dr - UNIOSfizika.unios.hr/~branko/2/Planinic_FILOZ_PRIST_B_za... · Web viewdr. sc. Josip Planinić...

dr. sc. Josip Planinićprofesor emeritus, Sveučilište u Osijeku

planinic@ffos.hr

Filozofski i znanstveni pristup Bogu - esej

Osijek, 2014.

NakladnikSveučilište Josipa Jurja Strossmayera u OsijekuOdjel za fiziku

Za nakladnikaIzv. prof. dr. sc. Branko Vuković

RecenzentiAkademik Vladimir PaarProf. dr. sc. Hrvoje Lasić

LektorProf. dr. sc. Ivan Jurčević

Suglasnost Senata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku broj 6/14 od 28. siječnja 2014. godine.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske isveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 131003095

ISBN 978-953-6931-62-0

TisakGradska tiskara Osijek, 2014.

Naklada200 primjeraka

dr. sc. Josip Planinićprofesor emeritus, Sveučilište u Osijeku

planinic@ffos.hr

Sveučilište u OsijekuOdjel za fiziku

Josip Planinić

Professor Emeritus

Philosophycal and Scientific Approach to God

University of OsijekDepartment of Physics

Sadržaj

Predgovor ........................................................... 9Haiku................................................................... 11Sažetak ............................................................... 13Filozofski i znanstveni pristup Bogu/Apsolutu u povijesti filozofije 23Zaključne misli .................................................. 87Literatura .......................................................... 91Bilješka o autoru................................................. 93 Kazalo imena .................................................... 95

Josip Planinić

Filozofski i znanstveni pristup Bogu

Predgovor

Bradley transformira ideju Apsoluta u ideju osobnog Boga. Apsolut može značiti svijet u smislu svemira. Za Hegela Apsolut je kao Duh ili samomisleća Misao.

Nakon niza autorovih tekstova iz metafizike, znanosti i filozofije, ovdje se navode neke zaključne misli koje mogu potaknuti čitatelja da više upozna pojedine stranice ove knjige. Metafizički pristup svijetu u zapadnoj filozofiji može se prikazati kao traženje odgovora na pitanje Koja je narav svijeta, realiteta, i zašto on ima tu narav? ili: Zašto je uopće nešto, a ne ništa? Na ta se pitanja uobičajeno odgovara upućivanjem na Boga kao stvoritelja svijeta. Kad se pita ljude koji vjeruju u Boga zašto oni tako vjeruju, obično se odgovara – pa nešto je moralo pokrenuti sve to, ili – svijet nije mogao nastati iz ničega! Dakle, postojanje svemira traži neku uzročnost, razlog, objašnjenje – a to je Bog, koji onda treba postojati na račun svemira. Takvo zaključivanje o Božjoj opstojnosti obično se naziva kozmološkim argumentom. Većina filozofa misli da treba dokazati da Bog postoji, jer to nije očigledno, i misli da se može dokazati. U svijetu moderne filozofije postoje idealisti, teisti, fenomenalisti , zdravorazumski pragmatičari , znanstveni realisti , skeptici i materijalisti. Nismo sigurni što je materija. Tvore li materiju kvarkovi ili je ona tamna energija ili pak rezultat kvantnih fluktuacija u vakuumu? Prema hipotezi o Bogu

Josip Planinić

poželjno je da svemir matematički postoji kao i konačna svjesna bića.

Prema F. Hoyleu, astronomu, vjerojatnost da život nastane slučajno na zemlji nije veća od slučajnosti da bi uragan, koji puše po odlagalištu starog željeza, sastavio Boeinga 747. Prema hipotezi o Bogu nijedan svemir nema vjerojatnost da će postojati sve dok Bog ne izabere da ga stvori. Bog je um u kojem postoje svi mogući svemiri i stanja bitka. Hipoteza o Bogu čini razumljivijom ideju o skupu mogućih svemira. Postoji valjan razlog zašto Bog i svemir postoje – zato što je dobro da postoje. Bog je složeniji od svemira, i Bog nije nevjerojatan budući da je Bog ili nemoguć ili nužan. Bog je nužan i kontingentan. Ako ima konačno racionalno objašnjenje za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva.

Proljeće ulazikroz zatvoren prozors cvrkutom ptica

Spring entersthrough the closed windowwith twitter of birds

Mjesečinauštapa nadjačavasvjetla ulice

Moonlight of the wane overpowerslights of the street

U tihoj ulicijoš glasnije odzvanjaplač djeteta

In the silent streetmore louder cryingof a child

S vrha dimnjakagaleb pozorno motri sićušni svijet

From the chimney top a gull observes attentivelythe minute world

Josip Planinić

Kažete to je slučajnost - da to jemoj Gospodin

You say it is a randomness - yes it ismy Lord

Sunce je kuglaužarena a oblacicrveni otoci

The sun is a ballred-hot and the cloudsred islands

Blaga ljetna kišasvi šetači na rivibez kišobrana

Mild summer drizzleall the walkers on the shorewithout umbrella

Na Veliki petakjaki jugo tuži naprozoru crkve

On Good Fridaystrong south wind howlson the church window

Sažetak

Prema starogrčkoj mudrosti (Tales, Heraklit, 7./6. st. pr. Kr.), govori se o Jednome kao Bogu i kao Mudracu, koji je samo jedan – On je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon sadržan u svim stvarima, koji povezuje sve stvari u Jedno. – Ispravno je rane grčke filozofe nazivati kozmolozima, jer su se bavili prirodom svemira, a čovjeka promatrali kao dio svemira. Sofist, putujući učitelj Protagora, kaže – čovjek je mjera svih stvari; o bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su obličja, jer mnogo toga sprječava pouzdano znanje, nejasnoća (stvari) i kratkoća ljudskog života. – Platon jasno uči u Timaju da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara stvari ovog svijeta prema modelu Formi. To znači da forme ili ideje postoje odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su uobličene prema njima, nego i od Boga, koji ih uzima za svoj uzor. Po Aristotelu – Bog i priroda ništa ne proizvode uzalud. Aristotel stoga definira Boga kao – „mišljenje mišljenja“; Bog je postojeća misao, koja vječno misli sebe. Glede neprekidnoga gibanja planeta – mora postojati prvi nepokrenutni pokretač. – Po Plotinu razvijen je neoplatonizam; cilj filozofije je spasenje duše; čišćenje duše događa se askezom i spoznajom Boga. – Od neoplatonovaca latinskog Zapada najznačajniji je Boetije (5./6. st.), kršćanin koji razvija prirodnu teologiju; Bog je vječan, a Božje vizije uvijek su u sadašnjosti, što se slaže sa svojstvom

Josip Planinić

neke radnje u budućnosti; Boetije je posrednik između antike i srednjeg vijeka. – Među latinskim crkvenim ocima najznačajniji je sv. Augustin (4./5. st.); njemu je najdraži dokaz za Božju egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. Bog je sličan Suncu, koje obasjava naše duše, ili poput učitelja koji nas poučava.

Sv. Anselmo (11. st.), augustinske tradicije, oba nisu sasvim razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je moguće ljudskom duhu, kršćanin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono što vjeruje. U Proslogiumu Anselmo razvija tzv. ontološki argument, koji iz pojma o Bogu zaključuje da je Bog stvarnost – da postoji. Otkriva da se argument takav može staviti u obliku Božje poslanice: Bog je ono od čega se ništa veće ne može zamisliti. Ali ono od čega se ništa veće ne može zamisliti mora postojati, i to ne samo mentalno, u pojmu, nego i izvanmentalno; prema tome Bog postoji.

Sv. Toma Akvinski (13. st.) – Bog je ponajprije Jedno ili Dobro; kršćanski filozof, slijedi Aristotela kad određuje metafiziku kao nauk o biću kao biću; prva filozofija – usmjerena prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konačan cilj svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Tomini dokazi o egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od stvorenih bića prema Bogu. – Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i egzistencija su identične: Bog postoji nužno zato što je njegova esencija isto što i njegova egzistencija; sve druge stvari participiraju u egzistenciji; znači ta je distinkcija objektivna i neovisna o duhu.

Prvi od pet Tominih dokaza za Božju egzistenciju: osjetima upoznajemo kretanje stvari u svijetu – „svaka stvar koja se kreće pokrenuta je od nečeg drugog“ – to drugo je pokrenuto nekim

drugim pokretačem; toga je beskonačno, na kraju dolazimo do jednoga nepokrenutog pokretača, „svi razumiju da je to Bog“.

Kaže se, moderna filozofija počinje s Reneom Descartesom (16./17. st.); njegov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu filozofiju – s kriterijem istine, Božje egzistencije i egzistencije materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike (korijen, deblo, grane – metafizika, fizika, znanosti). – Moguće je sumnjati postoji li Bog, ali – cogito ergo sum – to ne vrijedi za moju egzistenciju. Sumnjam da li postojim – proturječno. – Pod nazivom Bog ja podrazumijevam supstanciju koja je beskonačna, neovisna, sveznajuća, svemoćna i s kojom sam ja, i sve drugo što postoji, stvoren. – Ideja Boga je urođena. Bog nije zavodnik, on je savršen. Mi možemo biti sigurni da Bog egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo, prihvaćamo to. Dakle, prije nego što smo sigurni da Bog egzistira, mi trebamo biti sigurni je li istinito što mi razumijemo. Sigurni smo da Bog egzistira jer smo pratili dokaze koji to pokazuju.

Pascal, Blaise (17. st.) – Po vjeri mi znamo Njegovu egzistenciju, po slavi znat ćemo Njegovu prirodu. Ako ima Boga, On je beskonačno neshvatljiv; on nema relaciju s nama. Stoga smo nesposobni znati što je On i da li je On. Prirodnim načinom ne možemo ispitati Božju egzistenciju, samo nam vjera može to potvrditi.

Oklada na Boga –„Ako pobijediš, dobio si sve; ako si izgubio, ne gubiš ništa.“ – „Tu je beskonačnost beskonačno sretnog života za dobitak, jedna šansa za pobjedu protiv konačnog broja šansi za gubitak; što ulažete, jest konačno.“

Spinoza, Baruch (17. st.) – Samo je jedna tvar/substantia, beskonačna božanska tvar koju nazivamo priroda, Deus sive

Josip Planinić

Natura. Razvio je panteistički monizam. Samo je jedna supstancija i to je Bog. „Ja razumijem da je Bog apsolutno beskonačan, tj. to je tvar što sadrži beskonačno mnogo svojstava i svako iskazuje vječnu i beskonačnu bit/essentia.“ Zatim, da je beskonačna božanska tvar nedjeljiva, jedna i vječna i u Bogu je egzistencija i esencija jedno i isto. – „Sve što postoji jest u Bogu i ništa ne može egzistirati bez Boga.“

Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st.) – Priroda je zvono Božje. Kreator Bog želi najveću harmoniju. Leibniz je razvio diferencijalni račun. Tvrdnja da je Bog moguć jest tvrdnja da Bog egzistira. „Da Bog postoji, da su svi pravi kutovi međusobno jednaki, to su nužne istine; ali kontingentna je istina da ja postojim ili da ima tijela koja pokazuju pravi kut.“ – Zašto je Bog odabrao taj posebni svijet? Za Leibniza nije bilo dovoljno reći Bog je stvorio, izabrao taj svijet, nego naći i dovoljno razloga za to; svijet s najvećom perfekcijom. Također, Bog je stvorio čovjeka tako da on bira što mu se čini najbolje. – Sve treba biti zaključeno iz fizike.

Issac Newton (17./18. st.) – Prvo je u znanosti eksperimentalna metoda. Zakoni gibanja dani su od Boga. Newton kaže da je mehanička teorija dokaz za Božju egzistenciju. On je bio uvjeren da kozmički red pokazuje Božju egzistenciju, tj. da postoji „biće živo, tjelesno, inteligentno, sveprisutno“. Njemu se činilo da gibanje planeta oko Sunca jest argument za Božju egzistenciju.

Bošković, Josip Ruđer (18. st.), redovnik, fizičar, matematičar, filozof, pjesnik. Prekida s tradicionalnom materijalističko-korpuskularnom teorijom tvari i uvodi dinamističko-atomističku teoriju po kojoj se tvar sastoji od

točkastih čestica koje su jednostavne, nedjeljive i međusobno udaljene. Među tim atomarnim česticama djeluje na malim udaljenostima odbojna sila, koja povećanjem udaljenosti prelazi u privlačnu silu.

Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne znanosti i filozofiju.

Za Kanta su glavni problemi metafizike Bog, sloboda i besmrtnost. Ako nam metafizika daje znanje o Bogu ili besmrtnosti, takvo znanje mora po Kantu biti apriorno. – Čisti razum u Kanta ima koncepciju – traži se Perfektno biće, Ens perfectissimum, što je hipoteza za Ens realissimum, i što je personificirano kao Bog u teizmu. Po Kantu, nije moguće dokazati Božju egzistenciju. – Samo su tri puta za dokaz Božje egzistencije u spekulativnoj metafizici – tako je u osjetilnom svijetu fiziko-teološki argument, zatim kozmološki argument te ontološki argument. – Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu; on zastupa pristup k Bogu koji se temelji na postulatima moralnog zakona. Taj zakon zahtijeva svetost, a ta se svetost može pronaći kod osjetilnoga umnog bića samo pod pretpostavkom egzistencije koja traje u beskonačnost. Uz besmrtnost ljudske supstancijalne duše potrebno je biće koje je vrhovni uzrok prirode. Prihvaćanje Božje opstojnosti nije objektivna, nego subjektivna moralna dužnost.

Johan Fichte (18./19. st.) – Identificirao Boga s moralnim svjetskim redom. Može se to gledati kao romantični panteizam. Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost. Na filozofski način trebalo bi reći: Bog nije biće nego čista aktivnost, život i princip vrlo osjetljivoga svjetskog poretka. Bog je aktivni red, izgrađen od čovjeka. Moralna aktivnost je

Josip Planinić

ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Božjoj. Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga.

Friedrich Schelling (18./19. st.) – Filozof mora reći i pokazati da je Priroda vidljivi Duh , a duh je nevidljiva priroda. Schellingova je metafizička teorija o Apsolutu, koji je čisti identitet subjektiviteta i objektiviteta. Prvi moment unutarnjeg života Apsoluta je izražen u Natura naturata; Natura kao sustav posebnih stvari. Apsolut je sverazumljiva realnost. Apsolut kao ideal izražava se neposredno u vječnim idejama. Točnije, ima samo jedna Ideja, vječna refleksija Apsoluta koji izlazi iz svjetlosti što istječe iz Sunca. Sve su ideje jedna Ideja. Ova vječna Ideja može se opisati kao božansko sebeznanje, kao potpostojeći Apsolut. – Ideja je vječna slika Božja. Konačna stvar može se povezati s Bogom kao njegov uzrok. Apsolut kao vječna Ideja.

Georg Hegel (18./19. st.), najistaknutiji zapadni filozof; došao je u filozofiju iz teologije; on izjavljuje da je subjekt filozofije Bog i ništa drugo nego Bog. Za Hegela Apsolut je Duh ili samomisleća Misao.

Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. Apsolut je neki proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe. U sferi ljudske svijesti Apsolut se vraća samom sebi kao Duh. Hegel se slaže s Aristotelom da je Bog samomisleća Misao; to je telos ili cilj koji ocrtava svijet kao njegov svršni uzrok. Apsolut, svemir ili totalnost/sveukupnost doista je definirana kao samomisleća Misao. Ali to je Misao koja dolazi misliti sebe. Reći stoga da je Apsolut samo-misleća Misao jest potvrditi identitet ideala i realna subjektiviteta i objektiviteta. Duh vidi samog sebe u Prirodi; on vidi Prirodu kao objektivnu

manifestaciju, koja je nužan uvjet za njegovu vlastitu egzistenciju. Zadaća filozofije je konstruirati život Apsoluta.

Apsolut ili Totalitet spoznaje samog sebe u ljudskom duhu i kroz njega; i kroz ljudski duh; identificira se kao Misao. Bog ne može biti jednak čovjeku. Za Hegela Apsolut je čista Misao. Znanost čiste Misli je logika. Ukoliko je čista Misao supstancija realnosti, logika nužno koincidira s metafizikom Apsoluta. Hegel govori o Apsolutu u samom sebi kao Bog u njemu samom. Apsolut je doista totalitet, svemirski proces samorazvoja. U jeziku filozofije Apsolut je definiran kao Duh. Stoga može manifestirati samog sebe adekvatno samo u sferi Duha. Duh je sloboda: Priroda je sfera nužnosti više nego slobode. Apsolut je totalitet.

Prema Ludwigu Feuerbachu (19. st.), Bog je projekcija ljudske samosvijesti. Religija je odvajanje čovjeka od sebe samog. On postavlja Boga iznad sebe i protiv sebe. Bog je beskonačno biće, čovjek je konačno biće, Bog je savršeno biće čovjek nesavršeno, Bog je svet, čovjek grešan, Bog je svemoćan, čovjek nemoćan; čovjek reducira sebe na mizerno i grešno stvorenje. Tako, religija je nešto što treba nadići. Bog je ime za njegovu vlastitu idealizaciju u transcendenciji. Čovjek treba steći vjeru u sebe i vlastitu snagu u budućnosti.

Lijevo krilo Hegela, Karl Marx (19. st.), po Feuerbachovoj tezi držao da je primarna realnost priroda, i materijalizam je stavljen njoj na tron. Priroda postoji neovisno o filozofiji. Osim prirode i ljudskih bića, ništa drugo ne postoji. Marx vidio materijalizam kao ravnotežu Hegelovu idealizmu.

Friedrich Nietzsche (19. st.), njegov najveći događaj u posljednjem vremenu je – Bog je mrtav. Kršćanski Bog je

Josip Planinić

postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put za kreativnu ljudsku energiju; koncepcija Boga bila je protiv Božje egzistencije. Vjerovanje je znak slabosti, dekadencija. Njegovo odbijanje Boga pokazuje mu unutarnju snagu i sposobnost života bez Boga. Prekid vjere u kršćanske moralne vrijednosti vodi čovjeka u opasnost nihilizma. Ne humanost nego Superman je cilj. Čovjek je nešto što treba nadići. Nadčovjek je nešto neizbježno. Superman bi bio Goethe i Napoleon u jednom.

John Mill (19. st.) – mi ne možemo govoriti o Bogu, recimo, jezikom fizike. Jer pojam Boga se ne nalazi u znanosti fizike.

Herbert Spencer (19./20. st.) – engleski profet jedne ere. Povezuje znanost i filozofiju – potvrđuje beskonačni Apsolut kao pozitivnu realnost o kojoj imamo nedefiniranu svijest. Mi ne možemo spoznati što Apsolut jest.

Apsolutni idealizam, Francisa Bradleya (19./20. st.) – može li Apsolut biti opisan kao Bog? Bradleyev odgovor: za mene Apsolut nije Bog. Ako mislimo da je Bog sva realnost bez specifikacije, Apsolut bi bio Bog. Ali Bradly misli na pojam Boga kao osobnog bića. Realnost nije osobna, ona je suprapersonalna.

Alfred Whitehead (19./20. st.), engleski filozof metafizike. Svemir je organski sustav, ujedinjeni dinamički proces. Totalni svemir udružuje oboje, Boga i svijet. Kreativnost, a ne mišljenje, konačni je faktor.

Bertrand Russell, agnostik, razmatra problem patnje i zla u svijetu; kako je onda Bog svemoćan i beskonačno dobar; jedna od zadaća filozofije jest da sugerira jake hipoteze o svemiru, što znanost ne može provjeriti. Ako su hipoteze provjerene, onda je to znanost, i nisu u filozofiji. Tako filozofija ne može biti više

nego filozofija znanosti i opća teorija znanja, i onog što još nije riješeno u znanosti.

Teilhard de Chardin (19./20. st.), paleontolog i antropolog, evolucija je hominizacija i divinizacija. Bog je utjelovljen u Kristu, koji ujedinjuje ljude u ljubavi – to je smjesa, mješavina znanosti, poezije i religijske vjere.

Gabriel Marcel (19./20. st.), katolički egzistencijalist, ponekad empirist; Bog je za Marcela apsolutni Thou. Različiti su pristupi Bogu, koji je apsolutno prisustvo. Teilhard i Marcel su kršćani, ali je vidljiva razlika među njima. Teilhard je fokusiran na evoluciju svemira; sve je proces, teološki usmjeren na Omega točku,

Jean-Paul Sarter (20. st.) – govori o dvjema vrstama egzistencijalizma, kršćanskom i ateističkom; kao predstavnike kršćanskog egzistencijalizma navodi Karla Jaspersa (19./20. st.) i Marcela, a kao predstavnike ateističkog navodi Martina Heideggera (19./20.) i sebe. Osnovna želja čovjeka je biti Bog. Sarter ne vjeruje da postoji Bog, koji je beskonačno samosvjesno Biće. Čovjek je slobodan, što znači – o čovjeku ovisi što će učiniti. Bog može kazniti čovjeka za neposluh, ali ako je čovjek slobodan, o njemu ovisi prihvaća li božansku naredbu kao etičku normu.

