ZNANSTVENA BIBLIOTEKASVEZAK 2

1948. Povijesni razlaz sa staljinskimtotalitarizmom?

1948. Povijesni razlaz sastaljinskim totalitarizmom?

IzdavačSavez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske

Za izdavačaTomislav Badovinac

Redakcioni odbor:Tomislav Badovinac

Dragutin LalovićDag Strpić

ISBN 978-953-99595-4-6

CIP zapis dostupan u računalnom kata-logu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem

697733

Savez društava »Josip Broz Tito« HrvatskeZnanstveno vijeće

1948. Povijesni razlaz sastaljinskim totalitarizmom?

UrednikTomislav Badovinac

Zagreb, 2009.

strana

5

7

29

57

69

81

113

137

Sadržaj

Uvod

Dr. sc. Tomislav Badovinac, Tito i NOB nasu-prot Staljinovoj politici (1941.- 1945.).

Akademik Radovan Radonjić, Ideološko-

teorijski argumenti u strategiji odbrane KPJ od optužbi Informbiroa

Prof. dr. sc. Pavao Ravlić, Prilog istini o Golom otoku kao tabu temi iz vremena iz vremena Titove Jugoslavije

Prof. dr. sc. Lino Veljak, Marx, državni socija-lizam i socijalistička alternativa.

Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, Značenje Rezo-lucije IB-a 1948. za svijet i Jugoslaviju

Prof. dr. sc. Dragomir Vojnić, Varijacije na temu »Tržište - prokletstvo ili spasenje«: Rezolucija In-formbiroa - »Veliki prasak«

Prof. dr. sc. Dragutin Lalović, Program Saveza komunista Jugoslavije – koncepcijski razlaz sa staljinskim totalitarizmom?

5

Uvod

Radi primjerenog obilježavanja prijelomnog događaja naše novije povijesti, Znanstveno vijeće Saveza društava »Josip Broz Tito« Hrvatske upriličilo je dvodnevni znanstveno-stručni skup »1948 – povijesni razlaz sa staljinskim totalitarizmom?« (21. i 22. studenoga 2008.).

Sudionici skupa sučelili su se s izazovnom temom, koja je i nakon punih 60 godina još nedovoljno istražena, a bila je uzrokom mnogim događanjima, što su utjecala na tokove razvoja u Jugoslaviji i u svjetskim razmjerima.

Na hegemonistički Staljinov velikodržavni pritisak s namjerom da likvidira samostalan put Jugoslavije kao države, Tito je 1948. godine izrekao svoje povijesno NE Staljinu.

Najteža je ljudska posljedica sukoba sa SSSR-om u Jugoslaviji bila dilema: za koga se opredijeliti – za Tita ili Staljina.

Staljinu je trebao uvjerljiv povod da oružanom intervencijom slomi Tita i podčini Jugoslaviju. U takvoj je izvanrednoj situaciji logika samoodržanja nalagala prijeku potrebu izoliranja Staljinovih pristaša, ali i dopuštala da se među njima nađu i brojni nedužni i dezorijentirani ljudi. Nikakva politička nužnost ne može, međutim, opravdati brutalnu represiju prema njima,

naročito na Golom otoku, jer se borba sa staljinizmom ne može uspješno voditi staljinistički.

Nije na meni da prosuđujem domete naše rasprave ili čak pojedinih priloga. Čini mi se, ipak, da mogu s izvjesnošću istaknuti kako u izloženim pristupima i pogledima na našu temu nema jednostranosti i pretencioznosti u izricanju konačnih i neopozivih sudova. Otuda i upitnik u naslovu naše teme »1948. – Povijesni razlaz sa staljinskim totalitarizmom?« Izrečene su, naprotiv, raznovrsne sastavnice o danoj temi, iskazana različita, pa i suprotna, stajališta, a sve s namjerom da se približimo cjelovitoj istini o događanjima prije, za vrijeme i poslije sukoba te poznatoga NE Staljinu – Informbirou.

Želim i u ime Znanstvenoga vijeća Saveza društava »Josip Broz Tito« Hrvatske osobito zahvaliti sudionicima skupa i autorima priloga, koji su svoja izlaganja autorizirali s punim uvjerenjem da su svojim prilozima svestrano i skrupulozno osvijetlili važne aspekte ovoga za nas prijelomnoga političkog događaja 20. stoljeća kad se Jugoslavija frontalno suočila sa staljinskim totalitarizmom. Značenje tog sukoba ne samo za Jugoslaviju, već i za svijet, još uvijek nije dovoljno sagledivo.

Predajemo ovu brošuru sudu zainteresirane javnosti, napose mlađim generacijama koje nedovoljno znaju ili čak ne znaju ništa o sukobu i razlazu sa staljinskim totalitarizmom.

Najiskrenija hvala i svima koji su naš skup uveličali svojom brojnošću, pitanjima i živim zanimanjem.

6

Tomislav Badovinac

Tito i NOB nasuprot Staljinovoj politici (1941. - 1945. godine)

Uvod

Da bi se što potpunije odgovorilo na zadanu temu, valja predočiti najznačajnije međunarodne prilike, od-nose i odrednice, što su diktirali i uvjetovali međusobno ponašanje relevantnih političkih subjekata, a u tom kontekstu i odnose Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR-a) i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) Jugoslavije.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) vršila je pri-preme za oružanu borbu protiv agresije fašističkih sila Osovine, kojima je cilj bio okupacija Jugoslavije. Centralni je komitet komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) u svibnju 1941. godine održao savjetovanje u Zagrebu. Tito je, govoreći o organizaciji oružanog ustanka protiv okupatora, naglasio da od prvog dana treba stvarati narodnu vojsku i vlast. Infor-macija o tom savjetovanju poslana je u Moskvu1, a u odgovoru, koji je stigao tek 4. srpnja, Komunistička je internacionala (Kominterna) poručila: »da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog 1 KPJ je imala radio-vezu s Kominternom, budući da je bila njena sekcija

7

podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj revoluciji«. �

Očito, stavovi Tita i Kominterne, odnosno sovjetske vlade, nisu bili sukladni. Takvo sovjetsko stajalište nije se mijenjalo sve do potkraj Drugoga svjetskog rata. Staljin je bio nepovjerljiv prema revoluciji koju or-ganiziraju sami narodi, u ovom slučaju, Jugoslavije, mimo njegove kontrole i zamisli.

U okupiranoj i raskomadanoj Jugoslaviji bile su uspostavljene dvije kvislinške tvorevine - Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i Nedićeva Srbija. U emigra-ciji, jugoslavenska je kraljevska vlada, kao ustavna i međunarodno priznata, uživala gostoprimstvo i podršku Velike Britanije, a četnike Draže Mihailovića proglasila je svojom vojskom u otadžbini u statusu čekanja. Tu odluku je podržavala Velika Britanija i W. Churchill u želji da svi oblici borbe u okupiranim zemljama budu pod kontrolom, kako bi se izbjegli revolucionarni pokreti.

Nakon uspješnog ustanka svih jugoslavenskih na-roda i organiziranog pokreta otpora, pojavio se novi činilac - Narodnooslobodilački pokret (NOP) Jugosla-vije. Od svog nastanka, NOP Jugoslavije održavao je vezu s vladom Sovjetskog Saveza i želio stvoriti državu po ugledu na SSSR.

Tako su u Drugom svjetskom ratu postojala četiri jugoslavenska politička subjekta, a svaki od njih imao je svoj cilj.

Britanska i jugoslavenska vlada su znale da je KPJ na čelu NOP Jugoslavije i koji je njegov cilj. One su tokom rata nastojale NOP Jugoslavije podrediti Kralju i 2 Vladimir Dedijer: Izgubljena bitka Josipa Visarionoviča Staljina, Svetlost Sarajevo, 1969, str. 66.

8

četničkom pokretu Draže Mihailovića, kako bi spriječile revoluciju. Stoga su tražile pomoć i od sovjetske vla-de, jer su bile uvjerene da ona održava vezu sa NOP Jugoslavije i uživa neprikosnoveni autoritet među jugoslavenskim komunistima.

Sovjetska je vlada održavala vezu s jugos1aven-skim komunistima i vodstvom NOP Jugoslavije, ali je zvanično odbijala posredovati, izjavljujući da se ne želi miješati u unutarnje stvari Jugoslavije. Međutim, to je ipak činila, svjesna revolucionarnog karaktera i ci-ljeva NOP Jugoslavije, s jedne, i kontrarevolucionarnog obilježja i ciljeva jugoslavenske vlade i njene vojske u otadžbini, s druge strane.

Njemačka i njene satelitske države napale su SSSR 22. lipnja 1941. godine. Sovjetsko-njemački rat stvorio je novu međunarodnu situaciju. Težnja da se što prije porazi fašizam utjecala je na nastanak antihitlerovske koalicije, kojoj su nosioci bili: ustavna monarhija Velika Britanija (VB), socijalistička država Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i buržoaska republika Savez Američkih Država (SAD).

Borba za priznanje Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije

Unatoč neodobravanju Kominterne, Tito je ostao do-sljedan svom stavu, svjestan toga da je za svaki uspješno organizirani oružani otpor nužan jasan cilj kome teži narod. Narodi Jugoslavije podigli su ustanak protiv njemačkih, talijanskih, bugarskih i mađarskih okupatora, ali su isto tako poveli borbu i za novu vlast, za republiku,

9

a ne monarhiju, za ravnopravnost svih naroda Jugosla-vije, nezavisnost zemlje, ekonomski razvitak zaostale zemlje, likvidiranje eksploatacije čovjeka po čovjeku, puno učešće žena u novom društvu te pravo mladih da kažu svoju riječ o ključnim problemima države.

Tito je smatrao da je centralno pitanje daljeg razvoja i uspjeha ustanka njegovo širenje i omasovljenje, a po-sebno je važno bilo uspješno razviti ustanke srpskoga i hrvatskoga, kao najbrojnijih naroda, i tako pospješiti organiziranje ustanaka drugih naroda.

Suglasno tome, Tito je s D. Mihailovićem pregovarao o zajedničkoj oružanoj borbi protiv okupatora (već 19. rujna 1941.)�, a i o ujedinjenju partizana i četnika (26. i 27. listopada)4, ali bez uspjeha. Četnici su, naprotiv, izveli podmukli napad na Užice (Užičku republiku), 1. i 2. studenog 1941. godine, s namjerom da likvidiraju Vrhovni štab (VŠ) i obezglave NOP Jugoslavije.5 Ne samo da u tome nisu uspjeli, već su partizani opkolili četnički štab na Ravnoj Gori i iako su ga tom prilikom mogli i uništiti, nisu to učinili kako ne bi naštetili odnosima Sovjetskog Saveza i V. Britanije.

Vodstvo NOP Jugoslavije u prvoj je polovici 1942. godine uporno tražilo od sovjetske vlade da obavijesti svijet o suradnji četnika D. Mihailovića s okupatorom i da je osudi. Izostanak sovjetske javne političke podrške Tito je smatrao znakom nepovjerenja. To tim više, jer su i vlada i D. Mihailović djelovali suprotno saveznicima.� Josip Broz Tito, Sabrana djela, tom 7, str. 275. (hronologija, 19. septem-bar ) - (Tito, Djela - dalje)4 Isto, str. 278. (hronologija, 27. oktobar ).5 Pero Morača, Odnosi između Komunističke partije Jugoslavije i Komin-terne od 1941. do 1943. godine, Jugoslavenski historijski časopis, 1969, 1-2, str. 102.

10

Sovjetska vlada je poslije ipak uručila predstavku jugoslavenskoj vladi, priznajući da su podaci o kola-boracionizmu D. Mihailovića dobiveni od partiza-na. Jugoslavenska je vlada odgovorila pobijajući sve optužbe i 25. studenog 1942. ultimativno zahtijevala suprotno: »Prvo, da se odmah obustavi kampanja preko radija i štampe protiv jugoslovenske vojske pod našom komandom. Drugo, da se pozovu parti-zani da ne napadaju odrede naše vojske. Treće, da se partizani stave pod našu komandu«.6 U takvoj situa-ciji, znajući da jugoslavensku vladu podržava britanska vlada, sovjetska vlada nije odgovorila ni jednoj jugo-slavenskoj strani, ali je savjetovala CKKPJ: »Učvrstite na svaki način svoju poziciju u NOB-i i razvijajte u isto vrijeme više političke gipkosti i sposobnosti za manevriranje«.�

U borbi za priznanje NOP Jugoslavije, dominantno je mjesto između britanske vlade i rukovodstva NOP Jugoslavije zauzimala prepiska Tito-Churchill.

Churchill je biranim riječima želio Titu nametnuti kralja. Zaodjenuo je to u savezničke borbene interese i u obliku blage ucjene vezivao za davanje materijalne pomoći partizanima8. Tito se obratio Moskvi i tražio savjet, kako bi usuglasili stavove.

Sovjetska mu je vlada savjetovala: 1.»Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije isto tako kao

6 Dušan Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku drugog svetskog rata, Beograd, 1962, str.155. 7 Otmar Nikola Haberl: Emancipacija komunističke partije Jugoslavije.u periodu od 1941. do 1945., Prilozi za istoriju socijalizma, Beograd, 1976, 10., str. 124. 8 Tito, Djela, tom 18, str. 221. (Prilozi str. 24�. fusnote br. 565.-567.) i D.Plenča , n.d., str. 2�2.-2��. (citira Chuchillove memoare).

11

i poznati Englez (W. Churchill – preveo T. B.), zalažu se za jedinstvo Jugoslovena, ali dok postoje dvije vlade - jedna u Jugoslaviji i druga u Kairu - jedinstva ne može biti. Zbog toga vlada u Kairu treba da bude eliminisana, uključujući i Dražu Mihailovića,[…] �. Vlada u Jugoslaviji, to jest vlada AVNOJ-a, treba da bude priznata od strane Engleza i drugih saveznika kao jedina vlada Jugoslavije, pri čemu kralj treba da se potčini zakonima AVNOJ-a. 3. Ako kralj Petar prihvati sve ove uslove, onda se AVNOJ ne protivi sa-radnji s njim, s tim da pitanje monarhije u Jugoslaviji rešava narod posle oslobođenja Jugoslavije«.� Tito je prihvatio navedene stavove, koji su bili identični s onima NOP-a Jugoslavije, i shodno tome odgovorio Churchillu.10 Uočljivo je da su stavovi sovjetske vlade ovdje bili odlično sročeni, ali nikad nisu bili tako jasno izraženi kad je ona trebala govoriti u svoje ime.

Najvažnije razgovore s Churchillom Tito je vodio u Italiji, 12. kolovoza 1944. godine. Ilustrirat ću ih s nekoliko njegovih pitanja Titu: »Zar nije tačno da ve-lik dio srpskog seljaštva ne bi pozdravio uvođenje komunističkog sistema?«. Tito je odgovorio: »Na-metanje bilo kakvog sistema te vrste ne spada u naše namjere. U više navrata sam to javno izjavio«. U nastavku razgovora Tito je rekao: »Prilično sam uznemiren svim tim pitanjima koja se neprestano postavljaju o komunizmu u Jugoslaviji[…]«. Na Chur-chillovo pitanje želi li stvoriti balkansku federaciju, Tito je odgovorio - jugoslavensku. Tito je zamjerio Chur-

9 Milovan Dželebdić, priredio, Dokumenti centralnih organa KPJ, NOR i re-volucija (1941-1945), knj 15, Beograd, 1986, str. 449. (dalje: Dokumenti).10 Tito, Djela, tom19, str. 25. i 26. (fusnote br. 60.-62).

12

chillu što smatra da postoji jaz između NOPJ i srpskog naroda i tvrdio je da je NOP Jugoslavije bio u početku srpski, te da je i sada u velikoj mjeri srpski, s čime se i Šubašić složio. Konačno Churchill je molio Tita da se sastane s kraljem Petrom. Tito se suglasio, »ali tek kad budu vidljivi rezultati Sporazuma sa Šubašićem«.11

Za NOP Jugoslavije veoma nepovoljna okolnost bio je iznenadan dolazak Vojne misije SAD u štab D. Mihailovića, 27. kolovoza 1944. godine. Cilj misije izložio je njen šef Robert Mac Dowel: »Vi ste dužni održati se protiv Titovog komunizma […] Vaše je da zadržite Srbiju i Beograd da tu ne bi došli Titovi komu-nisti, i to je sve, što se od vas traži […] Nas Amerikance ne interesuje vaša borba protiv Nemaca […] Ame-rika u Jugoslaviji praktično i politički podržava samo vaš pokret«.12 Tito je zatražio da mu savezničke vlade odgovore zašto još uvijek podržavaju D. Mihailovića i upozorio da to smatra važnim političkim pitanjem. Na kraju, Roosevelt je priznao da je to njegova greška i naredio povlačenje misije.13

Odnosi NOP Jugoslavije i Sovjetskog Saveza u vrijeme narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji

Prijeko je potrebno razmotriti neposredne odno-se NOP Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza u vrijeme

11 Dušan Biber, izabrao i uredio, Tito - Churchill, strogo tajno, Beograd-Za-greb, 1981., str.. 274.-279. i 287.-291. – (Tito - Churchill dalje).12 Nikola B. Popović, Jugoslovensko-sovjetski odnosi u drugom svetskom ratu (1941-1945), Beograd, 1988, str. 149. (citirani dokumenti iz obimne i sadržajne publikacije – Nikola B. Popović, J.- S. odnosi). 1� Tito, Djela, tom 2�, str. 47. (fusnote br. 102.-104.).

1�

narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, i to bez ostalih subjekata. Unatoč velikom broju informacija koje su odaslane Kominterni, a time i sovjetskoj vla-di, emisije Radio-Moskve ostavljale su dojam krive obaviještenosti o samim događajima. Tito je posu-mnjao u J. Kopiniča i zaključeno je da se predloži Kominterni njegovo smjenjivanje.14 Odgovor Ko-minterne bio je da dobro poznaje Kopiniča i da vje-ruje i njemu i Titu.15 Kominterna je očigledno svoga službenika stavila na istu ravan s najodgovornijim čovjekom CK KPJ i komandantom Vrhovnog štaba (VŠ) NOP Jugoslavije. Pored svih mogućih zaključaka, riječ je i o nedopuštenom podcjenjivanju i vrijeđanju Tita, CK KPJ i NOP Jugoslavije.

Kominterna je 16.-17. prosinca 1941. tražila imena i navela da je »potrebno konkretno naznačiti ko stoji na čelu partizanskog pokreta«. Tito je u odgovoru dao spisak organizatora i rukovodioca NOP Jugoslavije.16 Pritom je ostao gorak okus, jer se moglo zaključiti da sumnjaju u sposobnost rukovodstva, a nije isključeno i da su pokušavali pronaći potencijalne kadrove za svoje potrebe.

Prva je Kominternina kritika politike CK KPJ, te-meljena na Titovim informacijama, stigla 5. ožujka 1942. godine. U njoj se kaže: »dobija se utisak da izvesne pristalice Engleske i jugoslovenske vlade su-mnjaju da partizanski pokret dobiva komunistički karakter i da se usmerava k sovjetizaciji Jugosla-vije«, zatim se pita zašto je bilo potrebno obrazovanje

14 Tito, Djela, tom 7, str. 79. (fusnote br. 194.-197.).15 Nikola B. Popović, J.- S. odnosi, str. 56.. – citirani su izvori. 16 Tito, Djela, tom 8, str. 154. (fusnote br. 445. i 446.).

14

specijalne proleterske brigade i naglašava: »Pa sada se osnovni i neposredni zadatak sastoji u tome da se ujedine svi antihitlerovski elementi, da se raz-biju okupatori i izvojuje nacionalno oslobođenje«. Budući da situacija u Jugoslaviji nije bila takva, pita se: »Kako objasniti tu činjenicu da pristalicama Engleske uspeva da formiraju oružane jedinice protiv partizanskih odreda? Zar osim komunista i njihovih simpatizera nema drugih jugoslovenskih patriota s kojima biste se zajednički mogli boriti protiv okupatora?« Kominterna je pozivala da se provjeri je li učinjeno sve što je moguće »da se stvori istinski i jedinstveni nacionalni front svih neprija-telja Hitlera i Musolinija u Jugoslaviji radi ostva-renja zajedničkog zadatka - isterivanja osvajača i porobljivača […]«.17

Na tu je kritiku Tito oštro odgovorio: »Na osnovu naših informacija, vi ste donijeli pogrešne zaključke«. Bio je osjetljiv na predbacivanja kako uz sebe nema drugih partizana osim komunista. Tito je objašnjavao da »pristalice vlade u Londonu, ne sve i ne otvoreno, sarađuju s okupatorima u borbi protiv partizanske i dobrovoljačke vojske Jugoslavije«. Za proleterske brigade rekao je da su pokretne jedinice koje služe za primjer, spremne da stupe u borbu gdje im se na-redi. Izričit je bio i njegov odgovor : »mi ne stvaramo nikakve sovjete već stvaramo narodnooslobodilačke odbore«.18

Titov je odgovor, po mišljenju M. Pijade19 i E. Kar-

17 Nikola B. Popović, J.- S. odnosi, str. 71-72. – citirani su izvori.18 Tito, Djela, tom 9, str. 91. (prilozi, str. 224., fusnota br. 746.). 19 Tito, Djela, tom 9, str. 1��. (fusnote br. 485. i 486.).

15

delja20 , bio preuranjen. Uzvratni je odgovor Kominter-ne neusporediv s prethodnim: »Naš telegram vi ste, na žalost, nepravilno razumjeli. Mi vam nismo učinili nikakve prekore. Više od toga nije ni bilo nikakve priče. Vi imate kod nas puno i neoborivo poverenje«.�1 Po pitanju imena Prve proleterske brigade i mogućih političkih posljedica, Kominterna je opominjala: »Vi vodite narodnooslobodilački rat snagama radnika, seljaka, narodne inteligencije i drugih rodoljuba, a ne vodite proletersku borbu«.22

Evidentno je da se i neki članovi CK KPJ nisu slagali s oštrom Titovom reakcijom, po mom mišljenju više zbog oportuniteta, za razliku od Tita koji nije mogao prihvatiti tvrdnje iznesene bez analitičkog poznavanja činjeničnog stanja u Jugoslaviji. Kominternin odgovor sadrži dosta licemjernog izglađivanja različitosti.

Sljedeća poruka, u kojoj se postavljaju veoma simptomatična pitanja, također pokazuje svojevr-sno nepovjerenje Moskve: Tražen je kratak pregled najvažnijih partizanskih novina.�3 Dalje, o granicama oblasti koje kontroliše partizanska vojska i uticaju u tim oblastima; o tome kakve političke, ekonomske i vojne mjere poduzima rukovodstvo partizanske vojske u oblastima koje kontroliše; kakav je politički 20 Ivo Lola Ribar je poslušao Kardelja i �0. avgusta 1942. preneo je Mihajlu (Blagoje Nešković, sekretar PKKPJ za Srbiju) suštinu Kardeljevog pisma. Sa svoje strane dodao je: »Svojom porukom Djeda (Kominterna – obja-snio T. B.) će nam pomoći da i sami još pojačamo našu budnost u tom pogledu i do sitnice obezbedimo sprovođenje pravilne političke linije naše partije u ovoj n.o. borbi .(NOB – objasnio T. B.)« Nikola B.Popović, J.- S. odnosi, str. 74 .– citirani izvori.21 Tito, Djela, tom 9, str. 1��. (fusnota br. 487.).22 Isto, str. 1��. (fusnote br. 485.-487.) 2� Tito, Djela, tom 10, str. �. (fusnote br. 1.-21.)

16

program i parole koje ističe i kojima se populariše kod naroda partizanska vojska; o političkim i radnim karakteristikama pojedinih istaknutih partizanskih aktivista; o tome u kojim krajevima Mihailovićevi četnici imaju baze i na koje se slojeve stanovništva oslanjaju; o dokumentima i činjenicama o ulozi sa-mog Mihailovića? 24 Nije potrebno reći ništa više nego se zapitati na temelju čega i zašto se to traži, osim ako postoji sumnja u vođenje NOP Jugoslavije izvan matrice sovjetske vlade. To tim više što su im redovito slane detaljne i konkretne činjenične informacije.

U toku pripremanja Prvog zasjedanja AVNOJ-a Tito je, treći put, saopćio svoju namjeru: »Mi sada formiramo nešto kao vladu, a zvaće se Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ)«. Komin-terna je odgovorila. »Stvaranje Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije veoma je potrebno i izvan-redno važno.[…] Nemojte gledati na taj komitet kao na nešto što predstavlja vladu, već kao na politički organ narodnooslobodilačke borbe.[…] Nemojte ga [politički organ] suprotstavljati jugoslovenskoj vladi u Londonu. U datoj etapi ne postavljajte pitanje o ukidanju monarhije. Pitanje o režimu u Jugoslaviji, kako ga vi shvatate, rešavaće se posle oslobođenja od okupatora«. �5 Tito je na Prvom zasjedanju AVNOJ-a rekao: »mi nemamo mogućnosti da stvorimo jednu legalnu vladu, jer nam to još međunarodni odnosi i prilike ne dozvoljavaju«.26 Tako su Kominternini savjeti bili prihvaćeni. Iz obrazloženja se može zaključiti da je

24 Isto, str. 57. (fusnote br. 179. i 180.) i str. 61. i 62. (fusnote br.188.-198.)25 Tito, Djela, tom 12, str. 2�2. (fusnote br. 248. i 249.).26 Tito, Djela, tom 1�, str. 41. (fusnote br. 91.- 9�).

17

sovjetskoj vladi bilo najvažnije ne pružiti V. Britaniji povod za podozrenje.

Prvi vanjskopolitički akt NKOJ-e bila je nota, oda-slana saveznicima nakon održanog AVNOJ-a. U njoj je naglašeno da Narodnooslobodilačka vojska (NOV) i Partizanski odredi Jugoslavije (POJ) ratuju i za sa-veznike, te da imaju pravo »zahtijevati od Savez-nika ne samo priznanje naše borbe nego imamo pravo zahtijevati od Saveznika da se oni energično zainteresiraju za slučaj jugoslovenske vlade i D. Mihailovića«.27 Tek poslije te note sovjetska je vlada započela raspravu s jugoslovenskom vladom i opovr-gla njene stavove o D. Mihailoviću, navodeći da su to podaci NOP Jugoslavije. Taj sovjetski demarš izazvao je publicitet u savezničkoj štampi, koja je izvještavala da sovjetska vlada optužuje generala D. Mihailovića, ministra u jugoslavenskoj kraljevskoj vladi za suradnju sa silama Osovine. Po ocjeni izvještača to je bila najteža situacija u međusavezničkim odnosima koja se javila tokom ovog rata.

U ožujku 194�. godine došlo je između VŠ NOV-a i POJ-e te njemačkih komandi u NDH do pregovora o razmjeni ratnih zarobljenika,28 koji su prošireni i na pitanja obustavljanja neprijateljstva. Ta vijest je toliko zbunila Kominternu da su razmijenjene riječi nepovje-renja i svojevrsne uvrede. Zato je Tito precizno opisao smisao i potrebu za pregovorima. Završio je riječima: »Možete biti sigurni da će naša borba ostati neo-kaljana, kakva je i dosad bila, ali vi treba da znate

27 Isto, str. 206. i 207. (fusnote br. �54.).28 Mišo Leković, Martovski pregovori, Beograd, 1985. i Mira Šuvar: Vladimir Velebit, Svjedok historije, Zagreb, 2001., str. 100.

18

i to da mi odgovaramo za živote nekoliko miliona stanovnika«.29

Tito je, 1. rujna 194�. godine, kategorično i rezolut-no poručio sovjetskoj vladi: »Mi tražimo priznavanje naše vojske kao regularne vojske, a ne samo kao partizane i patriote«.30 Time je Tito, u suštini, tražio priznavanje savezništva, a ono bi imalo posljedice i na rješavanje političkih pitanja i korak u legalizaciji NOP Jugoslavije. Na takva krucijalna pitanja sovjetska se vlada oglušivala, što je neshvatljivo i neoprostivo.

Saznavši za pripremanje ministarske konferencije SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a u Moskvi, od 19.-�0. listopada 194�. godine, Tito je bio uvjeren da će biti riječi i o Jugoslaviji i da je to najpogodnije vrijeme za upoznavanje sovjetske vlade o bitnim odlukama koje će biti donijete na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, i koje će bitno utjecati na budući ustroj Jugoslavije. Zato se 1. listopada 194�. telegramom obratio Georgiju Dimitrovu [sekretar Kominterne, a poslije raspuštanja, svibnja 194�. godine, rukovodio je Međunarodnim odeljenjem CKSKP(b)] i zamolio ga da sovjetsku vladu upozna s našim stavovima.�1 Sa sovjetske strane nije stigao negativan odgovor u odnosu na odluke Dru-gog zasjedanja AVNOJ-a, što je za Tita bilo važno.

Tito je obavijestio G. Dimitrova i radio stanicu Slo-bodna Jugoslavija o završetku zasjedanja.�2 Prema svjedočenju članova redakcije radio-stanice, Slobo-dna Jugoslavija objavila je 1. prosinca 194�. godine odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, ali joj je sovjetska 29 Tito, Djela, tom 14, str. 204. i 205. (fusnote br. �48.-�56.).�0 Tito, Djela, tom 16, str. 15�. �1 Tito, Djela, tom 17, str. 9. (fusnote br. 19. i 20, te 456.).�2 Isto, str. 270. i 271. (fusnote br. 666.-669.).

19

cenzura zabranila ponavljanje emisije. Sovjetska vlada je i ovog puta svoje mišljenje i stav saopćavala nakon saznavanja savezničkih stavova. Tako su se u sovjetskoj štampi, 11. prosinca, pojavili članci o AVNOJ-u, pod naslovom »Događaji u Jugoslaviji« koji su se pozivali na agenciju Reuters i interpretirali tekstove iz zapadnih tiskovina.

U prvoj polovici 1944. godine sovjetska je štampa bila izrazito naklonjena partizanima, a protiv ju-goslavenske kraljevske vlade i njenog ministra D. Mihailovića. Konačno, 2�. veljače 1944. godine,�� stigla je Sovjetska misija i istovremeno je u So-vjetski savez upućena desetočlana Vojna misija NOV Jugoslavije na čelu s generalom Velimirom Terzićem. Staljin je primio Terzića i Đilasa i štampa je zabilježila ovaj posjet. Početkom pedesetih godina M. Đilas ispričao je V. Dedijeru kako je Staljina tada zapitao da li je linija KPJ pravilna, a on je odgovorio: »Sami vi to znate i sami vi to treba da prosudite«. Potom je govorio o ogromnom značenju partizan-ske borbe, istakavši: »Oči čitavog svijeta uprte su u Vas!« Po Đilasovu sjećanju, Staljin je imao samo jednu primjedbu: »Zašto će vam crvena zvijezda? Plašite Engleze. Nije važna forma«. Izrazio je brigu za bezbjednost Tita i ostalih članova CK. Treba se »paziti atentata i sličnih provokacija, organizova-nih u inostranstvu«.�4 Vjerojatno je htio sugerirati da se ne odlazi na Zapad, jer se Tito prethodno u Italiji sastao s Churchillom. To je jedna od metoda

�� Tito, Djela, tom. 19. str. 72. (fusnote br. 142.-145.).�4 Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, Prilozi za biografiju, Beograd, 195�, str. �92. i �9�. - (V. Dedijer, Prilozi za biografiju Tita)

20

koje omogućuju indirektno usmjeravanje, kontrolu i upozoravanje na potencijalne protivnike.

Tito je tajno, 19. rujna 1944. godine, ruskim avio-nom, odletio s Visa u Moskvu. Sporazum između so-vjetske vlade i NKO Jugoslavije, kao rezultat razgovora Tito – Staljin (koji su se tada prvi puta susreli), prijelom-ni je događaj i javno je objavljen.�5 O razgovorima sa Staljinom, Tito je opširnije razgovarao s V. Dedijerom i izjavio da je Staljin uvjeravao Tita kako treba vratiti kralja Petra na prijestolje. Nastao je muk, pa iza toga Staljin reče - ne morate ga vratiti za sva vremena. Privremeno, pa mu poslije udarite u zgodnom tre-nutku nož u leđa.36 Postavlja se pitanje kakva je bila razlika u strategiji i taktici Churchilla i Staljina u odno-su na Titovu poziciju. Prosudite na temelju izloženih dokumenata.

Tito je obnovio pregovore sa Šubašićem i 7. ožujka 1945. formirana je vlada Demokratske Federativne Ju-goslavije (DFJ). Najvažniji je cilj bio postignut, jer su tu i takvu vladu saveznici priznali i de iure i de facto.

Sovjetski Savez, koji je podnio najveći teret rata, nije imao objektivnih mogućnosti za pružanje mate-rijalne pomoći. Tek kad se situacija korijenito izmje-nila, uslijedila je pomoć koja je NOVJ omogućila da postane suvremeno naoružana, opremljena i obučena armija, te da se njeni oficiri školuju u SSSR-u. Ugo-vor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći u poslijeratnoj suradnji, s važnošću od 20 godina, potpisan je 11. travnja 1945. godine. Ta širokogrudnost bila je po-sljedica savezničkog odnosa, istovjetnosti ideoloških �5 Tito, Djela, tom. 2�. str. 204. i 205. ili�6 V. Dedijer, Prilozi za biografiju Tita, str. 412.- 415.

21

pozicija i sovjetskog cilja da Jugoslavija bude »naš glavni oslonac u jugoistočnoj Evropi«, kako je Staljin rekao Titu.

Namjerno sam izabrao ovaj način izlaganja da na osnovi dokumenata i kronološki izrazim vjerodostoj-nost, kako bih izbjegao moguću interpretaciju odnosa u toku Drugoga svjetskog rata s pozicije današnjih spoznaja, a time i falsificiranje.

Zaključak

Kao osnovu za razumijevanje međusobnih odnosa NOPJ i Sovjetskog Saveza, promatrano u kontekstu unutarnjih odnosa savezničke antihitlerovske koa-licije, posebno treba istaknuti sljedeće nepobitne činjenice:

Prvo: članovi KPJ, Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i ostali ustanici, predvođeni Titom, krenuli su u borbu bez prijeko potrebne količine oružja, sigurne logistike i stalnih teritorija, ali sa sviješću o neminovnosti borbe protiv okupatora i za oslobođenje od svih nevolja, koje su ugrožavale tadašnje životne uvjete, i odlučni da se bore za temeljne težnje naroda, koje je KPJ formulirala u svom programu.

Drugo: NOP Jugoslavije nije u formalno-prav-nom smislu bio legalna tvorevina, iako se jedini, u savezništvu s antifašističkom koalicijom, borio pro-tiv nacifašističkih okupatora i kvislinga. Jedini oslo-nac NOP Jugoslavije imao je u Sovjetskom Savezu. Međutim, i u tome su otežavajuće okolnosti nastale kao posljedica suprotstavljenih pozicija, koje su So-

22

vjetski Savez i Velika Britanija, kao članice savezničke koalicije, imale u odnosu na NOP Jugoslavije.

