1
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
SA ZDRAVSTVENIM,
MIROVINSKIM I RADNIM
PRAVOM
skripta za pripremu stručnog ispita za medicinske sestre i tehničare
FILIP KNEZOVIĆ
U Rijeci, svibanj 2014.
2
USTAV REPUBLIKE
HRVATSKE
IV. USTROJSTVO DRŽAVNE VLASTI
1. HRVATSKI SABOR
Članak 71.
Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i
nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Članak 72.
Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160
zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga
biračkog prava, biraju neposredno tajnim
glasovanjem.
Članak 73.
Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od
četiri godine.
Zakonom se određuje broj, uvjeti i postupak izbora
zastupnika u Hrvatski sabor.
Članak 74.
Izbori se za zastupnike u Hrvatski sabor održavaju
najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili
raspuštanja HZrvatskoga sabora.
Prvo zasjedanje Hrvatskoga sabora održava se
najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora.
Hrvatski sabor konstituira se izborom predsjednika
na prvoj sjednici na kojoj je nazočna većina
zastupnika.
Članak 75.
Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući
mandat.
Zastupnici u Hrvatskom saboru primaju stalnu
novčanu naknadu i imaju druga prava određena
zakonom.
Članak 76.
Zastupnici u Hrvatskom saboru imaju imunitet.
Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu
odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo
mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.
Zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega
može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja
Hrvatskoga sabora.
Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja
Hrvatskoga sabora samo ako je zatečen da vrši
kažnjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u
trajanju dužem od pet godina. O takvom se slučaju
izvješćuje predsjednika Hrvatskoga sabora.
Ako Hrvatski sabor nije na okupu, odobrenje da se
zastupnik liši slobode ili da se protiv njega nastavi
kazneni postupak daje i o njegovu pravu na
imunitet odlučuje mandatno-imunitetno
povjerenstvo, s time što njegovu odluku mora
naknadno potvrditi Hrvatski sabor.
Članak 77.
Trajanje mandata zastupnicima u Hrvatskom saboru
može se zakonom produžiti samo u slučaju rata ili u
slučajevima iz članka 17. i 101. Ustava.
Članak 78.
Hrvatski sabor može se raspustiti radi raspisivanja
prijevremenih izbora, ako to odluči većina svih
zastupnika.
Predsjednik Republike može sukladno odredbama
članka 104. Ustava, raspustiti Hrvatski sabor.
Članak 79.
Hrvatski sabor redovito zasjeda dva puta godišnje:
prvi put, između 15. siječnja i 15. srpnja i drugi put,
između 15. rujna i 15. prosinca.
Hrvatski sabor zasjeda izvanredno na zahtjev
Predsjednika Republike, Vlade ili većine
zastupnika.
Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno
pribavljeno mišljenje klubova zastupnika
parlamentarnih stranaka sazvati Hrvatski sabor na
izvanredno zasjedanje.
Članak 80.
Hrvatski sabor ima predsjednika i jednog ili više
podpredsjednika.
Unutarnje ustrojstvo i način rada Hrvatskoga sabora
uređuje se poslovnikom.
Poslovnik se donosi većinom glasova svih
zastupnika.
Članak 81.
Hrvatski sabor:
– odlučuje o donošenju i promjeni Ustava,
– donosi zakone,
– donosi državni proračun,
– odlučuje o ratu i miru,
– donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga
sabora,
– donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i
Strategiju obrane Republike Hrvatske,
– ostvaruje građanski nadzor nad oružanim
snagama i službama sigurnosti Republike Hrvatske,
– odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske,
– raspisuje referendum,
– obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu
s Ustavom i zakonom,
– nadzire rad Vlade Republike Hrvatske i drugih
nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom
saboru, u skladu s Ustavom i zakonom,
– daje amnestiju za kaznena djela,
– obavlja druge poslove utvrđene Ustavom.
Članak 82.
Ako Ustavom nije drugačije određeno, Hrvatski
sabor donosi odluke većinom glasova ukoliko je na
sjednici nazočna većina zastupnika.
Zastupnici glasuju osobno.
3
Članak 83.
Zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava
nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju
Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode,
izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada
državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i
područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor
donosi većinom glasova svih zastupnika.
Odluku iz članka 8. Ustava Hrvatski sabor donosi
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Članak 84.
Sjednice su Hrvatskoga sabora javne.
Članak 85.
Pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik,
klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora
te Vlada Republike Hrvatske.
Članak 86.
Zastupnici Hrvatskoga sabora imaju pravo
postavljati Vladi Republike Hrvatske i pojedinim
ministrima zastupnička pitanja.
Najmanje jedna desetina zastupnika Hrvatskoga
sabora može podnijeti interpelaciju o radu Vlade
Republike Hrvatske ili pojedinog njezinog člana.
Postavljanje zastupničkih pitanja i podnošenje
interpelacije pobliže se uređuju poslovnikom.
Članak 87.
Hrvatski sabor može raspisati referendum o
prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona
ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.
Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i
uz supotpis predsjednika Vlade raspisati
referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o
drugom pitanju za koje drži da je važno za
neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike
Hrvatske.
O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski
sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom
ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u
Republici Hrvatskoj.
Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su
pristupili referendumu.
Odluka donosena na referendumu obvezatna je.
O referendumu se donosi zakon. Zakonom se mogu
propisati i uvjeti za održavanje savjetodavnog
referenduma.
Članak 88.
Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu
dana, ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da
uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova
djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu
Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih
sloboda, nacionalna prava, izborni sustav,
ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i
lokalne samouprave.
Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu
djelovati unatrag.
Uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti
prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od
dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči
drukčije.
Članak 89.
Predsjednik Republike proglasit će zakone u roku
od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom
saboru.
Ako Predsjednik Republike smatra da proglašeni
zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti
postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred
Ustavnim sudom Republike Hrvatske.
Članak 90.
Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi
državnih tijela objavljuju se u »Narodnim
novinama«, službenom listu Republike Hrvatske.
Propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja
na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u
skladu sa zakonom.
Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana
njegove objave, osim ako nije zbog osobito
opravdanih razloga zakonom drukčije određeno.
Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja
imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno
djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine
odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
Članak 91.
Državni se prihodi i rashodi utvrđuju u državnom
proračunu.
Hrvatski sabor donosi državni proračun većinom
glasova svih zastupnika.
U zakonu čija primjena traži financijska sredstva,
moraju se predvidjeti njihovi izvori.
2. PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 94.
Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i
zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.
Predsjednik Republike brine se za redovito i
usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.
Predsjednik Republike odgovara za obranu
neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike
Hrvatske.
Članak 95.
Predsjednik Republike bira se na temelju općeg i
jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima
tajnim glasovanjem na vrijeme od pet godina.
Nitko ne može biti biran više od dva puta za
Predsjednika Republike.
4
Predsjednik Republike bira se većinom svih birača
koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne
dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14
dana.
Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju
dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili
najviše glasova. Ako koji od tih kandidata
odustane, pravo da bude ponovno biran stječe
kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih
glasova.
Izbor Predsjednika Republike obavlja se najmanje
30, a najviše 60 dana prije isteka mandata.
Prije preuzimanja dužnosti, Predsjednik Republike
pred predsjednikom Ustavnog suda Republike
Hrvatske polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje
na vjernost Ustavu.
Izbor Predsjednika Republike, prisega i njeno
polaganje uređuje se zakonom.
Članak 96.
Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu
drugu javnu ili profesionalnu dužnost.
Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi
ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu
obavještava Hrvatski sabor.
Članak 97.
U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti,
bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik
Republike može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga
sabora da ga zamjenjuje. O povratku na dužnost
odlučuje Predsjednik Republike.
U slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili
nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik
Republike nije u stanju odlučiti o povjeravanju
dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik
Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenog
predsjednika Republike na temelju odluke
Ustavnog suda. Ustavni sud o tome odlučuje na
prijedlog Vlade.
U slučaju smrti, ostavke koja se podnosi
predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske i o
kojoj se obavještava predsjednik Hrvatskoga
sabora, ili kada Ustavni sud utvrdi razloge za
prestanak mandata Predsjednika Republike, dužnost
privremenog predsjednika Republike po sili Ustava
preuzima predsjednik Hrvatskoga sabora.
Kada predsjednik Hrvatskoga sabora kao
privremeni predsjednik Republike donosi akt o
proglašenju zakona, akt supotpisuje predsjednik
Vlade Republike Hrvatske.
Izbori za novog Predsjednika Republike moraju se
održati u roku od 60 dana od dana preuzimanja
dužnosti privremenog predsjednika Republike
sukladno stavku 3. ovoga članka.
Članak 98.
Predsjednik Republike:
– raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na
prvo zasjedanje,
– raspisuje referendum u skladu s Ustavom,
– povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi
koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u
Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa
povjerenje većine svih zastupnika,
– daje pomilovanja,
– dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena
zakonom,
– obavlja druge dužnosti određene Ustavom.
Članak 99.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske
surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske
politike.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz
supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju
diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike
Hrvatske u inozemstvu.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz
mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora,
donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova
diplomatskih misija Republike Hrvatske u
inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika
Vlade Republike Hrvatske.
Predsjednik Republike prima vjerodajnice i
opozivna pisma inozemnih šefova diplomatskih
misija.
Članak 100.
Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik
oružanih snaga Republike Hrvatske.
Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne
zapovjednike, u skladu sa zakonom.
Na temelju odluke Hrvatskoga sabora Predsjednik
Republike objavljuje rat i zaključuje mir.
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti,
jedinstvenosti i opstojnosti države Predsjednik
Republike može, uz supotpis predsjednika Vlade,
narediti uporabu oružanih snaga iako nije
proglašeno ratno stanje.
Članak 101.
Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik
Republike može donositi uredbe sa zakonskom
snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio
od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor nije u
zasjedanju, Predsjednik Republike ima ovlast da
uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva
pitanja koja zahtijeva ratno stanje.
U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti,
jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela
državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju
svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike
može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov
supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom.
Predsjednik Republike podnijet će uredbe sa
zakonskom snagom na potvrdu Hrvatskom saboru
čim se bude mogao sastati.
Ako Predsjednik Republike ne podnese uredbu
Hrvatskom saboru na potvrdu u skladu sa stavkom
5
3. ovoga članka ili Hrvatski sabor istu ne potvrdi,
uredba sa zakonskom snagom prestaje važiti.
U slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka Predsjednik
Republike ima pravo sazvati sjednicu Vlade i
predsjedavati tako sazvanoj sjednici Vlade.
Članak 102.
Predsjednik Republike može predložiti Vladi da
održi sjednicu i razmotri određena pitanja.
Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici
Vlade i sudjelovati u raspravi.
Članak 103.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske,
u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u
usmjeravanju rada sigurnosnih službi.
Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz
prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora
Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik
Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Članak 104.
Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz
supotpis predsjednika Vlade, a nakon savjetovanja s
predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih
stranaka može raspustiti Hrvatski sabor ako na
zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Hrvatski
sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120
dana od dana predlaganja ne donese državni
proračun.
Predsjednik Republike ne može na prijedlog Vlade
raspustiti Hrvatski sabor dok traje postupak za
utvrđivanje njegove odgovornosti za povredu
Ustava.
3. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 108.
Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u
skladu s Ustavom i zakonom.
Članak 109.
Vladu Republike Hrvatske čine predsjednik, jedan
ili više podpredsjednika i ministri.
Bez odobrenja Vlade predsjednik i članovi Vlade ne
mogu obavljati nijednu drugu javnu ili
profesionalnu dužnost.
Članak 110.
Članove Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik
Republike povjerio mandat za sastav Vlade.
Odmah po sastavljanju Vlade, a najkasnije u roku
od 30 dana od prihvaćanja mandata, mandatar je
dužan program Vlade i Vladu predstaviti
Hrvatskom saboru i zatražiti glasovanje o
povjerenju.
Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže
većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.
Predsjednik i članovi Vlade polažu svečanu prisegu
pred Hrvatskim saborom. Tekst prisege utvrđuje se
zakonom.
Na temelju odluke Hrvatskoga sabora o iskazivanju
povjerenja Vladi Republike Hrvatske, rješenje o
imenovanju predsjednika Vlade donosi Predsjednik
Republike uz supotpis predsjednika Hrvatskoga
sabora, a rješenje o imenovanju članova Vlade
donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika
Hrvatskoga sabora.
Članak 111.
Ako mandatar ne sastavi Vladu u roku od 30 dana
od dana prihvaćanja mandata, Predsjednik
Republike mu može produžiti mandat za najviše još
30 dana.
Ako ni u tom roku mandatar ne uspije sastaviti
Vladu ili ako predložena Vlada ne dobije povjerenje
Hrvatskoga sabora, Predsjednik Republike povjerit
će mandat za sastav Vlade drugoj osobi.
Članak 112.
Ako Vlada ne bude sastavljena u skladu s člankom
110. i 111. Ustava, Predsjednik Republike će
imenovati privremenu nestranačku Vladu i
istodobno raspisati prijevremene izbore za Hrvatski
sabor.
