Zvuk Jedne Ruke

(Uvid u prirodu uma)

~

Željko Musović

Copyright 2013 Željko Musović

Izdanje PD Unlimited

~

Licence Notes

Thank you for downloading this free ebook. Although this is a free

ebook, it remains the copyrighted property of the author, and may

not be reproduced, copied and distributed for commercial or non-

commercial purposes. If you enjoyed this book. Please encourage

your friends to download their own copy.

Thank you for your support.

2

Sadržaj

Umjesto uvoda

I dio: Život, smrt i “rezervne varijante”

Duša...?

Viđenja stvarnosti

Život

Dokazi pod lupom

Ključevi

II dio: Ja?

Početak

Zabluda

Odgovor

III dio: “...živjeti u jasnosti”

Bez oklopa i oružja

Umjesto zaključka

Literatura

O autoru

3

UMJESTO UVODA

Drevne zagonetke pod imenom koani su kineski izum, ali su ih i

japanski zen učitelji davali svojim učenicima da bi ih naučili da

zaustave, ili preduprijede lutanje uma.

Mokurai (“Tiha grmljavina”) je bio starješina hrama u Keninu.

Jedan od njegovih učenika je bio i mali, dvanaestogodišnji Tojo

koji je često posmatrao starije učenike kako svakog jutra i večeri

posjećuju učitelja u njegovim odajama da bi primili pouku u vidu

san-zena, ili ličnog vođstva. Naravno, i Tojo je imao želju da

primi san-zen, ali mu je Mokurai uvijek govorio da sačeka, jer je

premlad. Ipak, Tojo je bio uporan, pa učitelj napokon pristade da

mu da koan: “Zvuk dvije ruke možeš da čuješ kad pljesneš

rukama,” – reče Mokurai – “ali, ja želim da mi pokažeš zvuk jedne

ruke!”

Tojo se nakloni i ode u svoju sobu da razmisli o problemu. Kroz

prozor se čula muzika gejši. “Aha! Imam ga!”, obradovao se.

Sljedeće večeri učitelj od njega zatraži odgovor i on poče da izvodi

muziku gejši.

“Ne, ne!” – reče Mokurai – “To nije zvuk jedne ruke. Nijesi

shvatio.”

Tojo se vrati u svoju sobu i sjede u ugao: “Zvuk jedne ruke – šta bi

to moglo biti?” Iznenada ču kako kaplje voda. “Mora da je to!”

Kad je opet stao ispred učitelja Tojo poče da oponaša kapanje

vode. Mokurai se nasmija i kratko reče: “Pokušaj ponovo.”

Uzalud je Tojo razmišljao i pokušavao da otkrije zvuk jedne ruke.

Čuo je huk vjetra. ...Pogrešan odgovor. Čuo je krik sove. Ni taj

nije valjao… Skoro godinu dana je je razbijao glavu i dolazio kod

učitelja sa raznoraznim zvucima, ali bez uspjeha – svi su bili

pogrešni.

Na kraju je uronio u istinsku meditaciju, prestao da traži zvuke i

tako došao do pravog, “nečujnog” odgovora na koan.

4

*

Kad sam prvi put (2002. godine) pročitao ovu priču imao sam uti-

sak da je pomalo glupava. Zapravo, nijesam mogao da prihvatim

činjenicu da Tojo ne vidi nešto tako očigledno: “Pa, zvuk jedne

ruke je tišina! Ne može se tišina predstavljati drugim zvucima.”

Mislio sam da sam strašno pametan zbog toga što sam i prije kraja

priče pogodio (tačno) rješenje zagonetke. Međutim, ono što tada

nijesam znao je da sam u stvari bio “ćorava koka” koja je našla

zrno. Jednostavno, imao sam bljesak “selektivne inteligencije”, ali

i dalje od jednog drveta nijesam vidio šumu. Bilo je potrebno još

dosta vremena da uvidim da suštinske razlike između mene, Toja i

ostalih 99,99% stanovnika ove planete nije bilo.

Naime, tek prije nekoliko godina sam “progledao” i shvatio da je

opisivanje tišine potpuno normalna, tipično ljudska stvar. Naš

svakodnevni život je zasnovan na beskonačnoj priči o pojmovima

koji se ne mogu opisati, ili ništa ne označavaju, ali je toga malo ko

svjestan.

Sigurno mislite da pričam gluposti, ili da sam prolupao, zar ne? U

redu je, navikao sam na začuđene i one druge poglede i opaske.

Sad već pomalo i uživam dok gledam lica svojih sagovornika kad

im tokom razgovora o nekoj temi vezanoj za religiju ili psihologiju

postavim sljedeće pitanje:

Šta predstavljaju riječi vašeg imena i prezimena?

Nakon kraće 'Šta-li-sad-ovaj-ludi-'oće?' pauze, slijedi oprezan

odgovor: “Mene... Marko Marković / Jovana Jovanić sam JA. Zar

to nije očigledno?”

Pa, recimo da jeste, a očigledno je i da se iza, ili oko tog JA/imena

i prezimena nalazi i velika količina dodatnih informacija pa zato

svako od nas može bez većih problema i razmišljanja napisati

kraći esej na temu “Ja sam...”.

To je nešto što svako zna, jer je ta posebna, lična svijest najvažnija

stvar u životu bilo kog pojedinca, a kažu da i u smrti igra glavnu

ulogu.

5

Ali, razmislite o ovome: Da li bi se ono što je živo/svjesno “u

vama” (ono što zovete JA) nešto promijenilo ako biste sjutra

umjesto Marka Markovića postali Jakov Jakovljević?

Odgovoriću umjesto vas: Naravno da ne bi. …Da li vam to nešto

govori?

Da li ste se ikad zapitali šta u stvari opisujete svim tim riječima

koje koristite kad govorite o sebi?

Naravno da nijeste. To se ne radi, jer nije normalno.

*

Prije dvadesetak godina mi je, nakon teške bolesti, umro otac u 55-

oj godini, a zatim je uslijedio i niz preranih smrti mojih bliskih

prijatelja i prijateljica. Borio sam se s tim kako sam znao i umio.

Odrađivao sam posao i mislio o drugim stvarima. Kao i svi ostali.

U maju 2001. godine sam na planini Ključ (dio Bjelasice) i lično

doživio kratkotrajno “isključenje” i nakon toga sam se napokon

zapitao... Počeo sam da čitam razne knjige o životu kao prirodnoj

pojavi, o smrti, dešavanjima poslije smrti, bogu... Pažljivo sam

proučavao i analizirao sve ono što su naučnici, psiholozi, hrišćani,

budisti, hindusi... imali da kažu o tim temama; sâm sam razmišljao

o njima... i tako je nastala ova knjiga.

Ukratko, Zvuk jedne ruke je knjiga o svijesti, znanju, životu i

smrti. ...O mojoj vlastitoj potrazi za onim što stoji iza riječi. U njoj

je predstavljen, po mnogo čemu, jedinstven način razmišljanja i

gledanja na “stvari” i sasvim je izvjesno da će se nekim čitaocima

od mojih ideja i zaključaka dići kosa na glavi. Ipak, zanimljivo je

da se, po mom dosadašnjem iskustvu, ovo “upozorenje” odnosi i

na religiozne ljude i na ateiste. Što se mene tiče, to je samo jasan

pokazatelj da je posao dobro odrađen.

Neki djelovi knjige će možda izgledati malo negativni ili “teški”,

ali izdržite. Čitajte pažljivo, bez žurbe, otvorenog uma i na kraju

će sve doći na svoje mjesto.

“Enjoy the silence...”

6

Tri želje

Jednog sunčanog jutra, jedne godine, jedan čovjek je pecao na

obalama jedne rijeke. Poslije višečasovnog uzaludnog zabacivanja

udice, osjetio je blagi trzaj i plovak je potonuo. Veoma se

iznenadio kad je, nakon kratke borbe, izvukao ribu kakvu do tada

nije vidio, a ni čuo! Riba zlatne boje se koprcala na obali i

ispuštala zvuke koji su ličili na psovke. Skoro da je pao na koljena

kad je riba jasno i glasno rekla:

“Šta je, šta si zinuo? Kao da nikad prije nijesi čuo da postojim?!”

Zbunjen, čovjek je promucao: “T…tri že… želje!?”

“E, to su te slagali, ne ide to tako.” – reče riba podrugljivo – “Ja

nudim tri želje, ali ti možeš da izabereš samo jednu.”

Čovjek se pobuni: “Ali, nikad nije bilo tako!”

Riba sad već iznervirano uzvrati: “Jesi li ti čuo za onu: ‘lažu

novinari’? Vi ljudi ste baš smiješna bića – neko vam da prst, a vi

odmah od toga napravite slona. Ponavljam, možeš da izabereš

jednu od tri mogućnosti.”

“A, šta ako te ponesem kući i ispržim?” – zaprijeti čovjek, nada-

jući se boljoj ponudi, ali riba mirno odgovori: “Glupane, ostaćeš i

bez te jedne želje – ‘oćeš da ti kažem šta imam, ili nećeš?”

“Dobro onda, pričaj.”

“Evo ovako: prvo, možeš da živiš bogato 200 godina; drugo,

možeš da saznaš šta se dešava poslije smrti, i potonje, možeš da

doživiš prosvjetljenje u ovom životu, odnosno da saznaš ko si.”

Čovjek sjede na zemlju i poče da razmišlja:

‘Ona će mi reći ko sam?! Ja, eto, kao ne znam!? Šta da radim...

prva je dobra, ali bilo bi dobro saznati i ovo drugo. Ih, kad bi

mogle obje. Čekaj, vidi podmukle kurve zlatne! Pa, svaka religija

na svijetu govori da se život nastavlja poslije smrti, da je duša

besmrtna. Samo treba biti pametan i paziti da se čovjek ne ogriješi

previše. Tako je, sve to je već neko saznao i sve je zapisano, a za

tih 200 godina ja ću pročitati i naučiti ono što je potrebno.’

7

Riba viđe odluku u njegovim očima i reče: “Slušam.”

“’Oću da živim 200 godina!”

“U redu, a sad me vrati u vodu i želja će ti biti ispunjena.”

Kao hipnotisan, čovjek priđe vodi i učini što mu je rečeno. Riba

zapliva i lupi repom po površini. Istog trenutka čovjek nestade, a u

jednoj bolnici, u jednom gradu, rodio se sin jednom od najboga-

tijih ljudi u jednoj državi.

Naravoučenije: Lažu novinari, ali ne treba mnogo vjerovati ni

zlatnim ribicama!

*

Čovjek je dobio novi život, novo tijelo… Dobiće i nov identitet. Je

li to i želio? Pretpostavljam da bi se mnogi od nas “upecali” na isti

način. Svakodnevni život i iskustva iz prošlosti nam govore da

ljudi prednost daju ovom, zemaljskom životu, iako odreda

“vjeruju” u razna religijska i druga učenja o besmrtnoj duši, životu

poslije smrti, vaskrsenju... Zato i čitaju mnogobrojne knjige o

tome kako ljepše i bolje živjeti – kako dati smisao svom životu.

Neki drugi, novi život nas ipak, mnogo manje zanima od ovog što

ga upravo živimo, ali samo dok nam se, na ovaj ili onaj način, ne

približi smrt.

Prema tome, na prvi pogled, ribar je sasvim logično i pragmatično

razmišljao. Svjetske religije preko svojih učenja tvrde da se život

ne završava smrću, a neke od njih čak daju i detaljan opis

dešavanja poslije smrti uz uputstva za boravak na “onom” svijetu.

S druge strane, istina je i to da su razni mudri i umni ljudi u

posljednjih nekoliko hiljada godina neumorno pokušavali da

saznaju tajne i Zemlje i svemira, da poprave sebe i ljude oko sebe,

da olakšaju život sebi i drugima, otkriju svrhu života…

Međutim, da je bio malo manje “gladan”, možda bi mu kroz glavu

prošlo jedno uznemirujuće pitanje: “Ona mora da zna isto što i ja, i

nije valjda da mi drugu i treću želju nudi tek onako, radi reda?!”

Tu ima neka “kvaka”!

Zaista, postoji li ijedan razlog da pomislimo da postojeća učenja o

8

onome što ljudi zovu duša i o zbivanjima poslije smrti nijesu u

potpunosti tačna, ili da sveprisutna nagađanja o smislu života

možda i nemaju smisla?!

Ne smije se zaboraviti da je broj ljudi koji su, tokom našeg posto-

janja na ovoj planeti, dostigli viši nivo svijesti, pravo znanje, ili

uvid, bio veoma mali – ako ga uporedimo sa ukupnim brojem ljudi

koji su do sada živjeli. Takođe (i nažalost) neki od njih, kao Isus,

ili Buda na primjer, nijesu i zapisivali svoje misli, pa su nam

njihova saznanja i riječi dostupni tek iz “druge (ili ko zna koje)

ruke”. Možemo samo da se nadamo da su razni pisci, zapisivači,

prepisivači i prevodioci dobro radili svoj posao. Zatim, tokom

vremena njihove poruke su iznova tumačene i prilagođavane

saznanjima kasnijih autoriteta, trenutnim interesima i istorijskim

okolnostima, a od izvornog učenja je nastajalo pet, pa deset, pa sto

pedeset varijanti jedne istine. Uvid i spoznaja su ustupili mjesto

gomilama izvitoperenih tradicija, besmislenih obreda i napamet

naučenih rečenica koje odavno predstavljaju onaj važniji dio

postojećih religija.

Slično je i sa današnjom naukom. Naučnici su samo ljudi, sa svim

svojim slabostima i žudnjama, a često i finansijski zavise od raznih

centara moći. Njihova istraživanja su, zahvaljujući uskom obra-

zovanju, obično ograničena, ili usmjerena samo u jednom pravcu.

Kad tome dodate i (opšte)ljudsku sklonost ka veličanju prividnog

znanja, jasno je zašto i kako dolazi do degeneracije spoznaje.

Može zvučati paradoksalno, ali uopšte nije: ljudi su vremenom

dolazili do mnoštva informacija, ali su gubili znanje. Zato je i

stvoren toliki broj religija, filozofskih škola, pravaca, ideja,

naučnih teorija... Da je većina intelektualaca, filozofa, naučnika i

teologa znala (i da zna) o čemu priča, da sve nijesu shvatali

jednostrano, površno i pogrešno, to se ne bi desilo, zar ne!?

Samo u neznanju može istovremeno postojati nekoliko (stotina)

suprotstavljenih istina.

*

Nevolja je uvijek bila u tome što ljudi više vole da vjeruju nego da

znaju. Različite kulture/civilizacije, grupe ljudi i pojedinci su

9

tokom istorije zaista vjerovali u svašta i to najčešće zato što o

predmetu vjerovanja nijesu imali pojma. Da su znali ne bi

vjerovali! Kad si svjestan da nešto postoji, ili da je neoboriva

činjenica, onda nema potrebe da u to više vjeruješ. Isto je i sa

onima što ne vjeruju.

I vjernici i nevjernici vole da se raspravljaju, da onom drugom

nešto dokazuju. Tako, jedni vode debatu oko toga da li je svijet/

život rezultat stvaranja, ili slučajnosti. Drugi žele da saznaju

Isusovu krvnu grupu, ili bar kad će doći obećani Mesija i kako će

sve to izgledati – hoće li doći motorom, ili letećim tanjirom? A,

treći proriču budućnost na osnovu Biblije, Nostradamusa, kostiju,

znakova u prirodi… Ali, nekako nikako da skontaju da idemo

istim tragom već hiljadama godina, da u stvari slijepac slijepcu

opisuje crvenu boju!

Što se već dešavalo, to nam se dešava, i to će se i desiti.

Ipak, da li je danas nešto drugačije? Da li se naše vrijeme razlikuje

od prethodnih vjekova, ili milenijuma u kojim su razni proroci

najavljivali “posljednje dane” i propast svijeta?

Možda je svijet uvijek bio na ivici ludila, ali mi se čini da nije

uvijek bilo i potpuno normalno izučavati “pelikane homoseks-

ualce”, praviti i izlagati skulpturu “Govno djeteta Toma Kruza”,

baviti se drugim glupostima i tako praviti “nemjerljiv” doprinos

napredovanju ljudske vrste.

Zar nije “malo” neobično kad na dnevniku čujete da je tim

njemačkih naučnika utvrdio “da duboko i pravilno disanje ima

umirujući uticaj na čovjeka…”, a znate da tu “novootkrivenu”

činjenicu zna i svaka baba od Indije do Japana?

Stvarno ne mogu tvrditi da se u bîti vidljivo razlikujemo od pre-

daka, ali se svakako puno bolje pravimo blesavi od njih. Takođe se

ubrzano trudimo da povećamo i opšti i pojedinačni “koeficijent

gluposti” – mozgove pretvaramo u obična skladišta za milijarde

bezveznih, nekorisnih informacija o sportu, politici, glumcima i

pjevačicama, mobilnim telefonima... Misli su nam jednolične i

predvidljive, sve manje dolazimo do sopstvenih saznanja i sve

manje i manje se krećemo.

10

Degenerativni “gen” je vidljiv u svemu: muzici, filmu, društvu,

religiji, nauci… Tehnologija je tu i forma je tu, ali sadržaj izostaje.

Kompjuteri misle i rade umjesto ljudi, televizija im govori kako da

izgledaju, šta da jedu, šta da slušaju, gledaju, kupuju… Skoro čitav

život je podređen/posvećen stimulaciji čula, ili njihovoj anesteziji:

droga, alkohol, kompjuterske igrice... Industrija seksa i zaborava,

to jest zabave, cvjeta.

U takvom svijetu i sa takvim (kolektivnim) stanjem uma, ljudi ne

žele da razmišljaju o teškim temama i da se opterećuju preispi-

tivanjem svojih prioriteta. U odnosu na smrt, ako nekad i pomisle

na nju, mnogi su lakomisleni: “Svima se dešava.”, “To je prirodna

stvar, biće u redu”.

Poput našeg ribara, shvataju da je život kratak, pa kažu: “Želim

živjeti i uživati dok mogu, a ako me bude interesovalo šta se

dešava poslije – pročitaću. O tome govore filmovi i religije, a

postoje i naučna istraživanja.”

Zaista postoje, i sve je to lijepo – sve dok nas stvarnost žestoko ne

prodrma, smrću drage, bliske osobe, a dovoljno je i da nâs pogodi

kakva teška bolest. Možete li opisati strah koji vam se tada “uvuče

pod kožu”? Ne, jer upravo iz straha izbjegavamo razgovor, ili

razmišljanje o smrti, ali što više ćutimo (i starimo) ona je sve

strašnija, podmuklija i prisutnija.

Svijet je zato pun “vjernika” koji čitaju i pričaju o ljubavi, religiji,

Bogu, vječnom životu, besmrtnoj duši..., ali istovremeno žele i

mnogo seksa, slavu, skupe automobile, velike kuće, stvari i novac.

Svi vjeruju u (novi) život poslije smrti, ali se grčevito drže za ovaj

što ga “žive”. Smrt se ne pominje, odnosno poriče se. Živimo kao

da nikad nećemo umrijeti.

Rezultat je svuda očigledan: zbunjenost, glupost, prestravljenost,

neznavenost... zamaskirana “duhovnošću”, zabavom, nadmenošću,

grubošću, marketingom…

Izgleda da nešto nije u redu, da nešto ipak, nijesmo razumjeli kako

treba.

11

I

ŽIVOT, SMRT I “REZERVNE” VARIJANTE

Pod izrazom “život poslije smrti” se ne podrazumijeva nastavak

ovog (tjelesnog) života što ga upravo živimo, nego nešto sasvim

drugačije: opstanak naše “besmrtne duše” u jednom od nekoliko

različitih scenarija, zavisno od religije kojoj neko pripada.

Pojam duše predstavlja ljudsko nasljeđe staro hiljadama godina. U

stvari, staro je upravo onoliko koliko i svjesni strah od smrti, ili

pojavljivanje mrtvih u snovima živih. Ovo drugo je vjerovatno

najvažnija činjenica koja je u većini ranih, a zatim i današnjih

religija proizvela vjerovanje da smrt čovjeka nije i kraj njegovog

postojanja u nekom drugom svijetu – da postoji zagrobni život.

Sahrane, obredi i običaji koji se obavljaju po smrti neke osobe su

direktna posljedica tog vjerovanja.

Tako se strah od smrti s jedne strane ublažavao, jer je teorija (t.j.

vjera) potirala ideju o prestanku života, a s druge strane se i po-

većavao, jer je praksa stalno održavala neizvjesnost oko postojanja

drugog svijeta.

Ipak, vremenom je to prvobitno i naivno vjerovanje u opstanak

ljudskog bića poslije smrti poboljšavano, osnaživano raznim

saznanjima, idejama, pa i izvjesnim iskustvima pojedinaca, tako da

je postalo toliko moćno da iza njega danas stoje sve velike svjetske

religije, mnogi filozofi, filmske kompanije i jedan dio ljudi sa

naučnim titulama. Postepeno smo dobili i čitave nauke o duši koje

se dijelom poklapaju, ali i razlikuju.

12

DUŠA...?

U Indiji je već hiljadama godina “u opticaju” sljedeći opis: “Duša

se nikada ne rađa, niti umire. Jednom postojeća ne prestaje da

postoji. Nerođena je, vječna, neumiruća i prvobitna. Nije ubijena

kada je tijelo ubijeno.” (Bhagavad Gita, II: 20)

Jedan od onih koji su u staroj Grčkoj (dijelom) prihvatili ovaj opis

bio je i Platon. Po njemu: “Duša ne samo nadživljava smrt, već

postoji i prije rođenja. Boravila je u nebrojenim tijelima, vidjela je

sve stvari i stoga posjeduje znanje o svemu… Budući da je duša

privremeno smještena u tijelu, njena vizija istine može da bude

zamagljena i (ona može) pogrešno sebe da smatra tijelom, što vodi

nastanku straha od smrti koji opterećuje većinu ljudi.”

Mnogo godina kasnije, hrišćanski teoretičari i filozofi su odbacili

dio o „nebrojenim tijelima“ i utvrdili da je duša “po prirodi bestje-

lesna, nematerijalna, bez posebne lokacije”; “slobodna, svepri-

sutna, beskonačna, iznad svakog zakona…”. Ona je “dio Boga”;

“živa suština inteligencije” i “mikrokosmički nosilac života”.

Ali, šta je, zapravo, duša?

Na osnovu citiranih opisa se može zaključiti da je riječ o nečemu

što je prilično teško definisati i utvrditi šta tačno obuhvata, ali

ipak, većina religioznih ljudi se slaže da je: “Duša živo suštastvo

(t.j. suština čovjeka, ali ne i sam čovjek kao tjelesno biće)..., razu-

mna je i umna (mislena)..., koristi tijelo kao oruđe i daje mu život,

uzrastanje, osjećanje..., obdarena je voljom i delanjem (energi-

jom), stvorena je i sklona promjeni i sve je to primila od blagodati

Stvoritelja...” (Jovan Damaskin Tačno izlaganje pravoslavne vjere)

Duša, dakle, nije vječna, jer je stvorena, ali postaje besmrtna po

božjoj volji. “Duša može da umre, ali ne kao tijelo. Ona, kada umi-

re kroz grijeh, biva lišena duhovne svjetlosti, radosti i blaženstva,

ali se ne raspada niti biva uništena, nego ostaje u stanju mraka,

patnje i stradanja.” Isto tako, čovjekova besmrtnost nije zasnovana

(samo) na besmrtnosti duše nego na vaskrsenju Hristovom i

budućem vaskrsenju tijela.

13

Na dušu ne utiču bolesti, povrede i sve ostale stvari koje utiču na

materijalno tijelo. Ona je “nosilac” pojedinačne svijesti, a njen

“oblik” i ličnost se poklapaju sa oblikom i ličnošću materijalnog

tijela – što pokazuju brojna “posmrtna” iskustva.

Nešto drugačiji pristup (ali opet, sve u zavisnosti od pojedinca do

pojedinca) ovoj temi imaju psiholozi. Jedna od reprezentativnijih

definicija je ova: “Duša je jedinstvo svih psihičkih djelatnosti i kao

takva je autonomna i nezavisna u svojoj aktivnosti.” Inteligencija,

volja, mašta, pažnja, emocije, pamćenje, razumijevanje, vezanost,

odbojnost, snovi, parapsihološke sposobnosti... – sve to pripada

duši, i samo su razna imena za njene mogućnosti i funkcije.

Ideju o nematerijalnoj, besmrtnoj duši je prihvatao, a i danas je

prihvata i jedan broj ljudi koji se bavi prirodnim naukama. Svaki

od njih je, iz svog ugla, pokušao da ovoj “pojavi” da i naučno

utemeljenje. Tako je, na primjer, astronom Kamil Flamarion u

prvoj četvrtini XX vijeka napisao da: “Duša postoji kao lično biće.

Ona nadživljava smrt svog tjelesnog organizma, jer je besmrtna.

Sveopšta i čvrsta vjera čovječanstva u besmrtnost, već dokazana

filozofijom, može biti uspješno dokazana i prirodnim naukama.

Smrću tijela naša duša produžava svoje postojanje u drugom,

zagrobnom životu. Ako bi duša bila samo proizvod mozga, na koji

bi onda način u našem mozgu bilo moguće znanje o jedinstvu naše

ličnosti koje nas ne napušta od djetinjstva do starosti, kada je

naučno dokazano da se svi atomi našeg tijela potpuno izmijene u

toku jednog perioda od 7 godina.”

Međutim, većina naučnika uopšte ne koristi termin “duša” i ne

prihvata priču o nekom “nematerijalnom entitetu” koji stvara tijelo

i njime upravlja. Jedan od prvih koji je negirao nematerijalnost i

besmrtnost bio je Epikur (342-270 p.n.e.), a među njima je bio i

Nikola Tesla koji je u februaru 1937. napisao:

“Ljudsko biće nije izuzetak u prirodnom poretku stvari. Čovjek je

kao i univerzum, mašina. Ništa ne dopire do našeg uma, niti utiče

na naše djelovanje, posredno ili neposredno, a da nije odgovor na

poruke koje čulima primamo iz spoljašnje sredine. Zbog sličnosti

naše konstitucije i naše okoline, svi slično odgovaramo na slične

14

uticaje, a kao rezultat naših reakcija dolazimo do razumijevanja.

Tokom svih ovih vjekova, razvijali su se beskonačno složeni me-

hanizmi, međutim ono što zovemo ‘duša’ ili ‘duh’ nije ništa više

od zbira svih funkcija tijela. Kada ove funkcije nestanu, takođe

nestaju i ‘duša’, ili ‘duh’.”

Slično je i danas. I dalje imamo i “Tesle” i “Flamarione”. Magla

koja obavija “ono što zovemo duša“, i pored brojnih otkrića do

kojih se došlo u proteklih 70-80 godina, uporno opstaje.

Hrišćanstvo i život poslije smrti

Biblija, kao glavni izvor mudrosti i znanja koji koriste svi hrišćani,

ne nudi jasan odgovor (po mom mišljenju). Kao i kad se govori o

brojnim drugim egzistencijalnim, moralnim, ili uopšte ljudskim

pitanjima, postavljanim tokom vjekova, u istoj knjizi (ili tačnije,

kako ime kaže, knjigama) možete naći argumente, ili djelove

teksta, koji će podržati, ili negirati ono što zastupate. Na primjer,

kad je život poslije smrti u pitanju, naći ćete ovo: “Jer živi znaju

da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plate… Sve što ti

dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada ni

mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.” (Knjiga propo-

vjednikova, 9:5,10)

Ali, takođe i ovo: “A kad umrije siromah (Lazar), odnesoše ga

anđeli u naručje Avraamovo; i umrije bogat i zakopaše ga. I u

paklu kad bješe u mukama podiže oči svoje i ugleda Avraama i

Lazara u naručju njegovu.” (Luka, 16:22, 23)

~

Prvi hrišćani su prihvatali učenje o reinkarnaciji, ali je ono ubrzo

odbačeno. Ogromna većina današnjih hrišćana (i muslimana)

vjeruje da individualna svijest/duša poslije smrti odlazi direktno

Bogu, u raj (da bi se jednog dana opet ujedinila sa vaskrslim tije-

lom), ili u pakao (da bi tamo patila u vječnom ognju i mukama).

Pored raja i pakla, katolici još imaju i čistilište, a donedavno (do

2007. god.) je postojao i limbo, kao mjesto u koje su otišle duše

nekrštenih mučenika koji su živjeli prije Hrista, kao i duše djece

15

koja su umrla prije nego su krštena.

Pravoslavno hrišćansko “iskustvo” o drugom, ili “onom” svijetu

govori da smrt nije kraj čovjekovog života već samo početak

novog stanja ljudske ličnosti koja produžava da postoji odvojena

od tijela. Sudbina ličnosti zavisi od toga kako se ona odnosila

prema sopstvenoj smrti i pripremala se za nju.

“Smrt je međa koja ograničava vrijeme podviga za čovjeka i na

kojoj počinje vrijeme otplaćivanja… Nakon smrti nije moguće ni

pokajanje ni ispravljanje života.” (Mitropolit Makarije Moskovski)

A, evo kako po pravoslavnom učenju počinje život poslije smrti:

“Kada duša napušti tijelo pristupaju joj anđeli da je prate, a sile

tame je presreću želeći da je zadrže i ispituju je ne bi li u njoj našli

nešto svoje.” Time je označen čas privremenog suda nakon koga

duše pravednih prebivaju u svjetlosti, miru i predokušanju vječnog

blaženstva, a duše grešnika u sasvim suprotnom stanju. (Citati su iz

knjige Posmrtna iskustva u svjetlosti pravoslavlja)

Poslije poslednjeg (Strašnog) suda i vaskrsenja koje će se desiti

“na kraju dana” tijela umrlih ljudi će opet oživjeti, to jest,. sjediniti

se sa svojim dušama, i postati duhovna i besmrtna. Tada će “platu

prema djelima” primiti cjelovit čovjek.

Novija istraživanja

U posljednjih pedesetak godina su se u zapadnom, hrišćanskom

svijetu (naročito u SAD) pojavili i nešto drugačiji “tonovi”.

Objavljen je čitav niz knjiga čiji su autori bili doktori: Hans Holcer

(Hans Holtzer), Rejmond Mudi (Raymond Moody), Elizabet Kibler-

Ros (Elisabeth Kübler-Ross)... U njima su opisana i komentarisana

“posmrtna i vantjelesna iskustva” pacijenata koji su bili klinički

mrtvi, ali i lični kontakti sa duhovima preminulih (dr Kibler-Ros).

Glavni zaključci ovih istraživanja su “da se smrti ne treba bojati” i

“da nema suda ni pakla”. Iako su postojala određena loša iskustva,

velika većina ispitanika je kasnije izjavila da se “više ne boji

smrti”, a zabilježeni iskazi pokazuju da je “umiranje bolno, ali da

je sama smrt… spokojan događaj, bez bola i straha.” U većini

16

slučajeva “svjetlosno biće” ni na najgrešnija djela “ne reaguje sa

gnjevom i bijesom, već prije sa razumijevanjem”. “Svi imaju

osjećaj cjelovitosti – bog ne osuđuje, to čini čovjek”.

Smrt je po dr Kibler Ros: “…bezbolan prelazak u više stanje

svijesti, u kome produžavate da opažate i shvatate, smijete se… a

jedino što ste izgubili je ono što vam više nije potrebno, a to je

vaše fizičko tijelo.”

Po dr Mudiju, smisao zemaljskog života, kao i života poslije smrti,

je razvitak duše – neograničeni proces “rasta u ljubavi, razumije-

vanju” i “samorealizaciji”, što je i konačni cilj.

Dakle, “razvitak duše, naročito u pogledu duševnih svojstava

ljubavi i znanja, ne završava se smrću.”

Hindu i budističko učenje o reinkarnaciji

Po joga filozofiji smrt postoji samo u neznanju. Ona je iluzija, jer

niti umire duša, niti svijest. Tijelo “umire”, ali opet u stvari, samo

mijenja oblik zato što se elementi rastavljaju i ponovo sastavljaju.

Zapravo, samo postoje dva oblika života – jedan od rođenja do

smrti tijela, i drugi od smrti tijela do novog rođenja. Duša je

odvojeni, ali i istovjetni dio apsoluta, kosmičke svijesti, ili boga.

Ljudski život je samo jedan u nizu, a razlog zbog kog duša ide iz

jednog u drugo tijelo je težnja za ponovnim ujedinjenjem sa

apsolutom/bogom/kosmičkom sviješću. Na tom putu pojedinačna

iskra života (duša) doživljava evoluciju svijesti: zahvaljujući

promjenama tijela prikuplja iskustva, uči – sve dok ne stekne apso-

lutno znanje, spozna istinu. Promjena, ili putovanje se završava

kad duša ostvari znanje da je jedno/isto sa apsolutom.

Iako se duša nalazi u svemu živom, samo ljudsko tijelo može da

obezbijedi relativno brzu evoluciju svijesti koja na kraju rezultira

prelaskom ljudskog bića na sljedeću razvojnu stepenicu – čovjek

postaje svetac, a njegova duša završava putovanje. Svetaca je ipak,

malo, i rađanje obično može da se ponavlja milionima godina.

Zbivanja poslije smrti hindusi opisuju, ukratko, ovako: kad duša

napušti fizičko tijelo cjelokupna memorija od prapočetka, sve

17

emotivne i mentalne funkcije putuju sa njom i tada joj sve postaje

dostupno – tada duša sve zna. To znanje nije “u fizičkom obliku,

već u vibracijama”, i čuva se u našim drugim tijelima: “astralnom”

i, od njega suptilnijem, “kauzalnom”. Astralno tijelo se sastoji od

istih elemenata kao i fizičko, ali su oni u suptilnijem obliku. Ono

je nedostupno čulima i instrumentima (?!), ali i dalje predstavlja

nekakav materijalno-energetski omotač oko duše. Biće u astralu se

svega sjeća, ali nema oruđa pomoću kojih može da mijenja svoju

sudbinu, da radi. Nasuprot tome, kad duša uđe u ljudsko tijelo

(“zaodijene se materijom u trenutku spajanja muške i ženske jajne

ćelije”) može puno da uradi, ali sam čovjek gubi svijest o svrsi i

cilju života. Gubi i znanje da je njegov život samo jedan u nizu.

...Javlja se strah od smrti.

Na pitanje zašto je to tako, joga odgovara da do “blokade” dolazi

zato što sjećanje na prošle živote može da bude bolno (?!), ili da

bude kočnica za obavljanje „posla zarad kog smo se rodili i dobili

instrumente za delanje na karmi”.

A, šta je karma?! Najkraće rečeno, to je djelatnost, zakon uzroka i

posljedice. “Duša putuje u onaj svijet (tijelo) u koji je oduvaju

vjetrovi njene vlastite karme”.

Uzrok sreće, ili nesreće u životu nalazi se u onom kauzalnom tijelu

koje nosi karme. Ono slijedi želje, a želje nose astralno tijelo, što

znači da reinkarnaciju određuje “žeđ”, ili, drugačije rečeno: dobra

i loša djela, misli i riječi. Zahvaljujući tome, odnosno ukupnoj

karmi, duša ide u svjetlost ili tamu, u bolji ili lošiji novi život.

~

Slično učenje o reinkarnaciji imaju i budisti, tibetanski naročito,

iako oni ne vjeruju u “nezavisan i nepromjenljiv entitet kao što je

duša, ili ego koji nadživljava tjelesnu smrt. Kontinuitet između

života nije omogućen nekim entitetom, već najsuptilnijim nivoima

svijesti... Sukcesivna postojanja u nizu rođenja nisu kao perle u

niski, povezane koncem ‘duše’ koji prolazi kroz perle; naprotiv,

niz je kao kockice naslagane jedna na drugu... Između kockica ne

postoji identitet, već kontinuitet.” (Dalaj Lama)

18

Dokazi za život poslije smrti?

Pošteno rečeno, o dokazima za život poslije smrti, kao i za suprot-

no, veoma je teško govoriti, jer su sve tvrdnje praktično neprovje-

rljive i može se raspravljati samo o onome što se u religioznim i

izvjesnim naučnim krugovima smatra nekom vrstom dokazâ.

Osnovni dokaz, koji se često koristi i kao najjači u raspravi o ovoj

temi, jeste to što se u svim religijama i mitovima nalazi vjerovanje

u život poslije ovoga. Do danas su se ta vjerovanja izdiferencirala

u dva glavna pravca – jedan koji život poslije smrti objašnjava

putem reinkarnacije, ili seljenja duše/svijesti/ličnosti, i drugi, koji

se zadržava na ideji da se svjesni život poslije smrti nastavlja u

“bestjelesnom”, “duhovnom”, ili “astralnom” obliku. Dakle, kao

što govore i učenja današnjih religija. Iza oba ova pravca danas

stoje i pojedinci sa naučnim titulama, ali uglavnom su to psiholozi,

ili psihijatri iz SAD-a.

Drugi dokaz je dobijen na osnovu njihovih istraživanja. Sada već

postoji obimna literatura u kojoj su zabilježena svjedočanstva

osoba koje su imale vizije iz prošlosti, ili su do detalja opisivale

“prethodne živote”, a pored toga, zahvaljujući uspjesima medicine

i raznim tehnikama oživljavanja, povećan je i broj studija u kojima

su opisana iskustva ljudi koji su bili klinički mrtvi, ili su imali

bliski susret sa smrću.

Kao jedan od dokaza koji upućuju na to da reinkarnacija zaista

postoji navode se i primjeri djece koja pokazuju čudesne talente za

umjetnost, jezike, ili matematiku – što se pripisuje rezultatima

njihovog razvoja u prethodnim životima.

I, napokon, na televiziji možemo gotovo svakodnevno pratiti

dokumentarne emisije, serije, ili filmove o ljudima koji imaju

određene paranormalne sposobnosti, koji su imali neka iskustva,

ili susrete sa duhovima, o “medijumima” koji razgovaraju sa

mrtvima… i o raznim drugim, manje ili više sličnim i “neobja-

šnjivim” događajima… Sve su to za nekoga dokazi da nešto “na

drugoj strani” postoji.

19

VIĐENJA STVARNOSTI

Čini se da je razvoj ljudske svijesti, da ne kažem znanja, od samog

nastanka vrste proticao u stalnom konfliktu dva suprotstavljena

načina mišljenja. Jednom, oličenom u ljudima koji na neki način

dođu do određenih saznanja (ne obavezno i tačnih) i onda ta

znanja konzervirana prenose sa generacije na generaciju kao

jedinu istinu; i drugom, zasnovanom na stalnoj spoznaji, kretanju,

promjeni i relativnosti.

U korjenu sukoba se naravno, nalazi problem nastanka svijeta i

života, odnosno pitanje da li je svijet/život nastao božjom voljom,

to jest stvaranjem (kreacionisti), ili na neki drugi način, to jest

samostalno (evolucionisti). Od toga koji odgovor prihvatite, zavisi

vaš ukupni pogled na život, smrt i “ono” poslije smrti.

Međutim, neke stvari su se promijenile, pa granice između ovih

načina mišljenja više nijesu toliko stabilne, a pošto govorimo o

ljudima, koji su po prirodi nestabilni, nerijetko se dešava da

pojedinci igraju za oba tima. Tako, danas postoje fizičari i biolozi

“mistici”, naučnici evolucionisti koji imaju svoje dogme, a i kre-

acionisti koji, donekle koristeći naučnu metodologiju i određena

naučna otkrića, pokušavaju da dokažu svoje religiozne stavove.

Istraživanja vezana za nastanak ove studije, tokom kojih sam

koristio literaturu i jednih i drugih (i trećih), su mi pokazala da

sukobljene strane ne znaju odgovore, ali da dio pravih naučnika

ipak i dalje pokušava da do njih dođe.

Takođe sam shvatio da se određeni naučni stavovi djelimično, ili u

potpunosti, slažu sa izvjesnim pogledima ili učenjima nastalim

prije nekoliko hiljada godina na prostorima Kine i Indije, dok su

informacije iz Biblije šture, kontradiktorne, ili, prosto rečeno,

pogrešne, pa se moraju silom uklapati u naučni pogled na svijet.

Možda je zato dobro da se odmah izjasnim i tako otkrijem svoj

početni stav: Nije problem u tome da li su svijet i život nastali kao

posljedica intervencije sa strane, ili ne, nego u tome što ukupni

kreacionistički pogled na svijet nije rezultat slobodnog procesa

20

otkrivanja i saznanja – stvoren je sa unaprijed zadatim ciljem: da

se dokaže tačnost biblijskih navoda o Postanju.

Za mene je to dovoljan razlog da mu pristupim sa podozrenjem.

Polazne tačke i putevi

U ovom trenutku (navoditi sat i minut nema smisla, jer je vrijeme

relativna stvar), u gradu Bombaj, u državi Indiji, na planeti Zemlji,

začeta su 3 nova ljudska života.

Da li će njihovi životi, sudbine imati isti tok? Da li će svi imati iste

sposobnosti i pogodnosti? Da li će osnovne crte njihove ličnosti

biti identične? Da li će svi doživjeti da se rode?

Pretpostavljam da će većina vas što čitate ovu knjigu, svjesno ili

ne, odgovarati na ova postavljena pitanja. Takođe mislim da će i

svi odgovori osim posljednjeg biti “ne”, a da će posljednji odgovor

glasiti “ne znam”. Međutim, ako vas neko kasnije upita: “Vjeruje-

te li u uticaj nebeskih tijela na život, to jest, na sudbinu čovjeka?”,

izvjesno je da će jedan broj odgovoriti: “da”, i možda će kao dokaz

navoditi činjenicu da Mjesec, na primjer, upravlja vodama na

Zemlji; da se čovjek sastoji od toliko i toliko procenata vode; da

životinje i biljke mijenjaju ponašanje pod njegovim uticajem…

Zatim, tu su još i Sunce, pa Venera, Saturn, Pluton, Šilja… i svi

oni, zajedno i(li) pojedinačno, utiču na čovjekovu sudbinu. Zato i

postoje horoskopi i astrolozi koji otkrivaju našu već “zacrtanu

budućnost”, koja ima veze sa položajem zvijezda u momentu

našeg rođenja, jer naravno, malo ko zna tačno vrijeme kad je

začet.1

Mogu da navedem mnogo načina na koje Sunce upravlja životom

na Zemlji i utiče na ponašanje čovjeka: dan i noć, godišnja doba

(vrijeme za sjetvu i žetvu), osjećaj ugodnosti na idealnoj

1 Datum i čas rođenja, koji se uzimaju kao polazna tačka za pravljenje

horoskopa ne predstavljaju i trenutak početka našeg života. To je samo

vrijeme kad smo jedno okruženje zamijenili drugim. To takođe znači i da

je svaki horoskop u startu pogrešan.

21

temperaturi; nervoza i napetost zbog vrućine i znojenja; bolesno

stanje usljed sunčanice; zabrinutost zbog dugotrajne suše...

Ali, ne mogu da smislim nijedan način na koji je to isto Sunce to-

kom prošlih vremena moglo da utiče na to da li će se neko oženiti

ili udati, imati dvoje ili četvoro djece, postati zidar, ili direktor

svoje sopstvene kompanije…

Čovjek, kao i biljke i životinje, većinom nesvjesno, ili polusvjesno

reaguje na razne uticaje iz okoline, ali može i postati svjestan

mnogih uticaja na svoj život, pa i onih “odozgo”. Tako su,

vremenom, pametni ljudi preko svog i tuđeg iskustva stekli znanje

da se neki spoljni uticaji mogu predvidjeti i spriječiti, a da se oni

koji su usmjereni na naš mentalni život mogu dokončati, ili se

dokončavaju kad ih postanemo svjesni – kad saznamo šta i kako

Mjesec “radi”, njegova moć nestaje.

Slično je i sa nekim drugim uticajima: čim postanemo svjesni

sebe, a potom i svrhe/vrijednosti uvrjedljivih riječi ili ljudskih

radnji, one prestaju da djeluju. Svaka crkvena relikvija, ili “magi-

čni” kamen koji ima “moć” da liječi, dobija tu moć zahvaljujući

umu i njegovoj usmjerenosti, ili drugačije rečeno, vjeri. Da nije

tako onda bi dio nečijeg mrtvog tijela, ili neki kristal, imali isto

dejstvo na sve ljude, bez obzira na jačinu njihove vjere – kao i kad

je u pitanju neki antibiotik.

Um je taj koji daje, ili oduzima moć stvarima oko nas – kamen je

kamen, a dva ukrštena parčeta drveta su dva ukrštena parčeta

drveta, sve dok im mi ne damo posebno, simboličko značenje, a

samim tim i “moć”. Tada kamen postaje lijek, a dva ukrštena

parčeta drveta zaštitni znak jedne religije, ali samo u našem umu!!

Kad se prepuštamo raznim uticajima, ne umijemo da ih objasnimo

(tj. šta se, ili zašto se nešto dešava), ili pak, sami proizvodimo

uticaje za koje iz neznanja, ili navike mislimo da dolaze spolja,

normalno je da ćemo im biti i podložni i da će oni djelovati.

Od toga kako pristupamo svijetu oko sebe i kako posmatramo sebe

u njemu, sa koliko osjećanja, predrasuda i znanja ulazimo u taj

posao, zavisi i koliko jasno ćemo vidjeti to što gledamo, a zatim i

naš kompletan način mišljenja.

