Sveučilište u Mostaru
Fakultet Prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti
Studij Zemljopisa
Monika Križanović
Počeci klasične civilizacije Grčke
Seminarski rad
Mentor: dr. sc. Marica Mamut
Mostar, listopad, 2012.
Sadržaj:
Uvod..................................................................................................................................3
1. Stara Grčka....................................................................................................................4
2. Drevni grčki gradovi – države.......................................................................................5
2.1 Atena i Sparta...........................................................................................................5
2.2. Sibaris.....................................................................................................................6
2.3 Sirakuza...................................................................................................................7
2.4 Velika Grčka............................................................................................................7
3. Grčko pismo..................................................................................................................9
3.1. Grčki alfabet.............................................................................................................10
4. Religija starih Grka......................................................................................................12
4.1 Starogrčka mitologija.............................................................................................12
4.2 Proročišta...............................................................................................................13
5. Grčko nasljeđe.............................................................................................................14
5.1. Povijest i matematika............................................................................................14
5.2. Geografija.............................................................................................................14
5.3. Drama....................................................................................................................16
5.4. Grčka filozofija.....................................................................................................16
5.4.1. „Novo učenje“ i Sokrat......................................................................................17
6. Uspon Makedonaca.....................................................................................................18
6.1. Osvajanja Aleksandra Velikoga............................................................................18
Zaključak:........................................................................................................................20
Literatura:........................................................................................................................21
2
Uvod
Grčka je iz svoje duge pretpovijesti izronila kao zemlja malih, uglavnom
samodostatnih poljodjelskih zajednica. One su bile sposobne izdržavati grad, koji je bio
središte društvenog života, mjesto trgovanja i zaklonište u doba nevolje. Po gradovima
poput Atene, Sparte, Korinta i Tebe imena su dobile i male državice ili „Gradovi-
države“ grčkoga svijeta. Usprkos svojoj skromnoj veličini, grčki gradovi-države
oduvijek uživaju divljenje kao mjesta na kojima su po prvi put iskušane političke ideje.
Klasična civilizacija grčke je 200 godišnje razdoblje u grčkoj kulturi, koje je trajalo od
5. do 4. stoljeća prije Krista. To klasično razdoblje imalo je jako snažan utjecaj na
Rimsko Carstvo i uveliko je utjecalo na temelje zapadne civilizacije. Veliki dio
moderne zapadne politike, umjetničke misli, kao što je arhitektura, znanstvene misli,
književnosti i filozofije proizilazi iz tog razdoblja grčke povijesti. U kontekstu
umjetnosti, arhitekture i kulture u antičkoj Grčkoj, klasično razdoblje počinje padom
posljednjeg atinskog tiranina 510. prije Krista. do smrti Aleksandra Velikog 323. prije
Krista. Nakon klasičnoga razgoblja slijedi arhajsko razdoblje koje je dovelo do
helenističkog razdoblja Grčke.
3
1. Stara Grčka
Iako su u predpovijesno doba u Europi živjeli razni narodi, kojima prošlost još
nije sasvim ispitana, a koje još nazivamo Sardinima, Sikanima, Sumnitima, Ligurcima,
Keltima, Galima, Germanima, Sarmatima, Skitima, Borusima, Litvanicima, Pelezgima i
dr., ipak zečetnicima europske civilizacije i prvim stvarno povijesnim narodom
smatramo stare Grke. Teritorij na kojem su oni živjeli, pored južnog dijela Balkanskog
poluotoka sve do Makedonije, obuhvaćao je još i otoke grčkog arhipelaga i neke
dijelove maloazijske obale zajedno s Trojom. (Bourbon F., 2006.)
Povijesna nam nauka zasada tek o njima daje podatke, koje možemo smatrati
pouzdanima i realnima.Osim toga, kulture svih europskih naroda preije Grka pale su u
zaborav i od njih je malo što ostalo da djeluje kao aktivni faktor u formiranju kasnije
europske civilizacije i europskog duha. Grci su, međutim, bili oni, koji su dali osnove
čitavoj europskoj civilizaciji, kako zapadnoj preko Rimljana, tako i istočnoj preko
Bizanta. (Bourbon F., 2006.)
Ni ime, a ni civilizaciju najstarijeg naroda, koji je živio na teritoriju današnje
Grčke, točno ne poznajemo. Taj se narod pojavljuje kroz povijesnu maglu kao ne posve
nomadski, dolazeći sa sjevera, za vrijeme brončanog doba, prije više od šesnaest
stoljeća prije Krista. Došavši na jug Balkanskog poluotoka, taj slabo nam poznati narod,
svakako u kontaktu s prednjoazijskim civilizacijama, osnovao je tu jednu razmjerno
visoku kulturu, od koje su do nas doprli samo malobrojni, ali zadivljujući fragmenti:
ruševine gradova Mikene, Tirinta, Orhomena i dr., a mi je danas nazivamo obično
mikensko-kretskom. (Durando F., 1990.)
Povijesna magla koja prekriva jug Balkanskog poluotoka u ono vrijeme, uzdiže
se tek u 9. stoljeću prije Krista, i tada nailazimo tu na razne narode, sjedinjene pod
zajedničkim imenom Grci, koji govore istim jezikom, smao različitim narječjima,
obožavaju iste bogove i smatraju se potomcima istih predaka, iako su razdjeljeni u veći
broj minijaturnih državica: Spartu, Atenu, Korint, Agros i druge.(Durando F., 1990.)