Članak 113.
Vlada Republike Hrvatske:
– predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru,
– predlaže državni proračun i završni račun,
– provodi zakone i druge odluke Hrvatskoga
sabora,
– donosi uredbe za izvršenje zakona,
– vodi vanjsku i unutarnju politiku,
– usmjerava i nadzire rad državne uprave,
– brine o gospodarskom razvitku zemlje,
– usmjerava djelovanje i razvitak javnih službi,
– obavlja druge poslove određene Ustavom i
zakonom.
Članak 114.
Ustrojstvo, način rada, odlučivanje i vrste akata
koje Vlada donosi propisuju se zakonom i
poslovnikom.
Članak 115.
Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.
Predsjednik i članovi Vlade zajednički su
odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno
su odgovorni za svoje područje rada.
Članak 116.
Na prijedlog najmanje jedne petine zastupnika u
Hrvatskom saboru može se pokrenuti pitanje
povjerenja predsjedniku Vlade, pojedinomu
njezinom članu ili Vladi u cjelini.
Glasovanje o povjerenju Vladi može zahtijevati i
njezin predsjednik.
6
Ne može se raspravljati i glasovati o povjerenju
prije nego protekne sedam dana od dana dostave
prijedloga Hrvatskom saboru.
Rasprava i glasovanje o povjerenju mora se
provesti najkasnije u roku od 30 dana od dana
dostave prijedloga Hrvatskom saboru.
Odluka o nepovjerenju je donijeta ako je za nju
glasovala većina od ukupnog broja zastupnika u
Hrvatskom saboru.
Ako Hrvatski sabor odbije prijedlog za izglasavanje
nepovjerenja, zastupnici koji su ga postavili ne
mogu ponovno podnijeti isti prijedlog prije isteka
roka od šest mjeseci.
Ako se izglasa nepovjerenje predsjedniku Vlade ili
Vladi u cjelini, predsjednik Vlade i Vlada podnose
ostavku. Ako se u roku od 30 dana ne izglasa
povjerenje novom mandataru i članovima koje
predlaže za sastav Vlade, predsjednik Hrvatskoga
sabora obavijestit će o tome Predsjednika
Republike Hrvatske. Nakon primljene obavijesti
predsjednika Hrvatskoga sabora Predsjednik
Republike će odmah donijeti odluku o raspuštanju
Hrvatskoga sabora i istovremeno raspisati izbore za
Hrvatski sabor.
Ako se izglasa nepovjerenje pojedinom članu
Vlade, predsjednik Vlade može umjesto njega
predložiti drugoga člana Hrvatskom saboru da mu
izglasa povjerenje ili predsjednik Vlade i Vlada
mogu podnijeti ostavku.
U svim slučajevima kada predsjednik Vlade ili
Vlada podnesu ostavku postupit će se u skladu sa
stavkom 7. ovoga članka.
Članak 117.
Ustrojstvo i poslovi državne uprave i način
njihovog obavljanja uređuju se zakonom.
Određeni poslovi državne uprave mogu se zakonom
povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave i pravnim osobama koje
imaju javne ovlasti.
Zakonom i drugim propisima uređuje se status
državnih službenika te radno-pravni status
namještenika.
4. SUDBENA VLAST
Članak 118.
Sudbenu vlast obavljaju sudovi.
Sudbena vlast je samostalna i neovisna.
Sudovi sude na temelju Ustava, zakona,
međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora
prava.
Članak 119.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud,
osigurava jedinstvenu primjenu prava i
ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog
suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora
Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika
Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor.
Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske
bira se na četiri godine.
Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo
sudova te postupak pred sudovima uređuje se
zakonom.
Članak 120.
Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno,
u ime Republike Hrvatske.
Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili
njezina dijela zbog razloga koji su nužni u
demokratskom društvu radi interesa morala, javnog
reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi
maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života
stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u
svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja
vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti
i obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu
koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u
posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla
biti štetna za interese pravde.
Članak 121.
Sudačka dužnost povjerava se osobno sucima.
U suđenju sudjeluju suci porotnici i sudski
savjetnici, u skladu sa zakonom.
Članak 122.
Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom.
Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne
mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo
mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene
odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane
suca koje je kazneno djelo.
Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog
kaznenog djela učinjenog u obavljanju sudačke
dužnosti biti pritvoren niti mu može biti određen
istražni zatvor bez odobrenja Državnoga sudbenog
vijeća.
Članak 123.
Sudačka dužnost je stalna.
Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti:
– ako to sam zatraži,
– ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju
dužnost,
– ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini
nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,
– ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga
teškog stegovnog djela, tako odluči Državno
sudbeno vijeće,
– kad navrši sedamdeset godina.
Protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti sudac
ima pravo u roku od 15 dana od dana dostave
odluke, podnijeti Ustavnom sudu Republike
Hrvatske žalbu o kojoj Ustavni sud odlučuje na
način i u sastavu određenom Ustavnim zakonom o
Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
7
Protiv odluke Državnoga sudbenog vijeća o
stegovnoj odgovornosti sudac ima, u roku od 15
dana od dana dostave odluke, pravo žalbe
Ustavnom sudu Republike Hrvatske. O žalbi
odlučuje Ustavni sud na način i po postupku kako
je to određeno Ustavnim zakonom o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske.
U slučajevima iz stavka 3. i 4. ovoga članka
Ustavni sud dužan je odlučiti u roku od 30 dana od
primitka žalbe. Odluka Ustavnog suda isključuje
pravo na ustavnu tužbu.
Sudac ne može biti premješten protivno njegovoj
volji osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja
suda u skladu sa zakonom.
Sudac ne može obavljati službu ili posao koje je
zakon odredio kao nespojive sa sudačkom
dužnošću.
Članak 124.
Državno sudbeno vijeće je samostalno i neovisno
tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost
sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.
Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i
zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju,
napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj
odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim
predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Odluke iz stavka 2. ovoga članka Državno sudbeno
vijeće donosi na nepristran način, a na temelju
kriterija propisanih zakonom.
Državno sudbeno vijeće sudjeluje u
osposobljavanju i usavršavanju sudaca i drugog
pravosudnog osoblja.
Državno sudbeno vijeće ima jedanaest članova, a
čine ga sedam sudaca, dva sveučilišna profesora
pravnih znanosti i dva saborska zastupnika, od
kojih jedan iz redova oporbe.
Članovi Državnoga sudbenog vijeća biraju
predsjednika između sebe.
Predsjednici sudova ne mogu biti birani za članove
Državnoga sudbenog vijeća.
Članovi Državnoga sudbenog vijeća biraju se na
razdoblje od četiri godine, s tim da članom
Državnoga sudbenog vijeća nitko ne može biti više
od dva puta.
Djelokrug, ustrojstvo, način izbora članova i način
rada Državnoga sudbenog vijeća uređuju se
zakonom.
ZAKON O ZDRAVSTVENOJ
ZAŠTITI
II. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Članak 2.
Zdravstvena zaštita u smislu ovoga Zakona
obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih
mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje
zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje
bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i
rehabilitaciju.
Članak 3.
Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na
mogućnost ostvarenja najviše moguće razine
zdravlja, u skladu s odredbama ovoga Zakona i
Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Svaka je osoba obvezna brinuti se o svome
zdravlju.
Nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih.
Svaka osoba je u hitnim slučajevima obvezna
pružiti prvu pomoć ozlijeđenoj ili bolesnoj osobi i
omogućiti joj pristup do hitne medicinske pomoći.
NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 11.
Zdravstvena zaštita stanovništva Republike
Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti,
kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog
pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj
zdravstvenoj zaštiti.
Članak 12.
Sveobuhvatnost zdravstvene zaštite uključuje
cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske u
provedbi odgovarajućih mjera zdravstvene zaštite u
skladu sa zakonom.
Članak 13.
Kontinuiranost zdravstvene zaštite postiže se
ukupnom organizacijom zdravstvene djelatnosti,
osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti
koja pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu
stanovništvu kroz sve životne dobi. U osiguranju
kontinuiranog djelovanja, sustav zdravstvene
djelatnosti u Republici Hrvatskoj mora biti
međusobno funkcionalno povezan i usklađen.
Članak 14.
Dostupnost zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim
rasporedom zdravstvenih ustanova, trgovačkih
društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i
zdravstvenih radnika na području Republike
Hrvatske koji će omogućiti stanovništvu
podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito na
primarnoj razini zdravstvene djelatnosti.
Dostupnost zdravstvene zaštite na svom području
jedinica područne (regionalne) samouprave
osigurava organiziranjem zdravstvene zaštite u
ustanovama čiji je osnivač, davanjem koncesija za
obavljanje javne zdravstvene službe,
koordiniranjem njihovog rada te sudjelovanjem u
osiguravanju sredstava za provođenje zdravstvene
zaštite na svom području.
8
Članak 15.
Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene
zaštite osigurava se provođenjem objedinjenih
mjera za unapređenjem zdravlja i prevencijom
bolesti te liječenjem i rehabilitacijom.
Članak 16.
Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se
organiziranjem i razvijanjem posebnih
specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih
dostignuća i znanja te njihovom primjenom u
praksi.
MJERE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 17.
Mjere zdravstvene zaštite su:
1. zaštita od ekoloških čimbenika štetnih za zdravlje
uključujući sve mjere za očuvanje, unapređenje,
praćenje i poboljšanje zdravstvenih i higijenskih
uvjeta za život i rad čovjeka,
2. provođenje zdravstvenog odgoja, prosvjećivanje
i promicanje zdravlja s ciljem unapređenja duševne
i tjelesne sposobnosti osoba,
3. otkrivanje i otklanjanje uzroka bolesti, odnosno
sprečavanje i suzbijanje bolesti te ozljeda i njihovih
posljedica,
4. mjere i aktivnosti za sprečavanje, pravodobno
otkrivanje i suzbijanje zaraznih i kroničnih
masovnih bolesti,
5. mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim
okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika),
6. liječenje i rehabilitacija oboljelih, tjelesno i
duševno oštećenih i ozlijeđenih osoba te osoba s
invaliditetom,
7. posebne mjere zdravstvene zaštite stanovništva
starijeg od 65 godina života,
8. palijativna skrb za neizlječivo bolesne, odnosno
umiruće,
9. osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i
rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece i mladeži,
10. osiguravanje cjelovite zdravstvene zaštite žena,
a posebno u vezi s planiranjem obitelji, trudnoćom,
porođajem i majčinstvom,
11. opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima
za zdravstvenu zaštitu,
12. pregledi umrlih.
Članak 19.
Mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim
okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika)
koje moraju osiguravati poslodavci su:
1. mjere za sprečavanje i otkrivanje profesionalnih
bolesti, sprečavanje ozljeda na radu i pružanje
odgovarajuće prve pomoći,
2. mjere za zaštitu zdravlja radnika koji su na
radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima za
zdravlje,
3. mjere zdravstvene zaštite propisane posebnim
propisima.
Članak 20.
Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvaća:
1. liječničke preglede i dijagnostičke postupke radi
utvrđivanja radne sposobnosti,
2. praćenje zdravstvenog stanja radnika,
3. preventivne preglede radnika s obzirom na spol,
dob i uvjete rada te pojavu profesionalne bolesti i
ozljede na radu,
4. davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti,
organizaciji rada i zaštitnim sredstvima,
5. organiziranje pružanja prve pomoći i hitnih
medicinskih intervencija na mjestu rada,
6. praćenje i analizu pobola s osnove ozljeda na
radu i profesionalnih bolesti,
7. stalnu skrb o boljoj prilagođenosti rada,
uključujući vrijeme, način i uvjete rada,
8. sudjelovanje u obavješćivanju, stručnom
osposobljavanju i obrazovanju iz zaštite zdravlja na
radu, sigurnosti na radu i organizacije rada,
9. ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom
mjestu radi zaštite radnika od ozljeda na radu i
profesionalnih bolesti u vezi s radom,
10. promociju zdravlja i zdravstveno
prosvjećivanje,
11. sudjelovanje u mjerama profesionalne
rehabilitacije radnika,
12. provođenje dijagnostičkih postupaka radi
utvrđivanja profesionalnih bolesti.
Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite radnika
i način njihovog provođenja propisuje pravilnikom
ministar na prijedlog Hrvatskog zavoda za zaštitu
zdravlja i sigurnost na radu, a uz suglasnost
ministra nadležnog za poslove rada.
Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite
policijskih službenika Ministarstva unutarnjih
poslova, odnosno pripadnika Ministarstva obrane i
Oružanih snaga Republike Hrvatske propisuje
pravilnikom ministar nadležan za unutarnje
poslove, odnosno ministar nadležan za obranu, uz
suglasnost ministra.
PRAVA I DUŽNOSTI OSOBA U
OSTVARIVANJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Članak 22.
