UNIVERZITET U TRAVNIKUPRAVNI FAKULTET
ODSJEK/SMJER: Opće pravo
SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU (PRIJE UKIDANJA)
seminarski rad iz predmeta Penologija
Kiseljak, april 2014.
SADRŽAJ
UVOD...............................................................................................................................................3
1. NAČINI IZVRŠENJA SMRTNE KAZNE KROZ HISTORIJU.................................................5
1.1. Kamenovanje.........................................................................................................................6
1.2. Razapinjanje na križ..............................................................................................................7
1.3. Nabijanje na kolac.................................................................................................................7
1.4. Spaljivanje na lomači............................................................................................................7
1.5. Vješanje.................................................................................................................................8
1.6. Odrubljivanje glave...............................................................................................................8
1.7. Giljotina.................................................................................................................................8
1.8. Električna stolica...................................................................................................................9
2. SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU.............................................................10
ZAKLJUČAK.................................................................................................................................13
LITERATURA...............................................................................................................................14
UVOD
Najteža kazna koju sud može izreći je smrtna kazna.1
Smrtna kazna spada u tzv. kazne eliminacije jer se ovom kaznom učinioc krivičnog eliminiše da
ne bi ponovio krivično djelo.
Smrtna kazna (poena capitalis) je naziv za krivičnopravnu sankciju čije izvršenje za posljedicu
ima smrt osuđenika. Smatra se najstarijom institucijom krivičnog prava jer je dugo vremena bila
jedino sredstvo reda i zakona. Razvojem alternativa smrtnoj kazni, stvorili su se uslovi za
ukidanje smrtne kazne, čiji su pioniri bili liberalni mislioci pod uticajem prosvjetiteljskih ideja o
prirodnom pravu koje je uključivalo i pravo na život.
Postojanje smrtne kazne se smatra vrhuncem sredstava zastrašivanja, do perfekcije, kao i nemoć
pravosudnog sistema. Može se reći da ne postoji niti jedan problem u krivičnom pravu za koji su
zainteresirani ljudi različitih profila, ne samo pravnika, kriminologa, psihologa, etičara, ljekara,
1 Protokol 6 Evropske Konvencije o ljudskim pravima, odnosi se na nastojanje ukinuća smrtne kazne, a od potpisnika Protokola zahtijeva da ukinu smrtnu kaznu.
2
filozofa, vjerskih službenika i drugih pojedinaca i institucija, obzirom da je čovjek predmet
njihovog proučavanja.
Ima li pravo država da oduzme život čovjeku? Život čovjeka, naročito njegov nastanak i
završetak, predstavljaju dvije najznačajnije tačke, kada se radi o čovjeku kao živom biću.2
Smrtna kazna je moralno protivurječna, jer mi najpre kažemo da je život najdragoceniji čovjekov
posjed, a zatim da smo kadri i to da mu oduzmemo. Civilizacija koja može programski da se liši
nečega (života) na čemu počiva je civilizacija smrti.
Zastrašivanje osuđenika smrtnom kaznom može imati pozitivne rezultate, u generalnoj
prevenciji, u onom stepenu u kojem on smatra da će biti i izvršena, obzirom da se u najvećem
broju slučajeva ne izvršava.
Smrtna kazna predstavlja krajnju i najstrožiju kaznu koja je predviđena u određenim pravnim
sistemima. Svako javno izvršenje smrtne kazne je ponižavajuće. Poseban slučaj predstavlja
fenomen hodnika smrti. U nekim državama, naročito onima koje primenjuju anglosaksonsko
običajno pravo, kao na primer SAD i Jamajka, osuđenici na smrt godinama pa i decenijama, u
posebnim zatvorskim krilima (hodnicima smrti), čekaju na izvršenje kazne, koje se odlaže iz
2 Cejović,D.: Krivično pravo, opšti dio, Naučna knjiga , Beograd, 1987, str.386-387
3
raznih razloga, uključujući i korišćenje raznovrsnih pravnih lijekova. Ovakvo neprekidno
iščekivanje smrti je psihički nepodnošljivo i sve se češće smatra povredom ljudskih prava
osuđenika.
Problemi koji nastaju zbog dugog odlaganja izvršenja smrtne kazne teško su rješivi.
Da bi se skratile muke zatvorenika ponekad se insistira na njegovom što bržem pogubljenju.To
opet ograničava njegovo pravo da koristi pravne lijekove. Najbolji način da se izbegne fenomen
hodnika smrti jeste ukidanje smrtne kazne.
