Bojan Anđelković
Lažni Orfej
tragikomedija u četiri čina
Na Itaki i ja bih da ubijam,al kad se ne sme,
bar da zapevam...Miloš Crnjanski
A pesnici lažu isuviše.Zaratustra, II, O pesnicima
PROLOG(umesto predgovora)
Dame i gospodo! Vrli pretežaoci poetske misli! Dođite da vidite neviđeno! Dođite da vidite nemoguće! Dođite u cirkus! Obećavam, svi pesnici će dubiti na glavi da bi vam se dopali! Orfej će pomerati brda, zaustavljati reke i dizati iz mrtvih. Homer će pred vas izvesti svu silu bogova i heroja, i svih devet muza igraće samo za vas! Ovidije će se pretvoriti u ribu, drvo, oblak, odjek, u šta god vi budete hteli, dame i gospodo! Na trapezu od ulančanih tercina, Dante će se vinuti pravo iz pakla, i dok vama bude zastajao dah, njegovu ruku, pruženu ka ničemu... prihvatiće Beatriče! Vijon će se provozati na biciklu sa jednim točkom, i pokazati vam svoje dupe pre nego ga obesite. Onda će se izvući iz omče i uraditi to ponovo,samo za vas! Puškin će se prvo ubiti u tekstu, a onda će isčupati svoje srce i probosti ga perom, kao mačem, tu, na vaše oči! Da bi učvrstili čaroliju i zadovoljili skeptike, Ljermontov će to uraditi ponovo, samo za vas! Apoliner će bez tačke i zareza ući na svih devet rupa jedne muze; Bodler će je tu pred vašim očima pretesterisati na pola; i gle, i Apoliner i muza pojaviće se celi, tu pred vama! Na jednoj jedinoj rečenici, razvučenoj odavde do večnosti, mali Rembo će hodati zatvorenih očiju. Lotreamon će umirati u svakoj svojoj reči, samo za vas! Malarme će vam pokazati kako se Ruža pretvara u Ništa, Ništa u Nešto, Nešto u Sve. Eliot će učiniti da svi ovi pesnici nestanu, i pojave se ponovo, tu pred vama. Ovo je cirkus, ovo je cirkus!- uzviknuće Breht. Pasternak će se prvo pretvoriti u sto i stolice, a onda sesti da ruča. Onda će Borhes, šta pričam, dva Borhesa, Borhes u multiplikatu, odigrati za vas svoja omiljena tanga (i to naslepo, dame i gospodo!) i pokazati vam još neviđenu igru ogledala i lavirinata, i baš tada, kada budete krenuli da se pitate i o sopstvenom identitetu, na samom kraju poezije, pojavljuje se mlada nada svetskog pesništva, a ona, u ovako otmenom društvu, može biti (o, vidim, već slutite!) jedino klaun, i uzima dojke lepe čitateljke iz prvog reda, koje su (o, on to i dalje veruje!) stvorene samo zbog njegovih ruku, i žonglira, žonglira, žonglira...sve dok svi ne puknete od smeha, dok ne umrete od smeha, dame i gospodo!
GROTESKE(Farsa u deset slika i prilika)
They are coming to the play; I must be idle: Get you a place.Hamlet, III čin
TRAGEDIJA
Ne, ja nisam glumac, dame i gospodo! Ja sam čitav (brutalni) teatar! Evo, povucite me za jezik, Razmaknite zavesu srca, I videćete divnu predstavu. Prvo što ćete videti, Biće dim cigarete koji više ne ide ka nebu. U prvom činu, naravno, Karakteri će se tek naslućivati. Nečija leva ruka pružaće se ka nečemu. Desna (ona sa cigaretom) tražiće usta. Usta će se ljubiti nasred scene (O, kako ća se samo ljubiti!) Noge će nervozno šetati po bini. U nečijem grlu zastaće prava reč. U nečijoj glavi zafaliće jedna daska. Dva srca čekaće na pogubljenje (O, kako će samo čekati! -Neko iz publike ukrašće dželatovu ruku) U petom činu ,naravno, sve će biti puno krvi: Kroz kraljevu zadnjicu proći ce tenk I ući na kraljičina usta, I ja ću se raspasti, dame i gospodo.Samo će se ruke dvorske lude I dalje držati za stomak. Dvorski rapsod sastaviće doličnu pesmu O cigareti koja se diže iz pepela. Ofucana će to pesma biti, žalosna predstava. Ali hajde! Povucite tu zavesu već jednom! Jer, ukoliko je ne povučete vi, Povući ću je ja.