Veoma poduzetni i sposobni za lako prihvaćanje tekovina drugih naroda, stari su
Grci iz Prednje Azije i Egipta prenijeli na svoje zemljište gajenje pšenice, ječma, boba,
leće, luka, vinove loze, maslina, preradu ulja i vina, obradu metala, zlatarstvo,
staklarstvo, zemljomjerstvo (iz kojeg se razvila geometrija)... (Bourbon F., 2006.)
4
2. Drevni grčki gradovi – države
Drevna se grčka sastojala od nekoliko odvojenih gradova – država. Najvažnije
su bile Atena i Sparta. Te su suparničke države znale ratovati, ali su se i udružile radi
obrane od perzijske invazije. Atenjani su razvili demokraciju i veličanstveni stil.
Klasična se Grčka, kao i mikenska Grčka, sastojala od nekoliko nezavisnih gradova –
država. Karakteristike reljefa, s plodnim dolinama koje razdvajaju planine, pogodovale
su razvoju ovakve političke strukture. Planine su pružale zaštitu, no gradovi su se i sami
utvrđivali visokim zidinama, a svaki je imao akropolu, tvrđavu na brežuljku. U središtu
grada nalazila se agora1, otvoreni trg koji je osim za trgovinu, služio i za javne rasprave.
(Skupina autora, 2000.)
2.1 Atena i Sparta
Koliko je Atena bila predvodnik demokracije, toliko je i Sparta bila vodeći
pobornik oligarhije. Sparta je, međutim, imala i mnoštvo drugih vrlo traženih osobitosti.
U većini je grčkih država omjer robova prema slobodnim građanima
bio srazmjerno nizak. Spartanci su, međutim, živjeli kao klasa gospodara usred mnogo
veće, potencijalno opasne klase (takozvanih helota).Da bi održali dominaciju, svi su se
Spartanci pretvorili u ratničku kastu, koja se od djetinjstva učila podnositi bol bez jauka
i živjela kao u vojarni. Iako je spartanski način života bio krut i u kulturnom smislu
jalov, on je ipak uživao divljenje mnogih Grka koji su spartansku odanost dužnosti i
strog moral uspoređivali s individualizmom Atenjana. Grci su bili silno lojalni svojim
gradovima-državama, ali su shvaćali da svi pripadaju istom narodu, Helenima.
Zajednički su im bili Homerovi spjevovi Ilijada i Odiseja, vjera u Zeusa i druge
olimpijske bogove, kao i kult tjelesnog i duhovnog razvijanja utjelovljen u
vježbaonicama i olimpijskim igrama. Zato što su živjeli po zakonima, oni su sebe
smatrali različitima od drugih ljudi - koje su sve stavili u jedan koš i prozvali
"barbarima". Kako u demokracijama, tako i u oligarhijama, Grci su imali zakonska
prava i zato ih car ili kralj nije mogao pogubiti iz hira - kao što su to, recimo, moglo
1 Agora - je u antičkoj Grčkoj naziv za narodnu skupštinu koju je sazivao kralj ili važniji građanin; naziv
za gradsku tržnicu, trg, mjesto trgovačko-poslovnog i javnog života uopće. U drevno doba bivala je često
nepravilna oblika i okružena hramovima i javnim zgradama. Poslije je kvadratnog oblika okružena
građevinama i trjemovima. Postala je uzor za rimske forume.
5
dogoditi Perzijancima, koje su Grci smatrali barbarima usprkos njihovu silnom carstvu i
visokoj kulturi. Pa ipak se činilo da je širenje Perzije poslije 6. st .pr. Kr. nemoguće
zaustaviti, a njezine su žrtve bili i grčki gradovi u Maloj Aziji. Perzijance međutim nije
mnogo zanimala matična Grčka – siromašna i daleka na drugom kraju
Egejskog mora – sve dok atenjani nisu pomogli azijskim Grcima u pobuni protiv
Perzijske vlasti. Ta je pobuna bila skršena, a onda je 490. pr. Kr. Perzijski kralj Darije
Poslao ekspediciju koja je trebala kazniti Atenjane. Atenjani su, međutim, izvojevali
slavnu pobjedu kod Maratona, 42 kilometra daleko od svog grada. Deset godina kasnije
Darijev sin i nasljednik Kserkso krenuo je u još silniji pohod, za potrebe kojeg je čak
dao izgraditi most od brodova preko Helesponta (uzani tjesnac što dijeli Malu Aziju od
Europe), i njime prešao sa svojom golemom vojskom. To je bila očita opsanost za sve
grčke gradove-države pa su se oni zato bar privremeno ujedinili protiv agresora. Dok se
Kserkso spuštao sa sjevera, vojska skupljena iz mnogih grčkih gradova-država stupila je
u junačku dubinsku obranu. Leonida i njegovih tri stotine Spartanaca položilo je živote
braneći uski prijevoj Termopile da što duže zadrže perzijsku vojsku. (Hafner G, 1987.)
Činilo se, međutimm, da će njihova žrtva biti uzaludna jer su se Grci nastavili
povlačiti. Iz Atene su pobjegli njezini stanovnici, a osvajač je spalio hramove na
njezinoj citadeli2 Akropoli. Iako je atenski vođa Temistoklo u predratnim godinama
uvelike ojačao grčku mornaricu, ona je ipak bila brojčano osjetno slabija od mornarice
Perzijanaca i njima podčinjenih Feničana. Temistoklo je, međutim, perzijsku armadu
uspio namamiti u uski tjesnac Salaminu, gdje je ona baš zbog mnoštva svojih brodova
splela, a nakon grčkog je naleta nastao takav metež i zavladala takva panika da je došlo
do njezina potpunog sloma. (Hafner G., 1987.)
