Sveučilište u Mostaru

Fakultet zdravstvenih studija

Preddiplomski studij radiološke tehnologije

Branimir Bošković

RADIOLOŠKE DIJAGNOSTIČKE METODE U ORTOPEDIJI

(RETROSPEKTIVNA STUDIJA RADIOLOŠKE PROCJENE TOČNOSTI

IMPLANTACIJE TOTALNE ENDOPROTEZE KUKA)

Završni rad

Mostar, ožujak 2016.

Mjesto studije: Klinika za ortopediju, Sveučilišna klinička bolnica Mostar.

Mentor: dr.sc. Jerko Prlić, doc.

Komentor: dr.sc. Maki Grle, dr.med.

Zahvala

Zahvaljujem se svome mentoru i komentoru na savjetima i uputama tijekom izrade

ovog završnog rada, osoblju Fakulteta zdravstvenih studija, svojoj obitelji i prijateljima, kao i

svima onima koji su bili podrška tijekom trogodišnjeg obrazovanja na Fakultetu zdravstvenih

studija.

Sadržaj:

1. UVOD...............................................................................................................1

1.1. Radiološke dijagnostičke metode u ortopediji............................................1

1.1.1. Konvencionalna radiografija.................................................................1

1.1.2. Kompjutorizirana tomografija (CT)......................................................1

1.1.3. Ultrasonografija (UZV).........................................................................2

1.1.4. Magnetska rezonancija (MR)................................................................2

1.2. Anatomija zgloba kuka...............................................................................3

1.3. Artroza kuka................................................................................................4

1.3.1. Artroskopija kuka..................................................................................4

1.3.2. Indikacije i kontraindikacije za artroskopiju kuka................................5

1.4. Klinička slika...............................................................................................6

1.5. Dijagnostika................................................................................................7

1.6. Liječenje i prevencija..................................................................................7

2. CILJ ISTRAŽIVANJA....................................................................................10

3. METODE ISTRAŽIVANJA...........................................................................11

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA......................................................................13

5. RASPRAVA....................................................................................................15

6. ZAKLJUČCI...................................................................................................16

7. SAŽETAK.......................................................................................................16

8. SUMMARY....................................................................................................16

9. LITERATURA................................................................................................19

10. ŽIVOTOPIS..................................................................................................20

1. UVOD

1.1. Radiološke dijagnostičke metode u ortopediji

U dijagnostičkoj radiologiji danas su na raspolaganju brojne metode za postavljanje

dijagnoze:

konvencionalna radiografija,

kompjutorizirana tomografija (CT),

ultrasonografija (UZV),

magnetska rezonancija (MR) (1).

Svaka od spomenutih metoda ima svoju važnost, tj. ima svoje prednosti i nedostatke kojima

se razlikuje od drugih metoda. Metode su međusobno komplementarne, nadopunjuju se u

stvaranju konačne dijagnoze (1).

1.1.1. Kovencionalna radiografija

Konvencionalna radiografija najdostupnija je i najjeftinija radiološka metoda. Idealna

je za prikaz koštanih struktura, ali nedostatak joj je loš prikaz mekih tkiva. Također, na snimci

konvencionalne radiografije preklapa se (superponira) slika svih anatomskih struktura koje se

nalaze između rengenske cijevi i filma, što otežava analizu pojedinih struktura. Prije se

konvencionalna radiografija koristila za prikaz unutarzglobnih struktura nakon

intraartikularne primjene kontrastnog sredstva, a takav pregled zove se artrografija. Danas je

artrografija zamijenjena magnetskom rezonancijom ili eventualno CT- ili MR-artrografijom

(1).

1.1.2. Kompjutorizirana tomografija (CT)

Kompjutorizirana tomografija (CT) slikovna je radiološka metoda koja daje slojeviti

prikaz pregledavanog dijela tijela. Za nastanak slike koristi se ionizacijsko – rengensko

zračenje. U upotrebi su danas i CT uređaji spiralne tehnologije te multidetektorski CT uređaji

koji znatno skraćuju vrijeme trajanja pregleda, kao i dozu zračenja koju bolesnik primi, a

istodobno omogućuju brojne rekonstrukcije i multiplanarni prikaz snimljenih struktura. CT je 1

pogodan za dobar prikaz koštanih struktura, slobodnih zglobnih tijela, topografski odnos

koštanih i mekotkivnih struktura. Međutim, nije metoda izbora za prikaz mekotkivnih

struktura (1).