LJUBAVNI RAZGOVORI
Evo ide dragi mojEvo glasa njegovog
Zašto si tako napeta dragaTvoje jedro teloZategnuto je poput luka
Tebe čeka dragiDa mu tetive opustišI odapneš se poput streleS onu stranu sebe
(I prodre strela u meso kao u zemlju)
Ja sam zid dragiI dojke su moje kao kule
Evo rušim ga dragaI uzimam te poput osaKoji ubada svoju žrtvuPrvi i poslednji put
Da dragiBogomoljke posle ovakvih stvariJedu svoje ljubavnike
MOLITVA
U šupljem zubu svecaZaglavila se neuslišena molitva
Bol oštar bol tupPoricao je postojanje boga Godinama
I molio se svetacKako se samo molioI svi sveci i anđeli i arhanđeliS njim godinama
I krenula je molitva
Jedan drugi čovek na samrtiStisnutih zubaPregrizao ju je na pola
Na pola puta odavde do večnostiIzmeđu bića i nebića
Ti si taj čovekI taj svetacTi si taj zub i taj bol
Ti si ta molitva
Ali i ona druga
HIPERPRODUKCIJA
Dođi, Gospode naš Isuse Hriste, dođi.Ovoga puta, ubićemo te suptilno.Neće biti nikakvog krsta, ni groma, ni krika.Umrećeš tiho, viđen ni od koga,U sirotinjskom kvartu, među ostalim mesijama.Neće biti nikakvog inkvizitora, nikakvog poljupca.Završićeš neslavno, kao ova knjiga,Koju nema potrebe spaljivati.Mi imamo hiperprodukciju i lomače nam nisu potrebne.
KAD BOGA VIŠE NEMA
Bogovi su mrtvi.Umrli su od smeha, kada su čuli kako jedan od njih tvrdi da je jedini.DELEZ, Niče i filozofija
Ne, bog nije napustio ljude; Skrio se u male stvari.Pitaš se gde je bog?Bog je u mislima detetaKoje pita: a šta je to bog?Ispijanje čaše jogurta ujutru, i to je bog.Nažuljana kolena bogomoljaca nisu bog.Bog, to je dete koje spava u majciKoja spava i sanja muškarcaKoji spava pokraj nje.Krokodili koji vode ljubavZasigurno znaju šta je to bog.Kad me pitaš: kako zamišljaš boga?A ja kažem: ne znam - to je bog.Bog je u svakoj nedomišljenoj misli.Bog je u svakoj do kraja domišljenoj misli.Bog je paradoksalan. Bog je vlat trave zanjihana na vetruKoju niko video nije.Bog, to je reč ljubav koja je nestalaSa monitora mog kompjuteraA na tvom se još nije pojavila.Iako u početku beše reč,Bog je retko kad u rečima.Bog je u mahovini, rosi, pokućstvu,Ali i tamo ne uvek.Kad izlazim iz sebe, i ulazimU tebe, ja sam bog.Bog, to smo mi dok izlazimo,Da bismo se našli, na sunčanim proplancimaU nama, s one strane dobra i zla,Tamo gde je bog.I ako zaboraviš na dete koje pita,Na čašu jogurta, na smeh, na dete koje Spava, na ljubav krokodila, na nezamislivo,Nedomislivo,na kristalno jasno,Paradoksalno, na vlat trave, na nevidljivu
Poruku, na prave reči, Na mahovinu, rosu, pokućstvo,Na sunčane proplanke u nama,Ako sve to zaboraviš,Bog će u prah da legne,I kad ga potražiš,Njega više neće biti.
IDENTITET
Ti, devojko koju volim, volim te jer sam te stvorio, stvorio sam te da bih te voleo, takvu kakvu sam te stvorio, od žica i krpa svojih misli,od svoje dosade, od svoje radosti, iz ljubavi prema nepostojećem,iz uzaludnosti, iz inata, iz nehata, iz nemira svoga mesa, ne zavaravaj se, ne zavaravaj se, ne volim te celu, ne volim te celu, volim samo tvoje gležnjeve i tvoje ključnjače, tvoje nožne palce i tvoj trbuh, samo tvoje potkolenice i tvoja bedra, belinu tvojih butina, tvoj vrat, ramena, tvoju kosu i naravno uši, tvoje laktove i sokove koje lučiš, tvoj domali prst na levoj ruci, zube, i, i dušu, da se razumemo, i dušu, jer ma šta zlobnici i samoubice tvrdili i žene svakako imaju, o, o, o, o, ne zavaravaj se, ne zavaravaj se, ne volim te celu, ne volim te celu, volim samo onu tebe koju volim, jer sam je stvorio, da bih je voleo, i otud me ne zanima kakva je tvoja prošlost, jer ti imaš samo onu prošlost koju sam ti ja dao, i ne zanima me kakva si u stvari, i ne zanima me kakva si kad nisi onakva kakva si kad te volim onakvu kakvu sam te stvorio, i, i, i, i, nemoj da se ljutiš, jer ako i ti nisi stvorila mene, onda, o čemu pričamo, o čemu pričamo.
KAD PESNIK BEZ LAŽNIH STIHOVAU SRCU PRISPE U RODNI KRAJ
Nežno sipi pesak peščanika,Kad pesnik prispe u rodni kraj.(Prokuplje je, znate, mali grad)Ovaj dan - uštrojeni vepar, misli pesnik.Ova noć-porodilja nikako srebrni daOdapne luk. Na usnama nekim, možda,(Tako dalje teku misli pesnika)Poljubac rascvetao, ko carski rez.U Dunavu se, možda, baš sad mreste šarani.Neko u Pragu ili Beogradu možda misli na mene.Pesnik šeta ulicama rodnoga grada,I ne prepoznaje nikog. Pogledom milujePrljavi opusteli trg, gvozdene nogeStolica što čeznu za oblinamaŠto čeznu za rukama što čeznuZa oblinama što čeznu za...Pesnik misli na blagi teleći pogled,Što očekuje malj, na crvena krilcaMakova, plavičastoprozirni dim misli...Sam je kao Bog.Miran kao Zenonova strela.Misli na ruku koja okreće sat.Misli na ruku koja odapinje strelu.On je pesnik. Njegov je posaoDa misli o takvim stvarima.
