Ivan Šari� – Ba�a
KAPITALISTI�KI GOSPODARSKI POREDAK
POTROŠENI MODEL
Kapitalizam ne može riješiti niti jedan
ljudski problem na prihvatljiv na�in
Heilbronn, 2001
1
KAPITALISTI�KI GOSPODARSKI POREDAK
POTROŠENI MODEL
Kapitalizam ne može riješiti niti jedan ljudski problem
na prihvatljiv na�in
Kapitalisti�ki sustav karakterizira privatno vlasništvo nad
sredstvima za proizvodnju i po�iva na mehanizmima podražaja:
dobit i kamata. Pod�injenim mu gospodarskim poretkom rukovodi
teorija o na�inu i obujmu proizvodnje i raspodjele roba primarno na
tržištu. Tamo se stvara cijena proizvedenih sredstava i usluga.
Sastavni dijelovi idealno tipi�nog tržišnog gospodarstva su: sloboda
zanatstva i ugovaranja, slobodni izbor komzuma i radnog mjesta,
autonomne odluke štednje i investicije, velikodušnije natjecanje
kapitala me�u sobom, kao i ograni�enje države glede zadovoljavanja
kolektivnih potreba. K tome spada i zbrinjavanje gospodarskog
prostora strujom, plinom ili vodom, osiguravanje unutarnje
sigurnosti, školstva i izobrazbe, cestogradnja, javni promet, javna
sredstva komunikacija i zdravstvena zaštita.
U klasi�nim teorijskim modelima slobodnog tržišnog gosapodarstva
ekonomsko ponašanje orijentirano na osobne prednosti pojedinca
treba slobodnom konkurencijom dovesti do najvišeg standarda svih
ljudi. Ali ve� su se u 19. stolje�u pokazale ozbiljne slabosti ovog
neobuzdanog konkurentnog gospodarstva: sustav je vodio k
gospodarskoj i politi�koj koncentraciji mo�i kroz neravnovjesnu
raspodjelu zarade i bogatstva. S ovim je pod ruku išla i cikli�ka
masovna nazaposlenost zbog poteško�a prodaje roba i njene
hiperprodukcije. U „slobodnoj igri snaga" nije bilo svedruštvene
koordinacije me�u odre�enim okvirnim uvjetima, nego je vladala
2
„anarhija tržišta" - a to je sve drugo nego trivijalno. U socijalnom
tržišnom gospodarstvu državi pripada zada�a korigiranja
socijalno neželjenih doga�anja izazvanih neobuzdanim
gospodarskim razvojem. Natjecanje zbog njegove ugroženosti treba
(oficijelno) biti osigurano kroz kartele. Tržište se od destruktivne
konkurencije do sada štitilo zaštitnim carinama. Anticikli�na
konjunkturna politika treba se brinuti o izjedna�avanju
gospodarskog razvoja. Gospodarska pak politika nadopunjava se
socijalnom društvenom politikom, koja ljude treba štititi od
neskrivljene nezaposlenosti i bolesti. Me�utim ovaj je sustav tako
dugo funkcionirao, dok su prihodi države od poreza i prireza rasli.
Ukoliko ovo ne uspije, dolazi do situacije u kojoj gospodari javno
siromaštvo i privatno bogatstvo.
Sustav državnog gospodarstva isto�nog tipa nije se mogao etablirati
kao alternativa zapadnog modela, jer se izvrgao u dirigizam,
birokraciju, krivo planiranje. Gospodarski sustav s velikim
kombinatima, kojima su rukovodili funkcionari bez ikakve
odgovornost, nije dugoro�no mogao biti uspješan. Kruti sustav
(državnog kapitalizma) ve� je od po�etka pod�injen visoko
eficijentnim gospodarsko tržišnim varijantama kapitalizma.
Kapitalizam bez tržišta i bez osobne slobode �ini gradualnu razliku
sa zapadnim sustavom1.
Iskorištavanje kapitala
Da bi se gospodarstvo i društvo dovelo u balans potrebni su od
države stvoreni okvirni uvjeti koje treba pod�initi jasnim ciljevima,
kako bi se o�ekivana dobit korisnika kapitala realizirala bez smetnji.
Time gospodarska i pravna politika uvijek imaju karakter
konzerviranja i održavanja sustava. Gospodarsko politi�ke odluke
3
odre�uju potrebe i interesi odre�enog nositeljskog dijela društva. To
su industrijska poduze�a, velikoposjednici, banke, osiguravaju�a
društva, lije�ni�ke, trgova�ke i odvjetni�ke komore. Društveni
preduvjet razvijenog obrta kapitala bilo je širenje tržišta za prodaju
roba. Nastala je moderna ekonomija koja je kona�no otkrila
svjetsku trgovinu, a ona svoje korjene ima u trgovini robljem
europskih izrabljiva�a.
Snabdijevanje ljudi dobrima i uslugama radi zadovoljavanja njihovih
subjektivnih potreba, teoretski su lajtmotivi gospodarenja. Tu su
suprostavljeni: „�isti kapitalizam" sa svojom neutaženom gla�u za
profitom i svjesno ure�eno i demokratsko gospodarstvo, koje se
orijentira na �ovjeka. Sve što obe�ava brz i lak profit nije eti�no. Tu
su one gospodarske djelatnosti mafije i koruptnih društvenih
instancija na djelu, koje se bave prodajom oružja, prostitucijom,
trgovinom ljudskih organa, dje�jim radom, proizvodnjom i prodajom
tvrdih droga, zabranjenim igrama na sre�u i trgovinom ljudi. A
kapital od ovoga ne zazire.
