Razmjena daljina

Gledati izbliza

Haiku je zapis doživljaja. Do-živjeti doslovno znači biti tik iz život, biti dotaknut njime. Haiku ne ide za tim da opiše, nego da potakne čitatelja da doživi isto što je osjetio i pjesnik. Time i sam postaje pjesnikom.Kratkoća i sublimiranost dolazi iz intenziteta osjećaja: kad je osjećaj najintenzivniji u nama obuzima nas šutnja jer riječi više ne mogu iskazati unutarnju zbilju. Time haiku-doživljaj pokazuje da se oblik ili izraz stvara sam kad je duh shvaćen i da između njih zapravo nema razlike.

Kad netko o nečem tužnom kaže da je tužno, gube se implikacije, i na kraju je čak i dojam tuge slab. Bitno je da se o nekoj stvari ne kaže “tužna je”, već da ona sama od sebe bude tužnom.

(Chikamatsu Monzaemon, u: V. Devidé Japanska haiku poezija) U nekom smislu haiku piše sam sebe preko pjesnika koji pokušava doživljaj prenijeti u njegovoj čistoći.

Haiku poezija poezija je svakidašnjeg života - ono što je svakidašnje, obično, jednostavno, njezino je područje. List koji se otkida na vjetru, vrapčić koji kljuca zrno, glatkoća nekog kamena, dijete koje briše rukavom svoj nosić, skromnost nekog cvijetka - sve je to haiku. Promatramo li pažljivije bića i stvari iz prirode, otkrivamo da je sve blisko čudo, da nas sve oko nas može potaknuti, oživjeti snagom doživljaja koji je neposredna veza sa životom samim, nerastrganim, nepodijeljenim, cijelim i svetim.

Sjetite se perspektive! Velike su stvari velike, no i male su stvari velike ako se gledaju izbliza.

(Shiki, Isto)

Zajednički je element osjećaj u misli i misao u osjećaju. Kad su riječ i zbilja podijeljeni, nemoguć je haiku. Haiku je iskra koja preskače prazninu između naizgled različitih i nevezanih zbilji te uspostavlja među njima vezu. Haiku potiče duh da izvede skok. Zato doživljaj postaje ljepotom Takvosti.

Oni koji prihvaćaju prirodni tok i slijed stvari i žive im u poslušnosti, ti su iznad radosti i tuge, zato jer su u samom njihovu srcu.

(Matsuo Basho, Isto).

Otkriće i ulazak haiku u našu kulturu nije samo unošenje nove forme i novog izraza, nego je i ponovno uvođenje i novog pristupa poeziji po kojem se poezija shvaća kao život i život kao poezija.

J. B.

5

6

SVAKODNEVICA GRADA

7

8

Jutarnji vjetar.Plastična čaša na granikima: “Dobar dan”.

Ponad krovovaispružile vratovežirafe-dizalice.

Na čelu kućećelav starac sjedi.Balkon pun cvijeća.

9

Na ulici miješaju semirisi jela i pjesme s radija.Nedjeljno jutro.

Tek što korak dosegnemali papirić na putu,ovaj već pobjegne dalje.

Komadiću kruhaplaho prilazi vrapčić.Brujanje automobila.

10

U kolicimamajka gura vino.Mališan hoda.

Prazna tržnica.Samo ostaju papiri.A i njih potapa kiša.

Šmrkovi vode nemilosrdnospiru smeće s tržnice.No, ostaju boje i žamor.

11

Pregazih sjenuptice na asfaltu.Smijeh djece.

Na autobusnoj stanicičeka zabrinuto lice majke.Dijete se smije cipelicama.

Prepun autobusbučnih ljudi i briga.U krilu opuštene ruke.

12

Na obroncimapasu kamene ovce.Cesta vodi dalje.

Gle! ono stablo- kokoš što kljuca o zemljuzove druga stabla.

Naranča se zakotrljalaprljavim podom autobusa.Sunce iz nečije torbe.

13

Proboden suncemprsnuo automobil.Juri auto-put.

Vožnja biciklom.Pod dodirom brzinerazmiče se mrak.

Kroz gusti mraku daljini izvija se zmija svjetlosti.

Pljesak dlanova.Uz obraz privine seplahi cvijet.

14

RAZMJENA DALJINA

15

16

Leži na stolubijela rukavica.Kroz prozor - ptica.