PISMO AMERIČKOM PRIJATELJU(Milosrdni anđeo)
Da si samo bila tu, Maro. Američki lovci proletali su tik iznad zgrada,Poput velikih gvozdenih ptica Ispaljenih iz nekog božanskog pištolja.Bombe sa osiromašenim uranijumom Rasprskavale su se kao buketi.Rušile su se zgrade, kao karte. Noću, u vidu “Avaksa”, pojavilo bi se Par novih, nikad viđenih zvezda, I ljudi su gledali u nebo, zadivljeni. Danju (a svaki je dan bio the first dayOf the rest of our life) ljudi su pili I sa divljom požudom se prepuštali jedni drugima, Kao da im je to poslednji put u životu.(Ah, kakve su se samo bahanalije Odigravavale u centru grada!)Samo bi se po koji "tomahavk" pojavio I nestao u nepoznatom pravcu. Sirene su upozoravale na uzbunu, Besmisleno, poput Svetog Pisma U diskursu američkih političara.Uistinu, Maro, kažem ti, bilo je divno.
FENOMENOLOŠKI OPIS SAVRŠENOG SPOLNOG ČINA
Delimično po V. Rajhu
Oboje zaklapaju oči da ne vide mrak. On ljubi njenu ključaonicu. Ona ljubi njegov ključ. Odmeravaju se ušima. Osluškuju prstima. Miluju golu noć rukama prohodalim, Rekama svojih tela što se ulivaju Sve u nova i nova mora. Oboje dišu zajedničkim zadihanim škrgama. On ulazi polako, sasvim polako, Na svih devet rupa njenog tela, I na svaku, svaku poru. Ona zatvara sva vrata za njim, Da više nikad ne izađe. I nema koliko, ni kako, ni zašto, Dok provalija u mesu guta Godine prošle i godine buduće. Njena karlica pout omege Stavlja tačku na istoriju Koju ne zanima ljubav. Njegovo potentno alfa prodire Izvan prostora, izvan vremena. Polako, sasvim polako, Lagano hvataju ritam svemira, Ni srećni, ni nesrećni, Slični kamenu, ili kosmosu, Obuhvataju sve, Jednim prostim zagrljajem. Sve dok ih ne probudi veliki prasak.
NESAVREMENA PESMA
I reče Zaratustra u srcu svom: Iz dana u dan slao si znamenja, Sa nadom da će ih neko primetiti, Sa nadom da će ih neko razumeti, Uzalud.
Tvom orlu sa kojim si leteo u Slobodno vreme, odsekli su krila; Udarili su brnjicu tvom lavu Sa kojim si lovio u Veliko Podne; I zadavili tvoju zmiju koja ti je sisala Otrov iz smrtonosnih rana, I dojila te njime kad god si bio gladan.
I poslednji metak upućen tebi, Pogodio je; A ipak, jos si živ. Godine su razvukle tvoje meso u žile, Žile sabile u kamen, Tvoje lice je postalo crno kao zemlja, Sa koje su te oterali.
Ali miran je Zaratustra. Zna, još mnogo vode proteći mora Pre no što izađe iz pećine, I iskopa Veliki Čekić, Koji ga čeka sve ove godine. Zna, još mnogo vode proteći mora, Pre no što pozove svoju zdravu decu, Što su preživela ove sušne godine, Da odigraju poslednji ples smrti, Pre no što krenu da uzmu, Ono što su im uzeli.
*** Baš tada, pored Zaratustrine pećine Prolaziše dvoje ljubavnika. I obradova se Zaratustra u srcu svom, I ovako im reče: Ne očajavajte, deco moja! Ne očajavajte, braćo i sestre moje! Živ je Zaratustra!
On je Zenonova strela, večno odapeta Ka Velikom Podnevu! On je Velika Kiša koju zaludno prizivate Sve ove godine, I pašće, sa munjama i gromovima, Tada, u času Velikog Bacanja.
A dok kocke zvekću u ruci krvnika, Pljuštaće u pesmi, i očima ljubavnika.
Tako je govorio Zaratustra.
CVEĆE S ONE STRANE DOBRA I ZLA(Tragički soneti)
Jednom mrtvom pesniku
Ponešto ima što se reći daJedino stihom; besmislica prava
Čini se sve to onom koji zna Samo u prozi da se izražava.
Herman Broh, Mesečari
Da li je svetu potreban Zlatni Hram?Ja moram srušiti Zlatni Hram.
PRVA KAP
Zar ja da tebe opravadam, o svete,Koji bio si i bićeš večita plima?Primi skromno radosne soneteKao što okean kapi kiše prima.Vlažnost kamena na suncu, čempresi, milostKrajolika, lahor, prorez na letnjoj haljini,Svetlucavo mreškanje vode u daljini,Pesak u spoju butina, ta divna bilost,Sve je to možda pesma...kap vode slane...Pozdravljam te Stari Okeane!Ti se ne pitaš za smisao postojanja,Za ruke boga nevino raspeteMirisom cveta što odsutnost cveta sanja...Ah, sveni! sveni nemogući cvete...