Temelj zapadnog gospodarskog sustava je iskorištavanje kapitala
zbog sebe samog. Kapital je financijsko sredstvo koje ima svrhu
rasta - mora se pove�ati i akumulirati. Dobit ostvarena njime stvara
opet novu dobit, koja želi biti privatno investirana. Krvotok obrta
kapitala uvijek se iznova zatvara i to na višoj razini. Motor
kapitalisti�kog gospodarskog sustava pokre�e višak vrijednosti koju
zaradi uloženi kapital. U njoj su sadržane pla�e, investicije, otpisi,
rezerve, porezi/prirezi a prije svega dobiti. Kapital koji teži
eksploataciji svoju dobit traži u: pove�anju produktivnosti,
proširenju proizvodnje, novim tržištima, skra�enju vremena obrta i
otkrivanju i prodaji novih proizvoda.2 Bez permanentnog rasta
4
sustav se slama. On se naziva „dinami�nim" no to�nijom analizom
pokazuje se izuzetno labilnim.
Svjetska gospodarska kriza 1929 godine jasno je pokazala, da
harmoni�na samoregulacija kapitalisti�kog gospodarstva
principijelno nije mogu�a. Ova je kriza ustvari bila kriza sustava, u
kojem se ša�ica poduze�a - koja je dominirala tržištem - tako
konjunkturno ponašala, što se jako razlikovalo od prijašnjih
vremena, u kojima je konkurencija bila relativno slobodna: kod
pada konjunkture smanjivala se proizvodnja, kako bi se držala
cijena, a radnu se snagu otpuštalo. Spontani rast nije bio mogu�,
jer je potražnja za robom zbog manjka radnih mjesta i zarade stalno
padala. Iz ove kaoti�ne situacije vodio je samo jedan put za
spašavanje gospodarskog sustava ali bez dodira njegovih struktura
mo�i: stalno stvaranje dodatne kupovne mo�i ( to zna�i potražnje)
uz pomo� državnih investicija, kako bi se oja�alao gospodarstvo.
Koli�ina novca i dobara ravnomjerno je rasla, tako da nije moglo
do�i do inflacije. Ove uvjete su na poseban na�in ispunjavale
državne narudžbe, kao što je bila proizvodnja oružja i programi za
obnovu poslije rata. „John Maynard Keynes-u se mora pripisati
razvoj i istovremena utemeljenost u teorijskom tuma�enju
strukturalne krize njegovih dana, jedne ovakve gospodarsko
politi�ke koncepcije koja je nazna�ila mogu�nost intervencije bez da
obnaži stvarne razloge velikog gospodarskog dezastra."3
Zna�enje ljudskog rada
Sva ekonomska ostvarenja vrijednosti po�ivaju na ljudskom radu.
On je po�etak produktivnosti i tehni�kog napretka. Materijalni
napredak pak po�iva na više rada, to zna�i na radu preko mjere
5
neposredne nužnosti. U odnosu na ostvarenje vrijednosti uz
produkcijske faktore kao zemljište, kapital, rad i znanje (know-how),
ljudski bi rad trebao stajati na prvom mjestu. Time bi �ovjek
predstavljao srž ostvarenog gospodarskog u�inka a ne anonimni
kapital. Ovo ne proturije�i �injenici, da poslovi oko stvaranja
vrijednosti ulaze u pripremu za rad, proizvodnju strojeva ili razvoj
softwarea.
Me�utim što je radni proces apstraktniji i otu�eniji, a smisao za
postignuti u�inak radnika ili službenika više nije vidljiv, tim je
manja identifikacija s proizvodom ili postignutim u�inkom. Svaki
posao reducira se na job, samo da se u tom gospodarskom društvu
nekako preživi. O kvaliteti življenja ovdje ne može biti rije�i. Ponos i
svijest pripadnosti klasi radnika, kakva je bila s po�etka
industrijalizacije, izrodila se u nekakav nesvijesni privjesak
mašinerije, koja se o�ito više ne da zaustaviti. Konce vuku „oni gore"
- oligarhija (gospodarenje manjine) koje nitko efektivno ne
kontrolira.
Ljudski je rad znatni resurs proizvodnje. Uvjeti rada i pla�a znatno
odlu�uju o spremnosti za rad, eficijentnosti i angažiranosti.
Zada�a politike
U kapitalisti�kom tržišnom gospodarstvu glavna je zada�a politike
osigurati okvirne uvjete, u kojima �e se provoditi privatno
iskorištavanje kapitala. U to spada4
u�vrš�enje osnovica procesa kapitala kroz
odgovaraju�e vlasni�ko i radno zakonodavstvo,
garantiranje okvirnih uvjeta gospodarskog procesa
kroz pravno ure�enje tržišta i opskrba novcem,
6
koordinacija djelatnosti pojedinih gospodarskih podru�ja,
pri �emu je javna gospodarska politika odgovorna ako
spontano zajedni�ko djelovanje gospodarskih zbivanja
nedovoljno funkcionira,
korigiraju�e sudjelovanje državne politike u gospodarskim
procesima kroz smišljene mjere fiskalne, kreditne i
vanjskotrgovinske politike.