2.2. Sibaris
Naseobina u Tarentskom zaljevu utemeljena je na kraju 8.st. orije Krista, a
njezino ime je sinonim za tromnost, mekoću i senzualnost. Ona na paradoksalan način
zahvaljuje svoje bogatstvo poljodijelstvu i rudnom blagu (među ostalim srebru) te
trgovačkim vezama s etrutskim gradovima i Miletom. Njezina slava koja joj je
priskrbila mnogo zavidnika bila je i uzrokom njezina pada. Nakon dva stoljeća jaja
razorio ju je 510. prije Krista njezin suparnik, Susjedni grad Kroton. (Durando F., 1990)
2 Citadela je pojam koji označava najsnažnije utvrđeni, obično središnji dio utvrde, uporišta. Prostor smješten unutar grada, a opet izdvojen.
6
2.3 Sirakuza
Grad je na sredini 8. stoljeća prije Krista osnovala skupina korintskih nasljenika
koji su živjeli u najprimitivnijim uvjetima na otoku Ortigiji. Grad koji je dugo vremena
održavao povlaštene trgovačke odnose s Korintom već je vrlo rano stekao blagostanje.
Razvijajući se i bogateći se osjetio je uskoro potrebu da i sam osniva kolonije pa je
postao središtem za gradove Kasmenu, Heloru, Akru i Kamarinu. Kad je Sirakuza
potpala pod vlast Gelona, tiranina iz Gele, postala je najvažnijim sicilijanskim gradom.
Gelon koji je bio u savezu s Teronom iz Agrigenta krvavo je porazio Kartažane u
Himeri (480. prije Krista). Za vladavine Gelona i poslije njegovog brata Hijerona oba su
bila prijatelji duhovnih znanosti i umjetnosti - Sirakuški dvor na kojem su se zadržavali
slavni pjesnici poput Pindara, Eshila i Ksenofana postao je jednim od duhovnih središta
toga razdoblja. Nakon mračnog i mučnog razdoblja izazvanog ratnim razaranjima što ih
je prouzročila njezina suparnica Segesta, Sirakuza se probudila i postala snažnim i
imućnim gradom pod vladavinom tiranina Dionizija koji je od nje učinio najbogatiji
grad grčkog svijeta i pobjedonosno se suprostavio ne samo Sikulima nego i halkadskim
gradovima, posebno Kartažanima. Blagostanje je u Sirakuzi trajalo sve do rimskog
doba. (Čelebunović A., 1973.)
2.4 Velika Grčka
Velika Grčka je naziv regije u antičkoj južnoj Italiji i Siciliji koje su od 8.
stoljeća prije Krista kolonozirali grčki naseljenici. Velika Grčka sastojala se od mnogih
gusto naseljenih gradova i neovisnih država koje su međusobno ratovale. Kada su
dolazili grci su naseljavali pojedine regije duž obale Južne Italije u blizini rijeka i izvora
na području današnje Apulije, Bazilikate i Kalabrije te jugoistok otoka Sicilije. Tu su
osnovali brojne gradove od kojih su najpoznatije Taranto, Metapontion, Sibaris, Kroton,
Paestum i Napulj koji su ujedno bili i glavni centri Velike Grčke. Na Siciliji su
osnovane kolonije Naxos, Zankle i Sirakuza. Od 3. stoljeća prije Krista ove se grčke
kolonije počinju zvati Magna Graecia odnosno Velika Grčka, vjerovatno zato kako bi se
naglasila njihova veličina nasuprot grčkoj matičnoj zemlji. Oznaka Magna Graecia
odnosi se na stanovništvo i kulturu grčkih kolonija u južnoj Italiji i na Siciliji, a ne na
određeni politički teritoriji. (Skupina autora, 2000.)
7
Razlog odlaska kolonista iz stare Grčke odvijao se na miran način, ako je broj
stanovnika jednog polisa3 toliko narastao da se više nije moglo na miran način
proizvesti dovoljno hrane za sve. Također, ako su unutrašnje borbe u plisima između
različitih grupa stanovništva završile pobjedom jedne od njih, pobijeđena je redovito
bila osuđena na progonstvo. Često je sam polis davao sredstva potrebna kolonistima za
život u novoj domovini: brodove, oružje, poljoprivredne alate, zalihe živežnih
namirnica, sjeme te vođu kolonista takozvanog Oikista. On je bio vođa ekspedicije, u
pravilu vrlo iskusan i vrlo poznat u svom zavičajnom gradu. Često je potjecao iz
plemićke obitelji kojoj je gradska uprava dala zadatak da pripremi ekspediciju u Italiju i
druga područja Sredozemlja. Ponekad su vođe ekspedicije bili pustolovi bez zavičaja,
iskusni navigatori koji su ujedinili i vodili grupe različitih dijelova Grčke.(Skupina
autora, 2000.)
Jedan od najljepših gradova, u Velikoj Grčkoj, poznat po svojim ostatcima je
Paestum. Osnovao ga je Sibaris. Riječ je dakle o naseobini druge kolonizacije. Grčki
spomenici u Paestumu ubrajaju se među najljepše u takozvanoj Velikoj Grčkoj, tj. na
talijanskom jugu i posebno su dobro očuvani. Upravo se tu može bolje nego u Grčkoj
zamisliti kako je izgledao grčki hram.(Skupina autora, 2000.)
3 Polis je središnji koncept klasične političke teorije, vitalan za razumijevanje politike starog vijeka, prije svega starogrčke antike. Etimoločki je korijen rijči politika.