William James (19./20. st.) – predstavlja pragmatizam, radikalni empirizam – razum ne može nijekati vjeru, ali je ne može ni potvrditi. Probleme moramo sami istražiti. Bog ima moralna obilježja (svetost, pravednost, ljubav); refleksija i iskustvo pripadaju jedno drugom; bez religioznog iskustva refleksija je prazna, refleksija živi od iskustva; bez religijske refleksije religiozno iskustvo je slijepo.

Josip Planinić

Filozofija religije bavi se utemeljenjima vjere, kao A. Plantinga, R. Swinburne.

Prirodna teologija, ili kako pronaći Boga u prirodi. Ako je Bog stvorio svijet, morali bismo očekivati da u njemu postoje neke naznake koje na to upućuju. Naučiti u prirodi nešto o Bogu, obično se naziva prirodnom teologijom, što je staro koliko starozavjetna Mudrost.

U Zaključnim mislima navodi se – Bog je nužan i kontingentan. Ako ima konačno racionalno objašnjenje za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva. Kozmološki multisvemir nije alternativa Bogu. Ako Bog postoji, onda postoji uvijek i posvuda.

Filozofski i znanstveni pristup Bogu/Apsolutu u povijesti filozofije

Starogrčka mudrost kaže, prema Talesu (7./6. st. pr. Kr.), sve su stvari pune bogova, magnet pomiče željezne predmete, on ima dušu, svijet ima dušu, prema tome, postoji svijet-duša, a to je Bog.

Po Heraklitu (6./5. st. pr. Kr.), u Jednome su sve napetosti izbrisane, sve razlike harmonizirane; on govori o Jednome, kao Bogu, i kao Mudracu, koji je samo jedan, i naziva se Zeus. Bog je univerzalni Razum, Logos, univerzalni zakon sadržan u svim stvarima, povezujući sve stvari u Jedno; u svemiru je stalna izmjena po univerzalnom zakonu. Za Heraklita se uzima da je bio panteist.

Ispravno je rane grčke filozofe nazivati kozmolozima, jer su se bavili prirodom svemira, a čovjeka promatrali kao dio svemira; u tome nisu došli do konačnog zaključka.

Sofistika, prosvjetiteljski pokret u ranome razdoblju grčke filozofije, druga polovica 5. st. pr. Kr. ; najpoznatiji sofisti Protagora, Hipija i Gorgija, kao putujući učitelji poučavali za dobru plaću. Sokrat (5/4. st. pr. Kr.), kritizirao sofiste, da oni kao vrsni govornici naučavaju govornu vještinu, koja služi isključivo pojedinačnim interesima. Po Protagori – čovjek je mjera svih stvari; interpretacije te izjave su – različite. U djelu O bogovima (Peri teon) Protagora kaže: O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, niti kakvog su obličja, jer mnogo toga sprječava pouzdano znanje, nejasnoća (stvari) i kratkoća ljudskog života.

Sokrat, općenito govori o bogovima u množini, što se odnosi na grčka božanstva; povremeno se pojavljuje i vjerovanje u

Josip Planinić

jednog Boga. Sokrat nije posebno isticao monoteizam ili politeizam; čovjekov um je dio svjetskog uma ili duha.

Platon (5./4. st. pr. Kr.), Sokratov učenik, u Fedonu uči kako je duša prije sjedinjenja s tijelom bila u nekom prediskustvenom području; spoznajni proces sastoji se u sjećanju na ideje koje je duša nekad spoznavala, a duša je jasno opažala u stanju predegzistencije; ideje postoje odvojeno od osjetilnih stvari. U Timaju Platon jasno uči da Bog ili demiurg (tvoritelj) stvara stvari ovog svijeta prema modelu Formi. To znači da forme ili ideje postoje odvojeno, ne samo od osjetilnih stvari, koje su uobličene prema njima, nego također i od Boga, koji ih uzima za svoj uzor. Također, Platon kaže – da je veliko djelo pronaći stvoritelja i oca svega; moramo se sjetiti, da demiurg vjerojatno predstavlja simbol djelovanja uma u kozmosu; u Šestom pismu on traži od prijatelja da se zakunu vjernosti – Bogu koji upravlja svim stvarima; Platon je izjednačavao oca s Jednim ili Dobrom, iz Države.

U desetoj knjizi Države Platon želi otkriti uređen sustav, i to teistički sustav. U Timeju npr. Platon prikazuje demiurga kako unosi red u svijet, i stvara prirodu prema uzoru ideja: demiurg je simbolična osoba, koja predstavlja um, kako je vjerovao Platon, što djeluje u svijetu (demijurg kao djelujući uzrok). Kaže, da je Bog tvorac svih stvari (ideja krevet, a zatim ostvarenje kreveta); govori o Bogu kao „kralju“ i „istini“, dok je o ideji Dobra već govorio kao tvorcu bivstva; može se činiti da Platon hoće izjednačiti Boga i ideju Dobra; oni koji to vjeruju i oni koji Platonova Boga tumače u teističkom smislu pozvat će se na Fileba, gdje se posredeno kaže da Um, koji upravlja svemirom,

posjeduje dušu (Sokrat kaže da mudrost i um ne mogu postojati bez duše), tako da je Bog u tom slučaju živo i umno biće.

Tako bismo imali ličnost Boga čiji je um sjedište ideja; Bog koji zapovijeda i upravlja svemirom, „kralj i neba i zemlje.“ Ima puno toga u prilog takve interpretacije; kod Platona se onda vidi uređen sustav, i to teistički sustav. Božanski um proizlazi iz Jednoga, svjetska duša i demijurg zajedno predstavljaju božanski um (kao um bog) koji je imanentan u svijetu, što bi bilo sličnije kasnijem neoplatonizmu nego kršćanskoj filozofiji.

Platon nije podlegao shvaćanjima prethodnih kozmoloških škola, u kojima je duša bila svođena na zrak, vatru ili atome; on nije bio materijalist ni epifenomenalist, već jedan nepokolebljiv spiritualist. Prema njegovou mišljenju , duša se jasno razlikuje od tijela; ona je čovjekov najdragocjeniji posjed.

Na kraju Fedre Sokrat moli: O dragi Pane i vi drugi bogovi, koji ste ovdje, dajte mi da budem lijep unutra i da sve vanjsko bude u skladu s unutarnjim osobinama. Dajte mi da bogatim smatram mudraca.

U Timaju Platon kaže – „jedina od postojećih stvari koja može steći um jest duša, a ona je nevidljiva, dok su vatra, voda, zemlja i zrak, svi rođeni kao vidljiva tijela“. Sokrat ističe da duša može upravljati tijelom i njegovim željama. U Državi, duša se sastoji od tri „dijela“: razumnog, srčanog ili voljnog i požudnog dijela (dio ovdje nije u materijalnom smislu).

Razumno je ono što čovjeka razlikuje od nerazumne životinje; to je najviši dio duše. Druge dimenzije duše podložne su propadanju. Platon je tvrdio da je duša besmrtna. U Timaju kaže da je razumski dio duše, besmrtni božanski element, načinio demiurg, i to od onih sastojaka kao i Duša svijeta, dok

Josip Planinić

su smrtne dijelove duše skupa s tijelom stvorili nebeski bogovi, što je dakle mitski izraz. Ovo se dualističko shvaćanje ponovno javlja u neoplatonizmu.

Platonova fizika – svijet je imao uzrok, a to je demiurg, koji je božanski Um, ali on nije Bog-Stvoritelj; demiurg je dobar i htio je da sve bude slično njemu. Demiurg dodjeljuje geometrijske oblike za četiri prvobitna elementa, i sve svodi na trokute.

Po Aristotelu (4. st. pr. Kr.), slijedi podjela filozofije: 1. teorijska filozofija, a) fizika, b) matematika, c) metafizika (danas, prirodna teologija), 2. praktična filozofija (politika, ekonomija, retorika), 3. poetička filozofija (teorija umjetnosti).

Aristotelova izreka – „Bog i priroda ništa ne proizvode uzalud.“ – Svako kretanje zahtijeva aktualni uzrok, onda cijeli svemir zahtijeva prvoga pokretača; prvi ne znači u vremenu, jer po Aristotelu, gibanje je vječno; prvi pokretač je vječan izvor vječnoga kretanja; štoviše, prvi pokretač nije Bog-Stvoritelj; svijet je postojao oduvijek. Bog oblikuje svijet, ali ga nije stvorio. Bog mora djelovati kao finalni uzrok, kao objekt želje.

U Metafizici (L 6), Aristotel pokazuje da ovo načelo gibanja mora biti čisti akt, bez potencijalnosti; mora postojati prvi pokretač, koji je čista aktualnost, a ako je čista aktualnost, onda on mora biti nematerijalan, jer materijalnost povlači mogućnost djelovanja i mijenjanja; glede neprekidnog gibanje planeta – mora postojati prvi pokretač, radi pokretanja neba.

Kako je rečeno, Bog pokreće svemir kao finalni uzrok, kao predmet želje. Čini se, Aristotel je zamišljao Boga kao neposrednog pokretača prvog neba, koji izaziva dnevno obrtanje zvijezda oko Zemlje; stoga mora postojati jedna umnost,

inteligencija prve sfere, a zatim i druge umnosti u drugim sferama. Umnost svake sfere jest duhovna; otprije je Aristotel zastupao platonsko gledanje o dušama zvijezda, što je zatim napustio. U nekim poglavljima Metafizike Aristotel govori o jednom nepokrenutom pokretaču.– Kako je prvi pokretač nematerijalan, on ne izvodi nikakvu tjelesnu aktivnost: njegova aktivnost mora biti duhovna, dakle intelektualna. Drugim riječima, Božja aktivnost jest aktivnost mišljenja; predmet Božje misli mora biti najbolji od svih mogućih predmeta. Aristotel stoga definira Boga kao – „mišljenje mišljenja“; Bog je postojeća misao, koja vječno misli sebe. On nema predmet mišljenja izvan sebe. Bog dakle zna jedino sebe.

Je li Aristotelov bog personalan Bog? Aristotel govori ponekad o Bogu kao prvom nepokrenutom pokretaču, ponekad kao o Bogu, dok u Nikomahovoj etici on govori o bogovima (teoi). Kao i većina Grka, Aristotel nije mario za broj bogova, ali ako se želi reći da je bio isključivo monoteist, trebalo bi naglasiti da je njegov Bog personalan. Možda Aristotel nije tvrdio da je prvi pokretač personalan, a pouzdano je i to da je pripisivanje antropomorfne personalnosti zaista bilo daleko od njegovih zamisli; ipak kako je prvi pokretač umnost ili misao, slijedi da je on personalan u filozofskom smislu. Moguće je da Aristotelov Bog nije personalan secundum nomen, ali je personalan secundum rem. Ali treba dodati kako nema znakova da je Aristotel ikada zamišljao prvog pokretača kao objekt obožavanja, a još manje kao biće kome bi se molitelji mogli obraćati, da bi dobili neku korist. – U spisu Velika etika, Aristotel kaže da griješe koji misle da postoji prijateljstvo prema

Josip Planinić

Bogu, jer Bog ne može uzvratiti našu ljubav i ne može se reći da volimo Boga.

U Aristotelovim spisima, u nerazvijenom obliku, nalazimo i druge dokaze za egzistenciju Boga; u peri filozofias, ljudi opažaju ljepotu zemlje, sve je to djelo bogova – „uopće gdje postoji nešto bolje, tu postoji i najbolje, a koje je božansko“. On pokazuje jasnije poimanje božanskog, što je više nego kod Platona.

U Fizici Aristotel kaže – sve što se kreće jest pokrenuto nečim, ili samim sobom ili nečim drugim, ali ne kaže da je svaka stvar koja se kreće pokrenuta nečim drugim; nijedna stvar koja se kreće ne može biti apsolutni začetnik kretanja; ono što je apsolutno započelo gibanje, ono samo mora biti nepokretno; drugo je pitanje, ima li više nepokretnih pokretača.

Neživa tijela u sebi imaju načelo pokrenutosti, ali ne i načelo kretanja (životinje kreću za hranom, što nije kretanje od sebe, jer je hrana izvanjski privlačni uzrok). Aristotelovo gledište – loptasta Zemlja miruje u središtu svemira, a oko nje su koncentrični sferični slojevi vode, zraka i vatre. Iznad njih su nebeske sfere od kojih je krajnja sfera zvijezda stajaćica koja se kreće zahvaljujući prvom Pokretaču.

Aristotel ne vidi evoluciju u vremenu, on ima teoriju ljestvice stvari; na dnu je anorganska tvar, iznad nje organska tvar, s time da su biljke manje savršene od životinja. Ipak, čak i biljke imaju dušu, koja je načelo života; tijelo je radi duše, svaki organ ima svoju svrhu. Različite su vrste duše, najniži oblik je vegetativna duša. Životinje imaju dušu više aktivnosti, osjetilnu. Ljudska je duša viša na ljestvici. Aristotel ne zagovara Platonov dualizam, nego zagovara tješnju suradnju, sjedinjenje duše i

tijela. O djelatnom umu neki govore, po Aristotelu, kao o Bogu; on je opisao Boga kao nepokretnog Pokretača; Aristotel slika Boga, imanentnog u čovjeku. – Etika Aristotelova kaže – najviši predmet metafizike je Bog.

Po Plotinu (3. st., Egipat), razvijen je neoplatonizam; njegov učenik Porfirije napisao Eneade, što je učenje Plotinovo: „ Bog je potpuno transcendentan. On je Jedno i Dobro; Jedno u usporedbi sa Suncem koje osvjetljava, ali se ne smanjuje. Prva emanacija Jednog jest misao ili um, nous, iz kojeg potječe Duša, koja je kozmička, bestjelesna i nedjeljiva, ali povezuje osjetilni i nadosjetilni svijet. Dok je Platon govorio o jednoj duši, Plotin je postavio višu dušu, bližu Umu, i nižu dušu, od pojavnog svijeta, ili prirodu. Pojedinačne ljudske duše dolaze iz kozmičke duše, podijeljene na viši element, iz nousa, i niži element povezan s tijelom. Duša je postojala i prije sjedinjenja s tijelom. Bog je svuda prisutan. Govori o četiri osnovne vrline, vrhovni stupanj je sjedinjenje s Bogom ili Jednim, što je ekstaza. U neoplatonizmu filozofija teži prijeći u religiju, ili ona/filozofija ukazuje iznad sebe; umovanje nije vrhovni cilj, koji treba dostići; neoplatonizam postaje rival kršćanstvu; ipak neoplatonizmu je nedostajala narodska privlačnost; a bio je intelektualistički odgovor na osobno spasenje.

Cilj je filozofije spasenje duše; čišćenje duše događa se askezom i spoznajom Boga. Od četiri vrline najniži je stupanj društvena vrlina; iznad toga je vrlina apatheia, bestrašće, što se postiže u nalikovanju Bogu; treći stupanj, kad se duša okreće k umu, dok najviši stupanj vrline pripada umu, nous. Da bi se to postiglo, potrebna je askeza, npr. uzdržavanje od mesa, braka,

Josip Planinić

kazališnih predstava i dr. Bog cijeni djela mudrog čovjek, a ne riječi; valja živjeti u skladu s uvjerenjem.

Od neoplatonovaca latinskog Zapada, najznačajniji Boetije(5./6 st.), kršćanin, koji je u zatočeništvu pisao poznato djelo O utjesi filozofije, gdje razvija prirodnu teologiju; posrednik između antike i srednjeg vijeka (prevodio Aristotela, i pisao komentare). U djelu De Trinitate, Boetije u deset kategorija tumači kako mi Boga nazivamo supstancija, ali ne kao neku stvar; Bog je supstancija nad-supstancijalna. Dok je čovjek velik, Bog je velikost.

Izlaže racionalni dokaz za egzistenciju Boga, kao nepokretnog pokretača, raspravlja o poteškoći da se pomire ljudska sloboda i božansko proviđenje; Bog predviđa ne samo ljudska djela, nego i namjere, onda ljudska slobodna volja ne postoji; bolje bi bilo reći da Bog ne predviđa ništa: Bog je vječan, a Božje vizije uvijek su u sadašnjosti, što se slaže sa svojstvom neke radnje u budućnosti.

Boetije se naslanja i na Porfirija, te dijeli filozofiju na fiziku, matematiku i teologiju. U Utjesi filozofije kaže da se bit Boga sastoji u dobroti. Bog je stvorio svijet iz ničega, ne iz svoje supstancije, a sve stvari koje jesu, jesu Bog. Boetije je pokušao kao filozof izraziti kršćansko učenje jezikom neoplatonovaca u sintezi srednjeg vijeka.

Grčki oci, kršćani, bili su uglavnom pod utjecajem platonske tradicije; nisu jasno razlikovali filozofiju od teologije; oni su helensku filozofiju smatrali propedeutikom (predškola) za kršćanstvo. Crkveni oci su najviše štovali Platona.

Među latinskim crkvenim ocima najznačajniji je Aurelije Augustin (4./5. st.) , koji je dominirao do 13. st. U zreloj dobi

obratio se na kršćanstvo. Augustin kaže – za znanjem treba težiti ne iz akademskih razloga, već zato što donosi sreću ili blaženstvo; jedino mudar čovjek može biti sretan, a mudrost pretpostavlja spoznaju istine; on tu težnju gleda kao potragu za Kristom i kršćanskom mudrošću. Duša je slika Boga. Najniži stupanj spoznaje jest osjetilno znanje, koje zavisi od osjeta, što je platonska psihologija. Bog je sličan Suncu, koje obasjava naše duše, ili poput učitelja koji nas poučava.

Kaže se da je Augustinu najdraži dokaz za Božju egzistenciju onaj iz ideje, tj. dokaz iznutra. On doista dokazuje Božju egzistenciju iz vanjskog, tjelesnog svijeta, ali to je više aluzija nego dokaz u akademskom smislu. Njega nije toliko zanimao dokaz ateistima da postoji Bog, koliko da pokaže, kako svako stvaranje najavljuje Boga, živog Boga, kojega duša može iskusiti u samoj sebi. Duša teži sreći i mnogi su skloni tražiti dušu izvan sebe; Augustin kaže, živog Boga treba tražiti u sebi; zatim, osim nekolicine čija je priroda izopačena , čitav ljudski rod vjeruje da je Bog tvorac svijeta; svi se slažu da Bog nadmašuje sve drugo po uzvišenosti.

Ivan Skot (9. st., Irska), slavan po De Divisione Naturae; tu raspravlja o prirodi, sveukupnost stvari koje jesu (što zapažamo osjetilima) i nisu (možemo spoznati razumom); predmeti koji transcendiraju moć razuma jesu stvari koje nisu; tako je priroda ne samo prirodni svijet nego i Bog i natprirodna sfera, to je cjelokupna stvarnost. Bog i stvorena bića zajedno čine universitas, univerzum ili sveukupnost. Uz četiri vrste prirode (koja stvara, a nije stvorena, stvorena i stvara, stvorena a ne stvara, niti je stvorena niti stvara) – priroda koja stvara a nije stvorena jest Bog koji je uzrok svih stvari, a sam nema uzroka.

Josip Planinić

Bog je priroda koja stvara i nije stvorena (Natura quae creat et non creatur). Preuzeo ideju od Pseudo-Dionizija da Boga ne treba nazivati npr. Istina ili Mudrost već radije Nadistina, Nadmudrost; to se prenosi metaforički. – Iz stvorenih bića razabiremo da Bog jest, ali ne možemo razabrati što On jest. Zaključujemo, On je nešto više od supstancije, više od mudrosti, ali primjena na Boga to ne pokazuje, ne možemo spoznati, jer On transcendira svaki razum, i onaj anđeoski i onaj ljudski.

Kategorije su neprimjenjive na Boga i transcendenciju, gdje je apsolutna distinkcija između Boga i stvorenih bića. Ne možemo pretpostaviti da je Bog postojao prije nego je stvorio svijet – jer tada bi Bog postojao u vremenu a stvaranje bi bilo slučajan događaj proizišao iz njega, što nije moguće. Božje stvaranje mora biti vječno kao i On sam. „ Kad čujemo da je Bog stvorio sve stvari, tu razumijemo da je Bog u stvarima, tj. da je bit svih stvari. Jer jedino On jest“.