U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba u
skladu s odredbama ovoga Zakona i propisima
obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na:
1. jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja
zdravstvene zaštite,
2. slobodan izbor doktora medicine i doktora
stomatologije,
3. zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i
jednakog sadržaja,
4. prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada joj je
ona potrebna,
5. odbijanje liječenja od strane studenata i odbijanje
svih drugih intervencija koje bi samostalno
obavljali zdravstveni radnici prije položenoga
9
stručnog ispita i ishođenog odobrenja za samostalan
rad,
6. odbijanje pregleda i liječenja, osim u slučaju
kada bi odbijanjem ugrozila zdravlje drugih,
uključujući tu i pravo da tijekom liječenja pisanim
putem zatraži promjenu doktora medicine, odnosno
doktora stomatologije iz razloga koji ne mora šire
obrazlagati,
7. prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom za
vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi,
8. obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u
zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome
prostoru,
9. opremanje u mrtvačnici u slučaju smrti, uz
primjenu vjerskih, odnosno drugih običaja vezanih
uz iskaz pijeteta prema umrloj osobi.
Prilikom korištenja zdravstvene zaštite osoba
ostvaruje i prava sukladno zakonu o zaštiti prava
pacijenata.
Članak 23.
Svaka osoba dužna je svoja prava na zdravstvenu
zaštitu koristiti u skladu s odredbama ovoga Zakona
i uputama o liječenju doktora medicine i doktora
stomatologije i osobno je odgovorna zbog
nepridržavanja tih uputa.
Svaka poslovno sposobna osoba dužna je
poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i
unapređenja svoga zdravlja i izbjegavati sve rizične
čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje (uporaba
opojnih droga, alkohola, duhanskih proizvoda,
rizično spolno ponašanje i drugi medicinski priznati
rizični čimbenici).
Pri korištenju svojih prava na zdravstvenu zaštitu
svaka osoba obvezna je pridržavati se kućnog reda
zdravstvene ustanove, trgovačkog društva koje
obavlja zdravstvenu djelatnost, odnosno privatnoga
zdravstvenog radnika.
Svaka osoba ima pravo neposredno ili pisanim
putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove,
uprave ili osobe ovlaštene za vođenje poslova
trgovačkog društva koje obavlja zdravstvenu
djelatnost, odnosno privatnoga zdravstvenog
radnika, zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu,
sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.
Ravnatelj, uprava ili osoba ovlaštena za vođenje
poslova trgovačkog društva koje obavlja
zdravstvenu djelatnost, odnosno privatni
zdravstveni radnik obvezni su bez odgađanja
postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama
pisanim putem obavijestiti osobu najkasnije u roku
od osam dana.
Ako osoba nije zadovoljna poduzetim mjerama,
zaštitu svojih prava može zatražiti kod ministra,
nadležne komore, odnosno kod nadležnog suda.
RAZINE ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI
Članak 25.
Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnoj,
sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini
zdravstvenih zavoda.
Članak 26.
Zdravstvena zaštita na primarnoj razini obuhvaća:
– praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i
predlaganje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja
stanovnika,
– sprečavanje i otkrivanje bolesti kao i liječenje i
rehabilitaciju bolesnika,
– specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu djece i
mladeži, osobito u osnovnim i srednjim školama te
visokim učilištima na svom području,
– zdravstvenu zaštitu osoba starijih od 65 godina,
– zdravstvenu zaštitu žena,
– zdravstvenu zaštitu osoba s invaliditetom,
– preventivnu zdravstvenu zaštitu rizičnih skupina i
ostalih stanovnika u skladu s programima
preventivne zdravstvene zaštite i organiziranjem
obveznih preventivnih pregleda,
– savjetovanje, zdravstveno prosvjećivanje i
promicanje zdravlja radi njegovog očuvanja i
unapređenja,
– higijensko-epidemiološku zaštitu,
– sprečavanje, otkrivanje i liječenje bolesti zubi i
usta s rehabilitacijom,
– zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s
poremećajima u tjelesnom i duševnom razvoju,
– patronažne posjete, zdravstvenu njegu u kući
bolesnika,
– medicinu rada,
– hitnu medicinu,
– palijativnu skrb,
– zaštitu mentalnoga zdravlja,
– opskrbu i izradu lijekova te opskrbu medicinskim
proizvodima,
– sanitetski prijevoz.
Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se
kroz djelatnosti:
– opće/obiteljske medicine,
– zdravstvene zaštite predškolske djece,
– preventivno-odgojnih mjera za zdravstvenu
zaštitu školske djece i studenata,
– javnog zdravstva,
– zdravstvene zaštite žena,
– stomatološke zdravstvene zaštite,
– higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite,
– medicine rada,
– zdravstvene zaštite mentalnoga zdravlja,
prevencije i izvanbolničkog liječenja ovisnosti,
– patronažne zdravstvene zaštite,
– zdravstvene njege u kući bolesnika,
– hitne medicine,
– sanitetskog prijevoza,
– palijativne skrbi,
– ljekarništva te
10
– laboratorijske dijagnostike.
Članak 27.
Zdravstvena djelatnost na primarnoj razini provodi
se i organizira u timskom radu u kojem sudjeluju
najmanje zdravstveni radnik sa završenim
preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim
studijem ili integriranim preddiplomskim i
diplomskim sveučilišnim studijem zdravstvenog
usmjerenja i zdravstveni radnik prvostupnik ili
zdravstveni radnik srednje stručne spreme.
Poslove u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj
razini obavljaju doktori medicine, specijalisti
obiteljske (opće) medicine, specijalisti pedijatrije,
specijalisti ginekologije, specijalisti medicine rada,
specijalisti medicine rada i sporta i specijalisti
školske medicine u timu s medicinskom sestrom-
medicinskim tehničarom, specijalisti hitne medicine
u timu s najmanje medicinskom sestrom-
medicinskim tehničarom, medicinska sestra-
medicinski tehničar s dodatnim specijalističkim
stručnim usavršavanjem iz hitne medicinske
pomoći u timu s najmanje medicinskom sestrom-
medicinskim tehničarom, doktori stomatologije u
timu sa stomatološkim asistentom, odnosno
medicinskom sestrom-medicinskim tehničarom,
specijalisti epidemiologije, zdravstvene ekologije i
javnog zdravstva, specijalisti medicinske biokemije,
odnosno osobe sa završenim diplomskim
sveučilišnim studijem medicinske biokemije u timu
s osobom sa završenim preddiplomskim
sveučilišnim ili stručnim studijem laboratorijske
dijagnostike, odnosno laboratorijskim tehničarom,
magistri farmacije u timu s farmaceutskim
tehničarom, primalje u timu s primaljom-asistentom
te patronažne sestre, a poslove zaštite mentalnog
zdravlja i prevencije i izvanbolničkog liječenja
ovisnosti obavlja specijalist psihijatrije.
U provođenju pojedinačnih mjera zdravstvene
zaštite u zdravstvenoj djelatnosti na primarnoj
razini, a posebno u zdravstvenoj zaštiti radnika,
djece predškolske i školske dobi osoba starijih od
65 godina te zaštiti mentalnog zdravlja sudjeluje i
psiholog, logoped i socijalni radnik, odnosno drugi
stručnjaci za pojedina specifična pitanja te zaštite.
Zdravstveni radnici u zdravstvenoj djelatnosti na
primarnoj razini u timskom radu surađuju sa
zdravstvenim radnicima drugih specijalnosti u
specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj
zdravstvenoj zaštiti.
Članak 28.
Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini
obuhvaća specijalističko-konzilijarnu i bolničku
djelatnost.
Članak 29.
Specijalističko-konzilijarna djelatnost u odnosu na
zdravstvenu djelatnost na primarnoj razini
obuhvaća složenije mjere i postupke u pogledu
prevencije, dijagnosticiranja te liječenja bolesti i
ozljeda, provođenja ambulantne rehabilitacije te
medicinske rehabilitacije u kući korisnika, odnosno
štićenika u ustanovama za socijalnu skrb.
Specijalističko-konzilijarna djelatnost za svoje
potrebe mora imati osiguranu laboratorijsku i drugu
dijagnostičku djelatnost.
Članak 30.
Bolnička djelatnost obuhvaća dijagnosticiranje,
liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu
njegu te boravak i prehranu bolesnika u bolnicama.
Članak 31.
Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini uz
obavljanje zdravstvene djelatnosti iz članka 28.
ovoga Zakona obuhvaća i pružanje najsloženijih
oblika zdravstvene zaštite iz specijalističko-
konzilijarnih i bolničkih djelatnosti, znanstveni rad
te izvođenje nastave na temelju ugovora za potrebe
nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja.
Nastava iz stavka 1. ovoga članka može se obavljati
i na primarnoj i na sekundarnoj razini zdravstvene
djelatnosti te na razini zdravstvenih zavoda.
Članak 32.
Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini
obuhvaća djelatnost klinika, kliničkih bolnica i
kliničkih bolničkih centara.
Članak 33.
Djelatnost zdravstvenih zavoda dio je zdravstvene
djelatnosti koja se obavlja na primarnoj,
sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene
djelatnosti, a obuhvaća javnozdravstvenu djelatnost,
djelatnost transfuzijske medicine, djelatnost
medicine rada, djelatnost zaštite mentalnog
zdravlja, djelatnost toksikologije i djelatnost hitne
medicine.
Zdravstvena djelatnost na razini državnih
zdravstvenih zavoda obuhvaća javnozdravstvenu
djelatnost, djelatnost transfuzijske medicine,
djelatnost medicine rada, djelatnost zaštite
mentalnog zdravlja, djelatnost toksikologije i
djelatnost hitne medicine.
Zdravstvena djelatnost na razini zdravstvenih
zavoda jedinica područne (regionalne) samouprave
obuhvaća javnozdravstvenu djelatnost i djelatnost
hitne medicine.
Članak 34.
Ljekarnička djelatnost je dio zdravstvene djelatnosti
koja se obavlja na primarnoj, sekundarnoj i
tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, a obuhvaća
opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim
proizvodima u skladu s posebnim zakonom.
Ljekarnička djelatnost obavlja se samo u sklopu
mreže javne zdravstvene službe.
Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, dio
ljekarničke djelatnosti koji se odnosi na galenske
11
laboratorije i laboratorije za provjeru kakvoće
galenskih pripravaka i identifikaciju ljekovitih tvari
obavlja se izvan mreže javne zdravstvene službe.
VI. OSNIVANJE I ORGANIZIRANJE
ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Članak 44.
Državni zdravstveni zavod, kliniku kao samostalnu
ustanovu, kliničku bolnicu i klinički bolnički centar
može osnovati Republika Hrvatska.
Opću bolnicu može osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave.
Specijalnu bolnicu može osnovati jedinica
područne (regionalne) samouprave, grad i druga
pravna osoba.
Dom zdravlja, zavod za hitnu medicinu i zavod za
javno zdravstvo može osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave.
Polikliniku, lječilište, ustanovu za zdravstvenu
njegu, ustanovu za palijativnu skrb i ljekarničku
ustanovu mogu osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave i druga pravna i fizička
osoba.
Ustanovu za zdravstvenu skrb mogu osnovati
fizičke osobe sa završenim sveučilišnim
diplomskim studijem zdravstvenog usmjerenja.
VI. OSNIVANJE I ORGANIZIRANJE
ZDRAVSTVENIH USTANOVA
Članak 44.
Državni zdravstveni zavod, kliniku kao samostalnu
ustanovu, kliničku bolnicu i klinički bolnički centar
može osnovati Republika Hrvatska.
Opću bolnicu može osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave.
Specijalnu bolnicu može osnovati jedinica
područne (regionalne) samouprave, grad i druga
pravna osoba.
Dom zdravlja, zavod za hitnu medicinu i zavod za
javno zdravstvo može osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave.
Polikliniku, lječilište, ustanovu za zdravstvenu
njegu, ustanovu za palijativnu skrb i ljekarničku
ustanovu mogu osnovati jedinica područne
(regionalne) samouprave i druga pravna i fizička
osoba.
Ustanovu za zdravstvenu skrb mogu osnovati
fizičke osobe sa završenim sveučilišnim
diplomskim studijem zdravstvenog usmjerenja.
Članak 59.
Ravnatelj organizira i vodi poslovanje, predstavlja i
zastupa zdravstvenu ustanovu i odgovoran je za
zakonitost rada.
Ravnatelj zdravstvene ustanove ima zamjenika, u
bolničkim zdravstvenim ustanovama i domovima
zdravlja i pomoćnika za sestrinstvo-glavnu sestru
zdravstvene ustanove, a u kliničkim zdravstvenim
ustanovama i pomoćnika za financijsko poslovanje.
Ravnatelj zdravstvene ustanove imenuje se na
temelju natječaja.
Ravnatelja zdravstvene ustanove imenuje i
razrješuje upravno vijeće.
Ravnatelj zdravstvene ustanove mora imati završen
sveučilišni diplomski studij te najmanje pet godina
radnog iskustva u struci i ispunjavati druge uvjete
propisane aktom o osnivanju, odnosno statutom.