Treće: jugoslavenska je kraljevska vlada u emi-graciji, kao ustavna međunarodno priznata vlada, uživala gostoprimstvo Velike Britanije i njenu podršku u svojim nastojanjima da restaurira ustavnu monarhiju u Jugoslaviji. Ona je četnike D. Mihailovića proglasila svojom vojskom u otadžbini, sa statusom čekanja, iako je četnički pokret otvoreno surađivao s talijanskim oku-patorom te Nijemcima i ustašama, nalazeći zajednički interes u uništavanju partizanskog pokreta.

Odnosi unutar antifašističke koalicije diktirali su uzajamno poštivanje zajednički dogovorenih stavova. Zato je moguće razumjeti javno deklarirane stavove Sovjetskog Saveza, koji je vodio naizgled korektnu, neutralnu, ali i sračunatu diplomatski naivnu igru nedovoljno upućenoga kad je bio u pitanju NOP Ju-goslavije.

Iz sačuvanih dokumenata nije moguće pouzdano utvrditi kakva je u tom razdoblju bila stvarna priroda odnosa između Tita (NOPJ) i Staljina (Sovjetski Savez, Kominterna), ali postoje neke relevantne naznake:

- Staljin, neprikosnoveni kreator politike Sovjetskog Saveza i Kominterne, nije bio sklon revoluciji koju organiziraju sami narodi Jugoslavije, i to zato što bi se ona odvijala mimo njegove kontrole ili zato što je zbog taktičkih ustupaka saveznicima nije mogao sam usmjeravati.

- Tito je stalno zahtijevao od sovjetske vlade da jav-no i energično obavijesti svijet o suradnji četnika s oku-patorom, a time zapravo i o njihovu djelovanju protiv savezničke koalicije. Čak i ako se razumije da sovjetska

2�

vlada nije mogla javno podržati NOP Jugoslavije i da se morala službeno ograditi od miješanja u unutarnje stvari Jugoslavije, nema valjanog objašnjenja za njeno odbijanje da raskrinka četnički pokret i njegova vođu D. Mihailovića, vojnog ministra Jugoslavenske vlade u emigraciji. Taj izostanak političke podrške od strane sovjetske vlade značio je nedostatak povjerenja i od-godio preusmeravanje pomoći ka NOP Jugoslavije.

-Tito je kategorički zahtijevao od Sovjetskog Saveza priznavanje NOV-e kao regularne vojske, a ne samo odreda partizana i patriota. To je bilo bitno, jer se radilo o priznanju savezništva. Nema razložnog obrazloženja za to da su se sovjetski predstavnici tek početkom 1944. godine odazvali pozivu Vrhovnog štaba kad se zna da su do tada tamo boravile već brojne britan-ske misije. Možda su se tek u toj fazi rata osjećali kao pobjednici i javno iskazivali svoju nadmoć.

- Budući da je Kominterna, što od samog Tita, ali i iz vlastitih izvora, neprestano dobivala detaljne informa-cije, teško je vjerovati u tvrdnju da nije bila dovoljno upoznata s događanjima. Zato i čude primjedba da se partizanski pokret usmjerava sovjetizaciji Jugoslavije i pitanja zašto osnivati proleterske brigade, te kako pri-stalicama Engleske uspijeva da formiraju oružane jedi-nice protiv partizanskih odreda. S druge strane, vrlo je simptomatično da su odgovori Kominterne na Titova pitanja ili zatražena mišljenja, koja su se odnosila na nje-gove razgovore s Churchillom, bili posve prihvatljivi i Tito ih je dosljedno zastupao. Očito se radilo o dvostrukim kriterijima, koji su se zasnivali na vlastitim interesima - jednom radi podređivanja sebi, a drugi put zbog na-stojanja da se otkloni mogući utjecaj saveznika.

24

- Teško je razumjeti da se Staljin, u neposrednom susretu sa delegacijom NOP Jugoslavije i bez prisustva trećih, držao Churchillovih stavova oko prihvaćanja kralja ili osporavao znamenja (zvijezda, srp, čekić) kojima se koristio NOP Jugoslavije.

Na kraju zaključujem da je Tito bio svjestan kako se može osloniti jedino na Sovjetski Savez i od njega očekivati pomoć i podršku tokom NOP Jugoslavije. Ostao je dosljedan svom stavu da su za svaki uspješno organizirani oružani otpor nužni jasan program i cilj kome teži narod. To je bio Program KPJ, koji su prihvatili narodi Jugoslavije i masovno stupili u NOB-u, u želji da ostvare programske ciljeve, kao što su borba za: novu vlast, republiku, a ne monarhiju, ravnopravnost svih naroda Jugoslavije, nezavisnost zemlje i ekonomski razvitak zaostale zemlje.

Kominterna (glasnogovornica Sovjetskog Saveza i Staljina) svoje je negodovanje izrazila porukom: »da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj revoluciji«. Takvo sovjetsko stajalište nije se mijenjalo tokom Drugog svjetskog rata.

Ovi temeljni stavovi Tita i sovjetske vlade, odno-sno Staljina, nisu bili sukladni i nije ih bilo moguće usuglasiti.

Tito nije bio zadovoljan kako, koliko i na koji je način Sovjetski Savez, odnosno Staljin, djelovao u smislu podržavanja i angažiranja u korist snaženja NOP Jugoslavije. To se posebno odnosi na nevoljko raskrinkavanje kolaboracije D. Mihailovića s neprija-teljima partizana i Saveznika, te nepriznavanju NOV-e kao regularne vojske, a ne samo partizanskih odreda i

25

patriota. To je bilo veoma važno, jer bi takvo priznanje NOV direktno uvelo u sastav antifašističke koalicije.

Nema sumnje da, unatoč svih mogućih opravdanja i razumijevanja, Staljinu ipak nije bila po volji osamo-staljena politika NOP Jugoslavije i Tita, a posebno kad je bila usmjerena na međunarodno priznanje NOP Ju-goslavije, i to prije njena oslobođenja. Staljin je sma-trao da će mu se prilikom dogovaranja Saveznika oko raspodjele interesnih sfera pružiti prilika da Jugoslaviju konačno modelira po svojoj želji.

Literatura

Josip Broz Tito, 1979: Sabrana djela, t. 7-24, Beo-grad.

Biber, Dušan (izabrao i uredio), 1981: Tito - Chur-chill, strogo tajno, Beograd - Zagreb.

Dedijer, Vladimir, 195�: Josip Broz Tito, Prilozi za biografiju, Beograd, 195�.

Dedijer, Vladimir, 1969: Izgubljena bitka Josipa Visarionoviča Staljina, Svjetlost, Sarajevo.

Dželebdić, Milovan, 1986: Dokumenti centralnih organa KPJ, NOR i revolucija (1�41-1�45), priredio knj. 15, Beograd.

Haberl, Otmar Nikola, 1976: Emancipacija ko-munističke partije Jugoslavije u periodu od 1941. do 1945., Prilozi za istoriju socijalizma, br. 10, Beograd, 1976.

Leković, Mišo, 1985: Martovski pregovori, Beo-grad.

Morača, Pero, 1969: Odnosi između Komunističke

26

partije Jugoslavije i Kominterne od 1941. do 194�. godine, Jugoslavenski historijski časopis, br. 1-2.

Pijade, Moša, 1950: Priča o sovjetskoj pomoći za dizanje ustanka u Jugoslaviji, Beograd.

Plenča, Dušan, 1962: Međunarodni odnosi Jugo-slavije u toku drugog svetskog rata, Beograd.

Popović, Nikola B., 1988: Jugoslovensko-sovjetski odnosi u drugom svetskom ratu (1�41-1�45), Beo-grad.

Radonjić, Radovan, 1975: Sukob KPJ s Kominfor-mom, Zagreb.

Šuvar, Mira, 2001: Vladimir Velebit, svjedok histo-rije, Zagreb.

Velebit, Vladimir, Sjećanja, Zagreb.

27

28

29

Radovan Radonjić

Ideološko-teorijski argumenti u strategiji odbrane KPJ od optužbi Informbiroa

Predmet ovog priloga jeste ideološko-teorijska komponenta sukoba KPJ sa Informbiroom (Komin-formom) 1948. godine.

Cilj je priloga da ukaže na to koliko se, kako i zašto KPJ u svom otporu snažnom informbiroovskom pri-tisku koristila ideološkom i teorijskom argumentacijom u odbrani od optužbi izloženih u rezolucijama Inform-biroa, te kakvu je i koliku ulogu ova komponenta imala u razrješenju tog sukoba.

Obuhvatnost teme i njena složenost, s jedne strane, i potreba da se predmetna materija izloži na način koji je više u funkciji edukacije nego dubljeg naučno-teo-rijskog problematiziranja pojedinih njegovih aspekata, s druge strane, opredijelili su da ona bude izložena u formi nešto proširenijih teza, s odgovarajućim upu-tama na izvore i literaturu na osnovu kojih su te teze formulisane.

Razlozi za ovakav postupak mogu se naznačiti ovako:

o jugoslovensko-sovjetskom sukobu iz 1948. go-dine, u literaturi poznatom kao sukob Komunističke

�0

partije Jugoslavije s Informbiroom (Kominformom), historija je uglavnom izrekla sud koji je bilo moguće dati na temelju raspoloživih relevantnih izvora i s ove vremenske distance;

taj sud sadrži odgovarajuća naučna saznanja i teorijska objašnjenja o tome zašto su se međusobno oštro sukobile dvije socijalističke zemlje i njihove komunističke partije, te kako se njihov sukob odvijao i kako je završio;

odavno više nema ni aktera tog sukoba, ni moćnoga »istočnog bloka« kojeg je taj sukob iz korijena uzdrmao, ni svjetskog sistema socijalizma, čak ni onog svijeta u kome je taj sukob predstavljao veliki događaj;

vraćanje toj temi, iz bilo kojeg ugla, treba da bude - a u ovom slučaju i suštinski jeste - svojevrsno podsjećanje na to koliko se, kako i zašto jedno uistinu »povijesno zbivanje« iskaz(iv)alo kao reper onog je-dinog čovjekovog stalnog (i smislenog) kretanja koje Hegel naziva »napredovanjem u svijesti o slobodi«;

ta vrsta podsjećanja, kad je ova tema u pitanju, ima smisla utoliko što je ideologija i politika označena imenom harizmatskog sovjetskog vođe, s kojom se KPJ 1948. godine oštro sukobila, nadživjela i taj sukob, i »destaljinizaciju«, i »perestrojku«, i slom »realnog so-cijalizma« i, ne pokazujući znake zamora u rvanju s onima koji bi da »sve zaborave« – u donekle izmijenje-nim formama i pod izgovorom da umjesto ispraznih priča o kapitalizmu i socijalizmu nudi svoj »nepatvoreni humanizam na djelu« – i dalje »pulsira«.

*Sukob KPJ sa Informbiroom, odnosno jugosloven-

�1

sko-sovjetski sukob iz 1948. godine, formalno i faktički bio je najmanje ideološki i teorijski.

Ma koliko neočekivan, iznenađujući i zbunjujući, oštar i otvoren konflikt, što je s proljeća 1948. godine izbio među dvjema, u mnogočemu veoma bliskim, socijalističkim zemljama i njihovim komunističkim partijama, jasno je ukazivao na to:

prvo, da ritam i smjer istorijskog kretanja u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata nije baš u svemu podu-daran s projekcijama »velikih« i njihovim dogovorima o podjeli sfera uticaja;

drugo, da monolitistička struktura »istočnog bloka«, jedne od strana u ovom »sporazumu«, koja je inače čvrsto vjerovala u sopstvenu veću težinu na vagi istorije, ne funkcioniše saobrazno njenim utvrđenim »internacionalističkim obavezama«;

treće, da se u jednom segmentu te »strukture«, tj. u jednoj »socijalističkoj zemlji« i njenoj komunističkoj partiji, ne misli i ne radi sve onako, kako je nalagala »klasna disciplina« u funkciji ostvarivanja političkih i strateških preokupacija »istočnog bloka«, što ih je trebalo ostvariti, pored ostalog, posredstvom be-spogovorne poslušnosti njegovih članica nalozima »rukovodećeg centra«;

četvrto, da je ta »neposlušnost«, iskazana u sprem-nosti da se neka sopstvena iskustva, potrebe i interesi državne politike pretpostave »jedino važećima« so-vjetskim, izlazila izvan okvira »uobičajenih odnosa« unutar »revolucionarnog pokreta«, te da se nastali spor po tom osnovu neće moći apsolvirati u »porodičnom krugu«.

Sovjetskom rukovodstvu, veoma iritiranom takvim

ponašanjem te socijalističke zemlje (Jugoslavije) i nje-ne komunističke partije, nije najviše smetalo ono zbog čega je, prvo u pismima CK SKP(b) upućenim CK KPJ u proljeće 1948. godine, a potom i u dvjema rezolu-cijama Informbiroa (od juna 1948. godine i novembra 1949. godine), zvanično kritikovalo Komunističku par-tiju Jugoslavije:

da je napustila marksističku teoriju revolucije i priklonila se oportunistima Buharinova tipa »koji su propovijedali teoriju mirnog urastanja kapitalizma u socijalizam«;1

da poriče rukovodeću ulogu radničke klase u borbi za socijalizam i skreće na put »narodnjačke kulačke partije«;2

da djeluje polulegalno, bez unutarpartijske demo-kratije i koristi vojničke metode rukovođenja slične onima »koje je u svoje vrijeme zavodio Trocki«.�

Sovjetima je najviše smetalo to što Jugosloveni, umjesto da »shvate« i besprizivno prihvate pravo »rukovodećeg centra« (tačnije rukovodstva SKP-b, sa Staljinom na čelu) da ocjenjuje njihov rad, te da na eventualne kritičke primjedbe »pođu pu-tem boljševičkog ispravljanja grešaka«, iskazuju neposlušnost i isključuju sebe »iz porodice bratskih komunističkih partija, iz jedinstvenog komunističkog fronta«.4 Još konkretnije, sovjetsko vodstvo je sma-tralo nedopustivim da bilo koja socijalistička zemlja i bilo koja komunistička partija dovodi u pitanje je-dinstvo u bloku »mira i socijalizma« pod njegovom 1 Vladimir Dedijer, Dokumenti 1948, Beograd, 1979, knj. 2, str. �01.2 Isto.� Isto, str. �02.4 Isto, str. �05.

�2

komandom,5 koji je u direktnom rivalstvu (i sudaru) sa »imperijalističkim« (zapadnim) blokom trebalo da riješi sudbinu svijeta. Zato je i pokušalo, znatno prije nego što je sukob KPJ s Informbiroom objelodanjen, da sporna pitanja »s Titom i njegovima« riješi »inter-nim putem«.

Na drugoj strani, usprkos svim iskušenjima i zabu-nama što ih je proizvodio snažan sovjetski pritisak, vršen svim raspoloživim sredstvima državne politike i zdušno podržan od svih istočnoevropskih zemalja, rukovodstvo KPJ je od samog početka sukoba bilo svjesno toga da glavni problemi u odnosima sa So-vjetskim Savezom nijesu ideološke i teorijske naravi. Tito je već na sjednici CK KPJ od 1. marta 1948. godine upozorio da je u čitavoj stvari osnovno »pitanje neza-visnosti Jugoslavije«.6 Na sjednici CK KPJ 12. i 1�. aprila 1948. godine bio je još precizniji: »Ovdje se ne radi ni o kakvim teoretskim diskusijama..., o tobožnjem našem ideološkom zastranjivanju. Ne smijemo dopustiti da budemo gurnuti na diskusiju o tome... Ovdje se radi, prije svega, o odnosu države i države...Oni se služe ideološkim pitanjima da bi opravdali svoj pritisak na nas, na našu državu«.7

5 Sovjetski predstavnik na osnivačkom savjetovanju Kominforma, A. A. Ždanov, otvoreno je saopštio »zagraničnim drugovima« da je »opšti od-nos snaga između svijeta kapitalizma i svijeta socijalizma, odnos koji se usljed Drugog svjetskog rata izmijenio... pojačao značaj spoljne politike sovjetske države i proširio razmjere njene spoljnopolitičke djelatnosti«, tako da treba da računaju s tim da u odbrani demokratskih tekovina i mira u poslijeratnom periodu »Sovjetskom Savezu i njegovoj spoljnoj politici pripada vodeća uloga« (Informacionoe sovešćenie predstavitelej nekatorih kompartij, Moskva, 1948, str. 2�-24).6 Vladimir Dedijer: Dokumenti 1948, knj.1, str. 194.7 Isto, str. 226.

��

Gledana s jugoslovenske strane, suština spora je dakle bila u tome što »Tito i njegovi«, iako svestra-no i svesrdno orijentisani na saradnju sa sovjetskom partijom i državom,8 kojoj su priznavali vodeću ulo-gu u komunističkom pokretu i procesu borbe za so-cijalizam,9 nijesu prihvatali diktat Moskve ni u svojoj unutrašnjoj politici, niti na međunarodnom planu.

¤Ideološke i teorijske rasprave se, ipak, nijesu mogle

izbjeći ni s jedne ni s druge strane.Sovjetska strana je na potenciranje ideološke

komponente spora bila prinuđena zbog neuspjeha prethodno izvršenog pritiska, sračunatog na »disci-plinovanje« KPJ i Jugoslavije mjerama ekonomskih i političkih prijetnji i ucjena. Strategija »pomjeranja malog prsta«, za koju se vjerovalo da je dovoljna da KPJ poklekne, nije dala rezultata. Očekivane pobu-ne u redovima KPJ, s ciljem da se s njenog čela zbaci Josip Broz, nijesu se desile. Potreba da se u pritisak na KPJ i Jugoslaviju uključe nove »zdrave snage« iz »socijalističkog lagera« podrazumijevala je da se ovima, kao i svim komunistima svijeta, podrobnije »objasni« u čemu se ogleda »izdaja« stvari proleterskog pokreta i socijalizma s titoističke strane.

KPJ, takođe, nije imala izbora u pogledu posezanja 8 Jugoslavija je već 1 1 . aprila 1946. godine sklopila sa Sovjetskim Sa-vezom ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i saradnji, u čijem se petom članu kaže da će strane ugovornice i poslije završetka rata “raditi u duhu prijateljstva i saradnje u cilju daljeg razvitka i učvršćenja eko-nomskih i kulturnih veza među narodima obiju zemalja” (Balkanski ugo-vorni odnosi 1876-1996, Beograd, 1999, tom II, str. 66�).9 I ne samo to, već su vjerovali da »imati takvog nesebičnog saveznika kao što je Sovjetski Savez« znači imati »i moralnu i materijalnu podršku« i »sigurno zaleđe« (Tito, Govori i članci, knj. II, str. 62).

�4

za ideološkom komponentom kao sredstvom borbe u sukobu sa »rukovodećim centrom«. Nju je na to pri-moravalo više momenata.

Najprije, KPJ se objektivno i prije izbijanja suko-ba nalazila u nekoj vrsti dijaloga sa sovjetskom stra-nom povodom prava na samostalno vođenje svoje unutrašnje i spoljne politike. Opredijeljenost da istraje u odbrani tih prava, otvoreno je iskazivala u poruka-ma:

da Jugosloveni kao pobjednici u ratu na dva fron-ta, »na frontu unutrašnjem i na frontu prema vani«,10 imaju pravo da »i s Engleskom, i s Amerikom, i s drugim zemljama, govore ... kao ravan s ravnim«;11

da s novom Jugoslavijom »nema mešetarenja, nema trgovine«,12 da ona više neće da bude zavisna »ni od koga«,1� i da se u tom pogledu »neće popustiti ni za dlaku nikome na svijetu«;14

da se Jugosloveni protive svima koji su za blokovsku podjelu svijeta, »jer kad bi se ti njihovi planovi obisti-nili, onda bi opasnost od rata bila permanentna«;15 da, konačno, »specifični uslovi i karakter razvitka u svakoj zemlji opredjeljuju specifičnost puta za postignuće i ostvarenje boljeg društvenog sistema«, zbog čega taj put »ne mora niti može biti u svim zemljama isti onakav, kakav je obilježen u Velikoj oktobarskoj re-voluciji«.16

10 Isto, knj. I, str. �86.11 Isto, knj. III, str. 101.12 Isto, knj. I, str. �0�.1� Isto, knj. I, str. �02.14 Isto, knj. II, str. 411.15 Isto, knj. III, str. 29.16 Isto, knj. II, str. �69.

�5

Svaka od tih poruka, nezavisno od stepena njene »pokrivenosti« faktičkim ponašanjem, nosila je u sebi dvije po sovjetsku stranu neprihvatljive stvari: s jedne strane, oponirala je, oštro i otvoreno, njihovoj krucijal-noj ideologemi, da su »opšte zakonitosti prelaza od kapitalizma ka socijalizmu, koje su otkrili još Marks i Engels, koje su provjerene, konkretizovane i razvije-ne od strane Lenjina i Staljina na osnovu iskustava Boljševičke partije i sovjetske države... obavezne za sve zemlje«;17 s druge strane, bila je direktno suprot-na moskovskim projekcijama međunarodnih odnosa i uopšte rasporeda snaga ekonomske, političke i vojne moći u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata, utemelje-nom na logici bipolarizacije. U oba slučaja radilo se o ataku na sovjetski ideološki i politički aksiom, prema kome se, saobrazno neumoljivoj logici klasne borbe, moglo biti samo u taboru socijalizma, sa SSSR-om na čelu, ili u taboru imperijalizma, sa imperijalistima SAD na čelu.18

Zatim, KPJ su na potrebu da na otvoreno izložene optužbe u dvjema rezolucijama Informbiroa odgovo-ri otvoreno i uvjerljivo, primoravala dva vrlo ozbiljna »praktična« momenta.

Jedan takav momenat bio je eminentno etičko-psihološke prirode i odnosio se na to da su informbiro-vske optužbe na račun KPJ i Jugoslavije iznošene javno, u zvaničnoj formi i s pretenzijom da budu konačne i neporecive, usljed čega bi nereagovati na taj izazov, argumentovano i otvoreno, i makar malo uvjerljivije 17 E. Burđalov: O međunarodnom iskustvu boljševičke partije, Moskva, »Boljševik«, br. 17/1948, str. 51.18 Titova klika u taboru imperijalizma, Bukurešt, »Za čvrsti mir, za narodnu demokratiju«, br. 7/1949.

�6

od druge strane, značilo isto što i priznati »grešku« odnosno izgubiti bitku.

Drugi takav momenat bio je eminentno političko-strateške prirode i odnosio se na to da je Jugoslavija mogla odoljeti iskušenjima sovjetskog pritiska, koji je značio i njenu gotovo potpunu ekonomsku blokadu spolja, samo pod uslovom da optimalno mobiliše i ujedini sve svoje potencijale, što se nije moglo postići bez objašnjenja suštine problema koji ju je doveo u takvu situaciju.

Najzad, KPJ se u datoj situaciji suočila i sa svojevr-snim izazovom doktrinarne prirode. Drugim riječima, da bi dokazala ispravnost sopstvenog opredjeljenja trebalo je da razbije boljševički mit o »jedinom putu«, objasni kako je i zašto bilo moguće da se sukobe dvije komunističke partije i socijalističke zemlje i dokaže ko je u čitavoj toj stvari u pravu i zašto. Trebalo je, kako je tada govorio Kardelj, objasniti da uzrok izuzetno teškog stanja, u kome se Jugoslavija našla nakon iz-bijanja sukoba, nije u njenom »unutrašnjem poretku, nego u tome kako se rukovodstvo SSSR odnosi prema volji naroda Jugoslavije, prema njihovoj slobodi i ne-zavisnosti, prema suverenitetu naše zemlje i prema miru u svijetu«.19

¤To što je rukovodstvu KPJ od početka bilo jasno da

sukob nije ideološki i što je znalo da ideološku raspravu ne može izbjeći nije značilo da mu je odmah bilo sve jasno i da je u svakom trenutku bilo sigurno kako je najbolje postupiti. Tito, u tom pogledu, kaže: »Sukob 19 Edvard Kardelj, Problemi naše socijalistiške izgradnje, Beograd, 1965, knj. III, str. 52-5�.

�7

koji se dogodio između nas i rukovodilaca Sovjetskog Saveza rođen je u stvarnosti, odnosno u stvarnim od-nosima Sovjetskog Saveza prema jednoj socijalističkoj zemlji, u konkretnom slučaju Jugoslaviji. Mi nismo mo-gli primiti takav metod u odnosu između socijalističkih zemalja kako ga je postavio Sovjetski Savez i to ne samo zbog toga što se to ticalo nas, Jugoslavije, jedne male socijalističke zemlje, nego uopšte, jer smo odmah, u početku, smatrali da to ima dublji korijen, da je tu u pitanju dalji razvitak socijalizma u čitavom svijetu i da je to nepravilno, da to nije u skladu s naukom Marksa, Engelsa i Lenjina. Razumije se mi u početku nismo mogli vidjeti svu dubinu do koje će to ići, ali smo vidjeli da je to nepravilno i mislili smo da ćemo moći, dajući otpor takvom gledanju konkretno na Jugoslaviju, da postignemo da rukovodioci Sovjetskog Saveza uvide da je to nepravilan put«.20

Izgledi Jugoslavije da istraje u nametnutom joj neravnopravnom sukobu zavisili su od toga hoće li uspjeti da zadrži tu distancu u odnosu na drugu stra-nu. Izlaz za nju je bio ne u približavanju »lageru«, ne u prihvatanju njegovih racionalizacija već u udaljavanju od njih, u traženju nekih novih, drugačijih teorijskih i praktičnih uporišta. Ako je, uz to, još i željela da ostane socijalističkom, a to se nije dovodilo u pitanje, pred-stojao joj je krajnje težak i uporan posao. Morala je da sama kritički prevrednuje gotovo aksiomatski definisa-nu »oficijelnu« socijalističku (marksističku) misao i po-nudi valjane dokaze o tome, gdje ova, i u čemu, svojom »opšteobavezujućom« boljševičkom interpretacijom, ne korespondira s logikom društvenog razvoja. Ona je, 20 Josip Broz Tito, Govori i članci, knj. V, str. �78-�79.

�8

kako je govorio Đilas, trebalo da dokaže neodrživost ideja i koncepcija onih, koji misle »da je život stao tamo gdje su oni stali sa svojim rezonovanjem«.21 I da pokaže, razumije se, da Jugoslavija ne može dozvoliti da joj se nameću »forme razvitka i odnosa koje ne odgovaraju ni njenoj stvarnosti ni interesima njene radničke klase i trudbenika, a ni brzini razvitka socijalizma u njoj«.22

Na putu ostvarivanja toga, po sebi dramatično krupnog i složenog zahtjeva, KPJ je morala da savlada dvije podjednako krupne prepreke.

S jedne strane, postojeća (sopstvena) »društvena praksa« (uključujući i njenu ideološku potku) nije odveć išla na ruku tako radikalnom zahtjevu. Boljševički projekat »jedinog puta«, za čiju je »izdaju« KPJ optužena 1948. godine, bio je: ideološko-teorijski utemeljen na filozofemi da se novo društvo ne razvija iz starog, već njemu nasuprot, kao njegova po sebi data spoljna opozicija; etički legitimiran kao izraz i oblik autentične odbrane radničko-klasnog interesa; funkcionalno ustrojen kao centralistička jednopartijska vlast, koja posredstvom državne svojine sredstava za proizvodnju i uopšte pretvaranja državnog aparata u svoj puki servis, arbitrarno upravlja svim važnijim obla-stima društvenog života; strateški postavljen prema »drugoj strani« (kapitalizmu) kao prema protivniku, u odnosu na kojega se uvijek mora imati posvemašnja jasna distinkcija, provjerena u »prvoj zemlji socijaliz-ma« i zato opšteobavezujuća. U vrijeme kada je tre-balo započeti otvorenu bitku protiv njega, malo ko

21 Milovan Đilas: O neistinitim i nepravednim optužbama protiv naše Par-tije i naše zemlje, Beograd, 1948, str. 25.22 Isto, str. 21.

�9

je u redovima KPJ mislio da »socijalistički put« može i mora biti drugačiji.

S druge strane, monolitistička struktura komu-nističkog pokreta, koja je u Informbirou dobila svoj novi organizacioni izraz, bila je odbojna prema sve-mu što je na bilo koji način dovodilo u pitanje ispra-vnost njegove »generalne linije« odnosno njegov projekat »jedinog puta«. Zato je sovjetsko rukovod-stvo odlučilo da »izdajnički Titov režim« kazni tako da nešto slično više nikad nikome ne padne na pamet ni u Jugoslaviji, ni bilo kojoj drugoj socijalističkoj zemlji ili komunističkoj partiji.2� Saobrazno tome, preoku-pacija Rezolucije Informbiroa, od juna 1948. godine, kao zvaničnog dokumenta jedinog oficijelnog tijela u međunarodnom komunističkom pokretu, bila je trojaka:

najprije, da čitav komunistički pokret bude u frontu protiv bilo koje i bilo čije revizije marksizma-lenjinizma, pod kojom se podrazumijevalo svako drugačije mišljenje od sovjetskog;

zatim, da postane programska platforma borbe svih »zdravih snaga« u pokretu protiv revizionizma jugoslovenskog tipa;

2� Po zamisli sovjetskog rukovodstva, izloženoj na osnivačkom savjeto-vanju Kominforma, zadatak istočnoevropskih komunističkih partija bio je »da predvode otpor planovima imperijalističke ekspanzije i agresije po svim linijama - državnoj, političkoj, ekonomskoj i ideološkoj«, dok su zapadnoevropske komunističke partije imale »da stanu na čelo otpora amaeričkom planu porobljavanja Evrope« i da, bez obzira na karakter političkog sistema kome staju u zaštitu, »uzmu u svoje ruke zastavu od-brane nacionalne nezavisnosti i suvereniteta svojih zemalja« (Informa-cionoe sovešćenie predstavitelej nekatorih kompartij, str. 47). Svako odstu-panje od tako utvrđenih zadataka, smatralo se, predstavljalo bi izdaju ideje i interesa međunarodnog revolucionarnog pokreta.

40

najzad, da s pozicije tog ujedinjenog fronta, njego-vim autoritetom i neodoljivom snagom, učini ono što sovjetskom rukovodstvu nije uspjelo putem pisama - KPJ idejno dezorijentiše i izazove njeno političko cijepanje odnosno kapitulacija pred »rukovodećim centrom«.

Presuda Komunističkoj partiji Jugoslavije, izrečena u tom dokumentu, bila je kratka, jasna i surova. Glasila je: »Interesi samog postojanja i razvoja KPJ zahtijevaju da se takvom režimu učini kraj«.24

Da se »zdrave snage«, u Jugoslaviji i izvan nje, kojim slučajem ne bi pokolebale u izvršenju te presu-de, optužba na račun »klike Tito-Ranković« dopunje-na je krajem novembra 1949. godine »nalazom« o njenom prelasku »od buržoaskog nacionalizma na fašizam i otvoreno izdajstvo nacionalnih interesa Jugoslavije«,25 tako da borba protiv tih »plaćenih špijuna i ubica, jeste internacionalna dužnost svih komunističkih i radničkih partija«.26 Georgi Georgiu Dež, šef Komunističke partije Rumunije i podnosilac glavnog referata na drugom savjetovanju Informbi-roa, krajem novembra 1949. godine, koje je izvršilo tu dopunu, čak je ustvrdio da se borba protiv huškača novog svjetskog rata više »ne može zamisliti bez bor-be protiv Titove klike«.27

Sukob sa zemljom za koju se ne samo vjerovalo već i otvoreno, javno govorilo »da je djelom, a ne samo riječima« prijatelj i zaštitnik interesa jugoslo-venskih naroda »kako u narodnooslobodilačkoj borbi 24 Vladimir Dedijer: Dokumenti 1948, knj. 1, str. �0�.25 Isto, knj. 2, str. 5�5.26 Isto, str. 550.27 Isto, str.549.

41

tako i poslije rata«,28 morao je kod jugoslovenskih komunista izazvati unutrašnja rastrzanja i lomove. Činjenica da su se, u odsudnom trenutku, na so-vjetskoj strani, a to znači i direktno protiv njih, našle sve socijalističke zemlje i sve komunističke partije, objektivno je davala male izglede na pozitivan ishod njihovog »odmjeravanja snaga« s »revolucionarnim pokretom«. U ta-kvim okolnostima, ustrajati (i even-tualno uspjeti) na ideološkom frontu, za njih je značilo najprije pobijediti sebe, a potom »zdrave snage« u komunističkom pokretu. Strpljenje i strategija u tom, na prvi pogled gotovo nemogućem poduhvatu, nije-su bili na posljednjem mjestu.29

¤Jugoslovenski ideološki i teorijski diskurs kulmini-

rao je upravo u trenutku kad je sovjetska strana, uvje-rena u neuporedivo veću efikasnost drugih sredstava, počela da ga zanemaruje. Na porast jugoslovenskog interesovanja za ovu djelatnost posebno je uticalo naglo zaoštravanje sukoba, krajem 1949. godine.

28 Treće redovno zasjedanje Saveznog vijeća i Vijeća nroda, Stenografske bilješke, Beograd, Narodna skupština FNRJ, 1947, str. 2�9.29 Tito, o tome, 1952. godine, kaže: »Tih dana po nekoliko puta sam po-navljao da ćemo uspjeti da pobijedimo ako, prvo, u sebi samima jasno prečistimo s problemom spoznaje uzroka sukoba sa SSSR-om, ako se taj proces bude pravovremeno i pravilno razvijao u jugoslovenskim masa-ma. Pri tome se ogromno moralo paziti na iluzije o SSSR-u koje su u većoj ili manjoj mjeri postojale ili ostavile tragove kod svih naših ljudi. Nije se smjelo pustiti ogorčenju na volju i samo oštrim riječima odgovarati na sve one laži i klevete koje su nam dolazile iz SSSR-a i u ime SSSR-a. Treba-lo je prepustiti vremenu da Staljin svojim postupcima prema Jugoslaviji učini takve stvari da mu same mase u Jugoslaviji kažu ‘Dolje Staljin’, a ne da se mi odvojimo od masa, pa da prvi počnemo u nastupu ljutnje, da bacamo takve parole« (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, Prilozi za biogra-fiju, Beograd, 1955, str. 508).