To je blisko panteizmu; njegova racionalna interpretacija filozofska Svetog pisma ponekad tako izgleda iznad autoriteta i vjere. On ipak uspijeva Bogu pripisati stvaranje iz ničega. Tako svaka priroda se može reducirati na jedno Načelo te se Stvoritelj i stvorena bića mogu promatrati kao jedno.

Nepojmljiv Bog otkriva se u prirodi, što je teofanija. Bog odvojen od teofanije jest apstrakcija. Skot je htio filozofski opravdati kršćansko učenje – tada nije bila razlika između filozofije i teologije – bila je opasnost da ga se nazove racionalistom. Bog i stvorena bića nisu odijeljeni nego su jedno te isto (unum et id ipsum). Bog je stoga – „Priroda koja stvara i koja je stvorena“.

Sv. Anselmo (11. st., Kenterberijski nadbiskup, benediktinac), Augustinovske tradicije, oba nisu sasvim razlikovala teologiju od filozofije. Koliko je moguće ljudskom duhu, kršćanin se treba truditi i racionalno shvatiti sve ono što vjeruje, tako i Božje postojanje i učenje o Sv. Trojstvu. Božje postojanje pripada filozofiji dok Sv. Trojstvo pripada teologiji. – U Monologiumu (Monolog o Božanskoj biti) Anselmo razvija dokaz o Božjoj egzistenciji na temelju stupnjeva savršenosti, koji se mogu naći u stvorenim bićima. U sedmom poglavlju Anselmo razmatra odnos između uzrokovanog i Uzroka i zaključuje da su svi konačni predmeti stvoreni iz ničega, ex nihilo, a ne iz prethodno postojeće materije ili uzroka kao materije; brižljivo razjašnjava kako to ne znači da je materija stvorena od ničega, kao nekog materijala; to znači da je ta stvar stvorena non ex aliquo (ne iz ničega) – ranije nije imala egzistenciju, sad je ima. Najviše Biće jest Mudrost, Pravičnost, Život , itd. Bog nužno transcendira prostor zbog jednostavnosti i duhovnosti, a vrijeme transcendira zbog svoje vječnosti. Možemo Ga nazvati supstancijom, ako imamo u vidu Božju bit, ali ne kao kategorije.

U Proslogiumu, Anselmo razvija tzv. „ontološki argument“, koji iz pojma o Bogu zaključuje da je Bog stvarnost – da postoji. Otkriva da se argument takav može staviti u obliku Božje poslanice: Bog je ono od čega se ništa veće ne može zamisliti.

Ali ono od čega se ništa veće može zamisliti mora postojati, i to ne samo mentalno, u pojmu, nego također i izvanmentalno. Prema tome Bog postoji ne samo mentalno.

Josip Planinić

Velika premisa jednostavno daje pojam Boga, pojam koji čovjek ima o Bogu, čak i kada poriče njegovo postojanje/egzistenciju.

Mala je premisa očigledna, jer ako ono od čega se ništa veće ne može zamisliti postoji samo u duhu, onda ono neće biti nešto od čega se veće ne da zamisliti; ovaj dokaz počinje pojmom Boga kao onog bića od kojega se ne može ništa veće zamisliti, tj apsolutno savršenog bića; to je ono što se podrazumijeva pod „Bog“.

Anselmo zaključuje da nitko ne može istodobno imati pojam Boga i poricati njegovo postojanje. Samo luđak može u dubini duše reći „Bog ne postoji“. Bit apsolutno savršenog bića jest da postoji, odnosno nužno uključuje postojanje, jer bi se u suprotnom moglo zamisliti još savršenije biće; Bog je nužno Biće, a nužno biće koje ne postoji predstavljalo bi kontradikciju.

Dokaz Anselmov u Proslogionu napao je redovnik Gaunilo, koji primjećuje da pojam koji imamo o nekoj stvari ne jamči njezino izvanmentalno postojanje te da je kriv nedopušten prijelaz s logičkog na realan nivo.

Mi također možemo reći kako najljepši otoci moraju negdje postojati zato što ih možemo zamisliti. Anselmo zatim poriče analogiju s pravom, jer ako je pojam Boga pojam svesavršenog bića i ako apsolutna savršenost uključuje postojanje, taj pojam jest pojam o postojećem, i to nužno postojećem biću, dok pojam čak i o najljepšim otocima nije pojam o nečem što mora postojati: čak i na logičkom planu ta dva pojma nisu analogna. Ako je Bog moguć, tj. ako pojam svesavršenog i nužnog bića ne sadrži nikakvu kontradikciju, Bog mora postojati , jer bi inače bilo besmisleno govoriti o samo mogućem nužnom biću (što je

kontradikcija termina), dok u pojmu samo mogućih lijepih otoka nema nikakve kontradikcije

Sv. Toma Akvinski (13. st., Napulj), dominikanac, njegova je filozofija realistična i konkretna. Bog je prvenstveno Jedno ili Dobro; kršćanski filozof, slijedi Aristotela kada određuje metafiziku kao nauk o biću kao biću; prva filozofija – usmjerena prema spoznaji Boga kao krajnjoj svrsi, i kao konačan cilj svakoga ljudskog znanja i djelatnosti. Metafizika ima svoj vlastiti predmet i izvjesnu autonomiju ali treba biti dovršena u teologiji, inače čovjek ne bi shvatio svrhu za koju je stvoren i ne bi težio tome. Kako se potpuna spoznaja Boga ne može dostići u životu, konceptualna spoznaja Boga u ovom životu kruni se misticizmom. Mistična teologija ne zadire u područje filozofije i može se razmatrati bez upućivanja na nju. Toma je eksplicitno razlikovao dogmatsku teologiju od filozofije. Filozofija i druge humanističke nauke/nauci zasnivaju se jedino na ljudskom razumu: filozof primjenjuje načela koja su spoznata ljudskim razumom, i on ukazuje na zaključke koji su plod ljudskog rasuđivanja. Teolog s druge strane, iako koristi svoj razum, prihvaća načela na osnovi autoriteta, na osnovi vjere – on ih prima kao objavljene. Osnovna razlika između teologije i filozofije nije u razlici između predmeta koje one razmatraju. Postoje istine koje su zajedničke i teologiji i filozofiji, jer su objavljene iako su mogle biti ustanovljene i razumom. Npr. filozof razmatra o Bogu kao stvoritelju, premda i teolog razmatra Boga kao stvoritelja; za filozofa spoznaja Boga kao stvoritelja dolazi kao zaključak čisto razumskog dokaza, dok teolog prihvaća činjenicu da je Bog stvoritelj iz otkrivenja/objave te je to za njega prije premisa nego zaključak,

Josip Planinić

i to premisa koja nije hipotetička već objavljena. – Prema Tomi, gotovo sva filozofija usmjerena je ka spoznaji Boga; prirodna teologija (drugo je dogmatska teologija) treba znatan dio filozofskog učenja, tj. onaj dio metafizike koji razmatra Boga. Metafizika se zanima prije svega za samu Istinu, za Boga, koji je načelo istine, ali nije kadar čisto ljudskim racionalnim istraživanjem otkriti sve ono znanje neophodno čovjeku da bi postigao svoju krajnju svrhu. Aristotel je za Tomu filozof par excellence, i nastojao ga je interpretirati, gdje god je moguće, u skladu s kršćanskom objavom.

Tomini dokazi o egzistenciji Boga su a posteriori, oni idu od stvorenih bića prema Bogu. Razvila se polemika je li Toma distinkciju između esencije i egzistencije smatrao realnom. Samo u Bogu, inzistira Toma, esencija i egzistencija su identične: Bog postoji nužno zato što je njegova esencija isto što i njegova egzistencija; sve druge stvari participiraju u egzistenciji; znači ta distinkcija egzistencije i esencije objektivna je i neovisna o duhu. Treći način dokazivanja Božje egzistencije čini se da pretpostavlja realnu distinkciju između esencije i egzistencije u konačnim stvarima.

Toma – dokazi za Božju egzistenciju. – Kršćanski pisci – spoznaja Boga urođena; Anselmo ide na dokaz/pokaz – neegzistencija Boga je nezamisliva. Toma tumači kako je to neodređena spoznaja, on hoće eksplicitno razjašnjenje. Povodom ontološkog dokaza ili apriornog dokaza Božje egzistencije koji daje sv. Anselmo, Toma kaže da ne zamišlja svatko Boga kao ono – „od čega se ništa veće ne može zamisliti“. Anselmo je držao da je njegov argument dokaz, a ne tvrdnja o neposrednoj intuiciji Boga. Toma kaže da Anselmov

dokaz uključuje nedopušten prijelaz ili skok s idealnog na realan nivo. Iz tvrdnje da se ne može zamisliti ništa veće ne proizlazi da postoji takvo biće; to nije dovoljan dokaz (po Tomi); zbog slabosti ljudskog uma ne možemo razabrati apriorno o egzistenciji najvišega savršenog bića, dakle ne po ideji nego iz argumenta njegovih učinaka, tj. aposteriori. – Ako se Božja egzistencija ne može dokazati a priori, onda ostaje da se dokaže a posteriori, istraživanjem Božjeg učinka. Možemo iz posljedice zaključiti o egzistenciji uzroka.

Prvi od pet Tominih dokaza za Božju egzistenciju: osjetima poznajemo kretanje stvari u svijetu – „svaka stvar koja se kreće pokrenuta je od nečega drugog“ – to drugo je pokrenuto nekim drugim pokretačem; toga je beskonačno, što nije moguće, na kraju dolazimo do jednoga nepokretnog pokretača, „svi razumiju da je to Bog“ (manifestior via; Aristotel). – Drugi dokaz (Aristotel, Metafizika) polazi od niza eficijentnih uzroka. Ništa ne može biti uzrok samog sebe, inače bi moralo to biti prije samog sebe; to ne može ići u beskonačno, prvi eficijentni uzrok koga svi nazivaju Bog. – Treći dokaz – neka bića nastaju i propadaju, bića su kontingentna (ne nužna, mogu postojati i ne moraju), Toma zaključuje, mora postojati nužno biće koje je razlog za nastajanje kontingentnog bića. Ako ne bi postojalo ni jedno nužno biće, ne bi postojalo uopće ništa. – Četvrti dokaz (Augustin, Anselmo), počinje od stupnjeva savršene dobrote, istine itd. U stvarima ovog svijeta – stupnjevi savršenstva nužno sadrže egzistenciju najboljeg, najistinitijeg koje će biti najviše biće (ens summum). – To ide samo do relativno najboljeg; zaključak – mora postojati najviše biće koje je uzrok bića, dobrote , istine u stvarima ; mora postojati najviše biće kao

Josip Planinić

uzrok bića, dobrote i svih savršenstava u nekom drugom biću; et hoc dicimus Deum (i ovo nazivamo Bogom). – Peti dokaz jest teološki dokaz, naglašuje unutarnji finalitet, red u anorganskom predmetu, teži nekom cilju (to je usmjereno od nekog razuma); to vodi prema Konstruktoru, Upravljaču, Arhitektu svemira, to je i Stvoritelj. Toma daje prednost prvom dokazu; peti dokaz (iz Knjige mudrosti i Poslanice Rimljanima): Bog se može spoznati preko svojih djela, kao onaj koji nadilazi ta djela.

Mi u životu ne možemo saznati Božju bit kakva je ona po sebi, nego kako je u stvorenim bićima. Bog spoznaje buduće događaje na osnovi njegove vječnosti preko koje su prisutne stvari u njemu. – Po Tomi najprimjerenije ime za Boga jest koje je dao Mojsiju iz gorućeg grma – Qui est – On koji jest. U Boga ne postoji razlika između esencije i egzistencije; njegova esencija je da egzistira.

Stvaranje – Kako je Bog prvi uzrok svijeta, jer konačna su bića kontingentna i svoju egzistenciju zahvaljuju nužnom biću, konačna bića moraju proizlaziti iz Božjeg stvaranja. Štoviše, to stvaranje mora biti stvaranje iz ničega. Moć stvaranja pripada samo Bogu. On je stvarao da bi proširio svoju dobrotu.

Toma je vjerovao da se može dokazati filozofski kako je svijet stvoren iz ničega; te da je stvoren u vremenu, ne u vječnosti; svijet nije oduvijek postojao, kaže, kako vjeruje Katolička crkva.

Toma se ne bi složio s Leibnizom da je to najbolji svijet od svih mogućih (npr. ako bi konja stvorio racionalnim, onda to ne bio taj svijet).

Po Aristotelovoj Nikomahovoj etici ljudska je sreća u filozofskoj kontemplaciji nepokretnog pokretača, Boga. Za

razliku, Toma uvodi razmatranje budućeg života, dok Aristotel ne.

Nearistotelovi elementi u Tome postoje; svijet je vječan i njega nije stvorio Bog. U prirodnoj teologiji Tome Bog je prvi eficijentni uzrok i stvoritelj.

Tomizam se afirmirao i stekao poštovanje kršćanskih mislilaca zahvaljujući svojoj potpunosti, jasnoći i dubini – temeljno promišljena sinteza teologije i filozofije koja je uključivala prošlost i koristila najveći sustav filozofije antičkog svijeta.

Ivan Duns Skot (13./14. st., Škotska), franjevac, predavao u Oxfordu. Ponekad se govori o razlikama tomizma i skotizma, ili da je Skot nastavljao Tomu. Skotova je filozofija inspiracija različita od Aristotelove, zamisao o Bogu kao Prvom pokretaču nedovoljna je; Toma je bio primoran Aristotela dopuniti Augustinom. – Spoznaja, gdje se teologija uzima po Aristotelovoj etici kao znanost, premda je bolje reći da je mudrost; teologija nije podređena metafizici, iako je njezin predmet sadržan u predmetu metafizike, jer je Bog spoznatljiv prirodnom svjetlošću razuma, pa spada u metafiziku, ali uzima svoja načela od metafizike, koja nije podređena teologiji, jer metafizičar ne uzima svoja načela od teologa. Skot razlikuje intuitivno i apstraktno znanje: intuitivno znanje je o postojećem, apstraktno znanje o nepostojećem predmetu.

Metafizika: to je znanost o biću kao biću. Pojam bića je najjednostavniji od svih pojmova i ne može se svesti na druge osnovne pojmove: stoga se biće ne može definirati. – Zato svako istraživanje Boga pretpostavlja kako razum ima

Josip Planinić

jednoznačan pojam, koji već ima o stvorenim bićima. Skot ne priznaje realnu distinkciju između esencije i egzistencije.

Prirodna teologija; pravo govoreći Bog nije predmet metafizike znanosti, iako je metafizika nauk o biću, a Bog je prvo biće, kaže Skot; metafizičar zna istine o Bogu samo a posteriori, stoga Bog je pravi predmet teologije. Bog je predmet metafizike samo preko nečega, secundum quid. To ipak ne znači da filozof ili metafizičar nije u stanju postići neku spoznaju o Bogu. Po prirodnoj moći možemo spoznati neke istine o Bogu kad filozofija promatra Božje učinke. Prirodnom moći možemo spoznati mnoge stvari o Bogu, da je jedan, dobar, savršen, ali i ne da je trojstven. Boga treba racionalno dokazati, i to a posteriori. Čovjek ne spoznaje Boga intuitivno, naše spoznaje počinju osjetima, a spoznaja Boga je preko refleksija.

Skot dokazuje egzistenciju Boga: savršenija je i neposrednija spoznaja prvog bića kad se ono spozna kao prvo ili nužno biće, nego kao prvi pokretač. Skot najveću pažnju usmjeruje na beskonačnost Boga, On je beskonačno moćan, poznaje beskonačno mnogo inteligibilnih predmeta, zatim Bog je jedan i samo jedan; beskonačnost uvodi za ontološki dokaz Anselma. Nije držao da mi možemo dokazati razumom sve bitne atribute Boga. – Skot je tvrdio da se Božja moć stvara iz ničega, da se može dokazati preko prirodne svjetlosti razuma. Kao i Toma, Skot je bio sklon mišljenju da ni stvaranje u vremenu nije podložno filozofskoj demonstraciji. – Duša je ujedinjena s tijelom radi savršenstva cijelog čovjeka koji se sastoji od duše i tijela. Prema Tomi, duša je ujedinjena s tijelom za dobro duše. – O Aristotelu Skot tvrdi da je njegovo mišljenje nejasno – jer govori različito na raznim mjestima i ima različita načela.

Etika – moralni zakon ovisi samo i jedino o božanskoj volji. Božanska je volja uzrok dobra. – Tomizam je sinteza kršćanske teologije i grčke filozofije. Tomina je filozofija sinteza aristotelizma i platonizma. Skot je kao most između vijeka Tome i vijeka Williama Ockhama (14. st., Ockham); franjevac, studirao u Oxfordu; po Ockhamu, ako ne znamo kako se može uživati Bog, mi to ne možemo željeti. – Bog nije obvezan moralno, dok je čovjek ovisan o Bogu; relacija stvorenja i Boga je mentalna. Bog proizvodi i čuva stvorenja koja ne mogu egzistirati bez Boga. Egzistencija Boga poznata je na druge načine, ne po a priori zaključivanju.

Premda Bog može biti spoznat na neki način, ipak može li se filozofski pokazati da Bog postoji? Bog je najsavršeniji objekt u ljudskoj pameti, ali On nije prvi objekt u intelektu kao prvi spoznat. – Naše znanje o Božjoj prirodi više je teološka nego filozofska ideja. Jer postojanje Boga kao apsolutnog bića ne može biti čvrsto pokazano od filozofa, očito je da oni ne mogu dati neko znanje o Božjoj prirodi. Ni teološko rezoniranje ne daje nam znanje o Božjoj prirodi. Ockham je negirao da egzistencija Boga može biti filozofski pokazana.

Francis Suarez (16./17. st., Granada), Metafizičke rasprave (značajno djelo). U 29. raspravi Suarez razmatra pitanje može li se Božja egzistencija spoznati razumski mimo objave. Prvo od pitanja je fizikalni argument, zasnovan na Aristotelovu gibanju. Suarez zaključuje da je argument nedovoljan da pokaže, demonstrira Božju egzistenciju; naglašuje da se ne može ispitati ta egzistencija kao nematerijalna tvar, supstanca i čisti akt, s argumentom iz fizike. Da se pokaže Božja egzistencija, treba ući u metafizičke argumente. – Nemoguće je zaključiti o Božjoj

Josip Planinić

egzistenciji iz njegova uzroka, jer nema uzroka. Bog je autor prirodnih zakona i kao Kreator hoće da čovjek pravilno prosuđuje.

Kaže se, moderna filozofija počinje s Descartesom (16./17. st.). Descartesov je ideal bio napraviti razumljivu znanstvenu filozofiju – s kriterijem istine, Božje egzistencije i egzistencije materijalnog svijeta, gdje je analogija sa stablom metafizike (korijen, deblo, grane – metafizika, fizika, znanosti). – Moguće je sumnjati, postoji li Bog (neki ljudi u to sumnjaju), ali – cogito ergo sum – to ne vrijedi za moju egzistenciju. – Sumnjam da li postojim – proturječno. – Pod nazivom Bog ja podrazumijevam supstanciju koja je beskonačna, neovisna, sveznajuća, svemoćna i kojom sam ja, i sve drugo što postoji, stvoren. – Ideja Boga je urođena. Bog nije zavodnik, on je savršen. Mi možemo biti sigurni da Bog egzistira samo ako jasno i vidljivo razumijemo i prihvaćamo to. Dakle, prije nego smo sigurni da Bog egzistira, mi trebamo biti sigurni je li istinito što mi razumijemo. – Sigurni smo da Bog egzistira jer smo pratili dokaze koji to pokazuju. Pojavljuje se pitanje da li Descartes ispituje Božju egzistenciju, tako po nekim aksiomima ili principima. Korištenje memorije nije bitno za ispitivanje Božje egzistencije. On ne pretpostavlja postojanje materijalnih stvari kad ispituje Božju egzistenciju. Ako me je Bog stvorio, ne mogu naći grešku u razumijevanju što bi bila odgovornost Bogu. – Mogu li ja demonstrirati Božju egzistenciju motreći savršenosti koje sadrži ideja Boga? Da, po Descartesu. Ne mogu zamisliti Boga osim da postoji, tj. ne mogu razumjeti ideju Boga koja iskazuje njegovu esenciju i u isto vrijeme negira egzistenciju. „Nije u mojoj moći misliti o Bogu bez egzistencije, premda je u mojoj moći

zamisliti konja s krilima ili bez krila. Ideja o Bogu je tako privilegirana ideja; ona je jedinstvena. Razumljivo je da Bog egzistira u činjenici kao ideja naše pameti. Nakon što smo istražili točno prirodu Boga, možemo jasno razumjeti da egzistencija pripada nepromjenjivoj prirodi. Stoga možemo u istini potvrditi Bogu da on postoji. Descartes tako vjeruje da mi imamo pozitivan uvid u božansku prirodu ili esenciju. Bez te pretpostavke ontološki argument ne može opstati. On postoji nužno ili u vrlini njegove esencije, što nije pomoć ateistu, koji nije siguran da li je to što on vjeruje istinito. Bog ne postoji samo u relaciji prema nama nego On postoji nužno i vječno u vrlini njegove esencije.