VIRTUALNA BOTANIKA
Ah, sveni! sveni nemogući cvete!Gvozdeno zamirišeš mimo sveta...I gle... krvavo procvetaČavao na šake razapete.Igra ogledala, obrnuta slika,Asketsko lice fiktivnog dvojnika...I gle... kao lešinari se razleteAnđeli oko božjeg lika.Ali vidim, vidim ne sanjam, ružo van vremena!Poznam te i kad si savremenVirtualni cvete... Ružo bajataKao vulva kurve s porno-sajtaRascvetaš se mrežom InternetaLukavo odsutna iz svih buketa...
CIKLAMA
Lukavo odsutan iz svih buketaU pesmi je procvetao jedan cvet.O, zna on šta je čežnja suncokreta,Al suncokret šta je, ne zna bledi cvet.Ne ovde, u pesmi je, eno tamo,Raste i cveta, lepši nego svet.Sve kristalno, čvrsto, jasno. SamoJednu manu ima: nije vido svet.Kakvo ime da mu damo, bleda damo?Gerber, gardenija, keka, kravuljak,Orhideja, magnolija, krasuljak,Gladiola, mimoza, narcis, ciklama...Ah, svenuće onde ne videvši sveta,U igri forme tragičkog soneta!
KUKUTA ZA SOKRATA
Ko, dakle, ne vlada nekom veštinom, taj neće moći ni da pravilno ocenjuje ono što se govori ili čini tom veštinom.(IJON, IX)
U igri forme tragičkog soneta,Neka klizne nežno, kao plima,Nova luda rima,Nevino i lako, ko koitus cveta.Ni pred bogom,Ni pred poezijom,Već pred golom ženskom nogomKlečim, nevin kao Ijon.Ah, glup si Sokrate!Kad znaš da ništa ne znaš, onda ćuti.Žalac kritike prsne nevinošću puti.Sokrate brate, ćuti…Nek mukom klizne polen tučkom sveta…Novo cveće treba da procveta…
POESIE BRUTE
za D.J.DanilovaI od pesnika jedan visi o ovoj,a drugi o onoj Muzi.(IJON, VII)
Novo cveće treba da procvetaKad reč vedrog promiskuitetaŽensko pismo muški prorešeta(!)(Mesto Baha - Betovenova peta)Kao glogov kolac u mraku mesa ispod kožeU Afroditi prenoći Adonis(Neka bude što biti ne može)Masku Apolona navuče Dionis.Kao peščanik iz koga pesak naviše isipiDogori sveća povrh samoubicinog pisma.Ja zaumno guknem: abu, gagu, ipi(Mesto Tuge - Radost pisma)U šumi teksture, zna li srce gde smo?Ne možeš me opravdati, pesmo(!)
PESMA U PROCEPU
Ne možeš me opravdati, pesmo.Čim devičanskom belinom zamirišeš,I staneš sama da se pišeš,Ja te prozrem, i zbrišem, napolje, pesmo.A napolju je Beograd, pun lepihDevojaka, naročito leti, a leto je,I one se prostru meke ko persijski tepihPo plaži, i sve grešno, sveto je.O, ovo je bolje od pisanjaPoezije! Gledanje pospanih devojaka,Na suncu, kupanje, reka, koja pesmu sanja,I protiče izmedju snenih dojaka...(Jesam li bio dovoljno jasan, pesmo?Tek kad s tobom nismo, onda jesmo.)
VRTOGLAVICA
Tek kad s tobom nismo, onda jesmo,Jalova apstrakcijo, što klijaš kao korovPo sumnjivoj svesti, u nesvesno*Klizneš, kukavički bocneš, kao iglić borovKad prstić ubode (i suptilno) ruka malaVelika poraste, ko NATO se širiNevidljiva rana, i dok čašu od kristalaGlancaš, na podu su slupani tanjiriOd porculana, odeća, mrvice od hrane,Vinske čaše, bela bedra što čekaju,Špric, nož, piksla, par dogorelih cigareta,Par tvojih rukopisa, pisanih natenane,Nemoguća pesmo što se bližiš kraju,Ti si slepi pupoljak fiktivnoga sveta.
*Ljubiteljima nadrealizma i jezičkih igara biće zanimljivo da pročitaju potpuno vrtoglavu verziju ove pesme, i to tako što će, utvrdjenim redom, čitati samo poslednje dve reči prvih devet stihova i samo poslednje reči preostalih pet, bez tačke i zareza naravno. Ostali mogu slobodno da produže dalje. Sam
autor nikada nije bio naročito fasciniran takvim stvarima.
CVETNI PUCANJ
Ti si slepi pupoljak fiktivnoga sveta,Ružo od kamena. Misli pomerena...Nek pršti kamen pod udarom dleta!Čupam te, ružo slepa! Iz korena.Skidam ti ličine, zavodljivi cvete,Ja budan, tebi, što mamiš onog koji drema.Stih precizno brusim. Venac cvetni pletem- Coup de grace za tebe - ima da te nema.Zalud smerno ciljaš, zavodljiva kazno.Decentriram metu. Sad pucaš u prazno,Tužna posledice kobnog zaokretaŠto odigra se tada na golgotskom krstu...Nevin je okidač. Problem je u prstu,Što se glavom pesnika krvavo rascveta.
