1
MARJAN HAJNAL
MAGLE I DALJINE
PUT
Dali su mi cipele
A krenuh bos
A put je dug .
Svjetlo daleko prstom mi pokazali
A sakriše svijeće
A put je dug .
Koračam kroz noć
Sam … tiho … sam …
Osluškujem … bojim se …
Pruţam ruke u neizvjesnost
I nadam se .
Trebević, 23.10.1973.
2
ODLAZAK
Slutim kroz veo večeri blage
Odlazi i posljednji ţdral
U trenu tuge vjerne i drage
Jesenjih violina slutim ţal
Snu laganom predaju se lotosi
Stih o njima obasjava sive dane
Magla me u nepovrat odnosi
Kroz mokre i gole brestove grane
Visočica, 28.10.1973.
3
PJESMA SLIJEPOM PJESNIKU
Utisnuh u podsvijest jutro nemira
Okamenih u danu trag trajanja
Ispratih do zapada crvenog ratnika
Da osjetim daljinu i odsjaj neba bez osmijeha
I snom taknem tugu pjesnika
Ţelio sam
Da drage tajne odbace sidro vremena
I nada let odagna slutnje
Da tihi zov nove igre
Odgurne u zaborav duše krik
I jesenja pjesma zalebdi ponad grada
Da iščezne zvon okamenjenog pada
Na dodiru istoka i sna
Varajući kraj ispruţih mu ruke
A znam
Tuga pjesnika u oku mraka
Neće naći luke
4
POGREŠAN IZBOR
U polusnu lik
Osjetih da volim
I zauvijek gubim
Iz sjećanja
Moţda se varam
Ali u duši miran
Znao sam
Gubim u igri s prostorima
U lavirintu slobode
Zagubljen
O Ikarusovom
Tirkiznom nebu sanjam
Još samo u samotnost
Jesenjih večernjih lutanja
Po kiši
Zaljubljen
5
IGRA
Bezazleni i laki igrali smo neku igru čarobnu
Nismo znali da od početka igrali smo igre kraj
Bez straha od kazne htjeli smo tajnu skrivenu
Noćima bez sna jurismo na konjima kroz naš gaj
U podnoţju godina ne sluteći istine dah
S prvim trešnjama slavili smo slobode sjaj
Iz rosnih narcisa pili zvjezdani prah
U jednoj jeseni naslutismo naše igre kraj
Otkrismo koliko prolazni i usamljeni smo pod nebom
Zastali sleđenih pokreta i misli izgubismo korak
Ali pod oblakom jave sumorne zadovoljni samo hljebom
S usana nam nikada ne poletje osmijeh gorak
Nektarom opijeni otplovismo od obala mašte
I pčelinjeg mirisnog treptaja krila
Ostavismo da miruju i tuguju bez nas bašte
S višnjom na kojoj je gnijezdo grlica vila
Nismo ni osjetili da gubimo oazu svjetlosti
Da nećemo s tihom plimom dolazećeg dana
Sačuvati zanos naivne bezazlene smjelosti
I kao leptiri lepršati poljem dozreloga lana
6
PUSTINJAK
Neka utihnu vode jednog grada
Neka cvjetovi tiše zatvore krune
Kasno večeras opet će proći on
Sam , tih , bezimen ,
Poslije tolikih godina
Sa neizgovorenim ţalom
I sjetom u očima
I tugom u razlomljenoj duši
Sve je imao i sve volio
I sve izgubio
Što je na tren u besmislu sagorjelo
Neka sad tiše šume moćne vode
Nek miruje sad probuđeni grad
Proći će on
Bez pitanja na dlanu ,
Bez osude na usnama
Proći će
Kao i tolikih godina prije
Proći će on , tiho , sam
A uzalud je moţda čekati ga
Ako još prošle noći nestao je
U zagrljaju pustoši , bezglasno , tiho ,
Leptir stari , bezimeni , sam .
Visoko, 12.02.1974.
7
DAN
Dolaziš tiho
Kao djevojkin korak bosonog , snen
U zvuku tišine pokrećeš mir
Zaploviš stidljivom maštom dječaka
I strahom kradljivaca
Pritajiš se u sjeni rosnih cvjetova
I njihovih tajnih mirisnih poljubaca
Dolaziš tiho , nevino bijel .
Dolaziš tiho kao maja dah
Veliko Sunce u očima nosiš ,
Prevaru da skriješ
Daruješ ukradene poklone ,
Djeci se nevino smiješiš ,
A mač iza leđa kriješ
I nevino se smiješiš
Dolaziš tiho
Da psi na poţar ne upozore ljude
Ne čuje se ni lanca zvek
A ti si tu , zlokobniji od okeanske dubine
Donosiš kraj beskrajnom
Postaješ krvi kap na tek palom snijegu …
Ostaješ ukraden sam sebi i svom beskraju
I besmrtno sam , odlaziš nijem .
Visoko, 25.01.1975.
8
HOMO HOMINI HELIOTROPION
Bez ljubavi prema drugima
Bio bih kao suncokret bez sunca
Jedini suncokreti u polju
U moru ostaloga cvijeća
Kao par zaljubljenih mladih
Bili su jedno drugom
Veliko ţuto toplo sunce
* * *
U kišnoj i vjetrovitoj noći
Dva mala zagrljena suncokreta
Sanjala su jutro puno sunca
* * *
9
U polju dva suncokreta
Okrenuta jedan prema drugom
Kao dva samurajska ratnika
Zaustavljena pred besmislom
Neprirodnog kraja
* * *
Dva suncokreta u polju
U laganom naklonu ţutih korona
Kao zbunjeni dţentlmeni
Toga dana sunca nije bilo
* * *
Snen i usamljen suncokret
Grešnom voljom vjetrova
Iznikao daleko od svih
U jutru bez sunca
Jerusalem, 06.11.1997.
10
MAGLE I DALJINE
U neizgovorenim tajnama
Biti sakriven
Ili u šapatu purpurnih magli
U rosnom svitanju
Nad cvjetnim poljima
Biti dalek
Neznan i nepozvan
Ali blag kao san
Proljetnih pupova
Na granama bagremova
11
PLAVI CVIJET
Planinski plavi cvijet
Rijetke ljepote i njeţnosti .
Ako ga uberete ,
Odmah uvene ...
Ne pomišljajte da ga imate !
Ĉak ga ni ne gledajte predugo
Niti izbliza !
Pogled i misli vaše
Plaše ga .
13
SJEĆANJE
Od večeri blaga i topla kiša pada
Da u praskozorje
Za dobrog starca Arhimeda
Cvijet jedan
Plavi
Iz zemlje oslobodi
NEBO TAMNIH SLUTNJI
Noćas na nebu Arhimedove zvijezde nema
Iza Mjeseca se skriva
Od lutajućih rijetkih tamnih oblaka
ZA ARHIMEDA
Ne dirajte moje snove
Krugove ste već izbrisali
14
CIGANIMA SVIJETA
Cigani , volim vas !
Sa vama nikada nije dosadno ,
Vi nikada ne ostarite .
Ukradite me i prodajte !
Za jednu vašu pjesmu ,
Cigansku .
15
ZA VAN GOGHA
(Oprost prijatelju)
Ako povrijedimo prijatelja
Samopovređivanje nam neće pomoći da se iskupimo .
Dovoljna kazna je tuga zbog izgubljenog .
Ako ikada postanemo svjesni svoje krivice ,
Shvatićemo koliko je tuga spasonosna .
Ali , ako jednom izgubimo prijatelja
Izgubili smo ga
I tuga nam neće pomoći .
Ona je najplemenitija
I najrazornija kazna
Ne poigravajmo se njome
Ne gradimo joj hram u našoj duši
Ne priţeljkujmo je
I ne stvarajmo joj putokaze
Prema nama samima .
Nakon što smo povrijedili
Povrijedili smo sebe
Ranjavanje drugih
Trostruko je ranjavanje
Nestaju
Mi
On
I Ja
16
MOŢDA ĆE PREŢIVJETI STID
Moţda će preţivjeti stid
Glasnik i utjeha ,
Brana od bola ,
Nada nad nepovratnim padom .
Stid
Poziv , zov i izazov ,
Pred kojim se ne zna da li se ţeli ili ne ţeli .
Prikriven , bez kojeg ne bi bilo umjetnosti
Vladar čeţnje , straha i uma .
Stid
Posljednja brana od beskonačnosti
Moţda samo varka sna
Tek tanki prebačeni veo
Preko savjesti
Ili svilena mreţa
U koju će se splesti
I on sam
Njen tvorac
I protivnik
Doktor Misterije Tuge
17
DOBRO JUTRO , TUGO
Zašto samo
“ Dobar dan , tugo ”
Zašto ne i
Laku noć i
Dobro jutro ...
OKEAN TUGE
Još ne vidjeh takav okean tuge
Kao u krupnim , vlaţnim ,
Smeđim očima
Lijepe i nesretne Orli*.
-----------------------------
* Hebrejsko ime Orli nastalo je od riječi “or” (svjetlost) i “šeli” (moj,a); “li” (meni), ima značenja: moje svjetlo, meni svjetlo, svjetlosti moja
20
POSLJEDNJA ANTIGONA
Da li ste ikada dostigli visinu svoje sjene u vremenu ... ?
Da li ste osjetili da ste istrgnuti iz svih sjećanja
I da vam neko neznan hoće skriti
Bijele , ţute i crvene cvjetove lotosa
Iz svjetlucavih bistrih voda
Vašeg bezbriţnog djetinjstva ?
Da li vam se dogodilo da ţelite misli pretočiti u govor
A glasa nema , ni suza nema
Dok plač vam dušu preplavljuje ... ?
Samo bol nijema
U beskonačnosti praznine dogorijeva .
U ponoru Tuge da li ste se našli
Krivicom silnika surovih i slijepih
Koji nepozvani lutaju
Kroz prostore snova plemenitih usamljenika ?
Na hladnoći svijeta bez savjesti i milosti
Podigoste vjeru u neduţnost vašu ,
Sumnju ste potisnuli nadanjem , a ono ,
Ono odletje
Preko Duge
Sa posljednjim Kišnim Leptirom .
Jeste li se moţda zapitali nekada :
Ko će kosmosom razvejati
Prah vaše nevinosti ... ?
Jerusalem, 10.01.1996.
(Preţivjelim ţrtvama rata)
21
ALHEMIĈARI ZLA
Oni nikada ne sanjaju
Drugo što do košmare
A kada se probude
Razaraju sve u čemu
Ne prepoznaju aveti
Iz mračne agonije duša
Bez neba i sudbine .
Ţivot je za njih nesavršen
Zato ga dopunjavaju
Dijelovima svojih košmara .
Berlin, 28.05.2000.
22
MOJIM IMENOM SE ZVASTE
Gospodar svjetova
Ne ţeli krvne darove i ţrtve ,
Zatrovane vode i vazduh
Spaljene šume , polja i domove .
Koje li sve gluposti ne čine
U Ime Njegovo
Zloupotrijebljeno
Krivotvoreno
Zaboravljeno
Ime
Koje drsko prizivaju
Ne misleći da će biti upitani :
“ Zar Mojim Imenom se zvaste !? ”
Jerusalem, 17.1.1997.
23
JESENJI SUSRET
Bio sam list mlade breze
Pored rijeke
Dok me jesenji vjetrovi nisu
Lagano spustili Na mirne i moćne vode .
Sada skupa odlazimo
Tihi , sneni
I moţda srećni
U neke nove modre daljine
Ili vječni zaborav .
24
MISLI MOJE I JA
U plaveti plavoga sna
Na rijeci bez dna
Plovimo misli moje i ja
* * *
Jesenje magle na Igmanu
Tiho se igraju
Sa zracima Sunca
U vrhovima borova
* * *
Blagost pod snijegom smirene planine
* * *
Stara i uvijek dobra priča
Vodeničnog kola
Na ţubornom bistrom potoku
* * *
Ništa novo u drevnoj luci Jafo
Samo je opojni miris mlade smokve
Najavljivao još jedno proljeće
* * *
Miris krvi na Balkanu , opet .
25
O , JERUŠALAIM !
Kada bi znao …
Ali ti spavaš i ne znaš
Sve uzroke nevolje tvoje .
Zašto ime ti je Grad Mira
Ako mira nikada bilo nije
Pred zidinama od kamena ogromnog bijelog ?
Umjesto mira samo za roblje znaš
I ruševine u tebi i oko tebe .
Zbog tebe Grade Mira
Nemiri cvjetaju po svijetu
Kao makovi opojni .
Šta je to u tebi
O , Jerušalaim ,
Pod Suncem i kišom
Kamenu nedoplakani ?
Jerusalem, 12.05.1998.
26
O MUDROSTI LAŢI
Laţ laţi
Do laţi laţ
Kome istine
Kome laganja draţ
Laţ istine
Istina laţi
Laţ sopstvo
Preko istine traţi
Bol istine boli jače
Od boli laţi
Laţ bolna
Kao tamna utjeha
Jedina još istina
Kome veo istine treba
Preko tako tople laţi
Kome traganja trebaju
Za istinom
Kad bol laţi
Takvu svjetlinu nudi
Da sa njom i za nju
U smrt odvode i sami idu
Slijepi i ludi
Laţ laţi u istini leţi
Od istine bezumne
Umni gine
Pravedni bjeţi
27
Ĉemu istina
Pored opojne laţi
Ĉijem vrtlogu tmine
Sve teţi
Njome se kudi
Za njom se ţudi
Na kartama sve gubi
I do smrti ljubi
Za laţ
Za laţ u laţi
Za istinu laţi
Misao lopova i umjetnika ista je
Za laţ ako snage nemaš
Da ne bi zalud
Kao lotos bez jezera sveo
Da laţ ne bi rekao
Istinu nikada ne kaţi
Samo svjetlost ljubi
Do smrti i u smrti
Ljubi i ne reci
Ne kaţi
Da ne bi izrekao istinu
Da se ne bi spotakao
Na sopstvene
Laţi
28
SA RUBA SMISLA VREMENA
Sumrak stiţe iza breza u moj san
Snijeg lagano prekriva tragove
Postajem izgubljen , zaboravljen i sam .
Bliski i izmireni zemlja i ja
U uzajamnoj potrazi za blaţenstvom
Prelazimo u jedinstvo Iskona .
Nakon molitve za oprost
I prevladanog neprijateljstva čovjeka i tla
Predajem se slobodi na bijelim talasima vječnosti .
Kraj , ali ne i početak novog kraja
U beskrajnom pribliţavanju
Kraju bez početka .
Savršenstvo bez trajanja ,
Beskonačnost i prevladanost ponovnog stvaranja .
Hladna snjeţna prostirka postaje prijatna ,
Gostoljubiva i topla
Posljednji pogled kroz oblake
I još jedan odsjaj neba
Sa ruba smisla vremena …
Nad usnulim vodama
Lebdi samo još prah
Sa krila posljednjeg kišnog leptira .
Visoko, 28.03.1981.
(Pjesma posvećena stradalom planinaru)
29
POVRATAK
Dubokim vodama
Dalekih mora plovio sam
Ali ţubor malog potoka
Kraj kojeg provedoh rano djetinjstvo
Najdraţa mi osta uspomena .
Zbog tog potoka i njegove bistrine
Napustih duboke misli
Izronih iz okeanskih ponora
I zavoljeh jednostavnost jer shvatih :
Sva umnost svijeta
Manje je vrijedna
Od ljepote maslačka
I prvog radosnog leta lastinog repka
Od rosnog cvijeta
Do rađajućeg Sunca .
30
TRAGIĈNA DILEMA
Tako sam nesretan stao
Između stihova Jesenjina , Ljermontova i Lorke
Kako da jednoga volim više od drugoga ?!
Koliko bi tek Cvetajeva ,
Da je umjesto mene ,
Bila očajno zbunjena ?
31
PODKAMENI SNIVAĈ
O meni nisu rekli
Ĉak ni naslutili nisu
Koliko sam duboko zakopan
Grdnom stijenom pritisnut
Odbačen do samog dna ambisa
Bez milosti i bliskog svoga
Gdje se ne zna ni za Crnog
Ni za Boga
Dobar da sam bio neki rekli su
Zao da bih bio drugi htjeli su
Ni ovi ni oni znali nisu da sam bio
Samo sjena vremena
Gore od Prometeja
Bez pomilovanja
Na nebesku hrid okovan
Sada lutam i sanjam moje svanuće
Sunce pred dlanovima
Malo , cijelo zagrljeno rukama
Toplo , samo moje , bar ovoga trenutka
Dok sanjam
Pustite me , molim vas ,
Još malo da sanjam
I ne kradite moju stijenu
Moj pokrov
Moj dom
Moju sjenu
32
Ne prenosite nikuda moj kamen
Prevelik je grijeh
Nije to muzejski dekor
Ne prekrivajte zemljom ono što je još od neba
I ne iznosite na svjetlo ništa
Što zemlji već pripada
Ne dirajte ni faraona ni Vikinga
Ni kralja ni prosjaka
Ni Maje ni samuraje
Ni nas Dobre
Snene
Bosanske
Jednom , ipak , dok i samo nebo spavalo je ,
Meni usnulom , uzeste ga ,
Iz njedara majke zemlje iščupali , oteli ,
Moj kamen bijeli
Meni
Koji glasa nemam …
Vi ! O , vi , bez savjesti ,
Nemišljenjem što mislite i tek nedjelom govorite,
Imena da nemate !
Ako kamen ne vratite
Kako ću bez njega snivati ?
Od tmine vaših paklenih umova
Sagorjeću na vječnoj hladnoći
U noći tegobnoj ,
Bez Mjeseca
Zar ne znate … ?
Zar nikada ne sanjate … ?
Zar ništa drugo sem jave košmarne nemate … ?
33
Sada ne biti je biti
A biti je sanjati
Ako ne sanjam nisam bio niti ću biti
I ne znam , bez kamena ,
Kako snivati
Ja
Koji koplja bojao se nisam
Sada …
Strah me je …
Kako će me prijatelj bez kamena pronaći ,
Gdje će cvijet staviti
I kako ću moj grijeh okajati
Ako nisam pritisnut stijenom strašnom
Što me mori ali
I čuva
Od svih što prekopavaju svetinje ?
Vratite mi dragi kamen moj
I ne samo moj
Odnijeli ste odmorišta i zaklon
Moje djece
I mojih pradjedova
Mojih dragih susjeda …
To nije samo kamen
U njemu je moje srce
Koje pati zatočeno
Kaţnjeno
U njemu je svjetlost moje duge
Moje nade
Moje tuge
U njemu su najtiše pjesme , ikad ispjevane .
