View
448
Download
26
Category
Preview:
DESCRIPTION
ekonomicnost
Citation preview
Seminarski rad iz ekonomike preduzeca - Ekonomicnost
EKONOMIČNOST
U V O D
Ekonomska dobra stvaraju se radom, trošenjem čovjekove energije. Zato se čovjek kao
razumno biće trudi da ih proizvede sa što manje rada. Odavde potiče i načelo, odnosno princip
koji je utemeljen u svaku proizvodnju – princip ekonomičnosti (štedljivosti).
Ekonomičnost potiče od grčke riječi „oikonomia“ što znači upravljati kućom, voditi domaćinstvo.
Ekonomičnost je ekonomski princip kojim se izražava zahtjev da se sa što manjim troškovima
proizvodnje (inputima) ostvari što veća vrijednost proizvodnje (outputi).
Ekonomičnost je opšti princip proizvodnje bez obzira na način društvene proizvodnje. Načini
društvene proizvodnje razlikuju se po metodima ostvarenja ovog principa. Ti se metodi kreću
od vanekonomske prinude, gdje su proizvođači prijetnjom i silom od strane gospodara
prinuđeni na ekonomičniji (štedljiviji) rad, do ekonomske prinude, gdje su proizvođači različitim
metodima podsticani na ekonomičniji rad (npr. boljom zaradom).
POJAM EKONOMIČNOSTI
Princip ekonomičnosti ili ekonomske racionalnosti, svodi se na ostvarenje što većeg
ekonomskog rezultata korištenjem raspoloživih proizvodnih činilaca. Suština ekonomičnosti je
u štednji i ekonomisanju elemenata proizvodnje preduzeća.
Ekonomičnost podrazumjeva da se proizvodnja ostvari sa što manjim utrošcima resursa,
odnosno da se zadaci procesa poslovanja obave uz što manje troškove. Ekonomično je ono
poslovanje koje uz najmanje troškove postiže najveći učinak. Kvantitativno, ekonomičnost se
izražava kao odnos količine proizvoda i troškova proizvodnje (utrošaka materijala, rada,
sredstava za rad). Ako sa E označimo ekonomičnost, V kao vrijednost proizvodnje obračunate
po stalnim cijenama i T kao troškove proizvodnje (ukupne), onda se ekonomičnost izražava
kao
V
E = ___
T
Najčešće se ekonomičnost izražava kao odnos između ukupnog prihoda i ukupnih troškova.
Svako racionalno privređivanje nastoji da uz što manje troškove postigne što veći učinak,
odnosno da mu ekonomičnost bude što veća. Povećanje efikasnosti poslovanja postiže se
tehnološkim usavršavanjima, raznim vrstama ušteda, unapređenjem organizacije rada i sl.
U izrazu ekonomičnosti obuhvaćen je cjelokupan ljudski rad i zato je pokazatelj ekonomičnosti
najobuhvatnije mjerilo poslovnog uspjeha.
Ekonomičnost je kompleksniji pokazatelj od produktivnosti rada, jer obuhvata racionalnije
korištenje ne samo živog rada već i sredstava za rad i predmeta rada. Princip ekonomičnosti je
i parcijalni ekonomski princip, jer po svome ekonomskom značenju doprinosi ostvarenju
osnovnog ekonomskog principa – ostvarenje maksimalnih rezultata reprodukcije sa minimalnim
ulaganjima.
ZNAČAJ EKONOMIČNOSTI
Ekonomičnost je jedan od širih instrumenata kontrole ekonomske uspješnosti poslovanja
preduzeća, jer ona odražava odnos preduzeća prema ukupnim troškovima. Smisao kontrole
putem ekonomičnosti jeste – identifikovanje mjesta u preduzeću na kojima dolazi do povećanih
troškova, nesprovođenja propisanih principa poslovanja, kao i neefikasnosti poslovanja.
Ostvarivanje većih rezultata uz smanjeno trošenje elemenata, postiže se kvalitetnijim
poslovanjem preduzeća. Povećanje ekonomičnosti u širem smislu predstavlja i povećanje
bogatstva društva.