1.1.3. Ultrasonografija (UZV)

Ultrasonografija ili ultrazvučna dijagnostika (UZV) danas je širokodostupna metoda

koja ne koristi ionizacijsko zračenje, pa je, zbog svoje neškodljivosti, pogodna za ponavljanje

pregleda više puta. Jednostavna je za izvođenje, ali interpretacija nalaza izrazito ovisi o

znanju i iskustvu pregledavača. UZV je pogodan za prikaz površinskih mekotkivnih struktura,

dok su dublje unutarzglobne strukture domena prikaza MR-om. U muskuloskeletnom sustavu

UZV je posebno pogodan zbog mogućnosti dinamičkog pregleda mišića i tetiva, dakle

pregleda pri kontrakciji i relaksaciji. Omogućuje i jednostavno vođenu punkciju (1).

1.1.4. Magnetska rezonancija (MR)

Magnetska rezonancija (MR) je radiološka metoda oslikavanja koja za nastanak slike

ne koristi ionizacijsko zračenje, već energiju protona vodika. Optimalna je metoda slojevitog

prikaza muskuloskeletnog sustava: mogućnost multiplanarnog prikaza i dobra kontrastna

rezolucija čine MR idealnom metodom za obradu muskuloskeletnog sustava. Usprkos tomu

metoda se, ipak, koristi kao dijagnostička metoda „drugog reda“ ponajprije zbog svoje visoke

cijene koštanja i ograničene dostupnosti. Metoda je izbora za prikaz intraartikularnih

struktura. Stoga je u većini slučajeva zamijenila konvencionalnu artrografiju. Osim prikaza

same morfologije organa, prikazuje dijelom i njihovu funkciju, naprimjer vitalnost kosti. Ona

je i jedina „in vivo“ metoda za potpuni prikaz artikulacijske hrskavice, i njezinog kontinuiteta,

i unutarnje strukture. Ona obično slijedi konvencionalnu radiografiju ili scintigrafiju kada

postoji sumnja na koštanu leziju, odnosno slijedi ultrazvučni pregled kada se sumnja na

patologiju mekih tkiva (1).

2

1.2. Anatomija zgloba kuka

Kuk (slika 1) je jedan od najvećih zglobova u ljudskom tijelu. Sastoji se od konkavnog

zglobnog tijela (čašice – lat. acetabulum) na zdjeličnoj kosti, te konveksnog zglobnog tijela

(glave bedrene kosti – lat. caput femoris). Kuk je kuglast zglob koji omogućuje prijenos

opterećenja s gornjih na donje ekstremitete uz održavanje pokretljivost u svim smjerovima.

Površina glave bedrene kosti i acetabuluma prekrivena je artikularnom hrskavicom koja

omogućuje zglobnim tijelima da nesmetano „klize“ jedan preko drugoga bez oštećenja.

Unutar čašice kosti postoji jedna manja depresija ispunjena mekim tkivom i ligamentom (lat.

lig. capitis femoris), koji veže glavu femura sa čašicom. Labrum, fibrokartilagenozna tvorba

analogna meniskusu koljena i labrumu ramena, okružuje glavu bedrene kosti te pridonosi

stabilnosti zgloba kuka. Cijeli zglob prekriven je čahurom građenom od ligamenata. S

unutarnje strane zgloba nalazi se sinovijalna membrana kao i zglobna tekućina koja lubrificira

i hrani hrskavicu zgloba (2).

Slika 1 – Shematski prikaz zgloba kuka

3

1.3. Artroza kuka

Artroza zahvaća hrskavicu oko zgloba, sinovijalnu ovojnicu i vezivnu hrskavicu

(koljena, kuka ili ruku), koja se u normalnim okolnostima „troši“ kretanjem, ali i neprestano

obnavlja.  Kod artroze obnova je sporija od trošenja: vlakna hrskavice slabe i na kraju nestaju.

Time dolazi do promjena u kostima: kost zbog mjestimičnog taloženja mineralnih soli postaje

čvršća i nastaju izrasline (osteofiti) (2).

Artroza kuka – koksartroza (coxarthrosis) se ubraja među najčešće bolesti kuka u starijoj

životnoj dobi. Karakterizira je postupni razvoj degenerativnih promjena zglobne hrskavice, a

kasnije i ostalih zglobnih struktura. Mnogobrojni su čimbenici nastanka. Najčešći primarni

čimbenici su starija dob, prirođena razvojna anomalija zgloba kuka, prekomjerna tjelesna

težina, traumatska oštećenja, upale, lokalni cirkulacijski poremećaji i dr. (3).

