UNIVERZITET U SARAJEVU
EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU
Keynes-ijanističko i monetarističko shvatanje koncepta inflacije
Seminarski rad
Studij: Master Studenti:
Smjer: Makrofinansijski menadžment Ademović Fatima
Predmet: Monetarna strategija Briga Amina
Mentori: Kreso Sead i Muharem Karamujić Čusto Irma
Huseinović Ajla
Sarajevo, novembar 2013.
S A D R Ž A J
1. Uvod...............................................................................................................................................3
2. Inflacija..........................................................................................................................................4
2.1 Djelovanje inflacije......................................................................................................................5
2.2 Troškovi inflacije........................................................................................................................6
2.3 Inercijalna inflacija.......................................................................................................................6
2.4 Kejnezijanska teorija inflacije......................................................................................................7
2.5 Monetarističko shvatanje inflacije................................................................................................7
3. Keynes-ijanističko shvatanje koncepta inflacije.................................................................................8
4. Monetarističko shvatanje koncepta inflacije.....................................................................................12
4.1. Filipsova kriva...........................................................................................................................16
5. Zaključak......................................................................................................................................19
L I T E R A T U R A............................................................................................................................22
2
1. Uvod
U tržišnoj ekonomiji cijene proizvoda i usluga mogu se uvijek promijeniti. Neke cijene rastu,
druge padaju. O inflaciji govorimo kada dođe do općeg povećanja cijena robe i usluga, a ne
povećanja cijena pojedinih artikala. Posljedično za jedan euro možemo kupiti manje ili, na
drugi način iskazano, jedan euro vrijedi manje nego prije. Inflacija se računa pomoću indeksa
potrošačkih cijena.
U europodručju inflacija potrošačkih cijena mjeri se harmoniziranim indeksom potrošačkih
cijena - HICP. Pojam harmoniziran označuje činjenicu da sve države u Europskoj uniji
primjenjuju istu metodologiju. Time se osigurava da podaci za jednu državu budu usporedivi
s podacima za drugu. Svaka država europodručja ima nacionalni statistički ured koji
izračunava HICP za svoju državu.
Tokom 1970-ih i 1980-ih inflacija je bila visoka u mnogim europskim državama. Međutim,
od sredine 1990-ih stope inflacije znatno su niže zahvaljujući pripremi država za uvođenje
eura i monetarnoj politici Evropske Središnje Banke.
Posebna pažnja u radu posvećena je ulozi inflacije u keynes-ijanskoj i monetarističkoj teoriji,
kao dominantnim pravcima ekonomskih politika današnjice.
3
2. Inflacija
Inflacija je povećanje agregatnog (općeg) nivoa cijena u odnosu na vrijednost novca. Pojam
inflacije također se može definisati kao pad vrijednosti novca.1 Iako je inflacija u
svakodnevnom životu često upotrebljavan izraz, njen pojam često nije jasan pa je potrebno
dati neku opštu formulaciju. Može se reći da se inflacija pojavljuje u onom trenutku kada
opšti nivo cijena počinje da raste, shodno tome inflacija predstavlja opšti porast cijena.
Vrijednost novca označava njegovu kupovnu moć. Dakle, ukoliko dođe do porasta cijena, ta
kupovna moć opada. Stopa inflacije formuliše se kao stopa promjena nivoa cijena mjereno
indeksom potrošačkih cijena CPI.
% inflacije (godina t) = (nivo cijena u godini t) + (nivo cijena u godini t-1) / (nivo cijena
u godini t-1) x 100
Trendovi rasta prosječnog nivoa cijena izražava se inflacijom odnosno ona predstavlja
postotak promjene nivoa cijena i to putem indeksa cijena. Indeks cijena mjeri se prosjekom
individualnih cijena. Indeksi cijena su CPI '' index potrošačkih cijena'' i PPI '' indeks
proizvođačkih cijena'' i BDP deflator.2 Index potrošačkih cijena se najviše koristi kao
pokazatelj inflacije. U SAD-u se za njeno izračunavanje koristi za 364 proizvoda sa više od
2100 prodajnih mjesta različitih područja države. Samuelson/Nordhaus navode takav
hipotetički primjer. Oni polaze od pretpostavke da potrošači kupuju tri osnovne potrepštine-
hranu, stanarinu i zdravstvenu zaštitu, i to u odnosima: 20 % za hranu, 50 % za stan i 30 % za
zdravstvenu zaštitu. Ako se kao bazna godina uzme 1992.3 cijena svake stavke je 100 pa je i
CPI također 100 (0,20 x 100) + (0,50 x 100) + (0,30 x 100). Ako u 1993. cijene hrane porastu
za 2 % (na 102), stanarine za 6 % (na 106 %) i zdravstvene zaštite za 10 % (na 110), CPI za
1993. će biti:
CPI (1993.) = (0,20 x 102) + (0,50 x 106) + (0,30 x 110) = 106,4.