8
3. Grčko pismo
Već otprije dobro nam j epoznato, da su stari Grci pismo preuzeli od Feničana.
Taj sustav pisanja odigrao je u oblikovanju europske civilizacije ulogu, koja se po svom
značenju uopće ne može procijeniti. Dobrim dijelom zahvaljujući bas alfabetu stari su
Grci postali uzori i učitelji svih europskih naroda, kako u područjima nauke i filozofije,
tako i na području likovne umjetnosti, govorništva, književnosti i glazbe. Kad, kako i
kojim su putem fenička slova došla u Grčku i to smao dvadeset i dva slova, od A do T,
nije točno poznato, a stara grčka literatura navodi cijeli niz manje ili više legendarnih
ličnosti, koje bi imale biti izumitelji, pronalazači, kreatori ili čitavog grčkog alfabeta ili
pojedinih njegovih slova. (Đurić M., 1971.)
Danas se u nauci smatra kao neosporno da su se grčka slova razvila direktno iz
feničkog alfabeta. Za to postoje mnogi dokazi, među kojima je svakako najvažniji isti
sustav, a potom velika sličnost u oblicima i u stilizaciji slova tih dvaju pisama. U
najstarijim grčkim tekstovima slova su još sasvim feničanskih oblika, nemaju znakova
za vokale i pišu se zdesna nalijevo, kao i u feničkom, dakle u obratnom smjeru od našeg
današnjeg načina pisanja; ponekad se pišu u vertikalnim kolonama i serpentinski. Isto je
tako u oba alfabeta jednak red slova i njihova imena (tablica 1.). Veoma važan podatak
je, da imena slova u grčkom jeziku nemaju nikakva značenja, dok u semitskom imaju.
(Kulundžić Z., 1957.)
Fenički M̓alef bet Gimme
l
Dalet he zajin het tet iod
Grčki alfa beta Gama Delta epsilo
n
zeta eta theta jota
Fenički kap lamed Men Nun M̓ajin Pe reš šade taw
Grčki kapa lambda Mi Ni xi Pi ro sigma tau
Tablica 1.
9
3.1. Grčki alfabet
Na prvo sigurno datirano pismo u Grčkoj nailazimo oko 664. prije Krista, i to u
kodifikaciji zakona grčkog filozofa i zakonodavca Zaleuka. Zakoni atenskog
zakonodavca Drakona, koji su postali pojam po svojoj strogosti i za koje je narod
govorio, da su pisani krvlju, a bili su također pobilježeni, datiraju se četvrt stoljeća
poslije Zaleukovih. Najstariji grčki, takozvani arhajski alfabet, opet po nekoj povijesnoj
nedovoljno utvrđenoj legendi, prilagodili su grčkom jeziku Grci Palamed i Simonid s
otoka Keosa, koji su u njega uveli vokale, jer u grčkom, kao i u ostalim indoeuropskim
jezicima, nasuprot semitskim, vokali imaju veoma veliku, istaknutu ulogu. Tim
najstarijim grčkim alfabetom pisalo se, kao i u semitskim pismima, zdesna na lijevo, ali
od 5. stoljeća nadalje stari Gci su, svakako iz praktičnih razloga radi
pojednostavljivanja, pisali slijeva nadesno, dakle kao mi danas. Kao prelazni sustav s
jednog načina pisanja na drugi nastao je bustrofedonski4 sustav. Najznačajniji grči
doprinos u razvitku alfabeta bio je:
1) uvođenje vokala, koje kao što znamo Semiti nisu označavali
2) izražavanje sibilantnih ili piskutavih glasova c, z i s
3) uvođenje znakova za glasove, koje semitski jezici ne poznaju tj. za ph, ps, kh i x
Ovaj tako reformirani arhajsko-grčki alfabet raširio se po mnogim grčkim
otocima, a odatle i u kopnenu Grčku i njene kolonije, a kasnije su se u tijeku povijesti,
koju je nemoguće uvijek točno pratiti, oblici često mijenjali i poprimali lokalne nijanse.
Usavršavši fenički alfabet, u prvom redu dodavanjem samoglasnika, stari Grci su bili
oni, koji su definitivno stvorili pravo i potpuno fonetsko pismo. Ali, kako nisu bili
politički ujedinjeni oni nisu izgradili ni jedan zajednički alfabet, nego je svaki otok,
svaki grad imao svoja manje ili više originalna slova, prilagođena prema lokalnim
potrebama tj. prema potrebama svog lokalnog dijalekta. Međutim, u tom pogledu
najvažniji je trenutak rascjep starog ili arhajskog grčkog alfabeta u dva temeljna oblika:
4 Bustrofedon (grč. bus govedo, strofe okretaj) u davnini: način pisanja (Grci, Etruščani i dr.) pri kojemu se nakon završetka jednog retka prelazilo u sljedeći odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške; budući da je takvo pisanje nalikovalo okretanju volova kod oranja, nazvano je bustrofedon.
10
zapadnogrčki
istočnogrčki
Iz istočnogrčkog razvili su se:
Jonski – nastao na obalama Male Azije, na sjevernim grčkim otocima, u
sjeverozapadnom Peloponezu i na Siciliji
Atički – nastao na Salamini, Egini, Kikladima i u Ateni
Dorski – nastao na otocima Teri, Melosu, Kreti i Rodosu
U zapadnogrčku grupu ubrajaju se afabeti Beocije, Fokide, Lokride, Kalcedona,
Tesalije, jednog dijela Peloponeza i nejonske kolonije Velike Grčke.(Tronski I.M.,
1951.)