22

“Programirani” put

Ako u proces saznavanja i objašnjavanja svemira, života, svijesti...

krenemo od čovjeka i njegove prosječne svijesti kao osnovnih

mjerila svih stvari, velike su šanse da ćemo zalutati, ali se i sretno

izvući tako što ćemo iznenada pronaći (ili je bolje reći izmisliti)

“(ne)poznatog počinioca” koji stoji iza svega i koga obično

nazivaju Bog. To je sasvim logična posljedica jednog načina

razmišljanja i življenja koji se u ogromnu većinu ljudi ubaca od

najranijeg djetinjstva.

Govore nam da je cijeli svemir stvoren zbog čovjeka i da smo mi

“oči i uši” svemoćnog boga – preko nas on postaje svjestan sebe.

Uče nas da maštamo i emotivno doživljavamo svijet, da sudimo,

da nam se sviđa, ili ne sviđa… Od početka nas programiraju da

vjerujemo u bajke, iskrivljujemo stvarnost i da se tako udaljavamo

od sebe, istine i znanja – da gajimo iluzije i živimo u stalnom

sukobu sa stvarnošću i okolinom.

Zato pjesnici i umjetnici traže i pokušavaju da nađu smisao u

svemu, pitajući se: “Zašto drvo raste?” Zašto je nešto takvo kakvo

je; u čemu je smisao toga? Dodajte emocije, predrasude, neznanje,

uslovljenost, maštu… i: bor više nije bor, pas prestaje da bude pas

i postaje simbol nečega, ili za nešto… Na kraju, dolazite do

zaključka da je sve živo (i neživo) dio nekog skrivenog, velikog

plana – izraz nečije volje, ili kreativnosti.

Kad posmatramo svijet pod uticajem lične svijesti i osjećanja

nikad nam nije dovoljno da saznamo: ćelija funkcioniše tako i

tako; kukavica (ptica) radi to i to… Iza toga mora postojati nešto

više! I, ubrzo presuđujemo da kukavica, zapravo, ne zna zašto

ubaca svoja jaja u tuđa gnijezda – to joj je “zapisano već u jajetu”,

ona je tako programirana od strane božjeg uma. Odgovor koji smo

htjeli smo dobili, ali u stvari, i dalje ne znamo! Eto kako je nastao

čitav niz teorija i “viđenja” stvarnosti nazvan “Viši plan”. Božji

“master plan”!

Programiranom umu je potpuno normalno da i sve što biljke,

insekti, životinje, ili ljudi rade bude programirano. Svo njihovo

prilagođavanje i mijenjanje je, prema tome, samo dio, ili rezultat

23

globalnog, umnog projekta iz pozadine.

Jedan profesionalni filozof je u svojoj knjizi Bog je stvorio život

nesvjesno, ali savršeno prikazao suštinu problema o kom govorim.

Opisavši “idealitet matematičkih proporcija” i ljepotu leptirovih

krila, zaključio je sljedeće: “Ne vidjeti u tom činu remek djelo bo-

žjeg uma, već bezličnu hemiju nukleinskih kisjelina i proteinskih

tvorevina, odista je više nego sramno za čovjekovu inteligenciju.”

Zaista, um naviknut na prosuđivanje, maštanje i emocije, a zatim i

zanesen uslovljenim, lošim načinom razmišljanja neće biti zado-

voljan onim što vidi, što je i nepobitno dokazano, pa će u skladu s

navikom, i izvesti takav zaključak, ali um oslobođen svega toga će

jednostavno, kao običnu činjenicu, prihvatiti to da su leptirova

krila nesporan rezultat pomenutih procesa u njegovom tijelu i neće

zahvaljivati ni Bogu, a ni Darvinu – jer taj dio još uvijek ne zna.

~

Utemeljenost kreacionističkog načina mišljenja (ne i svih njihovih

stavova ili zaključaka), može se vrlo lako procijeniti.

Na primjer, da li je ijedno od onih “Kako je nastao/la...?” pitanja

stvarno odgovoreno rečenicom “Bog je to stvorio!”? Da li je

problem nastanka svemira i života riješen time što je na mjesto

stvaraoca postavljena svemoćna, superinteligentna ličnost!? Ako

upitate: Kako je nastala ta ličnost; ko, ili šta je nju stvorilo?,

dobićete odgovor: “Bog je vječan, nerođen, neumirući…”, ili

možda, da je “nastao iz ničega”.

Na žalost, prva tvrdnja za mene ima istu tržišnu vrijednost kao i

ova: “Elvis Prisli je vječan, nerođen, neumirući …”. A, što se

druge tiče, oni koji je izgovaraju mogli bi da razmisle o sljedećem:

ako već neko vjeruje da je Bog mogao “nastati sam od sebe, ni iz

čega”, zašto je toliko ubijeđen da nijesu mogli i svemir i život?!

U svim kreacionističkim knjigama preovladava jedan prilično

neobičan način zaključivanja. Evo nekoliko citata:

“Svemir u kom živimo je tajna. On je čudo božijeg stvaranja.”

“Ljudski govor je tajna, to je božanski dar, čudo.”

24

“Do sada nemamo jasno razumijevanje zašto se to (misli se na

proširenje moždane kore) desilo. Da li je razlog mogao biti taj da

je čovjek stvoren takav?”…

Dakle, ne znate mnogo (ništa) o tome o čemu pričate, ali “znate”

da je tako stvoreno, da Bog-tvorac stoji iza toga!?

Dokazivanje stvaranja, uglavnom, ide ovako: prvo se opiše (uz

pomoć naučnih saznanja i metoda) određena pojava u svemiru, ili

na Zemlji (recimo, neki životni oblik), zatim se izrazi divljenje

prema skladu, funkcionisanju, ljepoti, ili izgledu tog oblika, i na

kraju se saopšti: “Sve to ne može biti rezultat puke slučajnosti, već

je to dokaz (!?) da je to djelo svemogućeg, inteligentnog tvorca.”!

Ponovo mi je žao, ali to nije dokaz, već samo jedan logičan

zaključak. On možda jeste logičniji od onog koji tvrdi da je život

nastao sam od sebe, ali ne mora biti i istinitiji. Evo o čemu se radi:

Jednog dana je Aristotel vidio dva okrugla kamena, jedan težak

oko 2 kilograma i drugi oko 500 grama. Zamislio je sliku kako

istovremeno baca ova dva kamena sa zgrade visoke 20 metara i

odmah zaključio da će teži kamen pasti na zemlju znatno prije

lakšeg. Logično, zar ne? Međutim, mnogo vjekova kasnije, neki

Galileo Galilej je uzeo u ruke dva kamena različite težine, bacio ih

sa prozora zgrade visoke 20 metara i dokazao da je Aristotelov

zaključak pogrešan – oba kamena su istovremeno pala na zemlju!

Naravno, svaki kreacionista koji drži do sebe i sluša, ali i ne čuje,

će odmahnuti rukom na ovakav argument, pokazati na bicikl koji

se nalazi tu, u blizini, i pitati da li je nastao sam od sebe, ili, da

upotrijebim njihovu omiljenu riječ, “slučajno”? Ne nije, isto kao

što ni avioni, ni podmornice, ni vozovi, ni automobili… nijesu

nastali sami od sebe. Mi znamo da ih je napravio (i da ih i dalje

pravi) čovjek. Svakodnevno imamo priliku da to i vidimo. Takođe

znamo da su svi ti izumi potekli od nekog prvobitnog kamenog/

drvenog točka (ili u slične svrhe iskorišćenog balvana) i da su

postepeno dobili svoje današnje oblike. Od prvih dvokolica, preko

kočija, parnih automobila, do automobila na struju. Od kočija su,

raznim poboljšanjima i promjenama, nastajali i vagoni u vozovima

i kabine u brodovima i unutrašnjost aviona. Dodavani su razni

“organi” kako bi se omogućili različiti načini kretanja, a inspiracija

25

je stalno dolazila iz okoline – u kreaciji su korišćene osobine već

postojećih živih organizama: ptica, riba, insekata…

U čemu je onda problem? Pa, u tome što smo upravo dokazali

evoluciju, a eto, kreacionisti tvrde da su drveće, pčele, mačke, maj-

muni i ljudi stvoreni baš onako kako danas izgledaju – evolucije

nije bilo!

Osim toga, koliko je pametno objašnjavati nastanak originala (na

primjer neke ptice) pomoću loših kopija (aviona), a istovremeno

nemati nikakvu predstavu o tome kako je original nastao?

A, kreacionisti rade upravo to. Ranije citirani filozof u pomenutoj

knjizi upoređuje, odnosno izjednačuje nukleinske kisjeline sa

štamparskim slovima, tvrdeći da se one: “mogu same organizovati

i uobličiti” (bez intelektualnog diktata sa strane) “taman onoliko

koliko se i štamparska slova mogu sama organizovati da bi

napravila smislen tekst”.

Da li namjerno ili ne, previđeno je sljedeće: da bi nukleinske

kisjeline odradile svoj posao, možda im je stvarno potreban neki

prvi podsticaj (kakav god on bio, i od koga, ili čega dolazio), ali se

u njihovom daljem radu inteligentni uticaj sa strane ne može vidje-

ti, a štamparska slova možete gurati i podsticati koliko hoćete, ona

će uvijek ostati samo “mrtvo slovo na papiru”!

Svi ti pronalasci, uključujući i kompjutere i robote, su i dalje

neživi – ne mogu sami sebe stvoriti, promijeniti, hraniti… Ključne

riječi u svemu ovome su: sami sebe!

Život se ipak, samostalno razvija tako što istovremeno proizvodi

okolinu koja je neophodna za njegov opstanak i usklađuje svoje

potrebe i sposobnosti sa širom okolinom, uslovima na planeti i

prirodnim zakonima. Zakoni mogu, ali ni po čemu i ne moraju biti

dio unaprijed smišljenog plana ili dirigovanja, već prosto proizi-

laze iz opšteg načina funkcionisanja svijeta. Možemo postaviti

kreatora na sami početak, ali ne možemo pokazati, niti dokazati

njegov kasniji uticaj – što je priznaćemo, očigledna činjenica u

primjeru sa prevoznim sredstvima, ili bilo kojim drugim ljudskim

pronalaskom.

26

*

Istina je da čovjek samim svojim rođenjem postaje tragalac, kao

što je lijepo rečeno u knjizi Čovječanstvo u potrazi za Bogom, ali

na žalost, istina je i da većina ljudi postepeno gubi taj nagon, uta-

pajući se u izdresiranu, tupu gomilu koja ne oprašta “iskakanja”.

Može se reći da čovjek “svoju energiju nikada nije usmeravao

isključivo na životne potrepštine. On oduvek traga, pipajući traži

put, teži za onim što je nedostižno...”, ali se mora i dodati da se ta

tvrdnja odnosi samo na izuzetne pojedince koji su oduvijek bili

zastrašujuća manjina u svijetu. Evo jedan primjer: Kad je Kolu-

mbo izrazio svoje ideje španskom kralju i kraljici – da li je govorio

o “žudnji za nepoznatim”, ili je pomenuo neke materijalne koristi

koje “njihova veličanstva” mogu imati od njegovog putovanja? Da

li su mornari koji su mu se pridružili na putu “za Indiju” bili željni

da uče i saznaju, ili su imali neke druge, “opipljive” misli u svojim

glavama? I, napokon, kakva je bila reakcija religioznih autoriteta?

Zapitajmo se i ovo: šta su to novo (ili staro) otkrili vjernici bilo

koje religije? Da li je Isus bio obični vjernik? Ili, možda Buda?

Oni su obojica otpadnici, prvi od judaizma, a drugi od đainizma.

Vjernici ništa ne mijenjaju, oni ne razbijaju iluzije i ne tragaju za

istinama – upravo zato su i vjernici. Da je (bilo) po njihovom,

svijet i život bi se i dalje objašnjavali na isti način kao u VI, ili

XIII vijeku, a nevjernike bi i dalje mučili, osuđivali i spaljivali –

zato što žele da saznaju. 2

“Bog” u koga vjeruje većina ljudi na ovoj planeti je samo maska

za neznanje. Hiljadama godina se tama u ljudskom umu zamje-

njuje još gušćom tamom – prostim zvukom riječi koju iz navike

slušamo, ili izgovaramo sa strahopoštovanjem.

2 U takvim radnjama su nekako uvijek prednjačili hrišćani. Jedan od

prvih poznatih slučajeva zatiranja naučne, ili drugačije misli desio se 415.

godine. Naime, te godine je fanatična rulja vjernika na čelu sa aleksandri-

jskim patrijarhom Ćirilom na putu ka čuvenoj biblioteci presrela Hipatiju,

ženu naučnika. Odvukli su je sa kočije, strgli joj haljine i školjkama odrli

kožu. Hipatijini ostaci su spaljeni. Biblioteka je uništena. ĆIRILO JE

POSTAO SVETAC…

27

TAO

(Tao je “put”, kosmički put od haosa ka uređenosti. U njemu

učestvuju sve stvari. Zakone Tao-a nije uspostavio bog – oni su

svojstvo same prirode, ili univerzuma.)

U julu 1998. godine sam imao izuzetnu priliku (ili možda sreću)

da sa par svojih prijatelja i suprugom posmatram noćno nebo iznad

sela Suvodo koje se nalazi na oko 1400 metara nadmorske visine i

na desetak kilometara od Žabljaka, Crna Gora. U potpunom mraku

i tišini smo ležali na vrećama za spavanje i očima gutali ogroman

broj svijetlih tačaka koje su bile toliko guste da ste jasno mogli

vidjeti spljošten, ili kako tada rekoh, “kičmenast” izgled naše

galaksije.

Prizor veličanstven, ali i zastrašujući.

Živimo na planeti koja zajedno sa još 7-8 drugih kruži oko jedne

zvijezde koja se nalazi na periferiji jedne galaksije. U toj galaksiji

postoji (kažu) više od 100 milijardi zvijezda oko kojih se okreću

stotine i stotine milijardi planeta i ko zna kakvih sve drugih

“nebeskih tijela”.

Naša galaksija se nalazi u jednom neshvatljivom prostoru u kom

se (kažu) takođe nalaze stotine milijardi drugih galaksija i u njima

na stotine i stotine i stotine… milijardi zvijezda, planeta...

Po jednom načinu razmišljanja sve je to stvoreno za nas, za

čovjeka. Savršeni red, ljepota i “naštimovanost” svemira, uz sva

čuda koja vidimo na noćnom nebu, su neoboriv dokaz da smo

svjedoci remek-djela živog, inteligentnog i svemogućeg Boga.

Šanse da ovakav savršeni svemir, a zatim i život na našoj planeti

(koja je sigurno i jedino takvo mjesto u univerzumu) nastanu

slučajno, sami od sebe, su nikakve, ili bar zanemarljive.

U redu. E, sad ponovo pročitajte dio koji počinje sa “Živimo na

planeti…”, a završava se sa “zvijezda, planeta…”

Zar jedan savršeni svemir, stvoren za ljudsku vrstu, ne bi trebalo

da izgleda ovako: Sunce, planeta Zemlja koja kruži oko njega, i

možda još Mjesec i par drugih objekata (zvijezda “Sjevernjača”,

na primjer) koji su tu da bi se moreplovci i putnici orjentisali po

28

noći. Nema asteroida, meteora, kometa, mega eksplozija u kojima

nestaju čitavi zvjezdani sistemi, širenja svemira…

Razmislite i o ovome: Može li biti (kad već pričamo o vjerovat-

noći) da je naš svemir, ovakav kakav je, u stvari očigledan dokaz

da je planeta Zemlja ništa drugo do rezultat milijardi i milijardi i

milijardi i milijardi… (neuspješnih, nasumičnih)“pokušaja” koji

su se završili jednim opet, problematičnim uspjehom!?3

Može li biti (iako to lično ne mislim) da je svemir, ovakav kakav

je, samo “jedan ogroman gubitak vremena, prostora, energije i

materijala”?!

*

Mnogo je teže, ali i istini bliže, krenuti u proces spoznaje svijeta,

života, sebe... od činjenice da će Zemlja i sve na njoj jednog dana

nestati u ognju i pretvoriti se u prah i pepeo. ...Da će, kao i sve

drugo u svemiru, i naša šarena kugla prestati da postoji u ovom

današnjem obliku.

Ali, opet, ne treba ići tako daleko. Sve ove prirodne nepogode i

katastrofe koje se skoro svakog dana dešavaju na ovoj planeti su

sasvim dovoljne da nas navedu na pomisao da nešto nije u redu sa

idiličnom “Bog nas voli” slikom sa prethodih stranica. Jedan jedini

zemljotres (na primjer, Haiti 2010. – 200.000 mrtvih) nam jasno

pokazuje koliko su čovjek i njegova svijest bitni u ukupnom

funkcionisanju svemira.

Teorija o vječnom skladu, redu i napretku je neodrživa i to, htjeli

ili ne, vidimo svuda oko sebe – sve u univerzumu “uzme” oblik,

napreduje, opada, raspada se i opet ispočetka, u nekom novom

3 Da, tačno je, Zemlja izgleda lijepo iz svemira i na njoj zaista postoje

rajski predjeli, ali kad se “primaknete” vidite da stvari uopšte nijesu tako

ružičaste. Da li ste ikad pročitali, ili čuli nešto o tome koliko životnih

vrsta je do sada, iz raznoraznih razloga, nestalo sa ove planete? Koliko

sadašnjih stanovnika Zemlje živi u pustinjama, polupustinjama, na

planinskom, neplodnom ili poluplodnom zemljištu, bez dovoljno vode i

mogućnosti da se normalno hrani? Nije isto šetati i uživati nekoliko dana

po planinama Crne Gore u junu i živjeti na njima tokom cijele godine.

29

obliku. Život u sebi nosi klicu nastanka, razvoja, ali i raspada.

Cjelokupni svemir se zasniva na fizičkim i hemijskim reakcijama

iz kojih mi izvlačimo zakone. Svaki oblik, ili proces, od malog

oblaka prašine do funkcionisanja mozga, je rezultat saradnje

energije i materije. Hemijske reakcije se odvijaju zahvaljujući

energiji (nestabilnost/reaktivnost elemenata, svjetlost, toplota…).

Rezultat reakcije je energija. Sve se svodi na postojanje i kruženje

neuništive i nestvorive energije.

Stvari, kamenje, ljudi, planete… izgledaju čvrsto i kompaktno na

nivou na kom ih naša čula opažaju. Ali, na finijim nivoima,

atomskim i subatomskim, vidi se da je na izgled čvrsta materija

sastavljena od sve manjih čestica i čestica u okviru čestica za koje

se na kraju ispostavi da više ne posjeduju svojstva predmeta, da se

manifestuju i kao čestica i kao talas i da zapravo nemaju

dimenziju. Fizički, dakle, mi smo samo vidljivo materijalizovana

energija, kao i svi ostali oblici oko nas.

Jedan primjer (naj)finijeg oblika, ili materijalizacije energije je

misao. Relativno mali broj čestica i slabe veze među njima

uzrokuju kratkotrajnost misli, pa se one vrlo brzo i lako mijenjaju.

Nasuprot njima su stijene, metali…

U svijetu oko nas istovremeno vladaju određenost/izvjesnost i

neodređenost/neizvjesnost. Postoje uzroci, postoje posljedice, a

postoji i sinhronicitet (usklađeno, uzajamno djelovanje).

Iz haosa nastaje poredak, a iz poretka haos. Haos sam sebe

spontano uređuje, a red opet, sam sebe uneređuje – brzina procesa

zavisi od toga da li je sistem zatvoren, ili otvoren. Otvoreni sistemi

sami primaju i emituju energiju i zato su duže uređeni. Gubljenjem

energije u obliku toplote u toku energetskih transformacija,

povećava se entropija (neuređenost) sistema. Zvijezde, na primjer,

ostaju uređene dok ne potroše svoje gorivo, a onda se uneređuju –

viđeno već nekoliko puta u ljudskoj istoriji. Žive ćelije i organizmi

su živi sve dok posjeduju sposobnost korišćenja i prerađivanja

energije. Kako ta sposobnost opada, organizam sve teže radi, ili se

često “kvari” dok napokon, umoran i ne umre. Njegovi ostaci će

dobro doći drugim, osnovnim životnim oblicima i na taj način se

30

ponovo uključiti u red, a ostaci nekadašnje zvijezde će se

postepeno ponovo “udružiti” i stvoriti nešto novo.

Dovoljno je da se napravi prvi korak, a svi ostali slijede sami od

sebe u skladu sa pravilima utvrđenim u tom prvom koraku – slično

kao što se u jednoj, onoj prvoj ćeliji, nalaze i klica i konačna slika

odraslog organizma. Ali, šta će se zaista desiti na kraju niko ne

zna, zbog previše nepredvidljivih uticaja i varijabli.

Nastajanje reda iz haosa se dešava kao posljedica privlačenja i

očuvanja istog u različitom, uz neizostavnu pomoć raspoložive

energije. Šta to znači?

Svaki dio svemira je poseban svijet za sebe, a opet na neki način

odslikava strukturu cjeline. Kap vode iz okeana je istovjetna kao i

cijeli okean. Svaka ćelija nekog organizma sadrži u sebi

obavještenja (DNK) i o cjelini organizma. Od jedne jedine ćelije

nastaje cijelo ljudsko biće – milijarde ćelija koje sinhronizovano

funkcionišu i obavljaju razne poslove.

Prosto ponavljanje, ili povezivanje jednostavnijih obrazaca samo

po sebi dovodi do visokog stepena složenosti. Na primjer, periodi-

čnim taloženjem mulja oko povećeg kamena, ili komada drveta

tokom kišne sezone, rijeka će vremenom na svom ušću stvoriti

čitavo ostrvo koje se sastoji od manje-više istovjetnih slojeva.

Naš, ljudski svijet funkcioniše na sličan način – od miliona

kamenih blokova će u sred pustinje “nići” piramida, izraz nečije

zamisli i inteligencije. Razlika je u tome što je faktor privlačenja u

ovom slučaju nagon, želja, ili ideja, a ne neki “zalutali” dio žive ili

nežive prirode.

Dakle, univerzum je manje ili više povezana cjelina, a ispoljava se

kroz dualnost: jin i jang. Kad god neka pojava, ili situacija dospije

do krajnosti, preokreće se i prelazi u svoju suprotnost. Sve je u

opštem kretanju ili stanju promjene.4

4 Ipak, “leptirovo mahanje krilima” u Meksiku ne može lančanom

reakcijom izazvati pojavu ciklona u Sredozemlju – isto kao što ni čupanje

jedne vlasi iz čovjekove kose ni pod kojim uslovima ne može izazvati

smrt čovjeka. Jednostavno, povezanost (različitih) sistema nije toliko

31

Jedini način da svijet, život, svemir koliko-toliko skladno funkci-

onišu je kad sami sebe postepeno uređuju (iz ovoga ide ono, a iz

toga nešto drugo...). Evolucija postoji u svemu.

Svako dirigovanje sa strane je neumitno osuđeno na propast, jer se

uvijek nešto otrgne kontroli. Naš svakodnevni život to najbolje

dokazuje: što je više zakona i pravila, to je teže upravljati

državom; što više želite da vaspitate mlade kako vi hoćete to vam

teže uspijeva, ili postižete suprotno; što se više otimate vodenoj

struji to se lakše davite…

Teorija o spontanom uređivanju haosa se stalno potvrđuje u bilo

kojoj prirodnoj katastrofi koja se desi na Zemlji:

- velika poplava, ili pješčana oluja mogu u potpunosti

uništiti ili promijeniti površinski izgled određenog

područja, ali ubrzo će (osobi koja pejzaž gleda po prvi put)

sve izgledati kao da se ništa nije dogodilo;

- poslije svakog požara zemljište se oporavlja, a biljni svijet

“cvjeta” kao nikad do tada;

- neka od najljepših mjesta na ovoj planeti su nastala kao

posljedica vulkanske aktivnosti u “Tihom” okeanu…

Naravno, govorim o velikoj slici i zanemarujem osjećanja, žrtve i

gubitke – tako funkcioniše i univerzum! Što se više trudimo da

univerzumu i životu damo nekakav “humaniji” lik i “viši” smisao,

to se više udaljujemo od prave slike.

“Čovjek se ugleda na Zemlju;

Zemlja se ugleda na Nebo;

Nebo se ugleda na Tao;

Tao se ugleda na samog sebe.” (Lao Ce)

tijesna, iako su svi oni nastali iz istog zametka. Istina, veći događaj ima i

veći uticaj, ali je sasvim jasno da čak ni nestanak cijele galaksije Mlječni

put ne bi doveo do kolapsa svemira, već samo do manje prekompozicije.

32

ŽIVOT

“Kao što je svaki lonac bez obzira na oblik i umjetničku izradu

samo glina, a svake makaze za nokte ili drugi željezni alat/predmet

samo željezo, svaki zlatni nakit samo zlato, tako je bez obzira na

ime i oblik i svako živo biće 'od komarca do lava i čovjeka' samo

izraz života.” (Upanišade)

Osnova života

Biolozi i drugi naučnici su u posljednjih vijek-dva otkrili mnogo

toga o životu na Zemlji, ali ipak, do sad nam to nije pomoglo da

dođemo i do originalnog “miksa” – kombinacije hemijskih

elemenata i fizičkih uslova koji su (uz “božju pomoć”, ili bez nje)

proizveli život, ili živu materiju. Međutim, činjenica je da što se

više otkriva o građi i funkcionisanju ćelije, organa, ili organizma,

to više vidite da se sve radnje dešavaju zahvaljujući hemijskim

reakcijama, da sve ono što kontroliše ili naređuje određene radnje

ima fizičku i hemijsku realnost. Sve informacije koje se nasljeđuju

takođe imaju fizičko-hemijsku realnost i korjen u nekoj drugoj

reakciji, ili sastavu. Uvijek se ono što mislimo da je osnovno

sastoji od nečega još osnovnijeg! Tako se prag direktnog božjeg

uticaja stalno pomjera – gdje god odlučimo da postavimo kreatora,

ispostavi se da je to mjesto već zauzeto.

~

Svi organizmi se sastoje od ćelija, osnovnih jedinica života. A sva-

ka od njih, bez obzira na vrstu organizma koji gradi, obavlja iste,

osnovne životne funkcije na potpuno isti način. Jednoćelijska bića

sama odrađuju sve ono što radi i veliki organizam: hrane se, dišu,

odnosno razmjenjuju energiju sa sredinom, reaguju na nju, prila-

gođavaju joj se, izlučuju otpad, kreću se, razmnožavaju… Ćelija u

čovjekovom mozgu ne obavlja ništa komplikovaniji posao od

jednoćelijskog bića u moru. Razlika je samo u obliku, veličini i

zadacima koje pojedine ćelije obavljaju, a koji proizilaze iz

njihove specijalizacije kao dijela nekog organa, nekog organizma.

33

Većina organizama se uglavnom sastoji od vodonika, kiseonika,

ugljenika i azota. Za kompletan život nekog bića potreban je još 21

od 92 prirodna elementa. Molekuli od kojih se organizmi sastoje

su vrlo slični i neki su zajednički svim oblicima života, a neki se

nalaze samo u pojedinim vrstama. Zajednički su ugljeni hidrati,

bjelančevine, lipidi i nukleinske kisjeline.

Za ovo istraživanje su najvažnije nukleinske kisjeline, koje se

sastoje od nukleotida. Nukleotidi imaju glavnu ulogu u prenošenju

energije i grade makromolekule RNK (ribonukleinske kisjeline) i

DNK (dezoksiribonukleinske kisjeline). DNK predstavlja naslje-

dnu materiju, liči na dvostruku spiralu i nalazi se u jedru ćelije,

tačnije jedrovoj plazmi – nukleoplazmi. Djelovi lanca DNK koji

imaju specifičan raspored nukleotida zovu se geni, a ukupna DNK

nekog organizma čini njegov genom.

Među naučnicima još nema saglasnosti o tome koliko gena postoji

u ljudskom tijelu. Prvo ih je bilo oko 90.000, a danas se pominju

ovi brojevi: 25.000, 30.000, 35.000, 38.000… Razočaranost je bila

velika kad je otkriveno da običan crv ima oko 20.000 gena.

Ljudska bića i šimpanze se razlikuju za samo nekoliko stotina

gena!

Za gene se često kaže da određuju ovo, ili ono na čovjeku (boja

kose, očiju, oblik ušiju i nosa...), ali je bolje reći da se u njima

nalaze instrukcije za apsolutno sve: od molekula u ćelijama, do

oblika i (moguće) aktivnosti čitavog tijela, a što će na kraju ispasti

zavisi i od spoljnih uslova i rekombinacija. Neko je genetski

“predodređen” da bude prvak u plivanju, ali se utopi u 23-oj godi-

ni, jer nije naučio da pliva. Neko je dobio sposobnost da govori pet

jezika, a nekome je oduzeta mogućnost da progovori i na jednom.

Dakle, u molekulu DNK se nalaze genetičke informacije na

osnovu kojih nastaje i funkcioniše neko tijelo. Svaka naša ćelija

sadrži DNK, organizovan u 46 jedinica – hromozoma, raspore-

đenih u 23 para. Hromozomi prenose genetički materijal koji

nasljeđujemo od roditelja. Ali, ne i samo od njih.

Naše rođenje je posljednje u dvostrukom nizu (očeva i majčina

strana), što znači da je genetička informacija mnogih generacija

34

stigla do nas i predstavila se u našem obliku. Postoji nekoliko

pokazatelja koji direktno ukazuju na to da se ne radi samo o

ljudskim generacijama, već da je uključeno i nasljeđe drugih vrsta.

Kao prvo, utvrđeno je da je genetički kôd kod skoro svih bića (od

mikroorganizama do čovjeka) univerzalan: geni iz jedne vrste

organizama rade isti posao, ili imaju istu instrukciju kad ih

prenesemo u drugu vrstu. Na primjer, jedna bakterija bez ikakvih

problema može da “pročita” ljudski gen za insulin, a zatim i da

napravi insulin koji čovjek koristi bez “neželjenih dejstava”.

Univerzalnost genetičkog koda je značajan dokaz da svi današnji

oblici života imaju veze sa onim najstarijim i najjednostavnijim –

ako ne i da svi potiču od zajedničkog pretka.

Druga stvar koja povezuje sisare, gmizavce, ribe... je sličnost

embriona svih tih bića. Nije nikakva tajna da čovjek u prvim sed-

micama svog razvitka prvo liči na ribu i ima “škrgolike strukture”.

Zatim nam raste rep i izgledamo kao minijaturni gušter. Konačno,

rep nestaje i počinjemo da dobijamo čovjekoliki izgled.

Transformacija iz jednog oblika u drugi je očigledna i u drugim

primjerima – žaba se od ribolikog bića, koje živi pod vodom i diše

na škrge, razvija u biće koje diše na pluća i živi uglavnom, iznad

vode. Svilena “buba” iz jajeta izlazi kao gusjenica, a onda se

pretvara u leptira!?

Međutim, naučnici još uvijek ne mogu da odgovore na pitanje:

Kako se život “izdiferencirao” na vrste?

Neke promjene koje su vodile nastajanju vrsta su se morale desiti,

i to izgleda vrlo brzo, ili naglo, ali šta ih je proizvelo? Dosadašnja

istraživanja pokazuju da mutacije gena ne mogu proizvesti bitnije

razlike u odnosu na standardni izgled neke vrste. Osim toga, nije

jasno ni da li evolucioni proces može, sam po sebi, dovesti do

prelaska jedne vrste u drugu. Tu čak ni uticaj okoline i sposobnost

organizma da na njega odgovori nijesu od presudne važnosti.

Zapravo, ako je uticaj okoline preveliki, ili prebrz, to može

rezultirati izumiranjem vrste.

Tako smo došli u takozvanu “pat poziciju”. Naime, sa jedne strane

imamo gene koji su, kao nosioci nasljednog materijala vrlo

35

dosljedni, a, sa druge strane vidimo da jedna jedina ćelija (opet

zahvaljujući genima) proizvodi razne vrste ćelija i razne vrste

organa i imamo druge činjenice koje nam jasno ukazuju na

zajedničko porijeklo vrsta.

Ukratko, sve što je otkriveno, ili rečeno o građi i funkcionisanju

ćelije, genetičkom kodu, ili embrionu čovjeka, ne mora da nas

upućuje na zaključak da su krokodili direktno nastali od nekih riba

koje su “izašle da žive na kopnu”, ili da su prvobitni sisari nastali

od nekih reptila (da su i jedan jedini dan živjeli prvo kao reptili),

ali nas nepogrešivo vodi do zaključka da sve ove vrste imaju

zajedničko porijeklo i mogućnost transformacije!

Nešto u samoj osnovi života, sjemenu, jajetu, embrionskoj ćeliji

proizvodi promjene, ali šta se i kako se sve to dešava i dalje ostaje

tajna.

Svijest – osnova (?) i razvoj

Da li su munja i grmljavina, vjetar, zemljotresi… “senzorno-nervni

drhtaji jednog ogromnog organizma”, kao što je to tvrdio

Uspenski? Da li kamen ima svijest? Ili automobil?

~

Polazeći od činjenice da su živa i neživa materija neraskidivo

isprepletene jedan broj naučnika poistovjećuje postojanje svijesti

sa postojanjem energije i materije, ili čak tvrdi da se svijest nalazi

u osnovi cijelog materijalnog svijeta. Shodno tome, ti ljudi smatra-

ju da sve što postoji u svemiru ima i svijest, odnosno da se svijest

nalazi i na atomskom i subatomskom nivou, kao i u bilo kojoj

hemijskoj reakciji dva, ili više elemenata. Fizičar Dejvid Bom

(David Bohm) je bio izričit: “Sposobnost oblika da bude aktivan je

najkarakterističnija osobina svijesti, a nešto nalik svijesti postoji

već u elektronu.”

Zaista, može se razmišljati i ovako: Sunčevo zračenje (svjetlost) je

u stvari signal/informacija “Tu sam.” i mi na tu informaciju

odgovaramo na različite načine. Kao što je već rečeno, mi sa

Suncem imamo redovnu “komunikaciju” i u mnogim stvarima

36

zavisimo od toga koliko dobro razumijemo njegove “poruke”.

Zemljotres je takođe signal, pokazatelj određenih dešavanja u

zemljinoj kori, a ako hoćete i poruka: “Prijatelju, ta kuća ti i nije

baš najbolje napravljena!”, ali da li je Zemlja svjesna svoje

“poruke”? Ili, možda Sunce? I u jednom i u drugom slučaju radi se

o običnim hemijsko-fizičkim reakcijama koje u nama proizvode

dalje reakcije. Ali, za razliku od Zemlje i Sunca, mi smo svjesni,

ili možemo postati svjesni tih i svojih reakcija. Slično je i sa bilo

kojim jednoćelijskim bićem. Ukoliko ga izložite nekom (po život

neopasnom) spoljnjem uticaju ono će na svoj način odgovoriti na

tu provokaciju. Međutim, ako se taj isti uticaj ponavlja više puta,

biće u pitanju će postepeno prestati da reaguje na njega – postalo

je svjesno bezazlenosti tog uticaja. Nasuprot tome, hemijska

reakcija između dva ili više elemenata će se u istim uslovima

uvijek odigrati na isti način.

Znači, može se reći da postoje dvije vrste svijesti: “hemijska” i

“biohemijska”. Ova druga naravno, ima veze, ili se naslanja na

prvu, jer smo već vidjeli da se i sam život zasniva na hemijskim

reakcijama, ali postoji i očigledna razlika! Tačno je da su živa i

neživa materija neraskidivo isprepletene, ali zar nije istina da je to

tako samo u živim bićima?! Zbog toga smatram da je pojava

“prave” svijesti, t.j. svjesnosti, tijesno povezana sa pojavom života.

U potpunosti mogu da prihvatim ideju da je prvobitna planeta,

koju danas zovemo Zemlja, vremenom postala “živa” ili, tačnije,

da je dio živog sistema koji je nastao na njoj, ali ne i da je ta

planeta (ili Venera kad smo već kod toga) sama po sebi bila, ili

jeste svjesno-inteligentni organizam. Na isti način posmatram i, na

primjer, ljudsko biće – ono je živi sistem, a hemijski elementi od

kojih je sastavljeno su dio tog živog sistema, ali sami po sebi

nijesu ni svjesni, ni živi, iako u određenim uslovima pokazuju

neke znake svijesti i inteligencije, ako se to može tako nazvati.

Ni kamen, kao ni ideja zapisana na listu papira nemaju ono što je

potrebno da bi bili živi, iako se u njima nalazi izvjesna količina

potencijalne energije (ili, čak u drugom slučaju, “svijesti”) koja na

neki način može biti oslobođena.

37

Dakle, šta bi mogla biti “karika koja nedostaje”?

Neki istraživači vjeruju da je voda ključna komponenta koja omo-

gućava pojavu svjesnosti. U dokumentarnom filmu Voda autori su

pokazali da je voda najinteligentnija “stvar” na Zemlji: vrlo lako se

vezuje za razne elemente samo naizgled postajući nešto drugo;

prilagođava se svim oblicima i uslovima; reaguje na sve vrste uti-

caja (uključujući i emotivne reakcije ljudi) mijenjajući strukturu;

način djelovanja joj zavisi od raspoložive energije; koristi najlakše

i najbolje puteve, a kad to ne može pretvara se u drugi oblik…

Ako malo razmislite, shvatićete da je to istina, a takođe i da ova

ideja nije nešto novo – samo zamijenite riječ svijest sa riječju život.

Mi zaista ne znamo kako su nastali prvi organski molekuli, ali nas

to ne sprečava da vidimo da su upravo oni i voda glavni sastojci

života u nama i oko nas. Ta osnova života, koja je ujedno i nosilac

nasljednih informacija, DNK (ili bar RNK), nalazi se u svemu što

živi na ovoj planeti. Vrste se razlikuju samo po dužini lanca, to jest

broju gena i kombinaciji nukleotida, a što su bliže jedna drugoj, to

im je sličnija i DNK.

U genima se, znači, nalaze ključne informacije za početak i razvoj

života, a čim pominjemo informacije govorimo i o svijesti. Prema

tome, po onome što se do sada zna, ispada da je DNK, odnosno

gen, izvor svijesti, ili, kako kreacionisti kažu: “materijalizovani

signal kreativnog uma”. Međutim, veoma je važno razumjeti da

svaka ćelija ne postaje svjesna sebe i okoline preko jedra i gena

nego preko membrane. Geni samo daju instrukcije kako da se

membrana, ili, u našem slučaju, nervni sistem proizvedu.

Da bi svijest postala “svjesna” potrebno joj je (živo) tijelo!

Postoje razne definicije svijesti, iako je njen nastanak i dalje jedna

od neobjašnjenih tajni u univerzumu. Na primjer: “Svijest je

informacija.” “Svijest je opažanje onoga što prolazi kroz sopstveni

um.” “Svijest je proces u kom okolina i posmatrač te okoline

postaju definisani.”…, a psiholozi kažu da postoje i podsvijest,

nadsvijest, nesvjesno…

U svakom slučaju, sve što živi ima i svijest, ali ona shodno broju

gena (?) ne ostaje kod svih bića na istom nivou i istog obima. Što

38

je biće komplikovanije posjeduje i veću mogućnost da iskoristi

veći broj informacija i dostigne viši nivo svijesti, ali treba razli-

kovati kompleksnost svijesti od kvaliteta svijesti. Kompleksnost

svijesti (kod ljudi naročito) ne označava istovremeno i veći

kvalitet, ili viši nivo svijesti.

Svaka vrsta koristi onoliko informacija koliko joj je potrebno da

funkcioniše/preživi, ali ima i sposobnost da se prilagođava. I

najniži životni oblici reaguju na spoljnje i unutrašnje uticaje, ali i,

što je važnije, mijenjaju ponašanje, a ponekad i same sebe –

mutirajući u nešto savršeniji tip (virusi i bakterije na pr.).

Na osnovu te činjenice se može izvući i zaključak da je i ono što

zovemo inteligencija sastavni dio osnove života i svijesti svih

živih bića. Naravno, radi se o različitim nivoima i različitom

kvalitetu (i kod pripadnika iste vrste), a broj obrađenih informacija

ponovo nije od presudnog značaja za kvalitet inteligencije,

odnosno, rezultat njenog djelovanja. Inteligencija je uslov za

promjenu, napredovanje, prilagođavanje..., ali rezultat njenog

djelovanja ne mora uvijek imati i pozitivan ishod, kako kod ljudi,

tako i kod svih ostalih bića. Na primjer, mlado drvo koje pokušava

da u borovoj šumi dođe do više svjetlosti, čini ono što može, ili

mora – ubrzano raste, “isteže se” (mijenja normalan način razvoja

koji je uobičajen za tu vrstu), ali tako, u najvećem broju slučajeva,

istovremeno i samo sebe osuđuje na prijevremenu smrt, jer tanko

stablo ne može da izdrži težinu krošnje.

Isto tako, inteligentan čovjek ne mora obavezno biti i pametan, jer

primjena njegove inteligencije može da rezultira glupostima –

previše puta sam vidio kako nesporno inteligentni mladi ljudi svoj

život uništavaju drogama, alkoholom, lijenošću, pogrešnim

načinom razmišljanja…

Zato je najbolje inteligenciju definisati kao sposobnost korišćenja

informacija ili svijesti u razne svrhe – bez vrjednosnih sudova.

Tu sposobnost, ili njenu osnovu, sva živa bića dobijaju začećem,

ali je mogu i dodatno razviti tokom života. Što se ljudi tiče, smatra

se da je oko 40% ukupne (pojedinačne) inteligencije rezultat

razvoja pod uticajem okoline i drugih faktora.

39

Međutim, još uvijek postoje “naučnici” koji tvrde da samo viši

oblici života posjeduju inteligenciju, a neki psiholozi su otkrili i da

postoji više vrsta inteligencije: “emotivna”, “socijalna”, “računa-

rska”… Ipak, ovakav način razmišljanja i zaključivanja nije dobar.

Evo zašto:

- Svako biće koje reaguje na uticaje iz okoline i pokušava

da im se prilagodi na neki način, je i inteligentno biće!

- Svako biće koje koristi svoje sposobnosti da bi kako-tako

ostvarilo neki svoj interes je i inteligentno biće. To što se

takva aktivnost često odvija i nesvjesno, ne govori o

nedostatku, već o nivou korišćenja inteligencije! Kad smo

već kod toga: da li je tek rođena ljudska beba inteligentno,

ili neinteligentno biće?

- Ne postoji “više vrsta” inteligencije, već samo razni načini

njene upotrebe, ili razni uslovi pod kojim “radi”. Sama

inteligencija ne zavisi od kvaliteta ličnosti, ili načina

mišljenja i ponašanja, ali zato njena praktična primjena

itekako ima veze sa tim faktorima.

Primjeri inteligencije različitih životnih vrsta su vidljivi svuda:

pogledajte brzinu i uspješnost mutiranja virusa (koji, u principu,

rade isto što i najinteligentniji čovjek, samo na osnovnom nivou –

dobiju informaciju spolja, obrađuju je i reaguju na nju u skladu sa

svojim mogućnostima); posmatrajte ponašanje biljaka i nihovu

borbu sa konkurencijom; sjetite se primjera simbioze između

različitih vrsta i brojnih primjera začuđujućeg ponašanja životinja i

insekata.

Evo jednog: Jedna vrsta ose se kreće kroz šumu i na svom putu

nailazi na tarantulu. Iz nekog razloga se upušta u borbu sa njom.

Uporno pokušava da je ubode u stomak i poslije nekoliko pokušaja

u tome i uspijeva. Tarantula za kratko vrijeme pada u nesvijest, a

osa je hvata za nogu i vuče par metara – prema tarantulinoj rupi.

Tu, na domak otvora, osa postavlja nekoliko jaja na žrtvin stomak

i ubaca je u rupu. Cijela radnja je odrađena sa sljedećim ciljem:

kad se za dva-tri dana iz jaja izlegu larve, imaće šta da jedu dok se

ne razviju i napušte svog “domaćina”. Slična stvar se dešava i

40

buba-marama – razlika je u tome što osa u nju postavlja samo

jedno jaje!

Što se tiče svjesnosti, ili preciznije, “svijesti o sebi”, ne može se,

naravno, reći da biljka, ili insekt imaju svijest o sebi u ljudskom

smislu riječi, ali je istina da se i biljke i insekti brane, da napadaju

i rade skoro sve ono što rade i “svjesni” ljudi. Ponovo govorimo o

nivoima. Riba nema ime, prezime, titulu ili funkciju u vladi, ali

itekako jasno prepozna opasnost i ne bježi od nje iz zabave, već

zato što želi da spasi sebe!

Svako drvo se može posmatrati i kao “primitivni” nervni sistem sa

svim ostalim, njemu potrebnim organima. Da je drvo svjesno, vidi

se po tome što ostavlja zapis u svojoj “autobiografiji” – registruje

dobru, ili lošu godinu preko godova i rasta; zatim, reaguje na

svakodnevne vremenske prilike, na buku i razne vrste zvukova

(dokazano eksperimentima); prilagođava se okolini: veličina i

dubina korjena, visina rasta, način pružanja grana, odnosno tijela...