Kada se izvodi tajno smrtna kazna, kod mladih ljudi, posebno nezrelih, sugestibilnih i mladih,
imitativno se tada pokazuje kao detonator novih zločina i asocijalnog ponašanja. Sa etičkog
gledišta, smrtna kazna je nonsens jer jedne treba ubiti kako bi se drugi vaspitali, što se ni pravno,
niti etički ne može prihvatiti.3
Kroz historiju je korišćena u svim društvima, a veliki dio tih društava ju je zadržao i
danas.Smrtna kazna nije samo pravni, već i etički, psihološki, sociološki, medicinski problem i
dr. Sa filozofskog i humanističkog stajališta državi se osporava pravo da raspolaže životima
građana, da tim činom pokazuje nepovjerenje u svoje građane, pokazuje svoju nemoć i
nesposobnost da koriguje i popravi njihovo ponašanje (što je prirodno pravo svakog čovjeka) i da
nije u skladu s preventivnom funkcijom kazne itd.
3 Vrlo negativne reakcije kod stanovništva čitavog svijeta je izazvala egzekucija svirepim oblikom smaknuća nad iračkim diktatorom Sadamom Huseinom
4
1. NAČINI IZVRŠENJA SMRTNE KAZNE KROZ HISTORIJU
Načini kroz historiju se razlikuju historijski i teritorijalno.Stav prema ovom načinu kažnjavanja
se mijenjao od toga da se opravdava kao sredstvo borbe protiv kriminaliteta (retributivni pravac)
do zalaganja da se smrtna kazna ukine (abolicionistički pravac).
Smrtna kazna postojala je u Hamurabijevom zakoniku, u Starom zavjetu, Manuovom zakoniku,u
Nojevom prokletstvu Hamovog potomstva, u Avesalomovom grijehu prema svom ocu Davidu, u
Mojsijevoj pjesmi, u Aristotelovom, Platonovom i mišljenju Tome Akvinskog. Ona je postojala i
u rimokatoličkim doktrinama. Ova kazna još uvijek traje.
U antičkoj Kini, osuđenici su bivali rastrgnuti uz pomoć 4 ili 5 konja, što predstavlja najsuroviji
vid metoda egzekucije.
U Starom Rimu su na osuđenike puštali grupu krvoločnih pasa, lavova i drugih životinja. Takođe
su koristili iznimno ponižavajuću i okrutnu metodu razapinjanja na krst odbjeglih robova,
kriminalaca bez rimskog državljanstva,pobunjenike kao i Hrišćana zbog monoteističke religije.
Smrtnu kaznu je provodila obično jedna, samo za taj posao određena osoba,tzv. krvnik.
U srednjem vijeku smrtne kazne nisu bile rijedak slučaj. Uz dva svejedoka izvršavane su smrtne
kazne nakon iskonstruiranog suđenja vjerskog karaktera. Najčešće su krivci bile žene (optužene
da su vještice, čedomorke) koje su spaljivane na lomači, muškarci obilježeni kao jeretici, poznati
mislioci (Đordano Bruno, lišen života zbog naučnih tvrdnji) U toku Francuske revolucije
(1792.godine) uvedena je giljotina, na kojoj je odrubljeno mnogo poznatih glava (Maksimilijan
Robespjer, jedan od vođa revolucije). Kasnije se izvršava strijeljanjem, rjeđe vješanjem,
egzekucijom u gasnoj komori, smrtonosnom injekcijom, sistemom elektrokucije. Neke metode
izvršenja smrtne kazne služe ponižavanju optuženika, druge se smatraju časnima, kao npr.
strijeljanje u vojsci.4
Smrtna kazna je izrijekom ukinuta od strane Vijeća Evrope protokolom br. 6. uz Konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prve zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu su bile
Njemačka i Kostarika. Smrtna kazna postoji u još 68 država diljem svijeta dok je u Europskoj
Uniji zabranjena tako da niti jedna članica EU nema smrtnu kaznu kao moguću presudu. EU je
jedna od vodećih u svijetu koja se aktivno i snažno bori za ukidanje smrtne kazne. Prve zemlje
koje su ukinule smrtnu kaznu su bile Njemačka i Kostarika.Također nema je u Australiji, Kanadi
4 Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.