Značaj ekonomičnosti ogleda se i u smanjivanju troškova preduzeća. Time se smanjuje i cijena
koštanja proizvoda ili usluga. Smanjivanjem koštanja povećava se konkurentnost preduzeća na
tržištu i stvara mogućnost smanjivanja prodajnih cijena proizvoda. Manjim prodajnim cijenama
povećava se potrošnja i bolje podmiruju potrebe potrošača na tržištu – čime se postiže jedan
od ciljeva preduzeća.
Povećanjem potrošnje stvaraju se uslovi za veću proizvodnju, a time i razvoj preduzeća. Na
ovaj način, ekonomičnost višestruko utiče na kvalitet ekonomije poslovanja preduzeća.
FAKTORI EKONOMIČNOSTI
Na sve elemente ekonomičnosti djeluju brojni faktori, ponekad sa različitim i suprotnim
dejstvom. To su faktori koji djeluju na rezultat (proizvodnju), sredstva za rad, predmete rada i
radnu snagu.
Faktori koji djeluju na produktivnost su istovremeno i faktori ekonomičnosti. Oni su brojniji, jer
je i ekonomičnost širi princip od produktivnosti.
Faktore ekonomičnosti sa stanovišta njene uslovljenosti i dinamike čine:
- prirodni;
- društveni;
- tehničko – tehnološki;
- organizacioni.
Prirodni faktori
U mnogim preduzećima prirodni uslovi djeluju na veličinu utrošaka i troškova. Izraziti primjeri
za to su u rudarstvu, poljoprivredi, šumarstvu, prehrambenoj industriji, pa i drugim
djelatnostima. Cijene materijala za reprodukciju takođe trpe uticaj prirodnih faktora, preko
troškova u proizvodnji tog materijala. One se u krajnjoj liniji formiraju na tržištu, u odnosima
ponude i tražnje, pa se mogu tretirati kao komponenta ekonomičnosti koja se formira pod
dejstvom društvenih faktora. Otuda je jedan dio njihovih troškova uslovljen prirodnim i
društvenim faktorima.
Društveni faktori
Ovi faktori dejstvuju prema mjeri ekonomske politike, politike cijena, carina i sl. – koje se
javljaju kao objektivan faktor sa stanovišta troškova preduzeća.
Država, svojim zakonskim i drugim propisima, formira ukupni pravni i ekonomski ambijent i
uslove privređivanja u preduzećima. Mjere koje se donose u obliku propisa djeluju kao
objektivno uslovljeni faktor sa stanovišta ekonomije i troškova preduzeća. Direktni uticaj ovih
mjera države na cijenu koštanja preduzeća ogleda se preko poreza, taksa, carina i dr.
Tehničko – tehnološki faktori
Ovi faktori djeluju kao objektivni faktori na troškove, a time i ekonomičnost. Oni se nalaze u
samom preduzeću, predstavljaju uslove proizvodnje i djeluju u procesima proizvodnje.
Tehničko – tehnološki faktori djeluju na sva tri elementa proizvodnje koji se ugrađuju u
proizvodnju. Tako kvalitet materijala utiče na veličinu utrošaka materijala. Oni djeluju i na
trošenje sredstava za rad: preko kvaliteta tih sredstava, njihovih radnih svojstava, vijeka
trajanja materijala od kojih su izrađeni i sl. Oni djeluju i indirektno, preko kvaliteta materijala koji
se obrađuje pomoću sredstava za rad.
Ekonomijom predmeta rada, uz pomoć tehničko – tehnoloških faktora, ostvaruju se uštede u
materijalu prilikom projektovanja i konstruisanja, kao i uštede u neposrednoj proizvodnji.
Uštede u proizvodnji se ostvaruju smanjivanjem kvarova, otpadaka i škarta, smanjivanjem
utrošaka pomoćnih materijala i sl.
Organizacioni faktori
Cjelokupna organizacija preduzeća u datom vremenu i uslovima – uslovljava funkcionisanje
preduzeća i djeluje na ekonomičnost preko svih faktora preduzeća: materijala, sredstava za rad
i radne snage.
Mjere koje preduzeće preduzima odnose se na uštede u trošenju svih faktora, veću
motivisanost za rad, potpunije korištenje naučnih dostignuća, kao i organizacione mjere
adaptacije na promjene u prirodnom i ekonomskom okruženju.