Međutim, veliki broj ljudi ovo teško može da prihvati iz razno-

raznih razloga.5 Mnogi smatraju da je najveći dio životinjskih

aktivnosti, kao i sva životna aktivnost biljaka i insekata, rezultat

instinktivnog, nesvjesnog, ili kako neki kažu, “programiranog”

ponašanja ubačenog u vrstu (od strane inteligentnog kreatora) sa

ciljem preživljavanja.

Naravno, možemo i tako gledati na stvari, i potcjenjivati nesporne

sposobnosti “nižih” vrsta, ali ja ipak, ne mogu a da se ne zapitam:

Čemu služi takav način razmišljanja? Da li on zaista nešto obja-

šnjava?

Tako smo došli i do najvažnijih pitanja u ovom dijelu studije:

Koliko je život programiran? Da li je svo znanje/iskustvo (sva

prethodna svijest) vrste, ili “cijelog svijeta” začećem ubačeno u

novi život, ili svaka vrsta dobija samo ono što joj je neophodno da

startuje? Šta prenose geni?

5 A, opet, ti isti ljudi obično bez ikakvih problema vjeruju u Boga,

duhove, sudbinu, telekinezu...

41

Nasljeđivanje

Psiholozi kažu da su: “instinkti impulsi koji određuju čitav stereo-

tipan obrazac urođenog ponašanja usmjerenog ka cilju.” Svi

instinkti su vezani za funkcionisanje tijela i fizičko održanje vrste

u smislu prehranjivanja, razmnožavanja, adaptabilnosti… Oni su,

u stvari, početni koraci u zadovoljavanju nagona – urođenih

pobuda koje nastaju iz tjelesnih potreba, iz stanja nedostatka, ili

neravnoteže.

Međutim, iako su instinkti već dugo vremena predmet proučavanja

raznih naučnika i istraživača, i došlo se do određenih rezultata, i

dalje postoji izvjesna zbrka o tome šta su sve instinktivne radnje,

pa se fraze kao što su “urođeno znanje”, ili “urođeno ponašanje”

previše olako koriste i to naročito u situacijama kad se aktivnosti

pojedinih vrsta ne mogu “adekvatno” objasniti.

Prva stvar koja se mora razjasniti je to da instinkt jeste svijest (data

genetskim putem), iako živo biće nije i svjesno da radi određene

radnje, odnosno ne obraća posebnu pažnju na te radnje – one se

odvijaju same od sebe. Osnovne, vidljive radnje koje vrše sva bića

radi svog opstanka su rezultat uzročno-posljedične i sinhronizo-

vane unutrašnje aktivnosti raznih ćelija i organa. Sve to se može

opisati i ovako: jedan broj ćelija u nekom organizmu nema dovo-

ljno energije, ili hrane, i zato šalje signal “nadležnom organu”. Taj

organ, na primjer želudac, šalje signal “višoj instanci”, to jest

nervnom sistemu koji upošljava raspoložive “radnike” (oči, uši,

udove…) da obezbijede potrebnu hranu kako god znaju i umiju.

Drugo, ponašanje svih živih bića je u početku, a kod “nižih” vrsta i

tokom cijelog života, uglavnom uslovljeno osobinama ili

sposobnostima njihovih tijela, koja su, u većini slučajeva potpuno,

a u ostalim djelimično, usklađena sa okolinom. Tijela diktiraju

kako će se neka riba sakriti u pijesku, kako će zec doći do hrane,

kako će jesti, svariti pojedeno, i na kraju, izbaciti otpad. Ljudi

mogu izmišljati 169 poza u seksu i zadovoljavati želju ili nagon na

mnogo načina, ali se sve ipak, svodi samo na ono što je genetički

mehanizam preko tijela odredio kao jedini mogući način

razmnožavanja. U tom smislu možemo instinktivne radnje smatrati

urođenim ili programiranim, ali se ne smije zaboraviti da, u

42

najvećem broju slučajeva, zapravo ne postoji drugačiji način da se

one svrsishodno odrade.

Svaka instinktivna radnja može biti izazvana spoljnim uticajem, ali

započinje u tijelu, ostvaruje se preko tijela, i nastavlja kad tijelo i

njegove potrebe dođu u dodir sa okolinom. Od tada se mogućnosti

i sposobnosti tijela zavisno od vrste, i dalje nesvjesno, ili manje-

više svjesno, usklađuju sa situacijom u okolini, a često i razvijaju

pod njenim uticajem. U nekoj vremenskoj tački instinkt može da

ustupi mjesto promjeni, pamćenju, imitaciji, učenju…

Dakle, u suštini imamo tri stadijuma “ulaska u život”:

a) Početne, unutrašnje radnje koje omogućavaju da tijelo

samostalno funkcioniše jedno (kratko) vrijeme, dok se ne

stave u pogon svi “instrumenti” koje ono ima na raspola-

ganju.

b) Brza, ili postepena interakcija sa okolinom koja je

uslovljena sposobnostima tijela.6 Ako se to ne desi, živo

biće će vrlo brzo umrijeti. Interesantno je da što je vrsta

kompleksnija, to su i njeni mladunci bespomoćniji tokom

prvih dana života. Na primjer, svi sisari su osuđeni na

neizbježnu smrt ukoliko su prepušteni sami sebi i

urođenim znanjima.

c) “Trenutak” kad živo biće polusvjesno, ili svjesno (namje-

rno) počne da koristi svoje tjelesne sposobnosti i određene

elemente iz okoline da bi se prilagodilo novoj/izmijenjenoj

situaciji, ili na neuobičajen način zadovoljilo svoje potrebe

i želje. Takvo ponašanje ubrzo može postati rutinsko, ili

6 Pile, koje se upravo izleglo, odmah otvara kljun, maše krilima, hoda...

Konkretnije radnje, koje imaju veze sa okolinom, kao što su kljucanje,

kopanje nogama po zemlji i sakrivanje po noći, može takođe da odradi

sâmo (da ne vidi od starijih kokošaka), jer opet, jedna stvar nepogrešivo

vodi drugoj: čim imate kljun morate i da ga koristite, a nedostaju vam

udovi kojim bi mogli da prinosite hranu ustima. Jedine radnje koje se

mogu odraditi sa kandžama na nogama su hvatanje, kopanje i češanje. Po

noći pile ne vidi i zato, čim mrak počne da pada, traži neko odgovarajuće

sklonište...

43

toliko automatizovano da ga je teško razlikovati od

instinktivnog ponašanja.

Posljednja, treća stvar, koju treba naglasiti u priči o nasljeđivanju,

je činjenica koja nedvosmisleno kaže da genetički mehanizam ne

pokazuje ni najmanji znak da je u stanju da prenese specifične

obrasce ponašanja stečene tokom života, treningom, učenjem, ili

privikavanjem. To je nešto što se u ovakvim istraživanjima ne bi

smjelo zaboraviti. Ipak, dešava se.

U naučnoj i “popularnoj” literaturi vrlo često možemo pročitati

opise i primjere veoma zanimljivog i, ponekad, zapanjujućeg

ponašanja raznih vrsta, naročito insekata. Istraživači i naučnici ne

umiju da objasne te primjere očigledne mudrosti, ali tvrdoglavo

odbijaju da ih pripišu inteligenciji, odnosno, da budem precizan,

sopstvenoj inteligenciji tih vrsta. Zato kreacionisti i govore da je

cjelokupno ponašanje “nižih” vrsta rezultat djelovanja “intelige-

ntnog i mudrog Tvorca”, a nerijetko se i od evolucionista može

čuti da se: pauci rađaju sa urođenim znanjem o tome kako da pletu

mrežu; da ptice, ili jegulje, od samog rođenja znaju sve migratorne

puteve, to jest, imaju “već u jajetu ucrtane mape i puteve”; da

većina ptica začećem dobija i “projekte” svojih gnijezda; a pilići

“koji nikad nijesu bili u prisustvu kopca” trče da se sakriju kada ih

nadleti njegova sjenka, jer “u svom sistemu imaju ugrađenu

predstavu predatora”.

Pošto je tema kojom se bavimo u ovom dijelu knjige vrlo osjetljiva

na ideju da razne vrste putem nasljeđa dobijaju gotova znanja, ili

iskustva prethodnih generacija, moramo obratiti posebnu pažnju na

ovakve tvrdnje.

Problem sa navedenim, i sličnim primjerima je u ovome: svaki od

njih je rezultat samo jednog (i to subjektivnog) načina posmatranja

i zaključivanja, zatim nedovoljne obaviještenosti, a u nekim

slučajevima i nedosljednosti. Tako, eto, jedna ista osoba (naučnik

u obrazovnoj emisiji za djecu) prvo posmatra guštera koji hvata

otrovnu gusjenicu i trlja je o zemlju da bi “skinuo” otrov i učinio

je jestivom, a potom i lisicu koja prednjim nogama gura nojevo

jaje na kamenje da bi ga razbila i naravno, pojela. Na kraju

44

posmatranja naučnik iznosi zaključak: u prvom slučaju se radi o

refleksu, a u drugom o inteligenciji!

Pitanje: zar refleksna reakcija ne bi bila (samo) odbacivanje

gusjenice? Ono što je gušter odradio sa gusjenicom je svrsishodna,

smislena radnja, isto koliko i lisičje guranje jaja, ili ljudsko

ljuštenje pomorandže.

“Slučaj” pilića koji imaju “ugrađenu predstavu predatora” je

takođe dobar primjer subjektivnosti, uskog gledanja na stvari i

nepovezivanja činjenica. Naime, etolog Konrad Lorenc je izuča-

vao ponašanje pilića. U jednom eksperimentu je koristio i uređaje

koji se pomjeraju po žici na izvjesnoj visini i bacaju sjenku koja

liči na kopca. Kad pilići na zemlji ugledaju sjenku odmah potrče u

zaklon. Na osnovu toga je psihoanalitičar Marej Stajn, u knjizi

Jungova mapa duše, zaključio da je predstava predatora urođena i

“prepoznaje se bez potrebe da se nauči”. Međutim, taj zaključak bi

svakako bio drugačiji da su uzete u obzir i ove činjenice: pilići bi

odreagovali na isti način i da je sjenka bila u obliku zmaja, ili zvi-

jezde, a isto se dešava i kad su druge vrste u pitanju. Ako, recimo,

sjenka pređe preko mačeta ono se odmah trgne i zauzima ispitiva-

čki, ili odbrambeni položaj. Obje vrste ne reaguju na oblik sjenke,

već na samu sjenku koja najavljuje prijetnju, nepoznato… i to iz

dijela prostora koji nije dobro pokriven pažnjom njihovih čula.

Pilići, kao i mačke i ljudi, u svom sistemu imaju ugrađen “senzor”

za opasnost i početnu reakciju, ali ne i album sa fotografijama

raznih predatora i neprijatelja vrste. Čak šta više, kad se rode ne

znaju ni kako im majka izgleda. Isti Lorenc je to otkrio tokom

eksperimenta u kom je “postao majka” tek izleženim pačićima.

Drugi primjer, koji govori o “ugrađenim mapama i putevima”, je

svakako zanimljiv, ali je takvo objašnjenje ipak, samo jedan od

mogućih načina gledanja na problem. Probajmo sljedeći pristup:

osnovni način kretanja ptica je letenje. Reklo bi se da im je

genetički dato da odmah i znaju da lete, ali ne – ptice uče, to jest

pokušavaju da lete! Istina je: genetički im je data mogućnost,

sposobnost da lete, a ne i sama vještina. Ako joj dakle, začećem

nije dato znanje da leti, kako se onda bilo koja ptica može roditi sa

atlasom, ili “mapom zvjezdanog neba” u glavi?!

45

“Programiranost” se mora ograničiti samo na početne korake, ili

osnovne radnje u životu nekog organizma. Potpuna programira-

nost bi onemogućila bilo kakvu promjenu, ili improvizaciju u

ponašanju kako ptica, tako i drugih vrsta i samim tim bi i najmanja

promjena u okolini vrlo često dovodila do užasnih gubitaka, ili čak

izumiranja. Na primjer, ptice koje mi poznajemo postoje već

stotinama hiljada godina – koliko puta su se “mape” morale prila-

gođavati velikim klimatskim, geološkim i drugim promjenama

tokom tog vremena?

Razne vrste ptica imaju različite pravce i puteve seoba, jer im tje-

lesne sposobnosti nijesu iste, a (iako postoje određene konstante) i

drugačije su usklađene sa okolinom. Neke zato prate liniju kopna,

neke se prilagođavaju visinskim strujanjima, a mnoge se, kažu,

orjentišu pomoću magnetita u kljunovima. Vrijeme svake seobe

zavisi od nedostatka hrane, vremenskih uslova, položaja sunca…

Sve ptice, kao i jegulje, uz izuzetnu memoriju, posjeduju i odre-

đene čulne sposobnosti (o kojima samo nešto nagađamo) koje im

pomažu da se orjentišu pri seobama, a u mnogim slučajevima u

svojim jatima imaju i nekog starijeg ko je taj posao već odradio.

Što se pravljenja gnijezda tiče, odgovor je ovakav: ptice iste vrste

u različitim sredinama prave različita gnijezda, što će reći: urođena

je potreba za gnijezdom, kao i tjelesna sposobnost, usklađena sa

okolinom, ali ne i slika gnijezda. Ona je rezultat umijeća korišće-

nja stvari iz okoline, prilagođavanja, ali i imitacije. Razmislimo i o

ovome: šta je prvo što ptica vidi kad se izleže iz jajeta? Ako nije

roditelj, onda je sigurno gnijezdo u kom je rođena. Da bi napravila

svoje, kad za to dođe vrijeme, mlada ptica radi isto što i njeni

roditelji – koristi ono što vidi oko sebe i pokušava.

Slično je i sa paucima – neki prave uredne mreže kružnog oblika,

neki neuredne ili sporadične, neki lijevkaste, a nekima niti služe

kao padobran... Oblik mreže i način kačenja zavise i od okruženja

u kom žive, ali prije svega od onoga što su naučili odmah po

rođenju – nijedan pauk se nije “rodio na ledini”, nego na majčinoj

mreži, ili u njenoj blizini.

Paucima je dakle, data sposobnost da proizvode niti i prave mrežu,

ali nijedan od njih nema urođeno znanje i kako da je napravi

46

odmah čim se rodi. “Uredni” pauk mora pokušati bar dva-tri puta

prije nego u potpunosti savlada tehniku, ali svaki put će mreža

služiti svrsi. Ljepota i savršen oblik nijesu od presudne važnosti.

Da li je čovjek nešto drugačiji?

Njegov razvoj do pune funkcionalnosti tijela traje duže od ostalih

vrsta, ali i on (najčešće) dobija sve ono što mu je potrebno za

opstanak i život. Razlika je i u tome što se kod ljudi često dešava

da neke “ugrađene” sposobnosti tijela nikad ne dođu do izražaja.

Ljudska beba odmah po rođenju, kad je predaju majci, samo zna

kako da diše, pronađe sisu i sisa, svari hranu, izbaci otpad iz sebe,

reaguje na određene spoljne ili unutrašnje uticaje (zatvori očne

kapke zbog prejake svjetlosti, uhvati ispruženi prst, izrazi vriskom

nelagodnost ili potrebu) i to je otprilike sve. Znači, slično onome

što može da uradi i neko jednoćelijsko živo biće. Ostalo je stvar

vremena, razvoja, uticaja okoline i učenja.

Svaki čovjek počne da hoda ili govori uz određenu pomoć sa

strane. Uspravan hod i artikulisan govor su “zaštitni znaci” ljudske

vrste. Međutim, ako bi se dijete koje je naslijedilo sposobnost da

govori razvijalo u sredini u kojoj se nikako ne govori, ono ne bi

nikad i progovorilo. Isto tako, ukoliko bi svi oko tek rođene bebe

išli na rukama i koljenima možda bi se u nekom kasnijem trenutku

u životu tog djeteta i moglo desiti da se ono u određenim situacija-

ma (pokušavajući da dohvati stvari, ili hranu iznad sebe) i ispravi,

pa čak i prohoda (jer tijelo to može da odradi, ima tu sposobnost),

ali bi taj hod nesumnjivo bio rezultat pokušavanja i (samo)učenja i

zato nikome od psihologa i naučnika ne pada na pamet da kaže da

se čovjek rađa sa “urođenim znanjem” da hoda ili govori.

Takođe, nikad nećete čuti da je izgradnja kuća rezultat urođenog

znanja, nego sposobnosti i primjene inteligencije, a njihov

današnji oblik je posljedica evolucije. Ljudske kuće su uopšte

gledano slične, ali ipak se razlikuju od sredine do sredine – kao i

kod ptica. Kad smo već kod toga, uporedite ukupnu sposobnost i

mogućnosti ptica i ljudi, a zatim bacite pogled na recimo, viseće

gnijezdo afričke ptice “tkalje” i na kolibu u kojoj žive ljudi iz

47

obližnjeg plemena, i zaključićete da su obje konstrukcije rezultat

istovjetnih potreba i procesa, a možda i pomislite da je viseće

gnijezdo teže napraviti!

Što neko to ne vidi, ili ne želi da vidi, zato što misli da je čovjek u

osnovi nešto drugačiji od “nižih” bića, pa ga iz tog razloga i po-

smatra odvojeno od njih i ostale prirode, sasvim je druga priča…

*

Da sada “rekapituliramo” neke od najvažnijih činjenica do kojih

smo došli u dijelu o osnovi života i nasljeđivanju.

Svaka od aktivnosti koje psiholozi i naučnici nazivaju instinktima

u stvari se može svesti na urođenu predispoziciju, ili sposobnost

(ne odmah i znanje samo po sebi) nekog organizma da odradi

određenu radnju. U najvećem broju slučajeva postoji samo jedan

ispravan način da se zadovolje potrebe tijela, a on proizilazi iz

ukupne građe i sposobnosti organizma i njegove usklađenosti sa

sredinom u kojoj živi.

Čovjek, kao i svi ostali životni oblici, nastaje iz jedne jedine ćelije,

iako nastanku te ćelije prethodi spajanje spermatozoida i ženske

jajne ćelije. Ta ćelija, zigot, predstavlja osnovu iz koje će poste-

peno, dijeljenjem nastati nervni sistem sa kičmenom moždinom i

mozgom, srce i redom svi ostali neophodni djelovi.

Sva nasljedna informacija, (novi) DNK sa kombinacijom gena

koja je odgovorna za konačni izgled tijela odraslog čovjeka ili

žene, je sadržana u toj prvoj ćeliji. U tom DNK molekulu se nalazi

“uputstvo” za sve ono što tijelo može da uradi, što će reći, dobili

ste sposobnost da prerađujete hranu, gledate i vidite, slušate i čuje-

te, hodate, radite, mislite, govorite, učite… A, možda vam je nešto

od toga i uskraćeno. Dobili ste osnovnu svijest i inteligenciju,

hemijski sastav koji će odrediti vaš temperament, razne talente…

Od vas i uticaja sredine zavisi što ćete učiniti od onoga što vam je

“dato”.

Na kraju, od oca i majke (ili njihovih predaka) ste naslijedili i

predispozicije za određene mentalne ili fizičke bolesti, ali to u

budućnosti možda neće biti veliki problem.

48

Ipak, preko tog “priručnika” nijeste dobili i jezik kojim ćete

govoriti, ni način mišljenja, ni sve one neophodne vještine koje će

vam biti potrebne kroz život – dobili ste samo sposobnost da ih

naučite. Takođe, iako ste “preraspodjelom” dobili očeve oči, nos,

ili usta, majčin talenat za matematiku, a đedov glas…, genetičkim

putem nijeste dobili ni jedno njihovo lično iskustvo, ili sjećanje –

taj dio ste morali sami iznova da prođete, iako su se oni svojski

potrudili da puno toga ubace u vas preko vaspitanja i obrazovanja.

Čak ni tako važna stvar kod čovjeka kao što je svijest o sebi, ne

postoji kod tek rođenog djeteta. Da se ona stvori potrebni su mje-

seci. Kad vide sebe u ogledalu, bebe stare nekoliko mjeseci, isto

kao i mačke, ne znaju šta vide, ili, u boljem slučaju, misle da vide

drugog pripadnika vrste. Najveći dio informacija o sebi i svijetu

oko sebe dijete mora da nauči. Svaka osoba postepeno gradi svoju

posebnu svijest i svoju podsvijest na, već u zigotu, postavljenim

temeljima. Ličnost novog čovjeka se stvara postepeno i podložna

je promjeni.

Prema tome, ispada da čovjek na ovaj svijet ne dolazi kao “prazan

list papira”, jer je već u trenutku njegovog začeća ponešto zapi-

sano u genima. Međutim, na tom papiru nijesu ispisane i misli,

predstave, ili političke ideje… njegovih predaka, a naročito ne

ljudi koji nemaju nikakve srodničke veze s njim. Date su samo

izvjesne sklonosti i sposobnosti, kao i neki mogući pravci kretanja,

ali se zahvaljujući sopstvenom trudu ili uticaju sredine puno toga

može pokvariti, poboljšati, promijeniti…

Ono što Karl G. Jung i njegovi sljedbenici nazivaju kolektivnim

nesvjesnim i arhetipovima (koje, po njima, nasljeđujemo od preda-

ka, ali smo ih po rođenju nesvjesni, i tek kasnije ih postepeno, ili

samo na trenutak, postajemo svjesni) je neraskidivo povezano sa

prethodnom pričom o instinktima i tijelu. Svi arhetipovi (to jest,

psihičke predstave zajedničke svim ljudima) su zasnovani na

istovjetnim obilježjima ljudskog života i osobinama ljudskog tijela

(rođenje-smrt, mladost-starost, hormoni-seks, roditelji-djeca…) i

odatle dolazi njihova (ne baš toliko) univerzalna prisutnost, ali

nijedan od njih nije proizvod nekakvog urođenog, ili prethodnog

znanja genetički prenešenog od strane predaka.

49

Nervni sistem i obrada informacija

“Bog vlada svetom posredstvom Svojih netvarnih (nematerijalnih)

energija. I kao što Bog dela u prirodi, tako i duša, pokreće i podsti-

če svaki deo tela da bi ono vršilo svoje funkcije. Prema tome, kao

što Bog vlada svetom, tako i duša vlada telom.” (prema sv. Grigoriju

Sinaitu)

~

Na koji način “nematerijalna duša” upravlja tijelom? Direktno, ili

preko određenih tjelesnih mehanizama (nervi, mišići…)?

Ako se opredijelite za prvi način, morate dodatno odgovoriti na

sljedeća pitanja: kako nematerijalna duša (“na koju ništa ne može

da utiče”) može da ostvari bilo kakav kontakt sa nekom materi-

jalnom supstancom, a naročito sa ljudskim tijelom? Na koji način

takva duša ostaje vezana za tijelo?7

Ako duša kontroliše svaki dio tijela direktno i, kao što je rečeno,

na nju ne utiču nikakve povrede tijela i hemikalije, zašto osoba

koja je zbog povrede kičme paralisana od struka na dolje ne može

da mrda nogama? Zašto se čovjek ponaša drugačije, ili čak u

potpunosti gubi kontrolu nad svojim tijelom, kad je pijan, ili pod

anestezijom?

S druge strane, ako smatrate da duša koristi mehanizme tijela da bi

ga kontrolisala, kao i da je mozak samo spona (ili “portal”) između

nematerijalne duše i materijalnog tijela, ponovo ćete se naći u

neugodnoj situaciji. Svaka funkcija tijela koju teolozi i vjernici

pripisuju djelovanju nevidljive duše je u potonjih pedesetak godina

sasvim dobro objašnjena djelovanjem samog tijela i raznih djelova

7 Da bi stekli “predstavu” o nečemu nematerijalnom, podsjetimo se nekih

osnovnih činjenica: sva energija ima materijalne osobine – utiče na mate-

rijalne oblike, može se mjeriti i koristiti; magnetno polje je nevidljivo, ali

je materijalnog porijekla, možemo ga otkriti i mjeriti; X-zraci kojim

snimamo pluća, slomljenu ruku... se ne mogu ni vidjeti ni čuti, ali su ipak

materijalne prirode. Oni “stupaju u kontakt” sa našim tijelom i možemo

ih otkriti detektorima kojim otkrivamo razne vrste zračenja. Za razliku od

svega toga, dušu ne možemo ničim uhvatiti.

50

mozga. A, pored toga, kao što smo vidjeli, nastanak i postojanje

svijesti se ne može isključivo vezivati za rad mozga i(li) nervnog

sistema – ona ima mnogo dublje korjene.

Količina svijesti, odnosno broj informacija kojim neko živo biće

“barata” tokom svog života, je u direktnoj proporciji sa osobinama

“oruđa” kojim to biće prima i obrađuje unutrašnje i spoljnje

nadražaje i uticaje. Što je organizam složeniji, to mu je potreban i

komplikovaniji sistem za obradu informacija. Kod viših vrsta ta

uloga je povjerena nervnom sistemu, a značajnu ulogu ima i

endokrini sistem (razne žlijezde).

Ono što je zajedničko svim bićima je činjenica da bez tih organ-

skih struktura i fizioloških procesa u njima, nema ni svjesnosti.8

Povrede čula, mozga, nervnih puteva, a zatim i snimanje moždanih

talasa i potrošnje glukoze u pojedinim djelovima mozga to nedvo-

smisleno pokazuju.

Ljudski nervni sistem se sastoji od perifernog sistema (nervne

ćelije koje se nalaze izvan lobanje i kičme) i centralnog sistema

koji je smješten u lobanji i kičmi, a čine ga mozak i kičmena

moždina. Kompletan nervni sistem je izgrađen od više od sto

milijardi ćelija – neurona koji su na mnogo načina povezani u

jednu složenu cjelinu. Međutim, i ta cjelina je dio mnogo većeg

sistema. Ne smijemo zaboraviti da ljudsko tijelo funkcioniše na

mnogim nivoima svijesti. Na primjer, naše ćelije kože registruju

uticaje koje naša čula ne primjećuju – različite vrste zračenja i

vibracija. Mi postajemo svjesni tih uticaja tek kad se određene

promjene pojave u, ili na našem tijelu.

Ćelije i organi sa različitim funkcijama uspješno sarađuju i

odrađuju posao, jer su od samog nastanka usklađeni – jedna ćelija

je proizvela sve ostale. Sinhronizacija postoji u svemu: od jedne

ćelije i njene svijesti, omeđene “malim” brojem informacija, pa do

ukupnog nervnog sistema i funkcionisanja čovjeka uopšte. Uskla-

đenost je očigledna i u uzajamnom djelovanju ćelija i sredine,

organa i sredine, organizama i sredine i napokon, vrsta i sredine.

8 Svjesnosti, ne svijesti. Za razliku od svjesnosti, svijest može postojati i

van organskih tijela, na primjer, u obliku elektro-magnetnih signala.

51

Veoma je važno shvatiti da svi svjesni i nesvjesni procesi u tijelu

imaju materijalnu realnost. Neuroni su povezani, vlaknima prenose

signale/poruke električnim i hemijskim putem. Kad električni

signal dođe do kraja nervnog vlakna izaziva oslobađanje neurotra-

nsmitera koji dalje prenose signal u hemijskom obliku do ciljne/

sljedeće ćelije.

Neuroni se mogu posmatrati kao obični provodnici, ali su oni više

od toga, jer su živi dio živog sistema u kom se nalaze i prijemnik i

obrađivač i korisnik informacija. Ne postoji ništa izvan (ili sa

strane) što nadgleda, ili procjenjuje njegov rad.

~

Informacije iz spoljašnjeg svijeta u naš mozak dolaze preko čula i

perifernog nervnog sistema.9 Ono što donosi informacije iz pod-

svijesti i “vrti” svijest zovemo um, ali jasno je da je i ta aktivnost

proizvod raznih djelova mozga. On obrađuje nove informacije i

povezuje ih sa starim, ili “uskladištenim”.

Sve što se dešava u mozgu (od obrade podataka o čulnim osjetima

u koži, mišićima, zglobovima i organima, pa do procesa kao što su

opažanje, pamćenje, mišljenje, donošenje odluka...) odvija se zaje-

dničkim (i istovremenim) radom većeg broja neurona i područja na

raznim nivoima korteksa (moždane kore) i subkorteksa.

Ipak, čini se da je “najinteligentniji” dio mozga prefrontalni

korteks koji integriše širok spektar veza koje dopiru iz drugih

djelova nervnog sistema. On ima najviše udjela u razradi misli,

povezivanju iskustava, prosuđivanju... i u njemu se nalazi ono što

izdvaja ljudska bića od (drugih) životinja, ali ne zaboravimo –

svaki aspekt naše svijesti, ma koliko bio komplikovan ili prefinjen,

je samo rezultat razvoja nervnog sistema i djelovanja osnovnih

principa u funkcionisanju svijesti i svijeta uopšte. Na primjer,

uzvišeni (ili užasavajući) subjektivni doživljaj koji imaju pojedini

9 Ova tvrdnja je, naravno, nesporna, ali ćete u daljem tekstu vidjeti da

sam otvoren i prema teoriji koja kaže da u izvjesnim situacijama, osim

što emituje, mozak može i direktno (bez učešća čula) da prima moždane

talase, odnosno djelove svijesti drugih ljudi.

52

ljudi dok na njihove uši djeluju zvučni talasi koje “službeno”

nazivamo Betovenova Peta simfonija u suštini nije ništa drugo do

kompleksno, praktično ispoljavanje principa privlačenja ili

odbijanja. Jednostavno, naše tijelo prihvata, ili odbacuje spoljne

uticaje koje zatim, iz nekog razloga, neuroni u mozgu ponekad i

dodatno razrađuju.

Eksperimenti pokazuju da i voda, kad je zaledimo nakon što je bila

izložena različitim vrstama muzike i drugih vibracija, stvara lijepe

ili ružne kristale, zavisno od “iskustva” ili “raspoloženja”. Na

sličan način prosti elementi stvaraju ili razaraju jedinjenja; bakte-

rije reaguju na toplotu ili hladnoću; ženke jedne vrste papagaja

prihvataju mužjake sa jarko crvenim kljunom, a izbjegavaju one sa

blijedim; psi “pozdravljaju” poznatu ili nepoznatu osobu...

Dakle, svi nivoi svijesti funkcionišu na istim principima, a u

osnovi svijesti se nalaze informacije koje dolaze iz nekog tijela ili

van njega. Dotok informacija iz okoline se smanjuje sa prekidom

rada neke ćelije, nekog organa, ili oštećenjem perifernog nervnog

sistema. Neuroni (i neke ćelije srca) su jedine ćelije u tijelu koje se

ne obnavljaju. (Što, na žalost, Flamarionu nije bilo poznato.) Dok

smo mali i razvijamo se, njihov broj raste, a kako starimo i više se

trujemo, njihov broj opada. Povreda mozga dovodi do prestanka

rada jednog broja funkcija tijela, a smrću mozga kompletan sistem

se gasi.

Šta se tada dešava sa uskladištenim informacijama? Da li preži-

vljavaju uništenje skladišta, ili “ulaze” u neko drugo tijelo?

Jedan dio odgovora je već dat u priči o ćeliji i u dijelu o naslje-

đivanju. Drugi se nalazi u sljedećoj činjenici: potpunim uništenjem

DNK jedne jedinke (ili vrste u cjelini) nestaje i mogućnost dobi-

janja bilo kakvog direktnog obavještenja o toj jedinki (ili vrsti).

A, treći će biti otkriven uskoro.

53

Zašto svijest nije haotična?

Duša je: “nalogodavac našim tjelesnim funkcijama” i bez nje: “ne

bi bio moguć svjesni subjekt, ne bi bilo samosvijesti.” Ako bi čula

i nervni impulsi sami (bez duše) organizovali stanje duha “našom

sviješću i savješću, emocijama i voljom vladao bi neograničen

haos.” (Tomović S.)

Na prvi pogled, ovo izgleda kao “živa istina”. Ali, ako mislite da

ste nešto zaista i saznali iz ovih rečenica, varate se. Čovjek koji ih

je napisao je samo presložio riječi koje je negdje ranije pročitao,

ali, u stvari, vrlo malo zna o “zadatoj temi”. On je jedan od

mnogih koji, u skladu sa svojim obrazovanjem i navikom, čovjeka

i njegovu svijest posmatraju izolovano od ostatka živog svijeta.

“Stvar”, ili pojava o kojoj govorimo je za sada (a možda će i

ostati), u svojoj osnovi neobjašnjiva i nezamisliva, ali je zato način

na koji funkcioniše (ma koliko fascinantan, ili brz bio) ipak,

vidljiv i pojmljiv. On nam pokazuje da se svijest nekog jednoćelij-

skog vodenog bića, ili tek “rođene” gliste, ispoljava na istovjetan

način kao i svijest ljudske bebe. Razlike u kvantitetu (i kvalitetu),

koje nastupaju kasnije, su posljedica kompleksnosti “aparature” i

sposobnosti njenog korišćenja.

Svaki, uslovno rečeno, viši nivo svijesti, ili svjesnosti, se naslanja

na neki prethodni. U našem slučaju, svijest prve ćelije je podloga

za svijest svih ostalih ćelija. Ona daje svijest i organizaciju nerv-

nom sistemu, pa srcu, plućima, jetri... Kad se sve dovrši, uklopi i

sinhronizuje, dobili smo biće opremljeno sa svim potrebnim

“prijemnicima, predajnicima, transformatorima...” Sve što je ima-

la, ili što je bilo potrebno prvoj ćeliji za normalan život, ima i

kompletan čovjek – samo komplikovanije.

Svijest te prve ćelije nije bila haotična, pa samim tim neće biti ni

bića nastalog iz te ćelije (naravno, ukoliko je “genetika” u redu)!

Osnovni princip rada je potpuno isti.

Pojednostavljeno rečeno, ćelija je sve informacije koje je dobijala

iznutra, ili iz okoline, bez ikakvih problema obrađivala i radila je

svoj posao. Isto to, samo na kompleksniji način radi, i radiće, tek

rođeno dijete. Konačni rezultat je stvar kvaliteta opreme i načina

54

njenog korišćenja. Uticaj drugih ljudi, vaspitanja, ili obrazovanja,

je tu samo da svijest u razvoju usmjeri u ovom ili onom pravcu, ali

treba reći da bi ljudska svijest bila organizovana i da tog uticaja

nema. Bilo bi više nego zanimljivo posmatrati razvoj mladog

čovjeka koji sasvim sam stvara svoju svijest.

Svijet u našoj glavi (uglavnom) nije haotičan zahvaljujući meha-

nizmima pamćenja i zaboravljanja. Da nema ovog prvog, morali bi

uvijek iznova i neprestano učiti ko smo (kako se zovemo, na pr.),

ko su ljudi oko nas, kako izgledamo, šta je opasno, a šta dobro…

Pamćenje nema neko posebno mjesto u mozgu i tijesno je

povezano sa drugim saznajnim procesima: opažanjem, mišljenjem

i učenjem. Učenje prethodi pamćenju, a pamćenje se može opisati

kao trajanje onoga što je stečeno učenjem.

Da nema zaboravljanja, naša memorija bi vjerovatno bila poput

prenatrpanog skladišta u kom je nemoguće pronaći potrebnu stvar,

iako se mnogi slažu da su mogućnosti smještaja u našem “skladi-

štu” mnogo veće nego što mislimo. Međutim, postoje i istraživači

koji odbijaju ideju o skladištu i tvrde da se pamćenje odvija na

principu elektromagnetnih polja i holograma.

Bilo kako bilo, u oba slučaja neuroni u moždanoj kori i njihov broj

imaju veliku ulogu u tim aktivnostima, a izuzetno je važno i to

kako i koliko ih koristimo.

Glavna stvar u procesu pamćenja i mišljenja jeste učestalost i

kvalitet veza, ili sinapsi, između neurona. Oštećenje jednog dijela

mozga (većeg broja neurona) može izazvati amneziju, ili gubitak

nekih funkcija tijela, ali se poslije izvjesnog vremena stvari mogu

vratiti u normalno stanje, upravo zahvaljujući prespajanju i novim

vezama. Stariji ljudi zadržavaju sposobnost da stvaraju nove veze i

očuvaju stare, putem mentalne aktivnosti. Mozak mentalno

aktivnih ima i do 40% više sinapsi nego mozak mentalno lijenih.

Svijest o sebi je dakle, posljedica razvoja nervnog sistema sa jedne

strane, i direktan rezultat učenja i pamćenja (najučestalijih spojeva

i obrađenih poruka) sa druge strane. Jedna misao vodi drugoj, ova

trećoj i tako dalje. Vaspitanjem, obrazovanjem, iskustvom... se

učimo da ih organizujemo, biramo, spajamo, ili zapisujemo. Neke

55

misli pamtimo bolje, neke slabije, a neke (naizgled) nikako – u

skladu sa hemijskim “kodom” našeg mozga.

Ipak, činjenica je da u mnogim glavama stvarno vlada nesređenost,

čak i haos. Što je mozak (ili um) više izložen jačim “udarima” čula

to je i svijest uzburkanija, aktivnija… i obratno. Osjetljiviji nervni

sistem upija, provodi, oživljava i obrađuje više informacija, pa je

tijelo pod većim opterećenjem. Tada počinjemo da “silujemo”

inteligenciju i upravo zato se i događa da zdravi ljudi (koji nijesu

naslijedili mentalnu bolest) imaju probleme, “pucaju” i doživlja-

vaju nervna rastrojstva, ili na drugi način obolijevaju.

Stanje svijesti/uma je, znači, u direktnoj vezi sa genetikom, ali i

načinom prikupljanja, selekcije, prerade i primjene informacija –

odnosno sa usvojenim načinom mišljenja i življenja.

21 gram

Prije nego se ponovo vratimo životu poslije smrti, evo još nekoliko

saznanja i ideja koje će doprinijeti boljem razumijevanju stvari, ali

i poslužiti kao uvod u dalju priču.

Eksperimentalnim putem je utvrđeno da svakoj aktivnosti mozga

prethodi “šifra” (ili komanda) za tu aktivnost – takozvani “talas

podsvjesne spremnosti”. Ovaj talas (kratko energetsko pražnjenje)

se registruje na aparaturi/ekranu nekoliko djelića sekunde prije

glavnog energetskog pražnjenja. Takav kratki talas, odnosno šifra,

prethodi i trenutku smrti. Poslije toga, na ekranu se registruje jača,

ili glavna energetska aktivnost.

Engleski fizičari Vilijem Kruks (William Crooks) i Oliver Lodž

(Oliver Lodge) su prije ovog eksperimenta (početkom XX vijeka)

utvrdili da se u trenutku smrti “izručuje” energija jednaka masi od

17 do 25 grama, koja se trenutno gubi na vagi, što će reći da je

ljudsko tijelo odmah poslije smrti lakše za otprilike 21 gram.10

Danas se često može čuti kako je time “dokazano” da je ljudska

duša teška oko 21 gram i da to ona u trenutku smrti izlazi iz tijela.

10

U novijim člancima se pominje i 8 do 10, a zatim i 120 grama(!?).

56

Ali, izgleda da malo ko shvata da se na taj način priznaje da je

duša nešto mjerljivo, ili materijalno, a takođe se previđa i da se u

ovom slučaju radi o čisto energetskoj, “električnoj pojavi koja se

može kontrolisati i čije se reakcije mogu predvidjeti”. (Tesla)

Život je bio-hemijsko-električna pojava u čijoj osnovi se nalaze

DNK molekuli koji u sebi sadrže nešto što se može nazvati životna

energija, ili impuls (iako u stvari pričamo o enzimu DNK

polimeraza i nukleinskim kisjelinama/nukleotidima). Taj životni

impuls “umnožava” materiju i stavlja nas u pogon, a sposobnost

primanja i prerađivanja energije nas drži u životu, kao i sva ostala

živa bića.

Utvrdili smo da se ta inicijalna energija, početna materija i

sposobnost prenose iz jednog u drugo tijelo razmnožavanjem (i

samo razmnožavanjem) i da se manifestuju kao osnovna “DNK

svijest” one prve ćelije, iz koje nastaju milijarde drugih. Ta svijest

se tako može definisati i kao “upregnuta” energija koja proizvodi i

pokreće razna bića i oblike.

Trenutak začeća bi se mogao predstaviti kao fuzija, ili spoj dvije

materije (oca i majke), a trenutak smrti kao početak fisije, odnosno

razdvajanja, ili raspada materije, što je posljedica prestanka

razmjene kiseonika u ćelijama. Tada prestaje funkcionalna i svaka

druga povezanost ćelija, organa, organizma.

Tokom oba procesa dolazi do oslobađanja energije. U trenutku

smrti energija iz tijela izlazi naglo, ali, potrebno je istaći, radi se o

neznatnoj količini. Tijelo mase 70 kg, uslovno rečeno, predstavlja

skladište 70 kg energije. Proces njenog “odlaska” traje sve dok

postoje materijalni ostaci tijela. U njima je “zarobljen” ostatak

energije. Kako se tijelo raspada, tako se i energija oslobađa.

Život u ćelijama i organima ostaje još neko vrijeme po prestanku

disanja, to jest, po proglašenoj smrti. Kad on u potpunosti “izađe”,

ne može se više ni oživjeti organizam, a ni koristiti organ za

presađivanje.

57

DOKAZI POD LUPOM

Od svih ponuđenih “dokaza” o životu poslije smrti, po mom

mišljenju, jedino pojedini izvještaji o djeci koja su “se prisjećala

detalja iz prethodnih života” imaju neku težinu. Ali, da li su ta

svjedočanstva istovremeno i nepobitan dokaz da su ta djeca već

nekada ranije zaista i živjela? Izgleda da se, kad je riječ o našem

doživljaju tih pojava, radi o najobičnijoj uslovljenosti, ili pukom

oslanjanju na mišljenje drevnih autoriteta. Mi, jednostavno, samo

objašnjavamo nečije vizije, ili “sjećanja”, na način koji nam je iz

prošlosti dostavljen kao dobar, ili najvjerovatniji. Siguran sam da

se do boljeg odgovora nije došlo isključivo zato što se on nije ni

tražio.

Da su “zapadni” istraživači ovih pojava, pokazali malo više volje,

ili hrabrosti da uđu u suštinu izvornih učenja religija koje

zastupaju učenje o reinkarnaciji, naišli bi na jedan “problem” koji

bi ih podstakao da potraže i drugačije objašnjenje.

Slučajevi bliske, ili kliničke smrti

Umješnost ljekara i sve bolja medicinska “mašinerija” su dodali

novu i uzbudljivu dimenziju (ranije ne baš tako čestim) iskustvima

bliske smrti. U današnje vrijeme se ljudi vraćaju sa ruba smrti

nakon saobraćajnih nesreća, srčanih udara, tokom operacija…

Neki imaju šta da ispričaju, a neki ne.

Iako se ne mogu naći dvije osobe sa potpuno istim iskustvom, ipak

se može govoriti o nekom opštem modelu faza kroz koje prolaze

ljudi koji su preživjeli “kliničku smrt”:

1. Doživljava se izmijenjeno stanje osjećanja, mir i blažen-

stvo, bez bola, tjelesnih osjeta i straha.

2. Moguć je osjećaj zujanja ili jakog zvuka i moguće je naći

se odvojen od tijela (“vantjelesno iskustvo”) – ljudi mogu

da posmatraju tijelo i okolinu sa visine; čula su pojačana;

prolazi se kroz zidove.

58

3. Prisutna je svijest o drugoj stvarnosti, opisuje se ulazak u

tamu, plutanje u prostoru bez dimenzija, a potom i ubrzani

prolazak kroz tunel.

4. Pojavljuje se svjetlost i ljudi su “preplavljeni” ljubavlju.

Neki pričaju o “svjetlosnom biću” punom samilosti i

ljubavi. Dešavaju se “pregledi života”, komunicira se

telepatski i gube se pojmovi kao što su vrijeme i prostor.

5. Većina vidi rajske pejzaže, čuje nebeske zvuke, a samo

mali broj ima užasavajuće vizije paklenih oblasti, otvora u

zemlji iz kojih izbija dim, izgubljenih ljudi koji lutaju bez

cilja...

6. Moguće je dospjeti do granice izvan koje se ne može. Ne-

ki se susreću sa mrtvim rođacima i prijateljima. Odlučuju

(često nevoljno) da se vrate, ili im se “kaže” da se vrate u

tijelo i nastave svoj život, obično sa nekom misijom, ili

zadatkom.

Najvažniji aspekt ovih iskustava jeste manje ili više trajan

preobražaj života, stavova, karijere i odnosa kod ljudi koji su ih

doživjeli. Oni najčešće “nijesu izgubili strah od bola i umiranja”,

ali su, po sopstvenim riječima, “izgubili strah od smrti”.(?! Da li

se to može razdvajati?) Ti ljudi postaju tolerantniji, mudriji i

obično ih počinje zanimati neka “univerzalna duhovnost” umjesto

dogmi pojedinačnih religija.

Ali, neke činjenice ne idu u prilog tezi da ova iskustva istinski

predstavljaju uvid u život poslije smrti:

a) Pripadnici hrišćanske religije, ili civilizacije, imaju isku-

stva bliske smrti sa hrišćanskim obilježjima; muslimani

imaju muslimanska, a hindusi imaju hindu iskustva bliske

smrti… što znači da (osim ako ne smatrate da je i “svijet

smrti” izdijeljen po religioznoj osnovi, sa posebnim

odjeljcima za pripadnike različitih religija) sva ta iskustva

nemaju veze sa stvarnim životom poslije smrti, već sa

mentalnim slikama koje su posljedica religiozno-kulturne

usmjerenosti, ili opšteg vaspitanja pojedinca.