FUKOOVO KLATNO
Što se glavom pesnika krvavo rascvetaAdekvatna reč? i u krv, u krv line zlato?I misao umorna od kontinuitetaZarotira oko sebe kao Fukoovo klatno?*Da l zato što slab je igrač?Il zato što opasne su igre koje igra?...Nećemo tako, pesmo! Hajde, zavrti se ko čigra!Maestro nek vodi kad se valcer igra!Hajde lepotice, zavodnice,Hajde Euridiko, kurvo kamenjarko!(Ko još hoće, sunce žarko,Da ti vidi lice?) Nek bljesnu nogice!Hajde! Vidi kako plešem okretno, bez sete,Ja, mudri igrač, nevin kao dete...
*Klatno se obicno klati, ili osciluje, a ovo, vidite, rotira.
MIŠLJENJE RAZLIKE(dekonstrukcija)
Ja, mudri igrač (nevin kao dete)Stanem* da se raspadam, sam od sebe,Da se delim, množim, ko srce amebe,Pa se sretno složim u meke kuplete.Krenu da se nižu raznorazne slike:Špric, nož, piksla, svetla u daljini,(O krahu jedinstva pevaju razlike)Bela jedra, prorez na haljini,Ruke, noge, bedra, sve precizno slažem,I tiho slavim novo mnogoboštvo(Ja sam veliki, ja sadržim mnoštvo)Nečujno se rasp(n)em. Suludo sam blažen.Ja (anahronizam poludelog sveta)Što se igra ludo žalosnih soneta.
*čitaj: krenem
IZA GRMLJA
Što se igra ludo žalosnih sonetaOno ludo dete? Skuplja neke reči (Da l ih, eno, ćerda, il pred njima kleči?)Navrh ludog srca, kao nasred sveta.Eno, nasred srca vrtić neki plevi,Čupa neko cveće, neko drugo sadi(Da l ga, eno, pali, il ga samo kadi?)Da l ga nudi kurvi? Il prečistoj devi?Ne mogu vam reći. Čudna neka mala.Cveće smerno prima, skrita iza grmlja(Da l se čedno smeška, ili mrežu plete?)(Da l je, eno, legla, il od stida pala?)Da l u jeku strasti il bunila mrmlja:Ah, sveni, sveni nemogući cvete...
…………………….*
Ah, sveni! sveni nemoguci cvete……………………………….……………………………….……………………………….………………………………. ………………………………. ………………………………. ………………………………. ………………………………. ………………………………. ………………………………. ……………………………….……………………………….
Lukavo odsutan iz snenih buketa!
*Ukoliko ga nervira ova belina, u prazan prostor čitalac može upisati pesmu VIRTUALNA BOTANIKA, a može i (zašto ne?) probati da napiše svoj sonet.
KRASULJAK
Lukavo odsutan iz snenih buketaU pesmi je procvetao jedan cvet.O, zna on šta je čežnja suncokreta,Al suncokret šta je, ne zna bledi cvet.Ne ovde, u pesmi je, eno tamo,Raste i cveta, lepši nego svet.Sve kristalno, čvrsto, jasno. SamoJednu manu ima: nije vido svet.O kakvo ime da mu damo, Ofelija?Šeboj, ruzmarin, kandilka, rutvica,Dan i noć, božur, kala, ljubičica,Mirođija, lala, ruža, kamelija...Gle! Lude li zamene bledog knjiškog cveta...Nije svet zbog pesme već pesma zbog sveta!
PRETPOSLEDNJA KAP
Nije svet zbog pesme, vec pesma zbog sveta…O, zore! O, vali, rimuje se more!I ti kućo plamna, Prostore, Prostore!Ti, na nežnom pesku gde val se rascvetaČupavo, kao torzo Betovena…-Telo mi ratara divljeg brazdaše tebe…O, postaću bog, al samo za sebe,Ako pretpostavimo da istina je žena,Što stoji, kao kapija, na izlazuKao i na ulazu ovoga sveta,Što se tvrdoglavo uliva u drugi,Što se tvrdoglavo uliva u drugi…O, cvete! O, nektara kapi pada u ekstazu!…O… Zar ja da tebe opravdam, o svete!
MAJSTORSKI SONET
Zar ja da tebe opravdam, o svete!Ah, sveni! sveni nemogući cveteLukavo odsutan iz svih buketaU igri forme tragičkih sonetaNovo cveće treba da procveta!Ne možeš me opravdati, pesmo!Tek kad s tobom nismo, onda jesmo!Ti si slepi pupoljak fiktivnoga svetaŠto se glavom pesnika krvavo rascveta!Ja - mudri igrač, nevin kao dete,Što se igra ludo žalosnih soneta!Ah, sveni! sveni ustajali cveteLukavo odsutan iz snenih buketa!Nije svet zbog pesme, već pesma zbog sveta.