Razlike između svih tipova grčkih alfabeta često su veoma male i neznatne i
svode se ponajčešće na upotrebnu ponekih slova. 403. prije Krista u Ateni je i službeno
prihvaćen jonski alfabet. Sredinom 3. stoljeća prije Krista Aristofan iz Bizanta uveo je u
grčki alfabet naglaske da bi strancima olakšao izgovor grčkih riječi. Iz tog tako
formiranog grčkog klasičnog alfabeta u kasnijim stoljećima razvila su se sva pisma,
kojim se danas služe europski narodi. (Tronski I.M., 1951.)
11
4. Religija starih Grka
Iako je obožavanje boga neba Zeusa počelo već u 2. stoljeću prije Krista,
grčka religija u užem smislu riječi formirala se oko 750. prije Krista i trajala oko tisuću
godina, šireći utjecaj po mediteranskom svijetu, a i dalje. Grci su imali mnogo bogova
kojima su pripisivali moć nad raznim prirodnim ili društvenim silama (npr.
Posejdon morem, Demetra žetvom, Hera brakom). Na različitim mjestima poštovana su
različita božanstva, ali su Homerovi epovi doprinijeli da se stvori jedinstvena religija, u
kojoj se za glavne bogove vjerovalo da žive na planini Olimp pod vlašću Zeusa. Grci su
poštovali i razne bogove iz prirode: Pana, Nimfe, Najade, Erinije, Nereide i Satire,
pored Furija i Suđaja. Klanjali se i herojima iz prošlosti, kao što su Heraklo i Asklepije.
Od velike važnosti je bilo žrtvovanje životinja, obično u hramu na oltaru boga. Druge
kultne aktivnosti obuhvaćale su molitve, povorke, atletska takmičenja i proricanja,
posebno kroz proročišta i ptice. Od velikih religijskih festivala izdvajaju se Dionizijeve
igre u Ateni, svetkovina Zeusa na zapadnom Peloponezu koja je obuhvaćala
i Olimpijske igre. Smrt je smatrana dostojnom prijezira. Mrtvi su obitavali
u Hadovom kraljevstvu, a samo su heroji uživali u Eliziju. Veliki grešnici trpjeli su
muke u Tartaru. Mistične religije su se pojavile da zadovolje potrebu za ličnim
vodstvom, spasenjem i besmrtnošću. Grčka religija postupno je nestajala s širenjem
Kršćanstva. (Struve Y.Y., Kallistov D.P., 2000.)
4.1 Starogrčka mitologija
Grčka mitologija predstavlja usmena i pismena predanja starih Grka o njihovim
bogovima, herojima, prirodi i povijesti. Za grčke mitove i legende danas se prvenstveno
zna iz grčke književnosti, uključujći i klasična dijela kao što su Homerova Ilijada i
Odiseja, Hesiodovi „Poslovi i dani“ i „Teogonija“, Ovidijeve „Metarmofoze“ i drame
Eshila, Sofokla i Euripida. Mitovi se bave stvaranjem bogova i svijeta, borbom za
prevlast među bogovima i pobijedu Zeusa, ljubavne veze i svađe među bogovima i
posljedice njihovih pustolovina i moći na svijet smrtnika, uključujući njihovu vezu sa
kultnim mjestima i ritualima.(Skupina autora, 2000.)
12
4.2 Proročišta
Proricanje je navodna vještina pronalaženja skrivenih značenja događaja i
predskazivanje budućnosti. Proricanje se sreće u svim društvima stare grčke, mada im
se metode razlikuju. U staroj Grčkoj postojala su mnoga proročišta. Najslavnije je bilo
Apolonovo proročište u Delfima, gdje je medijum preko 50 godina bila žena zvana
Pitija. Nakon kupanja u Kastilijanskom izvoru, ona je silazila u podzemnu prostoriju,
sjedala na sveti tronožac i onda žvakala lišće lovora, koje je bilo posvećeno Apolonu.
Ostala proročišta, uključujući ona u Klarosu (Apolonovo), Olimpiji (Zeusovo) i
Epidaurusu (Asklepijevo) konzultirana su na najrazličitije načine, npr; najstarije od svih
proročišta, Zeusovo u Dodoni, govorilo je šaputanjem lista svetog hrasta. U nekim
hramovima molila bi spavao u svetom gaju i dobivao odgovore u snu. (Skupina autora,
2000.)
13
5. Grčko nasljeđe
Grčka civilizacija je po svemu bila jedinstvena jer je u odnosu na druge
civilizacije znatno više cijenila ljubav prema ljepoti, razumu, a čovjeka smatrala
„mjerom svih stvari“. U dugogodišnjem razvoju duhovne kulture, koje grčka kultura
obuhvaća, Grci stvaraju norme u pravila koje generacijama prihvaćamo kao istinske
vrijednosti. Stara grčka je neizmjerno utjecala na razvoj arhitekteure, umjetnosti,
filozofije, obrazovanja „modernog“ svijeta. Grci su prvi pisali o povijesti i zemljopisu.
Napisali su prve tragedije i komedije te su time utemeljili dugu književnu tradiciju
Europe i Sjeverne Amerike. Cijenili su natjecateljski duh, kako u športu, tako i u drami,
a bili su i među prvima koji su slavili ljepotu ljudskog tijela u skulpturi. Grča je
umjetnost duboko utjecala na svu buduću umjetnost. (Skupina autora, 2007.)
5.1. Povijest i matematika
Herodot je prvi pisao o pravoj povijesti i pravom zamljopisu. Tukidid je prvi
detaljno opisao rat i njegove uzroke. Grčka je dala i prve matematičare, Euklida i
Pitagoru, koji su postavili mnoge danas važne aritmetičke i geometrijeke zakone. Grk
Herodot napisao je prvu pravu povijesnu knjigu na svijetu, koja je govorila o ratovima s
Perzijancima. (Skupina autora, 2007.)