34
Prislonite uvo i čućete moj smijeh .
Dotaknete li moj kamen , bez zlobe ,
Dotakli ste uspomene na ljubav
Stidljivu
Iskrenu
Prvu i zanosnu …
Dvostruko me pokradoše .
Oni koji mi kamen oteše ,
Rekoše :
“ Samo kamen to je ,
Eksponat dobar ,
Prenesimo ga … ”
Uzeli su ga , ništa nije krađa
I ništa sveto i ništa zlo nije
Za ništavne , kakvi su bili i oni
Koji mene nekad kukavički presretoše
Na mojoj zemlji
I moje Sunce ugasiše …
U planini
Poljana okruţena vijencem borova
Plače bez kamena kog su odnijeli
Za dekor prljave bučne ulice
Da se ubice iza njega kriju
Da i njega
Kamen
Izranjave i ubiju
I moje srce u njemu .
Zar ne znaju da je to krov
Za moj podzemni dom ?
35
Zar su izabrali taj moj krov da odnesu ,
Mojom kaznom
I mojim prokletstvom da se igraju … ?
Zato vi Bošnjani davnašnji ,
Koji niste oni , vi Dobri , moji ,
Moţda ne tako daleki ,
Vratite mi moj kamen nadgrobni
Da ne bih bio tako nezaštićen
Zaboravljen i sam
Daleko od moje braće
I borova
I vukova
I snjegova
I svitanja
I vjetrova
I cvjetova
Plavih njeţnih
U kosi moje drage
Što me sa sjetom
I čudnim predosjećanjem grlila
Pored potoka
Ispod borova
U uzglavlju Kamena
U kojem će klesar
Kad me više nikad ne bude
Zatočiti moj smijeh
Moju suzu
Moju dušu
I moju ljubav – jedini moj grijeh .
Sarajevo, 12.07.2001.
36
SINDROM BODLEROVE KARME
(Zamke i prevare)
Pustimo Bodlera ,
Zla karma mu je bila .
Ničeg u pijanstvu nema
Osim odgurnutog straha
Ničeg osim laţi
O zanosu i strasti .
Umjetnost to nije ,
U bijegu utjehe nema
Dok smrt je
U čaši opijuma na straţi .
Snaga duše to nije
Tonuti u bolu i samosaţaljenju
Ili čeznuti za smislom
A dozivati aveti iz krvi
Pa poslije sam
Plakati u blatu .
Thanatos i Morfej
Gospodar su i sluga
Povezani mostom
Zabluda i bluda ;
Mlad , svjeţ ţivot im je hrana
U carstvo oholosti i neposluha
Omamljen doveden
Zatočen , zaveden .
37
Odbijte tu zlokob
Ĉiji kraci puze prema vama
Zatvorite prozore uma .
U savjesti i dobroti
Neporobljive i nepotkupljive
Pronađite čuvare
Da vas neman ne uspava
Ne otrgne i do dna vam ne ispije
Volju i nadu
Da vas ne ostavi bez ljubavi
Za novo jutro
Za prijatelja
Za sebe same
I najbliţega svoga .
U savjesti i dobroti
Vaši su najbolji čuvari
Ĉuvajte se groznog nauma
Pred izazovom otrovane jabuke
Zatvorite sva vrata i prozore uma .
38
ŢIVOT ĆE POBIJEDITI
Nijedna bol neće ostati
Na licu Plave Planete
Jer ovaj maj
Nema svoj kraj .
Ništa neće odagnati osmijeh
Sa usana usnulih pjesnika
Odabranih na spomen
Tvorcu svjetova .
Nema svoj kraj
Ovaj dan ,
Nošen jedrima vjetrova ,
Dan
Razdragan
U plesu i naklonima ,
Vodenih cvjetova .
39
KIŠNI LEPTIR
Tako rijetki koji me vidješe
Poslije su uzalud čekali
Da se ponovo pojavim .
Neki su postavljali mreţe
I druge lukave zamke ,
Ostali su vjerovali
Da zapravo i ne postojim .
A ja , lagan kao bezazlena
Bezbriţna djetinja misao
Letim , plešem ,
Slobodan , razdragan ,
Od bambusa do kaktusa
Od narcisa do lotosa .
Znam da postoji zlo
I zato sam često , često nevidljiv .
Plavi kolibri mi je brat
Ali kišni oblak najbolji mi je drug .
Otkriću vam zašto :
Na kapima kiše , kao na harfi nebeskoj ,
Svjetlucavim dodirima krila ,
Najljepšu muziku , za mene samo
Moja draga svira
Muziku što lebdi sferama eona
Pored Saturnovih prstenova
Kroz zvjezdanu lepezu duginih boja .
Yaffo, 26.03.2002.
40
ZA WALTERA BENJAMINA
Već sam skoro Tvojih godina , Ben ,
A još nisam dosegao misao
O estetici tragičkog trenutka .
Bio si moj uzor
Ti si me probudio iz sna
I nisi bio nevjeran otadţbini , kako kaţu ,
Bio si samo
Ljudski jak
I ljudski slab .
Ben , danas bismo bili prijatelji ,
Skakali bismo kao srndači sa stijene na stijenu ,
Poslije se bučno prepirali oko Empedokla
Ili , odmarajući se noću pored planinskog potoka ,
Zadubljeni svaki u svoje ćutanje
I zadivljeni veličanstvom kosmosa
Sanjarili bismo o svijetu
Stvorenom samo za umjetnike .
Prever je u pravu ,
Rat je velika besmislica …
Zbog njih zlih ,
Danas više nema takvih kao što si bio Ti …
Oprosti , Ben , ne bih da Te tješim ,
Ti si to shvatio prije svih i bolje od svih :
Ovaj ţivot je čeţnja i ukleta varka ,
Igra lutanja kroz okean slutnji ,
Proročanstava i nadanja …
Vjeruješ li danas ipak u spasenje , Ben ?
41
Da li je Tvoj put kao i moj ,
Ili sam ja neosjetno ,
Bez namjere da Ti smetam
Našao se na Tvom putu ?
Ne budi cinik ,
Nepotrebno je htjeti obmanuti me
Za neko “ moje dobro ” ,
Suviše smo daleki u sudbinama ,
Nije riječ o tome …
Ja sam samo
Kao i Ti vidio taj odsjaj
Krajička duge
U modrom ponoru vremena
I blistavom krugu igre sna .
Jerusalem, 07.04.2002.
42
MOJA MANON
Od moje duše si odlepršala , Manon ,
Varljiva i strasna
Tako mila i laţljiva
Moja nevjerna Manon
Volio sam te
Kao planinski usamljeni borovi što vole prvi snijeg ,
Kao što oblaci vole vjetrove
Koji od jezera dalekih donose divlje labudove
Moja Manon
Ukrali su te ko zna za koga , i ko zna gdje …
Da li me se zaista ne sjećaš više
Draga Manon ?
Zbog tebe sam sve dao Ciganima
Da te nađu i čuvaju
Jer samo još oni znaju za ljubav
Znam ,
Pripada mi ta moja sudbina
Ti si moja duša i nevjerna si
Koliko i ona sama nevjerna je
Ti si pošla zbog nje , za njom ,
Samo ne shvatam
Zašto baš sada poletjela si ,
U trenutku silnog nevremena
Kada se svi drugi sklanjaju ?
Imaš li krila za to ,
Malena moja Manon ?
43
Oluje ne znaju za milost
Raznijeće moju dušu …
Ako ikada poţeliš da se vratiš
Gdje ćeš tada ti ?
Pogledaj tvojim , mojim zelenim očima ,
Imaš li krila za taj samotni let
Kroz ovaj svijet ?
Manon ...
Stockholm, 25.04.2000.
(Kćerki Deani)
44
ORIONSKE STAZE
I ove noći
Snovi me slijede
Kao vukovi me love
Lutam među borovima
U potrazi za stazama skrovitim
Koje samo jelenima poznate su
Snovitim .
Ne vjerujem snovima ni njihovim tumačima
Zato nikada ne prizivam san
On je od sjena i utvara satkana varka
Dolazi sa granica uma
Nepozvan , sam ,
Kao tiha i kobna vikinška barka .
Skoro beznačajna slika jedna , ipak ,
Kao tajna nemirna u mislima mojim osta :
Pod svjetlom Oriona
Na obzorju noćnom vidjeh ptice
Velike , bijele , uplašene ,
Odlijeću , prije jeseni …
Kroz igre sjena polusna
Ne spoznah istinu :
Jesmo li zaboravljeni u svijetu bez snova
Ili smo san usnulog svijeta ,
Da li je san o svijetu stvaran
Ili je cijeli svijet trnoviti
Tek bolnim nadanjima
Isprekidan i nedosanjan san sjenoviti ?
45
KAKTUS
Trovali su moju dušu
Pretvorih se u kaktus
Što procvjeta samo jednom
U hiljadu godina
Samo jednim cvijetom
Ţutim , bez mirisa ,
Ali i bez otrova
46
ODA NEBU
Gledamo prema nebu ,
Od neba očekujemo pravdu i kišu ,
Bojimo se kazne nebeske ,
Molitve na koljenima upućujemo nebu
Nekada za ţivot ,
Nekada za smrt .
Znake neba očekujemo ,
Glas s neba prizivamo ,
Nebo prisvajamo i “ čuvamo ” ,
Pod kapom nebeskom se volimo ,
Nebom se kunemo ,
Nebesima zahvaljujemo ,
Pod golim nebom griješimo ,
Ispaštamo i praštamo .
Ponekad nebo grdimo , psujemo ,
Ĉak u nebo i pucamo ,
Nebo-dere gradimo ,
Fabrikama oduzimamo nebu boju i miris I dok ptice slobodne lovimo ne znamo
Da nebu ih krademo .
Smrtonosne bučne zmajeve zrako-ţdere puštamo ,
Da u nebu N ili TN-bombe isprobamo , i tako
Nebo samo kvarimo i ono tada biva nebo sivo ,
Rasplakano ,
Uraganima i gromovima raskidano ,
Pa poslije velokodušno ,
Jer nas voli i lako nam prašta ,
Opet nad planinskim livadama umireno ,
U tirkizna jezera zagledano …
47
Bezbrojne igre svjetlosti nebo nam nudi ,
Od Pola do Pola ,
Duga nas podsjeća na jedno obećanje ,
Na nebu je Sunce ţivotodavno .
Nebo je pozornica beskonačna
Na kojoj su sve uloge glavne :
I kada kratkotrajno zasvijetle meteori ,
I kada neka daleka zvijezda
Svojim nadmoćnim bljeskom
Cijelom svemiru objavi svoj kraj .
Sve što imamo dobili smo od neba :
Nebo je u ljepoti sutona i svitanja
Najraskošnija slikarska paleta
I najzvučniji koncertni panteon za simfonije vjetrova ,
Nebeski horizonti su za pomorce izazov i nada ,
Neprolazna ljepota i dobrota za lutalice ,
Bogatstvo za pustinjake .
Od neba smo naučili sve što je znano .
Šta bi bile naše oči kada neba ne bi bilo ,
Šta bi bilo nebo ,
Da u očima pjesnika nije ogledano ?
48
TAJNA
Ne tugujte za mnom , Cigani ,
Noćas
Kada ugledate da je veliki orao
Zario kandţe u Mjesec .
Ne ostavljajte violine i
Ne prekidajte pjesmu moje Ciganke ,
Neka pjeva
Pjesmu proljeća neka pjeva !
Ja bolje vino sada pijem
Iz grozdova koji rasli su
Na prkosu i plamenu ljubavi
Što je samo vi Cigani
Moţete osjetiti i razumjeti .
Ne tugujte za mnom noćas
Ja bolje vino sada pijem .
I tu magiju ţivota
Ĉarobnu , tajnovitu ,
Ne prenosite nikom
I moju čašu razbijte
Neka iz nje ne pije više niko .
Samo nju zamolite
Da noćas nikako ne gleda u Mjesec
Da ne vidi kako ga orao odnosi
U kandţama
Daleko ...
49
A vi ostali ,
Lako ćete i bez mene
I bez Mjeseca ,
Bez svega ćete lako ,
Navikli ste da nemate
I da ništa nije vaše ,
Ali magiju ţivota
Nikako nikada ne odajte nikom .
Ta magija čuva vašu čergu ,
Vaše vatre da se ne pogase .
A ona moja ,
Ako i zavoli drugoga i zaboravi me ,
Pa i ona … samo Ciganka je …
Ne tugujte za mnom noćas
I magičnu tajnu ljubavi
Nikako ne otkrivajte nikom .
Znam dobro , prijatelji moji ,
Vi olako rapsodima predajete srce ,
Svo vaše bogatstvo .
Ali , ipak , zaboravite me !
Zar vam je vaţno ako ću usne promrzle
Drugim plamenom zanosa da zgrijem ?
Svirajte odu proljetnu i ne mislite
Da li bez vatre i pjesme vaše dobro mi je
I da li , uistinu , vino bolje od vašega
Sada negdje s drugom čergom pijem .
50
MIRIS ŠUMSKIH JAGODA
Za naklonost pogleda tvog
Punog nebeskih i ovozemnih tajni
Mnogi su u očaj pali
Ali mene si izabrala da ti budem drag
Uz tvoje grudi ja neću prisloniti zlato ,
Ne bi hladni simbol smrti pristajao toj ljepoti
Potraţiću neki mali livadski cvijet
A biser pokloniću ti tek ako ga izronim sam
I mene neka ruke te ne zadrţavaju
Ni molitvom , ni silom
Pobijediću čelik , uragan , vatru , led
Vratiću se
Ako me ţeliš , preploviću cijeli svijet ,
Vratiću se uvijek ,
Prije nego na tim grudima
Uvene prethodni cvijet
I u najveća bespuća šumska
Gdje negostoljubivi medvjedi caruju
Znao sam zaći
Da bih za tebe divlje jagode brao
Preko klizavih grebena opasnih vodopada
Preskakao sam da bih ti donio vodu
Sa prvog , najvišeg izvora
Da osvjeţiš lice za novi smijeh
Koji se kroz kanjone do oblaka prostirao
Dobri anđeo boju Tirkiznog jezera
51
U tvoje oči je utkao
Pa sam cijelo to jezero tebi darovao
Da se sjećaš dok se gledaš u njegovim vodama
Da te oči zelene niko nije volio
I voljeti neće tako
Znam da poklone drugih nećeš htjeti
Laţove i prevarante prepoznaćeš
Kada ti donesu bisere i dragulje
Jer nema tog kamena ni svjetlosti
Koji mogu zasjeniti tvoje oči
I blagost i dobrotu koja iz njih zrači
Znam da nećeš vjerovati
Ni kada budu lagali o meni
Ja sam na neosvojivoj obali neprelazne rijeke
Njihove strijele preko tvoga srca
Nikada do mene neće stići
I zato
Svakoga puta
Misao o tebi vodila me
Kroz lavirinte svih okršaja
Tvoja odanost davala mi snagu
Da savladam oluje i bijesove okeana
Da i sa polomljenim katarkama doplovim
U tihu luku tvoga zagrljaja .
52
PJESNIK
Samo kao pjesnik
Mogu voljeti sve i pripadati svima
Ne od nepravde ,
Od ljubavi odlutati morao sam često
I ostati sakriven iza šumarice ili margarete
Zbog dragih koji sve mi znače .
Samo kao pjesnik
Mogu pripadati svima
I samo kao pjesnik
Mogu sakriti se od svih i svega
Mogu se pretvoriti u brezin list ,
Kaktus , leptira , suncokret , lastavicu ...
Ne od nepravde , iz ljubavi za sve koje volim
Bjeţati morao sam često
Da ne sagorim
Od onih koji i sami ljubav zrače .
Sakriven sam ponekada da bih pripadao samo sebi
Samo tako mogu pripadati svima
Lijepo i sveto je voljeti , prikriti ljubav
Ponekada je vaţnije i još svetije .
53
Dalek sam , da ne spalim plamenom svojim
Druge sve što više od mene samog mi znače
Samo kao pjesnik mogu voljeti sve
Moja pjesma pripada svima
Ali malom delfinu najviše ,
Kada se na talasima igra ,
Ili , kada ranjen , nečujno ,
U dubinama mora sakriven , neutješno plače .
54
POLEN
Polen rasut po starim knjigama
U kosi , u grlu , u mislima …
Ako ne volite polen
Ne okrivljujte ovo proljeće
Puno ţuto-zelenog odsjaja
I treptaja novog ţivota
Sa vrba , breza , jasenova …
Zašto su sva moja proljeća
Tako puna sjete ?
Da li zato
Što mi polen mijenja hemiju mozga
Razbuđujući sjećanja na tvoj lik ?
Još čuvam dugme
S tvog kaputa
I koru narandţe
Što je nađoh u snijegu
U tvome vrtu .
Naše prvo i jedino proljeće
Bijaše , kao i ovo sada ,
Puno polena .
Svuda ga je bilo
Dok smo se jurili kao djeca
Po poljima , u gajevima .
Blistala si posuta
Kristalima sunca .
A onda … Nestala si …
55
Stalno mi se čini , tu si negdje ,
Sakrila se iza breza .
Kod našeg sam jezera
U noć me zove
Konj divlji
Bijel
Da li sam to ja
Nepozvan u tvome snu
Da li sam tu , da li si to ti ?
Oprosti , mila , što sam te volio
Moţda nisam smio
Oprosti što te i sada volim
Misao o tebi
Kao polen natapa mi dušu
Prodire u kosti …
Polen . I meni on zaustavlja dah
Ali bez njega ne bih se sjetio
Tvog mirisa , tvog smijeha ,
Nerazumljivih igri – malih besmislica
I nebeskih tajni
Sakrivenih u dnu tvoga oka .
Ne krivite ovo proljeće
Nekome je ono prvo ,
Nekome posljednje moţda …
Ova noć je tako duga ,
Puna polena ,
A konj divlji
Bijel ,
57
USAMLJENI BOR
Rođen za nemilost
Za usamljenost
Za siromaštvo
Ni imena ti nisu dali .
Kišni oblaci su te hranili
Tvoja kolijevka bili su vjetrovi ,
Vukovi prijatelji , gromovi tvoji čuvari .
Od njih čovjek ti nije mogao prići .
Oluje su te savijale , ali nisu slomile ,
Lomili su te , istrajavao si nepokoren .
Odolio nisi jedino vlastitoj teţini .