42

Nakon objavljivanja druge Rezolucije Informbiroa zaprijetila je opasnost da pritisak istočnoevropskih zemalja na Jugoslaviju preraste u otvorenu oružanu agresiju. Suočeni s tom mogućnošću, jugosloven-ski ideolozi i teoretičari su bili obavezni da objasne konkretan položaj svoje zemlje u eventualnom ratu, koji bi oficijelno i s jedne i s druge strane bio vođen u ime odbrane socijalizma. Da bi u tome uspjeli, oni su morali ne samo da objasne kako je moglo doći do tako dubokog razmimoilaženja unutar snaga socija-lizma, u kome su obje strane tvrdile da nastupaju s pozicija autentičnog marksizma odnosno odbrane suštinskih ciljeva i interesa revolucionarnog pokreta, nego i da ponude rješenja za njegovo prevladavanje. To nije bilo mogućno bez kritičkog preispitivanja same društvene prirode socijalizma, njegovog isto-rijskog smisla i osnovnih vrijednosti, puteva njegovog razvoja i međusobnog odnosa socijalnih i političkih subjekata tog procesa. Samo tako se mogla otkriti, na jednoj strani, društvena priroda sile koja je u ime te ideje proizvodila nova ograničenja, neslobode i hegemonizme i, na drugoj strani, održati vjera ljudi u mogućnost postojanja vrijednosti za čije ostvarenje treba podnijeti sve žrtve i iskušenja. Drugim riječima, ideološka distinkcija jugoslovenskih komunista od staljinizma nije bila proces koji se mogao ostvariti samo opštom kritikom deformacija u sovjetskoj teo-riji i praksi. Da bi taj otklon bio uvjerljiv, te da bi se dokazala njegova ideološka i politička cjelishodnost, valjalo je odgovoriti na dva krucijalna pitanja: prvo, u čemu se manifestuje kvalitet i vrijednost »pra-vog« socijalizma u odnosu na njegov staljinistički

4�

surogat; drugo, u kakvom je odnosu jugoslovenska socijalistička stvarnost spram »sovjetskog iskustva«, na koje su se jugoslovenski komunisti dugo i krajnje nekritički ugledali?�0

Nagovještaj odgovora KPJ na taj izazov dao je Moša Pijade, u oktobru 1949. godine. Po njemu, od-nos Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji nije bio za-stranjenje od inače pravilne politike, »već sastavni dio jedne nove politike, jedne nove ideološke linije, koja predstavlja odstupanje od same osnove marksizma lenjinizma, djelo revizije koja je zahvatila sve oblasti teorije i prakse«.�1 Korijeni revizionizma u sovjetskoj teoriji i praksi i hegemonizma na spoljnopolitičkom planu, nalazili su se, pak, u društveno-ekonomskoj realnosti te zemlje, koju je karakterisao »birokratski despotizam«. U teorijskom smislu, Pijadina stanovišta korespondirala su s Kardeljevim tezama, takođe foru-mulisanim te godine:

da se na tlu socijalističkog ekonomskog siste-ma mogu ocrtati dva karakteristična puta - »put centralističke hegemonije nekog birokratskog aparata u unutrašnjim odnosima, a nekog ‘rukovodećeg naroda’ u međunarodnim odnosima, i put jačanja socijalističkog demokratskog samoupravljanja kako unutar zemlje, tako i u odnosima među pojedinim zemljama«;�2

�0 Po Titovim riječima, KPJ je sve »do donošenja famozne Rezolucije In-formbiroa... i suviše nekritički primala i presađivala kod nas sve što se radilo i kako se radilo u Sovjetskom Savezu, pa i ono što nije bilo u skladu s našim specifičnim uslovima, ni u duhu marksizma-lenjinizma« (Josip Broz Tito, Trudbeničko upravljanje privredom, Beograd, Komunist, br. 4-5/1950, str. 2).�1 Moša Pijade, Izabrani spisi, Beograd, 1966, tom I, knj. V, str. 671.�2 Edvard Kardelj, Problemi naše socijalističke izgradnje, knj. III, str. 50. Isto, knj. I, str. 4�0.

44

da nikakav birokratski aparat, ma kakvo mu ge-nijalno rukovodstvo stajalo na čelu, ne može izgraditi socijalizam;

da socijalizam može rasti samo iz inicijative milion-skih masa uz pravilnu rukovodeću ulogu proleterske partije;

da razvitak socijalizma ne može ići nikakvim drugim putem do putem stalnog produbljavanja socijalističke demokratije u smislu sve većeg samoupravljanja radnih masa.��

Te teze Đilas će u januaru 1950. godine dopuniti prijedlogom da se »odlučnije pođe novim putem«, uz korišćenje kako vlastitih rezultata »ideološke borbe«, tako i marksističkog aksioma da je svjesno učešće masa u upravljanju privredom i društvom »uslov izgradnje socijalističkog društva i socijalističke demokratije«.�4 Slijedila je, par mjeseci kasnije, Đilasova izjava da »na-rodu i socijalizmu nijesu potrebni nikakvi privilegisani komandanti«, jer »on može sam da upravlja sobom«,�5 odnosno da do stvarnog razvoja socijalizma može doći tek onda kada se birokratska stihija obuzda svjesnom aktivnošću masa i kada dođe do »ukidanja monopola rukovođenja, a samim tim i do ukidanja svakog drugog monopola i do ostvarivanja Marksovog principa - da slobodno udruženje samih proizvođača neposredno rukovodi proizvodnjom«.�6

�� Isto, knj. I, str. 4�0.�4 Milovan Đilas, Naredni politički zadaci Narodnog fronta, Beograd, Bor-ba, 24. januar 1950, str. 1�5 Milovan Đilas, Govor na predizbornom mitingu u Titogradu, Beograd, Borba, 1�. mart 1950, str. �.�6 Milovan Đilas, Na novim putevima socijalizma, Beograd, Borba, 19. mart 1950, str. 4.

45

Saobrazno takvom »ideološkom kursu«, jugoslo-venska teorijska misao od proljeća 1950. godine prelazi u ofanzivu, snažno afirmišući stanovišta:

da su putevi socijalističkog razvitka u raznim zem-ljama nužno različiti, jer konkretnu razradu i primjenu marksističko-lenjinističkih principa na kojima se oni temelje mogu da vrše »samo oni koji su izrasli iz njeda-ra naroda dotične zemlje, koji poznaju njenu historiju, njene običaje, njene slabosti i pozitivne strane, koji mogu pratiti sve pojave na licu mjesta«;�7

da je birokratizam posljednja i najotpornija tvrđava klasnog sistema, a time i najopasniji neprijatelj socija-lizma, i da se motivi i unutrašnja logika njegove pojave i jačanja na tlu socijalističke društvene prakse nalaze u realnom društveno-ekonomskom položaju državne mašinerije;

da birokratske tendencije nijesu specifičnost samo jedne zemlje, već da se zakonito javljaju svuda gdje dođe do izolacije državnog aparata od masa i likvida-cije njihovog neposrednog učešća u upravljanju;

da od uloge države u obavljanju njenog, kako je Engels govorio, »prvog i posljednjeg« samostalnog čina »nakon oružane pobjede proletarijata«,�8 zavisi da li će se čitav dalji proces društvenog razvoja kretati ka jačanju »svjesne uloge« i »faktičkih prava masa« u upra-vljanju društvenim poslovima ili ka »jačanju birokra-tskog upravljanja i birokratskog sistema uopšte«;�9

da se svako »ustrajanje na pozicijama državnog (birokratskog) socijalizma, dalje nego što traži ‘prvi �7 Josip Broz Tito, Trudbeničko upravljanje privredom, str. �.�8 Friedrich Engels, Anti-During, Zagreb, 1950, str. 295.�9 Milovan Đilas, Naša dosadašnja iskustva u borbi za socijalizam, Beo-grad, Borba, 29. novembar 1950, str. �.

46

korak’ revolucije, neizbježno povezuje s porastom, jačanjem i privilegisanjem birokratije kao društvenog parazita, gušenjem umjesto razvijanjem socijalističke demokratije«,40 usljed čega državno rukovođenje i cen-tralizam nijesu pretpostavke socijalističkog razvoja, već su karakteristični za jednu socijalističku zemlju »kad ona postane država koja ne odumire«, koja se u ekonomskom pogledu oslanja na državnu svojinu sredstava za proizvodnju i u kojoj postoji »despotska vladavina birokratske kaste«;41

da su birokratske pojave u Jugoslaviji sve izraženije, jer je »sve obimnija i sve kompetentnija birokratija« počela da se uvlači u razne ustanove, u »državni aparat i privredu«,42 s tim što birokratizam nije spolja »silom nametnut našoj stvarnosti«, već se kao »nužan ostatak starog klasnog društva« javlja iz same diktature pro-letarijata, iz same proleterske revolucije;4�

da se birokratizam na tlu socijalističke društvene prakse može prevladati samo putem sistematskog i do-sljednog pretvaranja funkcije društvenog i privrednog upravljanja od oružja državno-sopstveničkog monopola u instrument samoupravljanja radnih ljudi.40 Boris Kidrič, Teze o ekonomici prelaznog perioda u našoj zemlji, Beo-grad, Komunist, br. 6/1950, str.6. 41 Đilas, čije su ovo ocjene, pitanje fenomena kaste u sovjetskom društvu objašnjava u svom tekstu Pojava i suština Sovjetskog Saveza, gdje na pi-tanje da li je u Sovjetskom Savezu na vlasti birokratska klasa ili kasta, od-govara: da »birokratija u SSSR-u nije homogena klasa nego hijerarhijski izdiferencirana kasta«; da »formalnog kapitalističkog vlasništva nema ni u SSSR-u i zato nema ni klase«; da se kao »vlasnik kolektivno pojavljuje državni aparat..., a on jeste i može biti samo kastinski« (Milovan Đilas, Pojava i suština Sovjetskog Saveza, Beograd, Borba, 19. novembar 1950, str. �).42 Josip Broz Tito, Trudbeničko upravljanje privredom, str. 21.4� Milovan Đilas, Naša dosadašnja iskustva u borbi za socijalizam, str. �.

47

Naročito veliko značenje, po uvjerenju jugosloven-skih teoretičara, imalo je saznanje da stvarni proble-mi socijalizma počinju tamo gdje njegovi promotori ne uspijevaju da odgovore na sudbonosno pitanje: kako izbjeći opasnost da se naglašena uloga države u početnoj fazi izgradnje novog društva ne izrodi u novi oblik otuđene političke i ekonomske moći. Tom spoz-najom, vjerovali su oni, prekinuta je vlastita pupčana vrpca s etatističko-birokratskim modelom socijalizma odnosno deformacijama koji se iz njega zakonito rađaju. Doda li se tome da se jugoslovenska teorijska misao, po Titovim ocjenama iz juna 1950. godine, već tada razlikovala od sovjetske po pitanju uloge Partije i njenog odnosa prema državi, po pitanju »niže faze komunizma« i po pitanju državne ili socijalističke svojine, eto razloga za zaključak da je ishod sukoba KPJ s Informbiroom već bio odlučen u korist jugoslovenskih komunista.44

44 Povodom nedoumice među jugoslovenskim teoretičarima oko toga da li su revizionizam i birokratizam u Sovjetskom Savezu emanat nekog novog klasnog društva, klasičnog državnog kapitalizma ili se radi o zako-nitoj posljedici izvjesnih suprotnosti u samom socijalizmu, Đilas je izričit: »Ono što se tamo događa i čije spoljne manifestacije mi vidimo, ne znači i ne može značiti vraćanje ka kapitalizmu. Tu se, u stvari, radi o novim pojavama, koje su nastale na tlu i u okviru samog socijalizma« (Milovan Đilas, Na novim putevima socijalizma, str. 4). Te »nove pojave«, kako ih Đilas vidi, jesu »stvaranje privilegovanog sloja birokratije«, koji prirodno teži centralizaciji sistema upravljanja odnosno pretvaranju države »u silu iznad društva« (Isto). Ergo, sudbina socijalizma uveliko zavisi od toga hoće li u zemljama u kojima je radnička klasa došla na vlast društveni razvitak ići »ka jačanju monopolističke uloge države, ili s pobjedom socijalizma u ekonomici - ka odumiranju njenih funkcija« (Isto). Đilas je jednako izričit i precizan i kad reaguje na dilemu da li je sve što se događa u Sovjetskom Savezu - »sva ta idejna zbrka i duhovni zastoj u svim oblastima, sve ne-prikrivenije falsifikovanje socijalizma i sve neobuzdanije i kočopernije kićenje revolucionarnim i socijalističkim frazama«, sva ta »potmula i nevi-dljiva kriza sovjetskog ‘sistema’«, sve »glupe, nenaučne, plitke i djetinja-ste« misli i mjere sovjetskog vladajućeg sloja - moralo da se desi »u ovoj ve-

48

likoj zemlji i velikoj ruskoj naciji, koje su čitavih stopedeset godina prije Staljina blistale svakojakim talentima« (Milovan Đilas, Vrti li se Staljin u krugu, Beograd, Komunist, br. �-4/1952, str. 115, 117). Nevesela sovjetska stvarnost, po njemu, nije neizbježna sudbina svakog socijalističkog uklo-na, već posljedica specifičnog spleta okolnosti. Konkretno, radilo se o tome da je SSSR »dugo bio jedina socijalistička zemlja, uz to još i zaosta-la, okružena kapitalizmom, s relativno slabo svjesnom ulogom masa u borbi za socijalističku izgradnju i relativno slabim spoljnim i unutrašnjim snagama socijalizma« (Milovan Đilas, Na novim putevima socijalizma, str. 4). Veliku ulogu u reviziji marksizma, koja je izvršena radi održavanja sovjetske birokratije na vlasti, imao je Staljin, koji je »morao prvo da uguši i pokosi sve što je bilo ili moglo biti talentovano, da bi njegova samo osrednja pamet, znanje i talenat mogli biti iznad osrednje činovničke osrednjosti« (Milovan Đilas, Vrti li se Staljin u krugu, str. 117). Sistem stvoren na takvim materijalnim i duhovnim pretpostavkama, tvrdi Đilas, može se održati samo na tuđi račun: »Niske realne nadnice, nerentabilnost proizvodnje i sa svim tim povezani sistem ugnjetavanja i eksploatacije radnih masa u SSSR, uz to neobuzdan i stihijski porast birokratije, birokratske despotije i birokratskih privilegija - sve bi to dovelo čitav sistem u potpuni ćorsokak ako ne bi mogao da pljačka druge narode i sprovodi agresivnu i osvajačku politiku«. Takav sistem, zaključuje Đilas, jednako je porobljivački i pogromaški prema svim socijalističkim zemljama (Isto, str. 115).

¤Jugoslovenska teorijska produkcija, u vrijeme i u

kontekstu sukoba iz 1948. godine, nije bila samo ema-nat potrebe da se uspješno parira drugoj strani. Ona nije mogla da se ograniči samo na ono što je otkriveno kod drugih, niti da opstoji kao neka po sebi data, sa-modovoljna djelatnost. Naprotiv, dijelom je izvirala iz jugoslovenske društvene stvarnosti, koja se i formalno i faktički primjetno mijenjala. I to linijom razgraničenja ne samo s nekim postulatima, nego i s dijelom »pre-misa« sovjetskog »uzora«. O dubini protivurječnosti, kroz koje je taj proces prolazio, i njegovoj unutrašnjoj dramatici sasvim dovoljno govori činjenica, da je, na primjer, u razmaku od samo pola godine u Jugosla-viji izvršena munjevita kolektivizacija poljoprivrednih

49

gazdinstava i promovisana tzv. socijalistička samou-pravna demokratska alternativa. Oba ova procesa, ma koliko međusobno inherentna, determinisali su isti ili veoma slični momenti, nastali sukobom iz 1948. godine. Kolektivizacija (izvršena 1949. godine) imala je dvostruku funkciju. Ona je, s jedne strane, trebalo da dokaže neosnovanost sovjetske kritike jugoslo-venskog rukovodstva zbog njegove politike prema poljoprivredi i selu te da u tom pogledu Jugoslavija nije manje socijalistička od njenih kritičara. S druge strane, kolektivizacija je, po ondašnjim uvjerenjima, bila jedini način da se izvrši neka vrsta prvobitne akumulacije kapitala i tako nađe kakav-takav izlaz iz teškoća stvorenih ekonomskom blokadom zemlje s Istoka. Slično je bilo i sa socijalističkom samoupravnom demokratskom alternativom. Prva »aplikacija« ideje »različitih puteva socijalizma«, u njoj sadržana, imala je formu zakona, kojim se sankcioniše demokratsko odnosno socijalističko načelo da društvenom proizvo-dnjom imaju upravljati neposredno sami proizvođači.45 Taj, kako ga je Tito nazvao, »prvi i najveći akt države koji u sebi sadrži elemente njenog odumiranja, to jest odumiranja njene funkcije u privredi i u isto vrije-me uspostavljanja prve socijalističke demokratije u proizvodnji, a time i u samom društvu«,46 imao je tri krucijalno važne funkcije:

prvo, da potvrdi da teza o različitim putevima so-cijalizma nije izmišljena, već da nju na najbolji način 45 Odnosi se na Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, koji je donijela Narodna skupština FNRJ, 27. juna 1950. godine.46 Josip Broz Tito, Borba komunista Jugoslavije za socijalističku demokra-tiju, Referati sa kongresa KPJ i SKJ, Beograd, 1977, str. 181.

50

potvrđuje jugoslovensko iskustvo, koje se od ostalih razlikuje upravo po tome što je antietatističko i anti-birokratsko;

drugo, da pokaže da se prenošenjem težišta upra-vljanja s birokratskoga državnog aparata na demo-kratski organizovane društvene subjekte mijenjaju funkcija i uloga same proleterske partije, koja u novim okolnostima preuzima »dužnost organizatora i najakti-vnijeg učesnika u svim političkim, kulturnim i privred-nim akcijama, dužnost organizatora masovne kontrole i neposrednog učešća na svim poljima društvene dje-latnosti, dužnost podizanja poleta stvaralačkih masa svojim primjerom«;47

treće, da se dokaže da se predajom fabrika na upra-vljanje radnim kolektivima rješavaju i mnoga »goruća« praktična pitanja - od snaženja pokreta udarništva, racionalizatorstva i novatorstva, boljeg korišćenja rad-ne snage, povećanja radne discipline i produktivnosti rada, do podizanja životnog standarda.

¤Jugoslovenska demokratska samoupravna alterna-

tiva, ni u trenutku njene promocije (sredinom 1950. godine), ni kasnije, nije predstavljala dovoljno radika-lan otklon od sistema administrativno-centralističkog upravljanja. Ona je i teorijski i praktično ostala na pola puta između proklamovane borbe protiv ideološkog monizma i državnosopstveničkog ekskluzivizma, na jednoj strani, i prilično neselektivnog korišćenja ovih u rješavanju najvećeg dijela društvenih pitanja i problema, na drugoj. To je bitno ograničilo njene do-mete i učinke i uslovilo da ni svojim projektovanim 47 Josip Broz Tito, Trudbeničko upravljanje privredom, str. 16.

51

mogućnostima, ni realnim konsekvencijama, ne izađe sasvim iz globalnih okvira istočnoevropskog »modela socijalizma«.

Dakako, njome ekstrapolirana društvena drugost nije bila bez ikakvog značenja i uticaja. Institucionalna osnova društva, utemeljena na veoma složenoj vezi i sprezi klasičnih državnih i samoupravnih organa i or-ganizacija na svim nivoima, nije mogla da ima sve one demokratske reference i potencijale, koji emaniraju iz uistinu pluralističkih struktura i odnosa. Ona nije bila ni puka fasada iza koje se skriva i apsolutno gospoda-ri otuđena vlast. Uz sve nedorečenosti i ograničenja, koje je nosila u sebi, barem je u nečemu predstavlja-la uspio pokušaj. Ona je problem čovjekovih prava i sloboda, ipak, sasvim jasno fokusirala izvan okvira opskurnog kolektivističkog logosa. U njoj više nije bilo mjesta za fikciju da se masovnim unesrećenjem može dospjeti do nekog posve srećnog »novog« čovjeka, a razorenim društvom do fantazmagoričnog carstva nebeskog na zemlji. Njome je, najzad, započeta ero-zija famozne boljševičke inverzije, kojom je sistem nadređen čovjeku, država društvu, partija državi, po-litika ekonomiji, ideologija nauci, svrsishodnost pro-ceduralnoj racionalnosti, nužnost slobodi, a monizam pluralizmu.

¤U prikazanim i sličnim idejama i koncepcijama jugo-

slovenskih teoretičara, naravno, nije bilo ni primisli da bi svijet mogao biti bolji u bilo kojoj varijanti koja nije socijalistička. Ipak su ta stanovišta, po dubini spoznaje i karakteru kritike, znatno nadilazila sva dotadašnja problematiziranja »univerzalnog« istočnoevropskog

52

»modela socijalizma«. Bila su bliža idejama socijaliz-ma shvaćenog kao radnička demokratija (u smislu kako su je interpretirali R. Luksemburg, A. Gramsci, K. Korsch, G. Lukas), nego poimanju novog društva kao etatističko-birokratske strukture, koja ne podliježe ničijoj demokratskoj kontroli.

Radikalni otklon od Staljinovih teza o državi koja jača i Partiji kao »usmjeravajućoj sili u diktaturi prole-tarijata«, imao je principijelan značaj. Legitimacijom tog otklona definitivno je srušen mit o nepogrešivosti »rukovodećeg centra«. Potpisivanjem Moskovske dek-laracije predstavnika KPSS i SKJ, juna 1956. godine, to je i formalno potvrđeno. Sovjetska partija je barem u tom dokumentu, dijelila mišljenje jugoslovenske, »da su putevi socijalističkog razvitka u raznim zemljama i uslo-vima različiti, da bogatstvo formi socijalizma doprinosi njihovom jačanju«.48 I zajedno s njom se zavjetovala, da joj je tuđa svaka tendencija nametanja svog mišljenja u određivanju puteva i formi socijalističkog razvitka. To je bilo potpuno suprotno od onoga što je tvrdi-la i na čemu je temeljila svoj autoritet 1948. godine. Potpisivanjem te Deklaracije označen je kraj sovjetske ideološke i teorijske dominacije u komunističkom pokretu. Formula »Moskva locuta, causa finita« više nije funkcionisala. Time započeto rušenje monolitnog jedinstva u komunističkom pokretu više nije moglo biti zaustavljeno.

¤»Popustljivost« druge strane u sukobu prema ju-

goslovenskoj, nije bila niti dobrovoljna, ni utemeljena 48 Deklaracija o odnosima između Saveza komunista Jugoslavije i Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Borba, Beograd, 21. jun 1956.

5�

na uvjerenju da ova to zaslužuje. Naprotiv, sovjetsko rukovodstvo je svoje »ustupke« (dolazak u Beograd na pomirenje, potpisivanje Beogradske i Moskovske dek-laracije i drugo) smatralo iznuđenim, u trenutku možda taktički mudrim (Hruščovljeva formula za rješenje »ju-goslovenskog slučaja« glasila je: »Zagrli neprijatelja i u zagrljaju ga udavi«) i - privremenim. Samo mjesec dana nakon potpisivanja Moskovske deklaracije, Bulganjin je u Varšavi (29. jula 1956. godine), aludirajući na »potpu-no neprihvatljiv« jugoslovenski pristup međunarodnim problemima, oštro upozorio da bi bilo krajnje opasno zanemariti pokušaje slabljenja međusobnih veza u socijalističkom taboru, koji se čine pod parolom tzv. nacionalnih osobenosti i imaju za cilj da se snage naro-dnodemokratske države sputaju sumnjivim parolama o proširenoj demokratiji. Takav stav sovjetske strane kulminirao je na savjetovanju komunističkih i radničkih partija, održanom u Moskvi 1960. godine. Partije oku-pljene na tom skupu (njih 81) bile su jedinstvene u ocjeni, da su jugoslovenski rukovodioci usvajanjem svog »antilenjinističkog Programa« proglasili zastarje-lim marksizam-lenjinizam, suprotstavili Savez komu-nista Jugoslavije međunarodnom radničkom pokretu, odvojili svoju zemlju od socijalističkog lagera i doveli je u »položaj zavisnosti od američkog kapitala«.49 Bio je to znak da je sukob između dvije strane, kao takve, nepomirljiv. Niti se Sovjetski Savez odricao ambicije da Jugoslaviju vrati u svoju orbitu, niti je SFRJ pomišljala na taj povratak.

49 Savez komunista Jugoslavije u međunarodnom radničkom pokretu 1948-1968, Beograd, 1968, str. 74.

54

Suština te konfliktnosti, a ne njena forma, učinila je da svi kasniji pokušaji »saniranja problema« - a bilo ih je jako puno i raznih, uključujući nove svađe i mi-renja, osude »kulta ličnosti« i reforme - ostanu bez rezultata. Pukotine u istočnoevropskom »modelu socijalizma«, stvorene naznačenim jugoslovenskim ponašanjem i učinkom u sukobu 1948. godine, bile su sve dublje. Priroda tog sukoba, u čijem središtu su bili različiti koncepti društvenog razvitka i u kome je jedna strana mogla da opstane samo na račun dru-ge, učinila je »jugoslovenski diskurs« ne samo jednim od važnijih generatora disolucije istočnoevropskog »modela socijalizma«, nego, u mnogim pogledima, i svojevrsnom matricom tog procesa. Jugoslovenski otpor politici »rukovodećeg centra« bio je veoma kru-pan doprinos kako prevladavanju hladnog rata i blo-kovske podijeljenosti svijeta uopšte, tako i razaranju ideološke, svojinske, političko-pravne, psihološke i etičke strukture, iz koje je izrastao jedan od najper-fidnijih totalitarizama novijeg doba. Bio je to iskorak prema uslovima i vremenu, u kojima će ideja pravde, slobode i jednakosti biti praktikovana bez hipoteke revolucionarnosti po svaku cijenu.

55

56

57

Pavao Ravlić1

Prilog istini o Golom otoku kao tabu temi iz vremena Titove Jugoslavije

Jugoslavenska Kompartija uspješno se oduprla stalji-nizmu služeći se staljinističkim metodama (Stanko Lasić, Sukob na književnoj ljevici)... ali također i zahvaljujući povoljnom geopolitičkom položaju Jugoslavije po koje-mu ona nije bila većim dijelom okružena zemljama pod nadzorom SSSR-a.

O Golom otoku kao tabu temi iz vremena Tito-ve Jugoslavije nije se smjelo ništa napisati za vrijeme njegova života, tek ponešto u kasnima osamdesetima, podosta 1990. godine, a sve o čemu su autori htjeli pisati moguće je tek nakon raspada SFR Jugoslavije, u današnjim demokratskim uvjetima.

U proteklih 60 godina o Golom otoku su se širile brojne neistine, poluistine i istine o kojima je ovdje riječ - da su na njemu bile pristalice Informbiroa, da je kažnjenika-osuđenika bilo do pedesetak tisuća, a ubijenih i smrtno stradalih na tisuće, da su ih, po Rankoviću, tamo poslali na dva-tri mjeseca, a po Jovi 1 Autor je umirovljeni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, a danas predsjednik Udruge Goli otok »Ante Zemljar« u Zagrebu.

Kapičiću, njegovu zamjeniku i prvom komandantu Golog otoka, da zatvorenik nije morao ništa specijal-no uraditi već potpisati da se pokajao i da više nije IB-ovac itd. - sve ovisno tome tko je to govorio, pisao i procjenjivao ove ili one brojke.

U nastojanju da se svaka golootočka žrtva (u širem značenju - ne samo kažnjenici i osuđenici na samom Golom otoku, nego i u drugim zatvorima toga tipa) navede imenom i prezimenom, da se svako mišljenje, tvrdnja ili brojka kritički razmotri i verificira, Udruga Goli otok »Ante Zemljar« koristila se prije svega doku-mentacijom Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Arhiv je, naime, u posjedu originalnih popisa »pri-stalica« IB-a, što ih je 196�. izradila središnja UDBA Jugoslavije. Nadalje smo se služili bogatom literatu-rom o Golom otoku, novinskim člancima s iskazima bivših kažnjenika kao i vlastitim znanjima i iskustvima iz zatvora, s izdržavanja kazni i dodatnog dobrovolj-nog rada nakon puštanja na slobodu. Iz svega toga smo ustanovili kako je funkcionirao sustav stravičnog »preodgajanja« 16.158 kažnjenika-osuđenika (ime-nom i prezimenom) od kojih 828 žena, 446 umrlih i »umrlih«, stavljenih izvan zakona i lišenih svih lju-dskih i građanskih prava, usmjeren na ubijanje njihova ljudskog dostojanstva, ali i na kršenje prava članova njihovih obitelji (da ih se moraju odreći, da ne mogu znati gdje su, da ih se ne obavijesti o njihovoj smrti niti da ih oni mogu sahraniti).

A što se sve i kako zbivalo, pa i »sahranjivalo«, na Golom otoku i kako su pritom »poštivana« prava ne samo kažnjenika nego i članova njihovih obitelji moguće je prosuđivati iz nekoliko dokumenata: iz opi-

58

sa Golootočkog sustava, iz prikaza dočeka kažnjenika i kažnjenica na Golom otoku, položaja žena-kažnjenica na Golom otoku, iz opisa »sahrane« umrlog kažnjenika, kao i iz naših Deset pitanja generalu Jovi Kapičiću, prvom komandantu Golog otoka.

Golootočki sustav ovako je opisao (još živi) Krčanin Ivan Košić.2 Po njemu je taj sustav bio kombinacija represivnih metoda najprizemnije vrste i iskustava: a) Ohrane - tajne ruske carske policije (stroj za prebijanje, mreža osuđeničkih agenata-provokatora); b) gestapo-vskih koncentracijskih logora »kapo« - sobni starješina, izgladnjivanje, žeđ, epidemije); c) staljinskog GULAGA (povećavanje dosuđene kazne tokom robijanja, zabrana posjeta i paketa, težak fízički rad). Jugoslavenski kreator logora za Informbirovce dodao je navedenoj kombinaciji još i daljnje dvije oznake: d) institut »produžene istra-ge« uz kompletan isljednički aparat radi nastavljanja istražnog postupka nad već osuđenim i kažnjenim osoba-ma kroz čitavo vrijeme izdržavanja kazne, i e) institut fik-tivne zatvoreničke samouprave kojom je u cijelosti di-rigirala Uprava, a služila je danonoćnoj fizičkoj i psihičkoj torturi i samouništenju zatvorenika. Time su jugoslaven-ski vlastodršci dali velik vlastiti doprinos usavršavanju sistema obračuna s političkim neistomišljenicima i čak nadmašili svoje uzore (str. 117).

Kako su kažnjenici dočekivani na Golom oto-ku? Vlado Dapčević� svoj je dolazak na Goli otok i u 2 Košić Josip (rođen 1922.), autor je knjige Goli otok, najveći Titov konclo-gor i član naše Udruge.� Rođen 1917., bivši pukovnik i komesar Više Vojne akademije u Beogra-du, poznat (po Košiću, isto djelo, str. 92) kao jedan od onih političkih za-tvorenika koji se za vrijeme svoga dugogodišnjeg robijanja (više od 8 godina) pred mučiteljima nikad nije ponizio. Bio je fízički vrlo snažan, a očuvanje osobnog dostojanstva uvijek mu je bilo važnije od života.

59

zloglasnu Petrovu rupu ovako opisao 4: Na obali nas je (svezane po dvojicu i trojicu) dočekao špalir milicio-nara i isljednika s batinama u rukama. Uđosmo u stroj. Pakao! Biju sprijeda, otpozadi, po licu, grudima, leđima… Biju nemilice, dokazuju se jedan pred drugim. Što je naj-gore, ne možemo da potrčimo kao oni drugi. Stalno se saplićemo i padamo. Kad jedan padne, povuče i drugu dvojicu. Ne znam kako sam živ došao do kraja stroja. Potpuno smo bili krvavi. Mislio sam da će mi se glava raz-letjeti u hiljadu parčadi. Potjeraše nas uzbrdo i dalje tuku. Neko me tako udario među lopatice, da sam lice prosto zario u onu stijenu. Kad su nas doveli u onaj kamenolom do upravne zgrade, postrojiše nas prema stijenama, a jedan poručnik izađe i reče: Vi ste, kao najveći narodni izdajnici, osuđeni na smrt i sad ćete biti strijeljani! To se, međutim, nije dogodilo, radilo se o zastrašivanju.5 Osim po navedenom, Vlado Dapčević je bio poznat (premda nedovoljno) i po svom ispravnom gledanju na nacionalno pitanje, po ovakvoj ocjeni hrvatske obrane od velikosrpske agresije nakon raspada SFRJ. U Belgiji je 1992. g., u listu Partije rada Solider, objavljen njegov intervju6 u kojem je rekao i ovo: Hrvatska i hrvatski na-rod se nalaze u stanju legitimne obrane pred divljačkim napadima velikosrpskog režima na čelu s Miloševićem, vojne soldateske i tzv. srpskih dobrovoljaca (četnika i kri-minalaca). Mi smo na strani hrvatskog naroda u njegovoj pravednoj borbi za obranu svoje nezavisnosti i slobode, svojih sela i gradova...4 U listu Borba (ćirilsko izdanje) od 24. 1. 1990. g. (upravo u vrijeme raspa-da Saveza komunista Jugoslavije).5 Također navedeno po Košiću, str. 9�.6 Prema pismu napisanom 2�. 6. 1992. iz Bruxellesa Martinu Opančaru, našem članu (fotokopija originala u posjedu P. Ravlića).

60

Doček žena na Golom otoku opisala je Kosana Milošević, poručnica, prva žena osuđena na vojnom sudu, koja se toga ovako sjećala7: Ujutro sam stigla na Goli otok. Dočekao me je dug špalir žena, pesma »Ubićemo svakog skota ko je protiv KP-jota« i »Oj Stalji-ne stara bako, ne vara se Tito lako«. Čim sam izašla iz broda, prišla mi je Betika Romano, zatvorenica koja je bila gora od svih čuvara. Uhvatila me je za kosu i provukla kroz špalir dug tri kilometra! Svi su me udarali i pljuvali, šiktala je krv iz mene. Bacili su me ispod boksa visokog 30 cm., glava mi je bila do kible gde se vršila nužda. U ušima mi je zujalo, oči su mi otečene, a po meni hodaju hiljade stenica. Zato što nisam htela da revidiram, bila sam bojkotovana i nisu hteli da me prime u kolektiv... Nisu imali milosti ni prema kome, čak su i Zlatu Šćepanović, invalida bez desne ruke, tukli i mučili... Mi bojkotovane radile smo najteže poslove: čistile septičke jame, gurale kamen uzbrdo, gasile kreč, zidale magazine. Dok smo ra-dile uzvikivale smo parole: »Za Tita, za Partiju, za UDBU...8 Tri dana kasnije9, Mileva Tomić sjetila se ovih žena, još grublje proganjanih od ostalih. Iako je Miljuša Jovanović (sestra Arse Jovanovića, bivšeg načelnika Vrhovnog štaba NOV), bila invalid jer su joj na Igmanu promrzla stopala, dosta su je mučili. Teško je prošla i Anđa Milić, sestra Žarka Zrenjanina (narodnog heroja)... Žao mi je bilo i Olje Aleksić, bila je udata za Rusa pa su je zvali »špijunka NKVD«. Jedne večeri su je mučili i najverovatnije ubili. Nas ostale žene probudili su oko četiri sata ujutro i naterali da tražimo Olju. Rečeno nam je da je pobe-

7 U Borbi od 19. 2. 1990.8 Po Košiću, nav. djelo, str. 115-116.9 U Borbi od 22. 2. 1990.

61

gla. Posle dva, tri sata pokazali su nam drvo gde su je »našli« obešenu, ali to je drvo bilo tako zakržljalo da se na njemu ni mačka nije mogla obesiti. Nismo verovali u to da je izvršila samoubistvo. Sestri Žarka Zrenjanina, Anđi Milić, obesili su oko vrata karton i dali joj da vodi jedno kuče. Na kartonu je pisalo: »Ja, pas i moj rod smo za Informbiro.« Jednoj profesorici sa Ljubljanskog univer-ziteta obesili su oko vrata šuplju kost i napisali: »Glođem kosti kao pas«. (Napomena P. Ravlića: upravo po uzoru na naciste, koji su već od 19��. Židovima i Nijemcima, koji su se s njima solidarizirali, javno vješali oko vrata uvredljive natpise.10

Položaj žena-kažnjenica na Golom otoku ovako je opisala Renata Jambrešić Kirin11... Među nji-ma izdvajamo žene koje su kao logorašice završile na Golom otoku (i Svetom Grguru - P. Ravlić), što je bila jedna od »prvih tekovina ženske političke emancipacije u novoj državi« - ravnopravnost i u kažnjavanju!... Nema pouzdane informacije o tome koliko je žena bilo na Golo-me ...12 Na odsluženje kazne poslane su kao informbirovke iako dobar dio njih nije ni znao što je Informbiro niti su bile komunistkinje... bivša zatočenica na Golome Novka Vuksanović (rođena 1911.) prošla je nekoliko logora, a među njima i Auschwitz, ali kaže da je »sve to bio raj« u odnosu na Goli. Svugdje je podnosila psihičke i fizičke torture, ali je razlika bila u tome što na Golom otoku nije bilo empatije i solidarnosti među zatvorenicama, već su se međusobno denuncirale i otežavale ionako teške dane. Dakle, dogodilo im se točno ono što je Primo Levi, na

10 Prema reviji DAMALS, veljača 2008., str. 27 i �0.11 U knjizi Dom i svijet.12 Napomena: utvrđeno je da ih je bilo (do 1952.) ukupno 828.