Ako ravnatelj zdravstvene ustanove nema završen
sveučilišni diplomski studij zdravstvenog
usmjerenja, njegov zamjenik mora biti osoba sa
završenim sveučilišnim diplomskim studijem
zdravstvenog usmjerenja i najmanje pet godina
radnog iskustva.
Zamjenika ravnatelja imenuje i razrješuje upravno
vijeće zdravstvene ustanove na prijedlog ravnatelja.
Mandat ravnatelja traje četiri godine. Po isteku
mandata ista osoba može, na temelju natječaja
ponovno biti imenovana za ravnatelja.
Članak 64.
Stručno vijeće imenuje ravnatelj i čine ga najmanje
voditelji ustrojstvenih jedinica ustanove sukladno
članku 74. i 75. ovoga Zakona.
U radu stručnog vijeća mogu sudjelovati i
zdravstveni suradnici.
Ravnatelj doma zdravlja u stručno vijeće imenuje
zdravstvene radnike – koncesionare sa sklopljenim
ugovorom o provođenju zdravstvene zaštite s
domom zdravlja, a najmanje jednog zdravstvenog
radnika – koncesionara sa sklopljenim ugovorom o
provođenju zdravstvene zaštite s domom zdravlja
izabranog većinom glasova koncesionara toga doma
zdravlja.
Predstavnici koncesionara u stručnom vijeću doma
zdravlja biraju se na način propisan odredbom
članka 57. stavka 7. ovoga Zakona.
Članak 65.
Ravnatelj zdravstvene ustanove ne može biti
predsjednik niti član stručnog vijeća.
Stručno vijeće sastaje se najmanje jedanput u 30
dana.
Članak 66.
Stručno vijeće zdravstvene ustanove:
– raspravlja i odlučuje o pitanjima iz područja
stručnog rada ustanove,
– predlaže stručna rješenja u sklopu djelatnosti
zdravstvene ustanove,
– predlaže stručne temelje za program rada i
razvoja zdravstvene ustanove,
– predlaže mjere za unapređenje kvalitete rada u
zdravstvenoj ustanovi,
– daje upravnom vijeću i ravnatelju mišljenja i
prijedloge glede organizacije rada i uvjeta za razvoj
zdravstvene djelatnosti,
12
– predlaže ravnatelju i upravnom vijeću usklađenje
stručnog rada zdravstvene ustanove s financijskim
mogućnostima,
– predlaže specijalističko usavršavanje zdravstvenih
radnika te stručno usavršavanje iz područja uže
specijalnosti zdravstvenih radnika za potrebe
zdravstvene ustanove,
– predlaže upravnom vijeću obavljanje poslova
zdravstvenih radnika izvan punoga radnog vremena
u slučajevima od posebnog interesa za građane i rad
zdravstvene ustanove,
– skrbi o provedbi unutarnjeg nadzora nad stručnim
radom zdravstvenih radnika ustanove,
– obavlja i druge poslove propisane statutom.
Članak 67.
Stručni kolegij jest tijelo koje u svakoj djelatnosti
zdravstvene ustanove razmatra pitanja iz područja
stručnog rada te djelatnosti.
Sastav i način rada stručnog kolegija uređuje se
statutom zdravstvene ustanove.
Članak 68.
Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove jest tijelo
koje osigurava obavljanje djelatnosti ustanove na
načelima medicinske etike i deontologije.
Etičko povjerenstvo imenuje upravno vijeće i čini
ga najmanje pet članova, od toga najmanje 40%
članova suprotnog spola, s time da najmanje jedan
član etičkog povjerenstva treba biti predstavnik
nemedicinskih struka i najmanje jedan član koji nije
radnik zdravstvene ustanove.
Upravno vijeće imenuje i zamjenike članova
etičkog povjerenstva.
Broj članova i sastav etičkog povjerenstva sukladno
odredbama stavka 2. i 3. ovoga članka uređuje se
statutom zdravstvene ustanove.
Za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka
zdravstvena ustanova čiji je osnivač pravna i fizička
osoba može ovlastiti etičko povjerenstvo druge
zdravstvene ustanove.
Etičko povjerenstvo donosi poslovnik o svome
radu.
Članak 69.
Etičko povjerenstvo zdravstvene ustanove:
– prati primjenu etičkih i deontoloških načela
zdravstvene struke u obavljanju djelatnosti
zdravstvene ustanove,
– odobrava znanstvena istraživanja u zdravstvenoj
ustanovi,
– nadzire uzimanje dijelova ljudskog tijela nakon
obdukcije u medicinske i znanstveno-nastavne
svrhe,
– rješava i druga etička pitanja u obavljanju
djelatnosti zdravstvene ustanove.
Članak 70.
Povjerenstvo za lijekove zdravstvene ustanove jest
tijelo koje osigurava provedbu svih aktivnosti
vezanih uz primjenu lijekova i medicinskih
proizvoda u zdravstvenoj ustanovi.
Povjerenstvo za lijekove imenuje upravno vijeće i
čini ga najmanje pet članova koji se imenuju iz
redova specijalista medicine, stomatologije ili
farmacije.
Sastav i broj članova Povjerenstva za lijekove
sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka uređuje se
statutom zdravstvene ustanove.
Povjerenstvo za lijekove donosi poslovnik o svome
radu.
Povjerenstvo za lijekove zdravstvene ustanove:
– nadzire ispitivanje lijekova i medicinskih
proizvoda u zdravstvenoj ustanovi,
– dostavlja upravnom vijeću i ravnatelju
zdravstvene ustanove tromjesečno financijsko
izvješće o kliničkim ispitivanjima lijekova koja se
provode u zdravstvenoj ustanovi,
– koordinira aktivnosti vezano uz prijave nuspojava
lijekova i medicinskih proizvoda nadležnom tijelu,
– procjenjuje opravdanost korištenja lijekova
posebnih listi lijekova Zavoda te odobrava primjenu
lijekova s posebne liste lijekova na prijedlog
doktora medicine,
– prati potrošnju lijekova i medicinskih proizvoda
te predlaže mjere za racionalnu uporabu lijekova i
medicinskih proizvoda u zdravstvenoj ustanovi.
Članak 71.
Povjerenstvo za kvalitetu zdravstvene ustanove jest
tijelo koje osigurava kontrolu kvalitete zdravstvene
zaštite te osigurava provođenje propisa s područja
kvalitete zdravstvene zaštite.
Povjerenstvo za kvalitetu imenuje upravno vijeće i
ima najmanje pet članova.
U Povjerenstvu za kvalitetu moraju biti zastupljeni
predstavnici svih djelatnosti.
Sastav i broj članova Povjerenstva za kvalitetu
sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka uređuje se
statutom zdravstvene ustanove.
Povjerenstvo za kvalitetu donosi poslovnik o svom
radu.
Povjerenstvo za kvalitetu zdravstvene ustanove:
– vodi registar zdravstvene ustanove o umrlim
pacijentima,
– vodi registar zdravstvene ustanove o neželjenim
ishodima liječenja sukladno općim aktima Agencije
za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu,
– provodi kontrolu kvalitete medicinske
dokumentacije zdravstvene ustanove.
VII. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA
PRIMARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE
DJELATNOSTI
Članak 76.
Dom zdravlja je zdravstvena ustanova za pružanje
zdravstvene zaštite stanovništvu određenog
13
područja u sklopu zdravstvene djelatnosti na
primarnoj razini.
Na području županije osniva se najmanje jedan
dom zdravlja, a na području Grada Zagreba
najmanje tri doma zdravlja.
Dom zdravlja ne može se osnivati na udaljenosti
manjoj od 50 kilometara od sjedišta županije ili od
drugog doma zdravlja.
Županija može zbog specifičnosti pružanja
zdravstvene zaštite osnovati dom zdravlja na otoku.
Članak 77.
Dom zdravlja temeljni je nositelj zdravstvene
zaštite na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti
koji mora osigurati ostvarenje načela
sveobuhvatnosti, cjelovitog pristupa primarne
zdravstvene zaštite te načela dostupnosti i
kontinuiranosti pružanja zdravstvene zaštite na
svome području.
Dom zdravlja organizira i skrbi o sustavu
unapređenja zdravlja i prevencije bolesti na svome
području.
Dom zdravlja na svome području također
koordinira i ugovara provođenje dijela mjera
zdravstvene zaštite koje provode nositelji
zdravstvene djelatnosti, uključujući grupne privatne
prakse i privatne zdravstvene radnike koji obavljaju
javnu zdravstvenu službu na osnovi koncesije.
U provedbi poslova iz stavka 3. ovoga članka dom
zdravlja povezuje i rad patronažne zdravstvene
službe, zdravstvene njege i palijativne skrbi s
timovima obiteljske (opće) medicine.
Članak 78.
Dom zdravlja u svom sastavu ima obiteljsku (opću)
medicinu, stomatološku zdravstvenu zaštitu,
zdravstvenu zaštitu žena, dojenčadi i predškolske
djece, medicinu rada, laboratorijsku, radiološku i
drugu dijagnostiku, sanitetski prijevoz, ljekarničku
djelatnost, patronažnu zdravstvenu zaštitu,
zdravstvenu njegu i palijativnu skrb bolesnika.
Dom zdravlja mora osigurati provođenje djelatnosti
iz stavka 1. ovoga članka ako obavljanje tih
djelatnosti sukladno mreži javne zdravstvene službe
nije drukčije organizirano.
Dom zdravlja može ustrojiti i dispanzerske
djelatnosti prema potrebama stanovnika na
području doma zdravlja.
U okviru dispanzerske djelatnosti iz stavka 3. ovoga
članka provode se sveobuhvatne mjere zdravstvene
zaštite u zajednici koje uključuju prevenciju,
liječenje, socijalno-medicinsku skrb te skrb za
specifične potrebe pružanja zdravstvene zaštite
stanovnika na određenom području.
Dom zdravlja može organizirati radne jedinice za
obavljanje djelatnosti iz stavka 1. i 3. ovoga članka,
u skladu s mrežom javne zdravstvene službe.
Dom zdravlja može organizirati, u skladu s mrežom
javne zdravstvene službe, radne jedinice za
obavljanje pojedinih specijalističkih djelatnosti, ako
to zahtijevaju posebne potrebe s obzirom na
zdravstveno stanje stanovništva i kada bi pružanje
zdravstvene zaštite u poliklinici ili bolnici otežavalo
provođenje te zaštite.
Dom zdravlja mora organizirati provođenje kućnih
posjeta.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, na
područjima sa specifičnim potrebama pružanja
zdravstvene zaštite stanovništvu, u skladu s
mrežom javne zdravstvene službe u domu zdravlja
mogu se organizirati i rodilište te stacionar za
dijagnostiku i liječenje.
Članak 79.
Uvjete, organizaciju i način obavljanja djelatnosti
sanitetskog prijevoza, uz prethodno pribavljeno
mišljenje Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu,
utvrdit će pravilnikom ministar.
Članak 80.
Dom zdravlja na temelju odluke upravnog vijeća uz
suglasnost osnivača može poslovni prostor dati u
zakup pravnim i fizičkim osobama za obavljanje
zdravstvene djelatnosti na primarnoj razini izvan
mreže javne zdravstvene službe.
Članak 81.
Ustanova za zdravstvenu skrb jest zdravstvena
ustanova u kojoj se pruža zdravstvena zaštita u
sklopu zdravstvene djelatnosti na primarnoj razini.
Članak 82.
Ustanova za zdravstvenu njegu jest zdravstvena
ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i
rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora
medicine.
Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može sukladno
izvješću patronažne sestre i prema uputama doktora
medicine privremeno stacionarno zbrinjavati
bolesnike kojima je potrebna zdravstvena njega i
rehabilitacija.
Članak 83.
Ustanova za palijativnu skrb jest zdravstvena
ustanova koja ima palijativni inetrdisciplinarni tim
kućnih posjeta (liječnik, medicinska sestra,
fizioterapeut, socijalni radnik s posebnom
naobrazbom za pristup umirućem) ambulantu za bol
i palijativnu skrb te dnevni boravak.
VIII. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA
SEKUNDARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE
DJELATNOSTI
Članak 84.
Poliklinika jest zdravstvena ustanova u kojoj se
obavlja specijalističko-konzilijarna zdravstvena
zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija,
osim bolničkog liječenja.
14
Poliklinika ovisno o djelatnostima za koje se osniva
može osigurati uvjete za dnevnu bolnicu.
Poliklinika mora obavljati djelatnost najmanje u
dvije ordinacije različitih ili istih specijalističkih ili
užih specijalističkih djelatnosti, odnosno u jednoj
ordinaciji specijalističke, odnosno uže
specijalističke djelatnosti i laboratoriju.
Poliklinika mora za svaku svoju djelatnost
zapošljavati u radnom odnosu na neodređeno
vrijeme najmanje jednog doktora medicine,
odnosno stomatologije specijalista odgovarajuće
grane specijalnosti, ovisno o djelatnostima
poliklinike.
Ako poliklinika ima medicinsko-biokemijski
laboratorij mora zapošljavati u radnom odnosu na
neodređeno vrijeme najmanje jednog doktora
medicine i jednog magistra medicinske biokemije
specijalista.