Prema tome, ako je 1992. godine CPI iznosio 100 u 1993. je bio 106,4 a stopa inflacija je 6,4.
1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Inflacija2 Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.3 Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998
4
Index proizvođačkih cijena PPI smatra se najstarijom sistematski praćenom statističkom
serijom i u praksi se veoma često koristi. Što se tiče BDP deflatora radi se odnosu nominalnog
prema realnom BDP i zbog toga se može tumačiti kao sveobuhvatni index cijena.
Inflacija se može iskazati u sljedećim oblicima i to : umjerena, galopirajuća i hiperinflacija.
Spori rast cijena predstavlja umjerenu inflaciju. U ovom slučaju su relativno stabilne cijene sa
jednocifrenim stopama godišnjeg rasta. Stanovništvo drži uštede u bankama jer se njihova
vrijednost ne smanjuje, te su spremni na potpisivanje dugoročnih ugovora u nominalom
izrazu, jer imaju povjerenje da nivo cijena neće devalvirati novčane iznose prema cijenama
roba.
Galopirajuća inflacija se manifestuje u višecifrenom procentu godišnjeg porasta cijena.
Ovakav oblik inflacije najviše ugrožava privredu i njene aktivnosti koje se moraju korigovati
indeksom cijena ili se preračunavaju u strane valute.
Hiperinflacija je izrazito najgori i najnepovoljniji vid inflacije. Kao primjer često se navodi
slučaj Vajmarske Njemačke iz 20-tih godina prošlog vijeka, kada je vlada izgubila kontrolu
nad monetarnom politikom i štampala ogromne količine novca.4 Ovakva inflacija se javlja u
periodu ratova i revolucije. U razvijenim privredama tendencije inflacije kreću se u pravcu
umjerene inflacije. Korištenjem instrumenata savremene ekonomske politike, posebno
monetarne i fiskalne, vlade mogu da kontrolišu inflaciju.
2.1 Djelovanje inflacije
Polazeći od činjenice da je inflacija danas glavni neprijatelj normalnog ekonomskog razvoja,
blagovremeno prepoznavanje troškova do kojih ona dovodi je bitan korak za njeno praćenje i
regulisanje. U relativnim cijenama ispoljavaju se dva efekta i to:
Preraspodjela dohotka i imovine između različitih socijalnih slojeva i
Distorzija relativnih relativnih cijena i proizvodnja različitih roba, kao i outputa i
zaposlenosti.
Inflacioni uslovi pogoduju dužnicima jer se u uslovima fiksnih kamatnih stopa glavnica duga i
kamate obezvrjeđuju. Moglo bi se zaključiti da se u takvim periodima stanovništvo potstiče
4 Blanchard, Oliver., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005.
5
na zaduživanje. Zbog toga je u cilju izbjegavanje stvaranja nerealnih odnosa potrebno
regulisati realne kamatne stope i uskladiti ih sa inflatornim kretanjima čime se izbjegava
redistribucija dohotka. Djelovanje inflacije na realnu ekonomiju može se posmatrati u
dvostrukom smislu: preko djelovanja na ukupni proizvod i preko alokacije resursa i
ekonomske efikasnosti.
2.2 Troškovi inflacijeRasprava o troškovima inflacije bavi se ključnim efektima inflacije na ekonomske tokove.
Inflacija nameće troškove privredi redistribucijom dohotka i opadanjem efikasnosti
privređivanja, poremećajima relativnih cijena. Neočekivana inflacija je takva promjena cijena
koju nisu očekivali ni ekonomski prognostičari. Dio stanovništva, koji radi u uslovima
dugoročnih fiksnih sporazuma o radu, u uslovima inflacije je oštećen jer se obezvrjeđuju
njihovi realni dohoci. Efekat neočekivane umjerene inflacije odražava se na raspodjeli
dohotka i imovine, te donekle na efikasnosti sistema. Većina troškova inflacije nije rezultat
inflacije same po sebi. Naprotiv, socijalne frikcije nastaju kao rezultat promjena na relativnim
cijenama. Bez obzira na to kakvi su stvarni troškovi inflacije, država ne može tolerisati visoku
inflaciju, pa su prisiljene preduzimati odgovarajuće ekonomsko političke mjere za njeno
saniranje.