62

temelju svog iskustva u Auschwitzu, označio kao najsi-gurniji način da se zatvorenici doživotno traumatiziraju: natovariti im krivnju, prekriti ih krvlju, kompromitirati koliko je god moguće. Zbog toga žene kasnije nisu pro-govarale o strahotama kroz koje su prošle. K tome, nije im ostavljena ni mogućnost da se reintegriraju u društvo: nakon izdržane kazne dočekao bi ih razvod braka, koji se mogao obaviti bez njihova pristanka, roditelji su ih se pod prijetnjama odricali, oduzimana im je imovina, nisu imale mogućnosti zaposlenja, barem ne u skladu s njiho-vim kvalifikacijama, a autorica navodi da je namjerno ugrožavana i njihova reproduktivna sposobnost.13

Kakav je, međutim, bio odnos spram žena - supru-ga kažnjenika na Golom otoku, pa tako i supruge pok. Ante Zemljara (hrvatskog književnika i prvog predsje-dnika Udruge Goli otok), vidi se iz njegova prikaza.14 Zato jer ga se nije htjela odreći, isključena je s fakulteta, otpuštena s posla u Tvornici »Nada Dimić« i zajedno s trogodišnjom kćerkicom izbačena iz njihova skrom-nog stana.

Do koje su mjere uvjeti izdržavanja kazni u sustavu Goli otok bili nepodnošljivi može se prosuđivati po 446 umrlih i »umrlih« (izgladnjelih, iscrpljenih, bolesnih od pjegavog tifusa, na smrt pretučenih ili likvidiranih pri pokušaju bijega »utapanjem« i hitcima s otočkih bunkera i motornih čamaca), pa i po dvadesetak samoubojstava, među kojima je i iznimno tragična smrt još nepunoljetnog, 17-godišnjeg pitomca vojne muzičke škole koji se s galerije novog zatvora usmr-1� Navedeno prema Vjesniku, od �. 11. 2008., članak Zanemareno žensko sjećanje, str. 41.14 U knjizi: A. Zemljar - Ivo Palčić: Večernji razgovori, Naklada Adamić, Rijeka, 2001., str. 100.

6�

tio skokom u dubinu, naglavačke, na oštru kamenu kaldrmu.15

Uz sve navedeno valja spomenuti i kako je iz-gledao pogreb umrlog kažnjenika. U ranu jesen 1950. probudili su nas trojicu u 8,00 sati (poslije rada u 3., noćnoj smjeni) da žurno idemo u »bolnicu« koja se nalazila na vrhu Drage u baraci br. 1 (bilo je ukupno 14 baraka). Rečeno nam je da uzmemo lopatu, kramp i motiku te ponesemo umrlog, koji se nalazio na nosi-lima, umotan u deku preko glave, te nam naredili da ga sahranimo desno od naplave za kišnicu i cisterne 2. Tamo se nalazila ekipa koja je radila isti posao. Nije bilo obilježeno nikakvo groblje te smo tražili mjesto gdje da iskopamo raku. U blizini su se nalazili svježi grobovi ničim obilježeni. S obzirom da je bio tvrd teren ukop se nije mogao izvršiti dublje od cirka 40 cm. Identitet ukopanih tijela nije utvrđen, s obzirom da nadgrobnih oznaka nije bilo, a raspitivati se o njima bilo je veoma opasno. U to vrijeme bila je u izgradnji Vela Draga gdje su se kasnije preselili svi kažnjenici. Mjesto grobova označeno je na karti crvenom bojom.16

Iz tih samo nekolikih primjera tek se može naslutiti kakva je bila prava i potpuna slika sustava Goli otok, koju vjerojatno nitko sam ne može ni prikazati ni do-kumentirati. Ali da je ona i uopće i posebno, u vrije-me mira, bila grozna i stravična, toga su bez sumnje svjesni i oni koji bi je pošto-poto, u vlastitom interesu, htjeli učiniti podnosivom. Među njima je u posljednje vrijeme vrlo glasan i najčešće viđen prvi komandant 15 Po opisu Vilima Lončarića u knjizi Bando, sagni glavu!16 Opisao ga je Zdenko Jungić, član naše Udruge, u prilogu Sahrana od 2�. lipnja 2007. Jungić (iz Prijedora), uhapšen je kao zagrebački student; kasnije je dipl. inž. strojarstva.

64

Golog otoka, general Jovo Kapičić, zamjenik tadašnjeg ministra unutarnjih poslova FNR Jugoslavije Aleksan-dra Rankovića.

Kapičić se tako pojavio i u hrvatskom tjedniku Glo-bus iz Zagreba, u čijem je broju od 15. veljače 2008. godine između ostalog izjavio da je on najveća žrtva Golog otoka i da je spreman pričati o svemu što zna - kako je rekao u intervjuu Globusovoj novinarki Slavici Lukić. Među njegovim biserima našu su pozornost pri-vukli i ovi:... da je ideja o Golom otoku bila Krležina (!); da su kažnjeničke barake izgrađene na super mjestu... s proširenom plažom; da su kažnjenici na nezgodnom mje-stu..., ali da im neće nikakvo zlo napraviti...; da zatvorenik nije morao ništa specijalno uraditi već samo potpisati da se pokajao, promijenio mišljenje i da nije više IB-ovac; ...Te smo ljude mogli ko štakore baciti i podaviti u moru…itd. do priznanja da ih je ipak, po njegovu i Rankovićevu mišljenju, bila trećina nevinih, a po procjeni generala Jefte Šašića, šefa KOS-a (Kontraobavještajne službe), danoj 1985. u razgovoru s Antom Zemljarom, da među kažnjenicima na Golom otoku nije bilo ni 5 % aktivnih in-formbirovaca. Posebnu pozornost zaslužuje Kapičićevo spominjanje UDBI sklonih zatvorenika bez kojih se ne mogu prikazati i objasniti stradanja analogno nesklonih zatvorenika.17

Ostavimo li po strani zaslužne ili krive za stravični sustav Golog otoka (od Jove Kapičića nadolje), preostaje nam pitanje odgovornosti za takvu »slavu« u samom vrhu tadašnjega partijskoga i državnog rukovodstva 17 Potaknuti takvim uljepšavanjima Golog otoka, postavili smo njegovu najvećem stradalniku, Jovi Kapičiću u Globusu od 7. �. 2008. Deset pi-tanja na koja ni poslije poruke iz Latinice 21. 4. 2008. ni do danas nismo dobili nikakva odgovora.

65

na čelu s Titom i Rankovićem, Kardeljem i Đilasom. Po ocjeni Ivana Košića: trebalo bi biti krajnje naivan pa povjerovati da su deseci tisuća ljudi... svih vrsta, prosla-vljenih boraca antifašističkog rata i narodnih heroja..., u jednoj ekstremno totalitarnoj državi, kakva je Jugoslavija bila u to vrijeme, mogli biti uhapšeni i podvrgnuti naj-brutalnijoj torturi, bez načelne suglasnosti i blagoslova najvišeg vrha, u prvom redu Josipa Broza 18. To su potvr-dile dvije istaknute osobe iz svemoćne federacijske UDBE, Vidosav Zlatić - isljednik Vlade Dapčevića i Marija Zelić - isljednica najstarije (r. 1902.) i po njoj bezobrazne Brane Marković, žene Sime Markovića, prvog sekretara Partije. Njih su dvoje bili 1�. 5. 1949. g., na Dan UDBE, u Domu Garde, u Topčideru, u kojem je Tito - govoreći elitnom sastavu OZN-e - pohvalio njezine pripad-nike što imaju oštar stav prema ibeovcima kao i prema drugim neprijateljima zemlje.19 Po Mariji Zelić bilo je ovako: Najprije je A. Ranković govorio o uspesima koje je UDBA postigla, a da je posle njega uzeo reč drug Tito koji je rekao: Drug Marko je bio preskroman u iznošenju rezultata vašeg rada... ali je poanta ovo: Drugovi, vi ste se sada sreli sa našim najopasnijim neprijateljem... sa žestinom sa kojom ste ušli u okršaj sa njima, sa njom nastavite…20

Za takve surove obračune nije bilo opravdanja ni u stalnom isticanju političkog vrha da Jugoslaviji 18 Košić Josip, nav. djelo, str. 118.19 Po Zlatiću, Borba od 17. - 19. �. 1990.; navedeno prema: Košić, nav. dje-lo, str. 1�9.20 U listu Borba od 20. �. 1990.; navedeno prema: Košić, nav. djelo, str. 146. 20 Po Zlatiću, Borba od 17. - 19. �. 1990.; navedeno prema: Košić, nav. dje-lo, str. 1�9.

66

prijeti opasnost od vanjskog agresora čije su trupe već okupljene na njezinim sjevernim i istočnim gra-nicama, od Madžarske do Bugarske, na kojima stalno izazivaju incidente. Premda je to o trupama i inciden-tima bila istina, stvarna opasnost od agresije nije, po Košiću, bila realna s ovakvim objašnjenjem: Odluka o formiranju golootočkih kažnjeničkih logora donese-na je u vrijeme kada se već bila potvrdila pretpostavka da Staljin neće ni pokušati upadom sovjetskih trupa ugroziti nezavisnost Jugoslavije... Sjedinjene Američke Države bile su već upozorile Sovjetski Savez da će ratni pohod na Jugoslaviju smatrati povodom za treći svjetski rat21. Tome u prilog govore i ove činjenice: da SSSR ni 1949. ni u jesen 1950. - kada je (poslije uspješnog američkog iskrcavanja kod Inchona i zauzeća Seula) trebalo spašavati režim Sjeverne Koreje - još nije imao interkontinentalnu atomsku bombu, a kada i jest, u vrijeme Kubanske krize početkom šezdesetih, ipak je zbog ravnoteže straha povukao svoje rakete s Kube.

Ali poslije svega navedenog, preostaje i pitanje što je Tito dobro učinio? Na njega sam, u osnovi, već od-govorio u Latinici, 21. travnja 2008. kad sam kazao da u dobro svakako spadaju: što je poveo NOB i pobjedom u njoj spriječio povratak monarhističke Jugoslavije; što je svojoj zemlji - kako mu je u svom nekrologu priznao Krleža - vratio oteto more i uz to oslobodio naše krajeve pod Italijom; što je u poratnoj Jugoslaviji obnovio povijesne granice njezinih republika; što je republikama 1974. priznato ustavno pravo na osamo-staljenje, a to je bilo od presudnog značenja za njihovo

21 Košić Josip, nav. djelo, str. 120. 67

međunarodno priznanje. Sve je to od dugoročnog po-vijesnog značenja, što sa hrvatskog stajališta znači da je, na primjer, pitanje sjedinjenja Istre i jadranskih otoka - u današnjim europskim i svjetskim uvjetima (kad se isključuje rat kao sredstvo realizacije velikonacionalnih ciljeva) - definitivno riješeno i za budućnost.

68

69

Lino Veljak

Marx, državni socijalizam i socijalistička alternativa

Od pada Berlinskog zida 1989. godine u masovnim medijima (ali i u literaturi koja pretendira na teorijski, znanstveni i filozofijski dignitet) dominira ocjena prema kojoj je propast »komunizma« bila nužna posljedica njegove prirode, a državni teror, koji se u ime ideje boljeg svijeta provodio (u najočiglednijem obliku pod Staljinom, ali i, primjerice, Pol Potom), predstavljao pravu i bitnu istinu o nužnim konzekvencama svakog pokušaja nadmašivanja ili ukidanja prirodno zadanih granica građansko-kapitalističkoga društva1. Povremena upozoravanja na to da sovjetske, staljinske ili, općenito, »realsocijalističke« forme realizacije ideje socijalizma-komunizma predstavljaju izopačavanje izvorne ideje, nisu nailazila na pretjerano velik odjek u javnosti. Zaglušili su ih glasovi, koji su – otprilike – unisono ponavljali: Karl Marx je, zajedno s Platonom, Fichteom, Hegelom i još ponekim sanjarom boljega 1 Tako će vodeći predstavnik neoliberalizma Milton Friedman 1994. trijumfalno zaključiti: »Danas postoji veliko suglasje da je socijalizam promašaj, a kapitalizam uspjeh« (»Uvod povodom pedesete obljetnice objavljivanja knjige«, u: Friedrich A. Hayek, Put u ropstvo, KruZak, Zagreb, 2001., str. 16.).

svijeta, rodonačelnik totalitarizma, koji je u 20. stoljeću nanio čovječanstvu toliko zla2. Upravo je Marx, kao ideolog komunističkog zatiranja individualne i svake druge slobode (a slobode nema bez slobodnog i ničim ograničenog tržišta), odgovoran – i po zapovjednoj liniji, ali i izravno, kao inspirator i planer – za Gulag, Goli Otok i Pol Potov genocid nad urbanim stanovništvom Kambodže/Kampućije.

Zanimljivo je da su, barem u našoj sredini, najglasniji među promicateljima takvih tvrdnji u pravilu (ili barem veoma često) bivši zakleti marksisti i bivši članovi Saveza komunista: oni među njima koji su bili marksisti i deklarirani komunisti onda kad se to smatralo poželjnim, a koji su disciplinirani članovi komunističke organizacije bili sve do onog trenutka dok je god ona posjedovala politički monopol i kontrolirala reprodukciju društvene moći. Bilo bi i zlobno i neukusno (pa stoga etički i estetički neprihvatljivo) raspravljati o korelaciji između spomenute pravovjernosti i discipliniranosti te sudjelovanja u raspodjeli privilegija rezerviranih za pravovjerne i poslušne. Međutim, čim je puknuo mjehur od sapunice zvan »realni socijalizam« (odnosno, u našoj sredini, samoupravni socijalizam ili socijalističko samoupravljanje) oni su potražili novog gospodara da bi mu služili s jednakom poniznošću s kakvom su služili staroj nomenklaturi. Takvi nam usrdno preporučuju, dapače, agresivno nameću, da Marxa ili zaboravimo ili, još bolje, mlađim naraštajima prikazujemo kao strašilo, kao zastrašujuću opomenu 2 Akademski najkorektniju formulaciju te postavke dao je Leszek Ko-lakowski u djelu Glavni tokovi marksizma. O ideologičnom karakteru i ograničenostima takvog pristupa usp. Lino Veljak, »Leszek Kolakowski, ‘Glavni tokovi marksizma’«, Naše teme, XXV/1981., br. 1., str. 141—145.

70

kamo vodi (kažu oni, avanturistički i neodgovoran) pokušaj mišljenja i činjenja s onu stranu granica koje su zacrtali Machiavelli, Adam Smith i, eventualno, John Stuart Mill.

Empirijskih im dokaza doista ne nedostaje: od Staljinova Sovjetskog Saveza (ali i boljševičkog terora u vremenima revolucije i neposredno nakon nje), »realni socijalizam« u Istočnoj Europi od konca Drugoga svjetskog rata pa do pada Berlinskog zida, različita marksizmom-lenjinizmom i idejom komunizma le-gitimirana totalitarna iskustva u Trećem svijetu (pri čemu je ono kampućijsko uvjerljivo najužasnije) itd.

Uspostavljanjem državno-partijske diktature u sovjetskoj Rusiji Marxova ideja revolucionarne tran-sformacije svijeta usmjerena na općečovječansku emancipaciju od vladavine otuđenih društvenih moći doživjela je degenerativno izobličenje s dugoročnim posljedicama, ponajprije u pogledu kompromitiranja same ideje. Otpor staljinističkoj hegemoniji, koji je došao do izražaja u odbacivanju Rezolucije Informbiroa 1948., nije rezultirao korjenitim oslobađanjem od učinaka tog izobličenja upravo zbog izostanka te-meljita suočavanja s destruktivnim karakterom nado-mještanja logike proizvodnje viška vrijednosti radi dobivanja profita logikom proizvodnje viška moći radi učvršćivanja i jačanja uspostavljenog poretka. Propast tog poretka, do koje je došlo uslijed samourušavanja logike proizvodnje viška samosvrhovite moći, uro-dila je dodatnom kompromitacijom i same ideje nadmašivanja svijeta zasnovanoga na kapitalu. Među-tim, može li se taj propali poredak doista nazvati socijalizmom ili čak komunizmom? To imenovanje u

71

najmanju ruku zaslužuje ozbiljno preispitivanje �.Nasuprot ideologijama, koje s padom Berlinskog

zida naizgled definitivno pobjedonosni svijet kapitala proglašavaju za najbolji od svih mogućih svjetova i kao neprelaznu granicu, evidentirani autodestruktivni potencijali svijeta, utemeljenoga na logici samo-svrhovitog profita, upućuju na nužnost potrage za alternativom koja bi, s jedne strane, iskoristila sve produktivne momente kritički preispitanoga Marxa i drugih relevantnih socijalističkih mislilaca, a s druge strane imala u vidu pouke koje nam nudi propast državnog (ili tzv. realno postojećeg) socijalizma, uključujući tu i njegovu jugoslavensku modifikaciju.

Da, ali oni spomenuti historijsko-empirijski dokazi upućuju nas, reći će nam zagovornici odbacivanja svake ideje nadmašivanja obzorja građansko-kapitalističkog poretka, na očiglednu istinitost i neupitnost zaključka prema kojemu su »realni socijalizam« i sjevernokorejske, kampućijske i slične »realizacije komunizma« nužne i jedino moguće konzekvence ozbiljno shvaćene (pa onda i realizirane) Marxove totalitarne utopije. Ako takvim ideolozima prigovorite da nije svugdje bilo kao u Staljinovu ili Brežnjevljevu Sovjetskom Savezu ili kao što je i do današnjega dana u Sjevernoj Koreji, pa kao primjer navedete Jugoslaviju nakon emancipacije od sovjetskog modela započete odbacivanjem Rezolucije Informbiroa (a s ocjenom prema kojoj je to stanje bilo u znatnoj mjeri podnošljivije negoli pod Staljinom � Vrijedilo bi na ovom mjestu podsjetiti na jednu rezolutnu, upravo kategoričnu, formulaciju Milana Kangrge: »Nigdje na svijetu, pa prema tome ni u bivšoj Jugoslaviji, pa dakle ni u Hrvatskoj nije bilo ni socijaliz-ma ni komunizma!« (Šverceri vlastitog života, Kultura & Rasvjeta, Split, 2002., str. 284.).

72

ili u zemljama Varšavskog pakta složit će se čak i najokorjeliji antikomunisti), pa na temelju toga izvedete zaključak da teror nije bio nužna popratna pojava (niti konstitutivan moment) svakog pokušaja izgradnje socijalizma i svakog pokušaja ozbiljenja Marxove utopije, oni će vam odgovoriti da razlog razmjerne podnošljivosti jugoslavenske inačice socijalizma valja tražiti u odstupanju od Marxa. Kao što su dogmatski marksisti (sovjetski, kineski, albanski i drugi) proglašavali poredak socijalističkog samoupravljanja u Jugoslaviji revizionizmom u odnosu na »pravi marksizam«, tako i ovi ideolozi govore da je mjera podnošljivosti ili prihvatljivosti takvih mekih oblika socijalizma, kakav je bio jugoslavenski, srazmjerna mjeri napuštanja Marxa i kauzalno povezana s tom mjerom4. Ukratko: što manje Marxa, to više slobode. Sloboda i socijalizam se, dakle, međusobno isključuju.

Ako, međutim, uzmemo u obzir Marxov pathos slobode kakav se, primjerice, očituje u 160 godina starom Manifestu Komunističke partije, gdje u zavr-šnom dijelu drugoga poglavlja toga programskog dokumenta možemo pročitati da se željeno novo udruživanje, koje će nadomjestiti staro klasno društvo, temelji na slobodnom razvitku svakog pojedinca koji je »uvjet slobodnog razvitka za sve«5, jednoznačna će neupitnost alternative sloboda ili socijalizam 4 Tu nam opet može pomoći Milton Friedman, koji je, kako tvrdi, za vrije-me svog boravka u Jugoslaviji na temelju mjerenja poreza na dohodak poduzeća izračunao da je razlika između stupnja socijalizma u Jugosla-viji i u SAD-u bila oko 14% (usp. Market or Plan? An Exposition on the Case for the Market, The Centre for Research into Communist Econo-mies, London, 1984., str. 16.).5 Karl Marx/Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije, Naprijed, Zagreb, 197�., str. 45.

7�

ipak morati postati predmetom sumnje. A ta će se sumnja samo pojačati evidentira li se središnjost problema otuđenja i razotuđenja u Marxovom opusu, i to – da budemo precizni – u cjelini tog opusa, a ne samo u Ranim radovima. Tada će i nepristranom promatraču postati jasno da je staljinistička državno-partijska diktatura u SSSR-u (a možda i boljševička interpretacija ideje komunističke revolucije i tomu odgovarajuća praksa boljševičke revolucionarne intervencije u zatečeno stanje stvari općenito) u ne-skladu s izvornom Marxovom intencijom. Time još nije rečeno niti dokazano da je neko drukčije, intenciji primjerenije ozbiljenje te ideje doista moguće (teorijski to vjerojatno i nije moguće dokazati, jedini dokaz bio bi neka – historijski bar zasad izostala - zbiljnost), ali jednoznačno se može zaključiti da staljinizam, »realni socijalizam« i slične zbiljnosti predstavljaju degenerativno izobličenje izvorne Marxove ideje i da su u suprotnosti s njegovom intencijom. Utoliko bi se uspostavljanje kauzalne veze između Marxa i Gulaga moglo braniti stupnjem uvjerljivosti koji ne bi bio veći od, primjerice, tumačenja inkvizicijskih lomača kao nužne i jedino moguće posljedice Kristova evanđeoskog nauka. Ili, da budemo sasvim cinični, ako su svi Hrvati po prirodi nužno genocidni ustaše, svi Srbi u duši neumitno četnički koljači, svi Nijemci zapravo nacisti, svi bijeli Amerikanci bez ostatka rasistički fašisti, ako su svi muškarci (otvorene ili prikrivene) muške šovinističke svinje i sve žene u duši prostitutke – onda je i svaki pokušaj iskoračivanja iz obzorja vladavine logike kapitala (dakle, logike profita), posebno ako je nadahnut Marxom, neumitno osuđen na to da završi

74

u sibirskim rudnicima urana i na kambodžanskim poljima smrti. Ako je Torquemada jedina istina Isusa Krista, Ante Pavelić jedina istina hrvatstva, Slobodan Milošević jedina istina srpstva, Adolf Hitler jedina istina nijemstva a George Bush prava istina Amerike, onda je, nema dvojbe, istina Karla Marxa utjelovljena u Staljinu i Pol Potu. Doduše, ne možemo osporiti činjenicu da se Sveta inkvizicija legitimirala Evanđeljem i da su oni spomenuti »branitelji ugroženih nacionalnih interesa« u danom momentu imali veću ili manju (ponekad čak i većinsku) podršku dijelova naroda čijim su se »povijesnim interesima« legitimirali; reći, međutim, da je bilo tko od njih reprezentirao i da će zauvijek autentično reprezentirati jedinu moguću istinu ideja odnosno entiteta pomoću kojih su se legitimirali jednako je neuvjerljivo, ako ne i jednako (u intelektualnom, etičkom i povijesnom smislu) zločinačko, kao što je neuvjerljivo iz činjenice da se jedan Staljin legitimirao Marxom izvoditi zaključak o nužnoj i jedino mogućoj kauzalnoj (uzročno-posljedičnoj) vezi ideje ljudske zajednice i zbiljnosti samosvrhovitog terora državno-partijske diktature te odgovarajuće samosvrhovite reprodukcije moći.

Mnogo uvjerljivije djeluje zaključak prema kojemu se u svim navedenim i brojnim drugim analognim slučajevima radi o pojavama degenerativnog izo-bličenja, o realizaciji neke od lošijih (a ponekad možda i najgorih, u svakom slučaju najnepoželjnijih) mogućnosti. Mogućnost takvih izobličenja zasniva se na nužnom izostajanju imuniteta bilo koje (pa i najplemenitije, najutemeljenije ili najracionalnije) ideje i bilo kojega povijesno oblikovanoga i uspo-

75

stavljenog entiteta u odnosu na degeneraciju, manipulaciju, zloporabu i alijenaciju. Izuzmemo li mrzitelje kršćanstva kao takvoga, svatko će priznati da historijske pojave poput križarskih ratova ili progona heretika ne treba kauzalno objašnjavati temeljnim idejama Novog zavjeta. Izuzmemo li nepopravljive šoviniste, nitko neće u Hitleru tražiti jednu jedinu moguću istinu prirode njemačkog naroda. I tako redom! Ako bi i veoma jednostavna analiza jasno mogla pokazati kakva interesna motivacija leži u pozadini zastupanja i promicanja tvrdnji o, primjerice, genocidnom karakteru hrvatskog naroda, onda bi rekonstrukcija i imenovanje interesnih konstelacija, koje su u pozadini odbijanja priznanja spomenutog izostanka imuniteta u slučaju socijalizma i ideje komunizma, nedvojbeno bili kompleksniji. Međutim, to ne znači da je tako nešto neizvedivo. Kao naznaka mogućih smjerova takve rekonstrukcije može poslužiti analogija s jasnoćom uvida u to da samo islamskim fundamentalistima (točnije, interesnim spregama koje im omogućuju relevantnost na svjetsko-povijesnoj sceni) koristi demonizacija Zapada, ali i da je tu na djelu i antitetička solidarnost6 prividno najudaljenijih protivnika: demonizacija islama kao takvoga koristi i islamskim fundamentalistima, a i njihovim prividno najogorčenijim neprijateljima, onima koji se njihovim suzbijanjem (ili prividom vlastite odlučnosti u su-zbijanju) koriste za obnovu neokonzervativnih i sličnih oblika duhovne i opće hegemonije, a zapravo u konačnici koristi onima koji na temelju dominacije 6 O značenju tog pojma usp. Lino Veljak, »Antitetička solidarnost?«, Filo-zofska istraživanja, XXV/2005., br. 98., str. 581. i dalje.

76

i apsolutizacije takvih lažnih alternativa uspostavljaju, jačaju i učvršćuju svoju moć i uvećavaju vlastiti profit. Ako bi se tu dalo pokazati kako su upravo trgovina i profit bitne i odlučujuće motivacijske snage koje leže u temeljima mistifikacija na djelu, odgovarajuće bi se analogije mogle povući i s motivacijskim korijenima ideologijskoga poistovjećivanja Marxa i ideje ko-munizma (ili bilo koje druge ideje koja se oblikuje kao alternativa svijetu utemeljenome na logici kapitala) sa Staljinom i s praksom tzv. realnog socijalizma. Kri-tika takvog poistovjećivanja ne bi smjela, treba li to posebno naglašavati, rezultirati proglašavanjem Marxa posjednikom nekakve bezuvjetno važeće istine.

Iz propasti poretka, koji je sebe imenovao soci-jalističkim i legitimirao se kao put u besklasnu zaje-dnicu, vrijedilo bi izvući pouke. Međutim, pouka sasvim sigurno ne može biti navedeno ideologijsko izjednačavanje. Vjerojatnije bi i smislenije bilo ako bi se te pouke pronalazile na tragu razmatranja povezanosti političkog monopolizma s propašću poretka koji je postupno istrošio svoj legitimitet. A već i aktualno krizno stanje svijeta kao cjeline upozorava na nužnost njegovanja radikalne skepse spram svih koji nam nude jednostavna rješenja, posebno spram onih koji, svemu unatoč, u učenju neoliberalizma vide lijek za sve svjetske probleme. Utoliko, pitanje o nekoj istinski socijalističkoj alternativi ne može biti svedeno ni na nostalgičnu čežnju za revolucionarnom prošlošću popraćenu priželjkivanjem njezine obnove, ali ni na ideologijsku temeljitu antitezu socijalizma i slobode, koja rezultira apsolutizacijom (nužno neljudske) slobode ekonomijskih mehanizama logike reprodukcije

77

kapitala, s posljedičnom desupstancijalizacijom ljudske slobode i njenim svođenjem na praznu ljušturu unutar koje se kriju ništavnost i ništavilo. I tu se objelodanjuje aktualnost zbiljske alternative koju je svojedobno formulirala Rosa Luxemburg: ili socijalizam ili bar-barstvo. Međutim, valja reći, to je socijalizam koji pretpostavlja slobodu, ljudsku slobodu, a ne slobodu svake ljudske kontrole lišenih moći apstrakcije.

Rezime

Uspostavljanjem državno-partijske diktature u sovjetskoj Rusiji Marxova ideja revolucionarne tran-sformacije svijeta usmjerena na općečovječansku emancipaciju od vladavine otuđenih društvenih moći doživjela je degenerativno izobličenje s du-goročnim posljedicama, ponajprije u pogledu kompromitiranja same ideje. Otpor staljinističkoj hegemoniji, koji je došao do izražaja u odbacivanju Rezolucije Informbiroa 1948., nije rezultirao korjenitim oslobađanjem od učinaka tog izobličenja upravo zbog izostanka temeljita suočavanja s destruktivnim karakterom nadomještanja logike proizvodnje viška vrijednosti radi dobivanja profita logikom proizvodnje viška moći radi učvršćivanja i jačanja uspostavljenog poretka. Propast tog poretka, do koje je došlo uslijed samourušavanja logike proizvodnje viška samosvrhovite moći, urodila je dodatnom kompromitacijom i same ideje nadmašivanja svijeta zasnovanoga na kapitalu. Nasuprot ideologijama, koje taj svijet kapitala prokazuju kao najbolji od svih mogućih svjetova i kao neprijelaznu granicu,

78

evidentirani autodestruktivni potencijali svijeta, utemeljenoga na logici samosvrhovitog profita, upu-ćuju na nužnost potrage za alternativom koja bi, s jedne strane, iskoristila sve produktivne momente kritički preispitanoga Marxa i drugih relevantnih socijalističkih mislilaca, a s druge strane imala u vidu pouke koje nam nudi propast državnog (ili tzv. realno postojećeg) socijalizma, uključujući tu i njegovu jugoslavensku modifikaciju.

79

80

81

Tvrtko Jakovina

Značenje Rezolucije IB-a 1948. za svijet i Jugo-slaviju1

»Drug je Tito zavrijedio, da je njegov Balkan cio,Balkan cio i Evropski dio«

Crnogorska narodna pjesma iz vremena prije 1948.

»Saveznik broj jedan«U travnju 194�., nakon četvrte neprijateljske ofen-

zive, tijekom kratkotrajnog pregrupiranja sila Osovi-ne, s jedne, i jugoslavenskih partizana, s druge strane, 1 Iako mi ni izdaleka ne mogu biti poznate sve televizijske ili radio emisije i novinski članci čak ni glavnih elektroničkih i tiskanih medija u Hrvatskoj, mislim da je već druga okrugla obljetnica od donošenja Rezolucije IB-a u Hrvatskoj, ona 1998. i 2008., prošla s minimalnim javnim odjekom (članke u izdanjima EPH napisali smo ja i dr. Ivo Banac; Tihomir Ponoš u Novom listu). Vjerojatno je posve slučajno, pa i nesvjesno, od svih televi-zijskih emisija samo u «Škrinji» Branke Šeparović HTV-a posredno, a da to nije bila namjera, dotaknut otpor male zemlje kolosu koji je prijetio njezi-noj sigurnosti. Ježurka Ježić simbol je Jugoslavije (ili Tita) koji se odupire Sovjetima ili Staljinu. Šutnja hrvatske historiografije i humanističkih zna-nosti o jednom od najvažnijih događaja u povijesti Hladnog rata teško je razumljiva, mada više nego logična promotri li se ukupnost naše znan-stvene produkcije. Usporedbe radi, samo je slovenski Inštitut za novejšu zgodovino još 1998. u suradnji sa Sveučilištem u Torontu organizirao znanstveni skup i objavio zbornik radova velikog broja znanstvenika iz više zemalja o jugoslavenskoj 1948. Jutarnji list, 19.11. 2008.O velikom broju fenomena povezanih s IB-om i položajem Jugoslavije 1948. godine pisao sam u knjizi Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države, Profil/Srednja Euro-pa, Zagreb 200�. U ovom tekstu su izoštrene neke od teza, konzultirana nova literatura i neki novi izvori.

održani su Martovski pregovori o razmjeni zaroblje-nika. Velika bitka na rijeci Neretvi završila je obračunom s rojalističkim, uglavnom velikosrpski orijentiranim četnicima, koji su smrtni udarac kao vojna sila dobili tijekom Titova forsiranja rijeke. Za vrijeme zatišja Josip Broz Tito je poslao obavijest Komunističkoj interna-cionali, Kominterni, o ishodu razgovora u Zagrebu. Iz Moskve mu je poručeno kako s Nijemcima ne treba razgovarati. Nakon dramatičnih trenutaka u bosanskim gudurama, kritika je doživljena nepravednom. »Ako nam ne možete pomoći, nemojte nas bar ometati«, poručeno je u Moskvu u trenucima kad se operacija Weis (bitka na Neretvi) pretvarala u Schwartz (bitka na Sutjesci). S već razbijenim četnicima i namjeravanim konačnim obračunom s partizanima na Sutjesci, dubi-na istočne obale Jadrana bila bi očišćena od svih snaga s kojima bi se Zapadni saveznici mogli povezati ako bi se prihvatila ideja Winstona Churchilla o iskrcavanju na europskom jugoistoku i proboju preko Balkana u dubinu europskog kontinenta.2 Churchillove dvojbe o mjestu gdje će se konačno zaustaviti Crvena armija bile su u pozadini ovih kombinacija njemačke odluke o konačnom razbijanju jezgre partizanskog pokreta.

