Onaj kojeg treba voljeti nije ovdje: Simone Weill i F.

Nietzsche

Bruno Petrušić

Uvod

Onaj kojeg treba voljeti nije ovdje. Što nam govori ova, na

prvi pogled prosta rečenica? Kakav smisao i koja pitanja

otvara odgovor na pitanje o ljubavi prema onome koji nije

ovdje? Da li je ljubav zahtjev, čak i onda kad onoga koga

treba voljeti nije ovdje? Da li ljubav u sebi onda nosi

zahtjev, naredbu, zapovijed, i koju? Onaj kojega treba

voljeti nije ovdje. Krije li se u onome treba ljubiti imperativ?

Zapovijed ljubavi? Kako pomiriti ljubav koja je prazna, ili

bolje rečeno, kako pomiriti ljubav u praznini, ljubav u

odsutnosti sa zahtjevom ljubavi, naime da ljubi. Da ljubi

što? Koga? Dokida li se onda taj zahtjev ljubavi, kad nema

koga ljubiti? Što je potrebno za ljubav? Što ljubav čini

ljubavlju? Kako se ljubav odnosi prema moći, i kako se moć

odnosi prema ljubavi? Kako bi izgledao dijalog Simone i

Nietzschea? Kakva je vjera u praznini – prazna ili...? A

molitva?

Osvrnut ćemo se na misli Simone Weil, i nekih drugih autora

(prvenstveno Nietzschea, jer je zanimljivo pogledati na

ljubav iz Nietzscheovog kuta, naime iz kuta volje za moć).

Simone nudi odgovore, ali su oni vješto umotani u

kontradiktorne izjave, pa ih je potrebno protumačiti i

osvjetliti ih novim iskustvima i primjerima. Nešto ćemo

pokušati sami odgovoriti, ali je naš zadatak u ovoj radnji

odgovoriti na postavljena pitanja, i na pitanja koja će se

još javljati. A pitanja je uvijek mnogo, jer je mnogo lakše

postaviti pitanje, a kud i kamo je teže dati odgovor. Mi

ćemo se ovdje voditi mišlju da svako postavljeno pitanje ima

odgovor, jer inače ne bi moglo biti postavljeno...

Radnja je podijeljena na tri poglavlja. U prvom ćemo se

poglavlju upoznati sa prazninom koja nastaje usred naše

probuđenosti u zbilju. Što je to praznina, kako se ona

očituje, te kako se ponašati i što raditi kad otkrijemo

ispraznost svoga života, rada, ljubavi? Kakve veze ima

odricanje od samog sebe s prazninom, te ćemo aktualizirati

Isusov zahtjev za oddricanjem samoga sebe u svjetlu misli

Simone Weil. U drugom ćemo se poglavlju upustiti u dijalog

sa Simone i Nietzscheom oko volje za nemoći, volje za moći,

ljubavi, odsutnošću ljubljenog... Pogledat ćemo je li moguć

dijalog te u kojem smeru ide. Treće je poglavlje usmjereno

na sam naslov ove radnje, tj. na pitanje o ljubavi prema

odsutnome. Tu ćemo se susresti s ateizmom kako ga poimlje

Simone Weil, te s odnosom vjere i molitve prema odsutnome

Bogu.

Radnja je zahtjevna jer je potrebno protumačiti mnogo toga u

pogledu misli Simone Weil koja je za svoga kratkog života

ostavila neiscrpno djelo koje uvijek potječe na još

intenzivnije i dublje razmišljanje. Nadamo se da ćemo

3

uspjeti odgovoriti na postvaljena pitanje, te tako

doprinijeti jasnijem razumijevanju ove autentične mističarke

prve polovice dvadesetog stoljeća.

