Hasan Tijanović

Z lokobni pr izvuk Srca tame (O jeziku kojim Conrad opisuje Afriku i Afrikance)

Postoje u svjetskoj književnosti romani čiji obim nije u skladu sa njihovom vrijednošću, aktualnošću i raznolikošću utisaka i stavova koje izazivaju. Među takva djela spada i Srce tame Josepha Conrada. Roman je štampan 1899. godine i jedno je od najznačajnijih djela moderne svjetske književnosti, te već čitavo prošlo stoljeće ne prestaje njegova važnost ni aktualnost, iako su se okolnosti u kojima je nastao i o kojima govori znatno promijenile.

O romanu koji ima nepunih stotinu stranica napisano je bezbroj književnih kritika, u različitim dijelovima svijeta, sa potpuno suprotnim stavovima; od krajnje pohvalnih do onih koji ga negiraju kao umjetnost primjerenu čovjeku našeg doba. U Srcu tame neki kritičari su naglašavali Conradov antiimperijalistički a neki imperijalistički, čak rasistički stav. Malo je djela u novijoj svjetskoj književnosti doživjelo toliku popularnost i izazvalo toliko reakcija kao ovaj roman. Da problem bude još veći, pisan je na jeziku koji je autor počeo učiti tek u dvadeset i prvoj godini života. Novo čitanje ovoga romana naročito je otvorila postkolonijalna kritika poslije stavova i tumačenja dvojice američkih profesora porijeklom iz bivših kolonija. Radi se o Chinuu Achebeu, nigerijskom piscu, i Edwardu Saidu, američkom kritičaru palestinskog porijekla. U Srcu tame prepoznali su tiraniju i hegemoniju eurocentričkih modela kao jedino važnih, sigurnih, istinitih i univerzalnih, dok se pitanja različitosti i drugosti marginaliziraju.

Postkolonijalna kritika je otvorila nove, drukčije putove pri tumačenju sličnih djela svjetske književnosti. Prisjetimo se romana kao što su Camusov Stranac ili Andrićeva Prokleta avlija. Pored očitih razlika postoje i izvjesne sličnosti sa Srcem tame, koje bi se mogle tražiti prvenstveno u izboru tema zasnovanih na susretima ili sukobima različitih kultura i civilizacija, na problemima imperijalnoga i kolonijalnoga, zapadnoga i orijentalnoga, strukturnim i književnojezičnim sličnostima (lik pripovjedača, pričanje u prvom licu, forma itd.).

Upravo zbog tako gustog tkanja priče, metaforično-simbolične prirode jezika, slikovitosti i subjektivnosti, ova djela izazivaju različite impresije, ne samo kod različitih čitalaca i kritičara nego i kad je u pitanju isti čitalac koji ova djela čita više puta. Svako novo čitanje ovih romana pobuđuje otkrivanje skrivenih slojeva, značenja i asocijacija. To se posebno odnosi na Srce tame.

I naše razmišljanje je izazvano ponovljenim čitanjem romana. Od bezbroj niti, asocijacija i značenja u ovoj prilici izdvajamo jedan stilsko-tematski sloj, a odnosi se na pitanje kako prvi pripovjedač i glavni lik Marlow vidi Afriku i Afrikance.

U "Bilješci autora" Conrad kaže da je Srce tame vlastito iskustvo gurnuto malo izvan stvarnih činjenica i da se toj "mračnoj temi morao dodati zlokoban prizvuk, vlastiti tonalitet, konstantna vibracija koja bi visila u zraku i ostala u uhu i nakon što se odsvira

1

posljednji ton"1.

Taj zlokobni prizvuk nekih, na prvi pogled, nebitnih riječi i slika, osjetimo više pri drugom čitanju romana i ne odnosi se samo na središnju temu, srce tame, Afriku i Afrikance, nego počinje prekrivati sav prostor i vrijeme, i Evropu, i Kongo, i Temzu, i Rimljane, i prošlost, i sadašnjost, pa i budućnost. Posljednja rečenica romana glasi: "Crni sloj oblaka zastro je pučinu, a smireni je vodeni put do rubova zemlje sumorno tekao pod oblačnim nebom - činilo se da vodi u srce jedne neizmjerne tame". (Conrad,1999, 425.)