59

b) Svi mrtvi prijatelji i rođaci koji se pojavljuju u iskustvima

bliske smrti izgledaju upravo onako kako su izgledali pred

smrt, samo što su “zdravi i čitavi”. Isto se dešava i kad

nam se javljaju u snovima.

c) Očigledno je da su oblici koje ljudi dobijaju u “dimenziji

nakon života” direktan proizvod njihovih misli, osjećanja i

želja, odnosno svjesnog uma. Ljudi koji u svom fizičkom

postojanju nemaju neki ud, ili su prikovani za invalidska

kolica nađu se u zdravim tijelima koja mogu trčati i

plesati. Stariji često nastane mladolika tijela, a djeca

obično zauzmu odrasla tijela.

Ipak, pretpostavljam da bi bilo više nego sumnjivo, a i knjiga bi

vjerovatno mnogima izgledala nepotpuna, ukoliko bih izbjegao da

razmotrim veliki broj “dokaza” i argumenata koji upućuju na to da

se (svjesni) život nastavlja poslije smrti. Naravno, neću propuštiti

da to učinim, ali prije toga bi bilo dobro da obratimo pažnju na ne-

što vrlo zanimljivo. Nešto o čemu vrijedi razmisliti i što bi stalno

trebalo držati u glavi tokom čitanja nekoliko narednih strana.

Možda nijeste znali, ali broj ljudi koji izučavaju iskustva bliske

smrti i pišu o njima u svijetu, a naročito u Americi, uopšte nije

mali. Međutim, izgleda da niko nije svjestan da svi oni zapravo

govore o svega 10-20% od ukupnog broja slučajeva. Naime,

istraživanja pokazuju da je procenat ljudi koji dožive srčani udar i

istovremeno imaju neobična mentalna iskustva 11-18%. (Sam

Parnia 2001., Pim van Lommel 2001.) Smatram da je krajnje neozbi-

ljno da bilo ko, a naročito ljudi koji sebe zovu naučnicima, iznosi

zaključke o bilo čemu (pa i životu poslije smrti) na osnovu

proučenih 10-20% od ukupnog raspoloživog materijala.

Zašto je više od 80% podataka zanemareno, ili, bolje rečeno,

proglašeno nevažnim?!

60

Pitanja i odgovori

- Ljudi koji su ozbiljno povrijeđeni, ili imaju srčani udar, ponekad

dožive vrlo lucidna/jasna Iskustva Bliske Smrti praćena Van-

Tjelesnim Iskustvima (u daljem tekstu IBS i VTI). Takođe, ljudi

koji pate od tumora u sljepoočnom ili temporalnom dijelu mozga

često imaju žive audio-vizuelne halucinacije koje su vrlo slične

IBS. Zatim, u slučajevima epilepsije javljaju se fenomeni kao što

su: deža vu, prisjećanja, osjećanja religiozne ekstaze i audio-

vizuelne halucinacije. I napokon, halucinacije izazvane ketaminom

i supstancom zvanom LSD često uključuju VTI i praktično se

poklapaju sa IBS. Dakle, postoji li nešto što povezuje sva ova

iskustva?

Postoji. Zavisno od toga kako posmatrate problem, ta karika je:

a) “izlazak duše/svijesti, u većem ili manjem obimu, iz

tijela.”, što prihvataju i promovišu zastupnici hipoteze o

posmrtnom životu;

b) mjesto njihovog nastanka (mozak), što prihvataju skeptici.

Istraživači iz druge grupe se slažu da su desni sljepoočni (tempo-

ralni) režanj, hipokampus i povezane strukture limbičkog režnja

biološka podloga svih IBS, VTI i religioznih nadahnuća. Direktna

električna stimulacija temporalnog režnja će, kod jednog broja

ljudi, uvijek izazvati VTI, pregled sjećanja i druge oblike IBS.

- Međutim, oponenti iz prve grupe tvrde da je u nekim slučajevima

kod klinički mrtvih osoba i njihov mozak bio mrtav, odnosno, na

aparatima je utvrđena “ravna linija”. A, “medicina ne može

objasniti postojanje visoko organizovanih i lucidnih iskustava

tokom nesvjesnog stanja ili kliničke smrti.” (Jefry Long) ??

Pa, kao prvo, ravna EEG linija ne mora da znači i da je mozak

mrtav; a, čak šta više, ne mora da znači ni da je pacijent u potpu-

nosti nesvjestan – to potvrđuje Praktični priručnik Američkog

društva anesteziologa. Drugo, u slučajevima srčanog udara

pacijenti su obično izloženi masaži grudnog koša što samo po sebi

može dovesti do vraćanja krvi u mozak i uspostavljanja kakve-

takve svjesnosti, čak iako pacijent izgleda sasvim nesvjestan.

61

(G.M. Woerlee) Treće, osoba čiji je mozak mrtav je mrtva osoba i

bez obzira šta ko mislio, vjerovao, ili uradio, jedna stvar je

sigurna: ta osoba ne može biti vraćena u život! Niko ne može imati

bilo kakva mentalna iskustva ako mu je mozak mrtav.

Što se tiče “visoko organizovanih i lucidnih iskustava tokom ne-

svjesnog stanja...”, samo par pitanja: Ko kaže da su ti ljudi zaista

doživjeli iskustva o kojim govore za vrijeme dok su bili nesvjesni?

Da li se može reći da je osoba koja spava (i sanja) nesvjesna? To

što je neko proglašen “klinički mrtvim” ni po čemu nije i dokaz da

je ta osoba stvarno bila mrtva, a samim tim ni potpuno nesvjesna.

Osim toga, može li biti da “povratnici” govore o vizijama koje su

se dogodile neposredno prije “isključenja” njihovog mozga, ili

neposredno prije nego što je on ponovo uspostavio svoju funkciju?

Vrijeme neophodno za jedno IBS se mjeri u sekundama. Sjetimo

se, i jedan obični san koji mi doživljavamo kao cijeli film, traje

oko 30 sekundi.

- Šta je “okidač” IBS koje uzrokuju prirodni uzroci?

Autori koji ne vide IBS kao “duhovna putovanja”, ili “dokaze koji

upućuju na život poslije smrti” kažu da su “IBS (oko 90%)

proizvodi nedostatka kiseonika u mozgu i time se objašnjava nji-

hova dosljednost širom svijeta…” (Woerlee); zatim, da su rezultat

odbrambenog mehanizma koji uključuje i povećano lučenje

endorfina “koji smanjuje bol, ublažava strah, daje osjećaj zado-

voljstva, pojačava ili suzbija sjećanja…” (N.D. Livergood); ili da ih

uzrokuje “pražnjenje u temporalnom režnju” (Olaf Blanke).

IBS se takođe pripisuju i povećanom prisustvu amino kisjeline

glutamat usljed nedostatka kiseonika, prilikom epileptičnog

napada, hipoglikemije… Glutamat je neurotransmiter “koji ima

centralnu funkciju u hipokampusu, sljepoočnom i prednjem dijelu

mozga”, ali kad ga ima previše neuroni počinju da umiru. Da bi to

spriječio, mozak počinje da luči protivsupstance (“a-endopsiho-

zin”, jone magnezijuma i cinka) koje imaju zaštitničku ulogu i

“izazivaju IBS.” (Karl Jansen)

- Svako ko je doživio IBS/VTI bio je ubijeđen da su vizije, zvuci,

osjećanja… stvarni, a ne “halucinacije” kao što to tvrde autori

62

skeptici. Da li ova iskustva imaju realnu osnovu?

Naravno da imaju. Svaki djelić ljudske svijesti ima materijalnu

osnovu. Ali, ključno pitanje je: kako razdvojiti maštu i halucina-

cije od “slika koje dolaze iz druge stvarnosti”? Da li iko može da

zapazi razliku između iskustava ljudi koji “izlaze iz tijela”, “vide

rajske predjele“ i “telepatski komuniciraju sa mrtvim rođacima i

prijateljima” tokom IBS, i žednih nesretnika koji trče ka neposto-

jećim oazama i izvorima vode u pustinji? Ili, možda, između onih

koji vrište i valjaju se po zemlji, jer im je hipnotizer rekao da im

odjeća gori, i onih koji vide demone, anđele, “svjetlosna bića”…?

Svi su oni ubijeđeni da su te vizije 100% stvarne. I zaista jesu, isto

onoliko koliko su stvarne i naše svakodnevne, obične misli i

mentalne slike.

Postoji stvarnost unutar mozga i stvarnost van njega – moždana

stvarnost (svijest) i objektivna stvarnost. Ponekad su u skladu

jedna s drugom, ali uglavnom nijesu. Takođe i stalno utiču jedna

na drugu.

Moždana stvarnost ponekad može da ima vrlo jak uticaj na tijelo

koje ju je proizvelo – sve zavisi od osobe u pitanju. Da bi postala

realnija, smislenija, važnija… svijest (moždana stvarnost) mora da

bude prihvaćena od strane tijela/mozga, poistovjećena sa tijelom u

kom je nastala, ili da bude dodatno materijalizovana (na primjer, u

obliku napisane rečenice). Konačno, osoba koja je doživjela neko

iskustvo daje moć i realnost tom iskustvu.

- Slijepe osobe takođe imaju vizuelna iskustva bliske smrti. Kako

je to moguće?

Većina ljudi očima gleda a mozgom vidi. Slijepi ljudi vide na isti

način, ali signale dobijaju pipanjem, slušanjem... Naravno, da bi

slika imala smisla, oni koji su rođeni slijepi prvo moraju da nauče

puno toga o oblicima i izgledu. Slijepi ljudi sanjaju ono što “vide”

i zapamte tokom dana, odnosno života, pa prema tome, mogu da

imaju i vizuelna IBS.

- Pojedini autori govore o “hiperprostoru u kom se nalaze mnoge

stvarnosti” i povezuju svijest sa kvantnom fizikom. Karl Jansen,

na primjer, vjeruje da “izvjesne droge (ketamin) i uslovi koji

63

izazivaju IBS mogu ‘podesiti’ mozak tako da on obezbijedi pristup

izvjesnim poljima i ‘emitovanjma’ koja su obično nedostupna.

Mozak se tada ponaša kao primopredajnik koji pretvara spoljna

energetska polja u ‘opipljivu’ svijest, slično kao što televizor

pretvara talase iz vazduha u zvuk i sliku.” Svjesnost, ili “obestjelo-

vljeno oko”, tako putuje kroz različite stvarnosti, a tijelo ostaje tu

gdje je.

Zanimljivo. Pretpostavljam da ova polja i emitovanja predstavljaju

djelove mnogih tokova svijesti (moždanih talasa i signala) koje su

ljudski mozgovi već odaslali i koje svake sekunde šalju u svemir.

Ideja počiva na tome da se svijest ispoljava na sličan način kao i

elektroni, svjetlost, ili gama zračenje (u obliku čestica kad se nala-

zi u tijelu, a u obliku talasa kad se nalazi van tijela) i u potpunosti

mi je prihvatljiva, ali ipak, u ovoj teoriji postoji jedan problem.

Naime, mi ne postajemo svjesni bilo čega tako što naš um/duša/

“svjesno ja” putuje, ili ulazi, u druge stvarnosti i odatle “donosi”

informacije koje zatim mozak dodatno obrađuje. “Slika” u našem

mozgu je uvijek naša sopstvena kreacija koja je rezultat jedne od

tri moguće aktivnosti:

a) mozak koristi “uskladištene” informacije i stvara sliku;

b) mozak koristi spoljne informacije koje mu dolaze preko

čula, ili možda nekako direktno prima djelove različitih

tokova svijesti koji su ranije odaslati u svemir;

c) slika nastaje kao kombinacija a i b.

- Ali, jedan (mali) broj ljudi koji su doživjeli “posmrtno” iskustvo

i tokom njega “izašli van svog tijela” tvrdio je da su tada vidjeli i

čuli sve što se dešavalo oko njih, ili čak u udaljenim mjestima, a

ponekad su te percepcije (ili bar jedan njihov dio) i potvrđene od

strane posmatrača prisutnih na mjestu događaja!?

Moram da priznam da mi je ovaj dio IBS najzanimljiviji, ali nara-

vno, ne smatram da ovakvi slučajevi dokazuju da “obestjelovljeno

oko” putuje kroz različite stvarnosti, ili da “direktno potvrđuju

hipotezu o životu poslije smrti, jer demonstriraju postojanje duha

koji može da se odvoji od tijela i tjelesnih osjećaja.” (Greg Stone)

64

Kao što sam već istakao ranije, ništa što je nematerijalno ne može

da razmjenjuje uticaje sa materijom. Prema tome, ni “nemateri-

jalno svjesno biće” osobe koja doživljava VTI ne može ni da čuje

(zapaža zvučne talase) niti vidi (zapaža svjetlost). Da bi imala

ovakvo iskustvo, osoba mora biti živa i makar djelimično svjesna –

kao i u snu, ili u onim užasnim slučajevima kad anesteziolog, ili

anestetik, ne odrade dobro svoj posao pa pacijent izgleda naizgled

nesvjestan, ali ipak može da čuje, ili osjeća bol.

Jedno naučno objašnjenje kaže da je svako VTI proizvod sljepo-

očnog režnja u kom se nalazi i dio “koji kontroliše naše shvatanje

sopstvenog tijela i njegovog položaja u prostoru.” (Blanke) Tokom

IBS ovaj dio mozga dobija zbunjujuće informacije i može da

proizvede lažni utisak da su ljudi odvojeni od svog tijela.

Drugi aspekt ovog iskustva, “vantjelesno zapažanje” stvarnih do-

gađaja, ima veze sa činjenicom da je mozak tih ljudi bio prisiljen

da radi u vanrednim uslovima i da se zbog toga kako-tako snalazio

u dotičnoj situaciji miješajući objektivnu realnost i maštu (kao i

uvijek kad nema potpunu informaciju, ili u hipnotičkom transu).

Ipak, ovako se mogu objasniti samo slučajevi u kojima “povra-

tnici” govore o događajima koji su se desili u njihovoj neposrednoj

blizini. Oni rijetki i začuđujući slučajevi “viđenja udaljenih

prostora i događaja” ostaju neobjašnjeni. Najlakše bi bilo odbaciti

ih kao lažne, ali šta ako su vjerodostojni?

Pošto za sada nemamo jasan naučni odgovor na ovaj problem, a

već smo utvrdili da “svjesno ja” nikud ne ide da bi da bi dobilo

informacije, mislim da bi bilo dobro ponovo pogledati podvučeni

dio Jansenove teorije. Činjenica je da govorimo o izuzetnim

situacijama koje bez sumnje izazivaju neobično ponašanje mozga.

Možda uslovi koji proizvode IBS ponekad mogu bitno promijeniti

njegov uobičajeni, normalni način rada tako da on postane otvoren

za “direktnu komunikaciju”, odnosno počne da radi na “drugoj

frekvenciji” i tako prima moždane talase/signale drugih ljudi, bez

obzira gdje se nalazili.

Potpuno sam svjestan da će ova ideja zvučati nategnuto mnogim

skepticima, ali sam siguran da je, u svakom slučaju, ona mnogo

65

bolje objašnjenje od onoga što ga nude oni koji podržavaju

hipotezu o životu poslije smrti.

- Sada slijedi možda najvažnije pitanje. Ko je van tijela? Ko, ili šta

je to “nematerijalno biće koje posmatra neposredno okruženje” i

„nastavlja da živi/ima svijest u drugoj dimenziji, u nekom nevidlji-

vom i nematerijalnom svijetu, nezavisno od funkcije mozga“? (Pim

van Lommel)

Hipoteza o životu poslije smrti kaže da ličnost nastavlja da živi

van tijela kao duh/duša. Ali, prisustvo tog “Ja”, ili “sopstva” može

takođe da se posmatra i kao najjači dokaz da su ti ljudi i dalje

živi/svjesni. Njihova “Ja” su i dalje u vezi sa njihovim tijelima pa

se zato i plaše onoga što “vide”, ili, s druge strane, u tome uživaju.

Njihov mozak je i dalje u “ON” poziciji, a utisci se analiziraju i

dodatno razvijaju, kao i u snu. (O ovome više u II dijelu knjige.)

- Da li se iskustva iz kliničke smrti mogu uporediti sa stanjem sna?

“Sniježnoj smrti” prethodi jedno stanje koje se upravo tako opisuje

– kao izuzetno lijep san. Može li se govoriti o tome da različiti

uzroci smrti dovode i do različitih iskustava? Da, na primjer, smrt

koja je nastupila kao posljedica srčanog udara nije istovjetna kao i

smrt od tumora, smrzavanja, ili puščanog metka? Možda je, ipak,

samo riječ o različitim stanjima uma pred smrt i različitoj dužini

trajanja “prelaznog perioda”.

- Da li su snovi odvojeni, ili nezavisni od našeg tijela?

Ne, i to može potvrditi svaka osoba koja se probudila oblivena

znojem poslije neke noćne more, ali i svaki momak koji je bar

jednom u životu doživio “vlažni san”, odnosno probudio se sa

mokrim donjim vešom poslije “žestokog seksa” u snu.

- A, da li ih ipak, možemo posmatrati kao neku vrstu “vantjelesnog

iskustva”? Da li u snovima lebdimo, letimo, prolazimo kroz

prepreke...?

Da.

- Dok sanjamo, u kakvom obliku/tijelu se nalaze osobe o kojima

sanjamo? Da li su ta tijela fizička? Tačan odgovor je: ona su “su-

66

ptilno materijalna”, jer su rezultat elektro-hemijske moždane

aktivnosti. Možemo ih zvati hologramima, duhovnim ili astralnim

tijelima, ali to neće promijeniti suštinu!

- Da li u snovima sve znamo i srećemo mrtve prijatelje i rođake?

Da, i to se dešava.

Na kraju, da li je iko od onih što su imali iskustvo bliske smrti, a

potom i pričali o tome, tada zaista i umro?

Naravno da nije. To onda znači samo jedno: ni jedno od tih

iskustava ne može biti prihvaćeno kao dokaz za život poslije smrti.

“Povratnici” ne opisuju život poslije smrti, već svoje (posebno)

stanje svijesti u trenucima pred smrt.

“Kombinovana” teorija

Tijelo čovjeka, kao ni bilo koje drugo, ne umire odjednom, ili

trenutno. Uporedimo to i sa radom ventilatora: kad ga isključite on

i dalje okreće svoje propelere jedno vrijeme, sve sporije i sporije.

Pojedini djelovi ljudskog tijela (nokti, kosa…) žive poslije progla-

šene smrti još nekoliko dana. U slučajevima oživljavanja se tijelo,

u kome je obično jedan vitalni organ iz nekog razloga oštećen, ili

onemogućen u normalnom radu, sâmo (tj. sopstvenom energijom),

ili uz pomoć sa strane, iznova pokrene (resetuje?!) i tako otklanja

smetnju. Toplota koju osjetite u određenim djelovima tijela nakon

fizičkih vježbi, ili utrnulosti, je rezultat sličnog procesa, u manjem

obimu.

Takođe, prestanak rada srca, kad se desi, ne uslovljava i mome-

ntalni krah nervnog sistema. Zapravo, obratno je – rad srca zavisi

od nervnih (električnih) impulsa. Zato se srce može održavati u

životu pomoću mehaničkih uređaja.

Ipak, prestanak rada srca uzrokuje nedostatak kiseonika koji

poslije određenog vremena dovodi i do prestanka rada mozga, ali,

mora se razdvojiti prestanak rada nekog organa, od smrti tog

organa. Kad srce prestane da radi može biti ponovo pokrenuto,

ukoliko nije previše oštećeno. Isto tako, ni prestanak rada mozga

67

(ili “samoisključivanje”) ne označava i njegovu istovremenu smrt,

ili pak, smrt kompletnog sistema – mnoge funkcije našeg tijela se

odvijaju bez direktnog učešća moždane kore, jer se najveći dio

“biološke” memorije nalazi u kičmenoj moždini i drugim starijim

djelovima nervnog sistema.

Međutim, što nedostatak kiseonika duže traje (duže od 5 minuta)

oštećenja su veća, a kad se pređe kritična granica mozak ne može

biti iznova uključen. Mrtav je.

Možda se tokom tih 10-60 sekundi koje prethode ravnoj EEG liniji

i periodu isključenosti mozga (i koje su sasvim dovoljne za bilo

kakvu vrstu mentalnog doživljaja) ljudima dešava nešto što bi se

moglo ovako objasniti: Šta se događa kad čovjeku iz nekog

razloga amputiraju, na primjer, nogu? Njegov mozak i ostatak

tijela i dalje “osjećaju” stare bolove, i dalje “misle” da je noga tu.

Potrebno je vrijeme da organizam prihvati novu stvarnost, da se

privikne. Mislim da se nešto slično ponekad dešava i u trenucima

pred smrt – nazovimo to “moždani eho”. To stanje može da liči na

san, jer je, kao i san, rezultat dugotrajnog i usmje-renog djelovanja

navika, želja, čula… Tada mozak po inerciji prebira po memoriji,

jer nema novih podataka.

Da li otuda dolaze “pregledi” života, susreti sa mrtvim prijateljima

i rođacima…?

Moguće, ali činjenica da “predsmrtna iskustva” ipak nijesu tako

česta kao što se misli upućuje i na to da ih izaziva neka neuobiča-

jena, ili čak (za 80-90% ljudi) nenormalna moždana reakcija, koja

može, ali i ne mora, biti rezultat stresne, po život opasne situacije.

Naime, doživljaji o kojima govore pojedini povratnici iz kliničke

smrti, kao što su: obojena svijetla, paklene ili rajske vizije, zujanje,

zvuk zvona, glasovi, ljudi obučeni u bijelo, prisjećanja…, istovre-

meno su i simptomi prve faze psihomotorne epilepsije, to jest, faze

zvane “aura” koja takođe može nastupiti usljed stresa, ali i

spontano. Danas važeće objašnjenje aure dao je Džon H. Džekson

prije više od jednog vijeka i ono glasi: “…epileptički napad je

izazvan iznenadnim, pretjeranim, brzim pražnjenjem moždane sive

mase”!! Kad se svemu tome doda i pominjani neurotransmiter

glutamat, koji eto, ima veze i sa epilepsijom i sa IBS, postaje jasno

68

da ista stvar (abnormalna elektro-hemijska aktivnost mozga)

vjerovatno uzrokuje oba iskustva.

Naravno, ovo ne znači da su svi oni koji su imali “audio-vizuelan”,

ugodan ili neugodan, bliski susret sa smrću u stvari (bili) bolesni

od epilepsije, već da vrlo velika sličnost njihovih svjedočanstava i

simptoma prve faze epilepsije ukazuje na slična događanja u

mozgu tokom manje-više svjesnog procesa umiranja (nekih 10-

20% ljudi) i pred pravi epileptični napad. U oba slučaja se umjesto

padanja u nesvijest dešava energetsko pražnjenje koje nastupa

poslije “aktiviranja neuroprotektivnog sistema”. Razlika je u tome

što je rezultat smrti kočenje tijela (izostanak dalje nervne aktiv-

nosti), a rezultat “aure” je grčenje tijela (zbog nenormalne nervne

aktivnosti koja proizilazi iz jednog ograničenog žarišta).

Reinkarnacija

Reinkarnacija se temelji na drevnom učenju koje kaže da duša ide

iz tijela u tijelo u potrazi za znanjem i iskustvom, a u koje tijelo će

se useliti, zavisi od zasluga iz prethodnog života – duša ide iz

života u život u skladu sa kvalitetom karme.

Pažljiviji čitalac će sigurno odmah uočiti nekoliko nedostataka, ili

kontradiktornosti u ovoj priči. Na primjer: Kakva je uošte svrha

priče o reinkarnaciji i dobijanju tijela po zasluzi (u skladu sa

karmom), ako krenemo od činjenice da je broj ljudi koji su se

mogli sjetiti prethodnih života praktično zanemarljiv?

Čemu učenje, sakupljanje znanja i iskustva, kad će se to ponovo

izgubiti iz sjećanja? U Bhagavad Giti se nalazi i stihovi koji

doslovno kažu: “…ono prije rođenja stvorenih bića je nepoznato,

između rođenja i smrti je poznato i poslije smrti je ponovo

nepoznato.” (II: 28)

Kako osoba može popraviti svoje greške iz prethodnih života ako

ih se ne može sjetiti?

No, šta je tu je, mnogi podržavaju učenje o “prethodnim životima”

i potkrepljuju ga svjedočanstvima onih koji su se “prisjetili” svojih

prethodnih boravaka na ovoj planeti. Mora se priznati i da su neka

69

od njih vrlo zanimljiva, ubjedljiva i, naravno, zasad neobjašnjena.

Među stotinama izvještaja koji spadaju u dokumentaciju o

prethodnim životima poznatiji je onaj o Britancu Arturu Flauer-

djuu, koji je od svoje dvanaeste godine imao žive mentalne slike

nekog velikog grada u pustinji. Ispostavilo se da se radi o gradu

Petri u Jordanu. Navodno je on tamo živio “u I vijeku prije nove

ere” i bio ubijen. Zatim, zabilježeni su i slučajevi djece koja su

navodila detalje iz (kako dr Jan Stivenson kaže) svojih prethodnih

života, a tu je i čuvena priča o Kamalđit Kaur, kćerki učitelja iz

Panđaba u Indiji. Jednog dana je sa ocem bila u nekom selu na

vašaru. Tokom šetnje počela je da govori o tome kako je poginula

dok je vozila biciklo – udario je autobus. Zajedno su ušli u kuću u

kojoj je ranije živjela. Tamo je prepoznala rođake i svoje bivše

stvari. Ukućani su potvrdili da je tu živjela djevojčica koja se zvala

Rišma i koja je imala šesnaest godina kad je umrla u kolima na

putu do bolnice.

Osim ovih, podrobno su opisani i slučajevi pojedinaca koji su se

prisjećali prethodnih života pod uticajem hipnoze. Nije neobično

da tokom seansi ljudi “žive” na desetine života u raznim periodi-

ma, kulturama i mjestima od drevnog Egipta, do Azije, Evrope, ili

Amerike. Međutim, izvještaji koje sam imao priliku da pročitam

su, po mom mišljenju, prilično neuvjerljivi. Ovo su razlozi:

- Pod hipnozom ljudski mozak radi slično kao u snu. Hipnoza se

zapravo i opisuje kao vrsta sna, sa različitim stadijumima i

dubinama. Pod hipnozom popuštaju prepreke, kočnice, ili stid.

Ako mu se dopušti, mozak će i bez hipnoze od jedne obične scene

stvoriti cijeli film. Potrebna je samo klica, asocijacija, svejedno da

li je tačna, ili ne. Kao i u snovima, tokom maštanja, ili u bunilu za

vrijeme bolesti, mozak vas može “odvesti” u najneobičnije prosto-

re, borićete se sa vanzemaljcima, pravićete margarin u Koreji..., ili

će vam kao i meni, pod temperaturom od 40 stepeni, u polusnu

kroz glavu prolaziti najkomplikovanije matematičke formule i

zadaci, iako nikada nijeste mnogo znali iz tog predmeta u školi.

Da li su ta znanja i slike istinite? Moguće je i da jesu i da nijesu.

Da li ta znanja i slike primamo iz nekog drugog svijeta ili života?

Mislim da je odgovor ne, ili bar ne na način na koji se to u ovim

70

slučajevima misli. Sa određenom sigurnošću mogu da tvrdim da

su, u mom slučaju, svi ti zadaci i formule bili samo haotična

razrada nekih slabih sjećanja (pod ekstremnim uslovima), bez

pravog značenja, ili istinosti.

- Osobe koje pod hipnozom iznova proživljavaju svoje prethodne

živote koriste u tim “putovanjima” znanja i podatke iz sadašnjeg

života, što se vidi po tome što u opisima, na primjer, svojih života

u drevnom Egiptu, ili staroj Grčkoj, koriste sljedeće izraze:

“Godina je 2127. prije Hrista”, ili “324. prije nove ere”. Zar ne bi

bilo logičnije i uvjerljivije da izgovaraju godinu koja je tada bila

“na snazi”!? Osoba koja se vratila u Arhimedovo doba ne može

govoriti o Hristu i “novoj eri”.

- Čovjek može “živjeti” više različitih života u različitim materijal-

nim uslovima, ali njegovi moralni nazori, interesi, sklonosti,

stavovi… ostaju isti!?

- U iskazima hipnotisanih se stalno pojavljuju osobe iz njihovog

sadašnjeg života, sa različitim imenima, godinama i izgledom, a

povrh toga, oni zadržavaju i svoje osobine i odnos prema

hipnotisanom kao u sadašnjem životu, što će reći da se iskustva i

osjećanja iz ovog života prenose u prethodne – osim ako ne

smatrate da se sve osobe koje upoznamo u jednom životu rađaju i

žive zajedno sa nama i u drugim?!

Veoma je teško utvrditi šta je od onoga što hipnotisani govore

tačno ili ne, kao i odakle dolaze određena znanja ili informacije –

da li iz podsvijesti, svemira, ili direktno iz prošlosti? Ljudi pod

hipnozom govore strane jezike koje navodno, nikad nijesu učili.

Naučnici kažu da i nije potrebno da ih uče; dovoljno je da nešto

čuju jednom u životu i, pod određenim uslovima, te riječi ili

rečenice će izroniti iz “skladišta” u mozgu. Zato bi bilo dobro

hipnotisati, recimo, osobu koja je rođena i odrasla u pustinji Kala-

hari i čiji preci nikada nijesu “mrdnuli” iz pustinje. Dakle, nekoga

sa vrlo malo informacija, saznanja o spoljnjem svijetu – da li taj

čovjek, ili žena, mogu u svojoj podsvijesti, nesvjesnom, ili bilo

gdje drugo, imati slike i podatke o prethodnim životima u carskoj

Rusiji, Kini za vrijeme Ming dinastije, ili možda govoriti poljski?

71

~

Vratimo se sada svjedočanstvima. Ako je samo jedno od njih

autentično, neoborivo, moglo bi se reći da je to i dovoljan dokaz za

cijelu priču o reinkarnaciji.

Tačno, može se i tako razmišljati, ali može i ovako: da li je to što

neko ima vizije o “prethodnom životu”, istovremeno i potvrda da

ga je i živio? Da li je to što u snovima imamo seksualne odnose,

iako nikad u ovom životu nijesmo bili toliko intimni sa ženom, ili

muškarcem, neoboriv dokaz da smo bili u nekom ranijem?

I, napokon, da li je Budin, ili bilo čiji drugo, “uvid” u prethodne

živote tokom meditacije i procesa “čišćenja svijesti” mogao prije

biti posljedica kombinacije specifičnog načina usredsređivanja

(vrlo bliskog autohipnozi) i tradicionalne religiozne usmjerenosti

nego stvarnog sjećanja na prošle živote, izvučenog iz podsvijesti,

ili nesvjesnog?

Jednostavno, tvrditi da je neko ko priča o prošlosti zaista i živio u

prošlosti je isto kao da kažete da je neko ko priča o budućnosti (i

čak pogađa redoslijed događaja) i živio u budućnosti! Ovo je

posebno važno zato što oni koji dokazuju reinkarnaciju iskazima

hipnotisanih “zaboravljaju” da kažu da ti isti ljudi, ako ih tako

usmjerite, pričaju i o svojim budućim životima! Psiholozi Vambah

(Helen Wambach) i Snou (Chet Snow) su, tako, iz jednog velikog

projekta u kom je učestvovalo 2500 ljudi (!) došli do saznanja da

će prilično umanjena ljudska vrsta živjeti u otprilike četiri vrste

budućnosti:

- turobna, sterilna u kojoj ljudi žive na svemirskim stanica-

ma, nose srebrna odijela i jedu sintetičku hranu;

- sretnija i prirodnija, u prirodnom okruženju u kom ljudi

žive skladno jedni s drugima, posvećeni učenju i duhov-

nom razvoju;

- sumorna u kojoj ljudi žive u podzemnim gradovima, ili

pod kupolama;

- ona u kojoj nakon neke globalne katastrofe ljudi žive u

gradskim ruševinama, pećinama, izolovanim oazama…

72

*

Sva dosadašnja naučna saznanja nedvosmisleno govore protiv

reinkarnacije na hindu ili budistički način. Da bi neki dio neke

osobe nastavio da živi u novom tijelu, ta osoba mora imati direktno

potomstvo – druga mogućnost (kloniranje) je, valjda, još uvijek u

eksperimentalnoj fazi. Ali, svjedočanstva su tu. Takođe slušamo i

o ljudima koji tvrde da primaju razne poruke, putem snova ili

vizija, od mrtvih ili živih...

Zbog svega toga jedan broj istraživača smatra da se problemu

može i(li) mora drugačije pristupiti. Došli smo do nečega što se

popularno naziva kosmička (ili univerzalna) svijest i što je za

izvjestan broj ljudi i ime za “naučno otkrivenog Boga”.

“Ujedinjeno polje”

Neki kvantni fizičari, a među njima i Fred Alan Volf (F. A. Wolf),

vjeruju da je cijeli svemir stvoren iz “apsolutnog ništavila prostor-

nog vakuuma”. Pretpostavljaju da je to “prostorno ništavilo” bilo

(i jeste) inteligentno, aktivno i svjesno. Tokom svih ovih milijardi

godina od “Velikog praska” taj “početni izvor svega, ‘Bog’, ili ka-

ko god ga zvali, transformiše (svoju) svijest u materiju”, što znači

da “svijest i duša nijesu posljedica, ili proizvod, materije. Upravo

je obrnuto. Materijalni svijet je evoluirao iz apsolutnog prostornog

vakuuma – doma duše.” (The Soul and Quantum Physics, int.; 2001)

Volf nas takođe uvjerava da “stvarnost ne postoji dok je neko ne

zapazi”, pa čak i da su sva fizička tijela u suštini “99.99% prazan

prostor” – ništa drugo do iluzija. Međutim, izostalo je objašnjenje

o tome kako Bog transformiše svijest (ili tačnije, sebe) u materiju,

odnosno iluziju.

Devet godina prije nego je ovaj intervju objavljen, Robert Lanca

(Robert Lanza) je napisao da “smo svi efemerni oblici svijesti veće

od nas” i da je svaki ljudski um ujedinjen u jednom polju uma

koje ne može biti ograničeno prostorom i vremenom.

Ali, čak ni tada ova priča nije bila nešto novo. U stvari, ona potiče

od jednog starog indijskog učenja. Ono što je novo jeste sve

73

prisutnija ideja po kojoj principi “utjelovljeni u kvantnoj meha-

nici nagovještavaju centralnu ulogu ljudskog uma u određivanju

same prirode svemira”. I sam Volf je, na primjer, rekao: “Samim

posmatranjem stvarnosti vi je mijenjate.” i to je ubrzo za neke

ljude postala najveća “naučna” istina.

Ipak, mora se reći da je glavni razlog sve veće popularnosti

ovakvog načina mišljenja isključivo to što takva tvrdnja lijepo

zvuči! Obični ljudi, isto kao ni “naučnici mistici”, jednostavno ne

žele da prihvate neoborivu činjenicu koja kaže da ništa u kvantnoj

fizici ne zahtijeva ljudsku uključenost. Uslovljavanje postojanja

materije postojanjem uma, ili svijesti o toj materiji, ima smisla

samo ukoliko zaboravite da ona postoji i bez naše svijesti o njoj!

Isto kao i prije nego što smo se pojavili kao vrsta, tako će i pošto

nestanemo sa scene materija i dalje dugo prolaziti kroz razne

promjene i kvantne događaje.

Materijalna stvarnost oko nas nije iluzija, niti hologram (kako se

to sada moderno kaže) – iluzija/hologram je naša slika o toj

stvarnosti koju smo proizveli u svojoj glavi i ta slika može da se

mijenja kako i kad god to poželimo.

~

Pogledajmo sada šta o svijesti kao globalnoj, kosmičkoj kategoriji,

odnosno o ujedinjenom polju kaže Dejan Raković iz Beograda. U

svom radu on je iznio mišljenje da je Jonosfera (gornji sloj

Zemljine atmosfere) ispunjena “elektromagnetnom mikrotalasnom

i ultraniskofrekventnom jonskom energijom”. Postojanje svijesti je

povezao sa tom energijom koja je ispod praga percepcije čula.

Zatim je objasnio da je: “svijest suptilni unutrašnji displej u formi

elektromagnetne komponente akupunktrnog EM jonskog siste-

ma...”(?!), a neuroni su: “kvantno-hologramska, elektrooptička

mreža”. Na kraju se pridružio “ezoterijskoj, mističnoj tradiciji

istoka” konstatacijom da svijest postoji na različitim strukturnim

nivoima: “živim i neživim”.

Raković, slično kao i Lanca, ili Jansen, smatra da se naši poje-

dinačni, “lokalni” moždani talasi “delokalizuju”, ili prenose po

čitavoj Jonosferi i dalje po svemiru koji je takođe ispunjen

74

džinovskom mrežom ove elektromagnetne energije – svijesti.

Svaka individualna svijest čovjeka, ili neke druge vrste, začećem

postaje “sastavni dio kolektivne kosmičke svijesti – Boga”, pa se

zato i kaže da ta univerzalna svijest “predstavlja dinamičku

kolektivnu memoriju bioloških vrsta”.

Na osnovu ovoga se zaključuje da Bog/ujedinjeno polje/kosmička

svijest reflektuje ukupnu objektivnu stvarnost, a takođe je i ener-

gija koja se ne može zapaziti čulima. Ljudska svijest je isto takva

energija, bilo da je u tijelu ili van njega. Dalje, kosmička svijest je

istovremeno i zbir ličnosti, ili individualnosti svih živih i mrtvih

bića, što znači da sadrži sve voljne i nevoljne pokrete, zvukove,

misli, ideje, rečenice, slike, emocije… koje su ikad (ili, kako neki

dodaju, će biti) proizvedene u čitavom svemiru!

Na osnovu istog, ali i drugih sličnih teorija, pojedinci su zaključili

da su pominjana svjedočanstva, vidovitosti, kontakti sa mrtvima…

mogući zahvaljujući toj kolektivnoj kosmičkoj svijesti i našoj

“umreženosti” u nju. Pretpostavlja se da talasi elektromagnetne

energije prenose informacije koje mi emitujemo, ili u izvjesnim

trenucima primamo, po uzoru na radio-telekomunikacije. Takođe,

pošto je elektromagnetna energija ispod praga čula, mogućnost

primanja signala se pokušava objasniti putem vančulnog opažanja

(extrasensory perception – ESP), ili telepatijom.

U oba slučaja “nadarena osoba” direktno mozgom prima nečije

signale ili moždane talase, a razlika je u tome što takozvani

ekstrasensi i(li) medijumi mogu i da vide i čuju umrle osobe, dok

“obični” telepata valjda samo može da pročita misli (ili, kako riječ

kaže, osjećanja) živih.

Međutim, jedna stvar treba da bude kristalno jasna: signali koje

(navodno) svojim prijemnikom/mozgom hvataju medijumi, a

zatim ih rematerijalizuju u “poruke”: misli, vizije, osjećanja…, ne

dolaze od mrtvih ljudi. To samo mogu biti moždani talasi, ili

djelovi svijesti koji su odaslani za njihovog života. Mrtvi ne šalju

poruke jer nemaju čime da ih pošalju! Oni više nemaju ni

predajnik, ni prijemnik. To što pojedinci misle da dobijaju poruke

od mrtvih je posljedica njihovog načina mišljenja, tumačenja, ili

usmjerenosti, ali ne i stvarnih dešavanja.

75

~

Oba ova fenomena privlače veliku pažnju i odavno su predmet

mnogih eksperimenata i studija, ali su i dalje naučno neobjašnjeni i

nepotvrđeni, što zapravo govori da ne znamo ni šta se, ni kako se,

a ni da li se uopšte nešto (neobično) dešava. Tok i rezultati izvede-

nih eksperimenata se, kad ih preispitaju oni koji stoje na suprotnim

pozicijama, nekako uvijek pokažu na neki način manjkavim ili

nedefinisanim.

Ipak, u ovom trenutku je veoma važno da se razumije sljedeće:

postojanje kolektivne, kosmičke svijesti koja prihvata sve naše

svjesne i nesvjesne proizvode tijela, kao i postojanje nesumnjive

sposobnosti pojedinaca da se na tu svijest “priključe”, moglo bi

možda dati objašnjenje za izvjesne pojave koje trenutno smatramo

paranormalnim (uključujući i svjedočanstva o prošlim životima),

ali je potpuno pogrešno, čak i glupo poistovjećivati tu neizmjernu

gomilu informacija (u kojoj se tek ponekad sakrije i neko zrnce

stvarne mudrosti) sa “Svemirskim umom”, Bogom, Apsolutom, ili

nekim sličnim sveznajućim i svemogućim bićem.

Takođe je neophodno shvatiti da “univerzalna” svijest, svjedočan-

stva, ESP i telepatija ni na koji način nijesu dokazi da se svjesni,

lični život nastavlja poslije smrti tijela. Naime, vi možete govoriti/

vjerovati da informacije koje “dobijate” dolaze iz vaših prethodnih

života; od mrtvih sa kojima nemate nikakve veze; ili od nekoga ko

je još uvijek živ…, ali sve to (ako ne postoji drugačije, konkretno

objašnjenje11

) bi jedino moglo predstavljati dokaz za ove dvije

stvari:

- da jednom proizvedena svijest zaista “putuje” svemirom;

- da je tu svijest moguće “uhvatiti” (ljudskim) mozgom.

I ništa više! Sve ostalo je stvar subjektivnog tumačenja i “menta-

lne gimnastike” bez ikakve realne osnove.

11

Razne slušne i vidne halucinacije, pored već pomenutih, javljaju se i u

slučajevima šizofrenije, nedostatka kalcijuma, trovanja olovom, žvakanja

halucinogenih biljaka, prekomjernog korišćenja alkohola i droga, neispa-

vanosti ili fizičke iznurenosti…

76

Naučno gledano, fizika ostavlja mogućnost za “putovanje svijesti

kroz svemir”, ali je nepoznanica to da li su naši moždani talasi

stvarno toliko energetski moćni da dospiju do vakuuma u svemiru

i tamo opstanu.

U svakom slučaju, na taj način bi, ponavljam, samo dobili potvrdu

da cjelokupna pojedinačna svijest koju je za života proizvelo neko

tijelo nadživljava smrt tog tijela u obliku talasa ili “vibracija”, ali

ne i da se nečiji svjesni, lični život nastavlja “tamo gore”, ili

možda dolje?!

Isto tako, uopšte nije sporno to da li će se i ona, kako kažu, u mo-

zgu “uskladištena” svijest poslije smrti tijela pretvoriti u energiju,

jer je to zakon univerzuma, ali je pitanje svih pitanja: da li ta ener-

gija i dalje zadržava sve one osobine i kvalitet koji je kao svijest

imala u tijelu?!

*

Približili smo se kraju prvog dijela knjige. Može li se reći da je

nešto poslije ovih 70 i nešto strana jasnije? Saznanja su tu, ideje i

teorije takođe, ali još uvijek ima puno toga da se otkrije.

Tek smo ušli u predsoblje jedne velike kuće u čijem se najskro-

vitijem dijelu nalazi konačno znanje za kojim tragamo. Otvorili

smo samo jedna vrata. Da bi krenuli dalje potrebna su nam još tri

ključa. Oni otvaraju druga vrata. Tek kad kroz njih prođemo sve će

početi da se sklapa i otkriva, samo od sebe.

77

KLJUČEVI

Jedna od najvažnijih stvari koje su se mogle pročitati na pretho-

dnim stranicama je nesporno saznanje da svako živo biće začećem

dobija osnovnu svijest, sadržanu u kombinaciji gena. A, geni su tu

upravo da bi omogućili razvoj i funkcionisanje tijela. Tijelo se

razvija zahvaljujući osnovnoj svijesti, a svijest o sebi se razvija

najvećim dijelom zahvaljujući tijelu. Jednostavno, osnovni životni

postulat je preživljavanje, a da bi životni oblik i preživio njegova

pažnja mora biti usmjerena ka tijelu (da bi se zadovoljile njegove

potrebe) i okolini (kao “skladištu” svega što je potrebno za

zadovoljavanje potreba).

Sve što insekti, ptice i druge životinje rade tokom svojih života,

rade isključivo zbog svog tijela, odnosno zbog sebe i da bi održali

to sebe u životu, iako toga nijesu svi jednako i svjesni. Već je

rečeno da postoje razni nivoi – što vrsta posjeduje složeniji sistem

za obradu podataka/informacija, to je i njena svijest kompleksnija,

a pokazivanje emocija je jasan pokazatelj i svijesti o sebi.

Čak i najmanja “količina” svijesti je oličenje nemira i pokreta.

Svaki spoljni uticaj, promjena u okolini će, uz sinhronizovani

odgovor iz tijela, dovesti do reakcije, a u određenim slučajevima i

do toga da se živo biće samo promijeni – ne mutacija u striktnom

smislu te riječi, već proizvođenje, ili gubljenje osobina! Svijest se

tako razvija i vodi promjeni, učenju, poboljšanju... Ili obratno.

