View
32
Download
1
Category
Preview:
DESCRIPTION
+
Citation preview
Doc. dr. sc. Milijan Sesar
PRAVNI FAKULTET – SPLIT
Katedra građanskog procesnog prava
PRAKTIKUM ARBITRAŽNOG PRAVA
DIO I. – UVODNI POJMOVI
1. Šta je arbitraža?
Arbitraža je tijelo nedržavnog karaktera sastavljeno od (jedne ili više) osoba o čijem su se
izboru stranke sporazumjele, komu stranke sporazumno i dragovoljno povjeravaju donošenje
meritorne odluke u sporu, a Zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom
presudom.1
Kada govorimo o definiciji arbitraže prema stranim autorima, onda su uočljivi elementi iz
naprijed navedene definicije, ali se u tim definicijama posebno inzistira na terminu „privatni
sud“ koji se odnosi na narav arbitražnog suda.2
1 Lojze Ude: „Civilni pravni postopek“, Ljubljana, 1988., str. 301., Milijan Sesar: „Arbitražni postupak“ (doktorska disertacija), Pravni fakultet Ljubljana, 1991, str. 7., Željko Borić: „O arbitraži, arbitrabilnost, ugovor o arbitraži, stranke, arbitražni sud i postupak“, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 94.S. Triva, Mihajlo Dika: „Građansko parnično procesno pravo“, Zagreb, 2004., str. 851.S. Triva: „Izbrani sud ili arbitraža“, Zagreb, 1985., str. 3.2 Tako u njemačkom pravu G. Henn, „Schiedsverfahrensrecht“, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986, str. 1., A. Baumbach-K. H. Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München und Berlin 1960, str. 49, K. H. Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München 1979, str. 1, P. Schlosser, „Das Reicht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“, Tübingen, 1975, str. 7, u austrijskom pravu: H. Fasching, „Schiedsgericht und Schiedsverfahren im östereichischen und im internationalen Recht“, Mainz-Wien, 1973, str. 1-2, u švicarskom pravu: M. Glldener, „Schveizerisches Zivilprozessrecht“, Zürich, 1979, str. 594-595, T. Rüede-R. Hadenfeldt, „Schwizerisches Schiedsgerichtsrecht“, Zürich, 1980, str. 3., H.U. Walder-Bohner, „Zivilprozessrecht“, Zürich,
Moje je mišljenje da se termin „privatni sud“ može rabiti uvjetno, jer taj sud proizvodi
pravne učinke koji imaju iste posljedice kao što je to i državni sud.
Kada se govori o povijesnom arbitražnom sudovanju, poznato je da se arbitražno
rješavanje sporova koristilo u povijesti i prije nego što su nastali pisani zakoni ili što su
ustanovljeni formalni sudovi. Jedan od razloga je i taj što arbitraža jamči tajnost postupka i
prilagodljivost arbitražnog postupka pravilima koja određuju stranke.3
2. Vrste arbitraže
a) po načinu organiziranja:
- institucionalne
- ad hoc
Institucionalne arbitraže su oni arbitražni sudovi koje u okviru već postojeće organizacije
koja ih je utemeljila rješavaju sporove među strankama.4 Te arbitraže imaju svoje organe, kao
što je u pravilu lista arbitara, tajništvo, tajnik arbitraže, administrativni aparat. Posebice je
bitno istaknuti da se pri tim arbitražama formira i nastaje određena arbitražna praksa i to od
odluka koje je donio taj sud, tako da buduće stranke u arbitražnom postupku mogu na neki
način već biti upoznate s praksom toga suda u odnosu na spor koji se rješava pred arbitražom.
Ad hoc arbitraže su oni arbitražni sudovi koji ih neki autori nazivaju prigodnima.5
Potrebno je napomenuti da takvi arbitražni sudovi prestaju funkcionirati onog momenta kada
odluče o sporu koji je pred njih iznešen. Kako bi se ipak i pred tim arbitražnim sudovima, na
neki način, unificirala pravila po kojima se vode ti arbitražni postupci, Generalna skupština
UN na 31. redovitom zasjedanju, 15. prosinca 1986. godine, donijela je rezoluciju o
arbitražnim pravilima pod nazivom Arbitražna pravila Komisije Ujedinjenih Naroda za
međunarodno trgovačko pravo – A. P. UNCITRAL. Istom rezolucijom je preporučila
1983, str. 501.3 Stojan Cigoj: „Značilnosti in viri mednarodne trgovinske arbitraže“, u: „Združeno delo“, Ljubljana, 1987, broj 1, str. 21.4 A. Goldštajn-S. Triva, „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1987, str. 13, D. Babić: „Arbitraža u inozemstvu u sporovima bez međunarodnog obilježja“, Pravo i porezi“, 11/2006, str. 51, L. Ude, o.c. str. 301.Triva-Dika, o. c., str. 857, K. Sajko: „Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s međunarodnim obilježjem“, Privreda i pravo“, 3-4/1994, Zagreb, str. 335, Milijan Sesar: „Verfahrensordnung des ständigen Schiedsgerichts bei der kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem Bezug (Zagreber Vorschrirten), Recht in a 67-72 Ost und West, Zeitschrirt für Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2, 15, Februar, 41 Jahrgang, Freie Universität, Berlin.5 H. Fasching, o. c. str. 4, K. H. Schwab, o.c. str. 5, M. Sesar: „Pravilnik o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka pravila“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str. 175-178.
2
upotrebu tih arbitražnih pravila te naredila Generalnom tajniku da se založi za što šire
prihvaćanje ovih pravila.
b) po vrsti sporova:
- opće
Opće arbitraže rješavaju sve vrste sporova. Kako se općim arbitražama nema potrebe
navoditi njihove karakteristike, dovoljno je samo kazati da se pred tim arbitražnim sudovima
mogu voditi sve vrste sporova bez obzira na specifičnost i predmete spora.6
- specijalizirane
Specijalizirane arbitraže rješavaju sporove iz određenog trgovačkog područja. One su
razvijene u pojedinim trgovačkim strukama, najčešće su organizirane kao institucionalne
arbitraže pri različitim trgovačkim udruženjima.7 Prednost je specijaliziranih arbitraža što u
njima sudjeluju kao suci specijalisti za određene sporove. Neke od specijaliziranih arbitraža se
npr. bave sporovima iz prometa žitaricama, prehrambenim artiklima, montažu, gradnju i
završne radove kuća, npr. njemačko udruženje za proizvodnju i preradu jaja, njemačko
udruženje za trgovinu na veliko uljem, mašću i proizvodima od ulja, trgovačko udruženje za
promet vlaknima i vlasima, arbitražni sud pri gospodarskoj komori Hamburg, udruženje za
klima uređaje, grijanje i sanitarije, udruženje u trgovini kavom, udruženje hamburških
uvoznika kave, agenti i menadžeri, udruženje za trgovinu kaučukom, udruženje u prometu
neprerađenog kakaoa, udruženje za uvoznika na veliko smola i proizvoda od laka, njemačko
udruženje za promet drva za gradnju kuća, itd. Sve prije navedene djelatnosti rješavaju
sporove u prvom redu pred specijaliziranim arbitražama za tu djelatnost.
Kao što sam istaknuo, prednost im je u izričitoj specijalizaciji u svakom pogledu u odnosu
na druge arbitražne sudove.
c) po tomu čije sporove rješavaju dijele se na:
- međunarodne
Međunarodne arbitraže su oni međunarodni sporovi pred kojima u postupku sudjeluju
stranke koje imaju sjedište u različitim državama u momentu zaključivanja ugovora o
arbitražnom sudovanju. Dakle, elemenat sjedišta stranaka s određenim varijacijama, jer to
može biti i mjesto u kojem treba biti izvršen neki od bitnih poslova iz arbitražnog ugovora, ili
ako su se stranke izričito sporazumjele da se predmet arbitražnog ugovora odnosi na više
6 A. Goldštajn, „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1976, str. 9Stojan Cigoj, „Mednarodna arbitražna razmerja“, Ljubljana, 1974, str. 41. i 52.7 A. Goldštajn, o.c., str. 9.
3
zemalja, to su sve elementi na temelju kojih se određuje je li određeni arbitražni postupak s
međunarodnim elementom.8
Potrebito je istaknuti da se u međunarodnim arbitražama ne radi o organizacijskom
pristupu, nego samo o funkcionalnom pristupu.9
Kako bi koliko-toliko unificirala pravila po kojima se vodi, u prvom redu pred
institucionalnom međunarodnom arbitražom arbitražni postupak, Komisija UN međunarodno
trgovačko pravo dana 21. lipnja 1985. je donijela model Model-Zakon UNCITRAL o
Međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (MZ UNCITRAL).
- nacionalne
Nacionalne arbitraže su one arbitraže koje vode arbitražne postupke između stranaka koje
pripadaju istoj državi, odnosno imaju sjedište u državi u kojoj se vodi arbitraža. U pravilu se
osnivaju pred nadležnim gospodarskim komorama pojedine države, imaju domaće arbitražne
suce, primjenjuje se domaće materijalno i procesno pravo.
3. Osnovne karakteristike arbitraže
- arbitre biraju same stranke
Dakle, jedna od najvažnijih karakteristika arbitraže je da same stranke biraju arbitre, ili
direktno, ili na način da imenuju ovlaštenika za imenovanje arbitara, što znači da u svakom
slučaju imaju važan i odlučujući utjecaj na to tko su arbitražni suci. To su sigurno osobe od
njihovog povjerenja, i osobe izrazito specijalizirane za predmet spora koji je nastao. Oni
arbitražni sudovi koji imaju liste arbitara tu listu imaju u pravilu samo kao sugestiju izbora, ali
uz napomenu da to nije obveza imenovati suca sa te liste.
- primjenjuje se materijalno pravo koje one odrede
Arbitražne stranke mogu odrediti i određuju koje će se materijalno pravo primijeniti u
njihovom sporu, jer je i to jedan od razloga upućivanja na arbitražu a ne na državni sud.
- primjenjuje se procesno pravo koje stranke odrede
Izuzetno je važno istaknuti da stranke mogu odlučivati i o tomu koje će se procesno pravo
upotrijebiti u arbitražnom postupku. To znači da su i tome autonomne, jer je i postupak jedan
od razloga za odlučivanje stranaka za arbitražu. To npr. mogu biti određeni pravilnici koji su
8 Pobliže o načinu utvrđivanja kada je arbitraža međunarodna vidi u članku 1/3 MZ UNCITRAL. Prema određenim mišljenjima, način na koji MZ UNCITRAL određuje međunarodnost arbitraža je dosta širok. Tako A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 498-499, D. Babić: „Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu“, u: Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 56 (1) 49-84/2006, str. 49-83, K. Sajko: „Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog arbitražnog prava“, Pravo i porezi, 4/2004, str. 31-39.9 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 499.
4
važeći u postupcima pred određenim arbitražama i to u prvom redu pred institucionalnim
arbitražama ili, npr., odgovarajući zakonski propisi građanskog procesnog prava u određenim
državama, ili za institucionalne arbitraže, a posebice za ad hoc arbitraže koje, kao što je
poznato, nemaju svoje organe pa tako niti svoje pravilnike. Potrebito je istaknuti da se
pojedini instituti iz određenih zakona procesnog prava također mogu koristiti u arbitražnom
postupku.
- postupak je jednostupanjski
Jedna od važnih karakteristika arbitraže je da je u pravilu postupak jednostupanjski i da su
izuzeci izuzetaka kada se u arbitražnom postupku predviđa dvostupanjsko sudovanje. Stranke
se i odlučuju za arbitražu da bi što prije okončali spor između njih, u pravilu prihvaćajući
prvostupanjsku arbitražnu odluku izjednačujući je s pravomoćnom sudskom presudom.
- nejavnost suđenja
Jedan od važnih, ili najvažnijih razloga za odlučivanje stranaka da im se riješi arbitražom
njihov spor je i taj što u arbitražnom postupku nema javnosti. Naime, polazi se od
pretpostavke kako bi javnost u arbitražnom postupku mogla ugroziti poslovni i svaki drugi
ugled stranaka koje se spore u arbitražnom postupku.
Čak samo objavljivanje odluka arbitražnog suda, u prvom redu kada se radi o
institucionalnim arbitražama, može biti realizirano uz izričiti pristanak stranaka i uz
dopuštenje predsjednika toga arbitražnog suda.
- suđenje se odvija izvan državnog ili drugog aparata
U arbitražnom postupku nema sudjelovanja, ili je to svedeno na najmanju moguću mjeru,
uplitanja državnih organa i državnog suda. I to je jedan od razloga odlučivanja stranaka za
arbitražno sudovanje. Naime, stranke su upravo željele izbjeći intervenciju državnih organa ili
državnog suda odlučujući se za arbitražu. Postoje određene mogućnosti uplitanja suda u
arbitražni postupak koje su minimalne, a očituju se na primjeru zamolnicama, preslušavanju
svjedoka, pobijanja arbitražne odluke, vrlo rijetko imenovanje suca državnog suda za arbitra,
itd.
- među stranka postoji odnos kooperacije
Nema arbitraže ako se o tomu nisu sporazumjele obje stranke u sporu. Taj sporazum mora
biti pisan. Jedna od poznatih rečenica za arbitražu je ta po kojoj se stranke upuštajući se u
arbitražu otprilike slažu s onom rečenicom da se odlučuju za arbitražu kad su sigurne „da
svaka stranka neće sve izgubiti, ali niti sve dobiti“.
5
Odlučuju se za arbitražu stoga što su sigurne da će u rješavanju njihovog spora sudjelovati
specijalizirani suci, suci njihovoga povjerenja, da će odluka biti donešena brzo, u pravilu na tu
odluku nema žalbe, da je postupak tajan, itd.
- brzina postupanja
Kao što je prije istaknuto, jedan od najvažnijih razloga za arbitražu je brzina postupanja.
Naime, sporost u parničnom sudovanju nije karakteristika pojedine države, nego je to u biti
zajedničko za puno svjetskih pravnih sustava. Idealno mjesto za brzo rješenje spora je
arbitraža. U njoj nema puno formalnosti, kao što je prije istaknuto, postoji kooperacija
stranaka, čak se može odluka donijeti i bez održavanja glavne rasprave, samo na temelju
spisa. Nema duge procedure u otpremanju pismena, itd.
- veća stručnost u odlučivanju, jer se arbitri biraju iz područja o kojima odlučuje
arbitraža
Kao što je prije istaknuto, u arbitražnom postupku sudjeluju suci koji imaju više znanja za
rješavanje određenih sporova nego što to imaju suci državnog suda. Ta specijalizacija ide do
razine, kao što je prije istaknuto, da postoje specijalizirani suci, npr. za sporove koji nastaju iz
prometa vlaknima i vlasima, prometa klima uređaja, grijanja i sanitarija, itd. Ta specijalizacija
sudaca daje jamstvo da će odluka biti pravična i pravedna, pa i to proizvodi posljedice koje
kažu da stranke unaprijed prihvaćaju da takva odluka bude kao pravomoćna sudska presuda.
4. Arbitražni ugovor
Nadležnost arbitraže za rješavanje spora može se ugovoriti odmah kod zaključivanja
određenog poslovnog odnosa, dakle, prije nastanka spora, ili naknadno kada spor nastane.
Arbitražni ugovor predstavlja sporazum među strankama da će eventualni nastali spor ili
spor koji je već nastao, riješiti pred institucionalnom ili ad hoc arbitražom. Spor je nastao ili
će nastati ali se uvijek radi o budućem postupku pred arbitražom.
Kod pravnih autora postavljaju se dileme o pravnoj prirodi i pravnom učinku arbitražnog
ugovora. Prema jednima prevladava mišljenje da arbitražni ugovor ima građansko-pravni
učinak, te da se može pobijati kao i svaki drugi građansko-pravni ugovor.10
Međutim u švicarskom i austrijskom pravu drži se da arbitražni sporazum ima
procesnopravni učinak, a prema njemačkom pravu ima autora koji tvrde da arbitražni
10 Tako A. Goldštajn, MTA, 1975, str. 28-29, tako i Ž. Borić, o.c., str. 95,. S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868., L. Ude, o.c., str. 304.
6
sporazum ima isključivo materijalni učinak, a postoje mišljenja da imaju isključivo
procesnopravni učinak i mišljenja da imaju i procesnopravni i materijalni učinak.11
Dakle, ugovorom o arbitražnom sudovanju isključuje se nadležnost za suđenje državnog
suda, a eventualno spor koji može nastati ili je već nastao daje se na rješavanje sucu pojedincu
ili više arbitara ili čak (prema njemačkom pravu) i određenoj pravnoj osobi koja donosi
odluku u arbitražnom postupku.
Postoje dva načina zaključenja arbitražnog ugovora i to: arbitražni ugovor i
kompromisorna klauzula.
Arbitražni ugovor se zaključuje nakon nastanka spora i to je samostalni ugovor o
arbitražnom sudovanju, a može se odnositi i prije nastanka spora.12 Postoji ipak određena
prednost kompromisa, dakle, arbitražnog ugovora koji se zaključuje nakon nastanka spora
kada se radi o ad hoc arbitraži. Tada je porebito unijeti niz odrednica koje se odnose na ad hoc
arbitražu, za razliku od institucionalne arbitraže u kojoj su mnoge stvari poznate, jer
institucionalna arbitraža ima svoje organe.
Moje je mišljenje kada se nakon nastanka spora ugovara ad hoc arbitraža da je u taj
sporazum potrebito unijeti imena sudaca, točno odrediti ad hoc arbitražu, sjedište vijeća itd.