ANTIDIJALEKTIKA ZA DECU(Infantilni intermeco)
Efešani bi dobro učinili kad bi se svi odreda,koliko god da ih je odraslih, obesili
i grad prepustili nedoraslima.Heraklit
Lekcija No.1: OGLEDALO
Hajde dečačeNije to tako teškoPrvo se zagledaš u ogledalo
Dobro se zagledašU svoj nikad obrijani obrazU svoje oči u svoje rukeI neke stvari o tebiPostanu ti jasne
Onda se zagledaš u moje očiU moje ruke u moj neobrijani obrazI neke stvari o meniPostanu ti jasne
Zagledaš se u obrazU oči u ruke drugih ljudiSa sumnjom se zagledašU veliko ogledalo svetaI neke stvari o svetuPostanu ti jasne
Ali znaj dečačeTek kad jasno ponovo postane nejasnoZnači da si se dobro zagledao
To znači da si razbio ogledalo
Lekcija No.2: SAT
Hajde devojčice
Sačekaš da sat pokaže Da je vreme za školuOnda staviš sat u torbu i kreneš
Ali ne u školuKreneš u šumu
I videćeš Tamo će te čekatiDečak sa ogledalom
Uzmeš ogledalo i razbiješ gaOn razbije sat
Onda se uzmete za ruke i zavrtiteZavrtite se u smeru suprotnomOd smera kazaljke na satu
I videćeš devojčiceKada budeš krenulaKući začućeš kucanje
Ako ga začuješ u sebi dobro jeTo znači da ste se dobro vrteli
Ali ako ga začuješ u torbiMoraćeš da probaš ponovo
Sa drugim dečakom
Ili devojčicom
Lekcija No.3: BICIKL
Hajde dečače Nije to tako teškoSačekaš da dan bude sunčanA dan je najsunčaniji u nedelju
Onda uzmeš bicikl i voziš se
Voziš se pored kuća pored drvećaPored slučajnih prolaznikaIsprva polako a onda sve bržeI brže i brže i bržeSve dok ne nestane i kuća i drvećaI slučajnih prolaznika
Voziš sve dotleDok ne prestigneš i sopstvenu senkuVoziš do svojih krajnjih granicaI preko toga
Onda se vratiš kući
I videćeš dečačeNeće to više biti ista kuća
Zazvonićeš na vrataI mesto tvoje majkePojaviće se neka žena
Pogledaćeš bicikl a tamoBicikla nema
A ti vozi vozi dalje dečače
Lekcija No.4: SENKA
Hajde devojčiceSačekaš da dan bude sunčanA dan je najsunčaniji u nedelju
Onda izađeš iz kuće I pratiš svoju senku
Pratiš je sve dotle Dok te ne dovede do dečaka na bicikluOnda pratiš njega
On će isprva voziti polakoA onda sve brže i bržeI moraćeš da trčiš devojčiceA ti trči trči trči sve dotleDok vam se senke ne pomešaju
Onda lezi na njegovu senkuDa se odmoriš
I videćeš devojčiceKada se budeš probudilaPored tebe će ležati bicikl
Popneš se na njega i kreneš
I videćeš videćeš devojčiceKako će za tobom trčati dečakova senka
Lekcija No.5: SAN
Hajde dečačeNije to tako teškoZaspeš i sanjaš da si neko drugi
Bitno je da taj drugiBude sve ono što nisi ti
On ruši dvorce od lego kocakaKoje ti pravišŠvrlja po tvojim crtežimaKoji tebi toliko značeJede hleb nikad ne crveniDobro igra fudbal
Kad prođe pored oneKoju čini ti se volišOn se i ne okrene
Uveče kad legneOn piški u krevet
Piški od straha
Jer i on tebe sanja
Lekcija No.6: KIŠOBRAN
(Zašto plačeš devojčice?)Hajde devojčice
Sačekaš da se vreme tvog plačaPoklopi sa vremenom velikog pljuskaOnda izađeš na kišu i staneš
I stojiš sve dotleDok više ne budeš znalaŠta je kiša a šta su suze
Onda se vratiš u kuću i legneš
I videćeš devojčiceSanjaćeš dečake kako padajuKako kao kiša padaju po tebi
Upamti dobro upamti onogKoji ti se na telu u suzu pretvori
Taj je kišobran za tvoje lice
Lekcija No.7:PLAFON
Hajde dečače Nije to tako teškoProbudiš se rano ujutruI zagledaš se u plafon
Onda odeš na prvu livadu izvan gradaI zagledaš se prema istoku
I stojiš tako apsolutnoSvestan prostoraSve dok ti sunce ne dođe iza leđa
Onda se zavrtišI vrtiš se sve dotle dok ne vidiš sunceKako zalazi iza brdaU koje si ceo dan gledao
Onda staneš da dubiš na glaviI dubiš dubiš sve dok zvezdeNe počnu da padaju na travu
Onda odeš kući i legneš
I videćeš dečačeKada te otac sutra ujutuBude zatekao na plafonuZnaće da sa tobom nema šale
Lekcija No. 8: ZVEZDA
Hajde devojčiceSumrak će ti se te večeriUkazati kao čudo
Otići ćeš na prvu livadu izvan gradaI tamo zateći dečakaKako dubi na glavi
Dubi i ti ali ne prosto dubiDubi u odnosu na njegaTek tada će zvezde početi da padaju na travu
Izaberi jednu i sakrij je kućiMeđu ostalu dranguliju(Gde se zvezde i inače kriju)