1.3.1. Artroskopija kuka

Mnogi stručnjaci s pravom smatraju artroskopiju revolucionarnom metodom u

kirurgiji. Malim ubodom o površinu kože operater uvodi u zglob optički instrument,

artroskop, ostale potrebne instrumente te postavlja dijagnozu i provodi liječenje.

Artroskopijom stručnjaci preko malih, milimetarskih incizija ulaze u zglob. Ova metoda

operacije omogućuje kirurgu da pobliže pregleda strukture unutar zgloba kuka ili izvrši

operaciju bez otvaranja kuka (4).

Patološke promjene na zglobu nisu rijetkost, do njih zasigurno dolazi i zbog opterećenja i

velike pokretljivosti zgloba kuka. Često je riječ o sindromu prenaprezanja (oštećenja labruma,

zglobne hrskavice, oštećenja tetiva, sindromi sraza, bursitisi, odlamanje dijela labruma ili

hrskavice – nastanka slobodnih zglobnih tijela i sl.) ili akutnim ozljedama, koje uzrokuju bol i

ograničenje pokreta u kuku (4).

Artroskopija, za razliku od operacija otvorenog tipa, omogućuje lakši i brži oporavak.

Artroskop je uska metalna cijev na koju je pričvršćena mala kamera (optički sustav). Slika se

preko artroskopa prenosi na ekran na kojem kirurg vidi unutrašnjost kuka kada pomiče

artroskop (4).

4

1.3.2. Indikacije i kontraindikacije za artroskopiju kuka

Najčešće indikacije za artroskopiju kuka jesu:

1. Oštećenja labruma kuka – analog meniskusu u koljenu i labrumu u ramenu najčešča

je struktura u kuku podložna oštećenjima. Ruptura labruma (slika 2) može uzrokovati

oštećenja hrskavice i ubrzati razvoj degenerativnih promjena u kuku. U tom slučaju

indicirana je resekcija oštećenja labruma ili refiksacijom istog.

Slika 2 – Potvrđena ruptura labruma pomoću MR

2. Femoroacetabularni impingement (FAI) – deformacije u području vrata femura

(CAM) i acetabuluma (PINCER) uzrokuju sraz istih te dovode do pojave boli i

ograničenja kretnji uz oštećenje hrskavice i labruma. Primarno je indicirana korekcija

koštanih deformacija.

3. Škljocajući kuk (Snapping hip syndrom) – U doslovnom smislu riječi, ovu

dijagnozu krase „zvučne senzacije“ u području kuka koje nastaju pri izvođenju

određenih pokreta u samom zglobu. Fenomen može biti udružen sa senzacijom boli.

Postoje ekstra- i intra-artikularni uzroci škljocajućeg kuka. Preskok traktusa

iliotibijalisa preko velikog trohantera (vanjski) i preskok tetive m.iliopsoasa preko

glave femura (unutarnji) može uz zvučni i palpabilni fenomen uzrokovati i bol uz

ograničenje kretnji u zahvaćenom kuku.

5

4. Slobodna zglobna tijela – mogu uzrokovati daljnja oštećenja hrskavice uz upalu

okolnog tkiva.

5. Septički artritis

6. Tumorske tvorbe (4).

Uz indikacije postoje naravno i kontraindikacije za izvođenje artroskopije kuka. Od ankiloze

kuka, lokalne bakterijske upale pa sve do teških degenerativnih promjena – artroze kuka.

Pažljivo uzeta anamneza, detaljan klinički pregled i pravilna upotreba dijagnostičkih sredstava

krucijalan je protokol za uspostavljanje točne dijagnoze. Zglob kuka smiješten je dublje u

usporedbi s drugim zglobovima ljudskog tijela. Prostor između glave femura i acetabuluma

vrlo je uzak, a sam kuk okružen je iznimno snažnom čahurom što artroskopiju istog čini

iznimno zahtjevnom. Položaj pacijenta na operacijskom stolu esencijalan je za uspješan

artroskopski prikaz (3).