Krajnji cilj kapitalisti�ke gospodarske politike nipošto nije
maksimiranje sigurnosti „društvene dobrohotnosti", nego
osiguravanje uvjeta za iskorištavanje kapitala. Ovdje nije
bezna�ajno, da li se gospodarski sustav definira kao slobodno ili
socijalno tržišno gospodarstvo.
Kapitalisti�ko tržišno gospodarstvo i neoliberalizam
U središtu neoliberalne gospodarske koncepcije „stoji pretpostavka,
da je tržište kao institucija i tržišno natjecanje kao metoda
organizacije i razvitka, mo�nije od politike, a time i od svjesne,
usmjerene kooperacije kao signuma kolektivnih interesa".5
Neoliberalizam postavlja za cilj, da ljudi neposredno raspolaganje
svojim vlasititim sredstvima za ure�enje života ne udružuju u
parlamentima, strankama, sindikatima ili socijalnim pokretima,
nego ih delegiraju na spontane snage tržišta. Kao nagrada na
raspolaganju bi im stajala sretna individualna sloboda u privatnoj
sferi. Politi�ke zahtjeve neoliberalizma može se rezimirati kao
osvajanje politike spontanim snagama i vrijednostima tržišta. U to
najprije spadaju:6
uukkiiddaannjjee „„rraaddnnoogg mmoonnooppoollaa"" ssiinnddiikkaattaa,, pprriijjee ssvveeggaa jjeerr bbii
oommeettaallii ggoossppooddaarrsskkee pprroocceessee,,
77
ssttvvaarraannjjee „„mmrrššaavvee"" ddrržžaavvee,, ššttoo bbii oommoogguu��iilloo jjeeddnnoossttaavvnniijjuu
jjaavvnnuu uupprraavvuu,,
rreeoorrggaanniizzaacciijjaa ssttrraannaa��kkoogg ssuussttaavvaa ii ooggrraannii��eennjjee
ppaarrllaammeennttaarrnnee kkoommppeetteenncciijjee,, jjeerr ssee vvoolljjaa vvee��iinnee nnee mmoožžee
uussttaannoovviittii iizzbboorriimmaa.. IIzzaa oovvooggaa ssttoojjii sslliikkaa kkoojjaa ��oovvjjeekkaa uuvviijjeekk
vviiddii kkaaoo pprriinncciippiijjeellnnoo nneeiinnffoorrmmiirraannoogg,,
lliibbaarraalliizzaacciijjaa ttrržžiiššttaa zzaa „„sslloobbooddnnoo"" nnaattjjeeccaannjjee,,
ddeerreegguullaacciijjaa ii ddeecceennttrraalliizzaacciijjaa jjaavvnnoogg žžiivvoottaa,, ššttoo bbii uu kkrraajjnnjjeemm
eeffeekkttuu zznnaa��iilloo ddrraassttii��aann ppaadd ddrržžaavvnnoogg uuddjjeellaa uu bbrruuttoo
ssoocciijjaallnnoomm pprrooiizzvvoodduu ii pprreessttaannaakk ssoocciijjaallnnee ddrržžaavvee,,
pprriivvaatt iizzaaccii jjaa ddrržžaavvnniihh ppoodduuzzee��aa,, ttoo zznnaa�� ii ddaa bbii ssee oossttaattkkuu
ddrržžaavvnniihh iinnssttiittuucciijjaa oossttaavviioo tteerreett rrjjeeššaavvaannjjaa zzaajjeeddnnii��kkiihh
zzaaddaa��aa.. PPrriivvaattnnaa bbii ppoodduuzzee��aa ppoobbrraallaa „„vvrrhhnnjjee"" ii ttaakkoo
rreeaalliizziirraallaa ssiigguurrnnee ddoobbiittii,,
iizz rraazzllooggaa „„vveelliikkoodduuššnnoossttii"" nnee ssmmiijjee bbiittii vviiššiihh ddrruuššttvveenniihh
cciilljjeevvaa kkaaoo ššttoo ssuu ssoocciijjaallnnee pprraavvddee iillii ��aakk pprraavvaa nnaa rraadd..
Kako bi mo� tržišta i njegovu tržišnu ideologiju što više
cementirali, moralo bi se tržište, tržišno natjecanje i privatno
vlasništvo ponovno ustanoviti. Predsjednik Njema�ke
Gospodarske i Industrijske Komore (DIHT), Hans-Peter Stihl ovo
je zakukuljeno formulirao ovako: „Pod postoje�im uvjetima
državne kvote (udio državnih izdataka u bruto socijalnom
proizvodu- primjedba autora) od skoro 50%, socijalnog budžeta od
preko jedne tre�ine socijalnog proizvoda i prosje�nog optere�enja
doprinosima od oko 46%, poziv za obnovom socijalnog tržišnog
gospodarstva može zna�iti, da država mora biti „mršavija", da
tržišnom natjecanju treba dati više prostora, da socijalnu državu
treba reformirati i optere�enje porezom reducirati."7 Na što je on
8
mislio? Govori o socijalnom tržišnom gospodarstvu a njegovu
realnost želi ukinuti. Reducirano poresko optere�enje za njega u
prvoj liniji zna�i financijsko rastere�enje poduze�a. Osim toga tržište
rada treba „deregulirati i fleksibilizirati", što se najlakše postiže
time, da se oslabi sindikate a državu degradira na no�nog �uvara.