Kada je nakon izvesnog vremena Više ne budeš razlikovala Od ostale bižuterije to je znakDa treba da potražiš dečaka
I videćeš devojčiceNaći ćeš da je osedeoDa je jadan star i ubogBaš kao i ti
U njegovom pogleduVidećeš svoje oči
Hajde devojčice
Zadnja lekcija: JABUKA
Hajde decoNije to tako teško
Zamislite da je ta jabukaKoja je deo svetaČitav svet
Zagrizete jabukuI deo sveta nadalje živi u vama
I grizete grizete sve dotleDok ima šta da se grize
Kad jabuke više ne bude biloI kad je opet budete ugledaliU sebi istu onakvuZnači da ste preobrazili svet
Zamislite sad da je ta jabukaČitav život
Zagrizete jabukuI deo života nadalje živiJedino u vama
I grizete grizeta sve dotleDok ima šta da se grize
Kad jabuke više ne bude biloI kad je opet budete ugledaliIstu onakvuPreobraženu u vama
Znači da ste mrtvi
***
Hajde decoPođimo na spavanje
SONETI ZA POČETAK VEKA(Soneti za poneti)
Poslednji čin je krvav, ma koliko inače komedija bilalepa u svemu ostalom: baci najzad malo zemlje na glavu,
pa je svršeno zanavek.Paskal
LAŽNI ORFEJsa Saletom
Vučje sazvučje il pasje saglasje, Muzika kakva se to oglašava? Da l pršti kamen ili zrelo klasje? Da l raste tama il svetlost spašava? Kako ostati miran uz te zvuke Što mame rosu, što glođu kost kosti? Što ne dođeš da mi odrešiš rukeOd kamena? Od plamena?… Oprosti! Oprosti ovo zvučno posrtanje, Oprosti ono mučno osvrtanje, I ne osvrći se, Euridiko! Putovah tamo gde niko ne kroči, Putovah tamo da ti nađem oči, Al Orfej nisam. Odisej sam. Niko.
POHVALA ČITANJU
Čovek, fotelja, kafa, cigarete.Nedeljno prepodne. Jutarnja rumen. Ničea dok čita ko malo dete Polako mu se otkriva volumen. Baš sad o večitom vraćanju istog* Čita, i shvata, da tren je u biti Večnost cela (O, prerastanja čistog! Prošlost i budućnost u tren se sliti!) I čovek se smeška jer uviđa problem, I ne vidi ženu koja veze goblen; Tenor muva sopran a bariton im Smeta - to srž je svake operete;Druga se drama sad odvija pred njim: Knjiga, fotelja, kafa, cigarete.
*čitaj:razlicitog
KONZERVISANI SONET
Je li to bolest? To, slagati rečiU strogu formu na pragu novog veka?To, hteti da vam pesma gluvo ječi,I teče, kao Heraklitova reka?
Je li to bolest?To, staviti nasredPesme izgladnelogKRISTALNOG TIGRAI pustiti ga da glođe red po redI ko lud vrti se u krug, ko čigra.
Je li to bolest, odmah iza toga,Staviti znojavu glavu pod česmu,I reći: Pokolenje smo bez boga,Nemamo vremena za takve stvari;Evo ubacujem TV u pesmu;U reku konzervu bacam - ko mari.
TIGER TIGER BURNING BRIGHTIN THE FOREST OF THE NIGHT
Gde svršava ova jurnjava, draga,Ako ne u smrti, i u telu tvom,Kad sklizne nemo tvoja ruka blagaPo telu mom, neveselom, bez traga?U ludoj trci sve mi je od smrti,I izmiču stvari koje čine svet.Tvoj vrat kad klizne ko sneni suncokret,Ja se smirim, i sve mi se zavrti.Život je san smrti. Muzika Baha.Gonjeni tigar, pun skepse i boli,Što samo tren, u krilu tvom, bez strahaSan smrti sanja telom tvojim golim,Miran ko svemir, nit mrzi nit voli,Pa opet juri - do poslednjeg daha.
MASKA
Ah sve te maske! Znam i bez toga daSamo smo glumci na ovoj pozorniciStrašnoj i smešnoj. I to je naša zlaKob - treba biti akrobat na žici,Igrati igru do kraja, poslednjemSkoku tu dramu privesti. Finale!- Poznato svima - akrobat se zadnjim Snagama vine u salto mortale!Zato i volim kristalni trenutakKad formu šminke sa haljinom svlačiš,I ležiš, bosa, ko sneni oblutak,Iza zavese. Onda se oblačiš.Zavesa diže se. Ko i svaki klovn,I ja masku stavljam. Znam - show must go on.
INFERNO
Na pola moga životnoga putaU mračnoj šumi noga mi se stvori,Jer s ravne staze skrenuvši zaluta,
Ko Firentincu onom, što pokoriSe i naluta mnogo, krugovima Paklenim prođe, s mrtvima prozbori,
Pa u raj dođe, kriknu anđelima.Ko i on, i ja bih da opevam krajVečitih muka, da pokažem svima,
Pa da u rajski potonem zagrljaj.Al prazno zvuči sad skladna tercina.
Pa govorim tiho, pa još tiše- Raja nema više.
A u paklu neko viče- Nema pakla! Nema Beatriče!
TAKO JE PEVAO LAŽNI ORFEJ
O, stvarni grade,Tvoje zgradeOd čelika Moja su slika!