Iako bi ova slika i misao više "pristajala" afričkom kontekstu romana, ona se zapravo odnosi na Temzu. Na početku romana Marlow priča o rimskom brodu koji je u davnim vremenima plovio na "kraju svijeta"... "s namirnicima ili naređenjima", a okolo "pješčane obale, močvare, šume, divljaci, gotovo nikakve hrane za uljuđena čovjeka", tek "ovdje-ondje vojni logor izgubljen u divljini, bolest, samoća i smrt - smrt pritajena u zraku, u vodi, u guštari". (Isto, str. 340)

Kao da je rimski brod zalutao u vremenu i plovi rijekom Kongo. Ili neki Rimljanin, "mlad, pristojan građanin u togi pristane negdje u močvari, propješači kroz šume i u nekom taboru, duboko u unutrašnjosti, osjeti da ga je okružilo divljaštvo, potpuno divljaštvo, sav taj tajanstveni život divljine koji buja u šumi, u džunglama, u srcima divljih ljudi". (Isto, str. 340)

Navedeni citati sa ovim objektima i adverbijalnim oznakama prije bi se mogli odnositi na plovidbu uz rijeku Kongo, nego na rimsko osvajanje Engleske o kojem Marlow pripovijeda. Dvosmisleni prizvuk ovih opisa - aluzija je zapravo anticipacija budućih događaja opisanih u romanu.

I tako dalje. Kosti domina su od slonovače, Marlow "upalih obraza, žuta lica, uspravnih leđa, asketske vanjštine i opuštenih ruku, s dlanovima na gore, doima se kao idol". Dodali bismo - kao Kurtz. Ali to bi već bilo suviše očito, otvoreno, bez one konradovske zagonetne dvosmislenosti i višeznačnosti jezika, sa miješanjem konkretnog, primarnog, i prenesenog, asocijativnog značenja, s dvostrukošću objekta, realnog i asocijativnog. Ovim jezičnim postupkom Conrad nas uvlači u Marlowovu psihu obilježenu traumom jednog putovanja u srce tame, poslije čega stvari počinju imati drukčiji izgled, a svijet, sve do sunčanog sjaja, počinje pritiskati "teška tama".

Moglo bi se reći, tama Afrike i Afrikanaca. Dakle, ekspresivnost je jedna od primarnih osobina Conradova jezika, posebno Marlowova, jer se radi o pričanju u prvom licu, što je pogodno za jedan intimniji, lirski ton, a pošto je riječ o dramatičnim doživljajima i autorovoj težnji da postigne vlastiti tonalitet sa zlokobnim prizvukom i da izazove određene impresije, onda je logično da su u ovom romanu granice između objektivnog i subjektivnog poremećene ili nevidljive. Tako u Marlowovu pričanju rijeka Kongo postaje simbol.

"Ali bila je ondje na karti jedna rijeka, prava rječurina. Nalik je bila na golemu

1 "That sombre theme had to be given a sinister resonance, a tonality of its own, a continued vibration

that, I hoped, would hang in the air and dwell on the ear after the last note had been struck". (Conrad, 1995, str. 3)

2

opuštenu zmiju, s glavom u moru, troma tijela istegnuta u nedogled, rep joj se gubio u dubinama kontinenta... Gledajući u izlogu trgovine kartu te rijeke, začarala me kao što zmija začara pticu - glupavu malu pticu... Zmija me začarala." (Isto, str. 343)

Upravo tom ekspresivnošću jezika Marlow nas uvlači u svoj tamni svijet. Poslije ovakvog opisa rijeke jasno je da ona u romanu neće biti mjesto za, recimo, radost istraživanja novog, nego mjesto neprijateljstva, opasnosti, tame i smrti.