Ako se tržište ne uredi sveukupno društveno i smisaono, a država
se odrekne svoje nadvišene i balansiraju�e politike prihoda i tržišta
rada, konsekvencija bi bila masovna nezaposlenost. Iz ovoga
proizilazi, da bi financiranje socijalno orijentirane države bilo
nemogu�e, jer bi porezna kvota padala. Upravo to žele teoreti�ari
neolibaralizma i traže za to op�u akceptanciju. Ideološka zada�a
neoliberalizma je „prikazati nezaposlenost kao posljedicu politi�kih
intervencija u gospodarske- procese i dokazati, da može postojati
samo jedan oblik društvene organizacije, naime slobodno tržište,
neometano tržišno natjecanje i neograni�eno privatno vlasništvo."8
Zahtijeva se pod�injenost modelu, koji ne nudi nikakvo rješenje
svjetskih problema kao što su nezaposlenost, uništavanje prirode i
socijalno siromašenje. Umjesto krizne intervencije zahtjeva se krizni
managemant, to zna�i upravljanje krizom (ne njeno rješavanje),
problemi se „odsjede" a rješenja za poboljšanje se ne nude. Izjave
ekonomista „orijentiranih na tržište" o sadašnjoj gospodarskoj krizi
�esto prestaju poimanjem globalizacije, koje se pre�esto rabi za
svašta. High - tech, komunikacija internetom, niski transportni
troškovi ("just in time") i bezgrani�na slobodna trgovina, stapaju
cijeli svijet u jedno tržište, izjavljuju oni. To stvara oštru
internacionalnu konkurenciju upravo na tržištu rada. Evropski bi
poduzetnici nova radna mjesta stvarali samo u jeftinom inozemstvu,
kako bi sa�uvali vlastitu sposobnost konkurencije (i maksimirali
9
dobit). �ovjek se mora privikavati na niži standard, remen treba još
više stezati. Ina�e bi uposlenici premalo radili, dobivali bi previsoke
pla�e, imali bi predugi godišnji odmor i �esto bi išli na bolovanje.
Ovako tvrde predstavnici udruženja poslodavaca. Oni se svijesno
igraju strahom radnika od gubitka radnog mjesta o kojem ovise.
Globalni „restauratori" sustava otkazuju društveni ugovor
„Restauratori" sustava pokušavaju u znaku globalizacije otkazati
nepisani društveni ugovor države, kojim su se do sada socijalne
razlike držale u granicama preraspodjelom od gore na dolje. Model
europske socijalne drzave isluzio je, tvrde oni, a u svjetskim
relacijama je preskup. Za njih globalizacija znaci, da firme, koje
operiraju na internacionalnom planu, trebaju producirati na
mjestima jeftine radne snage, gdje se od poduzeca ne zahtijeva
zastita prirode i socijalna komponenta. Robu, proizvedenu pod
takvim uvjetima, treba prodavati u zemljama s visokom kupovnom
moci i na taj nacin stvarati veci profit. Citav ovaj scenario postat ce
zamkom u koju svatko moze upasti (ja sam vec pisao o zamkama
globalizacije). Bezgranicna sloboda kapitala vodi k neslobodi onih
ljudi koji su ostali bez posla, ili nisu u mogucnosti niti naci neki
posao. Ne radi se ni o kakvoj prirodnoj katastrofi, nego o smisljenoj
taktici zastupnika modernog kapitala. Oni u istom dahu odlucno
odbijaju svaku drustvenu odgovornost i nuznost pune zaposlenosti,
te vise demokracije.
U ovom globaliziranom svijetu kruzi novi zloduh: zloduh
,,kapitalizma bez rada" ili kako se to sada moderno govori ,,20:80%
drustvo".9 Nezaposlenost u meduvremenu moze svakoga pogoditi.
Pa sve ako bi i doslo do otvaranja novih radnih mjesta, moze ih se u
10
ovom dobu informacija bez problema locirati na bilo kojem kraju
svijeta ili kontinenta. Prema novim procjenama zastupnika
poslodavaca USA, 20% radnog sposobnog stanovnistva bi u
dolazecem stoljecu bilo dovoljno, da bi se ocuvala razina svjetskog
gospodarstva. Vise radnika nije potrebno, tvrde oni. Jedna petina
onih koji traze posao bila bi dovoljna za proizvodnju nuznih roba i
davanje onih visokovrijednih usluga koje se traze. Samo bi, dakle,
20 % stanovnistva moglo aktivno sudjelovati u zivotu i zaradi.
Bogati su nasljednici neovisni o svakom radu. Oni žive od kamata ili
od prihoda sa svojih posjeda.
Ako se temu o „budu�nosti rada" prepusti samo dosadašnjim
ekonomistima, politi�arima i managerima, onda se od njih ne smije
o�ekivati nikakvo konstruktivno rješenje nastalih problema koje bi
bilo u interesu ve�ine ljudi. Oni nisu nau�ili razmišljati a niti su
živjeli u sustavskim alternativama. Osim toga oni bi se morali odre�i
jednog dijela svojih privilegija i stvoriti si jednu drugu sliku svijeta,
koja sve dosadašnje stavlja u pitanje. Jednostavnije i dalje kasirati
debele pla�e u nadzornim odborima ili politici i kovati planove o
temeljitim promjenama gospodarskog sustava.
Ulrich Beck kaže, da javnu diskusiju o gospodarskim sklopovima i
njihovoj odgovornosti, štite tri mita:
1. Sve je komplicirano i stoga netransparentno
Fenomene zapravo treba gledati u njihovoj cjelini da bi se uo�ila
njihova me�uovisnost. Osim toga svaki uzrok ima svoju posljedicu,
tako da treba u prvoj liniji izfiltrirati samo interesni položaj onih koji
su u gospodarskom životu u prednosti.