Za ovo drugo je dobar primjer kokoške. Ona je nekad bila (koliko-

toliko) sposobna da leti, ali je način života učinio tu sposobnost

nepotrebnom. Istovremeno je i njena nekadašnja grabljiva,

tragalačka svijest nestala, jer za njom više nema potrebe – kokoška

već hiljadama godina ima obezbijeđen “stan i hranu” i zaštitu.

Rezultati takvog života su smanjena upotreba inteligencije i fizička

degeneracija.

Slično je i sa ljudima. Ponekad se može čuti da su oni iz ranijih

vjekova bili mentalno jači od današnjih. Okolina i preživljavanje

su ih primoravali da se snalaze, do maksimuma koriste svoje

tjelesne i umne sposobnosti i da nalaze odgovore na mnoga

78

egzistencijalna i druga pitanja. Posljedica toga je bila i povećanje

količine svijesti, ili znanja, što je povremeno dovodilo i do

značajnih kvalitativnih pomaka oličenim u pojavi i djelovanju

izuzetno mudrih ljudi u raznim djelovima svijeta.

Međutim, što je tehnološki napredak bivao veći, naročito u XX

vijeku, to je i život postajao lakši, sa više slobodnog vremena.

Istovremeno je i kvalitet ljudske svijesti (kolektivni i pojedinačni)

postajao slabiji. Kao što je rečeno na početku, današnji ljudi su

mozak pretvorili u obično skladište i sve manje se kreću, a i nauka

je pretežno usmjerena ka vrlo praktičnim ciljevima: kako produžiti

život; učiniti nas ljepšim; olakšati, ili potpuno ukinuti bol i patnju,

tijela naravno.

Dakle, iako pripadamo grupi najkompleksnije građenih bića na

planeti i imamo mogućnost i sposobnost da saznamo tajne u nama

i u svijetu oko nas, kao i da razdvojimo “sebe” od tijela, ipak je

naša svijest (najvećim dijelom) i dalje rezultat uslovljenosti koju

diktira opstanak našeg tijela. Ona se razvija zahvaljujući čulima i

tijelu uopšte, a zatim i vrti oko virtuelne tvorevine koja je proizvod

izvjesnih saznanja i uticaja sa strane.

Ta činjenica nam otključava prvu bravu.

*

“Riječi su splav koji nam služi da se prevezemo preko bujice, a ne

da ga dalje sa sobom nosimo na glavi.” (Buda)

Do drugog ključa je mnogo teže doći. Potrebno je uložiti popri-

ličan trud i promijeniti uobičajeni način razmišljanja. Zbog toga

što je malo ko spreman da to i učini, stalno dolazi do krivljenja i

gubljenja pravog znanja koje nam je otkrivano tokom milenijuma.

Zbog toga je i nauka postala nerazumljiva i dostupna samo malom

broju “odabranih”, a religije su prilagođene “običnim smrtnicima”

sa naglaskom na čudnim, mističnim stvarima koje imaju malo, ili

nimalo veze sa izvornim porukama njihovih osnivača.

O čemu govorim?

Najveći broj ljudi je oduvijek do saznanja o svijetu dolazio

posrednim putem – prvo preko priča i iskustava putnika, ili starijih

79

pripadnika plemena, zatim knjiga, pa kompjutera... Čak je i naša

samospoznaja velikim dijelom rezultat istog principa – kaže nam

se ono što treba da znamo i mi mislimo da je to to.

Za razliku od nas, najveći svjetski umovi su do znanja dolazili

samostalno, praksom, koristeći postojeće informacije samo kao

polugu koja ih je uvela u stvarnost koju su lično vidjeli ili

doživjeli. Oni su svoja saznanja opisali pojmovima i imenima i to

je u redu, odnosno, od velike pomoći sa aspekta komunikacije,

učenja, nauke... Međutim, niko nam nije rekao da su osobine

pojmova/riječi statičnost i zamrznutost, kao i da se njihovim

korišćenjem stvarnost, koja je cjelovita i uvijek u pokretu, razbija i

zaustavlja. Zato je stvarnost nemoguće objasniti riječima, jer kad

jednom kažete: ‘drvo’, već ste ono što gledate zamijenili pojmom,

i to posebno drvo pred vašim očima se izgubilo u svemu onome

što taj pojam označava. Ono postoji, i dalje je tu, ali samo kao

uopšten pojam – više ga zapravo ne vidimo.

Riječi su samo naznaka, ali ne i opisi stvarnosti. To je osnovno

znanje. Odatle počinje uvid, povezivanje, primjena… znanje.

Svako ko tako vidi sebe i stvarnost oko sebe, shvata i da pojmovi

nijesu toliko važni i potrebni.

Znanje se čuva i prenosi putem riječi i razvijanjem jezika, ali i

nestaje grčevitim držanjem za riječi i pojmove. Eto zašto je ljudi-

ma stalno dosadno, i zašto iz one dječije začuđenosti neumitno

prelazimo u stanje ravnodušnosti iz kog ponekad čitav život ne

izađemo. Pričamo i uopštavamo, ali u stvari ne vidimo, ne

doživljavamo, ne čujemo… Što više nešto opisujemo to slabiju

sliku dobijamo. Mislimo, ili smo ubijeđeni da znamo, zato što smo

zapamtili određene riječi i rečenice, ili zato što slijedimo određene

rituale i tradicije, ali se vrlo malo razlikujemo od papagaja, ili

dresiranog majmuna koji imitira ono što vidi.

Zato budisti više vole da vrte one šuplje cijevi i pričaju nadugo i

naširoko o reinkarnaciji, nego da pokušaju da razumiju i prihvate

srž Budinog učenja koja im jasno kazuje da novi život nije krajnji

cilj njihove religije.

Hrišćani, na drugoj strani, farbaju jaja, kupuju i ljube ikone i

80

krstove, praznuju svečeve..., ali se nikad ne zapitaju da li to, ili

kakve to veze ima sa Isusovim učenjem, ili, “daleko bilo”, sa

božjim zapovijestima.

Neznanje i loš način razmišljanja vode ljude ka ograničavanju,

traženju lakših (i bezbolnih) rješenja, pa zato ne žele da prihvate

svijet i život onakvim kakvi su: prolazni, nestalni, ružni, lijepi…

Ni ružni, ni lijepi.

Zato se u svakoj religiji nalazi priča o smislu, ili tačnije: traženje

smisla u svemiru, u prirodi, u životu… Sveznajući Bog, stvoritelj i

upravitelj, vječni život, ili “uskrsnuće na kraju dâna”, su tu prven-

stveno da bi dali neki “viši” smisao našem postojanju i emocijama.

Koliko je to istinito, vidi se iz sljedeće tvrdnje pravoslavnih

religioznih autoriteta: “samo Bog koji je i ličnost može biti od

značaja za čovjeka”. Ukoliko je on samo obični pokretač, koji tim

činom i završava svoju misiju, onda on nije važan, nije zanimljiv

ljudskom rodu.

Sličan stav imaju i drugi kreacionisti: “Kad bi naš svemir i to što

mi živimo u njemu bio proizvod slučajnosti” (a ne božjeg uma),

“naš život ne bi imao trajni smisao. Ali, ako je naš život u svemiru

rezultat promišljanja, onda za njega mora postojati zadovoljavajući

smisao.” (Postoji li Stvoritelj…? JS)

Dodajte ovome, naravno, i vjerovanje u besmrtnost duše i život

poslije smrti, koji takođe imaju smisla samo ukoliko svijest o sebi,

odnosno ljudska ličnost nastavlja da živi i poslije smrti tijela, i

dobićete potvrdu da je skoro sva današnja religiozno-filozofska

priča o bogu i duši obično udovoljavanje ljudskoj slabosti i

neznanju!

Kada odbacimo ovakav (izvinjavam se, ali moram reći priglupi)

način razmišljanja, i prestanemo da vjerujemo riječima i njihovim

varljivim značenjima, pronalazimo drugi ključ i otključavamo

drugu bravu. Naše oči počinju da posmatraju stvari drugačije i

ubrzo uviđamo jedan veoma dobro sakriveni, ali suštinski nesklad

u hrišćanskoj, hindu i, posebno, budističkoj religiji – nesklad

između saznanja do kojih su dolazili pojedinci i raznih ranije (ili

kasnije) standardizovanih učenja o životu poslije smrti koja su bila

81

i ostala nezaobilazan i važniji dio tih religija. Razotkrivanjem tog

nesklada otključaćemo treću bravu.

**

Ako hrišćanina upitate šta je cilj njegove religije, ili još bolje, šta

želi da postigne time što je pripadnik neke hrišćanske crkve,

spremno će odgovoriti: spasenje duše i vječni život (pošto se

pridruži Bogu).

Hindus će otkriti da je njegov konačni cilj oslobođenje duše, a

budista će saopštiti da teži prosvjetljenju uma (duše).

Pitanje je: Od čega se to duša mora spašavati ili oslobađati?

Svaka od tih religija kaže da su u pitanju problemi koji imaju veze

sa životom, ali nastaju poslije smrti – hrišćani žele da spriječe

“propast duše” i njen vječni boravak u paklu, a hindusi i budisti

žele da prekinu ciklus ponovnog rađanja, odnosno da njihova duša

stekne vrhunsko, oslobađajuće znanje.

Vidjeli smo da je duša prilično širok pojam koji obuhvata životne

procese, svijest, energiju..., ali je očigledno da je svijest (pojedina-

čna, lična svijest) u centru pažnje i u životu i poslije smrti.

Pored toga, većina religija se slaže da je duša (svijest), “od Boga

data i Bogu se ponovo vraća”, ili da je “odvojeni dio Boga”. Ovo

je veoma važno jer je Bog, kao što znamo, sveznajući, a takođe ga

mnogi danas predstavljaju kao čistu energiju, ili “vibraciju”: Bog

je kosmička, ili univerzalna svijest u kojoj se nalaze “sva prošla i

buduća znanja i iskustva ovoga i svih drugih svjetova”.

?? Zaustavimo se ovdje na trenutak. Bog = ogroman kompjuterski

hard disk?!

Bog = osoba čija je glava puna svakakvih činjenica i informacija o

svemu, svačemu i svakome?!

Već sam rekao da mi je ova priča o Bogu kao nekoj vrsti “konte-

jnerske” kosmičke svijesti, koja sadrži sve moguće i nemoguće

ljudske gluposti, frustracije, (ne)znanja…, u potpunosti neprihvat-

ljiva (mada bi bolja bila neka grublja riječ). Zar u ovom slučaju ne

bi trebalo da je bitan kvalitet, a ne kvantitet?

82

Znamo da postoje mnogi nivoi svijesti, kao i da bi najviši od njih

morao biti onaj u kom se nalazi krajnje, ili je bolje reći početno,

vrhunsko znanje. Logika govori da bi svijest Boga, ili kosmička

svijest, morala biti upravo na tom nivou, a osim toga, saznali smo

da je i prvobitno stanje duše istovjetno stanju Boga. Ako je sve to

zaista tako: Kakva je onda svijest najvišeg nivoa - Boga - onoga

što sve zna? Šta je najviše znanje?

Da bi dobili odgovore na ova pitanja ljudi polaze od sljedećih

činjenica i pretpostavki: stvoreni su “po božjem liku”; svijest se

najbrže razvija u ljudskom tijelu; ljudska svijest je najkomple-

ksnija na planeti, ili čak najvišeg nivoa, pa je, prema tome, i

najbliža svijesti Boga. Zato i smatraju da je njihova svijest nešto

posebno u odnosu na ostala bića.

Ali, evo u čemu je problem: odgovori se ne mogu dobiti (Zapravo,

mogu, ali pogrešni.) ako krenemo od ljudske svijesti kao neke bitne

kosmičke kategorije. Zašto? Zato što je naša lična svijest u suštini

samo obično “opisivanje tišine”. Ona se stvara iz neznanja,

razvija zahvaljujući neznanju i što je najgore, najčešće i ostaje u

neznanju. I, konačno, upravo to je glavni razlog zašto nam je

toliko važno da naša svijest ili duša nadživi smrt tijela!

Da bi porušili tvrđavu neznanja, ili bar stekli kakav-takav uvid u tu

božju, vrhunsku svijest, ili najviše znanje, moramo velikim dije-

lom “isprazniti” memoriju i koristiti pomenuti način razmišljanja i

gledanja na svijet (drugi ključ). Ako to učinimo, doći ćemo do

zapanjujuće jednostavnih i prosvjetljujućih zaključaka.

Počnimo od opšte prihvaćenih stavova: Bog je slobodan, sve-

znajući, sveprisutan, bestjelesan... Bog SVE ZNA!

Razmislimo o ovome: Šta misli onaj koji sve zna? Kakve su mu

misli? Pa, valjda nikakve – onaj koji sve zna nema misli, jer nema

o čemu da razmišlja.

“On” ne rasuđuje. O čemu da rasuđuje – šta mu je to nepoznato pa

da mora da rasuđuje?!

Iz istog razloga, onaj koji sve zna nema želja, nema osjećanja...

“On” je u vječnom stanju najčistije slobode. Zato mu i ne treba

83

tijelo preko koga bi sticao iskustva, ili zadovoljavao želje i

potrebe.

Sveznajući, sveprisutni i slobodni bog se može posmatrati kao

pokretač, jer je stalno kretanje njegova priroda, možda čak i kao

stvaralac, ali sigurno ne kao upravljač, dirigent, ili nadzornik!

Upravljanje je dokaz vezanosti i brige, a vezanost i briga

isključuju slobodu. Bog koji nečim upravlja nije i slobodan bog,

isto tako ni sveznajući, a ni sveprisutan.

Šta sve ovo znači?

Pa, znači da ako nemate tijelo, misli, želje, osjećanja… identitet,

onda ne ispunjavate nijedan uslov da bi bili ličnost! “On” nije on!

A, na shvatanju da je Bog ličnost počiva većina današnjih religija!

Suprotno saznanje mijenja sve iz temelja, zar ne?!

Idemo dalje:

Ako boga, dušu, ili svijest poistovjetimo sa energijom koja stavlja

u pogon, razvija i održava u životu razna bića i oblike, ne smijemo

zaboraviti jednu vrlo značajnu činjenicu: energija uvijek ostaje

energija – čak i kad se nalazi u materijalnom obliku. Električna

energija, svima je poznato, pokreće i održava u radu razne aparate

u našim kućama, ali nikada, nikada ne prima i osobine tih aparata,

ne postaje taj aparat!

Isto tako, jedna druga sila, ili energija (bog) pokreće razna bića i

proizvodi razne oblike, ali se ne poistovjećuje sa svojim kreaci-

jama.12

Ako je duša dio boga i samim tim istovjetne prirode, a još se kao

takva nalazi i u svakom živom biću, onda je naravno, ne smijemo

poistovjećivati sa tijelom i naročito ne sa ličnošću, ili identitetom

neke osobe – sa sviješću “namotanom” oko tijela.

12

Uporedimo to i sa vodom. U gasovitom stanju ona je čista ili, uslovno

rečeno, prvobitna, a kad se i dodatno materijalizuje (postane kap kiše),

počinje da “prikuplja iskustva”, odnosno da se vezuje za razne elemente i

tako postaje “uprljana”. Takođe pravi i razne oblike. Njihovom “smrću”,

to jest isparavanjem, ona se vraća u svoje prvobitno stanje i kvalitet.

84

A, to je upravo ono što ljudi/vjernici čine, pa zato i govore da duša

ulaskom u ljudsko tijelo gubi i slobodu i znanje o svojoj pravoj

prirodi. Zato i vjeruju u nastavak svjesnog, ličnog života poslije

smrti tijela i dokazuju ga pričama, sjećanjima, iskustvima... “pre-

živjelih”.

Jednostavno ne razumiju/ne znaju da:

a) ono što oni zovu “duša”, a u stvari je osnovna svijest sadr-

žana u DNK molekulu (DNK svijest), ne “ulazi” u tijelo –

ona je proslijeđena od oca i majke, i već “boravi” u onoj

prvoj ćeliji. Ona pokreće i završava proces proizvodnje

tijela;

b) ta proslijeđena osnova života i svijesti nije (kao što ćemo

ubrzo vidjeti) isto što i naša posebna svijest o sebi koja

obuhvata sve ono što čini našu ličnost, identitet, ili “JA”.

Iz tog neznanja, ili ubjeđenja koje nas uči da je naše “JA”, koje

smo izgradili, ili “otkrili” tokom života, istovjetno sa onim JA koje

smo dobili u trenutku začeća, rodio se onaj maloprije pominjani

nesklad. Nastao je zato što tumači originalnih učenja nijesu mogli,

ili htjeli, da shvate da suština našeg bića nema apsolutno

nikakvih problema, nema potrebu da bilo šta saznaje, već mi, kao

pojedinci, imamo problem koji proizilazi iz neznanja o tome šta je

suština našeg bića!

Na ono što je živo, ili svjesno u nama “ništa ne može da utiče” i

upravo zbog toga mu ne može suditi, niti se ono mora spašavati

ili oslobađati! Ako već insistirate, može se suditi onome što

mislimo da smo, onom “JA”. Ali, da li, ili koliko to uopšte ima

smisla, ili svrhe shvatićemo kad odgovorimo na pitanje ko je taj

“Ja”?

85

II

JA?

* Na prethodnim stranicama ste već primijetili, a u daljem tekstu

ćete često nailaziti na sljedeće oblike pisanja riječi kojom

označavamo sebe: “Ja” i Ja. Prvi oblik (ili 'lažno ja') se odnosi na

ono što smatramo našom ličnošću, ili identitetom, a drugi oblik (ili

'pravo ja') se odnosi na takozvanu “suštinu našeg bića” – na ono

što je u nama živo, odnosno svjesno. Ipak, potrebno je shvatiti da

Ja nije i odgovarajuća riječ. Takva riječ u stvari ne postoji.

86

POČETAK

Pokušao sam da zamislim i opišem početak svog života u trenu-

cima po izlasku iz majčinog tijela. Neizvodljivo… Prinuđen sam

da koristim riječi, nazive organa, pojmove koji označavaju reakcije

tijela; stalno govorim “moje”, “meni”… Ali, ja tek rođena beba

nemam pojma o čemu govorim ja čovjek od četrdeset i sedam

godina.

Beba gleda i nešto vidi, sluša i nešto čuje, ali u njenom „umu“ ne

postoji nikakvo JA!

Kroz glavu mi zatim prolazi da sve to mora biti zastrašujuće, ali se

odmah prisjetim: Kome je zastrašujuće? Sigurno nije biću koje u

svom mozgu još uvijek nema ni jednu jedinu misao o sebi, koje

“zna” da postoji samo preko (ne)jasnih elektrohemijskih signala

koje primaju i prenose njegovi tek nastali neuroni čiji broj

vrtoglavo raste sa svakim danom njegovog života. U početku,

svijest je samo jedan broj informacija koje omogućavaju tijelu da

funkcioniše i proizvede buku (plač bez suza) kao reakciju na:

svjetlost, neugodnost, bol… i to je sve.

Međutim, već u roku od nekoliko sati nova svijest će početi neza-

drživo da se razvija. Tijelo je stalno izloženo brojnim uticajima iz

okoline: prisustvo ljudi, kupanje, presvlačenje, dojenje…, i čula

neprekidno odrađuju svoj posao “hraneći” mozak u nastajanju.

Ne znam šta tek rođena beba “misli” o tim prvim informacijama iz

okoline, ali je činjenica da reaguje na sve što ima veze sa njenim

tijelom – ono prihvata ili odbija određene spoljne draži, to jest,

ima osjećaje prijatnosti, ili neprijatnosti. Iz toga nastaju prvi,

nejasni obrisi misli: Ovo je dobro. Ovo nije dobro. To su praoblici

svih naših kasnijih: sviđa mi se/ne sviđa mi se, ovo hoću/ovo neću,

ali i osnova svih budućih emocija.

Praktično od prvog dana, naša individualna svijest se formira na

osnovu utisaka iz okoline i našeg tijela. Od prvobitne uzbuđenosti,

pa zadovoljstva i nezadovoljstva, ti utisci se protokom vremena

uobličavaju u “znanja” o nama i onome oko nas. Postepeno se

87

navikavamo na mirise ljudi koji nas okružuju, na njihove glasove,

izgled... Prepoznajemo osobu koja nas hrani, presvlači i kupa, a

začuđeno gledamo u iskreveljena lica ljudi koji nas povremeno

uznemiravaju i proizvode nerazumljive zvukove.

Ti isti ljudi nam donose i neke šarene stvari koje nam ubrzo

postaju nezanimljive, jer se ne mijenjaju.

Kad god smo gladni ili napunimo pelene, samo vrisnemo i ona

žena odmah dotrčava. Ponekad nas drže u rukama i nose po kući.

To je dobro, gledamo razne stvari… Zatim nas vrate u krevet, a

pred očima nam je opet ona dosadna posteljina i onaj stari gumeni

patak. Počnemo da pravimo buku i ljudi nas odmah uzimaju u

naručje i nose sve dok nam se ne prispava. Pošto se isto ponovi

nekoliko puta postajemo svjesni da imamo moć. Dovoljno je samo

da “zaplačemo”, pružimo ruku i ljudi skaču da nam ispune želje!

Veoma se ljutimo ako se to ne desi. Ta ljutnja je jasan, ili najbolji

dokaz da smo postali svjesni sebe.

Na osnovu tih prvih iskustava učimo da se izvor našeg

zadovoljstva (većina bi rekla: sreće) nalazi u okolini, kao i da su

ljudi voljni da se prilagođavaju našim željama i potrebama. Već

tada shvatamo da nam jedni isti ljudi, ista okolina i stvari poslije

određenog vremena postaju dosadni i da je odgovor na dosadu ono

što odrasli zovu zabava, a što obavezno uključuje nove ljude, novu

okolinu i nove stvari.

Pred kraj prve godine počinjemo da ustima proizvodimo i

drugačije zvukove od uobičajene vriske, ili gugutanja, a ubrzo

postajemo tako dobri u toj aktivnosti da vrlo lako imitiramo riječi

koje oni oko nas izgovaraju. Možda samo imamo malih teškoća sa

r, l, ili nekim drugim glasom. Shvatamo i da određene riječi imaju

veze sa određenim ljudima, ili stvarima, a takođe postajemo

svjesni da su neke od tih stvari i “lično” naše.

U (otprilike) drugoj godini po prvi put za sebe kažemo “JA”. Do

tada o sebi ne govorimo, pričamo u trećem licu, ili se služimo

imenom: “Marko hoće…”, “Sanja ide pa-pa.” Sa tim prvim “ja” je

zvanično otpočet proces izgradnje onoga što psiholozi zovu ego

(latinska riječ za “ja”), i on za mnoge traje praktično do kraja

88

života. Sa tim prvim svjesnim “ja” počinje i naše (ne)svjesno

udaljavanje od onog pravog, suštinskog ja.

Sve čvršće se vezujemo za “ličnu” svijest, t.j. proizvode našeg

mozga: predstave, iskustva, misli…, i tako postepeno gradimo

svijest o “sebi”. Što više “saznajemo” to više upoznajemo strah, a

zatim i druge emocije koje su od samog nastanka neraskidivo

povezane sa sviješću o sebi – bez nje se najvjerovatnije ne bi ni

razvile, ili nastale.

Malo kasnije… SVIJET

Sa četiri, ili pet godina dijete izlazi van kuće samostalno i

upoznaje se sa djecom iz susjedstva. Tada počinju da se dešavaju

čudne stvari – iznenada je mali kralj, ili kraljica, (kojima su se do

tada svi klanjali) okružen i drugim kraljevima i kraljicama. “Ja, ja,

i samo ja” je okruženo drugim “Ja, ja, i samo ja”.

Naravno, svi ne mogu biti jednaki i mora se znati ko je bolji, jači,

brži, bogatiji… Takmičenje i dokazivanje postaju veoma važne

stvari u životu svakog djeteta. Ko nije brz mora imati ljepše patike;

ko nema novca za patike, mora biti jači od odnoga sa patikama.

Djevojčica sa većom lutkom “vrijedi” više od one koja ima malu

lutku, ali zato njen tata ima “golfa šesnesticu”!

Djeca vrlo brzo i lako nauče da se poistovjećuju sa onim što imaju,

ili nemaju. “Srećni” su kad imaju, “nesrećni” kad nemaju.

U šestoj godini (a nekad i ranije) se u oblikovanje dječije svijesti

uključuju i prosvetni radnici i od tada je mladi ego izložen veoma

jakim uticajima kulturnog svijeta u kom odrasta – dobija sve nove

i nove slojeve. Obrazujemo se i učimo razne stvari koje nam

dodatno objašnjavaju ko smo i šta smo, a zatim i ko su i šta su oni

oko nas.

Lagano, život postaje nezamisliv bez drugova i drugarica, simpa-

tija, televizije, radija, mobilnih telefona, interneta, kladionica,

“španskih” serija, sporta, kompjuterskih igrica…

Kako mali kraljevi rastu, rastu i njihovi prohtjevi, a tate i mame se

89

danonoćno trude da stvore “neophodne uslove za sreću” svoje

djece. Postepeno, neko prije, a neko kasnije, dijete se udaljava,

ističe svoje pravo izbora i pokušava da se “otrgne kontroli” (skoro

uvijek samo mentalno, nikad i egzistencijalno). Roditelji postaju

“zadnje rupe na svirali” i, naravno, teško se mire sa tom ulogom.

Period sukobâ počinje otprilike poslije desete godine i obilježen je

iscrpljujućim borbama roditeljskog i dječjeg ega. Kako će se lično-

st formirati, dijelom zavisi i od toga kako su se ove borbe odvijale,

odnosno od toga ko se prvi predao, ili ko je odnio više “pobjeda”.

~

Od dvanaeste, trinaeste godine momci i djevojke počinju da se

neprekidno gledaju u ogledalima i obično ne vide ono što bi željeli

da vide: “Predebela sam.” “Da ofarbam kosu?!” “Premršav sam.”

“Ne primjećuju me!” “Nijesam popularna!”…

Pošto im stvarnost ne odgovara, a najčešće ne mogu i da je

promijene, omladincima ne preostaje ništa drugo nego da budu

neko drugi. Počinju da se traže i “pronalaze” u sportu, muzici,

debatnom klubu, školskom parlamentu, na ulici... Poistovjećuju se

sa poznatim glumcima, sportistima, pjevačima... Da bi bili srećni,

voljeni, in, moraju “skroz” promijeniti način ponašanja, izgled…

Bitno je da ih zapaze, da se istaknu. Već u desetoj godini nam je

važno da pripadamo nekome, ili nečemu: sportskom klubu,

određenoj (elitnoj) grupi, kulturno-umjetničkom društvu, bandi...

Smisao života se pronalazi u druženju i borbi protiv starog nepri-

jatelja, dosade. Djeca čak i u školu idu ne da bi tamo nešto naučila,

već da bi se družila. Nije dobro biti sam, jer “samoća ubija”.

Potrebno je, govore TV autoriteti, da se zabavljamo i da (već po-

priličnu) prazninu u sebi popunjavamo “slobodnim aktivnostima”!

Međutim, propisani “lijek” nešto slabo pomaže i život postaje

stalna zbrka, ili nesvijest. Primjetna je jedna vrlo zanimljiva

pojava. Naime, iako su tinejdžeri u potpunosti okrenuti prema sebi

i svakodnevno pokušavaju da zadovolje svoje potrebe, ili želje, u

njihovim glavama često vlada nered koji se ispoljava izrazitim

nedostatkom koncentracije i odsustvom elementarne sposobnosti

da se prepozna dugoročni interes. A, sve to, zajedno sa jakom

90

željom da se do odraslosti, priznanja, jasnosti, slobode, uzbuđenja

i ko zna čega sve još… dođe što prije i bez obzira na posljedice,

ponekad dovodi i do pogrešnog odnosa prema sebi i vlastitom

tijelu i otvara vrata raznim vrstama poroka.

~

Nezadovoljni sobom, bivši kraljevi i kraljice prolaze kroz nešto što

se zove kriza identiteta. Što god misle da su, nije im i odgovara-

juće. Koliko god da se mijenjaju, to nije i dovoljno. Što se više

dokazuju, broj izazova se povećava…

“Ni djeca – ni ljudi” polako, ali neizbježno postaju rastrzana i do

bola zbunjena ljudska bića. Nesigurne, isprepadane lutke na koncu

koje svako može da baci ili u očaj, ili u stanje neopisive “sreće”,

kad god mu se prohtije – najobičnijom opaskom kojom procjenjuje

njihovu frizuru, boju očiju, veličinu nečega, dio odjeće…

Rezultat stalnog dokazivanja i borbe za prestiž, za dostizanje

sreće, je naravno da svi, prije ili kasnije, moraju da izgube, pa i oni

koji naizgled dobijaju. Oni očigledni gubitnici, da bi nadoknadili

sve ono što im nedostaje počinju da lažu, izmišljaju, ruše i

uništavaju, tučom rješavaju sve probleme… Bijes i agresivnost se

javljaju kao zaštitni znaci prestravljenih. Neki već sa sedam, ili

osam godina pronalaze smisao života u ruganju drugima i želji da

nekoga ponize, ili povrijede. Zahvaljujući opšteprihvaćenom

načinu razmišljanja po kojem je veoma važno šta drugi misle o

nama, to im vrlo često i uspijeva.

Jedan broj djece, ali i odraslih ljudi, prihvata “poraz”, povlači se u

sebe, ili traži društvo sličnih sebi – možda najbolje što mogu da

urade.

Ostali će i dalje pokušavati da se prilagode vladajućoj manjini i

neko će u tome uspjeti manje, a neko više. Oni koji se bolje

prilagode će postati “cijenjeni, ugledni članovi društva”, a oni

drugi će postati njihovi “potencijalni glasači na izborima”.

~

U pubertetu odnosi među ljudima, prema suprotnom polu naročito,

postaju stravično opterećeni svim i svačim. Baš kad pomislite da je

91

sve ovo što ste dosad pročitali i više nego dovoljno da im život

učini skoro nepodnošljivim, mladi ljudi počnu da osjećaju neke

promjene na, i u svom tijelu, a očima intenzivno traže pripadnike

suprotnog pola. Traže nekoga da vole i da ih voli. Naravno ne kao

otac, majka, brat, sestra… O svemu tome vrlo malo znaju, nešto

zapažaju i jedino shvataju da sve to ima neke veze sa seksom –

jednom od najvažnijih stvari na svijetu. Bar tako su čuli od vršnja-

ka, ili vidjeli na televiziji. Normalno, ne usuđuju se da pitaju, a ni

tate i mame nijesu baš spremni da objašnjavaju. Ponešto se uči i u

školi – postoje hiljade pjesama, priča i romana o ljubavi, tu su i

profesori eksperti, ali, najveći izvor informacija su svakako

magazini za mlade (i odrasle), internet i televizija.

Prvo što djeca nauče o ovoj temi je da postoje “razne vrste”

ljubavi. Drugo, ljubav obavezno ima veze sa srećom i patnjom –

ona ima moć da vas učini ili srećnim, ili žalosnim: Da bi bio

srećan moraš biti voljen!

Izgled je takođe vrlo bitan i, ako nijeste lijepi (po televizijskim i

magazinskim standardima), brzo mogu da vas ubijede da su vaše

šanse za ljubav, odnosno da vas neko voli, svedene na minimum.

Zbog toga, loš izgled se mora nadoknaditi novcem, slavom,

pripadanjem nekoj partiji… Ako ni to nemate, ili ne želite, onda

jedino ostaje da se nadate da pamet, duhovitost i iskrenost još

uvijek nekome nešto znače.

Zatim se nauči da ljubav ima veze sa srcem – ono će vam reći ko

je onaj/ona prava; kad se zaljubite mislite srcem, srce pati kad

ljubav nije uzvraćena i slično.

Obavezno zapamtiti: Ljubav je slijepa.

Ljubav se stalno mora dokazivati. Zato postoji mnogo dokaza

ljubavi: žrtva, ljubomora, strepnja, zavisnost, količina (to jest

učestalost) seksa u određenoj vezi... Što je osoba u koju ste

zaljubljeni više spremna da se odrekne svoje sreće, ili nekog

životnog interesa, radi vas i obratno, to ste više u ljubavi. Takođe,

što ste ljubomorniji, to više volite nekoga. Što više strepite da će

vas partner ostaviti, prestati da vas voli, to ga više volite. Ako svoj

život ne možete da zamislite bez voljene osobe, to je to. Ako ni

92

minut ne ostavljate jedno drugo na miru, već ste stalno u strasnom

klinču – bravo, vi se maksimalno volite!

I, tako dalje i dalje…

U toj debilnoj igri neko ponovo ima manje, neko više, a neko

nimalo uspjeha. Sva naša “ljubavna” iskustva i promišljanja se

slažu na ona već postojeća i sve to neizbježno utiče na dalje formi-

ranje naše svijesti i ličnosti. Ali, da se ne zavaravamo, uglavnom je

to nastavak hoda po već dobro utabanoj stazi – i uspješne i

neuspješne je i dalje strah od svega: da ne ispadnu smiješni, da ne

ostanu sami na pet minuta, da ih ne ostavi momak/djevojka, da ih

ne prihvataju, da nijesu “kul”…

Ljubomorni smo, posesivni, emotivno zavisni od drugih ljudi,

svega oko sebe... A, kad zavisimo od drugih ne smijemo da se

opuštimo, jer moramo da ispunjavamo njihove želje i očekivanja,

baš kao što i mi to tražimo od ljudi oko nas.

Samo mali broj ljudi može da shvati da je, ako ne sve, a ono

najveći dio od onoga što pričamo i učimo o ljubavi, najobičnija

budalaština. Ono što ove naše kulture zovu ljubav, sa svim onim

silnim romanima i poezijom, filmovima…, nije ništa drugo do goli

egoizam, ili posesivnost. Ispod svega toga se kriju kontrola i

manipulacija, strah i praznina, koji nas prate praktično od rođenja.

Od ljubavi smo svjetlosnim godinama daleko.

Zato nam svakodnevni život izgleda ovako: čvrsto se držimo za

nekoga, ili nešto, a neko se opet, vezao za nas i zato ne možemo ni

da mrdnemo – uzajamno se davimo. Kao kakvi invalidi, stalno

tražimo oslonac i podršku, ali nas uvijek neko, ili nešto razočara,

iznevjeri naša očekivanja. Postajemo svjesni da nešto ne valja. Na

prvi pogled, ispostavlja se da su to ljudi, svijet oko nas. Stoga,

ljudi moraju da se promijene, okolina treba da se promijeni – kuća,

tatin auto, vrijeme, lipa u koju smo udarili ne gledajući kuda

idemo...

Tako smo naučeni.

Imamo problem, ali je za njega odgovoran neko drugi. Našu patnju

uvijek uzrokuje nešto sa strane, nešto spolja.

93

Tako svi razmišljaju.

“Zahvaljujući” svemu tome, ili tačnije, takvom odnosu prema

stvarnosti, ljudski život se pretvara u košmar, samo ponekad

prekinut onim što zovemo sreća, ili radost, odnosno pozitivna

emocija. I, što je najgore, taj košmar ne može da ostane samo

problem pojedinca – on se neumoljivo prenosi na druge ljude, jer

su i oni (bili) podvrgnuti istom, stravičnom trovanju mozgova.

Skoro svi misle da je to nešto normalno i neizbježno: takav je

život. Vrlo je teško oduprijeti se.

Da bi se to učinilo obično je potrebno doživjeti veliku količinu

patnje, a zatim i imati malo više volje i(li) hrabrosti. Potrebno je

drugačije razmišljati. E, zato se ljudi i ne odupiru. Prepuštaju se

bujici, ili dopuštaju svom već prilično naduvanom egu da ih vodi

“u nove radne pobjede”.

Finalni slojevi

Osamnaesta godina u skoro svim kulturama predstavlja neku

zamišljenu granicu između djeteta i čovjeka. Od tada se prosječni

ego zaokružuje sa još dva velika sloja: “ideološkim” i

“egzistencijalnim”. Oba se sastoje od više tanjih podslojeva.

U uređenijim zemljama su, do tog perioda, riječi kao: tradicija,

nacija, porijeklo, religija, domovina, patriotizam, kultura, moral…

ipak, samo sporedni, ili nametnuti dio odrastanja, jer imaju malo,

ili nimalo veze sa potrebama, ili željama jednog pubertetlije. Naci-

onalna, ili vjerska opredijeljenost ponekad mogu biti dio uklapanja

u društvo, prepoznavanja, ili čak mode, ali ipak nijesu neodvojivi

dio mladog ega. Tek sa “pravom glasa” počinjemo da se ozbiljno

kačimo za navedene riječi, uviđajući da su sva ljudska društva, pa i

naše, zasnovana na tim veoma “važnim” stvarima.

Vremenom, pod uticajem porodice, sredine, obrazovanja, sopstve-

nog interesovanja…, prihvatamo određene ideje i saznanja i tako

postajemo: nacionalno svjesni, vjerski opredijeljeni, kulturno

“potkovani”, moralno “izgrađeni”... Što se više poistovjećujemo sa

određenom nacionalnom, religioznom, političkom, ili kulturnom

94

pripadnošću, to burnije reagujemo na negiranje, ili omalovaža-

vanje naših opredjeljenja, jer naravno, pokušavaju da negiraju i

omalovaže nas, naša osjećanja.

Političari, kulturni poslenici, novinari, popovi... nas podsjećaju na

sopstvenu tradiciju i kulturu i pozivaju nas da ih “njegujemo”.

Brzo shvatamo da su te riječi od vitalne važnosti za opstanak naše

nacije, države, vjere, ili nas samih, i zato slijedimo sopstvenu

tradiciju i ponosimo se sopstvenom kulturom.

Činimo upravo ono što su mali, obični ljudi od pamtivijeka činili:

klanjamo se simbolima, ili idolima, služimo (se) pojmovima i

imenima, striktno se držimo za njihovo značenje i tako opisujemo

sebe, ubijeđeni da je to jedina istina na svijetu.

*

Egzistencijalni sloj našeg “ja” je neodvojiv od sljedećih riječi:

uspjeh, karijera, novac, moda, stvari, udobnost… Trka koju smo

započeli sa šest-sedam godina (možda i ranije) nastavlja se i sa

osamnaest, ili devetnaest, a zahuktava sa dvadeset i nekom. Startne

pozicije su naravno, različite.

Plan je, najčešće, ovakav: završiti fakultet, ili naći posao, upoznati

osobu svog života, vjenčati se i dobiti djecu, kupiti kuću ili stan,

napredovati u poslu, napraviti vikendicu, kupiti još jedan

automobil… U par riječi: biti srećan i uspješan.

Neko ostvari snove manje, a neko više. Neko ih uopšte ne ostvari.

Ipak, svi pokušavamo da zadovoljimo “osnovne životne potrebe”.

Idemo sa prijateljima na ljetovanje, ili bar na roštilj u obližnjoj

šumi. Radimo i pravimo planove za život u penziji. Sve postaje

ubrzano i hronično “nemamo vremena”. Žudimo za odmorom ili

slobodnim vremenom, a kad ga dobijemo dosadno nam je i ne

znamo šta ćemo sa sobom. Previše pijemo, ili pušimo. “Đeca nas

śekiraju.” Okružujemo se sa sve više i više stvari, sa sve više i više

udobnosti i jedina svrha života postaje da sve to održavamo, što

bezbjednije i sigurnije.

Godine idu… Odmah po ustajanju iz kreveta, bili sami u stanu ili

ne, uključujemo televizor, ili radio: “da bi neko bio sa nama u so-

95

bi”; “...ljepše je kad neko priča, ili pjeva”. Na poslu se okružujemo

ljudima, a kad dođemo kući – uključujemo televizor. U slobodnim

trenucima se naravno, okružujemo ljudima, a kad oni odu –

uključujemo televizor. Ponekad ne možemo ni da zaspemo bez

knjige, filma, ili muzike.

Život ide kao u snu sve dok nas iz dremeža ne prene kakva teška

bolest, smrt bližnje osobe, ili neka druga nedaća. I tada se okružu-

jemo ljudima, ili na neki drugi način pokušavamo da držimo

mozak u zauzetom stanju. Iz tog razloga je razvijena i jedna čitava

industrija svuda oko nas, ogroman biznis organizovan sa ciljem da

nas zabavi i odvuče misli od onoga što nas proganja. Sa ciljem da

nam učini život ljepšim, ili bar podnošljivim.

Od čega to bježimo? Od kakvih misli? Zašto ni jedan sekund ne

možemo, ili ne želimo da budemo sami?

Da li je to samo zato što smo “po prirodi društvena bića”?

Kakva je to praznina koju nikako ne mogu da popune slobodne

aktivnosti, “zabava”, a ni drugi ljudi…? Ništa spolja.

96

ZABLUDA

Šta je naša svijest o sebi? Šta je naša ličnost?

To je jedan ogroman, manje ili više čvrsto povezan, skup misli,

ideja, sjećanja, iskustava, predstava, znanja, ubjeđenja... nastalih

tokom života iz interakcije našeg. tijela i okoline, a nadograđen je

na osnovnu (DNK) svijest koju smo dobili začećem.

Sva ta svijest (i podsvijest) se vrti oko onoga što zovemo “ja”, ili

ego. Pomoću nje pokušavamo da sami sebe objasnimo (sebi i

drugima), ili čak da saznamo nešto o sebi.

Iako je veliki broj informacija ubačen u naše mozgove tokom

odrastanja, mi i sami stvaramo vlastito stanje uma, nezavisno od

(objektivne) stvarnosti, zajedno sa ubjeđenjem da nam ostali ljudi

(ili Bog) u tome pomažu i odmažu. Pokušavamo da stvorimo neki

naš idealni svijet i svi postajemo “pomalo” ludi. Stvarnost nam

nudi jedno, a mi želimo drugo i sukob se skoro uvijek rješava

ovako: Svijet je najljepši kad ga gledamo zatvorenih očiju.13

Zato mnogi ljudi i ne žele da se probude. Njihov interes (ego,

lažno ja) to ne traži od njih, jer, iako postoje razočaranja, bol i

strah, postoje i snovi, stotine stvari koje mogu da ih “usreće”, a i

milioni ideja za koje mogu da se zakače i tako izbace loše misli.

Postoje i sedativi u obliku “zabave” i mnogi drugi, do savršenstva

dovedeni, oblici samozavaravanja ili uspavljivanja koji im donose

ono što žele – trenutno ushićenje, olakšanje, ili iluziju da im je

lakše i ljepše. Polako, to postaje i jedini svijet koji, po njihovom

mišljenju, postoji.

Tako, ljudi trpe patnju, dobrovoljno i istrajno. Čak su i puteve do

nekih svojih ciljeva (ljubav, bog, sreća…), a i same ciljeve,

definisali kao uzvišenu patnju.

Ukratko, to se može opisati ovako: Ideš uz brdo i nosiš teret. Što

duže ideš taj teret postaje sve teži i teži, i to ne samo zato što si se

13

Jedan dio onoga što ljudi zovu umjetnost je rezultat upravo takvog

“gledanja” na svijet, ili autorovog “viđenja” samog sebe.

97

umorio od puta, nego i zato što dok se penješ na svoja leđa tovariš

i druge stvari koje će, čini ti se, jednog dana nečemu poslužiti. Ne

pitaš se da li je to što radiš i pametno, ili dobro za tebe, jer svi u

okolini rade isto – sekaju i vuku dok mogu. Povremeno, zajedno

sa teretom na leđima, naprave pauzu da bi se odmorili ili ispričali

neki vic, a onda opet uz brdo. Dok ih smrt ne zaustavi u pola

koraka. …Dok i na tebe ne dođe red. A, onda, kažu, tvoja duša

uprti tvoj teret i nosi ga u vječnost, ili u novi život.

Zanimljivo…! Kako je to neko “pametno” smislio da utješi

iznemogle mase. Neko kome izgleda, ni na kraj pameti nije bilo da

je kretanje mnogo lakše bez tereta i da se uz planinu ne mora ići

samo direktno naviše!!

Možemo reći da je krivac za ovakav magareći život i način

mišljenja većine ljudi ovaj, ili onaj čovjek, ova, ili ona religija, ali

ćemo tako samo zamagliti problem. Onaj koji nas tjera da nosimo

teret i istovremeno pjevamo ode svojoj gluposti, a neznanje veli-

čamo kao neko genijalno dostignuće, nalazi se u svakom od nas.

Nije teško shvatiti da je u pitanju njegovo veličanstvo Ego. Neki

autori ga definišu i kao neprekidno (s)kretanje uma koje se kači za

pojam “ja”, ili “moje”; za sebe i druge; za sve riječi, ideje, želje i

aktivnosti koje će održavati tu ogromnu, za nas, naizgled veoma

stvarnu i nespornu konstrukciju.

Ipak, iako je okružen veoma debelim omotačem, sam ego je, kako

su to neki odavno uvidjeli, neuhvatljiv i nemoguće ga je pokazati.

On je energetski centar koji formira i premješta sadržaje svijesti,

ređajući ih po važnosti. Ego je mjesto donošenja odluka i slobodne

volje. On je “bestjelesan”, ovakav i onakav… Ego je, prema tome,

sinonim, ili tehnički izraz za dušu.

Neki su takođe shvatili da je osoba koja je plakala za majkom sa

dvije godine, ista ona osoba koja je tugovala za izgubljenom

ljubavi sa dvadeset pet, ili za umrlim supružnikom sa šezdeset!