Svojom porukom Kominterni Tito nije namjeravao prkositi Staljinu. Do tada se, ipak, prijašnji Staljinov nadzor nad svim čestima komunističkog pokreta u svim europskim zemljama, razvodnio. Do 194�. par-tizanske su jedinice, baš kako je zagovarala i strategija Narodnog fronta, postale brojne, a činili su ih mnogi koji nisu bili simpatizeri komunističkog pokreta. Kr-vavi režimi koji su se razvili u sklopu Hitlerova novog 2 Ridley 2000: 226-228.

82

poretka, na suprotnu su stranu i u isto kolo gurnuli Staljina i Churchilla; nije bilo neobično da su gerilske snage u Jugoslaviji bile znatno složenije od vodstva pokreta.�

Dok se Titova vojska sredinom 194�. doslovno borila za opstanak, pa je na Sutjesci i sam vrhovni ko-mandant Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Par-tizanskih odreda Jugoslavije (POJ) ranjen, dužnosnici Komunističke internacionale u Moskvi su usuglašavali tekst odluke o gašenju međunarodne komunističke organizacije. Staljin se tom idejom bavio već godina-ma. O tome se govorilo nakon sporazuma Ribben-trop-Molotov. Tada je to trebao biti pozitivan signal Berlinu. Sada je poruka bila namijenjenima Staljinovim saveznicima u zapadnim prijestolnicama.4

Komunističke partije u europskim zemljama, ba-rem u teoriji, potvrđene su kao samostalni čimbenici. Osmog svibnja 194�. bugarski revolucionar i Titov prijatelj iz vremena Hotela Lux u Moskvi, predsjednik Treće internacionale Georgij Dimitrov sa sekretarom D.Z. Manuliskim sastao se s Vjačeslavom Molotovom, sovjetskim ministrom vanjskih poslova. Zaključeno je da je Kominterna kao mjesto koje upravlja svim komunističkim partijama zapreka njihovu neovi-snom djelovanju i ostvarivanju posebnih zadaća.5 Tri dana potom Dimitrov i Manuliski predložili su tekst izjave koju je Staljin iste večeri odobrio. Zaključio je da je: »Iskustvo pokazalo da ne može postojati međunarodno upravljačko središte za sve zemlje.

� Judt 2007:142.4 Swain 647.5 Banac (ur). 200�:270.

8�

To je postalo jasno tijekom Marxova života, tijekom Lenjinova i danas. Vjerojatno bi trebala postojati tranzicija prema regionalnim udrugama, primjeri-ce, Južnoj Americi, Sjedinjenim Državama i Kanadi, pojedinim europskim zemljama i tako dalje, ali čak ni sa ovim ne treba žuriti.«6 Veljko Vlahović, jugoslavenski predstavnik u Moskvi, suglasio se s napisanim. Tekst je potom poslan ostalima, od Mao Zedonga do Valtera. Odluku je iz bosanskih brda Valter-Tito pozdravio. Sma-trao je kako je Staljinu postalo jasno da se inicijative pojedinih partija ne smiju i neće ograničavati, da se prilike na terenu najbolje mogu procjenjivati upravo s terena, što je bio i smisao Titova prigovora Kominterni od prije samo nekoliko dana. Tako je povijest Interna-cionale završila, ali je odmah naznačena mogućnost stvaranja nove organizacije u budućnosti.

Između kraja 1944. i svibnja 1945. godine usposta-vljena je politička arhitektura nove Europe. Njemačka je nestala s političke karte svijeta, a granice Poljske po-maknute su daleko na zapad. Istočna Pruska ostala je bez Nijemaca, a židovsko je stanovništvo, kao brojčano znatna skupina u nizu zemalja, praktično posve isko-rijenjeno iz Europe. Izbjegličko pitanje, koje je gušilo Stari kontinent, rješavano je ili daljnjim iseljavanjem, kao primjerice Židova koji su preživjeli Holokaust, ili zahvaljujući pomoći UNRRA-e i SAD-a. Suradnja pobjednica u Drugom svjetskom ratu nije bila jednako srčana kao tijekom sukoba, ali Staljin nije namjeravao odmah i istoga trenutka započeti komunizaciju država koje su postale sastavni dio njegovog prostora, a još manje prekinuti suradnju Istoka i Zapada. 6 Isto, 271.

84

U Jugoslaviji su Hitler i njegovi saveznici tijekom četiri godine dugog rata učinili sve da se stvore uvje-ti koji su osiguravali socijalni eksperiment bilo kakve vrste. Tijekom rata je, baš kao i u ostalim europskim zemljama, nestalo Nijemaca, Talijana, Židova. Mađari su, unatoč velikom broju i kompaktnosti, ostali bez utjecaja na bilo kakve odluke. Južnoslavensko je stanovništvo postalo znatno homogenije, napo-se u pojedinim dijelovima Hrvatske. Dotadašnje su političke partije ili marginalizirane ili toliko kompro-mitirane, da je čovjek na vlasti mogao nadzirati sve i bez pobjedničke vojske i jasne vertikale ustroja vlasti. Stanovništvo je bilo iscrpljeno, mnogi su željeli da rat prestane. Partizani su bili jasni i nedvojbeni pobjed-nici. Uz pomoć represivnog aparata, ostanak na vlasti bio je lakši nego što bi to mnogima izgledalo. Ostati pasivan ili ograničen na Jugoslaviju nije bila opcija, pa je Tito nastavio zaoštravati odnose s kapitalističkim svijetom, vjerujući da će Moskva prirodno uvijek po-dupirati ideološki ispravne.

FNRJ je bila prva komunizirana zemlja istočne Eu-rope. Na vlasti je od 1945. bila jedna Partija komunista (Albanija je bila slična, ali ne tako važna, te ionako vezana uz Jugoslaviju), nije bilo potrebe za mirovnim ugovorima oko kojih bi trebalo tražiti suglasnost Za-pada, pa je Jugoslavija postala zemlja koja je najlakše, najduže i najotvorenije mogla surađivati sa Sovjetskim Savezom. U zemlji nije bilo rusofobnog raspoloženja, FNRJ je prikazivana kao »saveznik broj jedan«, ogled-ni primjer Narodnih demokracija.7 FNRJ je 11. travnja 1945. potpisala Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj 7 Gibianski 1994:28.

85

pomoći i suradnji sa SSSR-om. S Rumunjskom je, pri-mjerice, takav ugovor potpisan 19. prosinca 1947., dvadesetak dana prije nego što je kralj Mihael pri-siljen na abdikaciju.8 Dok je malodobni Bugarin Si-meon II Saxenkoburggotski sve do jeseni 1946. bio u Sofiji, Jugoslavija je svoje monarhističke probleme riješila elegantno, brzo, još tijekom rata.9 U manje od tri godine potpisani su sporazumi sa svim zemljama u kojima su na vlast došle komunističke partije i sve je te (i samo te) zemlje posjetio maršal Jugoslavije.10 Socijalističko društvo i borba protiv imperijalizma, koja uključuje svjetsku revoluciju tijekom koje se treba proširiti socijalistička skupina zemalja, bio je zajednički cilj svih komunističkih zemalja.11

Dok je Staljin vodio globalnu politiku i mislio na imperij, svaka od (budućih) satelitskih zemalja imala je na umu prije svega, i logično, s obzirom na iskustvo i veličinu, nacionalne interese. Dva se pristupa nisu nužno morala poklapati, ali se jedin-stvo s prvom zemljom socijalizma podrazumijevalo i nije se propitivalo. FNRJ je zbog Trsta, iz kojega su partizanske jedince bile potisnute, možda i bila spremna na sukob sa Zapadom, ali Sovjeti nisu. Na kraju je bilo onako kako je Staljin odlučio. Od ljeta 1947., nakon sve jasnijeg angažmana SAD-a u Grčkoj i Turskoj, Georgi Dimitrov sve se više oslanjao na Tita.12 Obavijest Sofije i Beograda Moskvi o Savezu dviju država potpisanom na Bledu kasnila je, pa je 8 A History of Romania, 520.9 Harvey 200�:95.10 Radelić 2006:269.11 Gibianski 1994:26.12 Dimitrov 2008: 175

86

Staljin 12. kolovoza 1947. upozorio Dimitrova i Tita da su prenaglili, da samo izazivaju Zapad koji će se zabrinuti za Grčku i Tursku i možda nekako reagi-rati.1�

Upravo u skladu s očekivanim i uobičajenim, svi naredni koraci sporazumijevanja Bugara i Jugosla-vena bili su odobreni iz Moskve. Štoviše, Beograd je obavijestio Staljina kako će službeni ugovor o prijateljstvu i suradnji, koji su 27. studenog 1947. potpisali u Evksinogradu, poslužiti za sporazume s Mađarima i Rumunjima. Prema tome, postupno je postajalo jasno kako se Blok neće voditi kao društvo sličnih, već poslušnih. Čini se da je i Tito prvo vrije-me bio posve spreman na takva pravila igre. Čvrsti vertikalni ustroj unutar Lagera u stvaranju najmanje su propitivale zapadne diplomacije koje su vjerovale da je Lager zapravo čvrst i u svemu posve podređen Moskvi. U osnovi, bili su posve u pravu. Jugoslavija je, primjerice, izmijenila odrednicu da se ugovori o suradnji potpisuju za vječnost i promijenila je, kako je Moskva sugerirala, na 20 godina.14 U pojedinim slučajevima Moskva je s odobravanjem gledala na jugoslavensku ambicioznost, poručujući Albancima kako će sva pomoć Tirani ići preko Beograda. Nije, međutim, odobrila Titovu odluku da u južnu Alba-niju pošalje diviziju JA koja je trebala pomagati u čuvanju granica ugroženih od grčkih rojalističkih snaga i njihovih anglo-američkih pomagača. Nakon što je Molotov oštro reagirao na Titovu svojeglavost, Broz je ustuknuo. Staljinova je politika, koju su neki 1� Crampton 2002:�0.14 Gibianski 1994:�1.

87

povjesničari opisali razumljivom u detaljima, ali nejasnom u cjelini, bila takva i u jugoslavenskom slučaju.15

Kraj jedne vezeO stvaranju organizacije koja bi okupljala komu-

nističke partije, a trebala je biti drukčija i osjetljivija za specifičnosti pojedinih članica, u Moskvi se raspravljalo uskoro nakon završetka ratnih operacija.16 Tito je o tome govorio sa Staljinom sredinom 1946. godine. Tada je rečeno kako nova organizacija nikako ne smije funkcionirati kao Kominterna, često oprečno intere-sima lokalnih partija. Mađarski je vođa Mátiás Rákosi početkom travnja 1946. u Moskvi učinio slično. Neko-liko tjedana poslije, 17. svibnja 1946. na sastanku CK KP Mađarske, obavijestio je članstvo kako su »jugoslaven-ski drugovi« naveli da ih je Kominterna ograničavala. Nova organizacija bit će drukčija, mjesto razmjene ideja i kao takva osobito korisna.

Odluka o osnivačkom kongresu najprije je odlo-žena zbog izbora u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Ru-munjskoj. Čini se da je Staljin ipak kalkulirao, ne želeći zaoštravanje sa Zapadom.17

Georgij Dimitrov, bolestan, a ljeti 1947. i na opora-vku u SSSR-u, nije se posebno angažirao u pripremama sastanka u Szklarskoj Porebi, poljskom zimovalištu gdje su se okupili predstavnici devet komunističkih partija. Poručio je kako je zadovoljan osnivanjem Kominforma, organizacije koja će odgovoriti na antikomunističku

15 Leffler 1994:40.16 CWIHP Békés 1998:1�5.17 CWIHP 1998:1�5-1�6.

88

ofenzivu Amerike.18 Kad se 194�. još samo igralo s idejom takve regionalne organizacije, malo je tko mo-gao pretpostaviti da će glavni grad države, u kojoj je uspješni, hrabri i sretni vođa jugoslavenskih gerilaca sada bio predsjednik vlade i ministar obrane, postati sjedište Informacijskog biroa komunističkih partija.19 Odluka je po mnogo čemu bila posve logična. Ta Beo-grad je bio najstabilniji i najdugovječniji sovjetski sa-veznik u Europi.

Nakon što je oprezna politika, koja je očekivala da će Europa prirodno i samostalno postati sličnija Sovjetskom Savezu i prihvatiti komunizam doživjela slom, Staljin je promijenio taktiku. Stvaranje Komin-forma u rujnu 1947. požurilo je lansiranje Trumanove doktrine i još više Marshallova plana.20 U Szklarskoj Porebi u poljskom dijelu Šleske sve je bilo tajnovito, konspirativno, do granica paranoje. Čak ni kad su konačno dovedeni, izaslanici poljske, čehoslovačke, rumunjske, bugarske, mađarske, jugoslavenske, ta-lijanske i francuske komunističke partije nisu bili obaviješteni o imenu zimovališta u kojem se nala-ze.21 Tek su valjda Sovjeti, Georgij Maljenkov i Andrej Ždanov, bili upoznati sa svim detaljima. Bili su ionako u stalnoj radio-vezi s Moskvom. Staljin je birao koga treba zvati, pa je izostanak Albanaca, Istočnih Nije-maca, Grka ili Mao Zedonga bio namjeran. Britan-ski su komunisti bili preslabi, Portugalci i Španjolci premaleni. Neke partije nisu imale nikakvih izgleda za dolazak na vlast. Takvi su komunisti mogli samo 18 Isto, 419.19 Isto, XXXVIII.20 Zubok 2009:72; Service 2007:240.21 Service 2007:241.

89

nepotrebno pojačati sukobe i sumnjičenja Zapada. Napuštanje miroljubive koegzistencije koju je do

tada Moskva nastojala provoditi u Francuskoj, Italiji, Čehoslovačkoj, personificirali su upravo Jugoslaveni. Ždanov je hvalio Kardelja i Đilasa. Tako je, unatoč svim za mnoge još nevidljivim poteškoćama koje je Staljin imao s Titom, došlo do još jedne identifikacije Moskve i Beograda, potvrde da je međunarodni komunistički pokret u svakom detalju forsiran iz središta u Kremlju. Dječje bolesti ljevičarenja, prevelika srčanost na re-volucionarnom kursu, nešto što je poslije, primjerice, Titu trajno smetalo kod Fidela Castra, samo je privre-meno koristilo Beogradu. Žestoku retoriku sovjetskih predstavnika pratili su tek predstavnici Komunističke partije Jugoslavije, Milovan Đilas i Edvard Kardelj. Sličnim riječima kao i Sovjeti obrušili su se na Talija-ne i Francuze. Kompromisi i kalkulacije s parlamen-tarizmom, formalnom demokracijom, naprosto nisu bile dio komunističkog repertoara. Mada je sve što se do tada događalo u sada kritiziranim zemljama i partijama izvedeno uz znanje Moskve, sada se mani-festirala duboka kontradiktornost Staljinove vanjske politike i ideja o ustroju svijeta.22 Katkad je preveliki entuzijazam za ideju, koji je izvirao iz svih poteza u Beogradu, smetao Moskvi. U Poljskoj se 1947. sovjetsko uklanjanje većoj ulozi ideologije i revolucionarnosti poklopilo s jugoslavenskim stalnim oduševljenjem za dogmu. Bio je to u mnogočemu zvjezdani trenutak Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a sjedište In-formbiroa (IB) u Beogradu bilo je posve logično. Dvojbe Hazjajina (Staljina) prema neiskusnom Josipu Brozu, 22 Dimitrov 2008:181.

90

koji je stvarao usporedni model revolucije, zaoštravao odnose sa Zapadom zbog iredentizma prema teritoriju u Italiji, Austriji i pomaganja gerilaca u Grčkoj, ostale su neriješene, ali još nevidljive, osim nekolicini zapa-dnih analitičara koji su o tome potiho i uglavnom bez rezultata izvještavali.

Titovo se neiskustvo, možda i opsjednutost vla-stitom veličinom i poduhvatom partizanskih jedinica koje je vodio, najviše vidjelo u pritiskanju oko Trsta. Baš kao što Zapadu nije palo na pamet antagonizirati Talijane ili dopustiti da Italija sklizne ulijevo, bez obzi-ra na ulogu Mussolinija u Drugom svjetskom ratu, ni Staljin nije imao interesa otežati položaj talijanskim komunistima davanjem ustupaka Jugoslaviji. Tako su jugoslavenski izgledi za sovjetsku pomoć u pitanju Trsta bili minimalni. Staljin je Jugoslaviju imao; Italiju je mogao ili dobiti ili barem ojačati utjecaj ako bi se Tito smirio i ne bi nastavio slabiti talijanske kolege. 2�

Sovjetski ambasador u Beogradu Lavrentijev i vojni ataše Sidorovič nisu bili osobito naklonjeni Titu. Ne-prestano su naglašavali Brozovu ambicioznost, lider-stvo i svojeglavost. Sidorovič je u jednom izvještaju već 10. siječnja 1948. naveo kako bi na brojne greške Jugoslavije trebalo upozoriti baš kroz Informbiro.24 Je li to sovjetski diplomat učinio na temelju poticaja iz Moskve ili je doista sam došao do tog zaključka, nije jasno. Na sastanku u Kremlju u veljači 1948., na koji Tito nije otišao, ali je poslao Kardelja, Bakarića i Đilasa, ponovo je govoreno o Albaniji i Bugarskoj i Dimitrovlje-voj izjavi iz vlaka kako je u planu stvaranje federacije 2� Judt 140-14�.24 Gibianski 1994:�9.

91

u Istočnoj Europi koja treba obuhvatiti i Grčku. Na sa-stanku su, suprotno naknadnim uljepšanim verzijama iz sjećanja Kardelja, Dedijera i Đilasa, Jugoslaveni bili podjednako smjerni kao i Bugari, priznajući greške i propuste. Mada je Kardelj ponavljao kako su Albanci ugroženi od moguće invazije Grka, Sovjeti nisu imali takvih informacija. Na isto je pitanje odgovorio i Sta-noje Simić, ministar vanjskih poslova sovjetskom di-plomatu u Beogradu.

Bilo je očito da je albanska avantura bila dio ju-goslavenskih planova koji se nisu morali dokraja po-klapati s moskovskima. Još se manje poklapalo ono što je mislio Tito sa Staljinovim planovima da najprije nastane bugarsko-jugoslavenska federacija, kojoj će se kao ravnopravna, treća, jedinica poslije priključiti Albanija. Ovaj je plan Tito odbio, zaustavljajući federa-ciju sa Sofijom 19. veljače 1948., kako je odlučeno na sastanku Politbiroa KPJ. Potom je, 1. ožujka 1948., ovo samo potvrđeno. Tito nije poslušao Staljinovu želju da se pomoć grčkim gerilcima smanji, jer su ga 21. veljače 1948. Zachariades i Ioannides uspjeli nagovoriti da to ne čini. Četiri dana poslije, 25. veljače 1948. pre-dstavnici FNRJ u Tirani pritiskali su Envera Hoxhu da Moskvi poruči kako je slanje jugoslavenskih jedinica u Albaniju važno, da iskažu želju za ujedinjenjem s Jugoslavijom. Ovo je bilo previše za Moskvu. Tito je postao smetnjom.

Slijedila je osuda iz Bukurešta i rezolucija IB-a 28. lipnja 1948. Tek je jedan povijesni trenutak prošao od epizode u Kremlju kad je Staljin Tita obuhvatio oko pojasa, podigao i poželio mu da čuva zdravlje jer će biti potreban Europi. Sada Staljin Titu nije želio ništa dobro.

92

Teze o nastojanju da se na taj način željelo nadzirati Tita, iskoristiti IB da bi se postavila ispostava Moskve u Beogradu, naprosto nisu uvjerljive. SSSR je i do tada imao izravan i dobrodošao tretman i pristup u Jugo-slaviji. Ako je to doista bila Staljinova namjera, ona je prilično bijedno propala nakon donošenja Rezolucije IB-a, o tome se više nikad nije govorilo. Sasvim je jasno da je odustajanje od postupnosti zbog puzajućega Hladnog rata i postupnog okamenjivanja poslijeratnih struktura, značilo učvršćenje jednoobraznosti. To je bio prigovor Kominterni; IB nije mogao biti drukčiji. Sigurnost osvojenog ili pokrivenog komunističkim partijama moglo se, držali su u Kremlju, očuvati tek strogom disciplinom. Nacionalni putovi u komuni-zam, elementi kojih su se pojavljivali i u prethodnom razdoblju, sada se nisu mogli tolerirati. Problem je bio što je Staljin najodanijeg i najmoćnijeg sljedbenika želio primiriti, možda kako bi i drugima pokazao što znači disciplina.25 Neodgovornost i prevelika ambicioz-nost vodstva u Beogradu, koje tobože nije dovoljno ustrajalo na marksizmu-lenjinizmu u domaćoj politici, i tajnovitost prema Moskvi bile su daleko ozbiljnije optužbe. Staljinizacija, sama po sebi, Titu nije smetala, barem ne dok se nije okrenula protiv njega. Ono što je bilo opasno i što je poslije vodilo napuštanju rigi-dnoga i dogmatskog komunizma bilo je inzistiranje na subordinaciji.26

Jedinstvo u Bloku postignuto je bez Jugoslavije, progonom stvarnih i tobožnjih titoista. Oni su sada zamijenili trockiste kao glavne neprijatelje. Tako su 25 Dimitrov 2008:177-178.26 Zubok 2009:7�-4.

9�

čišćena, staljinizirana, vodstva pojedinih zemalja, ali gubitak Jugoslavije u procesu i stvaranje posve nove situacije u međunarodnom komunističkom pokre-tu, svakako nisu mogli biti poželjni.27 Titov otpor Staljin nije mogao podnijeti, a Tito nije želio podno-siti uobičajeni Staljinov odnos prema suradnicima - mješavinu sadizma i zavođenja, šarma i sumnjičenja. Tvrdoglavo odbijanje da se povinuje Moskvi, rezulti-ralo je gubitkom najvažnijega sovjetskog saveznika u Istočnoj Europi, čija bi strateška važnost u godinama koje su slijedile, nakon što su se Sovjeti počeli intere-sirati za topla mora i Treći svijet, samo rasla. Činjenica da je on preživio pretvorila se u jedan od događaja međaša u međunarodnim odnosima druge polovice 20. stoljeća.

Američki komunistički saveznik»Peti Kongres to je naša dika

Jer na njemu nema izdajnika. (...)Peti kongres, ništa ljepše nije

Ko ne voli Tita ni PartijeNek se seli iz Jugoslavije«

Pododbor Prosvjete iz Gubina, kotar Livno, na smotri u Sarajevu 1948.28

Izlazak ispod Staljinova šinjela, za koji se Tito čvrsto držao, i to iz uvjerenja, ali i nužde - bila je to, konačno, prva zemlja socijalizma koja je predstavljala društvo budućnosti i u povijesnom smislu bila u zamahu, mo-rao je biti bolan. Bilo je to u određenom smislu činjenje nezamislivog. »Znate, to nije bio samo šok, već nešto 27 Kramer 2005: 2�.28 Gordogam broj 11-14:�18. (Veliki temat Povijest u stihovima priredio Branko Matan).

94

mnogo dublje! Za komunistu je možda i najteži čas u životu kada dođe do toga da mu se poruši sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio!«, rekao je poslije Tito.29

Mada je proces odvajanja od Moskve potrajao, a u određenom smislu nikad nije ni završio, Tito nije bio rob dogmi i imao je visoku dozu pragmatičnosti�0 Možda je zato i bio moguć prekid s Moskvom u trenutku kad se više nije moglo drukčije. Održanju je svakako po-mogla i čvrstoća vojske i policije. Svejedno, riječ je bila o procesu.

Na Petom kongresu KPJ koji je slijedio, unatoč pohvalama Staljinu, citiranju Marxa na njemačkom (Kidrič), dugotrajnom aplauzu na nogama i skandiranju Titu, poslan je i brzojav povezan vrpcama nježne plave boje. »Neka živi naš učitelj ljubavi prema Sovjetskom Savezu, drug Tito i neka živi naš veliki prijatelj Staljin« glasio je brzojav poslan u Moskvu.�1 Upravo je dugo razdoblje pojačane staljinističke prakse, koju ilustrira i ovaj brzojav, a nakon prekida sa Staljinom, kolektiviza-cije i progona neistomišljenika, stvarne opasnosti za op-stanak režima, pokazalo kako je Titu bilo teško prekinuti s Moskvom i kako su se tek nakon neuzvraćene ljubavi polako hladili režim i ljubav prema Moskvi, stvarajući unutar sebe nešto drugo i novo. U otrežnjenju je vje-rojatno pomogla propagandna akcija protiv Jugoslavije koja je započinjala i u kojoj se riječi nisu birale, a mnoge su bile uvredljive do mjere koja nije dopuštala oprost, nego tražila da se stvari izvedu na čistac.

29 Simić 2005:41.�0 Glenny 2001:57�-574.�1 Time international, 12. srpanj 1948.

95

Kolektivizacija sela, koja je tek tada zapravo započela, pokazivala je dvije stvari: ideološku isprav-nost, poruku Staljinu da i u onom što je bilo prigovara-no FNRJ namjerava pokazati najviše, i, najvažnije, jedini prostor državnim vlastima gdje su mogle zavući ruku i izvući kapital potreban za opstanak vojske, države i koliko-toliko zaustavljanje gladovanja gradova. Bilo je to manje zbog nade da će se Staljin uvjeriti u neispra-vnost svoje kritike, očito više radi izbijanja bilo kakvih argumenata koji bi provokacije na granicama ili pro-pagandu mogli pretvoriti u nešto ozbiljnije. Trpljenje seljaštva u godini i nekoliko mjeseci nakon Rezolucije IB-a nije bilo manje od onoga što se događalo s inter-niranima na Golom, Grguru, u Bileći i drugdje. Jedino je onih koji su patili bilo više i nisu bili u formalnom zatvoru.

Zemlje Lagera koje su bile bliske Jugoslaviji preko noći su joj postale najljući protivnici. Enver Hoxha je u Albaniji iz KP Albanije istjerao ili uhitio oko četvrtinu članova. Izgovor je bio titoizam, ali se praksa nastavljala i poslije, nakon što se svijet, pa i istočni lager dav-no naučio na posebnost Jugoslavije.�2 U Budimpešti je Janos Kadar zamijenio Laszla Rajka na mjestu mađarskog ministra policije. Sovjetski su ga savjet-nici upozorili da se obračuna s izdajnicima partije. Dvije su susjedne zemlje solidno komunicirale, pa je strah od jugoslavenskog utjecaja bio još veći.�� U Sovjetskom Savezu zabilježen je slučaj komsomolca Čerkašina, mornaričkog podoficira koji je u partijskom kružoku pitao što se događa s Jugoslavijom i SSSR-om. �2 Glenny 2001: 561.�� Gough 2006: 40.

96

Osuđen je na zatvor, gulag, zbog »opravdanja Titove izdajničke politike, lažnih optužbi sovjetskih vođa, diskreditacije nastojanja sovjetskog vrha usmjerenog izgradnji komunizma«.�4 Izvan Europe ponegdje je došlo do podjela unutar lijevih partija. Iranski Tudeh nije prihvatio sovjetsku kritiku Jugoslavije bez propi-tivanja. Zato su ih u Iranu često zvali «titoistima».�5

Sredinom studenog 1948. godine CIA je sačinila ana-lizu prilika u Jugoslaviji.�6 Prvi raskol u socijalističkom svijetu nije se mogao popraviti preko noći. Sovjetski režim, smatrali su američki analitičari, bio je takav da se hereza neće moći riješiti bilo kako drukčije osim Brozo-vim svrgavanjem. Sve drugo bilo bi potvrđivanje krive odluke Kremlja. Bez Titove zamjene odanim vođom trajno se šalje poruka da Moskva ne nadzire situaciju u svim zemljama na koje pretendira i u kojima su na vlasti komunističke partije. Upravo se zato pretpostavlja da će Tito biti suzdržan, neće činiti bilo što, što bi Moskvi moglo poslužiti kao izgovor za vojnu akciju. »Tito je, opirući se vrhovnom autoritetu Kremlja, udario u samu srž staljinističkog koncepta sovjetske ekspan-zije svjetskog komunizma«, pisali su Amerikanci. Jasno je pokazano da bez sile i Crvene armije, partijska disci-plina ne može biti zajamčena. Nacionalni su interesi očito snažniji od internacionalističke ideje. Sovjeti bi mogli likvidirati Broza, ali ne postoje nikakva jamstva da bi Đilas, Kardelj ili Ranković bili drukčiji. Zato će se vanjska politika Beograda mijenjati tek postupno, ali će se širina procjepa između dviju partija stalno �4 Naumov 2000:105.�5 Bišćević 1987: 6�-64.�6 Yugoslavia: From National Communism to National Collapse; The Trend of Soviet-Yugoslav Relations, 18. listopad 1948.

97

povećavati. Samo bi veliki poremećaj u međunarodnim odnosima, nekakav opći sukob, mogao poslužiti kao izgovor za intervenciju Sovjeta u Jugoslaviji. Američke su procjene u jednom ipak bile previše oprezne. Tito je prema staljinistima unutar zemlje učinio sve da se ne stvori blok koji bi mogao ugroziti njegovu vlast. Tu se nije radilo u rukavicama, ali Moskva, očito posve svjesna kako se čuva vlast, nije učinila više od žestoke promidžbene kampanje. U isto vrijeme, Kominform je Tita učinio popularnim među nekomunistima i tako posredno ojačao njegovu vlast.�7

Američka je obavještajna zajednica i na ovom pri-mjeru vrlo jasno, hladno, precizno i točno vidjela što će se događati u budućnosti. Vrlo dugo jugoslavenska se politika kretala upravo po ovim pravilima, ostajući na novom kolnom traku koji se katkada opasno na-ginjao na jednu ili drugu stranu, ali stvarnog straha da bi se mogao vratiti u kompoziciju Istoka ili uključiti u onu Zapada, zapravo nije bilo.�8 Borba za smanjenje napetosti u svijetu bila je tako uvijek vođena s mišlju da takva situacija zapravo najizravnije odgovara ju-goslavenskim nacionalnim interesima.

Američki tjednik »Time« 5. je srpnja 1948. objavio komentar kako je »mit o nepokolebljivoj komunističkoj lojalnosti« opasno poljuljan. »Vlasti gladan maršal Tito bio je u ozbiljnim poteškoćama s Moskvom«. Ton je i tada i još neko vrijeme odavao raspoloženje većine informiranijih Amerikanaca i svih koji su godi-nama nakon rata slušali o vladaru Balkana koji je bio

�7 Isto; Estimate of the Yugoslav Regime’s Ability to Resist Soviet Pressu-re During 1�4�, 20. lipanj 1949.�8 Jakovina 2005:15�.

98

drčan, a sada su promatrali sukob dvojice od kojih je Tito bio simpatičniji od Staljina samo zato što je bio manji i mogao kvariti posao većem. Stvarna se potpo-ra tek trebala stvoriti, što je išlo brzo zbog potrebe gospodarske i vojne pomoći, ali i svijesti Zapada da se opstankom jugoslavenskog primjera može trajno slati poruka komunističkim elitama u Lageru. Nakon što je proces prilagodbe i mirenja da je dotadašnji vanjskopolitički kurs doista završen, Jugoslavija se počela mijenjati. Promijenio se vanjskopolitički položaj, pa se počela mijenjati Partija, a potom i ostali dijelovi društva.

Hladni je rat bio opna oko svijeta koja je određivala baš sve - od razvoja fizike, do načina kako su se gradi-le kuhinje. Slično je Rezolucija IB-a 1948. modelirala i odredila umjetničko stvaranje u Jugoslaviji. Sve je postalo blaže, otvorenije, iako dogma nije odbačena. Društvo je ostalo jednopartijsko, ali je ono što se počelo događati bila kombinacija, miješanje zapadnjačke slobode i ostataka staljinizma (ili krutog dogmatiz-ma). Usporedo je zato staljinizam postao veliko ne, ali su njegovi preostaci u različitim segmentima i dalje opstajali.�9 Kako je veza sa Staljinom trajala kratko, u Hrvatskoj »socrealizam« nije zaživio. Ono što se nakon 1948. razvilo, kao EXAT 51 (Eksperimentalni atelijer – za apstraktnu umjetnost i prekid s praksom socijalističkog realizma), bilo je na samom vrhu hrvatske umjetničke produkcije uopće. Iako Exatovci nikako nisu bili protiv �9 Kolešnik 2005:�08. Dogodilo se vjerojatno ono što je danas na sceni s naglašenim »hrva-tovanjem« i klerikalizmom. Onaj tko ga ima u izobilju, nikad nije tako nepoćudan kao onaj tko ga nedovoljno pokazuje. Samo su ekstremi nepoželjni, ostalo prolazi.

99

režima, kako su koristili apstraktne forme, a mnogi su Hladni rat gledali upravo u opreci socijalističkog realizma i apstrakcije, bio je to također nešto posve novo. Nastojanje na sintezi s proizvodnjom preselilo je neke od ovih ideja u dizajn, pa je i u tom smislu Jugo-slavija, a bila je to prije svega Hrvatska, predstavljala nešto posebno.40

Filmski su umjetnici, za razliku od svojih kolega i vjerojatno suprotno onome što bi bilo da nije bilo Re-zolucije, mogli tražiti uzore u drugim kinematografija-ma, ogledati se u različitim dramaturškim žanrovima. Tako se stvaralo pod utjecajem talijanskog neorealiz-ma, francuskog filma noira ili čak fotografskog izraza meksičkog snimatelja Gabriela Figueroea.41

Rezolucija IB-a bila je i neposredna inspiracija nekim umjetnicima. Neki su pjesnici događaju posvetili stiho-ve. Branko Ćopić napisao je »Ježevu kućicu«, alegoriju na borbu i otpor malog naroda kolosu i lukavim pro-tivnicima.42 Fadil Hadžić scenarist je dugo vremena zagubljene, fantazmagorične baletne priče, filma, »Tajna dvorca IB«. Baletanka, sama Rezolucija IB-a, a glumi je Silvija Hercigonja, nastala je alkemijskim i parapsihološkim trudom IB-ovaca. Trči gradilištima i tvornicama, uzalud snubeći jugoslavenske radnike 40 Vidi: Cold War Modern Design 1�45-1��0. 41 Škrabalo 2008:54.42 Josip Sever u pjesmi “1�48-a” Pismo Josipa Broza Josipu Džugašviliju kaže:Slušaj ti/Raspope jedan/Iliti svrzimantijo jedna/ U našu kuću/Nikad nećeš ući// (…) Džugašvili ja sam onaj koji/stvara/Ti si mračiglava/Džugašvili/ Ja sam bravar/Koji svojom rukom/Zna napravit ključe/Da otključa sutra/I zaključa juče (…)Pjesma je objavljena u Oku 5/1977, 19. svibanj 1977.Gordogan broj 11-14:�29. (Veliki temat Povijest u stihovima, priredio Branko Matan).