2.3 Inercijalna inflacija Inflacija je savremeni ekonomski fenomen koji se javlja u različitim oblicima i različitog
intenziteta. Dinamika ekonomskog života uključuje i reakcije privrede na eksterne uticaje i
događaje što dodatno komplikuje ovaj kompleksni fenomen. Uslovi u kojima funkcioniše
savremena privreda sadrže uslove za visoko inercijalnu inflaciju, inflaciju koja nastoji da
zadrži prvobitan nivo sve dok ne podlegne uticajima ''šokova'' tražnje ili troškova. Navodimo
primjer iz američke ekonomije, kada su tokom 80-tih godina cijene rasle po stopi od 4 %
godišnje, inflacija je bila očekivana i od strane stanovništva, pa samim time je bila ugrađivana
i u odgovarajuće ugovore, kao i u monetarnu i fiskalnu politiku. Nominalni BDP je rastao po
stopi od 7 % što uz 4 % inflacije iznosi 3 % realnog rasta BDP-a.5 Karakteristika ove stope
inflacije je njeno moguće dugotrajno prisustvo na umjerenom nivou. To može trajati sve dok
5 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
6
je takva stopa prihvatljiva za kreatore ekonomske politike i nema razloga zašto ona ne bi
ostala na umjerenom nivou, međutim tu se javlja poblem. Uticajem različitih faktora poput
valutnog kursa, promjenom u produktivnosti dovodi do toga da se inflacija pomjera sa
inercijalnog nivoa na gore i na dole. Glavni udari dolaze sa strane tražnje i troškova pa su dva
osnovna tipa inflacije i to: inflacija tražnje i inflacija troškova. Pod inflacijom tražnje
podrazumijevamo inflaciju u kojoj agregatna tražnja pri jednakim cijenama prevazilazi
proizvodne mogućnosti privrede.6 Često se višak tražnje manifestuje u trenucima kada je
ekonomija veća ili približna potencijalnom proizvodu, te država nastoji finansirati dobra
štampanjem novog novca umjesto poreskom politikom.
Inercijalna tražnja obuhvata inflaciju bez pretjerane tražnje. U ovom slučaju riječ je o
naslijeđenoj inflaciji iz prethodnih godina.
2.4 Keynes-ijanska teorija inflacijeKynes je odbacio predrasude koje su postojale u političkoj ekonomiji o stabilnosti sistema,
ravnotežnoj privredi i njenoj sposobnosti da dovede tražnju u saglasnost sa ponudom. On je
prišao istraživanju tržišnog načina proizvodnje.7 Također, smatra se među prvim
ekonomistima koji je priznao da je kapitalistička privreda po prirodi neuravnotežen sistem za
koga su krize imanentan element. U istraživanju inflacionog procesa Keynes je više nego
drugi građanski ekonomisti shvatio složenost te pojave. On je za razliku od drugih dobro
shvatio socijalno ekonomski sadržaj inflacije kao sredstvo prikrivene preraspodjele dohotka u
korist monopola i države. Upravo iz navedenih razloga, on je smatrao umjerenu ili
kontrolisanu inflaciju kao najpogodnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva savremene države.
Keynes-ova teorija inflacije je dugo godina služila kao osnova za formiranje koncepcije
inflacije u okvirima većine vodećih pravaca građanske političke ekonomije. Ova teorija
inflacije ispoljila se kao dublja i složenija koncepcija nego one koje su stvorile njegovi
sljedbenici.
6 Bašić, Meho i Vilogorac, Esad., Osnove ekonomije, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2008.7 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
7
2.5 Monetarističko shvatanje inflacije Monetarizam, kao škola makroekonomske misli, javlja se krajem 40-ih i polovinom 50-ih
godina zahvaljujući radovima Miltona Friedmana koji je njen najznačajniji predstavnik.8
U ekonomskoj politici monetaristi prije svega polaze od ideje da je privreda uvijek u
ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući fleksibilnim cijenama, slobodnoj
tržišnoj igri i liberalističkoj politici. Slobodna ekonomska politika po njima podrazumjeva
jednu drugačiju ulogu države (protivno Keynes-ijanskim stavovima ), državu koja neće u
potpunosti regulisati i određivati pravila igre jer je po njima pretjerana državna intervencija
neefikasna ( u smislu alokacije resursa ) i štetna. I fiskalna politika je po njima neefikasna jer
omogućava rast inflacije i budžetskog deficita; njome se ostvaruje efekat istiskivanja
privatnog sektora. Dakle možemo zaključiti da monetaristi jedino “ vjeruju “ u monetarnu
politiku. Naime, kako u privredi nije osnovni problem nezaposlenost već inflacija (koja je
uvijek monetarni fenomen) možemo zaključiti da monetarna politika postaje prioritetnija u
odnosu na fiskalnu, a njen glavni instrument postaje upravljanje ponudom novca a ne
kamatnom stopom.
3. Keynes-ijanističko shvatanje koncepta inflacije
Nakon 1929. godine i velike ekonomske krize, problem zaposlenosti postao je primarni cilj
ekonomske politike. Više se nije forsirao ekonomski liberalizam, naprotiv, zamijenio ga je
intervencionalizam. Državno uplitanje bilo je nužno, ne samo radi stvaranja ekonomskih
uporišta u obliku državnog sektora ili programa javnih radova, nego i u mehanizmu
redistribucije dohodaka u društvu u korist države. To se, između ostalog moglo ostvarivati i u
obliku obezvrijeđivanja novca.9
Tada je Keynes doživio “svojih pet minuta slave”. On se fokusirao na kamatne stope i
zaposlenost, a ne na teoriju cijena. Investicije i potrošnja u funkciji uspostavljanja interne
ravnoteže i rješavanja problema nezaposlenosti, također su dobile značajnu ulogu u
Keynesovom radu.