Stremiš visoko,A opet, getom,Sivo ko beton Pljusneš u oko
I prostreš se ružno(Čim bljesnu svetla)U predgrađe tužno Neonskog sveta.
(Ko drvo žaliNeka se spali!)
MATEJ, 27, 46
Evo, raspet sam i nag. Ja sam čovek. Ja sam bog. Ja sam stado jaganjaca Prikovano na krst. Nudim vam navek Otrov za zmijski jezik što palaca. Braćo bludnici, i vi sestre kurve, Device jedra svisnula od žudi, Nudim vam život, kao što se nudi Kriška jabuke. (Prevariti crve) Evo, i raspet sam blag. Grlim vas sve Čavlima snenim što šire mi ruke, I menjam život svoj, za vaš, bez buke. Ja sam bog. Ali i čovek, što voli, mre, Zrcalo sumnje u meni se stani, Stid...Illi, Illi, lama savahtani!
LJUBOF
Gle, oni bi da su završeni i celi,Uprkos kurvinskom vremenu, draga,Kad duh analize sitni nas i deli,A delovi tela nestaju bez traga.Eno, njena noga, snena, prekrštena,Sama bi da hoda uspavanim gradom.On ne mrda s mesta. Verno kao sena,samo oko tužno kreće njenim tragom.Eno, njena ruka klizi po klaviru.Njegovo je uho (odsečeno) sluša.I dok ruka smrzlo udara u liru,Raspada se telo. Osta samo duša.Duša? A gde je noga? - to ga sada kopka.Eno, oči traži... sluti... to je klopka.
PRODUŽENI SONET
Ružoprsta dok svanjava zora, rozaPoput uspaljene vulve prevrtljiveHelene, pevaj mi, Muzo, oštri sev noža,I žene što se rastvore kao zrele šljive.Pevaj mi, Muzo, ključnjače u krviI smešni čekrk što se ludo vrti,Mrak ispod miške i orgazam smrti,Pevaj mi, Muzo, kako grizu crvi.Uistinu mi pevaj: Nema napretkaU gradovima od stakla i čelika.Dokaz je ovaj krvavi koito.Evo dižem windows i zaorem lakoSuve a meke virtualne njive- O, zlati se, zlati silicijumsko žito.Pevaj mi, Muzo, kako pršti stakloI žene što se rastvore kao zrele šljive.
KRNJI SONET-NESONET DON KIHOTA OD MANČE GOSPI SA JEZERIMA U OČIMA I ČARDAŠEM U NOGAMA
Ni muk ni krik. Samo magle neke, Od sećanja, i od krvi uzavrele. Potmuo zvuk. Samo misao, ko mač, Ko huk vetra, prostruji, probode, i ode. A mača pravog nema, niti zaslužih Da ga držim, o Gospo, dostojna viteza Pravog. Al i bez mača platiće onaj Ko dirne nebo u oku plavom. Plavom? Glavom. Jer čudna ruka neka glave skida, I reči u stihove slaže. I onda kad (Ne lezi vraže) lutah maglama modrim Zaludno tražeći sebe, ruka, o Gospo, pokaza.Na tebe.
LAŽNA EURIDIKA
Bogovi htedoše tako. Mrtva sam. Ti živ. Svetove te pomirit neće Tvoja pesma, Orfeju dragi. Da dam Ti ne mogu više ništa. Ti krećešUzalud. Osvrnuti se moraš, jer Sumnjaš. A ja već nisam ona žena - Nežna morska pena. Samo sam senka Što luta tamnim carstvom koje Kerber Čuva. Sa tvojom pesmom od plamena Raskravit nećeš srca bogova I milovat ćeš dojke od kamena A mleko poteći neće. Žrtva sam Jezika zmijskog, ko nevina Eva. Džaba ti pesma, Orfeju. Mrtva sam.
EPILOG(ili beleške o piscu)
Pažljivom čitaocu nije promaklo mesto autorovog rođenja, kao i mesto u kome sada živi. Ostaje još samo da mu se kaže da je rođen 1976. godine i da treba da diplomira na Filološkom fakultetu u Beogradu (grupa za srpski jezik i književnost). Za osvojeno prvo mesto na Festivalu jugoslovenske poezije mladih nagrađen je štampanjem ove knjige. Ovo je njegova prva knjiga. Biografski podaci nepoznatih autora su, međutim, ionako bespredmetni. Neka mi zato bude dopušteno da na ovom mestu učinim još jednu pozajmicu, još jedno malo izmeštanje uz pomoć anonimnog francuskog pesnika:Zar mislite da bih si priuštio toliko muke i zadovoljstva u pisanju, i da bih u tome bio toliko tvrdoglav, da nisam pripremao - pomalo grozničavom rukom - lavirint u kome mogu da se upustim u pustolovinu, da premeštam svoj govor, da mu otvaram podzemne prolaze, gde on ponire daleko od sebe samog, da mu nalazim pregibe koji sažimaju i izvitoperuju njegov put, u kojem se gubim i konačno pojavljujem pred očima koje više nikada neću sresti? Više njih, poput mene nesumnjivo, pišu da više ne bi imali lice. Ne pitajte me ko sam i ne recite mi da ostanem isti: to je moral ličnih podataka, i on važi za naše isprave. Ali neka nam ostavi slobodu kada je reč o pisanju.
Beograd, januar 2002.