Članak 85.
Bolnica jest zdravstvena ustanova koja obavlja
djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske
rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika te
osigurava boravak i prehranu bolesnika.
Djelatnost iz stavka 1. ovoga članka obavlja se u
općim i specijalnim bolnicama.
Članak 86.
Opća bolnica jest zdravstvena ustanova koja
obavlja najmanje djelatnosti kirurgije, interne
medicine, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva te
hitne medicine i ima posteljne, dijagnostičke i
druge mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
Ako u gradu opće bolnice bolničku djelatnost
obavlja i specijalna bolnica za dječje bolesti,
odnosno za ginekologiju i porodiljstvo, opća
bolnica ne mora imati radnu jedinicu za pedijatriju,
odnosno za ginekologiju i porodiljstvo.
Članak 87.
Specijalna bolnica jest zdravstvena ustanova za
specijalističko-konzilijarno i bolničko liječenje
određenih bolesti ili određenih dobnih skupina
stanovništva, koja osim uvjeta iz članka 88. ovoga
Zakona ima posteljne, dijagnostičke i druge
mogućnosti prilagođene svojoj namjeni.
Članak 88.
Bolnica mora u svom sastavu imati jedinice za:
– specijalističko-konzilijarno liječenje,
– radiološku, laboratorijsku i drugu medicinsko-
laboratorijsku dijagnostiku,
– opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima.
Bolnica mora imati osiguranu:
– medicinsku rehabilitaciju,
– patologiju,
– citološku i mikrobiološku dijagnostiku,
– opskrbu krvlju i krvnim pripravcima,
– anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno
liječenje ako to zahtijeva priroda njezina rada.
Članak 89.
Kategorije bolnica s obzirom na opseg njihovog
stručnog rada, kapacitete, organizaciju rada te
zastupljenost stručnih jedinica, kadrova, prostora i
opreme za razvrstavanje bolnica u kategorije
pravilnikom određuje ministar.
Postupak i način akreditacije bolnica za
razvrstavanje prema kvaliteti rada, na prijedlog
Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu,
propisuje ministar.
Članak 90.
Iznimno od članka 87. ovoga Zakona specijalne
bolnice mogu osigurati mjere socijalne skrbi u
skladu s propisima iz područja socijalne skrbi.
Troškovi mjera iz stavka 1. ovoga članka podmiruju
se iz sredstava socijalne skrbi.
Specijalne bolnice mogu pružati zdravstvene usluge
u turizmu u skladu s posebnim propisima.
Lječilište
Članak 91.
Lječilište jest zdravstvena ustanova u kojoj se
prirodnim ljekovitim izvorima provodi preventivna
zdravstvena zaštita, specijalistička i bolnička
rehabilitacija.
Lječilište može pružati zdravstvene usluge u
turizmu u skladu s posebnim propisima.
IX. ZDRAVSTVENE USTANOVE NA
TERCIJARNOJ RAZINI ZDRAVSTVENE
DJELATNOSTI
Članak 92.
Kliničke ustanove su klinika, klinička bolnica i
klinički bolnički centar.
Klinika jest zdravstvena ustanova ili dio
zdravstvene ustanove koja uz obavljanje
zdravstvene djelatnosti iz članka 28. ovoga Zakona
obavlja najsloženije oblike zdravstvene zaštite iz
neke specijalističko-
-konzilijarne djelatnosti te se u njoj izvodi nastava
visokih učilišta i provodi znanstveni rad za
djelatnost za koju je osnovana.
Klinički zavod jest dio zdravstvene ustanove koji
ispunjava uvjete iz stavka 2. ovoga članka, a
obavlja djelatnost dijagnostike.
Klinička bolnica jest opća bolnica u kojoj najmanje
dvije od navedenih djelatnosti (interna medicina,
kirurgija, pedijatrija, ginekologija i porodiljstvo)
nose naziv klinika kao i najmanje još dvije druge
djelatnosti drugih specijalnosti, odnosno
dijagnostike.
Klinički bolnički centar jest opća bolnica u kojoj
osim naziva klinika za djelatnost interne medicine,
kirurgije, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva,
naziv klinika ima više od polovice ostalih
specijalnosti i u kojima se izvodi više od polovice
15
nastavnog programa medicinskog, stomatološkog,
odnosno farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.
XIV. ZDRAVSTVENI RADNICI
Članak 124.
Zdravstveni radnici su osobe koje imaju
obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno
u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu
stanovništvu, uz obvezno poštovanje moralnih i
etičkih načela zdravstvene struke.
Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom,
stomatološkom ili farmaceutsko-biokemijskom
fakultetu te drugom visokom učilištu zdravstvenog
usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog
usmjerenja.
Obveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju
zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima
zdravstvene struke, na način da svojim postupcima
ne ugroze život i zdravlje ljudi.
Zdravstveni radnici mogu se osigurati od
odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti
obavljanjem zdravstvene djelatnosti.
Članak 125.
Zdravstveni radnik može uz odobrenje poslodavca
za svoj račun sklopiti posao iz zdravstvene
djelatnosti sukladno Zakonu o radu.
Zdravstveni radnik ne može sklopiti posao iz stavka
1. ovoga članka u trajanju duljem od trećine punoga
radnog vremena prema ugovoru o radu s
poslodavcem.
ZAKON O OBVEZNOM
ZDRAVSTVENOM
OSIGURANJU
IV. PRAVA IZ OBVEZNOGA
ZDRAVSTVENOGA OSIGURANJA
Članak 14.
Prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja prema
ovome Zakonu obuhvaćaju:
1. pravo na zdravstvenu zaštitu,
2. prava na novčane naknade.
1. PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU
Članak 15.
Pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga
zdravstvenog osiguranja u opsegu utvrđenom ovim
Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga
Zakona obuhvaća pravo na:
1. primarnu zdravstvenu zaštitu,
2. specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu,
3. bolničku zdravstvenu zaštitu,
4. pravo na korištenje lijekova koji su utvrđeni
osnovnom i dopunskom listom lijekova Zavoda,
5. pravo na stomatološko-protetsku pomoć i
stomatološko-protetske nadomjestke,
6. pravo na ortopedska i druga pomagala,
7. pravo na zdravstvenu zaštitu u inozemstvu.
Pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu iz
stavka 1. točke 1. do 6. ovoga članka osigurava se
provedbom mjera zdravstvene zaštite.
Mjere zdravstvene zaštite iz stavka 2. ovoga članka
utvrđuju se na temelju plana i programa mjera
zdravstvene zaštite koje donosi ministar nadležan
za zdravstvo na prijedlog Zavoda i Hrvatskog
zavoda za javno zdravstvo, uz prethodno
pribavljeno mišljenje nadležnih komora, a sukladno
osiguranim financijskim sredstvima te raspoloživim
zdravstvenim kapacitetima.
Osigurane osobe zdravstvenu zaštitu iz stavka 1.
točke 1. do 5. ovoga članka na teret sredstava
Zavoda mogu ostvariti u zdravstvenim ustanovama
i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je
Zavod sklopio ugovor o provođenju zdravstvene
zaštite (u daljnjem tekstu: ugovorni subjekti
Zavoda) na način i pod uvjetima koji su utvrđeni
ovim Zakonom i općim aktima Zavoda.
Osigurane osobe zdravstvenu zaštitu iz stavka 1.
točke 6. ovoga članka na teret sredstava Zavoda
ostvaruju kod pravnih ili fizičkih osoba koje imaju
odobrenje za proizvodnju, odnosno promet na malo
ortopedskim i drugim pomagalima u skladu s
posebnim propisom, a s kojima je Zavod u skladu s
uvjetima i na način utvrđen općim aktom Zavoda
sklopio ugovor o isporuci ortopedskih i drugih
pomagala osiguranim osobama (u daljnjem tekstu:
ugovorni isporučitelji pomagala).
2. PRAVO NA NOVČANE NAKNADE
Članak 24.
Osiguranici u okviru prava iz obveznoga
zdravstvenog osiguranja imaju pravo na:
- naknadu plaće za vrijeme privremene
nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog
korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih
okolnosti iz članka 26. ovoga Zakona (u daljnjem
tekstu: naknada plaće),
- novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja
poslova na temelju kojih se ostvaruju drugi primici
od kojih se utvrđuju drugi dohoci, sukladno
propisima o doprinosima za obvezna osiguranja,
- naknadu troškova prijevoza u svezi s korištenjem
zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog
osiguranja.
Pravo iz stavka 1. podstavka 3. ovoga članka
pripada i drugim osiguranim osobama.
16
PRAVO NA NAKNADU PLAĆE
Članak 25.
Pravo na naknadu plaće zbog privremene
nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi
korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih
okolnosti iz članka 26. ovoga Zakona (u daljnjem
tekstu: bolovanje) pripada osiguranicima iz članka
6. stavka 1. točke 1. – 4., točke 6., točke 8., točke
18. i točke 24. ovoga Zakona, ako posebnim
propisom nije utvrđeno drukčije.
Pod bolovanjem za vrijeme kojeg osiguraniku
pripada pravo na naknadu plaće u smislu ovoga
Zakona smatra se odsutnost s rada zbog bolesti ili
ozljede, odnosno drugih okolnosti utvrđenih
člankom 26. ovoga Zakona radi kojih je osiguranik
spriječen izvršavati svoju obvezu rada u skladu s
ugovorom o radu, drugim ugovorom ili aktom.
Članak 26.
Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u svezi
s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga
zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti
utvrđenih ovim Zakonom, ako je:
1. privremeno nesposoban za rad zbog bolesti ili
ozljede, odnosno radi liječenja ili medicinskih
ispitivanja smješten u zdravstvenu ustanovu,
2. privremeno nesposoban za rad zbog određenog
liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne
može obaviti izvan radnog vremena osiguranika,
3. izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u
njegovoj okolini, odnosno privremeno nesposoban
za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u
korist druge osigurane osobe Zavoda,
4. određen za pratitelja osigurane osobe upućene na
liječenje ili liječnički pregled ugovornom subjektu
Zavoda izvan mjesta prebivališta, odnosno
boravišta osigurane osobe koja se upućuje,
5. određen da njeguje oboljelo dijete ili supružnika
uz uvjete propisane ovim Zakonom,
6. privremeno nesposobna za rad zbog bolesti i
komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem,
7. privremeno spriječen za rad zbog korištenja
rodiljnog dopusta i prava na rad s polovicom
punoga radnog vremena iz članka 15. stavka 2. i 3.
Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama,
8. privremeno spriječen za rad zbog korištenja
dopusta za slučaj smrti djeteta, u slučaju
mrtvorođenog djeteta ili smrti djeteta za vrijeme
korištenja rodiljnog dopusta,
9. privremeno nesposoban za rad zbog rane, ozljede
ili bolesti koja je neposredna posljedica
sudjelovanja u Domovinskom ratu.
Članak 27.
Naknadu plaće u svezi s korištenjem zdravstvene
zaštite iz članka 26. točke 1. i 2. ovoga Zakona
isplaćuje osiguraniku iz svojih sredstava:
1. pravna ili fizička osoba – poslodavac za prvih 42
dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik
nalazi na radu u inozemstvu na koji ga je uputila
pravna ili fizička osoba ili je sam zaposlen u
inozemstvu,
2. pravna osoba za profesionalnu rehabilitaciju i
zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno
pravna ili fizička osoba – poslodavac za osiguranika
radnika – invalida rada za prvih 7 dana bolovanja.
V. FINANCIRANJE OBVEZNOGA
ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA
Članak 53.
Prihodi obveznoga zdravstvenog osiguranja su:
1) doprinosi osiguranika,
2) doprinosi poslodavaca,
3) doprinos za nezaposlene osobe iz članka 6.
stavka 1. točke 12., 14., 15. i 17. i članka 9. stavka
1. točke 3. ovoga Zakona,
4) doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa
utvrđenih ovim i drugim zakonom,
5) posebni doprinos za korištenje zdravstvene
zaštite u inozemstvu,
6) prihodi iz državnog proračuna,
7) prihodi od sudjelovanja u troškovima
zdravstvene zaštite osiguranih osoba, odnosno
njihovih osiguravatelja u dopunskom zdravstvenom
osiguranju,
8) prihodi od dividendi, kamata i drugih prihoda,
9) 32% od ukupnog prihoda od posebnog poreza na
duhanske prerađevine,
10) prihodi od obveznog osiguranja od
automobilske odgovornosti.
Prihod iz stavka 1. točke 10. ovoga Zakona
izdvajaju društva za osiguranje u visini od 10%
naplaćene funkcionalne premije osiguranja od
obveznog osiguranja od automobilske
odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu
prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz članka
113. ovoga Zakona koju su prouzročili vlasnici,
odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila.
Članak 54.