1.3. Klinička slika

Početak je uglavnom postupan i zahvaća tek jedan ili dva zgloba. Prvi simptom je

bolnost, koja se često opisuje kao duboka, pogoršava se opterećenjem, a olakšava

mirovanjem, da bi konačno postala manje–više trajna. Nakon spavanja ili mirovanja javlja se

zakočenje, ali traje <30 min i smanjuje se u pokretu. Kako artroza napreduje, pokretnost

zgloba se sužava uz bolnost, krepitacije ili osjećaj struganja. Bujanje hrskavice, kosti,

ligamenata, tetiva, kapsula i sinovije uz veće ili manje zglobne izljeve dovodi do

karakterističnih uvećanja artrotskih zglobova. Kasnije se znaju javiti i fleksione kontrakture,

dok je iole značajniji sinovitis rijedak. Koksartroza postupno sužava pokrete u kuku. Bol se

zna projicirati u prepone, prema trohanteru ili referirati u koljeno. Kako se hrskavica pri

gonartrozi posebno uništava (medijalni gubitak je izrazit u 70% slučajeva), ligamenti olabave

i koljeno gubi stabilnost s bolnošću tetiva i ligamenata. Osjetljivost na pritisak i bol pri

pasivnim pokretima javljaju se razmjerno kasno, čemu pridonose spazam mišića i kontrakture.

Mehaničke blokade ili abnormalnosti meniskusa uzrokuju pojave „preskoka“ i „škljocanja“.

Opažaju se i drugi deformiteti te subluksacije (3).

6

1.4. Dijagnostika

Na artrozu kuka treba posumnjati pri postupnom razvoju simptoma, osobito u starijih

osoba. U tom slučaju treba snimiti radiogram zgloba kuka. Ako se sumnja na artrozu i u

drugim zglobovima, snimiti radiogram većine simptomatskih zglobova. Obično se otkrivaju

marginalni osteofiti, suženja zglobne pukotine, povećana gustoća supkondralne kosti uz

formiranje cista i remodeliranje te artikularni izljevi. Suženje zglobnih pukotina koljena prije

će otkriti snimci u stojećem položaju. Laboratorijski su nalazi uredni, ali koriste pri

isključivanju drugih stanja (npr. RA) ili otkrivanju bolesti koje uzrokuju sekundarnu artrozu.

Ako se nađe izljev, razlikuje se od upalnih artropatija; u OA je dobivena tekućina obično

bistra, viskozna, s ≤2000 L/ìl. Artrotske promjene izvan uobičajenih zglobova govore za

sekundarnu OA pa se daljnjom obradom traga za primarnim otklonom (npr. endokrinim,

metaboličkim, neoplastičkim ili biokemijskim) (3).

1.5. Liječenje i prevencija

Artroza je većinom sporadično progresivna i povremeno se zaustavlja ili popravlja na

nepredvidljiv način. Ciljevi liječenja su suzbijanje boli, održavanje pokretljivosti zgloba i

unapređenje lokalne i opće funkcije. Osnovno se liječenje zasniva na fizikalnim mjerama

rehabilitacije, na vježbama snage, fleksibilnosti i izdržljivosti, na potpornim uređajima i na

podešavanju svakodnevnih aktivnosti. Farmakoterapija i kirurški zahvati su tek dopunske

mjere (3).

Implantacija umjetnoga kuka tj. totalne endoproteze kuka jedno je od najvećih dostignuća

suvremene medicine koje današnjem čovjeku, koji ne želi trpjeti bol i imati ograničenja,

pomaže u svakodnevnim aktivnostima. Pacijenti se ubrzo nakon operacije vraćanju starim

navikama (4).

Odabir proteze iznimno je bitan za krajni rezultat i dugotrajnost proteze, koja se bira

individualno, prema potrebama pacijenta, životnoj dobi, spolu, aktivnostima te anatomskoj

građi kuka. Za dugotrajnost proteze najvažniji je odabir noseće površine proteze kuka pri

čemu se najmanje troše keramičke noseće površine, što povećava trajanje proteze. Trajnost

suvremenih proteza trebala bi biti dulja od 20 godina. Liječnici odabiru najbolju moguću

opciju za pojedini slučaj uzimajući u obzir stanje pacijenta i njegove potrebe (2).

7

Obabir vrste proteze kuka ovisi u životnoj dobi pacijenta, svakodnevnim aktivnostima, uzroku

oštećenja kuka, deformaciji kuka, koštanoj masi pacijenta. Danas postoji veliki broj različitih

(endo)proteza kuka.