Kompromisorna klauzula, kao arbitražni ugovor, zaključuje se prije nego što je spor
nastao, bilo kao samostalni ugovor ili kao sastavni dio temeljnog građanskopravnog
ugovora.13
Kompromisorna klauzula na koji god način da je zaključena u glavnom ugovoru ili izvan
glavnog ugovora uvijek ima poseban status u odnosu na temeljni građanskopravni ugovor koji
regulira pravni odnos čiji se spor rješava pred arbitražom. U tom se slučaju radi o potpuno
odvojena dva ugovora pa se u tom smislu kompromisornoj klauzuli prizanaje potpuno
autonoman status.14 Ovdje je potrebito napomenuti da se kompromisorna klauzula mora
odnositi na poznati pravni odnos i na eventualno naknadno nastali pravni spor. U suprotnom,
arbitražni ugovor nema pravni učinak.15 Arbitražni ugovor i kompromisorna klauzula moraju
biti zaključeni u pisanom obliku gdje su jasno vidljivi potpisi stranaka.16
11 U švicarskom pravu: H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 502, H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, „Kommentar zur Zürcherischen Zivilprozessordnung“, Zürich, 1976, str. 445, M. Guldener, o. c., str. 601, u austrijskom pravu: H. Fasching, o.c., str. 9. Kako sam rekao, u njemačkom pravu postoje različita mišljenja o naravi arbitražnog sporazuma. Tako G. Henn, o.c., str. 4-5, A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 54. Stoga mislim da nije potpuno ispravno mišljenje u K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 15, po kojemu se isključivo misli da arbitražni ugovor ima samo materijalno-pravni učinak o procesnim pitanjima.12 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 138.13 T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 33.14 K. Sajko-M. Dika, o. c., str. 19, član 178/3 ŠZMPP, H. Sträuli-G. Messmer-G. Wiget, o.c., str. 446.15 Vidi članak 1026. DZPO, članak 577/2 ÖZPO.16 Tako A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 17.S. Triva-M. Dika, o.c., str. 868-869.
7
Međutim, postoje određena rješenja koja prihvaćaju dogovor o arbitražnom sudovanju i
kada nije potpisan ugovor u pisanom obliku. To se odnosi na situaciju kada upuštanje u
glavnu raspravu presumira da postoji obostrana volja stranaka da se riješi spor arbitražom.17
Postoji i drugo mišljenje da se u arbitražnom postupku između određenih kategorija i
zanimanja stranaka ne traži pisani sporazum.18
Postoje i određena mišljenja po kojima dobijanje tužbe za arbitražni postupak, ako se u
odgovoru na tužbu ne porekne nadležnost arbitražnog suda da se drži da su obje stranke
prihvatile arbitražno sudovanje.
Postoje dva dijela arbitražnog sporazuma i to:
- obvezatni i
- fakultativni.
U obvezatni sadržaj arbitražnog sporazuma svakako ulazi jasno izražena volja stranaka da
kroz određeni arbitražni sud riješi jednu ili više parnica u sporu koji mogu nastati ili su već
nastali iz točno određenog pravnog odnosa.19
Po nekim autorima u obvezne sastojke arbitražnog ugovora ulaze i precizne odredbe kao
što je to oznaka stranaka, točan naziv sudaca.20
Kada govorimo o fakultativnim elementima arbitražnog ugovora, onda se tu ubrajaju
odredbe o pogledu na arbitražni postupak, posebno o primjeni inozemnog materijalnog prava,
odredbe s obzirom na sjedište arbitražnog vijeća, odredbe o načinu imenovanja arbitražnih
sudaca, odredbe o polaganju predujma za troškove, u nekim slučajevima odredbe o
angažiranju državnog suda u postupku u kojemu se procjenjuje nadležnost državnog suda s
obzirom na sjedište arbitražnog vijeća.21
Dosta elemenata koji se uzimaju kao fakultativni sastojci arbitražnog ugovora kada se
govori o institucionalnim arbitražama postaju obvezatni sastojci arbitražnog ugovora kada se
govori o ad hoc arbitražama (kao npr. za slučaj kada se određuje sjedište arbitražnog vijeća).
Naime, ne možemo zaboraviti da institucionalna arbitraža ima već niz elemenata koji su
određeni samim formiranjem institucionalne arbitraže.
L. Ude, o.c., str. 304.U njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 29-30, G. Henn, o.c., str. 20-21, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 67, članak 1/1 AP UNCITRAL i čl. 7/2 MZ UNCITRAL.17 Vidi članak 1027/1 DZPO.18 Tako npr. po mišljenju T. Groosa, o.c., str. 344. U njemačkoj pravu je zauzeta praksa ako su npr. obje stranke trgovci da nije niti potreban pisani sporazum o arbitražnom sudovanju.19 Neki švicarski kantoni izričito traže da u arbitražnom sporazumu mora biti točno zanačen određeni postupak, dakle, ne uzima se kao generalna odrednica isti pravni posao, nego sa svim karakteristikama određeni spor, dakle, pobliže označenje, M. Guldener, o.c., str. 602.20 T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 58.21 Tako G. Henn, o.c,, str. 16-17., T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 59-60, A. Goldštajn, MTA, 1976, str. 16-17.
8
Institucionalni arbitražni sudovi u pravilu imaju odgovarajuće arbitražne klauzule čije
unošenje u ugovor na jasan način određuju nadležnost toga arbitražnog suda i pomaže
strankama da na nedvojben način utvrde nadležnost upravo toga suda.
- prestanak važenja ugovora o arbitražnom sudovanju
Razlozi prestanka ugovora o arbitražnom sudovanju mogu se svrstati u tri grupe.
Prva grupa je kada se stranke mogu u svakom momentu sporazumjeti da prestaje važiti
ugovor o arbitražnom sudovanju i to prije postupka, u arbitražnom postupku, po traženju
poništenja arbitražne odluke, sve dok arbitražna odluka ne stupi na pravnu snagu.22
Druga grupa razloga kada arbitražni ugovor prestaje postojati je kada se ispuni ugovorna
svrha. Dakle, kada se donese presuda, međupresuda, djelomična itd. ili da se u postupku
zaključi nagodba.
Treća grupa razloga za prestanak arbitražnog ugovora je određeni nedostatak u
arbitražnom postupku bilo da se očituje tako da se na vrijeme ne imenuju arbitražni suci,
nastajanju okolnosti kod sudaca u arbitražnom postupku da ne mogu voditi postupak ili
nastajanje određenih okolnosti u postupku kao npr. ako se o predmetu spora u arbitražnom
postupku za vrijeme toga postupka donese odluka o istoj stvari pred državnim sudom.
5. Arbitražna odluka
Arbitražna odluka među strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, ako ugovorom
nije predviđena mogućnost pobijanja.
U većini slučajeva arbitražni postupak završava donošenjem arbitražne odluke. Ta
arbitražna odluka ima među strankama snagu pravomoćne sudske odluke, pa u pravilu, protiv
te odluke nije dopuštena žalba. Na kraju arbitražnog postupka može se donijeti i djelomična
odluka, međuodluka, privremena i naravno konačna odluka.
Ta odluka mora biti u pisanom obliku. Odluku mora potpisati većina arbitara koji su
sudjelovali u glasovanju, obično se donosi većinom, a ponekad i kvalificiranom većinom. Ta
rješidba može ali i ne mora sadržavati pojašnjenje.
Arbitražna odluka se deponira ili u arbitražnom sudu, ako se radi o institucionalnoj
arbitraži ili kod državnog suda koji je stvarno i mjesno nadležan prema sjedištu arbitražnog
vijeća, ako se radi o ad hoc arbitraži.
22 U švicarskom pravu H. Strüulli-G. Mesmer-F. Wiget, o.c., str. 449, T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str.83, H. U. Walder-Bohner, o.c., str. 503, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 36-37, u njemačkom pravu A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 83, K.H. Schwab, o.c.,str. 51, G.Henn, o.c., str. 43, uz napomenu da ugovor pod određenim uvjetima može prestati i jednostranom izjavom volje.
9
Te se odluke ne objavljuju, ako se to čini, onda je to obično bez oznake stranaka u
postupku, uz dopuštenje stranaka u postupku.
Ovrha se provodi pred državnim sudom, na te odluke klauzulu pravomoćnosti ili ovršnosti
stavlja ili sud koji je tu odluku donio ili, što je češći slučaj, državni sud.
Pod određenim uvjetima arbitražna odluka donešena u stranoj državi može se ovršiti u
drugoj državi.
DIO II. – ARBITRAŽNI POSTUPAK
1. Mjesto odlučivanja arbitraže
Mjesto odlučivanja usmene rasprave pred arbitražom je u pravilu sjedište arbitraže, ali se
dozvoljava mogućnost da se rasprava održi i u drugom mjestu ako je to svrsishodno i ako to
zatraže stranke ili arbitri.
Kada se govori o sjedištu arbitraže misli se na mjesto gdje arbitri trebaju donijeti odluku.
Određivanje toga mjesta u međunarodnom trgovačkom pravu treba posvetiti najveću pažnju.23
To je posebice bitno ako se uzme u obzir da arbitraža nigdje nije locirana, nema svoga lex
fori i nema svoga centra prava.24
Potrebno je istaknuti da se pod sjedištem arbitraže u smislu donošenja odluke
podrazumijeva sjedište arbitražnog vijeća u konkretnom sporu u kojemu se vodi arbitražni
postupak, za razliku od sjedišta arbitraže u širem smislu pod kojim se podrazumijeva mjesto
stalnih organa institucionalnih arbitraža.
Mjesto arbitraže određuju ili stranke, ako toga sporazuma nema, sam arbitražni sud.
Mjesto arbitraže se može ali ne mora poklapati sa mjestom sjedišta institucionalne arbitraže.
Kad same stranke određuju sjedište arbitražnog vijeća i prema švicarskom i prema
njemačkom pravu su u tomu potpuno autonomne.25
Po nekim rješenjima kada nije poznato sjedište arbitražnog suda i ako se ono ne može
utvrditi, nadležan je onaj arbitražni sud koji ima sjedište u mjestu u kojemu se nalazi sjedište
23 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 22, A. Goldštajn, o.c.,str. 15.24 Stojan Cigoj, o.c., str. 21.25 H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget, o.c., str. 440., Hans Ulrich Walder-Bohner, o.c., str. 501-502., Maks Guldener, o.c., str. 596-599, Peter Schlosser, „Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“, Tübingen, 1975, str. 221-222.
10
državnoga suda koji bi bio nadležan za rješavanje spora da nije zaključen ugovor o
arbitražnom sudovanju.26
Razlikuju se tri načina sjedišta arbitražnog vijeća i to jedan od načina je kad sam
pravilnik pojedinog stalnog arbitražnog suda određuje i sjedište arbitražnog vijeća koje se
podudara sa sjedištem stalnih organa toga stalnoga arbitražnoga suda, i tada stranke ne mogu
mijenjati sjedište arbitražnoga vijeća.
Drugi način je određivanje sjedišta arbitražnoga vijeća ili u sjedištu same arbitraže ili
izvan sjedišta arbitraže, pa čak i u inozemstvu.
Treći i najliberalniji način određivanja sjedišta arbitražnoga vijeća je da se strankama
određuje da one same odrede sjedište arbitražnoga vijeća za svaki slučaj ili to čini sam
arbitražni sud.
Posljedice određivanja sjedišta arbitražnog vijeća mogu se podijeliti u dvije grupe.
Jedna grupa posljedica odnosi se na određene radnje koje provodi državni sud u arbitražnom
postupku, a taj se sud mjesto određuje prema mjestu sjedišta državnog suda koji bi bio
nadležan da nije zaključen ugovor o arbitraži.
Druga grupa posljedica su one koje se također odnose na određeni arbitražni postupak, a
proizvod su pravnih posljedica koje se također određuju prema sjedištu arbitražnog vijeća.
2. Jezik na kojemu se vodi postupak
Ako nije drugačije ugovoreno, jezik na kojemu se vodi postupak je službeni jezik u
sjedištu arbitraže, jezik na kojemu se vodi postupak utječe na izbor arbitara, zastupnika
stranaka itd.
Pravilo je da se u arbitražnom postupku upotrebljava jezik kojim se govori u sjedištu
arbitraže. Drugačija varijanta dovodi do povećavanja troškova postupka.
Korištenje jezika u arbitraži se određuje na dva načina.
Jedan je način kada same stranke određuju koji će se jezik koristiti u arbitražnom
postupku, a drugi je način kada nema sporazuma stranaka da o jeziku koji se koristi pred
arbitražnim sudom odlučuje taj arbitražni sud.
U praksi jezik najčešće određuju stranke. Takvo je rješenje prihvaćeno u švicarskom,
austrijskom i njemačkom arbitražnom pravu.27
26 Tako rješenje preuzima i članak 2. KKZ, slične odredbe ne sadrži ZPP, DZPO, OZPO, što znači da odgovarajući zakoni ne predviđaju utvrđivanje sjedišta arbitraže izvan sporazuma stranaka ili arbitražnog suda ili možda trećih.27 Hans Fasching, „Schiedsgericht und Schiedsverfahren in österreichischen und im internationalen Recht“, Wien, 1973, str. 105., Adolf Baumbach-Karl Heinz Schwab, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München und Berlin,
11
Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o jeziku moguće je da ugovore korištenje dva jezika
u arbitražnom postupku i to jedan jezik za arbitražnu odluku, a drugi jezik za vođenje
postupka i obavijesti strankama.28
Jezik koji se koristi u arbitražnom postupku određuju ili stranke ili sam arbitražni sud
prema okolnostima spora i prema slobodnom uvjerenju arbitražnog suda.
Jedno od osnovih načela koji se koristi u arbitražnom postupku da ni jedna stranka ne
može biti oštećena radi neznanja jezika na kojemu se vodi taj postupak. Arbitražni sudovi
dozvoljavaju dostavu dokumenta s prijevodom, angažiranju prevoditelja itd.
3. Pokretanje postupka – podnošenje tužbe
Prema odredbi čl. 21. MZ UNCITRAL arbitražni postupak počinje onog dana kad tuženik
primi zahtjev da se taj spor iznese pred arbitražu, ako se stranke nisu drugačije sporazumjele.
Arbitražni postupak se pokreće na najmanje tri moguća načina.
To je podnošenje tužbe, što je i najčešće, dostavljanje izvješća tuženiku i prijedlogom ili
zahtjevom za pokretanje arbitražnog postupka.
Podnošenje tužbe odmah pri pokretanju arbitražnog postupka je najčešći način, pa je zato i
najbitnije pojasniti sadržaj tužbe u arbitražnom postupku.
Odgovarajući nacionalni zakoni koji reguliraju materiju arbitražnog sudovanja nemaju, u
pravilu, odredbe o sadržaju arbitražne tužbe, nego upućuju na odgovarajuće propise koji
reguliraju podnošenje tužbe pred državnim sudom.29
U većini slučajeva pravilnici pojedinih arbitražnih sudova propisuju što tužba treba
sadržavati.
To svakako mora biti jasan tužbeni zahtjev, jasno istaknut, te da se bez problema može
ovršiti. To znači da arbitražna tužba mora sadržavati oznake stranaka, dokaze o zaključenom
arbitražnom sporazumu, dokaze o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, prijedlog kako tužitelj
traži da se spor riješi i određivanje vrijednosti spora. U tom dijelu imamo gotovo identična
rješenja u hrvatskom, njemačkom, austrijskom i švicarskom pravu.
1960, str. 142. Vidi članak 17/1 AP UNCITRAL, članak 22/1 MZ UNCITRAL, članak 1034/2 DZPO.28 J. Sekolec, o.c., str. 51.29 Tako DZPO, ÖZPO, ZZPO, H. Sikirić: „Prisilna pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno pravo u međunarodnoj arbitraži“, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1/1999, str. 85-91.
12
U odnosu na formu tužbe, u pravilu, ne postoji nikakva vezanost. Tužba se može podnijeti
pisanim putem, ali i usmeno na protokol arbitražnog suda, ako se radi o institucionalnim
arbitražama. Najvažnije je da tužbeni zahtjev bude na jasan način istaknut.30
Takvo rješenje prihvaća u potpunosti njemačko i austrijsko pravo.
Međutim, ipak se mora istaknuti da većina pravilnika predviđa pisano podnošenje tužbe.
Mogućnost pokretanja arbitražnog postupka obaviješću o arbitraži tuženiku predviđena je
u članku 3/1 AP UNCITRAL.
Treći način je obavijest. Sadržaj te obavijesti može biti obvezatan i fakultativan.
Obvezatan sadržaj je iznešen jasan zahtjev da se spor iznese pred arbitražu, imena i adrese
stranaka, upućivanje na arbitražnu klauzulu ili poseban ugovor o arbitraži na koji se stranka
poziva, naznaku ugovora iz kojega je i u vezi s kojim je spor nastao, opću prirodu tužbe, ili
naznaku novčanog iznosa koja se traži.
Treći način pokretanja arbitražnog postupka je prijedlog za pokretanje toga postupka.
Razlika je u tomu što se prijedlog dostavlja organima instiucionalnih arbitraža i od dana
prijema toga prijedloga teku sve pravne posljedice.
Zapravo, temeljna razlika između prijedloga za pokretanje arbitražnog postupka i
obavijesti za pokretanje arbitražnog postupka je ta da se prijedlog dostavlja direktno arbitraži,
a obavijest o pokretanju arbitražnog postupka dostavlja se direktno tuženiku.