Izdaci obveznoga zdravstvenog osiguranja
obuhvaćaju izdatke za:
1) zdravstvenu zaštitu,
2) naknade plaća zbog bolovanja,
3) novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja
poslova na temelju kojih se ostvaruju primici od
kojih se utvrđuje drugi dohodak sukladno propisima
o doprinosima za obvezna osiguranja,
4) naknade troškova prijevoza u svezi s korištenjem
zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog
osiguranja,
5) provedbu obveznoga zdravstvenog osiguranja,
6) rad tijela upravljanja Zavodom,
7) ostale izdatke.
17
VII. HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO
OSIGURANJE
Članak 81.
Poslove obveznoga zdravstvenog osiguranja
utvrđene ovim Zakonom obavlja Hrvatski zavod za
zdravstveno osiguranje.
Zavod jest javna ustanova na koju se primjenjuju
propisi o ustanovama ako ovim Zakonom nije
drukčije uređeno.
Zavod ima svojstvo pravne osobe s pravima,
obvezama te odgovornošću utvrđenom ovim
Zakonom i Statutom.
U rješavanju o pravima i obvezama iz obveznoga
zdravstvenog osiguranja Zavod ima javne ovlasti.
Sjedište Zavoda je u Zagrebu.
Članak 82.
U provedbi obveznoga zdravstvenog osiguranja
Zavod obavlja osobito sljedeće poslove:
– provodi politiku razvoja i unapređivanja
zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog
osiguranja,
– obavlja poslove u svezi s ostvarivanjem prava
osiguranih osoba, brine se o zakonitom ostvarivanju
tih prava te im pruža potrebnu stručnu pomoć u
ostvarivanju prava i zaštiti njihovih interesa,
– planira novčana sredstva obveznoga zdravstvenog
osiguranja te plaća usluge ugovornim subjektima
Zavoda,
– predlaže ministru nadležnom za zdravstvo opseg
prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 16. ovoga
Zakona,
– daje ministru nadležnom za zdravstvo mišljenje o
osnivanju zdravstvenih ustanova i odobrenju rada
zdravstvenih radnika u privatnoj praksi radi
uključenja u mrežu javne zdravstvene službe,
– obavlja poslove ugovaranja s ugovornim
subjektima Zavoda i ugovornim isporučiteljima
pomagala,
– utvrđuje cijenu zdravstvene zaštite u ukupnom
iznosu za punu vrijednost prava iz obveznoga
zdravstvenog osiguranja, uz suglasnost ministra
nadležnog za zdravstvo,
– utvrđuje način ostvarivanja prava na zdravstvenu
zaštitu na teret sredstava Zavoda u slučajevima
kada osigurane osobe ne mogu ostvariti
zdravstvenu zaštitu kod ugovornih subjekata
Zavoda u roku propisanom općim aktom Zavoda,
– osigurava provedbu međunarodnih ugovora u
dijelu koji se odnosi na zdravstveno osiguranje,
– obavlja nadzor nad ispunjavanjem ugovornih
obveza ugovornih subjekata Zavoda sukladno
sklopljenom ugovoru,
– uređuje ostala pitanja vezana uz ostvarivanje
prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.
ZAKON O RADU
II. SKLAPANJE UGOVORA O RADU
Zasnivanje radnog odnosa
Članak 8.
(1) Radni odnos zasniva se ugovorom o radu.
(2) Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za
obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu
rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za
koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s
radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako
poslodavac ne dokaže suprotno.
Ugovor o radu na neodređeno vrijeme
Članak 9.
(1) Ugovor o radu sklapa se na neodređeno vrijeme,
osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) Ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezuje
stranke dok ga jedna od njih ne otkaže ili dok ne
prestane na neki drugi način određen ovim
Zakonom.
(3) Ako ugovorom o radu nije određeno vrijeme na
koje je sklopljen, smatra se da je sklopljen na
neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme
Članak 10.
(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na
određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji
je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim
razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem
određenog posla ili nastupanjem određenog
događaja.
(2) Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više
uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. ovoga
članka, na temelju kojih se radni odnos s istim
radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od
tri godine.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, ugovor o
radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri
godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene
privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih
drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili
kolektivnim ugovorom.
(4) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se
prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. ovoga
članka.
(5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme
sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako
radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka
vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da
je sklopljen na neodređeno vrijeme.
Oblik ugovora o radu
Članak 12.
(1) Ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku.
(2) Propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o
radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i
valjanost tog ugovora.
18
(3) Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom
obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka
rada izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru.
(4) Ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s
radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne
izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra
se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na
neodređeno vrijeme.
(5) Poslodavac je dužan radniku dostaviti primjerak
prijave na obvezno mirovinsko i zdravstveno
osiguranje u roku od petnaest dana od dana
sklapanja ugovora o radu ili dostave pisane potvrde
o sklopljenom ugovoru o radu, odnosno početka
rada.
(6) Ugovor o radu pomorca i radnika na pomorskim
ribarskim plovilima mora se registrirati pri uredu
državne uprave u županiji, odnosno uredu Grada
Zagreba nadležnom za poslove rada.
(7) Ministar će pravilnikom propisati postupak
registracije i sadržaj registra ugovora o radu
pomoraca i radnika na pomorskim ribarskim
plovilima.
Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno
pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu
Članak 13.
(1) Ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku,
odnosno potvrda o sklopljenom ugovoru o radu iz
članka 12. stavka 3. ovoga Zakona, mora sadržavati
sve bitne uglavke, a najmanje o:
1) strankama te njihovom prebivalištu, odnosno
sjedištu,
2) mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno
mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na
različitim mjestima,
3) nazivu posla, odnosno naravi ili vrsti rada, na
koje se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis
poslova,
4) danu početka rada,
5) očekivanom trajanju ugovora, u slučaju ugovora
o radu na određeno vrijeme,
6) trajanju plaćenoga godišnjeg odmora na koji
radnik ima pravo, a u slučaju kada se takav podatak
ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno
izdavanja potvrde, načinu određivanja trajanja toga
odmora,
7) otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati
radnik, odnosno poslodavac, a u slučaju kada se
takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja
ugovora odnosno izdavanja potvrde, načinu
određivanja otkaznih rokova,
8) osnovnoj plaći, dodacima na plaću te
razdobljima isplate primanja na koja radnik ima
pravo,
9) trajanju redovitog radnog dana ili tjedna.
(2) Umjesto uglavaka iz stavka 1. podstavka 6., 7.,
8. i 9. ovoga članka, može se u ugovoru, odnosno
potvrdi, uputiti na odgovarajući zakon, drugi
propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji
uređuje ta pitanja.
Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu na
određeno vrijeme za stalne sezonske poslove
Članak 14.
(1) Ako poslodavac pretežno posluje sezonski, za
obavljanje stalnih sezonskih poslova može se
sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme za
stalne sezonske poslove.
(2) U slučaju sklapanja ugovora iz stavka 1. ovoga
članka, obveznik prijave na produženo mirovinsko
osiguranje, obveznik doprinosa te obveznik
obračunavanja i plaćanja doprinosa je poslodavac.
(3) Osim uglavaka iz članka 13. ovoga Zakona,
ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati i
dodatne uglavke o:
1) uvjetima i vremenu za koje će poslodavac
uplaćivati doprinos za produženo mirovinsko
osiguranje,
2) roku u kojem je poslodavac dužan radniku
ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje
poslova u narednoj sezoni,
3) roku u kojem se radnik dužan izjasniti o ponudi
iz podstavka 2. ovoga stavka, a koji ne može biti
kraći od osam dana.
(4) Ako radnik neopravdano odbije ponudu za
sklapanje ugovora o radu iz stavka 3. podstavka 2.
ovoga članka, poslodavac ima pravo od radnika
tražiti povrat sredstava za uplaćene doprinose.
(5) Umjesto uglavka iz stavka 3. podstavka 1.
ovoga članka, može se u ugovoru uputiti na
odgovarajući kolektivni ugovor ili pravilnik o radu
koji uređuje ta pitanja.
Najniža dob za zaposlenje
Članak 17.
(1) Osoba mlađa od petnaest godina ili osoba s
petnaest i starija od petnaest, a mlađa od osamnaest
godina koja pohađa obvezno osnovno obrazovanje,
ne smije se zaposliti.
(2) Inspektor rada zabranit će rad maloljetnika koji
je zaposlen protivno stavku 1. ovoga članka.
Poslovna sposobnost maloljetnika za sklapanje
ugovora o radu
Članak 18.
(1) Ako zakonski zastupnik ovlasti maloljetnika s
petnaest i starijeg od petnaest godina za sklapanje
određenog ugovora o radu, osim maloljetnika koji
pohađa obvezno osnovno obrazovanje, maloljetnik
je poslovno sposoban za sklapanje i raskidanje toga
ugovora te za poduzimanje svih pravnih radnji u
svezi s ispunjenjem prava i obveza iz toga ugovora
ili u svezi s tim ugovorom.
(2) Od ovlaštenja iz stavka 1. ovoga članka, izuzeti
su pravni poslovi za poduzimanje kojih zakonskom
zastupniku treba odobrenje tijela nadležnog za
poslove socijalne skrbi.
(3) U slučaju spora između zakonskih zastupnika ili
između jednog ili više zakonskih zastupnika i
maloljetnika, o davanju ovlaštenja za sklapanje
ugovora o radu odlučuje tijelo nadležno za poslove
19
socijalne skrbi, vodeći računa o interesima
maloljetnika.
(4) Zakonski zastupnik može povući ili ograničiti
ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka, odnosno u ime
maloljetnika raskinuti radni odnos.
(5) Skrbnik može ovlaštenje iz stavka 1. ovoga
članka dati maloljetniku samo na temelju
prethodnog odobrenja tijela nadležnog za poslove
socijalne skrbi.
(6) Ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka mora se
dati u pisanom obliku.
Posebni uvjeti za sklapanje ugovora o radu
Članak 21.
(1) Ako su zakonom, drugim propisom,
kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu
određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog
odnosa, ugovor o radu može sklopiti samo radnik
koji udovoljava tim uvjetima.
(2) Ministar će, uz suglasnost ministra nadležnog za
poslove zdravstva, pravilnikom propisati poslove na
kojima radnik može raditi samo nakon, prema
posebnom propisu provedenog, prethodnog i
redovnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za
obavljanje tih poslova.
(3) Pravilnikom iz stavka 2. ovoga članka propisat
će se način utvrđivanja zdravstvene sposobnosti,
rokovi u kojima se mora ponoviti utvrđivanje
zdravstvene sposobnosti, sadržaj i način izdavanja
uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti te druga
pitanja važna za utvrđivanje zdravstvene
sposobnosti za obavljanje poslova iz stavka 2.
ovoga članka.
(4) Strani državljanin ili osoba bez državljanstva
može sklopiti ugovor o radu pod uvjetima
propisanima ovim Zakonom i posebnim zakonom
kojim se uređuje zapošljavanje tih osoba.
Stručno osposobljavanje za rad
Članak 41.
(1) Ako je stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom
ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za
obavljanje poslova radnog mjesta određenog
zanimanja, poslodavac može osobu koja je završila
školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno
osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog
odnosa (stručno osposobljavanje za rad).
(2) Razdoblje stručnog osposobljavanja za rad iz
stavka 1. ovoga članka ubraja se u pripravnički staž
i radno iskustvo propisano kao uvjet za rad na
poslovima radnog mjesta određenog zanimanja.
(3) Stručno osposobljavanje za rad iz stavka 1.
ovoga članka može trajati najduže koliko traje
pripravnički staž.
(4) Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije
propisano, na osobu koja se stručno osposobljava za
rad se primjenjuju odredbe o radnim odnosima
ovoga i drugih zakona, osim odredbi o sklapanju
ugovora o radu, plaći i naknadi plaće te prestanku
ugovora o radu.
(5) Ugovor o stručnom osposobljavanju za rad
mora se sklopiti u pisanom obliku.
VI. RADNO VRIJEME
Pojam radnog vremena
Članak 42.
(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem
je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u
kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove
prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se
njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje
odredi poslodavac.
(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u
kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu
poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže
takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na
mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na
drugom mjestu koje je odredio poslodavac.
(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu
uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim
ugovorom.
(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući
poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim
vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u
mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje
je odabrao radnik.
Puno i nepuno radno vrijeme
Članak 43.
(1) Ugovor o radu može se sklopiti za puno ili
nepuno radno vrijeme.
(2) Puno radno vrijeme ne smije biti duže od
četrdeset sati tjedno.
(3) Ako zakonom, kolektivnim ugovorom,
sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i
poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno
radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme
četrdeset sati tjedno.
(4) Nepunim radnim vremenom smatra se svako
radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.
(5) Na radnike koji rade u nepunom radnom
vremenu na odgovarajući način se primjenjuju
odredbe članka 11. ovoga Zakona.
(6) Radnik ne može sklopiti ugovore o radu za
nepuno radno vrijeme s više poslodavaca s
ukupnim radnim vremenom dužim od punog
radnog vremena.
(7) Prilikom sklapanja ugovora o radu za nepuno
radno vrijeme, radnik je dužan obavijestiti
poslodavca o sklopljenim ugovorima o radu za
nepuno radno vrijeme s drugim poslodavcem,
odnosno drugim poslodavcima.