Pascal, Blaise (17. st.) – Po vjeri mi znamo Njegovu egzistenciju, po slavi znat ćemo Njegovu prirodu. Ako ima Boga, On je beskonačno neshvatljiv; on nema relaciju s nama. Stoga smo nesposobni znati što je On i da li je On. Prirodnim načinom ne možemo ispitati Božju egzistenciju, samo nam vjera može to potvrditi. Ima dijelova gdje vrijedi filozofski ispitati Božju egzistenciju. Prvo, metafizička provjera Boga daleko je od čovjeka. Ako objekt provjere Božje egzistencije jest uvjeriti agnostika ili ateiste, apstraktan metafizički ispit nije koristan, jer su fizikalni argumenti loši i nekorisni. Pascal je imao dublji razlog za odbacivanje tradicionalnih ispita Božje egzistencije.

Ali mi ne znamo ni egzistenciju niti prirodu Boga; jer On nema niti egzistenciju, niti granice. Po vjeri, međutim, mi znamo njegovu egzistenciju i po slavi mi ćemo znati njegovu prirodu, po prirodi svjetla. Ako ima Boga, On je beskonačno nerazumljiv. Mi smo nesposobni znati/spoznati što je On i je li On. Samo nam vjera može osigurati tu istinu; ima redaka u

Josip Planinić

kojima Pascal dopušta da postoje filozofski dokazi za Božju egzistenciju. Na prvi pogled može se činiti da tu ima proturječja. Ali ima i razjašnjenja. Na prvom mjestu, „metafizički dokazi o Bogu su daleko su od ljudskog zaključivanja i tako su složeni da imaju mali učinak. I čak kad su korisni nekima, tako je samo u trenu kad to gledaju. Sat kasnije oni se boje da su zavedeni“. Ljepota prirode kao Božje djelo ne pomaže ateistima. Dakle, ako objekt dokazuje Božju egzistenciju, za agnostike i ateiste sažetak metafizičkih dokaza nije koristan, dok su fizikalni argumenti nekorisni. Zaključivanje o oba tipa dokaza je neučinkovito. Ali Pascal je imao dublje razloge za odbacivanje tradicionalnih dokaza za Božju egzistenciju. Poznavanje Boga koje je on imao u glavi, bilo je poznavanje Boga objavljenog u Kristu, posredniku i spasitelju, znanje koje je odgovor na vlastitu mizeriju.

Ali čisto filozofsko poznavanje Boga ne sadrži ni znanje ljudi potrebno za otkupitelja niti spasitelja Krista. Kršćanska religija tiče se čovjeka, s tim dvjema utjehama zajedno; jednako je važno za ljude znati obje ove točke. Poznavanje jedne od tih istina po sebi stvara, ili ponos filozofa koji su upoznali Boga, ali ne njihovu mizeriju, ili očaj ateista, koji poznaju vlastitu mizeriju bez utjehe. Drugim riječima, filozofski dokaz za Božju egzistenciju nije samo nedovoljan da uvjeri „tvrde ateiste“ nego je također „neupotrebljiv i sterilan“. To bi bio deizam: i deizam nije kršćanstvo. „Bog kršćanstva nije Bog koji je jednostavno autor geometrijskih istina i reda elemenata; to je koncept pogana (epikurista).

Kako je Pascal jednostavno zabavljen poznavanjem Boga, nadnaravno čovjeku, Boga objavljenom u Kristu, posrednikom i

otkupiteljem, on isključuje prirodnu religiju i filozofski teizam svih namjera i svrha. Dovoljno je jasno da upotreba geometrijske metode ne će voditi čovjeka k poznavanju Boga u tom smislu. Pascal, bez sumnje, razlikuje Boga filozofa i „Boga Abrahama, Izaka i Jakova“, ali ostavlja nas u sumnji značenja uz - „poznavanja Boga“. I on ide prema Descartesu; „Ja ne mogu zaboraviti Descartesa. “ Ne mislim sugerirati da je Pascal bio uz Descartesa; ne mislim tako. Njegovo je držanje nestalno. Ako je filozofija nesposobna ustanoviti egzistenciju Boga, nesposobna je objaviti čovjeku gdje leži prava sreća. Stoici kažu: povucite se u sebe, tamo ćete naći svoj odmor“. A to nije istina. Drugi kažu: „Idi izvan sebe; sreću traži u različitosti“. Ni to nije točno. Sreća nije niti izvan nas, niti unutar nas, ona je u Bogu, i oboje, izvan nas i u nama. Instinkt nas požuruje da tražimo sreću izvan nas; i vanjske stvari vuku nas čak ako to i ne dostignemo. I tako je nekorisno za filozofe reći: “Povucite se unutar sebe; naći ćete vaše dobro tamo“; ljudi tome ne vjeruju. I oni koji vjeruju tome prazni su i najluđi.

Ne treba se čuditi ako Pascal izjavi – „mi ne mislimo da je cijela filozofija vrijedna jednoga radnog sata“ te „rugati se filozofiji pravo je filozofiranje“. Pod „filozofija“ on misli najprije na prirodnu filozofiju i znanost, poznavanje vanjskih stvari, koje on podcjenjuje u usporedbi sa znanošću o čovjeku. Ali naglasak je da je razum sam nesposoban ustanoviti znanost o čovjeku. Jer bez svjetlosti kršćanske religije čovjek je neshvatljiv sebi samom. Razlog ima svoju vlastitu sferu, matematiku i prirodne znanosti, ili prirodne filozofije; ali istina je doista važna za čovjeka, da zna, njegova priroda i njegova

Josip Planinić

nadnaravna sudbina ne može biti otkrivena po filozofu ili znanstveniku.

Prvo, matematička i znanstvena metoda nisu jedino značenje po čemu će se znati istina. Drugo, matematika i znanstvena istina nisu najvažnije za znanje čovjeka. Ali kad on tvrdi da je „srce koje osjeća Boga, a ne razum“, on misli na prihvaćanje Boga u ljubavi. Općenito, „srce“ je intelektualni instinkt , ukorijenjen najviše u prirodi duše.

Po Pascalu, „bijedan je čovjek bez Boga“. – Ako čovjek ne može riješiti problem koji nastaje iz njegove prirode, neka posluša Boga. Ali gdje naći Božji glas? Ne u poganskim religijama, koje nemaju autoritet i dokaza. U židovskoj religiji? Stari zavjet izgleda ispunjen u Kristu. Tu imamo posrednika, otkupitelja, o njem svjedoče djela njegova. Poznavanje našeg jada bez poznavanja Boga vodi u žalost. Poznavanje Isusa Krista središnja je točka; tako nalazimo oboje – Boga i bijedu.“

U Mislima nalazi se famozni argument oklade. Značenje i svrha nisu odmah jasni te ima više tumačenja. Čini se da Pascal ne izvodi argument kao dokaz za Božju egzistenciju, niti namjerava zamijeniti kršćanske dokaze. – Bog sam daje svjetlo vjere.

Bog postoji ili ne, nema Boga. Skeptik blamira kršćanina jer on izabire konačno rješenje problema, premda ne može pokazati koje je rješenje istinito. Oklada na Boga –„Ako pobijediš, dobio si sve; ako si izgubio, ne gubiš ništa“. – „Tu je beskonačnost beskonačno sretnog života za dobitak, jedna šansa za pobjedu protiv konačnog broja šansi za gubitak; što ulažete jest konačno.“ Dakle, konačno je ništa u usporedbi s beskonačnim – ne treba dalje raspravljati.

Očito Pascal piše kao uvjereni kršćanin, on ne traži obraćenje ljudi na teizam ni na kršćanstvo. – Pascal je bio eminentan matematik i znanstvenik te kršćanski apologet, je li bio filozof? On je analitičar, metafizičar i kršćanski filozof svoga doba (uz Descartesa).

Spinoza, Baruch (17. st., Amsterdam) – Samo je jedna tvar/substantia, beskonačna božanska tvar koju nazivamo priroda, Deus sive Natura (Bog ili Priroda). Bio je pod utjecajem Descartesa. Razvio panteistički monizam. Samo je jedna supstancija i to je Bog. „Ja razumijem da je Bog apsolutno beskonačan, tj. to je tvar što sadrži beskonačno mnogo svojstava, svako iskazuje vječnu i beskonačnu bit/essentia.“Zatim, da je beskonačna božanska tvar nedjeljiva, jedna i vječna i u Bogu je egzistencija i esencija jedno i isto. – „Sve što postoji jest u Bogu i ništa ne može egzistirati bez Boga.“ To bi išlo po teističkom filozofu, ali Spinoza misli da su konačna bića modificirana od Boga, jedine supstance. Priroda nije ontološki različita od Boga. On mora razumjeti sebe u svim realnostima. Bog je beskonačno i potpuno neovisno biće. „Što više razumijemo stvari, više razumijemo Boga.“ – Ako razumijem odnos svih ljudi prema Bogu, ja ne bih trebao osjetiti mržnju prema nikome. Najveća uloga/funkcija pameti je upoznati Boga. „Najveće dobro razuma je upoznati Boga i najveća vrlina razuma jest spoznati Boga.“ Što više čovjek upoznaje Boga, više Ga ljubi. “Ne prihvaćamo da Bog daje/uzrokuje muku. – Intelektualna ljubav Božja je „upravo ljubav kojom Bog voli/ljubi samog sebe; ljubav Božja za ljude i razumska intelektualna ljubav prema Bogu je jedna te ista stvar. Spinoza kaže da ta ljubav Božja jest „naše spasenje, blagoslov

Josip Planinić

ili sloboda“. Ipak ta intelektualna ljubav Božja ne treba biti tumačena na mističan način. Jezikom filozofa ne može se reći da Bog želi bilo što od nekog čovjeka, ili bilo što neugodno ili ugodno prema Njemu; to sve su ljudske kvalitete i nemaju mjesta u Bogu. – Poslije svoje smrti Spinoza je bio nazivan ateistom; glavni razlog je bila njegova identifikacija Boga i prirode.

Spinoza može reći da on definira Boga kao apsolutno beskonačno Biće, i da kršćani također razumiju pod Bogom beskonačno biće, premda oni implicitno ne uzimaju tu definiciju. Njegova identifikacija Boga s prirodom, može se reći, nije izraz ateizma nego pravog razumijevanja što se misli pod Bog, ako je Bog definiran kao apsolutno beskonačno Biće. Ostaje činjenica da kršćanin, bio filozof ili ne, potvrđuje Božju transcendenciju, i ne identificira Boga s prirodom; ateisti niječu Božju egzistenciju – po kršćanima.

Leibniz, Gottfried Wilhelm (17./18. st., Leipzig) – Studirao matematiku u Jeni, doktorirao pravo, boravio u Francuskoj i Engleskoj, bio povezan sa Spinozom; kaže da filozofija Descartesa preko Spinoze vodi u ateizam. Priroda je zvono Božje. Kreator Bog želi najveću harmoniju (Horologium Dei). – Razvio diferencijalni račun, tri godine prije Newtona. Objavio Principe prirode i Monadologiju, gdje se principi dovoljnog razloga odnose na egzistenciju Božju. – Jer tvrdnja da je Bog moguć jest tvrditi da Bog egzistira. „Da Bog postoji, da su svi pravi kutovi međusobno jednaki, to su nužne istine; ali kontingentna je istina da ja postojim ili da ima tijela koja pokazuju pravi kut.“ – Zašto je Bog odabrao taj posebni svijet? Za Leibniza nije bilo dovoljno reći Bog je stvorio, izabrao taj

svijet, nego naći i dovoljno razloga za to. Svijet s najvećom perfekcijom. Također Bog je stvorio čovjeka tako da on bira što mu se čini najbolje. – Sve treba biti zaključeno iz fizike. – Pravi razlog, da neke stvari egzistiraju radije nego druge, izlazi iz naredbe božanske volje, prva od kojih je želja učiniti sve stvari na najbolji mogući način. – Priroda Boga je da On preferira najsavršenije. „Po mom mišljenju ako ne bi bio najbolji niz, Bog ne bi sigurno htio stvoriti ništa, jer On ne može djelovati bez razloga, ili radije imati manje perfektno, nego više perfektno.“ Bilo bi moralno potrebno, da bi On djelovao za najbolje, i on bi tako djelovao. Ali ne bi bilo nužno logički ili metafizički da on izabere najbolji mogući svijet. „Može se reći, na neki način, nužno je da Bog izabere najbolje. Ali nužnost nije nespojiva s kontingencijom.“ – Poteškoća se može pojaviti, da je Božja egzistencija nužna i da On mora biti nužno dobar ako je On posvema dobar. Nužno Biće ne može biti kontingentno dobro. Ali Leibniz pravi razliku između metafizičke savršenosti i moralne savršenosti ili dobrote. Dobro je što doprinosi perfekciji, dok perfekcija sadrži najbolje od esencije. Kako je Bog beskonačno biće, On nužno posjeduje beskonačnu metafizičku dimenziju. Ali „dobrota“ je različita od metafizičke perfekcije: ona raste kad je potonji objekt pametnog izbora. – Božji izbor mora imati dovoljno razloga, i to je slobodno od ljudskog čina. Ako Bog stvara, On sigurno djeluje slobodno i stvara najbolji mogući svijet. Leibniz kao skolastik uzima tradicionalno gledište da je Bog slobodno stvorio svijet i da je čovjek slobodan. – “Uvijek sam držao i još držim da je Bog urođena ideja, što je i Descartes smatrao.“ To ne znači da svi ljudi imaju jasnu sliku Boga. Reći da je ideja Boga usađena, to

Josip Planinić

znači za Leibniza, da razum može doći do te ideje iz sebe i same vlastite refleksije te može spoznati istinu da Bog egzistira. – Leibniz je priznao valjanost nekoliko argumenata za Božju egzistenciju. – Prvo o tzv. ontološkom argumentu. Tu se nastoji pokazati kako tvrdnja „Bog egzistira“ jest analitička, i njezina je istina evidentna a priori. To hoće reći, ako netko razumije pojam subjekta, Bog, on će vidjeti da predikat, egzistencija, jest sadržana u subjektu. Pojam Bog je pojam najvišega perfektnog Bića; egzistencija je neka perfekcija. Stoga je egzistencija shvaćena u pojmu Boga; tj. egzistencija pripada esenciji Boga. Tako se Bog definira kao nužno Biće ili kao Biće koje nužno egzistira. On mora stoga egzistirati; jer bila bi kontradikcija negirati egzistenciju Bića koje nužno egzistira. Tako iz analize ideje o Bogu možemo vidjeti da Bog egzistira. – Leibniz je vjerovao da je egzistencija perfekcija i govorio je o tome kao predikatu. On je prihvaćao da bi bio apsurd govoriti o Bogu kao tek mogućem Biću. Jer ako je nužno Biće moguće, Ono egzistira. Govoriti o tek mogućem nužnom biću bilo bi proturječe u nazivlju. „Pretpostavka da je Bog moguć, da On postoji jest privilegija samog božanstva.“ Ideja o Bogu jest ideja o mogućem Biću. Reći da ako je Bog moguć, On postoji, ne pokazuje sebi da je Bog moguć. Prije argumenta može se zaključiti da treba demonstrirati kako je ideja Boga ideja mogućeg Bića. On pak govori o argumentu bez demonstracije toga kao imperfektnoga. „Može se reći da je egzistencija Boga demonstrativna geometrijski a priori. – Npr. možemo koristiti riječi „kvadratni krug“, ali koji je smisao ideje o kvadratnom krugu? Leibniz piše uredniku – „ako je nužno biće moguće, ono postoji“. – Drugi a priori argument za Božju egzistenciju, po

Leibnizu, jest argument iz vječnih i nužnih istina koje su bile najbolji argument kod sv. Augustina. Matematičke su izjave npr. nužne i vječne u smislu da je njihova istina neovisna o egzistenciji bilo koje kontingentne stvari. Izjava da dani lik omeđen s tri pravca ima tri kuta, nužna je istina, da ili ne, bez obzira na bilo koji trokut. Ove vječne istine, kaže Leibniz, nisu fikcije. One pak traže metafizičku osnovu i mi smo primorani reći da oni „moraju imati svoju egzistenciju u određenom subjektu apsolutno i metafizički nužno, tj. u Bogu“. Stoga Bog egzistira. – To je dosta teško razumljiv argument. Ne moramo pretpostaviti, kaže Leibniz, da vječne istine ovise o božanskoj volji. Razlog istine leži u idejama stvari koje su sadržane u božanskoj esenciji/biti njih samih. Razumijevanje Boga je područje vječnih istina. “ Može se reći da su vječne istine pretpostavka (npr. za dani trokut zbroj tri kuta je 1800) i da one pripadaju sferi mogućnosti. – Leibniz rabi i princip dovoljnog razloga za tvrdnju o egzistenciji Božjoj. To Leibniz gleda kao argument a posteriori. – Izjava – Bog postoji, jest kontingentna, tj. nije metafizički nužna. Nužno biće je samo sebi dovoljan razlog. Taj argument ovisi pak o ontološkom argumentu. Ali a posteriori argument za Božju egzistenciju ne sadrži ontološki argument. – Leibniz tvrdi a posteriori za Božju egzistenciju iz prestabilizirane harmonije – „ ta perfektna harmonija s toliko supstance koja nema komunikaciju sa svakim drugim može doći iz zajedničkog uzroka“. Tako imamo – „novi dokaz za argument Božje egzistencije, što je jedno od iznenađenja“. Argument Božje egzistencije dolazi iz reda, harmonije i dobra. – Za Leibniza je najveći problem moralnog zla. Bog nije odgovoran za moralno zlo u svijetu – kažu teisti. I premda je On

Josip Planinić

stvorio najbolji mogući svijet slobodno, ali je stvorio nesavršena bića. Ipak Bog ne može biti odgovoran za zlo u svijetu. – U razvoju mišljenja Leibniz je blizu Spinozi. Bog je stvorio svijet slobodno, ali On je želio pozitivne elemente, ne elemente moralnog zla. Bog upravlja svime i neće ostaviti ništa bez kazne. Kazne postoje , sloboda treba biti potvrđena. Ako je Bog beskonačan, On ne može biti potpuno poznat.

John Locke (17./18. st., Engleska) – Bog je beskonačan, ali on je beskonačan i za naš uski kapacitet. Prvo misli na Božju vječnost i posvud prisutnost. Ideja o Bogu slaže se s realnim bićem. – Pojedina demonstracija znanja o Božjoj egzistenciji osniva se u intuitivnom znanju njegove egzistencije; mi možemo sumnjati u naše vlastito biće, kao i je li istinita Božja objava. Ipak ne znači da je sve o Bogu prihvatljivo u vjeri.

Issac Newton (17./18. st.) – Lockeov prijatelj, kao i Boylea, kaže da je prvo u znanosti eksperimentalna metoda. Zakoni gibanja dani su od Boga. Newton kaže da je mehanička teorija dokaz za Božju egzistenciju; čvrst vjernik u Boga. On je bio uvjeren da kozmički red pokazuje Božju egzistenciju, tj. da postoji „biće živo, tjelesno, inteligentno, sveprisutno“. Njemu se činilo da gibanje planeta oko Sunca jest argument za Božju egzistenciju. Čak više, Bog drži na udaljenosti zvijezde da se ne sudare te popravlja nepravilnosti svemira. Ne samo da čuva stvoreno nego i intervenira da stroj ide dalje. Nadalje on daje teološku interpretaciju te teorije apsolutnog prostora i vremena. U drugom izdanju Principia mathematica navodi o Bogu da je uvijek i posvuda; beskonačni prostor je njegov senzorij. On je bio matematičar i fizičar i filozof. Ali nije toliko jasno kako se njegova metafizika prilagođuje prirodi i fizikalnoj znanosti;

refleksija fenomena pokazuje da postoji duhovno, inteligentno Biće koje vidi sve stvari u beskonačnom prostoru što je njegov senzorij. Njegova je filozofijska teologija slijedila iz znanstvenih ideja. To je sklad između metafizike i pozitivne znanosti prirode.

