zoologija divljači.pdf

8/16/2019 zoologija divljači.pdf

1/214


2/214

U D ŢB E N I C I S VE U Č I L I Š T A U ZA GRE B U MANUALIA UNIVERSITATISSTUDIORUM ZAGREBIENSIS

VETERINARSKI FAKULTET

ZAGREB, 2007


3/214

NAKLADNIK:

Zavod za biologiju, patologiju i uzgoj divljaĉi Sveuĉilište u Zagrebu Veterinarski fakultet

RECENZENTI:

Prof. dr. sc. Mladen Zobundţija Prof. dr. sc. Antun Alegro Prof. dr. sc. Đuro Huber

TEHNIĈKO UREĐENJE I PRIPREMA Krešimir Severin, dr. vet. med.

TISAK:

Tiskara Zelina d.d., Sv. Ivan Zelina

Naklada 500 kom.

Naslovnica: "Mladi zec" (1502. vodena boja i gvaš na papiru)

Albrecht Durer (1471-1528)

Objavljivanje ovog udţbenika odobrilo je Povjerenstvo za znanstveno- nastavnuliteraturu Sveuĉilišta u Zagrebu odlukom 02 -1422/6-2005, dana

11. listopada 2005.

CIP za is dostu an u raĉunalnom katalo u Nacionalne i sveuĉi l išne kn iţnice u

ISBN 978-953-6062-52-2


4/214

Zdravko Janicki, Alen Slavica, Dean Konjevi , Kre imir Severin

ZOOLOGIJADIVLJAĈI


5/214

PREDGOVOR

Biologija kao osnovna grana znanosti koja

prouĉava ţivi svijet podijeljena je u višetematskih podruĉja, od kojih se kao najvaţnijaizdvajaju podruĉja istraţivanja flore i faune.Zoologija, znanstvena disciplina koja prouĉavaosobitosti svih ţivotinjskih vrsta koje nastanjujunaš planet, je vrlo dinamiĉna grana biologije izrazloga što se neprestano otkrivaju nove, a

istovremeno s lica zemlje svakodnevno nestaju poznate vrste ţivotinja.

Nasuprot takvom okruţenju, na podruĉjuHrvatske faunistiĉka slika popriliĉno jekonstantna (uz stalnu tendenciju povećanja brojaugroţenih vrsta) te stoga pogodna za izuĉavanje iopisivanje. Ovakvo stanje rezultiralo je zavidnim

brojem knjiga i udţbenika iz podruĉja zoologijekoji su dosad objavljeni u nas. S obzirom na

spomenute ĉinjenice zainteresirani pohaĊateljistudija veterinarske medicine imali su mogućnostkorištenja publikacija sa drugih fakulteta, prvenstveno s Prirodoslovno - matematiĉkog iAgronom- skog fakulteta, a koristili su i interne

skripte iz Biologije i Zoologije s matiĉnogfakulteta. No, bez obzira na postojeću literaturudo sada u zoološkom opusu nije postojaosveuĉilišni udţbenik koji na suvremen naĉin

obraĊuje pr irodoslovlje lovnogospodarskizanimljivih vrsta divljih ţivotinja. Stoga smo za potrebe studenata Veterinarskog fakulteta, kao i

ostalih srodnih visokoškolskih ustanova, odluĉiliu ovom udţbeniku prikazati sve vaţnije spoznajeo ţivotinjskim vrstama koje o bitavaju na prostorima naše zemlje, a sukladno Zakonu olovstvu (NN 140/05) pripadaju u divljaĉ.

Svako poglavlje ovog zapisa obraĊuje pojedinu skupinu ţivotinja, a osim š to su opisane prirodoslovne osobitosti, za sve vaţnije vrstedivljaĉi pridodan je i prikaz tragova koje ţivotinjeostavljaju u svom staništu. Na ovaj naĉin ţeljelismo sve korisnike ovog udţbenika pobliţeupoznati s osnovnim naĉinima prepoznavanjaţivotnih navika onih vrsta divljaĉi koje ţive na

teritoriju Republike Hrvatske.Zainteresiranim pojedincima koji imaju ţelju

za dodatnim proširivanjem svojih saznanja odivljaĉi preporuĉamo paralelno korištenje ostaleliterature, koja je navedena u popisu bibliografije

na kraju ove knjige. Onima koji u prirodi nastoje

biti više od pukih promatraĉa, posebicespominjemo knjiţicu "Ĉije je ovo djelo" koju sunapisali P. Kaczensky i T. Huber, te knjigu

"Tragovi divljaĉi" koju je objavio doajen pisanerijeĉi o divljaĉi naših prostora, pokojni inţenjeršumarstva Ivo Ĉeović.

Poštujući osnovna naĉela timskog rada,odredili smo naslove pojedinih poglavlja, izabrali

grafiĉke priloge i fotografije, zajedniĉki osmisliliizgled i format ovog udţbenika, te provelikorekturu teksta. Stoga opravdano smatramo da je

ovaj udţbenik rezultat umnih i radnih sposobnostite nastavnog, didaktiĉkog i znanstvenog iskustvanjegovih autora. Shodno tomu ne istiĉemo nikogazasebno, nego pisano djelo koje je pred Vama

smatramo zajedniĉkim uratkom svih djelatnikaZavoda za biologiju, patologiju i uzgoj divljaĉiVeterinarskog fakulteta Sveuĉilišta Zagrebu.

Autori


6/214

SADR AJ:

L UVOD ........................................................................................................................................................ 1

IL RAZVRSTAVANJE DIVLJAĈI .............................................................................................................. 7III. ...................................SISAVCI... ... .... ..... ............ .. .......... ........... ..... ..... ........... ........... ............ ...... 13

JELENI - CERVIDAE ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ........... ............ .....15

Jelen - Cervus elaphus........................................................................................................................ 17

Jelen lopatar - Dama dama L ............................................................................................................. 23

Jelen axis - Russa axis L.; Axis axis H.Smith ........... ........... ........... ............ ........... ........... ......... * ..... 30

Srna - Capreolus capreolus L ........... ............ ........... ........... ........... ............ ........... ........... ............ ... 33

ŠUPLJOROŠCI - BOVIDAE ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........ .............. ........... .... 43Divokoza - Rupicapra rupicapra L• ................................................................................................... 42Muflon - Ovis musimon Pallas ........................................................................................................... 49

Alpski kozorog - Capra ibex L .......................................................................................................... 52

SVINJE - SUIDAE ................................. | ................................................................................ ............... 55

Divlja svinja - Sus scrofa L .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ...... 56ZEĈEVI - LEPORIDAE .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... . . ........... ... 63Zec - Lepus europaeus Pallas ..................................................................... .... .... .............................64

Kunić divlji - Oryctolagus cuniculus .................................................................................................. 70GLODAVCI - RODENTIA ..................................................................................................................... 72

Sivi puh - Glis glis L .................. ............. ........................ ................. .. ...........................................73

Dabar - Castor fiber L ........... ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ... ,...77

ZVIJERI - CARNIVORA ............................................................................................................................. 80

PSI - CANIDAE .............................. ......................... ...................................... ..........................................80

Lisica - Vulpes vulpes L.... ........... ............ ........ ........... ............ ........... ........... ............ ........... ..... 82

Ĉagalj - Canis aureus L ........... ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ...... 91Sivi vuk - Canis lupus L .................................................................................................................... 94

RAZLIKE VUK-PAS (U TIPU NJEMAĈKOG OVĈARA) ................................................. 98SmeĊi medvjed - Ursus arctos L ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... .... 99

MAĈKE | FELIDAE ........... ........... ........... ........... ....... «... ......... .................... ..................... ........... .... ¡¡g101Divlja maĉka - Felis silvestris Schr .................................................................................................. 104

RAZLIKE DIVLJE-DOMAĆE MAĈKE ........................................................................... 107Euroazijski ris - Lynx lynx L .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... .... . 108

KUNE - MUSTELIDAE .............................................................................................................................. 111

Kuna zlatica - Martes martes L ........................................................................................................ 112Kuna bjelica - Martes foina ERX ........... ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... .......... 115

RAZLIKE IZMEĐU KUNE BJELICE I KUNE ZLATICE ........... ........... ........... ........... 125Mala lasica - Mustela nivalis L ........... ........... ............ ........... ........... ... ........... ............ ........... ........ 120

Velika lasica -hermelin - Mustela erminea L .................................................................................... 125

RAZLIKE IZMEĐU VELIKE I MALE LASICE.............................................................. 125Europski obiĉni tvor | Mustela putorius L......................................................................................... 126Jazavac - Meles meles L ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... .......... 129

Vidra - Lutra lutra L ........................................ ............................................................................... 134CIBETKE - VIVERRIDAE .......................................................................................................................... 138

Mungos - Herpestes ichneumon L ..................................................................................................... 138iv. PTICE ............ ........... ...... | .......... I ......... ... ; ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ...... 140

KOKOŠI - GALIIFORMES .......... ............ .......... . ....... 144POLJSKE KOKE - PHASIANINAE ................................................................................................... 145

Fazan, gnijetao - Phaisanus colchicus L ........................................................................................... 146

Trĉka, poljska jarebica, krţa skvrţulja - Perdix perdix L.............. ........... ........... ............ ........... .. 151Jarebica kamenjarka, grivna, kotorna - Alectoris graeca M ........................................................... 155

VI


7/214

Kamenjarka ĉukara - Alectoris chucar L ..................................................................................... 159 Prepelica pućpura - Coturnix coturnix L ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ .. *Virdţinijska prepelica, kolinka - Colinus virginianus ..........................................................................162

ŠUMSKE KOKE - TETRAONINAE ............................................. .. .................. , ........... ... .................. 164Veliki tetrijeb, gluhan - Tetrao urogallus L .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... . 165

Mali tetrijeb, ruševac, škaljak, ruţevac - Lyrurus tetrix L ................................................................. 169Lještarka (gluha), šumska jarebica - Tetrastes bonasia L ................................................................... 171Snjeţnica alpska, planinska jarebica - Lagopus mutus. 173

ŠLJUKE - SCOLOPACINAE ............ ........... ....... . .......... ............ ........... ........... ........... ............ ........... ... 174Šljuka bena, šumska šljuka, kulik - Scolopax rusticola ...................................................................... 175Šljuka kokošica, barska šljuka - Gallinago gallinago .......... ............ ........... ........... ............ ........... ... 177

MOĈVARICE - ANSERIFORMES .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ... 179DIVLJE PATKE - ANATIDAE .......... ............ . ....... ........... ........... ........... ............ ........... ........... ........ 179

PATKE PLIVAĈICE....................................................................................................................... 182Patka gluhara, divlja patka - Anas platyrhynchos ............ ........... ........... ............ ........... ........... .......... 182

Patka kreketaljka, ĉegrtuša, popovka, ćukavica - Anas strepera ........................................................ 186

Patka krţulja, skrţa, škrgaljca, zimĉić, škerlica - Anas crecca .......................................................... 187Patka pupĉanica, krţa, kaćun, proljetna škrga - Anas querquedula .................................................... 188Patka lastarka, repaš, vrbar, vrb, patka, dugorepa - Anas acuta ......................................................... 189Patka ţliĉarka, kašikara, šupljaĉa - Anas clypeata ............................................................................. 190PATKE RONILICE .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ .... . ........... ........... . 182

Patka glavata, turkinja, golubak, slezenjak, riĊak - Aythya ferina ...................................................... 192Patka krunata, ĉapljarka, krunata norva, kikašica - Anas fuligula ...................................................... 193

GUSKE - ANSERIDAE ........... ............ .... ... .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ......... 194

Guska lisasta, guska bjeloĉela - Anser albifrons ................................................................................ 195Guska glogovnjaĉa - Anser fabalis .«4« ............................................................................................ 196

VODENE KOKOŠI ....................................................................................................................... 197Cma liska - Fulica atra .............................................................................................................. 197

GOLUBOVI .......... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ .......... 198