8 http://sh.wikipedia.org/wiki/Monetaristi%C4%8Dka_teorija9 O. Blanchard, Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, 2005., str. 489
8
Prije Keynesa, inflacijom se smatrao svaki porast cijena izazvan povećanjem monetarne mase
ili brzine opticaja novca. Međutim, prema Keynesu „pod inflacijom treba podrazumijevati
porast platežno sposobne tražnje koja ne može da se realizuje kroz porast obima proizvodnje“.
Za razliku od drugih, Keynes je dobro shvatio socijalno ekonomski sadržaj inflacije kao
sredstva prikrivene preraspodjele dohodaka u korist države i monopola.10 Zato je on smatrao
da je umjerena inflacija najpogodnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva savremene države.
U Keynes-ijanističkoj teoriji inflacija ima statičan karakter, što implicira da uvođenje
multiplikatora i akceleratora kao neke vrste podsticaja i dinamičnog povezivanja faktora rasta,
u ovom slučaju ne pije vode.
Keynes je smatrao kako ne treba poistovjećivati robu i cjelokupnu novčanu masu. On je
mišljenja da ako je dio nacionalnog dohotka koji je namijenjen ličnoj potrošnji veći od
proizvodnje sredstava potrošnje i sredstava proizvodnje, onda je nivo cijena tih sredstava veći
od njihovih troškova proizvodnje i obratno (ako je S > I, tada će nivo cijena biti niži).
Polazeći od pretpostavke da su tekući rashodi za potrošna dobra jednaki ukupnom dohotku
umanjenom za štednju,
P * R = E – S,
Keynes razvija formulu za cijenu potrošnih dobara:
P = E/O + (I' – S)/R,
gdje je:
P – cijena potrošnih dobara,
E – ukupan nacionalni dohodak,
O – ukupna proizvodnja,
I' – novčani dohodak ostvaren proizvodnjom investicijskog dobra,
S – štednja,
R – tekuća potrošnja dobara potrošnje.
10 O. Blanchard, Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, 2005., str. 489
9
Iz ovoga se da zaključiti kako on u razmatranje uzima samo novčane rashode (E – S), a ne
cjelokupnu novčanu masu.
Zahvaljujući Keynesu i njegovom radu, istaknuta je činjenica da porast količine novca
izazvan smanjenjem kamatne stope, koja stimulativno djeluje na investicije, dovodi do porasta
proizvodnje i zaposlenosti.
Keynes je potencirao kako je neophodno da se posebno analizira ono što određuje cijene
potrošnje robe i cijene sredstava za proizvodnju.
Kada su posrijedi cijene sredstava za proizvodnju, Keynes ističe kako one zavise od
očekivanja i od kamatne stope, a ne samo od odnosa S – I.
Prema Keynesu „ravnoteža postoji onda kada su faktori proizvodnje potpuno zaposleni, kad
publika nije posebno raspoložena na tržištu efekata, te ne zadržava u obliku šrednih uloga ni
više ni manje od normalne proporcije svog ukupnog bogatstva i kad je veličina štednje
jednaka troškovima i vrijednosti novih investicija“. Neravnoteža između štednje i investicija
uzrokuje pad ili rast cijena, zavisno od kamatne stope. Niža kamatna stopa stimuliše
investicije, ali na štednju djeluje suprotno i time dovodi do neravnoteže i rasta cijena. Ovu
vrstu neravnoteže banke mogu regulisati eskontnom politikom, politikom otvorenog tržišta,
kao i politikom obaveznih rezervi.
Kako raste monetarna masa, tako raste i proizvodnja, a sa njom i cijene. Porast cijena djeluje
povoljno na prihode. Porast cijena stimuliše ulaganja. S porastom investicija rastu proizvodnja
i zaposlenost. Porast monetarne mase utiče na snižavanje kamatne stope. Ako je kamatna
stopa niža, onda je profitabilnost investicija viša. U skladu sa tim postaje jasnije da inflacija
stimuliše investicije i zaposlenost.11
Inflacioni proces se, prema Keynesu, sastoji iz dvije faze.
Prva faza se odlikuje umjerenom inflacijom, koja izaziva povećanje efektivne tražnje.
Povećanje tražnje utiče na proširenje proizvodnje, a u manjoj mjeri na cijene. Ova faza je
povoljna za privredu jedne države jer slijedi dva osnovna cilja, a to su: povećanje investicija i
snižavanje realne nadnice.