11
2. Rast društva usluga koji je na pomolu, može spasiti jedino društvo
rada.
Ovo bi se veoma brzo moglo vratiti kao bumerang, naime tada, kad
odnos izme�u sekundarnog i tercijarnog sektora gospodarstva više
ne stoji ni u kakvom realnom odnosu. Samo se jedan zna�ajan
proizvodni sektor može služiti servisnim uslugama, koje onda mogu
postati dio lanca stvaranja vrijednosti ( na pr. automehani�arske
radionice, samostalni arhitekti, computorski programeri i t.d.). Sve
što ne doprinosti stvaranju vrijednosti a previše je zastupljeno,
nepotrebno crpi kupovnu mo� i veoma brzo postaje parazitnim (na
pr. posao odvjetnika, poreskih savjetnika, maklera, savjetnika
poduzetnika i psiholoških šalratana). Preoštro formulirano to bi
zna�ilo, da bi svatko otvorio svoj vlastiti kafi� i svatko svakome
prodavao kavu. To bi bilo kompletno društvo usluga. Dovoljno je
pogledati samo odvjetnike, koji moraju voditi bilo kakve postupke
samo da zarade novac.
3. Samo treba sniziti troškove rada, nestalo bi nezaposlenosti.
Snižene pla�e u prvoj liniji zna�e, da bi poduzetnici mogli ostvariti
još ve�i profit. Nezaposleni i dalje ne�e dobiti posla. Umjesto toga
opada kupovna mo� stanovništva, tako da za odre�enim
proizvodima nema potražnje. Ono o �emu se može diskutirati je
smanjenje dodatnih troškova rada, poreza i dugoro�no smanjenje
troškova stanovanja. Udio optere�enja gospodarstva kamatama
stalno raste - time rastu i izdaci potroša�a, a ne troškovi
proizvodnje.
Mnogim se ljudima ova tri mita svjesno ne žele objasniti jasno i
12
glasno. Oni trebaju biti dio op�e ideologije o neminovnostima stvari.
Osim toga treba posredovati dojam, da se date realnosti kona�no
ne mogu mijenjati.
Rast, rast, iznad svega rast?
Kao centralni preduvjet gotovo svih razmišljanja i programa za
stvaranje radnih mjesta, sigurnost sustava socijalnog osiguranja, i
dovo�enje u red državnih financija, uvijek se spominje jedino
gospodarski rast. No samim se rastom ne može odstraniti velika
nezaposlenost. �ak niti plus bruto socijalnog proizvoda od 2% na
tržište rada ništa ne djeluje. Tko igra na kartu rasta, kako bi
odstranio nezaposlenost i osigurao funkcioniranje socijalne države,
gradi na pijesku. Politika dogledne budu�nosti mora se pomiriti s
padom stope rasta gospodarstva. Pa niti princip ja�anja kupovne
mo�i masa, tako gledano, ne može biti lijekom za sve.10 U jednom
kona�nom sustavu kao što je zemlja, beskona�ni rast je nemogu� i
nelogi�an. Isto tako je fatalna pretpostavka o neograni�enosti
ljudskih potreba.
Me�utim što je izgleda ipak neograni�eno, to je ljudska
nerazumnost. Ako im se ne postave granice ponašat �e se
begrani�no:opskrbljivati se stekovima iz Argentine, imati pred
vratima tri automobila, par puta godišnje i�i na godišnji odmor... i
koristiti prirodu kako se kome svi�a. Umjesto toga ljudske se
potrebe moraju dovesti u ravnovjesje s prirodom i okolišem. Manje
je više.
Na svijetu se 90-ih godina proizvelo robe u vrijednosti od preko
13
sedam bilijuna dolara. To je više od polovine proizvodnje od po�etka
ljudske civilizacije do polovine prošlog stolje�a. Kod realnog rasta
gospodarstva od 2,5% udvostru�uje se socijalni proizvod svakih 28
godina. Svaka generacija proizvede i potroši više od svake
prethodne. Da ovakav razvoj u najkra�e vrijeme mora „minirati"
granice naravnog okoliša, mora svima biti jasno. Iz toga slijedi, da
se sposobnost za budu�nost može osigurati jedino time, što �e
industrijske zemlje svoju primarnu potrošnju energije smanjiti za
50%, upotrebu fosilnih goriva: uglja, nafte i plina za 80 do 90%, ili
ih zamijeniti drugim za prirodu podnošljivim energentima. Potrošnju
sirovina mora se tako�er smanjiti za 80 do 90%, odnosno adekvatno
pove�ati „produktivnost materijala"11
Kad ve� govorimo o rastu, onda treba re�i i to, da se može raditi
samo o kvalitativnom rastu. Uporan rast ukupne gospodarske
kvalitete življenja može te�i samo uz smanjenje potrošnje (ili bar ne
njeno pove�anje) neregenerativnih resursa. Onda optere�enje
prirode ne bi više raslo. U kvalitetu življenja bi spadala intaktna
priroda, �isti zrak, �iste i bistre vode, školstvo, kultura i društveni
život.
Preduvjeti trajnog gospodarskog razvoja su biološke, kemijske i
fizikalne regenerativne snage prirode. Herman Dayl formulirao je za
ovo tri pravila (pravila trajnog rasta):
1. eksploatacija regenerativnih resursa (na pr. tla, zraka, šuma,
vode, biomase) ne smije prije�i koli�inu njihove regenerativnosti.