100

na Staljinovu stranu. Budući da se baš svaki opire, Re-zolucija na kraju umire. Film je režirao Milan Katić, ali nikad nije javno prikazan. Katiću i Hadžiću predložak je bila baletna jednočinka koja se izvodila u kazalištu Kerempuh. Katić, uvijek ideološki pravovjeran, s Brankom je Marijanovićem već 1948. režirao koreo-grafiranu satiru »Profesor Budalastov«, također duboko antisovjetsku.4�

Zuko Džumhur naslikao je poznatu karikaturu s Karlom Marxom u uredu gdje je na zidu Staljinova slika. Poslije je upravo tu karikaturu iskoristio i Emir (Nemanja) Kusturica u »Ocu na službenom putu«, čuvenom filmu iz 1985. godine. Iz humorističnog crteža, pa i propagandne karikature, tako popular-ne odmah nakon Drugoga svjetskog rata, razvila se i Zagrebačka škola crtanog filma. Na njezino umjetničko usmjerenje utjecali su zapadni filmovi i stripovi koji su sada bili distribuirani, što je djelovalo na njezinu posebnost.44 Već 1951. nacrtan je i snimljen »Veliki mi-ting« braće Waltera i Norberta Neugebauera. »Ovaj naš film vodi ravno u gnijezdo jedne slične patke, u Bukurešt, gdje šef Inform-reklame, Pavel Judin, po mudro-rukovodstvenim direktivama iz Moskve na-puhava ovu goluždravu pticu na jadno zadovoljstvo jednih i smijeh drugih«, pisalo je u uvodnom tekstu Fadila Hadžića. Ptica je lažna, baš kao i novinska pa-tka; Judin piše uz votku, a u redakciji časopisa »Za čvrst mir i narodnu demokraciju« hodaju samo pa-tke. Svaka napisana stranica pretvara se u patku. Iz telefona, očito Moskve, izađe jaje - informacija koju 4� Radić Damir, Rezolucija IB-a kao djevojka, Vijenac, 29. svibnja 200�. 44 Ajanović 2008: 24�-245.

101

Judin treba uobličiti. Zato sjeda na jaje, iz kojega se izrodi nova patka. Jugoslavija je na karti u Judinovu uredu označena kao »čudovišna zemlja«, željezničke su kompozicije koje iz Moskve odlaze u zemlje Lage-ra prazne, a pune kad vuku stvari u SSSR. Očito nije postojala baš nikakva namjera za suptilnošću. Antiju-goslavenski miting u Albaniji prikazan je kao defile žaba i komaraca. Ovim je filmom u Zagrebu stvorena prva skupina animatora. Patke, koje su crtali, postale su ono što je Jugoslavija ostala: kombinacija estetike škole Walta Disneya i socijalističkog realizma.45

Sukob se osjećao i sportu. Poraz nogometne repre-zentacije SSSR-a od nogometne ekipe FNRJ na prvim Olimpijskim igrama na kojima je Sovjetski Savez na-stupao, onima u Helsinkiju 1952., došao je kao puno iznenađenje. Sovjeti su vjerovali da je njihova repre-zentacija nepobjediva. Poraz od Jugoslavije smatrao se toliko sramotnim da javnosti u SSSR-u nije uopće priopćen sve do Staljinove smrti.46

Izmijenjeni kulturni krajolik upravo je jedan od naj-zanimljivijih fenomena Rezolucije IB-a, jedna od vidlji-vijih manifestacija drukčijeg položaja Jugoslavije. On se poslije manifestirao i u otvorenosti zemlje, turističkoj industriji, važnosti festivala, poput Dubrovačkih ljet-nih igara primjerice, sve do bizarnih natjecanja poput najbolje pjesme Eurovizije, gdje je Jugoslavija tijekom Hladnog rata bila jedina socijalistička zemlja natjeca-teljica.

45 Isto, 248-251.46 Edelman, 1995: 208.

102

Najvažniji događaj hladnoratovske povijesti eu-ropskog jugoistoka

Kad su Nikita Hruščov, Nikolaj Bulganjin i maršal Georgij Žukov krajem svibnja 1955. doputovali u Ju-goslaviju, bio je to i simbolični kraj, poraz, Staljinove politike prema Jugoslaviji. Molotov je još uvijek tvr-dio da Jugoslavija nikad neće biti odgovoran sovjetski partner, a svi koji to misle nisu lenjinisti. Sovjetski mini-star vanjskih poslova tada više nije imao pravo tumačiti što je više, a što manje lenjinističko.47 Nikita Hruščov postao je onaj koji je o tome vodio računa, a popra-vljanje odnosa s Jugoslavijom i, u najboljem slučaju, njezin povratak u Lager, bili su ono što su neki u Mo-skvi željeli. Već sa Staljinovom smrću u ožujku 195�. odnosi su se počeli popravljati. Nakon Hruščovljeva »tajnog referata« na 20. kongresu KPSS-a početkom 1956. činilo se da je jugoslavenska platforma posve pobijedila. Potom je marginaliziran Molotov, a onda osuđen i Staljin. Raspušten je Kominform. Govor na 20. kongresu bio je najhrabriji potez u životu Nikite Hruščova. Njime su započeli i vrhunac «prvog detanta», razdoblja koje je otvorila Staljinova smrt, i potezi koji su ubrzano smanjivali zategnutost u međunarodnim odnosima.48 Svi su u sovjetskom vrhu bili za određeni stupanj destaljinizacije, barem u segmentu koji bi njima samima jamčio život ako bi izgubili borbu za vlast.49

Hruščovljevi su planovi s Jugoslavijom bili ambi-

47 Troyanovsky 2000:210, 212.48 Vidi moj članak: Trenutak katarze. 49 Taubman 200�:276, 282.

10�

ciozni. Činilo mu se da bi, pod pretpostavkom da se Lager bitno promijeni, bio moguć njen povratak u Blok, doduše, kao drukčije, ali čvrsto uvezane zemlje. Tito je trebao uhvatiti mamac, ali ono što se nudilo više ni izdaleka nije bilo dovoljno. U Beogradu većina političara više nije željela povratak u Blok, ma kako da se on reformirao. Ono što je 1948. Tito želio - biti najbolji učenik u Lageru - sada mu nikako nije mo-glo odgovarati. Hruščovljevi su izgledi za uspjeh bili maleni. Posve ih je uništila sovjetska intervencija u Mađarskoj 1956.50

Vjerojatno ne posve dorasla zamršenoj i ambi-cioznoj igri u Budimpešti, u nemogućnosti da nadzi-re razvoj događanja nakon što je Imre Nagy nekoliko sati prije druge sovjetske intervencije postao više od reformiranog komunista, jugoslavenski se vrh na Briju-nima suglasio sa sovjetskom intervencijom. Trebalo je spasiti FNRJ, ali i osigurati da na vlasti u Kremlju ostane osoba od koje se nešto moglo očekivati; oni koji su se Hruščovu suprotstavljali zbog politike pre-ma Beogradu svakako nisu mogli biti bolji za svijet i Jugoslaviju. Konačno, samo petnaest mjeseci nakon tajnog referata, većina je Prezidijuma CK KPSS-a glasala da se Hruščov smijeni. Slično kao što je to katkada bilo i u Staljinovu slučaju, grubi i sirovi Hruščov, satjeran u kut, taj je put uspio preživjeti na vrhu.

Ovim je jedna dionica svjetske povijesti zaključena, jer sada je postalo jasno, čak i onima koji su se iskreno nadali da je pomirenje nužno i moguće, da Beograd neće na Istok, a ne može postati Zapad. IB jest bio 50 Vidi moj članak: 1�56. naše ere: Vrhunac jugoslavenske vanjske po-litike.

104

raskid Jugoslavije sa staljinizmom, barem onim so-vjetskog tipa. Problem je bio što destaljinizacija nije značila i demokratizaciju, a Tito se, slično kao što na izborima nikad nije potvrđivao svoju vlast i popular-nost, nije dokraja upustio ni u liberalizaciju. Jugo-slaviji je bilo važno ostati važnim vanjskopolitičkim čimbenikom. Zapad je ostao bitan zbog pomoći, partnerstva u gospodarstvu, ali drugih ambicija nije bilo, barem ne u važnijeg dijela visokih političara. Na Istok se, očito, više nije moglo, osim po cijenu preve-likog ustupka u nekim temeljnim principima, koji nisu žrtvovani u daleko opasnijoj situaciji 1948., pa se to nije moglo ni trebalo niti godinama poslije, nakon što su na temelju otpora Kremlju već izgrađene reputa-cija i popularnost. Ostala je tek izolacija ili pak nešto treće. Titova ambicioznost pomogla je zemlji da se, između ostaloga, počne tražiti u velikom svijetu. Bez toga mogla je krenuti putem koji je uskoro izabrala Albanija – zatvorenost i zatucanost, kakva je bila Ho-xhina država. Izabrano je koketiranje s dva svijeta i, postupno, pronalazak Trećeg i nesvrstavanja.

FNRJ/SFRJ ljubomorno je čuvala ostvareno 1948., pretvarajući potpisano s Hruščovom 1955. i 1956. - Beogradsku i Moskovsku deklaraciju - u kamene te-meljce vanjske politike. Nikada, sve do raspada zemlje, niti jedna rezolucija sa Sovjetima nije prošla da se nije zazvalo ono što se tada postavilo na međunarodnu scenu. Bio je to najvažniji događaj jugoslavenske povijesti, mjera svih budućih stvari i, u procjenama Zapada, jedan od najvažnijih događaja u povijesti Hladnoga rata uopće. Rezoluciju 1948. spominju sve studije o tom razdoblju svjetske prošlosti. Svi kasniji

105

pokušaji da se unutar komunističkog svijeta misli drukčije, bez obzira koliko ih teško bilo uspoređivati s Jugoslavijom 1948., od Vijetnamca Ho Ši Mina do Hafizulaha Amina u Afganistanu 1979., uspoređivani su upravo s Titom.51

U ljeto 1976. Tito je odlučio sudjelovati na Konferen-ciji komunističkih i radničkih partija Europe u Berlinu. Odluka o odlasku nije bila jednostavna, ali opet cilj je skupa bio »doprinijeti učvršćenju principa nezavisno-sti, ravnopravnosti i nemiješanja kao nužnoj osnovi istinske suradnje i solidarnosti svih revolucionarnih i progresivnih partija«.52 U jednom su trenutku Brozu prišli vođe talijanske i španjolske komunističke partije, Enrico Berlinguer i Santiago Carrillo. »Nije sve kako bi-smo željeli, ali nema ni onoga što nam se suprotsta-vlja… Glavno je da se misli svojom glavom i govori ono što se misli. A ne da netko drugi umjesto tebe to čini«, poručio je Tito onima koji su u demokratizaciji otišli dalje od njega, ali i čekali skoro dva desetljeća da to učine.

51 Rasanayagam 2007:82.52 Mandić 200�:451.

106

IZVORI

Objavljeni izvori

1. Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1948, 1989. Beograd: Jugoslovenski pregled.

�. Yugoslavia: From National Communism to National Collapse, US Intelligence Community Estimative Products on Yugoslavia, 1948-1990, Na-tional Inteligence Council and Office of the Director of National Intellignece, Washington DC, 2006-004 December 2006.

�. CWIHP Document Reader, From National Com-munism to National Collapse, Complied by Mircea Munteanu, December 7, 2006, Woodrow Wilson Inter-national Center for Scholars, Washington DC.

4. Simić, Pero 2005. Tito, svetac i magle. Tito i nje-govo vreme u novim dokumentima Moskve i Beo-grada. Beograd: Službeni list SCG.

Novine i tjednici

1. Jutarnji list, dnevnik, Zagreb.2. Globus, tjednik, Zagreb.�. Time International, tjednik, SAD.

LITERATURA

Knjige

1. Ajanović, Midhat 2008. Karikatura i pokret. De-vet ogleda o crtanom filmu. Zagreb: Hrvatski filmski savez.

2. Andrew Christopher/MITROKHIN, Vasili, 2000. The

107

Mitrokhin Archive, The KGB in Europe and the West. London: Penguin Books.

�. Banac, Ivo (urednik) 200�. 4. Berend, Ivan 2001. Centralna i Istočna Evropa

1�44-1��3. Iz periferije zaobilaznim putem nazad u periferiju. Podgorica: CID.

5. Bišćević, Hido 1987. U ime Alaha. Iranska islamska revolucija. Zagreb: Naprijed.

6. Brown, Seyom 1994. The Faces of Power, Con-stancy and Change in United States Foreign Policy from Truman to Clinton. New York: Columbia Uni-versity Press.

7. Calvocoressi, Peter 200�. Svjetska politika nakon 1�45. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

8. Crampton, R. J. 2002. The Balkans Since the Se-cond World War. London: Longman.

9. Crowley, David/Pavitt Jane 2008. Cold War Mo-dern Design 1�45-1��0. London: V&A Publishing.

10. Fischer Jasna; Gabrič Aleš; Gibianskii J. Leonid; Klein S. Edith; Preussen W. Ronald (ur.) 2004. Jugo-slavija v hladni vojni/Yugoslavia in the Cold War. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino / University of Toronto.

11. Glenny Misha 2001. The Balkans. Nationali-sm, War and the Great Powers, 1804-1���. London: Penguin Books.

12. Goldstein Ivo 2008. Hrvatska 1�18-�008. Za-greb: EPH / Liber.

1�. Goughe, Roger 2006. A Good Comrade, Já-nos Kádár, Communism and Hungary. London: I.B.Tauris.

14. Harvey, Robert 200�.

108

15. Jakovina, Tvrtko 200�. Američki komunistički sa-veznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945.-1955. Zagreb: Profil/Srednja Europa.

16. Kissinger, Henry 1994. Diplomacy. New York: A Touchstone Book.

17. Leffler, Melvyn P. 1994. The Specter of Commu-nism: The United States and the Origins of the Cold War, 1�1�-1�53. New York: Hill and Wang.

18. Mandić, Blažo 2005. Tito u dijalogu sa svijetom. Novi Sad: Agencija »Mir«.

19. Nikolić, Kosta 2006. Tito govori što narod misli. Kult Josipa Broza Tita 1�44-1�4�. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

20. Paczkowski, Andrzej 2001. Pola stoljeća po-vijesti Poljske, 1�3�.-1�8�. Zagreb: Profil/Srednja Europa.

21. Petković, Ranko 1995. Subjektivna istorija jugo-slovenske diplomatije 1�43-1��1. Beograd: Službeni list SRJ.

22. Pirjevec, Jože 1995. Jugoslavija, Nastanek, razvoj ter razpad Karadjordjevićeve in Titove Jugo-slavije. Koper: Založba Lipa.

2�. Radelić, Zdenko 2006. Hrvatska u Jugosla-viji 1�45-1��1. Od zajedništva do razlaza. Zagreb: Školska knjiga.

24. Ridley, Jasper 2000. Tito – biografija. Zagreb: Prometej.

25. Škrabalo, Ivo 2008. Hrvatska filmska povijest ukratko (1�86-�006). Zagreb: VBZ/Hrvatski filmski savez.

26. Service, Robert 2007. Comrades. Communism: A World History. London: Pan Books.

109

27. Zubok, Vladislav M. 2009. A Failed Empire. The Soviet Union in the Cold War From Stalin to Gorba-chev. Chapel Hill: University of North Carolina Press.

28. Westad, Odd Arne 2005. The Global Cold War. New York: Cambridge University Press.

Članci1. Edelman, Robert, Stalin and His Soccer Soldiers.

History Today, veljača 1995.2. Kramer, Mark, Power, politics, and the long du-

ration of the Cold war, 21-�9. U: Pons, Silvio/Romero, Federico 2005. Reinterpreting the End of the Cold War. Issues, Interpretations, Periodizations. Abingdon: Frank Cass.

�. Matan, Branko, urednik, Gordogan, kulturni ma-gazin 11-14 (55-58), zima-jesen 2007, godište V (XXIV), Zagreb: Udruga za kulturu »Gordogan«.

4. Jakovina, Tvrtko, Je li Titovo ne Staljinu bio početak kraja komunizma?, Vjesnik, 15. siječnja 1999., Zagreb.

5. Jakovina, Tvrtko, Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu, 15�-185. Kolo, Časopis Matice hr-vatske 4, Zagreb, zima 2005.

6. Jakovina, Tvrtko, Trenutak katarze, 5-2�. U: Đorđe Zelmanović 2006. Mađarska jesen 1�56. Zaprešić: Fraktura (predgovor knjizi).

7. Jakovina, Tvrtko, FELJTON: 60. godina Titova ne Staljinu, Globus, 15. veljače 2008.; 106-110.

8. Jakovina, Tvrtko, 1�56. godina naše ere: Vrhunac jugoslavenske vanjske politike. U: Spomenica Josipu Adamčeku, Zavod za hrvatsku povijest FF-a u Zagrebu (u tisku).

110

9. Kolešnik, Ljiljana, Prilozi interpretaciji hrvatske umjetnosti 50-ih godina, �07-�15. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 29/2005.

10. Naumov, Vladimir, Repression and Rehabilita-tion, 85-11�. U: Taubman, William, Khrushchev, Sergei, Gleason, Abbott (uredili) 2000. Nikita Khrushchev. New Haven and London: Yale University Press.

11. Radić, Damir, Rezolucija IB-a kao djevojka. Vijenac, br. 241, 29. svibanj 200�.

12. Swain, Geoffrey, The Cominform: Tito’s Interna-tional? The Historical Journal �5, � (1992), 641-66�.

1�. Troyanovsky, Oleg, The Making of Soviet Fo-reign Policy, 209-241. U: Taubman, William, Khru-shchev, Sergei, Gleason, Abbott (uredili) 2000. Nikita Khrushchev. New Haven and London: Yale University Press.

111

112

11�

Dragomir Vojnić

Varijacije na temu »Tržište - prokletstvo ili spasenje« 1

Rezolucija Informbiroa - »Veliki prasak«

Uvod Potkraj rujna 1947. godine osnovana je nova insti-

tucija koordiniranog djelovanja čelništava svih zemalja realnog socijalizma - Informacijski biro - ili, skraćeno, Informbiro, a bila je poznata i kao Komform Ta je nova međunarodna institucija imala zadatak ne samo koor-dinirati nego i na sve moguće načine idejno-politički i ekonomski kontrolirati sva događanja, prije svega, u zemljama realnog socijalizma. Pomoću nje Staljin je ostvarivao svoj vladavinski utjecaj, jednako kao što je to činio i prije preko Komunističke internacionale.

Staljin je Informbiro iskoristio i za pokušaj rušenja Tita i njegovih najbližih suradnika. Pojavila se »Rezolu-cija Informbiroa« koja je izazvala snažan jugoslavenski 1 O toj su se temi krajem devedesetih godina 20. stoljeća vodile živahne rasprave na Vijeću za ekonomska istraživanja Hrvatske akademije znano-sti i umjetnosti. Njegov je predsjednik bio je Jakov Sirotković. Posebnu su pozornost privukla izlaganja autora o proturječjima tržišta i demokra-cije. Na osnovi tih rasprava autor je priredio više radova. Jedan od njih je objavljen pod naslovom »Tržište prokletstvo ili spasenje«, Ekonomski pregled br. 9-10, Zagreb 2004.

114

otpor, a on je doveo do razlaza sa Staljinom i staljiniz-mom. To sam, zbog velikog učinka na širem svjetskom planu, označio kao »Veliki prasak«.

U glavama naših ljudi, a može se reći i u našoj društvenoj svijesti, veoma je nejasna spoznaja o tome da je razlaz sa Staljinom i staljinizmom u toj mjeri pro-mijenio suvremeni svijet da ništa više nije bilo kao prije. To se odnosi i na pojavu modela radničkog sa-moupravljanja, i na pokret nesvrstanih, i na društveno-ekonomske reforme u zemljama realnog socijalizma i na općenito prihvaćenu ocjenu da bi se bez svega toga Hladni rat veoma vjerojatno pretvorio u „vrući rat“ i konačno na činjenicu da je razlaz sa Staljinom i staljinizmom označio početak kraja boljševičke opcije, pa i rušenja Berlinskog zida.

Sve rečeno povod je za zaključak da se promišljenije i znanstveno istraživanje tih problema i pojava može provoditi samo uspostavljanjem i utvrđivanjem re-levantnih uzročno-posljedičnih veza između nekih središnjih institucija naše civilizacije. Pritom ponajprije mislim na tržište i demokraciju.2

Proturječja tržišta i demokracije u svjetlu nekih prijelomnih događanja proteklog stoljeća

Naše ćemo istraživanje nekih prijelomnih događanja zasnivati na političko-ekonomskom pri-stupu. Takav pristup, prirodno, zahtijeva traženje uzročno-posljedičnih veza između relevantnih prije-2 Neka od tih pitanja bila su razmatrana i na velikom međunarodnom skupu koji je HAZU organizirao u Varaždinu godine 2000. Podrobnije in-formacije u knjizi Stjepan Bratko (ed.et al.). »Tržišna demokracija u Hrva-tskoj, stanje i perspektive«, HAZU, Zagreb-Varaždin, 2000.

115

lomnih događanja i odgovarajućih institucija političke ekonomije, pa i više.

Provedena istraživanja uče nas i upozoravaju da su se sva velika prijelomna društveno politička događanja u prošlom stoljeću ostvarivala u svjetlu proturječja nekih središnjih institucija naše civilizacije. Tu posebno ističemo dvije najvažnije, a to su tržište i demokracija.

Slobodno djelovanje tržišta nagrađuje sposobne i uspješne. To je njegova pozitivna strana. Druga je manje pozitivna strana što slobodno djelovanje tržišta rezultira činjenicom da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Usporedni pogled na razvitak bivših jugoslavenskih republika i pokrajina najbolje govori o ovakvom djelovanju jedinstvenog tržišta. (Tablica 1. str 116)

SFR Jugoslavija započela je svoj razvoj s koefi-cijentom nejednakosti (mjerenim odnosom dohotka po stanovniku u Sloveniji i na Kosovu) od oko �,5. U vrijeme osamostaljivanja republika taj se odnos popeo na oko 7,8. To se dogodilo i usprkos veoma aktivnoj i po međunarodnim mjerilima i priznanjima uspješnoj politici bržeg razvoja manje razvijenih re-publika i pokrajine Kosovo. I pored uvažavanja djelo-vanja demografskih investicija, ostaje neupitna spoz-naja o tome da slobodno djelovanje tržišta daleko više pogoduje bogatima nego siromašnima.

Klasična parlamentarna višestranačka demokracija osigurava svim građanima jednaka prava i slobode, ali se to odnosi samo na politička prava i političke slobode. Kad su u pitanju socijalna sloboda i načela socijalne pravde, demokracija je neutralna. O karak-

116

195�

1955

1960

1965

1970

1075

1980

1985

1989

1

2

�

4

5

6

7

8

9

10

Bosn

ai

Her

ce-

govi

na

Tab

lica

1. IN

DEK

S PE

R C

API

TA D

RUŠT

VEN

OG

PRO

IZV

OD

A 1

95�.

-198

9.

100

100

100

100

100

100

100

100

100

85.7

8�.�

76.0

71.1

67.6

65.8

65.6

68.7

67.9

74.8

77.2

64.5

76.�

77.2

69.1

79.6

78.0

7�.5

115.

4

122.

5

119.

2

120.

�

12�.

6

12�.

1

125.

6

125.

�

125.

6

68.0

68.4

6�.9

66.6

70.0

68.0

66.�

64.2

65.7

161.

1

174.

9

180.

4

18�.

2

19�.

7

205.

�

200.

5

20�.

1

199.

0

91.5

85.9

91.9

92.1

89.9

90.7

90.2

90.1

91.1

96.8

90.8

96.4

96.�

96.5

96.7

98.7

99.2

10�.

1

45.8

42.5

�7.4

�6.5

�4.1

��.4

28.6

27.7

25.6

99.4

9�.6

107.

9

112.

5

107.

4

115.

1

11�.

5

117.

8

119.

0

Srbija

Razd

o-bl

jeSF

RJCr

naG

ora

Hrv

at-

ska

Mak

e-

doni

jaSl

ove

-ni

jaVojvo

-dina

Kosovo

Uža

Srbija

Svega

Izvo

r: St

atis

tički

god

išnj

ak, B

eogr

ad, 1

991.

SZS

.Ek

onom

ski i

nstit

ut -

Zagr

eb, C

enta

r za

ekon

omsk

u in

form

atik

u i s

tatis

tiku

117

teru vlasti i odnosima političke moći ovisi koliko će se te slobode i načela poštivati.

Ukratko, ni tržište ni demokracija nisu nikakve idealne institucije. Dapače, bremenite su velikim nedostacima. Međutim, neke bolje zasad nisu poz-nate. To znači da one predstavljaju »second best«. Kad je riječ o proturječnostima tržišta u svjetlu nekih prijelomnih događanja prošloga stoljeća, poštujući vremenski redoslijed, valja posebno spomenuti ve-liku krizu tridesetih godina, zatim nastanak društva blagostanja, s jedne strane, i nastavak realnog socija-lizma s druge, pa onda slijede Rezolucija Informbiroa, nastanak samoupravnog socijalizma, reforma društva blagostanja, pojava zemalja u tranziciji i nastanak svega onoga što se stavlja pod zajednički nazivnik globalizacija i nova ekonomija. Sa stajališta razma-tranja idejno-političkog ozračja, u kojem se pojavila Rezolucija Informbiroa, posebno je važno razmotriti pojavu društva blagostanja i pojavu realnog socija-lizma.

U dvadesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme završetka Prvoga svjetskog rata, a pod utje-cajem prve i druge tehnološke revolucije, snažno su se zaoštrili odnosi rada i kapitala. To je zaoštravanje dalje nastavljeno pod utjecajem treće tehnološke revolucije.

Nastanak društva blagostanja

Radničke su stranke i sindikalni pokreti u razvije-nim zemljama europskog Zapada rješenje spomenu-tih proturječja tržišta i demokracije tražili na osnovi

118

određenih kompromisa između rada i kapitala. Ti su kompromisi postali temeljem društveno-ekonomskog sustava koji se zasniva na tržištu, demokraciji i soli-darnosti. Na tim su osnovama nastali društvo blago-stanja, Europska zajednica i poslije Europska unija. Tako se organizirano društvo pokazalo i ekonomski djelotvornim i politički demokratskim i socijalno pra-vednim.

Ekonomska istraživanja, osobito poslije svjetske krize iz tridesetih godina 20. stoljeća, pokazala su da je ujednačavanje raspodjele poželjno ne samo sa stajališta načela socijalne pravde, nego i s aspekta ekonomske učinkovitosti i gospodarske djelotvor-nosti.

Na tim su se osnovama ostvarivali stabilni od-nosi između rada i kapitala sve do osamdesetih go-dina prošlog stoljeća kad je pod utjecajem četvrte tehnološke informatičke revolucije uslijedila reforma društva blagostanja. Inzistiranje kapitala na većoj flek-sibilnosti tržišta rada, što znači smanjivanje radničkih prava, ponovo je zaoštrilo borbu rada i kapitala.

Rezultati te borbe zasad su potpuno neizvje-sni. Čisto teorijski gledano, novi bi se stabilni od-nosi na višoj razini morali uspostaviti na temelju novih kompromisa u borbi između rada i kapitala. Nažalost, kapital nikada dosad nije bio tako jak i tako centralistički organiziran. Nasuprot tome, rad nikada, barem u novijoj povijesti, nije bio tako slab i neorganiziran. Posljedica je toga da velike i moćne radničke stranke -socijalističke i socijaldemokratske - čine sve veće ustupke sve agresivnijem nastupu ka-pitala. Čak i u zemljama gdje je socijaldemokracija

119

na vlasti, radnička se prava sve više smanjuju. Mora li to zaista biti tako pitanje je kojim se bave najveći znanstvenici suvremenog svijeta.

Nastanak realnog socijalizma

Radničke stranke, socijalističke i socijaldemokra-tske, i sindikalni pokreti u manje razvijenim zemljama europskog istoka (carska Rusija) nisu prihvatili model društva blagostanja. Točnije rečeno, o tome je među njima došlo do teškog sukoba. Manjina socijalista i so-cijaldemokrata, koja je željela prihvatiti taj model, po-slije je nazvana menjševicima. Većina ga je, međutim, u potpunosti odbila i predložila nešto sasvim novo. Taj je novi model trebao funkcionirati i bez tržišta i bez demokracije. Budući da su predstavljali većinu, njegovi su zagovornici nazvani boljševicima.

Ukidanjem stožernih institucija naše civilizacije - tržišta i demokracije - realni je socijalizam od prvoga dana ušao u krizu. Lenjin je taj problem zamijetio među prvima, posebno u vrijeme ratnoga komunizma, pa je pokušao provesti određene korekcije putem Nove ekonomske politike (NEP). To se, međutim, događalo u vrijeme kad je Lenjin imao sve manje utjecaja na ključna događanja, a Staljin je stjecao sve veći utjecaj. Staljinova briga od samog početka nije bila usmjerena na ekonomski razvoj nego na jačanje i učvršćivanje njegove centralistički ustrojene vlasti. On je, kao ge-nijalni diktator, vlastodržac i borac za vlast, od samog početka shvatio da razvoj i funkcija tržišta djeluju u smjeru razaranja institucionalnih osnova centralistički organizirane vlasti i da, po prirodi stvari, vode jačanju

120

decentraliziranog odlučivanja. To je bilo razlogom da se svaka pojava tržišta i s njime povezano djelovanje idejno-politički anatemiziraju, sa svim karakteristikama dogme. Tako je nastao antitržišni dogmatizam koji je sve do Staljinove smrti predstavljao vladajuću ideo-logiju.

Nastanak samoupravnog socijalizma

Kriza realnog socijalizma neprekidno se povećavala. Uzrocima te krize mnogo su se više mo-gli baviti znanstvenici iz razvijenih zapadnih zemalja nego domaći znanstvenici. Među pionirima cjelovi-ta istraživanja problema krize realnoga socijalizma posebno su se istakli Abba Lerner i Oskar Lange. Knjiga Abbe Lernera, Economics of Control ušla je u svjetsku klasiku, jer je uvelike utjecala na smjerove potrebnih reformi u zemljama realnog socijalizma. U Staljinovo su vrijeme do te knjige mogli doći samo vrhunski političari i dužnosnici Komunističke interna-cionale. Po svjedočenju Abbe Lernera među njima je bio i Tito kojega je ta spoznaja gotovo stajala glave. To i jest bio jedan od povoda za telegram, koji je »Hazjajin« (Staljin) preko radio-stanice Komunističke internacionale uputio Ivi Fabincu i Ivanu Krajačiću - Stevi, a čiji je sadržaj glasio: »Valtera treba srediti«. Tito je, srećom, sve to preživio, pa je mogao dalje razmišljati o smjerovima reforme modela realnoga socijalizma. �

Istini za volju, valja odmah reći da ni u Hrvatskoj, � Grupa autora: Tito i koncepcija socijalizma (1948.-1988.), Znanstveni skup održan u Kumrovcu 8.-9. prosinca 1988.

121

a niti na prostorima bivše zajedničke države Jugosla-vije, realni socijalizam nikad nije ni postojao. Naime, funkcija tržišta roba i usluga nikad nije bila ukinuta. Poljoprivreda je najvećim dijelom pripadala privat-nom sektoru. U takvim je uvjetima, nakon obnove - godine 1947. - započeo petogodišnji plan, i to više na tržišno-planskim nego na centralističko-planskim osnovama. Reakcija na takva događanja iz središta centralističke moći, u kojem je dominirala ideologija antitržišnog dogmatizma, bila je žestoka. Izražena je »Rezolucijom Informbiroa«. Glavni napad Staljina i Molotova usmjeren je na Tita, koji je proglašen ve-leizdajnikom socijalizma. Staljin je već nešto znao o Titovim pogledima na reformu socijalizma uz odgovarajuću ulogu tržišta, a isto je tako imao jasnu predodžbu o snazi Titove ličnosti. Shvatio je da bi njegovim reformskim djelovanjem mogao započeti veliki preokret. I tako se i dogodilo.

Taj veliki preokret nije zahvatio samo Jugoslaviju, nego i zemlje realnoga socijalizma općenito, a SSSR-a posebno. Hruščov je ubrzo shvatio da su određene reforme neizbježne. Bila mu je jasna i ključna uloga tržišta. Velike je odluke trebalo donijeti na plenar-noj sjednici CK KP SSSR-a u studenome 1962. Rezo-lucija, na kojoj sam, po dogovoru Tita i Hruščova, i osobno surađivao, morala je omogućiti reformske pomake prema razvitku modela radničkog samou-pravljanja. Hruščov je, međutim, po svemu sudeći, podcijenio još uvijek postojeće dominantne snage antitržišnoga dogmatizma, pa je ideja o uvođenju samoupravljanja (a to znači i tržišta) propala. Poslije toga su se snage antitržišnog dogmatizma ipak nešto

122

smekšale, ali odgovarajućih reformskih pomaka nije bilo. Politički je odjek pada Hruščovljeve reforme bio toliko jak da, mnogo godina poslije, ni Gorbačov nije smogao snage da učini prve korake u smjeru plurali-zacije tržišta. Budući da sam i u vrijeme Hruščova i u vrijeme Gorbačova u svim odlučnim događanjima i osobno sudjelovao, imao sam osnovu za ocjenu da su i Hruščov i Gorbačov pali na tržištu. Podrobniju razradu te problematike iznio sam u prilogu objavlje-nom u časopisu Ekonomski pregled pod naslovom »Reforma i tranzicija. Kritički osvrt na događanja u prijelomnim vremenskim razdobljima. Prilog građi za našu noviju ekonomsku povijest«.4

Taj se rad pokazao prilično zanimljivim za znan-stvenike koji su se bavili ovim pitanjima, posebno u Americi i Rusiji. Na inicijativu ruskih ekonomista preveden je na ruski jezik i objavljen u časopisu Ruske akademije znanosti.

Sve u svemu, samoupravni socijalizam još uvijek plijeni pozornost, osobito stranih znanstvenika. Po-sebno zanimanje privlači povijesni splet okolnosti, jer je samoupravni socijalizam nastao poslije »Rezolucije Informbiroa« koja je bila inicirana u vodećoj zemlji realnog socijalizma - SSSR-u. Pogromaško političko ozračje, stvoreno poslije te rezolucije, nije uspjelo onemogućiti razvoj i djelovanje samoupravnog socijalizma. Dogodilo se nešto sasvim suprotno. Idejno-političko i znanstveno ozračje, koje je širio realni socijalizam, ubrzalo je krah boljševičke opcije 4 Dragomir Vojnić: Reforma i tranzicija. Kritički osvrt na događanja u prijelomnim vremenskim razdobljima. Prilog građi za našu noviju eko-nomsku povijest, Ekonomski pregled br. 5-6, Zagreb 2006.