Ako izdvojimo sliku Afrike i Afrikanaca iz konteksta romana u cijelosti, bez previše truda i traženja dokaza mogli bismo iznijeti tezu da Marlow vidi Afriku kao mračni, prastari, blatni, malarični i divlji prostor u kojem "velike muhe divljački zuje. Nisu ubadale, nego klale". Blato je prastaro, rijeka pusta, tišina grobna, džungla zagonetna, zrak "topao, gust, težak, nepokretan", sjaj sunca neveseo, lice džungle sumorno, "prašuma nepokretna kao maska, teška poput zatvorenih vrata tamnice". (Isto, str. 372)

To je pozornica Marlowove priče. Nema nijednog opisa prirode koji bi upućivao na bezbrižnost, radost, sreću, na ljepotu cvijeća, drveća, životinja ili izlazaka i zalazaka sunca, toliko dragih putnicima i pjesnicima.

Način na koji Marlow priča o Afrikancima ne odstupa mnogo od načina na koji vidi Afriku. Evo nekih atributa, sintagma ili opisa Afrikanaca uzetih iz Despalatovićevog prijevoda romana: "Četiri divljaka za veslima...", "dvadeset ljudoždera...", "Putem smo unajmili nekoliko tih primjeraka za posadu. Sjajni momci - ljudožderi - kad su na pravom mjestu... I, napokon, nisu se izjeli pred mojim očima: donijeli su zalihu mesa vodenkonja, koje je gnjiljelo i od kojega je tajanstvenost divljine zaudarala. Fuj! Još mi je u nosu". (Isto, str. 374)

"... Bili smo putnici na prastaroj zemlji, na zemlji s izgledom nepoznata planeta... Ali, iznenada, kad bismo nužno oplovili okuku, sinuli bi zidovi rogoza, šiljasti travnati krovovi, buknulo bi urlanje, uskovitlali se crni udovi, mnoštvo bi ruku pljeskalo, nogu tabanalo, tjelesa se ljuljalo, očiju kolutalo pred klonulošću otežala i nepomična lišća..."

"... Bilo je to nezemaljski, a ljudi su bili... Ne, nisu bili neljudi. Pa, znate, to i jest bilo najgore - ta slutnja da oni nisu neljudi. Polagano bi vas obuzela. Oni su tulili i skakali, i prevrtali se, i grozno izobličavali lica, ali ono što vas je uzbuđivalo bila je upravo misao o njihovoj ljudskosti - poput vaše - misao o vašem dalekom srodstvu s tim divljim i strastvenim komešanjem. Gadno. Da, bilo je to prilično gadno." (Isto, str. 375)

To Marlowovo predstavljanje Afrikanaca kao mase, gomilanje epiteta, sinegdoha i ponavljanja, pojačava dojam o jednom kolektivnom biću, "čudovišnom i slobodnom", iako eksplicitno kaže da bi ih volio vidjeti kao "okovano i pobijeđeno čudovište". Pa zar se, osluškujući onaj zlokobni zvuk Conradova jezika, nekoliko puta varirana tvrdnja "Ne, nisu bili neljudi" ne može pročitati i suprotno: Da, bili su neljudi? Sličnim negativnim, ksenofobičnim kvalifikacijama Marlow opisuje Afrikance do kraja romana, kao udove, okrugle oči, kao "bljesak oštrih zubi", kao "krvavo širenje očiju", kao one koji žive, spavaju i jedu "u zadahu crkotine vodenkonja", kao "gomilu divljaka", kao "buntovne glave pokorne na motkama".