Golub divlji, pećinar, sivi golub, modrulj, morski golub - Columba livia .......................................... 199Golub grivnjaš, glušac, rinkaĉ, granaš - Columba palumbus ............................................................. 200

NEZAŠTIĆENA PERNATA DIVLJAĈ ............................................................................................... .201Ĉavka zlogodnjaĉa - Corvus monedula ............................................................................................ 202Vrana siva - Corvus corone ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... . 203

Vrana gaĉac - Corvus frugilegus ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ .......... 204Svraka - Pica pica ............ ........... ........... ........... ............ ........... ........... ............ ........... ........... ....... 205Šojka kreštalica - Garrulus glandarius ............ ........... ........... ............ ........... ........... ............ .......... 206


8/214

UVOD

Ţivi svijet našeg planeta fascinira svojim bogatstvom oblika i boja te raznolikošću vrstakoje ga nastanjuju. Ĉovjekova potreba da prouĉi iimenuje sve ono što ga okruţuje potaknula je inaše pretke na promatranje i razumijevanjeţivotinjskog svijeta. Predpovijesni crteţi ušpiljama Francuske i Španjolske pokazuju da jeţivot prvih hominida u potpunosti ovisio o poznavanju ţivotinjskih navika, a uspješan lovdivljaĉi omogućio je preţivljavanje homo sapiensa

te postupno proširivanje znanja o brojnosti,raznolikosti i rasprostranjenosti razliĉitihţivotinjskih vrsta. U poĉetku se znanje unutarljudske zajednice prenosilo usmenom predajom na

nove generacije, a razvitkom prvih kultura

zapoĉinje i sustavno prouĉavanje ţivotinjskih populacija. Jedan od prvih arheoloških nalazazoološkog podrijetla datira iz 7. st. pr.n.e., gdje suu ta davna vremena na podruĉju Babilona postojale glinene ploĉice s crteţima ţivotinja, pomoću kojih su djeca uĉila o osnovnimosobitostima pojedinih ţivotinjskih vrsta.

Poĉeci znanstvenog istraţivanja ţivotinjskihvrsta vezuju se uz razvitak antiĉkih kultura, patako i samo ime znanstvene discipline koja

prouĉava ţivotinje nastaje kao sloţenica od dvijurijeĉi - grĉke zoon, što znaĉi ţivotinja te latinskelogos, što znaĉi znanost. Zoologija kao znanost o

ţivotinjama dobiva na znaĉaju u starom svijetu,negdje pet stoljeća prije Krista, a svoj prvi velikiuzlet doţivljava pojavom Aristotela. Najvećimislilac, istraţivaĉ i znanstvenik starog doba,grĉki filozof Aristotel ţivio je i djelovao u 4. st. pr.n.e. na prostorima današnje Grĉke. IzmeĊuostalog napisao je desetak knjiga sa zoološkomtematikom, te je bio prvi istraţivaĉ koji jenapravio kategorizaciju tada poznatih ţivih

organizama, podijelivši ih u dvije velike skupine -(buduća carstva) biljaka i ţivotinja. Ovajveliĉanstveni grk unaprijedio je sistematikuţivotinjskog svijeta, dalje razraĊujući podjelu nakrvne i beskrvne ţivotinje, koju je izradio njegov prethodnik Demokrit. S obzirom na stanište inaĉin ţivota Aristotel je klasificirao ţivotinje kaokopnene, vodene i zraĉne vrste, a ova jednostavna podjela tijekom vremena proširena je iunaprijeĊena od strane Grka i Rimljana. Posebice

su Rimljani preferirali grupiranje ţivotinja uosnovne skupine koje su nazivali genera (jednina

- genus), što je latinska rijeĉ za "gr upu". Tako surazlikovali pojedine skupine ţivotinja kao npr.maĉke, konje, goveda i pse. U narednimstoljećima upotreba nazivlja ţivotinjskih skupina postala je uobiĉajena, a pošto je u to vrijemelatinski bio jezik istraţivaĉa i znanstvenika, uzoološkoj tematici uvrijeţila se sistematika pokojoj su maĉke pripadale grupi odnosno roduFelis, konji rodu Equus, goveda Bovis, a psi rodu

Canis.

Ovakva podjela se postupno proširivala kakosu otkrivane nove vrste, a s vremenom je

postajala sve neprikladnija jer su razliĉitiistraţivaĉi koristili razliĉite opisne termine kadasu ţeljeli pobliţe opisati odreĊenu vrstu za koju jekorišten uobiĉajen naziv species. Opisni naĉinsistematiziranja pojedinih ţivotinjskih vrsta poznat pod nazivom polinomni sistem (lat. poli-

više, nomen-ime) sadrţavao je i do dvanaest rijeĉiza jednu ţivotinjsku vrstu te je bio vrlonepraktiĉan. Uz to bio je i neprecizan jer surazliĉiti autori koristili razliĉite opise za istuţivotinju, što je dovodilo do "poput kobasicedugaĉkih opisa" k oji su varirali u zavisnosti odsvakog pojedinog istraţivaĉa. Ovu nepraktiĉnu podjelu u 18. stoljeću promijenio je švedskiznanstvenik Carl Linne (Carolus Linneaus, 1707.

- 1778.). On


9/214

je u svom djelu Systema naturae publiciranom

godine 1758. po prvi puta

predloţio binomnu nomenklaturu, odnosnoklasifikaciju svih ţivotinjskih vrsta na osnovudvodijelnog nazivlja. Prednost dvostrukog

imenovanja svake pojedine vrste omogućila jevrlo jednostavno i brzo razlikovanje pojedinih

ţivotinja unutar veće grupe srodnih ţivotinjskihvrsta. Tako je Linne sistematizirao ţivotinjskisvijet krenuvši od najšire kategorije - carstva(Regnum), prema niţim individualnimnivoima, razlikujući osim carstva još i koljena, razrede, redove, porodice, rodove i

vrste. Osnovna kategorija u binomnoj

nomenklaturi je vrsta koja, sliĉno kao i mi ljudi posjeduje "ime i prezime". Tako ime, odnosno

prva rijeĉ u nazivu vrste predstavlja imenicu koja oznaĉava osnovnugrupu (rod) kojoj ţivotinja pripada i uvijek se piše velikim slovom, dok je druga rijeĉ pridjevkoji opisno oznaĉava samu vrstu i uvijek se pišemalim slovom. Kao pr imjer dvostrukog nazivlja

od divljaĉi koja obitava u našim staništima moţenam posluţiti lasica mala koja se naziva Mustelanivalis, dok se tvor koji spada u isti rod naziva

Mustelaputorius (putorius - smrdljiv).

Razvitak lovne zoologije u Hrvatskoj

Sagledavajući biološka istraţivanja sglobalnog aspekta moţemo reći da su sustavnaistraţivanja flore i faune na podruĉju Hrvatskezapoĉela relativno kasno. Prvi pisani tragovi sopisom ţivotinjskih vrsta naših krajeva datiraju

s prijelaza 17. u 18. stoljeće, kada je AloysioFernando Marseli opisao ţivotinjske vrste kojeobitavaju na dunavsko-panonskom prostoru, a

Nutrizio Grisogono ţivotinje koje su u to dobanastanjivale Dalmaciju. Tijekom 18. i posebice

u 19. stoljeću broj istraţivaĉa hrvatske faune sekonstantno povećava, pa tako godine 1857. bivatiskana i prva knjiga iz zoologije na hrvatskom

jeziku "Sriemsko- slavonsko-hrvatske divlje

ţivotinje, zvieri i

ptice" ĉiji je autor poznati prirodoslovacJosip Ettinger. Radeći kao kraljevski katastralnišumski nadzornik Ettinger je vrlo dobroupoznao većinu hrvatskih staništa, a pošto je bioi veliki zaljubljenik lova po odlasku u mirovinu

napisao je lovaĉki priruĉnik pod naslovom"Hrvatski lovdţija".

Prvi profesor zoologije koji je na Sveuĉilištuu Zagrebu predavao od 1876. godine bio je

Spiridion (Spiro) Brusina. Nakon što jediplomirao biologiju na beĉkom SveuĉilištuBrusina se u Zadru uz predavanje na tamošnjojgimnaziji, posvetio istraţivanju biologije mora. Napustivši Zadar preselio je u glavni grad te jenakon višegodišnjih napora uspješno ostvariosvoju nakanu utemeljenja Hrvatskog

prirodoslovnog društva, koje je osnovano uZagrebu 1885. godine. Godinu dana kasnije

društvo zapoĉinje tiskati znanstveni ĉasopis"Glasnik Hrvatskog naravoslovnog društva" koji1962. godine mijenja ime, te sve do danas biva

publiciran pod nazivom "Periodicum

biologorum".

Brusinu je naslijedio profesor August

Langhoffer, znanstvenik koji se prvi na našim prostorima sustavno bavio istraţivanje minsekata, posvetivši se grani zoologije kojunazivamo entomologija. Nakon Langhoffera

predavanje zoologije na Sveuĉilištu preuzimaLazar Car, ĉije je glavno podruĉje interesa bila poredbena (komparativna) anatomi ja ţivotinja.

Ĉitav niz eminentnih znanstvenika ostavio jetraga u hrvatskoj zoologiji tijekom dvadesetog

stoljeća, a mi ćemo ovdje spomenuti samonekoliko po našem mišljenju najznaĉajnijihimena. Miroslav Hirtz poznat je po sakupljanju i

biljeţenju narodnih imena ţivotinja koje suobitavale u našim staništima. Nikola Fink jegodine 1962. prvi napisao i objavio originalni

srednjoškolski udţbenik iz zoologije uHrvatskoj, a Ivo Matoniĉkin profesor je koji jeobiljeţio posljednjih dvadeset godina zoološkihistraţivanja, objavivši u dvije


10/214

knjige svu zoologiju beskralješnjaka. ProfesorMatoniĉkin pojavljuje se i kao struĉni urednikvelike ilustrirane

V

enciklopedije "Ţivotinje" koja je poĉetkom 2004.godine izašla iz tiska.

Poĉeci lovne zoologije na našim prostorimavezani su uz osnivanje "Hrvatskog društva zagajenje lova i ribarstva". Društvo je osnovano

krajem

1881. godine, te su od strane tadašnje Kraljevske

zemaljske vlade u Zagrebu 22. prosinca 1881.

godine odobrena pravila "Druţtva za obranu lova u

Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji". Evo što o tome

piše eminentni ĉlan Društva F. Ţ. Kesterĉanek:"Tako se je druţtvo to moglo već 28. sieĉnja 1882.

konstituirati, izabrav si predsjednikom grofa

Gjuru Jellaĉića ml., a tajnikom dr. Josipa Fona, u

odbor pako medju inim gg. veleposjednika Julija

pl. Jellachicha, Kolomana pl. Mikšića i Ljudevitvitez Mašeka." Deset godina kasnije Društvo

mijenja ime u "Prvo obće hrvatsko druţtvo za

gojenje lova i ribarstva" te 1892. izdaje prvi broj

svojeg glasila "Viestnik prvog obćeg hrvatsko gdruţtva za gojenje lova i ribarstva". Urednik"Viestnika", ujedno i prvi tajnik Društva bio je

'kraljevski ţupanijski nadšumar i zemaljski kulturni V

viećmk' Fran Zaver Kesterĉanek. Društvo jeokupljalo sve viĊenije ljude tog doba, pa su naobnovljenoj osnivaĉkoj sjednici Društva meĊuostalima bili prisutni i Josip grof Drašković,Ladislav grof Pejaĉević, Miroslav grof Kulmer,Marko grof Bombelles ml., Dionis barun

Hellenbach, Janko grof Vojkfy, Josip Torbar, Spiro

Brusina, Nikola pl. Mikšić, Vladimir bar unVranyczany, Gejza pl. Josipović, Stjepan pl.Daubachy, Josip Cucczi, dr. Tošo Wickerhauser,Edelsheim barun Gjulay, dr. Josip Antolković imnogi drugi uglednici.