Tvoja gorda uzvišenost
Stasala nad nedovoljno postojanim korijenjem
Bila je put u tvoju propast .
Sada kada leţiš pod snijegom
Ko zna za tebe ?
Ko se sjeća da si bio neustrašiv ?
Moţda tek ta slaba drvca ponikla oko tebe ,
Nudeći spas gladnim jelenima ,
Izloţena studeni maštaju o tebi
I moţda će tek jedno od njih
Dostići visinu tvoga sna
Na putu smisla čeţnje
Za tako neodoljivom i tako kobnom
Vizijom nebeske pravde .
Bat-Yam, 07.08.2002.
58
OSVETA
Moja osveta će biti
Što ćeš istom stazom
Nekad poći
A nećeš znati
Da je uz suvi bor
Počivalište moje .
Nećeš znati
Da ćeš s istog izvora piti
U istom miru gledati doline
Nećeš znati
Da ćeš pored mene sjesti .
Ţelio si sve
A trebao si samo mirno proći .
Moje si nebo srušio
Kupine , višnje ,
Vinograde moje obrao ,
Konje divlje moje pohvatao i osedlao
I jelene rastjerao .
Ali …
Zemlja zna sve tajne :
Od vode koju si htio piti
Izgubićeš trag za natrag ,
Jer ne slutiš
To je voda vječnog sjećanja
U njoj nema praštanja ni zaborava .
59
Ni nebo te poštedjeti neće :
Boru suvom pod kojim sjediš
Munja se neumitna bliţi ,
Nijednom proljeću se nećeš više radovati
Oslijepićeš , poludjećeš ,
Sjena teška po tebe će doći ,
Ţelio si sve što nije tvoje
A mogao si mirno
Kroz livade moje proći .
Moje košute ni pogledati nisi smio
Nisi smio dirati
Gnijezdo češljugara
Niti s moga izvora piti
Trebalo je da znaš
Da je uz suvi bor počivalište moje
Da ti nije mjesto sjesti pored mene
Trebalo je da znaš
Kakva
Moja osveta će biti .
Bat-Yam, 02.09.2002.
60
POSLJEDNJI PEGAZ
Nije greška
Što večeras na nebu
Pun Mjesec blista
Nije greška
Što je more tako tiho
Greška je što će srce moje
Ove noći pobijediti pjesma
Odat’ će se samo
O tajnama svih proljeća
I jeseni
Govoreći glasno .
Nije greška
Što je za moju pjesmu
Bor najljepše drvo
Greška je što je ono najtuţnije
Tuţnije od ţalosne vrbe
Jer ako se zapali
Sagorjeva bolno , strašno .
Nije greška
Što Pegaz prenosi
Preko rijeke zaborava
Moju pjesmu
Greška je
Što raniše i njega ,
Posljednjeg pjesničkog glasnika
I on se vratiti više neće .
Nije greška
Što neću biti s vama
61
Kada u maju cvjetovima oboje se polja ,
Znam kako će vam najteţe biti vaše Ja ,
Ne traţite me tada ,
Moja pjesma
Neće opet moći da vas zgrije
Greška je
Što ne procvjetah kao runolist
Ispod bora
Koji ni za oganj groma
Ni za poţare vaše ljudske
Saznao nikada nije .
Bat Yam, 04.09.2002.
62
USPOMENE
Dvadeset godina je tačno danas
Otkako nema tvog pogleda na meni .
Prešla si nečujno u svijet sjena
Kao što si nečujno iz njega i došla .
Tvoje korake nikada nisam čuo
Da se pribliţavaju ili odlaze ,
Bila si uvijek i svuda pored mene
Majko među majkama
Ţeno među ţenama
Proročice koja bdi nadamnom
I sada , iz tog tamnog svijeta sjena .
Najvaţnijem proročanstvu
Nisi izbjegla :
Vlastitoj sudbini
Nju su ti odredili drugi .
Bila si sama , ranjena ,
Odbačena , zaboravljena ,
Ali anđeo svjetlosti te je pronašao
Podigao i čuvao
Za mene
Da bih pjevao
Dušom ustreptalom
O tebi
Slavna
Nenadmašna ţeno
Majko
Jerusalem, 11. sept. 2001.
63
GDJE MLINOVI JOŠ POSTOJE
Kada dođe tren da me vjetrovi raznesu
Preko zasnjeţenog strnjika
Zajedno sa perjem izgubljene lastavice
I kada se vukova oglasi zov
Treperav , iznad starog šljivika ,
Zaţeljeću da prođem kroz dveri vizije
U viziju samu
I da me na ulasku zaspu trenuci vedri
Kao kada me najmlađa mlinareva kći
Nestašno , uz kikot zasipala brašnom .
Tek tada znaću :
Ţivio sam tih dana
Što su bili i teški i njeţni
Uz sudbinu ni nemilu ni blagu
Ali jedinu kojom su me vodile
Vrletne staze ţivota i gorski lavirinti
Da bi me ugostili vihorom ledenim
Nezaboravni visovi snjeţni .
Bat-Yam, 30.10.2002.
64
PJESMA OKEANSKE KIŠE
Bio sam bor gorski
Ali Posejdon me kazni na teţak bol :
Da se ne radujem vrelima i potocima
Ugradi me u brod ,
Konopcima sputan
Svijetom da lutam .
Slušam šum jedara
Ali još mirišem na vjetrove mojih planina
I pamtim pjesmu teţačku momačku
Iz punih njedara .
Prenesen , bez korijena ,
Bez brata , bez druga ,
Nad bezdanom vodenim …
Kuda me nosi plima
Gdje me čeka posljednja duga ?
Glasnici smrti za mnom su plovili
Svim crnim jedrima , da me nađu
Ali bolno sjećanje na moje bistre potoke ,
Srne , olujne vihore i snjegove
Nije mi dalo da sebe samog zaboravim ,
Da nestanem u beznađu .
U plovidbi mladi ţdral me prati .
Zna li on ,
Utočište i predah dok mu nudim ,
Da sam bio bor ?
Sada samo usamljeni suţanj
Na vodama beskonačnim ,
Sputan u omče i okove .
65
Zna li , prepoznaje li proljeća
Utkana u moje sokove ?
Zna li da nisam stvoren
Da budem vuk morski ,
Da sam bio nad ambisom nadnesen
Pred gromovima nezastrašen ?
Zna li putnik nebeski da sam bio
Isti onaj bor gorski što je njega
Kao malog nemirnog ptića
U granama njihao i krio ?
Prepoznao je ţdral moju davnu sreću
U nektarima šumskim rastvorenu sudbinu
Sanjara , galiota , nesuđenog lutalice ,
Moje sjete naslutio je strahotnu dubinu ,
I gorčinu koju vrijeme ne briše .
Odletjeće prije Sunca ,
Ponijeće tajne što mu delfini otkriše
Za planinske male ptice
Odnijeće pjesmu okeanske kiše .
Prepoznao je ţdral i čas u kojem
Posakrivaće svoje mlade morski lavovi
A meni niko neće pruţiti spas
Kad bezvrijednim postaće
Mornarske i molitve i kletve
I sekstant i kompas
Kad u suton krenu u svoj lov
Nezasiti Posejdonovi valovi .
Nisam se osvrtao ni na jednu nevolju
Nisam od onih što od sudbine bjeţe
66
U susret sam joj išao
Otkriven .
Tek bol zasječen u moju gordost tiho mi šapnu :
“ Tvoji progonitelji padoše u sopstvene mreţe … ”
Stajao sam pod nebom Arktika
Svjetlima zvijezda
Umiven .
Delfini su mi bili jedini drugovi
Opominjali me
Gdje su se prikrili ukleti sprudovi . Ali …
Posejdon me ne zaboravi …
U povratku se obruši na mene
I potonu u oluji moj brod …
Sve još mogao je biti samo san
Da bolni zov slobode urezane u moju srţ
Ne nastavi da plamti čak i na okeanskom dnu .
Delfine bar ne dirajte ,
Njih za utjehu posla mi Eol
Dobri moji , vedri , razigrani ,
Ublaţuju moj davni bol ,
Ĉuvaju moj podvodni mir
I prenose mi vijest
Zna je nautilus , slavi svemir :
Svevideće oči kragujeve spazile su
U neki dan oblačan , posve siv ,
Da razgranat , ponosit , mrkozelen ,
Na vrhu litice uzvio se novi div ,
I da grane njegove čudnom pjesmom
Od plavih divljina pristigle vjetrom
Tiho noću šume , za pomen meni .
67
Urastao u suri planinski kamen
Nedostupan zloj zjeni i sjeni
Neće mu prići ni sjekira ni plamen .
Opstaće taj , prkosa sin ,
Rvuć' se sa svakom neverom
Plemenit , opor , vit i stamen ,
S vrletne stijene da blista nad obzorjem ,
Kao zov ţivota – nebeski znamen .
Bor Gorski
Bat-Yam, 15.09.2002.
68
KAKO SAM , PITATE ME
Prijatelji , ako ste to ikada bili ,
Izgubio sam svoj mir ,
Neka ţena crna , bez lica ,
Kroz srušeni zid moje sobe
Noću mi prilazi tiho
U dlan moje ruke usnule da gleda .
U dobru na vjernost ste se kleli
Gdje ste sada , prijatelji ,
Ako ste to ikada i bili .
Teška je noć
I teška je suza
Iz oka koje spava
Zagledano u sebe samo
U najdubljem ponoru smisla
Nemoćno oteti se snu
Tek sluteći crnu sjenu
Što se kao lopov pribliţava .
Izgubio sam svoj mir
Nema zemlje moje
Nema bašte ruţa i ribizli …
Gdje ste bili prijatelji
Kad su sjekli moje borove
Da li ste im u tome pomagali i vi ?
Ko poruši moje borove , teške , snene
Pod januarskim snijegom ?
69
Gdje ste sada prijatelji
Što nad kruhom zajedničkim
Na vjernost ste se kleli
Pod kojim sada stojite stijegom ?
Samo vi ste znali put do srca mog
Do moje sobe
U koju je kroz prozor jutrom
Zajedno sa Suncem
Grana jabuke zavirivala
I s njom budila se svaka nova pjesma .
Sada , crna ţena
Kroz srušeni zid moje duše
Noću se prikrada
U dlan moj gleda …
Bat-Yam, 01.10.2002.
70
SERJOŢA
Mogu da naslutim ţar
Kojim si gorio
Mogu da osjetim ţal
Kojem nisi odolio
Kao dozreli nar
Ţivot ti se otkrio
U jeseni , koju nisi prebolio .
I mene i svakog drugog
Zaveo bi ples bosonoge miss Duncan
Ali , da li je vrijedilo …
Ti ne znaš : I u mojim venama
Ima više vina nego krvi .
Zato ne pijem
Opijaju me , Jesenjine ,
Samo još
Ĉari i nostalgije jeseni .
Isti smo u sjeti vječitoj . I različiti .
Tebe je razočarala revolucija
A mene je prevario mir ,
Tebe smrt nije plašila ,
Meni je ţivot dovoljan izazov .
Serjoţa , ne trudim se ,
Poput mnogih , da budem kao ti .
Za svaki slučaj ,
Kleknem ponekad u blato
Da najbolju kravatu stavim o vrat
Napuštenom psu koji čeka nekoga
Što neće doći .
71
U svakom tuţnom pogledu
Prepoznajem cijelu historiju
Za tugu nije vaţno u čijim očima pliva .
Ĉinilo ti se Serjoška ,
Ĉinilo samo , neke mračne noći
Da ti ništa pruţiti neće novi maj
I otišao si , iako si znao
Da se ţivot otkriva kao raspukli nar
U svoj punini i ljepoti
Tek kada već otpočinje kraj .
Mogu da naslutim ţar
Kojim si gorio
Mogu da osjetim ţal
S kojim si drugovao .
Ja te shvatam
Bio si kao prerano procvao
Cvijet trešnje promrzao
Pred hladnoćom svijeta klonuo
I bezdan bespuća ti se otvorio
U jeseni
Koju nisi prebolio .
Ko zna , Serjoţa ,
Ţivjeti zaista nije neka nova stvar
Ali zar nam nije svaki novi dan
Neponovljiv veličanstven dar
Za novu pjesmu dan ?
Bat-Yam, 03.10.2002.
72
MASADA
U večeri slične imali smo vjenčanja
I radovali se našim prvencima .
Sada , u pustinji kamenitoj
Na kraju svijeta , uz jezero smrti sakrismo se
Od progonitelja okrutnog nečovječnog .
Na stijeni prostranoj , među orlovima
Naš posljednji nepokoreni je grad ,
Luka mira , posljednji naš spas .
Orlovi sivi , naši , to posebno boli ,
Izdaše nas orlovima crnim
Otkriše nas i dođe vojska nebrojena ,
Silna , silovita , nečovječna horda ,
Svi do jednog siti , pijani ,
Zovom mraka zaslijepljeni .
Dođoše silni , silnici siloviti
Protiv nas malobrojnih ,
Protiv ţena , staraca iznemoglih i nejači naše ,
Došli silni da se dokaţu ,
Da promijene naše dane ,
Protiv naše snage male došli
Snagu paganskih kumira da pokaţu ,
Od nas , na našoj zemlji ,
Došli silni da se brane .
Znamo , preda li se naša mala vojska
I posljednja će muška glava pasti ,
Ni djedove poštedjeti nam neće ,
Djecu će odvesti u roblje
73
A supruge , majke , sestre , kćerke
Ostat’ će bez časti .
O , odluko strašna , uzvišena !
Niko nam slobodu uzet’ neće moći ,
Za čast grada jedinog preostalog , kamenitog ,
Za čast djece naše ,
Od naše ruke radije , u smrt hrabro ćemo poći .
Umjesto da padnemo u nemilost krvnika ,
Slobodni , na počinak vječni poći ćemo sami
Da Boga našeg uvjerimo da smo ga dostojni ,
Ĉak i ako zaboravlja nas često , za Njega ,
Na put nevoljni , al’ jedini preostali ,
Kao u svadbenoj povorci
Pod punim Mjesecom , ove noći ,
Sa osmijehom , drţeći se svi za ruke ,
U smrt čistu , časnu , slavnu , sami ćemo poći !
Nekada smo u večeri slične imali vjenčanja …
I ove noći biće po starom ,
Vjenčanja odreći se naši mladi neće ,
Neka bude posljednja radost !
I vino nek se staro sve do kraja pije !
Ni Bog naš sam , što zaboravlja nas često ,
Noć takvog vjenčanja još ugledao nije .
Drugima se , pak , prvenac treba roditi
Ove noći veličanstvene beskrajno
I beskrajno tuţne ,
Rodiće se , ali za najkraći ţivot
I najslobodniji na ovoj planeti .
Velika je ova igra sa smrću svih smrti .
Za našeg zaboravnog Boga ,
74
Za rođenje svih rođenja ,
Ĉasno , za punog Mjeseca ,
Posvećeni besmrtnoj ovoj noći ,
Pjevajući naše himne stare
Kao u povorci svadbenoj
Drţeći se svi za ruke ,
Smrti svjetlijoj od svih
Skupa ćemo u susret
Sa osmijehom
Poći .
Masada, 11.11.2002.
75
JUTRO SVILENOG LEPTIRA
Srebrni zrak svjetlosti
Lagano kao sviloprelja
Prelazi od misli do misli
Pletući moj svijet
Nemira , istina i slutnji .
76
GLASNIK
Ja gorak sam
Kao teški nektar gorki
Nosim nemir
I potonulost u mučnu i mračnu javu .
Moja davna proročanstva
Sada su vaša neprolazna stvarnost
I zato vam nisam drag .
Ali , pomislite da sam ljekoviti nektar
Koji ruši bolne horizonte praznine
I onima koji prebole
Postaje prijatna toplina istine
I meteorski bljesak spasenja .
Ja nisam ni put ni putokaz
Već glasnik
Za one što su htjeli piti
Iz čaše vremena
Gorko vino sjete .
Ni blizak , ni dalek
U nemaštini kao i u danima slave
I pored nepravdi vaših
Volio sam vas
Sluteći da jeseni tako toplo obojenih
Natopljenih suncem i vjetrovima kišnim s juga
Ni za mene , ni za vas ,
Više neće istih biti .
77
Opraštam vam
Za sve boli nepravedne
I za odgovor drugi ne znam
Osim da vas volim ,
Ţarom neskrivenim
Zato ne gazite larve leptirove
I ne zaboravite gorčinu ,
Ja sada idem
Među gorkim cvjetovima
Da snove gorke snim .
Bat-Yam, 03.11.2002.
78
ZLODUH
Bijesni , oholi , zli , ludi
Ĉovjek
Izvrnuo je rijeku naopako
Opustošio šume i vode zatrovao
Kao krtica svuda zemlju prokopao
I zapalio utrobu zadimljenih mravinjaka
U kojima za njega
Robovi gaze jedni druge
I rade , vuku , ruše , grade
Oholi , zli , ludi , bijesni
Ĉovjek
Među zvijezde i atome se upetljao
A gladi još nije dorastao
Svoj prazni mrak zaodjenuo sjajnim plaštom
Potonuo u samoţivost
Ratovima i mučenjima naučen
Za raskoš , blud i otrove
Na kocku ulaţe nevinu dobrotu
Zli , ludi , bijesni , oholi
Ĉovjek
Prognao , uništio ili porobio drevne narode
Klanja se zlatu pretapanom u krvi
Zbog zlata ovladao zemljom , ovladao morem
Ovladao nebom , zavladao vatrom
Geniju smrti se sasvim primakao
Htio bi ga čak i nadmašiti
Moţda će ga čak i nadmašiti
79
Ludi , bijesni , oholi , zli
Potčovjek
Svetkuje svetkovine uništenja
U bolesti i poniţenju sirote siročadi
Trijumfalno piruje
Ali , neka zna ! Svakom piru dođe kraj !
Vasiona će naći svoj mir
Tek kad zloduh sam potone
U vlastiti pakleni raj
Bat-Yam, 07.11.2002.
80
DJECI HIROŠIME
Nulto jutro
Bez trešanja
Večeras ih niko neće brati .
* * *
Gdje li su ti mali lopovi ?
Susjed nije više ljut ,
Ne čeka u zasjedi .
Uzalud .
Njegove trešnje
Neće više krasti .
Bat-Yam, 06.08.2002.
81
DJECI NAGASAKIJA
Preţivjeti ?
Sreća , ili ,
Produţena ,
Dvostruka kazna ?
Nemojte se truditi
Ni brinuti
Neka ostanu otvorena
Ta kobna vrata
Kroz koja vječito struji
Vjetar bolnog sjećanja .