11 Đ. Medić i D. Stojanov, Makroekonomske teorije I politike u globalnoj ekonomiji, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001., str. 261
10
Druga faza je prava inflacija, gdje se povećanje tražnje u potpunosti prenosi na povećanje
jediničnih troškova i nema uticaja na razvoj proizvodnje. U ovoj fazi inflacija postaje opasna
za ekonomski razvoj, što iziskuje primjenu antiinflatorne politike.
Nakon drugog svjetskog rata, Keynesova teorija inflacije preživjela je promjene. Naime, njeni
sljedbenici podijelili su se u dvije grupe:
- neokejnzijance, koji su davali prednost inflaciji tražnje i
- kejnzijance, koji su se pridržavali inflacije troškova.
Inflacija tažnje se temelji na međuzavisnosti agregatne potražnje i domaćeg proizvoda.
Inflacija troškova uzrokovana je smanjenjem agregatne ponude uz istu agregatnu tražnju.
Smanjenje ponude može biti posljedica porasta neke troškovne komponente, npr. rast
materijalnih troškova zbog smanjenja produktivnosti rada ili ekonomičnosti poslovanja, ili
uvođenje poreza, doprinosa, carina i sl.
Sidni Vajntraub nazvao je ovu podjelu „Janusom sa dva lica“, jer je to vještačka podjela na
dvije koncepcije inflacije u okvirima jedinstvene teoretske strukture.
Keynes nije pravio veliku razliku između dugog i kratkog roka, jer je smatrao da ekonomija
može biti u ravnoteži za bilo koji nivo nominalnog nacionalnog dohotka i u bilo koje vrijeme,
i da je odgovornost države da pomoću adekvatne fiskalne politike osigura željenu ravnotežu.
11
Grafik 1. Keynes i ANT i ANP
Izvor: N. Gregory, Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, 2006., str. 614
Ekonomija se može naći u bilo kojoj ravnoteži, od R0 do R3, sve zavisno od toga kakvu
politiku primjenjuje država. Ravnoteža R0 nije poželjna (nizak nivo proizvodnje, visoka
zaposlenost), a može potrajati dosta dugo ako država ne preduzme adekvatne mjere
podsticanja agregatne nominalne tražnje, npr. povećanje izdataka države, smanjenje poreza,
smanjenje kamatne stope i sl. Međutim, približavanje nivou pune zaposlenosti povećava
opasnost od inflacije tražnje. Inflacija tražnje povećava pritisak na povećanje nadnica, što
izazviva inflaciju troškova.12
Bez obzira na pomenute podjele, Keynesova teorija inflacije je zadržala svoju suštinu, i u
velikoj mjeri doprinijela ekonomskim kretanjima. Ova teorija dala je pozitivan doprinos time
što je omogućila odvojeno razmatranje kretanja novčane mase i promjene efektivne tražnje,
kao i povezanost brzine opticaja novca sa promjenama kamatnih stopa.
4. Monetarističko shvatanje koncepta inflacije
12 N. Gregory, Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, 2006., str. 614
12
Monetarizam je makroekonomska teorija u kojoj problem inflacije ima centralnu ulogu.
Najpoznatiji predstavnici te teorije su Milton Fridman, Kari Bruner, Artur Meleer, Dejvid
Lejdler i Majkl Parkin. Bez obzira na to što pomenuti autori koriste različite teoretske prilaze i
u značajnijoj mjeri se razlikuju po svojoj metodologiji njihova pripadnost monetarističkoj
školi određena je prihvatanjem sljedećih osnovnih postulata:
1. Stabilnost je imanentna karakteristika tržišnog sektora ekonomije. Nakon narušavanja
ekonomskog razvoja ekonomski sistem se automatski vraća u stanje ravnoteže a
nezaposlenost na svoj „prirodni nivo“;
2. Bilo koje stope rasta novčane mase su u saglasnosti sa privrednom ravnotežom, ali to
dovodi do različitih stopa inflacije;
3. Promjene u stopama rasta novčane mase u početku djeluju na stope realnog
ekonomskog rasta, pa prema tome, i na nivo zaposlenosti. U dugom roku to djelovanje
iščezava i ostaje stalno rastuća tendencija povećanja cijena;
4. Odricanje od politike upravljanja tražnjom, kako novčanom tako i budžetskom.
Prednost se daje dugoročnoj novčanoj politici što se ogleda u uspostavljanju normi ili
orijentira rasta novčane mase.13
Šta je zapravo monetarizam i koje su njegove glavne odlike? Nobelovac Stein definiše
monetarizam kao ekonomsku politiku koja se nalazi između keynes-ijanizma i neoklasičnih
ekonomista. Monetarizam se sastoji od niza empirijskih propozicija koje se odnose na efekte
date stope inflacije i stope nezaposlenosti. Osnovna propozicija monetarista je da je inflacija
monetarni fenomen.