Svesrdno se zalaţući za unapreĊenje lovstva ilovne znanosti Društvo je iniciralo donošenje Zakona o lovu 1893. godine te izdavanje struĉnelovaĉke literature. Tako je

već spomenuti F.Ţ. Kesterĉanek kao "Profesorkraljevskog gospodarskog i šumarskog uĉilišta uKriţevcih" godine 1896. sastavio i objavio"Lovstvo" - priruĉnik za lovce i pouĉnik za nadziraĉe lova u Hrvatskoj i Slavoniji. U ovojzaista zanimljivoj knjizi autor daje 'Naravopis

divljaĉi i zvieradi' klasificirajući ondašnje

lovnogospodarski interesantne vrste kao

'Plemenite dlakare, Plemenitu pernatu divljaĉ,Zvierad i Ptice grabilice'. Sam autor u predgovoru

navodi slijedeće rijeĉi:"Svim onim, koji će ovajmoj doista tegotni, ter u premnogom pogledu

nepredvidjenim, pak baš zato i tim većimi poteţkoćami skopĉani rad prosudjivat i, neka bude prije svega na umu, da je ovo u o b ć e

p r v o d j e l o t e v r s t i uh r v a t s k o j k n j i ţ e v n o s t i , kao što jei samo racionalno lovstvo u nas, za sada jošte, tekĉedo budućnosti!". Godinu dana nakon toga JosipEttinger priprema priruĉnik za lovce, šumare isve prijatelje lova, nazvan "Hrvatski lovdţija".Knjiga je izdana 1897. godine, ravno ĉetrdeset

godina nakon objavljivanja prve Ettingerove

knjige (1857.), a u predgovoru pisac spominjućilovni zakon iz 1893. kao prvi temelj 'racionalnog

lovogojstva za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju'

navodi i slijedeće rijeĉi: "Doĉim je lov u drugimzemljama tako razvijen, da igra ne malu ulogu u

narodno-gospodarstvenom obziru, to je kod nas -

kraj svih povoljnih okolnosti klime i teraina - jošna tako nizkom stupnju, da se o njemu pravo

rekuć ni govoriti nemoţe. Iznimku ĉine neke

riedke gospoštije, kojima budi ĉast. Nu kao štosmo pod zadnje vrieme i u drugim granama

gospodarstva poĉeli napredovati, tako ćemo,nadam se i u kulturi lova." Tako je J. Ettinger

prije više od sto godina ukazao na osnovne

probleme lovnog gospodarenja koji su i danas jošuvijek itekako aktuelni. Nedugo zatim, 1898.

godine, iz štampe izlazi još jedno V

Ettingerovo djelo "Šumarsko lovaĉki


11/214

leksikon" koji obuhvaća 440 stranica tekstavelikog formata. Tako je velikim zalaganjem i

marljivošću lovaĉkih struĉnjaka hrvatskazoološka literatura devetnaestog stoljećaobogaćena s ĉetiri izuzetne bibliografske jedinice, knjigama koje su prve na hrvatskom

jeziku dale pr ikaz prirodoslov lja naše divljaĉi. Poĉetkom dvadesetog stoljeća knjiţna

aktivnost u okvirima lovne zoologije biva sve

slabija, a lovaĉki struĉnjaci uglavnom objavljujusvoje pisane radove u "Lovaĉko- ribarskomvjesniku" kojeg prvi urednik F.Ţ. KesterĉanekureĊuje punih osamnaest godina (1892.-1910.). Nakon odstupanja s duţnosti zbog bolest i, prvog

urednika nasljeĊuje Ervin Rosler (1876.-1933.)koji lovaĉki mjeseĉnik ureĊuje narednihdevetnaest godina. Rosler koji je bio doktor

bioloških znanosti i sveuĉilišni profesor svoj pogled na prirodu temeljio je na jedinstvu

naturalnih zakona unutar kojih su sve vrste ţivihorganizama povezane, a upravo je ĉovjek taj kojisve više narušava to i takvo jedinstvo. Rosler jenajviše pisao "o selitbi ptica - koje treba da prsten nose" pa su mnogi lovci tog doba

dobrovoljno sudjelovali u akciji prstenovanja

ptica selica koju je pokrenula Hrvatska

ornitološka centrala. Pošto je bio i priznatiihtiolog Rosler je objavio i mnogobrojne ĉlankevezane za biologiju riba i problematiku ribarstva.

Treći urednik vjesnika bio je dr. Alfons Šemper, po zanimanju lijeĉnik, no po vokaciji biolog,

ĉovjek koji je u dvanaest godina uredniĉkog

staţa pronašao izuzetne suradnike - dr. MilovanaZoriĉića, Isu Cepelića, Danka AnĊelinovića te

IvuV

Ceovića. Upravo su ovi autori svojim radom ulovnoj zoologiji obiljeţili period izmeĊu dvasvjetska rata, a pošto je Šemper nenadano preminuo 1940. u svojoj 48. godini ţivotauredništvo "Lovaĉko- ribarskog vjesnika" predsam Drugi svjetski rat preuzima Ivo Ĉeović.

Kao već dokazani lovni struĉnjak Ĉeović jevodio vjesnik tijekom svih pet godina rata, u vrlo

teškim prilikama, a neposredno prije preuzimanjauredniĉke funkcije iz tiska mu je 1940. godineizašla knjiga "Lovstvo", ĉije je prvo izdanje zbogvelikog interesa vrlo brzo rasprodano, a istovjetnu

sudbinu doţivjelo je i drugo izdanje, štampano1953. godine. Nakon rata, pedesetih godina

prošlog stoljeća lovno gospodarenje se polakooporavlja, pa shodno tomu i izdavaĉka aktivnost ponovo jaĉa. Godine 1947. kao pravni sljednik"Lovaĉko- ribarskog vjesnika", izlazi prvi broj"Lovaĉkog vjesnika" koji postaje sluţbeno glasiloLovaĉkog saveza Hrvatske. Uredništvo vjesnika

nakon dvogodišnjeg obnašanja duţnosti glavnogurednika od strane knjiţevnika DankaAnĊelinovića, preuzima urednik sa najduţimstaţem Bogdan Stopar (od 1947. do 1955. te od1959. do 1979.).

Nedugo nakon završetka II. svjetskog rata uokviru Lovaĉkog saveza Hrvatske osniva se posebno povjerenstvo za nakladnu djelatnost koje

pokreće izdavaĉku tvrtku pod nazivom "Lovaĉkaknjiga". U izdanjima "Male lovaĉke biblioteke" iztiska je izašao veći broj k njiga, od kojihizdvajamo: "Lisica" - A. Šooš; "Trĉke" - Z.Borovĉak; "O zecu" - N. Markove; "Divlje svinje"- dr. I. Cepelić; "Srne" - dr. A. Gostiša; "Šumskekoke" - ing. Z. Turkalj; "Ĉagalj" - I. Jeriĉević;"Medvjed" - ing. Z. Car. U okviru biblioteke

monografije iz tiska izlaze slijedeća djela: "Fazan" — ing. I. Ĉeović, "Lovaĉki priruĉnik", 1.(1953.) i

II. (1967.) izdanje, u ĉijem pisanju sudjelujedesetak autora, uglavnom poznatih lovnih

struĉnjaka tog doba (dr. V. Abramović, Z.Chavrak, A. Gostiša, L. Raić, dr. O. Rohr, dr. B.Sabljica, ing. D. Srdić i mr. A. Soos), uredništvoĉine ing. Drago Andrašić, dr. Zvonko Car teBogdan Stopar, a glavni urednik je ing. Petar

Dragišić. Pored spomenutih izdane su još i knjige:"Divljaĉ


12/214

visokog lova na Krasu" autora ing. Z. Turkalja,

monografija "Jelen" ing. P. Dragišića te "Poljske jarebice" ing. D. Srdića. Redovni profesorŠumarskog fakulteta Sveuĉilišta u ZagrebuDrago Andrašić koji je predavao na Katedri zalovnu privredu objavio je 1979. godine knjigu

pod nazivom "Zoologija divljaĉi i lovnatehnologija" u kojoj opisuje anatomiju dlakave i

pernate divljaĉi te osnove genetike, lovnetaksonomije i ekologije.

Nakon što je knjiţevnik i publicist BogdanStopar po prvi puta napustio uredniĉku duţnost,1955. godine za glavnog urednika "Lovaĉkogvjesnika" izabran je Lazar Raić. Ovaj vrsnikinolog i svjetski priznati ekspert za lovnu trofej

isti ku ureĊivao je "Lovaĉki vjesnik" narednih pet godina, a osim za podizanje kvalitete

ĉasopisa te uvoĊenja novih rubrika i pronalaţenja novih kvalitetnih suradnika, Raić jezasluţan i za uspostavu Lovaĉkog muzeja LSH-a u Zagrebu. Kao ĉlan meĊunarodnoga savjetaza lovstvo (CIC - Conseil International de la

Chasse) Lazar Raić organizirao je prvu izloţbulovaĉkih trofeja u našoj zemlji (Zagreb, 1953.), anedugo nakon toga uspijeva oformiti stalni

postav lovaĉkih trofeja te postaje prvi kustosmuzeja lovstva. Nakon više od pola stoljeća postojanja danas je Lovaĉki muzej smješten unovim prostorijama u Nazorovoj ulici, a

prikupljeni eksponati predstavljaju ne samo

vaţnu nacionalnu baštinu, već imaju i znaĉajnumeĊunarodnu vrijednost.

Godine 1959. Raić napušta duţnost glavnogurednika "Lovaĉkog vjesnika", a na njegovomjesto po drugi puta u svojoj karijeri dolazi

Bogdan Stopar, knjiţevnik koji ureĊuje vjesniknarednih dvadeset godina, sve do 1979. Urednik

s rekordno dugaĉkim staţem unosi i znatnagrafiĉka poboljšanja lovaĉkog mjeseĉnika,angaţirajući tadašnje najpoznatije ilustratore iz podruĉja animalistike - Vladimira Filakovića iAleksandra Forenbachera, koji

neumorno na naslovnici vjesnika portretiraju

razliĉite vrste divljaĉi koje obitavaju na prostorima naše zemlje. Pored ureĊivanja vjesnikaStopar je deset godina vodio i izdavaĉkudjelatnost "Lovaĉke knjige", u okviru koje kaourednik "Male lovaĉke biblioteke" sudjeluje uobjavljivanju više od trideset knjiga i brošura.Velika ljubav B. Stopara bila je i kinologija, pa je

shodno velikom zanimanju za sve vrste pasa

zajedno s nekoliko istomišljenika pokrenuoĉasopis "Moj pas", koji je poĉeo izlaziti 1953.godine.

Kada nakon više od 28 godina urednikovanjaBogdan Stopar odlazi u zasluţenu mirovinu,

uredništvo 1979. godine preuzima prva ţenaurednik Mirjana Silobod-Saletto. Po zvanju

inţenjer biologije, a po zanimanju novinarka koja je prije imenovanja suraĊivala s uredništvom

V

"Lovaĉkog vjesnika", Mirjana Suobod vrlo brzose snašla u novoj uloziurednice. Stalno se zalaţući za podizanje kvalitete lovaĉkog mjeseĉnika, glavnaurednica uvodi i neke nove rubrike — NajljepšestraTomislava Hruškovca, Bolesti divljaĉi o kojima piše dr.sc. Maks Karlović te Krenimo u lovfotoaparatom autora Josipa Gelenĉira. Naţalost,nenadana i prerana

V

smrt M. Silobod u njenoj tek 34. godini ţivota itrećoj godini urednikovanja prekida njene brojne planove o daljn jem unapreĊenju vjesnika.

Privremeni urednik postaje Tihomir

Kovaĉević, diplomirani inţenjer šumarstva i pasionirani kinolog. Krajem 1982. godineKovaĉević biva postavljen za stalnog glavnog iodgovornog urednika te na toj duţnosti ostaje do1991. Tijekom ratnog vihora ureĊivaĉku politiku"Lovaĉkog vjesnika" vodi Edi Marinović, profesor engleskog jezika i knj iţevnosti. Upravotijekom domovinskog rata 1992. godine vjesnik

slavi svoju stogodišnjicu, a tijekom stotinugodina izlaţenja E. Marinović je tek


13/214

deseti - jubilarni glavni urednik, koji postaje i

prvim urednikom "Lovaĉkog vjesnika" uneovisnoj Hrvatskoj.