Tako su došli na ideju da se suštinski, osoba/ego ne mijenja tokom

života. Iako se “mnoge osobine ega razvijaju i mijenjaju, naročito

u pogledu saznanja, samospoznaje, psihološkog identiteta, sposo-

bnosti...”, ipak se osjeća i “važan kontinuitet u srcu ega”. A, ako je

98

suština ega nepromjenljiva u ovom životu, zašto bi bila ograničena

samo na jedan život, zašto se ne bi protezala u nedogled? Iz toga je

poteklo vjerovanje mnogih da ta suština ega ne nestaje nečijom

smrću, već odlazi na mjesto vječnog počinka (nebo, Bog), ili se

ponovo rađa u fizičkoj ravni (reinkarnacija).

Međutim, pravo pitanje je: Šta je suština ega?

Šta je naše pravo ja?

Prazne riječi

Naše “ja” se dakle, sastoji od mnogih slojeva koji čine ono što

zovemo identitet. Svaki od tih slojeva je predstavljen uglavnom,

jednim pojmom, ili oznakom. Svrha tih pojmova je da nas pobliže

objasne, obilježe kao pripadnika određene grupe, ili da nas

razlikuju od drugih ljudi.

- Ja se zovem Desiderio Musso, moj matični broj je... Visok sam...,

a težak… Ja sam sin, unuk, otac, suprug, Rimljanin, Italijan,

Evropljanin, hrišćanin-katolik, inženjer, pronalazač, socijaldemo-

krata, kulturan čovjek, moralan, neosuđivan... Moj san je... Moj

omiljeni pjevač je... Moja boja je... Ja mislim... Ja osjećam... Ja

znam..., ja znam sve o sebi.

- Bože, nešto me žiga oko srca.

Kroz glavu mi prolazi: ‘A, šta ako umrem večeras, za sat vre-

mena? Ne, nije to ništa, obična nervoza.’

Đavo ne da mira. Panično ustajem, tražim pogledom daljinski i

automatski skrećem misli na nešto što treba da uradim sjutra

ujutro. Idem u kuhinju kod žene i počinjem neobavezan razgovor.

Kakva šteta... Zabio sam glavu u pijesak. A, imao sam izuzetnu

priliku da shvatim i saznam.

Zašto se plašimo smrti?

Zato što nagonski želimo da živimo i nastavimo da živimo, a smrt

je (to i svjesno i podsvjesno znamo) kraj svega što nam je blisko.

Možda je taj opšteprisutni strah i najbolji pokazatelj jačine ljudske

99

vjere u učenja i teorije o životu poslije smrti i sličnim stvarima.

A, možda nam strah jezgrovito govori koliko je naša podsvijest

“zadovoljna” onim što zovemo svoj život, to jest, načinom na koji

živimo naš život. Ubijeđeni smo u postojanost naše ličnosti i svega

oko nas, ali i najmanja kriza može probušiti balon strategija, ubje-

đenja i “utvrđenja” iza kojih se krijemo. Jedan jedini trenutak

panike jasno pokazuje koliko je sve nestabilno i neizvjesno. Jasno

pokazuje kolika je vrijednost našeg identiteta, misli, emocija…

Ponekad, u nekom takvom trenutku se dogodi da ostanemo bez

podrške, suočeni isključivo sami sa sobom i shvatimo da tu osobu

ne poznajemo, da je to neki tuđin sa kojim smo stalno živjeli, ali i

uporno izbjegavali da se sretnemo.

Da nije baš to pravi razlog što ogromna većina nas pokušava da

ispuni svaki trenutak slobodnog vremena bukom i aktivnostima,

ma koliko one bile isprazne – samo da nikad ne ostanemo nasamo

sa tim strancem?

Najdublji uzrok straha od smrti leži u “egu”, ili našem izgrađenom

“ja”, odnosno u odsustvu pravog, istinskog znanja o tome ko, ili

šta zaista jesmo.

Nemamo znanje o svojoj pravoj prirodi, jer smo uhvaćeni u mrežu

obmane koju smo sami ispleli oko sebe. Vjerujemo u onaj lični,

jedinstveni identitet koji se sastoji od mnogo stvari koje ga

podupiru. Sigurnost, ubijeđeni smo, proizilazi upravo iz tih stvari:

‘To sam ja’; ‘Ja tome pripadam’…

Niko nas nije naučio da je identitet samo gomila pojmova, a oni

često označavaju i nepostojeće stvari. One stvari koje se nalaze

samo u nečijem mozgu i vrlo su podložne promjeni. Problemi

nastaju kad ljudi počnu da se bore za nepostojeće stvari, kad razne

fantazije počnu da pomućuju umove ljudi, što obično dovodi do

rasprave, svađe, ubistva, ponekad i rata.

Evo o čemu pričam: Da li ste gledali film Mapa ljudskog srca?

Iako je naziv filma glupsonski, u njemu se nalazi jedna scena koja

će dobro poslužiti kao primjer. Eskimski dječak, bolestan od tube-

rkuloze, se u bolnici za plućne bolesti upoznaje sa djevojčicom

100

koja je takođe pacijent. Ubrzo postaju prijatelji, pa i više od toga.

Jedno drugom pomažu i hrabre se. Imaju mnogo toga zajedničkog.

Oboje su katolici. Međutim, iznenada, u sred najbezazlenije igre i

smijeha, djevojčica kaže: “…E, to je zato što sam polu-Indijanka!”

Kamera hvata brzu, strašnu promjenu na “Eskimovom” licu i

njegove šake počinju da se stežu oko “Indijankinog” vrata: “Mi

Eskimi mrzimo Indijance!!”

U tren oka se sve promijenilo. Ono što je bilo prirodno i zdravo je

nestalo. Dvije riječi su ljubav pretvorile u mržnju, viđenje u

sljepilo, ali srećom samo na kratko, jer je dječak već u sljedećoj

sceni postao svjestan koga davi – ne “Indijanku”, već svoju

prijateljicu. Prestao je da se poistovjećuje sa nekim Eskimima koji

su nekada davno imali problema sa nekim Indijancima, i koji su, iz

tog razloga, i svim svojim potomcima označavali Indijance kao

smrtne neprijatelje. Sreća da nacionalna pripadnost i mržnja

nijesu bile duboko usađene u njegovom umu, nije bilo vremena.

Druga priča nije iz filma, već iz knjige Buđenje, ali je upečatljiva i

slikovita kao i prethodna. Jednog čovjeka, na primjer Makedonca,

uhvate u nedozvoljenoj radnji u blizini granice Albanci. Odvedu

ga u neki grad i zatvore. Poslije desetak dana stražar dođe i kaže:

“Danas ćemo te odvesti da baciš pogled na svoju zemlju.” I tako,

izvedu Makedonca na neko brdo, on pogleda put istoka i, sa

suzama u očima, pomisli: “Ah, moja zemlja, moja predivna

zemlja. Vidim sela, planine, doline... To je moja domovina.“

Iznenada, čuvar ga drmnu: “Izvini, pogriješili smo. Trebalo je da

odemo deset kilometara niže – odatle se vidi Makedonija.”

Na šta je jadni čovjek reagovao? Zapravo, ni na šta. Bio je obuzet

samo jednom riječju: Makedonija! Ali, one doline pred njim nijesu

Makedonija. Doline su doline. U stvarnosti granice ne postoje, one

su samo u našem umu, on ih stvara, ili prihvata.

~

Slično je i sa nekim drugim “važnim” stvarima. Na primjer, od

malih nogu nas uče nas da se ponosimo svojom kulturom i

ponekad je čak i predstavljamo u nekoj drugoj zemlji. Vjerovatno

se nikad ne zapitamo: Šta mi, u stvari, možemo da predstavljamo?

101

Pa, samo ono što smo sami stvorili. Kako onda, bilo ko može da

predstavlja nečiju zajedničku, vjekovima taloženu kulturu? Kakve

“predstavnik” ima veze sa tim? On se možda samo slučajno rodio

u toj zemlji, postao njen građanin i tokom školovanja nešto naučio

o nekom pjesniku, slikaru, građevini…

Isto tako, godinama nam pune glavu pričama o moralu i tradiciji i

mi sve to prihvatamo kao lično svoje, poistovjećujemo se sa

svojim precima i njihovim načinom razmišljanja. Tako, u Crnoj

Gori neko čita knjigu koja se zove Primjeri čojstva i junaštva, a u

Kini 24 primjera sinovske učtivosti i sigurno oba čovjeka misle:

“Lijepa li je ova naša tradicija!” A onda, nešto kasnije, čitajući

jednu drugu knjigu (Tao te đing, Lao Ce) shvate da to što se

neko (sa najboljim namjerama) potrudio da zapiše primjere

čojskog, ili moralnog ponašanja bilo gdje u svijetu, ipak znači

samo jedno – da takvo ponašanje tamo nije i uobičajena, normalna

stvar, nešto o čemu se ne govori, ne ističe se, jer je običan dio

svakodnevnice.

U istoj knjizi pročitaju, a na osnovu životnog iskustva se uvjere, da

su moral, tradicija i kultura vrlo promjenjljive stvari. Nešto što je

dobro ili moralno u jednoj zemlji, ne mora biti i u drugoj. Neka

tradicija može za nekoga predstavljati svetinju, a za nekoga

najobičniju glupost, ili zaostalost. Takođe, o moralu i kulturi se

nadugo i naširoko raspreda samo u vremenima opšteg nemorala,

ljudske pakosti i nekulture. Te teme postaju glavne upravo onda

kad ljudi više nijesu prirodno, već usiljeno, ili uslovljeno ljubazni

jedni prema drugima. Kad su odnosi u porodici i među rođacima

skladni niko ne priča o rodbinskoj privrženosti i ljubavi.

Zanimljivo je (a i istinito) da niko, nigdje u svijetu, nije zapisao

Primjere olajavanja, podlosti i gluposti.

*

Kad jednom počnemo da vjerujemo u prazne riječi, odnosno

tačnije, da se poistovjećujemo sa njima, svi neosjetno postajemo

robovi koji umišljaju da imaju kontrolu nad sobom i da nešto

mogu da promijene. Usta su nam puna slobode i ljubavi, ali je

činjenica – i sloboda i ljubav su (pre)često samo prazne riječi. O

102

takvoj “ljubavi” i njenom uticaju na ljude je već nešto rečeno. O

isto takvoj “slobodi” je snimljeno mnogo filmova i ispjevano

mnogo pjesama. Zamišljamo da smo slobodni, ali moguće je da ne

postoji nijedan pokret, nijedna misao, osjećanje, stav, ili ubjeđenje

u nama, a da ne potiču od nekog drugog, ili od nečega van nas.

Sve to smo samo prihvatili kao svoje i sad nas to “vlasništvo”

čvrsto drži u svojim kandžama. Za takvu slobodu je tokom

vremena u raznim sukobima poginulo mnogo, previše ljudi. Razni

podmuklaći (političari, ili religiozne vođe) su ih naučili da je to

najpametnija, ili najbolja stvar koju mogu da urade za svoju

državu, crkvu, porodicu… Tako će obezbijediti svoje mjesto pored

boga, u carstvu nebeskom, ili bar u “aleji velikana”.14

Njihova zabluda jeste tragična, ali su često tragičniji oni preživjeli,

koji i kad uspiju da nešto “oslobode” (zemlju, narod, crkvu…), i

14

Vjerovanje u život poslije smrti je opstalo tokom vjekova iz raznih

razloga, ali su “viši ciljevi” uvijek bili od presudne važnosti. Na primjer,

pominjanom opisu duše iz Bhagavad Gite prethodi jedan dio koji se

danas obično ne citira. Naime, opis dobija svoj potpuni smisao tek kad

pročitate stihove koji mu prethode: “Utjelovljena duša je vječna, neuni-

štiva i neizmjerna, samo je materijalno tijelo prolazno; zato, bori se O

Arjuna. Ko smatra dušu ubicom i ko misli da se duša može ubiti, obojica

su neznalice. Ona niti ubija niti može biti ubijena.” (II: 18,19)

Zatim, slijedi opis: “Duša se nikad ne rađa niti umire, niti nastaje kad se

tijelo rađa. Ona je nerođena, vječna… i nikad nije ubijena kad je tijelo

ubijeno.” (20) A, potom “uzvišeni” (Krišna) ohrabruje Arjunu: “…ne po-

stoji ništa prihvatljivije od bitke za pravdu.” (31), i konačno upozorava:

“ako ne učestvuješ u ovom pravednom ratu... biće to tvoj grijeh.” (33)

“...svi ljudi će pričati o tvojoj sramoti, a za časnog čovjeka sramota je

gora od smrti.” (34) !?

Dakle, poruka je jasna, u ratu se može ubijati, jer duša ne može biti

ubijena. Osim toga, oni koji poginu u ratu imaju privilegije na “onom”

svijetu – od Arjune, Germanskih ratnika koji uživaju u Valhali, pa do

islamskih šehida koji na isti način zaslužuju mjesto pored Alaha. Slična

poruka se često mogla čuti i u mnogim hrišćanskim crkvama. Ova koja

slijedi je upućena američkim vojnicima 1950. godine: “Smrt na bojnom

polju je dio božijeg plana da nastani božije kraljevstvo.” (Katedrala Sv.

Patrika, Nju Jork, 11. sept. 1950.)

103

dalje ostaju robovi: partije, ideologije, osvete, viših ciljeva, nacije,

religije, domovine...

Međutim, prava sloboda (kao i ljubav, ili sreća) uopšte ne zavisi

od uslova, ispunjavanja ciljeva, i nije nikakav nedostižni ideal, a

naročito ne nekakva emocija. Slobodni možemo biti i u braku, a i

u zatvoru…, bilo gdje i bilo kad, jer ono što izaziva našu patnju,

odnosno želju da se oslobodimo, nalazi se u nama – mi stvaramo,

ili oživljavamo uslove, želje, misli, pojmove..., a sve to nas drži u

okovima. Stalno nešto dodajemo, ili oduzimamo stvarnosti oko nas

i tako dobijamo iskrivljenu sliku u mozgu koja nastavlja da

proizvodi dalja iskrivljenja, jedno za drugim i u nedogled.

Slobodu prepoznajemo kad shvatimo šta stoji iza riječi. …Kad

uvidimo kolika je stvarna vrijednost nečega za što mislimo da je

mnogo važno. Tako eliminišemo uzroke patnje, nesigurnosti... Što

više tereta odbacujemo, manje se poistovjećujemo i više slobode

“osvajamo”.

Ipak, samo mali broj ljudi uspijeva da to i postigne. Veoma je

teško izmijeniti način razmišljanja. Koliko je to teško može se

naslutiti iz činjenice da su nam čitavog života pričali potpuno

suprotnu priču i da zbog toga sve ovo većini normalnih ljudi

mnogo liči na neki strani, nerazumljivi jezik.

Možda je takođe, neko pomislio da mi ne možemo, ili ne smijemo

tek tako odbaciti sve pomenute riječi i njihovu organizatorsku,

definišuću ulogu u našim životima, jer bi se, navodno, cjelokupna

ljudska civilizacija kakvu poznajemo i gradimo raspala u

paramparčad. Vjerovatno je to i istina, ali da li to neizbježno znači

i da bi to bilo nešto loše?

O tome kako bi ljudski životi, i svijet uopšte, izgledali bez čvrstog

držanja za “identitet”, reći ću nešto u trećem dijelu ove knjige, a

sada se vratimo na priču o znanju.

Riječi kao što su: nacija, kultura, vjera, domovina, tradicija...

uopšte nijesu problem i nizašta nijesu krive. One su dio, ili rezultat

načina življenja koji je postepeno razvijan hiljadama godina. One,

same po sebi ne izazivaju sukobe, patnju ili ratove. Problem je

(emocijama i ubjeđenjima “nabildovana”) predstava o tim riječima

104

koju ljudi stvaraju u svojim mozgovima. Problem je i nedostatak

svjesnosti, osnovnog znanja koje bi im reklo: ‘To nije pravi

identitet, ni tvoj, ni moj, ni ničiji...’ To su samo spoljašnje ljuske

za koje neznaveni ljudi misle da su oni, da je to njihovo ja. Ne

vrijedi, zapravo umobolno je sa nekim se svađati, ili tući oko tih

stvari.

Kad saznate ko ste i od čega ste, onda sve te stvari više i nijesu

toliko važne – ni istorija, ni religija, ni porijeklo, ni tradicija, ni

“emotivne vrijednosti”… Znam o čemu pričam, jer sam više od

deset godina posvetio izučavanju nekih od tih pitanja, samo da bih

na kraju shvatio da to uopšte nije to.

Identitet je običan skup ideja, usađenih misli, uslovljenosti i “zna-

nja” na koja se palimo, ili gasimo, zavisno od situacije. Međutim,

ponekad se desi nešto što nam uzdrma ustaljeni način razmišljanja

i veoma se iznenadimo kad shvatimo koliko je “ja” nestalna stvar.

Desi se da na partiji pokera, ili u zemljotresu izgubimo sve što smo

godinama gradili i stvarali, svu svoju imovinu.

Desi se da ostanemo bez posla. Poslije dvadeset godina radnog

staža prestajemo da budemo učitelj i postajemo poljoprivrednik.

Desi se da iz jedne političke partije pređemo u drugu.

Desi se da iz inata, ili nekog drugog, nebitnog razloga, od

“velikog” Crnogorca postanemo king-size Srbin.

Desi se da nam umru, ili se odsele najbolji prijatelji, a mi ubrzo

steknemo nove.

Desi se da pređemo iz jedne religije u drugu, ili da od komuniste

postanemo pravoslavni, katolički, islamski, ili neki drugi fanatik.

Desi se da promijenimo ime i prezime.

Da, upravo tako, desi se…, ali suština našeg bića ostaje ista. Na

nju ne utiče ništa od navedenog. Ona nije ništa od toga i ne može

se opisati ciframa iz matičnog broja, težinom, ili visinom…

Ako neko zaista želi da sazna ko ili šta jeste, mora prvo početi da

shvata šta nije.

105

Posljednje linije odbrane

Da li suštinu našeg ega/ja/bića predstavljaju naše misli, emocije?

Ili je to naše tijelo?

Upravo smo vidjeli da sve one informacije koje čovjek ima o sebi

kao jedinstvenoj, funkcionalnoj cjelini (njegov identitet) ne

opisuju i ne definišu ono što je živo/svjesno u njemu – njegovo ja.

Osnovna svijest (svjesnost) nije ista, ili nije istog kvaliteta kao

svijest pojedinca o sebi. Ona nije ispunjena „znanjem“, fantazi-

jama, iskustvima...

Drugim riječima, misli su materijal od koga je lična svijest sat-

kana. Ali, kao što je poznato, moguće je sasvim izgubiti pamćenje,

preživjeti moždani udar i ostati bez raznih funkcija “ego svijesti”

(govor, prepoznavanje, razmišljanje…), a itekako biti svjestan

okoline – kao i tek rođena beba. To nam i praktično pokazuje da

osnovna svijest ne zavisi od svijesti o sebi i njenih sadržaja.

Svijest postoji i bez misli.

Napokon, misli dolaze, odlaze, mijenjaju se… u skladu sa našim

stanjem uma, ali ja ostaje isto. Dakle, misli ne predstavljaju ja.

Slično je i sa emocijama. I one dolaze, prolaze i podložne su

promjeni, a ja uvijek ostaje isto.

Sva naša osjećanja se počinju razvijati otprilike od trećeg mjeseca

života: prvo ide uzbuđenje, pa zadovoljstvo i nezadovoljstvo,

zatim ljutnja, strah… Svaka emocija predstavlja ličnu fizičku i

mentalnu reakciju na nešto iz tijela ili okoline, ili tačnije, odslikava

naš doživljaj stvarnosti. Ipak, jedna stvar mora biti kristalno jasna:

mentalni dio neke emocije nastaje isključivo kao rezultat naše

subjektivne procjene – našeg prihvatanja ili odbijanja djelovanja

određenog uticaja i često ta mentalna reakcija nema nikave veze sa

samom stvarnošću.

Način na koji ćemo odgovoriti na neku situaciju, ili signal iz našeg

tijela zavisi dijelom i od temperamenta, ali iznad svega od navike

– od toga kako obično obrađujemo primljenu informaciju i koliko

jako se za nju vezujemo. Evo par priča koje dokazuju ovu tvrdnju.

Prva je naša, a druga japanska:

106

Majčina mudrost

Sredovječni čovjek ulazi u kuću. Priča sam sa sobom. Psuje.

Ljutito skida kaput i viče: “On će meni tako...! Ma, ubiću ga!

Pogan jedna!”

Stara majka polako ustade od šporeta i poče da stavlja večeru na

tavulin. Ne dižući pogled, upita: “Šta je bilo sine?”

“Ništa majko!”

“Kako ništa, što se onda kidaš toliko?!”

“Onaj nesoj od Mitra, reko’ mi je da mi je jebo’ mater što sam

pośeka’ ona drva!”

Stara začuđena: “Jesi li se zato naljutio?”

“Ada šta sam!?”

“I kad se to, veliš, desilo?”

“Prije dva sata.”

“Hm... E, bogomi sine, ođe niko nije dodio!”

Djevojka

Dva budistička monaha, Tanzen i Ekido, su jednom zajedno

putovali blatnjavim putem. Svo vrijeme ih je pratila jaka kiša.

Kad su prošli krivinu, sretoše lijepu djevojku u svilenom kimonu

s pojasom – nije mogla da pređe na drugu stranu ulice.

“Hajde djevojko!” reče Tanzen. Ne premišljajući se ni trenutak,

podiže je u naručje i prenese preko blata.

Ekido više nije progovorio ni riječ sve dok kasno te večeri nijesu

stigli u hram u kom je trebalo da prespavaju, a onda, pošto više

nije mogao da izdrži, reče: “Mi monasi ne prilazimo ženama,

pogotovo ako su mlade i zgodne. To je opasno. Zašto si to

učinio?”

“Ja sam djevojku ostavio tamo,” odgovori Tanzen. “Zašto je ti

još uvijek nosiš?!” (Zen meso, Zen kosti)

Sjetimo se i osjećanja bijesa proizašlog iz reakcije na negiranje

našeg “nacionalnog bića”. Zamalo da se i potučemo. Ali, da li je

naše ja zaista nešto osjetilo? Da li je bilo ugroženo riječima, ili

ponašanjem tamo nekog “provokatora”? Naravno da nije, jer ono

ne pripada nijednoj naciji i zato nije ni moglo nešto da osjeti.

Osim toga, neko drugi (ko misli isto kao i mi) bi u istoj situaciji

107

ostao sasvim miran. Emocija je najčešće nepogrešiv pokazatelj

neznanja. Vriska i žile na vratu samo govore da ili nijesmo najbo-

lje “savladali materiju” oko koje se raspravljamo, ili da ne znamo

da je “reaktor” naše izgrađeno, lažno ja. Ono se ljuti, raduje, pati...

procjenjuje. To mu je posao.

Taj isti reaktor je i ono što se toliko boji smrti tijela. Toliko su

povezani da ego misli da će sa smrću tijela i on nestati.

Ali, svaki vjernik će vam reći da to nije tačno – religije kažu da mi

nijesmo naše tijelo. Duša prevazilazi (ljudsko) tijelo. Ono je obi-

čna “prolazna stanica” na putu duše prema njenom krajnjem cilju.

Ili je samo “uređaj” koji ego/duša koristi za ostvarivanje svojih

ciljeva. Kad fizičko tijelo umre mi (naš identitet, misli i osjećanja)

nastavljamo život u astralnom/nematerijalnom/duhovnom tijelu i

čekamo sveopšte vaskrsenje, ili novo rođenje.

Da li je ovo odgovor na treći dio pitanja sa početka ovog “pod-

poglavlja”? Naravno da nije, jer govorimo o različitim stvarima!

Oni koji podržavaju i promovišu ideju o zagrobnom životu, kao

što smo ranije utvrdili, ne shvataju prostu činjenicu da “znanje o

jedinstvu naše ličnosti koje nas ne napušta od djetinjstva do

starosti” i koje “nastavlja da živi poslije smrti” nema nikakve veze

sa suštinom našeg bića. Prema tome, ne interesuje me naklapanje

o “višeslojnoj” duši i “nematerijalnim” tijelima. Takođe me nije

briga da li će moja lična svijest nadživjeti smrt mog tijela ili ne.

Pitanje je glasilo: Da li suštinu našeg ega/ja/bića predstavlja naše

tijelo? Može zvučati čudno, ali odgovor nije toliko komplikovan

kao što se čini na prvi pogled.

Svijest i tijelo su, nesporno, vrlo povezani, jer jedno bez drugog ne

funkcioniše. Sjetite se: Da bi svijest postala “svjesna”, ili reakti-

vna, potrebno joj je (živo) tijelo.15

Ipak, činjenica je da možemo

izvršiti sve moguće operacije na svojoj glavi i ostalim djelovima

15

Iz istog razloga se (da bi priča o životu poslije smrti imala smisla) duša

nakon napuštanja fizičkog tijela mora naći u onom “duhovnom” koje, gle

čuda, misli, zna, i osjeća isto što i ono prethodno. A, “svjedoci” kažu da i

izgleda isto, ili čak i bolje.

108

tijela i tako do neprepoznatljivosti izmijeniti lični opis, ali to neće

izmijeniti ono što je svjesno u nama. Sigurno će uticati na naše

ponašanje ili ličnost, ali srž našeg bića će ostati netaknuta. Ona

nije ni ljepša, ni ružnija nego što je bila.

Slično je i kad u nekoj nesreći ostanemo bez noge, ruke, ili nekog

drugog dijela tijela – svijest o sebi, naš doživljaj samih sebe je

gotovo uvijek izmijenjen, ali ja nije oštećeno. Ono ostaje isto i kad

nam zamijene srce, jetru ili neki drugi važni organ.

Tijelo kakvo sada imamo nijesmo imali kad smo začeti, iako smo

već tada dobili osnovnu (DNK) svijest koja će ga proizvesti i

dovesti u svjesno stanje. Međutim, ne postoji kvalitativna razlika

između početne svjesnosti prve ćelije i gotovog tijela – ono što je

živo u zigotu je istovjetno onome što je živo u novorođenoj bebi.

“To” se ne mijenja u zavisnosti od materijalnog okvira u kom se

nalazi i zato ga nije dobro zvati ni Ja, ni bilo kako drugo – Ja je

samo najmanje pogrešna riječ.

Spoznaja

Živimo u neurotičnom svijetu iz bajke, veoma sličnom onom iz

Alise u zemlji čuda, a sâm život smo zasnovali na (lažnoj) vjeri u

kontinuitet i nepromjenjljivost. Takav svijet (život) može izgledati

čudesno stvaran i ubjedljiv sve dok smrt, ili njena uvertira, ne sruši

privid i izbaci nas iz skrovišta koje zovemo “identitet”.

Shvatamo da kad umremo ostavljamo sve za sobom – baš sve, a

naročito tijelo koje smo ili voljeli, ili mrzjeli, ali na koje smo se

uvijek oslanjali i trudili se da ga održimo u životu. Nema ni bogat-

stva, ni uspjeha, ni ubjeđenja... Ni um nam ne može biti siguran

oslonac – posmatrajte ga samo nekoliko minuta, ako možete.

Vidjećete da je kao obična muva koja stalno leti tamo-amo. Misli

dolaze i odlaze bez ikakvog razloga i dublje povezanosti. Svakog

trenutka usisava ih haos, a mi postajemo rastrzane žrtve nestalnosti

vlastitog uma.

Napeti smo i teško nam je da se suočimo sa smrću, jer uporno

ignorišemo nestalnost kao životnu istinu. Praktično od rođenja

109

želimo da se neko, ili nešto promijeni, a istovremeno uporno

insistiramo na sopstvenoj postojanosti i nepromjenljivosti koja

nam, naizgled, donosi bezbjednost. Svaka nestalnost, ili promjena

označava gubitak sigurnosti i oslonca – govorim o “stalnom” po-

slu, trajnom braku, “vječnom” prijateljstvu i isto takvoj ljubavi…

Kad to izgubimo, čini nam se da se i sav život raspada.

Grabljenjem i grčevitim vezivanjem za stvari, ljude, ili prazne

riječi, samo pokušavamo da učinimo nemoguće – da izbacimo ne-

stalnost iz svog života. Umjesto da se oslobodimo bola ili patnje,

mi ih pojačavamo.

Onda, jednog dana, kad nam svega bude dosta, suočeni sa stran-

cem u sebi, pokrećemo “točak ispravnosti”, uočavamo “graditelja”

i donosimo odluku da nas “više neće kućiti”. (Buda, “Pokretanje

točka ispravnosti”.) Počinjemo da odbacujemo teret i istovremeno se

oslobađamo ubjeđenja koja smo godinama gomilali u svom moz-

gu. Ubrzo shvatamo da ono što je živo u nama nije ništa od onoga

što mislimo da smo. To se, jednostavno, ne može opisati nikakvim

riječima – šta god da kažete, “to” nije to. Tako postižemo viši nivo

svijesti. Postajemo svjesni:

a. Da je strah od smrti proporcionalan količini neznanja, t.j.

vezanosti za ono što zovemo ego/“ja”.

b. Da bez tijela (fizičkog, ili bilo kakvog drugog) sve naše

misli, predstave, emocije… nemaju apsolutno nikakve

važnosti i u potpunosti gube smisao postojanja.

c. Da sve što se dešava u našem mozgu u svakodnevnom

životu, a naročito u trenucima umiranja, ne može da nas

povrijedi, jer nije (dovoljno) stvarno. Um je taj što (preko

ega) daje snagu i važnost svijesti, ili stvarnosti oko nas.

Istina, smrt je tu, ali ona predstavlja problem samo tijelu i

iluzijama kojim smo se obavili, ne i suštini našeg bića,

našeg ja.

d. Da su snovi izuzetna prilika za sticanje uvida u sve izre-

čeno. Svi znamo da u stanju sna takođe imamo “duhovno“

tijelo koje prolazi kroz raznovrsna iskustva. To “tijelo”

predstavlja naše “Ja”. Vrištimo kad je ono ugroženo, a

110

cijeli dan smo dobro raspoloženi ako mu se desilo nešto

lijepo. Ali, koliko smo svjesni promjena u svijesti pošto

smo zaspali, ili dok padamo u san? Koliko smo svjesni da

(nešto) sanjamo, i da se to, zapravo, ne dešava onome što

je živo/svjesno u nama? …Da je ono “duhovno”, ili “ne-

materijalno” tijelo samo mjehurić sapunice bez ikakvog

sadržaja.

Saznanje da ništa nema moć da ugrozi suštinu našeg bića otvara

nam posljednja vrata spoznaje i zabluda po kojoj smo mi isto što i

svijest koja se stalno kreće, uzima razne oblike i zavisi od svega i

svačega postaje očigledna.

Odbacujemo tu zabludu i postavljamo pitanje:

Ako nijesmo to što mislimo da smo sada kad smo živi – kako to

možemo biti kad umremo?

111

ODGOVOR

Lanac rađanja i smrti, odnosno reinkarnacija, kažu budisti i

hindusi, može se prekinuti kad se čovjek oslobodi žeđi za životom,

izliva strasti, kačenja… Kad duša stekne apsolutno znanje da je

jedno/isto sa bogom.

Dakle, novi život poslije smrti, ili novo rođenje, je za njih činje-

nica, ali se to rođenje neće i desiti ukoliko se ispune određeni

uslovi. Sticanje znanja najčešće traje vrlo dugo, mada se može

ostvariti i u toku jednog jedinog života. Sve zavisi od čovjeka i

njegovih sposobnosti.

Ali, takav pogled na stvari je neodrživ, jer:

a. Novo rođenje se dešava, ili se ne dešava. Život poslije

smrti ili postoji, ili ne postoji. Ne može nekad da postoji, a

nekad da ne postoji. Logički (i praktično) gledano, ako ne

postoji, onda mi u vezi s tim ne možemo ništa da učinimo.

Isto tako, ako postoji, ma šta da uradimo i saznamo ta

činjenica se neće promijeniti.

b. Počiva na nedosljednosti. Ako ste već kao budista, ili

hindus, prihvatili učenje koje kaže da je ego iluzija; da su

“sve stvari fatamorgana, zamak od oblaka, san, privid, bez

suštine…” (Buda); da “mi nijesmo isto što i svijest koja se

stalno kreće, uzima razne oblike…” (Vivekananda), bilo

bi dobro i da se zapitate zašto vam je onda toliko bitno da

vaša lična iskustva, emocije i sjećanja (svijest, prividi i

iluzije) nastave da žive u nekom drugom tijelu?!

c. Ne može se potkrijepiti nijednim (poznatim) naučnim

principom, ili saznanjem.

~

Drugo objašnjenje dešavanja poslije smrti, koje kaže da “nešto”

odmah, ili postepeno odlazi nazad “nečemu” ili nekud, može se u

osnovi prihvatiti kao tačno, ali samo ako se prečisti od netačnih,

izmišljenih dodataka o daljem “razvoju” lične svijesti i sličnih

112

opisa i teorija koje su tokom vremena opstajale iz različitih

razloga.

Ono što bez sumnje preživljava smrt bilo kog tijela jeste energija

koja je omogućila stvaranje tog tijela i potom ga održavala u živo-

tu. U našem slučaju, dobili smo je od oca i majke, a često i “prosli-

jedili” dalje preko svoje djece. Na taj način smo se već u ovom

životu još jednom (ili više puta) “rodili”, a možda i omogućili još

čitav niz novih rađanja.

Zatim, tu je i energija koju je tijelo uzimalo iz okoline disanjem, u

obliku hrane, upijanjem...

I konačno, tu je i najbitnija stvar u cijeloj priči, energija (i mate-

rija) oličena u mislima i predstavama. Dok smo živi ova svijest se

može i dodatno materijalizovati u raznim oblicima (pokreti, stvari,

građevine, crteži, knjige...) i to preko sposobnosti tijela. Kad tijelo

prestane da funkcioniše ta mogućnost materijalizacije nestaje.

Isto važi i za same misli. Kad mozak prestane da radi, staje i pro-

ces proizvodnje misli. Međutim, za sada nemamo jasan odgovor

na to šta se događa sa mislima (i osjećanjima) nakon što ih

proizvedemo i iskoristimo. Da li se odmah pretvaraju u ”čistu”

energiju, ili postaju dio nekog “kosmičkog radio/TV prenosa”?

Bilo kako bilo, dobro je što za ovu priču to uopšte nije bitno. Čak i

da elektromagnetna mikrotalasna energija zaista preuzima i nosi

svijest, ili naše moždane talase po svemiru i čak i da je moguće

hvatati te talase i telepatski komunicirati sa drugim ljudima, sve to

ipak nema nikakve veze sa životom poslije smrti i nimalo ne

umanjuje tačnost sljedećih činjenica:

- Energija uvijek ostaje energija, pa i kad je u materijalnom

obliku, i nikad ne preuzima osobine svojih kreacija. To

znači da energija koja “izlazi” iz tijela po nečijoj smrti ima

isti kvalitet kao i kad je počela da ga stvara – ne nosi sa

sobom osobine, ili ličnu svijest tog tijela. A, i zašto bi to

činila? Pa, svi “djelovi” svijesti koje smo proizveli tokom

života su prilikom nastanka dobili sopstvenu energiju i već

odavno bi trebalo da se nalaze u svemiru!;

113

- Energetsko-materijalna kreacija koju zovemo lična svijest

ima uticaj na nas u onolikoj mjeri u kojoj se poistovjetimo

s njom, ili vežemo za nju, čime joj dajemo smisao, snagu i

važnost;

- Ta veza se prekida, a moć lične svijesti nestaje kad um-

remo, ili kad shvatimo da mi nijesmo naša svijest;

- “JA” je u stvari, iluzija.

To je znanje. Sve ostalo su pretpostavke i ideje koje ne mogu

izmijeniti ukupnu sliku koja nam se ukazala. Ona jasno govori:

Život poslije smrti u obliku kakvim ga ljudi zamišljaju i opisuju

ne postoji, jer ni ono što bi trebalo da ga živi ne postoji u životu

prije smrti.

Prema tome,

“Prepoznaj beskonačnu raznovrsnost pojava kao san, kao obične

slike tvog uma, varljive i nestvarne. Bez kačenja za bilo šta,

uspokoji se u mudrosti istinske prirode uma, koja prevazilazi sve

zamisli i pojmove…

Predodređen si da uskoro umreš, i tada ti ništa neće biti od

stvarne pomoći; Ono što (misliš da) doživljavaš u smrti samo je

tvoje uslovljeno razmišljanje. …

Sve što prianja za nastajanje ili nestajanje, kao dobro ili loše,

samo je tvoj um; …Ne prianjati za pojave, ne stvarati od njih

pojmove, ne prihvatati ih niti odbacivati… To je suština učenja…

Samsara je tvoj um, i nirvana je tvoj um; sva prijatnost i bol, i sve

obmane ne postoje izvan tvog uma.

Da postigneš kontrolu nad umom: To je suština prakse…” *

(Tsele Natsok Rangdrol, tibetanski učitelj iz 17. vijeka. Tekst je preuzet

iz Tibetanske knjige života i smrti i malo je adaptiran. Samsara predsta-

vlja život ispunjen borbom i patnjom. Nirvana je suprotnost samsare:

umirenje, utrnuće, ugasnuće, ali ne i smrt.)

* O nekim djelovima prakse će biti riječi na kraju ove knjige.

114

III

“… ŽIVJETI U JASNOSTI”

Nekada davno u Japanu su se koristili fenjeri napravljeni od od

bambusa i papira i u njihovoj unutrašnjosti je gorela svijeća.

Slijepom čovjeku, koji je jedne večeri bio u posjeti prijatelju,

ponudili su da na povratku kući ponese fenjer.

“Ne treba mi.”, odbio je. “Ja ionako ne razlikujem svjetlost od

tame.”

“Znam da ti nije potreban fenjer da bi pronašao put do svoje

kuće”, odgovori mu prijatelj, “ali ako ga nemaš, može neko drugi

da naleti na tebe, jer te neće vidjeti. Ipak ga ponesi.”

Slijepi čovek je uzeo fenjer i krenuo. Ne odmače mnogo, kad neko

iz mraka naletje pravo na njega.

“Pazi kud ideš!”, podviknu neznancu. “Zar ne vidiš ovaj fenjer?”

“Svijeća ti se ugasila prijatelju.”, odvrati nepoznati. (Zen meso, Zen kosti)

&

Ova priča nagovještava posljednji dio ove knjige. U njemu ćemo

se, pod svijetlom saznanja do kojih smo upravo došli, baviti nekim

praktičnim, važnim stvarima u našim svakodnevnim životima –

stvarima o kojima “sve znamo”.

115

BEZ OKLOPA I ORUŽJA

“Rođenje čovjeka je rođenje tuge. Što duže živi to gluplji postaje,

jer njegova tjeskoba izazvana izbjegavanjem misli o neminovnoj

smrti postaje sve veća. Kakva gorčina! Čovjek živi za nešto što mu

stalno izmiče! Njegova žeđ za opstankom u budućnosti čini ga

nesposobnim da živi u sadašnjosti.” (Čuang Ce)

Vozite automobil ulicom... Otprilike na 300 metara od semafora

primjećujete da se zeleno svijetlo gasi i pali se žuto, pa crveno.

Mičete nogu s gasa i puštate da automobil sam polako dođe do

raskrsnice, tačno na vrijeme kad se ponovo upali zeleno. Međutim,

drugom trakom pored vas velikom brzinom prolaze tri automobila,

jedan za drugim, i na dvadesetak metara ispred semafora “piloti”

počinju da koče i zaustavljaju se – najvjerovatnije iznenađeni

činjenicom da je još uvijek crveno! Nestrpljivo čekaju… Pali se

žuto, ubacate u drugu brzinu i sa zelenim svijetlom prolazite

pješački prelaz. U retrovizoru primjećujete da prvi od one trojice

tek kreće…

~

Svakoga dana neko umre, ovako, ili onako. Nekad je u pitanju

neko koga poznajemo, ali najčešće su to ljudi za koje nijesmo ni

znali da postoje, ili nas nije bilo briga da li postoje. Naravno, ne

možemo biti nešto posebno pogođeni time što je, negdje tamo, na

Filipinima “cunami odnio 134 ljudska života”. Možda samo

pomislimo: ‘Ko im je kriv kad prave kuće odmah na obali?’, ili:

‘Samo što dalje od moje kuće.’ i nastavljamo svakodnevnu rutinu.

Posvećujemo se životnim aktivnostima i tako odstranjujemo svaku

pomisao na smrt. Najveći dio ljudskog vijeka protiče neopterećen

(nekim jačim) strahom od smrti, jer uključivanje u “željeni” život

isključuje prihvatanje smrti kao neminovne činjenice. Tek kad

“ode” neko blizak, ili kad nam pažljivo saopšte dijagnozu, iznena-

đeni uviđamo da je upaljeno crveno i da odavno gori. Zaista je

zanimljivo to uvijek novo “zaprepašćenje” koje kod ljudi izaziva

svijest o toj “nemogućnosti” koja iznenada postaje stvarnost i koja

se uvijek “dešavala nekom drugom”.

116

Tužno, ali istinito: ispostavlja se da je najveći dio našeg vaspitanja

i obrazovanja potpuni promašaj. Religije i vjerovanja su bez-

vrijedni. Čovjek je spreman na sve, ili se sprema za nešto što bi se

možda, moglo dogoditi, ali ne i za ono što ga neizbježno čeka.

Naši roditelji i učitelji su nas programirali da budemo slabi i zavi-

sini od laži i neznanja.

Mogu samo da pretpostavim koliko su neki od vas bili iznenađeni

kad su pročitali da nam je čitav život zasnovan na iluzijama.

Odjednom se sve izokrenulo i umjesto “ja” se pojavila naizgled

neshvatljiva i ogromna rupa u kojoj je nestao sav prethodni smisao

života.

Čemu onda sve ovo? U čemu je onda smisao?, pitaju se ljudi koji

već godinama uporno (i bezuspješno) pokušavaju da popune već

postojeću i uznemirujuću prazninu u svojim životima, trudeći se

da joj daju smisao vjerom u Boga i novi život, smijehom, borbom

za opstanak i novac, slobodnim aktivnostima, djecom, ljubavni-

cima, prijateljima, stvarima..., nikad se ne zapitavši čemu to, u

stvari, pokušavaju da daju smisao?

Zato su, kao i uvijek, iznenađeni otkrićem očiglednog, i ne razu-

miju da “novootkrivena praznina” nije ista kao postojeća i da,

zapravo, uopšte nije praznina!

Ona ne treba da se popunjava. Ona je tu da se koristi – služi kao

“prozor” kroz koji nepogrešivo i jasno vidimo sebe i svijet oko

sebe. To je otvor kroz koji direktno ulazimo u stvarnost.

Mnogo godina prije mene, Lao Ce je to ovako opisao:

“…Vješta ruka grnčara iz starine

strpljivo oblikuje vrč iz gline:

Kakva je vajda od puste gline,

ako u njoj nema šupljine.

Odaje razne kada se čine,

za prozore i vrata izvedu se praznine.

Tako i praznina postane oruđe,

jer bez nje niko ne može da uđe.”

117

*

Naše društvo je (kao i sva prethodna, pretpostavljam) opsjednuto

tijelom, mladošću, seksom, snagom, bogatstvom i uspjehom.

Kloni se starosti, bolesti i raspadanja.

Život je opterećen glupostima, borbom, silovanjem stvarnosti...

Podređen (ne)dostižnim ciljevima, ispunjen trajnim nezadovolj-

stvom i jurnjavom za kratkotrajnim zadovoljstvima koja neumorno

želimo da produžimo, ali nekako ne uspijevamo – uvijek nešto

smeta, ili nedostaje.

To je istina, zar ne?

Pričamo o promjeni, miru, slobodi, ljubavi, napretku, zaštiti ovoga

ili onoga, ali se istovremeno i grčevito držimo za svijet koji smo

naslijedili, ili pak, sami stvorili, i zadovoljavamo se sitnim,

kozmetičkim promjenama. Glancamo svoj, ili kolektivni oklop i

samo povremeno dodajemo neki novi sloj na njemu.

I to je istina…

A, onda dođu izbori, ili se odnekud pojavi neki genijalni revo-

lucionar, vizionar koji ponudi “obespravljenim” i “ugroženim”

masama neki novi svijet, slobodu i “bolju budućnost”. Svi odu na

birališta, ili se dignu “na oružje protiv mrskog neprijatelja” (šta

god, i ko god da je) i, na kraju – robovi su se svađali, ili tukli sa

robovima da bi i dalje ostali robovi. Stvoreni “novi svijet” nikad

nije i bolji, ili je to samo na kratko, jer se i on, kao i prethodni,

zasniva na istim principima i interesima. Preraspodijele se uloge i

dođu novi glumci, malo se izmijene scenario i scenografija, efekti

(iluzije) su poboljšani, ali režiser uvijek ostaje isti!

Čudnovato, zbunjujuće, ali i do bola istinito: ljudi će prije poći u

rat predvođeni (iz pozadine) nekim (polu)hipnotizerom, nego

pokušati da promijene sebe i sopstveni način mišljenja. Kad im

pokažete da žive u zabludi, i kad steknu prvi uvid u vrijednost

ličnog i kolektivnog identiteta, prva reakcija je strah da će

društvena stvarnost koju poznaju i grade otići do đavola.