Samuel Clarke (17./18. st.) – Razvio duge dokaze a posteriori za Božju egzistenciju. Po 1. propoziciji – apsolutno je sigurno da nešto postoji od vječnosti ako sad nešto postoji; 2. oduvijek postoji nepromjenljivo i neovisno biće; postoje ovisna bića, mora postojati neko neovisno biće; 3. mora egzistirati samopostojeće biće koje je postojalo od vječnosti. Nužno biće mora biti jednostavno i beskonačno, i dr. On treba biti vršni upravitelj i sudac svijeta.

Morajući dokazati da Bog egzistira, Clarke tvrdi da beskonačni prostor i trajanje moraju biti svojstvo Boga. Kako to možemo znati a da već ne poznamo Boga? Leibniz dodaje – ako ne bi bilo stvorenja, prostor i vrijeme bi bili samo ideje o Bogu. U polemici neki su vjerovali u besmrtnost duše, drugi ne. Neki pak da je Bog stvorio svijet i onda ga ostavio prirodnim zakonima (što je utjecaj mehaničkoga koncepta za uređenje svemira). Drugi su vjerovali u božansku providnost. Neki su nastojali poistovjetiti Boga i prirodu, dok su drugi vjerovali u osobnog Boga. Tijekom tog vremena korištena je riječ teist koja označuje razliku od naturalističkog panteizma, tj. panteista, koji su negirali božansku providnost u vladanju svijetom. U 18. st. deizam je značio de-supernaturaliziranje religije i odbijanje prihvaćanja propozicije s religijskim autoritetom jer, razlog deista, i razum sam bio je sudac o istini u religiji i drugdje. Nazivali su ih i slobodni mislioci, „free-thinkers“, to će reći

Josip Planinić

njihova aktivnost razuma nije ograničena nikakvom tradicijom, autoritetom, niti Pismom Crkve. – Najpoznatiji oponent deistima bio je Joseph Butler, 18. st. biskup Durhama. Prihvaćanje istine o kršćanstvu nije nerazborito. Prirodu poznajemo vjerojatno po iskustvu.

George Berkley (17./18. st.), studirao u Trinity Collegeu, Dublin (matematiku, filozofiju), radio u Oxfordu, bio biskup. – Egzistencija Božja više je evidentna nego egzistencija ljudskih bića, jer je broj znakova Božje egzistencije veći nego broj znakova neke ljudske egzistencije.– Ako Bog djeluje čudotvorno, dakle drugačije nego normalno, on ne prekida snažni zakon prirode. Egzistira beskonačni razum ili Bog. On često govori o osjetilnim stvarima premda one već postoje u našem razumu; te ideje egzistiraju u našem razumu i unesene su u osjete. To sugerira da je svijet obnovljen ili ponovno stvoren. Osjetne stvari ili ideje egzistiraju u razumu; stvari su obično spoznate po Bogu. Osjetna tijela moraju egzistirati jer ih Bog zapaža, razumije, usvaja. Bog razumije sve stvari, ali ne po osjetilima. Bog proizvodi svaki znak, On je stalno aktivan, preko znakova govori konačnim duhovima; vidljive znakove mogu koristiti samo duhovi s tijelom. – Bog može učiniti čovjeka vječno sretnim ili jadnim. Razuman će čovjek uskladiti svoja djela s Božjom voljom. Jer Bog stvaratelj i održatelj svih stvari vrhovni je zakonodavac. Za cijelo je čovječanstvo dužnost zadovoljiti Njegove zakone. Na nama je pitati se što je njegova volja; kraj mora biti dobar, jer je Bog beskonačno dobar.

David Hume (18. st., Škotska), kao i Locke, izvodi sve sadržaje razuma iz iskustva. Je li bio ateist, agnostik ili teist, nije lako odgovoriti; odbacivao je vrijednost argumenta o Božjoj

egzistenciji; odbacivao je demonstraciju za Božju egzistenciju; možda je bio agnostik (kad se govori o osobnom Bogu s moralnim atributima, kao kod kršćana). Njegov skepticizam slijedio je iz znanosti.

Montesquieu, Charles de, (17./18. st.), preteča francuskog prosvjetiteljstva: Bog je kreator i čuvar svijeta, ustanovio je zakone koji upravljaju fizičkim svijetom. I čovjek kao fizičko biće, kao i druga tijela, upravljan je po nepromjenjivim zakonima. Kao razumno biće on je subjekt prema zakonima koje on može primijeniti. Montesquieu je vjerovao u Boga, kao i Voltaire. Oni su napadali crkvene doktrine, ali nisu bili ateisti. Voltaire (17./18. st.) daje dva niza argumenata za Božju egzistenciju – prvi je svršna uzročnost, kad se vidi sat na ruci, mislimo da je to što pokazuje vrijeme, tako i promatranje prirode upućuje na inteligentnog Kreatora. Drugi je dokaz iz kontingencije; katehist naviješta Boga djeci, a Newton prenosi to mudrima. Voltaire govori o velikom potresu u Lisabonu (18. st.); mogli bismo Boga držati odgovornim za zlo, ako je tu djelovao slobodno. Navodi Newtona, koji reče da naše znanje o prirodi nije veliko, ali vodi na Boga. – Govori se o prirodnoj religiji ili deizmu.

Bošković, Josip Ruđer (18. st., Dubrovnik), fizičar, matematičar, astronom, filozof, pjesnik. Prekida s tradicionalnom materijalističko-korpuskularnom teorijom tvari i uvodi dinamističko-atomističku teoriju po kojoj se tvar sastoji od točkastih čestica koje su jednostavne, nedjeljive i međusobno udaljene. Među tim atomarnim česticama djeluje na malim udaljenostima odbojna sila, koja povećanjem udaljenosti prelazi u privlačnu silu, a nakon što dosegne maksimum, postupno se

Josip Planinić

smanjuje dok ponovno ne prijeđe u odbojnu; time se revidira Newtonovo shvaćanje o apsolutnom prostoru i vremenu.

Immanuel Kant (18./19. st.), zainteresiran za prirodne znanosti i filozofiju. U Koenigsbergu bio ordinarius profesor logike i metafizike. – Prirodno je da profesionalni filozof pita je li moguće strogo pokazati Božju egzistenciju. Svi dokazi/proofs za Božju egzistenciju moraju ostati ili na konceptu mogućeg ili na empiričkoj ideji egzistencije. Provjera Božje egzistencije mora se, prema Kantu, slagati u jednom od četiri oblika.

Prva crta: osnova za egzistenciju Božju odgovara tzv. ontološkom argumentu, pretpostavljen u različitim oblicima sv. Anselma i Descartesa, i koji je prihvaćen od Leibniza, odbačen od Kanta; drugo, to je pretpostavka da se egzistencija pretkazuje, što je krivo. Treća linija argumenta; što je Kant kasnije nazvao kozmološkim argumentom, koji se puno koristi kod filozofa; mi ne možemo demonstrirati da je prvi uzrok, a što mi nazivamo Bogom. To bi bila jedina moguća osnova za demonstraciju Božje egzistencije. To biće mora biti jedno, jednostavno, nepromjenjivo, vječno, duhovno i sve što se uključuje pod nazivom Bog u metafizici. – Za Kanta su glavni problemi metafizike Bog, sloboda i besmrtnost. Ako nam metafizika daje znanje o Bogu ili besmrtnosti, takvo znanje mora po Kantu biti apriorno. – Čisti razum u Kanta ima koncepciju – traži se Perfektno biće, Ens perfectissimum, što je hipoteza za Ens realissimum, i što je personificirano kao Bog u teizmu. Po Kantu, nema ga i nije moguće dokazati Božju egzistenciju.

U spekulativnoj su metafizici samo tri puta za dokaz Božje egzistencije; tako u osjetilnom svijetu fiziko-teološki argument,

zatim kozmološki argument te ontološki argument. Kant počinje tretiranje s trećim ontološkim argumentom. U pojmu najsavršenijeg bića uključena je egzistencija. Jer ako to ne bi bilo, onda to ne bio koncept savršenog bića. Stoga, ako je takvo biće moguće, ono nužno egzistira. A koncept najsavršenijeg bića jest koncept mogućeg bića. Stoga takvo biće nužno postoji. Ideja Ens realissimum ideja je apsolutno potrebnog/nužnog bića. I ako je takvo biće moguće, ono egzistira. Jer ideja tek mogućega nužnog bića proturječna je ideji. Ali ideja apsolutno nužnog bića ideja je mogućeg bića. Stoga Ens realissimum, naime Bog, egzistira. Kant primjećuje da je nonsens govoriti o ideji tek mogućega nužnog bića, što biva proturječna ideja. Misliti o takvom biću kao tek mogućem znači moram misliti dalje od egzistencije. Ako netko kaže da Bog ne egzistira, on nije ukinuo egzistenciju i živuća svojstva kao što je svemoć. Sud da Bog ne egzistira nije samoproturječje, to je i krivo. – Za Kanta egzistencija nije realno predvidiva. Kad bi bila, onda bi slijedilo da, kad ja potvrđujem egzistenciju nečega, ja sam dodao ideju toj stvari. Ako ja negiram Božju egzistenciju, ja ne negiram predikat od subjekta – ja jednostavno poništavam u mišljenju cijeli subjekt zajedno sa svim predikatima. I nikakva logička kontradikcija ne nastaje. Možemo zaključiti da sve nevolje nastaju na famoznom ontološkom ili kartezijanskom dokazu o supremnom Biću.

Kantova formulacija kozmološkog argumenta za Božju egzistenciju zasniva se na Leibnizu. „Ako nešto egzistira, apsolutno nužno biće mora također egzistirati. Sada najmanje ja egzistiram. Stoga egzistira apsolutno nužno biće. Najmanja premisa sadrži neko iskustvo; najveća premisa zaključuje iz

Josip Planinić

iskustva općenito do egzistencije nužnog bića.“ Sve kontingentno ima neki uzrok. Kozmološki argument, po Kantu, sadrži kompletan niz pojava u neuvjetovanom jedinstvu nužnog bića. Nužno biće je Ens realissimum, najrealnije ili perfektno biće. Mnogi filozofi i historičari filozofije moraju pretpostaviti da Kant pokušava pokazati kako se kozmološki argument nužno vraća u ontološki argument. Ali to izgleda neuvjerljivo. Po Kantu, dokaz bi mogao uspostaviti egzistenciju nekog arhitekta svijeta čija bi aktivnost bila ograničena na vrijednost materijala. To je vidljivo. Ideja nacrta vodi nas na ideju dizajnera. Ispitati egzistenciju Boga u fiziko-teološkom dokazu ide na pomoć ontološkom argumentu. Po Kantu, to ponovno vraća na ontološki argument. Kod svakog razmatranja Božje egzistencije to se ne može ispitati bez upotrebe ontološkog argumenta, a to je krivo. Sva tri dokaza imaju zajedničke pogreške i svaki ima svoju pogrešku. Prirodna teologija ili transcendentalna teologija nevrijedna je kad se gleda iz posebnoga gledišta kao pokušaj demonstracije Božje egzistencije pomoću transcendentalnih ideja ili teoretskih principa koji nemaju primjenu izvan područja iskustva.

Kad smo stigli do praktične vjere (moral) u Boga, možemo koristiti koncept razuma za pomisao na objekt naše vjere, dosljedno. Kritika prirodne teologije ima dvostruku funkciju. Ona pokazuje pogreške teorijskog dokaza Božje egzistencije i pokazuje da Božja egzistencija ne može biti demonstrirana. Po razumu ne možemo ni potvrditi niti ne potvrditi Božju egzistenciju. Kritika prirode tako napušta put u praktičnu vjeru ili moral. Kad je vjera pretpostavljena, razum može korigirati i očistiti naš pojam Boga. Premda razum u svojoj spekulaciji ne

može ispitati Božju egzistenciju, „on je najveća korist u korekciji našeg znanja o vrhovnom biću, pretpostavljajući da to znanje može biti izvedeno iz nekoga vanjskog izvora“.

Konačno, transcendentna Ideja Boga, kao o nekoj vrhovnoj inteligenciji i uzroku svemira, vodi nas na misao o prirodi kao sustavnoj teološkoj jedinici.

Kantova pitanja: Je li metafizika moguća kao znanost; kako je metafizika moguća kao prirodna dispozicija? Metafizika kao prirodna dispozicija moguća je zbog prirode ljudskog razuma. Metafizika kao znanost, međutim, nemoguća je; tj. spekulativna metafizika pretpostavljena je da bude znanost u odnosu na objekte i da odgovara transcendentnim idejama čistog razuma. Stoga ne može biti znanosti o tome. Dakle, metafizika nije besmislena. Mi ne možemo znati pomoću spekulativnog razuma o stalnoj egzistenciji duše ili o Bogu; premda su ideje o duši i Bogu slobodne od logičke kontradikcije. – Možemo misliti o Bogu, ali po simbolima; naša je ideja Boga samo simbolična.

Kantovo znanje o ljudskoj prirodi naziva se antropologija. Fiziku dijeli na čistu fiziku ili metafiziku prirode i empirijsku fiziku. Tako se etika ili moralna filozofija dijeli na metafiziku morala i primijenjenu etiku ili praktičnu antropologiju. – Vjerovanje u Boga zasnovano je na moralnoj svijesti. – Volja Božja je dobra volja, ali je apsurdno reći da Bog ispunjava svoju dužnost. Npr. ako kažemo da je volja Božja moralna norma, još možemo pitati zašto smo dužni ispuniti volju Božju. Autonomija moralne volje tako je vršni princip morala za racionalna bića. Ako Bog i duša nisu dani kao objekti, ne možemo ih poznavati kao objekte. Egzistencija Božja više je usklađena sa zahtjevima razuma. Nada u sreću počinje jedino s religijom. Po Kantu,

Josip Planinić

prava se religija sastoji u tome – da u svim našim dužnostima gledamo Boga kao univerzalnog zakonodavca kojeg treba poštivati sa strahopoštovanjem. A to znači vršiti moralni zakon, djelovati po dužnosti; Bog je vrhovni, beskonačni uzrok svih konačnih stvari.

Moramo vjerovati i shvatiti Boga kao stvaratelja i podržavatelja svemira za konačni cilj. Što je to? Po Kantu – to je čovjek. Bez čovjeka sve bi stvaranje bilo prazno i bez konačne svrhe. Dužnost je morala prepoznati čovjeka kao svrhu kreacije. Ne možemo demonstrirati egzistenciju ili atribute Božje; to je stvar praktične vjere a ne teorijske spoznaje. Vjera je moralni način mišljenja. Po Kantu, Bog nije mogući objekt iskustva. U isto je vrijeme vjera u Boga je osnovana na razumu u njegovoj praktičnoj i moralnoj primjeni. – Svijet je ovisan o Bogu. Nemoguće je zaključiti o Božjoj egzistenciji iz Ideje. Vjera u Boga postulat praktičnog razuma. Nije moguća teorijska demonstracija Božje egzistencije.

Ideja o Njemu jest u isto vrijeme vjerovanje u Njega i u Njegovu osobnost. Ideja o njemu je i postulat njegove egzistencije. Misliti Njega i vjerovati u Njega identična je propozicija. Baš nije da ja prvo imam ideju o božanskoj esenciji iz koje ja izvodim Božju egzistenciju. Imati ideju Boga i vjerovati u Njega jedna je ista stvar, tj. zamisliti Boga kao imanentnog u meni i kao moralni komandni subjekt, jest zamisliti Njega kao postojećeg. Zamišljati Boga kao komandni moralni subjekt i vjerovati u Njega ista je stvar. Jer imati ideju Boga u moralnoj svijesti jest postulirati Njegovu egzistenciju. Ali je pristup vjerovati u Boga više moralan. – Dakle, sinteza je između ideja o Bogu i Svijetu; čovjek je misleći subjekt. Ideja

svijeta je subordinirana ideji o Bogu. – Biće iznad svijeta je naime duh čovjekov. Čovjek je osoba u kojoj je slobodno biće, samosvjesno moralno postojanje. – Metafizički pojam, koncept čovjeka kao mikrokozmosa, koji misli makrokozmos odnosno Svemir, Universum, kako je mišljen od čovjeka u regulativnim idejama Boga i Svijeta; to je projekcija ljudske dvostruke prirode. Nijedna ideja nije i ne predstavlja dani objekt. Iz regulativne ideje Boga kao transcendentnog Ideala ne možemo izvesti Božju egzistenciju kao supstancu.

Ali Kant ne odbacuje svaki put k Bogu; on zastupa pristup k Bogu koji se temelji na postulatima moralnog zakona. Taj zakon zahtijeva svetost, a ta se svetost može pronaći kod osjetilnoga umnog bića samo pod pretpostavkom egzistencije koja traje u beskonačnost. Uz besmrtnost ljudske supstancijalne duše potrebno je biće koje je vrhovni uzrok prirode. Prihvaćanje Božje opstojnosti nije objektivna nego subjektivna moralna dužnost.

Za G. Galilea (17. st.) Bog je pisao knjigu o prirodi matematičkim znakovima. – Po Descartesu, egzistencija svijeta može se izvesti iz egzistencije Boga. Po Kantu, besmrtnost i Bog nisu demonstrabilni, ali za nas su znanost, moral i religija usklađeni, harmonizirani.

Johan Fichte (18./19. st.) – identificirao Boga s moralnim svjetskim redom. Može se to gledati kao romantični panteizam. Filozofija je znanost o znanosti, ili filozofija je temeljna znanost. – U aforizmima o religiji i deizmu piše o razlici Boga religije i Boga filozofa. Kršćanska religija kao da je više dana srcu nego razumijevanju. Srce traži Boga koji može odgovoriti molitelju, dok je razumijevanje ono što Fichte naziva deizmom. Za

Josip Planinić

pobožnoga kršćanina, koji zna malo ili ništa od filozofije, nema problema.

Fichte razlikuje teologiju i religiju; Bog je svet i pravedan; Fichte to gleda kao Kant. Bog za Fichtea znači osobno samosvjesno Biće; on ne kaže da je Bog nemoguć, on ne odobrava ateizam. Na filozofski način trebalo bi reći: Bog nije biće nego čista aktivnost, život i princip super osjetljivoga svjetskog poretka. Bog je aktivni red, izgrađen od čovjeka. – Ne slijedi da je apsolutno Biće osobni Bog. Moralna aktivnost je ljubav Boga i ispunjenje njegove volje, po vjeri i ljubavi Božjoj. Mi postojimo samo u Bogu i kroz Boga; beskonačni život i osjećaj tog jedinstva bitan je za vjerski i blažen život (das selige Leben); tu je uključen niz popularnih predavanja, što nije za profesionalne filozofe. – Etika ne smije ništa znati o Bogu, ali uzima koncept sebe kao Apsolut. – Fichteova filozofija apsolutnog Bića jasno sadrži logički prioritet bića pred mišljenjem. Fichte bi mogao ocrtati apsolutno Biće kao beskonačnu aktivnost, koja ide prema samosvijesti kroz ljudski duh. Uzima kršćanski jezik, pa za Boga kaže On. Bog je suprapersonalna osoba. Bog je beskonačno Biće. Stoga ne može nastati od Boga nikakvo biće. Apsolut je samo Biće. Misao ide dalje prema panteizmu. Fichteov sistem mišljenja daje impresivnu viziju realnosti; to je etički idealizam prije nego opskurna krajnost oko apsolutnog Bića i božanskog Tubitka (Dasein).

Friedrich Schelling (18./19. st.) – sin učenoga luteranskog pastora, jedno vrijeme učenik Fichtea; s 23 god. dobio položaj na Sveučilištu u Jeni, predavao filozofiju umjetnosti, filozofiju slobode, napisao Filozofiju religije i Filozofiju mitologije.

Filozof mora reći i pokazati da je Priroda vidljivi Duh, a duh je nevidljiva priroda.