Postoje tri momenta kad počinje arbitražni postupak.
To je momenat kada tuženik primi obavijest od tužitelja o pokretanju arbitražnog
postupka, momenat primitak obavijesti ili poziva tuženiku za imenovanje svoga arbitražnog
suca, te najčešći momenat, kada tužba ili prijedlog za pokretanje arbitražnog postupka dođe
pred arbitražu.
Može se reći da podnošenje arbitražne tužbe arbitraži proizvodi iste pravne učinke kao i
podnošenje tužbe državnom sudu. To je uobičajena praksa u hrvatskom, austrijskom i
švicarskom pravu.
Tu su u prvom redu materijalnopravne posljedice kao što su prekidanje rokova zastare,
izbor alternativnih obveza, isplata kamata itd.
30 P. Schlosser, o.c., str. 517-518, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 131.
13
4. Protutužba
Tuženik može podnijeti protutužbu odmah po odgovoru na tužbu, ili kasnije tijekom
arbitražnog postupka ako protutužba proistječe iz istog ugovora ili na temelju zahtjeva za
prebijanje koji proistječe iz istog ugovora.
To je samostalni zahtjev koji tuženik podnosi u istom arbitražnom postupku i o tom
zahtjevu sud odlučuje arbitražnom odlukom. U većini pravnih sustava i u arbitražnom
postupku dopušteno je podnošenje protutužbe.
Za to se traže dva uvjeta i to da je predmet protutužbe obuhvaćen arbitražnim
sporazumom, te da se radi o istom pravnom odnosu. Ovdje je potrebito također istaknuti da
podnošenje protutužbe ne znači negiranje tužbe, nego je to samostalni zahtjev koji se iznosi
pred arbitražni sud.
Protutužba se može podnijeti u tri vremenska perioda i to najkasnije u ostavljenom roku
za odgovor na tužbu, druga mogućnost je podnošenje protutužbe do zaključenja rasprave i
treći koji kombinira prva dva i to tako da se predviđa da se protutužba podnosi najkasnije s
odgovorom na tužbu, ali se taj rok može produžiti i ako arbitraža procjeni da za to postoje
valjani razlozi.
Najprihvatljivije rješenje je da se protutužba može podnijeti odmah s odgovorom na
tužbu, radi bržeg i efikasnijeg rješavanja arbitražnog spora.
5. Odgovor na tužbu
Po primitku tužbe arbitraža je šalje tuženiku na odgovor pozivajući ga da u određenom
roku dostavi odgovor s pozivom da se posebno očituje na činjenice na kojima se zasniva
službeni zahtjev, sporna pitanja i tužbeni zahtjev. Pitanje odgovora na tužbu u arbitražnom
postupku uglavnom se propisuje pravilnicima odgovarajućih arbitražnih sudova. U pravilu ti
pravilnici predviđaju mogućnost podnošenja odgovora na tužbu i obvezu dostavljanja tužbe
tuženiku na odgovor.31
Dostava tužbe na odgovor, u postupku pred institucionalnim arbitražama, vrši se preko
organa tih arbitraža, dok se u postupku pred ad hoc arbitražama tužba dostavlja direktno
tuženiku, i ta se dostava tužbe može tumačiti kao poziv za podnošenje odgovora na tužbu, ali
31 Vidi članak 4/3 i članak 15/1 PDASCHD, članak 31. PA Zürich, članak 23. MZ UNCITRAL, članak 19. AP UNCITRAL, članak 22. PVTA, 42 PASL, itd.
14
postoji i druga mogućnost kada već formirano arbitražno vijeće pred ad hoc arbitražom
dostavlja tužbu tuženiku s pozivom da na tužbu odgovori.
Ako se pogleda rok za odgovor na tužbu tu postoje različita rješenja od tri dana, jednoga
ili dva tjedna, 15 dana, 30 dana itd.32
One odgovore na tužbu koji dođu i izvan zadanoga roka također treba uzeti u postupak.
Članak 19/1 AP UNCITRAL sadrži efikasno rješenje koje regulira dostavljanje odgovora
na tužbu namijenjena u prvom redu ad hoc arbitražama. Prema tim rješenjima arbitraža
određuje rok u kojemu tuženik treba odgovoriti na tužbu. Ovdje je posebice potrebito
istaknuti kako se radi o pravilima koja su u prvom redu namijenjena ad hoc arbitražama pa je
jasno da se arbitraža formira u postupku poslije dostave obavijesti tuženiku o pokretanju
arbitražnog postupka, ili direktno dostave tužbe tuženiku. Tužitelj tuženiku direktno dostavlja
obavijest o arbitraži ili i obavijest i tužbu zajedno.
Nakon toga postupka formira se arbitražno vijeće koje bi tek nakon formiranja, na temelju
odredbe članka 19/1 AP UNCITRAL trebalo odrediti rok u kojemu se tuženik treba očitovati
na tužbu.
Zato mislim da bi bilo dobro da se u slučaju kada tužitelj s obavijesti o arbitraži dostavi
tuženiku i tužbu da u određenom roku tuženik dostavi odgovor na tužbu i prije formiranja
arbitražnog vijeća tako da arbitražno vijeće već u momentu formiranja ima ispred sebe
odgovor na tužbu. Ovakvo bi rješenje doprinjelo bržem i efikasnijem vođenju postupka, a i
što boljem odabiru članova arbitražnog vijeća, posebno predsjednika arbitražnog vijeća koji
može imati odlučujući utjecaj pri donošenju odluke.
Za tuženika je u svakom slučaju dobro da odgovori na tužbu. Većina pravilnika ostavlja
na volju tuženiku hoće li ili neće odgovoriti na tužbu. Rijetki su oni pravilnici koji obvezuju
tuženika odgovoriti na tužbu.33
Pravovremeni odgovor na tužbu pomaže da arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac u vrlo
ranoj fazi postupka ima točan pregled stanja u spisu, na početku postupka i može brže donijeti
arbitražnu odluku.
Druga posljedica koja nastaje podnošenjem odgovora na tužbu je ta da se već po primitku
odgovora na tužbu može riješiti arbitražni spor.34
Takvi pravilnici ili predviđaju da se presuda može donijeti na temelju spisa u predmetu,
ako stranke izričito ne traže održavanje usmene rasprave, ili u odredbama o vođenju postupka
32 Vidi članak 30. PA Zürich, članak 5/1 PDASCHD.33 AP UNCITRAL u članku 19/1 reguliraju da je tuženik dužan odgovoriti na tužbu.34 Vidi članak 22/1 PAB, članak 14/1 PDASCHD, članak 24/1 MZ UNCITRAL, članak 25/1 AB UNCITRAL.
15
utvrđuju da se može odlučiti nakon usmene rasprave, ili u slučaju kad nije bilo usmene
rasprave onda je potpuno očekivano da se u arbitražnom spisu nalazi i odgovor na tužbu.
Jedna od posljedica odgovora na tužbu u arbitražnom postupku je da se na taj način
eliminira mogućnost donošenja presude zbog izostanka.
Ako tuženik ne odgovori na tužbu, pa to ne učini i u naknadno ostavljenom roku, neki
pravilnici imaju odredbu po kojoj se tada zaključuje da tuženik priznaje tužbeni zahtjev i da se
odriče prigovora.
Najvažnija posljedica koja nastaje u situaciji kada tuženik ne odgovori na tužbu je ta da je
tada ispunjen jedan od uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, uz napomenu da moraju
biti ispunjeni i ostali kumulativni uvjeti.
Ipak većina arbitražnih sustava nema neki rigorozan stav prema tomu je li tuženik
odgovorio na tužbu, pa se postupak nastavlja i dalje bez obzira na odgovor na tužbu.35
Ovdje je također potrebito još jedanput napomenuti kako je dobro imati odgovor na tužbu
u što ranijoj fazi postupka, čak i prije formiranja arbitražnog vijeća, jer je nesporno da s
odgovorom na tužbu arbitražni suci ili sudac raspolažu potpunijim stanjem stvari u spisu pa to
može i utjecati na sastav arbitražnog vijeća ili imenovanje suca pojedinca.
Za tuženike je u svakom slučaju dobro odgovoriti na tužbu u arbitražnom postupku, jer to
doprinosi njegovoj pravnoj sigurnosti, ali i utječe na najbolje formiranje arbitražnog vijeća,
brzinu postupka, smanjenja troškova, povećava efikasnost postupka itd.
6. Izmjene i dopune i povlačenje tužbe ili odgovora na tužbu
Prema čl. 20. AP UNCITRAL tijekom arbitražnog postupka može se izmijeniti ili
dopuniti tužba ili odgovor na tužbu, uz ograničenje da tako izmijenjena tužba mora ostati u
okviru arbitražne klauzule ili arbitražnog ugovora.
Pod izmjenom tužbe podrazumijeva se povećanje tužbenog zahtjeva, izmjenu stvarne ili
pravne podloge zahtjeva, ili se navode nova sporna pitanja.
Izmjena tužbe je u arbitražnom postupku dopuštena u različitim pravnim sustavima.
Najvažniji i zapravo jedini uvjet je taj da tako izmijenjena tužba u arbitražnom postupku mora
biti pokrivena arbitražnim sporazumom.36
35 Vidi članak 28/1 AP UNCITRAL, članak 25/2 MZ UNCITRAL, članak 15/1 PDASCHD, članak 22/1 PAB itd.36 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 132, P. Schlosser, o.c., str. 556-557, G. Henn, o.c., str. 129, K. H. Schwab, o.c., str. 120-121, u austrijskom pravu K. Fasching, o.c., str. 101, A. Goldštajn „Međunarodna trgovačka arbitraža“, o.c., str. 84.
16
Pored toga tu se postavljaju još dva problema i to do kojega se momenta može izmijeniti
tužba, i drugo pitanje odnos tako promijenjene tužbe i vijeća koje je formirano prije promjene
tužbe.
Već prije je istaknuto da ne može biti promjene tužbe ako takvu promjenu ne obuhvaća
arbitražni sporazum.
S druge strane, arbitražnu tužbu je potrebito promijeniti u što ranijoj fazi toga postupka,
odnosno odmah nakon što su nastali razlozi za izmjenu tužbe ili odmah nakon što je za te
razloge doznao tužitelj. Ipak može se kazati da se izmjena arbitražne tužbe dopušta do
okončanja glavne rasprave u tom postupku.37
Tako npr. AP UNCITRAL u članku 20. i MZ UNCITRAL u članku 23/2 predviđaju
rješenje prema kojemu arbitražno vijeće odlučuje o svrsishodnosti i opravdanosti izmjene
tužbe u arbitražnom postupku, posebno stoga da se izmjena tužbe ne bi koristila za
neopravdano odugovlačenje postupka.
I izmjena tužbe se može reflektirati na sastav arbitražnog vijeća, pa je stoga vrlo važno u
što ranijoj fazi postupka mijenjati tužbeni zahtjev. S druge strane, izmjena tužbe je mnogo
lakše realizirati pred institucionalnom arbitražom, pa je u slučaju potrebe relativno lakše
promijeniti čak i arbitražno vijeće. Ako bi to bilo potrebito učiniti kod zaključenja glavne
rasprave, tada to stvara dodatne probleme jer je arbitražni postupak zapravo okončan.
Izmjena tužbe ima posljedice i na arbitražne troškove, osiguranje dokaza itd.
Stranke u arbitražnom postupku također mogu povući tužbeni zahtjev ili odgovor na
tužbu. U tom slučaju će arbitražno vijeće ili arbitar pojedinac postupiti sukladno
odgovarajućim pravilnicima po kojima se vodi arbitražni postupak.
7. Izbor arbitra pojedinca ili arbitražnog vijeća
AP UNCITRAL predviđa da se imenovanje arbitra pojedinca vrši na prijedlog stranaka
sporazumno. Ako stranke ne mogu izvršiti izbor sporazumno, stranke imenuju ovlaštenika za
imenovanje arbitara, a ovlaštenik je dužan u roku od 60 dana imenovati arbitra.
Arbitraža je toliko dobra koliko su dobri arbitri,38 zato je potrebito prigodom imenovanja
arbitražnih sudaca, postupiti s posebnom pažnjom o izboru pojedinaca, kako bi se spor mogao
riješiti na najbolji način. 37 Tako članak 43. PASL, izričito utvrđuje momenat za izmjenu tužbe do okončanja glavne rasprave, a članak 20. AP UNCITRAL i članak 23/2 i članak 16. MTK, isto tijek arbitražnog postupka uz obvezno odobrenje suda za tu dopunu.38 A. Goldštajn „MTA“, Zagreb, 1976, str. 16., a prema G. Henn, o.c., str. 101 imenovanje arbitražnog suca je najvažniji čin koji se događa u arbitražnom postupku.
17
Većina autora je prihvatila mišljenje prema kojemu samo fizička osoba može biti
arbitražni sudac. Zastupam, također, mišljenje da za to postoji niz razloga, kao što su brzina
postupanja, efikasnost, lakša organizacija postupka posebice u međudržavnim arbitražnim
postupcima itd. S druge strane, u arbitražnom postupku se može osigurati stručnost sudaca
kakva se želi, pa nema potrebe angažiranja posebnih instituta ili njihovih organa koji bi bili
sudac u arbitražnom postupku.
Kada govorimo o arbitražnom postupku stranke sasvim samostalno određuju arbitražne
suce, ako se radi o ad hoc arbitražama, a ako se radi o institucionalnim arbitražama ta je
suverenost ograničena na listu arbitara koju u pravilu formiraju institucionalne arbitraže, ali
uz napomenu da ta lista arbitara nije isključiva.
Stranke se odlučuju za arbitražu dobrim dijelom i radi toga koje arbitre mogu angažirati za
rješenje njihovoga spora. Ti razlozi su u prvom redu osobna svojstva arbitražnih sudaca kao
što je državljanstvo, kao što je stručnost, osobno povjerenje itd.
U prvom redu suci moraju imati poslovnu sposobnost, a neki autori upotrebljavaju termin
potpune poslovne sposobnosti.39 Neki zakoni i izričito propisuju poslovnu sposobnost,40 a u
većini zakona se traže isti uvjeti kao i za suca državnog suda. O pitanju poslovne sposobnosti
arbitražnih sudaca imamo dosta različitih mišljenja. Poznato je npr. da prema članku 1032/3
DZPO, maloljetnost, gluhoća ili nijemost, te lišenost obavljanja sudačke dužnosti koja je
utvrđena sudskom presudom, može biti samo razlogom za traženje izuzeća arbitražnog suca,
ali to opet znači da takve osobe mogu biti suci u arbitražnom postupku.
To nije sporno ako se takve osobe nalaze na listi arbitražnih sudaca pojedinih
institucionalnih arbitraža. Naime vidjeli smo da se stranke mogu sporazumjeti o tomu da se
spor riješi i bez održavanja glavne rasprave. To znači da osoba koja je gluha ili nijema sasvim
normalno može pročitati spis i glasovati po svojoj savjesti.
Osim uvjeta o poslovnoj sposobnosti suca u arbitražnom postupku u različitim pravnim
sustavima postoje i ostala ograničenja koja se odnose na sudovanje u arbitražnom postupku.
Jedno je kada stranke žele isključivo točno određenu osobu po imenu iz određenog kruga
osoba, i time eliminiraju sve okolnosti može li ta osoba biti arbitražni sudac ili ne, ili to
prepuštaju ovlašteniku za imenovanje.
Kada govorimo o kvalifikacijama arbitražnih sudaca postoje dvije oprečne tendencije. To
je u prvom redu činjenica da se osim rijetkih izuzetaka ne propisuje stručna sprema te da se
zastupa stav da arbitražni suci ne moraju imati određene kvalifikacije nego samo poslovnu
39 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 146.40 Vidi članak 244/c ZZPO.
18
sposobnost, i druga tendencija je da su u stvarnosti arbitražni suci u pravilu stručnjaci
visokoga ranga, profesori pravnih fakulteta, stručnjaci s područja financija, bankarstva,
proizvodnje i prometa određenih proizvoda itd.
Ako npr. pogledamo arbitražnu listu sudaca arbitara arbitražnog suda Međunarodne
trgovačke komore u Parizu koja sadrži 25 imena, vidjet ćemo da su njih šest profesori pravnih
fakulteta u svojim zemljama, ostali su uglavnom predsjednici određenih nacionalnih
arbitražnih sudova.
Kada govorimo o državljanstvu arbitražnih sudaca, državljanstvo nije smetnja za stjecanje
svojstva suca u arbitražnom postupku. Uobičajeno je da u međunarodnim arbitražama svaka
stranka imenuje suca svoga državljanstva, a oni zajednički neutralnog predsjednika arbitraže.
Kako smo vidjeli prema austrijskom, njemačkom kao i švicarskom pravu, u principu nema
ograničenja da strani državljani mogu biti suci u arbitražnom postupku koji se vodi u tim
zemljama.41
Kada se govori o broju arbitražnih sudaca, arbitraža odlučuje ili po sucu pojedincu ili u
arbitražnom vijeću. Sudac pojedinac najčešće odlučuje u sporovima male vrijednosti, te
ukoliko stranke pripadaju istoj državi. Kada se govori o arbitražnom vijeću potrebito je istaći
da ono u pravilu ima tri člana, a rjeđe pet članova, uz dodatak da postoje određeni sustavi koji
dopuštaju da arbitražno vijeće može imati i paran broj članova.
Sudac pojedinac u arbitražnom postupku se u pravilu angažira kada se radi o sporu do
određene vrijednosti, ili kada se radi o sporu između stranaka iste države.