1. Praznina u misli Simone Weil

Praznina je prazna. Ispraznost se praznine očituje u samom

pojmu praznine, u njenu određenju, ali se sama praznina ne

može definirati.1 Ona je uvijek praznina, ili prema nečemu

ili na nečemu. Praznina, sama za sebe ne postoji. Tako

imamo, na primjer, prazan list papira, prazan prostor,

prazno (isprazno) vrijeme, prazan život... Uvijek imamo

prazninu na, ili u odnosu prema nečemu. Praznina se uvijek

odnosi na nešto. Nedostatak nečega je praznina. Kad

nedostaje dio, je praznina. Augustin je zlo definirao kao

nedostatak dobra. Simone Weil, kad govori o praznini nije

daleko od te Augustinove definicije zla, jer praznina se

može ispuniti na dva načina, no o tome kasnije. Ništa je

praznina, odnosno, praznina je ništa. To ne znači da

praznina ne postoji, kao što to ne znači ni da ništa kao

takvo ne postoji. Praznina je upravo to ništa na nekom biću,

naime na onom na kojem se očituje. Praznina je trag

ništavila. Praznina, na ( u ) svakom biću, na ( u ) kojem se

očituje, ostavlja duboke tragove, duboke brazde boli i pečat

prokletstva. Takvo je bilo neko moje poimanje praznine,

prije nego li sam se upoznao sa mišlju Simone Weil. Moram

1 Usp. Anto Mišić, Riječniki filozofskih pojmova, Verbum, Split 2000. str. 213. ( „Praznina – prostor u kome nema tijela...“ )

4

priznati da me je njena misao duboko pogodila. U meni su se

javljala brojna pitanja, i ništa mi nije nagovještalo

odgovore... Ova je radnja moj pokušaj odgovora na sva ta

pitanja.

Ona je govor o praznini uvela u jedan egzistencijalistički

stav, u jedan gotovo nužan uvijet mogućnosti autentičnog

života. Autentičan život nastaje u čovjekovu susretu s

prazninom. Svatko se s prazninom ophodi na vlastiti način.

Ovdje donosimo Simonin način ophođenja s prazninom. Ta je

praznina dokaz odsutnosti ljubljenoga bića, ali ne i samo

to, te je potrebno da svaki čovjek kad tad odgovori na

prazni govor praznine.

Sam život Simone Weil nudi paradigmu odgovora na taj prazni

govor. Ona je, kao i mnogi drugi ljudi njenog vremena

pokušala osmisliti svoj život, svoju, i patnju mnogih drugih

u vremenu i prostoru njena života. Iz njenih pokušaja,

isplivala je na kopno autentičnost njena života. Ta je

djevojka „židovske vjere, doktorica filozofije i bojovna

ljevičarka, koju su iz rasističkih razloga izbacili sa

Sveučilišta“2 ostala zapamćena u svijetu duha po izvornosti

i izravnosti svojih misli, po dubini svoga života ali i

svoga živog iskustva ljudske bijede. Njena autentičnost

proizlazi i iz njena djelovanja kako političkog, tako i

misaonog, iz njena misticizma i poimanja života uopće. Jedan

od važnijih pojmova, u cijelom njenom životu je pojam

2 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 5.

5

protuteže. Ona je svojim životom „neprestano pokušavala

uspostaviti ravnotežu stavljajući se na stranu pobijeđenih i

potlačenih“.3 To je i više nego dokazala svojim političkim

djelovanjem, kada je uvijek bila na strani potlačenih, ali i

svojom dubokom sućuti za one na marginama društvenog života.

Nije podnosila da se netko prema njoj ponaša drugačije, nego

bi se ponašao prema najprostijem radniku. Sama je neko

vrijeme radila kao obična radnica u ΄Renaultu΄ gdje nitko

nije znao za njenu naobrazbu. Nije željela gubiti kontakt sa

stvarnošću, jer je smatrala, dapače, vjerovala da mora

ukloniti iz nutarnjeg života svaki oblik zavaravanja i

opravdanja da bi mogla pristupiti apsolunom, čistom dobru,

„čije je postojanje osjećala kao istinskije od svega što

postoji u njoj i oko nje“.4

1.2 Praznina

Simone Weil definitivno ne govori o ΄običnom΄ poimanju

praznine. Njeno se poimanje praznine da isčitati iz njezinih

djela, misli, često kratkih izjava i često u suprotnosti

jednih s drugima. Cijeli je njen opus, ukoliko se shvati

plastično tj. doslovno, protuslovan samome sebi. Ona je

pisala sebe, svoje iskustvo, veze koje je uočavala, slike

koje je interpretirala... Same rečenice, nekad kratke misli,

nekad poduže opisivanje, koje govore o praznini, se neke

nalaze u protuslovlju, ali većina ih otvara nove obzore.