Već spominjani autori - Lazar Raić, Otto Rohr(prvi profesor lovstva na Veterinarskom fakultetu

u Zagrebu), Bogdan Stopar, Mirjana Šilobod iTihomir Kovaĉević, uz pomoć prof. dr. AlbertStarzyka (predsjednika Društva za gajenje lova iribarstva) te ing. Stjepana Darabuša 1975. godine

izdaju priruĉnik pod nazivom "Uvod u lovstvo".Ovaj priruĉnik doţivio je pet izdanja (posljednje1990. godine), a nakon toga 1996. ing. Stjepan

Darabuš i prof. Ivica Z. Jakelić izdaju "Osnovelovstva", priruĉnik kojim se još uvijek sluţi

najveći broj zainteresiranih za lovnu zoologiju. Knjiga "Lovstvo" u kojoj se kao suradnici

pojavljuju mnogobr ojni autori (34 struĉnjaka izrazliĉitih podruĉja), a ĉiji glavni urednik je prof.Zvonko Mustapić, predstavljena je javnosti u ljeto2004. godine. Vrlo obimna graĊa obuhvaća 597stranica teksta, a poglavlje "Razvrstavanje i

prirodoslovlje divljaĉi" zauzima 221 stranicu.Bogato ilustrirani priruĉnik koji na jednom mjestu

objedinjuje sve relevantne teme i struĉnjake,svakako će tijekom godina zauzeti znaĉajno mjestou struĉnoj literaturi.


14/214


15/214

S istemska podjela svih vrsta divljaĉi moţe se izvesti po nekoliko osnova,

odnosno na osnovu struĉnog, zakonskog i znanstvenog pristupa.

Struĉna - lovnogospodarska podjela temeljise na lovnoj tradiciji, koja divljaĉ jednostavnorazvrstava prema tjelesnom pokrovu u dvije

velike grupacije, razlikujući pri tome dlakavu i pernatu divljaĉ. Ovakva podjela uvrijeţena je u predstavljanju lovne zoologije, gdje se brojne

porodice divljaĉi grupiraju prema spomenutommodelu.

Zakonska podjela, kao što joj samo ime kaţe,razvrstava divljaĉ sukladno aktualnom lovnomzakonodavstvu Republike Hrvatske. Ona se

takoĊer temelji na povijesnom nasljeĊu, no bitnose razlikuje od struĉne lovaĉke podjele. Zakon olovstvu (ZOL-NN 140/05) dijeli divljaĉ premaveliĉini tijela u dvije osnovne skupine - krupnu isitnu, u koje mogu pripadati i predstavnici

dlakave i pernate divljaĉi. Tako primjerice usitnu divljaĉ pripadaju sve poljske koke, ali i porodica kuna. S druge strane pak u skupinu

krupne divljaĉi, sve do izmjena Pravilnika ozaštiti pojedinih vrsta ptica (NN 43/95), ubrajaose i tetrijeb gluhan kao najveća šumska koka.Stoga pri ovoj podjeli valja voditi raĉuna oĉinjenici da je divljaĉ zapravo izrazito zakonskakategorija, jer ZOL definira divljaĉ kao“zakonom odreĊene ţivotinjske vrste kojeslobodno ţive u prirodi, na površinamanamijenjenim za intenzivni uzgoj divljaĉi ili zanjezin uzgoj i razmnoţavanje”. Dakle, sve

ţivotinje koje slobodno ţive u prirodi, odnosno unašim lovištima ne ubrajaju se u divljaĉ, većdivljaĉi smatramo samo one ţivotinjske vrstekoje su izriĉito navedene u Zakonu o lovstvu kaotakve. Dakako da zakonodavstvo podlijeţeodreĊenoj dinamici promjena putem Dopuna iIzmjena Zakona te verifikacije pojedinih

Pravilnika (npr. Pravilnik o lovostaji).

Zakonodavac se pri tome ravna prema lovnoj

tradiciji (te stoga pojedine vrste nikada neće biti

divljaĉ), posebnim interesima u zaštiti pojedinih(ugroţenih) vrsta (koje postaju zaštićene vrste), potrebama unosa novih (komercijalnih) vrsta u

lovišta (introdukcija ili reintrodukcija) itd. Kakose i lovno zakonodavstvo temelji na tradiciji i

povijesti tako se ona ogleda i u zakonskoj podjeli

na krupnu i sitnu divljaĉ. Naime, povijesna je podjela da nas bez praktiĉnog znaĉaja, a za nju se još moţe samo ponekad ĉuti kada se govori odivljaĉi visokog i niskog lova. Ovakva podjeladatira iz feudalnog i apsolutistiĉkog razdobljakada je samo plemstvo i svećenstvo moglo lovitikrupnu i samim time plemenitu divljaĉ, dok jeseljacima, ako su uo pće imali mogućnosti za lov, pripadalo p ravo lova na sitnu divljaĉ. Otuda i još

uvijek prisutni pridjev plemenita koji se koristi u

opisivanju krupne divljaĉi. Znanstvena podjela razvrstava divljaĉ prema

prirodoslovlju i zoološkoj klasifikaciji. Zoologijakao grana znanosti koja se bavi prouĉavanjemţivotinjskih vrsta, podrţava podjelu ţivotinjskogcarstva (Regnum Animalium) na koljena {Phylum),

razrede (Classis), redove {Ordo), porodice

{Familia), rodove {Genus) i vrste {Species). Kao

što je već u uvodu spomenuto Carl Linne jegodine 1758. prvi puta predloţio klasifikacijusvih ţivotinjskih vrsta na osnovu dvodijelnognazivlja. Zahvaljujući Linneu i njegovom djeluSystema naturae dvodijelni, odnosno binomni

sistem razvrstavanja ţivih organizama umnogome je olakšao klasifikaciju ţivotinjskihvrsta. Kako se grupa srodnih organizama na

odreĊenoj razini sistema klasifikacije u

latinskom jeziku naziva taxon (grĉki taxis), tako je i grana biologije koja se bavi klasifikacijom

ţivih organizama dobila ime Taksonomi ja.Znanstvenici koji se bave taksonomskim

istraţivanjima posjeduju i odreĊenu "detektivskucrtu", jer u svom radu moraju na osnovu tragova

koje pojedina ţivotinja ostavlja u svom staništu,kao i na osnovu njena ponašanja te ţivotnih


16/214

navika odabrati prikladno znanstveno ime

identificirane vrste. To ponekada nije niti malo

jednostavan zadatak, no da bi izbjegli nesporazume,

taksonomisti cijelog svijeta su se dogovorili da isto

znanstveno ime za dvije razliĉite ţivotinjske vrste nemoţe postojati. Kod ovog pravila nema izuzetaka, a pošto se u znanstvenom s vijetu koristi latinski kaosluţbeni jezik, tako je i jeziĉna barijera izbjegnuta.Istovremeno je korište-

njem latinskog nazivlja sprijeĉeno favoriziranje bilokojeg svjetskog jezika, a pošto su znanstvena imenaza sve ţivuće organizme ista kako u Australiji, takoi u Americi, Europi ili Aziji, primjena binomnog

modela ţivotinjske sistematike omogućila je preciznu klasifikaciju ţ ivotinjskih vrsta te uspješnukomunikaciju znanstvenika sa svih kontinenata.


17/214


18/214


19/214

Za dio zoologije koji izuĉava sistematiku iirodoslovlje naše divljaĉi najvaţniji suzredi Sisavaca ( Mammalia) i Ptica (Aves), jer

sva divljaĉ koja obitava na prostorima našemlje ubraja u ta dva razreda. Sabor je

akonom o izmjenama i dopunama zakona ovu (NN, 26/99) donio novi (korigirani) popis

vljaĉi na osnovu kojeg se provodilo lovnoospodarenje. Prema spomenutom Zakonu kao

prema posljednjem usvojenom tj. aktuelnom

akonu o lovstvu (NN 140/05.) na teritoriju

epublike Hrvatske se u krupnu divljaĉ ubraja am vrsta divljih ţivotinja, dok je u sitnuvljaĉ ubrojeno 36 vrsta. Zakonska podjela

dstupa od struĉne i znanstvene, no kako poovoj klasifikaciji u krupnu divljaĉ spadajumo ĉetveronošci prekriveni dlakom, moţemoći da skupinu krupne divljaĉi predstavljajukljuĉivo vrste iz razreda Sisavaca. Svaernata divljaĉ spada u skupinu sitne divljaĉi,

ĉega proizlazi da sve vrste iz razreda Pticaves) spadaju u sitnu divljaĉ. Izraţeno uojkama to znaĉi da na teritoriju Republikervatske prema tr enutno vaţećim zakonima

kupinu

sitne divljaĉi ĉini 13 vrsta dlakave divljaĉi(sisavci) i 23 vrste pernate divljaĉi (ptice).

Primjeri sistemske podjele ţivotinja naosnovu znanstvenog razvrstavanja dati su u

tablicama. Kako se u ovom sluĉaju radi o

zoološkom praćenju pojedinih vrsta divljihţivotinja, tako granu znanosti koja se baviistraţivanjem taksonomije i prirodoslovljadivljaĉi nazivamo lovnom zoologijom. Znaĉi,lovna zoologija je znanost o divljim ţivotinjama,koje su po Zakonu o lovstvu (ZOL) imenovane

kao divljaĉ. U tekstu koji slijedi nalaze se pobrojene i

opisane sve vrste koje spadaju u divljaĉ, pa Ĉak

i neke vrste koje nisu divljaĉ. Naime teţivotinjske vrste ili su tek nedugo proglašenezakonom zaštićenim vrstama ili su na našim

prostorima tradicijski predstavljale vrijednu

lovinu, a danas su predmet zaštite i/ilireintrodukcije. Bez obzira na zakonsku

pripadnost, poznavanje ovih ţivotinjskih vrstavrijedan je ĉimbenik u planskoj zaštiti prirodnihstaništa, pa ga stoga smatramo znaĉajnim kakoza zaštitare tako i za lovne struĉnjake.


20/214


21/214

JELENI - CERVIDAE

Za porodicu jelena (Cervidae) postoje

zajedniĉke karakteristike koje je potrebnonapomenuti. Osnovna karakteristika po kojoj ih

razlikujemo od sliĉne im porodice goveda nalazise u graĊi i rastu rogova. Pripadnici porodice jelena (uglavnom muţjaci) na glavi noserogovlje koje je po svom sastavu i graĊi koštanotkivo a izrasta i odbacuje se u godišnjem pravilnom ciklusu koji se naziva ciklus rasta

roga. Obzirom na takvu graĊu rogovlja, a zarazliku od šupljoroţaca sve pripadnike porodice jelena nazivamo punorošcima. Rogovi je lena suu stvari produţenja ĉeone kosti pa time isastavni dio kostura tijela. Ova osobitost

porodice je lena ist iĉe se kao njena najznaĉajnij akarakteristika.

Prema specifiĉnoj graĊi kostiju prednjihnogu ţivotinjske vrste iz porodice jelenamoţemo podijeliti u dvije velike skupine.Ovakvu podjelu osmislio je engleski zoolog

Broocke, koji je temeljem osteološkihrazliĉitosti u graĊi metakarpalnih kostiju, podijelio porodicu jelena na dvije podporodice:

1. prave jelene ( Plesiometacarpalia)

2. neprave jelene (Telemetacarpalia )

Potporodica pravih jelena odnosno

Plesiometacarpalia dobila je ovaj naziv zbog

zadrţanih gornjih i donjih dijelova druge i petemetakarpalne kosti. Tijekom

Druga i peta mekarpalna kost kod: a) pravih i b) nepravih jelena.

filogenetskog razvoja parnoprstaša (papkara)reducirao se broj prstiju sa istovremenim

produţivanjem treće i ĉetvrte metakarpalne kosti,doĉim su od druge i pete ostali samo rudimentarniostaci u epifiznim dijelovima (i proksimalna i

distalna epifiza).