Kada se govori o arbitražnom vijeću može se kazati da je arbitražno vijeće danas pravilo u
međunarodnim arbitražnim sporovima. U arbitražnom postupku s međunarodnim elementom
arbitražno vijeće omogućava komunikaciju i potpunu mogućnost koordinacije između
različitih pravnih režima država čije su stranke u sporu uz sve ostale prednosti.42
Arbitražno vijeće se može sastojati od parnoga i neparnoga broja članova.43
Kod parnog broja članova arbitražnog vijeća ostavlja se pravo strankama da same
odlučuju koliko će biti sudaca u arbitražnom postupku, a ako stranke to ne učinu predviđa se
formiranje arbitražnog vijeća od neparnog broja članova.
Temeljno pitanje koje se postavlja kod parnog broja članova arbitražnog vijeća je kako
donijeti odluku kada se pri glasovanju postigne isti broj glasova.
U tom slučaju se imenuje naknadno arbitar (umpire) karakterističan za englesko pravo, pa
sam taj sudac donosi odluku o arbitražnom sporu.41 H. Glatfelder, o.c., str. 12.42 A. Goldštajn, MTA, Zagreb, 1976, str. 38.43 P. Schlosser, o.c., str. 438.
19
Drugi način je da se imenuje treći arbitar (tiers arbitre) i za njega je karakteristično da se
on priklanja stavu jednoga ili drugoga suca.
Sljedeće rješenje da se u slučaju istog broja glasova imenuje treći sudac, ali on sudjeluje
samo u glasovanju.
Četvrti i najteži način razrješenja situacije koja nastaje kada se u arbitražnom vijeću
sastavljenom od parnoga broja glasova u glasovanju postigne isti broj je taj da se tada ugovor
o arbitražnom sudovanju stavlja izvan snage, kao što je to npr. u članku 1033/2 DZPO.44
To znači da su sve radnje koje su do tada poduzete i realizirane u arbitražnom postupku
učinjene bez bilo kakve svrhe.
Kada se govori o arbitražnom vijeću od neparnog broja članova, može se kazati da je to
pravilo arbitražnog sudovanja. Najčešća situacija je da svaka stranka imenuje po jednoga
suca, a tako imenovani suci zajedno imenuju predsjednika suda. Odredba o neparnom broju
članova u arbitražnom vijeću je vrlo česta u pravilnicima odgovarajućih insticionalnih
arbitraža. Neki zakoni to izričito propisuju.45
Postoji nekoliko prednosti arbitražnog vijeća sastavljenog od neparnog broja članova. U
prvom redu predsjednik arbitraže u najvećoj mjeri upravlja postupkom. On je u većini
slučajeva osoba iz zemlje u kojoj se vodi arbitražni postupak, što opet znači da najbolje
poznaje pravo te zemlje u kojoj se vodi postupak.
Vijeće od neparnog broja članova eliminira sve negativnosti koje mogu nastati
imenovanjem vijeća od parnog broja članova. Stoga treba biti vrlo oprezan kada se
primjenjuju odredbe MZ UNCITRAL, jer je prema članku 10. toga model zakona moguće da
se stranke sporazume o formiranju arbitražnog vijeća od parnog broja članova.
Najuobičajeniji način imenovanja sudaca i formiranja arbitražnog vijeća je da svaka
stranka imenuje po jednoga suca, a tako imenovani suci imenuju trećega – predsjednika
arbitražnog vijeća. Sam način imenovanja arbitražnih sudaca može se gledati kroz tri načina
imenovanja, i to imenovanje već u arbitražnom ugovoru, zatim imenovanje na prijedlog
stranaka, te imenovanje arbitražnih sudaca od trećih osoba koje ne sudjeluju u arbitražnom
postupku.
Manjkavost prvog načina imenovanja je ta što ne pruža najbolju mogućnost izbora sudaca,
jer se u trenutku zaključivanja arbitražnog ugovora i ne zna o čemu će se voditi arbitražni
postupak, ne zna se kakva je potrebita specijalnost sudaca, pa čak se i ne zna hoće li uopće
biti arbitražnog postupka.
44 Vidi A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 87, K. H. Schwab, o.c., str. 55, G. Henn, o.c., str. 109.45 Vidi članak 580. OZPO.
20
Po momu mišljenju puno je jednostavnije i bolje imenovati arbitražne suce onda kada spor
nastane.
Kod institucionalnih arbitraža koje u pravilu imaju svoje liste, imenovanje arbitražnih
sudaca je jednostavno i brzo.
Liste arbitražnih sudaca donosi nadležni organ one istitucije pri kojoj se nalazi arbitražni
sud. Ti suci se nalaze na listi u pravilu četiri godine.
Liste su na neki način jamstvo strankama da su suci čija se imena nalaze na tim listama
kvalificirani za donošenje odluke u arbitražnom postupku.
Međutim postoje negativne karakteristike liste arbitara kao što je sužavanje autonomije
stranaka pri izboru arbitražnog suca.
Najbolje rješenje imaju oni pravilnici koji dopuštaju i imenovanje sudaca koji nisu na listi
arbitara određene institucionalne arbitraže.
Tako i stalni arbitražni sud konstituiran pri Hrvatskoj gospodarskoj komori ima svoje liste
arbitara i to za sporove s međunarodnim i bez međunarodnog elementa.
Neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca je jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen
kako bi se arbitražni postupak koji se vodi ili koji je okončan držao valjanim. S jedne strane
neovisnost i nepristranost sudaca u arbitražnom postupku je specifična jer suce imenuju
stranke.
S druge strane, odluka koju donose suci u tom postupku ima snagu odluke donesene pred
državnim sudom. Tu neovisnost i nepristranost nije moguće precizno navesti bilo gdje, ali se
navode pojedini slučajevi kada njihovo postojanje dovodi u pitanje neovisnost i
nepristranost.46
Tako npr. prema nekim autorima neovisnost i nepristranost arbitražnih sudaca može
ugroziti pripadnost suca nekoj stranci ili nekoj religiji koja je suprotna jednoj od stranaka
može biti razlogom za izuzeće.47
Neki autori razlikuju osobnu, stvarnu i pravnu neovisnost. Osobna se ogleda u osobnim
karakteristikama sudaca, a stvarna se gleda s aspekta odnosa činjenica da se ipak radi o
privatnom sudu ili arbitraži a da posljedice takve odluke proizvode učinke kao i odluka
državnog suda.
Ugovor između stranaka i arbitražnih sudaca je ugovor kojim se arbitražni suci obvezuju
da će sudjelovati u arbitražnom postupku u svojstvu suca u postupku koji teće između
stranaka i da će za taj svoj rad u većini slučajeva dobiti i honorar. Po nekim autorima u 46 Pavle Pensa „Švicarska nova pravila u međunarodnoj arbitraži“, u Međunarodno poslovno pravo, br. 3-4, siječanj-veljača, 1989, Ljubljana, str. 7.47 Pobliže o tomu T. Fasching, o.c., str. 65.
21
postupku pred institucionalnim arbitražama govorimo o trostranom pavnom odnosu i to
pravnom odnosu između stranaka, organizacije pri kojoj je formirana arbitraža i s treće strane
obveze da se arbitražni suci imenuju s već formirane liste.48 Ovdje je također potrebito
istaknuti da postoji mogućnost da arbitražni sudac s liste arbitara ne želi preuzeti funkciju
arbitražnog suca. S druge strane samo pristajanje biti na listi institucionalne arbitraže znači da
pristajete sudjelovati u svim arbitražnim postupcima, ako ne postoje valjani razlozi za to da se
možete osloboditi te dužnosti, uz napomenu da je arbitražni ugovor s arbitražnim sucem
strogo osoban te da on ne može umjesto sebe imenovati zamjenika.
Naime, ne smijemo zaboraviti da se u arbitražnom postupku od stranaka određuju suci
koji uživaju najveće povjerenje stranaka te da svako odustajanje od određenih sudaca može
dovesti do nedostatka povjerenja i u arbitražu i u ponašanju stranaka u arbitražnom postupku.
Kada se govori o izuzeću suca općenit je stav da se sudac može ponovno imenovati nakon
što prestanu razlozi za izuzeće. Takva zamjena arbitražnog suca može biti realizirana tijekom
postupka sve dok arbitražni suci ne potpišu arbitražnu odluku.
Ako sudac ne obavlja svoju funkciju, ili je stvarno ili pravno spriječen obavljati tu
funkciju, primjenjuju se odredbe o postupku za izuzeće ili zamjenu arbitara, jer funkciju suca
sudac još ima ali je na zahtjev stranke može izgubiti.49
Prema odredbama MZ UNCITRAL zamjenik arbitra se imenuje na isti način kako se
imenovao sudac kojega zamjenjuje zamjenik.50
8. Prigovori u pogledu nadležnosti arbitraže
Prigovor nadležnosti arbitraže mora se podnijeti najdalje u odgovoru na tužbu ili
protutužbu.
Sama arbitraža odlučuje o svojoj nadležnosti. Pitanje nadležnosti može riješiti ili kao
prethodno pitanje, ili skupa sa konačnom odlukom.
Pitanje nadležnosti arbitražnog suda je jedno od najbitnijih pitanja u arbitražnom
postupku. Temeljno pitanje odlučuje o tomu je li arbitražni sud nadležan donijeti odluku. Za
razliku od državnog suda, koji na svoju nadležnost pazi po službenoj dužnosti, arbitražni sud,
u pravilu, i to po prijedlogu stranke, pazi na svoju nadležnost nakon što postupak započme
teći. Jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja kada se utvrđuje nadležnost arbitraže, je 48 P. Schloser, o.c., str. 448.49 Vidi članak 13/1/2 i članke 6. i 9. AP UNCITRAL.50 Vidi članak 15 MZ UNCITRAL
22
pitanje u kojem momentu se može postaviti prigovor nenadležnosti, te drugo pitanje je pitanje
organa koji odlučuje o nadležnosti arbitražnog suda.
Onaj tko odlučuje o nadležnosti arbitražnog suda raspravlja o tomu postoji li ugovor o
arbitražnom sudovanju, pa ako postoji takav ugovor, odlučuje je li određeni arbitražni sud
ovlašten odlučivati u postupku.
U slučajevima u kojima je sporno i jedno i drugo, svrsishodno je prije utvrđivati postoji li
arbitražni ugovor, pa ako se npr. utvrdi da taj ugovor ne postoji, onda je bezpredmetno
utvrđivati nadležnost bilo kojeg arbitražnog suda.
Ta dva organa koji odlučuju o nadležnosti arbitražnog suda su ili arbitražni sud koji vodi
taj postupak (kompetenz-kompetenz problem) i državni sud.
Kada o nadležnosti arbitražnog suda odlučuje sam arbitražni sud, on to rješava u vijeću
koje bi i rješavalo meritum spora ali postoje neka druga rješenja po kojima o nadležnosti
arbitraže odlučuje prošireno vijeće, posebno vijeće itd.51
Jedan od načina za ocjenjivanje nadležnosti arbitražnog suda je onaj način koji ne dopušta
arbitražnom sudu da sam rješava o svojoj nadležnosti, nego se to pitanje ostavlja državnog
sudu da to riješi, ili tijekom arbitražnog postupka ili u momentu pobijanja arbitražne odluke,
kako je to npr. predviđeno u DZPO i ÖZPO.52
Temeljno pitanje koje se o ovoj problematici postavlja je pitanje može li u svakom slučaju
državni sud donositi konačnu odluku o nadležnosti arbitraže.
Potpuno je jasna situacija kada se arbitražni sud proglasi nadležnim, pa nezadovoljna
stranka podnosi žalbu državnom sudu. Različita je situacija kada se arbitražni sud proglasi
nenadležnim, pa u tom slučaju nema ni daljnih radnji u postupku, što opet znači da ne postoji
mogućnost intervencije državnog suda.
To dalje znači kada arbitražni sud u postupku donese zaključak da on nije nadležan za
rješavanje određenog spora da se postupak obustavlja, ne donosi se arbitražna odluka, što opet
znači da državni sud u tom stadiju postupka ne može rješavati o nadležnosti, jer arbitražna
odluka nije niti donesena.
Postoji situacija kada se arbitraža proglasi nadležnom postupak o meritumu spora se
nadalje nastavlja, ali onoj stranci koja ističe da arbitraža nije nadležna ostaje mogućnost da za
zaštitu u drugom stupnju pred državnim sudom tek u momentu traženja poništenja arbitražne
odluke zbog nenadležnosti arbitražnog suda i to, naravno, nakon što je donesena odluka o
meritumu spora.51 Vidi članak 57 PASL52 A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 73, K.H. Schwab, o.c., str. 39-40, G. Henn, o.c., str. 41-42, P. Schlosser, o.c., str. 491-492, vidi članak 1041/1 DZPO, članak 595/1/2 ÖZPO.
23
Nije sporno da je pitanje nadležnosti arbitražnog suda vrlo važno pitanje koje se mora
riješiti na adekvatan način, pa će stranke, jer za to imaju interes, postupati s velikom pažnjom
i u postupku utvrđivanja nadležnosti arbitražnog suda kao i u postupku o glavnoj stvari.
Odluka o nadležnosti arbitražnog suda mora biti samostalna odluka koja nije ni na koji
način vezana s odlukom o glavnoj stvari.53
Prijedlog za utvrđivanje nadležnosti arbitražnog suda može se podnijeti već u samom
momentu formiranja toga arbitražnog suda, poslije u svakom stadiju arbitražnog postupka, pa
i nakon donošenja arbitražne odluke.54
Najispravniji momenat u kojem se može postaviti pitanje nadležnosti arbitražnog suda je
momenat do podnošenja odgovora na tužbu ili najdalje do upuštanja stranke u predmet spora,
u raspravu o glavnoj stvari.55
Nema nikakvih razloga koji bi sprječavali da arbitažni sud odmah nakon isticanja
prigovora o nenadležnosti ne odlučuje o tom prigovoru, barem u prvom stupnju, bez obzira
što je prigovor nenadležnosti istaknut na glavnoj raspravi. Ne mora se čekati zaključenje
glavne rasprave o predmetu spora. Može se dogoditi da se arbitraža proglasi nenadležnom, da
se na tu odluku nitko ne žali, dakle da se konačno utvrdi nenadležnost, tužba se odbaci i ne
čine se nepotrebni troškovi provođenja postupka da bi se tek na kraju utvrdilo da taj arbitražni
sud nije bio nadležan voditi arbitražni postupak.
Ovo posebice treba istaknuti s obzirom na mogućnost tuženika da na glavnoj raspravi, na
zadnjem ročištu istakne da ugovor o arbitražnom sudovanju nije niti sklopljen, nije
pravovaljan, a da radi toga ne trpi nikakve štetne posljedice, nego da o tomu arbitraža mora
odlučiti.
Iz navedenih razloga zastupam mišljenje da se prigovor o nenadležnosti arbitaže mora
uložiti najdalje do upuštanje stranaka u glavnu raspravu. Ne postoje valjani razlozi koji bi
opravdali da se pitanje pravovaljanosti o arbitražnom sudovanju postavi tek na posljednjem
ročištu prije zaključenja glavne rasprave o toj stvari. Ako se npr. prigovor o nenadležnosti
arbitraže uloži već u odgovoru na tužbu, o tom prigovoru se odluči odmah, pa se npr. prigovor
prihvati, i nitko se na takvu odluku ne žali, znači da je riješeno važno pitanje, pitanje
nadležnosti, a da se sa postupkom u glavnoj stvari nije niti počelo, pa tako nije nepotrebno
uložen nikakav ni rad, a ni sredstva.
53 H., Strauli-G.Messmer-F. Wiget, o.c., str. 453.54 H. U. Walder-Bohner, „Zivilprozessrecht“, Zürich, 1983, str. 508.55 Takvo rješenje imamo u PASL, i ne dopušta se isticanje prigovora nenadležnosti ako se stranka upustila u raspravu o glavnoj stvari, a prije toga nije istaknula prigovore nadležnosti. U tomu su još stroži članak 16/2 MZ UNCITRAL i članak 21/3 AP UNCITRAL koji ne dopuštaju podnošenje prigovora o nadležnosti izvan roka na tužbu ili protutužbu. Isto tako i članak 8/2 KKZ.
24
Dakle, kada govorimo o institutu prigovora na nadležnost arbitražnog suda temeljno
pitanje je u kojem momentu se taj prigovor može istaknuti. To svakako treba biti onaj
momenat u arbitražnom postupku koji za posljedicu ima što manje uzaludno poduzetnih bilo
kakvih radnji, što manje potrošenih sredstava i vremena. Ako bi bilo suprotno, to znači da je
uložen određeni napor, vrijeme i sredstva, pa se tek nakon toga utvrdilo da arbitraža nije
nadležna za rješenje određenoga spora.
9. Rokovi u kojima se poduzimaju određene radnje
U našoj arbitražnoj praksi postoje dvije vrste rokova i to rokovi predviđeni pravilnicima
arbitraže i rokovi koje ostavljaju arbitri u vijećima ili arbitar pojedinac.
Ovdje je potrebno istaknuti da su dosta rijetke situacije u kojima se zakonom reguliraju
rokovi koji se odnose na arbitražni postupak.56
Stranke su u arbitražnom postupku koje određuju rokove u arbitraži, ili odlukom o
primjeni odgovarajućih procesnih pravila, ili na neki drugi način.57
To znači da u arbitražnom postupku postoje dvije vrste rokova, i to rokovi koji su
određeni u pojedinim pravilnicima o arbitraži, i rokova koje strankama u arbitraži ostavlja
sam arbitražni sud.