U dogovoru s pacijentom liječnik odabire najbolju moguću opciju. Ako je pacijent mlađa

osoba, ugrađuje se proteza kuka koja će sačuvati koštanu masu za eventualnu reviziju u

budućnosti.

Pacijentima je omogućen najbolji izbor različitih vrsta proteza kuka s različitim dužinama

trupa, različitim nosivim površinama (metal, keramika, polietilen), različitim veličinama glave

(28, 32, 36), a sve kako bi postigli najbolji rezultat i pokretnost nakon operacije (5).

S druge, pak, strane, s rehabilitacijom je najbolje otpočeti prije nastupa invaliditeta. Vježbe

(raspon kretnji, izometrijske, izotoničke, izokinetske, posturalne, jačanja) održavaju gibljivost

zgloba i čuvaju hrskavicu te povećavaju sposobnost tetiva i mišića da preuzmu opterećenje pri

zglobnim pokretima. Vježbe mogu zaustaviti pa čak i restituirati artrozu koljena i kuka.

Svakodnevno treba provoditi vježbe istezanja. Iole duža imobilizacija pogoduje

kontrakturama i pogoršava klinički tijek, ali je nekoliko minuta odmora (npr. svako 4–6 h

preko dana) blagotvorno kad se uravnoteži s vježbama i radnom uporabom zgloba. Korisno je

podešavanje dnevnih aktivnosti. Bolesnik sa spondilozom, koksartrozom ili gonartrozom

treba izbjegavati duboke, mekane fotelje i naslonjače s nepovoljnim položajem tijela i

otežanim ustajanjem. Redovito postavljanje jastuka pod koljena potiče kontrakture pa ga isto

treba izbjegavati. Bolesnicima su najbolje stolice s ravnim naslonom bez nagiba, čvrsti ravni

kreveti s obrubom, a sjedala automobila trebaju biti pomaknuta naprijed, ali udobna. Moraju

provoditi posturalne vježbe, nositi čvrstu ili sportsku obuću i ne prekidati zaposlenje ni

fizičku aktivnost. Farmakoterapija je dopuna navedenim mjerama. Paracetamol PO, do 1 g

4×/ dan, smanjuje bolove i dobro se podnosi. Ponekad je potrebna intenzivnija analgezija.

NSAR, uključujući i koksibe, dolaze u obzir kod refraktornih bolova ili znakova upale. Mogu

se uzimati zajedno s drugim analgeticima (npr. tramadol, opioidi) radi bolje kontrole

simptoma (6).

Miorelaksansi u niskim dozama ponekad ublažuju bolove iz napetih mišića koji trebaju

podržavati artrotske zglobove. Starijim bolesnicima međutim uzrokuju previše nuspojava uz

minimalni boljitak. Oralni kortikosteroidi nemaju mjesta u liječenju artroze, ali zglobne

injekcije depo–pripravaka suzbijaju bolove i poboljšavaju pokretljivost pri izljevu ili znacima

8

upale. Ne smije ih se međutim davati u jedan zglob >4× godišnje. Sintetski hijaluronani

(analozi hijaluronske kiseline, normalne sastojine zgloba) se mogu injicirati u koljeno gdje

znaju smanjiti bolove na dulje vrijeme (do 1 god.); daju se kao serija od 3–5 tjednih injekcija

(5).

Razna pomagala suzbijaju bolove i poboljšavaju funkciju kod spondiloze, gonartroze ili

karpometakarpalne artroze palca, ali ih moraju pratiti specifični programi vježbanja. Pri

erozivnoj OA razgibavanje u toploj vodi sprječava kontrakture. Dolaze u obzir i drugi

postupci suzbijanja boli, poput akupunkture, perkutane elektrostimulacije i lokalnog

utrljavanja (npr. kapsaicinskih pripravaka). Laminektomiji, osteotomiji i totalnoj artroplastici

se pristupa tek kad zakažu sve ostale intervencije. Za glukozamin sulfat, 1,5 g 1×/dan, i

kondroitin sulfat, 1,2 g 1×/dan, se tvrdi da mogu smanjiti bolove i usporiti razaranje zglobova.

Ti se navodi sada klinički provjeravaju, kao i druga eksperimentalna liječenja (3).

9

2. CILJ ISTRAŽIVANJA

Cilj istraživačkoga dijela rada jest načiniti retrospektivnu studiju radiološke procjene

točnosti implantacije totalne endoproteze kuka u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru.