5
i Novom Zelandu. U Republici Hrvatskoj smrtna je kazna ukinuta Božićnim Ustavom 1990.
godine. U Bosni i Hercegovini smrtna je kazna ukinuta 1998. godine. Smrtna kazna u Srbiji je
ukinuta 2002.godine u prvom paketu prilagođavanja zakonima Evropske Unije. U Evropi je
smrtna kazna stavljena van zakona s dva protokola u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Bjelorusija je jedina evropska zemlja koja ima smrtnu kaznu.
Pogubljenja maloljetnika se obavljaju u osam zemalja: Kina, Demokratska Republika Kongo,
Pakistan, Jemen, Saudijska Arabija, Nigerija, Iran i SAD. Međunarodne norme zabranjuju
kažnjavanje smrću osobe koje imaju manje od 18 godina u vreme izvršenja zločina.
Smrtna kazna u Kini se izvršava pucanjem u potiljak. Kazna se vrši grupno.
U zemljama islamskog svijeta zadržala se tradicionalna smrt kamenovanjem. Najčešće se
primjenjuje nad učiniocima seksualnih delikata.
U 1998. smrtna kazna izrečena je u 78 država sa 3.899 slučajeva, a izvršena u 1.625 slučaja; od
184 članice UN samo je 48 ukinulo smrtne kazne. (Primjer Oklahoma, je peta država u SAD koja
je uvela smrtnu kaznu i za seksualne zločine, sličan zakon donijela je i Južna Karolina, Luizijana,
Florida, Montana).
U SAD-a, čiji je sistem kažnjavanja drakonski u odnosu na evropske i druge zemlje, s pet i do 12
puta dužima zatvorskim kaznama za ista krivična djela, smrtna kazna još uživa većinsku podršku
javnosti. Od 50 američkih saveznih država, smrtna kazna se trenutno ne primjenjuje u 13, te u u
Okrugu Kolumbija (Vašington) i u pet autonomnih teritorija SAD.5
1.1. Kamenovanje
Porijeklo ustanove kamenovanja treba tražiti u instinktivnom, nasilnom izrazu bijesa javnosti.
Radi se o kazni koja se pominje u Tori, a karakteristična je za onovremenu semitsku kulturu.
Kamenovanje se, u Tori, često propisuje kao način smaknuća. Kao relikt vindicta publica,
kamenovanje, onako kako je propisano u Tori, predviđa aktivno učešće čitave populacije. Narod
zasipa krivca kamenjem sve dok ne umre.
Rabini su, čini se, smatrali da je klasično kamenovanje čin neprimjeren njihovom vremenu te su
se potrudili da cijelu proceduru učine manje brutalnom. Po rabinskoj interpretaciji umjesto da
5 Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.
6
narod ubije osuđenu osobu zasipajući je kamenjem, smrt treba biti izazvana guranjem osuđenika
(sa određene visine) kako bi pao na kamenu površinu. Nadalje, po rabinskim uputama, ovo
mjesto ne bi smjelo biti previsoko (kako tijelo ne bi bilo unakaženo padom) niti bi smjelo biti
prenisko (kako bi bilo izbjegnuto mrcvarenje te kako bi se osigurala trenutna smrt), a zatim narod
kamenjem, zapravo, zasipa leš. Još se koristi u Afganistanu i Iranu. Jedna od inačica je i
zakopavanje osuđenog kraj zida koji se potom ruši na njega.
1.2. Razapinjanje na križ
Primjenjivali su ga još Feničani, Perzijanci i Kartažani. U grčkorimskom svijetu to je bila kazna
za robove i najveće zločince. Razapinjanje na križu je dokaz rimske okrutnosti, bez obzira što
nije izum Rimljana.
Razvojem kršćanstva, primjenjivanje te kazne se prorijedilo zbog simbolike Kristove patnje.
1.3. Nabijanje na kolac
Tehnika nabijanja na kolac je specifična: štap se zaoštri (ali ne smije biti preoštar da kažnjenik ne
umre od šoka), a vrh zaulji i nabija se muškarcima kroz analni, ženama kroz vaginalni otvor dok
ne izađe kroz usta, prsa ili trbuh. Kažnjeniku se na taj način značajno ne povrijedi niti jedan
vitalni organ tako da ne umre odmah, umiranje je trajalo katkad i tjednima.6
1.4. Spaljivanje na lomači
Sveta inkvizicija usvojila metodu spaljivanja na lomači tako da se doslovno ispoštuje rečenica iz
kanonskog prava (Tourski koncil): "Crkva prezire prolijevanje krvi".