12�

realnog socijalizma, pa i rušenje Berlinskog zida.5 Pre-ma tome, realni socijalizam nije nestao s povijesne scene nekim djelovanjem vanjskih ili unutrašnjih neprijatelja. Naprotiv, dao je velik doprinos pobjedi nad najvećim zlom koje se u dosadašnjoj povijesti pojavilo na planetu Zemlji, a to je bio nacizam. Nakon toga je uslijedilo tiho i postupno odumiranje realnog socijalizma (u izrazu boljševičke opcije). Do toga je došlo zbog napuštanja nekih središnjih institucija naše civilizacije, a to su tržište i demokracija. U svojim sam radovima opetovano spominjao da je realni so-cijalizam zbog spomenutih povijesnih pogrešaka već od prvoga dana ušao u krizu, koja je poslije sedam desetljeća završila krahom boljševičke opcije.

Nasuprot tome, reforma samoupravnog socijaliz-ma usmjerena na opću pluralizaciju i demokratizaciju pokazala je svu njegovu životnu snagu. U okviru stoti-nu šezdeset godišnjeg razdoblja, od »Komunističkog manifesta« i »Hrvatskog glavničara«, najviša je razina razvoja, na temelju industrijalizacije, u Hrvatskoj i Jugoslaviji ostvarena tijekom četiri decenija, od 1950. do 1990. Tu razinu razvitka ponovo smo dosegli tek prije nekoliko godina.6 Nažalost, eksplozija balkan-skog nacionalizma onemogućila je opću pluralizaciju i demokratizaciju modela samoupravnog socijaliz-ma.

5 Dragomir Vojnić:»Opća kriza socijalizma - krah boljševičke opcije i razvoj modela tržišne demokracije«, Ekonomski pregled br. 1-2-�, Za-greb, 1990.6 Podrobnije informacije na ovu temu mogu se dobiti u autorovu radu »Razvoj gospodarstva Republike Hrvatske 1945.-2005.« u zborniku: Tito-vo doba: Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, Savez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske, Zagreb 2008.

124

Pojava Pokreta nesvrstanih

Iz svega dosad izloženoga nije teško zaključiti da je svjetska politička situacija u vrijeme pojave Rezo-lucije Informbiroa bila veoma teška. Tito se našao u okruženju krajnje suprotstavljenih političkih silnica: u političkom ozračju SAD dominirala je antikomunistička histerija, a u političkom ozračju zemalja realnog socija-lizma antitržišni dogmatizam. Sinteza svega toga na svjetskoj je političkoj sceni bilo ozračje Hladnoga rata. Tito je shvatio da između ta dva idejno i politički anta-gonizirana i sukobljena svijeta stoji tzv. Treći svijet.

A taj »Treći svijet« predstavljaju sve manje razvijene zemlje i sve zemlje u razvoju, a to je većina. Na takvim se spoznajama i na tim osnovama počeo razvijati jedan do tada u svijetu nepoznat pokret - Pokret nesvrstanih. U nj su se svrstale zemlje Trećeg svijeta.7 Pojava tog pokreta, kao nove političke snage na svjetskom planu, imala je dvojako pozitivno djelovanje.

S jedne strane, pojavila se nova svjetska silnica koja je, i sama po sebi, počela unositi nešto više ravnoteže između dva dijela krajnje suprotstavljenog svijeta. Ta je nova svjetska organizirana snaga (bez obzira na brojna unutrašnja proturječja) i sama po sebi nepre-stano djelovala u smjeru sprečavanja transformacije Hladnog rata u »vrući«. S druge strane, ona je stalno činila pritisak na razvijene zemlje da nešto više po-7 Veoma korisne informacije o aktivnosti Pokreta nesvrstanih i zemalja Trećeg svijeta mogu se naći u knjizi Vladimira Veselice: Globalizacija i nova ekonomija, dio IX. Kairska konferencija, A. G. Matoš, Samobor. Ekonomski fakultet, Zagreb, Hrvatsko društvo ekonomista, Zagreb, Inženjerski biro, Zagreb, Zavod za poslovna istraživanja, Zagreb, str. 592-617.

125

zornosti posvete razvijanju manje razvijenih zemalja Trećeg svijeta.

Zbog uloge i mjesta Tita u pokretu nesvrstanih valja, makar i samo usput, podsjetiti da inercija utjecaja i tog pokreta, a i Titove karizme, nije bila bez odgovarajućeg učinka i na izbor Republike Hrvatske u Vijeće sigurnosti UN.

U svakom slučaju, Pokret nesvrstanih zemalja odi-grao je u vrijeme Hladnog rata veoma veliku pozitivnu ulogu. Ona je bila i politička i ekonomska. Nesvrstane su zemlje, promovirajući ideju miroljubive koegzisten-cije, stalno djelovale na smanjivanje napetosti između dvaju suprotstavljenih tabora s dijametralno oprečnim idejno-političkim predznakom. Na taj je način Pokret nesvrstanih postao najvažnijim svjetskim čimbenikom u ublažavanju velikih napetosti i najopasnijih proturječja suvremenog svijeta. Bez takvoga kontinuiranog djelo-vanja Hladni bi se rat vjerojatno pretvorio u »vrući«.8

Na ekonomskom planu Pokret nesvrstanih nepreki-dno je djelovao na poboljšavanju položaja zemalja u razvoju ili kako se običavalo govoriti »zemalja Trećeg svijeta«. Ono se ostvarivalo i preko Organizacije Ujedinje-nih Naroda i odgovarajućih agencija te međunarodnih organizacija, kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i slično.

To je djelovanje bilo, s jedne strane, usmjereno na veću pomoć u bržem razvijanju manje razvijenih zemalja da bi se one djelovanjem domaćega i međunarodnog tržišta osposobile za brži samostalni razvitak. Pokret nesvrstanih je isto tako kontinuirano zahtijevao otpis 8 Božo Mandić: Tito u dijalogu sa svijetom, Agencija »MIR«, Novi Sad, 2005.

dugova zemljama koje ih nisu sposobne vratiti, a to su zemlje ispod 500 dolara dohotka po stanovniku.

Sve u svemu, Pokret nesvrstanih odigrao je u vrije-me Hladnog rata ogromnu pozitivnu ulogu i u korist svjetskog mira, a i u korist zemalja u razvoju. Njegovim je prestankom Pokret nesvrstanih nastavio svoju pozi-tivnu ulogu u novim uvjetima, a budući da se nerijetko u ljudskoj povijesti događaju apsurdi, prestankom Hla-dnog rata oslabila je i snaga djelovanja Pokreta. To valja pripisati činjenici da je prestala opasnost da se »hladni rat« pretvori u »vrući «. Samim tim oslabila je i moć tog Pokreta u pritiscima na međunarodne centre moći koji mogu pružiti veću svekoliku pomoć zemljama u razvoju i zemljama Trećeg svijeta.

Velikani, znanstvenici i drugi, u vremenu globalizacije i nastanka »nove ekonomije« sve više ističu da pitanje solidarnosti nije samo pitanje vjere nego i središnje pitanje opstanka života na planetu Zemlji.

U završnici ovog dijela naših razmatranja podsje-timo još jednom da je i »Pokret nesvrstanih« nastao u onom novom ozračju stvorenom poslije »Rezolucije Informbiroa«, odnosno Titova razlaza sa Staljinom, i da je nastavio sa svojim veoma pozitivnim djelovanjem, ne zaboravljajući pritom karizme svojih idejno političkih začetnika, posebno Tita, Nasera i Nehrua.

Događanja povezana s Rezolucijom Informbiroa u svjetlu međunarodnoga i domaćeg ozračja

Može se, bez pretjerivanja, reći da je razlaz sa Stalji-nom i staljinizmom na međunarodnom planu dočekan s velikim zadovoljstvom, pa čak i s velikim olakšanjem

126

i pozitivnim iščekivanjem. Znanstvenici i političari u svijetu općenito, a u SAD-u posebno, shvatili su da je razlaz sa Staljinom i staljinizmom događaj svjetskoga i povijesnog značaja. U SAD je ocijenjeno da je to najveći događaj poslije pobjede nad Japanom i da ništa više neće biti kao prije. Znanstveni i politički svijet je shvatio da je to početak kraja boljševičke opcije.

Rezolucija Informbiroa bila je najžešća reakcija ideologije antitržišnog dogmatizma na društvena događanja u Jugoslaviji, osobito na pripremu i početak ostvarivanja Prvoga petogodišnjeg plana, zasnovanoga više na tržišno-planskim nego na centralističko-plan-skim osnovama. Poseban bijes odnosio se najvećim dijelom na privatnu i tržišno orijentiranu poljoprivre-du. Taj je Staljinov bijes veoma ilustrativno spomenuo Hruščov u svom referatu na povijesnom XX. kongresu KP SSSR-a 1956. godine kad je izrekao veoma kritične ocjene o Staljinu i staljinizmu. Naveo je da je na sjed-nici Politbiroa u vrijeme poslije Rezolucije Informbiroa Staljin rekao da će samo maknuti malim prstom i Tito će odletjeti. »Međutim,« rekao je Hruščov, »Staljin je mahao svime čime je mogao mahati, a Tito je ostao«.

Kad je pak riječ o domaćem ozračju poslije Rezo-lucije Informbiroa, valja reći da stvari nisu odmah bile ni tako jasne niti jednoznačne. Razmišljajući o tome danas, u povijesnoj retrospektivi, sasvim je jasno da nema teorije da bi tako velik zaokret mogao proći bez problema. Titov moralno politički autoritet bio je golem i ništa s time u vezi ni s jednog aspekta gledano nije bilo upitno, ali je i vjera u Sovjetski Savez, posebno tijekom narodnooslobodilačkog rata u naših ljudi bila veoma velika. Iza takvog raspoloženja i takve vjere stajao je,

127

što je opet sasvim razumljivo, i Staljinov lik. Ali za onaj dio naroda, posebno inteligencije, koji je imao neko političko, a još posebno političko-ekonomsko obrazo-vanje, dileme nije bilo. Antitržišni dogmatizam većini je ljudi bio potpuno neprihvatljiv. Ipak je u jednom dijelu društvene svijesti kult Staljina, budući je sve to bilo neposredno poslije ratnih događanja i pobjede nad nacizmom i fašizmom, ipak bio pozitivno vrednovan. Osobno sam, ne jednom, imao prilike čuti razmišljanja ljudi da bi ipak najradije da Staljin i Molotov povuku svoje optužbe protiv Tita i kako bi ih onda mogli uzeti pod ruku. Najveći se problem javljao onda kad su takve pojave i kolebanja zahvatili i neke ljude na visokim političkim i vojnim položajima. Strah, kolebanje i su-mnje u takvim su uvjetima neizbježni. Svi ljudi nisu odmah shvatili da je nastao sukob, kako je Krleža rekao između dva svijeta - »staljinista« i »antistaljinista«. U takvim uvjetima dogodilo se i ono što se u sličnim pri-godama, kako nas povijest uči, obično događalo, a to su neželjene mjere.

Prigodom ostvarivanja tih mjera (koje se obično vezuju uz Goli otok) dvije su stvari ostavile posebno nepoželjnu sliku. Prva je činjenica da su postupci pre-ma osuđenima bili daleko grublji nego što su to smjeli biti. Druga je to što su u uvjetima nediferenciranoga djelovanja sustava pravne države, na osnovi sumnji i optužbi, bili osuđeni i oni koji to nisu smjeli biti. Osobno nisam raspolagao izvornim dokumentima, ali ima dosta osnova za pretpostavku da je grube sankcije podnio veći broj onih koji uopće nisu bili krivi ili su bili krivi samo marginalno, a ne oni koji su, s aspekta danih kri-terija, stvarno bili krivi.

128

Posebno je velik problem bila činjenica da se za »Rezoluciju Informbiroa« izjasnio znatan broj pripa-dnika vojske i policije, tako da su se pojavili strahovi od destabilizacije cijelog sustava, a spominjale su se i opasnosti od građanskog rata.9

O tom vremenu osobno kažem, a tako govore i moji prijatelji »Spomenulo se, ali se ne ponovilo«. To je ta, nažalost, ružna posljedica Rezolucije Informbi-roa. Tako se dogodilo da su tu ružnu stranu osjetili samo građani bivše zajedničke države Jugoslavije. I premda se nepoželjne posljedice ničim ne mogu opra-vdati, ipak nas povijest uči i upozorava da je borba i za najljepše i najplemenitije ideje bila popraćena mno-gim nevinim žrtvama. Razvoj naše kršćanske civilizacije bio je (zbog Inkvizicije i Križarskih ratova) popraćen patnjama nevinih ljudi. Isto se tako u plemenitu ideju komunizma, koja nikad i nigdje nije ostvarena, kao zla kob uvukao boljševizam s masovnim patnjama i žrtvama nedužnih.

Staljin se bojao reformi

Staljin je shvatio da bi Titovim reformskim djelo-vanjem mogao započeti veliki preokret, a to je bilo dijametralno oprečno svemu onome što je Staljin u teoriji i praksi želio.10

To se upravo i dogodilo. U Jugoslaviji je počeo uspješno funkcionirati sasvim nov, dotle nepoznat 9 Podrobnije brojčane informacije u zborniku: Titovo doba: Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, str. 14-15.10 Staljin, Josip Visarionovič: Ekonomski problemi socijalizma u SSSR-u. Pitanja lenjinizma, Centar za društvene djelatnosti SSOH, Zagreb 1981. str. 7-18.

129

društveno-ekonomski i politički model. Taj je novi model nazvan samoupravni socijalizam. Neki su znan-stvenici na Zapadu za nj govorili da je to «kapitalizam bez kapitalista», jer su radnici i proizvođači i upravljači te kvazi vlasnici. U svakom slučaju, samoupravni je socijalizam privukao veliku pozornost i znanstvenika i političara cijelog svijeta. Osobito je veliko zanimanje bilo u SAD. Tamo su se na nekim sveučilištima pojavili posebni znanstveni centri koji su u sklopu komparati-vnih studija u prvi plan stavili model samoupravljanja. Najistaknutiji takav Centar razvio se u glavnom gra-du Floride Tallahasseeu pod nazivom Centar za jugo-slavensko-američke studije i istraživanje i razmjenu Državnog sveučilišta Floride. Inicijativu za osnivanje ovog Centra dao je Jimmy Carter kao guverner sa-vezne države Georgia. Dugogodišnji direktor Centra bio je profesor George Macesich, a ja sam tijekom mnogo godina bio predsjednik zajedničkog savjeta koji je koordinirao rad ovog Centra. Velik je interes postojao i u nizu drugih sveučilišta posebno u Kali-forniji, gdje je veliki interes pokazao Benjamin Word, a i na Sveučilištu Yale, gdje se isticao profesor Jaro-slav Vanek. Posebno veliko zanimanje pokazivali su i znanstvenici iz Rusije, gdje je poslije Hruščova nešto oslabilo ozračje antitržišnog dogmatizma. Među tim ruskim ekonomistima najpoznatiji su akademici Oleg Bogomolov i Abel Aganbegijan. Oni su poslije bili i Gorbačovljevi savjetnici.

Znanstvenici i političari na Zapadu bili su posebno impresionirani činjenicom da je model samoupravnog socijalizma i u veoma nepovoljnim uvjetima ostvarivao puno bolje rezultate od onih što su ih postizale sve dru-

1�0

ge zemlje realnog socijalizma. Ti se nepovoljni uvjeti odnose na velika proturječja kojima je bila bremenita Jugoslavija, i to zbog velikih razlika u razini razvijeno-sti i zbog povijesnog nasljeđa, zbog više vjera i više nacija te slabe demokratske tradicije, jednako kao i zbog relativno niske razine obrazovanja.

Razina razvitka iz 1980. godine u Republici Hrva-tskoj dostignuta je tek oko 2005. godine. Najveća ra-zina materijalnog razvoja i društvenog blagostanja u okviru proteklih 150 godina, od pojave prve političke ekonomije opisane u »Hrvatskom glavničaru« Eugena Kvaternika, ostvarena je u tridesetogodišnjem razdo-blju 1950.-1980. A to je vrijeme Tita i samoupravnog socijalizma.11

Zaključna razmatranja

Rezolucija Informbiroa i razlaz sa Staljinom i stalji-nizmom pripadaju velikim prijelomnim događajima 20. stoljeća. Znanstveni je i osobito politički svijet ocije-nio da poslije ovog događaja ništa više neće biti kao prije. Posebno su veliko zanimanje i pozornost za tu pojavu pokazali u SAD. Tamo je taj događaj ocijenjen kao najvažniji poslije pobjede nad Japanom. To je i sasvim razumljivo budući da je dobrim znalcima o međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima bilo jasno da ovaj događaj označuje početak kraja boljševičke opcije.

I tako se i dogodilo. Pojava »Rezolucije Informbiroa« i razlaz sa Staljinom i staljinizmom prokrčili su put na-11 Detaljnije u zborniku: Titovo doba, Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, Savez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske, Zagreb, 2008.

1�1

stanku novoga društvenog ekonomskog i političkog modela, koji je u znanosti dobio pravo građanstva pod naslovom »model samoupravnog socijalizma«. On je označavao korak naprijed u odnosu na sve druge uspo-redive modele, i to i u pogledu ekonomske efikasnosti, a i političke, posebno radničke, demokratičnosti.

Usprkos silno velikim proturječjima i turbulent-nim uvjetima, kojima je bila krcata bivša zajednička država Jugoslavija, u vremenu od svega desetljeća i pol djelovanja tog novog modela Hrvatska je (u sklo-pu bivše države Jugoslavije) od strane Ujedinjenih naroda ubrojena među deset svjetskih novoindu-strijaliziranih zemalja. U razdoblju od jednog i pol stoljeća, od »Komunističkog manifesta« i »Hrvatskog glavničara«, Hrvatska je ostvarila svoj razvojni zenit u četrdesetogodišnjem periodu 1950.-1990. tj. u vrije-me radničkog samoupravljanja. Razinu BDP iz 1980. ponovno smo ostvarili tek prije nekoliko godina.

Nažalost, eksplozija balkanskog nacionalizma onemogućila je cjelovitu pluralizaciju i demokratiza-ciju modela socijalističkog samoupravljanja. Postoji, međutim, i druga strana medalje. Događanja na ovim našim prostorima dala su velik poticaj reformama u dru-gim zemljama, što je ubrzalo krah boljševičke opcije, pa i rušenje Berlinskog zida. Dogodio se povijesni apsurd koji se obično naziva ironijom sudbine. Reformske aktiv-nosti na ovim prostorima imale su velike pozitivne utje-caje na mnoge druge, ali se nažalost u vatri eksplozije balkanskog nacionalizma umjesto demokratiziranog i pluraliziranog modela radničkog samoupravljanja poja-vio divlji kapitalizam. To se, na sreću, pretežno odnosi na posljednje desetljeće prošlog stoljeća.

1�2

Razlaz sa Staljinom i staljinizmom omogućio je još jednu u svijetu veoma zapaženu pojavu. To je Pokret ne-svrstanih. Postoje veoma ozbiljne ocjene da je taj Pokret dao velik doprinos ublažavanju odnosa između oštro suprotstavljenih blokova. Pokret ima velike zasluge što se Hladni rat nije pretvorio u »vrući«. Djelovanjem Pokre-ta nesvrstanih poboljšani su odnosi između razvijenih zemalja i zemalja tzv. Trećeg svijeta. Na poboljšavanju tih odnosa pod utjecajem Pokreta nesvrstanih djelovali su i neki drugi centri moći, od Vatikana pa do raznih međunarodnih organizacija i agencija UN.

Pokret nesvrstanih je i nakon prestanka Hladnog rata zadržao svoje pozitivno djelovanje, uz priznanje i uvažavanje svih relevantnih čimbenika. Karizme nje-govih tvoraca, posebno Tita, Nasera i Nehrua, još su uvijek prisutne. Na međunarodnom su planu odjeci »Rezolucije Informbiroa« imali samo pozitivnu kono-taciju, ali je nažalost na domaćemu postojala i druga, veoma tamna i ružna strana medalje. Ogromna većina naroda, a posebno partijskog članstva, nije očekivala takav tijek stvari. I pored nesumnjivo velikog Titova autoriteta, došlo je do određenih kolebanja, sumnji, otpora, pa i kritike. Nastao je kako je Krleža običavao govoriti sukob između dva svijeta - »staljinista« i »an-tistaljinista«. Uslijedile su i mjere prinude i osvete te krivičnog procesuiranja. Uznemirenosti duhova, pa i straha, nesigurnosti i međusobnim optužbama poseb-no je pogodovala činjenica da su otpor pružili i neki istaknuti politički i javni radnici, a među njima i neko-liko istaknutih vojnika. U takvoj je situaciji nastao Goli otok. I dogodilo se da se o toj ružnoj strani Rezolucije Informbiroa daleko više zna, jer se je više eksploatirala,

1��

posebno u nekim filmovima, nego ona druga strana, koju je cijeli svijet pozdravio.

Ostaje, nažalost, činjenica da su na Golom otoku uvjeti življenja i rada bili veoma teški, ili, bolje rečeno, da se neželjena posljedica povezana s Golim otokom ničim ne može opravdati. U svemu je najgore to što je na Golom otoku završio znatan broj nevinih ljudi. Sve u svemu, događanja na Golom otoku ne se mogu ničim opravdati i takav teror se nije smio dogoditi. Nažalost, povijest je puna apsurda i ironija sudbina. U ime ideje komunizma, koji nikad i nigdje nije postojao, dogodile su se teške društvene devijacije u izrazu boljševičke opcije. Žrtve su bile ogromne, iako nitko ne zna točno koliko velike. I u ime najplemenitije ideje kršćanstva, djelovanjem »Inkvizicije« i u drugim prigodama, poseb-no u Križarskim ratovima, stradalo je mnoštvo nevinih. O masovnom stradanju nevinih u mnogim ratovima tijekom prošlog stoljeća pa sve do danas jedva da se i govori.

Neupitno je da su i humanizam čovjeka i njegova ljudska priroda stalno na kušnji. Vizionari očekuju da će oslobođenje rada bitno promijeniti ljudsku prirodu. Valja se nadati da će tako biti.

LiteraturaZbornik - Savez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske,:

Titovo doba – Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, Za-greb 2008. godine.

Hruščov, N.S. (1956.) Referat na XX. kongresu KP SSSR. Moskva.

Lerner, A. P. (1994.). The Economics of Control. New York: Macmillan.

1�4

Lopušina, M. (1996.). Ubij bližnjega svoga - Jugo-slavenska tajna policija 1945.-1995. Biblioteka »Revija 92« Beograd, str.101-112.- Goli otok.

Mandić, B. (2005.) Tito u dijalogu sa svijetom. Novi Sad: Agencija »Mir«

Štajner, R (198�.). Kriza. Vol.1.: Anatomija i teorija kriza u suvremenoj fazi razvoja kapitalizma. Vol. 2.: Ana-tomija neokolonijalizma i teorija novog međunarodnog ekonomskog poretka. Vol. �.: Anatomija suvremenih društava i ekonomska teorija daljih evolucija. Zagreb: Globus i Ekonomski institut, Zagreb.

Veselica,V. (2007.) Globalizacija i nova ekonomija. Samobor: A.G.Matoš, Zagreb: Ekonomski fakultet, Hr-vatsko društvo ekonomista, Inženjerski biro, Zavod za poslovna istraživanja.

Vojnić, D. (2006.) »Reforma i tranzicija. Kritički osvrt na događanja u prijelomnim vremenskim razdobljima – prilog građi za našu noviju ekonomsku povijest«, Ekonomski pregled (57), 5-6: �9�-419

Vojnić, D. (2004.) »Tržište – prokletstvo ili spasenje? Uz obilježavanje 65. obljetnice rada Ekonomskog in-stituta, Zagreb«, Ekonomski pregled, (55), 9-10: 681-726.

1�5

1�6

1�7

Dragutin Lalović

Program Saveza komunista Jugoslavije – koncepcijski razlaz sa staljinskim totali-

tarizmom?

Preliminarna napomena

Prije pola stoljeća, u travnju 1958., donesen je Pro-gram SKJ (na VII. kongresu SKJ, u Ljubljani). Taj kapitalni programski dokument jugoslavenskoga komunističkog pokreta odavno je zaboravljen, davno prije povijesnog reza 1990. godine. Kako ga danas analitički prikazati, kritički vrednovati i sažeto predstaviti? Je li održivo nekadašnje samorazumijevanje SKJ i ocjena lijeve in-teligencije, i to ne samo u nas, da je riječ o vrhuncu jugoslavenskog antistaljinizma u programskom, premda ne još i u normativno-institucionalnom i zbiljskom smi-slu?

U pokušaju da naznačim osnovne elemente od-govora, valja poći od samorazumijevanja: riječ je o političkom programu političkog subjekta, koji sebe smatra marksističkim1 (u Kardeljevu obrazloženju na 1 »Program Saveza komunista Jugoslavije teži da marksističkom ana-lizom teorijski formulira opće zakonitosti socijalističkog kretanja i specifičnost oblika revolucionarnog procesa u Jugoslaviji«. (Program SKJ, 1965: 11; istaknuo D. L.; svi su citati navedeni prema ovom izdanju).

VII. kongresu: »marksističko-lenjinističkim«, sintagma koja se u samom tekstu Programa veoma rijetko poja-vljuje), a svoj pristup definira marksističkim, odnosno znanstveno-marksističkim2; štoviše, koji marksizam proglašava svojim »svjetonazorom«.�

Istodobno, naglašava se da Program nema teorijske ambicije, da nije skup dogmatskih istina, da je samo opći okvir djelovanja jedne generacije u jednoj etapi djelovanja, da nije udžbenik itd.4 Dublje i dalekosežnije programiranje društvenog razvoja nije monopol SKJ, naprotiv, to je temeljna zadaća i razlog postojanja društvenih i političkih znanosti, u njihovoj punoj znan-stvenoj autonomiji.5

A da bismo cjelovito i objektivno ocijenili pune emancipacijske domete (kao i njegova ograničenja) Programa – s čime ga uspoređivati? Sa starim Progra-mom KPJ iz 1948. (s V. kongresa KPJ)? S programima drugih komunističkih partija ili socijaldemokratskih, odnosno socijalističkih ili radničkih stranaka? S rele-

2 »Naučno-teorijska osnova praktične djelatnosti komunista jest marksi-zam, učenje o osnovnim zakonima razvitka prirode, društva i mišljenja i o neminovnosti pobjede socijalizma čiji su osnivači Marx i Engels i koji su dalje, u novim uslovima, kroz praksu revolucionarne borbe, razvili Lenjin i drugi marksisti«. (str. 217).� Usp.: »Politiku Saveza komunista Jugoslavije u oblasti nauke, filozofije i umjetnosti inspiriraju težnja i napori za sve šire obrazovanje naroda u duhu marksističkog pogleda na svijet«. Ili: »Marksizam, kao pogled na svijet i idejna osnova praktične djelatnosti komunista...« (str. 2�7-2�8).4 »U okviru općeg razvitka socijalističkih ideja, Program Saveza komuni-sta Jugoslavije izraz je socijalističke misli u današnjoj etapi društvenog razvoja Jugoslavije. On nije kodeks dogmi i konačnih istina« (str. 11; istaknuo D. L.).5 Usp.: »Socijalističko društvo naročitu pažnju posvećuje napretku društvenih i političkih nauka. Razvijene društvene i političke nauke, koje otkrivaju i utvrđuju zakone suvremenog kretanja društva, snažan su faktor progresivnog društvenog razvitka i razvitka društvenog bića čovjekovog«. (str. 212; istaknuo D. L.).

1�8

vantnim nepartijskim tekstovima toga razdoblja? S Marxovim teorijskim stajalištem? Ili s Engelsovim? Ili pak s Lenjinovim?

Ne mogu se u ovom prilogu upuštati u takva zahtje-vna razmatranja. U ovoj prilici čini mi se najizazovnijim tadašnje domete kolektivnog uma SKJ analitički, barem u općim crtama, usporediti s osnovnom tezom kritičke analize jugoslavenskog poretka tog doba u čuvenom djelu Milovana Đilasa, Nova klasa – Jedna analiza komunističkog sistema. 6

Nakon pomnoga ponovnog čitanja ovoga strate-gijskoga programskog dokumenta, čini mi se da tri problemske točke zaslužuju pozornost:

1. Kritika staljinizma kao ideologije, poretka i prakse (»etatizam« ili »partijska država«).

2. Poimanje socijalizma kao projekta, poretka i po-kreta.

�. Određenje sistemskog mjesta i političke funkcije SKJ kao političkog subjekta u socijalističkom poretku i pokretu te u ozbiljenju komunizma kao emancipa-cijskog programa podruštvljenog čovjeka i ljudskog društva.

Osvrnut ću se, ukratko, na svaku od njih.

6 Knjiga je objavljena 1957. u SAD, a potom i u drugim zemljama, preve-dena na više od šezdeset jezika; prvo srpsko izdanje objavljeno također tih godina u inozemstvu, bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja, tiskano je u više od tri milijuna primjeraka – što je čini najutjecajnijom knjigom nekog našeg autora u povijesti. A zbog koje je Đilas osuđen »na kaznu strogog zatvora u trajanju od sedam godina«. Anatemom na knjigu, zatvorom na autora. Nakon objavljivanja Nove klase, tog »antisocijalističkog pamfleta« »Đilas je konačno bio demaskiran i zauzeo je svoje pravo mjesto u taboru kontrarevolucije, neprijatelja Jugoslavije i radničke klase« (Tito, referat na VII. kongresu SKJ, str. 21�)

1�9

1. Kritika staljinizma kao prakse, po-retka i ideologije

1.1. Kritika staljinizma na VI. kongresu KPJ/SKJ 1952.

Početna ocjena načina i dometa kritike staljiniz-ma ovisi o uvažavanju konkretnoga povijesnog kon-teksta, u kojemu je Program koncipiran kao politička strategija djelovanja komunista (i socijalističkog pokreta u cjelini) u toj etapi društvenog razvoja Jugoslavije.

Ta se kontekstualna uvjetovanost može ilustri-rati primjerom, koji ima metodičku relevantnost. Godine 1949. objavljena je veoma važna knjiga za razumijevanje Staljina i staljinizma, knjiga Isaaca Deutschera, Staljin.7 U predgovoru drugom izdanju iz 1961. Deutscher se pita zašto njegova knjiga iza-ziva tolike kontroverze, zašto njegova politička bio-grafija Staljina izaziva tolike ostrašćene reakcije. Pa napominje:

»Knjiga je bila hvaljena ili kuđena na posve pro-tuslovne načine, bilo kao denuncijacija staljinizma, ili pak kao njegova apologija, a kadšto i kao jedno i kao drugo. Tako mi je stari Moša Pijade, prijatelj i suborac maršala Tita, jednom objasnio zašto jugo-slavenska vlada, čiji je on bio član, odbija dozvoliti jugoslavensko izdanje moje knjige o Staljinu: ‘Vidite’, reče, problem s Vašom knjigom je u tome što je ona za nas previše prosovjetska kada smo u svađi s 7 U nas je objavljena tek 1977. u poznatoj Globusovoj »Plavoj biblioteci«. Ali i tada bez pogovora (tri, u tri izdanja).

140

Rusima; a i suviše je protusovjetska kada nastojimo biti u prijateljskim odnosima s njima«.8

U tom smislu, od odlučujuće je važnosti upozoriti na kontekstualno uvjetovanu veliku razliku između kritike staljinizma na VI. kongresu (1952.) i razmatranja staljinizma u Programu i dokumentima VII. kongresa (1958.).

Nema nikakve dvojbe da politički vrhunac jugo-slavenske kritike staljinizma predstavlja VI. kongres, na kojem se KPJ preobrazila u SKJ. Napose u Titovu referatu, kao što ćemo vidjeti. Treba naglasiti da su takve kritike (službene) bile nezamislive u kasnijem razdoblju; čak se poslije smatralo nepriličnim citirati taj dio Titova referata na VI. kongresu, a u Titovim Sabra-nim djelima je posve izostavljen!)9. Iz čega slijedi da je i Tito, za Staljinova života, bio previše protusovjetski, što bi valjda trebalo značiti da je u nekim drugim bio previše prosovjetski!?

Nakon Staljinove smrti i Hruščovljeve kritike »kul-ta ličnosti« (1956.), ublažavaju se oštrina i lucidnost jugoslavenske službene ocjene karaktera SSSR-a, kao da je on preko noći prestao biti birokratski po-redak državnog socijalizma i eksploatacije, s opakom

8 »'U svakom slučaju', dodao je s iskrom u očima, 'ne možemo dopustiti da se pojavi jugoslavensko izdanje, jer ako to učinimo, svatko bi mogao odmah vidjeti iz kojega su izvora naši veliki teoretičari pokupili najveći dio svoje mudrosti.'« (Deutscher, 1970: 11, 12).9 Premda navođenje najoštrijih Titovih ocjena protiv staljinizma (iz 1952.) nije bilo formalno zabranjeno, svojedobno sam (1972.) bio ozbiljno upozoren da iz svog teksta za časopis »Kulturni radnik« uklonim spor-ni Titov citat. Glavni urednik mi je saopćio »kakva su nepisana pravila«, pokušavajući impresionirati nadobudnog mladca. Nisam se dao uvjeriti da bi ikakav Titov citat mogao biti »nepodoban«, pa je glavni urednik ipak pokroviteljski odobrio objavljivanje integralnog teksta, ne propustivši me upozoriti da s takvom tvrdoglavošću neću daleko dogurati.

141

hegemonističkom vanjskom politikom (usprkos isku-stvu sa sovjetskom vojnom intervencijom u Mađarskoj, 1956.). Tako u Programu nema ne samo kritičke analize staljinizma nego ni analize uzroka, dimenzija i posljedi-ca sukoba između Jugoslavije i SSSR-a (osim općenitih naznačivanja prava na samostalni put u izgradnji so-cijalizma u svakoj nezavisnoj zemlji).

Glavne prosudbe kritičke analize Staljina, njegove »teorije i prakse socijalizma«, nalazimo, dakle, u Titovu referatu na VI. kongresu KPJ/SKJ, pod naslovom »Borba komunista Jugoslavije za socijalističku demokratiju«, u odjeljku: »Sukob između Jugoslavije i SSSR« (str. 25-�8). Budući da je taj tekst nedovoljno poznat i jedva još dostupan, izložit ću pregledno sve Titove glavne ocjene uzroka, dimenzija i posljedica sukoba sa Staljinom.

1. Sukob nije slučajna pojava, nije ideologijski spor dviju kompartija, nego je »u prvom redu bio sukob između imperijalističke države koja je silom htjela podjarmiti jednu nezavisnu zemlju i te zemlje – Jugo-slavije«. (str. 25). Sukob je »nastao je iz čisto agresivne, hegemonističke politike SSSR-a prema Jugoslaviji, iz pokušaja da ekonomski i politički porobi našu zemlju i učini je svojom kolonijom«. (str. 27; sve istaknuo D. L.).