10

3. METODE ISTRAŽIVANJA

Istraživanjem su obuhvaćeni pacijenti kojima je obavljena implantacija totalne

endoproteze kuka, a liječeni su na Klinici za ortopediju Sveučilišne kliničke bolnice u

Mostaru, u razdoblju od 1.1.2015. godine do 31.12.2015. godine.

Pacijenti su retrospektivno odabrani prema vrsti dijagnoze: koksartroza / artroza kuka. Ispitan

je 91 pacijent.

Svi pacijenti su na Kliniku za ortopediju upućeni od strane liječnika obiteljske medicine s

postavljenom sumnjom na koksartrozu tj. potrebnu implantaciju totalne endoproteze kuka.

Također, svi pacijenti su izvršili sljedeće obvezne preoperacijske postupke koje se koriste

prije zahvata implantacije totalne endoproteze kuka:

procjena kliničkog/funkcionalnog statusa: Harris hip score, Oxford hip score

radiološka obrada - RTG tehnike snimanja: AP snimka ležeći (s 15° UR ili noge

flektirane preko stola pri čemu treba paziti na flektornu kontrakturu kuka) te

LL snimka zgloba kuka (Lowenstein, «frog view»)

preoperacijsko planiranje – «templating» (digitalni / konvencionalni).

Kod pacijenata kojima je uz dijagnozu koksartroze određeno kako je potrebna implantacija

totalne endoproteze, ista je implantirana u vidu:

a) standardne bescementne totalne endoproteze i

b) standardne cementne totalne endoproteze.

Standardna totalna bescementa endoproteza mora sadržavati:

titansku osnovu endoproteze

polietilenski umetak i

kobalt krom glavu veličine 28, 32 i 36.

Totalna bescementna endoproteza kuka ima i svoje nadopune, a čine ju: prema materijalu npr.

ukriženi polietilen, keramika, te određene nadopune prema funkcionalnim karakteristikama.

Standardna totalna cementna endoproteza kuka sastoji se od dugačkog trupa.

11

Opći standardi koji se primijenjuju kod implantacije totalne endoproteze kuka prikazani su u sljedećoj

tablici:

DOB STANDARD

1. do 65 godina standardna bescementna endoproteza uz keramičku glavu

i ukriženi polietilenski umetak

65 – 75 godina standardna bescementna endoproteza uz čeličnu glavu i

polietilenski umetak cementna endoproteza

75 i više godina Cementna endoproteza uz minimalno treću generaciju

miješanja cementa

MEDICINSKI RAZLOZI

DDH standardna bescementna endoproteza (za pacijente s težim

stupnjem displazije)

Trauma do 85 godina totalne endoproteze

Tablica 1 – Prikaz procjene implantacije totalne endoproteze kuka prema dobi i medicinskim

razlozima

Valja naglasiti kako postoji mogućnost procjene po biološkoj, a ne životnoj dobi, te izbor po

patološkim promjenama na zglobu kuka.

Nadalje, zglob kuka svojim oblikom i građom omogućuje kretnje fleksije, ekstenzije,

abdukcije i addukcije, rotacije i cirkumdacije, te sve moguće kombinacije tih pokreta. Stoga

se dijagnostički postupci baziraju na trodimenzionalnom prikazu zgloba i bedrene kosti u

frontalnoj i horizontalnoj ravnini. U frontalnoj ravnini mjeri se kolodijafizarni kut ili

pravilnije CCD-kut. Kolodijafizarni kut je kut između uzdužne osi vrata bedrene kosti i

središnje glave, te uzdužne osi dijafize bedrene kosti. Kolodijafizarni kut mijenja se tijekom

života (tablica 2), a prosječan CCD-kut kod odraslih zdravih osoba iznosi između 126° i 133°.

Stanje kada CCD-kut odstupa od prosječnih vrijednosti naziva se coxa varga ili coxa vara.

12

Coxa varga je promjena kada je CCD-kut veći, a coxa vara kada je manji od navedenih

vrijednosti za zdrave odrasle osobe.