Schellingova je metafizička teorija o Apsolutu, koji je čisti identitet subjektiviteta i objektiviteta. Prvi moment unutarnjeg života Apsoluta izražen je u Natura naturata; Natura kao sustav posebnih stvari. Apsolut je sverazumljiva realnost. Apsolut kao ideal izražava se neposredno u vječnim idejama. Točnije, ima samo jedna Ideja, vječna refleksija Apsoluta koji izlazi iz svjetlost što istječe iz sunca. Sve ideje su jedna Ideja. Ova vječna Ideja može se opisati kao božansko sebeznanje, kao pod-postojeći Apsolut. – Ideja je vječna slika Božja. Konačna stvar može se povezati s Bogom kao njegov uzrok. Izvor svake konačne stvari, npr. čovjek, jest razumljiv riječima konačnog uzroka. Stvar je drugim riječima član beskonačnog niza, lanca uzroka i učinka koji sadrže osjetni svijet. Apsolut kao vječna Ideja. Raspravlja o prirodi Apsoluta ili Boga. Svijet i Bog su identični, ali to znači da je Bog osnova ili prethodnik svijeta konzekventno. Bog u samoobjavi života. I premda je manifestacija sadržana u Bogu, ipak je različita. Ako je Bog slobodan, ljudski je duh, slika njegova, slobodan. Ako Bog nije slobodan, ni ljudski duh nije slobodan. Tako je, po Schellingu, ljudski duh sigurno slobodan. Moramo li zaključiti da Bog može biti zao. Unutarnji život Boga je kao dinamički proces samokreacije. Možemo čak reći Bog stvara sam sebe. Odgovor – Bog ne može činiti zlo. Bog je vječna ljubav i u ljubavi se nikada ne može činiti zlo.

Ali u vječnoj manifestaciji dva principa, niži i viši, moraju biti odvojeni. Stoga jedinstvo nerazdvojivo u Bogu, mora biti razdvojivo u čovjeku. Ta mogućnost ima svoju osnovu u Bogu,

Josip Planinić

ali kao realizirana, ona je prisutna samo u čovjeku. Bog je nužno integralna osobnost, čovjek ne mora biti. Osnovni elementi razdvojivi su u čovjeku. – Bog predodređuje čovjekove čine uvjerivši ga u vječnu Ideju. Schelling spaja pozitivnu filozofiju s konceptom Boga kao osobnog Bića/Being.

Kant ne dokazuje Boga po vjeri nego kao mogući postulat. Kant afirmira Boga kao instrument povezivanja vrline i sreće. Pravi religijski čovjek, uvjereni, ima duboku potrebu za Bogom. Religija pretpostavlja aktualni odnos čovjeka i Boga. Pozitivna filozofija potvrđuje egzistenciju Boga kao prvi princip; Schelling se ne može vratiti negativno prema pozitivnoj filozofiji. Religiozni čovjek traži Boga koji objavljuje sam sebe i ispunjava čovjekovu potrebu. I dokaz za Božjom egzistencijom poprima oblik povijesnog razvoja religijske svijesti te filozofije povijesti. Pozitivna filozofija je historija filozofije i zato se Schelling bavi studijem mitologije i objave; on pokušava pokazati samoobjavu čovjeku u progresivnom radu.– Čovjekova vjera u Boga historijski je opravdana. Bog se dragovoljno dao čovječanstvu. Za Schellinga je važna transformacija neosobnog Apsoluta metafizičkog idealizma u osobnog Boga koji se objavio sam u religijskom uvjerenju.

Georg Hegel (18./19. st.), najistaknutiji zapadni filozof, njegova filozofija uvijek je bila teologija; subjekt-predmet teologije je Apsolut, u religijskom jeziku Bog, te odnos konačnosti i beskonačnosti. Držao je do jedinstva forme i sadržaja. Grčka je religija bila narodna religija. Napisao Život Isusov, opisao ga kao moralnog učitelja, kao u Kantovoj etici. Krist Bog je ljubav koja živi u čovjeku.

Hegel je došao u filozofiju iz teologije; on izjavljuje da je subjekt filozofije Bog i ništa drugo nego Bog. – Schellingova kasnija religijska filozofija vodi do osobnog Boga te nalazimo tendenciju transformacije ideje Boga u ideju Apsoluta u smislu sverazumijevajuće totalnosti. Središnja je teološka tema odnos između Boga i svijeta. Bradley transformira ideju Apsoluta u ideju osobnog Boga. Apsolut može značiti svijet u smislu svemira. Za Hegela Apsolut je kao Duh ili samomisleća Misao.

On je uveo naziv/termin u filozofiji Duh, /Spirit/Geist. Apsolut je sav jedan, nazvati Apsolut kao noć u kojoj su sve krave crne, to je naivno i prazno znanje. Samorazvojni život Apsoluta u Prirodi i Duhu. On zamišlja Apsolut u samom sebi kao biće, konceptualno mišljenje, tamni identitet; za Hegela Apsolut nije neprolazna egzistencija realnosti; On se samomanifestira. To je velika važnost za Hegelovu filozofiju. – Subjekt-stvar je doista Apsolut. Ali Apsolut je totalnost, kao cijela realnost, svemir. Filozofija se bavi istinom, a istina je cjelovitost. Ta totalnost ili cjelovitost jest beskonačni život, samorazvojni život. Apsolut je proces svojega vlastitog nastajanja, krug koji pretpostavlja njegov kraj kao svrhu i ima svoj kraj kao nastanak, tj. realnost je teleološki proces, Apsolut je bitno jedan rezultat. To je termin ili kraj procesa koji objavljuje što je Apsolut stvarno. Cijeli proces je Apsolut, ali u teleološkom procesu to je telos ili cilj koji pokazuje njegovu prirodu, njegov smisao. I filozofija mora poprimiti formu sustavnog razumijevanja toga teleološkog procesa. Oblik istine u kojoj istina egzistira može samo biti znanstveni sustav. Ako kažemo da je Apsolut cijela realnost, svemir, može se činiti da smo skloni spinoizmu. Ali je neadekvatan opis Apsoluta. Još

Josip Planinić

Apsolut je subjekt, a što je objekt? Jedini mogući odgovor jest da je to njegov objekt sam. Tako je tu Misao, koja misli samu sebe, samomisleća Misao.

I to reći znači da je Apsolut Duh, beskonačan samoluminozan ili samoshvaćajući subjekt. Tvrdnja da Apsolut jest Duh za Hegela je njegova supremna definicija. – Govori da je Apsolut činjenica koje je on bio svjestan. Ali bila bi velika greška uzeti da Hegel misli na transcendentno Božanstvo. Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. A Apsolut je neki proces, Apsolut je proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe. Tako je u ljudskom duhu. Priroda je nužno preduvjetovana ljudskom svijesti općenito: ona čini sferu objektivno bez koje sfera subjektivno ne može egzistirati. U Prirodi Apsolut nadilazi ili izražava samog sebe u objektivitetu. Filozofska refleksija ljudska je samospoznaja U sferi ljudske svijesti Apsolut se vraća samom sebi kao Duh. To jest, historija filozofije jest proces u kojem Apsolut, realno kao cjelovitost, dolazi misliti sebe. Filozofijski razlog dolazi vidjeti cijelu historiju kozmosa i cijelu historiju čovjeka kao neizvedivog iz Apsoluta. Taj uvid je apsolutna spoznaja samog sebe. – Netko može tako motriti. Hegel se slaže s Aristotelom da je Bog samomisleća Misao; to je telos ili cilj koji ocrtava svijet kao njegov svršni uzrok. Kao što je samomisleća Misao od Aristotela, već postoji samosvijest koja ne ovisi o svijetu; samomisleća Misao od Hegela nije transcendentalna realnost nego radije svemirska spoznaja samog sebe. Cijeli proces realnosti teleološki je pokret prema aktualizaciji samomisleće misli; u tom smislu Misao koja misli sebe jest telos ili cilj svemira. Ali to je cilj koji je imanentan u procesu. Apsolut,

svemir ili totalnost/sveukupnost je doista definibilna kao samomisleća Misao. Ali to je Misao koja dolazi misliti sebe. U tom smislu možemo reći, kako Hegel kaže, da je Apsolut bitan rezultat. Reći stoga da je Apsolut samomisleća Misao jest potvrditi identitet ideala i realna subjektiviteta i objektiviteta. Duh vidi samog sebe u Prirodi; on vidi Prirodu kao objektivnu manifestaciju, koja je nužan uvjet za njegovu vlastitu egzistenciju, tj. Apsolut zna sam sebe kao Totalitet, kao cijeli proces njezina nastanka; u isto vrijeme on vidi razliku između razdoblja vlastitog života. On zna sebe kao identitet u razlici, kao jedinstvo koje razumije razlučivanje faza unutar sebe.

Kako smo vidjeli, zadaća je filozofije konstruirati život Apsoluta, tj. filozofija mora pokazati sustavno samoostvarenje beskonačnog Razuma, u konačnome i kroz konačno. – U Duhu Logos se vraća sebi samom i manifestira što je bitno. Život Apsoluta tako razumije tri glavne faze: logičnu Ideju ili Pojam / ili Oznaku, Prirodu i Duh. I sustav filozofije spada u tri dijela: logički, koji je za Hegela metafizika, u smislu da studira prirodu Apsoluta u samom sebi, filozofiju Prirode i filozofiju Duha. Ta tri dijela zajedno čine filozofsku konstrukciju života Apsoluta. – Tri glavna dijela filozofije, svaki se bavi Apsolutom; logika Ideje, filozofija ideje, Priroda filozofije; Duh izučava Apsolut, u sebi i za sebe. Zajedno oni čine cijelu konstrukciju života Apsoluta. Ljudsko znanje Apsoluta i apsolutno znanje samog sebe, dva su aspekta iste realnosti.

Fenomenologija Duha (FD) može se smatrati uvodom u filozofiju. FD ima tri glavna dijela, kao tri glavne faze svijesti. Prva je svijest objekta kao osjetne stvari protiv subjekta, kojoj Hegel daje naziv svijest, druga je faza samosvijesti, treća je faza

Josip Planinić

Razum. – U religiji vidimo apsolutni Duh koji postaje eksplicitno svijest u sebi. Ali religija ima svoju historiju i vidi ranije faze dijalektike. Tako Hegel polazi od prirodne religije, u kojoj se vidi oblik percipiranih objekata ili prirode prema religijskoj umjetnosti ili ljepoti u kojoj se, kao u grčkoj religiji, božansko vidi kao samosvjesno udruženo s fizičkim. Hegel ne kaže da je religija neistinita, naprotiv, apsolutna religija, kršćanstvo, jest apsolutno točna, stvarna. Ali ona je izražena u imaginativnoj ili slikovitoj formi koja je povezana s religijskom svijesti. U filozofiji ta istina postaje apsolutno znanje, koje je Duh, koji spoznaje samog sebe u obliku Duha. Apsolut ili Totalitet spoznaje samog sebe, u ljudskom duhu i kroz njega, identificira se kao Misao. Bog ne može biti jednak čovjeku. Jer Bog je Biće, Being.

– U engleskom jeziku riječ „being“ ima dva smisla, značenja. U prvom smislu to znači nešto što jest ili egzistira: entitet ili stvar (biće, hrv.) U drugom smislu to se odnosi na nešto što sve stvari općenito imaju (bitak, hrv.). Biće (ens, lat.) je „ono što jest“, sve što na bilo koji način jest. Bitak (esse, lat.) je ono što biće treba imati da bi bilo biće, po čemu biće jest.

– U FD Hegel počinje s najnižom razinom ljudske svijesti i izvodi dijalektički obrat do razine samosvjesnog Duha. FD je jedan od najvećih radova spekulativne filozofije. – Za Hegela Apsolut je čista Misao. Znanost čiste Misli je logika. Ukoliko je čista Misao supstanca realnosti, logika nužno koincidira s metafizikom Apsoluta. Logika koja to studira postaje metafizika. Hegel govori o Apsolutu u samom sebi kao Bog u njemu samom.

Hegelov Apsolut je Total koji je ocrtan kako poznaje sebe, što je razina apsolutnog znanja. Logika je apsolutno znanje od samog sebe i u sebi. Logika je apsolutno znanje Misli svoje biti, koja egzistira konkretno u procesu realiteta. Logika je sustav kategorija, što je progresivna definicija Apsoluta u samom sebi. Ako pitamo što je biće/being, moramo odgovoriti – being je samomisleća Misao ili Duh. Reći da je Apsolut being, to je reći da je to samomisleća Misao. Hegel često koristi religijski jezik. Bog je being, on je dakle samomisleća Misao. Reći da je Bog being jest reći da je on samomisleća Misao. Tako je velika razlika između Hegelova Apsoluta i Boga kršćanske teologije. Mi se bavimo Apsolutom u samom sebi, logičkom Idejom. A to nije vremenski proces. Dijalektički pokret Hegelove logike može se pokazati kao prve tri kategorije. Prvi koncept Apsoluta jest being. Koncept Apsoluta kao nastajućeg, jest kao proces samorazvoja. – Priroda Apsoluta je takva da razumije pojam samoobjektivacije. Samomisleća Misao pozna samu sebe u objektu i njegov objekt kao sebe. To je kategorija Duha. Religijskim jezikom, to je pojam Boga u sebi i za sebe, poznajući sebe u totalitetu. Ali filozofija se bavi realnošću kao cjelinom, Apsolutom. I realnost je u smislu prirode i područja ljudskog duha proces kod kojeg logična Ideja ili Logos aktualizira sebe samog. Stoga se filozofija uvijek bavi Idejom. – Sad, ako govorimo o logičkoj Ideji ili Logosu kao manifestirajućem ili izraženom samog sebe u Prirodi i u području ljudskog duha, dolazimo do pitanja što je ontološki status logičke ideje ili Apsolut samog sebe. – Apsolut je doista totalitet, svemirski proces samorazvoja. U jeziku filozofije Apsolut je definiran kao Duh. Stoga može manifestirati samog

Josip Planinić

sebe adekvatno samo u sferi Duha. Duh je sloboda: Priroda je sfera nužnosti više nego slobode. Apsolut je totalitet.

Hegelova je filozofija prirode u tri dijela – matematika, fizika i organika. Apsolut je Duh: to je najviša definicija Apsoluta. – Apsolut je Being, Being kao Ideja, objektivno u Prirodi, materijalnom svijetu. Kao objektivacija Ideje, Priroda manifestira Ideju; Being, Apsolut, definiran je kao Duh, kao Misao koja misli samu sebe. Being nastaje egzistirati kao Duh i tako pokazuje svoju esenciju adekvatno samo u ljudskom duhu i kroz njega. Ali Being kao Duh može se zamisliti na različite načine, u samom sebi u obliku konačnog duha. Po Hegelu, Svijet-Duh nastaje iz dijalektike nacionalnih duhova, koji su ograničeni i konačni. World-Spirit može se zamisliti kao znanje samomisleće Misli. Apsolutni Duh je tako sinteza ili jedinstvo subjektivnog Duha i objektivnog Duha na višem planu, subjektivnost i objektivnost u jednom. – U Perziji, Zaratustra, Bog je zamišljen kao Dobro. Religija prirode i religija supstance, Bog je univerzalan, što je panteizam. U hinduizmu to je brahman. U religiji duhovne osobe i tu je Bog Duh. To su tri vrste religije. Treća faza je apsolutna religija, tj. kršćanstvo.

Prijelaz od religije na filozofiju nije nikako prijelaz od jednog subjekta-tvari na drugi. Subjekt-tvar u oba je slučaja isti, vječna istina u svojem objektivitetu, Bog i ništa drugo nego Bog i razvoj od Boga. U tom smislu religija i filozofija dolaze na istu stvar. Filozofija se razvija sama kad ona razvija religiju; kad razvija sebe, ona razvija religiju. – Razlika između njih leži u razlikovanju načina u kojima oni zamišljaju Boga, na načine u kojima oni sebi prisvajaju Boga. Spekulativna filozofija ide dalje od imaginacije, što je osobina religijske misli i izražava

istinu, samu istinu u čistoj konceptualnoj formi. – Ne slijedi da je filozofija nereligijska. Istina je ista premda se religija izražava drugačije. Netko može reći da Hegel koristi naziv religija dvojbeno.

Prema Ludwigu Feuerbachu (19. st.), koji je studirao protestantsku teologiju, hegelijanizam je najviši izraz filozofije do sada. Po Feuerbachu, Bog je projekcija ljudske samosvijesti. Religija je odvajanje čovjeka od sebe samog. On postavlja Boga iznad i protiv sebe. Bog nije što je čovjek, i čovjek nije što je Bog. Bog je beskonačno biće, čovjek je konačno biće, Bog je savršeno biće, čovjek nesavršeno, Bog je svet, čovjek grešan, Bog je svemoćan, čovjek nemoćan; čovjek reducira sebe na mizerno i grešno stvorenje. Tako, religija je nešto što treba nadići. Bog je ime za njegovu vlastitu idealizaciju u transcendenciji. Čovjek treba steći vjeru u sebe i vlastitu snagu u budućnosti. – Napuštanje teologije znači napuštanje historijskog hegelijanizma. Što je jučer bila religija, danas nije, što je bio ateizam, sada je religija. Protestantizam stavlja monarha na mjesto pape. Reformacija ruši religijski katolicizam.

Lijevo krilo Hegela, Karl Marx (19. st.), po Feuerbachovoj tezi držao je da je primarna realnost priroda, i materijalizam je stavljen njoj na tron. Priroda postoji neovisno o filozofiji. Osim prirode i ljudskih bića ništa drugo ne postoji. Marx gledao materijalizam kao ravnotežu Hegelovu idealizmu.

Soren Kierkegaard (19. st. ), danski filozof, smatra se prvim egzistencijalistom; razvio svoju filozofiju unutar kršćanstva, suprostavljao se tada vladajućoj Hegelovoj filozofiji.

Friedrich Nietzsche (19. st.), studirao filologiju, napustio kršćanstvo (otac mu bio pastor). Njegov najveći događaj u

Josip Planinić

posljednjem vremenu je – God is dead, Bog je mrtav. Kršćanski Bog je postao nevrijedan vjere; raspad vjere u Boga otvara put za kreativnu ljudsku energiju; koncepcija Bog bila je protiv Božje egzistencije. Vjerovanje je znak slabosti, dekadencija. Njegovo odbijanje Boga pokazuje mu unutarnju snagu i sposobnost života bez Boga. Nije nužno vjerovanje u Boga i prihvaćanje kršćanskog morala. Bog je mrtav, slijedi odbacivanje apsolutnih vrijednosti i ideje o moralnom univerzalnom zakonu. Moralnost je najveće protivljenje praktičnom i teoretskom nihilizmu. Onaj koji se drži kršćanske moralnosti, niži je tip čovjeka.

Prekid vjere u kršćanske moralne vrijednosti vodi čovjeka u opasnost nihilizma. Nihilizam ima više oblika, npr. pasivni nihilizam, pesimizam, besmisao egzistencije; ima i aktivni nihilizam koji traži razaranje onoga u što se ne vjeruje. Nietzsche predviđa dolazak aktivnog nihilizma kao potres ideoloških ratova; to je neizbježno, što je dekadencija civilizacije za Europu. – Ne humanost nego Supermen je cilj. Čovjek je nešto što treba nadići. Nadčovjek je nešto neizbježno. Supermen bi bio Goethe i Napoleon u jednom.

John Mill (19. st., Engleska) – Mi ne možemo govoriti o Bogu, recimo, jezikom fizike, jer se pojam Boga ne nalazi u znanosti fizike. Niti možemo govoriti o slobodi jezikom koji je koristio Mill – to bi nas odvelo drugamo. – Po Millu, mi ne možemo uzeti da je egzistencija Boga vjerojatna istina i istodobno potvrditi božansku svemoć. Također, ako je Bog svemoguć, on može spriječiti zlo, ako to ne čini, onda nije beskonačno dobar. Ako želimo zadržati mišljenje da je Bog dobar, moramo također reći da je njegova moć ograničena. –

Teško je vjerovati da je Bog stvorio svemir samo zato da usreći ljude.

Religija kao i poezija može čovjeka ispuniti idealima kojima ostvarujemo život. Tako imamo pojam dobrote u kršćanstvu u obliku Krista. Humanost kao religija budućnosti ne isključuje vjerovanje u Boga. John S. Mill nastavio je tamo gdje je njegov otac James stao (logika i engleski empirizam).

Ch. Darwin (19. st.), bio je prirodnjak, naturalist, ne filozof. Tvorba novih bioloških vrsta i nasljedstvo. Premda je bio kršćanin izvorno, došao je do agnostika. Nastojao je izbjeći teološke kontroverze.

Thomas Huxley smješta sebe između ateizma i teizma kao agnostika, podržava D. Humea. Koristio i naziv materijalist. K. Pearson, matematičar, primijenjeni. – Metafizika je poezija s krabuljnim plesom, nešto skriva. Metafizičar je pjesnik. On teži za odjećom poezije jezikom razuma. Isto držao i Rudolf Carnap (19./20. st.), metafizičko filozofiranje je neka vrsta pjesničke fikcije .

Herbert Spencer (19./20. st.) – engleski profet jedne ere. Povezuje znanost i filozofiju – potvrđuje beskonačni Apsolut kao pozitivnu realnost o kojoj imamo nedefiniranu svijest. Mi ne možemo spoznati što Apsolut jest. Bilo bi više obično Spencera usmjeriti među pozitiviste rušeći doktrinu o Nespoznatljivom.