Cijelo njezino djelo treba promatrati pod vidom otvaranja

3 Isto, str. 15.4 Isto, str. 19.

6

novih vrata, otkrivanjem novih poveznica među stvarima i

novim pogledom na stanje stvari. Pojam praznine je jedan od

ključnih pojmova njena opusa. To je pojam kojeg povezuje s

milošću, grijehom, nagradom, maštom, zbiljom...

Iskustvo se praznine javlja pri buđenju u zbilju. Čovjek

biva zaveden maštom, zaveden u sigurnost svog života,

odijeljen od zbilje. Čovjek sanjari, i u trenutku prekida

sna, očituje se praznina. Ona nastaje zbog raznih uzroka

( koji se nalaze u meni ), ali je njen jedini i pravi razlog

milost, jer „milost ispunja, ali može ući samo ondje gdje

ima praznine da je primi, a tu prazninu stvara upravo

milost.“5 Praznina nam posvješćuje da smo sami, da smo ne

samo sami, već da smo i prazni. Onaj kojeg treba voljeti

nije tu. On nije u nama, nije s nama. Praznina je razapetost

između zahtjeva ljubavi, i nemogućnosti ljubavi. Praznina je

paradoks koji biva razriješen milošću. Milost stvara ali i

ispunja prazninu, ona može ući samo tamo gdje postoji

praznina koju može ispuniti. Ukoliko je praznina već

ispunjena, ili ako mašta zatvori rupe i tako spriječi ulazak

milosti, ona ostaje po strani. Praznina može biti ispunjena

od dva izvora. Jedan je izvor Bog, kada silazi i ispunja

prazninu svojom milošću. Tada duša prima nadnaravnu nagradu,

nadnaravni kruh od kojeg više ogladniti neće ( usp. Iv. 6,

35 ). Drugi izvor koji može popuniti prazninu jesam ja sam.

Ja ulažem napor da popunim nastalu prazninu i onda je to

5 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 44.

7

grijeh. Svako naše popunjavanje praznine je grijeh. Zašto?

Pa zato što ja popunjam prazninu tako da uklonim

neravnotežu, tj. da nanovo uspostavim poremećenu ravnotežu.

Ako me je tko uvrijedio, ja uspostavljam ravnotežu tako da

mu uzvratim, tako da mu se osvetim. Samim činom osvete, ja

za sebe nisam ništa učinio. Nisam izbrisao tregove njegove

uvrede, tragove nesreće koje mi je netko učinio. Taj drugi

čovjek, kojem sam se osvetio, njemu sam učinio zlo tako što

sam ga ponizio. Ta radnja osvete nas čini većima. Mi rastemo

tako što drugoga ponižavamo, zadovoljavamo na taj način našu

potrebu da budemo uzdignutiji od drugoga. Taj i takav naš

rast jest lažan rast, nestvaran rast jer se mi i dalje

nalazimo na dnu, uvrijeđeni i povrijeđeni. Jedina je razlika

u tome što je čovjek kojeg smo povrijedili, kojem smo se

osvetili, pao niže od nas. Mi smo njega ponizili i sada se

osjećamo većim od njega, uzdignutijim od njega. Čineći njemu

zlo i ponižavajući njega, u sebi smo popunili prazninu.

„Narasli smo. Veći smo. Popunili smo prazninu u sebi,

stvorivši je u drugomu.“6 Ali upravo jer je ovakav način

popunjavanja praznine grijeh, i Simone ga odlučno odbacuje i

tako otvara prostor za djelovanje Božje milosti. Ona smatra,

da kad nas netko povrijedi, kad nas netko uvrijedi i kad nam

nanese zlo, mi trebamo „misliti da je otkrio našu pravu

razinu, a ne da nas je ponizio.“7 No ovim svijetom ravnaju

zakoni koji su najsličniji zakonima težine tvari, a protiv

6 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 40.7 Isto, str. 39.