DOB (godina) CCD-kut

1 148°

3 145°

5 142°

10 138°

15 133°

23 126°

Tablica 2 – Promjena kolodijafizarnog kuta tijekom života

Operativni zahvat implantacije endoproteze kuka odvija se u tri faze. Prva faza operacije

počinje rezom u području bedra bolesnika kako bi se omogućio pristup glavi femura i

acetabuluma. Potom se glava femura vadi iz spoja s acetabulumom, te se zglobna ploha

priprema za metalno ležište uklanjanjem zglobne hrskavice posebnim medicinskim

pomagalima. Medicinskim turpijama oblikuje se femuralni kanal za prihvat endoproteze. U

drugoj fazi operacije trup endoproteze se namješta u prethodno oblikovani femuralni kanal.

Zatim se glava endoproteze postavlja na vrat. U trećoj i posljednjoj fazi operativnog zahvata

endoproteza zgloba kuka se fiksira i provjerava se nalijeganje glave endoproteze. Mišići i

tetive se vraćaju na mjesto, a rez se zatvara šavovima.

Potpune endoproteze zamjenjuju acetabularnu i femuralnu komponentu zgloba. Totalne

endoproteze mogu se na dva načina učvrstiti u koštano ležište: primjenom koštanog cementa

ili bez njega.

13

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Grafikon 4.1. Broj pacijenata s dijagnozom koksartroze

U grafikonu 4.1. je vidljivo kako je broj oboljelih od koksartroze tj. pacijenata kojima je bila

potrebna implantacija totalne endoproteze kuka u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31.

prosinca 2015. iznosio 91 pacijent.

Grafikon 4.2. Stopa preživljavanja operativnog zahvata implantacije totalne endoproteze

kuka

Iz grafikona 4.2. može se iščitati kako je prilikom zahvata implantacije, ali i prilikom

postoperacijskoga oporavka u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. stopa

smrtnosti iznosila 0 %.14

5. RASPRAVA

Moje istraživanje obuhvatilo je 91 pacijenta kojima je postavljena dijagnoza

koksartroze, a liječeni su zahvatom implantacije totalne endoproteze kuka u Sveučilišnoj

kliničkoj bolnici Mostar, na Klinici za ortopediju u razdoblju od 1. siječnja 2015. godine do

31. prosinca 2015. godine. Nastojao sam zabilježiti uspješnost navedene implantacije tijekom

jednogodišnjega razdoblja kod oboljelih od artroze kuka / koksartroze.

Rezultati istraživanja pokazuju kako je radiološka procjena točnosti implantacije totalne

endoproteze kuka od početka do kraja 2015. godine bila stopostotna.

Istraživanjem je utvrđeno da najčešće od koksartroze obolijevaju pacijenti starosne dobi od 65

do 75 godina, što odgovara korištenoj literaturi koja također tvrdi kako najčešće obolijevaju

pacijenti od 65 godina i stariji (1). Pacijentima mlađe životne dobi, dakle, što je u ovome

slučaju starost ispod 65. godine života od koksartroze obolijevaju rijetko, te, stoga, kod te

skupine pacijenata nema zabilježenih implantacija totalne endoproteze kuka. Istraživanjem tj.

dostupnim podacima na Klinici za ortopediju SKB Mostar vidljivo je kako su pacijenti s

potvrđenom dijagnozom koksartroza u prosjeku na bolničkom liječenju u prosjeku proveli

14,27 dana.

Slično istraživanje se, svakako, može provesti za dulje vremensko razdoblje. Ipak, i ovo

istraživanje koje je obuhvatilo jednogodišnje razdoblje, dakle, razdoblje 2015. godine, je

relevantno i ima statistički značaj.

15

6. ZAKLJUČCI

- Uspješnost implantacije totalne endoproteze kuka u razdoblju 2015. godine je 100 %.

- Od koksartroze obolijevaju pacijenti starosti 65 godina i više.

- Stopa jednogodišnjeg preživljavanja je također stopostotna.

- Postupak dijagnosticiranja koksartroze je pouzdan.

16

7. SAŽETAK

Uvod: Artroza kuka – koksartroza (coxarthrosis) se ubraja među najčešće bolesti kuka

u starijoj životnoj dobi. Karakterizira je postupni razvoj degenerativnih promjena zglobne

hrskavice, a kasnije i ostalih zglobnih struktura.

Cilj: Utvrditi radiološke procjene točnosti implantacije totalne endoproteze kuka pacijenata

liječenih u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru na Klinici za ortopediju.