Spencer ne može biti ubrojen među metafizičare osim ako ih ne vidimo kao otvorene prirodi i realnosti; gledati ga kao ograničeni mentalitet engleske srednje klase.

Pokret idealista u V. Britaniji – druga polovica 19. st., na sveučilištima. Najveći idealist britanski Francis Bradley (19./20. st.), koji koncept Boga vodi iz Apsoluta; John McTaggart,

Josip Planinić

metafizičar, ateist, idealist s Cambridgea. Bradley i Bernard Bosanquet okrenuli idealizam od apsolutnog u osobni, personalni idealizam, i bili protiv favoriziranoga kršćanskog teizma. Metafizika Apsoluta nije bila odsutna. Raniji idealisti interpretirali Apsolut više-manje teistički.

Apsolutni idealizam, F. Bradleya – Može li Apsolut biti opisan kao Bog? Bradleyev odgovor: za mene Apsolut nije Bog. Ako mislimo da je Bog sva realnost bez specifikacije, Apsolut bi bio Bog. Ali Bradly misli na pojam Boga kao osobnog bića. Realnost nije osobna, ona je suprapersonalna. Neki bi teistički filozofi komentirali da oni predviđaju osobnost Boga u analognom smislu. Oni žele zaključiti da je Bog osoban, biće kome se čovjek može moliti i On može čuti molitvu. Bog nije personalan nego superpersona-lan. Bog nadilazi svijet, ali ne može biti izjednačen/identificiran s njim. Mi bismo mogli Apsolut nazvati „Bogom“, ali već je uobičajen naziv „Apsolut“. Radije onda uzeti da Apsolut nije „Bog“. U jednu ruku Bog je stvarna realnost, tu Bog mora biti beskonačan. U drugu ruku zamišlja se Boga različito od multipliciteta stvorenja, kao jedno biće ograničeno, konačno. Ako govorimo o religiji, mi mislimo na pojam realnosti. Ako vi identificirate Apsolut s Bogom, to nije Bog religije. Apsolutni Bog ne može opstati i religija s njim.

Kao i kod Bradleya, i kod Bosanqueta vidi se bliska veza logike i metafizike. Za obojicu je subjekt sud realnosti u cjelini. Logika je morfologija znanja – ona nam ne daje zadovoljstvo znanja. Filozofija nam ne može reći nove fakte i ne daje nova otkrića. Sve što nam može reći uglavnom mi već znamo; ako vi znate malo ili ništa, filozofija će vam reći malo ili ništa. I uz studij fizike, kemije i drugo, filozofija ne zaključuje niti dodaje

znanje. Ono što čini filozofija primjer je spoja između već poznatih fakata. – Konkretno, univerzalno Bosanquet kao i Hegel naziva „individualno“. Apsolut je sveukupnost/totality. To ne može biti u duhu. Premda Apsolut ne može biti razum/mind ili samo-refleksija, što je glavno obilježje razuma. Bosanquet nije pokazao da postoji Apsolut – on to pretpostavlja. Ideja o Apsolutu, totality, je motiv-sila i cilj našeg razmišljanja.

Okret prema personalnom idealizmu – P. Pattison, hegelijanizam slavi čovjeka, njegova filozofija sugerira da su Bog ili Apsolut identični s cijelim historijskim procesom, viđeno kao razvoj dijalektički samoznanja preko ljudskog razuma. Znanje filozofa o Bogu Božje je znanje samog sebe. Tako je pripremljen za lijevo krilo za Hegelovu transformaciju teologije u antropologiju. Mi priznajemo samosvijest u Bogu. Drugo, potvrđujemo neovisnost ljudske osobe. Pattison – ideja o Bogu koji je egzistirao prije stvaranja svijeta iz ničega, što je neodrživo u filozofiji – svemir ili Apsolut. Apsolut je subjekt vremenskog niza. Realni smisao u kojem Apsolut ili Bog nadilaze vrijeme.

Profesor filozofije s Cambridgea, McTaggart, po njemu Hegel je najdalje prodro u prirodu realnosti te je produžio za sebe studij hegelijanizma (Hegelova dijalektika, Hegelova kozmologija, Komentari na Hegelovu logiku); dao ne samo komentare Hegelove, bio je izvoran mislilac. Supstancu treba nazvati svemir. To je organsko jedinstvo u kojem sve egzistira, oboje supstanca i karakteristike povezane su zajedno u jedan sustav vanjskih određenja. Apsolut je sustav društvenih pojedinaca. Jesu li pojedinci besmrtni? McTaggart drži u jednu ruku da niječe realnost vremena; radije kaže – bez vremena nego

Josip Planinić

besmrtan. On kombinira doktrinu po kojoj postoji realnost s duhovnim pojedincima i s ateizmom. Prema apsolutnim idealistima, pojam Boga mora se transformirati u pojam Apsoluta. U personalnom idealizmu pojam Apsoluta treba re-transformirati u pojam Boga. Istina, McTaggart gleda na svoju ideju o zajednici duhovnih jedinki kao vlastitu interpretaciju Hegelova Apsoluta.

Idealizam u Americi – U početku su prvi filozofi u Americi bili klerici. Od 16. stoljeća. J. Edwards vidi svemir kako postoji u duhu. Prostor beskonačan i vječan zapravo je svojstvo Boga. Kao i Berkley, on odbacuje postojanje materijalne tvari, ali dopušta egzistenciju duhovne tvari/supstancije. Bog je realni uzrok. Tu je škotska filozofija proširena sveučilištima Amerike. Tako R. Emerson (19. st.), pisao je dva niza Eseja te Pjesme. – J. Royce (19./20. st.), završio studij na Sveučilištu Kalifornia, zatim je profesor na Harvardu. Objavio Religijski aspekt filozofije. Razmatrajući problem Boga, odbacuje tradicionalne dokaze Božje egzistencije i razvija argument za Apsolut, priznajući pogrešku. Apsolut je opisan kao misao. Sva realnost mora se predstaviti kao beskonačna misao. U Pojmu Boga dokazuje da ima apsolutno iskustvo s konstitutivnim elementima. Koristi naziv „Bog“ – to je Jedno ili ukupnost. Bog i Apsolut vidi kao samosvijest. Royceova ideja Boga kao Apsoluta i sveuključivo iskustvo usmjeruje pozornost na problem zla. Bog pati kad mi patimo. Ako je Bog ime za svemir i ako su patnja i zlo realni, mi to moramo staviti u Boga. Problem odnosa Boga i svijeta postaje akutan. On se bavio esencijom i egzistencijom. Ako tvrdimo da X jest ili postoji, mi tvrdimo da ima neki X, nešto što posjeduje neku prirodu. Royce

opisuje Boga kao apsolutnu misao. Bog je individua života s apsolutnim iskustvom.

Personalni idealizam – G. Hawison, Bog je predstavljen kao osobni ideal svakog duha, bez egzistencije. Bog djeluje tako da osvijetli um. P. Bowne naziva svoju filozofiju Personalizam, metafizika je jedina koja ne ide u samoapstrakciju. Personalizam je imun od komentara/objekcije koje mogu biti protiv metafizike. – Objektivni idealizam, kako se obično naziva, predstavljen od J. Creightona; razlikovao dvije vrste idealizma – mentalizam, antiteza materijalizmu te objektivni idealizam. – E. Hocking kaže, imam ideju Boga, dakle imam iskustvo Boga, inače učenik Roycea. Kao i za profesora, za njega je Bog osoban, personalan. Svijetu je potreban Bog, premda ga možemo zamisliti kao stvorenog. Priroda je fakat/djelo izraza božanske misli.

Pokret pragmatista – Charles Peirce (19./20. st., sin B. Peircea, matematičara, Harvard). Ponekad Peirce govori o metafizici na pozitivistički način; u članku o pragmatizmu tvrdi da će pragmat služiti da pokaže kako su skoro sve propozicije ontološke metafizike ili bez značenja, ništa, ili apsurd; pragmatizam je tako vrsta pro-pozitivizma; daje više definicija ili opisa metafizike dok se naziv metafizika i zlorabi. Metafizika se npr. sastoji od rezultata apsolutnog prihvaćanja logičkih principa, ne tek regulativno valjanih kao istinitih bića. Peirce govori o tri vrste osnovne kategorije ontološke i tri odgovarajuća metafizička oblika bića. Ako se pita vjeruje li Peirce u Boga, odgovor je potvrdan. Ali filozofiju i religiju ne miješati u pojmu Boga, odgovor je složeniji. Kad on govori o razmišljanju kao aktivnosti uma, to ga vodi izravno Bogu. Ne mogu si pomoći u

Josip Planinić

vjerovanju u Boga. Instinkt je jači od svih metafizičkih argumenata. Kontemplacija ga vodi na tri svemira: tych, agap i synechism. Sugerira, ako se pita pragmatičara što znači „Bog“ , on može odgovoriti kao u druženju s Aristotelovim radovima, što nas čini familijarnim s mišljenjem filozofa; tako studij fiziko-psihološkim svemirom daje nam poznavanje analogno smislu božanske pameti. Kaže sebi, postoji li zaista takvo biće kao Bog, pitanje je da li je fizikalna znanost više objektivna ili jednostavno neka fiktivna konstrukcija znanstvene pameti. – Bog je apsolutna ideja Hegelova.

Experimentalizam Johna Deweya (19./20. st.), bio profesor filozofije na Columbia Univ., psiholog; filozofija prirode nema mjesta za Boga, kako to zamišljaju i židovi, kršćani i muslimani; njegova filozofija nije metafizika, ako se pod tim ne misli na metaempirijsku realnost.

Realizam u Britaniji i Americi – revolt protiv idealizma, tu su George Moore i Bertrand Russell (19./20. st.); pionir pokreta bio Russell.

Samuel Alexander, Australija, došao u Oxford i bio pod utjecajem F. Bradleya, vratio se u realizam. Profesor filozofije na Manchester Univ. Postoji li Bog samo u budućnosti? Kao aktualno egzistirajuće biće Bog je svemir, cijeli prostorno-vremenski kontinuum. Bog je cijeli svijet koji posjeduje kvalitetu božanstva. Kao aktualno egzistirajući, Bog je beskonačan svijet prema božanstvu ili na putu božanstva. Alexander je bio Židov porijeklom i nije bezrazložno njegovo viđenje Boga neka dinamička verzija Spinozina panteizma prilagođena teoriji evolucije. Bog kao aktualni egzistirajući uvijek postaje božanski, ali to nikad ne dostiže. Idealni Bog u

embriju. U pokretu svijeta višoj razini egzistencije Bog mora biti identificiran s beskonačnim svemirom težeći prema kvaliteti Božanstva. Ima sličnosti između Alexandera i Hegela. Hegelov Apsolut je definiran kao Duh, dok ga je Alexander definirao kao Prostor-Vrijeme. U filozofiji prirode to je ono što religija postaje, tj. vrsta kozmičke emocije.

Alfred Whitehead (19./20. st.), najveći engleski filozof metafizike, poslije Bradleya – kasnije (od 1924.) živio u Americi; premašio Alexandera. Svemir je organski sustav, ujedinjen dinamički proces. Totalni svemir udružuje oboje, Boga i svijet. Kreativnost, a ne mišljenje, konačni je faktor.

G. Moore, Cambridge, principi etike, poveo filozofiju protiv idealizma. Bavio se epistemološkim pitanjima, kako mi poznamo ovo ili ono.

B. Russell – vrlo poznat šire, hrabar, kombinacija aristokrata, filozofa, esejista, utjecao na publiku, sa 18 godina išao na Cambridge. Prvo se bavio matematikom, onda filozofijom, divio se Bradleyu. Do kraja 19. st. držao da je metafizika bila sposobna procijeniti vjeru s obzirom na svemir. Pisao o logičkom atomizmu. Govori se o njegovu „obraćenju“ na neutralni monizam. Odbacio pragmatičnu teoriju istine. Protivi se konfuziji između istine i znanja.

Problem je patnja i zlo u svijetu; kako je onda Bog svemoćan i beskonačno dobar; Russell je agnostik. Ali ne vjeruje u tri realne evidencije za egzistenciju Boga. Premda nije mislio da ima neke evidencije za Božju egzistenciju, on je razjasnio pitanje vjere u Boga. On je napadao religijske emocije i ponašanje u životu. Ponekad govori drugačije. – Jedna od zadaća filozofije jest da sugerira jake hipoteze o svemiru, što

Josip Planinić

znanost ne može provjeriti. Ako su hipoteze provjerene, onda je to znanost, i nisu u filozofiji. Tako filozofija ne može biti više nego filozofija znanosti i opća teorija znanja, i onog što još nije riješeno u znanosti. Zbog zainteresiranosti Russell je otišao i preko znanosti filozofije. Dobio Nobelovu nagradu za književnost kao vrlo jasan pisac. Postao patron racionalizma i ne-religioznog humanizma. Teško je razlučiti je li empirist ili znanstveni humanist; svrstava se među najznačajnije Engleze 20. stoljeća.

John Newman (19. st.), biskup, nastojao pokazati da je kršćansko vjerovanje razložno. Govori o živoj vjeri u Boga. Ako je Pascal znanstveni apologet filozofije, onda je to i Newman, koji se bavio skolastikom u filozofiji; može se zaključiti o Božjoj egzistenciji, njegova se filozofija razlikuje od Pascalove. Nevjera i skepticizam u istom su brodu kao vjera, jer nevjera ide po pretpostavkama i predrasudama kao i vjera. Postoji predispozicija za vjeru u Boga kao predosjećaj božanske egzistencije. Glas savjesti manifestira prisutnost transcendencije Božje; on prihvaća egzistenciju Boga razumski. Prihvaćanje realnosti je i vjera; on je kršćanski apologet.

Auguste Comte (19. st.), bio katolik, rojalist, onda odustaje od katoličanstva, ide u republikance. Uvodi pozitivizam u filozofiju; koncept su teorije koje imaju svoj cilj, namjeru, znanje o zapaženim faktima, fenomeni opisani zakonima. Razmatrao teologiju u svojoj ranoj mladosti, dječaštvu, zatim metafiziku u mladosti te fiziku u zrelosti, odraslosti. Comte imao namjeru opisati metafizičko stanje uz transformaciju osobnih božanstava ili Boga u metafizičku apstrakciju, kao Toma Akvinski, ili biskup Berkeley. Prijelaz iz teologije u stanje

metafizike nastupa kao koncept nad-prirode i osobnog božanstva, uključujući i Prirodu, kao sila privlačna i odbojna. Pozitivno znanje je znanje o svijetu. Širenje ateizma u zrelosti je mišljenje, nije filozofski dokaz da nema Boga. Comte je najpoznatiji francuski pozitivist; tu je i sociolog Emile Durkheim.

Henri Bergson (19./20. st.), profesor na Ecole Normale, France. Nobelova nagrada za književnost. On koristi riječ „Bog“, gdje je Bog opisan kao kontinuirani odskok ili neprestani život , akcija, sloboda. Na drugom mjestu, Creative Evolution, pojam Boga uvodi jednostavno u kontekstu evolucijske teorije kao kozmički vitalni impuls. Po njemu, ako u suvremenom ratu obje strane iskazuju povjerenje da je Bog na njihovoj strani, mentalitet statične religije pokazuje samu sebe. Premda se obje strane pozivaju na istog Boga, tj. Boga čovječanstva, svaka Ga navodi kao nacionalno božanstvo. Kaže – Bog je ljubav i on je objekt ljubavi; to je sav doprinos mistike.

U 18. st. kršćanski su apologeti slijedili racionalistički pristup s Prosvjetiteljima. Argumenti ateista uvedeni su pomoću filozofijskih provjera Božje egzistencije i kao uzrok svijetu i kao odgovor za red u svijetu.

Maurice Blondel (19./20. st. , Francuska), kršćanski apologet. Filozofija je sluga teologiji. Kršćanska filozofija nije uopće filozofija nego teologija. – Za rješenje problema Blondel ide na filozofiju akcije, što može biti opis dinamizma subjekta. Bog je transcendentan, čovjek može potvrditi ili negirati realnost Boga. Blondelova je teorija razumljiva, ali egzistencija Boga nije mogla biti ispitana. Nije konačna dihotomija između Boga filozofije i religije.

Josip Planinić

Filozofija znanosti – Henri Poincare, matematičar, pod utjecajem Ernsta Macha, glavni predstavnik empiriokriticizma. – Pierre Duhem izlagao teorijsku fiziku, pisao povijest znanosti. Jasno odvojio fiziku od metafizike. Fizička teorija nije tumačenje, to je sistem matematičkih propozicija izveden iz malog broja principa koji vode predodžbi eksperimentalnih zakona. Fizikalna teorija ne tumači zakone koji povezuju fenomene. Slaganje s eksperimentom jedini je kriterij istine za fizikalnu teoriju koja ne tumači zakone. Duhem, kao i Poincare kaže – što mi znamo jesu samo relacije između senzibilnih fenomena. On nije pozitivist koji odbacuje metafiziku. Fizikalna teorija nema ništa s metafizičkom doktrinom ili religijskim dogmama, to nije apologetika. Npr. pokušaj stvaranja svijeta iz termodinamike krivi je put. Jasno razlikuje fiziku od metafizike. Znanost je razvijena autonomno. On nije antimetafizičar, i kaže: Vjerujem cijelom dušom u istinu koju je Bog objavio nama i kroz Crkvu.

Teilhard de Chardin (19./20. st.), paleontolog i antropolog, evolucija je hominizacija i divinizacija. Bog je utjelovljen u Kristu, koji ujedinjuje ljude u ljubavi – to je smjesa, mješavina znanosti, poezije i religijske vjere.

Gabriel Marcel (19./20. st.), katolički egzistencijalist, ponekad empirist; otac mu bio agnostik, majka židovka, odgajan na protestantizmu, zatim katolik, izdavao časopis metafizike. Bog je za Marcela apsolutni Thou. Različiti su pristupi Bogu, koji je apsolutno prisustvo. Teilhard i Marcel su kršćani, ali je vidljiva razlika među njima. Teilhard je fokusiran na evoluciju svemira, sve je proces, teološki usmjeren na Omega točku, i svi ljudi dostižu kozmičkoga Krista, sve će biti nadiđeno, vizija

svijeta je optimistična. Dok se kod Teilharda teško razlikuje svijet i Bog, za Marcela Bog je apsolutni Thou. Ne bi trebalo Marcela označiti kao pesimista, premda je skeptik. Teilhard kao da je uzimao nešto od Hegela i Marxa.

Jean-Paul Sarter (20. st.) – u knjizi Egzistencijalizam i humanizam govori o dvjema vrstama egzistencijalizma, kršćanskom i ateističkom; kao predstavnike kršćanskog egzistencijalizma navodi Karla Jaspersa (19./20. st.) i Marcela, a kao predstavnike ateističkog navodi Martina Heideggera (19./20.) i sebe. Osnovna želja čovjeka je biti Bog. Sarter ne vjeruje da postoji Bog, gdje je Bog beskonačno samosvjesno Biće. Prema Dostojevskom – ako Bog ne bi postojao, sve bi bilo dopušteno. Sarter kaže – čovjek je slobodan, što znači – o čovjeku ovisi što će učiniti. Bog može kazniti čovjeka za neposluh, ali ako je čovjek slobodan, o njemu ovisi prihvaća li božansku naredbu kao etičku normu. Tako se može reći, za čovjeka nema razlike postoji li Bog ili ne. Čak ako Bog postoji, čovjek može slijediti cilj koji je odabrao. Ako Bog ne postoji, ne mora to biti predviđeno nebeskim planom. Ako čovjek prihvaća etičke norme koje su nastale od Boga, to nalaže slobodan projekt da se čovjek boji Boga. Ako nema Boga koji je stvorio čovjeka sa svrhom, nema morala prema kojem je opravdan izbor. Ako nema Boga, nema mogućnosti opravdanja ljudskog čina.

William James (19./20. st.) – pragmatizam, radikalni empirizam – razum ne može nijekati vjeru, ali je ne može niti potvrditi. Probleme moramo sami istražiti. Bog ima moralna obilježja (svetost, pravednost, ljubav); refleksija i iskustvo pripadaju jedno drugom; bez religioznog iskustva refleksija je

Josip Planinić

prazna, refleksija živi od iskustva; bez religijske refleksije religiozno iskustvo je slijepo.