5.2. Geografija
Još u antičko doba je bilo poznato da je Zemlja oblika lopte. Stari Grci su
pokučavali da odrede obujam Zemlje (obujam velikog kruga te lopte), a posebno se u
tome isticao Eratosten. Budući da je saznao kako u Sijeni postoji duboki bunar u kojem
se jednom godišnje ogleda Sunce, on je sproveo jedan interesantan ogled. Pomenuta
činjenica praktično znači da sunčevi zraci tada padaju sasvim vertikalno na tom mjestu
kada je Sunce u navišoj točci. U trenutku kada se Sunce ogledalo u tom bunaru,
Eratosten je u Aleksandriji (za koju je smatrao da leži na istom meridijanu kao i Sijena)
izmjerio njegovo zenitno rastojanje. Dobio je vrijednost kuta od oko 1/50 dijela punog
kruga. Pretpostavio je da Sunčevi zraci padaju paralelno na Zemlju. Sa slike koju
14
vidimo (Slika 1.) da u tom slučaju kut sa slike jednak je upravo tom kutu koji je
Eratosten izmjerio. (Skupina autora, 2000.)
Slika 1. Mjerenje kuta
Izvor: http://eskola.hfd.hr/fizika_svemira/udaljenosti/u-zemlja.html
Udaljenost između Sijene i Aleksandrije je procijenjeno na 5000 stadija. Nije najjasnije
kolika je zapravo „stadija“. Govori se o vrijednosti od 185m, 167m, kao i 157,5m.
Ovisno od toga i greške konačne vrijednosti u odnosu na danas poznatu može biti veća
ili manja. Uzimajući vrijednost od 5000 stadija za odgovarajuću udaljenost, koje na slici
predstavlja luk AS, jasno je da kut koji zatvaraju predstavlja 1/50 punog kruga, ukupni
obujam Zemlje treba da iznosi 50*5000=250000 stadija (kasnije je Eratosten umijesto te
vrijednosti dao nešto precizniju od 252000 stadija). Ako se uzme vrijednost od 157,5m
za vrijednost jedne stadije, onda se za odgovarajući obujam dobije
250000*157,5m=39375 km. Uz vrijednost od 252000 stadija dobija se
252000*157,5m=39690km, što je jako blizu danas poznatoj vrijednosti. Dakle
Eratostenov pristup se temelji na određivanju obujma polazeći od poznate udaljenosti
dvije točke koje se nalaze na istom meridijanu, odnosno imaju iste geografske dužine.
Ovom prilikom možemo pojasniti njegov zaključak. Ako imamo dva mjesta koja su na
istoj geografskoj dužini, ali imaju različite geografske širine, koje se mogu označiti sa
φ1 i φ2, a između kojih je udaljenost l, tada je:
15
l=R(φ2−φ1)π
180 °
R= l ∙180 °(φ2−φ1)π
O=2 Rπ=2 πl ∙ 180 °
(φ2−φ1) π=l ∙360 °
φ2−φ1
Eratostenova metoda je zapravo primjena ove formule uz određen pristup mjerenju
razlike geografskih širina. Sve u svemu Eratostenovo riješenje, uz izvjesne
nepreciznosti je ipak sjajno i predstavlja sjajan primjer domišljatost ljudi u antičkim
vremenima.(Skupina autora, 2000.)
5.3. Drama
Grci su izuzetno cijenili dramu. Mnoge su velike drame nastale u 5. stoljeću
prije Krista. Eshil (525.-456. prije Krista) je napisao izvanredne tragedije poput trilogije
Oretsija. Agamemnon se smatra najvećom sačuvanom dramom antičke Grčke. Sofoklo
(496.-405. prije Krista), atenski dramatičar koji je Eshila pobijedio u dramskom
natjecanju 468. prije Krista, napisao je tragedije poput Elektre, Antigone i Kralja Edipa.
Euripid (480.-406. prije Krista) je iz arhaičnih i zloglasnih mitova izvukao humanističke
poruke i lukavo izbjegavajući da ga pobožni i konzervativni Atenjani progone zbog
hereze. Sačuvano je osamnaest Euripidovih drama, što je više od Eshilovih i Sofoklovih
zajedno. Grčka književnost, počevši s Homerovom Ilijadom i Odisejom, početak je
duge tradicije europske i sjevernoameričke književnosti te je vrelo nadahnuća za sve
buduće generacije pisaca. Drame su se pisale i izvodile u čast bogova. (Durando F.,
1990.)
5.4. Grčka filozofija
Grci su prvi zapsali svoja propitivanja o svijetu i razložnim su argumentima
proučavali probleme. Narodi prije njih su sastavljali popise kraljeva, žrtava prinesenih
bogovima, ali Grci su stvarali potpune opise svojih života.Prvi su pisanim putem
16
istražili smisao života i prirodu svemira, što su nazvali filozofijom. (Čelebunović A.,
1973.)