Metode: Analizirani su pacijenti liječeni od koksartroze, na Klinici za ortopediju Sveučilišne

kliničke bolnice u Mostaru, u razdoblju od 1.1.2015. godine do 31.12.2015. godine. Pacijenti

su retrospektivno odabrani prema vrsti dijagnoze; koksartroza. Ispitan je 91 pacijent.

Analizirani su pacijenti upućeni na Kliniku za ortopediju, od strane liječnika obiteljske

medicine s postavljenom sumnjom na koksartrozu. Svi pacijenti izvršili su potrebne

radiološke preglede.

Rezultati: Broj oboljelih od koksartroze tj. pacijenata kojima je bila potrebna implantacija

totalne endoproteze kuka u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. iznosio je 91

pacijent. Prilikom zahvata implantacije, ali i prilikom postoperacijskoga oporavka u razdoblju

od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. stopa smrtnosti iznosila je 0 %. Pacijenti su u

prosjeku na Klinici za ortopediju na bolničkom liječenju proveli 14,27 dana.

Zaključak: Postignut je zaključak da je proces dijagnosticiranja i liječenja bolesti kvalitetan.

Od koksartroze najčešće obolijevaju osobe starije od 65 godina. Stopa jednogodišnjeg

preživljavanja iznosi 100 %.

Ključne riječi: radiološke dijagnostičke metode, artroza kuka/koksartroza, implantacija, TEP

kuka (totalna endoproteza kuka).

17

8. SUMMARY

Introduction: Coxarthrosisis is one of the most common hip diseases in the elderly. It

is characterized by the gradual development of degenerative changes in articular cartilage and

later also in other joint structures.

Objective: To determine the radiological assessment accuracy of the total hip arthroplasty in

patients treated at the University Clinical Hospital in Mostar, Department of Orthopaedic

Surgery.

Methods: Patients, treated for coxarthrosis, at the Department of Orthopaedic Surgery,

University Clinical Hospital in Mostar, in the period 1.1.2015. – 31.12.2015., were analyzed.

Patients were retrospectively selected according to the type of diagnosis; coxarthrosis. 91

patients were examined. Patients, referred to the Clinic for Orthopedics, by a family physician

with a suspicion of coxarthrosis, were analyzed. All patients did the necessary radiological

examinations.

Results: Patients with the diagnosis coxarthrosis, i.e. patients who needed total hip

arthroplasty in the period from January, 1. 2015 to December, 31. 2015 amounted to 91.

During the implantation procedure, but also during the postoperative recovery from January,

1. 2015 to December, 31. 2015 the mortality rate was 0 %. Patients spent 14.27 days

hospitalized at the Department of Orthopaedic Surgery in average.

Conclusion: The process of diagnosis and treatment has a high quality. Coxarthrosis

primarily affects people older than 65 years. One-year survival rate is 100 %.

Key words: radiological diagnostic methods, hip arthrosis/coxarthrosis, implantation, THA

(total hip arthroplasty).

18

9. LITERATURA

1. BORIĆ, I., IVELJ, R., LEKO, M., BOJANIĆ, I., ROIĆ, G. (2007.) „Radiološka

dijagnostika sindroma prenaprezanja u djece i adolescenata“, u: Paediatr Croat No.51,

Zagreb;

2. PEĆINA, M. (2000.) „Ortopedija“ – 2. dopunjeno izd., Naklada Ljevak, Zagreb;

3. HLZ (Hrvatski liječnički zbor), (2014.) „MSD – priručnik dijagnostike i terapije“,

Naklada Placebo d.o.o., Split;

4. http://www.ergovita.hr/ , preuzeto: 12.2.2016.;

5. http://www.plivazdravlje.hr/ , 18.2.2016.;

6. http://zdravlje.eu/ , 25.2.2016.;

7. http://www.akromion.hr/ortopedija/kuk/28 , 29.2.2016.

19

10. ŽIVOTOPIS

Osnovni podaci

Ime: Branimir

Prezime: Bošković

Datum rođenja: 14. prosinca 1992. godine

Mjesto rođenja: Split

Dosadašnje školovanje

Osnovna škola „Crnići“ – 2000. – 2008.

Srednja škola „Stolac“ – Gimnazija – 2008. – 2011.

Fakultet zdravstvenih studija (Preddipl. studij radiološke tehnologije) – 2011. –

Dodatno

Strani jezik: Engleski (dobro pisanje, čitanje i verbalna komunikacija)

Rad na računalu: (MS Office, Word)

Vozačka dozvola: B kategorija

20