6 Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003
7
1.5. Vješanje
U srednjem vijeku, smrt vješanjem bila je najsramotniji način umiranja, tik uz bok spaljivanja
“vještica” na lomači. Dok je spaljivanje ostalo u povijesti, vješanje je još uvijek u praksi. Kao i
neki drugi načini usmrćivanja, praksa vješanja se vremenom mjenjala tako da postoje četiri
osnovne metode.
Kratki pad - obavlja se tako da se osuđenika postavi na konja, ili neko vozilo s užetom oko vrata.
Vozilo se odmakne ostavljajući osuđenika da visi na užetu. Smrt je spora i bolna i nastupa kao
posljedica gušenja.
Vješanje suspenzijom - slična metoda, s time da su sama vješala pomična. Ova se metoda
ternutno koristi u Iranu, gdje se pomične dizalice koriste da bi se podiglo osuđenika u zrak.
Standardni pad - predstavlja napredak u odnosu na kratki pad jer se vrat slomi u kratkom roku,
uzrokujući trenutnu paralizu i vjerovatno gubitak svijesti.
Dugi pad - uveden je 1872 godine kao znanstveni napredak u odnosu na standardni pad. Umjesto
da svaki osuđenik pada s iste standardne udaljenosti, težina osobe je korištena pri izračunu
duljine pada, tako da ona bude dovoljna za trenutno slamanje vrata. Međutim, ova metoda je
ponekad rezultirala odrubljivanjem glave, kao u poznatom slučaju Black Jack Toma Ketchuma u
New Meksiku 1901.
1.6. Odrubljivanje glave
Izvršava se mačem. Spominje se u Tori, zadržava u Talmudu. U Srednjem vijeku bilo je vezano
uz kraljeve koji su mogli propisati tu kaznu čak i za uvredu kraljevskog roda. Još se izvršava u
Saudijskoj Arabiji i Iraku.
1.7. Giljotina
Giljotina je mehanička sprava na kojoj su se izvršavala pogubljenja odsijecanjem glave
osuđenika. Karakteristična je po velikom i teškom nožu koji se sa visine spuštao na potiljek žrtve
8
i odsijecao joj glavu. Giljotina je obilježila jedan dio povijesti Francuske, od Francuske revolucije
pa sve do 1977. godine kada je izvršeno zadnje pogubljenje ovom zastrašujućom spravom.
Ideju o upotrebi giljotine, kao načina humanijeg izvršenja smrtne kazne predložio je Joseph-
Ignace Guillotin, francuski liječnik i zastupnik u Francuskoj narodnoj skupštini koji je toj
skupštini i predložio da se sprava uvede u upotreburabu prilikom pogubljenja osuđenika, sve u
svrhu što humanijeg izvršenja egzekucije.
Najčešće izvršavana smrtna kazna je u Kini primjer., 2004.godine, izvršeno više od 3 400 smrtnih
kazni.160 Prvih 12 zemalja u svijetu po broju smrtnih kazni i učestalost po podacima Amesty
International (svjetska organizacija za zaštitu ljudskih prava).
1.8. Električna stolica
U Americi se za egzekuciju najčešće upotrebljava električna stolica. Nju je oko 1880.godine
konstruisao Edison (pronalazač sijalice), a radi na principu propuštanja struje od nekoliko hiljada
volti kroz ljudsko telo. U poslednje vrijeme u svijetu se sve više koristi smrtonosna inekcija koja
nakon ubrizgavanja izaziva smrt bez agonije.7
7 Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003
9
2. SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU
Prestankom primjenjivanja jugoslavenskog kaznenog zakona, nestala je i smrtna kazna. U
današnjem kaznenom zakonu FBiH postoje novčana kazna, zatvorska kazna i dugotrajna
zatvorska kazna.
U bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u SR BiH, smrtna kazna je dosuđivana državnim neprijateljima,
primjerice nakon II. svjetskog rata ili 1950. za vrijeme Cazinske bune i pripadnicima Bugojanske
skupine 1972. i 1973.
Ovdje je međutim riječ o “civilnim” zločincima koji su počinili neke od najstravičnijih zločina.