Afrikanci u Marlowovu diskurzu nemaju individualnosti. Nijedan afrički lik nema imena, Zapravo, tri lika ipak imaju izvjesnu individualnost; jedan je ložač, drugi kormilar, a treći Afrikanka koja je svakako primjer za mogući drukčiji Marlowov

3

stav o Afrikancima. Ložač je "poboljšani primjerak"... "Gledati njega bilo je isto tako poučno kao vidjeti psa koji u hlačama i pernatom klobuku hoda na stražnjim nogama" (Isto, str. 376), a kormilar "najnestalnija budala što sam je ikada vidio"... "škripi zubima poput zauzdanog konja", "divljak koji nije vrijedio više od zrna pijeska u nekoj crnoj Sahari." (Isto, str. 385)

Tumačenje ovoga romana postavlja bezbrojne zamke, jer (andrićevski) čim previše otvorimo oči za jedan problem, postoji opasnost da ih u isto vrijeme zatvorimo za stotinu drugih. Upravo kad pomislimo da smo zatvorili krug, da nam je sve jasno i da je Marlow "prokleti rasist" koji mrzi "crnčuge", sjetimo se Afrikanke koja gazi "zemlju ponosno", "plahovita i prekrasna, neukrotiva i veličanstvena; u njezinu je dostojanstvenom napredovanju bilo nešto kobno i uzvišeno". (Isto, str. 405)

Ili Marlowova opisa grupe veslača pri njegovom susretu s Afrikom, "čije su kosti, mišići, divlja životna snaga i moćna energija kretanja bili prirodni i istiniti kao mlaćenje valova uz njihovu obalu. Bili su svoji na svome, a meni je pogled na njih donosio olakšanje. Načas bih osjetio da još pripadam svijetu jednostavnih stvari. Ali samo načas". (Isto, str. 349)

Iako ove dvije svjetlije slike narušavaju iznesene tvrdnje o Marlowovu rasizmu, ipak je to malo svjetla u općoj tami koja prekriva Afriku i Afrikance.

Jezični postupak kojim se služi Marlow pri opisivanju Afrike i Afrikanaca je tipično lirski, izražen miješanjem epiteta, poređenja, personifikacija, sinestezija, igre riječima, tako da ponekad ne razlikujemo prirodu i ljude, Afriku i Afrikance. Najčešće su u simbiozi, stopljeni u simbolici prastarih, mračnih i nečistih sila.

"... Opazio sam da gomila divljaka nestaje bez ikakva vidljiva povlačenja, kao da je prašuma, koja je tako nenadano izbacila ta bića, ponovno ih uvukla u se, kao što se uvlači zrak pri dubokom udisaju". (Isto, str. 404)

" . . . Iznenada otvori gole ruke i zabaci ih ukočeno nad glavu, kao u nesavladivoj želji da takne nebo, i istog trena srnu na zemlju brze sjene, sunu rijekom i stegnu parobrod u sjenovit zagrljaj". (Isto, str. 405)

" . . . Prašuma je bila nepokretna kao maska - teška poput zatvorenih vrata tamnice - gledala je s izražajem skrivenog znanja, strpljivog čekanja, nepristupačne šutnje", (Isto, str. 400)

Ovakva slika Afrike i Afrikanaca u Srcu tame navela je nigerijskog pisca Achebea da u eseju "An image of Africa" jasno i uvrijeđeno kaže: "Conrad was a bloody racist". Postkolonijalna kritika prema ovoj Achebeovoj optužbi se različito postavljala, ali, što je najbitnije, stvari u vezi s Conradovim romanom nisu više ostale iste. Koliko kritičara - toliko stavova koji idu od manjeg ili većeg slaganja i variranja Achebeovog stava, preko diskretnijih i kompleksnijih tumačenja Conradova (Marlowova) imperijalističkog rakursa, ali, u osnovi, nijedan autor ne prešućuje Marlowov rasizam, makar ga neki pokušavaju pravdati Conradovim antiimperijalizmom i kontekstom romana u cijelosti. Uostalom, kompleksnost Srca tame to i dopušta, pa nikad kraja različitim pristupima, tumačenjima i čitanjima. Zato je bilo moguće da se Marlow i Kurtz šezdesetih godina prošlog stoljeća nađu u sumnjivim američkim imperijalističkim intervencijama u Vijetnamu, u filmu Apocalypse Now Francisa Forda Coppole. Iako se lice imperijalizma mijenja i, valjda, stari, aktualnost Srca