2. Neregenerativi resursi (pijesak, kamen, minerali, nafta, ugalj,
14
prirodni plin) mogu se koristiti samo u onoj mjeri, u kojoj se
na�e zamjena u obliku regenerativnih resursa ili stvori viša
proizvodnja regenerativnih ili neregenerativnih resursa.
3. Emisije u prirodu trebaju se orijentirati na optere�enost medija
okoliša (tla, vode, zraka) i funkciju regulacije ekosustava. Oni ne
smiju prekora�iti sposobnost regeneracije medija.
Kvantitativni rast mora se nadomjestiti mjerama kvalitativnog rasta
podnošljivim za prirodu. Internacionalno usaglašen racionalni
odnos prema postoje�im resursima mora biti dobro planiran i
pouzdan. Ina�e �e biosfera planeta zemlje ispasti iz balansa.
Rastu�a potrošnja resursa i okoliša multiplicira se s rastu�im
stanovništvom. Gospodarski proces sklon eksponencijalnom rastu
li�i na turbo stroj, �ije se duhove više ne može dosti�i.
Korištenje prirode, uvažavanje op�ih standara glede njenog
o�uvanja više ne može biti besplatno. Treba nagra�ivati štednju
energije a ne poticati razvitak tehnologija za njenu štednju. U
ra�une za transport svih transportnih sredstava, mora se ura�unati
i prouzrokovano optere�enje prirode štetnim emisijama (tvarima).
Kod ovoga se u Europi mora harmonizirati na�in oporezivanja
energije, jer se štetni efekti korištenja energijom i sirovinama
(najmanje 300 milijardi maraka) u takvim ra�unima ne pokrivaju.
Poduzetniku je unosnije racionalizirati radna mjesta ( dakle
otpustiti radnike) nego smanjiti potrošnju kilovat sati.12
Proizvodi se transportiraju cijelom Europom i svijetom na
nedopustiv na�in, i to s namjerom usre�ivanja ljudi. „Nose se sove u
15
Atenu": cvije�e se iz Kolumbije transportira u Holandiju, pivo iz
Kopenhagena u metropolu piva Munchen, japanski automobili u
zemlju automobila Njema�ku i t.d.
Kao posljedica ubrzanih promjena u gospodarstvu i društvu po�ev od
18 stolje�a, nastaje „novi svijet". Njegov najzna�ajniji signum bio je
intenzivni kvantitativni rast: gospodarski rast, rast pu�anstva, rast
gradova, rast u podru�ju znanosti i tehnike. To je imalo za
posljedicu nemilosrdnu eksploataciju i uništavanje prirode,
stvaranje za život sve opasnijih vojnih proizvodnih kapaciteta.
Intenzivni gospodarski rast zna�i proizvodnju robe u što kra�e
vrijeme, dok je rok njenog trajanja sve manji. U me�uvremenu se
nalazimo „na kraju neograni�enog rasta" (Karl Georg Zinn).
Intenzivni rast neminovno izaziva promjene postoje�ih struktura.
Pove�anje proizvodnje dovodi ga do granice podnošljivosti, tako da
najkasnije od toga momenta na odre�enom tržištu dolazi do
stagnacije, što uvjetuje daljnju racionalizaciju i „tehnološku"
nezaposlenost. Samo tako dugo dok nastaju branše rasta ili
umjetnih potreba, mogu se - pod kapitalisti�kim okvirnim uvjetima
- sprije�iti dramati�ni gubitci radnih mjesta. Ina�e se u zrelim
zonalnim gospodarstvima može govoriti o tendencijama
slabljenja potražnje izazvane zasi�enoš�u (bogatijih slojeva).13
Kona�no slabo pla�eni i nezaposleni radnici znatno trpe od gubitka
kupovne mo�i zbog op�enitog slabljenja kupovne mo�i izazvanog
nepravilnom raspodjelom.
Fizi�ko i psihi�ko zasi�enje potreba - to zna�i onih koje se odnose
osiguravanje temeljnih životnih potreba i subjektivno
doživljavanje manjka - ne�e promijeniti niti penetrantno i nasilni�ko
reklamiranje. Ono samo dokazuje besmislenost velikog broja roba i
usluga. Mnogi su proizvodi time dovedeni do apsurda: tehnika više
ne izaziva efekte pospješivanja rasta. Posljedica toga je globalna
hiperprodukcija koja se bori za izvoz (sve do izvoza oružja kojim se
vode ratovi u ne�ije tu�e ime (ovo je vrijeme krivotvorenih slika i
osaka�enih istina) i provode „programi obnove" poslije njih).
Konzervativna izaziva�ka retorika koja pokušava eliminirati
posljedice kraja rasta, sve više poprima groteskne oblike.
Dosadašnja ideologija rasta treba nositi orijentaciju na staro i
naslije�eno. „Blagostanje bez rasta" (Karl Georg Zinn) nije mogu�e
zamisliti. Njihov optimizam savla�ivanja - koji nalazimo u literaturi
tržišnog gospodarstva - eufori�no govori o tre�oj industrijskoj
revoluciji, o informacijskom društvu u nastajanju, inovativnim
proizvodima, mršavim strukturama, deregulaciji, o postizanju trajne
profitabilnosti i t.d. No oni ne nude nikakvu kompetenciju za
rješavanje, za koordiniranu, odgovornu i pouzdanu gospodarsku i
društvenu politiku bez uništavanja prirode i nezaposlenosti.14
Odgovorni nemaju sluha za oficijelne ili privatne alternative. A ima
ih!