5.4.1. „Novo učenje“ i Sokrat
To „novo učenje“ dobilo je zamah u 5. stoljeću prije Krista kad je religijsko
promišljanje izostavljeno iz raspravljanja. Sokrat (469.-399. prije Krista) je cijeli život
proveo u Ateni. Ništa nije zapisao, nije osnovao nikakvu školu i nije imao službene
sljedbenike, a ipak je uz svojega učenika Platona i njegova učenika Aristotela jedan od
tiju najvećih filozofa antičkog svijeta. Odgovoran je za skretanje interesa s promišljanja
o prirodnom svijetu i kozmologije na etiku i konceptualnu analizu. Dokazivao je u
obliku dijaloga. Prema proročištu u Delfima bio je najmudriji živući čovjek. Platon je
upečatljivo opisao Sokratovo suđenje i prisilno samoubojstvo. Kako sam već spomenula
Platon je bio Sokratov učenik i Aristotelov učitelj. Napisao je oko 30 dijaloga koji su
snažno utjecali na sva buduća promišljanja. Njegova Republika opisuje utopiju,
hijerarhizirano društvo kojim vladaju kraljevi – filozofi. Napisao je i kontroverzni opis
potonulog kontinenta Atlantide. Aristotel je utemeljio prvo sveučilište, Licej u Ateni
(335. prije Krista). Njega bismo mogli nazvati snobom: gajio je snažne klasne
predrasude i prijezir prema onima niskog podrijetla te fizičkom radu. „Je li dolično“,
pitao je, „da gospodin svira glazbala?“ Njegov intelektualni elitizam i interes za
apsolutnu moć vođe poput njegova učenika Aleksandra Velikog, danas djeluje
deprimirajuće- Vjerovatno je tako bilo i u njegovo vrijeme. Nakon razvoja proteklih 200
godina, Aristotel je danas polako stvar prošlosti. Njegovi su tekstovi enciklopedijski,
obuhvaćaju sva područja, no preživjele su zapravo samo bilješke učenika s njegovih
predavanja koje je uredio Andronik iz Rodosa. (Hafner G., 1987)
17
6. Uspon Makedonaca
Kraljevstvo Makedonaca stvoreno je oko 700 pr. Kr., a prvi kralj bio je Perdika
I.. Neki Grci su smatrali Makedonce barbarima, ali bez obzira na njihovo etničko
podrijetlo, oni su od 5. stoljeća govorili grčkim jezikom i bili dijelom grčke kulture.
Makedonci su igrali malenu ulogu u grčkoj politici prije početka 4. stoljeća, te je Filip
II., poduzetan čovjek koji se školovao u Tebi, htio imati veću ulogu. Posebice je htio
biti prihvaćen za novog grčkog vođu u vraćanju slobode grčkim gradovima u Aziji koji
su bili pod perzijskom vlašću. Zauzevši grčke gradove Amfipol, Metonu i Potideju,
stekao je upravu nad makedonskim rudnicima zlata i srebra. To mu je dalo izvore da
ostvari svoje namjere. (Struve Y.Y., Kallistov D.P., 2000.)
Filip je uspostavio makedonsku prevlast nad Tesalijom (352. prije Krista)
i Tračkom, a do 348. prije Krista je nadzirao sve sjevernije od Termopila. Koristio je
svoje golemo bogatstvo da potkupi grčke političare i stvori "makedonsku stranku" u
svakom grčkom gradu. Njegova intervencija u ratu između Tebe i Fokide donijelo mu je
prepoznatljivost grčkog vođe i dalo mu je mogućnost da postane vodeća sila u grčkim
poslovima. Ali bez obzira njegovom iskrenom divljenju prema Ateni, atenski je vođa
Demosten u svojim slavnim govorima (filipikama) poticao grčke gradove da se odupru
njegovoj moći. Godine 339. prije Krista Teba, Atena, Sparta i ostale grčke države
stvorile su savezništvo da se odupru Filipu II. i da ga izbace iz grčkih gradova koje je
zauzeo na sjeveru. Međutim Filip je napao prvi, napredujući po Grčkoj gdje je
kod Heroneje porazio združene grčke gradove 338. prije Krista. Taj događaj
tradicionalno označava kraj ere grčkih gradova-država kao samostalnih političkih
jedinica iako su u stvari Atena i ostali gradovi preživjeli kao samostalne države sve
do rimskih vremena. Filip II. je pokušao pobjediti Atenu dodvoravanjem i darovima, ali
nije zapravo uspio. Organizirao je gradove u Korintski savez i proglasio da će voditi
napad na Perzijsko Carstvo kako bi „oslobodio“ grčke gradove i osvetio perzijske
invazije u prethodnom stoljeću. Prije nego što je to mogao učiniti ubijen je 336. prije
Krista. (Struve Y.Y., Kallistov D.P., 2000.)
18
6.1. Osvajanja Aleksandra Velikoga
Filipa je naslijedio 20-godišnji sin Aleksandar koji je sa samo 20 godina odmah
nastavio provoditi očeve planove. Otputovao je u Korint gdje su ga okupljeni grčki
gradovi prepoznali kao vođu Grka. Nakon toga krenuo je na sjever da skupi vojsku.
Vojska kojom je napao Perzijsko Carstvo je uglavnom bila sastavljena od Makedonaca,
ali su se također prijavili i mnogi zanesenjaci iz grčkih gradova. Dok je Aleksandar
ratovao u Tračkoj, čuo je da su se grčki gradovi pobunili. Pojurio je ponovno na jug,
osvojio i razorio Tebu do temelja kao upozorenje svim grčkim gradovima ako bi se
pokušali oduprijeti njegovoj snazi. (Castleden R., Majerović M., 2004.)