Kod Telemetacarpalia, odnosno nepravih

jelena, uz središnje dijafize druge i pete kostinedostaju i proksimalne epifize, odnosno prisutne

su samo di stalne epifize tih kostiju.

U prave jelene pripadaju: europski obiĉni jelen (Cervus elaphus L.), jelen lopatar (Dama

dama L.), aksis (Axis axis L.), wapiti


22/214

jelen (Cervus canadensis), kineski vodeni jelen

( Hydropotes inermis), los ( Alces alces

L). U neprave jelene spadaju: srna

(Capreolus capreolus L.) i ameriĉke porodice jelena i sobova: irvas ( Rangifer tarandus),

bjelorepi jelen (Odocoileus virginianus), masama

jelen ( Mazama americana Erxleben 1777), pudu

(Pudu pudu Molina 1782), andski ( Hippocamelus

Leuckart 1816) i moĉvarni jelen (Cervus duvauceli Cuvier 1823).

Treba napomenuti da su kineski vodeni jelen i

los dva izuzetka, jer iako su po graĊi nogutelemetacarpalia, Meunijer je dokazao da su po

graĊi lubanje puno sliĉniji pravim jelenima.

Evolucijski razvoj jelena

U povoljnim klimatskim uvjetima tercijara

(prije 50 do 60 milijuna godina) biljni svijet se

brzo razvijao, ostvarujući ujedno pretpostavku brzog razvoja sisavaca. Stoga je kod dvopapkara

došlo do ubrzanja evolucijskog razgranavanja inastanka novih vrsta i podvrsta.

U oligocenu (prije 35 mil. godina) klima je

bila izrazito hladna, dok je u pliocenu (pred 10

mil. godina) srednja temperatura bila oko 15°C.

Tjelesna masa sisavaca se povećavala, odnosno prilagoĊavala hladnijem podneblju tenastupajućem ledenom dobu. Prvi prapapkari pojavili su se u kredi (pred 100 mil. godina), po

jednom evolucijskom slijedu teţili su ka paraksoniji (dvopapkari), dok su po drugoj teţili

ka meskasoniji (kopitari). Već u paleocenu ieocenu pojavljuju se prvi papkari, koji su bili,svejedi i od kojih je vjerojatno potekla podjela na

jelene (cervide) i šupljorošce (bovide). Pod utjecajem raznih ĉimbenika, prvenstveno

klimatskih i reljefnih promjena, mutacijama i

stalnim prilagodbama po principu preţivljavanjanajboljih i najsposobnijih, kroz milione godina od

malih prasisavaca iz podruĉja eocena (55 milionagodina p.K.) došlo je do formiranja vrsta koje poznajemo danas.

Rogo vije: 1. Megaloceros gigant eus, 2. Eucladoceros senesenzis , 3.

Eucladocero sedgwicki f 4.Cervalces scotti, 5.Megaceros solil hacus.

Preteĉe današnjih jelena datiramo u oligocenuu obliku malih vodenih mošusnih jelena. To su bilemale sitne, okretne ţivotinje koje su se provlaĉilekroz nadasve guste i neprohodne guštare. Nisuimali rogove, ali su imali lubanju tipiĉne graĊe zacervide s zubalom u kojem su bili izrazito dugi

oĉnjaci tzv. oĉnjaci-deraĉi. Imali su ţuĉni mjehur,a prebivali su u šumskim


23/214

moĉvarama središnje Europe i Azije. Patul jastimošusi vode podrijetlo od pleocenskih i eocenskihţivotinja, prasisavaca s zubalom za ţderanje

insekata i predpapkara s pet šiljastih prstiju. Kod

njih je vjerojatno nastupila promjena u prehrani

koja je uvjetovala kasniju podjelu ţivotinja naţivotinje s punim, masivnim rogovima - punorošce

i na šupljorošce.

U miocenu (prije 20 - 25 mil. godina) javljaju

se jeleni s prvim rogovima, po izgledu šiljkani i

vilaši. To su bile ţivotinje u tipu današnjeg jelenamuntjaka s dugaĉkim ĉeonim roţištima i

razvijenim velikim zubima-deraĉima kao

stanovnici rubova gustog grmlja.

U pliocenu, tzv. "dobu sisavaca" (5 miliona

godina) kao završnom razdoblju tercijara, zubioĉnjaci-deraĉi polako nazaduju, tada se javljaju

jeleni sa vilaškim rogovima u tipu crvenog jelena

Cervus variabilis, te jeleni sa tri paroška u tipu

kineskog jelena za kojeg se smatra daje bio

poĉetak grane unutar koje se razvio i je len lopa tar.Te sumnje potvrĊuju i fosilni ostaci jelena Dama

sericus iz kasnog pliocena, naĊeni na podruĉjudanašnje Kine, dakle izvan granica koje su prirodno boravište jelena lopatar a danas.

U pleistocenu (2 miliona godina p.K.) koje su

obiljeţile velike klimatske promjene u oblikuĉetiri ledena doba s interglacijalnim razdobljima, pojavljuju se vrste koji su uvelike sliĉnedanašnjem jelenu lopataru. Po fosilnim ostacima iztoga doba iz mjesta Clacton-on-sea u Engleskoj

( Dama clactoniana), te spilje Somme kraj mjesta

Abbeville u Francuskoj ( Dama somoniensis) ali i po drugim podruĉjima Europe vidi se daje razlikas današnjim jelenom lopatarom izraţena samo u proporcijama. Po fosilima se vidi da su ondašnji primjerci bili veći od današnjih. Sliĉno je i saobiĉnim jelenom gdje primjerice vrste koje prethode današnjem obiĉnom jelenu, poput Cervusmegacerus i Cervus secdwicki, iz doba

pleistocena karakter izira orijaški skelet i rogovi

(raspona i do 3 metra, teški i do 40

kg).

Podrijetlo smeće divljaĉi takoĊer je

datirano u oligocen. U to doba su velike

predjele Europe i Azije prekrivale tropske i

moĉvarne šume. Kako se u miocenu

temperature sniţavaju, mijenjaju se i biljne

zajednice. Ţivotni prostor proširuje se s

travnjacima te se razvijaju vrste koje obitavaju u

takvom podruĉju. Njihova karakteristika bile susnaţne zadnje noge, koje su im omogućavale da

dugim skokovima brzo naĊu zaštitu u grmlju. Na

kratkim razdaljinama bile su izuzetno brze. Glava

je nasp ram tijela bila relativno nisko smješ tena Što je predstavlja lo prilagodbu ţivotu u grmlju i tra vi.

Današnji izgled smeće divljaĉi najvećim dijelom je

definiran u miocenu (prije 24 mil. godina). Na

poĉetku ledenog doba u Europi je ţivjela i velika

srna (Capreolus priscus), ĉiji ostaci su pronaĊeni uslojevima tla tog doba. U sjevernim podruĉjima

Europe i danas obitava tzv. sjeverna ili sibirska

srna (Capreolus pygargus) koja ima izrazite tjelesne

odlike i masu do 40 kg. Prema Schäfern (1973.) je

manja, sada potpuno ista europska srna izmeĊu obaledena doba (prije 550.000 godina) ţivjela na

Britanskom

otoĉju. U Španjolskoj, Portugalu i juţnojFrancuskoj pojavila se tek prije 200.000 godina. Sa

promjenom podneblja u pleistocenu,

srednjeeuropska srna potpuno nestaje iz brojnih podruĉja i prema nekim izvorima preţivljava samona Kavkazu i juţnom Uralu. Ponovnim porastomtemperatura i širenjem šuma, širi se i smećadivljaĉ. Datiranje iskopina srnećih ostataka uAustrijskoj Štajerskoj seţe 150.000 godina unazad.Iskopine smeće divljaĉi 50.000 godina unatrag(zadnje meĊuledeno doba) pokazuju tjelesnu graĊukao sadašnja smeća divljaĉ.


24/214

JELEN OBI NI

KlasifikacijaPo lovnoj klasifikaciji, utemeljenoj na

povijesnom nasljeĊu jelen obiĉni s pada u divlj aĉvisokog lova. Po tjelesnom pokrovu ubrajamo ih

u dlakavu, a prema Zakonu o lovstvu (2005.) u

krupnu divljaĉ zaštićenu lovostajom. Pripadnik je naše autohtone divljaĉ i. Prema zoološkojtaksonomiji jelen obiĉni (Cervus elaphus L.)spada u koljeno svitkovci (Chordata) potkoljeno

kralješnjaci (Vertebrata), razred sisavci( Mammalia), podrazred plodvaši (Placentalia), red parnoprstaši ( Artiodactyla), podred preţivaĉi ( Ruminantia), porodica jeleni(Cervidae), potporodica pravi jeleni (Cervinae),

rod jelen (Cervus) i vrstu jelen obiĉni (Cervuselaphus L.).

NazivljeMuţjaka nazivamo jelen, ţenku košuta, a

mlado oba spola od teljenja do konca oţujkadruge kalendarske godine (završetak lovnogospodarske godine u kojoj su se ţenke telile)tele ili jelenĉe. Nakon tog perioda mlade ţenkedo prvog teljenja nazivamo košutice, a muţjakedo ĉišćenja prvih rogova (druga godina ţivota) jelenĉić.

RasprostranjenostPo zemljopisnoj rasprostranjenosti ovu

divljaĉ u Europi najĉešće nalazimo u šumskimkompleksima većih vodotoka - Dunav, Sava,Drava te brdskim i planinskim

V

šumama MaĊarske, Rumunjske, Ĉeške,Slovaĉke, Hrvatske, Slovenije, Njemaĉke,Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj,

Europskom dijelu Rusije, Norvešk oj,

Rasprostranjenost jelena u Hrvatskoj.

Koštani sustav i raspored unutarnjih organa jelena.


25/214

Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlosu brojni u Hrvatskoj na podruĉju Baranje iSlavonije te Gorskog Kotara. Brojniju populaciju

nalazimo u Vojvodini i u Sloveniji. Dakle od

poplavnih nizina velikih rijeka do granice šuma u

Alpama.

Izgled i graĊa tijela Prilikom opisa ove divljaĉi uoĉavamo skladan,

plemenit i snaţan oblik tijela. Jeleni su viši u

grebenu nego u kriţima, što u kombinaciji savisokim i snaţnim nogama predstavlja graĊu primjerenu dugom i ustrajnom trĉanju . Oblikrogovlja i njihova veliĉina ukazuju na prilagodbu

za kretanje na otvorenim prostorima pa time i

neprilagoĊenost za kretanje po terenima sa gustomvegetacijom.

Duljina tijela iznosi 225-275 cm, visina u

grebenu 120-150 cm. Rep je dug 20-25 cm.

Tjelesna masa odraslih muţjaka kreće se od

Jelen u ljetnoj dlaci.

125 do 300 kg, a košuta od 70 do 130 kg. SnaţnagraĊa mišića i tetiva omogućava im brzi bijeg teskok i do 12 m (nije pravilo) u duljinu i 3,5 m u

visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom.

Košuta u ljetnoj dlaci.

Specifiĉnost anatomske graĊe je da ova vrstanema ţuĉni mjehur. Boja dlake od proljeća do jeseni je rĊasto crvena, a po trbuhu bjelkasta.Zimska dlaka je dulja, gušća, tamno smeĊe dosmeĊe-sive boje. Zadnjica je bjelkasta do ţutocrvena i obrubljena tamno smeĊom, duljom

dlakom. Muţjak je po vratu obrastao duljomdlakom koju nazivamo griva, a koju ţenke

nemaju.

Jelen i košute u zimskoj dlaci.

Jelen nosi rogove, a košuta sa mo iznimno. Oba spola ispod oka imaju duboku udubinu-

suzište.


26/214

Skidanje čupe u jelena.