Prvi slučaj “civilne” smrtne kazne u BiH za vrijeme Jugoslavije je zabilježen krajem ’60-ih
godina. Izvjesni Arizanović, vojnik, je na nagovor ljubavnice usmrtio svoju suprugu i vlastito
dijete. Prema riječima Reufa Ibrišagića, nekadašnjeg načelnika za izvršenje kazni pri
republičkom pravosuđu u razgovoru sa Dženanom Halimović, Arizanović je osuđen na smrt pred
vojnim sudom, a navodno je i Josip Broz Tito odbio njegovu molbu za pomilovanjem.
Godine 1970., u BiH je na smrt osuđen Nail Ikanović iz Cazinske Krajine. Ovaj gastarbajter se u
Njemačkoj zaljubio u ženu koja ga je zbog novca nagovorila da ubije svoju suprugu i troje djece.
Došavši iz Njemačke, Ikanović ih je svih četvero ubio sjekirom i odmah se vratio za Njemačku
odakle je izručen. Vidjevši prizor masakra, infarkt su doživjeli otac ubijene i inspektor SUP-a
koji je preživio, ali se ubrzo i umirovio. Ikanović je osuđen na smrt, međutim, objesio se u
zatvoru prije izvršenja.
Svoj život su pred streljačkim vodom završili Crnogorci Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta. Oni
su u Zenici 1972. ubili 11-godišnjeg Brunu Čalića. Brunin otac je pri boravku u Crnoj Gori
nehotice automobilom usmrtio Višnjinog posinka, ali je oslobođen krivnje. Željna krvne osvete,
Višnja Pavlović je otputovala u Zenicu i predstavila se kao žena koja traži stan za svoga sina
upoznavši tom prilikom i Brunu i njegovu majku. Nakon što je bila sigurna da je Bruno Čalić sin
čovjeka koji je usmrtio njenog posinka, iz Crne Gore je pozvala fizičkog radnika Dragomira
Bajčetu kojeg je za 500 000 dinara unajmila za ubojstvo. Pavlovićka i Bajčeta su oteli Brunu
Čalića pri povratku iz škole, a Bajčeta ga je ubodima nožem usmrtio na mjesnom groblju.
Uhićeni su u vlaku pri povratku u Crnu Goru, te su ubrzo osuđeni na smrt. Bajčeta se u zatvoru
pokajao za zločin, a navodno i otac Brune Čalića nije bio protiv njegovog pomilovanja. Višnji
10
Pavlović nije mogao oprostiti. I Bajčeta i Pavlović su strijeljani i pokopani na neoznačenoj
lokaciji.
Stravičan je i slučaj Dušana Prodića, pružnog radnika iz Doboja, koji je, nakon što je ostao
udovac, na nagovor svoje nove supruge 1976. ubio vlastitog sina zbog pitanja nasljedstva
imovine. Prodić je sina gurnuo u rijeku Ilovu, ali je dječak uspio isplivati. Prodić je potom
jednom rukom držao dječakovu glavu ispod vode, a u drugoj ruci je nosio tranzistor kojeg nije
htio smočiti. Prema riječima Reufa Ibrišagića, to je i bila odlučujuća stvar u određivanju smrtne
kazne za ovog monstruma.
Smrtnu kaznu je izbjegla Šefka Hodžić zvana Hanumka iz sela Jusići kod Zvornika. Šefka nije
mogla imati djece, što joj je, za sredinu i vrijeme u kojem je živjela, bio veliki kompleks. Kada je
saznala da je njena sumještanka Alija Hasanović zatrudnila, Šefka Hodžić se pred sumještanima
počela pretvarati da je i ona trudna. Nakon što je Alija Hasanović ušla u deveti mjesec trudnoće,
Šefka Hodžić je ubija u šumi i vadi dijete iz nje kako bi ga “posvojila”. Ni dijete nije preživjelo
ovaj zločin. Šefka Hodžić je osuđena na smrtnu kaznu, ali je kazna preinačena u 20-godišnju
robiju zbog toga što je sud bio u nedoumici je li priprosta, skoro nepismena, seljanka bila u stanju
sama ubiti ženu i izvaditi dijete iz nje. Hanumka je puštena nakon odsluženih 13 godina robije.
Njena rodbina se nakon zločina odselila iz Jusića.
I Šemso Šiljak iz Goražda je dobio smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u dugogodišnju
robiju. On je ’80-ih iz osvete ubio dvojicu braće tržišnog inspektora koji mu je zbog utaje poreza
zatvorio ugostiteljski objekt. Godinama se krio u šumi, a kada je uhvaćen navodno se pokajao
zbog čega mu je i dodijeljena vremenska kazna.