Kao i kod svih rokova i u arbitraži se postavlja dva pitanja, i to pitanje početka i završetka
roka, te drugo pitanje je pitanje štetnih posljedica koje bi stranka trebala trpjeti zato što u
ostavljenom roku nije poduzela određene radnje.
Kada se govori o početku roka, to se uglavnom odnosi na prvi sljedeći dan od dana kad je
primljena određena obavijest.58
Neki pravilnici predviđaju supsidijarnu primjenu zakonskih propisa za rokove u arbitraži
ako ti rokovi nisu na odgovarajući način propisani u arbitraži.
U njemačkom pravu postoji jedna novota koja početak roka pomiće na onaj dan kada
uredno funkcionira poštanski promet.59
Kada se govori o završetku roka, onda neki pravilnici kao npr. AP UNCITRAL na izričiti
način kaže koji se dan drži posljednim danom roka. To je dan kada istječe rok koji je ostavljen
strankama, ako taj dan pada u nedjelju, službeni praznik, ili na neradni dan u boravištu ili
sjedištu adresata, onda je to prvi sljedeći radni dan.60
56 P. Schlosser, o.c., str. 544.57 A. Baumbach-K. T. Schwab, o.c., str. 130.58 Vidi članak 2/2 AP UNCITRAL.59 P. Schlosser, o.c., str. 545.60 Vidi članak 2/2 AP UNCITRAL.
25
Kada se govori o dostavi, dostavu je moguće izvršiti, u slučaju bezuspješnog pokušaja na
adresu prebivališta ili boravišta, i na adresu poslovnog sjedišta ili na poštansku adresu, i na
posljedno poznato boravište ili poslovno sjedište adresata.
Ovo pitanje nije do kraja precizirano, posebno zato što se ne kaže i koji organ ili druga
osoba adresata može primiti pismeno, te posebice kada bi se u tom slučaju primjenjivala AP
UNCITRAL.61
Kada se govori o rokovima, onda se u prvom redu raspravlja i o posljedicama ako se
propusti taj rok, pa tako i u arbitražnom postupku. Međutim, u arbitražnom postupku, u
pravilu nema prekluzivnih rokova, dakle onih rokova čijim protekom stranka gubi pravo na
poduzimanje pojedinih radnji.62
Neki pravilnici određuju i rokove u kojima je potrebito donijeti arbitražnu odluku. To se
određuje ili na način da se odredi ukupan vremenski period u okviru kojega se mora provesti
kompletan arbitražni postupak, pa u okviru toga roka i donijeti arbitražna odluka.63
Drugi način je da se orijentacijski određuje rok u kojemu se mora donijeti odluka, nakon
što je proveden arbitražni postupak.Dakle, računa se samo sa rokom za donošenje arbitražne
odluke.64
10. Dokazi i raspravno ročište
Ako se održava usmena rasprava arbitraža je dužna na vrijeme pozvati stranke da
sudjeluju u radu (čl. 26. AP UNCITRAL). Arbitraža traži od stranaka sve dokaze koji
potvrđuju navode tužbe ili protutužbe.
Kako bi riješio određeni spor arbitražni sud s najvećom pažnjom mora odrediti koje će
dokaze izvesti u postupku. Po jednima je arbitražni postupak kopija postupka pred državnim
sudom sa različitim nijansama o tomu hoće li se većina dokaza prikupiti prije rasprave
„kontinentalni sustav“ ili je praksa da se meritum spora među strankama rješava na usmenoj
raspravi (angloamerički sustav).65 Općenito je prihvaćen stav o potpunoj autonomiji
61 Pobliže o tomu A. Goldštajn-S. Tvira, o.c., str. 462.62 Izuzetak je npr. članak 21/3 AP UNCITRAL koji kaže da se prigovor o nenadležnosti arbitraže može podnijeti najkasnije u odgovoru na tužbu ili protutužbu i taj je rok prekluzivan. Tako i članak 31. PAZ izričito kaže, da ako stranka ni u naknadno ostavljenom roku ne podnese odgovor na tužbu da se drži da priznaje navode u tužbi i da se odriče od prigovora.63 Tako na temelju članka 13. i 18. Pravilnika MTK, Paris, kompletan arbitražni postupak i donešena arbitražna odluka mora biti proveden u roku od 6 mjeseci.64 Tako u članku 20. PDASCHD, postoji obveza da arbitražni sud u jednom primjerenom roku ispusti arbitražnu odluku po okončanju toga postupka.65 P. Schlosser, o.c., str. 535-536, N. Guldener, o.c., str. 608.
26
arbitražnog suda pri izvođenju dokaza, ali je potrebito i respektirati prijedloge stranaka za
izvođenje pojedinih dokaza.66
Bitno pitanje je i bitno načelo da obje stranke u arbitražnom postupku pri izvođenju
dokaza moraju imati ravnopravni položaj. Kako bi došao do tih potrebitih dokaza, arbitražni
sud može tražiti pomoć državnih sudova ili po pitanju različitih odluka ili po pitanju samog
izvođenja dokaza državnog suda (očevid) kada to nije moguće izvesti od arbitražnog suda.
Neki pravilnici kao npr. PASL ima odredbu po kojoj se tek po preslušanju stranaka izvode
pojedini dokazi. Ovakvo rješenje doprinosi brzini i efikasnosti postupka jer je ipak preslušanje
svjedoka dokaz nakon kojega se čak može i donijeti arbitražna odluka ili uputiti na druge
dokaze koje treba izvesti kako bi se riješio arbitražni spor.
Ponekad se u arbitražnom postupku inzistira na neovisnosti i neposrednosti pri izvođenju
dokaza. Danas se prakticira primjena oba ova načela.
Bitno je istaknuti da arbitražni sud mora omogućiti jednak tretman stranaka u tom
postupku pri izvođenju dokaza.
11. Svjedoci
U čl. 25., st. 2., AP UNCITRAL predviđeno je da je stranka koja predlaže svjedoke dužna
najmanje 15 dana prije rasprave dostaviti podatke o svjedocima, te jezik na kojem će
svjedočiti.
Svjedoci se preslušavaju bez prisege, i nema prisilnog dovođenja.
I u arbitražnom postupku se svjedočenje uzima kao jedno od najvažnijih načina izvođenja
dokaza, kako bi se najoptimalnije riješio spor.
Postoje dvije vrste činjenica koje svjedok iznosi pred arbitražnim sudom i to činjenice
koje iznosi na temelju nečega o čemu je čuo od drugih i činjenica koje je sam osobno opazio.
I kada se govori o svjedoku u arbitražnom postupku, jednako kao i u određenim parničnim
postupcima, postavljaju se tri pitanja i to pitanje osoba koje mogu biti svjedoci, način na koji
se uzima iskaz svjedoka, te pitanje prisilnih mjera pri osiguranju svjedočenja.
Kada se govori o sposobnosti biti svjedokom razlikujemo situaciju koja zabranjuje
određenim osobama svjedočenje kao npr. u nekim slučajevima gdje stranka ne može biti
66 Postoje i druga mišljenja koja drže da je u izvođenju dokaza u prvom redu inicijativa stranaka, te da bi se sud trebao zadržati na onim dokazima koje stranke predlažu. Tako T. Ruede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 254.Isto tako i Sekolec, o.c., str. 66, analizirajući odredbu članka 24/1 AP UNCITRAL drži da arbitražni sud nije dužan samoinicijativno utvrđivati materijalnu istinu mimo volje stranaka. Tako i A. Baumbach-K.H. Schwab, o.c., str. 138, P. Schlosser, o.c., str. 537.
27
svjedok, pa i u slučajevima kada se radi određenog svojstva između stranke i svjedoka mora
uskratiti svjedočenje.
Tako npr. prema švicarskom i njemačkom pravu stranka ne može biti preslušana kao
svjedok u arbitražnom postupku.67
U pravilu je lažno svjedočenje i u arbitražnom postupku kazneno djelo, ali uz dodatak ako
je takvo lažno svjedočenje bilo temelj na kojemu je sud donio odluku.
Postoje razlozi koji uskraćuju svjedočenje iz određenih razloga, kao npr. u švicarskom
pravu slični razlozi koji dovode do izuzeća arbitražnog suca.68
U austrijskom pravu čak postoje razlozi koji zabranjuju svjedočenje u arbitražnom
postupku.69
Potrebito je istaknuti da nema nikakve prisile u arbitražnom postupku u odnosu na bilo
koga, pa tako i u odnosu na preslušanje svjedoka.
Za razliku od nekih parničnih postupaka, potrebito je istaknuti da nema mogućnosti
polaganja prisege prije svjedočenja
Pri uzimanju iskaza svjedoka postavljaju se daljnja dva pitanja, a to je pitanje organa koji
uzima svjedočenje i načina na koji se to svjedočenje uzima.
Nesporno je da arbitražni sud uzima svjedočenje, ali se pri svjedočenju može obratiti i
državnom sudu.70
Kada se govori o načinu uzimanja iskaza svjedoka, onda se primjenjuje usmeni i pisani
način iskaza. Razumije se da pri svjedočenju prednost ima usmeni način iskaza, jer se u tom
slučaju omogućuje svim sudionicima u postupku postavljati pitanja za koja se misli da će
pomoći riješiti pitanje spora. Tada se može u potpunosti ostvariti načelo kontradiktornosti.
Ostavlja se mogućnost da stranke od svjedoka dobiju odgovor na pitanja koja su bitna za
rješenje spora.
U arbitražnom postupku nije dopušteno postavljanje kapcioznih pitanja (pitanja koja
sugeriraju odgovor), osim ako se na drugačiji način ne može doći do potrebitih spoznaja.71
67 Kada govorimo o njemačkom pravu onda autori nisu jedinstveni. Tako P. Schlosser, o.c., str. 531 izričito ističe da prema njemačkom pravu nije moguće preslušavati stranke kao svjedoke, dok suprotno ističe K. H. Schwab, o.c., str. 106-107.Prema švicarskom pravu nije moguće stranku preslušati kao svjedoka u postupku pred arbitražom. Tako H. U. Walder-Bohner „Zivilprozessrecht“, o.c., str. 354.68 Vidi članak 158, 159. ZZPO.69 Vidi članak 320. i 321. OZPO.70 Vidi članak 589. OZPO, članak 1045/1 DZPO, 251/2 ZZPO.71 A. Goldštajn, o.c., str. 52.
28
Kada se radi o usmenom preslušavanju svjedoka, nije obvezatno vođenje zapisnika ali se
to preporuča i praktično je.72
Postoje i situacije kada nije moguće koristiti samo usmenu izjavu svjedoka, nego takva
izjava mora biti upisana u zapisnik kao npr. u slučaju kada državni sud preslušava svjedoka za
potrebe arbitražnog postupka pa izjavu svjedoka jedino može prezentirati u pisanom obliku
arbitražnom sudu.
Zato je u potpunosti ispravno rješenje u švicarskom pravu gdje se obvezatno u raspravi u
arbitražnom postupku pred sudom vodi zapisnik, pa se to odnosi i na preslušanje svjedoka, i
to pod prijetnjom apsolutnog razloga za poništenjem arbitražne odluke.73
Nesporno je da je najoptimalnije izjašnjavanje svjedoka usmeni način. Pisane izjave
svjedoka bi se mogle koristiti samo ako se radi o kratkom izjašnjavaju o točno određenoj
stvari i to pod uvjetom da se o pisanom izjašnjavanju svjedoka očituje ona stranka koja nije
predložila toga svjedoka.
12. Vještaci
Stranke su dužne staviti vještacima na uvid sve dokumente kako bi mogli napraviti
ekspertizu dokaza.
Svaka stranka može dovesti svoje vještake kako bi postavljali pitanja arbitražom
određenom vještaku.
To su osobe fizičke ili pravne koje daju svoje mišljenje o proteklim i sadašnjim učincima,
a imaju za cilj pomoći sucu utvrditi i objasniti pravo-relevantne činjenice.74 Na vještvo u
arbitražnom postupku primjenjuju se odredbe odgovarajućih nacionalnih zakona kojima se
regulira pitanje vještaka u postupku pred državnim sudom, pa ih stoga pojedini arbitražni
pravilnici dosta rijetko spominju.
U momentu imenovanja vještaka posebice je važno odrediti što se od vještaka točno traži.
I u arbitražnom postupku stranke su dužne vještaku dati na uvid sve predmete i dokumente
koji su od značenja za taj arbitražni postupak.
Razlozi za izuzeće vještaka su isti oni kao i za izuzeće suca državnog suda, te je to i
propisano odgovarajućim zakonima za postupke koji se vode pred državnim sudom.75
72 Tako u njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 140., K. H. Schwab, o.c., str. 105-106, G. Henn, o.c., str. 143. Tako i A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 175.73 Vidi članak 250. ZZPO, članak 67. PASL, T. Rüede, R. Hadenfeldt, o.c., str. 244.74 L. Ude, o.c., str. 212, M. M. Guldener, o.c., str. 347.75 U njemačkom pravu članak 406/1/1 DZPO, G. Kalhe, o.c., str. 57, u austrijskom pravu članak 355 OZPO, u švicarskom pravu članak 173/2 ZZPO.
29
Ovdje je potrebito istaknuti da se od iste osobe može zatražiti vještvo, ali i da bude kao
svjedok.
Temeljna razlika između svjedoka i vještaka je ta što je svjedok nezamjenjiv, a vještak
zamjenjiv.
Ako je angažirano više vještaka, a oni se ne mogu složiti o vještvu, onda svatko od
imenovanih vještaka daje svoje mišljenje.76
13. Suparničari
Suparničarstvo u arbitražnom postupku je moguće samo ako su svi suparničari zaključili
ugovor o arbitražnom sudu sa suprotnom strankom i ako su svi suparničari suglasni o
arbitrima koje oni imenuju.
Ovdje je potrebito napomenuti da je suparničarstvo i u arbitražnom postupku dopušteno,
osim u slučajevima kada je to odgovarajućim pravilnicima izričito zabranjeno.
Kada je u pitanju obično suparničarstvo, onda ne postoje nikakvi problemi za sudjelovanje
svih suparničara u arbitražnom postupku, a ako se radi o nužnom suparničarstvu, onda nema
arbitražnog postupka ako se sve strane dragovoljno ne izjasne o arbitražnom sudovanju, u
suprotnom se drži da u arbitražnoj tužbi postoji pomanjkanje aktivne ili pasivne legitimacije.77
Bitno je da svi suparničari moraju biti predviđeni arbitražnim ugovorom, ili da poslije
pristanu na arbitražni postupak.
Uvijek mora postojati jasno izražena volja da suparničari žele da se spor riješi pred
arbitražom.
Pitanje imenovanja sudaca u arbitražnom postupku u situaciji kada postoje suparničari je
vrlo bitno.
Temeljno načelo je da nitko od suparničara ne može biti zakinut u odnosu na drugoga u
bilo čemu, a posebno u imenovanju arbitražnih sudaca. Ovo pitanje posebice dobiva na
važnosti kada se radi o ad hoc arbitraži, za koje znamo da nemaju svoje organe, nemaju svoje
liste arbitara pa je i izbor sudaca kada postoje suparničari zamršeniji. Naravno da ne postoji
problem kada su se suparničari i na strani tuženika i tužitelja sporazumno dogovorili o
imenovanju svoga suca. To posebice predstavlja problem kada su pravilnici pojedinih
arbitraža odredili maksimalni broj članova arbitražnog vijeća, i u to u pravilu na tri, ili kao u
76 Vidi članak 178/2 ZZPO.77 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 126-127, K. H. Schwab, o.c., str. 117, G. Henn, o.c., str. 128.
30
Sloveniji, na pet članova. U situaciji kada imamo niz suparničara na jednoj ili na drugoj
strani, sasvim je jasno da svi suparničari ne mogu u vijeću imati svoga suca.
Postoje dva načina rješavanja problema kada se suparničari ne mogu dogovoriti o
imenovanju sudaca. Jedan način je da se strane sporazume o tomu tko treći treba imenovati
suca u njihovo ime, je li to nadležni državni sud, sama arbitraža koja vodi postupak,
ovlaštenik za imenovanje itd.
Ovdje je potrebito posebno napomenuti da je broj sudaca u arbitražnom vijeću ograničen,
te da to predstavlja problem.
Druga mogućnost je kada se stranke ne mogu sporazumjeti oko suca, da u tom slučaju
prestaje važiti ugovor o arbitražnom sudovanju, i to na jednak način kao u situaciji kada se
kod glasovanja o arbitražnoj odluci postigne isti broj glasova.
Važno je napomenuti da nema nikakvog prisilnog imenovanja arbitražnih sudaca i da svi
suci moraju biti imenovani na način da to odgovara svakom od suparničara. Razumije se da
veću mogućnost udovoljavanju tih želja predstavljaju vijeća sa većim brojem arbitražnih
sudaca. Dakle, generalno se može kazati da bez obzira na broj suparničara u arbitražnom
postupku, svakom od njih mora biti omogućeno sudjelovanje pri izboru sudaca, jer u
drugačijoj situaciji nema niti arbitražnog postupka.
14. Umješači
Prema stanovištu znanosti, miješanje u parnicu zainteresirane stranke dopušteno je ako ga
izričito predviđa arbitražni ugovor ili ako se s tim obje stranke ili arbitri slože.