METODE UTVRĐIVANJA EKONOMIČNOSTI
Ekonomičnost se izražava kao odnos rezultata i ulaganja. Ona se može utvrđivati naturalno i
finansijski (vrijednosno), ali iskazuje se posebno i svaki element preduzeća.
Naturalni izraz ekonomičnosti
Naturalno utvrđivanje ekonomičnosti uzima za osnovu fizički obim proizvodnje i njen odnos
prema fizičkim utrošcima predmeta rada, sredstava rada i radne snage.
Naturalni izraz ekonomičnosti predstavlja odnos ostvarene proizvodnje u fizičkim pokazateljima
i fizičkih utrošaka elemenata proizvodnje.
S obzirom da su ukupni utrošci zbir utrošaka sredstava za rad, predmeta rada (materijala) i
radne snage – to je ekonomičnost izražena naturalno, kako slijedi:
Q
E = ___________
Usr + Upr + Ulr
gdje je:
Q = količina proizvoda
Usr = utrošci sredstava za rad
Upr = utrošci predmeta rada
Ulr = utrošci radne snage
Ovakav model samo izražava smisao ekonomičnosti i ona se pomoću njega ne može praktično
mjeriti. Tim modelom se ne može mjeriti ni proizvodnja, osim ako je u potpunosti homogena.
U praksi preduzeća, pristupa se parcijalnom izražavanju ekonomičnosti pojedinih elemenata.
Naročito je značajno praćenje ekonomičnosti predmeta rada, odnosno utrošenog materijala.
Ona se izražava kao odnos fizičke količine proizvoda (Q) i utroška materijala (Umr), kako
slijedi:
Q
E = ___
Umr
Potrošnju najvećeg broja i vrsta materijala jednostavno je utvrditi ili je izračunati, a poželjno je
utvrditi i normative utroška, gdje god je to moguće. Stavljanjem u odnos stvarnih utrošaka sa
normiranim, dobija se slika ekonomičnosti trošenja materijala u preduzeću.
Parcijalni izraz ekonomičnosti upotrebe sredstava za rad iskazuje se na sljedeći način:
Q
Esr = ___
Usr
gdje je Usr = utrošci sredstava za rad.
Ovako izražena parcijalna ekonomičnost nema praktično značenje, niti je ekonomski
upotrebljiva za preduzeće. U praksi nije moguće izmjeriti utroške sredstava za rad po jedinici
proizvoda, niti postoji vidljiva korelacija između utrošaka sredstava za rad i proizvoda.
Parcijalna ekonomičnost radne snage izražava se:
Q
Elr = ___
Ulr
gdje je Ulr = utrošci radne snage.
Ovako iskazana ekonomičnost radne snage predstavlja zapravo produktivnost rada. Iako
predstavljaju iste kvantitativne veličine (produktivnost radne snage i njena ekonomičnost),
značajno je njihovo ekonomsko diferenciranje.
U pojmu produktivnosti težište je na proizvodnoj snazi radnika i stalnom podizanju njegove
proizvodne moći, a u ekonomičnosti se insistira na ekonomisanju radnom snagom, dakle
uštedama u njenom trošenju. U smislu ekonomičnosti, radna snaga se podređuje i uklapa u
ekonomiju svih faktora, odnosno u globalnu ekonomičnost preduzeća.
Finansijski (vrijednosni) iskaz ekonomičnosti
Finansijsko ili vrijednosno iskazivanje ekonomičnosti svodi se na odnos vrijednosti ostvarene
proizvodnje i troškova elemenata proizvodnje. Vrijednosni izrazi proizvodnje i utrošaka
omogućuju kvantitativno izražavanje ekonomičnosti, kako globalno, tako i u parcijalnim
veličinama.
Novčani izraz ostvarenih rezultata (vrijednosti) može se različito iskazati. Kod modela
produktivnosti iskazan je tržišnom cijenom proizvoda, cijenom koštanja i norma časovima.
Kod vrijednosnog utvrđivanja ekonomičnosti bitno je odabrati realan izraz vrijednosti
proizvodnje, odnosno takav kvantitativni ekonomski izraz koji će obuhvatati ukupnu ostvarenu
vrijednost i ukupna trošenja.
U iskazivanju vrijednosti proizvodnje kod mjerenja ekonomičnosti koristi se:
- tržišna cijena,
- prosječna tržišna cijena,
- standardna cijena,
- ukupan prihod i dr.