Ona se mogu pritvoriti ,
Ali zatvoriti … nikada sasvim .
Sve dok sjena sudbine
Korača ispred vas ,
Pored vas , sve dok sjedi
Na pragu vaših snova ,
Sve dok je u vama , ne brinite ,
Sa vama je cijeli kosmos .
Vi ste sami sebi dodijeljeni
Vaša ste vlastita projekcija
Prošlog i budućeg grijeha
Svih prema svima .
Ne ţalite ništa
Ne oplakujte igre neigrane
I noći nedospavane
Ne brinite , kada osvit istine svane
Na granama trešnje
Procvjetaće i vaše duše neokajane .
Bat-Yam, 09.08.2002.
82
LASTAVICA
Hladno je ,
Pusto i blatno
Ovo monsunsko jutro .
Tek jedna mala ptica
Plovi nebom tuge
Iznad srušenog starog oraha .
Ko će sada ublaţiti nemire ?
Hoće li u krletku
Zatvoriti slobodu ?
Djevojčice ,
Bez odjeće , tek okupana ,
Sletjela si spaljenih krila na ulicu
Uplakana .
Tamo pod orahom ,
Gdje je majka
Pjevala uspavanku mlađem bratu ,
Pao je napalm .
Tebe je spasilo kupatilo
Kojeg više nema .
Kako je svijet mali ?
Manji je od tvojih krupnih očiju .
Ko će nahraniti
Napuštenu malu lastavicu ?
Ko će sada ublaţiti nemire ?
Kako je svijet jadno mali ?
83
Manji je od raspona tvojih lastavičijih ruku
Pred mitraljeskim cijevima .
Hoće li u krletku zatvoriti slobodu ?
Pjesma se ovog jutra ne čuje iz sela .
Ko će riţino klasje poloţiti u vodu ?
Tako je mali ovaj svijet ,
Okean je manji
Od tvoje suze .
Hladno je ,
Pusto i blatno
Ovo monsunsko jutro .
Učili su te da je ţivot svet .
Sada ,
Naga si istrčala
U nevinoj ljepoti
Pred surov , ruţan , mračan ,
U grimiznu odoru odjeven ,
Tako minoran svijet .
Bat-Yam, 03.12.2002.
(Posvećeno Vijetnamki
Phan Thi Kim Phuc)
84
BRUNO
Prvo kaţu da si kriv
Pa te spale .
Onda kaţu nisi kriv ,
Ali kako da te vrate ?
* * *
Ĉemu izvinjenja ? Pale ribizle ih ne čuju .
* * *
Prorok
Stari je plakao
Za sve grijehe ljudske .
Tebe nisu čuli da plačeš ,
Ali lomača strasti u tebi plakala je
Još prije nego što je zapaljena ona prava .
Sveprisutni zli duh još bi htio tobom se poigrati
Da li je on nekada nekome nešto oprostio ?
I da li se nekada stvarno pokajao ?
Stajaćeš jednom uz pobjednike ,
Vjerujem ipak , Bruno ,
Nad nevoljom
Zvanom
Zlo Moć Vlast .
Put Kumove Slame
Put kojim si otišao
Nazvaću Put Neustrašivog
Zvaću ga : Put Brunove Slave .
Bat-Yam, 09.12.2002.
85
HOMO SAPIENS
Gavrane , gavrane ,
Svega imaš …
* * *
Ajnštajnova i Nobelova upozorenja ne znače mi ništa !
Da ih nije zanimala historija sami bi se ispisali iz nje .
Pjesme ne trebaju ni naftu , ni trinitrotoluolen ,
Ni uranijum .
Pjesnici ne trebaju lunohod ,
Do Mjeseca stiţu jednom mišlju
I jednim pogledom .
Ţivot ne traţi skupu ulaznicu za jeftinu smrt .
Ne treba mi koordinatni sistem :
Dekart je otac snajperske geometrije .
Ne trebaju mi ni Njutnove haubičke parabole .
Nisam protiv civilizacije , televizor mi moţete ostaviti :
Da gledam kada budu odnosili Zemlju na popravak .
Civilizirani ste ?
Ali barbari su bar ponekad imali dušu ,
Bar ponekad bili su … i ljudi .
86
VRIJEME PJESME
Osmišljeni besmisao
Ili , besciljni smisao ?
Prevaranti ne lutaju sami ,
Ne podnose samoću
Povlače ih mračni vrtlozi .
Pomračeni , odlazeći ,
Mame druge ,
Htjeli bi sve
Odvući sa sobom .
Kaţu : “ Ĉemu pjesnici ,
S pjevanjem je gotovo ,
Svijet je dovršen … ”
Skoro sam im i ja povjerovao .
Pjesnici su im na putu
Jer vide neskrivenost bez maske .
Osioni ţele oslijepiti umjetnost ,
Znaju , ako nestanu pjesnici
Nestaće i posljednji svjedoci .
Ali , varaju se prevaranti .
Ako svijetu dođe kraj
Neće ga oni nagovijestiti
Ni provesti ,
I o kraju neko treba
Reći zadnju riječ .
Stih bez riječi ,
Smisao bez slova
Samo pjesnici mogu izreći .
I to će biti pjesma .
Prevarantskom bivstvujućem
Pjesma će označiti kraj .
87
Biće to vrijeme pjesme
U pjesmi o vremenu ,
Pjevaće samo o sebi
Raspjevano vrijeme ,
Biće to pjesma svih pjesama
Pjesma o pjesmi
O plemenitosti .
Poslije pomračenja
Stih Cvetajeve prosijaće
Na stazama svjetlosti .
Bat-Yam, 23.12.2002.
89
MOŢDA UMJESTO MENE
Pao si kao list platane , nečujno i meko
Preko trave na kojoj je osvanulo inje .
Ni zdravo ni zbogom
Ne stigoh ti reći ,
Ţurio si u svemu .
Zaboravljajući dogovor ,
Otišao si prije mene
Moţda umjesto mene .
Za kratkog vijeka tvog
Nikom nisi bio duţan ni kriv .
Otišao si bez pozdrava ,
Nevoljno , znam ,
Kao što Sunce pri zalasku
Nevoljno napušta planine .
Bio si tako iskren i drag
A sada čak i ja na trenutke
Zaboravljam kako ti je bilo ime .
Ali osmijeh tvoj pamtim
I oči u koje bi svi sutoni stali
I u izmaglici dok se gube gore sinje .
O našem prijateljstvu šapuću trave
Ovog mrazovitog jutra
Dok ih lagano prekriva
Prvo oktobarsko inje .
Bat-Yam, 13.02.2003.
90
VJETROVI ANDA
Tebi , petogodišnjem potomku Inka ,
Tvoja majka stavlja četiri kamena
Na glavu , jedan na drugi .
Znaš li kuda ih nosiš ,
Za koga i zašto ?
Tek ti je pet godina , ne shvataš svijet ,
Ti samo voliš tvoju majku ,
Njoj vjeruješ
I za nju ćeš učiniti sve ,
Zbog nje ti i to kamenje voliš .
Da sve to nije bila igra
Saznaćeš ubrzo
Kada će majčine ruke
Bez snage da posljednji put
Pomiluju tvoju kosu
Okamenjene ostati
Zapletene između šiblja i trnja .
I sam ćeš nastaviti odnositi kamen ,
Upoznaćeš kuda , kome i zašto ,
Sve dok ti vjetrovi Anda ne pošalju
Petogodišnjeg pomagača
Koji će da te voli i zato što te voli
Nosiće vjerno , kao nešto najdraţe
To gorko ukleto kamenje
Na svojoj lijepoj pametnoj glavi .
Bat-Yam, 17.02.2003.
91
PAPIRNATI ZMAJ
Znam tvoj san :
Dotaći visine
Uhvatiti oblake
Slijediti labudove
Plesati tango s vjetrom
Ali ,
U visinama
Sačuvaj nit volje
Za povratkom
Spusti se i pokloni
Dobroti
Zemlje
Bat-Yam, 17.02.2003.
92
TAMNOPUTI MALI BRAT
Tako simpatičan i drag je
Mladi tamnoputi moj brat .
Iz njegovih toplih očiju
Iskrenost doziva prijateljstvo
I prirodnost sja .
Od njega sam ponovo učio
Kako se voli drvo
I kako se cijeni i čuva voda ,
Da biljke osjećaju ,
Da su i ribe duševne duše .
Ali ne vole svi mog brata .
Plašim se dana
Kada će u odlasku reći :
“ Taman je moj svijet ,
Svjetlu pripada svjetlo
Tami pripada tama . ”
Tješiće nas ono što drugi
Neće da znaju :
Iz tamnog rađa se svjetlo
Iz svjetla rađa se tama .
Ĉudno je što to mora da potvrdi
Ista crvena boja krvi
Kao boja prolivene tuge
Koju ne upija ni jedna razlika
Ni jedna drama razuma ,
I ništa
Osim od tame tamnija
Sama bezumna tama .
Bat-Yam, 12.03.2003.
93
RUKA
Ta ruka ne moţe pogriješiti
Ruka koja podiţe i brani dom
Ruka što za slobodu i mir ratuje
Ruka ratarska koja donosi plodove njiva
Ruka čvornovata , polomljenih noktiju , rudarska
Ruka koja svira , piše , slika , vaja
Ruka što po kosi miluje
Ruka što bodri , njeguje i daruje
Ruka koja osvjetljava i pokazuje put
Ruka koja tješi i vodi kroz zamke
Ruka kao luka spokojstva
Ruka koja drţi moju ruku
Ruka moga tate .
Šta poslije , kada preko nje
Preleti sjena vremena ?
Da li će moja ruka naslijediti dobrotu
I imati snage
Da sve ovo pruţi
U ruke neke druge , drage ?
Roma, 18.11.1997.
94
RUM
Ljudi ravnice ne razumiju planinare
Jer plaše se visine
Planinari ne razumiju ravničare
Jer plaše se širine
Zajedno
Ne razumiju mornare
Jer plaše se dubine
A mornari
Od svih dimenzija
Najviše se plaše
U čaši ruma
Praznine
95
PRUGA
Siv dan .
Posivjela sjećanja .
Kako da vratim potonuli Mjesec
Iz mora ?
Kako da pokupim
Prosute iskre rose
Sa staza strmih ?
Zar da zaboravim miris
Trnjina i kupina ?
Kako da odbolujem
Začaranu putanju
Kruţnih letova
S polomljenim krilom
Nad dolinom uzaludnog nadanja ?
Kako da opet očima upijam
Kroz maglu
Kao neke davne zime
Tragove blijede duge ?
Kako ?
Kad su na mom potoku
Zaustavili mlin i srušili vrijeme
A na kamenu ţrvnju izbrisali moje
I usjekli njihovo ime ?
Kao radoznali mladi jelen
Trčao bih još i danas
96
Da pozdravim svaki novi cvijet
Jer nije mi do tuge
Ali kako ,
Kad su u srce moje planine
Zarili trak
Prljave zarđale pruge .
A tek jezero moje ?
Azurno , malo ,
Znate li da ga više nema ?
Prepravili su ga u “ vještačko ” ,
Vještičje , rekao bih prije .
Kako da odbolujem
Začaranu putanju
Kruţnih letova
S polomljenim krilom
Nad dolinom uzaludnog nadanja ?
Kako da savladam nemir
Pred vihorom kojem miris ne poznam
Koji krši stoljetne hrastove
Pred kojim ništa ne ostaje
I kao da ništa nikada bilo nije .
Bat-Yam, 10.06.2003.
97
STIH BEZ LJUBAVI
Ove večeri
Nešto su oblaci na jugu drugačiji
I zato neću napisati stih o ljubavi .
Neka vrijeme stane i neka čeka
Njih davne , ili nas sadašnje ,
Ovdašnje , svakidašnje .
Ali , ni o njima , ni o nama
Neću napisati stih .
Stih gorčine da li neko voli ?
Večeras bih da zaboravim san
Da sam bio posljednji splav na divljoj rijeci
Kojom su kovitlale se sjene , što su traţile spas ,
Odmor , ili utjehu ,
A ja sam bio hladan i tuđ
I nemilosrdan
I mračan .
San je otplovio i sjene se rasplinule ,
Ali moj splav se razbio o stijenje .
Koga sada da nađem što bi htio
Od mene čuti stih ? I to o ljubavi ?
Da li me to varke i obmane love
U lavirintu beznađa ,
Ili iz prostora
Zrače neke druge zjene ?
98
Ili su svemu krivi čudni oblaci
Ispod kojih ne prolazi vrijeme
Ne promiču novi ljudi , ni djeca , ni ţene ?
Ne , ove noći neću napisati stih o ljubavi !
Noć je ta mračna
Bez mirisa procvalog jasmina ,
Bez flauta i viola vjetrova dalekih ,
Noć bez obala
U kojoj ne trepere breze snene .
Ljubavi nema u njoj ,
To je noć kasne jeseni ,
Bez kiše , bez magli
Na stazama šumskim pustim .
Neka ode nepovratno !
Bez moje pjesme . I bez mene .
Bat-Yam, 14.06.2003.
99
BOEM
Kako od boema načiniti
Ĉovjeka poštovanog ?
Kao kad biste
Bizonu stavili kravatu .
Kako boema
Naučiti zakonima ?
Lakše biste
Ukrotili vihor .
Kako boem
Da se odvikne slobode ?
Kao kada biste pitali :
Moţe li se Sunce odreći
Svjetlosti svoje i toplote ?
Bat-Yam, 10.06.2003.
100
LEPTIR I LOTOS
Sve dok se u sumrak
Nisu počele sklapati oko mene
Latice velikog lotosa
Nisam ni znao
Da sam zamišljen zaspao
Opijen mirisom polena .
Zatvoren visokim
Prozračnim krilima vodenog cvijeta
Provedoh dugu , najneobičniju ,
Najmirisniju ,
I najmirniju moju noć .
Jutro dočekah kao dvostruku radost :
Sa krila velikog plavog lotosa
Poletjesmo novi dan i ja
U susret igrama ,
Melodijama i bićima proljeća .
Bat-Yam, 15.06.2003.
101
ZATIŠJE
Da li će sjaj pogleda tvog
Htjeti natrag vratiti se k Suncu
Kada Sunca više ne bude bilo ?
I da li će moja ruka
Uzalud traţiti tvoju
Dodirujući bolnu prazninu ?
Pitaš me :
Zašto i pjesnike ubijaju ?
Mila moja , višnjo divlja moja , planinska ,
Opora i beskonačno draga ,
Crno-ljubičastih zjena
Poput neba u noćnom zatišju
Pred osvit .
Ti si pjesma koja me pratila
Kroz prasak oluje
I munje čeţnje .
Ţeljela si
Da nikada ne prođe taj trenutak ,
Da nikada ne ostarimo ,
Da nikada ne upoznamo istinu
Ovoga što su nam dali da bude
Sav naš svijet .
Ne plaši se smrti višnjo
Ljubičasto-crna planinska ,
I ti si pjesnik , znam ,
Ali ti si i sama pjesma .
Šta bi tebi smrt još mogla
Što već nije ?
102
Ne plaši se
Ni pored mene
Ni bez mene .
Ja sam kao oblak
Koji nosi sjetnu kišu
I koji će proći
Ali ti , višnjo moja ,
Ti si pjesma
Koja je bila
Koja ostaje i neće zastati
Okamenjena ,
Nedopjevana ,
Pred osvit
U zatišju ove duge ,
Preduge noći .
Bat-Yam, 23.06.2003.
103
VUK
Misle da je meni lako
I da sam zadovoljan
Što sam vuk .
Pa o meni i vukovi drugi
Tek tako malo znaju ,
Kako bi onda mogli
Da me shvate ljudi ?
Ubijanje je moja priroda
Tako jedino ţivim ,
Ali zašto oni ţele
Da liče na mene
Osim ako nisu ludi ?
Ja sam vuk
I vukom mi je biti
Ali za razliku od njih
Tragove krvi ne nastojim skriti .
Smrt i krv su ţivot moj
Moja kazna ,
Prokleta priroda moje biti .
A oni neka znaju :
Mi ne rušimo dom
Svome susjedu , drugu .
Ako toliko ţele
Da upoznaju miris krvi
I potpunu tugu
Vuci neka budu oni
U narednom krugu !
Bat-Yam, 16.06.2003.
104
KARIJATIDA
Karijatido , djevojko kamena ,
Imala si ime
Bila si ljupka u gordosti
I gorda u iščekivanju dragana .
Odveli su ga u vojnu
Mladog , dječaka skoro .
Ĉekajući da se vrati
Nosila si cijelu drţavu na glavi
I vrijeme te okamenilo
Ali nije slomilo tvoj osmijeh
Niti će ikada , sve dok čekaš ,
Jesenje kapi kiše
Dok liju preko tvoga lica
Ličiti na suze .
Bat-Yam, 18.07.2003.
105
KOŠUTA
Idi košuto promrzla , skloni svoju lanad s te kiše
Ledeni vjetrovi donijeće snijeg još ove noći ,
A i vukovi su u blizini .
Idi , vilo šumska , i ne vraćaj se na taj proplanak
S njega se ni tvoja majka nije vratila ,
Odatle vukovi dozivaju Mjesec .
I ne vjeruj nikome !
Sama traţi svoj put .
Idi u toplije i skrovitije gajeve
Gavranovi su te odali
Vukovi već znaju o tebi i traţe te
A mogu naići i oni što još i gori su od njih .
Idi , dobra , prije nego se na dugim trepavicama
Očiju tvojih plemenitih
Počne skupljati snijeg .
Idi i čuvaj mudro ta laneta svoja dva
Nestašna kakva smo bili ti i ja .
Idi , mila , zavaravaću progonitelje još malo
Pa ću poslije doći za vama
Kada boginja proljeća pokrene potoke
I ozeleni stabla i livade .
Idi ! I ne osvrći se tuţno
Kao da me gledaš posljednji put .
Bat-Yam, 10.07.2003.
107
VINO
Mislio si , stari prijatelju ,
Da bolje od mene poznaješ
Već prema boji i mirisu
Starost vina koja smo pili .
Ja sam samo ćutao
A ti si pio i govorio ,
Govorio si beskrajno i smijao se svemu .
Smijaćeš se sigurno i kada ti kaţu
Da ne pijem više vino ,
Da ne odlazim zorom u ribolov .
Još smješnije i zabavnije će ti biti ,
Već te vidim i čujem kako se šališ ,
Što ţelim da i ti prestaneš
S tom seansom očaja i opsjene .