(8) Ako je za stjecanje određenih prava važno
prethodno trajanje radnog odnosa s istim
poslodavcem, razdoblja rada u nepunom radnom
vremenu smatrat će se radom u punom radnom
vremenu.
(9) Poslodavac je dužan razmotriti zahtjev radnika
koji je stranka ugovora o radu sklopljenog za puno
20
radno vrijeme za sklapanjem ugovora za nepuno
radno vrijeme, kao i radnika koji je stranka ugovora
o radu sklopljenog za nepuno radno vrijeme za
sklapanjem ugovora za puno radno vrijeme, ako
kod njega postoje mogućnosti za takvu vrstu rada.
Skraćeno radno vrijeme
Članak 44.
(1) Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera
zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće
zaštititi radnika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se
skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na
zdravlje i radnu sposobnost radnika.
(2) Poslovi iz stavka 1. ovoga članka te trajanje
radnog vremena na takvim poslovima utvrđuju se
posebnim propisom.
(3) Ako poslovi iz stavka 1. ovoga članka te trajanje
radnoga vremena na takvim poslovima nisu
utvrđeni posebnim propisom, ministar će na
prijedlog osobe koja prema ovom Zakonu može biti
stranka kolektivnog ugovora, uz suglasnost ministra
nadležnog za poslove zdravstva pravilnikom urediti
ta pitanja.
(4) Radnik koji radi na poslovima iz stavka 1.
ovoga članka ne smije na takvim poslovima raditi
duže od radnog vremena utvrđenog stavkom 2.
ovoga članka, niti se smije na takvim poslovima
zaposliti kod drugog poslodavca.
(5) Kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu se
može odrediti da radnik koji na poslovima iz stavka
1. ovoga članka ne radi u punom radnom vremenu,
dio radnoga vremena, najduže do punog radnog
vremena, radi na nekim drugim poslovima, koji
nemaju narav poslova iz stavka 1. ovoga članka.
(6) Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava iz
radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom,
skraćeno radno vrijeme iz stavka 1. ovoga članka
izjednačuje se s punim radnim vremenom.
Prekovremeni rad
Članak 45.
(1) U slučaju više sile, izvanrednog povećanja
opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima
prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora
raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog
vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam
sati tjedno.
(2) Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije
trajati duže od trideset dva sata mjesečno niti duže
od sto osamdeset sati godišnje.
(3) Ako prekovremeni rad određenog radnika traje
duže od četiri tjedna neprekidno ili više od dvanaest
tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno ako
prekovremeni rad svih radnika određenog
poslodavca prelazi deset posto ukupnoga radnog
vremena u određenom mjesecu, o prekovremenom
radu mora se obavijestiti inspektor rada u roku od
osam dana od dana nastupa neke od navedenih
okolnosti.
(4) Ako inspektor rada posumnja da prekovremeni
rad štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i
sigurnost radnika, odredit će rok u kojem
poslodavac o tome mora pribaviti nalaz i mišljenje
liječnika ovlaštenog posebnim propisom.
(5) Zabranjen je prekovremeni rad maloljetnih
radnika.
(6) Trudnica, roditelj s djetetom do tri godine
starosti, samohrani roditelj s djetetom do šest
godina starosti i radnik koji radi u nepunom radnom
vremenu, može raditi prekovremeno samo ako
dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom
pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile.
(7) Inspektor rada zabranit će prekovremeni rad ako
štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i
sigurnost radnika, odnosno ako se obavlja protivno
odredbama ovoga članka.
Raspored radnog vremena
Članak 46.
(1) Ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena
nije određen propisom, kolektivnim ugovorom,
sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i
poslodavca ili ugovorom o radu, o rasporedu
radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom
odlukom.
(2) Poslodavac mora obavijestiti radnike o
rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena
najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju
hitnog prekovremenog rada.
(3) Kod poslodavca kod kojeg je to potrebno zbog
procesa rada organiziranog u smjenama, puno ili
nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno
jednako po tjednima, te se u tom slučaju puno ili
nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno
tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri
mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog
vremena određenog člankom 43. stavkom 2. ovoga
Zakona, ne smije iznositi više od dvanaest sati
mjesečno.
(4) U slučaju iz stavka 3. ovoga članka, radnik
može raditi najviše četrdeset osam sati tjedno.
(5) Ako je istekom razdoblja iz stavka 3. ovoga
članka, prosječno tjedno radno vrijeme bilo duže od
punog, odnosno nepunog radnog vremena, rad duži
od punog, odnosno nepunog radnog vremena
smatra se prekovremenim radom.
(6) Maloljetnom radniku se raspored punog radnog
vremena ne smije utvrditi duže od osam sati
dnevno.
Preraspodjela radnog vremena
Članak 47.
(1) Ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno
radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da
tijekom jedne kalendarske godine u jednom
razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od
punog ili nepunog radnog vremena, na način da
prosječno radno vrijeme tijekom trajanja
21
preraspodjele ne smije biti duže od punog ili
nepunog radnog vremena.
(2) Ako preraspodjela radnog vremena nije
predviđena kolektivnim ugovorom, odnosno
sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i
poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan
preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom
poslova i broja radnika uključenih u
preraspodijeljeno radno vrijeme, te takav plan
preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada.
(3) Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se
prekovremenim radom.
(4) Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono
tijekom razdoblja u kojem traje duže od punog ili
nepunog radnog vremena, uključujući i
prekovremeni rad, ne smije biti duže od četrdeset
osam sati tjedno.
(5) Iznimno od odredbe stavka 4. ovoga članka,
preraspodijeljeno radno vrijeme tijekom razdoblja u
kojem traje duže od punog ili nepunog radnog
vremena može trajati duže od četrdeset osam sati
tjedno, ali ne duže od pedeset šest sati tjedno, pod
uvjetom da je isto predviđeno kolektivnim
ugovorom i da radnik dostavi poslodavcu pisanu
izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
(6) Radnik koji u preraspodijeljenom radnom
vremenu ne pristane na rad duži od četrdeset osam
sati tjedno, ne smije zbog toga trpjeti štetne
posljedice.
(7) Poslodavac je dužan na zahtjev inspektora rada,
uz plan iz stavka 2. ovoga članka, priložiti popis
radnika koji su dali pisanu izjavu iz stavka 5. ovoga
članka.
(8) Preraspodijeljeno radno vrijeme u razdoblju u
kojem traje duže od punog ili nepunog radnog
vremena može trajati najduže četiri mjeseca, osim
ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno,
u kojem slučaju ne može trajati duže od šest
mjeseci.
(9) Ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove
koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom
vremenu, sklapa se u trajanju u kojem radnikovo
prosječno radno vrijeme mora odgovarati
ugovorenom punom ili nepunom radnom vremenu.
(10) Zabranjen je rad maloljetnika u
preraspodijeljenom radnom vremenu koji bi trajao
duže od osam sati dnevno.
(11) Trudnica, roditelj s djetetom do tri godine
starosti i samohrani roditelj s djetetom do šest
godina starosti te radnik koji radi u nepunom
radnom vremenu, može raditi u preraspodijeljenom
punom ili nepunom radnom vremenu iz stavka 4.
ovoga članka, samo ako dostavi poslodavcu pisanu
izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
(12) Inspektor rada zabranit će ili ograničiti
preraspodijeljeno radno vrijeme, ako je isto
protivno odredbama ovoga Zakona ili ako iz nalaza
i mišljenja pribavljenog od ovlaštenog liječnika,
odgovarajućom primjenom odredbe članka 45.
stavka 4. ovoga Zakona, proizlazi da takav rad
ugrožava zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost
radnika.
Noćni rad
Članak 48.
(1) Noćni rad je rad radnika kojeg, neovisno o
njegovom trajanju, obavlja u vremenu između
dvadeset dva sata uvečer i šest sati ujutro idućega
dana, a u poljoprivredi između dvadeset dva sata
uvečer i pet sati ujutro idućega dana, ako za
određeni slučaj ovim ili drugim zakonom, drugim
propisom, kolektivnim ugovorom ili sporazumom
sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća
nije drukčije određeno.
(2) Za maloljetnike zaposlene u industriji, rad u
vremenu između devetnaest sati uvečer i sedam sati
ujutro idućega dana, smatra se noćnim radom.
(3) Za maloljetnike zaposlene izvan industrije, rad u
vremenu između dvadeset sati uvečer i šest sati
ujutro idućega dana, smatra se noćnim radom.
(4) Ministar će pravilnikom propisati koje se
djelatnosti u smislu stavka 2. ovoga članka smatraju
industrijom.
(5) Noćni radnik je radnik, koji prema rasporedu
radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi
najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno
koji tijekom kalendarske godine radi najmanje
trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnoga
rada.
(6) Poslodavac je pri utvrđivanju dnevnog
rasporeda radnog vremena dužan voditi računa da
rad radnika iz stavka 5. ovoga članka ne smije
trajati duže od osam sati.
Zabrana noćnog rada
Članak 49.
(1) Poslodavac ne smije odrediti noćni rad trudnici,
osim ako trudnica takav rad zatraži i ako je
ovlašteni liječnik ocijenio da noćni rad ne ugrožava
njezin život ili zdravlje, kao i život ili zdravlje
djeteta.
(2) Zabranjen je noćni rad maloljetnika, osim ako je
takav rad privremeno prijeko potreban u
djelatnostima koje su uređene posebnim propisima,
a punoljetni radnici nisu dostupni, u kojem slučaju
isti ne može, u razdoblju od dvadeset četiri sata,
trajati duže od osam sati, niti maloljetnik smije
raditi u razdoblju od ponoći do četiri sata ujutro.
(3) U slučaju noćnog rada iz stavka 2. ovoga
članka, poslodavac je dužan osigurati da se isti
obavlja pod nadzorom punoljetne osobe.
(4) Inspektor rada će zabraniti noćni rad osobe iz
stavka 1. i 2. ovoga članka, ako je isti protivan
odredbama ovoga Zakona.
Rad u smjenama
Članak 50.
(1) Rad u smjenama je organizacija rada kod
poslodavca prema kojoj dolazi do izmjene radnika
na istom radnom mjestu i mjestu rada u skladu s
22
rasporedom radnog vremena, koji može biti
prekinut ili neprekinut, uključujući izmjenu smjena.
(2) Smjenski radnik je radnik koji, kod poslodavca
kod kojeg je rad organiziran u smjenama, tijekom
jednog tjedna ili jednog mjeseca na temelju
rasporeda radnog vremena, posao obavlja u
različitim smjenama.
(3) Ako je rad organiziran u smjenama koje
uključuju i noćni rad, mora se osigurati izmjena
smjena tako da radnik u noćnoj smjeni radi
uzastopce najduže jedan tjedan.
Obveze poslodavca prema noćnim i smjenskim
radnicima
Članak 51.
(1) Poslodavac je pri organizaciji noćnog rada ili
rada u smjeni dužan voditi osobitu brigu o
organizaciji rada prilagođenoj radniku te o
sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu s
naravi posla koji se obavlja noću ili u smjeni.
(2) Poslodavac je dužan noćnim i smjenskim
radnicima osigurati sigurnost i zdravstvenu zaštitu u
skladu s naravi posla koji se obavlja, kao i sredstva
zaštite i prevencije koje odgovaraju i primjenjuju se
na sve ostale radnike i dostupne su u svako doba.
(3) Radniku koji rasporedom radnog vremena bude
određen da rad obavlja kao noćni radnik, prije
započinjanja tog rada, kao i redovito tijekom
trajanja rada noćnog radnika, poslodavac je dužan
omogućiti zdravstvene preglede sukladno
posebnom propisu.
(4) Troškove zdravstvenog pregleda iz stavka 3.
ovoga članka snosi poslodavac.
(5) Ako se zdravstvenim pregledom iz stavka 3.
ovoga članka utvrdi da noćni radnik zbog noćnog
rada ima zdravstvenih problema, poslodavac mu je
dužan rasporedom radnog vremena osigurati
obavljanje istih poslova izvan noćnog rada.
(6) Ako poslodavac radniku iz stavka 5. ovoga
članka ne može osigurati obavljanje poslova izvan
noćnoga rada, dužan mu je ponuditi sklapanje
ugovora o radu za obavljanje poslova izvan
noćnoga rada za koje je sposoban, a koji, što je više
moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je
radnik prethodno radio.
(7) Poslodavac je dužan noćnom radniku koji je u
radu izložen osobitoj opasnosti ili teškom fizičkom
ili mentalnom naporu utvrditi raspored radnog
vremena tako da ne radi više od osam sati u
razdoblju od dvadeset četiri sata u kojem radi noću.
VII. ODMORI I DOPUSTI
Stanka
Članak 52.
(1) Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima
svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od
najmanje trideset minuta, osim ako posebnim
zakonom nije drukčije određeno.
(2) Maloljetni radnik koji radi najmanje četiri i pol
sata dnevno ima svakoga radnog dana pravo na
odmor (stanku) od najmanje trideset minuta
neprekidno.