Keynes-ova politika jeftinog novca pretpostavlja diferenciranje nominalne i realne kamate i
diferenciranje između nominalne i realne nadnice. U spirali nominalna kamata – realna
kamata, te tržišna kamata – prirodna kamata, monetarne vlasti, ako žele održati investicione
aktivnosti, kontinuirano moraju snabdijevati privredu dopunskom količinom novca. Međutim,
po mišljenju monetarista, problem se pojavljuje onoga trenutka kada ekonomski subjekti
počnu anticipirati ponašanje monetarne vlasti, odnosno onoga časa kada oni počnu da
formiraju inflatorna očekivanja. U uslovima inflatornih očekivanja mora se naznačiti razlika
13 Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998.
13
između nominalne i realne kamate ili bolje rečeno, očekivane realne kamate. Očekivana
realna kamata predstavlja razliku između nominalne kamate i očekivane stope inflacije.
Irwing Fisher je prvi naznačio razliku između nominalne i realne kamate. Ova razlika je
posebno značajna za donošenje investicionih odluka, kao i za donošenje odluka o štednji i
potrošnji. Međuzavisnost nominalne kamate, inflacije i realne kamate i njihovo djelovanje na
privrednu aktivnost, prema Fisheru, zahtijeva da u stanju ravnoteže nacionalne privrede
nominalna kamata mora toliko porasti da uhvati korak sa očekivanim rastom cijena. Tada
realna kamata ostaje neizmijenjena. Ova konstatacija je poznata kao Fisherov teorem.14
Proces kontinuiranog popunjavanja monetarnog opticaja novcem, radi diferenciranja
nominalne od realne kamate privredu na dugi rok neminovno, po mišljenju monetarista,
dovodi do stanja kumulativne inflacije, odnosno do stanja hiperinflacije.
Po Friedmanu, prava dilema nije dilema između nezaposlenosti i inflacije danas, nego je to
dilema između nezaposlenosti danas i još veće nezaposlenosti sutra. Logika ove dileme sastoji
se u tome što sve veća inflacija, kao metod snižavanja nezaposlenosti na niz kratkih rokova,
dovodi do takve akceleracije inflacije koja postaje kontraproduktivna. U borbi protiv
hiperinflacije, država će na kraju morati posegnuti za oštrim restriktivnim mjerama
ekonomske politike koje će sutra neminovno izazvati još veću nezaposlenost.
Naime, ukoliko su nominalne kamatne stope znatno više od realnih, tj. ako uključuju i rast
cijena, potenciranje rasta kamatnih stopa neće uticati na zaustavljanje inflacije.
Uzimanje u obzir razlike između nominalne i realne kamatne stope tako ima presudno
značenje u razumijevanju djelotvornosti monetarne politike i predviđanju budućeg kretanja
kamatnih stopa. Ukoliko ljudi predviđaju daljnje povećanje inflacije, oni ugrađuju očekivanu
inflaciju u kamatne stope koje su voljni platiti kao zajmoprimci, odnosno koje zahtijevaju kao
zajmodavci, što predstavlja troškovnu komponentu rasta (umjesto smanjenja) inflacije. Sektor
preduzeća i država - porastom cijena svojih proizvoda i usluga, a stanovništvo - zahtjevima za
veći dohodak (plaće, nadnice i penzije), mogu pokriti narasle troškove zaduživanja pa neće
smanjivati svoju potrošnju. Štoviše, oni će nastojati što prije potrošiti svoj dohodak, kupiti što
veću količinu realnih dobara ("kupi sada - dok ne poskupi") te zaduživanjem čak anticipativno
14 Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
14
trošiti budući dohodak, jer je kupovna moć njihovih sredstava namijenjenih za potrošnju ili
investiranje sada veća.
Osim navedenoga, treba napomenuti da je u nerazvijenim zemljama i zemljama u tranziciji
funkcija investicija nerijetko potpuno neelastična na promjenu kamatne stope pa potražnja za
kreditima i cjelokupna privredna aktivnost više ovise o raspoloživosti kredita nego o njegovoj
cijeni. Kako je prisutan višak potražnje za kreditima nad njihovom ponudom, onemogućeno je
efikasno djelovanje diskontne politike i politike otvorenog tržišta. Eliminiranje inflacije u
takvim okolnostima moguće je jedino direktnim ograničavanjem bankarskih plasmana
(smanjeno kreditiranje banaka od centralne banke) i administrativnim propisivanjem visoke
stope obvezne rezerve.