Upoznao si ljudi i predjela mnogo
Ali ne reci , nikada ne reci
Da poznaješ bolje od mene
Starost nekoga vina .
U njemu je za tebe
Samo neka čudna slatka omama
Koja njiše i odnosi čula
Do nepoznatih grimiznih dubina .
Moţda će ti nov dan otpočeti
Slabom prolaznom glavoboljom
I to će biti sve , do naredne večeri ,
Kada ćeš ponovo tonuti
U ponore zaborava .
108
Lako je i slatko neosjetno pasti
U zamku tajanstvene moći vina
Što tihu vatru s plimom veţe
Sve pretvara u poţar , ludilo strasti ,
Uznosi slobodu do nepoznatih visina
I stapa beskonačnosti , bez bola , bez teţe .
Istina nije u vinu ,
Vino je istina
Vino je historija .
Pogledaj njegovu površinu u čaši
Spram hladne i gorke mjesečine
Vidjećeš mene u olujnoj noći
Poluţivog-polumrtvog
Palog između štitova razbacanih
Između kopalja što strše grozno
Iz nekada lijepih tjelesa
Mladića , muţeva , očeva .
Vidjećeš me palog
Pored konja i nekog dragog
Beznadno ranjenog neznanca
Kako oplakujemo i slavimo besmisao i ţivot
Uz posljednje ostatke
Nekog najboljeg modrog vina
Prolivenog zajedno sa krvlju .
Ima jedno pijanstvo , teško , gorko ,
Bez vina , koje ne poznaješ ,
Stari druţe moj .
Tim vinom ako se ikada opiješ
Moći ćeš tek shvatiti mene .
109
Zato ne pij tek tako ,
Ne dodiruj vremena bolna .
Ne izlazi s čašom
I pogledom mutnim
Pred zasnjeţene decembarske vihore
Drugi zaborav ti potraţi , druţe siloviti .
Ţelim , koliko god da zvučalo ti smiješno ,
Da se ţarom te modro-gorke vatre
Ne zanosiš ni ti .
Nedostojno je uzalud gorjeti njome ,
Ne dodiruj njen plam ,
Najbolje bi bilo ,
Nikako
Ili , bar , ne
Molim te , prijatelju ,
Ne , po navici staroj ,
Da ni sam ne znaš zašto
Zbog društva običnog
U krčmi prostoj
Tek tako
Iz hira i samozaborava ,
Bez časti , bez pomena slavnih ,
Ti , kojem za iskreno prijateljstvo
I punu čar ţivota
Srce je mlako .
Kao ni krv , vino nije voda .
Ne nudi i ne gasi na usnama nedozrelim
Tu vatru gorko-modru , ne , dok iz nje
Doziva pokoreno vrijeme
I za svjetlošću čezne
Iznevjerena sloboda .
110
Ne pij bez pomena plemenitih ,
Palih pred kraj grlom u prazninu
Bez trona , bez doma ,
Bez ikoga svoga .
Ne gori vatrom bogova i heroja
Iz pomame bezumne
Za tren jedan zlehudi , zaludni ,
Prolazni
Ni ne slutiš njene moći .
A nikad se ne zna .
Pomisli
Da mogao bih se sjetiti
Puteva tajnih
Pored maslina starih
I kao Odisej
S odsjajem istine ţivota u očima
Nenadano doći .
Bat-Yam, 27.07.2003.
111
TRAG
Prekasno je ,
Neću otkupiti svoju krivicu .
Prođoh kroz rosnu , visoku , cvjetnu travu ,
I ostade moj trag , kao oţiljak ,
Preko lica planine .
Herzliya, 01.08.2003.
112
ZAKLETVA
Kada vjetrovi sakriju
I posljednje vikinško jedro
S druge strane mora i neba
I kada utihnu doboši pobune i osvete
Uzalud će me traţiti da im opet pored vatre pjevam .
Sjenama bez smisla hitati neću , niti ću ih ţudjeti ,
Neće me pronaći , niti će me ikada više uhvatiti .
Lutaću , lebdjeću kao nekad slobodan
Preskakaću ledene strme litice ,
Lavine će biti moje društvo ,
Nosiće me divlji slapovi
Mamiće moj osmijeh
Hučni zeleni brzaci ,
Učiće me trag
Male lisice .
Poput sna
I duha planine
Neuhvatljiv u zamke ,
Slobodan i sam u divljini ,
Slobodan i divlji biću opet ja
Ne plašeći se ni ţivota ni smrti ,
Zauvijek daleko od mračnih agonija ljudi .
Zaklinjem se jelenima tankonogim , vitorogim ,
I borovima , budu li me htjeli skriti ,
Da blizak osim njima
Nikom drugom
Nikada
Nikada više
Neću opet biti .
Bat-Yam, 05.08.2003.
113
MOST
Ima jedan most
Preko kojeg svi ćemo preći
Moćan je i neosvojiv
Do njega ne dopiru
Nabujale vode ni vojske .
Ima jedan most
Koji se prelazi samo jednom
Sa kojeg svako baca
Svoj mali vijenac
Poljskoga cvijeća .
Obasjan je
Posvećenom tišinom
I mirom lica što mu prilaze
Bez sjete i tuge .
Pred njim utihnu
Strasti svih ljubavi ,
Zaborave se
Nevolje i kavge
Surove i grube .
Uzak je naš most
Tek za dvije stope
Ali siguran i moćan
Ništa ga ne moţe srušiti
Sa njega se ne moţe pasti
I na njemu je suvišno
Po navici našoj ljudskoj
Drţati se za ruke .
114
Ima jedan most
Moćan
Neosvojiv
Do njega ne dopiru
Nabujale vode ni vojske
Na kom ćemo ostaviti
Sve uspomene
Loše i drage
Preći ćemo i bićemo
Kao pri rođenju
Bez novca i slave
Bez maske i odore laţne
I bez stida što vidimo
Jedni druge
Nage .
Ima negdje neobičan jedan most .
Pod maglom uspomena
Ne nazire mu se kraj ,
Pjesama tek
S druge , nevidljive obale
Moguće je naslutiti zvuke .
Preći ćemo svi preko tog mosta
I moţda nesvjesno ,
Bez potrebe jasne
Po navici našoj ljudskoj
Drţaćemo se za ruke .
115
PAJAC
Ko si ti ?
Kome pripadaš ,
Ti ,
Kojem se smiju
Mali pajacu ?
Stavljaš svoju masku
Masku preko maske
I izlaziš pred njih .
Svi znaju
Kao i ti sam
Da nasmijana maska
Prikriva onu pravu
Koju kriješ od njih
I od sebe .
Cijeli tvoj ţivot je otvorena scena .
Više ne razlikuješ noć i dan
Otkako si i posljednju pjesmu
Spalio na dlanu .
Ko si ti
Mali pajacu ?
Prezreo si svijet
Ali oni te traţe
Da ti se smiju
Dok tvoje lice pod maskom
Dvostruko plače
Za sebe
I umjesto njih .
Ko si ti
116
Mali pajacu ?
Šta je istina tvoja ?
Da li si ti dio njih
Protiv sebe samoga ?
Ţiviš kroz njihov smijeh
A oni trebaju tebe .
Kroz ono što ne vide
Ali znaju da si to ti
Kroz tvoju masku
Propadaju u vlastitu prazninu .
Minorni i jadni
Znaju da su svi pajaci
No , oprţeni dlanovi
Bole samo tebe .
Podne ili ponoć ,
Novembar ili maj ,
Nevaţno ti je
Mali pajacu .
Danas skidaš masku
Izlaziš pred njih
Posljednji put .
Smiju se tvom ozbiljnom licu
Dok govoriš :
„ Ovo sam ja !
Slobodan i pravi ja !
Opraštam se od vas ,
Odlazim . ”
Padaš nepovratno
A oni plješću .
117
Na sceni ostaje
Kristal tvoje suze
Da prkosi
Dok te odnose iza zavjese .
Tvoje lice
Sada se blago i iskreno smiješi .
A oni
Zbunjeni i uplašeni
Iz dţepova vade njihove
Stare , prašnjave ,
Klovnovske maske .
118
ORATORI
Oratori oru , preoravaju
I sve nište ,
Kao Neron ,
Kao Duche , kao Führer ,
Kao Vođa Revolucije ,
Ili svaki novi Prorok
Svi isto pesnicama
Kroz vazduh lomataju
I po govornici treskaju
I za vlastitu slavu
Narode u propast survavaju
Dok sve ne sravne , sve ne unište .
Grlatori glasova promuklih
Od debelih havana
I mutne votke ili prljavog viskija
Kao gusani istegnutih vratova pište .
Grlatori po historiji oru
Dok za njih narod vuče i pada
Upregnut u amove
Umjesto volova , u blatu , u krvi ,
U bolu , u smrti , bačen na stratište .
Oratori grleni brbljatori
Očiju punih adrenalina
Oru po snovima i dušama
Kopaju po kućama ţivih
I staništima mrtvih .
119
Sumanuti strvoţderi
Ne obaziru se na bol
Upregnutih konja
Što u agoniji jedva čujno njište .
Srećni su svi što nemaju oratorski glas
I što mogu govoriti glasom čistim
Glasom savjesti
I što su naučili ćutati
Poštujući mir pod nebom
I mir pod zemljom .
Srećni su oni što i oratorima
Imaju snage dodati ruku
Iako znaju da će ih ovi po ustima udariti
Dok se ispnu za dva stepenika
I da će grleno da grgoljaju i vrište
Da svi ćute , da nikome ne odaju
Kako stepenica nagore više nema
I da svima koji su već gore preostaje
Samo put nadole , put uţasa i patnje ,
Put pada do dna ,
Ostavljenog gladijatorima
Odabranim tek za zabavu
Grlatim grlatorima .
Oratori ogovaraju , nagovaraju
I nikome ne odgovaraju ,
Misle da niko osim njih govoriti ne zna
I ne smije reći ono što zna ,
A jadnici zlehudi ćute
Ili mučki ućutkani
Mru .
120
Pravdaju se ponekad i oratori
Dodvoravaju i izgovaraju ,
Puk uvjeravaju :
“ Eto ,
Izabralo ih vrijeme ,
Proreklo proročište ” ,
Njih , ništarije ,
Što ne znaju ništa drugo
Sem da nište
Dok sve ne unište .
Oru grlatori preko nedozrelog ţita
Preko kostiju , kroz nebo ,
Kroz more , kroz gore ,
Ne ostavljaju ništa osim jada
Odvešće od doma i jedinu ovcu
A pokloniće samo svoje mračne more .
Oratori oru
Ostaviće neduţnima na čelu odslikane bure
I na srcu duboke bore
Ali nikada neće dostići odbljesak
Samo pjesnicima-rapsodima slobode
Obećane zore .
121
UTRNUĆE
Budim se
Neka sjena hitra
Sklanja se
Da je ne prepoznam .
Zašto su njene ruke
Lebdjele iznad moga čela ,
Iznad mojih očiju ?
Prešla je svojim dahom hladnim
Preko mojih usana
I one mi sada ledom trnu .
Pogledom bih htio
Obgrliti novo jutro
Ali oči utrnule
Ne mogu da otvorim .
Bila je to ona . Smrt .
Znam da me prati često
Ali , u snu ,
Pohodila me ove noći
Prvi put .
Smisao smrti osvjetljava tek kraj .
Smrt .
Kakva čudna riječ
Kakav čudan znak
U biću vremena .
Ne plašim je se :
Smrt sama nije strašna ,
Strašno je nasilno i teško umiranje .
Ako je strašan ponekad put do nje
122
Ona sama tek je prelazak
Preko druge rijeke
Preko duge .
Navikao na njenu blizinu
Izazivah je ponekad
Poput mnogih drugih
Koje vode bijesovi
Mladenačke nepromišljenosti .
Mene ne htje ,
Ali odnese baš one
Što su najmanje htjeli
Poći s njom .
I , navikli na tu igru ,
Drugovasmo .
Poslije ove noći , osjećam
Preći ću iz igre
U neki drugi san
Moţda bolji dan .
Ne ostane li , pak ,
Od mene
Ništa više do stih
Na morskom ţalu ispisan
Pa , ako , mogao sam i tako
Već davno
Da je smrt to htjela
Na nebivstvo
Biti sveden ,
Biti izbrisan .
123
Hvala ţivotu
Što ţivjeh baš ovaj
Svoj svijet čudan
I bestjelesan
I čulan
A hvala i smrti
Što mi u snu najavi
Da će skoro doći čas u kom
Trag stopala mojih na morskom ţalu
Od vjetrova i talasa razornih
Neće više biti pošteđen ,
Za tajnu nejasnu ostavljen
I čuvan .
124
USAMLJENA
Breza je nikla na tom mjestu
Lagana , lepršavih grana .
Ne znam zašto , ali prvi pupovi
Njeţno-zeleni
Svakog proljeća bude u meni dubok ţal i sjetu
Tad se borim da od tmine zaborava
Skrijem spomenar vedrih dana
I odlazim od poročnih pogleda
U planine daleke
Gdje ne dopire zloslutno
Graktanje vrana .
Da , vitka , mila brezo
Nikla iz korijena stabala starih
Koje posjekoše
Sada tako sirota i gorda
Na proplanku , lagana
Lepršavih grana
Prkosiš vihorima
U svoj raskošnoj ljepoti
Kao da čekaš dragana
Stojiš
Osluškuješ melodiju struna vremena
Igraš se svjetlucavim biserjem rose
Ničim zbunjena , niti uplašena
Plemenita i tako sama .
Bat-Yam, 10.02.2004.
125
SAN
Crni labudu gordi
U oči tuţne tvoje
Zimski mjesec tone
Ti ne odletje put juga
I na krila promrzla
Tvoj dugi vrat lagano klone .
Stud rana prevari mnoge
Da opčinjeni jezerom
Ostanu još malo ,
A ne vide koliko
Za svojim jatom kasne .
Dok tanki led
Taj čudesno privlačni
Kobni kristal bijeli
Okiva vode tirkizne ,
Tvoje crno drago tijelo
Već nema nade da se otme
I pogled tvoj čeznući za nebom
U snu vječnom tiho gasne .
Ti ne znaš ,
Ali u toj čari bijeloj
Punoj opojnog mira
Mnogi prije tebe
Ostali su tako
I poput tebe sniše .
126
Zanesen vizijom
Prekasno shvataš
Da u lagunu mladosti
Optočenu dijademom
Lakih vitonogih breza
Nikada nećeš uploviti više .
I sada , sluteći kraj ,
U snu snjeţnom , srcu ne tajiš
Koliko ţališ za vihorom gorskim
Od visova dalekih ,
On uzalud čeka da crna
Slobodna krila tvoja
Još jednom ponese
Preko modrih voda
I da ih spusti na dugu
Iza oblaka mekih
Da ih kao u kolijevci
Od purpurne svile
Kao najdraţi dar
Dugo i blago , sjetno njiše
Ti o tome još samo snivaš
Dok pod hladnim Mjesecom
Bijele breze tuguju
Prekrivene snijegom
I šapuću o tebi : Nikada dragi ,
Prelijepi , Crni , nikada više .
Bat-Yam, 28.05.2004.
127
OĈI
Kaţu
Oči
Ne laţu
Vjerujem
Iako sjaj mnogih
Prevario je mene
Moţda sam lakovjeran
Moţda ne znam
Da im proniknem dubinu
Nisam prvi što ne moţe
Da nasluti tajne poruke duša
Ali znam da su sve oči svjedoci
Motre nas svici , prate češljugari
I znam da su one tihi odsjaj
Neba , zemlje , voda , šuma
I svemirskog bezmjerja ,
Da su se u njima susreli
Majka – izvor radosti
I otac – ponor suza ,
Da se svjetlo rodilo
Njihovim susretom .
Kao Yin i Yang
Smjenjuju im se uloge :
Majka postaje otac
A otac majka
I tako se obnavljaju
Svjetlost , suze i radost .
Otkuda suze ?
Kada se rodi
Jedino mladunče čovjeka plače
128
U stvari – vrišti .
S pravom
Strašan je naš svijet ,
Svako svakog lovi
U vodama , u vazduhu ,
U šumama , pod zemljom
I u tom lovu pobjediće
Najbolji lovac .
Uloviće i dokrajčiti
Samoga sebe .
Odakle zlo ?
Bi riječ
I stvori se pakost .
Lijevo oko posta
Zavidno i oholo
Suprotstavi se desnom .
Pogledajte paţljivo sebe
Svoje vlastite oči
Njihovim vidom .
Doista ne laţu
Ni nama ,
Još manje drugima .
Duše umiru
Ali radost i pakost ne .
Moţda će ih neki drugi svemir
Pomiriti u duhovnom oku
Kojem zlo ne moţe prići .
Pa sad , gledajmo …
130
TI
Samo večeras
I samo u ovoj pjesmi
Poslije tolikih godina
Tebi ću reći ti
Kao Prever Barbari
Jer samo oni koji vole
Mogu reći ti
I svako drugo ti
Nije ono ti
Sjetih se
Mojoj baki
Neko slučajno reče ti
I dobi šamar
Jer on nije bio
Onaj , njen ti
Ukrašću jedan atom plavetnila
I prerušiću se u oblak
U kapi jesenje kiše
I pašću na sve listove ruţa
Cijeloga svijeta
Dok ne nađem onu
Koju ti jutrom mirišeš
Moţda ćeš me tek tako vidjeti
U tom kristalu
I nasmijana , griješeći ,
Ne prepoznavši me reći mi :
“ To si ti ,
Onaj prosjak što po trgovima
Pleše za jedan groš . ”
131
“ Ne ” , reći ću , polušaljivo , polutuţno ,
“ Ja baš nisam on ,
Ali bar si mi jednom rekla ti . ”
I zato , sada , u ovoj pjesmi
Tebi ću reći ti
To je najveći dar za mene
Jer niko kao ti ne zna
Za sagu o mladosti i zrelosti
Kao sagu o prkosu u tuzi
I blagosti u nevolji
O dobroti u obnovljenoj radosti .
Ne , ti nisi od onih
Što kad su ljuti zauvijek mrze
A tako ţude za nekim
Makar i pokislim prosjakom
Koji će im reći ti .
Ja baš nisam onaj
Ali kao prosjak , druge vrste ,
Znam , ne mogu im reći ti
Bilo bi to protiv moje etike
Prosjačko-viteške
Da kaţem ti
Onima za koje srce mi sluti
Da ne znaju da ćute ,
Smiju se kada prosjaci plaču
I plaču nad onim
Ĉemu se prosjaci raduju .