Jelenski rog kao oznaka vrste i spola u

odraslih zrelih jelena predstavlja razgranatu

koštanu formu koja je specifiĉna za svaku vrstu i podvrstu jelena. U svom razvoju i rastu slijedi

odreĊenu dinamiku i zakonitosti koji su (manje iliviše) u usklaĊeni s dobi ţivotinje. To znaĉi da ćesa svakim novim ciklusom rasta roga nastajati

razgranatija

Raspored pojedinih vrsta zuba u jednoj polovici mandibule (I

incisivi, C canini, P premolari, M molari).

Zubna formula glasi I O/4, C 1/O, P 3/3, M

3/3 dakle ukupno 34 zuba. U razvoju zubala

sudjeluju 22 mlijeĉna zuba. Pri tome valja znatida kutnjaci nemaju mlijeĉne prethodnike. Izmjenamlijeĉnih zubi završava izmeĊu 30 i 34 mjeseca

starosti.

U mliječnom zubalu (A) treći predkutnjak je trodjelan, a ustalnom (B) ie dvodielan.

Jelensko rogovlje.

forma rogovlja tj. bogatija parošcima. Ciklus rastarogovlja odvija se u 4 faze: rast, okoštavnje,skidanje ĉupe (specifiĉna koţa koja pokriva rog

tijekom njegova rasta) te odbacivanje roga. Ovo je

pravilan ciklus i odvija se svake godine tijekom

ţivota jelena. Jelenski rog sastoji se od grane kojana svojoj bazi ima vijenac, zatim od paroţaka kojerazlikujemo po poloţaju obliku i nazivu te odkrune (ne svaki) koja predstavlja skup (tri ili više)

paroţaka na vrhu roga. Obzirom je to rogovljegraĊeno od koštanog tkiva i nema šupljinu (kao u porodice goveda) to jelenske vrste nazivamo

«punorošci».


27/214

Jedna od karakteristika jelena običnog je potreba za kaljuţanjem.

Mirisne ţlijezde Muţjaci imaju mirisne ţlijezde na korijenu

repa, ţenke na ĉelu, a oba spola imaju mirisnomjesto na vanjskoj strani skoĉnog zgloba.

OsjetilaSva osjetila jelena su odliĉno razvijena.

Unatoĉ ĉinjenici da je graĊa oka astigmatiĉna,ova divljaĉ razlikuje predmete u okolini puno bolje nego srne.

Prema ponašanju su to ţivotinja sumraka, ali

znaju biti aktivne i u vrijeme sunĉane svjetlostiukoliko nema uznemiravanja u staništu. Duljinatrajanja osvjetljenja i intenzitet sunĉevesvjetlosti djeluju na aktivnost jelena. Ako je

svijetlost slabija i trajanje kraće, jeleni sudnevno aktivniji, dok su suprotnim uvjetima

aktivniji u noćne sate. U ponašanju je primjetan jaki socijalni

nagon, tako da košute gotovo cijele godine ţiveu krdima, dok muţjaci ipak oĉituju distancijalnitip ponašanja. To znaĉi da unutar krda paţljivoodrţavaju meĊusobni razmak i u pravilu senikada ne dodiruju. Zapravo stariji muţjaciizbjegavaju ţivot u

većim krdima te su osim socijalnom razdaljinomodijeljeni još i tzv. grupnom razdaljinom. Kod jelena obiĉnih razlikuje mo dva tipa krda, jedno je ĉvrsto krdo košuta sa teladi i 1-2 godišnjim jelenima, a drugi tip su s labije povezana krda u

kojima su zastupljeni jeleni raznih starosti. Posve

stari muţjaci ţive osamljeno. Jeleni su prilagodljivi uvjetima staništa, tako

da nastavaju i razmjerno malene prostore,

premda im je migracija jedna od osnovnih

karakteristika.

Naime, ovoj divljaĉi je duboko usaĊen nagonsezonskog seljenja, pri ĉemu se ljeti upućuju uviše predjele, a zimi u niţe. Danas je ovamigratoma komponenta znatno slabije izraţenaza razliku od nekad kada su to ĉinili duţ tokovavelikih rijeka (glavni putovi selidbe).

Smanjivanje migracija je razumljivo s obzirom

na širenje ljudskih naselja i intenzifikaciju prometa i poljoprivrede. Osim zbog zadovoljenja

potreba za hranom, jeleni se sele i iz potrebe za

parenjem. Tako primjerice maĊarski jeleni ulazeu Baranju tijekom rike i suprotno.

Jeleni se glasaju rikom - riĉu, a u opasnosti idubokim baukanjem. Ţenke se za parenja javljajusa "ah" i "ang", dok ranjena košuta ispušta kratkiglas sliĉan rikanju.

Krdo košuta.


28/214

vr eme paren a o ovn mora sta no ran tsvoj harem od nasrtaja drugih jelena.

Hranu traţe u 5-7 navrata tijekom 24 sata i zato u prosjeku potroše 7-10 sati. U ishrani jelenske divljaĉi razlikujemo slijedeće kategorijehrane: mekanu, ţilavu, tvrdu i balastne tvari.Osim vode za piće trebaju vodu i za kaljuţanjete sol.

U uzgoju, broj jakih jelena ne smije prelaziti

3% ukupnog fonda. Radi odrţavanja prikladnestarosne strukture mora se godišnje odstrijeliti65% muških grla u starosti od 1 do 3 god. U Njemaĉkoj je primjerice odstrjel starosnekategorije od 1 do 2 god. 32%, a kategorije od

3do 10 god. 66%. Udio starijih grla u dobi od 11i više godina je 2%.

Razmnoţavanje Parenje jelena u nizinskim staništima

odigrava se u 8. i 9. mjesecu, a u planinama u 9.i 10. mjesecu. Tek u sezoni parenja jeleni se pribliţavaju košutama. Tada muţjaci dolaze na"rikališta", tradicionalna mjesta na kojima sevode meĊusobne borbe za pravo parenja.Rikališta su u pravilu ĉistine unutar šume ilineke livade na kojima jeleni već kroz ĉitav nizgeneracija riĉu. Tijekom sezone parenja muţjaci posvećuju malu pozornost prehrani, tako damogu izgubiti i do 30 kg na tjelesnoj masi.

or a e ena na r a u.

Obzirom da ţive u mnogoţenstvu, parenje predstavlja napor koji uz već spomenute borbe i ne uzimanje hrane moţe dovesti do

takve iscrpljenosti muţjaka da tijekom zimei ugibaju. Posebice ukoliko je rijeĉ o jakojzimi i minimalnoj intervenciji lovaca.

Spolni omjer u prirodi je 1:1. Košuta nosi33-34 tjedna te se pred porod izdvoji odkrda u potrazi za mirnim i sigurnim

mjestom. U svibnju ili lipnju na svijet dolazi

jedno ili rjeĊe dvoje mladih. Porod košutenazivamo teljenjem. Ponekad jedno tele

Košuta s teletom.


29/214

ugine još kao zametak ili nešto kasnije tijekomgravidnosti. Masa novoroĊenog teleta je od 7 do12 kg. Košuta ima 4 sise. Po porodu tele ostajeskriveno u travi, a krdu se pridruţuje tek kaddostatno ojaĉa da moţe slijediti majku. Teladnaime nema razvijene mirisne ţlijezde i prikrivena u travi je najbolje zaštićena od prirodnih neprijatelja. Tele se osamostali sa 9-11

mjeseci. Spolna zrelost nastupa najranije sa 16

mjeseci.

Ţivotni vijek V

Ţivotni vijek jelena je 15-20 godina iznimno25. Rast jelena završava sa 8-9 godina, a košutesa 3-4 godine.

Bolesti i neprijatelji Oboljevaju preteţitood parazitamih bolesti, a u našem podneblju to sukoţni štrk, metiljavost te helmintoze. Zarazne bolesti većinom prolaze neopaţeno tako da zaneke zoonoze mogu biti vektori (borelioza).

Od neprijatelja valja prvenstveno navesti vuka

i risa posebice za zima bogatih snijegom koji

oteţava kretanje jelena, iznimno medvjeda. Nejakatelad podloţna je i drugim predatorima.

I. Tragovi: a) jelena u hodu, b) košute u hodu. 2. Otisak papaka: a) prednje i b) straţnje noge. 3. Izgled izmeta.


30/214

JELEN LOPATAR

KlasifikacijaPo lovnoj klasifikaciji, utemeljenoj na

povijesnom nasljeĊu lopatari spadaju u divljaĉvisokog lova. Po tjelesnom pokrovu ubrajamo ih

u dlakavu, a prema Zakonu o lovstvu (2005.) u

krupnu divljaĉ zaštićenu lovostajom. Nijeautohtona divljaĉ. Prema zoološkoj taksonomiji jelen lopatar ( Dama dama L.) spada u koljeno

svitkovci (Chordata), potkoljeno kralješnjaci(Vertebrata), razred sisavci ( Mammalia),

podrazred plodvaši ( Placentalia), red parnoprstaši ( Artiodactyla), podred

preţivaĉi ( Ruminantia), porodica jeleni(Cervidae), potporodica pravi jeleni {Cervinae),

rod lopatari (Dama) i vrstu jelen lopatar (Dama

dama L.).

Jelen lopatar dolazi u dvije podvrste. Na

našem podruĉju i u ostataku Europe prisutan jetzv. europski jelen lopatar (Dama dama dama), a

na podruĉju Male Azije obitava perzijski jelenlopatar (Dama dama mesopotamica). Razlike

izmeĊu ove dvije podvrste su malene, odnosno perzijski je lopatar nešto veći te mu plosnatostrogovlja poĉinje bliţe bazi roga. Pripadnost istojvrsti pokazuje i ĉinjenica da meĊusobnim parenjem daju plodne potomke.

NazivljeMuţjaka nazivamo lopatar, lanjac ili

šarenjak, a ţenku košuta. Mlado oba spola dokonca oţujka druge kalendarske godine(završetak lovno gospodarske godine u kojoj suse ţenke telile) tele ili jelenĉe. Nakon tog periodamlade ţenke do prvog teljenja nazivamokošutice, a muţjake do ĉišćenja prvih rogova jelenĉić (druga godina ţivota).

Po jakosti rogova muţjake nazivamo slabim,srednjim, dobrim ili jakim lopatarom. Mlado je

jelenĉe ili tele.

RasprostranjenostDomovina jelena lopatara je Mala Azija,

odnosno Istoĉno Sredozemlje, gdje je i nastanjenkao autohtona vrsta. Prije više stoljećadopremljen je iz krajeva Sredozemnog mora u

zemlje Srednje i Sjeverne Europe. Budući datreba mali ţivotni prostor, po dolasku u Europuse prvenstveno uzgajao u ograĊenim lovištimaveleposjednika. Danas ga u slobodnim lovištimakao i u ograĊenim prostorima ima po cijelojEuropi, a ponajviše u Njemaĉkoj, Ĉeškoj,Slovaĉkoj, Velikoj Britaniji,


31/214

Danskoj i MaĊarskoj. Smatra se da sunajkvalitetniji lopatari upravo u MaĊarskoj.Lopatare nalazimo i u pojedinim dijelovima

Sjeverne i Juţne Amerike, te u Juţnoj Africi. UHrvatskoj ga ima u Kunjevcima kraj Vinkovaca

(jedna od prvih slobodnih populacija u našojdomovini). Za razliku od takvog tipa uzgoja, u

Hrvatskoj Dubici, Iloku i Kutjevu postoje uzgoji

u ograĊenim prostorima. Konaĉno, na Brijunima,Malom Lošinju, Istri i nekoliko drugih otoka uDalmaciji i Hrvatskom primorju postoje manje

populacije j elena lopatara koje se ne uzgajaju u

gospodarske svrhe. Danas se lopatari nalaze u

većini gaterskih uzgoja diljem RepublikeHrvatske te u većini objekata takozvanogseoskog turizma. Iako je ekonomska perspektiva

uzgoja obzirom na iskoristivost mesa, koţe irogova te zbog drugih komparativnih prednosti

velika, u Hrvatskoj još nije zaţivio farmski uzgojlopatara.