O podnejedem kruh i krv.Porezan prst.

Legnem među vlati travešto se uzdižu u nebo.Zemlja lebdi u svemiru.

17

Kad zadrhtiš,planine se tresuu mojim grudima.

Šeće buba marapo staklu moga prozora.Prelazi most u daljini.

18

Vitke travkeupiru se u nebo.Razmjena daljina.

Sparno ljeto.Među mnoštvom probija sedjevojka s ružom.

Travkom prelazimobrisima planine.Razmjena daljina.

19

Škrgut mehanizma.U utrobi daljinečuje se zvono.

Projuri auto.Djevojka se brzo sklonipod sjenu zvonika.

Odraz zrcalazabljesnula je svjetlost.O, moje oči!

20

Zaškripe vrata.A iz daljine dopirezvižduk vlaka.

Upališe svjetlo.U tamnom zakutkujoš mračnije.

Upalih svjetlo:patuljak baca sjenu- pomiče se zid.

21

Naizmjence se pale:čas krijesnica,čas zvijezda.

Nebo načičkano zvijezdama.Odjednom: “zri, zri, zri!”Kao da je jedan zazrikala.

Dok padaju meteoriuspinje se moja želja.Gdje li se susreću?

22

PROLJEĆE

23

24

Ispod snježnih kapuljačaglavice zvončića.Kad li će zazvoniti?

I kroz rijetku kosu brda prodireožujsko sunce.

Kroz pukotine krošnjesvjetlost obasja malu granu.Njiše se na vjetru.

25

Njišu se stablau bijelim dokoljenkama.Trči djevojčica.

Kanu kap rose.Nabrekao pupoljakblješti u mom oku.

Kroz trepavicezabljesnulo sunce.Čujem smijeh.

26

Bliješte na granimeđu kapima kišeprvi pupoljci.

Poljubim cvijet:razlete se latice.Bogata trešnja.

Sleti pticana tanku grančicu šljive.Njiše se na ljuljačci.

27

Na lubanji golog brijega- prve vlasi.

Kroz ljubičast tepih šafrananazire se staza.Prema proljeću.

Osunčane klupe.Već na prvi znakizmigoljiše ljudi.

28

Lastavice grade gnijezdo.Neumorno, ustrajno, dugo.Upornije od mog iščekivanja.

Miris zumbulaispunio je cijeli tramvaj proljećem.

Sava zelena.Ni oblačka na nebu.Napokon proljeće.

29

Proljetna večer.Mjesec se tiho ljuljau krilu kruške.

Umorni se vraćamo kući.U gnijezdu čavrljaju lastavicenakon večere.

Na grmu pod balkonomvrapci svako jutro održavajusvoj radni sastanak.

30

TRUDNO NEBO

31

32

Bijelim šavomspojene strane neba.Patentni avion.

Svojim kljunomptica para bijeli oblak.Hoće li kišiti?

Dijete dugopremješta kamenčiće.Prijeti oluja.

33

Trudno nebona antenama grada.Sprema se kiša.

Ulicom rijeka ljudo.Čelo mi poljubi kap kiše.Zastanem u hodu.

Kapljica kišekrči svoj put niz staklo.Gle! veli prstić.

34

Obrazi oblakazrcale se u hodu.Cesta od kiše.

Uže za rubljes kapima kiše- biserna ogrlica.

Vozim biciklpo mjesecu i vodi.Poleti staza.

35

U mjesecuzrcali se voda.Žedan pas.

Brazde oblakautiru put daljini.Pun mjesec.

U uglu prozora zatočen mjsec.Sklapam oko po oko:sad ga ima, sad ga nema.

36

DIJETE

37

38

Dijete se u suzamaprivija uz majku poslije pada.Zatim otrči za leptirićem.

Nad provalijomotac zanjiše dijete u igri.Ono prasnu u smijeh.

39

Gle! veli dijetena krovu kapelicegnijezdo rode.

Zadrhti sjenkana djetetovu licu.Mati ga privi.

O ploveći mjesectiho se okrznu oblak.Dijete spava.

40

LJETO

41

42

Jedino još vjetarlista odbačenu bilježnicu.Kraj školske godine.

Ogrizak jabukeotplovi niz rijeku.Puna usta.