Ne , oni nisu kao ti .
132
PJESMA O BIJELOM DŢEMPERU I BIJELOJ KAPI
(Reminiscencije)
To “ ti ” , nikada izgovoreno , rodilo se davno .
Jednog sivog podneva ,
Punog tamnih sjena , u čudnim slutnjama ,
Jeo sam četvrt hljeba s ribljom paštetom
Kraj nabujale i mutne Miljacke .
Neka cura s bijelom vunenom kapom
Sjede do mene i reče : “ I ja sam gladna . ”
Svoj skromni obrok joj dadoh , bez riječi ,
I odoh .
Sutradan , dok su moje teške
Filozofske misli valjale se
Niz još veće talase mutne rijeke ,
Opet dođe ona i reče :
“ Zovem se Ana ” ,
I pogled tugaljiv joj prileţe uz Trebević .
Počela je sitna hladna kiša sa snijegom
Dadoh joj svoj debeli dţemper , bez riječi ,
I odoh .
U srijedu je bila na klupi već prije mene .
Nisam imao sitniš ni za kino , ni za restoran ,
A i srce mi je bilo odveć filozofski mirno ,
Skoro prazno .
Nigdje zime nisu kao u Sarajevu
Ĉudan je i tako poseban taj grad
U njemu danas ne ţivi skoro ni jedna Ana .
Otišle su , nestale neke .
133
Otplovila je moja i posljednja nada
Poput smrznute pogođene divlje patke
Na talasima uklete rijeke .
Drvoreda nema , nema ni klupa ,
Samo neki izgladnjeli dječaci
Svojim dahom griju ruke ,
Ne prose , tek ispod oka , ćutke ,
Prolaznike motre .
I gle čuda :
Na jednom od njih ugledah
Moj dţemper !
Na glavi mu bijela kapa !
Nije bilo greške .
“ Što s' bleno k'o tele ? ” – reče .
Pokvarenih zuba kezili su se
Dok su se otimali za novac
Kojim kupih dţemper i kapu .
“ Tol'ke pare , vi'š da je stari malo … ”
Vikali su za mnom :
“ Imamo još stare robe ! Hej ! Budalo ! ”
Sarajevo ! Sarajevo !! O , Sarajevo !!!
Šta si ti , ako nemaš Anu ?
I bez rata bila je
Kao prepelica
Izgubljena
Uplašena
Sama
Ana
134
Nisu ukrali samo Anu .
Nekada , davno prije ,
Ĉudio sam se , kako i pjesmu
Malu , ali moju ,
Kako čak i pjesmu mogu da pokradu .
Bijah mlad , ne ljutih se mnogo
I ne traţih pravdu
Ali sad mi je jasno , oni sve mogu .
Pa ipak , ţao mi Sarajeva ,
Nije kriv grad .
Uvijek sam se pitao : Kako i kome
Krovovi cijeli i parkovi cvjetni puni djece
Mogu nekome da smetaju ?
I šta im je u svemu tome
Mogla biti kriva Ana ?
Ledena sitna kiša prelazi u snijeg
S hemijskog uzimam dţemper i kapu
I besciljno lutam , a pogled mi kradom zaviruje
Po uglovima , zadrţava se na tren
Na gologlavim djevojkama , ali , uzalud ,
Ona nije među njima
Ĉak ni kao prijatelj neće doći .
I šta će mi sada i dţemper i kapa ?
Nosim ih u papirnatoj kesi
S reklamom hemijske čistionice
A znam da ne postoji ništa
Što bi moglo saprati sav jad
Osim samo jedna hemija :
Ona iz Aninih očiju .
135
Zar tim očima da se nešto
Dogodi , učini ?
Ana ,
Baš tih , naših , mirnih ,
Nezaboravnih , najboljih godina ,
Vrtio se neki šlager
“ Tugo mojih dana … ”
O , Ana ,
Bila si najljepša
I najčednija cura u gradu
Za mene simbol samoga grada
I vremena .
Ipak , nisam te volio .
Plašio sam se i pomisli o tome ,
Tvoja iskrenost je bila suviše nestvarna ,
Nije to za doba koja sam slutio ,
A nisam ti o tome govorio .
Nisam li bio laţov ? Neko ko je htio
Od stvarnosti da te skrije ?
Oprosti mi , nisam znao
Što bih i kud bih
S tobom , Ana .
Znam , da si me osjećala , u hodu , bez riječi ,
Moje oči su iste svjetlosne grupe
I ma šta da sam , ili nisam rekao ,
Znala si kao niko “ čitati ” moje misli .
I ja tvoje .
“ Kako se i bez grubosti moţe biti grub ” , mislila si .
Bio je to sav tvoj prijekor
Koji je strujao izbliza
136
Iz krupnog , plavog pogleda
Pod kapom i nestašnim , lepršavim šiškama
Na kojima se zaustavljao
Decembarski , neki teški , sarajevski snijeg .
A ja sam bio opsjednut u tim trenucima
Adornovskom strepnjom i strahom od slobode .
Ĉudno , cijenila si baš to .
I to je bilo to , samo to , Ana , ustreptala i odletjela ,
Neostvarenih sanja , filozofijo prirode i ţivota ,
Pokošena divljim kanonadama bezumlja .
Bez straha koračam između mina ,
Na proplanku iznad grada ,
Znam da mene neće ta kob
Traţim po šipraţju mjesto
Gdje sam vidio kako ti se krišom otkinula suza
Da tu zakopam dţemper i kapu .
Sjedim dugo , ne znam gdje bih .
Ne ţurim da se vratim dole
U taj pusti , ranjeni , sivi grad ,
Kojem je posječeno stablo vremena
I otrovan izvor mladosti .
Ovaj proplanak
Ptice više ne nadlijeću ,
Znatiţeljni pas bez vlasnika ,
Ne izviruje , kao onda , iza grma .
Ma kojem svijetu sada da pripadaš , Ana
Bićeš Bogu mila i , znaj , nećeš biti sama .
A ja ?
Ne brini !
137
Oni koji ne trebaju ,
I ne vole pjesnike poput tebe
Ovdje neće moći
Moju tugu da nađu .
Tek sada shvatam zašto sam
Još onih , naših , dobrih dana ,
Najbolja od svih
U ovaj svijet zalutalih Ana ,
Počeo da tonem u beznađu .
138
PITANJE O SUDBINI
(Edipova dilema)
Ne biti ili biti
Kriv
Pitanje sudbinsko je sad
Da li sam kriv
Zato što sam ţiv
Ili sam ţiv
Zato što sam kriv
Da li bijah kriv
Pa se rodih
Pa bijah ţiv
Da bih opet bio kriv
Da li umrijeh
Da bih bio ţiv
Da li ţivjeh
Da bih bio kriv
Sada ne znam
Da li da umrem
Da se rodim
Strah opet me biti ţiv
Strah me biti nekom kriv
139
EDIP KAO SFINGA
Pobijedio si Sfingu
Kako ćeš pobijediti sebe ?
HYBRIS*
Otac tvoj bijaše zao
Mnogo zao .
Moţda su , ipak ,
Vjetrovi mogli odnijeti daleko
I nepovratno
Iver od klade ?
CAR EDIP
Jadni Edip
Neduţan , a kriv .
Sam ugasi svoje oči
Da ne vide ovaj svijet
I svoje mjesto u njemu
Sramno i tamno .
Zlo nema mjeru
Cijenu i otkupninu .
Jadni Edip .
------------------------------
* Hybris – osionost, u grčkoj mitologiji jedna od najteţih i najpogubnijih ljudskih mana za koju se (po principu teomahije – boţanske osvete) prokletstvo i kazna prenose na potomstvo
140
NIETZSCHE
Uznio si sebe
Preko mogućeg ,
Iznad svijeta ,
Prizivao si natčovjeka .
Jedni su te osudili ,
Drugima ,
Što su te proglasili za gurua ,
Ti sam si rekao :
“ Ne slijedite me
U planini mraka
U carstvu leda i stijena ,
Ti visovi nisu za vas ;
Loši su kojima sam uzor ” .
Nije pomoglo
Uzeli su te za primjer
I mjeru vlastite oholosti
A nisu znali da su oni
Od onih pohotnika koje si prezreo .
Dok si ti izbjegavao i misao o njoj
Oni su ogrezli u krv .
Gdje si , Nietzsche , sada
Da im kaţeš
Da si Boga porekao zbog njih ?
Razapeo si samoga sebe
Preko paučine prokletstva .
I glas tvoj zveči i ječi
Kroz spiralne strune uma
Iako ne govoriš odavno .
Izazvao si srdţbu i strah .
141
Meni si kao tragični prorok
Pomalo za ţaljenje ,
Pomalo za divljenje
I prilično drag .
Napadoše mene
Kada sam te branio .
Šta fašisti znaju
O uzvišenosti plemenitih usamljenika
I bezumnici u hajkama svojih čopora
Na ranjenog jelena ?
Imao si pravo :
Suprotstavljen moći zla
Umoran od riječi
I od svega
Ućutao si .
Samo jednom ,
Sjećajući te se pričao je Andre Malraux ,
Kada te je pratio do posljednje stanice
I dok je voz prolazio kroz tunel
Odjednom začuo se tvoj glas u mraku …
Pjevao si neku pjesmu .
Ćutao si dugo
Sve do samog kraja .
Da li si ipak tada nekog volio ?
Ili si se rugao i osvetio svijetu
Prećutavši svoje najbolje pjesme ?
Jesi li se tada samo rvao s Arhi-demonom
Ili si se nadao izbavljenju
Ĉekajući svoga Zaratustru ?
142
SELICE
Slutim
U ţuboru poţutjelog lišća
Tugu odlaska
Jata lastavica .
Ostaju samo vrane .
Zašto se i one ne sele ?
143
NIT
Niti noćna
Niti sniti
Niti biti
Niti
Mjesečeva
Upredena
U gorospjev
O lahoru
Ne pjevaj
Niti
Zovi me
Pred osvit
Ne kidaj
Niti
Mjesečeva
Moju nit
Niti san
Niti dan
Nisu niti
Pjesme
Nisu latice
Cvijeta jabuke
Što padaju
Na moj dlan
Niti piti
Niti domu
Niti nebeska
144
Neću sići
Nektar vasionski
Neće
Lice moje
Praskozorjem
Miti
Neće ledne
Magle niti
Grivu
Moga ţdrepca
Vranog splesti
Niti jesti
Niti spiti
Neću
Niti jedra
Brodovlja
Popraviti
Nitima tvojim
Mjeseče
Niti ćeš
Razbojniče nebeski
Sjaj tirkiz-očiju
Koje blagovjernom
Meni ukrade
Kristalima laţnim
Zaiskriti
Ne vrijedi
Tebi
Stihokradljivče
Stih moj
145
Ĉitati
Njime zrcale
Netaknuti potoci
Tamo
Gdje ruke
Ne spliću
Slijepe
Tvoje niti
Stihovima mojim
Samo tirkiz-oči
Mogu sjati
Ne vrijede
Srebrne
Tvoje niti
Na stihovima
Mojim
Samo leptir
Sićušni moţe
Da poleti
Tek on
Zna ih
S polenom
Rosnim
Piti
Piti
146
SELJANĈICA
Eh , ti ,
Seljančice moja ,
Ukrali su te .
Nisu čekali ni toliko
Da izrasteš u čobanicu
Da bi čuvala stada ,
Odveli su te u grad .
Govorila si im
Da ti je svaki kamen
Iz planinskog seoca tvog draţi …
Nisu čuli ,
Ne znaju oni za ţal
Ţalosne ptičice
Iz krletke .
Bijah gradski pustinjak
Snio sam da si mi ti obećana ,
Pa sam dugo uzalud
Obilazio sela i torove ,
Mislili su : kradem ovce .
A tebe , tugo , umjesto u planini
Nađoh u gradu .
Ja znam šta je grad
Ja sam gradski
Velikogradski
Betonskog
Sivila
Rob
147
A tvoga seoceta više nema
Srušili ga
Gajeve minirali
Ne mogu ti jagode brati .
Kome sada pjesmu pastirsku da pjevam ?
A vama , vama koji rušite ,
Ţao mi je ,
Ali tako ste me učili ,
Ne mogu da izdrţim ,
Moram sve da psujem ,
Vama velikogradskim
I malogradskim
I prigradskim
I pokondirenim
I urbanim i seoskim
Ćatama i ţbirima
Svi ste jedan isti
Prljavi nezasiti plam
Ološ i šljam
Bog neka mi ne oprosti
Ali ću sve do svoga kraja
Da vas proklinjem i psujem .
Zar meni , gradskom pustinjaku
Da veličate gradsku prašinu
I jad ?
Rođen sam pored fabričkog dimnjaka ,
Gladovao i skitao po velegradovima ,
Šta vi meni moţete reći o gradu ?
O okrutnoj civilizaciji ,
Gramzivoj sivilizaciji ?
I dok vi za groš svoj
148
I same gradove vlastite rušite i pustošite
Ako vjerujete da sam protiv grada
Slijepi ste !
Nisam ja sasvim iznikao
Ako pomislite , s druge strane druma
Ili pao , kao što priţeljkujete , s uma
Nisam sasvim protiv sebe .
Znam da grad ima lijepe muzeje i teatre
Baletske igre volim i ja
Ali , jeste li gledali kradom ,
Da im ne smetate , igru divljih mladih konja
Ili zanosni ples zaljubljenih ţdralova ?
Šta vi , malogradski , znate o ţivotu ?
I šta je moglo biti gore od toga
Da “ otkriste ” planinu ?
Niste znali da je svaki bor
Kojeg napali ste
Moj brat ?
Volio bih da mi usahnu misli
O vama i vašem jadu u gradu
Ali ne napuštaju me .
Za razliku od vas s “ rodovnikom ” ,
Moja planinčica je istinska Bogumila
Kraljevske krvi ,
Plemićke dobroćudnosti i poštenja ,
Velikodušnih riječi i djela ,
I u nevolji i u dobru
Dostojanstvena i naravi blage .
Njeno seoce bilo je Grad
I prije nego se kod vas o gradu znalo .
149
A vi ste isti
Kao i horde predaka vaših
Što dođoše od sile i tmuše
Da pale , slobodu uguše
I ponos Dobrih sruše .
I vi sada , o , ironijo nebeska ,
U planini traţite plac za vaš gradski blud !?
Moja ptičica ćuti
Pod sjenom vašom zaboravila je da pjeva .
Ona ne zna čak ni da mrzi , ni da kune
Ali ja znam , naučili ste me .
Sada , kada sam se odmetnuo ,
Traţite me k'o ranjenog vuka .
Traţite me ! Traţite ! Vi , bahati , osioni ,
Sljepilom sivim malogradskim opijeni
Sobom poneseni .
Ţelim da me nađete i nadam se
Da na mine
Kojima bez moje volje učili ste me
Zaboravili ste
I ne pazite
Dok preko starih osušenih plotova
Prelazite
I dok kroz zapuštene vrtove
Seoceta seljančice moje
Gazite .
150
SOKRAT
Pisali su mnogo
Ti bi sigurno bio sretniji
Da nisu rekli ništa
Jer sve što je ostalo o tebi
Daleko je od onog što si bio
Što si htio .
Jedni su te poštovali jako
Drugi nisu voljeli nikako .
Ozakonio si kaznu smrti .
Ubivši sebe otrovom
Otkrio si da je kap našeg svijeta
Kap otrova u meteţu vremena .
Bio si , kaţu , hrabar
I dostojanstven u svim ratovima .
Protivnici su već izdaleka
Sklanjali se pred tobom .
Sokrate , Sokrate .
Ţivot je
Nekom osvit i novi dan ,
Nekome san
Nekom samo nedaća , mrak
I kraj nezasluţen i preran .
U ambis pitanja si nas bacio .
Ko ide u susret stradanju ? Ili slavi ?
Niko ne zna .
151
U ratu vodio si i sokolio
Mladiće vedre i jedre pod kopljem
U miru pjevao pjesme o robinjama mlađanim
Vitkim i uspravljenim pod zrelim ţitnim snopljem .
Ali tvoja sjen sada bez spokoja luta
Nadvija se nad gradom
I nad pustim poljem
Bez bornih kola i poklika .
I sam si znao da ova avantura
Ne pripada boljem .
Neznalicama nisi smio govoriti o neznanju .
Ljutilo ih je to :
“ Znam da ne znam ”
Danas bi vjerovatno u prolazu rekao im samo :
“ Ne znam . ” Ili , “ Znam , odavno već sve znam . ”
Zašto se ne smiriš
I ne pomiriš ?
Lovorje treperi
Ali niko od njega
Da splete vijenac za tebe
Sokrate , Sokrate .
Samo maslina stara koja te pamti
Još osluškuje ideš li .
Sablasno
Pusto je pod Mjesecom
U vrtu srušenih kipova .
152
MASLINA
(Kraljica)
Hlad
Plod
Ulje
Mir
Sve nesebično daješ
Ne traţiš ništa
O , drvo drevno !
Kada bi znalo da govoriš i svjedočiš !
Sa strahopoštovanjem
Dodirujem koru tvoga stabla
Ĉini nam se
Da si samo nijemi putnik
Kroz tiho i usporeno vrijeme
Ali svi koji kušasmo tvoje sokove
Ili na šahovskoj ploči igrasmo se
Figurama stvorenim od tvoga tijela
Da li smo osjetili čudesnu moć
Nesagorljivog nadanja
Na putu od vatre
Do pobjede
Slavne
Dok
O porazima
Vjerno , ćutke ,
Tisućljetne čuvaš naše tajne
153
KOMPJUTER
Novi jednooki Polifem
Samo mnogo strašniji
Ctrl – ţivot – Alt – smrt
A nema više Odiseja
ESC
Umjetnost opstanka
154
IZVOR POD IGMANOM
Pio sam od tvoje vode
I zauvijek začaran
Nosim njen ţubor
U mislima
U snovima
Ţuborim vodama
Davnine
Svjetlosti i tmine
Ţuborim svijetom
I samo ja mogu
U dubinama okeana
Naslutiti kapi tvoje
Ĉudesne moći i bistrine
Ako mi presahnu slike
O tebi
Presahnuću i ja
Kao dio tebe
Ali ti ćeš teći
I bez mene
I bez njih
Koji se tobom zaklinju
A toliko te kunu
I prljaju
Bosno , jedina i jedna
Napaćena ,
Srcu draga i teška
I jadna i slavna i bijedna
Ti znaš da stigoh prije svih današnjih
155
Ali me nevolje i pakost
Gomile novodošle
Otjeraše
Poslije lutanja mnogih
Neočekivano , ipak , vratih se .