Izgled i graĊa tijela Jelen lopatar je po svojim dimenzijama

znatno manji od obiĉnog jelena. Visina u grebenuiznosi mu do 110 cm, duţina tijela

Košuta i lopatar u vrijeme izmjene zimske u ljetnu dlaku.

do 140 cm, a rep je dugaĉak 15 -20 cm. Masamuţjaka varira od 50 do 100 kg (masa pojedine jedinke moţe jako varirati ovisno o dobu god ine istanju ţivotinje npr. masa

Košuta s teletom u ljetnoj dlaci.

jelena prije i poslije rike moţe varirati inekoliko desetaka kg.). Ţenka je znatno lakša imase je od 30 do 60 kg. Sinonimi lanjac i

šarenjak potjeĉu od pojave da uz osnovnu bojudlake koja je ljeti crvenkasto smeĊa s tamnom prugom po leĊ ima, po tijelu ima i jasno vidljive bijele toĉke poredane duţ hrpta i po rebrima,dok su trbuh, unutarnja i donja strana nogu, rep

odozdo i zadnjica bjelkasti. Takve bijele pjege

ne pokazuju pravilnost u rasporedu. U krdu

lopatara nisu rijetke varijante sasvim bijele ili

pak sasvim crne boje (melanizirani

Lopatar u zimskoj dlaci.


32/214

tip). Zimi je dlaka jednoliĉno sivo smeĊa, po hrptutamnija, prema trbuhu svjetlija, a unutrašnja strana

nogu, rep odozdo i zadnjica su bijeli. Jedinke

kojima je ljetna dlaka tamno obojena, imaju

zimski pokrov još tamniji. Trbuh i unutarnjidijelovi nogu su gotovo bijele boje. Duţ repanalazi se crna pruga, okruţena svjetlijom dlakom.Zbog specifiĉnosti izgleda i boje dlaĉnog pokrivaĉa nepomiĉnog jelena lopatara je iznimnoteško primjetiti u šumi. Muţjak nosi rogovlje kojeu svom donjem dijelu sliĉi rogu obiĉnog jelena,dok se u gornjem dijelu, toĉnije od srednjeg paroška, rog splosni i p roširi u obliku lopate. Zbogtakvog oblika roga i dolazi naziv lopatar. Što serogovlja tiĉe vrijede svi navodi izneseni općenito o

rogovima kod obiĉnog jelena. Iznimka je jedino utome što rogovi imaju lopatasti oblik. Najdonji i

najdulji

Lopatar s razvijenim rogovljem na kojem je dobro izraţenaostruga (strelica).

straţnji paroţak nazivamo "ostrugom". Po obliku su rogovi prve godine šiljci, bez

paroţaka i sa vijence m. Drugi su nešto dulji, atek treći poprimaju oblik lopate. Teţina rogamoţe biti do 4 kg. Što je muţjak zreliji i jaĉi,rogovi mu otpadaju ranije. Otpadanje i poĉetakrasta mogu biti već u mjesecu travnju, da biskidali ĉupu u kolovozu, odnosno u rujnu imali

zrele i

oĉišćene rogove. Ţenke nemaju rogove. Muţjakekarakterizira i izraţeno grlište te veliki prepucij

koji zbog obraslosti velikim i dugim dlakama

nazivamo i ĉetka. Prepucij se u vrijeme tjeranjaizvrće i postaje tamnije pigmentiran. Zubna

formula I 0\4; P 3\3; M 3\3, što ukupno ĉini 32

zuba. Lanjac nema oĉnjaka na gornjoj ĉeljusti(biseraka) kao obiĉni jelen.

Mirisne ţlijezde Jelen lopatar ima nekoliko mirisnih ţlijezda,

odnosno specijaliziranih podruĉja koţe bogatihraznim sekretomim ţlijezdanim stanicama. Nalaze se u interdigi talnom podruĉju,metatarzalnoj ţlijezdi i suborbitalnoj ţlijezdi,koje dolaze kao parne ţlijezde u oba spola. Uz tomuţjaci imaju i mirisne ţlijezde u podruĉju prepucija.

Postojanje ţlijezdane aktivnostimeĊupapĉane regije (interdigitalne) već je dugo poznato u j elena lopatar a, tako da su u p rošlostilopatare znali opisivati kao "divljaĉ sa znojnim papkom". Ove solitarne ţlijezdice se nalaze ukoţi meĊupapĉanog prostora straţnjih nogu uobliku fisure ili uskog dţepića. Sekret i intenzitetmirisa ĉini se ostaju nepromijenjeni tijekomcijele godine u oba spola. U novoroĊene teladiţlijezdice nisu aktivne, već njihovo luĉenje poĉinje tek kada je tele staro dva do tri tjedna. Na taj naĉin pomaţe da tele ostane bez mirisa na poĉetku svoga ţivota. Na prednjim nogama nasliĉnom mjestu postoji dţepić u koţi, ali nije primjećeno luĉenje sekreta prepozna tljivogmirisa.


33/214

Poloţaj metatarzalne ţlijezdemakroskopski se lako primjeti izvana po

ĉetkastoj nakupini ĉvrstih dlaka, površine40x40 mm, odmah ispod pete. Dlake su

dijelom prekrivene kremastim voštanimsekretom koji u kombinaciji s urinom te pod

utjecajem mikrorganizama daje specifiĉnimiris. Sve skupa ĉini metatarzalni organ kojiima veliku ulogu u mirisnoj komunikaciji

jelena lopatara. Histološki preparati ţlijezde pokazuju veliku koliĉinu lojnih ţlijezda u podruĉju kutisa koţe, ispod kojih se nalaz i sloj jako zavijenih znojnih ţlijezda (klupĉaste

ţlijezde). Tarzalna ĉetka dobro je uoĉljiva i utek roĊene teladi, ali ponovno, sekrecijaizostaje do 3. tjedna ţivota.

Ispod kuteva oba oka nalazi se dţepić ukoţi koji oznaĉava mjesto suborbitalnemirisne ţlijezde. Ona se sastoji od lojnih iznojnih ţlijezda koje u kombinaciji luĉe smeĊiSekret sliĉan vosku.

Za vrijeme rike jeleni imaju priliĉno prodoran i poseban miris. Sliĉan miris moţe seosjetiti i u udubinama što ih naprave straţnjimnogama u zemlji i u koje potom uriniraju. Taj

miris ne postoji u mokraći jelena izvan sezone parenja. Udio u tom specifiĉnom miris u ima i prepucijalna mirisna ţlijezda. Zadnjih 15 do20 mm prepucija s unutrašnje strane je mjestogdje se nalaze brojne kratke papile na koţi. Neko vrijeme prije rike dolazi do eventracije

prepucija. Papile koje se tada izvrnu prema

van povećavaju se, a i cijela sluznica tog dijela prepucija postaje tamno pigmentirana. Ubrzo

poslije rike prepucij se vraća u prvobitnostanje. U sluznici koja se ovako mijenja

tijekom sezone parenja postoje velike

tubularne ţlijezde znojnice i velike ţlijezdelojnice sliĉne ţlijezdama u drugim dijelovimatijela specijaliziranim za stvaranje mirisa.

Pretpostavlja se da zbog povišene razinemuških spolnih hormona, testosterona iandrogena dolazi do hipertrofije ovih ţlijezda ida one imaju

veliku ulogu u stvaranju prepoznatljivog

mirisa kojim jelen lopatar tijekom rike

oznaĉava svoju dominantnost nad drugimmuţjacima.

Osjetila Njuh je u lopatara kao i kod druge jelenske

divljaĉi iznimno dobro razvijen pa je tako uz prikupljanje mirisnih informacija iz okoliša imeĊusobna komunikacija mirisom takoĊer navrlo visokoj razini. Vid nije tako dobro

razvijen. Oĉi su smještene postrano na lubanji,što uz horizontalne zjenice osigurava jelenima

priliĉno široko vidno polje. Us prkos tome, oĉisu astigmatiĉne pa lopatari dobro vide samoobjekte u pokretu. Uši su visoko postavljenena glavi u više manje vertikalnom poloţaju,dvostruko su duţe nego šire. Uške se mogu pomicati skupa ili neovisno, ĉak za 180stupnjeva naprijed ili natrag, dok ostatak glave

miruje. To im omogućuje da ĉuju zvuk iz svihsmjerova, a da pri tome ne privuku paţnju nasebe okrećući glavu.

Izgled vegetacije na Brijunima gdje se na površini od 3165 hanalazi populacija od oko 800 jedinki.

IshranaU ishrani je sliĉan obiĉnom jelenu, ali je

ipak donekle skromnijih zahtjeva. Hrani se

raznovrsnim biljkama i usjevima te moţenanijeti dosta štete na šumskim nasadima.Potrebu za pitkom vodom moţe namiriti izmanjih vodotoka (potoci, rukavci, jezera), iako

većinu potreba za tekućinom podmiruje


34/214

kroz hranu. Jeleni lopatari se hrane uglavnom

ispašom na pašnjacima na kojima borave u krdima.Cesto znaju brstiti izbojke i pupoljke na drveću,šikari i grmlju, brstiti mladice iznikle iz zemlje ili panjeva odrezanih drve ća. Zbog toga mogu poĉ initi popriliĉnu štetu na b iljnim zajedn icama ukoliko im broj nije usk laĊen s vel iĉinom i uvje tima u stani štu.

Primjer za takvo stanje je otok Badija kraj Korĉule

gdje je nekontroliran broj lopatara u kombinaciji s

nekontroliranom ilegalnom sjeĉom ugroziovegetaciju cmogoriĉne šume. Sastavni dio prehrane,

osobito na jesen, su i razni šumski

Jeleni lopatari često znaju brstiti izbojke i pupoljke na drveću, šikari igrmlju.

plodovi poput ţ ira, bukvice, kestena, raznih bobica,šumskog voća, gljiva i sl.

Jeleni lopatari obiĉno na pašu izlaze u zoru i usumrak, dok se preko dana povuku u šumu naodmor i preţivanje. U staništima gdje ih nitko neuznemirava ili su naviknuti na ljudsku prisutnost

lopatari se hrane tijekom cijelog dana. U

suprotnom, na ispašu izlaze tek kad se uvjere da

nema nikakve opasnosti. Na primjećeni znakopasnosti krdo se povlaĉi u šumu i to ne kasom većĉesto, što je karakteristiĉno za lopatara, uskokovima pri ĉemu se sve ĉetiri noge nalaze

istodobno u zraku. Kada procjene da je opasnost

minula, lopatari se redovito brzo vraćaju na hranu.

Stanište Već nam ĉinjenica da je jelen lopatar

mediteranskog porijekla govori da je i skromnijih

zahtjeva pri izboru hrane. Njemu odgovaraju

šumski predjeli s više šikara i pašnih površina.Budući da je dosta nemiran, u predjelima gdje ţiviviše lopatara ne vole boraviti ostale krupne vrstedivljaĉi (srna i jeleni obiĉni). Ne kaljuţa se pa munisu potrebni vodni tereni. Kompleksi šuma moraju biti primjere ne veliĉine, ali ne tako veliki kao zaobiĉnog jelena.

Naĉin ţivota Jeleni lopatari drţe se u krdima koje ĉine

košute sa teladi te jednogodišnji jeleni, dok sestariji muţjaci obiĉno drţe van krda. Oni se pridruţuju krdu tek tijekom parenja. Jedino tada

jeleni lopatari pokazuju i znakove teritorijalnog ponašanja. Krda su obiĉno manje veliĉine, ali uraznim parkovima, ograĊenim lovištima ilistaništima manje površine (otoci) krda mogudosegnuti i broj od 70 jedinki. Migracije su

primijećene samo u sezoni parenja kada jakimuţjaci protjeruju slabije koji tada u potrazi zaţenkama odlaze na druge lokacije. Tijekom cijelegodine lopatari ţive u krdima malog radijusa


35/214

Krdo lopatara i karakterističan izgled potkresane vegetacije.

kretanja pa su prilično vjerni staništu. Zauzgoj su dovoljne površine od 1000 do 2000ha, ali bez uznemiravanja. Kreće se hodom,kasom i skokom, pri čemu se istodobnoodrazi sa sve četiri noge te skače u vis inaprijed. Jelen lanjac se nikada ne kaljuţa. Po načinu ţivota, ponašanju, prehrani isocijalnoj formaciji sličan je jelenu običnom.U teritorijalnim zahtjevima je skromniji od

jelena običnog što ga čini prikladnijim i zalošija staništa.