Na sličan način, kao što ograničenja restriktivne monetarne politike umanjuju sposobnost
eliminiranja inflacije, povratni efekti ekspanzivnog utjecaja monetarne politike umanjuju
njezinu djelotvornost u poticanju ekonomskog rasta. Ukazivanje na postojanje povratnih
efekta monetarne ekspanzije predstavlja vrlo važnu odrednicu teorije monetarizma na kojoj se
zasniva argument o efikasnosti monetarne politike u kratkom roku i potpune neutralnosti
novca u dugom roku. Oni pri tome ne negiraju činjenicu da znatnije povećanje ponude novca
djeluje na pad kamatne stope i time neposredno potiče investicijsku, ličnu i budžetsku
potrošnju. Međutim, naglašavaju da povećanje spomenutih komponenata agregatne potražnje
ujedno potiče i rast cijena, a time i rast nominalnih kamatnih stopa koji ionako postaju visoki
zbog snažne potražnje za kreditima. To znači da ekspanzivna monetarna politika na početku
potiče pad kamatnih stopa, a u kasnijoj fazi uzrokuje njihov rast. Uzimajući u obzir
tradicionalnu zakonitost odnosa između investicija i cijene novca, u dugom roku iščezavaju
svi pozitivni učinci koji bi mogli doprinijeti ekonomskom rastu, a inflacija ostaje kao jedina
posljedica monetarne ekspanzije.
Zbog spomenutoga dvosmjernog i dvostrukog odnosa između novca i kamatnih stopa
monetaristi smatraju da kamatne stope nisu dobar monetarni indikator te da zadatak
monetarne politike nije djelovanje na obim bankarskih kredita ili visinu kamatnih stopa već
djelovanje na količinu novca. Umjesto monetarnih skretanja i pritisaka - čas ekspanzivne, čas
restriktivne politike, Milton Friedman zastupa politiku stabilnog rasta količine novca po
konstantnim stopama (za privredu SAD-a na razini 4% do 5% godišnje). Takva konstantna
stopa monetarnog rasta, kako sam kaže, ne bi stvorila savršenu stabilnost niti raj na zemlji, ali
bi ona bila značajan doprinos ekonomskoj stabilnosti globalnog društva. Vezano uz željene i
15
neželjene učinke monetarne politike Friedman ističe da je "stupanj našeg znanja o odnosu
između novca, cijena i proizvodnje tako oskudan i postoji toliki prostor sloboda i odstupanja u
ovim odnosima, da diskrecijske promjene količine novca mogu nanijeti više štete nego
koristi", tj. u najboljoj namjeri djelovati destabilizirajuće.
Spomenuto dokazuje primjer Sjedinjenih Američkih Država iz kasnih 70-ih godina, od 1978.
do 1980. godine (nakon drugoga naftnog šoka) inflacija se nekontrolirano povećavala
dosežući prosjek od 12 posto godišnje. Politikom skupog novca i visokih kamatnjaka FED je
usporio rast novčane mase i kredita, ali je istodobno utjecao na smanjenje potrošnje
stanovništva i poslovnog sektora. Uslijed smanjenja agregatne potražnje smanjila se
proizvodnja, ali je povećana nezaposlenost od 6 posto 1979. godine, na 10 posto na kraju
1982. godine. “Nagrada za ove stroge mjere bilo je dramatično smanjenje inflacije s
prosječnih 12 posto godišnje u razdoblju 1979. – 1980. na 4 posto u razdoblju od 1983. do
1988. godine. Visoka nezaposlenost uspjela je izbaciti inflaciju iz privrede, ali je trošak u
obliku izgubljenog outputa, prihoda i zaposlenosti bio velik”.15
Grafik 2: Stopa inflacije i nezaposlenosti u SAD-u u razdoblju 1960. Do 1991. godine
15 Ivan Lovrinović, Marijana Ivanov, Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2003.
16
Izvor: The Federal Reserve Board, Monetary Statistics.
4.1. Filipsova kriva Pojava hipoteze „prirodnog nivoa nezaposlenosti“ koju su razradili Milton Fridman i E. Felps
dovelo je do razgraničenja Filipsove krive na kratkoročnu i dugoročnu krivu. Filipsova kriva
pokazuje kombinacije nezaposlenosti i inflacije koje se javljaju kao rezultat pomjeranja krive
agregatne tražnje duž krive agregatne ponude na kratak rok.
Što je veća agregatna tražnja , veći je nivo ukupne proizvodnje i viši je opšti nivo cijena. Što
je viši nivo proizvodnje, manja je nezaposlenost.
Grafik 3.: Filipsova kriva u kratkom roku
Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva
17
Milton Fridman i E. Felps kritikovali su Filipsovu krivu, polazeći prije svega, od toga što je
ona bila konstruisana bez uzimanja u obzir inflacionih očekivanja. Friedman i Felps su
zaključili da su na dugi rok inflacija i nezaposlenost nepovezane. Kao rezultat pojavila se
vertikalna Filipsova kriva na dugi rok, na nivou prirodne stope nezaposlenosti. Otuda
zaključak da monetarna politika može biti efektivna na kratki rok, ali ne i na dugi rok.
Grafik 4.: Filipsova kriva u dugom roku
Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva
U vrijeme kada dugoročna Filipsova kriva dobija vertikalni izgled to jeste kada nezaposlenost
odgovara svom prirodnom nivou nezavisno od tempa inflacije, kratkoročna kriva poprima
različit izgled u zavisnosti od inflacionih očekivanja. Naglašavanje razlika između dugoročne
i kratkoročne krive uslovljeno je primjenom adaptivnih očekivanja.