Ctr
E = ___
T
Ctr = tržišna cijena (suma)
T = masa ukupnih troškova
Pošto tržišne cijene za istu proizvodnju bivaju više ili niže, odnosno predstavljaju različite
veličine – to deformiše realnu sliku ekonomičnosti. Stoga se koriste prosječne tržišne cijene za
određeni vremenski period (planski period).
Cpr
E = ____
T
Cpr = prosječna tržišna cijena (suma)
U praksi najčešće korišteni izraz vrijednosti su standardne cijene.
Cst
E = ___
T
Cst = standardna cijena (suma)
Suma vrijednosti u modelu ekonomičnosti može se iskazati i preko ukupnog prihoda, kao zbira
svih prihoda iz poslovanja preduzeća.
Up
E = ___
T
Up = ukupan prihod preduzeća
Iznos ukupnog prihoda ovdje sačinjava zbir prihoda preduzeća od prodanih proizvoda
(umnožak, količina i cijena), prihoda od finansiranja i vanrednih prihoda preduzeća.
Na ovaj način i šire posmatrana – ekonomičnost izražava ukupna poslovanja preduzeća,
obuhvata sve njegove faze i poslovne aktivnosti. Prethodni načini izražavanja ekonomičnosti
obuhvataju samo oblast proizvodnje, odnosno osnovne djelatnosti preduzeća.
EKONOMIČNOST I UTVRĐIVANJE OPTIMALNOG OBIMA PROIZVODNJE
Analiza ekonomičnosti je ispitivanje odnosa između troškova i obima proizvodnje sa ciljem da
se odredi obim proizvodnje sa minimalnim troškovima. Međuzavisnost troškova i obima
proizvodnje izražava se funkcijom troškova. Funkcija troškova pokazuje da troškovi zavise od
obima proizvodnje.
Funkcije troškova su multivarijabilne, što znači da troškovi zavise ne samo od obima, već od
velikog broja faktora, tzv. determinanti troškova. Najvažnija determinanta troškova su cijene
inputa, jer su troškovi proizvod količine i cijene inputa. Ali troškovi, isto tako, zavise od
tehnologije, organizacije, kao i čitavog niza drugih faktora. Mada su sve determinante troškova
podjednako važne, osnovna pretpostavka u analizi ekonomičnosti je da troškovi zavise samo
od obima, a da su cijene inputa i sve ostale determinante troškova konstantne, tj. da se ne
mijenjaju.
Pretpostavka da troškovi zavise od obima proizvodnje, a da su cijene inputa i ostale
determinante troškova konstantne, pravi se iz analitičko-pedagoških razloga, jer omogućava da
se funkcije troškova prikažu na dvodimenzionalnim dijagramima, što njihovu analizu
pojednostavljuje. Funkcije troškova grafički se prikazuju krivama troškova. Krive troškova
pokazuju kako se mijenjaju troškovi u odnosu na promjenu obima proizvodnje kada su svi
ostali faktori koji utiču na troškove konstantni.
Analiza troškova i obima proizvodnje dijeli se na:
• analizu kratkoročnih troškova i obima proizvodnje i na
• analizu dugoročnih troškova i obima proizvodnje.
U kratkom roku, preduzeće ne može da mijenja opremu, tehnologiju, poslovni prostor, kao ni
ključno upravljačko osoblje, tj. fiksne inpute, što znači da se obim proizvodnje mijenja samo
kao rezultat veće ili manje upotrebe varijabilnih inputa kao što su rad ili sirovine. U analizi
odnosa kratkoročnih troškova i obima proizvodnje značajni su koncepti ukupnih, prosječnih i
marginalnih troškova.
Razlikuju se tri koncepta kratkoročnih ukupnih troškova:
- ukupni fiksni troškovi,
- ukupni varijabilni troškovi i
- ukupni troškovi.
Ukupni fiksni troškovi preduzeća su tržišna ili novčana vrijednost njegovih fiksnih inputa.
Ukupni fiksni troškovi definišu se kao suma troškova svih fiksnih inputa uloženih u poslovanje
preduzeća.
Ukupni varijabilni troškovi su tržišna ili novčana vrijednost svih varijabilnih inputa uloženih u
proces proizvodnje.