Objesila se hladovina nad cestom.Skrili se kukci.

43

Povijenih stapkiruže spavaju u vazi.Ljetna vrućina.

Obitelj patakaponosno se gega na kupanje.Močvara poslije kiše.

Ljudi hodaju kao pijani.Danas mi se ništa ne radi.Ljetna vrućina.

44

Iz brazde zemljepuši se kao iz peći.Magla od sparine.

Sjedim mirna nakon posla.Ruke mi i dalje zamahuju.Zažmirim: krumpiri se ogrču zemljom.

Roda se krilima dotiče sjene na vodi.Sumrak na rijeci.

45

46

KIOSK

47

48

Svako jutročistač me pred kioskompita je li mi hladno.

Polazi vlak pun ljudi,a neki čovjek priča o utakmici.Već sam složila sve novine.

Malo dijete na rukamačovjeka s tetoviranom zmijom.Došli kupiti pismo.

49

Žena žuri po novine.Put joj pretrči mali miš,ali ne primijeti ga.

Muškarac telefonira u govornici do.Žena što mi se obratila kažem:“Oprostite, nisam vas čula:”

Starac me neki upitašto da kupi svojoj ženi.Smijem se i ne kažem ništa.

50

Pod vrpcom se novinerazapinju kao jedra.Jesenji vjetar.

Staklo kioskaošinu prva kap kiše.Dijete briznu u plač.

Od stotinu ljudi što dođoše kupovatiostala mi je tek jedna kaogumašto ju je bio zaboravio neki dječak.

51

52

TI

53

54

Negdje u mnoštvudodirnu se dva dlana.A ljudi brbljaju.

Na trenutak uzljube se prolazniciu pogledu.

U očimauhvaćeni pogledisusretanja.

55

Među mnoštvomprepoznajem da si tu.Tišina srca.

Na zov daljina poteku moje rijeke.Ti si izvor.

Odraz svjetiljkiu tvojim naočalima- zvijezde iz oka.

56

Zarosi oko…To zaranja u menetvoj tihi pogled.

Zatvorim očii jasnije te vidim.Otkriće blizine.

Na dodir dlananutrina zarumeni.Sagnem glavu.

57

U šutnji serazmjenjuju neizgovorene riječi.Uviru i izviru iz očiju.

Na tvojim grudima više mi ništa ne treba.Otkucaj srca.

To novi susretu svakom rastajanjubol prelijeće.

58

Još dok mi prilazišsrce mi već gleda rastanak.Kako zaustaviti vrijeme?

Učini mi se:prošao je miris kože.Nutarnji vjetar.

Na njeno krilotiho položi glavu.Poteče rijeka.

59

Položi rukena ćelavu glavu- prebujna kosa.

Ljubljeni moj,gdje je tvoja draga?Ah, tugo…

60

JESEN

61

62

Sunčeve zrakepredu po paukovim strunama.Oproštaj od ljeta.

Djeca beru jesenje šafrane.Paučina neustrašivo čuvaposljednji cvjetak.

Nakon krzmanjapožutio list brezeipak pada.

63

Bujice lišćasapliću se o korake.Zametena staza.

U naslagama lišćaupisano nekoliko jeseni.Koliko ih se sjeća stablo?

Crvene jabukena ogoljelim granama.Još se ne daju.

Bijesni vjetar.Kako tiho pucketavatra u peći!

64

GROBLJE

65

66

Djed i djevojčica ostavljaju kukca da živi.Jutro na grobju.

Pozdravi me grobar u crnom:sunčam li se?

Pita me žena:“Je li ti netko umro?”.Sva u crnom.

67

Na kamenu Kristukosa od mahovine.Pirnu vjetar…

Krilo anđeladotače se cvijeta. Vrluda bumbar.

Među grobove zalutao zvonki pjev.Suza starca.

Pale se prvo svijeće,pa svjetiljka, pa zvijezda.groblje svih svetih.

68

SJEĆANJA I ZASTAJANJA

69

70

Čavrljaju vrapcina kazaljki crkvenog sata.Stalo vrijeme.

Samo na tren muk.I dalje vreva gradaposlije zvona.

Zagrizem kolač, a ono isti okus kao tamojedne godine!

71

Jednim dodirom tipkenestao je čitav tekst.Može li tako i sjećanje?