8

tog zakona težine može samo milost. Zbog toga je trpljenje

praznine mukotrpno, jako teško, nadnaravno. Trpjeti prazninu

znači ne iskoristiti svu moć koja nam je na raspolaganju,

znači ne uzvratiti na uvredu uvredom, znači odbaciti osvetu

kao sredstvo popunjavanja praznine. To može samo milost.

Praznina služi milosti. Potrebno je otrpjeti prazninu, samo

na trenutak, i onda dolazi nadnaravna nagrada ili pad. Zato

„čovjek izmakne zakonima ovoga svijeta samo toliko koliko

traje bljesak munje.“8

Praznina je „kad ništa izvanjsko ne odgovara nutarnjoj

napetosti.“9 U tim i takvim trenutcima, čovjeku je potreban

žestok napor da se ponaša onako kako se od njega očekuje.

Ovakvo je stanje veoma dobro opisano u Starom zavjetu, u

knjizi o Jobu. Job je pravednik, svjetan svoje pravednosti,

svjestan da nije učinio ništa što bi zasmetalo Bogu, ali

ipak pati. Sve nesreće upućuju na to da je nekim svojim

činom uvrijedio Boga. To mu uporno pokušavaju dokazati

njegovi prijatelji, njegova žena. Ona od njega zahtjeva da

prokune Boga i umre ( Job 2, 9. ), jer je nepojmljivo da

pravednik pati. Simone je veoma cijenila ovu knjigu, iako je

bila kritički raspoložena prema židovskoj predaji. Tu je

opisano stanje kada postoji svojevrsni nerazmjer između

nutarnjeg i vanjskog. Taj nerazmjer očituje prazninu, a

prihvatiti prazninu je nadnaravni čin. Ova knjiga također

pojašnjava kako trpjeti zlo u svijetu, te kako ΄opravdati΄

8 Isto, str. 45. 9 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 85.

9

Boga za očigledno postojanje zla u svijetu. Upravo je

praznina to zlo, taj nedostatak Boga jer je Bog napustio

svijet, u korist samog svijeta, da bude. Stoga nam je

potrebna „slika svijeta u kojem postoji praznina da svijet

osjeti potrebu za Bogom. To podrazumijeva zlo.“10 Stvorivši

ovaj svijet, Bog ga je stvorio sa svim stupnjevima dobra i

zla, stvorio ga je slobodna, sa cijelom skalom udaljenosti

stvorenja od Boga. „Samo onda kad u čemu oskudijevamo

osjećamo potrebu za tim.“11 Stvaranje je čin Božijeg

povlačenja iz svijeta. Od tada je Bog u svijetu prisutan kao

odsutni Bog, a u takvom ΄stanju΄, svijet može osjetiti

potrebu za njim. Iskustvo zla je iskustvo praznine svijeta,

a Božja odsutnost, njegova šutnja i ravnodušnost samo još

više produbljuju jaz između stvorenja i Stvoritelja. Zbog

zla, u ovom svijetu Boga moramo smjestiti beskonačno daleko,

jer on ne može biti odgovoran za njegovo postojanje. U ovom

pravcu ide i Simonino poimanje ateizma, ali će o tome biti

riječi kasnije.

Osim ispunjenja praznine na ova dva načina ( milošću i kada

ja uspostavljam narušenu ravnotežu – grijeh ), postoji još

jedna okolnost u pogledu praznine. Praznina može biti

prazna, i ostati prazna, a da ju nije teško trpjeti. Tada

mašta spriječava milost da dođe i ispuni prazninu. „Mašta je

stalno zaokupljena zatvaranjem svih pukotina kroz koje bi

10 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 45.11 Isto, str. 37.