Prirodna teologija ili kako pronaći Boga u prirodi. Ako je Bog stvorio svijet, morali bismo očekivati da u njemu postoje neke naznake koje na to upućuju. Naučiti u prirodi nešto o Bogu obično se naziva prirodna teologija, što je staro koliko starozavjetna Mudrost. Zatim Anselmovo najviše biće. Mnogi misle (ne svi) da je Kant tu otkrio pogrešku koja poništava zaključak. Ostaje otvorenim postoji li ili ne Anselmovo najviše biće. Akvinac je osporio valjanost ontološkog dokaza za postojanje Boga; njegova prirodna teologija izražena je u pet putova. Peti put poznaje božanskoga konstruktora. Taj je argument doživio procvat s kraja 18. st.; Hume i Kant naglašavali su da je svijet dvoznačan te sadrži ono savršeno i nesavršeno; njima se dokaz (sat pretpostavlja urara) činio antropomorfnim; to bi mogao biti moćni, ali ne nužno beskonačni konstruktor (ili više konstruktora). Filozofska kritika nije bila ta koja je dala smrtni udarac, nego je to bilo Darwinovo djelo O postanku vrsta. Darwin je dao tumačenje bez izravne intervencije Božje. Prirodna selekcija sama prilagođuje evoluciju. – Povratak prirodne teologije – većina teologa 20. st. kritična je prema prirodnoj teologiji. Naše se razumijevanje fizikalnog svijeta mijenja i razvija; suzdržanost je, prema K. Barthu, da je prirodna teologija opasna zadaća. Danas je povratak prirodnoj teologiji, koja se revidira; ona raspravlja više o spoznajama nego o dokazima. Ne tvrdi da se egzistencija Boga može dokazati načinom prisilne logike (kao što se ne može dokazati nepostojanje Boga); teizam nudi razboritije tumačenje svijeta nego što čini ateizam. Oni koji ne vjeruju nisu glupani,

ali oni mogu manje objasniti nego što to mogu vjernici. Prirodna se teologija ne smatra alternativom znanstvenim istraživanjima na području prirodnih znanosti; ona dopunjuje prirodne znanosti izlaskom iz granica tih znanosti; ovdje se ne traži utočište nekom zamjenskom bogu, nego Bogu čija se istinska volja izražava u prirodnim zakonima, koje je prirodna znanost otkrila, ali nije mogla objasniti

Po Teilhardu de Chardinu:Blagoslovljena budi trpka materijo, neplodno tlo, čvrsta

stijeno, ti koja samo uzmičeš pred silom i prisiljavaš nas da radimo ako želimo jesti. Blagoslovljena budi ti, materijo puna opasnosti, silno more, strast koja se ne da ukrotiti, ti koja ćeš nas progutati, ako te ne vežemo lancima. – Blagoslovljena budi ti, moćna materijo, neodoljiva evolucijo, uvijek iznova rođena stvarnosti, ti koja u svakom trenutku kidaš naše okvire, prisiljavaš nas ići sve dalje za istinom. – Blagoslovljena budi ti univerzalna materijo, beskrajno trajanje, eter kojem se ne vidi kraja – trostruki ponor zvijezda, atoma i generacija – ti koja nam preplavljujući i raspuštajući naša uska mjerila otkrivaš dimenzije Boga.

Joseph Tim:

U početku bijaše Aristotel; i objekti u mirovanju težili su i dalje mirovati,a objekti u pokretu težili su smirivanju,i tako su ubrzo svi objekti mirovali;i vidje Bog da je to dosadno.

Onda Bog stvori Newtona;

Josip Planinić

i objekti što mirovahu težili su i dalje mirovati,a objekti u pokretu težili su ostati u pokretu, i tako se energija sačuvala i gibanje održalo,i materija ostade kakva jest;i vidje Bog da je to konzervativno.

Tada Bog stvori Einsteina;i sve bijaše relativno,a brzi objekti postadoše kratki,i ravni se savinuše,i svemir obuze tromost;i vidje Bog da je to općenito relativno,a ponešto i posebno relativno.

Onda Bog stvori Bohra;i pojavi se Princip,i Princip bijaše kvant, i svi objekti bijahu kvantificirani,no neki ipak ostadoše relativnima;i vidje Bog da to zbunjuje.

Bog tada poželi stvoriti Furgesonu;a Furgesona bi sve objedinilai stvorila jednu novu teoriju,i sve bi po njoj postalo jedno;no to bijaše sedmi dan,i Bog se odmarao,a objekti što mirovahuželjeli su i dalje mirovati.

Zaključne misli

Metafizički pristup svijetu u zapadnoj filozofiji može se prikazati kao traženje odgovora na pitanje – koja je narav svijeta, realiteta, i zašto on ima tu narav? Ili, zašto je uopće nešto, a ne ništa? Na ta se pitanja uobičajeno odgovara upućivanjem na Boga kao stvoritelja svijeta. Kad se pita ljude koji vjeruju u Boga, zašto oni tako vjeruju, obično se odgovara – pa nešto je moralo pokrenuti sve to, ili – svijet nije mogao nastati iz ničega! Dakle, postojanje svemira traži neku uzročnost, razlog, objašnjenje – i to je Bog, koji onda treba postojati na račun svemira. Takvo zaključivanje o Božjoj opstojnosti obično se naziva kozmološkim argumentom.

Većina filozofa misli da treba dokazati da Bog postoji, jer to nije očigledno, i misli da se može dokazati. Dvije su vrste dokaza, a priori i a posteriori; dokaz u matematici je logički, drugi je dokaz psihološki. Glavni a priori dokaz je ontološki dokaz; po Anselmu, polazi se od pojma Boga, Biće od kojeg se ne može zamisliti ništa veće, pa iz protuslovlja slijedi, Bog mora postojati. Za a posteriori dokaze jedni polaze od unutarnjega ljudskog iskustva, a drugi od svijeta kao cjeline; među prvima se polazi od nepromjenjive vječne istine odnosno moralne obveze u sebi. Dokazi od morala nazivaju se deontološki (deon-dužnost), zakon moralni traži da zlo bude kažnjeno, dobro nagrađeno. Druga verzija kaže da svaki zakon traži i zakonodavca, Boga, koji je apsolutni Zakonodavac; klasični pak dokaz za Božju egzistenciju uzima se pet putova Tome Akvinskog.

Josip Planinić

Teisti su filozofi idealisti koji prihvaćaju da je krajnja stvarnost um; fizički svijet ima svoju stvarnost koja proizlazi od Božjega krajnjeg uma, ali različitog od njega. Većina filozofa zdravog razuma prihvaća, pretpostavlja da je vjerovanje u Boga slučajno zdravorazumsko vjerovanje. Većini filozofa materijalizma izgleda jalovo. Nismo sigurni što je materija. U svijetu moderne filozofije postoje idealisti, teisti, fenomenalisti, zdravorazumski pragmatičari, znanstveni realisti, skeptici i materijalisti. Tvore li materiju kvarkovi ili je ona tamna energija ili pak rezultat kvantnih fluktuacija u vakuumu? Prema hipotezi o Bogu poželjno je da svemir matematički postoji i konačna svjesna bića. Ima puno hipoteza koje nisu znanstvene, npr. povijesne.

Prema F. Hoyleu, astronomu, vjerojatnost da život nastane slučajno na zemlji nije veća od slučajnosti da bi uragan, koji puše po odlagalištu starog željeza, sastavio Boeinga 747. – Hipoteza o Bogu postulira da postoji Bog koji zna sva moguća stanja. Načelo stvaranja radi dobrote, to je načelo djelovanja B. Ockhamove britve – ne umnožavati entitete nepotrebno; Bog je jednostavan i jedini je uzrok svemu osim sebi, jer ne može biti uzrok sebi. Bog je jedan entitet, jesu li potrebne čestice i zakoni. Hipoteza o Bogu ne samo da je jednako vjerojatna kao materijalistička hipoteza, ona je ekonomičnija i elegantnija stoga je obuhvatnija – objašnjava svrhu svemira kao i postojanje fizičkih entiteta, što ne može materijalna hipoteza.

Objašnjenje Boga – tko je načinio Boga, ne može se odgovoriti, i to ne vodi nikamo. M. Rees, kraljevski astronom, prihvaća da je Bog moguće konačno objašnjenje za svemir. Multisvemir izgleda kao znanstvena hipoteza, dok hipoteza o

Bogu ne izgleda tako. Ako ne razumijete kako nešto funkcionira, recite – to je načinio Bog. – Teorije svemira (Bog i multisvemir), jesu rivali, ali oni mogu koegzistirati, zapravo hipoteza multisvemir ima brojne poteškoće bez Boga, a Bog to rješava. Kozmološki multisvemir nije alternativa Bogu. Ako Bog postoji, onda postoji uvijek i posvuda. Ekstremni multisvemir je jalov, nevjerojatno da bi svaki mogući svemir postojao. Hipoteza o Bogu izbjegava sve neprihvatljive pretpostavke; prema hipotezi o Bogu nijedan svemir nema vjerojatnost da će postojati sve dok Bog ne izabere da ga stvori. Hipoteza o Bogu je i ekonomičnija i obuhvatnija od hipoteze o ekstremnom svemiru, razumno je nju preferirati. Bog je um u kojem postoje svi mogući svemiri i stanja bitka. Hipoteza o Bogu čini razumljivijom ideju o skupu mogućih svemira. Postoji valjan razlog zašto Bog i svemir postoje – zato što je dobro da postoje. Bog je složeniji od svemira, i Bog nije nevjerojatan budući da je Bog ili nemoguć ili nužan, ali ne u sredini. Bog je nužan i kontingentan. Ako ima konačno racionalno objašnjenje za svemir, onda je Bog najbolji kandidat; hipoteza o Bogu duboko je racionalna, suvisla i prihvatljiva.

Za Hegela Apsolut je Duh ili samomisleća Misao. Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost; to je neki proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe.

Pet putova Akvinca kako se može dokazati da ima Boga, najpoznatiji dokaz. – Kant preuzeo od Humea drugi glavni argument – „Uvijek možemo zamisliti Boga kao nepostojećega, stoga Bog ne može biti nužan – „ Činjenica da možemo zamisliti Boga kao nepostojećeg, ne pokazuje da bi Bog mogao ne postojati, ono što si ljudska bića mogu zamisliti nije pouzdan

Josip Planinić

vodič. Bog ne može počiniti zla radi zla. Aristotel govori o Bogu kao vrhovnom biću vrhovnog savršenstva, čiji „život je najbolji koji možemo uživati“. Bog je racionalan i vrhunski dobar, tako od Boga ne može doći nikakva neracionalna i nemoralna sugestija. Bog je objavio duhovnu istinu preko proroka, čije umove Bog blisko sjedinjuje s božanskim umom. Objava je vrlo vjerojatno posljedica postojanja vrhunski dobrog Boga. Života ima i nakon ove smrti te će biti suda i opraštanja, to je glavni dokaz za Boga, Kantu. Zašto gotovo sigurno ima Boga i zašto nam Bog nije progovorio razvidno u kvantnoj fizici? Postoji istina u fizikalnom svijetu, a koju je teško ustanoviti. Molitva i kontemplacija pomaže da budemo svjesni duhovne prisutnosti Božje. Tako jaka vjera kaže, kako je teško razumjeti da netko ne želi vjeru. Stvarnost je lijepa i dobra koju teisti nazivaju – Bog.

LiteraturaAbbagnano, N., Storia della filosofia, UTET, Torino, 1979.Aristotel, Metafizika, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1985.Augustin, A., Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973.Bošnjak, B., Povijest filozofije, Matica hrvatska, Zagreb, 1993.Copleston, F., A History of Philosophy, Doubleday, New York, 1994.Crane, T., Farkas, K., Metaphysics, Oxford University Press, Oxford, 2006. Crvenka, M., Prirodne znanosti i religija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.Davies, B., Philosophy of Religion, Oxford University Press, Oxford, 2000. Flashar, H., Die Philosophie der Antike, Band 3, Schwabe Verlag,Basel,2004.Hegel, G., Vorlesungen ueber die Geschichte der Philosophie, SUHRKAMP, Frankfurt, 1971.Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.Kant, I., Kritika čistog uma, Matica Hrvatska, Zagreb, 1984.MacInture, A., God, Philosophy, Universities, Contnuum, London, 2009. Planinić, J., Kaos i kozmos, Algoritam, Zagreb, 2001.Planinić, J., Kozmologija, Sveučilište u Osijeku, 2007.Planinić, J., Metafizičke teme, Sveučilište u Osijeku, 2012. Planinić, J., Što je metafizika, Sveučilište u Osijeku, 2010. Ward, K., Zašto gotovo sigurno ima Boga, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.Zelić, I., Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split, 2007. Zovko, J., Klasici metafizike, Hegelovo društvo, Zadar, 2008.

Josip Planinić

Bilješka o autoru

Rođen u Sarajevu (17.12.1941.), školu pohađao u Travniku, maturirao na gimnaziji; na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao na studiju atomske fizike ; na Institutu Ruđer Bošković izradio magistarski i doktorski rad.

Uposlen kao asistent, zatim docent fizike na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; od 1985. godine uposlen na Sveučilištu u Osijeku; kao redoviti profesor fizike i profesor emeritus umirovljen 2012. godine.

Za potrebe sveučilišnih studija objavio sedam udžbenika (Zbirka zadatak iz statistike, Osnove fizike 1, Osnove fizike 3, Kaos i kozmos, Kozmologija, Što je metafizika, Metafizičke teme). Kao gost znanstvenik proveo po godinu dana na istraživanjima u Njemačkoj, Kanadi i Italiji. Autor i suautor je preko stotinu znanstvenih radova.

U vrijeme i poslije Domovinskog rata obavljao dužnost dekana na Pedagoškom fakultetu te dužnost rektora Sveučilišta u Osijeku, kao i Predsjednika rektorskog zbora RH.

Objavio pet knjiga poezije (Na izvorima ljepote, Čežnja za bjelinom, Zaljubljenički jezik, Četiri godišnja doba, Pismo Andrijani i druge pjesme). Otac je četvero odrasle djece (Mirko, Krešimir, Jasna, Marija).

Josip Planinić

KAZALO IMENA

Akvinski, 87Alexander, 78Anselmo, 87Aristotel, 13, 26, 38, 90Augustin, 30Bergson, 81Berkley, 54, 76Blondel, 81Boetije, 13, 30Bosanquet, 74Bošković, 16, 55Bowne, 77Bradley, 20, 73Chardin, 21, 82Clarke, 53Comte, 80Creighton, 77Darwin, 73Descartes, 15, 42Dewey, 78Dostojevski, 83Duhem, 82Durkheim, 81Edwards, 76Emerson, 76Feuerbach, 19, 71Fichte, 17, 61Fileb, 24Galileo, 61Gaunilo, 34Gorgija, 23Hawison, 77Hegel, 18, 19, 64, 68, 89Heidegger, 83

Heraklit, 13, 23Hipija, 23Hocking, 77Hoyle, 10, 88Hume, 54, 89Huxley, 73James, 21, 83Jaspers, 83Kant, 17, 56, 89Kierkegaard, 71Leibniz, 16, 38, 48Locke, 52, 54Mach, 82Marcel, 21, 82, 83Marx, 19, 71McTaggart, 73, 75Mill, 20, 72Montesquieu, 55Moore, 78, 79Newman, 80Newton, 16, 52Nietzsche, 20, 71Ockham, 41Pascal, 15, 43Pattison, 75Peirce, 77Platon, 13, 24Plotin, 13, 29Poincare, 82Protagora, 13, 23Rees, 88Royce, 76Russell, 20, 78, 79Sarter, 21, 83

Josip Planinić

Schelling, 18, 62Skot, 31, 39Sokrat, 23Spencer, 20, 73Spinoza, 16, 47Suarez, 41Sv. Anselmo, 14, 33

Sv. Augustin, 14Sv. Toma Akvinski, 14, 35Tales, 13, 23Teilhard, 82Voltaire, 55Whitehead, 20, 79

dr - UNIOSfizika.unios.hr/~branko/2/Planinic_FILOZ_PRIST_B_za... · Web viewdr. sc. Josip Planinić...

Documents

Predavanje 1planinic/nast/spa/spa1.pdfUvodno predavanje •Znači želite se baviti računalima u životu? •Idemo natrag u osnovnu školu: Množenje dva broja Mirko Planinić PMF

IZRADA INTERAKTIVNE ANIMACIJE U JAVI ZA SIMULIRANJE ...planinic/diplomski/mdjuric.pdf · grafikom u Pythonu, pa ne mogu prosuditi, ali grafika u Javi mi se učinila dosta jednostavnom

PROGRAM - · PDF fileanita planiniĆ ‘’kbc zagreb ... guberac, viŠnja ivanČan, ivan malČiĆ ‘’kbc zagreb

Diplomski rad IZRADA INTERAKTIVNE ANIMACIJE …planinic/diplomski/goran_jambresic.pdfZahaljujemv se svom mentoru, prof. dr. sc. Mirku Planini¢u, ²to mi je omogu¢io i pomogao da

Relativistic quantum mechanics - UNIOSfizika.unios.hr/.../qm2/Lecture_11_Relativistic_quantum_mechanics.pdf · Relativistic quantum mechanics Quantum mechanics 2 - Lecture 11 Igor

EUROHERC OSIGURANJE d.d. Godišnje izvješ će za godinu koja ... · ČLANOVI: Zlatko Lerota, Hrvoje Planinić, Radoslav Pavlović, Niko Krivić, Miroslav Grbavac, Radoslav Lavrić

Coulombov zakon - UNIOSfizika.unios.hr/~mvarga/wp-content/uploads/2010/07/f2... · 2010-07-12 · 22. Prsten radijusa a jednoliko je nabijen ukupnim pozitivnim nabojem Q. Nadite jakost

ŽUPNI LIST - KatedralaAndrija Planinić 50, Ferdo Slišković 50, Želj-ko Šurkalović 100, Igor Planinić 100, Ob. Vričić-Drašković 50, Evica Pandža 50, Anđa Knezović 60,

Elektri čni potencijal - UNIOSfizika.unios.hr/~dstanic/Osnove_fizike_2/03... · Elektri čni potencijal Elektrostatska potencijalna energija Energija potje če od rada koji čestica

Mirko Planinić 1 STAR The quest for the quark-gluon plasma with at RHIC STAR Mirko Planinić University of Zagreb NuPECC meeting at IRB, June 13-14, 2008

Datum ispisa: 04.06.2014. - gimnazija- · PDF file5080 FON-FON 1 : udžbenik ... 5513 OPĆA KEMIJA 1 : zbirka zadataka za kemiju u prvom razredu gimnazije Ilda Planinić zbirka zadataka

04 - Dielektrici - UNIOSfizika.unios.hr/~dstanic/Osnove_fizike_2/04-Dielektrici.pdf · Promatramo dielektrik u kondenzatoru. σ δpol = =Q S N e/ Ako je polje unutar kondenzatora

OPTI ČKE ILUZIJE - UNIOSfizika.unios.hr/~ilukacevic/dokumenti/materijali_za_studente/afs/3_Opticke_iluzije.pdfOGLEDALCE Što vidite na slici ? Mogu će su dvije vizije . Na slici

10. STATIKA FLUIDA - UNIOSfizika.unios.hr/~dstanic/Osnove_fizike_1/10 - Statika fluida.pdf · Uzgon je sila koja djeluje okomito prema gore i po iznosu je jednak težini istisnutog

Nastanak kvantne teorije - UNIOSfizika.unios.hr/~ilukacevic/dokumenti/materijali_za_studente/qm1/... · Sommerfeld (1919) - \kvantni broj" Igor Luka cevi c Nastanak kvantne teorije

Svjetlost, svjetlost, svjetlostsvuda okonas - UNIOSfizika.unios.hr/~ilukacevic/dokumenti/materijali_za_studente/afs/2... · Svjetlost, svjetlost, svjetlostsvuda okonas (pardon, elektromagnetsko

Osnove fizike 2 Predavanje - phy.pmf.unizg.hrplaninic/nastava/OF2/predavanja/Predavanje-22-final.pdf · Osnove fizike 2 Predavanje Mirko Planini ć PMF Osnove fizike 2. Mirko Planinić

Ubrzivači i detektori u fizici elementarnih česticametodika.phy.hr/~planinic/tmp/FEC15-web.pdf · Fizika elementarnih čestica ... Najvažniji zadaci detektora – Mjerenje položaja:

PETAR PLANINIĆ/ [Arhitektonsko-urbanistički studio-završni rad] · 2020. 7. 19. · /PRESJEK/ [Arhitektonsko-urbanisticki studio-zavrsni rad] Student: Petar Planinić M 1:2000151020S

04 - Rad i energija - UNIOSfizika.unios.hr/~dstanic/Osnove_fizike_1/04.Rad_i_energija.pdf · Primjer: Rad pri podizanju tijela : rad podizanja = mgh rad sile teže = -mgh rad sile