Očekivana inflacija izražava koliko ljudi očekuju da će se ukupni nivo cijena promijeniti. Na
dugi rok očekivana inflacija se prilagođava promjenama stvarne inflacije. Sposobnost
centralne banke da utiče na neočekivanu inflaciju postoji samo na kratak rok. Jednom kada
ljudi anticipiraju inflaciju, jedini način da se nezaposlenost svede na nivo ispod prirodnog je
da stvarna inflacija bude iznad anticipiranog nivoa.
18
Grafik 5.: Filipsova kriva
Izvor: https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva
5. Zaključak
Mnogi teoretičari dijele mišljenje kako keynes-ijansko i monetarističko shvatanje
makroekonomske pilitike nije toliko različito kako izgleda na prvi pogled te da posjeduju
mnoge zajedničke elemente. Monoterizam se sastoji od seta empirijskih propozicija koje se
odnose na efekte date stope inflacije na stopu nezaposlenosti dok keynes-ijanci varijacije
stope nezaposlenosti pripisuju sistemskim egzogenim kretanjima marginalne efikasnosti
kapitala.
19
Obje koncepcije se bave agregatnom tražnjom pri čemu se u keynes-ijanskoj teoriji
ekonomska ravnoteža postiže jednakošću ukupne tražnje i ukupne proizvodnje, a u
monetarističkoj usklađenošću odnosa između monetarne ponude i potražnje. Interakcija
realnih i monetarnih faktora na kratki i dugi rok karakteristična je također za obje teorije s tim
da u toj interakciji na dugi rok obje ukazuju korelaciju inflacije i pune zaposlenosti na način
da se inflacija javlja kao cijena pune zaposlenosti.
Jedna od osnovnih razlika navedenih teorija jeste to što keynes-ijanci polaze od
nezaposlenosti, a monetaristi od pune zaposlenosti. Keynes-ijaci nastoje savladati inflaciju
preko agregatne tražnje odnosno rastom monetarne ponude kojim se utiče na rast investicija
što će, u dugom roku, dovesti do ekonomske ravnoteže globalnih okvira. S druge strane,
monetaristi utiču na inflaciju procesom portfolio selekcije, uravnoteženjem na finansijskom
tržištu odnosno ravnotežom između tržišta novca i tržišta kapitala.
Kod keynes-ijanaca zaposlenost je određena u skladu sa željenom efektivnom tražnjom
određenom potrebnim nivoom dohotka što ukazuje na to da je prema keynes-ijanskoj teoriji
nadnica fiksirana te da se radi o „fixprice“ sistemu. Nasuprot tome, kod monetarista
zaposlenost i nadnice određeni su nezavisno, na tržištu rada nakon čega se određuje i nivo
dohotka te se radi o „flexprice“ sistemu.
Grafik 6: Monetaristički pristup
P Razina cijena AS
AD
Potencijalna proizvodnja
20
Samo M
AD
Q Stvarna proizvodnja
Izvor: Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog
fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.
Grafik 7: Keynes-ijanski pristup
P AD AS
M,G – T,X
A Q Stvarna proizvodnja
Izvor: Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog
fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.
Prema monetarističkom stajalištu na krivoj agregatne tražnje nalazi se samo M, odnosno
zagovaraju važnost isključivo novca dok keynes-ijanci kažu da je novac važan, ali i fiskalna
politika. Za monetariste promjene AD uglavnom utiču na cijene, a za keynes-ijance i na cijene
i na proizvodnju, barem u kratkom roku. Što se tiče agregatne ponude keynes-ijanski
ekonomisti naglašavaju da je kriva AS relativno vodoravna u kratkom roku zbog niske
proizvodnje, a monetaristi kako je kratkoročna krivulja AS skoro okomita odnosno da su
cijene i nadnice relativno fleksibilne.
21
L I T E R A T U R A
1. Babić, Mate., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 1998.
2. Bašić, Meho i Vilogorac, Esad., Osnove ekonomije, Ekonomski fakultet u Sarajevu,
Sarajevo, 2008.
22
3. Blanchard, Oliver., Makroekonomija, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2005.
4. Jakšić, Miomir., Osnovi makroekonomije, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog
fakulteta u Beogradu, Beograd, 2005.
5. Mankiw, N. Gregory., Osnove ekonomije, MATE d.o.o. Zagreb, Zagreb, 2006.
6. Stojanov, Dragoljub i Medić, Đuro., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj
ekonomiji: dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, 2001.
7. Ivan Lovrinović, Marijana Ivanov, Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik
Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2003.
8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Inflacija (pristupljeno: 01.11.2013.)
9. https://www.google.hr/#q=Filipsova+kriva (pristupljeno: 01.11.2013.)
23