Kada govorimo o običnom umješaču u postupku pred državnim sudom, misli se na
intervencijski efekt koji nastaje u odnosu stranke i umješača koji se miješao na strani te
stranke što znači da umješač ne može poricati ni činjenični ni pravni temelj stvari u donešenoj
presudi pri reguliranju svojih odnosa sa strankom kojoj se priključio.78
Temeljno pitanje umješača u arbitražnom postupku je pitanje kada se može umješač
umiješati u arbitražni postupak. Nesporno je da između stranki i umješača koji se miješa na
strani te stranke mora postojati pravni interes umješača u miješanje u postupak.
Drugo pitanje koje se postavlja je pitanje tko odobrava i čiji je sporazum potrebit kako bi
se netko umiješao u arbitražni postupak.
Prema većini mišljenja potrebita je suglasnost svih stranaka i arbitražnog suda kako bi se
netko mogao pojaviti kao umješač u arbitražnom postupku.
78 L. Ude, o.c., str. 189-190.
31
Tako npr. u austrijskom pravu miješanje u arbitražni postupak može postojati ako to nije
izričito isključeno arbitražnim sporazumom, ili ako to nije isključeno odredbom članka 587/1
OZPO.79
Umješač se može umiješati i u žalbenom postupku.
Kada govorimo o suglasnosti arbitražnog vijeća o tomu hoće li se dopustiti ili ne
miješanje u tom postupku, mislim da o tomu nije potrebita suglasnost arbitražnog suda, ako je
to obuhvaćeno arbitražnim sporazumom, jer su stranke one koje ipak u arbitražnom postupku
imaju glavnu riječ.
Po momu mišljenju miješanje bi trebalo dopustiti u svim stadijima arbitražnog postupka,
pa i u postupku po žalbi na arbitražnu odluku ili u postupku za poništenje te odluke.
Opravdanost uvođenja instituta umješača u arbitražni postupak, pod što jednostavnijim
uvjetima, opravdano je i izričitom zainteresiranošću međunarodne trgovačke arbitaže, gdje
institut umješača u različitim međunarodnim sporovima ima svoje mjesto i u arbitražnom
postupku.
Dakle, važno je i bitno da se o umješaču suglasi ona stranka na čiju se stranu on miješa, te
da je nesporno da se pravne posljedice buduće arbitražne odluke protežu i na toga umješača.
15. Propuštanje stranaka
Prema čl. 28., st. 1., AP UNCITRAL utvrđuje se da propuštanje tužitelja da u roku
podnese tužbu ima za posljedicu okončanje arbitražnog postupka, a neopravdano
nepodnošenje odgovora na tužbu u zadanom roku nastavak arbitražnog postupka.
To propuštanje stranaka u arbitražnom postupku možemo promatrati sa dva stanovišta.
Jedno je propuštanje onda kada se stranka uopće ne odaziva u postupak i ne poduzima
nikakve radnje u arbitražnom postupku, pa to može biti jedan od načina da se donese presuda
zbog izostanka.
Druga situacija je kada stranka propusti podnošenje pojedinih radnji u arbitražnom
postupku koje možemo podijeliti na dvije grupe i to na propuštanje pojedinih arbitražnih
radnji prije početka postupka i propuštanje određenih radnji u postupku.
Propuštanje prije postupka se može manifestirati kroz prošutanje imenovanja suca,
neodgovaranje na tužbu i protutužbu, propuštanje roka za odgovor na tužbu ili protutužbu.
79 H. Fasching, o.c., str. 100.
32
Najteže posljedice propuštanja odgovora na tužbu i u naknadno ostavljenom roku predviđa
članak 19. PAZ koji izričito kaže da se u tom slučaju drži da tuženik priznaje činjenične
osnove iz tužbe i da se drži da se odriče od prigovora.
Ako stranka iz opravdanih razloga propusti podnijeti određene radnje, onda joj stoje na
raspolaganju odredbe instituta povrata u prijašnje stanje.80
Ovaj institut je dosta važan u situaciji kada se u arbitraži pojavljuje strani državljanin koji
želi znati kakav stav i o ovom pitanju ima arbitraža koja se vodi u državi drugog
državljanstva.
Mišljenja sam da o povratu u prijašnje stanje, odnosno propuštanju stranaka ne treba biti
rigorozan u arbitražnom postupku, jer su se stranke ipak odlučile za arbitražu nakon što među
njima postoji visok stupanj suglasnosti.
16. Presuda zbog izostanka
U pravilu se dopušta donošenje presude zbog izostanka i propisuju se uvjeti za to.
Institut presude zbog izostanka u arbitražnom postupku različito se poima u pojedinim
pravnim sustavima. U austrijskom pravu je presuda zbog izostanka u arbitražnom postupku
isključena, isto tako i u njemačkom. U švicarskom pravu se pravi razlika između presude
zbog izostanka prema usmenom i prema pisanom postupku ili podnescima.81
Presuda zbog izostanka u arbitražnom postupku je nešto sasvim drugo nego takva presuda
pred državnim sudom.
Stranke se o tomu moraju sporazumjeti pa čak i onda ako je ona po zakonskim propisima
određene države i isključena.
Stranke u arbitražnom postupku ne moraju trpjeti nikakve štetne posljedice ako se o bilo
čemu ne očituju prije početka glavne rasprave.
Neki pravni sustavi predviđaju i vremensko razdoblje u kojemu se može donijeti presuda
zbog izostanka.
80 U njemačkom pravu A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 130, K. H. Schwab, o.c., str. 123, G. Henn, o.c., str. 131.81 U njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 139, G. Henn, o.c., str. 154, P. Schlosser, o.c., str. 550, posebice je važan članak 10/40 DZPO, kao i članak 1034/1 DZPO koji nalaže obvezatno preslušanje stranaka u arbitražnom postupku. U austrijskom pravu je mogućnost donošenja presude zbog izostanka potpuno eliminirana odredbom članka 587/2 OZPO koji izričito određuje da ako se jedna od stranaka ne upušta u arbitražni postupak da se u tom slučaju arbitražni sud upušta u raspravljanje s drugom strankom. Dakle, ne može donijeti presudu zbog izostanka.Tako i H. Fasching, o.c., str. 104. Isto tako i AP UNCITRAL ne predviđa mogućnost donošenja presude zbog izostanka. U švicarskom pravu vidi članak 129. i 130. ZZPO.
33
Ovdje je potrebito istaknuti da arbitražni postupak nije postupak pred državnim sudom te
da i institut presude zbog izostanka nije tako strog institut kao što je to u postupku pred
državnim sudom.
17. Zaključenje rasprave
U članku 32. AP UNCITRAL regulirano je pitanje donošenja arbitražne odluke pa se u
stavku 1. ističe da postoje privremene, međuodluke i djelomične odluke.
Postoji nekoliko načina zaključenja rasprave u arbitražnom postupku. To je ili, kao što
smo malo prije rekli, presuda zbog izostanka, ili, na temelju tužbe i odgovora na tužbu, te
treći način nakon provedene rasprave pred arbitražnim sudom, po izvođenju svih potrebitih
dokaza uz uvjet da su stranke na jednak način mogle sudjelovati u tom postupku. To
zaključenje rasprave ima dosta sličnosti sa zaključenjem rasprave u postupku pred državnim
sudom te se temelji na stavu i mišljenju arbitražnog suca ili arbitražnog vijeća je li spor
dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti arbitražna odluka.
18. Potpisivanje odluke
Prema članku 32., st. 4. AP UNCITRAL arbitri su dužni potpisati odluku. Ako jedan od
arbitara odbije potpisati odluku, to se mora konstatirati u odluci.
Nakon što suci donesu odluku važno pitanje je potpisivanje takve odluke. Pitanje
potpisivanja arbitražne odluke ide u grupu kogentnih propisa pa se kršenje odredbi o
potpisivanju arbitražne odluke uzima kao valjani razlog za poništenje arbitražne odluke.82
Temeljno pitanje koje se pri potpisivanju postavlja je pitanje broja potpisa arbitražnih sudaca
koji su sudjelovali u postupku. Razumije se da ništa nije sporno u situaciji kada svi suci koji
su sudjelovali u arbitražnom postupku žele potpisati arbitražnu odluku. Problem nastaje kad
neki od sudaca koji su sudjelovali u tom postupku ne želi potpisati tu odluku, posebice kada
se istakne da potpis suca ne znači i njegovu suglasnost s takvom odlukom.83
82 U austrijskom pravu vidi članak 595/1/3 OZPO.83 Tako i T. R. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c., str. 300. To je samo dokaz da je sudac glasovao pri donošenju odluke. Tako i J. Sekolec, o.c., str. 88.
34
Tako npr. u švicarskom sustavu predviđa se da se na odluku treba potpisati većina sudaca
koji su sudjelovali u donošenju arbitražne odluke, ali ide se i korak dalje pa se kaže da je pri
potpisu arbitražne odluke dovoljan potpis predsjednika arbitražnog vijeća. U njemačkom
pravu je za potpis arbitražne odluke dovoljna većina potpisa sudaca koji su sudjelovali u
glasovanju uz obvezu da predsjednik arbitaže utvrdi da je netko od sudaca koji su sudjelovali
u glasovanju odbio potpisati arbitražnu odluku.84
Novelom austrijskog OZPO regulirano je pitanje potpisivanja arbitražne odluke, pa se
dopušta da većina sudaca potpiše tu odluku, a da se svako odbijanje potpisa na toj odluci
konstatira.85
Po austrijskom pravu svaka nepravilnost pri potpisu arbitražne odluke u arbitražnom
postupku predstavlja razlog zbog kojega se može zatražiti poništenje te odluke.
Kada analiziramo neke sustave vidimo da je ipak prihvaćen stav po kojemu je dovoljan
potpis većine sudaca koji su sudjelovali pri glasovanju.86 To je ispravno rješenje, jer suprotno
bi bilo nerazumljivo da arbitražni sudac koji je pristao biti sucem u tom postupku ne želi
potpisati odluku, a taj potpis ne znači da se slaže s odlukom nego samo znači da je sudjelovao
u glasovanju.
19. Način donošenja odluke
Odluke se u pravilu donose većinom glasova, negdje je potrebita kvalificirana većina.
Odluke se donose na nejavnoj sjednici.
Općenito je prihvaćeno načelo da se odluke donose većinom glasova.87
Navedena rješenja se sastoje od odredbi da se odluka donosi većinom glasova, pod
uvjetom da se stranke u arbitražnom postupku nisu drugačije sporazumjele. Drugačiji
sporazum može biti samo sporazum o jednoglasnosti pri donošenju arbitražne odluke.
Razumije se da se radi o postupku kada je arbitražno vijeće vodilo arbitražu. U švicarskom
pravu postoje neke specifičnosti kao što je npr. za slučaj da sam predsjednik donosi odluku
ako je arbitražno vijeće sastavljeno od tri člana, kada se ne može postići većina ili kada je
arbitražno vijeće sastavljeno od neparnog broja članova. U švicarskom pravu postoji također
institut kvalificirane većine.88 To je situacija kada se od apsolutne većine traži više glasova
kako bi odluka mogla biti donesena. To je karakteristično za situacije kada se arbitražno 84 Vidi članak 1039/1/2 DZPO, članak 23/2 DASCHD.85 Vidi članak 592/2 OZPO, W. Melis, o.c., str. 24.86 Tako i članak 32/4 AP UNCITRAL, članak 31/1 MZ UNCITRAL.87 A. Goldštajn-S. Triva, o.c., str. 517.88 Vidi članak 31/2 KKZ.
35
vijeće sastoji od parnog broja članova i to u pravilu od većeg broja članova npr. šest za
valjanost odluke prema kvalificiranoj većini traži pet glasova.89
U raspravi o načinu donošenja arbitražne odluke posebice je potrebno obratiti tri pitanja.
To je pitanje kako riješiti situaciju kada se kod vijeća od neparnog broja članova pojavi isti
broj glasova pri odlučivanju, posebno pitanje izdvojenog mišljenja arbitra. Kada se vijeće
sastoji od parnog broja članova, pa se pri glasovanju postigne isti broj glasova, postoji
nekoliko načina rješavanja tog problema. Najdrastičniji način rješavanja tog problema je u
njemačkom pravu, pa u tom slučaju odmah prestaje važiti ugovor o arbitražnom sudovanju, u
austrijskom pravu je to razlog za sudsko traženje poništenja ugovora o arbitražnom
sudovanju, a u švicarskom pravu se naknadno imenuje sudac koji postaje predsjednik
arbitraže i on zajedno s ostalim sucima donosi odluku.
Kada se radi o vijeću sastavljenom od neparnog broja članova, onda samo rijetki sustavi
predviđaju da se može postići isti broj glasova. U tom slučaju postoje dva načina rješavanja
toga problema i to tako da odluku donosi predsjednik arbitraže, te drugo rješenje da se
pristupi razdvajanju pitanja o kojima se glasuje pa da se ponovno glasuje o svim pitanjima
pojedinačno. Predsjednik arbitaže je potpuno kompetentan donijeti odluku ako postoji isti broj
glasova kod drugih članova, jer je sudjelovao u radu arbitraže.
Niz arbitraža predviđa izdvojeno mišljenje arbitara u arbitražnom postupku. To odvojeno
mišljenje se može prezentirati i u tijeku arbitražnog postupka i u tijeku glasovanja za
donošenje arbitražne odluke. Postoje neka mišljenja da u situaciji kada arbitar ima odvojeno
mišljenje u momentu donošenja arbitražne odluke da taj sudac nije dužan potpisati arbitražnu
odluku, nego da može pisano dati svoje mišljenje a da ne potpisuje odluku.
Izdvojeno pisano mišljenje ima svoju važnost u pravnoj teoriji, ali isto tako može imati i
svoju važnost kao dokument u eventualnom postupku za poništenje te arbitražne odluke na
izgradnji sudske prakse itd. Prema nekim se mišljenjima čak odvojeno mišljenje arbitra drži
sastavim dijelom arbitražne odluke.
20. Sastavni dijelovi odluke
Odluka mora sadržavati datum i mjesto donošenja, imena arbitara ili arbitra pojedinca,
imena ili nazive stranaka, predmet spora, činjenično stanje spora i pojašnjenje, izreku i rok u
kojem se odluka mora izvršiti. Odluka također mora odlučiti o troškovima.
89 O tomu pobliže u K. U. Walder-Bohner, „Das schweizerische Konkordat“, str. 22-23, T. Rüede-R. Hadenfeldt, o.c. str. 294.
36
U biti, arbitražna odluka uglavnom sadrži sve one dijelove kao i slična odluka državnog
suda. Odluka mora biti precizno i jasno napisana kako ne bi bilo nikakvih nejasnoća u daljnjoj
eksploataciji takve odluke koja se ogleda u prvom redu kroz eventualnu ovrhu pred državnim
sudom, eventualno poništenje takve odluke, te sve druge postupke kojima može biti podložna
arbitražna odluka.
Važno je i obrazloženje takve odluke, i radi stranaka, a i radi sudske prakse koja se može
u arbitražnim postupcima konstituirati pred institucionalnim arbitražama.
Posebice je bitno odlučiti i o troškovima u arbitražnom postupku sukladno odgovarajućim
pravilnicima i svemu onomu što propisuje troškove u arbitražnom postupku. U to su uključeni
i honorari arbitražnim sucima i svi ostali troškovi kako bi se donijela arbitražna odluka.
21. Ispravak odluke
U roku od 30 dana svaka stranka može obavještavati o tome drugu stranku od arbitraže
tražiti da ispravi računske, pisarske i druge pogreške u pisanju ili bilo koje druge slične
pogreške.
Općenito je prihvaćeno mišljenje i kod pisaca i u pojedinim pravilnicima kako se
tiskarske, računalne ili pogrešne oznake stranaka mogu otkloniti nakon što stranka zatraži
njihovo ispravljanje.90
Ovdje je potrebito odmah istaknuti kao je osnovno pitanje koje se postavlja je
razgraničenje onih razloga čije postojanje može dovesti do poništenja arbitražne odluke. S
jedne strane to su one pogreške koje se mogu uočiti običnim čitanjem pravorijeka, kao što je
to npr. oznaka stranaka, očite tiskarske pogreške, pogrešno zbrojeni računski pokazatelji itd.
Kada se govori o ovoj problematici posebnu je pažnju potrebito usmjeriti na dva važna
pitanja, i to pitanje u kojemu se roku može zatražiti ispravak tiskarskih i ostalih grešaka, i
drugo je pitanje tko otklanja te greške.
Kada se govori o roku u kojemu se može tražiti ispravak navedenih grešaka, postoje dva
rješenja. Po jednom rješenju, koje je uobičajeno, u svako vrijeme se može tražiti ispravak
tiskarskih i sličnih grešaka, ali postoje i pravilnici koji predviđaju rok u kojemu se može
tražiti ispravak tih grešaka, a to je obično rok od 30 dana od dana dostave odluke.91
90 U švicarskom pravu H. Sträuli-G.Messmer-F. Wiget, o.c., str. 488, T. R. Rüede-R. Hadenfeldt, o. c., str. 304-305, članak 39. KKZ, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 130, u njemačkom pravu K. H. Schwab, o.c., str. 154-155, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 157-158, H. Engelhardt, neki autori ove greške definiraju kao greške iz nehata. Tako i J. Sekolec, o.c., str. 99.91 Vidi članak 36/1 AP UNCITRAL, članak 33/1 MZ UNCITRAL, uz dodatak da se stranke o roku mogu i drugačije dogovoriti. Zatim članak 39. KKZ koji utvrđuje taj rok kao i rok za poništenje arbitražne odluke, a to
37
Po momu mišljenju najbolje rješenje koje imamo, je recimo, u Sloveniciji, a to je da se ne
određuje rok u kojem stranka može tražiti ispravak tiskarskih i sličnih grešaka. Ovdje se
postavlja pitanje pravne prirode roka u kojemu se može podnijeti zahtjev za ispravak
tiskarskih i sličnih pogrešaka.