Degresija1 ukupnih varijabilnih troškova nastaje zbog disproporcije između fiksnog i
varijabilnog inputa na nižim nivoima obima. Količina fiksnog inputa nesrazmjerno je veća od
količine varijabilnog inputa, pa sa povećanjem količine varijabilnog inputa, obim proizvodnje
raste proporcionalno više od porasta količine varijabilnog inputa, a ukupni varijabilni troškovi
rastu proporcionalno manje od porasta obima proizvodnje.
Ukupni troškovi su zbir ukupnih fiksnih i ukupnih varijabilnih troškova
Razlikuju se četiri koncepta prosječnih troškova:
- prosječni fiksni troškovi,
- prosječni varijabilni troškovi,
- prosječni ukupni troškovi i
- marginalni troškovi.
Prosječni fiksni troškovi su ukupni fiksni troškovi podijeljeni sa ukupnim obimom proizvodnje.
Nazivaju se još i ukupni fiksni troškovi po jedinici zato što pokazuju iznos ukupnih fiksnih
troškova po jednom proizvodu.
Prosječni varijabilni troškovi su ukupni varijabilni troškovi podijeljeni sa obimom proizvodnje.
Prosječni ukupni troškovi jednaki su ukupnim troškovima po jedinici proizvoda i izračunavaju se
kada se ukupni troškovi podijele sa ukupnim brojem proizvedenih proizvoda.
Marginalni troškovi su promjena ukupnih troškova zbog promjene obima proizvodnje za jednu
jedinicu proizvoda. Marginalni troškovi su veoma važan koncept za ekonomičnost preduzeća,
jer su to troškovi nad kojima preduzeće ima direktnu kontrolu.
Preduzeće može da poveća obim proizvodnje sve dok kriva prosječnih ukupnih troškova ne
postane vertikalna. To je apsolutni kapacitet. Ali kada kriva prosječnih ukupnih troškova
postane vertikalna, kriva marginalnih troškova je dostigla već beskonačnost. Zbog toga je obim
proizvodnje, u praksi, uvijek ispod apsolutnog kapaciteta.
MOGUĆNOSTI POVEĆANJA EKONOMIČNOSTI
Ekonomičnost kao parcijalni ekonomski princip, predstavljen odnosom između proizvedene
vrijednosti i utrošenih vrijednosti, spada među najznačajnije pokazatelje ekonomske
uspješnosti poslovanja.
Polazeći od toga, u interesu je svakoj firmi da razmotri mogućnost povećanja ekonomičnosti.
Postoje u osnovi dvije mogućnosti da se to postigne. Prva mogućnost za povećanje
ekonomičnosti leži u zahtjevu za smanjenjem organizaciono uslovljenih troškova elemenata
proizvodnje. Ovo se postiže podizanjem nivoa organizacije rada konkretne firme.
Druga mogućnost uslovljena je unošenjem novih tehničkih faktora, tj. investiranjem. Međutim,
svaka promjena tehničkih faktora mora biti i ekonomična, da bi se mogla smatrati i ekonomski
opravdanom.
Uvođenje novih tehničkih faktora uslovljava promjenu većine troškova elemenata proizvodnje.
Tako će jedni troškovi, po pravilu, rasti, dok će drugi imati tendenciju opadanja.
Z A K LJ U Č A K
Princip ekonomičnosti obuhvata cjelokupni ljudski rad i zato je ovaj princip najobuhvatnije
mjerilo poslovnog uspjeha.
Razna preduzeća, kao i mnoge velike kompanije svoj profit uvećavaju tako što princip
ekonomičnosti podižu na najviši mogući nivo ostvarenja.
Konstantno se teži iznalaženju novih metoda za povećanjem nivoa ekonomičnosti. Kada
govorimo o preduzećima i mnogim velikim kompanijama, faktori koji mogu djelovati na
povećanje ekonomičnosti su brojni, kao na primjer: smanjenje utrošaka predmeta rada,
smanjenje troškova sredstava za rad, smanjenje trošenja radne snage, što potpunije korištenje
kapaciteta, uklanjanje grešaka u tehnološkom procesu, kao i uvođenje novih tehnologija.
Cilj svakog poslovodstva je da sa što manjim troškovima ostvari što veći ukupni prihod i time
ekonomičnije poslovanje!
Recommended