Oni tada rekoše :
“ Evo ga , došlo ”
A oni , odsvuda …
Izvor moj čarobni
Trovaše
I otrovaše
Tu sam
Ali bez misli
Bez snova
Utihnuo
Ţubor svjetlosti
I zov davnine
Ničeg u meni
Osim praznine
Ničeg u nebu
Nekada slobodnom
Sem pustoši i tmine
Dok vukovi crni
Ţubor kriju
Od čeţnje i ţednje Dobrih
I sami ga piju .
156
PRIVREMENOST
(Neshvaćeni dar)
Strašan dan !
Upravo kada sam prolazio
Djevojčici u naručju uginuo zeko .
Ko je kriv ? Dan ili ja ?
Ili smo svi u smrti
Ili je smrt u svima nama
A ţivot nam dat
Kao njen privremeni dar ?
Ĉovjek
Ne priznaje privremenost
Zato , iako darovan ,
Uništava sebe
Uništava druge
I pati
Moţda sam i utješio
Uplakanu djevojčicu
Nisam siguran
Da li sam više
Prevario nju
Nebo ili sebe
Niko ne zna
Šta bi moglo
Nedoumicu vječnu
Da premosti
Ili skrati .
157
STRANAC U SVOME DOMU
Rukama ne ţelim dotaknuti
Stari kameni zid
Niti ţelim kročiti
Na neki čudan most preko potoka .
Ništa nije isto .
I ja sam neko posve drugi .
Zašto se slonovi , lososi
I labudovi vraćaju ?
A i mi ?
Mislio sam
Da se moram
K svome jezercu vratiti
Ali ni kruške stare
Na koju se moja majka
Kao djevojčica pela nema
Nema ni mlinskog kamena .
Gdje da nađem osmijeh
I kako da pozdravim
Nekadašnje prijatelje ?
Morao sam
I nisam smio doći .
Ni jezerce nije jezerce .
A moţda me i lovokradice traţe
U nepoznatoj mi pustari
U neprozirnoj
Zloslutnoj i beskrajnoj
Hladnoći .
158
IZRAEL
Mnogo priča o Bogu
Odveć previše ratova i patnji
U Boţje ime
Krv nikako
Sa puteva da nestane
A suza toliko mnogo
Mnogo , mnogo …
I vidje Bog – Isra-El
I okrenu pogled
I ne ču “ Šema Jisrael ”
Jedni viču protiv :
“ Da ga ima … ne bi … ”
Drugi u sljepilu grde :
“ To je zbog vas … ”
I niko ne ćuti
A morali bi ućutati
Da bi moţda čuli
Bog je mali i slab
Pred gomilom bučnom
Oholom i bijesnom
Bog je naš tih
I uvrijeđen
I postiđen
I pogledat’ nas neće
Dok u nama vri otrovno vrelo
159
Dok u dnu naših srca spi
Palog anđela djelo
Sami smo
Dok u nama vrišti
Naše vlastito raspelo
Za nas
Pametne
Sveznajuće
Nikog nema
Niko nije bio
Ţrtve nije bilo
Plamenom nije poţnjeveno
Niti jedno dječije tijelo
I Bog nam je kriv ?
Za zloću našu i silu ?
Za bezumnost našu ?
Za prizivanje aveti krvi ?
Za laţ i krađu beskrajnu ?
Za nemilost bezosjećajnu ?
Ućuti da bi čuo , Izraelu ! :
“ Opomeni se i urazumi
Niko osim Mene nije Prvi
Okreni se od mitova o krvi
I osvanućeš bijel , okupan svjetlom …
Ili ćeš da te opet oganj mrţnje spali
I Crnog zloba izdajnička smrvi ? ”
160
NOVEMBAR
Prvi mraz .
Pod gudalom violončela
Novembarskog vjetra
Treperi suvo lišće
Ostalo na granama jasenova .
161
PLETENICE
Mali i bezazleni
Nisu mogli znati
Da im neko smišlja toliko zlo :
Da će im u zimskoj noći
Uzeti lutke i mede ,
Da će ih odvojiti od mame , tate ,
Sestrice , bake i dede .
Nisu mogli ni da naslute
Da ih tako male neko moţe
Poslati u nepovratne galute .
U vijeku kibernetike i računarske tehnike ,
U stočnim vagonima prevoziti
Do strašnog stratišta i u oganj bacati ljude ?
Kakva je to svirepa mizantropska mašta
Vodila robote okrutne lude ?
Zar su neduţni mališani mogli o njima
Susjedima prvim da naslute
Da misle o cijanidu
Dok na koncertima sviraju flaute ?
I da će takvi susjedi
Narednog jutra ,
Nakon što su odsjekli pletenice
Nepoznate nečije sestrice
Ugušili je pa gurnuli u plamen ,
Kada se kući vrate s tog pira
Moći milovati kosu svoje djevojčice ?
162
NEMAM PRAVO DA OPROSTIM
Neki kaţu :
“ Moţemo oprostiti
Ali ne i zaboraviti ” .
Oprostiti ?
Ţalosno .
Opraštanje je za ljude
Ne za demone
Neljude i podljude .
163
BETLEHEM*
Posve običan bi bio
Taj kamen blješteći bijeli
Da pored njega nije sjedila
Mala pastirica sa lirom u rukama .
Pjevala je tugovanku
O jagnjetu koje su joj ukrali .
Sutradan je nije bilo .
U tom kraju
Sve pastirske pjesme su tuţne .
-----------------------------
* Beit-Lechem – Kuća hljeba
164
TESLA
Tom gospodinu o kom sam mislio da vrijedi
A ispao je isprazni nadmeni eklektičar
Nisam mogao dopustiti tvoje ime da povrijedi .
Imao si bar sedam doktorata
I bio si najveći naučnik i humanist
Svih podneblja i vremena ,
A ugledni gospodin reče da si bio
Samo običan električar .
On sam o sebi ima mišljenje visoko
A o takvima i sličnima već sam rekao mnogo
Iako im pripada da se kaţe još i mnogo više .
Pa kao da i obični električari nisu ljudi ?
Vaţniji li su umišljeni silnici ,
Velikaši , glavari i poglavari ?
A ti si bio ćutljivi , dobroćudni , skromni vegan .
Gromovniku blizak pravio si munje
Spustio ih kao bezazlene igrice među ljude .
Zavidjeli su ti , krali ti izume ,
Na kraju sve ti spalili i srušili .
Ali , badava im je da te bacaju u tamu i zaborav .
Naučio si elektrone da osvijetle cijelu planetu
I da tebe besmrtno slave
Dok u tvoje ime za dobrobit svih rade .
I sada neki snob
S par bakarnih zujalica oko vrata
Kaţe da si bio običan ?
Meni je teško među njima .
Koliko li je tek moralo biti teško tebi ?
165
STIH CRTAN STIHOM
Stihom crtam
Novi dan
Stihom volim
Stihom plovim
Crtanje stihom mi je
Da nestale ctreţe
Crtane preko sazvijeţđa
Moţda i prebolim
166
ZEMLJANIN
Ni sam ne znam
Zašto sam izabrao ovaj svijet
I mjesec hladni januar
Mogao sam osvanuti
U vječitom maju
Na nekoj drugoj
Sretnijoj
Planeti
Ali
Ĉini se
Kao da je
Nešto htjelo
Da se sveti
Moralo je to
Ovoga puta
Baš tako biti
Bez mnogo ţelje
A moţda i pameti
U revolucije me vukli
Tješili vračevi plemenski
I vidim svi zalutali kao i ja
Bauljaju u tmini do nesvijesti
Pijani smiju se noću neobuzdano
Ili svi beskrajno danju gorko plaču
Lutam zajedno sa njima kroz vrleti
Bez mnogo ţelje a moţda i pameti
I tmina raste mučnija još i luđa
Svi sanjamo o sretnijoj planeti
A ovu gazimo bez milosti
Kao da je posve ništavna i tuđa
167
DOBRO JE
Dobro je što me niko ne čuje
Kada bi čuli šta sve ne ţelim
I čemu se ne nadam
Prognali bi me
Rekao sam moju tajnu
Prepelici samo
Nije me odala
Ali joj je sova
Pjesmu ukrala
Jednog jutra rano
Tajnu njene duše
Naslijedila je sekvoja
Najveća od naših sestara
Ona me nikada izdala ne bi
Ali od te dobre šišarice
Rasule se sjemenke
Našli ih dabrovi
Neke preostale vjeverici
Dobro je znati ćutati
Kada se nespokojno podne
Zaustavi na slomljenoj
Pretposljednjoj stepenici
Sada cijela šuma
Ćuti o mojoj tajni
A rekoh je
Samo prepelici
168
ŠAH
Da
Tvoja je igra
Savršena logika
Jedinstvena , nenadmašna , bez premca
Snaga uma koja vodi do pobjede
Ti si kralj
Bijel
Kraljuješ
Cijelim kraljevstvom
Svojim moćnim proslavljenim
Ratuju za tebe samo najbolji junaci lovci
Konjanici , pješaci , topovnici
Ti si kralj
Bijel
Tebe ne moţe
I neće Crni savladati
Ma koliko kobne , razorne i strašne bile
Crne njegove divizije i legije
Znaš sve planove
Zle namjere
Pa ipak
Ĉuvaj se
Kralju dobri
Nije sigurno da
Bar jedan od tvojih
Ne plete ti zamku iza zida
Onaj što najviše o vjernosti govori
Taj je tvorac tajno pripremljene zavjere
Ĉuvaj se kralju naš bijeli ovih tamnih noći
I ne vjeruj zvjezdoznancima martovskih Ida .
170
PANDORA
Ne osuđujmo
Pandoru
Zar se od nje razlikujemo ?
Zar nas ne privlači
Sve zabranjeno ?
Na kraju ,
Zna li iko od nas
Koliko je bio teţak
Krčag zabranjenih tajni
I ljudskoga zla ?
Zašto bi ona sama
Njegove tajne nosila
I čuvala ?
I za Atlase
Bilo bi preteško .
Pandora bijaše samo radoznala
I nešto nestašna
Kao dijete .
Zahvalni joj moramo biti
Jer da nije otvorila tu riznicu
Patnje i bola
Ostali bismo poslušno roblje
I nikada ne bismo saznali
Da je zlo svuda
Samo skriveno
Oko nas i u nama ,
Da je obzorje naše duše
Dio svačijega neba
I da smo samo gladne promrzle ptice
Hranjene od istoga hljeba .
171
VRĈ MIRA U OSVITU DIVLJINE
Raduj se i spokojan budi Gordi
Iza tebe neće se gorditi
Bronzana bista
Bio si vazduh
Bio si rijeka
Bio si ptica
Bio si kesten
Bio si osvit divljine
Bio si nečujni pad ranjene srne
U gaju koji tuguje i ne ţeli da olista
Ostani u skrovištu svom dalek znancima starim
Oni koji bi sada htjeli tebe da otkriju i prisvoje
I poprsje bronzano neko staro tebi da prekroje
Još jednom prognali bi utihnuli gorski lahor
Sa bijelih toplih krila usnuloga runolista
Ne vjeruj im ako te traţe da te slave
Lovorike neka krase njihova poprsja i glave
Raduj se Gordi i ostani dalek znancima što misle
Kako bi te dobro od zaborava čuvala patinasta bista
Ni ljeti ni kada zasnjeţi neka te se niko od njih ne sjeti
Nije za tebe Gordi Divlji znamenje prolazno – krhka figura
Koju svaki zlotvor moţe da ruši prekraja osvaja i obesveti
U bolu bezimenih jadnih pretapana i kaljena – skulptura
Raduj se Divlji Gordi jer nestaćeš uz bljesak meteora
U vrču mira koji ne tamni ostaće toplina tvoja čista
Ostaće tek pjesma i svjetlost poludragog kamena
Zagubljenog u prastarom zaboravljenom gradu
Malim pticama umjesto gnijezda da ih grije
Da im u tjeskobnom sumraku svijeta
Umjesto jutarnjeg cvrkuta blista
172
BEZIMENA PJESMA
Pokušavam napisati pjesmu
U kojoj bi bilo toliko smijeha
Svjetlosti i radosti
Da joj se ne bi moglo dati ime
Jer bi bilo nemoguće da se stihom
Takva radost zarobi i zdrobi
Radost i svjetlost su u jednom osmijehu
Veći od Everesta ,
Moćniji od svake nepogode .
Sjećanje na potres i uragan
Još i prođe
Ali osmijeh iskren svijetli
I iz najdublje prošlosti
Ne tamni i ne zaboravlja se .
Radosne su pjesme same sobom opjevane
Kada se svjetlost osmjehnute radosti
Ukaţe na nebu olujne noći
Najljepše su pjesme nenapisane
Toliko bih ţelio da neke moje
Ostavim bar nenaslovljene i nepotpisane
Jer sve dok one sa imenom traju
Traju lutanja kroz magle i nemiri
Što ne dopuštaju da zasiju
Neke oči drage , tople ,
Pune radosti nesanjane
I u neprolaznoj mladosti
Pribliţe se usne nasmijane .
173
AKO SE SJETIŠ
Ako me se ikada sjetiš
Neka to ne bude radi mene
Htio sam samo od tamnih oblaka
Osloboditi jedan osmijeh što ne vene
Sjeti se
Kako sam zbog tvoje jedne suze
Zmaja papirnatog prenio preko duge
U proljeće sam za tebe ljubičice čuvao od srna
Govorio im : “ Ove nisu rasle za vas ,
Nađite cvjetne oaze planine neke druge ” .
Ljetnje sunce mi je dalo ideju da ti slikam portret
S tvog tirkiznog odraza na površini jezerske vode
Smijala si se : “ Kao s Marsa , sva zelena ! ”
U jesen sam molio lišće da ne ţuri pasti
I ţelio da iznad tvoje glave let kruţni ne zaustave rode
Zimi sam po tvom liku pravio snješka
Učio ga da se prema osmijehu tvom i on smješka
Ako se ikada sjetiš izvora u sjeni divljeg kestena
Neka to ne bude sjećanje na mene
Ja sam samo dašak planinskog vjetra
Koji slika po jezeru osmijehe zelene
I tihom melodijom panove frule
Jutrom umiva snene nevene .
174
ŠAPAT MAJSKE NOĆI
Kad poetikom bivstva
Prolebdi himna slobodi
I pritaje se mirisi
Modrih daljina
Moja krila šira od vjetra
Tiša od mjesečine
Odjenuće makove
U šapat sjetne majske noći
Sokolji kliktaj
Nad usnulom gorom
Biće zov
Koji ću jedino ja čuti
Kad utrnu svi dusi
I pogasnu svici
U samoći zvjezdoznanoj
Niknuće stih
Neba dar
Od kog nije bilo milijeg
Varljivoj proljetnoj
Podiţem ruke konjici
Na sklopljene mi oči
Propaduje
Svilenastog cvijeta
Snijeg
175
SLIKE MINULOG PROLJEĆA
Na praznom platnu
Ruka starog slikara
Dodiruje put
*
Romi tuguju
Oteo im mladunče
Prepreden Mjesec
*
Plavi kolibri
Cijelo jutro ţeli
Nešto mi reći
*
Laste odlaze
Rododendron mora sam
Prezimiti san
*
Uz tople slike
Mog minulog proljeća
Misli mi cvatu
*
Padoh na ledu
Sa poklonom u ruci
Poklonu ništa
*
Zaboravljen krin
Ni ne sluti da će sam
Probdjeti zimu
*
Traţi u oku mir
Davno svjetlo mladosti
Leţi spaljen bor
176
*
Prašina na knjizi
Ne uznemirava ga
Ne vidi više
*
Raspjevan vjetar
Budi jesenje lišće
Da oboji hrast
*
Podigoh cvijet
Susjedi kaţu da sam
Ubio jesen
*
Očaran gledam
U zraku bistrom gorskom
Kupa srna svoj nos
*
Nadošle vode
Ljudi zastrašeni
Oţivio mlin
*
Raspjevan opet
Glasa stari trošni mlin
Odu jesenju
*
Sniva zimskim snom
Crvotočna potočara
Zastao jelen
*
Zlopatnicima
Ni dar dareţljivosti
Ne donosi mir
*
177
Drevnoj maslini
Ĉuvar mali zbunjen pas
Prijeti zovom
*
Pada kestenje
U tirkiznom pogledu
Trepti adađo
*
Lako je biti
Igrač periferije
Kad gasne os vrtnje
*
Nije danom dan
Plamteći eho davnog
Sam noć i dan
*
Eon na dlanu
Lakše sagara mrklu sjen
No donosi san
*
Poet tka riječ
Kao gorku pahuljicu
Svelom listu ive
178
AUTOPORTRET PJESNIKA
Od ljubavi do pobune , kroz lutanja i jetke osude ,
Misli vedrih graditeljskih utkanih u svemir ,
Ili palih u bezdani sivi nemir .
Očajan , sam i slab , čovjek mali – rapsod neznan
U carstvu apsurda i nepravde
Ali prkosan , zlu neuhvatljiv , nepokoran i neshvatljiv .
Ţivotom opčinjen , smrću okruţen , sanjiv ,
Ljudskom gorčinom u bijelom i crnom vrtlogu mučen
Nevičan bolu i laţnom praštanju – vječito ranjiv .
Odan smislu opstanka i trajanja , nepomirljiv do vječnosti
U asketskoj potrazi kroz šipraţje sveopšteg grijeha
Za izbrisanim putokazima čovječnosti .
Od dječačke mašte , ideala i snovite topline
Iskrenosti i neskrivenih tajni sveprivlačne snage
Ikarusove vizije kobne visine .
Tek tren svjetlosti pod sjenom neumitne tmine
Od pobune stihom – govora duše – do istine ljubavi
Neprolazne i jedine što u magli vremena ne mjeri daljine .