A, zašto da ne ode?!

118

Da li je zaista toliko teško zamisliti svijet u kojem žive ljudi koji

se ne svađaju i ubijaju oko religija, nacija, tradicije, sporta, politi-

ke…, jer su ih i roditelji i učitelji naučili da razlikuju sebe, i svoj

konačni interes od ličnih izbora, običnih geografskih i drugih

sličnih, suštinski nebitnih, oznaka i razlika među ljudima?

Zamislite da riječi izgube svoju “emotivnu” moć, i da svi prepo-

znamo pravu vrijednost mnogih stvari, fraza, ideja… koje vladaju

našim svakodnevnim životima.

U takvom svijetu Japanac bi i dalje bio Japanac, živio u Japanu, ali

bi vrlo dobro znao da su “Japan” i “Japanac” samo geografsko-

istorijske odrednice koje nikakve veze nemaju sa njegovim ja.

Poštovao bi i volio svoju zemlju, pio sake i jeo ono što svakodne-

vno jede, išao bi na posao, vraćao se kući svojoj porodici, plaćao

račune, gajio malo drveće i družio se sa prijateljima, ali mu nikad

ne bi palo na pamet da vrijeđa svog susjeda Irca zato što je ovaj

(slučajno, ili ne) rođen tamo gdje je rođen; da razbije televizor zato

što je japanska fudbalska reprezentacija izgubila od Maroka; da

nekoga udari zato što je taj uvrijedio pokojnog cara; a, naročito ne

da se tradicionalno ubije zbog toga što je neki voz zakasnio 1

minut i 9 sekundi…

Zamislite svijet u kojem Donald Tramp i njemu slični, koji svoje

bogatstvo ulažu u pravljenje golf terena, skupih stanova, hotela,

kazina, fudbalskih timova…, ne smiju od straha zaspati, ili izaći na

ulicu, zato što javnost želi da se tim sredstvima: obnovi američki

(ili bilo čiji drugo) elektro sistem koji se raspada od starosti i

preopterećenosti; Sahara pokrije milijardama solarnih ćelija koje

bi proizvodile dovoljno energije za polovinu planete; ili možda

uradi nešto na kontroli klime, pa da se, na primjer, kiša koja dani-

ma pada po moru, južno od Australije, “prebaci” na njen pustinjski

dio…

Šta mislite o planeti na kojoj su političari “tehnološki višak”,

popovi na “prekvalifikaciji”, sudije na “prinudnom odmoru”, a

sportisti i manekenke “u štrajku”, jer su plaćeni mnogo manje od

ljekara, učitelja, policajaca...?!

Zamislite... Mogao bih da vam prodajem maglu satima.

119

Ali, kakva korist od toga? To se vjerovatno nikad neće ostvariti.

Previše je prepreka, trenutno oko 7 milijardi. Neznanje, strah i

navika nas drže u okovima. Nekad mi je to teško padalo, ali već

nekoliko godina sam miran. Shvatio sam…

Umjesto da maštamo o Utopiji, ili da se nerviramo pokušavajući

da nešto promijenimo, bolje je upotrebiti saznanje do kog smo

došli na prethodnim stranicama i iskoristiti “prazninu”. Možda će

nam normalni svijet, njegovi problemi, ili neke važne riječi u

njemu, izgledati drugačije.

Možda će promjena koju toliko želimo i tražimo, sama doći.

“Korjen sveg zla”

Ljudi su lažljiva bića. Često lažu jedni druge, ali najviše lažu sami

sebe. Samoobmana je izgleda, većini potrebna da bi mogli koliko-

toliko normalno da funkcionišu u našem normalnom društvu. Da

to nije tako, niko se, poslije svega što je pročitao u ovoj knjizi, ne

bi pitao:

“Ako je sve ovako kako ovaj kaže – zašto da ne činim zlo, kradem,

otimam…?”

“Ako Bog nije onakav kakvim ga zamišljamo i opisujemo…?!”

Da to nije tako, ljudi bi odavno prestali da budu slabi, zbunjeni,

prestravljeni… i ne bi za svoja (ne)djela krivili druge, a oprost

tražili od nekoga, ili nečega čiji uticaj nije svima očigledan!

Ali…

Mnogi kažu da se život na Zemlji ne bi održao da nije rezultat

planskog djelovanja, ili dirigovanja vrhunske inteligencije, odno-

sno Boga. Da nema Boga i njegovog pozitivnog uticaja, ljudi bi

kao vrsta živjeli vrlo kratko na Zemlji, jer bi se međusobno utrli.

Čak i danas su primjetne takve težnje, a vidljiva je i sklonost ka

samouništenju.

Imajući u vidu činjenice da su milioni životnih vrsta do sada

izumrle na ovoj planeti, kao i da je istorija ljudskog roda u stvari

120

istorija ratova i sukoba, nijesam baš siguran da su ovo najbolji

primjeri božje volje i uticaja, ali, u svakom slučaju, u drugom

primjeru je previđena činjenica da takve težnje i sklonosti ne

postoje ni kod jedne druge vrste. Dogodi se da u borbi za prevlast,

teritoriju, ženke... neki mužjak lava, jelena, majmuna… povrijedi,

ili ubije drugog, ali se time krug nasilja završava i nikad se ne

dovodi u pitanje opstanak cijele grupe, ili vrste.

Međutim, isti ljudi će odgovoriti da zato kod čovjeka postoji nešto

što ne postoji ni kod jednog drugog bića na planeti – savjest. Nema

je ni kod one ose koja hladnokrvo pretvara tarantulu u skladište

hrane za svoje potomstvo, a ni kod lavice koja “surovo” tjera od

sebe zalutalo mladunče neke druge ženke, jer već ima svoja dva.

Da, tačno, nema je – isto kao što je nema ni kod ljudi koji kolju i

jedu jagnjad, pilad, svinje i ostale životinje. Nema je zato što i osa

i lavica tačno znaju šta je njihov interes i interes njihove “djece”.

Moraju da rade to što rade i ne razmišljaju o tome “šta bi bilo kad

bi bilo”. Savjest “nižim bićima” ništa ne treba, jer oni ne uživaju u

ubijanju – smrt jednoga je potreba, ili hrana za drugoga, i ništa

više. Nema prikrivenih ciljeva, pohlepe, ili zlobe. Njihov život

funkcioniše na jednostavnim principima opstanka: razmnoži se,

snađi se, ubij i pojedi, ili budi ubijen i pojeden. Životinje jedu

biljke – životinje jedu životinje – biljke jedu životinje.

Za razliku od njih, mi ubijamo jedni druge iz mnogo razloga

(uključujući i zadovoljstvo), a ponekad nam čak i ne treba razlog

da bi nekoga povrijedili. Mi takođe krademo, silujemo, mučimo i

radimo druge neopisive stvari, ali istina je – (neki) ljudi stvarno

imaju savjest.

Šta je onda, savjest?

Pa, možemo je opisati kao osjećanje krivice, ili definisati kao svi-

jest o dobru i zlu. Ona nije urođena, naslijeđena, već je proizvod

uslovljenosti, jednog načina razmišljanja koji se u ljudsko biće

ubaca od prvih mjeseci života – spoljnjeg uticaja na razvoj

čovjekove ličnosti. To se vidi i iz već navedenog primjera: većina

ljudi ne osjeća krivicu dok ubija i jede domaće, ili divlje životinje

– nemaju ugrađenu svijest da je to nešto loše. Zapravo je suprotno,

121

ubačeno im je u glavu da to nije grijeh. Religiozni autoriteti su im

rekli da te vrste “nemaju dušu”.

Da je savjest urođena, sastavni dio naše osnove života i svijesti,

onda zaista ne bi bilo nikakve potrebe da učimo šta je dobro, a šta

loše, i ne bi se moglo dešavati da ona nekad proradi, a nekad ne.

Takođe, bilo bi nezamislivo da razni politički i “duhovni” lideri

danas apeluju na vašu savjest zahtijevajući ukidanje abortusa (jer

“je to ubistvo”!), a onda vas sjutra pošalju u rat da budete ubijeni,

ili da ubijete, ovog puta apelujući na vašu patriotsku, moralnu, ili

čak svetu dužnost.

Svijest o krivici, počinjenom nedjelu, dobru i zlu je rezultat siste-

mâ vrijednosti koje su ljudi razvijali i prihvatali od najranijih dana.

Razvoj svijesti je doprinosio razvoju zakonodavne djelatnosti i

zločini su kažnjavani primjenom odgovarajućih kazni, koje u

svojoj pozadini uvijek imaju lišavanje ljudi od njima važnih stvari,

ili prava. Stroge kazne su takođe smišljane i da bi imale preventi-

vnu ulogu.

Prijećeno je i sudom “na onom svijetu”, božjom kaznom i paklom,

ali je odavno shvaćeno da sve to ne funkcioniše, ili nije i dovoljno

bez straha od ljudske kazne, to jest, ljudskog sprovođenja (božjih)

zakona. Ljudi, kao i druge životinje, ipak najbolje razumiju silu,

snagu i strah. Od onih prvobitnih, poluhaotičnih vremena i odnosa

u kojima svako pokušava da bude “kralj”, pa do danas, upravo ti

“argumenti” su bili, i još su, glavni organizatori i uređivači svih

ljudskih zajednica. Uvijek nam je teže išlo da nešto prihvatimo

samo na osnovu priče, tuđeg iskustva, ili očiglednosti.

Iz nekog razloga nesporni (ali ipak, uglavnom kvantitativni) razvoj

svijesti, brojni zakoni i moralni principi nijesu pomogli ljudima da

prevaziđu agresivnost, borbu za prevlast, teritorije, moć…

Naprotiv, nasilje je samo uzimalo drugačije oblike, a ponekad je

zamaskirano, ili našminkano političkim, moralnim, religioznim i

drugim motivima.

Ali, kako ranije, tako i danas, većina ljudi će se makar ustručavati

da počini neki zločin iz određenih, vrlo razumljivih, ovozemaljskih

razloga. Na primjer:

122

Prije 20 000 godina je neki mladić iz plemena Hotu tokom noći

ukrao vatru iz pećine u kojoj je živjelo pleme Totu. Sjutra ujutro je

trideset Totu muškaraca (da ne kažem ratnika) upalo na Hotu

teritoriju i pobilo dvije trećine pripadnika suparničkog plemena.

Pobjedonosno su se vratili u svoje pećine sa vatrom u rukama i

ljudskim glavama na kopljima.

Deset hiljada godina kasnije jedan čovjek iz plemena Totu je na

obali rijeke silovao ženu jednog od pripadnika plemena Hotu.

Poglavica je sakupio vojsku i opkolio kolibe u kojima je živio

počinilac nedjela sa svojim rođacima. Pozvali su ih da izađu i

predaju siledžiju – ako to ne učine svi će biti pobijeni. Poslije

kratkog vijećanja čovjek je izručen. Hotu-i su ga odveli u svoje

selo i tamo su ga žene na najgroznije načine mučile do smrti. Leš

je odnesen do granice i tamo ostavljen na uvid prolaznicima.

1921. godine su pripadnici plemena Totu i Hotu živjeli u gradu

Kartum u državi Sudan. Žena iz plemena Hotu je radila kod

čuvenog ljekara iz istoimenog plemena. Jednog dana je ljekar

prijavio u policiji da su iz njegovog stana nestali skupocjeni

predmeti koje je kao student donio iz Londona. Policijska istraga

je otkrila da je služavkin muž prodao te predmete na pijaci.

Uhapšen je i osuđen – odsječena mu je desna šaka. Žena je ostala

bez posla.16

Akcija > svijest o šteti, ili ugroženosti > osjećanja > odluka >

reakcija > kazna. Kako u prvobitnoj, tako i u današnjoj (i ne samo)

ljudskoj zajednici. Zadiranje u interese, ili ugrožavanje individual-

nog ili kolektivnog ega izaziva odbrambene reakcije, emocije...

Kad udarite nečije dijete, dokazujete svoju nadmoćnost ili branite

slabost, kradete nakit, ubijete nekoga..., u svakom od tih slučajeva

ste napali ili ugrozili nečiji ego, interes, osjećanja... i samim tim

izazvali određenu reakciju koja za cilj ima kažnjavanje vašeg

(ne)djela. Svaka tuča između dva čovjeka, svaki sukob među

narodima predstavlja u osnovi rat dva ega.

16

Priče nemaju nikakve veze sa stvarnim događajima i plemenima.

123

*

Ego je dakle, osnovni činilac koji remeti, a onda i uređuje odnose

prije svega u ljudskim, ali i lavljim, majmunskim ili psećim zaje-

dnicama, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. To

što se sukobi dva ega u, na primjer, lavljoj zajednici završavaju sa

rijetkim, ili pojedinačnim žrtvama, objašnjava se slabijim egom,

manjom inteligencijom, čvrstom hijerarhijom zasnovanoj skoro

isključivo na fizičkim atributima (snaga, brzina, veličina...) i ogra-

ničenim (prilično malim) brojem situacija u kojim neka privilegija,

ili interes “vladajuće klase” mogu biti ugroženi.

Među ljudima su stvari mnogo komplikovanije – inteligencija je

veća (samim tim i mogućnost učenja i mijenjanja), hijerarhija je

podložnija promjeni, broj situacija u kojima se možemo osjetiti

ugroženim je ogroman. Ali, glavni uzrok sukoba, zla i nasilja je

istovjetan, i kod lavova i kod ljudi. Zove se strah. Svo zlo i nasilje

(bilo da su opravdani, ili ne) proističu iz straha. Iz njega nastaju

nesigurnost, pohlepa, egoizam, bezobzirnost, mržnja…

Odakle dolazi strah?

Osnovni strah dolazi iz svijesti da je život ugrožen iz nekog

razloga: glad, žeđ, fizička opasnost… Ali, ljudi čine zlo ili nasilje

čak i kad nijesu fizički ugroženi. Pogledajte bilo koje novine, ili

televizijski dnevnik – raznovrsnost nasilja i zla je užasavajuća:

uvrede, ponižavanja, prebijanja, “zločini iz koristoljublja”, silo-

vanja, ubistva, masovne nasilne demonstracije, paljenja i rušenja,

terorističke akcije, ratovi...

To je “normalni svijet” u kom živimo, podvrgnuti pojedinačnoj i

masovnoj hipnozi od prvog dana života. Programirani smo da

živimo u strahu od drugih ljudi, drugih nacija, religija, mišljenja…

Smetaju nam crnci, pederi, liberali, navijači Fljamurtarija. Bojimo

se mraka, pauka, krava, otvorenih prostora, zatvorenih prostora…

Mrzimo i sebe i druge.

Zato godinama oko sebe stvaramo ili nabacamo oklop, što deblji to

bolji, sa jedinim ciljem da to sebe, odnosno ono što mislimo da

smo, sačuvamo od neprijatelja, opasnosti, neizbježnog ishoda…

124

Prekid tog “normalnog” stanja je nešto što nam uopšte ne pada na

pamet, jer ne znamo da ima nešto bolje. Ako i pokušamo da se

oslobodimo hipnotisanosti pod uticajem nekog religioznog učenja,

psiho(ili neke slične)terapije, ono početno oduševljenje uvijek

popušta pred lažima i obmanama onoga što kreira društvenu stvar-

nost oko nas – našeg graditelja i mađioničara koji se zove “JA”.

Čim počnemo da uviđamo spoljašnje ljuske identiteta, javljaju se

sumnja i strah, jer zaboga, mislimo da ćemo ako se oslobodimo

oklopa ostati goli, ili nezaštićeni.

To je druga velika zabluda koju gajimo u svom umu.

Da, tačno je, svi oko nas su “do zuba naoružani”, ali iz istog raz-

loga kao i mi – da zaštite, ili promovišu sebe, iluziju o sebi. To je

jedini razlog (osim kad je u pitanju psihijatrijski slučaj) što ljudi

žele da povrijede, ili eliminišu druge koji “ugrožavaju” njihovu

ličnost, reputaciju, naciju, vjeru, tradiciju, kulturu, karijeru,

seksualnu orjentaciju... Kad to uvidite, ljudi iznenada postaju

smiješni i jadni, a vi postajete svjesni da je kačenje za lažno ja

(poistovjećivanje sa svim njegovim fantazijama) korjen sve vaše i

njihove patnje.

Svo zlo i nasilje među ljudima potiču iz straha za to lažno,

izmišljeno “ja” i neznanja o pravom ja.

Ljude promijeniti ne možemo, ali možemo nešto učiniti sa sobom,

ili za sebe. Ako hrabro “krenemo u bitku”, brzo ćemo shvatiti da

kad se oslobodimo iluzija (nepotrebnih ljusaka) ostajemo sa vrlo

malo stvari koje treba da štitimo i puno je lakše i ljepše živjeti.

Izvori straha presušuju. Naravno, “zaglavili” smo sa tijelom,

interesima, porodicom, imovinom..., koji su osnovna “sredstva

prianjanja uz život”, to jest uz “ja”, ali to je ono što smo

svojevoljno izabrali, čemu smo dali prednost. To je teret koji je

većina nas odlučila da nosi, ali ga je neuporedivo lakše nositi,

održavati i štititi kada se um očisti od magle, nepotrebnih emocija

i svega onoga što nas dovodi u sukobe sa drugim ljudima, ili u

zavisnost od njih.

125

Religija

- Mama, mama, đe je raj?

- Raj je tamo gdje je Bog.

- A, đe je Bog?

- Bog je svuda.

- Hm… Mama, a đe je onda pakao?

- …Sine, Bog ne voli radoznalu djecu!

~

Kažu da je čovjek po imenu Demokrit, prvi koji je rekao da se

materija sastoji od atoma, govorio da su sve religije (njegovog

vremena) zle. Ipak, biće da on nije imao na umu samo religije

nego i religiozne institucije i autoritete. Iskustvo nam govori da su

ljudi uvijek (bili) ti koji kvare i uništavaju sve s čim dođu u dodir,

bez obzira bila to priroda, djeca, ili učenja mudrih ljudi.

Ko god je čitao Budine govore, ili Lao Ceove stihove, mogao je

lako shvatiti da se suština, ili osnovna poruka njihovih učenja vrlo

malo razlikuje od suštine Isusovog učenja. Sva ta dostignuća uma,

iako su nastala iz različitih tradicija, se dopunjavaju i počivaju na

sličnim beskompromisnim principima i idejama, koja za cilj imaju

prosvjetljenje, oslobođenje od patnje, ili spoznaju.

Ali, eto, u svijetu danas (isto kao i u prošlosti) postoje milijarde

vjernika i desetine religija koje se međusobno baš i ne trpe.

Njihovi predstavnici ponekad govore o jednakosti, slobodi i

“prevazilaženju razlika”, ali su i dalje čvrsto ubijeđeni u ono što

misle da su, ukopani u svojim rovovima i bez ikakve namjere da

bilo šta mijenjaju. Razlozi za to su očigledni – ti ljudi su profesio-

nalci koji imaju prihode i privilegije. To su menadžeri visoko

profitabilnih kompanija koje imaju interese, nekretnine, izvore

prihoda… i ne mogu sebi dozvoliti luksuz da okrenu i lijevi obraz

kad dobiju šamar po desnom.

Ti ljudi su takođe i nasljednici duge loze vještih manipulatora koji

su izuzetno dobro shvatili tri stvari:

a. da su srž učenja i način na koji se cilj postiže u suprotnosti

sa svakodnevnim životom i načinom mišljenja;

126

b. da većina ljudi nikad neće biti u stanju da makar razumije

učenja, a kamoli da ih primijeni u praksi; i

c. da su učenja, u stvari, opasna za vladajuću manjinu, ko

god oni bili.

Zato su prvi manipulatori prilagodili poruke prosvijetljenih istori-

jskim okolnostima, a zatim i nivou svijesti ne tako inteligentne,

uspavane većine, i na kraju dobijene proizvode predstavili kao reli-

gije. Današnji manipulatori se, zapravo, samo bave preprodajom.17

Kad se sve to ima u vidu, postaje jasno zašto “moderne” religije

(to jest, religiozne institucije) toliko insistiraju na svojoj pose-

bnosti i bliskim vezama sa državnim organima; zašto se većina

religija i dalje grčevito drži priče o “čovjekolikom” Bogu i teorija

o životu poslije smrti; i napokon, zašto su tradicije, rituali, čuda i

“natprirodne sposobnosti” svetaca vjernicima važniji od samih

učenja. Takođe je razumljivo zašto se religiozni ljudi toliko protive

bilo kakvom drugom znanju osim svom, koje je naravno, “jedino

pravo”. Do njega se, kažu i jedni i drugi i treći…, došlo vjerom i

preživjelo je tokom tolikih vjekova.

Međutim, upravo u tome se krije jedan veliki problem. Ne, nije u

pitanju sama riječ vjera – kad nešto ne znate, a želite da saznate,

vjera često mora biti sastavni dio procesa saznanja. Problem je u

razumijevanju i praktičnoj primjeni te riječi. Vjernici i religiozni

autoriteti odavno ne koriste vjeru kao sredstvo u potrazi za

istinom, već kao neku vrstu zamrzivača čija je svrha da sačuva ono

što oni znaju od kvarenja. Tako, kad čovjek postane vjernik

njegova potraga za istinom ili znanjem se završava, a odgovor na

sve postaje Bog, ili bilo šta drugo što njegova religija smatra

ispravnim.

Vremenom, vjera je od načina saznanja, ili stava prema svijetu i

bogu, postala: okamenjena riječ izmijenjenog značenja, “usvojeno

17

Učenja su “malo” izmijenjena, ili čak izmještena u drugi plan (što je

naročito primjetno u hrišćanskoj religiji), dopunjena mističnim dešavanji-

ma i povezana sa već postojećim tradicijama i ritualima. Drugačije ne bi

ni bila prihvaćena! Vrlo je vjerovatno da čak ni Isusovi i Budini učenici

ponekad nijesu imali pojma o čemu učitelji pričaju!

127

gradivo”, ili najveća “istina” na svijetu. Zato svaka religija ima

svoju istinu i svaka sekta ima svoju istinu, a jačina vjere se mjeri

čvrstinom ubjeđenja, debljinom oklopa, količinom “duhovne

ugroženosti”…

Ali, to je samo još jedna u nizu zabluda – jačina vjere se upravo

pokazuje odbacivanjem oklopa, a najjači dokaz je kad sami, “goli”

(neogrnuti ubjeđenjima) i bez straha ostanete pred ruljom koja vas

je osudila na raspeće i pozdravlja vaš odlazak na gubilište.18

Dokaz vjere je kad umijete da slušate i čujete, gledate i vidite. Kad

ste spremni da učite i da se mijenjate…

Vjera je suprotna ubjeđenju. Ako je već posmatramo kao put

prema istini, onda se taj put mora očistiti od svega onoga što može

da ometa potragu, ili prolaz, a upravo su iluzije, ubjeđenja i

emocije ono što stvara najveće smetove na tom putu.

…Iluzije, ubjeđenja i emocije – stvari na kojima se naš život i

religije zasnivaju.

*

Kroz čitavu istoriju su mudri ljudi i oni ne tako mudri, sveci i gre-

šnici, mistici i obični ljudi tražili istinu, znanje, boga… i govorili o

tome svakome ko je bio raspoložen da sluša. Na kraju, neki od njih

su zaćutali.

Nasuprot njima, ostali su nastavili da objašnjavaju i opisuju svoja

iskustva (ili, možda je bolja riječ dostignuća) na razne načine i

davali im različita imena, lica i osobine, iako su u osnovi doživ-

ljavali, ili otkrivali jednu istu stvar. Ali, čim bi je opisali, počinjali

bi da se drže tog opisa kao jedino istinitog. Ubrzo, više ne bi bili

zadovoljni slikom i nešto je moralo da se doda, ili oduzme, radi

boljeg razumijevanja. Svaki slušalac, ili čitalac bi i sam odmah

stvorio predstavu o tome u svom mozgu i tako je ono što je opisa-

no postajalo nešto drugo.

18

S druge strane, ako u posljednjim trenucima života izgovorite čuveno

pitanje: “Bože moj! Bože moj! zašto si me ostavio?” to onda samo poka-

zuje da ste zbunjen, uplašen, ili razočaran čovjek koji je živio u zabludi.

128

“Bog” se dakle, otkriva u umu, ali i gubi u umu.

I, obično tada religiozni eksperti ulaze u igru. Oni koji su “naj-

bolje” razumjeli različite opise “Boga” odlučuju da pojednostave

stvari: “Ne, ne možemo dozvoliti da ljudi idu naokolo sa toliko

različitih slika tog Boga u svojim glavama. To je besmisleno.

Možda je čak i opasno. A, ne donosi ni profit!”. Zatim, “izlaze u

javnost” sa opisom koji će masa najbolje i najlakše prihvatiti i

objavljuju: “Bog je takav i takav… Izgleda tako i tako! Od sada

morate vjerovati u njega. Ako to ne činite, vaša duša će otići na

jedno vrlo ružno mjesto kad umrete!”

Eto kako su, ukratko, ljudi počeli da vjeruju u nešto što ne postoji!

Tačno je da je priča imala neke varijacije u različitim vremenima i

civilizacijama, ali je jedna činjenica ostajala nepromijenjena: ljudi

koji stalno pričaju o Bogu, Alahu, Absolutu… ne znaju ništa o

tome o čemu pričaju! Čuli su nešto od nekoga, ili su učili o tome iz

knjiga.

Da znaju, ne bi ništa pričali!! Prosto, govore o svojoj, ili još gore,

tuđoj predstavi o Bogu, i ubijeđeni su da su mu se približili na

dohvat ruke.

~

Svaki koncept boga je rezultat jednog načina razmišljanja, ili bolje

rečeno, (ne)shvatanja prave prirode uma. Oni što misle da najviše

znaju, najbolje vide boga, ili imaju najjasniju predstavu o njemu u

svojoj glavi, zaista ne znaju ništa i ništa ne vide.

Kad bi se oslobodili okova ustaljenog, okoštalog načina razmi-

šljanja, iluzija i lažnih znanja, ljudi bi mnogo lakše vidjeli da se

iza, ili ispod svakodnevne nestalnosti i uzburkanosti naše svijesti i

ukupnog života nalazi nešto sasvim drugačije. Nešto što se ne

može imenovati, ni opisati, a leži iza svih promjena, rođenja i smrti

u svijetu.

Svako bi znao da je prepričavanje “viđenog” uzaludan posao, jer je

glavna prepreka u spoznaji “boga”, odnosno istinske prirode uma,

upravo mentalna slika, predstava koju smo o tome stvorili u svom

mozgu. (“Duhovni” idol koji odgovara našim ličnostima i potre-

129

bama.) Najviša “predstava” o bogu je spoznati ga kao neopisivog.

Što god da vam kažu – to nije to.

Posljednja prepreka je sama riječ bog.

*

Trebalo bi da je sada već svima jasno da učenja i religije nijesu

jedna te ista stvar. Učenja imaju veze sa radom, a religije sa šmi-

nkom i glumom. To će se najbolje vidjeti na sljedećem primjeru.

On savršeno pokazuje kako je dobro i praktično učenje ustupilo

mjesto slabosti, neznanju i nerazumijevanju.

U pitanju je jedan bitan dio hrišćanske religije koji prihvataju svi

hrišćani, bez obzira da li su: katolici, pravoslavci, metodisti,

luteranci, adventisti, Jehovini svjedoci... Naime, svi oni pričaju da

je Bog “svog sina poslao kao otkupnu žrtvu” i vjeruju da je Isus

spasitelj koji se žrtvovao da bi svijet, odnosno ljude oslobodio od

grijeha.

Često sam slušao tu priču, čudio se čudu i pokušavao da “uđem u

glave” ljudi koji su je ushićeno pričali. Tražio sam razloge zbog

kojih je jedno malodušno jevrejsko predanje, ili proročanstvo

(provučeno kroz par rečenica u pojedinim jevanđeljima) zaklonilo

veliku sliku u pozadini. Shvatio sam da ih ima više, ali je izgleda

najvažnije to što ti ljudi, na žalost, ne čuju sami sebe. Da čuju,

sigurno ne bi na desetine načina veličali, ili, u boljem slučaju,

pokušavali da opravdaju i objasne nečije (stvarno ne znam kako da

ga nazovem) razmišljanje po kom je eto, normalno, ili u redu da

neko ko je “oličenje dobrote, čistote duše, najbolji od svih…”

treba da strada zbog tuđih grjehova.

Svjesni ljudi bi odbili takvu ideju i, na kraju krajeva, ne bi činili

grješna djela. Za njih bi Isusova žrtva bila besmislena, zato što se

samo tim i takvim činom ništa ne može promijeniti i nikad se nije

promijenilo.19

19

Samim žrtvovanjem, ili odricanjem, se ni u svakodnevnom životu ne

postiže promjena, niti oslobađanje od bilo čega – upravo se dešava obra-

tno, još više se vezujete za ono čega se odričete, ili samo jednu potrebu,

želju zamjenjujete drugom. Žrtva i odricanje uglavnom vode obmani. Ali,

130

Svjesni ljudi bi razumjeli da je od početka, pa do kraja svoje misije

Isus na sebe preuzimao ne grjehove, već patnju ljudi. Razlika je

ogromna, jer se preuzimanje nečijih grjehova zove ludost,

mazohizam, a preuzimanje nečije patnje se zove saosjećanje. Ne

sažaljenje, već saosjećanje – to dvoje nijesu sinonimi, čak ni

blizu. Sažaljenje je zapravo, vrlo ružna stvar, jer potiče iz straha, a

često i pritajene radosti, jer vi nijeste osoba kojoj se nešto loše

desilo, koja boluje, ili umire. Saosjećanje, nasuprot tome, potiče iz

svjesnosti da ljudi oko vas imaju slične želje, probleme, strahove...

kao i vi. Posmatrajte ih kao drugog sebe i razlika će postati

očigledna.

Isus može biti, ili jeste spasitelj, ali samo preko svojih riječi –

pričâ i Besjede na gori. To je dovoljno. Za ljude koji to razumiju,

magična izlječenja i druga čuda su, čak i da su sva vjerodostojna, u

potpunosti nebitna – to je samo jedan dobar način da se brzo

privuče nečija pažnja, a isticati to kao neku posebno važnu stvar je

u suprotnosti sa učenjem: “da ljevica ne zna šta radi desnica”.

Isus je pokazao jedan put ka miru, ili oslobođenju… Ljudi moraju

promijeniti sami sebe. Kad ponovo budu kao mala djeca – bez

oklopa, oružja i straha, onda će opet spoznati ljubav, slobodu,

jasnost…, onda će se i svijet promijeniti.

kad shvatite zašto nešto radite, ili postanete svjesni kolika je stvarna

vrijednost nečega (kao na primjer, čovjek koji strogim gladovanjem

pokušava da pobijedi tešku bolest), prestajete da se borite sa iskušenjima,

oslobađate se i žrtva prestaje da bude žrtva. Međutim, to važi samo za

onoga koji je to shvatio i odradio – znanje se može prenijeti informacija-

ma, ili teorijom, ali ne i doživjeti bez prakse i svjesnosti.

Tvrditi da je Isus svjesno sam sebe žrtvovao da bi oslobodio svijet od

grijeha, znači smatrati da je bio vanredno glup čovjek, koji je zaista

mislio da će se samo zahvaljujući tom njegovom činu ljudi, pojedinačno,

ili u cjelini (odmah, ili na duge staze) bez ikakvog sopstvenog truda

preobratiti u nekakve dobrice, ili svece.

Izvinjenje je najmanje što mu “sljedbenici” duguju.

131

&

Da bi krenuli ka istini, oslobođenju..., odnosno onome što je živo i

svjesno u nama , nijesu nam potrebne religije, vjerski objekti i

posrednici – dovoljni su putokazi onih što su imali uvid u pravo

znanje i malo smisla za analizu, sintezu i otkrivanje suštine. Buda

je uvijek govorio svojim učenicima da ništa ne shvataju “zdravo za

gotovo”, već da u praksi provjeravaju ono što im je rečeno: “Istinu

uviđaju mudraci i to svaki pojedinačno, sam za sebe.” Dakle, sami

odrađujemo posao, dolazimo do odgovorâ i prestajemo da se

plašimo riječi, samoće, sebe, smrti. 20

Da bi bili srećni i zadovoljni ne moramo biti vjernik ili pripadnik

neke religije – pogledajte malu djecu i shvatićete da je tako. Ona

uopšte ne razmišljaju o bogu, životu poslije smrti, spasenju duše...

i sasvim lijepo žive, čak i kad nemaju sve “neophodne uslove za

život i sreću”. Njihov život je neopterećen praznim riječima,

sukobima i komplikovanim odnosima.

Promjena nastaje tek kad im preko vaspitanja i obrazovanja

ubacimo virus (ne)znanja i kad počnemo da ih trujemo svim i

svačim. Tada se ono što je bilo čisto i dobro u djetetu polako, ali

(većinom) nepovratno preobražava u “normalnu” odraslu osobu,

dobro ili loše prilagođenu svijetu u kom živi.

Da bi ponovo bili kao mala djeca, ili još bolje, odrasli ljudi koji su

“svjesni svoje nesvijesti” potrebno je da shvatimo da nejednakost

među ljudima postoji u genetici, okolnostima i mogućnostima, a

ne u istorijskoj, religioznoj, ideološkoj, ili nekoj sličnoj, naknadno

izmišljenoj ravni.

20

Ako se na primjer, čitajući Budine riječi “uhvatite” samo za stih: “Kroz

mnoge sam preporode (rođenja) hrlio tokom zbivanja...”, suština učenja

vam izmiče i postajete obični sljedbenik religije koja veliča (stariju) priču

o reinkarnaciji.

Isto se dešava i kad čitajući jevanđelja pročitate: “sin čovječij nije došao

da mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup da za mnoge.”, ili:

“Jer ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za mnoge (radi ot-

puštenja grijeha.)” i pomislite da je to cilj njegove misije – on je došao da

se žrtvuje da bi vas oslobodio grijeha!

132

Kad jednom prevaziđemo ograničenja svog vaspitanja i obrazo-

vanja ugledaćemo čitav svijet u svoj njegovoj raznolikosti i

nesavršenosti i napokon početi da ga (i sebe u njemu) razumijemo

– otkrićemo da sve to i nije više toliko važno.

Postepeno upoznajemo sebe, mijenjamo “sebe” i tako mijenjamo

svijet.

Ljubav

Jedna od najvažnijih riječi u ovom našem, “normalnom” svijetu

Vjerovatno je to i riječ o kojoj se najviše pričalo i pisalo tokom

“svih vremena”. Poistovjećivana je sa bogom, patnjom, srećom,

slobodom...

O ljubavi se, kažu, sve može naučiti i naučeno se naravno, može

pretvoriti u praksu. Uspjeh u tome je obično stvar statistike,

subjektivne procjene, a o nekim opšte vidljivim rezultatima je

nešto već rečeno i u ovoj knjizi. Pogledajmo sada detaljnije šta to i

kako učimo, a zatim i da li su učitelji u pravu.

Na primjer, jedna od prvih stvari koje svako dijete na našoj planeti

nauči je to da ljubav između roditelja i djeteta, ili ljubav čovjeka

prema prirodi, nije ista kao i ljubav muškarca i žene. Uglavnom,

zato što ljubav između muškarca i žene uključuje seks.

Po tom učenju eto, ispada da se supružnici, koji su već 40 godina u

braku, i oodavno nijesu “upražnjavali” seks, više ne vole!? Ili opet,

da se oni koji “vode (!?) ljubav” obavezno i vole?

Ono što bi trebalo da bude zajednička “stavka” u svim tim

“vrstama ljubavi” je upravo, ljubav. Ako je tako, onda govorimo o

jednoj istoj stvari, ali je problem izgleda, u tome što se već na

ovom prvom koraku jasno vidi da imamo pogrešnu predstavu o

tome šta je to ljubav.

U jednom zdravom svijetu djeca bi od malih nogu učila da ne po-

stoji više vrsta ljubavi, nego da postoji više vrsta odnosa: roditelj-

dijete, brat-sestra, učitelj-učenik, muškarac-žena, čovjek-priroda…

Odnosi mogu biti različiti po mnogo čemu, ali ono zajedničko

133

svima njima može biti ljubav.

Druga stvar koju nas uče tiče se srca. U njemu je kažu, “ključ

ljubavi”. Ali, i lošiji učenik osnovne škole može da nauči da srce

jeste važan organ, ali i, u osnovi, obična pumpa koja cijeli orga-

nizam, preko arterija i vena, snadbijeva krvlju. Ništa ne možete

vidjeti, saznati ili osjetiti srcem. Emocije i stanje uma utiču na rad

i stanje srca, ali srce ne proizvodi osjećanja i nije nekakav “centar

za ljubav”.

U zdravom svijetu bi roditelji svojoj djeci govorili da zaljubljenost

može biti dobra stvar i može izazvati najljepša i najjača osjećanja

kod ljudi, ali nije isto što i ljubav. Djeca bi znala da je zaljublje-

nost slijepa, a ne ljubav, i da baš zbog tog sljepila zaljubljeni ljudi

bivaju smiješni, ponekad glupi i vrlo, vrlo često se razočaraju. Iz

nekog razloga umisle da će on, ili ona, bez pogovora ispunjavati

želje i uslove koji im se nameću, ili da će se cijelog života uklapati

u sliku koju su o njoj ili njemu stvorili u svojoj glavi!?

Pametna djeca bi zato svakodnevno vježbala da ljude (i svijet oko

sebe) vide onakvim kakvi su, a ne onakvim kakvim su ih

“naslikali”, jer su ti portreti iskrivljena stvarnost – ništa drugo do

proizvod varljivih raspoloženja i emocija.

Takva djeca, odnosno mladi ljudi, bi ubrzo bez ikakvih teškoća

vidjela da se u korjenu dokazivanja ljubavi nalaze nesigurnost,

neznanje i, naravno, strah. Dokazivanjem normalni pokušavaju da

se oslobode svih tih stvari, ali ne znaju da što se više trude, to se

više dešava upravo obrnuto. Zato se od ljubavnog partnera traži da

se žrtvuje, da sebe, svoju sreću i interes podredi voljenoj osobi.

Ako on, ili ona ne žele da to učine, onda ne vole osobu u pitanju i

dobijaju etiketu: egoista. Znači, egoista je neko ko voli sebe i živi

onako kako misli da je najbolje, nikoga ne prisiljavajući da mu se

prilagođava. Šta je onda osoba koja, da bi bila “srećna”, od nekoga

traži da njoj podredi i svoj život i svoju sreću?!

Ljubomora strepnja, zavisnost… su “začini” bez kojih je ljubav

normalnih nemoguća. Da bi normalna osoba bila srećna, potrebni

su joj drugi ljudi, a voljena osoba naročito. Zato mora sve da

kontroliše, da pronalazi načine i sisteme da zadrži te ljude, a, kad

134

želite nekoga silom da zadržite uz sebe, morate neprestano i da

ucjenjujete, manipulišete, budete zabavni, bolji, ljepši od drugih…

Dakle: posesivnost, dvoličnost, strah, egoizam i nesigurnost u

sebe, a zatim i u “voljenu” osobu = ljubav?!

Normalno? Možda.

Zdravo? Nipošto!

*

Posmatrajte neko zdravo dijete od godinu ili malo više dana. Kako

ono nastupa prema nepoznatoj, normalnoj osobi?

Prema svakome na isti način: začuđenost, ispitivanje, a onda

osmijeh, ili strah, zavisno od situacije. Ono još nema, ili bi bar

trebalo da nema, nikakvih usađenih predrasuda i uslovljenosti.

Jedino instinktivno reaguje na fizičku ugroženost. Poslije onog

prelomnog osmijeha ono beskrajno uživa u vašem društvu i igri sa

vama, bez ikakvih uslova i želja. To bi moglo biti to, zar ne?!

Obratite sada pažnju na sljedeću situaciju: normalni ljudi su na

izletu i popeli su se na vrh neke planine, ili su na obali nekog

jezera... Toliko su oduševljeni okolinom da počinju i da viču: “Ah,

kako je lijepo! Divno! Pogledaj ovo, ono…! Daj aparat, slikaj me

ovako, onako, ovdje, tamo…!”

Cijelo vrijeme gledaju i pričaju kako obožavaju prirodu. To su

ljubitelji prirode. Čak će biti toliko dobri pa će i brižljivo sakupiti

sve prazne limenke od piva, ili sokova na jednu urednu gomilu.

Šta im se dogodilo? Prosto rečeno, zaljubili su se u novu,

drugačiju okolinu. Promjena uobičajenog ambijenta je proizvela

oduševljenost prirodom i izazvala u njima buru “pozitivnih”

emocija. Međutim, ako bi sljedećeg vikenda ponovo došli na isto

mjesto emocije bi bile mnogo slabije: “Pa eto, lijepo je.” Treći put

bi im možda bilo i dosadno, pogotovo ako bi vrijeme bilo oblačno,

ili kišovito: “'Ajmo neđe drugo!” Odsjaj nekog osjećanja se pojavi

opet kad nekom poznaniku pokazuju slike (da, zaboravio sam, oni

su na svakoj u prvom planu), ali to više nije oduševljenost

prirodom, to je ovo: “Vidiš kako mi je bilo lijepo, kako sam super

raspoložen/a.”

135

Gledaju, a ne vide. Emocije su (bile) tu, ali ako svaki put ne idu na

drugo, još ljepše mjesto, ne uživaju u okolini. Bili su zaljubljeni,

ali u stvari, ne vole prirodu. Odu kući i sve zaborave.

Osoba koja voli prirodu ponaša se sasvim suprotno: ne viče da voli

prirodu, gleda i vidi... Možda je i dvadeseti put na istom mjestu, ali

uvijek je nešto različito, drugačije… Čovjek je drugačiji. Kad sjedi

na vrhu neke planine ne priča, kao prosječni “ljubitelj prirode”, o

politici, sportu, automobilima... Uopšte ne priča. Uživa. Jedino

osjećanje u njemu je spokoj. Priroda i čovjek su “na sastanku”, ali

ona od njega ništa ne traži. U potpunosti je slobodan, bez uslova,

želja, ili strepnje. Kad i on tako uzvrati – to je to!

I, da zaokružimo, još samo jedan primjer, u pitanju je muzika.

Ljudi mnogo “vole” muziku, zar ne? Čuju neku pjesmu na radiju i

ona ih “emotivno ponese”. Snime je, ili kupe CD i slušaju ga dan-

noć, noć-dan, četiri, ili pet dana zaredom. Sljedeće nedjelje pušte

tu pjesmu jednom-dvaput. U međuvremenu čuju drugu “super”

pjesmu, a onu prethodnu predaju zaboravu. Znači, vole muziku?!

Ne, samo su bili zaljubljeni!

Kad volite muziku slušate i čujete mnogo toga, različitog, a opet

povezanog, skladnog i to traje. Upravo zato što čujete postajete

svjesni da nešto vrijedi, a nešto ne. Ljudi koji ne vole muziku ne

mogu da vas shvate kad kažete da je muzika koju upravo slušate

nastala prije trideset, ili tri stotine godina – ko to još sluša?!

Ljubav muškarca prema ženi i obratno je, kad postoji, istovjetna

kao i ljubav čovjeka prema prirodi, ili muzici, kao i ljubav majke

prema novorođenčetu…, razlika je “samo” u komplikovanosti

odnosa. Zato je do ljubavi među ljudima, da tako kažem, teže doći.

Bez odnosa i interesa, a seksa pogotovo, bilo bi mnogo jedno-

stavnije, ali je u ovom slučaju to neizbježno. I upravo u tom dijelu

se nalazi ona nedorečenost i naivnost koju ponekad otkrivam(o) u

priči mistika, monaha i drugih, manje, ili više prosvijetljenih ljudi.

Naime, rijetko koji od njih je bio i oženjen, imao djecu… Zaista je

lako reći: “Ljubav je kao cvijet, on daje svoj miris svima jednako,

ne kaže: ‘Ovom čovjeku ću dopuštiti da osjeti moj miris, a ovom

neću!’”, ili narediti: “Volite sve ljude!”, ali kao što znate, u našem

svakodnevnom svijetu to je teško ostvarivo. Kad nemate “ni

136

kučeta, ni mačeta”, i kad ste odvojeni od svijeta, sve je puno lakše,

odnosi su mnogo jednostavniji i vidljivost je bolja. Međutim,

nevolja je to što ogromna većina nas ne živi tako i prava je

umjetnost i dalje živjeti u svijetu, a ne predati se paklenom

okruženju u kom ljudi neprekidno jedni druge dovode do ludila.

Uglavnom, kad volite ljude, to jest, jasno vidite s kim imate posla,

najpametnije što možete da uradite je da kažete to što imate, ili još

bolje, odćutite, a zatim se udaljite i zaštitite – u suprotnom, možda

završite i na krstu.

Da bi shvatili šta (ni)je ljubav moramo izbaciti štošta iz svojih

glava. Svi ti uslovi, osjećanja, zavisnosti…, opterećuju odnose i

donose patnju – riječju, pomračuju i vid i um. Ljubav je stanje

bića oslobođenog od svega toga i interesa pride, ali ipak odnosa

bez interesa (u osnovi) nema. Možda nemamo nikakve materijalne

ili druge koristi od osobe sa kojom smo, ali je naš interes da dobro

vidimo tu osobu, sa svim njenim manama i vrlinama, da je

postanemo svjesni i da precizno uzvratimo, bez (viška) emocija.