Pjeva djevojkana zahodskoj školjci.Miris kolača.

Starac gura kolicaniz dugu, pustu ulicu.Otkotrljali se kamnečići.

72

Beskrajno brujeŽice dalekovoda.Miris smrti.

Jure automobili.Dok starac prelazi cestuzastaje vrijeme.

Vlažnom metlomstarica podiže prašinu.I sjećanja.

73

Dugi pijesak...Vjetar briše vrijeme s tragova.

S uvelom laticom tiho sijedi tvoja kosa.S pupoljkom i dalje raste.

74

ZIMA

75

76

I pošto su sve pozaspalejoš jedna buba mara.Zakašnjela zima.

Vrapčić oklijevapružiti nožicu.Zemlja se smrzla.

Pod brezom čavrljaju tri klupe.Blago zimsko jutro.

77

Koliko pahuljaje već vidio za života!A kao prvi put.

Bijeli pokrov nad blatnjavim putom.Snježno jutro!

Kao da tim putemnitko još nije prošao.prvi tragovi u snijegu.

78

Bijeli pokrovnad turobnim sjećanjem.Snježno jutro.

Pomislim “Moja je!”i već se topi na mom dlanu.Kristalna pahulja.

Podignem pogledi polijećem u svemir.Pahuljice - planete.

79

Studen i svjetloprepleću se na staklu.Kristalno tkanje.

Čiste mi očite snježne pahuljice.Slijeće nebo.

Ledeno jutro.Zrak škripi češljajućipo bijelom inju.

80

Kaplju vodezarobljava hladnoćaza visak svjetla.

Ledena sigau sunčano jutro.Suza od svjetla.

Smrznuta rijeka:zakovana u mramornijema ruka.

81

Zadrhti grana.Iznijeli bolesnikana ledeni zrak.

To od starostina brcima izbija inje.Ili od studeni.

Pod težinomklonule grane bora.Trudne od snijega.

82

Ogoljele grane tresu se od hladnoće.Motrim u kaputu.

Nema tramvaja.Vjetar do kostiju, do pustoši.

Smreka obučenau bijelu tišinu.Zastaje korak.

83

Pada mrkla noćzajedno sa snijegomSve je utihlo.

Usred danasluša tajnu noći.Usamljen bor.

84

ZAPISI S JEZERA

85

86

Razdvoje sedvije sjene na mostu.a gdje je čovjek?

Tone čamacdotaknut obalama.Nijema rijeka.

U tišinuiznova pada slap.On i ne on.

87

Svoju sloboduvoda pronalazi u silaženju.Kao sveti Franjo.

Teži prema zraku iz kojeg se vraća, da bi se opet popela.

Okrenem li seuzvodno ili nizvodno, rijeka svejedno teče.

88

Ispod mirne, gotovo ravnodušne površine,naslućujem skriven ocean.

Voda lješkari. Nježno mreškana, treperi na vjetru.

Krugovi se šireod naših kamenčića.Gle, poljubac!

89

Podigla granekao čovjek u molitvi.Vrba uz vodu.

Klizi ptičja sjenakrilima se dotičući blizankeiz jezera.

Divlja patka većna sam dodir pogledaprhne u zrak.

90

Neke su ptice dlanovi savijeni u uljanicu.S plamenom u sredini.

Neke su ptice otpalo lišćešto stalno leti uvis.

Lepet krilasamo remeti tišinu.Ili dopunjuje.

91

Za hladna, vedra dana,kad nikog nema u blizini, jezero pokazuje svoje dno nebu.

Konačno se smirila.Konačno je stabilna i čvrsta.Voda u ledu.

Gdje se krajoliks odrazom u vodi spajanema zemlje.

92

Kakvi to glasovismetaju u daljini?Sumrak na jezeru.

Dok se sunce ne spusti iza brda,voda puna neba.

Još dugo poslije iza sklopljenih vjeđaponavlja se isti prizor svjetla.

93

Kao da se tišina zvijezdaspustila nad krajolik.Jezero blista u noći.

Mir potpun.Kroz tišinu - crkveno zvono.Kao srce što kuca u meni

94

SKULPTURA OD SVJETLA

95

96

Zlatni mu kljunumočen u tamu:Svjetlost od perja.

Po kopnu gega,u vodi bešumno klizi.U zraku – cvate ljiljan.