Godine 334. prije Krista Aleksandar je krenuo u Aziju gdje je porazio
Perzijance na rijeci Granik. Time je stekao nadzor nad jonskom obalom, te je napravio
pobjedničku povorku kroz oslobođene grčke gradove. Nakon što je dogovorio poslove
u Anatoliji nastavio je napredovati južno kroz Ciliciju do Sirije gdje je porazio Darija
III. Kodomana kod Isa (333. prije Krista). Onda je nastavio
kroz Feniciju do Egipta kojeg je osvojio bez ikakvog otpora. Darije III. je sada bio
spreman sklopiti mir, te bi se Aleksandar vratio pobjednički kući, ali Aleksandar je
odlučio osvojiti Perzijsko Carstvo i postaviti sebe za vladara čitavog njemu poznatog
svijeta. Napredovao je sjeveroistočno kroz Siriju i Mezopotamiju, te je opet porazio
Darija III. Kodomana kod Gaugamele (331. prije Krista). Kodoman se povlačio u
istočne satrapije, no putem mu vojskovođe otkazuju poslušnost i smrtno ga ranjavaju.
Aleksandar se proglasio gospodarom Perzijskog Carstva, zauzevši Suzu a potom
i Perzepolis nakon bitke kod Perzijskih vrata. U međuvremenu grčki gradovi su
pokušavali obnoviti napore da izbjegnu makedonskoj moći. Kod Megalopola 331.prije
Krista, Aleksandrov regent Antipater porazio je Spartance koji su se odbili pridružiti
Korintskom savezu i priznati makedonsku prevlast. (Castleden R., Majerović M., 2004.)
Aleksandar se žurio napredujući kroz današnji Afganistan i Pakistan do doline
rijeke Ind i 326. prije Krista je dosegao Punjab. Planirao je napredovati i dalje
do Gangesa i Bengala, ali mu je njegova vojska umorna od višegodišnjih vojnih
pustolovina otkazala poslušnost i zahtjevala povratak. Aleksandar se nerado vratio
natrag, a umro je od groznice u Babilonu 323. prije Krista. (Castleden R., Majerović M.,
2004.)
19
Aleksandrovo Carstvo se raspalo ubrzo nakon njegove smrti, ali njegova
osvajanja zauvijek su promijenila grčki svijet. Tisuće Grka su putovale s njim ili za njim
da se nasele u novoosvojenim gradovima dok je napredovao. Najvažniji grad bila
je Aleksandrija u Egiptu. Kraljevstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osnovana su
u Egiptu, Siriji, Iranu i Baktriji. Započelo je helenističko doba. (Čelebunović A., 1973.)
Zaključak:
U pretpovijesno doba, grčka su se naseljea protezala preko čitavog Egejskog
mora te uz zapadnu obalu Male Azije (današnje Turske). Negdje u 8. st. pr. Krista Grci
su počeli uspostavljati trgovačke veze s drugim narodima, te izvoziti sebi svojstvene
proizvode: maslinovo ulje, vino, lončarsku robu i metalne izrađevine. Grci su bili
izuzetno napredna nacija, ne samao u smislu njihovog graditeljskog stvaralaštva, upravo
zbog njih danas igramo mnoge igre te koristimo neke od iznenađujućih filozofija.
Njihova keramika je također nešto što koristimo i dan danas. Umijeće pisanja,
izgubljeno u tom mračnom dobu, ponovno je otkriveno zahvaljujući novom
feničanskom izumu, alfabetu. Mir i prosperitet doveli su, međutim, do naglog porasta
pučanstva, pa je postalo teško prehranjivati tolika usta na tako malo zemlje.
Mnogi stručnjaci se plaše da se takvo što ne dogodi i u svijetu u idućem
radzoblju koje slijedi ali bi se sada mogao pojaviti problem sa pitkom vodom za razliku
od nedostatka hrane u staroj Grčkoj. Grci su povećanje stanovništva pokušali riješiti
slanjem družina svojih građana u svijet da tamo osnuju nove gradove i kolonije. U
južnoj je Italiji osnovano toliko grčkih kolonija da je to područje nazvano „Velika
Grčka“. Za dva stoljeća koloniziranja Grci su osnovali gradove oko čitavog
Sredozemnog mora, pa čak i na obalama Crnog mora. Iako je postojanje ipak širilo
utjecaj grčkih vještina i znanja, kao i grčki način života. Mnoge ostatke Grčkih
građevina možemo pronaći i na našem prostoru koji je bio izrazito povoljan za
naseljavanje starih Grka, što zbog blizine domovine ali i zbog povoljnog položaja sa
mnoštvom obradive površine kojom su se mogli prehranjivati te samim time doprinositi
u širenju države.
20
21
Literatura:
1. Bourbon F., 2006.; Drevne civilizacije, Mozaik knjiga, Zagreb
2. Castleden R., Majerović M., 2004.; Kronologija svjetske povijesti, Extrade,
Rijeka
3. Čelebonović A., 1973.; Stara Grčka, Jugoslavija, Beograd
4. Durando F., 1999.; Drevna Grčka – Zora zapada, Mozai knjiga, Zagreb
5. Đurić M., 1971.; Istorija helenske književnosti, Jugoslavija, Beograd
6. Hafner G., 1987.; Klasično razdoblje grčke, Otokar Krešovani, Opatija
7. Kallistov D.P., Struve V.V, 2000; Stara Grčka, Book Marso, Sarajevo
8. Kulundžić Z., 1957.; Historija pisama, NIP, Zagreb
9. Krešovani O., 1987.; Klasično razdoblje antike,
10. Skupina autora, 2000.; Velike civilizacije svijeta, Extrade, Rijeka
11. Skupina autora, 2007.; Ilustrirana povijest svjetske stare civilizacije, Marijan
tisak, Split
12. Tronski I.M., 1951.; Povijest antičke književnosti, Matica hrvatska, Zagreb
22
Recommended