Što je odnos dublji, sa više odgovornosti i opterećenja: seks, djeca,

tašte, svekrve, škola…, ovaj interes više dolazi do izražaja.

Skladan brak, vezu, ili odnos, mogu imati samo osobe čistog uma,

svjesne osobe. Nesvjesni ljudi ne mogu da uzvrate ljubav, oni

jedino umiju da komplikuju, razmjenjuju želje, očekivanja i

razočaranja.

U ljubavi privlačnost uvijek postoji i može vrlo dugo da traje, ali

ljudi koji istinski vole nešto ili nekoga znaju da trajna privlačnost

ima veze sa jasnoćom “slike i tona”, a ne sa jačinom emocija.

Jedini dokaz ljubavi može biti činjenica da smo spremni da učimo,

radimo na sebi, da se mijenjamo… i to, ne zato što to neko traži

od nas, ili što je to dobro za nas (iako u suštini jeste), već zato što

je to ključ za stvarnost i svjesnost, a samim tim i za dobre odnose

sa “bračnim drugom” ili “drugaricom”, djecom, ostalim ljudima...

Ako ta spremnost postoji i kod druge osobe – to je to. Ništa se ne

žrtvuje, ništa što je vrijedno ne gubimo da bi nešto dobili, samo se

oslobađamo dijela smeća što smo ga godinama ubacali u sebe.

137

*

Koliko god da se napiše, ili kaže o ovoj temi, ponekad izgleda da

je malo, ali opet, istovremeno je uvijek previše, jer je istina

sljedeće: kad doživimo ljubav, makar i samo na trenutak (kad

iznenada progledamo), sve će nam biti jasno i bez ijedne riječi.

Iz “gore navedenog” se može zaključiti ponešto o tome šta ljubav

nije. U jednoj rečenici: Ljubav nije osjećanje, ljubav je stanje

ljudskog bića. Ona proizilazi iz jasnog, ničim iskrivljenog viđenja,

slušanja, uvida, odnosno prirodne spoznaje stvarnosti. U njoj

nema patnje. U odnosima može da je ima, ali u ljubavi ne.

Četiri koraka

Prave ludake treba ostaviti na miru, potrebno je liječiti normalne,

da postanu zdravi.

~

Najveće čudo kom možemo prisustvovati nije kad neko može da

pretvori vodu u vino, ili obratno, već kad taj neko može da se

otarasi jednog jedinog negativnog osjećanja.

U našem, normalnom svijetu, to je vrlo rijetka pojava zbog toga

što se emocije shvataju kao nešto “bogom dano”, nešto na čemu

treba da budemo zahvalni, jer, kao što piše u Psihologiji za drugi

razred gimnazije: “…bez njih bi život bio dosadan”?!21

One su

zatim: “kruna našeg razvoja”, “izvor umjetnosti”, a za neke ljude i

jedini dokaz da postojimo!

21

I bez rata takođe, ako već tako razmišljate. Osim toga, autori

udžbenika su zanemarili sljedeće:

Ko “živi” za emocije? Kome su emocije “pogonsko gorivo”? Ko

je u neprekidnoj potrazi za inspiracijom, ispunjenjem?

Umjetnici i tinejdžeri.

Ko stalno osjeća “prazninu” u sebi? Ko se najčešće žali na

dosadu?

Umjetnici i tinejdžeri.

138

E sad, pošto vas “čujem” kako govorite: “Pa, prijatelju nijesmo

roboti!”, “Zar su emocije stvarno toliko loša stvar?”... možda je

ovo pravi trenutak da nešto razjasnimo.

Tačno, nijesmo roboti, i apsolutno nemam namjeru da dokazujem

(niti mogu da dokažem) kako bi za ljude bilo dobro kad bi

eliminisali osjećanja iz svojih života. Ako se sjećate, sličan

“problem” se javio i kad smo govorili o identitetu i praznim

riječima. Sve što sam tada rekao o tome važi i za emocije. Naime,

one nijesu krive ni za šta: ni dobro, ni loše, ni za patnju, a ni za

gluposti koje pravimo. Ali, naš odnos prema njima jeste. Naše

prijanjanje za njih jeste. Programirani smo ne da doživljavamo

osjećanja, već da budemo osjećanja: “Ja sam ljut!”, “Ja sam

veseo!” Uče nas da se klanjamo emocijama, da pišemo i čitamo o

njima, da svijet posmatramo kroz “emotivne naočari”, da jurimo

za njima i da živimo za njih.22

Međutim, poslije određenog vremena, potpuno nesvjesni kako se

to dogodilo, postajemo zavisni, zarobljeni… Neki naslućuju da

nešto ne štima i pokušavaju da se otrgnu, da “vrate” kontrolu, ali

to nije lako. Naša opsjednutost formom i površnošću nas

usmjerava da se negativnih emocija oslobađamo tako što ćemo

vrištati, plakati, udarati u boksersku vreću i koristiti svaku priliku

da se veselimo, smijemo, ili na druge načine “izbacamo zlo iz

sebe”. Ali, tako se samo nakratko smirujemo, ili zaboravljamo ono

što nas muči i progoni, a izvor ostaje netaknut.

Ako zaista želimo nešto da učinimo, potrebno je da se, za početak,

resetujemo i deprogramiramo.

Prvi zadatak je da lociramo pravog krivca i pokrenemo točak

saznanja. Kad to učinimo, brzo shvatamo da emocije najčešće ne

pomažu, nego odmažu – proizvode iskrivljenu sliku stvarnosti

koja, ako i ne uništi svaki odnos, sigurno ga komplikuje.

Drugi zadatak počinje ovom “neobičnom” rečenicom: “Kad se

promijeni naš stav prema svijetu i sebi samima, mijenja se i čitava

22

Kao da nije dovoljno to što su neki od nas već začećem “kažnjeni” sa

koleričnim temperamentom?!

139

atmosfera uma, a samim tim i priroda naših misli i emocija.”, a

nastavlja se tako što kroz praksu učimo, korak po korak, jednu

sjajnu lekciju učitelja koji se zvao Antoni De Melo.

Prvi korak: postati svjestan svojih osjećanja, i pozitivnih i

negativnih – samoposmatranjem. Dobro je za početak, razgovarati

o njima sa nekim, ali to je ipak, samo uvod u svjesnost. Ostatak

posla je najbolje odraditi samostalno.

Samoposmatranje ne podrazumijeva uronjenost u sopstveni život i

probleme, jer to je upravo ono što mnogi ljudi (i svi tinejdžeri) već

rade, pa zato: nit’ što vide, nit’ što čuju, nit’ što znaju. Neophodno

je odvojiti se i pogledati svoj život i sebe sa izvjesne udaljenosti

koja nam omogućava da se jasno vidimo, bez prepreka i

iskrivljenosti – kao da je u pitanju neko drugi, za koga nijesmo

emotivno vezani. Naravno, postignuto znanje o tome ko, ili šta

nijesmo je od ogromne važnosti i, dakako, pomoći.

Evo kako to otprilike, izgleda: naučnik posmatra ponašanje mrava

samo da bi naučio nešto o njima. Ne miješa im se u život. Ne

pokušava da ih nešto nauči, ili promijeni. Ne prosuđuje. Tako

dobija objektivnu informaciju.

Kad i mi počnemo tako da posmatramo sebe i okolinu put uvidu je

otvoren i promjena počinje, bez ikakvog napora.

Drugi korak: shvatiti da je uzrok svakog osjećanja u nama, a ne

oko nas, u stvarnosti. Da to znaju, ljudi ne bi trošili vrijeme,

energiju, zdravlje... pokušavajući da promijene svijet, suprugu,

šefa, (ne)prijatelje…

Na primjer, ako auto neće da upali, “krivo” je nešto u njemu, ali za

to što vlasnik zbog toga bijesni kriv je on, auto sa tim nema ništa.

Ono neće da upali i to je to, a uzrok čovjekovog bijesa dolazi

možda iz straha da će zakasniti, nezadovoljstva što mora za

popravku da potroši novac koji je namijenio za nešto drugo, ili iz

činjenice da ga sve žene iz susjedstva sa prozora gledaju kako ide

pješke na posao…

Kad ventilator na kompjuteru “zviždi” to može da ukazuje na

nekoliko mogućih kvarova, ali ako se operater zbog toga nervira,

140

onda to znači samo jedno – da se koncentriše, ne na ono što treba

da radi na kompjuteru, nego na iritirajući zvuk. Onog trenutka kad

to shvati nervoza će nestati.

Ili, treća situacija: direktor vaše supruge je “čudovište” – malo,

malo, pa plače zbog njega. Toliko je strah od njegove vriske da se

svaki put “oduzme”. Da li je direktor kriv za njen strah? Ne, on je

kriv za svoj strah, on je prestravljeniji od vaše žene! Da ga nije

nečega strah ne bi vrištao na nju i bilo bi mu možda svejedno što

nešto nije završila na vrijeme.

Treći korak: naučiti da se nikad ne poistovjećujemo sa osjeća-

njima. Ona nemaju ništa zajedničko sa našim ja. Ja nije ugroženo.

Nije: “Bijesan sam.”, nego: “Osjećam bijes.” Kada postanemo

svjesni da je on u nama, i da je rezultat takođe nečega u nama,

bijes će se ispoljavati sa sve manjom i manjom žestinom nego

ranije. To je smisao onoga: “ići sa svojim demonima”, ali i Isuso-

vih riječi: “Ako te neko potjera sat, ti idi sa njim dva.” Bijes će

doći i proći, radost će doći i proći, a zamijeniće ih nešto sasvim

drugačije, možda suprotno. Ako želimo uzbuđenja ili ushićenost,

pripremimo se i za depresiju ili potištenost. Dok god zavisimo od

emocija one će upravljati nama i našim raspoloženjem. Tada

možemo samo da pričamo o kontroli, ali je u stvari nemamo, a,

ukoliko nju nemamo, izostaje i pribranost. Kad nijesmo pribrani ne

možemo ni reagovati kako treba u određenoj situaciji. Prije nego

stupimo u akciju važno je da sagledamo stvari sa distance, bez

emocija.

Četvrti korak: shvatiti da kada se mi promijenimo, sve će se pro-

mijeniti. Kad promijenimo način razmišljanja i gledanja, mijenja

se i svijet oko nas. Jednostavno, zar ne?

A, ljudi se toliko trude da za sve okrive nekog drugog, da optuže

život, društvo, svoje najbliže…

Pomislite na nekoga s kim živite, ili radite, a baš vam se i ne sviđa,

možda ga čak i mrzite. Pokušajte da vidite šta se događa:

vizualizujte, posmatrajte. Prvo, prihvatite da je negativno osjećanje

u vama. Vi ste za njega odgovorni, ne ta osoba – vi ili nešto vidite

pogrešno, uopšte ne vidite, ili nešto ne razumijete. Neko drugi je

141

savršeno spokojan i zadovoljan u društvu te iste osobe. Zatim,

zapazite i ovo: vi nešto očekujete od te osobe – da promijeni

partiju, ponašanje, mišljenje, frizuru...

Ukratko, da se uklopi u sliku koju ste vi stvorili o toj osobi u svojoj

glavi. Ali, zar nije bolje da vi, ili možda ona žena koja se plaši

svog direktora, kažete sami sebi: “On (direktor) je takav kakav je,

možda ima i nekih problema. To je dobro znati, ali ipak, ja sam ta

koja mora da se promijeni. Za početak, svoj posao ću odrađivati

kako treba. Zatim ću izbrisati moju sliku o njemu i vježbati prvi,

drugi i treći korak. Poslije toga, on može da radi što god hoće i

kako hoće, sve dok me fizički ne ugrožava. A, ako bi se i to

dogodilo, mnogo bolje ću stupiti u akciju, jer neću biti opterećena,

zaslijepljena predrasudama i emocijama.”

Sreća i uspjeh

Prije pet-šest godina sam sa nekoliko vladinih službenika radio na

jednom projektu. Po završetku posla, koji je trajao desetak dana,

priređena je mala zakuska. Uz koju čašicu i u opuštenoj atmosferi,

razgovor se nekako okrenuo u pravcu porodičnih problema.

Naime, jedna gospođa (koja ima dvoje odrasle djece, sina i kćer) je

bila duboko nesrećna zato što oni vode svoje živote, a ona se

osjeća zapostavljena. Na njenu priču se nadovezao gospodin koji

ima dva “prilično problematična” sina i stariju neudatu kćer i vrlo

je nesrećan zbog toga. Ubrzo se ispostavilo da najstariji gospodin

u grupi ima tri kćeri, a da žena koja je vodila projekat nema djece,

iako je već devet godina u braku. Oboje su, naravno, bili nesrećni

– iz očiglednih razloga.

Nijesam ništa rekao.

*

Umni ljudi, mistici i prosvijetljeni iz svih djelova svijeta i civili-

zacija izgovaraju hiljadama godina slične riječi o sreći, životu,

bogatstvu… ali, čini se da nije baš sve u toj priči tako jednostavno

i uvijek primjenljivo. Opet, rijetko koji od njih je bio i “materijalni

čovjek”, u smislu da ima porodicu, da mora da radi za platu, da

142

plaća račune, brine za svoju djecu… A, većina ljudi je upravo

takva. Prema tome, ima li smisla navoditi neke prilično krute,

asketske rečenice tipa: “Pogledajte ptice na nebu – ne siju i ne

žanju, ne odlažu u ambare... Pogledajte ljiljane u polju, ne predu i

ne tkaju...” ljudima koji pošteno radeći, ponekad jedva sastavljaju

kraj s krajem, a svakog dana gledaju druge kako lagodno žive u

izobilju?!

Neko uđe u prodavnicu i kupi što poželi, a neko samo gleda, tužan

i možda, bijesan. Jedan vozi “čudo neviđeno”, a drugi se pati sa

jedva pokretnim dvadesetogodišnjim “ponosom domaće indu-

strije”. “Pošten” čovjek ne može da ode pet dana ni na more, a

“lupež” tamo ima kuću: “samo takvu”. Da li je siromahu dovoljna

utjeha to što će prije kamila proći kroz iglene uši, nego što će

bogat ući u carstvo nebesko? Može li biti da tu nešto nedostaje, ili

je to samo način mišljenja kojim se izbjegava odgovornost, a

možda i pravdaju ili prikrivaju nečija nesposobnost, lijenost i

nedostatak ambicije?

Na jednoj strani stoji rečenica: Niko u grob neće ponijeti ni vile, ni

grabulje..., a na drugoj: Nemojte da cijeli vijek gledate kako drugi

ostvaruju vaše snove…

Kako biti pametan? Zar je biti bogat stvarno toliko loša, ili dobra

stvar? Ili, biti siromašan? U čemu, ili šta je zapravo problem?

*

Svi vrlo dobro znamo šta je to što u svom životu želi svaki mladi

čovjek, ili žena: sreću i uspjeh. Riječi kao što su: popularnost,

sigurnost, imati i nemati, biti voljen… su izbile u prvi plan još dok

smo bili u osnovnoj školi. Od tada nam bez prekida (i sa raznih

strana) govore da su bez tih stvari sreća i dobar život nezamislivi.

Zato neki ljudi naporno rade čitavog svog života. Drugi traže

prečice do cilja, a treći se na tom putu i izgube. Zajedničko svima

je da se bore i trude do iznemoglosti. Ispunjavaju uslove za sreću

koje su im nametnuli još dok su bili djeca. Pokušavaju da ostvare

svoje snove da ne bi cio vijek gledali kako ih drugi ostvaruju. U

toj “igri” pobjednici imaju, a gubitnici nemaju. Ali, eto, kud god se

okrenete vidite zavidne i ljubomorne ljude; čujete kako se nepre-

143

stano žale na sve i svašta, zadovoljnih skoro da i nema, a onda

vam sijevne: pa, tu su i jedni i drugi, i pobjednici i gubitnici!

Kad neki čovjek kaže da se bori za goli život, najčešće uopšte nije

svjestan koliko laže i sebe i druge. Ljudi se bore za mnogo više od

toga i to se primjećuje na svakom koraku. Taj, neki prosječni

čovjek vjerovatno ima više nego dovoljno da bi preživio, ali nije i

zadovoljan – radi i bori se da bi kupio predmete svojih želja koji će

ga učiniti srećnim.

Navodno, pokušava da uljepša, ili poboljša svoj život. Želi da

promjeni okolinu i prilagodi je sebi i svojim snovima.

Postoje, zaista, i mašine i uređaji koji puno olakšavaju život ljudi-

ma koji žive na selu, ili ženama u kući, ili uobičajenu poslovnu

rutinu, ali ne pričamo o njima, već o onim silnim igračkama i

spravama bez kojih je svakodnevno takmičenje, dokazivanje i

reklamiranje bogatstva, to jest “sreće”, nezamislivo. Te luksuzne

stvari rijetko kad nešto u životu olakšavaju – prije će biti da ga (u

cjelini gledano) komplikuju. Dok ih ne požele ljudi žive jedno-

stavnije, jeftinije…, a poslije toga i više rade i više troše da bi ih

kupili i održavali. Teret se povećava, brige se množe, vremena je

sve manje, a alarma i stražara sve više...

Ipak, ne pada mi na pamet da takozvano materijalno bogatstvo

proglasim za neku lošu stvar, kako na prvi pogled, to u svakoj

ovakvoj priči može da izgleda.23

Nije problem u bogatstvu, već u

23

Naprotiv, može u raznim situacijama da vam olakša život: ne morate

da gubite vrijeme i energiju razmišljajući o tome kako da učinite neke

sasvim obične stvari (popravite krov, na primjer), dobijate bolju zdrav-

stvenu njegu, kupujete ljubaznost i profesionalnost raznih ljudi, možete

sebi obezbijediti vodu, ili struju kad ih drugi nemaju i u mnogim drugim

stvarima ne zavisite od raznih gadova, vlasti, ili okolnosti u zemlji…

Ali, treba reći i ovo: bogat čovjek je svako ko zna svoju mjeru i ko je u

mogućnosti da održava ono što ima (šta god to bilo) bez ikakvih pro-

blema – da to može, kad god je potrebno, popraviti, zamijeniti novim.

Ako je metla u pitanju, onda metlu; ako je usisivač onda usisivač; ako je

bicikl, onda bicikl; ako je mercedes, onda mercedes..., ali uvijek bez

žrtvovanja nečeg drugog, ili velikog premišljanja.

144

ljudima. U tome što ništa ne znaju. I to uopšte nije teško dokazati.

Pogledajmo ovaj primjer:

Početkom šezdesetih godina XX vijeka mnogi siromašni ljudi u

Indiji su počeli da kupuju tranzistore, koji su za njih, u to vrijeme,

još uvijek bili luksuz. Razlog je bio: “Svi imaju tranzistore, a ja

bijednik nemam. Tako sam nesrećan!” Čovjek uzme ćilim iz kuće,

proda ga i, da bi bio srećan, kupi tranzistor.

Dok prvi stanovnik tog sela nije kupio tranzistor svi su bili

savršeno srećni bez njih, jer nijesu znali da postoje. Nešto kasnije

neko je kupio gramofon, zatim kasetofon, zatim muzički stub,

zatim... “Vrzino kolo” bez kraja...

Kupujemo stvari, ili pokazujemo bogatstvo da bi sebi i(li) drugima

dokazali koliko smo srećni!? Bićemo srećni tek kad ispunimo

svaku svoju želju!? Nemoguća misija. Živimo u užasnoj zabludi.

Potpuno smo promašili cilj.

Da bi živjeli i bili srećni, pametnim ljudima nijesu neophodni svi ti

skupocjeni automobili, televizori, šminka, toliko odjeće, opreme u

kupatilima, stvari, stvari, stvari… Srećni ljudi su srećni i sa

djecom i bez njih, sa voljenom osobom i bez nje…

Uopšte nije problem u tome što nešto imamo, ili nemamo. On je,

kao i uvijek, u načinu razmišljanja. Siromašni ljudi su nesrećni iz

istih razloga kao i bogati, a oni što imaju djecu iz istog razloga kao

i oni što ih nemaju – svu svoju energiju i pažnju su usmjerili na

nešto što nemaju, ili što nije onako kako bi i jedni i drugi željeli da

bude. Ubijeđeni su da ne mogu biti srećni sve dok im se okolina ne

prilagodi (ili je silom ne promijene), dok nešto ne dobiju, kupe,

nabave, pokažu…

Razlog broj jedan zbog kog ljudi zagorčavaju svoje i tuđe živote je

to što sebe (ono što misle da su) i ono što zovu život/sreća vezuju

za ono što imaju, ili nemaju. Poistovjećuju se sa svojim željama.

Međutim, želje ne moraju obavezno biti loša stvar, kao ni bogat-

stvo, pod uslovom ih ne potiskujemo i da ne dozvoljavamo da naša

sreća zavisi od njihovog ostvarivanja. Želje su energija, a ona se

usmjerava i kontroliše. Nije se dobro pukom snagom volje, ili pod

145

pritiskom nemaštine odricati predmeta svojih želja, jer (svi smo to

nekad doživjeli) ostajemo vezani za njih – patimo što ih nemamo.

Potrebno je da postanemo svjesni njihove stvarne/prave vrijed-

nosti, da ocijenimo da li je to ono što se zove prioritet, ili nešto

čime zadovoljavamo vlastitu sujetu, tuđe mišljenje, ili emociju

koju brkamo sa srećom.

Sreća nije emocija. Sreća je stanje, kao i ljubav.24

Siromašni ljudi postaju nesrećni i ostaju siromašni upravo zato što

prihvataju pravila igre i suludi način mišljenja koji im se nameće

kao “normalan” i obavezan. Umjesto da iskoriste na najbolji način

ono što imaju, da razumno sagledaju svoje mogućnosti i, u skladu

sa njima, rade i postepeno napreduju, oni pristaju na takmičenje i,

naravno, ukoliko se ne desi kakvo čudo, obično gube. Najčešće,

“domaćin” počinje da pije, svi u kući puše, igraju loto, ili se klade,

kupuju nepotrebne stvari i pokušavaju da svima dokažu da nijesu

zadnja bijeda i gubitnici. Na kraju obično bude “iz zla u gore”.

Najlakše je kukati i patiti zbog toga što ne možete ni pet dana na

more. Teže je makar samo pomisliti da je možda ljepše za te, ili

mnogo manje pare, provesti trideset pet dana na obližnjem jezeru i

raditi isto ono što biste radili i na moru.

*

Po mjerilima ovoga svijeta uspješan čovjek je popularan, slavan,

predsjednik nečega, direktor... Takvi, “uspješni” ljudi su obično i

bogati i, treba li reći, “srećni”. Odnosno, tako bar misle svi nesre-

ćni ljudi koji bi voljeli da su na njihovom mjestu. Upravo tako:

nesrećni ljudi, koji svu svoju pažnju i energiju usmjeravaju na ono

što nijesu i koji žele da i njihovi mali, dosadni životi budu ispu-

njeni zabavom, glamurom, novinarima, obožavaocima, seksom...

“Uspješni” ljudi, kao i oni koji bi htjeli da to budu, pored onih

svakodnevnih briga, imaju i još jednu, sveprožimajuću: šta o njima

24

Kad kupite novu bundu, koju ste dugo željeli, radosni ste, oduševlje-

ni… Poslije izvjesnog vremena ste ravnodušni – “izgustirali” ste je. A,

onda vidite lijepu ogrlicu. Želite je. Osjećate nemir, možda i tugu… Kad

je kupite, ponovo radost, oduševljenje... Emocije su tu, ali ne i sreća!

146

misle susjedi, stanovnici njihove ulice, grada, države, kontinenta,

planete – zavisno od veličine uspjeha, naravno. Čitav njihov život

je usmjeren na to da se dopadnu, da svima dokažu svoje kvalitete,

pobijede konkurenciju – od običnog, sluđenog srednjoškolca i

polugole pjevaljke, do dopingovanog sportiste, ili minornog

političara.

Na čemu se, u stvari, zasniva nečiji, bilo kakav uspjeh? Na tuđem

mišljenju, odnosno, zavisnosti od tuđeg mišljenja. Razmislite o

ovome: Madonin uspjeh zavisi od mog, vašeg, njihovog mišljenja

o njoj!

Uspjeha kažu, nema bez odobravanja, dok te drugi (po mogućnosti

svi) ne priznaju za “kralja”. Neki uspješni ministar, ili glumac je

vezao svoj život, ili karijeru za mišljenje neke (bez omalovaža-

vanja) domaćice, penzionera, ili radnika u čeličani. Neprestano su

napeti i zabrinuti zbog imidža, članaka u novinama, pada rejtinga...

Sve se, navodno, vrti oko kontrole, a zapravo je odavno izgubljena

– predata je u ruke onima koji ni ne sanjaju da je imaju.

Međutim, to nije sve. Još jedna stvar je česta posljedica ovakvog

uspjeha. Koliko puta ste čuli bogate i “uspješne” ljude kako govo-

re da su nešto, ili sve žrtvovali da bi bili tu gdje su, da bi imali to

što imaju?

A, šta su to žrtvovali? Mislim da vam nije ni na kraj pameti –

upravo ono što su htjeli da dobiju, ili kupe slavom i bogatstvom!

Ljubav, prijateljstvo, igru, slobodu, sreću... Sve je to već bilo tu u

njima, ili oko njih, ali nije i prepoznato – mislili su: ne, to nije to, o

tome ne pričaju ljudi, novine, televizija…, tome nešto treba dodati.

I, šta se desilo? To što su žrtvovali je stalno “išlo” za njima, i na

kraju se pretvorilo u progonitelja, ili u suprotnost, a na leđa su

natovarili i ono na šta ne mogu uticati – ukuse i kriterijume onih

od kojih zavise njihov uspjeh i bogatstvo. Život je postao bitka bez

prestanka koja se ne može dobiti.

Ko je uspješan čovjek?

To je osoba koja zna ko je i koja živi, misli i radi tako da što manje

zavisi od drugih ljudi. Takva osoba zna svoj konačni interes.

147

Pravom uspjehu nije potrebno ničije odobravanje i priznanje – to

zna svaki dobar zanatlija, ili poljoprivrednik. Mudrom čovjeku

počast ništa ne znači, i to ne zato što misli da je nije dostojan, već

zato što zna da je ono što je napravio, uradio, skuvao… zaista

dobro, ili da služi svrsi, i to mu je dovoljno. Radio je kako je

najbolje mogao i umio, i vrlo dobro zna da će se uvijek naći neko

ko će reći da mu se proizvod sviđa, kao i da mu se ne sviđa. U

međuvremenu, on je uživao dok je radio i uživa u rezultatima svog

rada.

Uspješan čovjek nije bezobziran, ali opet, ni od koga ne traži

izvinjenje, nema šta kome da objašnjava i nije mu važno šta drugi

misle, ili govore o njemu. On se nije poistovjetio sa svojim poslom,

bogatstvom, publikom… On zna da to nema veze sa njegovim JA.

On pobjeđuje (prije svega) sebe, svoje slabosti i strahove. Tako

stiče samopouzdanje koje ne nestaje gubitkom ambicije, političke

funkcije, novca, ljepote, popularnosti..., jer se zasniva na samospo-

znaji, na svijesti da ga ništa ne može mentalno ugroziti, zato što je

odbacio sujetu, neznanje i sve ono što ga je činilo ranjivim.

U tome leži prava moć.

Kao ni malo prije, kad smo govorili o bogatstvu i siromaštvu, ni

sada nije problem to što je neko popularan, ili nije, već što je

izgubio kontakt sa sobom, poistovjetio se sa svojim uspjehom, ili

neuspjehom. Igra kako mu drugi sviraju, iako je u potpunosti

ubijeđen da je baš on “car” kome se svi klanjaju.

148

UMJESTO ZAKLJUČKA

U početku stvarnost je cjelina. Riječi ne postoje.

Svijet se ogleda u očima tek rođenog ljudskog bića i živi u tom

prvom, prirodnom stanju novog čovjeka, ali na žalost, to ne traje

dugo. Sa stvaranjem svijesti o sebi, sa prvom riječju, ili učenjem

jezika, a zatim i vezivanjem za pojmove, stvari, ideje, želje… mali

čovjek počinje da izlazi iz tog stanja i počinje da razbija stvarnost.

Tako ona umire.

Ipak, to je neminovnost, neophodan stadijum u životu koji nam

omogućuje da se uključimo u postojeći svijet oko sebe i da posta-

nemo kao i ostali – normalni. Ona prvobitna, nemušta začuđenost,

nevinost i svježina djeteta tako polako nestaje i biva zamijenjena

informacijama, imenima, ubjeđenjima – riječima iza kojih se

skrivaju praznina, dosada, neznanje.

Vjera, ljubav, sloboda, sreća, svjesnost... postaju zasebni djelovi

razbijene stvarnosti i neumoljivo se pretvaraju u: dogmu, strah,

zavisnost, patnju, nesvjesnost, sljepilo i glupost.

Preko umjetnosti, filozofije, ili religije pokušavamo da promije-

nimo, ili “uljepšamo” ono što ne prihvatamo kao stvarnost; da

dođemo do odgovora, smisla, istine…, ali se, uglavnom, tako

samo još više od svega toga udaljujemo, jer se od starta vozimo na

spirali neznanja, a potajno, u skladu sa svojom mazohističkom

prirodom, ni ne želimo da saznamo.

Tragedija je to što većina ljudi nikad ne izađe iz “normalnog”

stadijuma. Prožive svoj vijek nikad ne postavši svjesni svoje izvor-

ne prirode, nikad više ne vidjevši svijet oko sebe očima djeteta –

bez iskrivljenosti, predrasuda i prosuđivanja. Ljudi dožive duboku

starost izgubljeni u zabludama i blokirani strahom, živeći u kavezu

koji su sami napravili, zatvorili i bacili ključ. Misle da je smrt

sama po sebi uzrok straha od smrti, ne sluteći da je zapravo pravi

uzrok promašen život (život zasnovan na iluzijama)!

Da bi se život “pogodio”, potrebno je iz “normalnog” preći u treći,

zdravi stadijum. U njemu prevazilazimo svoje “ja” (sve što ono

149

obuhvata) i prihvatamo ga kao “nužno zlo”, stičemo uvid i ponovo

spajamo odvojene djelove stvarnosti.

Međutim, to nije tako lako i odraditi, isto kao što nije lako odvići

se od bilo koje navike, a život koji živimo je upravo to – jedna

velika loša navika.

Ali, s druge strane, nije ni toliko teško, ako postoji odluka i ako se

pritisnu prave tipke.

*

Zamislite sebe u grobu. Obučeni ste u najljepše odijelo, ili haljinu,

a na nogama imate nove cipele. Ležite u najskupljem kovčegu i

mrtvi ste! Sad iz tog položaja posmatrajte svoj život, svoje pro-

bleme, odjeću, cipele... Pomislite na svoju porodicu, prijatelje,

neprijatelje, uvjerenja…

Što budete realniji, to bolje po vas. Neka vas ne plaše raspadanje,

kosti i prah. Vi nijeste vaše tijelo. To nije “odvratno”, to je jedno-

stavno tako! Mislite o tim stvarima što češće, čak i kad je sve

“bajno”. Ne, nećete biti depresivni, ili tužni zbog svega toga – isto

kao što nijeste bili (iako ste mislili da ćete biti) “razoreni” sazna-

njem da bog, ili vaše ja nijesu onakvi kakvim ih zamišljate.

Naprotiv, možda ćete po prvi put, poslije dugo vremena, znati šta i

kako da uradite sa sobom i svojim životom. Sve se mijenja i

postaje jasnije.

Ova vježba, koja je malo dorađena u odnosu na njenu prvobitnu,

De Melovu verziju, je najbolji način da počnemo shvatati svoje

greške, a potom nestalnost, neizvjesnost, smrt i život. Ne postoje

riječi, učenja ili teorije koje nam mogu brže “otvoriti oči” i

pokazati da život uništavamo tako što:

- obraćamo pažnju na stvari i probleme koji nijesu važni (ili

smo ih izmislili, a u stvarnosti ih nema) i trošimo energiju

pokušavajući da na njih utičemo, ili da ih riješimo;

- gajimo neznanje koje nas udaljava od sebe i sopstvenog

konačnog interesa, pa tako gubimo svjesnost i koncentra-

ciju – gubimo život.

150

Zato je potrebno prodrmati se, stati i utvrditi kako, u stvari, radi

naš mozak, kako smo izdresirali vlastiti um. Nije potrebna velika

mudrost da bi uvidjeli da se nalazimo svuda, rasuti u svim

pravcima, a kod kuće nema nikoga.

Ako želimo da se vratimo, ili barem nađemo, moramo iskoristiti

vrijeme koje još imamo da sve pročitano i sprovedemo u djelo.

Tako ćemo postati “svjesni svoje nesvijesti” i prihvatiti neizbježno.

Tako će svijeća ostati upaljena. Ne postoji ništa važnije od toga,

jer, kad se sve sabere i oduzme:

(Vaš) Život i smrt su u (vašem) umu i nigdje drugo.

Ljudski um se otkriva kao osnova sveg znanja i neznanja, kao

tvorac sreće i patnje, mudrosti i gluposti… Gospodar onoga što

zovemo život i onoga što ne zovemo, ali samo dolazi – smrti.

Godinama u njega trpamo maglu i iluzije i oslanjamo se na njih, ne

znajući da je upravo stanje uma jedino što u trenucima pred smrt

zaista imamo! Jedino na šta bi mogli da se oslonimo. Zato ga

moramo upoznati, disciplinovati i očistiti.

Taj proces obuhvata promjenu načina mišljenja, uviđanje i od-

bacivanje zabluda, samoposmatranje, praksu kontrole emocija..., a

neki ljudi ovaj posao dopunjuju fizičkim vježbama i nečim što se

zove meditacija.

Po (ne samo) mom mišljenju, fizički napor je neophodan – bilo da

su u pitanju vježbe za ispravljanje kičme, plivanje, ili penjanje uz

planinu... Svaka od tih aktivnosti nas uči prvo da dišemo, a zatim i

da se koncentrišemo. Disciplina uma je neodvojiva od discipline

tijela. Ali, šta je u stvari meditacija? Kako se meditira?

Jednom je neka starica, pošto je od nekoga čula da neki ljudi

“meditiraju”, došla kod Bude i pitala ga kako da i ona meditira.

Kratko joj je rekao da “pažljivo isprati svaki pokret svojih ruku

dok vadi vodu iz bunara”, znajući da će se, ako to ponovi nekoliko

puta, uskoro naći u stanju budnosti i prostornosti koje može

primijeniti i na druge radnje i situacije.

Primjećujete i sami, govorio joj je o samoposmatranju, disciplini i

svjesnosti. O praksi.

151

Kad sjedite, hodate, nešto radite… i mirno posmatrate sebe, svoje

misli, ili kretnje, svi oni raštrkani djelići uma koji su međusobno

ratovali, stalože se, stope i postaju bliski. U toj staloženosti poči-

njete i sebe i sve oko sebe bolje da shvatate, a ponekad doživite i

uvide u onu svoju istinsku, suštinsku prirodu.

Da bi se postigla svjesnost, ili jasnost, važno je: nikad ne raditi

dvije (ili više) stvari istovremeno. Ako jedete – jedite, žvaćite i

osjetite ukus hrane u ustima, a ne razmišljajte o tome čime ćete

gađati muža kad dođe iz kafane. Ako gledate dobar film – gledajte

i vidite sve: kvalitet scenarija, glume, kako je snimljen, realnost

efekata…, ali ne pokušavajte i da se sjetite da li ste zaključali vrata

od automobila. Prekinite, provjerite, vratite se i uživajte.

Vi ste tu, sada, i vaš um treba da bude tu, sada. Ako on pokušava

(i naizgled uspijeva) da bude negdje drugo, u nekom drugom vre-

menu, rezultat je da nijeste ni tu, ni tamo, a u vas se useljava neka

neodređena strepnja i napetost. Ovo sad prolazi, ali vi ga nijeste

svjesni – ručak i film su prošli, a vi nijeste bili tu.

Umjesto grabljenja i vezivanja na koje smo se “navukli”, nužno je

upravo učiniti suprotno: popuštiti, ne držati se grčevito i ne truditi

se previše. Zato se počinje od posmatranja “sebe” – u kovčegu.

Izdvajamo se iz gomile, oslobađamo se nametnutih uslova, predra-

suda… Mnogi misle da smo ludi, ali nam to sada više ništa ne

znači, jer smo svjesni da ne griješimo – ne ubijeđeni, nego svjesni.

Na kraju: Riječi i emocije ne ograničavaju i izvrću stvarnost, dosa-

da nestaje, samoća postaje omiljeno stanje, a strah se pretvara u

radoznalost. Praznina dobija svrhu.

Ljudi koji žive u ovom životu ne traže novu šansu u nekom dru-

gom. Njihov konačni cilj je da na najbolji mogući način iskoriste

svoje sadašnje postojanje, završe nedovršene poslove i da sve

ostave za sobom. Tamo kuda idu prtljag im nije potreban.

I, da ne zaboravim, “Smisao je: živjeti u jasnosti.”

152

Priroda uma

20. april 2003. godine

Na vrhu Borovnika, 1935 metara nadmorske visine. Sam, potpuno

sam. Povjetarac… ne tako hladan. Neka ptica, ili dvije (!?), iznad,

na nebu, ispod, svuda. Sunce... Tvrd i suv snijeg, oštar i čist

vazduh.

Planine kud god da se okreneš – neke sa jasnim ivicama, presi-

javaju se na suncu, a druge skrivene u izmaglici. Tvoje oči

pretražuju i upijaju…

Zatvori ih. Osjeti sunce na svom licu. Više nijesi umoran. Umor

uvijek nestaje na vrhu.

Iznenada i neobjašnjivo – potpuna tišina. Postaješ je svjestan

upravo tako: iznenada i neobjašnjivo!

Čuješ tišinu.

Praznina...

Otvori oči, polako. Sve je savršeno mirno. Planine su i dalje tu, ali

više nijesu tako važne kao što su bile prije pet minuta. Jednostavno

su tu, i to je to. Ponovo čuješ ptice... osjećaš vjetar, sunce, miris,

svježinu... Jasan i jak doživljaj, ali nekako se ne lijepiš za njega…

Nema misli…

Tačno tako, nema misli!

Produženi trenutak... nema teškoća, želja... Čak ni tvoja žena i

djeca više nijesu tvoji. Nemaš ništa, ne treba ti ništa i ne želiš

ništa.

Nema prošlosti – ne sjećaš se ničega, dobrog ili lošeg.

...Sad već poneka misao i navrati, ali i izblijedi za tren, bez

ikakvog značaja. Ne tjeraš je od sebe – sama nestaje!

Nema budućnosti…

Idealno vrijeme za smrt, bez straha i kajanja, jer si upravo živio.

153

Autor:

Željko (Brankov i Vinkin) Musović, Nikšić, 1965. Školovao se u

Nikšiću i Sarajevu. Završio filozofski fakultet, odsjek anglistika.

Živi i radi u Nikšiću. Do sada objavio i:

- Prilozi proučavanju istorije Crnogoraca, 1996. (istorijsko-

etnološko-lingvistička rasprava)

- Stepen suštine, 1997. (zbirka eseja)

- Porijeklo Crnogoraca (i druga (ne)odgovorena pitanja),

dva izdanja: 2000. i 2006.

- Planine centralne Crne Gore (planinarski vodič), 2012.

www.Smashwords.com/profile/view/ZeljkoMussovich

e-mail: zeljko.mussovich@gmail.com

154

Literatura i izvori

Bhagavad-Gita. http://www.bhagavad-gita.org/index-english.htm

Biblija (ili celo Sveto pismo staroga i novoga zavjeta) Daničić,

Karadžić. Beograd, 1932

Crick, Francis and Koch, Christof. A framework for conscious-

ness. Nature Neuroscience, volume 6 no 2, February 2003.

Dhammapada Sutta.

http://www.egreenway.com/meditation/dharmapada1.htm

De Mello, A. Buđenje. Beograd: Lom, 1996.

Dumanović, Janko. Marinković Dragoslav, Denić Miloje.

Genetički rečnik. Beograd: Naučna knjiga, 1985.

Erić, Ljubomir. Strah od smrti. Niš: Prosveta, 2004.

Evolution and Genetics. Britannica Illustrated Science Library.

Encyclopaedia Britannica Inc., 2008.

Freud, Sigmund. Id, Psihologija Selfa. Beograd: Nolit, 1987.

From, Erich. Psychoanalysis and Religion. New Haven &

London: Yale University Press, 1950.

Gawain, Shakti. Kreativna vizualizacija. Beograd: Mono –

Manana Press & Tomić Book, 2000.

Gross, Richard. Psychology (The Science of Mind and

Behaviour). London: Hadder Arnold, 2005.

Hawking, Steven. Na leđima divova. Beograd: Alnari, 2006.

Human Body I & II. Britannica Illustrated Science Library.

Encyclopaedia Britannica Inc., 2008.

Is There a Creator Who Cares About You?. Watch Tower Bible

and Tract Society of Pennsylvania, 1998.

Jahi, Harun. Čuda stvaranja. Beograd: Centar za prirodnjačke

studije, 2003.

Jansen, Karl. The Ketamine Model of the Near Death Experience:

155

A Central Role for the NMDA Receptor.

http://www.mindspring.com/~scottr/nde/jansen1.html

Jansen, K.L.R. (1999) Ketamine (K) and Quantum Psychiatry.

Asylum 11 (3) 19-21.

Kübler-Ross, Elisabeth. On Death and Dying. New York: Collier,

1970.

Život – Kako je nastao? Evolucijom ili Stvaranjem? Watch Tower

Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1977.

Livergood, Norman D. Brain, Mind, and Altered States of

Consciousness. http://www.hermes-press.com/altstates. htm

Liu, Da. Tai Či Čuan i Meditacija. Beograd: IP Esotheria, 1997.

Mai, Larry L., Marcus Young Owl, and M. Patricia Kersting. The

Cambridge Dictionary of Human biology and Evolution. New

York: Cambridge Univ. Press, 2005.

Potraga čovječanstva za Bogom. International Bible Students

Association, 1999.

Milinković, Aleksandar. Tesla – dosije FBI. Beograd: Beoknjiga,

2004.

Medina, Fillipo. Medicinski leksikon. Zemun: IP JRJ, 2005.

Moody, Raymond JR. M.D. Life after Life. New York: Bantam,

1985.

Morse, Melvin M.D. The Right Temporal Lobe and Associated

Limbic Lobe Structures as the Biological Interface with an

Interconnected Universe. (1999)

http://www.melvinmorse.com/light.htm

Narby, Jeremy. Kosmička zmija – DNK i porijeklo znanja.

Copyright © Jeremy Narby, 1995.

Near-death Experiences & the Afterlife. http://www.near-

death.com/experiences/experts01.html

Ouspensky, P.D. Tertium Organum. San Diego: The Book Tree,

2004.

156

Van Lommel, Pim. About the Continuity of Our Consciousness.

http://www.consciousnessbeyondlife.com

Reincarnation in Hinduism.

http://www.spiritualwholeness.org/faqs/reincgen/hindrein.htm

Reps, Paul. Zen meso, zen kosti. Beograd: Babun, 2001.

Rinpoche, Sogyal. The Tibetan Book of Living and Dying. San

Francisco: Harper, 1993.

Rouz Serafim, K. Ikskul, Fotije Kondoglu. Posmrtna iskustva u

svjetlosti pravoslavlja. Podgorica: Perun & Unireks, 1994.

Sagan, Carl. The Demon-Haunted World. New York: The

Random House Publishing Group, 1996.

Nauka o samospoznaji. The Bhaktivedanta Book Trust, 1977.

Stein, Murray. Jungova mapa duše: Uvod. Beograd: Laguna,

2007.

Stenger, Victor J. The Myth of Quantum Consciousness. The

Humanist, May/June 1992, Vol. 53, number 3, pp. 13-15.

Stevenson, Ian. Children Who remember Previous Lives.

Charlottesville: University of Virginia Press, 1987.

Talbot, Michael. Holografski svemir. Teledisk, 2006.

Tao Te Đing – Knjiga smisla i života. Lao Ce. Beograd: Babun,

1997.

Taylor, Gordon R. The great Evolution Mystery. New York:

Harper and Row, 1983.

Todorović, Momčilo. Hipnoza za svakoga. Beograd: IP Babun,

2001.

Tomović, Slobodan. Bog je stvorio život. Podgorica: CID, 2001.

Universe. Britannica Illustrated Science Library. Encyclopaedia

Britannica Inc., 2008.

Veljačić, Čedomil. Budizam. Beograd: Opus, 1990.

Vivekananda, Swami. Raya Yoga.

157

http://www.ramakrishnavivekananda.info/vivekananda/volume_1

/vol_1_frame.htm

Weiss, Brian L. M.D. Many Lives, Many Masters. New York:

Simon & Schuster Inc., 1988.

Woerlee, G.M. The Unholy Legacy of Abraham.

http://www.unholylegacy.woerlee.org/

Wolf, Fred Alan. The Soul and Quantum Physics, an interview

with Dr F.A. Wolf. http://www.fredalanwolf.com

____________________________________________

Dennett, Daniel. The Magic of Consciousness. Video.

Russell, Peter. What is Consciousness; The Primacy of conscious-

ness. Video.