Guska, galeb,leptir, golub, cvijet.Svi su u tebi.

97

Svinut dugi vratponad kupole tijela.Skulptura od svjetla.

Sklupčana u njemumliječna, blaga svjetlostjutarnjeg sna.

Otopio se snijeg.Na labuđim krilima sva bjelina.

98

Sigurnina leđima majke.Prvi izlet.

Bijeli lopočirasuti po jezeru.Čijom to rukom?

Svaki od njihjedri među svojimasam samcat.

99

Glava mu lelujana gordo izvijenu vratu.Odbijanje ili zov?

Koja ih to putanjanepogrešno vodido krivulje srca?

Dvije bjelinetiho brode u svjetlostJedan beskraj.

100

Vjeran, vraća seprastarim tragovima.Gdje li je ona?

Sama od sebeoplahuje tvoje noge.Nježna voda.

Gle, pokrenuo se!Nevidljivom svjetlošćutiho proboden.

101

Šum vjetrau jednom pokretu glave.A onda – tišina.

Prsima razdvajaledenu vodu jezera.Usamljen labud.

Pokretom tijelaizaziva voden vir.Grgut tišine.

102

Dugo ga čekampritajena uz vodu.Začas prođe.

Za njimnamreškana površina.Ne treba riječi.

Gle, kako izlazi!Ne otresav sa sebekapljice vode.

103

Napeo je luksvoje bijele šije.A onda – mir.

Poput jedra razvio je svoja krila.Spreman za put.

O njegove grudipriljubljen poput broša,zadnji list.

104

Magla što sespušta za tobom,ostaje vani.

Pušta da mu klizneniza smrznuta krilaleden snijeg.

Plavičast dahledene ga vode skriva.Kao da ga nije.

105

Livade, šume,sve je uzeo snijeg.On – oduvijek bijel.

Nadimlje mu se na tamnoj pozadinipernat plašt.

Samo još sejedna sjena bijeli nad jezerom.

106

Skrio je glavumeđu krila si.Sve utihnu.

Poput rogadozivam te izdaleka.Odziv – jeka.

Jesi li to tiili drugog da čekam?Prsten na nozi.

107

Zajedno s njimodleti dio mene.Povrat daljina.

Zadržavam tedulje nego li sliku.Letiš u meni.

Vodeni labud zrcali se na nebu.Java i san.

108

Blaga voda ustavlja tvoju sliku.Zrcalo čije duše?

Nepomičanprodire u prostor svet.Zadrhti voda.

Koja ljepota!A on ništa ne činida bi bio.

109

Kljunom do dna vode,vršcima krila do neba.Sve je njegovo.

Dolazi s nebai ondje bi da se vrati.Nebeska svjetlost.

Ovu težinu tijelasamo ovakva krila mogudići toliko visoko!

110

Anđeli letekrilima labudova.Raspon visina.

Tvoja stopala ostavljaju tragoveplavim nebom.

Dok te gledampomisao na smrtviše ne straši.

111

112

KAZALO

Gledati izbliza 5

Svakodnevica grada 7Razmjena daljina 15Proljeće 23Trudno nebo 31Dijete 37Ljeto 41Kiosk 47Ti 53Jesen 61Groblje 65Sjećanja i zastajanja 69Zima 75Zapisi s jezera 85Skulptura od svjetla 95

Bilješka o autorici 115

113

114

BILJEŠKA O AUTORICI

Jadranka Brnčić rođena je u Samoboru 8. listopada 1958. Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - smjer: francuski jezik i književnost i ruski jezik i književnost. Radi na istom Fakultetu kao urednica nekoliko biblioteka iz područja znanosti o književnosti.Do sada objavila dvije knjige: teološku studiju Anđeli, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998. i (auto)biografski roman Vezan uz snop života, Mozaik knjiga, Zagreb 2002. te cijeli niz znanstvenih i stručnih tekstova, eseja i kritika. Bavi se i prevođenjem.Haiku objavljivala niz godina u haiku časopisima “Haiku”, “Paun”, “Vrabac, “Cikade” a izbor je objavljen i u: Antologija hrvatskih haiku pjesnika (prir. Devidé), Pavičić, Zagreb 1997. Voli šetnje u prirodi, renesansnu i baroknu glazbu, ljudska lica i tišinu šutnje.

115