17
Kapitalizam izme�u zahtjeva za stalnim rastom i propasti
prirode
Razvijena kapitalisti�ka društva dosegla su razinu opskrbljenosti
koja je dostatna za podmirenje potreba. Te potrebe ne treba umjetno
širiti prema gore. Uništavanje prirode i vrsti flore i faune može se
zaustaviti jedino ako se zaustavi glad za profitom i ako je se usmjeri
u normalne, demokratski kontrolirane okvire.
Permanentno rastu�e gospodarenje zna�i, da rezultat gospodarske
aktivnosti ne može biti kratkotrajno maksimiranje dobiti bez obzira
na externe troškove i kratkovidno korištenje resursa. Taj rezultat
mora biti radikalno udruživanje kapitalisti�kog sustava korištenja.
To može zna�iti da investirani kapital ne mora baš uvijek donijeti
dobit. Promjena paradigme nadolaze�ih generacija zapovijed je
vremena.
Pojedinosti permanentnog rasta su :15
prirodu se smije iskorištavati jedino u okviru regenerativnih
resursa,
mora se sprije�iti svaki oblik rasipanja energije,
veliki tehni�ki rizici smiju se dogoditi jedino u inozemstvu i to
u onom omjeru u kojem su osigurani i kalkuliram. Atomske
elektri�ne centrale, na prijemjer, ne ispunjavaju ove uvjete,
proizvodnja dugotrajnih dobara, koja se mogu obnoviti
reciklažom, i koja se mogu popraviti. To posebno zna�i, da se
mora prestati s planiranim starenjem proizvoda,
uvo�enje principa sporosti. Proizvode se nudi po principu
sastavljanja u dijelovima koji dugo traju, tako da se u
19
svako vrijeme svaka komponenta može zamijeniti
kvalitativno boljom. Time poduze�a mogu izbje�i zamke brzine
i inovacija. zaustavljanje rasta stanovništva.
Ekologija, permanentni rast gospodarstva, socijalna pravda,
solidarnost i demokracija na jednoj i kapitalisti�ko tržišno
gospodarstvo kao i mo� multinacionalnih korporacija na drugoj
strani, isklju�uju jedna drugu. Iz do sada re�enog proizilazi, dakle,
da kapitalizam ne može riješiti niti jedan ljudski problem na
prihvatljiv na�in.
Ekološki na�in gospodarenja orijentira se na drugi termodinami�ki
zakon (zakon entropije). On kaže, da su sirovine vrijednije od
otpada. Svaka vrijedna primarna energija pretvara se njenim
korištenjem u manjevrijednu energiju. Svaki se resurs njegovom
eksploatacijom, preradom ili potrošnjom pretvara u otpad. Problem
je što mi radom, bez kojega ne možemo živjeti, ubrzavamo
obezvrije�enje našega okoliša.
Razlozi, koji kapitalisti�ki gospodarski sustav ve� davno nisu doveli
do apsurda, su slijede�i:16
proizvodni odnosi pokazali su se daleko fleksibilnijim, nego se
to moglo o�ekivati. To zna�i da ih se do sada nije dalo
„minirati" snažnim razvojem produktivne snage, nego se taj
razvoj fleksibilno prilago�avao a da pri tom nije promijenio
temeljnu strukturu.
Razvitak i primjena produktivnih snaga zaostajali su u svojim
mogu�nostima (na pr. u javnom prometu, proizvodnji zdrave
20
hrane, izgradnji ekoloških oblika proizvodnje, pri sve ve�em
korištenju regenerativnih izvora energije). Ali upravo se
pretvaranje produktivne snage u destruktivnu ne može
previdjeti: u to spada uništavanje i trovanje prirode,
bezobzirna eksploatacija svjetskih mora, tov stoke
neprirodnim na�inom (sada nam se priroda osve�uje BSE-om
kod krava i Kreuz-Feld-Jakobovom boleš�u kod ljudi.
Njema�ko - hrvatski antropofoz Rudolf Steiner još je prije 80 godina
najavio kravlje ludilo. 13. sije�nja 1923 godine iznio je postavku, da
krave polude ako jedu meso), razvitak tehnologija u proizvodnji
oru�ja koja u trenu mogu uni{titi sav život na ovoj zemlji.
Ekonomi su razradili sredstvo za pomicanje, suzbijanje i
prelociranje kriza akumulacije kapitala. Tu spada:
iskorištavanje resusra Tre�eg svijeta neadekvatnom
razmjenom i krajnjim intenziviranjem proizvodnje u
industrijskim kapacitetima.
Politika je u službi ekonomske funkcionalnosti gospodarstva,
tako da se gospodarske krize �ine politi�kim ( na pr.
nezaposlenost, manjak stanova, inflacija). Prelociranje
ekonomskih kriza u podru�je odgovornosti državnih i
politi�kih instancija hrani iluziju, da nam trebaju pravi
politi�ari koji �e svijet izvu�i iz krize. Sve dok gospodarstvo
odre�uje politiku ne može do�i do promjene kursa u smislu
ekološki i pravedno ure�enog svijeta.