Posljednju dosuđenu smrtnu kaznu u BiH je odredio vojni sud RBiH 1993. Borislavu
Heraku i Sretku Damjanoviću zbog ratnih zločina, ali je ta kazna kasnije preinačena u dvadeset
godina robije.
Među prvim civilnim osuđenicima na smrt na području bivše SFRJ je i Luka Javorina, skretničar
na pruzi Bihać – Knin. On je krajem ’40-ih, za vrijeme radnog vremena, ugostio nekoliko svojih
prijatelja na pružnoj stanici Plavno. Pijući vino i okrećući janjca na ražnju, Javorina je zaboravio
skrenuti šine na pruzi tako da je došlo do željezničke nesreće u kojoj gine dvadesetak ljudi.
Javorina je osuđen na smrt strijeljanjem.
Posljednji koji je na prostorima nekadašnje države strijeljan je Johan Drozdek iz Novog Sada. On
je 1987. ubio, pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević iz Karavukova u Vojvodini. Navodno je to
11
učinio iz osvete njenom ocu Džemailu Salijeviću koji mu nije htio posuditi bicikl, ali se kasnije
saznalo kako je Drozdek već bio osuđivan za seksualne zločine. Drozdek je pogubljen
strijeljanjem početkom 1992. u Subotici.8
8 http://poskok.info/wp/?p=9032
12
ZAKLJUČAK
Smrtna kazna je naziv za kaznenopravnu sankciju čije izvršenje za posljedicu ima smrt
osuđenika. Jedna je od najstarijih institucija kaznenog prava, a dugo vremena je bila i jedina
kazna koju su drevna društva imala na raspolaganju. Smrtna kazna je u većini slučajeva bila
popraćena cirkuskim predstavama. Služila je za kažnjavanje krivaca, a ujedno i za zabavu. U
raznim društvima i državama izvršava se na različite načine (injekcija, struja, vješanje, giljotina,
kamenovanje).
Zbog nehumanog i neciviliziranog karaktera stvorili su se preduvjeti za stvaranje pokreta za
ukidanje smrtne kazne, čiji su pioniri bili liberalni mislioci pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja o
prirodnom pravu koje je uključivalo i pravo na život. Kasnije, razvojem društva u cjelini došlo je
do stvaranja alternativa smrtnoj kazni kao sto je doživotni zatvor. Što se statističkih podataka tiče
smrtna kazna postoji u još 68 zemalja diljem svijeta. Godišnje vise od 3000 ljudi osuđeno je na
smrt u 68 zemalja s tim da je od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno vise od 1500 ljudi u
31 zemlji. U Kini je zabilježeno 1061, u Iranu 113, a u SAD u 71 izvršenje smrtne kazne sto
iznosi preko 80% ukupnog broja izvršenja smrtnih kazni u jednoj godini. No iz dana u dan se
događa značajan pomak u pravcu općesvjetskog ukinuća smrtne kazne. Pri tome najjači utjecaj
ima EU koja zabranjuje svim svojim članicama da imaju smrtnu kaznu, te je jedna od vodećih u
svijetu koja je aktivno i snažno bori za ukidanje smrtne kazne. Na održanom Trećem svjetskom
kongresu protiv smrtne kazne u Parizu, svi čelnici država su se složili da što prije treba doći do
ukidanja smrtne kazne kao moguće presude u zemljama u kojima je ona još uvijek na snazi.
Moramo napomenuti da je Prvi svjetski kongres protiv smrtne kazne održan u Strasbourgu i to je
prvi puta u povijesti da se organizirao tako veliki kongres koji se bavi samo smrtnom kaznom i
rješavanjem tog problema. Lično smo protiv smrtne kazne jer je to barbarski način kažnjavanja
koji nije potreban, jer postoje i bolji i učinkovitiji načini kažnjavanja osuđenika. A i jako često se
događa da ljudi budu osuđeni na smrt a kasnije se nađu dokazi da nisu krivi za počinjen zločin.
13
LITERATURA
Cejović,D.: Krivično pravo, opšti dio, Naučna knjiga , Beograd, 1987
Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.
Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003
http://poskok.info/wp/?p=9032 (datum korištenja: 28.04.2014.god. u 17:46h)
14