4

tame ne prolazi, te bi svako jednostrano, crno-bijelo tumačenje bio očit promašaj. Možda je kompleksnost ovog problema dijelom izražena u razmišljanju Johna Lyona koji tvrdi da je postkolonijalna i feministička kritika prikazala Conrada kao politički sumnjivog pisca, a Srce tame kao kontroverzan tekst u kojem se kritika imperijalizma izražava na rasistički i seksistički način. Sve je u ovom romanu isprepleteno, tako da je nemoguće izdvojiti nekog "higijenski čistog, politički korektnog Conrada".2

Nisu samo Afrika i Afrikanci u ovom romanu opisani tamnim bojama. Sve je u nekim čudnim vezama, niko nije imun na moguće "zračenje" srca tame, koje se iz Kurtzovog logora, zajedno sa bjelokošću, širi i potapa svijet ovog romana. Iako to nije osnovni smjer našeg razmišljanja, moramo se barem osvrnuti na Conradovo viđenje bijelaca i onog što oni rade u Africi. Ostvarenje imaginarne ideje napretka Marlow opisuje bez mnogo vjere; ni bijelci nisu mnogo bolji, jer pokušavaju mijenjati Afriku i Afrikance korumpiranim činovnicima, jeftinom tkaninom, bezvrijednim ukrasima, komadima žice umjesto plaće, Društvom za zatiranje divljačkih običaja, streljivom, sačmaricama, lakim karabinima na bubanj, teškim puškama, vinčesterkama i topovima. Imperijalizam je predstavljen ovim simbolima Zapada kao neprestana najezda, kao "veseli ples trgovine i smrti", kao "gomila hodočasnika bez vjere", a "kroz sve je propuhivao kužni dah nemoćne grabežljivosti kao zadah leša".

Poslije svega ne ostaje mnogo svjetla. Na kraju krajeva, svi su na gubitku. I Zapad i Istok, i Evropa i Afrika, i imperije i kolonije, i gospodari i robovi. Sve se u Marlowovu svijetu završava relativizmom i nihilizmom a život postaje "tajanstveni sklop nemilosrdne logike s jalovom svrhom". Sve pritišće tama Afrike. Čak i anonimnog mornara, drugog pripovjedača koji (poput mladića s početka i kraja Proklete avlije) zuri u Temzu koja, kao i Kongo, "vodi u srce jedne neizmjerne tame".

Iako uzalud, izvan svega pokušavaju ostati samo žene, koje nemoćno pružajući ruke, bijele i crne, "žele zaustaviti pojavu koja odmiče". Ali to je već druga priča, koja još dugo, "nakon što se odsvira posljednji ton", vibrira i "visi u zraku".

L i t e r a t u r a :

Conrad, Joseph: Hearth of Darkness, New York, 1995. Lyon, John: Introduction to Hearth of Darkness, New York, 1995. Joseph Conrad: Lord Jim – Srce tame, Zagreb 1999. (preveo Marijan Despalatović) Achebe, Chinua: «An Image of Africa», The Massachusetts Review, vol. XVIII, No. 4, 1977. Said, Edward: Orijentalizam, Sarajevo, 1999. Lešić, Zdenko: «O postkolonijalnoj kritici, o Edwardu Saidu i o drugima», Izraz, 2000.

2 "Nevertheless, developmets in post-colonial criticism and in feminism have rendered Conrad

politicaly suspect in ways which cannot be ignored. In both multi-cultural Britain and Africa "Heart of Darkness" cannot but be a controversial text: its critique of imperialism is couched in terms which are often racist or sexist or both, and issues of imperialism, race and gender are here too intimately intertwined to allow the extrication, from textual complexity, of a hygenised 'politicaly correct' Conrad. Such an outcome is neither possible nor desirable". (Lyon, 1995, 35.)

5