Socijalne reforme realizirane su u onoj mjeri, koliko su služile
potrebama integracije radnog stanovništva, kako mu ne bi na
pamet pala revolucija. Posebno se nakon II. Svjetskog rata
21
pod pritiskom „konkurencije sustava" slijedila strategija
„bratimljenja" radnika i namještenika. Konflikte se ublažavalo
socijalnim partnerstvima i koncertiranim akcijama. U doba
neminovnog gospodarskog uzleta moglo se konkretno po�eti s
inicijativama izobrazbe i poboljšanjem dohodovne mo�i ve�ine
stanovništva.
Mediji i obrazovna infrastruktura kontrolirani od vladaju�e
manjine �inili su svoje, da ljude suptilnim konfekcioniranjem
širenja informacija i „posredovanja uvjerenja" držanjem i
pogledima emocionalno vežu na postoje�i gospodarski sustav.
Dolazi do narednog neminovnog koraka: socijalno tržišno
gospodarstvo mutira u ekološko. Pojedine politi�ke stranke
po�imaju govoriti o ekološkoj preobrazbi društva. Oportunisti
iz liberalnog i konzervativnog logora tako�er shva�aju, da to
dobro djeluje na publiku i u svoj repertoar preuzimaju isti
vokabular.
Budu�i kapitalisti�ko tržišno gospodarstvo dugoro�no ne osigurava
nužni rast poduze�a, sustav je svoj zenit principijelno prekora�io.
Za ukupno stanovništvo kapitalizam ne�e biti u stanju realizirati
rad za sve i život organizirati smisaono da bude vrijedan življenja.
Samozvani istraživa�i trendova mogu doduše tvrditi druga�ije i
govoriti o ogromnim „mogu�nostima i izazovima" kapitalizma. No to
ništa ne mijenja na �injenici, da se radi o isluženom modelu. Cini�ki
bismo mogli re�i, da �e se najkasnije onda, kad se poruši ili osuši i
posljednja šuma, potroši i posljednja kap pitke vode i iscrpi i zdanji
izvor nafte (što �e se dogoditi za 40 godina), postaviti novo pitanje o
22
ovom sustavu i karte ponovno promiješati. Ali to bi se moglo
dogoditi prekasno. „Principijelno je s o�uvanjem biosfere nepomirljiv
temeljni princip kapitalizma, naime spajanje viška vrijednosti i
akumulacije"17
Ako je jedan sustav odslužio svoje, mora se stvoriti drugi. To je
uvijek slu�aj kad stari gospodari i privilegirani više ne mogu ili ne
žele agirati. Principijelna preinaka jednog gospodarskog sustava
koja osigurava život, naravno ne funkcionira jednostavno kao
razrada jednog computerskog sustava. Ljudske se organizacije ne
daju tako brzo mijenjati, jer pokušaji rješenja, do kojih se dolazi
mukotrpno, ne funkcioniraju sami od sebe i u praksi se trebaju
pokazati.
Mora biti mogu� razvoj jedne pragmati�ne utopije („ono, što još
nije") kako bi se moglo prije�i iz faze definiranja u fazu realiziranja.
Po sebi se razumije, da se dotle mora puno toga uraditi. Najprije
ljudi moraju razviti svijest za društvene promjene, kako bi uop�e
mogli poboljšati životne uvjete. Put je cilj. Na tom putu mora se
napraviti puno malih i nekoliko odlu�uju�e velikih koraka. Jedna
kineska poslovica kaže: „I najdulji put po�ima s prvim korakom".
Dakle krenimo. I sretan nam put!
23
1 usp. Lothar Mayer, Ein System siegt sich zu Tode. Der Kapitalismus friRt seine Kinder, Oberursel 2993, S. 66. 2 Vgl. a.a.O., S.22 3 VVerner Hofmann, Grundelemente der VVirtschaftsgesellschaft, Reinbek 1970,
4 Vgl. a.a.O.,S. 101 5 Herbert Schui, VVollt ihr den totalen Markt?, Munchen 1997, S.53 6 Vgl. a.a.O. ,S.12f 7 Frankfurter Rundschau vom 7.4.1998, 8 Herbert Schui, a.a.O., S.56 9 Der Ausdruck besagt, dass ca. 20% der arbeitsfahigen Bevolkerung durch bezahlte Arbeit ein ertragliches Einkommen hat, der Rest gilt als uberflussig und entbehrlich. Vgl. Hans-Peter-Martin / Harald Schumann, Die Globalisierungsfalle, Reinbek 1996, S.220ff.
Vgl. die tageszeitung (taz) vom 28.5.1997. 10 11 Vgl. Uwe Witt, „Okologischer Umbau als Jobmaschine?" in: wsw (VVirtschaft - Soziales - VViderstand), Nr. 10/1998, S.9. 12 Vgl. Frankfurter Rundschau vom 7.4.1998. 13 siehe das Erste Gossensche Gesetz (Sattigungsgesetz), genannt nach dem deutschen Nationalokonom Hermann Gossen (1810-1858): Durch ProduktivitSttsvvachstum lassen sich Nahrungsmittel und lebensvvichtige Industrieguter herstellen, bis ein Sattigungsniveau erreicht ist. 14 Vgl. Karl Georg Zinn, Jenseits der Markt-Myten: VVirtschaftskrisen: Ursachen und Ausvvege, Hamburg 1997, S.141ff. 15 Vgl. VVolfgang Kessler, VVirtschaften im dritten Jahrtausend, Oberursel 1996, S.128ff. 16 Vgl. Franz Neumann (Hrsg.), Handbuch politischer Theorien und Ideologien,
Reinbek 1997, S.328f. Lothar Mayer, a.a.O. S.31.
17