Ovi rokovi ne bi trebali biti prekluzivni, jer ipak se radi o arbitraži.
U svim slučajevima tiskarske i slične pogreške ispravlja ili sudac pojedinac iz arbitražnog
vijeća ili kompletno arbitražno vijeće koje je donijelo odluku. Obveza je da stranka koja
namjerava tražiti ispravak o tomu izvijesti drugu stranku. Po nekim sustavima ispravak takvih
pogrešaka realizira kompletno arbitražno vijeće.
Druga mogućnost se ostavlja arbitražnom sucu, članu arbitražnog vijeća, da odluči o
zahtjevu za ispravak tiskarskih i sličnih pogrešaka.
Neki pravilnici, kao npr., AP UNCITRAL predviđaju isti način ispravka tiskarskih
pogrešaka, kao što se i donosi arbitražna odluka.
Ipak, najbolje je rješenje i najjednostavnije je da takve pogreške otklanja brzo i učinkovito
predsjednik arbitražnog vijeća.
22. Dopunska odluka
U roku od 30 dana od dana primitka svaka stranka može obavještavajući o tomu drugu
stranku zatražiti od arbitraže da donese dopunsku odluku o zahtjevima iznešenim u tijeku
arbitražnog postupka o kojima je arbitraža propustila donijeti odluku.
Dopunska odluka je samostalna odluka koja se donosi nakon provedenog arbitražnog
postupka i to o pitanjima koja nisu riješena u već donesenoj arbitražnoj odluci. To je sasvim
samostalna i posebna odluka sa pravnom snagom kakvu ima i odluka koja je donešena i prije
u postupku.92
Razumije se da predmet dopunske odluke mora biti obuhvaćen arbitražnim sporazumom,
te da se o tom zahtjevu raspravljalo tijekom glavne rasprave u arbitražnom postupku.
Inicijativu za donošenje dopunske odluke podnosi jedna od stranaka, koja u određenom roku,
nakon što je dobila arbitražnu odluku, uz obavijest drugoj stranci, podnosi tu inicijativu za
donošenje dopunske odluke. To je rok obično od 30 ili 15 dana.
je 30 dana od dana dostavljanja odluke. 92 G. Henn, o.c., str. 156, K. H. Schwab, o.c., str. 155-156, A. Baumbach-K. H. Schwab, o.c., str. 158, u austrijskom pravu H. Fasching, o.c., str. 126, u švicarskom pravu T. Rüede-R. Hadenfeldt, o. c., 305.
38
Dopunska se odluka donosi na način kao što se donijela i prethodna odluka. Ako se
dopunska odluka odnosi samo na troškove postupka, u tom slučaju takvu odluku donosi
predsjednik arbitražnog vijeća.
Ako govorimo o opravdanosti donošenja dopunske odluke u arbitražnom postupku,
mislim da o tomu treba odlučivati kompletno arbitražno vijeće koje je sudjelovalo u postupku.
Logična je pretpostavka da to arbitražno vijeće najbolje može donijeti odluku o meritumu
stvari.
23. Troškovi postupka
Troškove arbitražnog postupka obuhvaća nagrada članovima arbitražnog suda, putne i
ostale izdatke arbitra, troškove vještačenja i svjedočenja, troškove zastupanja i pomoći stranci
koja je dobila spor, nagrade i troškove ovlaštenika za imenovanje.
Kada se govori o arbitražnim troškovima, onda je među autorima prijeporno uglavnom to
što ulazi u arbitražne troškove, te na koji način se oni određuju.
Prema nekim stavovima se arbitražni troškovi često drže sekundarnim problemom u
arbitražnom postupku.
Tu se postavljaju dva pitanja i to pitanje kada sami arbitražni suci odlučuju o troškovima u
arbitražnom postupku, donose odluke i na taj način direktno odlučuju i o svojim honorarima.
Drugo pitanje koje se ovdje postavlja je li uopće arbitražni sud nadležan odlučivati o
arbitražnim troškovima.93
Ako se pogleda arbitražna praksa razvidno je da je općenito mišljenje da o troškovima u
arbitražnom postupku sud odlučuje i o arbitražnim troškovima. Jednu grupu čine troškovi
suda i tu pripadaju naknade arbitražnim sucima, stvarni i osobni troškovi arbitražnog suda,
troškovi za izvođenje dokaza i drugi troškovi suda. Drugu grupu čine troškovi stranaka i
njihovih punomoćnika, a tu posebno ulaze troškovi prijevoza stranaka na usmeno ročište za
izvođenje dokaza, posebice ako nisu opunomoćile drugu osobu, troškovi telefona, tiskanje
brzojava, fotokopiranja, putovanja stranaka i njihovih punomoćnika, angažiranje posebnih
stručnjaka itd.94
Ovdje je potrebito istaknuti temeljnu razliku između odluke o troškovima u arbitražnom
postupku i odluke o troškovima u postupku pred državnim sudom. Prva razlika je u tomu što
sudac u postupku pred državnim sudom nema mogućnosti odlučivanja o troškovima za 93 Tako P. Schlosser, o.c., str. 571, M. Sesar: „Troškovi o arbitražnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 1998, 1-2 (49-50), str. 197-209.94 G. Henn, o.c., str. 204-205.
39
podmirenje svoga osobnog angažmana u postupku, jer su suci u postupku pred državnim
sudom plaćeni na sasvim drugi način.
Druga je bitna razlika što su u postupku pred državnim sudom troškovi propisani
određenim tarifama, kao što su to npr. troškovi odvjetnika, vještaka, svjedoka itd.
Drugačija je situacija kod arbitraže gdje se stranke mogu sporazumjeti o troškovima za
svaki arbitražni postupak.
U oba postupka postoji jedna sličnost, a to je da arbitražni sud kao i državni sud ima pravo
prosuđivati opravdanost pojedinih troškova.
U arbitražnom postupku se pri određivanju troškova postavljaju dva pitanja, i to pitanje
načina određivanja naknade za arbitražne suce u arbitražnom postupku, i drugo pitanje kako
arbitražni sud raspoređuje visinu troškova među strankama.
Kako sam prije naveo, postoje mišljenja prema kojima nije opravdano da sudac sam sebi
određuje honorar u arbitražnom postupku. To je donekle lakše kada postoji propisana tarifa o
tim troškovima.
Drugo pitanje raspoređivanje troškova na stranke. Može se kazati kako je i u arbitražnom
postupku zastupljeno načelo da stranke plaćaju troškove postupka razmjerno uspjehu na
poslu,95 ali se može i odustati od toga načela.96
Razumije se da se stranke mogu i drugačije sporazumjeti i to tako da npr. svaka plaća
svoje troškove, a zajednički plaćaju honorar sucima. AP UNCITRAL predviđaju i mogućnost
odustajanja od načela uspjeha u arbitražnom postupku i to na način da se strankama mogu
odrediti troškovi koji nisu sukladni tomu načelu.
Ovakva praksa, po mojemu mišljenju, može dovesti u pitanje osnovne postulate troškova
u arbitražnom postupku.
Ipak, mislim, kako je najbolje rješenje o srazmjernom određivanju troškova prema
uspjehu spora.
24. Polaganje predujma za troškove
Članak 41. AP UNCITRAL predviđa da arbitraža može tražiti od stranaka polaganje
predujma za troškove, a u tijeku postupka može tražiti polaganje dodatnih iznosa.
U pravilu je dopušteno tražiti polaganje predujma za troškove prije početka arbitražnog
postupka. Tada se određuju u cijelom obujmu troškovi, a predujam bi trebao položiti tužitelj.
95 Tako članak 22/2 PDASCHD, članak 40/1 AP UNCITRAL.96 Vidi članak 40/1 AP UNCITRAL.
40
S druge strane, ostavlja se mogućnost da sud procjenjuje, od slučaja do slučaja, je li potrebito
polagati predujam za troškove.
Predujam za troškove može biti ili za cijeli postupak, ili za pojedinu arbitražnu radnju.
Kako smo vidjeli, obveza polaganja predujma za troškove uglavnom se odnosi na tužitelja, ali
se može odrediti da predujam položi i tuženik.
Neki pisci misle da i sudac koji sudjeluje u arbitražnom postupku ima pravo na predujam
troškova za svoj honorar.97
Nije dobro rješenje da se arbitražnom sucu već pri primanju funkcije dade predujam za
njegov honorar. To može dovesti do neravnopravnosti stranaka, ako je jedna položila
predujam, pa se taj predujam koristi za davanje predujma za honorar arbitražnom sucu.
Ovdje se postavlja i pitanje posljedica u situaciji kada stranka koja je određena ne položi
predujam u određenom roku. Tada se u pravilu, traži od druge stranke u postupku da položi
predujam, a ako ni ta stranka ne položi predujam za troškove, tada se ili s postupkom zastaje
ili se postupak okončava,98 ili se drži da tužba niti nije bila podnešena.
Svakako da se već prije položeni predujam za troškove konačno obračunava u troškove
arbitražnog postupka, kada se određuju svi troškovi arbitražnog postupka.
Polaganje predujma je sasvim opravdana odredba članka 41/1 AP UNCITRAL, prema
kojemu arbitraža može od svake stranke tražiti polaganje predujma za troškove. Kako
znademo da su AP UNCITRAL namijenjena najprije ad hoc arbitražama, to znači da te
arbitraže nemaju svoje organe, suce, pa i formiranje suda i sve ostale procesne radnje su
kompliciranije i skuplje nego radnje pred institucionalnim arbitražama. Stoga je u tom slučaju
opravdano prebaciti teret predujma na obje stranke. Samo formiranje takve arbitraže nastaje
nakon što je došlo do spora, te nakon što su stranke dogovorile suglasno ad hoc arbitražu.
Sigurno je da već tada među stranka postoji visok stupanj dogovora, pa je i u toliko
opravdanije da se predujam za troškove raspodjeljuje na obje stranke.
ARBITRAŽA U HRVATSKOJ
U Republici Hrvatskoj je donešen Zakon o arbitraži objavljen u N.N. 88/01, a stupio je na
snagu danom objave, 19. listopada 2001. godine.
Hrvatska je jedna od ne tako mnogo država koja je zakonom uredila arbitražno sudovanje.
97 Tako H. Fasching, o.c., str. 76.98 Tako članak 41/4 AP UNCITRAL.
41
Zakon ima nekoliko bitnih djelova:
- opće odredbe o arbitraži
- opće odredbe o arbitraži u Republici Hrvatskoj
- ugovor o arbitraži
- arbitražni sud
- arbitražni postupak
- pravorijek i završetak postupka
- pravna sredstva protiv pravorijeka
- priznanje i ovrha pravorijeka
- sudski postupak
- postupak priznavanja i ovrhe pravorijeka
1. Opće odredbe o arbitraži
Zakon definira osnove pojmove o arbitraži i to na tragu općeprihvaćenih termina
međunarodne arbitraže.
Tako u smislu ovog Zakona „arbitraža“ je suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira
organizira li ga ili njegovo djelovanje osigurava arbitražna ustanova ili ne.99
Domaća arbitraža je arbitraža čije je mjesto na području Republike Hrvatske.100
Arbitražni sud je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za arbitražu crpi iz sporazuma
stranaka.101
Arbitražna ustanova je pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje organizira i osigurava
djelovanje arbitražnih sudova.102 Arbitar je arbitar pojedinac ili član, odnosno predsjednik
vijeća arbitražnog suda.103
Spor bez međunarodnog obilježja je spor u kojemu su stranke fizičke osobe s
prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, odnosno pravne osobe koje su
osnovane po pravu Republike Hrvatske osim ako spor ispunjava uvjete iz točke 7. ovoga
stavka.104
99 Vidi članak 2/1/1 ZOA RH.100 Vidi članak 2/1/2 ZOA RH101 Vidi članak 2/1/3 ZOA RH102 Vidi članak 2/1/4 ZOA RH103 Vidi članak 2/1/5 ZOA RH104 Vidi članak 2/1/6 ZOA TH
42
Spor s međunarodnim obilježjem je spor u kojemu je barem jedna od stranaka fizička
osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u inozemstvu, odnosno pravna osoba koja je
osnovana po stranom pravu.105
Pravorijek je odluka arbitražnog suda o biti spora.106
Konačni pravorijek je odluka kojom je odlučeno o osnovi i visini pojedinog zahtjeva107.
Sud je tijelo državne sudbene vlasti.108
Posrednik (izmiritelj) je osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi
poseban postupak mirenja.109
Kada zakon o arbitraži upućuje na sporazum stranaka ili na mogućnost njihovog
sporazuma o nekom pitanju, ili kad na bilo koji način upućuje na sporazum stranaka, takav
sporazum obuhvaća i sva pravila o arbitraži koja se u sporazumu navode i na koja se u
sporazumu upućuje.110
Kao što je razvidno, ZOA RH (Zakon o arbitraži RH), prihvaća općenite odrednice
karakteeristične za arbitražno sudovanje u međunarodnom pravu. Precizirano je što je
osnovno i bitno za funkcioniranje i institucionalnih i ad hoc arbitraža.
2. Opće odredbe o arbitraži u Republici Hrvatskoj
Stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu
slobodno raspolagati111.
Dakle, sasvim je ispravno i precizno navedeno, sukladno općenitom shvaćanju arbitraže,
da stranke ne mogu ugovarati arbitražu u postupcima za koje je država osigurala svoju
isključivu nadležnost (npr. bračni i paternitetski sporovi).
Ako se radi o međunarodnom sporazumu stranke mogu ugovarati arbitražu čije je mjesto
izvan područja Republike Hrvatske, osim ako je zakonom propisano da takav spor može
rješavati samo sud u Republici Hrvatskoj.112
I ovdje na isti način treba konstatirati da se pred arbitražu može iznijeti samo onaj spor
kada zakonom nije propisano da se radi o isključivoj nadležnosti Republike Hrvatske (npr.
sporovi o nekretninama).
105 Vidi članak 2/1/7 ZOA RH106 Vidi članak 2/1/8 ZOA RH107 Vidi članak 2/1/9 ZOA RH108 Vidi članak 2/1/10 ZOA RH109 Vidi članak 2/1/11 ZOA RH110 Vidi članak 2/2 ZOA RH111 Vidi članak 3/1 ZOA RH112 Vidi članak 3/2 ZOA RH
43
Ovdje je zastupljeno temeljno načelo po kojemu predmet arbitražnog sudovanja mogu biti
samo oni sporazumi u dispoziciji stranaka, za koje država za sebe nije rezervirala isključivu
nadležnost (npr. sporovi iz obiteljskih odnosa ne mogu biti predmet arbitražnog sudovanja).
3. Ugovor o arbitraži
Ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke arbitraži podvrgavaju sve ili određene sporove
koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa ugovornog ili
izvanugovornog. Taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule nekog ugovora ili u
obliku posebnog ugovora.113
Ugovor o arbitraži mora ispuniti nekoliko uvjeta kao npr. mora biti sastavljen u pisanom
obliku.
Dakle, i ovdje je prihvaćeno stajalište i način koji je uobičajen u međunarodnoj arbitražnoj
praksi da se arbitražni sporazum zaključuje ili posebnim ugovorom ili kompromisornom
klauzulom.
Razumije se da zakon izjednačava i jedan i drugi način.
4. Arbitražni sud
- Imenovanje arbitara
Ukoliko nema sporazuma stranaka o imenovanju arbitra, onda se imenuju tri arbitra.114
Suci sudova Republike Hrvatske mogu biti arbitri samo u svojstvu predsjednika
arbitražnog vijeća ili za arbitra pojedinca, ali je to u praksi vrlo rijetko.115
Kod arbitraže od tri suca svaka stranka imenuje po jednoga, a ta dvojica imenuju trećega
koji će biti predsjednik arbitražnog vijeća.116
Kada arbitražu provodi arbitar pojedinac, ako se stranke o tome ne sporazume, onda
pojedinca imenuje ovlaštenik za imenovanje.117
Arbitri moraju voditi arbitražu primjerenom brzinom,118 imaju pravo na naknadu
troškova.119 Arbitri mogu biti izuzeti.120
113 Vidi članak 6/1 ZOA RH114 Vidi članak 9 ZOA RH115 Vidi članak 10/2 ZOA RH116 Vidi članak 10/4/1 ZOA RH117 Vidi članak 10/4/2 ZOA RH118 Vidi članak 11/2 ZOA RH119 Vidi članak 11/4 ZOA RH120 Vidi članak 12/1 ZOA RH
44
Zakon predviđa imenovanje zamjenika arbitara.121
Za imenovanje arbitra prihvaćena su uobičajena stajališta, uz, ipak, napomenu izuzetka
koji predviđa mogućnost imenovanja suca državnog suda u arbitražnom postupku. To, ipak,
nije u praksi čest slučaj, paće, radi se o izuzetcima izuzetaka.