Razmnoţavanje Sezona parenja za lopatare počinje u

rujnu, a vrhunac dostiţe sredinom listopada.U našim staništima rika lopatara često

završava u studenom. Jeleni tijekom sezoneparenja mijenjaju svoje ponašanje, odebljaim vrat, miješaju se sa košutama i zauzimajurikališta, odnosno mjesta gdje se okupljaju

Borba lopatara u vrijeme parenja.

košute s kojima će se pariti. Muţjacitrljanjem glave (suborbitalna ţlijezda) irogovlja o granje te struganjem straţnjimnogama po zemlji i uriniranjem na ta mjesta

označavaju svoju dominaciju nad drugimjelenima kao i svoj socijalni i fiziološkistatus. Pretpostavlja se da struganjem

straţnjih nogu jelen ispušta mirisnu oznakupritiskom na međupapčanu ţlijezdu. Tajmiris dodatno pojačavaju urinirajući na tomjesto, pri čemu udio u mirisu potječe i odprepucijalne ţlijezde. Na taj način ţenke uestrusu mogu pronaći reproduktivnonajboljeg partnera.

Struganje tla nogama u jelena predstavljadakle način komunikacije među muţjacima,ali i između spolova. Ovakvo ponašanje ukrdu prvenstveno je uvjetovano

hijerarhijskim poloţajem, utjecajemtestosterona i dobi ţivotinje. Stoga stariji idominantni muţjaci na taj način objavljujusvoju dominaciju i agresivne namjere

drugim jelenima. Urin u strugotinama, bi

Lopatar za vrijeme rikanja.


36/214

mogao obzirom na sadrţaj metaboličkih produkata imati ulogu oglašavanja psihološkog stanja ostalim rivalima. Dok zatrljanje grana glavom, znanstvenici smatraju

da predstavlja ostavljanje informacija o

postojanju i identitetu.

U vrijeme parenja lopatari se ponašaju slično kao i obični jeleni, ričući predvečer, ujutro i noću (ponekad i danju). No, rika ulopatara nije toliko snaţna i glasna, a samim time niti atraktivna kao kod običnog jelena. Privučene olfaktornim podraţajima i rikom oko rikališta se skupljaju košute, ali i drugi jeleni. U slučaju kada se sretnu jeleni sličnog statusa moţe doći do borbe. Teborbe obično ne rezultiraju teţim ozljedama,

ali je moguće da se dva jelena toliko zapetljaju rogovima da se ne mogu

razdvojiti. Bez intervencije, oba grla ugibaju

od iscrpljenosti. U vrijeme rike jeleni ne

uzimaju dostatne količine hrane što u kombinaciji s velikim naporima dovodi do

znatnijeg gubitka na tjelesnoj masi. To je

ujedno i glavni razlog za neprikladnost

lopatara za ţivot u planinskim lovištima. Drugim riječima, kasni završetak sezone parenja ne ostavlja dovoljno vremena

iscrpljenim muţjacima da se pripreme za ulazak u tešku zimu, uslijed čega često ugibaju.

Košute su gravidne 33 tjedna, odnosno oko 7 i pol mjeseci, tako da teljenje pada

krajem svibnja ili početkom lipnja. Košute u pravilu tele jedno tele, svega 11% njih oteli

blizance. Prva dva tjedna telad je preslaba

da prati majku pa kao i kod smeće divljači

košuta ostavlja mlade prikrivene u logi. Mladomoţe biti mase oko 15 ili nešto više kg.Slučajno pronađena telad u takvimsituacijama ne bi smijela biti dirana niti

premještana, u tome slučaju na njima zaostajeljudski miris. Lopatari spolno

dozrijevaju sa dvije godine starosti.

Ţivotni vijek Kao i većina vrsta jelenske divljači i lopatar

moţe u povoljnim okolnostima doţivjeti 17 pai više godina, no to su ipak rijetke iznimke.

Bolesti i neprijatelji

Neprijatelji su mu isti kao i za jelena

običnog. Isto vrijedi i za bolesti, ali uznapomenu daje ponešto otporniji na bolesti, uprvom redu parazitame.

1. Otisak papaka. 2. Izgled izmeta.

Tele.


37/214

Klasifikacija

Po lovnoj klasifikaciji jelen aksis pripada u

divljaĉ visokog lova. Po tjelesnom ih pokrovuubrajamo u dlakavu, a prema Zakonu o lovstvu u

krupnu divljaĉ zaštićenu lovostajom. Nije našaautohtona divljaĉ. Prema zoološkoj taksonomiji jelen aksis ( Russa axis L.; Axis axis H. Smith)

spada u koljeno svitkovaca (Chordata),

potkoljeno kralješnjaka (Vertebrata), razredsisavaca (Mammalia), podrazred plodvaša(Placentalia), red parnoprstaš a (Artiodactyla), podred preţivaĉa (Ruminantia), porodicu jelena (Cervidae),

potporodicu pravi jeleni (Cervinae), i rod aksis.

NazivljeMuţjaka nazivamo jelen, ţenku košuta, a

mlado oba spola do konca oţujka drugekalendarske godine (završetak lovno gospodarskegodine u kojoj su se ţenke telile) tele ili jelenĉe. Nakon tog per ioda mlade ţenke do prvog teljenjanazivamo košutice, a muţjaka do ĉišćenja prvihrogova jelenĉić.

RasprostranjenostDomovina aksisa je Azija. Kao autohtonu

divljaĉ nalazimo ga u Pakistanu, Burmi,Kambodţi, Laosu, Vijetnamu i Tajlandu. UIndiji ţivi nekoliko vrsta aksisa. Iako sustanovnicima europskih prostora ovi jeleni

poznati od davnina, relativno "noviji" pokuša jiintrodukcije datiraju od prije 150- 200 godina.

Naime, na našem kontinent u odgovara ju im blaga klimatska podneblja bez izraţenih zima isnijeţnog pokrivaĉa. Na podruĉju Hrvatskeudomljen je najprije na Brijunima, odakle je

naknadno proširen na otoĉka (Cres, Plavnik,Lokrum, Jakljan, Mljet) i kontinentalna staništa poput Macelja, Zelendvora, Lukova ili

Boţjakovine. Od tih pokušaja raseljavanja pohrvatskom tlu preostale su osim na Brijunima

samo izolirane populacije na otocima Cresu

(Punta Kriţa ) i Rabu (Kalifront), doknaseljavanje aksisa u kontinentalna podruĉja nijeuspjelo. S brijunskog arhipelaga aksis ĉesto prepliva i na istarsko podruĉje, gdje ga pak zbogšteta

JELEN AKSIS


38/214

redovito progone i odstrjeljuju, tako da se

tamo ne uspijeva odrţati. Uspješno je naseljeni u neka druga područja diljem svijeta(Australija, Novi Zeland, Argentina i Brazil).

Izgled i građa tijela U tjelesnom opisu ističe se crvenkasto smeđa

dlaka koja je po hrptu tamnije

Košuta.

obojena. Podvratak, trbuh i unutarnje strane

nogu su ţućkasto bijele boje. Sa obje stranetijela, preko butova i zadnjice nalazi se

karakterističnih sedam redova bijelih pjega,gušće poredanih u donjim redovima.Karakteristična obojenost dlačnog pokrova nemijenja se s linjanjem.

Visina mu iznosi 85-95 cm, duljina 135- 150

cm, a mase do 100 kg za muţjaka odnosno 50-60 kg za ţenku. Rep mu je dulji od repaobičnog jelena i mjeri do 25 cm. Prema timproporcijama moţemo reći da

pripada u srednje velike jelene. Šesterac jeuobičajeni stupanj razvoja roga, a nose gasamo muţjaci. Na svakoj grani se razlikujumaksimalno tri paroška (nadočnjak, srednjak ivršni) tako da se na vrhu grane ne formira nitirašlja niti kruna. Odstupanja od ovog razvojasu rijetka, a očituju se

nastankom nepravilnih paroţaka izmeđunadočnjaka i srednjaka. Obzirom naspecifičnu građu rogovlja njegova se trofejaocijenjuje po posebnoj, sjevernoameričkojformuli (Boone and Crocket Club).

Način ţivota Kako potječe iz tropskih krajeva aksis se

nije uspješno aklimatizirao u našimstaništima tako da mu razvoj rogova, parenjei teljenje nisu vezani za godišnju dob. Naime,obzirom na tropske uvjete izvornog staništaovi fiziološki ciklusi nisu uvjetovanigodišnjom sezonom. Drugim riječima, uistom krdu se istodobno nalaze košute urazličitoj fazi rasplodnog ciklusa, odnosnojeleni u različitim fazama ciklusa rastarogovlja. Iz tih razloga njegovo udomljavanje

i širenje na nova staništa nije uspjelo.Socijalna struktura i hijerarhija unutar krda

kao i među jedinkama podjednaka je onojopisanoj u drugih vrsta jelenske divljači.Aksis je vrlo plaha ţivotinja i ne rijetko (poinstinktu, a napose u izvornom azijskom

staništu) u bijegu pred progoniteljem ulazi uvodu, stoga mu odgovaraju vodotocima

bogata područja.

Krdo jelena aksisa.


39/214

ogonjen, moţe preskakivati prepreke do 2 m

ine.

Razmnoţavanje Kao što je prethodno izneseno, razmnoţavanje

e vrste u našem podneblju nije vezano uz

reĊenu sezonu. U svojoj postojbini košute imajuije sezone teljenja, odnosno prvu od studenogprosinca, a drugu nakon monsunskih kiša, od

bnja do li pnja. Kada bi se u oštrijim uvjetimantinentalne klime košute telile tijekom zime, zakih temperatura i snijeţnog pokrivaĉa ugibali bioje, i košuta i tele. Unatoĉ tome ova vrsta imaoki reprodukcijski potencijal pri ĉemu košutaĉešće nosi dvo jke, a nerijetko i tri ploda. Kako

aviditet traje svega 7-7,5 mjeseci, a košutakon teljenja ubrzo biva ponovno oploĊena, toaĉi da se u samo 15 mjeseci moţe dva putaliti.

Ishrana

U ishrani je aksis skroman, odnosno odgovara

u i hrana manje nutritivne vrijednosti, bogatija

ulozom i pektinima.

Osim paše rado i brsti, kroz obroke rasporetijekom 24 sata, kao i kod većina preţivaĉa. uzima šumske plodove, ţir, gljive, voće, kdrugu dostupnu hranu bogatu ugljikohidra

MeĊu njima su ĉesto i povrtne kulture. Zbosklonosti ĉini znatne štete na vinograd

voćnjacima i okućnicama.

Ţivotni vijek Jelen aksis u povoljnim okolnostima m

doţivjeti do 20 godina starosti.

Bolesti i neprijatelji

Aksis oboljeva od istih parazitamih i zar

bolesti kao i ostali pripadnici porodice Cervid

našem podneblju. Relativno slab pobol ove rezultat je skromnog brojnog stanja i izolir

staništa. Stoga je prijemĉljiviji za oboljenkohabitaciji s drugim vrstama s kojima

stanište. Iz istog razloga i broj drugih predatovrsta koje bi mu predstavljale priro

neprijatelja je iznimno ograniĉen. Sasvimrazumljivo da je predaciji najizloţ

podmladak.


40/214

KlasifikacijaPo lovnoj klasifikaciji smeća divljaĉ pripada

u divljaĉ visokog lova. Po tjelesnom ih pokrovuubrajamo u dlak

Documents

zoologija divljači.pdf