2. Sukob je nastupio onda kad je »SSSR napustio socijalističke principe, ne samo u svojoj unutrašnjoj već i u svojoj vanjskoj politici, i pošao otvoreno putem imperijalističkog ekspanzionizma«. (loc. cit.; istaknuo D. L.).

�. SSSR svoj imperijalizam skriva iza floskula o nužnosti podređivanja malih socijalističkih ili narod-nodemokratskih zemalja interesima Sovjetskog Saveza

142

kao vodeće sile svjetskog socijalizma. Nije riječ o in-teresima svjetske revolucije nego o »svjetskoj hege-moniji i gospodstvu Sovjetskog Saveza, kao obične imperijalističke sile, nad drugim narodima [...] koja nastavlja da ide putem ruskih careva« (str. 26).

4. Sukob je nastao »već u toku rata, postepeno je sazrijevao i u svojoj klici već je nosio obilježje nerav-nopravnih odnosa između dvije zemlje« (str. 27). »1948 godine mi smo potpuno izgubili vjeru u revolucionarnu misiju Sovjetskog Saveza.«. (str. 28).

5. Zasluga KPJ je u tome »što je imala i ima smjelo-sti da jedino ona postepeno otkriva uzroke agresivne hegemonističke politike Sovjetskog Saveza, što je raz-golitila pred čitavim svijetom njegov pravi lik, koji se prikrivao plaštom marksističkih i socijalističkih parola i fraza«. (loc. cit.; istaknuo D. L.).

6. Ključna ocjena o tipu poretka u SSSR-u, označenom kao »državni socijalizam«, pregnantno je formulirana:

»Gdje se nalaze uzroci takve nesocijalističke vanjske politike SSSR-a? Nalaze se u sovjetskoj stvarnosti, u cjelokupnoj unutrašnjoj strukturi te zemlje, eko-nomskoj, političkoj, kulturnoj. Odavno je već SSSR u svom unutrašnjem razvoju skrenuo sa socijalističkog razvitka na put državnog socijalizma sa dosad nezapamćenim birokratskim sistemom. Birokratizam je u SSSR postao cilj samom sebi. On se sve više i više pretvara u eksploatatorsku silu koja se stavila iznad društva...« (str. 28; istaknuo D. L.).

7. Položaj radnika u SSSR-u gori je »nego što je u kapitalističkim zemljama najnazadnijeg tipa« (str. 29). Staljin govori »običnu neistinu« kada govori da u SSSR-

14�

u radnička klasa drži u rukama vlast i posjeduje sredstva za proizvodnju«. »Možda kada kaže ‘radnička klasa’ misli na NKVD, na birokratski državni aparat, na ogromnu državnu mašinu?« (str. �1).

8. Najdalekosežnija je i ujedno i najspornija ocjena da je u SSSR-u Komunistička partija samo nominal-no vodeća politička snaga. U čistkama krajem �0-ih godina, Staljin je partiju potpuno podčinio: »Što je danas partija u SSSR-u? Ništa drugo do običan pri-vjesak NKVD-a. Ona je obični birokratski aparat za podčinjavanje i ugnjetavanje naroda, ne samo u SSSR već i van njega«. (str. �4; istaknuo D. L.).

9. Takvoj zbiljnosti i aspiracijama »sovjetske biro-kratske kaste« odgovara grubi revizionizam mark-sizma: a) teorija o nužnosti jačanja države i funkcija države, napose u privredi (umjesto odumiranja države). »Staljin hoće da jača državu prema unutra radi držanja u potčinjenosti najamnih radnika i sistema eksploa-tacije uopće, a prema vani radi sprovođenja svoje imperijalističke politike« (str. �2); b) teorija o »vodećoj naciji« u SSSR, a koja se »prema vani prevorila u teoriju vodeće uloge SSSR-a u svijetu« (l.c.). Sa strahovitim po-sljedicama za »neruske nacije«, neke od njih »danas su potpuno izbrisane s lica zemlje, i to na najsvirepiji način, kome bi čak i Hitler mogao zavidjeti« (str. ��). Takvu praksu SSSR provodi i izvan svojih granica, na najgrublji mogući način: »To su azijatske metode prema kojima je čak i Džingiskanova slava zamračena« (str. �4).

10. Povijesna važnost i dometi jugoslavenskog razlaza sa staljinizmom: »Značaj sukoba između Ju-goslavije i SSSR-a prelazi granice obje zemlje. Braneći interese naše socijalističke zemlje, koji se poklapaju s

144

postavkama naučnog marksizma, naša je Partija u odbranu tog učenja, u odbranu principa socijalizma od sovjetskih revizionista, od pokušaja da tu nauku zamijene, bolje reći da tom revolucionarnom naukom zamaskiraju svoje imperijalističke i kontrarevolucionar-ne teorije i praksu. Time je naša Partija omogućila dalji razvitak revolucionarne misli u svijetu uopće.

Naša Partija je time postavila pred čitav svijet pitanje o formama i uslovima daljeg kretanja socijalističkog društva, pitanje o objektivnim zakonima razvitka socija-lizma u današnjim novim uslovima u svijetu, a isto tako i o specifičnim uslovima svake zemlje. Postavila je i u praksi pokazala mogućnost razvitka socijalizma i u ma-loj, čak zaostaloj zemlji. Pokazala je u praksi efikasnost humanih metoda u procesu društvenog preobražaja [...] i postignutim uspjesima pokazuje perspektivu radnom čovječanstvu, koju su zamračili moskovski revizionisti i kontrarevolucionari«. (str. �5-�6; istaknuo D. L.).

11. Jugoslavenska socijalistička perspektiva i praksa, prema Titu, nasuprot staljinskoj:

Prvo, nasuprot velikoruskoj hegemoniji nad malim nacijama (do njihova uništenja) – zajednica ravnopra-vnih naroda; drugo, nasuprot jačanju države – odu-miranje države, putem decentralizacije i demokrati-zacije upravljanja u privredi; treće, nasuprot birokra-tskoj eksploataciji najamnih radnika, »mi smo izvršili epohalan historijski čin predavši fabrike i preduzeća na upravljanje radnicima. Na taj način pretvorili smo u živu stvarnost naučne misli Marksa i Engelsa, jer smo, predajom sredstava za proizvodnju radnim kolektivima na upravljanje, pretvorili radnike od najamnih radnika u slobodne proizvođače«. (str. �6-�7).

145

1.2. Kritika staljinizma u Programu SKJ (na VII. kongresu SKJ, 1958.)

Što od ove britke kritike staljinizma kao sustava, nalazimo u Programu SKJ, u kontekstu novih, »prija-teljskih odnosa« sa Sovjetima?

Izrijekom, sljedeće:1. Ocjena birokratizma kao opasnosti po socijalizam:

»Naše iskustvo, kao i iskustvo drugih socijalističkih ze-malja, pokazuje da je isključivo upravljanje privredom i cijelim društvenim životom preko državnog aparata vo-dilo k sve većoj centralizaciji upravljanja, k sve tješnjem srastanju državnog i partijskog aparata, k njihovom jačanju i težnji da se odvoji od društva i da se nametne kao snaga iznad njega«. (str. �8).

2. Osuda birokratske pragmatske revizije marksiz-ma, njegova svođenja na dogmatski ideologijski su-stav, što se tumači ovako: »Zaostajanju marksističke misli za razvitkom događaja pridonijela je i činjenica da je Staljin, u okviru komunističkog pokreta, nekoliko decenija autoritativno, bez pogovora, davao ocjene svih suvremenih procesa. Neke Staljinove ocjene su se pokazale kao pravilne; ali niz njegovih teoretskih shvaćanja je praksa demantirala. Staljin je u svojim teo-retskim analizama skretao s metode materijalističke dijalektike k subjektivizmu i metafizici«. (str. 55; istak-nuo D. L.).10

10 Nije mi poznato koje su to Staljinove ocjene bile »pravilne«, dakle, »marksističke«, a još manje gdje se to nalaze njegove »teoretske anali-ze«, na osnovama »materijalističke dijalektike«, prije nego što je počeo »skretati« u »subjektivizam i metafiziku«. Ocjena Staljinova mračnog lika i čudovišnog djela posve je sumarna i oportunistička. Prilagođena Hruščovljevoj kritici »kulta ličnosti« na XX. kongresu KPSS-a.

146

�. Zalaganje za nacionalnu nezavisnost i ravnopra-vnost među narodima. »Sve ono što se dogodilo 1948. godine značilo je grubo narušavanje socijalističkih principa i demokratskih principa koji treba da važe za odnose između socijalističkih zemalja [...] Ti se odnosi moraju zasnivati na principima nezavisnosti, pune ravnopravnosti i poštovanja osobenosti svake poje-dine zemlje«. (str. 75-76).

4. Stubokom se mijenja ocjena karaktera SSSR-a u Staljinovu razdoblju. Više nije riječ o birokratskome kastinskom sustavu eksploatacije i dominacije, nego o »birokratsko-etatističkim tendencijama, greškama i deformacijama«, o »negativnim pojavama«, pri čemu se ističe: »Komunistička partija Sovjetskog Saveza i sovjetski radni ljudi za vrijeme Staljinova rukovodstva uspjeli su da očuvaju tekovine oktobarske revolu-cije, da ih učvrste uspješnom industrijalizacijom i podizanjem općeg kulturno-tehničkog nivoa zem-lje, da održe i razviju Sovjetski Savez kao oslonac za sve socijalističke i progresivne pokrete, nasuprot upornom pritisku snaga kapitalizma i imperijalizma«. (str. 50-51; istaknuo D. L.).

5. Evo s kojim se optimizmom ocjenjuje mogući domet Hruščovljeve destaljinizacije. »Narasle« i »ojačale« »socijalističke snage u toj prvoj zemlji so-cijalizma« uspjele su poslije Staljinove smrti 195�. godine »postepeno uklanjati pojedine deforma-cije«. Što se pak tumači ovako: »Visoki nivo razvitka proizvodnih snaga koji je postignut u Sovjetskom Sa-vezu, dominantan društveni utjecaj radničke klase i formiranje brojne, sa socijalističkim sistemom usko povezane inteligencije, omogućavaju da se taj proces

147

uspješno razvija, čime se daje nov podstrek napretku socijalizma«. (str. 52; istaknuo D. L.). Posvemašnje sa-mozavaravanje!

2. Poimanje socijalizma kao projekta, poretka i pokreta

Koncepcijski, pak, cijeli je Program SKJ koncipi-ran kao sustavna alternativa staljinskom poretku. Temeljni su sljedeći postulati shvaćanja socijalizma kao projekta:

1. Država koja odumire, omogućujući društvu da upravlja samim sobom (otuda: društveno samoupravljanje), a onemogućujući prividnoj općenitosti države da se nametne kao sila iznad društva. Pritom se proces odumiranja države poima kao »sužavanje uloge državne uprave u neposred-nom upravljanju privredom« (str. 11�), a tek znatno poslije, ovisno o objektivnim uvjetima, i sužavanje represivnih aparata političke vlasti.

2. Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, kojim upravljaju udruženi slobod-ni proizvođači, pri čemu se državno vlasništvo ocjenjuje tek posrednim, nižim i privremenim oblikom društvenoga vlasništva (utoliko ukoliko ukida privatno vlasništvo kao osnovicu eksploa-tacije i otuđenja).

�. Strategijski je odlučna programska teza o osnovnim nosiocima društvenoga (socijalističkog) razvoja. To su:

a) proizvođač, njegov rad i interes glavno je

148

uporište razvoja. To nije najamni radnik nego nepo-sredni upravljač proizvodnjom i raspodjelom, čime on svakodnevno ostvaruje svoj osobni interes.

b) radni kolektiv, kao nosilac privređivanja, osnova usklađivanja pojedinačnih i kolektivnih ekonomskih interesa.

c) komuna, kao osnovna politička i društvena zajednica »radnih ljudi« i osnovni činilac usklađivanja pojedinačnih i kolektivnih političkih interesa, čije su funkcije »plansko-kontrolnog, koordinacionog i regulativnog karaktera« (str. 129). Komuna, kao »najzad pronađeni politički oblik za ekonomsko oslobođenje rada« (Marx) omogućuje emancipa-ciju radnika, koji se »prestaju osjećati kao najamni radnici države«.

d) Uz ta tri osnovna društvena činioca, dodaje se još jedan: socijalističke društvene organizacije – nosioci »socijalističke misli... bez čega nema ni socijalističke prakse« (Savez komunista, Socijalistički savez radnog naroda, sindikati, itd.).

Bitna uloga države: omogućiti slobodno djelo-vanje tih činilaca »u okviru općeg društvenog plana i jedinstvenog sistema« te osigurati postupno »pre-rastanje cijelog društva – putem takve slobodne akcije socijalističkih faktora – u socijalističku zajed-nicu proizvođača«; a pod takvom društvenom zaje-dnicom podrazumijeva se zajednica proizvođača u kojoj »nestaju klasni antagonizmi kao i suprotno-sti između grada i sela, između fizičkoga i umnog rada, između organizatora proizvodnje i praktičnih izvršilaca, između upravljanja i izvršavanja« – što je osnovna značajka društvenog razvoja »epohe

149

socijalizma...prema komunizmu« (str. 122; istaknuo D. L.).11

Socijalistički karakter društvenog razvoja očituje se u emancipaciji čovjeka kao »oslobođenju rada«: »Samo ako je taj interes neposrednih proizvođača probuđen i pretvoren u osnovni materijalni faktor ekonomskog napretka, mogu biti maksimalno uspješne i planske i regulativne mjere koje zajednica kao cjelina svjesno poduzima radi usmjeravanja privrednog razvitka, unapređenja proizvodnje, razvitka proizvodnih snaga i daljeg razvijanja socijalističkih društvenih odnosa. So-cijalizam ne može ličnu sreću čovjekovu podređivati nekakvim ‘višim ciljevima’, jer je najviši cilj socijalizma sreća čovjeka«. (str. 1�2-1��; istaknuo D. L.).

Očigledno je u čemu je glavni problem: takav se društveni razvoj može zajamčiti samo u demo-kratskome političkom ambijentu, gdje se legitimni pluralizam interesa demokratski i javno rješava, de-mokratskom borbom mišljenja. Program ustvrđuje da tome nije primjeren »sistem buržoaske demokra-cije« ili »višestranačke demokracije«, jer je ona »samo specifičan oblik političkog monopola podijeljenog između vrhova političkih partija«, jer »takav sistem načelno isključuje svaki neposredni utjecaj naro-dnih masa na vršenje vlasti, a postavljen je tako da partijski vrhovi vladaju umjesto naroda«. Pritom se kritički upozorava da je suvremeni razvoj kapitalizma 11 Definicija socijalizma: »Socijalizam je društveno uređenje zasnova-no na podruštvljenim sredstvima u kome društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači, u kome se raspodjela vrši prema principu »svakome prema radu« i u kome se, pod rukovodstvom radničke klase koja se kao klasa i sama mijenja, svi društveni odnosi po-stepeno oslobađaju klasnih suprotnosti i svih elemenata iskorištavanja čovjeka od strane čovjeka«. (str. 12�-124).

150

i liberalne demokracije doveo do sljedećega: »Stalno povećavanje uloge državnog aparata i njegovo sve veće srašćivanje s vrhovima političkih partija doveli su [...] do sve izrazitije degeneracije višepartijskog si-stema, do sve manje stvarne uloge parlamenta, što je dokaz duboke i neizlječive krize čitavog sistema buržoaske demokracije« (str. 155). Prema Programu, nužna je »socijalistička demokracija«, jer samo ona omogućuje političko subjektiviranje čovjeka kao »ma-sovna i neposredna demokracija«. Otuda se smatra lažnom dilema: »višepartijski ili jednopartijski sistem«, nego treba pronaći »nove oblike demokracije« kao »bespartijske direktne socijalističke demokracije« (str. 157-158; istaknuo D. L.).

Najbliže je autentičnoj marksovskoj inspiraciji za-govaranje »novih demokratskih oblika i prava radnih ljudi« koje se očituje »prije svega u tome što oni pre-dstavljaju ne samo priznato nego i najzad usvojeno prirodno sredstvo individualne akcije proizvođača, stvaraoca, čovjeka. Na osnovu njegove vlastite djelat-nosti i društvene afirmacije građaninu socijalističke zemlje vraća se njegova otuđena ličnost koju su svi klasni sistemi pretvarali u svojinu privatnog vlasnika ili države, i on, bivajući društven, postaje sve više svoj – bivajući svoj postaje sve više društven« (str. 171-172; jako istaknuo D. L.).12

Ne propušta se istaknuti ni temeljni pravni predu-vjet i sastavni dio demokracije – princip zakonitosti. Ali u posve neprimjerenoj, gotovo iznuđenoj formula-12 Usp. »Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje, u kome je slobodni razvi-tak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve« (Marx/Engels, Komunistički manifest, u: MED, sv. 7, str. �96).

151

ciji: »Zakoni i nezavisni sudovi su jamstva koja trebaju zaštititi građanina od svake samovolje bilo kojega društvenog faktora i bilo kojega društvenog organa« (str. 172; istaknuo D. L.).

3. Određenje sistemskog mjesta i političke funkcije SKJ kao političkog su-

bjekta

Sistemsko mjesto SKJ u poretku »društvenog sa-moupravljanja« postulira se u protustavu spram »je-dnopartijskog modela«: »Jugoslavenski komunisti ne smiju, a i ne žele, da preko državnog aparata postanu vlast umjesto radničke klase i radnih ljudi«; ističe se da oni treba da »ostvaruju svoju rukovodeću ulogu sve manje svojom vlašću, a sve više kroz neposrednu vlast radnih ljudi, proizvođača društvenim sredstvima za proizvodnju, kroz najrazličitije organe društvenog samoupravljanja...«. (str. 118).

Time dolazimo do neuralgične točke, do ključne teze da Savez komunista – ne smije biti Partija (niti stranka), ne smije imati monopol političke vlasti, ne smije biti stopljen s državom (s njezinim predstavničkim, upravnim, sudbenim, a pogotovo represivnim or-ganima). S jedne strane, funkcija Saveza komunista pojmljena je pozitivno, kada on sebe definira, vidje-smo, kao »subjektivni faktor društvenog razvoja«, kao činitelja »socijalističke svijesti«, kao zajednicu boraca za ideju socijalizma. S druge, perspektivna je funkcija SK određena bitno negativno, u sklopu zagovaranja koncepcije »odumiranja države i Partije« u »novoj de-

152

mokraciji«, u poretku »izravne socijalističke demokra-cije«. U tom poretku nema sistemskog mjesta za jednu partiju, pa ni nominalno »komunističku«. Tako Savez komunista javno politički proklamira kao svoj glavni zadatak samoukidanje sebe samoga kao političkog monopola.

Nije teško uočiti aporiju u samorazumijevanju SK. U danoj epohi razvoja Savez komunista moguć je pr-venstveno kao činitelj »socijalističke svijesti«, dakle, kao nužan instrument ekonomske i političke eman-cipacije proizvođača, koji omogućuje sintezu njihovih univerzalnih interesa »oslobođenja rada« i njihovih neposrednih, osobnih, kolektivnih i granskih interesa. Ako se time legitimira politička funkcija Saveza ko-munista, kako shvatiti zagovaranje regulativne ideje »bespartijske izravne socijalističke demokracije«? Kako drukčije do li kao naglašavanje primata prva tri faktora (proizvođača, radnih kolektiva, komuna) socijalističkog društvenog razvoja nad faktorom »socijalističke svije-sti«? Primat interesa nad uvidom u uvijek krhkoj sin-tezi zbiljskoga i umnoga? Čime se implicira da uspo-stavljanje sustava »društvenog samoupravljanja« ne samo delegitimira »rukovodeću ulogu« boljševičkog tipa Partije, nego i postulira mogućnost ne-političkog tipa »slobodne radne zajednice proizvođača«.

Bila je to smiona vizija ljudske emancipacije, ali bez primjerenog utemeljenja. Najprije u empirijskom smislu, budući da je usprkos Programu, politički mo-nopol Saveza komunista tek veoma postupno i nedo-sljedno slabio u sljedećim desetljećima, napose 60-ih godina prošlog stoljeća (s vrhuncem na IX. kongresu SKJ, 1969., kad su ukinuti Centralni komitet SKJ i prin-

15�

cip demokratskog centralizma). U godinama nakon usvajanja Programa izbija velika kriza u redovima, na-pose vodstvu, Saveza komunista Jugoslavije (o čemu svjedoče burna zatvorena sjednica Izvršnog komiteta CK SKJ, početkom 1962., čuveni Titov govor u Splitu, u svibnju 1962., neuspjeh »male privredne reforme« 1962., odgađanje redovitog održavanja VIII. kongresa SKJ za kraj 1964., činjenica da novu »veliku privrednu i društvenu reformu« pokreće Sindikat, itd.).

Na strukturnom se pak planu otvorio trajan i, poka-zalo se, nepremostiv jaz između emacipacijskih zahtje-va i postulata Programa te društvenog realiteta. Tek se povremeno činilo (napose u razdoblju 1966.-1970.) kako je postulirana sinteza ideje socijalizma i mate-rijalnih i duhovnih interesa proizvođača ipak moguća, velikom mobilizacijom »faktora socijalističke svijesti«, često izvan samog Saveza komunista (Sindikat, Sa-vez studenata, intelektualne grupacije i institucije). U duljim je pak razdobljima izgledalo da je destaljinizacija trajno zaustavljena (1972.-1980.), da je programatska perspektiva radne emancipacije posve napuštena, da je Savez komunista okoštao u birokratski aparat koji se raspada u sebi samome, nesposoban za realno sagle-davanje stanja i razvojnih perspektiva društva.

Temeljna teorijska poteškoća Programa SKJ proistječe, po mom sudu, iz bitno pogrešne dijagno-ze staljinizma kao ideologije i poretka. U iznesenim kritikama (i 1952. i 1958.) uočavamo kako se staljinizam označuje kao »državni socijalizam«, kao »birokratski etatizam«. Država kao takva definira se kao glavni neprijatelj socijalizma i demokracije, kao otuđena sila iznad društva. Proleterska partija postaje pak

154

staljinistička kad se stopi s tim aparatom, koji tada postaje instrumentom čudovišne koncentracije moći i represije.

Takvo reduktivističko, krajnje negativno razu-mijevanje države kao lažne općenitosti i »hladnog čudovišta« (Nietzsche), može se, znano je, pozivati na brojne tekstove iz marksističke tradicije, počevši od samog Marxa (napose iz njegove analize Pariške komune). Ne može se ovdje pokazivati da se time previđa smisao države, kao utjelovljenja i slobode i do-minacije, a demokratske države kao epohalnog oblika simboličke samoidentifikacije društva. Da država nije, kao što su mislili stari liberali, »rezultat naših poroka«, a društvo naših potreba. Mjerodavne su teorijske analize pokazale (izdvajam H. Arendt, C. Leforta, P. Birnbau-ma) da staljinizam nije etatizam, nego totalitarizam sa središnjom pozicijom jedine Partije koja pretendira da je spekulativni subjekt povijesti (inkarnacija uvida u povijesne zakone klasne borbe). Tako Tito nije u pravu kad ocjenjuje da je u doba Staljina komunistička par-tija postala »privjesak političke policije«.1� U takvom 1� Kao što je upitna i njegova ocjena, na čuvenom brijunskom IV. plenu-mu CK SKJ, 1966., da je »UDBA zajašila Partiju« i da je za te staljinističke deformacije politički odgovoran Aleksandar Ranković, tadašnji organiza-cioni sekretar CK SKJ i potpredsjednik SFRJ. UDBA (politička policija kao »isukani mač revolucije«) nije kontrolirala Tita, nego Tito (ne kao predsje-dnik Republike, nego kao generalni sekretar SKJ) nju, premda možda ne u svemu i svuda, jer je njome operativno rukovodio Ranković (kao orga-nizacioni sekretar CK SKJ, a ne kao potpredsjednik Republike). Mnogo bi točnije bilo kazati da je savezna UDBA bila jezgra jake centralističke i au-toritarne struje u SKJ koja su suprotstavljala radničkom samoupravljanju i demokraciji (dakle, i Programu SKJ), a napose novoj i jačoj poziciji repu-blika u jugoslavenskoj federaciji. U historiografiji smjena Rankovića nije valjano osvijetljena. Po mom sudu, može se, u obliku hipoteze, pretpo-staviti što je bio glavni (ne i jedini) razlog Rankovića pada. Naime, do sredine 60-ih godina on je izazvao preveliko nezadovoljstvo ponajprije u samoj Srbiji, budući da su njemu bliski ljudi tada zauzimali mnoge

155

tipu poretka, politička policija, kao i cjelina represivnih aparata, uvijek je bila političko oruđe Partije, njezina najužeg vodstva ili samog vođe. »Državni« se aparati nisu mogli osamostaliti u odnosu na partijski vrh.

Staljinizam, dakle, nije etatizam nego partijokra-cija. To je glavni uvid, koji je nekadašnjeg sekretara CK SKJ M. Đilasa, doveo u nepremostiv politički sukob s tadašnjim poimanjem antistaljinističke alternative u vrhu SKJ. Kako osporiti činjenicu da je u vrijeme kad je donesen, Program SKJ bio u punoj opreci spram zbiljskoga političkog stanja, za koje će u većoj ili manjoj mjeri, sve do kraja, važiti sljedeći jednostavan opis: »Uprkos zakonima, svak zna da je vlast faktički u ruka-ma partijskih komiteta i tajne policije. Jer nigdje nije propisana ‘rukovodeća uloga’ uloga partije, pa ipak se njena vlast ostvaruje u svim organizacijama i sektori-ma, nigdje nije ozakonjeno da njena tajna policija ima pravo da nadzire građane, pa ipak je ona svemoćna, nigdje nije zapisano da sud i tužilaštvo nadgledaju tajna policija i partijski komitet, pa ipak tako jeste«; vlast je partijska vlast, vojska partijska vojska, država partijska država (Đilas, Nova klasa, str. 71)?

Kritika staljinizma kao etatizma previđa odlučujuću činjenicu da je staljinizam kao totalitarizam napad na državu kao takvu - ne samo na despotsku državu nego ključne političke funkcije u toj republici (primjerice: predsjednik CK SKS, organizacioni sekretar CK SKS, predsjednik Izvršnog vijeća Republike Sr-bije). Suočen s tim nezadovoljstvom, koje se nije ograničavalo samo na jednu republiku, kao i s izazovima nove etape društvenoga i političkog razvoja, koji su nalagali bitnu demokratsku preobrazbu načina djelovanja i unutarnjeg ustrojstva Saveza komunista, Tito je, kao mudar političar, shvatio kako mora žrtvovati Rankovića i najzad napustiti dotadašnji kruti ne-demokratski centralizam u vođenju SKJ, kojim je »Partija bila gotovo zajašila samoupravljanje« i sputavala »federiranje federacije« (Bakarić).

156

i na pravnu - na princip vladavine prava i zakonito-sti, na pravno i političko subjektiviranje čovjeka kao građanina.

U Programu, Savez komunista je tek jedan od »fak-tora društvenog razvoja«. Međutim, logika modela u kojemu nedostaje upravo ključni faktor demokratskog procesa, građanin, pokazuje se nedostatnom. Naime, uvažavanje pluralizma interesa, koje je postulirano društvenim samoupravljanjem, moguće je samo pod pretpostavkom njihove političke poopćivosti, kroz zakone kao akte općenite volje slobodnih građana (izravno ili preko predstavnika). Ako se država delegi-timira kao institucionalni okvir za obrazovanje te volje, društvo se samo ne može organizirati tako da takvu volju izrazi, nego najviše može dospjeti do zajedničke posebne volje. Teorijsko previđanje temeljne funkcije demokratske države stoga funkciju političkoga nužno prenosi na Savez komunista kao jedinu moguću inte-gracijsku instancu, čime se blokira cijeli proces političke i socijalne emancipacije.

4. Napomena: poimanje komunizma kao »oslobođenja od rada«

Komunizam se shvaća kao »slobodno komunističko društvo«, kao »društvo bez države, klasa i partija«, kao društvo u kojem je čovjek slobodna ličnost utoliko ukoliko je oslobođen od rada, od »carstva nužnosti« (str. 241). U potporu tome jedini citat iz Marxova Ka-pitala (Knjiga III, Odjeljak VII, »Dohoci i njihovi izvori«, glava 48: »Trojni obrazac«):

157

»Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gde prestaje rad koji je određen nevoljom i spoljašnjom svrsishodnošću; po prirodi stvari, ono, dakle, leži s onu stranu same materijalne proizvodnje [...] Slo-boda se u ovoj oblasti [proizvodnji kao »carstvu prirodne nužnosti«] može sastojati samo u tome da podruštvljeni čovjek, udruženi proizvođači, racio-nalno urede ovaj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod zajedničku kontrolu, umjesto da on njima gospodari kao neka slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvom nužnosti. S onu stranu njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha samom sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može procvasti samo na onom carstvu nužnosti kao svojoj osnovici«. (usp. MED, sv. 2�, str. 682; istaknuo D. L.).

Kad u posve novom povijesnom kontekstu, u uvje-tima demokratskoga i liberalnog poretka, razmišljamo o razvojnim perspektivima maksimiranja slobode čovjeka u nas, valja se uvijek iznova zamisliti nad pi-tanjem koliko je danas našem hrvatskom građaninu otvorena perspektiva »vraćanja njegove otuđene ličnosti«, »koju su svi klasni sistemi pretvarali u svojinu privatnog vlasnika ili države«, koliko smo danas bliži (ili dalji) glavnoj ideji socijalizma da čovjek »bivajući društven, postaje sve više svoj – bivajući svoj postaje sve više društven«. Jer, taj ideal nije razlikovna značajka socijalističke tradicije, ili čak puka eshatologijska tlap-nja, nego je temeljni civilizacijski zahtjev modernog doba.

Obrazlažući smisao Programa, njegov je glavni au-

158

tor Edvard Kardelj razborito upozorio: »Program, koji mi donosimo jeste program za sadašnje generacije [...] Besmisleno bi bilo misliti umesto budućih generacija o pitanjima koja će one morati rešavati. One će te stvari svakako bolje uraditi nego što mi to danas možemo da učinimo za njih« (VII. kongres SKJ, str. 4��).

Program SKJ, takav kakav jest, pripada svom vre-menu, generacijama koje su u njemu pronalazile ideje i ideale svojih stremljenja i angažmana, svojih životnih projekata. Po političkoj intenciji, koncepcijski je raz-laz sa staljinističkim barbarstvom. Svojom osnovnom humanističkom vokacijom, usprkos svim nedostacima, i danas zaslužuje da ga se vrednuje kao nadahnuće za političke projekte koji se ne mire s prakticističkim zdravorazumskim odustajanjem od emancipacijskih ideala borbe za bolji svijet. Zato zaslužuje da obilježimo jubilej njegova pojavljivanja, da ga otmemo od zabo-rava i poklonimo mu pozornost kao važnom manife-stu traganja za civilizacijskim obzorima dostojnima slobodnog čovjeka.

LiteraturaBanac, Ivo, 1990: Sa Staljinom protiv Tita. Inform-

birovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Globus, Zagreb.

Bešker, Inoslav, i drugi, 1977: Tito i temelji socijalističke Jugoslavije. Izbor iz Titovih djela, Cen-tar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Zagreb.

Bilandžić, Dušan, 1978: Historija socijalističke fe-derativne Jugoslavije. Glavni procesi, Školska knjiga, Zagreb.

159

Boffa, Giuseppe, 1985: Povijest Sovjetskog Saveza I-II, »Otokar Keršovani«, Rijeka.

Dojčer, Isak, 1971: Nedovršena revolucija, Centar za društvena istraživanja pri Predsedništvu SKJ, Beograd.

Deutscher, Isaac, 1966: Stalin. A Political Biography, Oxford University Press, Middlesex (England)/Victoria (Australia), Penguin Books (edicija: »Political Leaders of the Twentieth Century«).

Deutscher, Isaac, 1977: Staljin. Politička biografija, Globus, Zagreb.

Carrère d’Encausse, Hélène, 1979: Staline. L’ordre par la terreur, Flammarion, Paris.

Đilas, Milovan, 1990: Nova klasa, Narodna knjiga, Beograd.

Lefort, Claude, 2000: Demokratska invencija, Barbat, Zagreb (francuski izvornik: L’invention démocratique, Fayard, Paris, 1981. i 1994.).

Claude, Lefort, Un homme en trop. Réflexions sur »L’Archipel Goulag«, Le Seuil, Paris.

Claude, Lefort, 2000: Prijepori o komunizmu, Politička kultura, Zagreb.

Marx, Karl, 1977: Kapital, sv. �, u: K. Marx-F. Engels, Dela, sv. 2�, Institut za međunarodni radnički pokret/Prosveta, Beograd (navodi se kao: MED).

Marx, Karl, 1974: Komunistički manifest, u: Dela, sv. 7, Institut za međunarodni radnički pokret/Prosveta, Beograd (navodi se kao: MED).

Merlo Ponti, Moris (Merleau-Ponty Maurice), 1986: Humanizam i teror. Esej o komunističkom problemu, Mala edicija »Ideja«, Beograd.

Muhić, Fuad, 1981: Staljinizam, NIŠRO »Oslobođenje«, Sarajevo.

160

Pleterski, Janko, i drugi, 1985: Povijest Saveza komu-nista Jugoslavije, Izdavački centar »Komunist«/Narodna knjiga/Rad, Beograd.

*** 1948: Program i Statut KPJ, Kultura, Beograd.*** 1965: Program Saveza komunista Jugoslavije,

Stvarnost, Zagreb.*** 1958: VII kongres Saveza komunista Jugoslavije

(stenografske bilješke), Kultura, Beograd.Tito (Josip Broz), 1952: Borba komunista Jugoslavije

za socijalističku demokratiju, u knjizi: VI. kongres KPJ (Saveza komunista Jugoslavije), Kultura, Beograd, str. 7-116.

Tito (Josip Broz), 1975: Samoupravni socijalizam (izbor tekstova), Školska knjiga, Zagreb (izbor: Mirko Bolfek).

Trotsky, Leon, 1972: Défense du marxisme. U.R.S.S., marxisme et bureaucratie, E.D.I., Paris.

161

162

1948. Povijesni razlaz sastaljinskim totalitarizmom?

IzdavačSavez društava »Josip Broz Tito« Hrvatske

Znanstveno vijećePavla Hatza 1610 000 Zagreb

Za izdavačaTomislav Badovinac

Lektorica i korektorica Zlata Simka

Slika na ovitkuEdo Murtić

Grafički urednikZvonko Petrinjak

Ttisak i uvezGrafocentar d.o.o.

Zagreb, ožujak 2009.

ISBN 978-95�-99595-4-6

Copyright @ Tomislav Badovinac, 2009.

16�

164