Arbitri moraju voditi arbitražu primjerenom brzinom,122 te imaju pravo na naknadu
troškova.123
Arbitri mogu biti izuzeti.124
Zakon predviđa i imenovanje zamjenika arbitara.125
5. Arbitražni postupak
To je centralni stadij instituta arbitraže kao cjeline. Stranke su u postupku pred arbitražom
ravnopravne.126
Pravila postupka stranke određuju same ako to nije u suprotnosti sa odredbama zakona.127
Ako sporazuma o pravilima postupka nema, arbitražni sud provodi postupak onako kako
je to svrsishodno.128
Stranke se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže,129 a ako takvog sporazuma nema, onda
mjesto arbitraže određuje sud.130
Arbitražni postupak počinje ili kada arbitražna ustanova primi tužbu131, a u slučajevima ad
hoc arbitraže onoga dana kada tuženik primi obavijest o tomu da je protivna stranka
imenovala arbitra ili predstavnika arbitra pojedinca, ili na njen poziv da imenuje drugog
arbitra, ili da se izjasni da prihvaća arbitra pojedinca, te tužbu kojom se spor iznosi pred
arbitražni sud.132
121 Vidi članak 14 ZOA RH122 Vidi članak 11/2 ZOA RH123 Vidi članak 11/4 ZOA RH124 Vidi članak 12/1 ZOA RH125 Vidi članak 14 ZOA RH126 Vidi članak 17/1 ZOA RH, M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, godina 2000, br. 3-4 (59-60), str. 355-367, H. Sikirić: „Povjerljivost u arbitražnom postupku“, 13. Hrvatski dani arbitraže i mirenja, Zagreb, prosinac 2005, M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku (dopunjen i izmijenjen rad radi promjene zakonskih propisa), MOSTARIENSIA, Mostar, 2006, str. 87-102.127 Vidi članak 18/1 ZOA RH128 Vidi članak 18/2 ZOA RH129 Vidi članak 19/1 ZOA RH130 Vidi članak 19/2 ZOA RH131 Vidi članak 20/1 ZOA RH132 Vidi članak 20/2 ZOA RH
45
Stranke se mogu sporazumjeti o jeziku ili jezicima na kojima će se voditi arbitraža. Ako
takvog sporazuma nema, arbitražni sud će odabrati na kojem će se jeziku ili jezicima
provoditi postupak.133
6. Tužba i odgovor na tužbu
Sud će, ako se stranke nisu drugačije dogovorile, odlučiti hoće li zakazati i održavati
raspravu radi provođenja dokaza radi usmenog raspravljanja ili će se postupak provoditi na
temelju isprava.134
Stranke moraju biti pravovremeno obaviještene o svakom ročištu.135
Svjedoci se u pravilu preslušavaju na glavnoj raspravi, i to bez polaganja prisege.136
Svjedoci se mogu preslušavati izvan glavne rasprave,137 a arbitražni sud može zatražiti da
se u određenom roku stranke pisano očituju na postavljena pitanja.138
Arbitražni sud može angažirati vještake. Vještaci su dužni, ako to treba, sudjelovati i na
ročištu u arbitražnom postupku.139
7. Pravorijek i završetak postupka
Arbitražni postupak završava donošenjem pravorijeka ili nagodbom.140 Pravorijek se
izrađuje u pisanom obliku, te on mora biti obrazložen, osim ako su se stranke sporazumjele da
obrazloženje nije potrebito.141 Obrazloženje pravorijeka je važno i iz razloga sudske prakse
određenog institucionalnog arbitražnog suda, i iz niza drugih razloga, jer određena rješenja
institucionalnog suda mogu biti razlog odlučivanja nekih drugih stranaka u sličnim
postupcima za povjeravanje rješavanja njihova spora upravo toj arbitraži.
Pravorijek prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se
stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg
ranga.142
133 Vidi članak 21/1 ZOA RH134 Vidi članak 23/1 ZOA RH135 Vidi članak 23/3 ZOA RH136 Vidi članak 25 ZOA RH137 Vidi članak 25/1 ZOA RH138 Vidi članak 25/2 ZOA RH139 Vidi članak 26 ZOA RH140 Vidi članak 30/1 ZOA RH141 Vidi članak 30/3 ZOA RH142 Vidi članak 31 ZOA RH
46
8. Pravna sredstva protiv pravorijeka
To je tužba za poništaj pravorijeka.143
Sud može poništiti pravorijek ako dokaže da ugovor o arbitraži uopće nije sklopljen144, da
stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti valjani ugovor o arbitraži145, da stranka koja je
podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog
postupka146, ako se pravorijek odnosi na spor koji nije obuhvaćen arbitražnim ugovorom147,
ako sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu sa Zakonom148, ako
pravorijek nije obrazložen ili potpisan kako to traži Zakon149, ako predmet spora nije
arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske150, ako je pravorijek u suprotnosti s javnim
poretkom Republike Hrvatske.151
9. Priznanje i ovrha pravorijeka
Pravorijek arbitražnog suda ima pripadnost države u kojoj se nalazi mjesto arbitraže.152
Državni sud provodi domaći pravorijek osim u slučaju kada postoje razlozi za poništaj
pravorijeka.153
Sud također provodi i strani pravorijek osim ako sud u provođenju stranog pravorijeka
utvrdi da postoje razlozi za poništenje pravorijeka predviđeni u članku 36., st. 2., Zakona o
arbitraži Republike Hrvatske.154
Sud odbija priznanje i ovrhu stranog pravorijeka posebice u slučajevima kad se radi o
sporu koji nije arbitrabilan prema zakonu Republike Hrvatske155 ili bi priznanje i ovrha
pravorijeka bila u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.156
143 Vidi članak 36/1 ZOA RH, K. Sajko: „Može li se protiv strane države provesti ovrha na osnovi arbitražnog pravorijeka-rješena i otvorena pitanja“, Pravo i porezi, 4/2006, str. 25-30, K. Sajko: „Dilema o priznanju i ovrsi stranih poništenih pravorijeka“, Pravo i porezi, 2/2000, str. 3-7.144 Vidi članak 36/2/a ZOA RH145 Vidi članak 36/2/b ZOA RH146 Vidi članak 36/2/c ZOA RH147 Vidi članak 36/2/d ZOA RH148 Vidi članak 36/2/e ZOA RH149 Vidi članak 36/2/f ZOA RH150 Vidi članak 36/2/2/a ZOA RH151 Vidi članak 36/2/2/b ZOA RH152 Vidi članak 38 ZOA RH153 Vidi članak 39/1 ZOA RH154 Vidi članak 40/1 ZOA RH155 Vidi članak 40/2/a ZOA RH156 Vidi članak 40/2/b ZOA RH
47
10. Sudski postupak
U određenim pitanjima iz Zakona o arbitraži sud može poduzimati određene radnje samo
kada je to zakonom predviđeno.157 Kada sud odlučuje o tužbi za poništaj pravorijeka, onda
postupa po pravilima parničnog postupka, a u svim drugim slučajevima postupa po pravilima
izvanparničnog postupka.158
Ukoliko bi se radilo o ugovorenoj arbitraži, a stranka podnese tužbu sudu, na prijedlog
tuženika, sud će se oglasiti nenadležnim, osim ako utvrdi da ugovor o arbitraži nije valjan, da
je prestao važiti ili da se ne može ispuniti.159
11. Nadležnost suda
Za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda, polaganju pravorijeka, odlučivanju o tužbi
za poništaj pravorijeka arbitražnog suda i o zahtjevu za priznanje i prijedlogu za određivanje
ovrhe u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova, nadležan je Trgovački sud u
Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.160
Za provedbu ovrhe nadležan je stvarno nadležni sud određen posebnim zakonom.161
Pravnu pomoć o izvođenju dokaza i dostavi pravorijeka obavlja stvarno nadležni sud za
pružanje pravne pomoći mjesno nadležan prema mjestu na kojem treba poduzeti određenu
radnju.162
12. Privremene mjere u arbitražnom postupku
U arbitražnom postupku stranka može zatražiti određivanje privremene mjere osiguranja
tražbine i takav zahtjev nije u nesuglasju s ugovorom o arbitraži.163
Stranke također mogu zatražiti jednako kao i arbitražni sud i pravnu pomoć od nadležnog
suda i to onako kako se radi po zamolnicama.164
157 Vidi članak 41/1 ZOA RH, M. Sesar: „Privremene mjere i mjere radi osiguranja u arbitražnom postupku“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003, br. 3, str. 109-115, M. Sesar: „Privremena mjera državnog suda kao intervencija u arbitražni postupak“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, 2003, br. 5.158 Vidi članak 41/2 ZOA RH159 Vidi članak 42/1 ZOA RH160 Vidi članak 43/1 ZOA RH161 Vidi članak 43/2 ZOA RH162 Vidi članak 43/5 ZOA RH163 Vidi članak 43/6 ZOA RH164 Vidi članak 45 ZOA RH
48
13. Postupak priznanja i ovrhe pravorijeka
Stranka koja traži priznanje ili ovrhu pravorijeka mora u originalu priložiti pravorijek ili
njegov ovjerovljeni prijepis.165 Ako se radi o stranom pravorijeku, dužna je priložiti izvornik
ugovora o arbitraži ili propisno ovjereni prijepis tog ugovora.166
Ako se radi o stranom jeziku, stranke su dužne podnijeti ovjerovljeni prijevod tih isprava
na hrvatskom jeziku.167
U tijeku postupka priznanja i ovrhe pravorijeka, sud je dužan omogućiti protivnoj stranci
da se o prijedlozima izjasni.168
Rješenja o priznanju i ovrsi moraju biti obrazložena.169
Protiv rješenja donešenog u postupku priznanja kao o glavnoj stvari, može se izjaviti žalba
Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave rješenja o priznanju.170
165 Vidi članak 47/1 ZOA RH166 Vidi članak 47/2 ZOA RH167 Vidi članak 47/3 ZOA RH168 Vidi članak 49/2 ZOA RH169 Vidi članak 49/4 ZOA RH170 Vidi članak 49/5 ZOA RH
49
POPIS LITERATURE
1. S. Triva-M. Dika: „Građansko parnično procesno pravo“, Zagreb, 2004.
2. S. Triva: „Izbrani sud ili arbitraža“, Zagreb, 1985.
3. Lojze, Ude: „Civilni pravdni postopek“, Ljubljana, 1988.
4. H. Thomas, H. Putzo, K. Reichold: Zivilprozessordnung (ZPO), München,
2001.
5. G. Schmidt-Räntsch-J. Schmidt-Räntsch, Beck, München, 2008.
6. W. Fürst-O. Mühl-H. Arndt, „Richtergesetz“, Berlin, 1997.
7. L. Rosenberg-K. H. Schwab- P. Gottwald, Zivilprozessrecht, München, 2004.
8. „Arbitraža i alternativno rješavanje sporova“, Međunarodni centar za trgovinu,
2003.
9. K.H. Schwab-G. Walter-A. Baumbach: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München,
2000.
10. K.H. Schwab-G. Walter-A. Baumbach: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München,
2005.
11. G. Henn: „Schiedsverfahrensrecht“, Ein Handbuch, Heidelberg, 1986.
12. G. Henn- G. Walter: „Schiedsgerichtsbarkeit“, München, 2005.
13. R. A. Schütze, Schiedsgericht und Schiedsverfahren, München, 2008.
14. R. H. Kreindler, „Schiedsgerichtsbarkeit“, München, 2006.
15. R. Stolle, Das Recht der nationalen Schiedsgerichtsbarkeit in Schweden und
Deutschland, München, 2004.
16. P. Schlosser: „Das Recht der internationalen privaten Schiedsgerichtsbarkeit“,
Tübingen, 1975.
17. H. Fasching: „Schiedsgericht und Schiedsverfahren im östereichischen und im
internationalen Recht“, Mainz-Wien, 1973.
18. M. Guldener: „Schweizerisches Zivilprozessrecht“, Zürich, 1979.
19. H. U. Walder-Bohner: „Zivilprozessrecht“, Zürich, 1983.
20. A. Goldštajn-S. Triva: „Međunarodna trgovačka arbitraža“, Zagreb, 1987.
21. H. Sträuli-G. Messmer-F. Wiget: „Kommentar zur Zürcherischen
Zivilprozessordnung“, Zürich, 1976.
22. Milijan Sesar: Arbitražni postupak (doktorska disertacija obranjena na
Pravnom fakultetu u Ljubljani 1991. godine).
50
23. Milijan Sesar: „Verfahrensordnung des ständigen Schiedsgerichts bei der
kroatischen Handelskammer für Rechtsstreitigkeiten mit internationalem
Bezug (Zagreber Vorschrirten)“, Recht in a 67-72 Ost und West, Zeitschrirt für
Ostrecht und Rechtsvergleichung, Heft 2, 15, Februar, 41 Jahrgang, Freie
Universität, Berlin.
24. Krešimir Sajko: „Međunarodno pravni aspekti hrvatskog međunarodnog
arbitražnog prava“, Pravo i porezi, Zagreb, 4/2004, str. 31-39.
25. Krešimir Sajko: „Može li se protiv strane države provesti odluka na osnovi
arbitražnog pravorijeka-rješena i otvorena pitanja“, Pravo i porezi, Zagreb,
4/2006, str. 25-30.
26. K. Sajko: „Dubioze o priznanju i ovrsi stranih poništenih pravorijeka“, Pravo i
porezi, Zagreb, 2/2000, str. 3-7.
27. K. Sajko: „Mjerodavno materijalno pravo za arbitražne sporove s
međunarodnim obilježjem“, Privreda i pravo, Zagreb, 3-4/1994, str. 332-342.
28. Hrvoje Sikirić: „Prisilna pravila neposredne primjene i mjerodavno materijalno
pravo u međunarodnoj arbitraži“, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, 1/1999, str.
83-109.
29. H. Sikirić: „Povjerljivost u arbitražnom postupku“, 13. hrvatski dani arbitraže i
mirenja, Zagreb, prosinac, 2005.
30. Davor Babić: „Arbitraža u inozemstvu u sporovima bez međunarodnog
obilježja“, Pravo i porezi, Zagreb, 11/2006, str. 48-61.
31. D. Babić: „Ograničenje izbora stranog mjesta arbitraže prema Zakonu o
arbitraži i sloboda pružanja usluga u pravu EZ i asocijacijskom pravu“,
Zbornik Pravnog fakulteta Zagreb, br. 56 (1), 49-84/2006.
32. Željko Borić: „O arbitraži-arbitrabilnost, ugovor o arbitraži, stranke, arbitražni
sud i postupak“, Pravo i porezi, Zagreb, 1/2009, str. 92-99.
33. M. Sesar: „Einige Charakteristika des Arbitrageverfahrens in Internationalen
Rechtsstreitigkeiten vor dem Ständigen Arbitragegericht der Kroatischen
Wirtschaftskammer“, VIII Internationales Osteuropa-Symposium,
Rechtsberatung und Rechtsschutz in Osteuropa, Grundlagen, Probleme,
Praxiserfahrungen, Berlin, 1997.
34. M. Sesar: „Troškovi u arbitražnom postupku“, Zbornik Pravnog fakulteta u
Splitu, 1998, br. 1-2 (49-50), str. 197-209.
51
35. M. Sesar: „Prailnik o rješavanju sporova s međunarodnim elementom pred
Stalnim izbranim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Zagrebačka
pravila, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1999, br. 1-2 (53-54), str.
175-191.
36. M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu, god. 2000, br. 3-4 (59-60), str. 355-367.
37. M. Sesar: „Privremene mjere i mjere radi osiguranja u arbitražnom postupku“,
Hrvatska pravna revija, Zagreb, ožujak 2003, br. 3, str. 109-115.
38. M. Sesar: „Privremena mjera državnog suda kao intervencija u arbitražni
postupak“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, svibanj 2003, br. 5, str. 121-126.
39. M. Sesar: „Načelo javnosti u arbitražnom postupku“ (dopunjen i izmijenjen rad
radi promjene zakonskih propisa), MOSTARIENSIA, Mostar, 2006, str. 87-
102.
52
KONTROLNA PITANJA1. Šta je arbitraža?
2. Vrste arbitraže?
3. Ugovor o arbitraži i kompromisorna klauzula?
4. Osnove karakteristike arbitraže?
5. Arbitražna odluka?
6. Mjesto odlučivanja arbitraže?
7. Institucionalna i ad hoc arbitraža?
8. Pokretanje arbitražnog postupka?
9. Jezik na kojem se vodi arbitražni postupak?
10. Protutužba i odgovor na tužbu?
11. Izmjena i dopuna i povlačenje tužbe ili odgovora na tužbu?
12. Način izbora arbitara i lista arbitara?
13. Arbitražno vijeće?
14. Prigovor u pogledu nadležnosti arbitraže?
15. Rokovi za poduzimanje pojedinih radnji u arbitražnom postupku?
16. Dokazi i raspravno ročište?
17. Svjedoci i vještaci?
18. Suparničari u arbitražnom postupku?
19. Umješači u arbitražnom postupku?
20. Propuštanje stranaka i presuda zbog izostanka?
21. Potpisivanje odluka?
22. Način donošenja odluke i sastavi dijelovi odluke?
23. Dopunska odluka?
24. Troškovi predujam za troškove?
25. Pravna snaga arbitražne odluke?
26. Arbitraža u Hrvatskoj?
27. Ugovor o arbitraži u Hrvatskoj?
28. Arbitraža i arbitražni sud u Hrvatskoj?
29. Arbitražni postupak u Hrvatskoj?
30. Pravorijek u arbitražnom postupku u Hrvatskoj?
31. Privremena mjera u arbitražnom postupku u Hrvatskoj?
32. Pravna snaga arbitražne odluke u Republici Hrvatskoj?
53
Recommended