(3) Vrijeme odmora iz stavka 1. i 2. ovoga članka
ubraja se u radno vrijeme.
(4) Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid
rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga
članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom
sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca
ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način
korištenje ovoga odmora.
Dnevni odmor
Članak 53.
(1) Tijekom svakog vremenskog razdoblja od
dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni
odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka,
punoljetni radnik koji radi na sezonskim poslovima
ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje
deset sati neprekidno, pod uvjetom da se tom
radniku u svakom razdoblju od osam dana osigura
zamjenski dnevni odmor, u trajanju jednakom
propuštenim satima odmora iz stavka 1. ovoga
članka.
Tjedni odmor
Članak 54.
(1) Radnik ima pravo na tjedni odmor u
neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri
sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 53.
ovoga Zakona.
(2) Maloljetni radnik ima pravo na tjedni odmor u
neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam
sati.
(3) Odmor iz stavka 1. ovoga članka radnik koristi
nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno
iza nje slijedi.
(4) Ako radnik ne može koristiti odmor na način iz
stavka 3. ovoga članka, mora mu se za svaki radni
tjedan osigurati korištenje odmora u razdoblju
određenom kolektivnim ugovorom, sporazumom
sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca
ili ugovorom o radu, koje ne može biti duže od dva
tjedna.
(5) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, radnicima
koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ne
mogu iskoristiti odmor iz stavka 1. ovoga članka
zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog
organizacije rada, pravo na tjedni odmor može biti
određeno u neprekidnom trajanju od najmanje
dvadeset četiri sata, uz koji se ne pribraja dnevni
odmor iz članka 53. ovoga Zakona.
Najkraće trajanje godišnjeg odmora
Članak 55.
(1) Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo
na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje
četiri tjedna.
23
(2) Maloljetni radnik i radnik koji radi na
poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite
zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi
radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku
kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u
trajanju od najmanje pet tjedana.
IX. ZAŠTITA RADNIKA KOJI SU
PRIVREMENO ILI TRAJNO NESPOSOBNI ZA
RAD
Zabrana otkazivanja ako je privremena
nesposobnost uzrokovana ozljedom na radu ili
profesionalnom bolešću
Članak 74.
(1) Radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je
obolio od profesionalne bolesti te je privremeno
nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka
poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u
razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog
liječenja ili oporavka.
(2) Zabrana iz stavka 1. ovoga članka ne utječe na
prestanak ugovora o radu sklopljenoga na određeno
vrijeme.
Zabrana štetnog utjecaja na napredovanje ili
ostvarenje drugih prava
Članak 75.
Ozljeda na radu, odnosno profesionalna bolest, ne
smije štetno utjecati na napredovanje radnika i
ostvarenje drugih prava i pogodnosti iz radnog
odnosa ili u svezi s radnim odnosom.
Pravo povratka na prethodne ili odgovarajuće
poslove radnika koji je privremeno bio nesposoban
za rad
Članak 76.
Radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad
zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili
profesionalne bolesti, a za kojega nakon liječenja,
odnosno oporavka, ovlašteni specijalist medicine
rada, odnosno ovlašteno tijelo sukladno posebnom
propisu, utvrdi da je sposoban za rad, ima se pravo
vratiti na poslove na kojima je prethodno radio, a
ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova,
poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora
o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova.
Obveza obavješćivanja o privremenoj
nesposobnosti za rad
Članak 77.
(1) Radnik je dužan što je moguće prije obavijestiti
poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a
najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti
liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za
rad i njezinom očekivanom trajanju.
(2) Ovlašteni liječnik dužan je radniku izdati
potvrdu iz stavka 1. ovoga članka.
(3) Ako zbog opravdanoga razloga radnik nije
mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka,
dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije
tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome
onemogućavao.
(4) Ministar će, uz suglasnost ministra nadležnog za
poslove zdravstva, pravilnikom propisati sadržaj i
način izdavanja potvrde iz stavka 1. ovoga članka.
Pravo zaposlenja na drugim poslovima
Članak 78.
(1) Ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika
postoji profesionalna nesposobnost za rad ili
neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,
poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i
mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje
ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje
poslova za koje je on sposoban, koji što je više
moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je
radnik prethodno radio.
(2) Radi osiguranja takvih poslova poslodavac je
dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika,
izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno
poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz
stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće
poslove.
Otkaz u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad
ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti
Članak 79.
(1) Poslodavac može otkazati radniku kod kojega
postoji profesionalna nesposobnost za rad ili
neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, samo
uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.
(2) Radničko vijeće će dati poslodavcu suglasnost
na otkaz ugovora o radu, ako poslodavac dokaže da
je poduzeo sve što je u njegovoj moći da radniku iz
stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće
poslove, odnosno ako dokaže da je radnik odbio
ponudu za sklapanje ugovora o radu za obavljanje
poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima, u
skladu s nalazom i mišljenjem ovlaštene osobe,
odnosno tijela.
(3) Ako radničko vijeće uskrati suglasnost na otkaz,
odnosno ako isto nije utemeljeno i ne postoji
sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze
radničkog vijeća, suglasnost može nadomjestiti
sudska ili arbitražna odluka.
Otpremnina u slučaju ozljede na radu ili
profesionalne bolesti
Članak 80.
(1) Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno
koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon
završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na
rad, ima pravo na otpremninu najmanje u
dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače
pripadao.
24
(2) Radnik koji je neopravdano odbio ponuđene
poslove iz članka 78. stavka 1. ovoga Zakona nema
pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu.
XIII. NAKNADA ŠTETE
Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu
poslodavcu
Članak 99.
(1) Radnik koji na radu ili u svezi s radom
namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu
poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.
(2) Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik
odgovara za dio štete koji je uzrokovao.
(3) Ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio
štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi
radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u
jednakim dijelovima.
(4) Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim
djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju
solidarno.
Unaprijed određeni iznos naknade štete
Članak 100.
(1) Ako bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo
nerazmjerne troškove, može se unaprijed za
određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade
štete.
(2) Štetne radnje i naknade iz stavka 1. ovoga
članka mogu se predvidjeti kolektivnim ugovorom
ili pravilnikom o radu.
(3) Ako je šteta uzrokovana štetnom radnjom iz
stavka 2. ovoga članka veća od utvrđenog iznosa
naknade, poslodavac može zahtijevati naknadu u
visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete.
Regresna odgovornost radnika
Članak 101.
Radnik koji na radu ili u svezi s radom, namjerno ili
zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a
štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu
naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.
Smanjenje ili oslobođenje radnika od dužnosti
naknade štete
Članak 102.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu
mogu se utvrditi uvjeti i način smanjenja ili
oslobađanja radnika od dužnosti naknade štete.
Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu
radniku
Članak 103.
(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s
radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu
po općim propisima obveznog prava.
(2) Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga
članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac
uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz
radnog odnosa.
XIV. PRESTANAK UGOVORA O RADU
Načini prestanka ugovora o radu
Članak 104.
Ugovor o radu prestaje:
1) smrću radnika,
2) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o
radu na određeno vrijeme,
3) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i
petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se
poslodavac i radnik drukčije ne dogovore,
4) sporazumom radnika i poslodavca,
5) dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju
prava na invalidsku mirovinu zbog opće
nesposobnosti za rad,
6) otkazom,
7) odlukom nadležnog suda.
Izvanredni otkaz ugovora o radu
Članak 108.
(1) Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za
otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili
određeno vrijeme, bez obveze poštivanja
propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka
(izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede
obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito
važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i
interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog
odnosa nije moguć.
(2) Ugovor o radu može se izvanredno otkazati
samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za
činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
(3) Stranka ugovora o radu koja, u slučaju iz stavka
1. ovoga članka, izvanredno otkaže ugovor o radu,
ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti
naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu
preuzetih obveza.
Otpremnina
Članak 119.
(1) Radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije
godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz
razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo
na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom
na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog
odnosa s tim poslodavcem.
(2) Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno
odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne
mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca
prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu
godinu rada kod tog poslodavca.
(3) Ako zakonom, kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije
određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz
stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest
prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u
tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.
25
ZAKON O MIROVINSKOM
OSIGURANJU
Članak 3.
Osiguranicima se na načelima uzajamnosti i
solidarnosti obvezno osiguravaju prava za slučaj
starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji
prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno
korisnika mirovine.
Članak 4.
Obvezno se osiguravaju prava na:
1) starosnu mirovinu,
2) prijevremenu starosnu mirovinu,
3) invalidsku mirovinu,
4) obiteljsku mirovinu,
5) najnižu mirovinu,
6) osnovnu mirovinu,
7) profesionalnu rehabilitaciju,
8) naknadu zbog tjelesnog oštećenja,
9) naknadu putnih troškova u svezi s ostvarivanjem
osiguranih prava.
IV. PRAVA IZ MIROVINSKOG OSIGURANJA
1. Starosna mirovina
Članak 30.
(1) Pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada
navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog
staža.
b) Invalidska mirovina
Članak 52.
(1) Pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik iz
članka 10., 11. i 13. do 17. ovoga Zakona na
temelju invalidnosti iz članka 34. stavak 1. i 2.
ovoga Zakona, a osiguranik iz članka 12. na temelju
invalidnosti iz članka 34. stavka 2. ovoga Zakona,
ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede
izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako
mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje
jednu trećinu radnog vijeka.
Odredbom članka 11. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju,
»Narodne novine« br. 177/04, stupio na snagu 1.
siječnja 2005., u stavku 1. dio teksta brisan.
(2) Iznimno od odredaba stavka 1. ovoga članka
pravo na invalidsku mirovinu stječe osiguranik i to:
1) kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. godine
života, a ima višu stručnu spremu, ako je do dana
nastanka invalidnosti navršio staž osiguranja od
najmanje dvije godine, a osiguranik koji ima visoku
stručnu spremu ako je do dana nastanka
invalidnosti navršio jednu godinu staža osiguranja i
ako je invalidnost nastala za vrijeme osiguranja ili u
roku od jedne godine nakon prestanka osiguranja,
2) kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine
života, ako je navršio najmanje jednu godinu staža
osiguranja i ako je invalidnost nastala za vrijeme
osiguranja ili u roku od jedne godine nakon
prestanka osiguranja.
(3) Kao radni vijek, u smislu stavka 1. ovoga
članka, uzima se broj punih godina od dana kada je
osiguranik navršio 20 godina života do dana
nastanka invalidnosti. Osiguraniku, koji je nakon
navršene 20. godine života bio na redovitom
školovanju i takvim školovanjem stekao višu
stručnu spremu, radni vijek računa se od navršene
23. godine života, a osiguraniku koji je stekao
visoku stručnu spremu – od navršene 26. godine
života.
(4) Razdoblje radnog vijeka iz stavka 3. ovoga
članka skraćuje se za razdoblje koje je osiguranik:
1) proveo na odsluženju vojnog roka,
2) bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj
službi za zapošljavanje.
(5) Ako je invalidnost osiguranika nastala zbog
ozljede na radu ili profesionalne bolesti pravo na
invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na
dužinu mirovinskog staža.
5. Naknada zbog tjelesnog oštećenja
Članak 56.
(1) Tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika
nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija
onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova
tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i
zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba,
bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje
invalidnost.
(2) Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja
stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od
najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na
radu ili profesionalne bolesti.
(3) Vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja,
na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog
tjelesnog oštećenja, utvrđuju se zakonom.
Članak 58.
(1) Naknada zbog tjelesnog oštećenja se
određuje ovisno o postotku tjelesnog
oštećenja u odgovarajućem postotku od
osnovice i iznosi:
Zbog tjelesnog
oštećenja od Stupanj
Naknada iznosi u
postotku od osnovice
100% 1 40%
90% 2 36%
80% 3 32%
70% 4 28%
60% 5 24%
50% 6 20%
40% 7 16%
30% 8 12%
26
(2) Osnovicu za određivanje naknade iz stavka 1.
ovoga članka utvrđuje Zavod općim aktom.
(3) Naknada zbog tjelesnog oštećenja usklađuje se
na isti način kao i mirovine.
6. Obiteljska mirovina
Članak 60.
(1) Članovi obitelji umrlog osiguranika iz članka
21. ovoga Zakona imaju pravo na obiteljsku
mirovinu:
1) ako je osiguranik navršio najmanje 5 godina
staža osiguranja ili najmanje 10 godina
mirovinskog staža ili
2) ako je osiguranik ispunjavao uvjete dužine
mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku
mirovinu ili
3) ako je osiguranik bio korisnik starosne,
prijevremene starosne ili invalidske mirovine ili
4) ako je osiguranik bio korisnik prava na
profesionalnu rehabilitaciju.
(2) Ako je smrt osiguranika ili osigurane osobe iz
članka 18. do 20. ovoga Zakona nastala zbog
ozljede na radu ili profesionalne bolesti, članovi
obitelji imaju pravo na obiteljsku mirovinu bez
obzira na dužinu mirovinskog staža osiguranika.