179
AUTOR O SEBI I KNJIZI
Rođen sam 25.01.1958. godine u Visokom, podignutom iznad ušća Bosne i Fojnice, u prelijepom ambijentu blagih brda i prostrane ravnice kojom su se ukrštali svi karavanski putevi, gradu koji je procvat doţivio kao srednjevjekovna bogumilska prijestonica, u kom sam se našao, kako kaţem u jednoj od svojih pjesama, slučajno, kao usamljeni suncokret, iznikao grešnom voljom vjetrova, u jutru bez sunca. U Visokom sam, odrastajući kao primjećeni pjesnik, završio osnovnu školu i gimnaziju, upoznao pjesnikinju Jelu Ilić o kojoj pišem kao istinskoj nasljednici bogumilske dobroćudnosti i blagosti, s kojom ću steći sina i dvije kćeri. Zbog svog nepomirljivog i nonkonformističkog duha, neshvaćen, nakon vizionarskih upozorenja o lošoj budućnosti upućenih neblagonaklonim sugrađanima, napuštam rodni grad, o kom ću ipak nositi nostalgična sjećanja kao vječitu inspiraciju za pjesničke teme. Ĉudesni magnetizam voda i tla makar i slučajno zapalog zavičaja, i pored nepravednog stradanja, nikada mi neće dopustiti da se u stihovima odvojim od misli o mogućem povratku.
Diplomirao sam 1982. godine na Filosofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za filosofiju i sociologiju; pisao studije iz oblasti estetike, posebno istraţivao djelo Waltera Benjamina, diplomirao na temi o njegovoj filosofiji, nastojeći da mu se poslije oduţim nastavljajući proučavati područje esteticizma tragičkog.
Od oktobra 1986. do marta 1992. bio sam profesor sociologije na Vazduhoplovno-tehničkoj Vojnoj akademiji u Rajlovcu, u nimalo srećnoj i produktivnoj atmosferi, u kojoj ću, kao svjestan i nepristrasan humanist-pacifist, usamljen, kroz bespoštednu političku borbu ispoljiti sav ţar pobune protiv vidljivih subjekata nadolazeće iracionalnosti.
Do aprila 1992. godine ţivio sam u Sarajevu. Početkom rata, poput mnogih drugih prognanih nevoljnika, pronalazim sa porodicom privremenu oazu mira u Vojvodini, u gostoljubivom banatskom selu Melenci pored Zrenjanina. U junu 1993. godine magistriram u ratnim uslovima, u očajnoj atmosferi osporavanja humanizma, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, na smijeru Sociologija kulture i umjetnosti – kulturna politika, na temi „Historija i tragika humanosti“ i nekoliko dana poslije odlazim sa porodicom u Izrael.
Sa porodicom sam proveo pet godina u Jerusalimu, sada ţivim u juţnom predgrađu Tel-Aviva, gradu Bat-Yam (kćerka mora), trenutno zaposlen u Centru za rehabilitaciju autistične omladine putem radne terapije pri Opštini Bat-Yam. Prvu godinu radio sam naporno u kibucu Ma'ale Ha'hamisha nadomak Jerusalimu. Nenaviknut na slabo prikrivenu nejednakost i promjenjeni karakter zajedništva, opredjeljujem se za nesigurnost i neizvjesnost leta kroz slobodan i nepoznat prostor, te napuštam kibuc, spreman da u cilju preţivljavanja primjenim svoje različite sklonosti u većini
180
oblasti u kojima sam pronalazio uvijek novi izazov, te radim jedno vrijeme kao šef arhiva u urbanističkom centru pri Opštini Jerusalim, poslije toga, zaposlen u Arheološkom institutu u Jerusalimu kao arheolog-supervisor otkrio sam dobro očuvan mozaik u boji iz perioda Rimskog Bizanta u mjestu Lod. Kasnije sam učestvovao u dizajniranju enterijera najpoznatijih muzeja širom Izraela od kojih se posebno izdvajaju novi muzej u Zdei-Boker uz kuću Ben Guriona u pustinji Negev na jugu Izraela i privatni arheološki muzej u kibucu Ma'ajan Baruch na sjeveru. Kratko sam radio u Arhivu muzeja Jad-Vašem. Radio na projektima u Jerusalimu (Kneset – nova postavka Povelje nezavisnosti Izraela, Muzej Izraela, Jad-Vašem, Beit Pery sa privatnom kolekcijom Judaica), u Tel-Avivu (Muzej Erec Jisrael)...
Ponekada, kroz dinamiku okolnosti, ne svojom krivicom jer su fondovi mnogih organizacija privremeni, ostajem bez posla te svaštarim pakujući lijekove, radeći na obradi drveta ili aluminijuma, drugi put samovoljno mijenjam ambijent upuštajući se u nove avanture, iz kojih, tako “obogaćen” često nepotrebnim i nametnutim iskustvima iz nuţnosti, crpim korisne elemente spoznaje o čovjeku i istinskoj filosofiji egzistencije, da bih na kraju feniksovski obnavljao snagu za ono što nikada nisam gubio s idejnog obzorja: da sve novo što sam vidio i naučio ugradim u nedodirljivi svijet jedine privatnosti: miris terpentina pomiješanog s lanenim uljem i bojama, stih i filosofsku misao o humanosti.
Tako, pored rada, često u iznimno teškim okolnostima da bih se odrţao na burnoj površini okeana egzistencije, istovremeno još slikam i pišem, izolovan od intelektualne i akademske javnosti. Osnovni djelokrug mog interesovanja su filosofska i kulturna antropologija, kritička teorija društva, estetika, knjiţevna kritika, poezija. Tako se pojavljujem u ulozi filosofa, pisca i pjesnika.
Jednom izdvojen iz svog ambijenta, lutajući više od Voltairea, pateći zbog besciljnosti sumornog okruţenja više od Kierkegaarda, ipak, moţda bar privremeno, pronalazim smisao pod uvijek svjetlo-plavim nebom. Ostajem dosljedan estetičkom humanizmu i vjerujem u mogućnost preuređenja svijeta putem umjetnosti. Između svih umjetnosti preferiram poeziju, jer od velikih učitelja čovječnosti Eshila, Sofokla, Empedokla, Bruna, Shakespearea, Michelangela, Hölderlina, Schillera, Schellinga, Nietzschea i Benjamina, čije poetske filosofije reafirmiram u ovom vremenu, preuzimam vjerovanje da će pjesništvo nadţivjeti sve nauke i umjetnosti.
U Tel-Avivu sam organizirao knjiţevne susrete tokom 2003./’04. i u tom periodu obavljao duţnost predsjednika Udruţenja useljenika za oblast Tel-Aviv. Kao glavni urednik priređujem i tehnički realiziram zbirku literarnih i likovnih radova useljenika s prostora bivše Jugoslavije “U voljenoj zemlji”, Tel-Aviv, 2005. Uporedo, uspijevam prilagoditi novom izrazu svoje ţivotno djelo o fenomenologiji tragizma humanosti “Horizonti humanizma i transformacija vremena”, Tel-Aviv, 2005, finaliziram ranije započet roman “Pirat pirata”, Tel-Aviv, 2005, sistematiziram slučajno spašene
181
pjesme iz Sarajeva i spajam ih sa novim u dvjema zbirkama objedinjenim pod naslovom prve “Magle i daljine”, Tel-Aviv, 2005.
Dok u svojoj prvoj knjizi “Horizonti humanizma i transformacija vremena” analiziram filosofske aspekte humanosti i idealistički anticipiram konture Mogućeg Boljeg, u knjizi pjesama “Magle i daljine” poput flamanskih slikara razaram privid, realistički ispod bedema iluzija raskrivam skrivenost, vajam misao do konačne ogoljene forme ţivota, sazdanog na poretku u kom nema stida ni grijeha. Spajajući nespojive lirske elemente s elementima pobune (u pjesmi “Seljančica”) na trenutke svjesno grubom taktilnošću pogađam mračnu pozadinu neartikuliranog svijeta. Takav kontrapunktski pristup se razlikuje od dosadašnje poezije. Stihovima “crtam” pjesme u simetričnim formama (“Bruno”, “Zakletva”, “Zemljanin”, “Maslina”, “Šah”, “Vrč mira u osvitu divljine”). Pišem pjesme ne ugledajući se ni na koga, ogledajući svoje umijeće kroz različite forme: od vrlo kratke, slobodnog stila s preferiranjem prava stiha na slobodu prostora i disanja bez uslova i pravila, nasuprot filigranskom “crtanju”, do pravog haiku u “Slikama minulog proljeća” uz poštovanje stroge metrike, ili do dugačkih narativnih (“Podkameni snivač” – jedino naslovom odjek na “Kameni spavač” Maka Dizdara, ili, “Pjesma o bijelom dţemperu i bijeloj kapi”).
Koncepcijski, pjesme bi se mogle podijeliti na pjesme posvećene prirodi
(“Trag”, “Usamljena”, “San”), pjesme ljubavi (“Igra”, “Moja Manon”, “Miris šumskih jagoda”, “Polen”, “Zatišje”, “Ako se sjetiš”), socijalno-kozmopolitske pjesme (“Vjetrovi Anda”, “Tamnoputi mali brat”), pjesme posvete (“Pustinjak”, “Slijepom pjesniku”, “Stradalom planinaru”, “Za Van Gogha”, “Sjećanje”, “Uspomene”, “Ruka”, “Lastavica”, “Bruno”, “Valteru Benjaminu”, “Serjoţa”, “Djeci Hirošime”, “Djeci Nagasakija”, “Sokrat”, “Nitzsche”, “Tesla”), pjesme protesta (“U predvorju ništavila”, “Alhemičari zla”, “Podkameni snivač”, “Osveta”, “Kako sam, pitate me”, “Zloduh”, “Oratori”, “Izvor pod Igmanom”, “Pletenice”, “Nemam pravo da oprostim”), pjesme nostalgije (“Pjesma morske kiše”), u ostalima se osjeća da ih je pisao autor sklon filosofskim pitanjima. U posebnu grupu spadaju pjesme “Vino”, “Tajna”...
Na mjestu ţivuće historije, na najistočnijoj obali Sredozemnog mora, pored Jaffa, posmatram svepovezanost svijeta. Zagledan u raspršene kapljice talasa vidim one koje pripadaju Fojnici i Bosni, koje crni vukovi apokalipse nisu uspjeli popiti i potamniti, a magle i daljine nisu mogle sakriti budnom oku dobrog susjeda. Dolazeći iz slavenske zemlje u zemlju uvijek čistog svjetloplavog neba, nisam izbrisao iz jednog dijela svojih gena značaj dobrog susjeda u tradiciji Starih Slavena. Sve što sam napisao poklanjam nekome o kome znam tek toliko da ga tako oslovljavaju: Dobri Susjed, plemeniti divlji pustinjak. Nije učio škole, ali čuva blago svojih susjeda. Moţda će, kao i tolikih godina prije, noćas proći on, tiho, sam.
Da bdi nad blagom i usnulim gradom.
182
PROMOTIVNI GOVOR ZA ZBIRKU PJESAMA “MAGLE I DALJINE” MARJANA HAJNALA
Mnogi čitaoci poetske zbirke “Magle i daljine” Marjana Hajnala nazvaće autora
romantičarem (barem u jednom dijelu njegove poezije), jer ga mogu doţivjeti kao sanjara koji pati zbog nesavršenstva svijeta i kome je – kako sam kaţe – jedini grijeh ljubav, ljubav doţivljena ili sanjana (za njega svejedno) ispod brijesta ili breze, bagrema ili smokve, bambusa ili kaktusa (i to mu je svejedno), uz cvijet plavi ili lotosov bilo koje boje na koje slijeću jata leptira što ih Marjan Hajnal doţivljava kao neponovljivu kratkotrajnu njeţnost i ljepotu, dakle, čudo, u ovom svijetu već naviklom na čuda.
Neki će ga, zatim, doţivjeti kao realistu koji u brojnim pjesmama ogoljuje ţivot bacajući u lice svijetu svu njegovu izopačenost, protestujući naročito protiv zla, zla tipa “homo homini lupus” kao neuništivog fenomena svih vremena. U tom kontekstu Hajnal pored ostalog kaţe:
„Znam da postoji zlo I zato sam često, često nevidljiv.“ Ta nevidljivost ne mora značiti samo skrivanje i bijeg od zla, pogotovo ne
zatvaranje očiju pred njim, ali, i ako znači nešto od toga, uzmimo to kao pjesnikovo distanciranje od zla, kao iskreno i pošteno priznanje pjesnika koji se ne snalazi u iracionalnom i nehumanom, pjesnika koji čvrsto vjeruje da svijet moţe popravljati umjetnošću. Inače, Marjan Hajnal u svojoj poeziji izraţava teţak osjećaj krivice i neizbrisivu tugu što je pred nadirućim zlom otišao iz domovine i to pokušava relativizirati filosofskom sviješću o beznačajnosti jedne, tj, svoje ljudske sudbine u, kako kaţe, modrom ponoru vremena.
Ovim dolazimo i do treće mogućnosti našeg poimanja Hajnala pjesnika kao postmoderniste koji pliva ponornicom egzistencijalizma. Zato je često zagrcnut, a najviše “zagrcnut tugom” (što bi rekao još jedan pjesnik iz naše generacije i iz ovog grada), zagrcnut zbog poljuljanog povjerenja i u sebe i u druge, zbog tragičnog poimanja jedne strašne istine i tragičnog sukoba sa tom bezmilosnom istinom da smo svoji samo na svome. Ĉesto gubi dah, nestaje nam čak iz vidokruga, jer ponornica kojom pliva ne pita se: ko si? zašto si? kuda ideš?, ona samo teče vidna i nevidna do svoga ušća ili konačnog zagubljenja kada shvatimo da je kraj varka koliko i početak. Zato nije čudo kad iz svoje povučenosti, zatvorenosti, usamljenosti i stišanosti Marjanova duša odjednom podvikne i poţeli da se razlije svijetom mjereći svoju vrijednost vrijednošću jedne pjesme ciganske. I to je ono, i matematičko, i filosofsko, i golo ljudsko, potrebno i
183
dovoljno, potrebno i dovoljno da uprkos svemu prepoznamo svoje a time, valjda, i tuđe ljudsko lice i pomirimo se sa veličanstvenim ništavilom kosmosa.
Hajnalov stil nekada je mladalački krhak, nekad iskusno čvrst, nekad ćoškast, nekad zaokruţen, nekad iskliznuo bez kontrole kao sam sebi dovoljan, a uvijek dovoljan glasan u svojoj tišini, dovoljno uzburkan u svojoj smirenosti, dobronamjeran i plemenit i zbog svega toga – lijep. Pjesme Marjana Hajnala nam pokazuju kako se na razne načine moţe oblikovati ljepota, one nas opominju na ljudskost, one nas oplemenjuju. Visoko, 10. 12. 2005.
Jesenko Muzaferija
184
– SADRŢAJ –
.
MAGLE I DALJINE
.
PUT 1
ODLAZAK 2
PJESMA SLIJEPOM PJESNIKU 3
POGREŠAN IZBOR 4
IGRA 5
PUSTINJAK 6
DAN 7
HOMO HOMINI HELIOTROPION 8
MAGLE I DALJINE 10
PLAVI CVIJET 11
POVJERENJE 12
SJEĆANJE 13
NEBO TAMNIH SLUTNJI 13
ZA ARHIMEDA 13
CIGANIMA SVIJETA 14
ZA VAN GOGHA 15
MOŢDA ĆE PREŢIVJETI STID 16
DOBRO JUTRO , TUGO 17
OKEAN TUGE 17
RASTANAK 18
U PREDVORJU NIŠTAVILA 19
POSLJEDNJA ANTIGONA 20
ALHEMIĈARI ZLA 21
MOJIM IMENOM SE ZVASTE 22
JESENJI SUSRET 23
MISLI MOJE I JA 24
O , JERUŠALAIM ! 25
O MUDROSTI LAŢI 26
SA RUBA SMISLA VREMENA 28
POVRATAK 29
TRAGIĈNA DILEMA 30
PODKAMENI SNIVAĈ 31
185
SINDROM BODLEROVE KARME 36
ŢIVOT ĆE POBIJEDITI 38
KIŠNI LEPTIR 39
ZA WALTERA BENJAMINA 40
MOJA MANON 42
ORIONSKE STAZE 44
KAKTUS 45
ODA NEBU 46
TAJNA 48
MIRIS ŠUMSKIH JAGODA 50
PJESNIK 52
POLEN 53
USAMLJENI BOR 57
OSVETA 58
POSLJEDNJI PEGAZ 60
USPOMENE 62
GDJE MLINOVI JOŠ POSTOJE 63
PJESMA OKEANSKE KIŠE 64
KAKO SAM , PITATE ME 68
SERJOŢA 70
MASADA 72
JUTRO SVILENOG LEPTIRA 75
GLASNIK 76
ZLODUH 78
DJECI HIROŠIME 80
DJECI NAGASAKIJA 81
LASTAVICA 82
BRUNO 84
HOMO SAPIENS 85
VRIJEME PJESME 86
PAPIRNATI ZMAJ
MOŢDA UMJESTO MENE 89
VJETROVI ANDA 90
PAPIRNATI ZMAJ 91
TAMNOPUTI MALI BRAT 92
RUKA 93
186
RUM 94
PRUGA 95
STIH BEZ LJUBAVI 97
BOEM 99
LEPTIR I LOTOS 100
ZATIŠJE 101
VUK 103
KARIJATIDA 104
KOŠUTA 105
KAP ROSE 106
VINO 107
TRAG 111
ZAKLETVA 112
MOST 113
PAJAC 115
ORATORI 118
UTRNUĆE 121
USAMLJENA 124
SAN 125
OĈI 127
ANALFABET 129
TI 130
PJESMA O BIJELOM DŢEMPERU I BIJELOJ KAPI 132
PITANJE O SUDBINI 138
EDIP KAO SFINGA 139
HYBRIS 139
CAR EDIP 139
NIETZSCHE 140
SELICE 142
NIT 143
SELJANĈICA 146
SOKRAT 150
MASLINA 152
KOMPJUTER 153
ESC 153
IZVOR POD IGMANOM 154
PRIVREMENOST 156
STRANAC U SVOME DOMU 157
187
IZRAEL 158
NOVEMBAR 160
PLETENICE 161
NEMAM PRAVO DA OPROSTIM 162
BETLEHEM 163
TESLA 164
STIH CRTAN STIHOM 165
ZEMLJANIN 166
DOBRO JE 167
ŠAH 168
PANDORA 170
VRĈ MIRA U OSVITU DIVLJINE 171
BEZIMENA PJESMA 172
AKO SE SJETIŠ 173
ŠAPAT MAJSKE NOĆI 174
SLIKE MINULOG PROLJEĆA 175
AUTOPORTRET PJESNIKA 178
AUTOR O SEBI I KNJIZI 179
PROMOTIVNI GOVOR ZA ZBIRKU PJESAMA “MAGLE I DALJINE” MARJANA HAJNALA JESENKO MUZAFERIJA – VISOKO – „LIKUM“, 2005. 182