10

mogla proći milost.“12 Mašta popunjavačica udaljava od

zbilje, a milost može doći samo u zbilju i u zbiljsku

prazninu. Mašta, također spriječava i mene da ispunim

prazninu, spriječava me da uspostavim ravnotežu. Simone

donosi primjer redarstvenika iz Španjolske oporuke13 koji, da bi

podnijeli umiranje zamišljaju pobjede. Oni se tako

distanciraju od zbilje. Mašta nas udaljuje od zbilje, nudi

nam neki svoj svijet, odnosno naš svijet u kojem smo mi u

centru pažnje i u kojem nam sve ide od ruke. Tako mi živimo

sanjajući, i tada život je san. Zato, ovi redarstvenici

zamišljaju pobjede, zamišljaju svoju veličinu jer ne

prihvaćaju umrijeti za ono što će biti poraženo. No, „ako u

bilo kakvim okolnostima zaustavimo maštu popunjavačicu,

nastaje praznina.“14 Nastaje buđenje u zbilju i suočavanje s

prazninom. Nastaje mogućnost da ja, ili Božja milost ispuni

prazninu. Mašta je lažna u svojoj biti, ona nas udaljiva od

nas samih i od zbilje, udaljava nas od svijeta.

No „zbilju ovog svijeta, stvorila je naša vezanost za

stvari“15, a to uopće nije vanjska zbilja. To je zbilja

našeg ja koju smo prenijeli na stvari. Onda ispada, da ako

se stvarno želimo probuditi u zbilju, moramo prekinuti našu

vezu sa stvarima, moramo ukinuti tu našu navezanost na

stvari. Dopustiti im da budu neovisno o nama, kao što nama

Bog dopušta da možemo biti bez njega. Potrebno je dakle12 Isto, str. 51.13 Isto. 14 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 52.15 Isto, str. 48.

11

prekinuti svaku vezu sa stvarima, a to u konačnici znači

odreći se naše navezanosti na stvari, to u konačnici znači

odreći se sebe samoga.

1.2 Odreći se samoga sebe

Priču o odricanju samoga sebe, u svjetlu Simonine misli,

mogli bi smo započeti ovako: bio jednom jedan Bog, koji se

odrekao samog sebe, da svijet može biti. Doduše, zvuči onako

kako i je, neozbiljno, ali govor o odricanju samog sebe

uistinu bi smo mogli ovako započeti. Sama Simone govori o

tome, da se Bog odrekao svoje sveprisutnosti i tako dopustio

svijetu da bude. „Odricanje. Oponašanje Božjeg odricanja pri

stvaranju. Bog se – na neki način – odrekao toga da bude

sve.“16 Bog je stvorio svijet da bude, stvorio ga je iz

ljubavi i slobodno. On je na neki način ograničio samog

sebe, da bi njegovo stvorenje imalo gdje biti, a to je

učinio slobodno i iz ljubavi. Mi, ukoliko želimo odgovoriti

na Isusov poziv da budemo savršeni poput Oca nebeskog ( Mt.

4, 48 ), moramo, u najmanju ruku oponašati Njegovo

savršenstvo. Moramo oponašati Oca nebeskog ukoliko želimo

biti kao on. No Simone se suprostvalja takvoj ideji. Ona

smatra da mi ne možemo, i da nam nije dopušteno oponašati

Boga Oca. „A to je loš način oponašanja Boga. Čovjeku je

dopušteno da oponaša samo Boga Sina.“17 On ( Bog Otac ) nije

tu, mi ga nismo vidjeli, mi ga nismo čuli, o njemu gotovo da

ništa ni ne znamo. Znamo samo ono što nam je objavljeno,

16 Isto, str. 68.17 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 81.

12

samo ono što nam je netko rekao o njemu, a o njemu nije

govorio svatko nego samo jedan od ljudi, koji i nije samo

čovjek, koji je Bogočovjek. Taj koji nam je o njemu govorio

je njegov Sin, Isus Krist, i mi samo preko njega dolazimo

Ocu ( Iv. 14, 6 ). Samo preko njega dobivamo bilo kakvo

saznanje o Ocu, a on nam govori sve o Ocu nebeskom. Samo nam

on govori kakav je Otac naš nebeski, samo ga on poznaje

( Iv. 10, 15 ). U našem odgovoru, na Isusov poziv da budemo

savršeni kao Otac nebeski, moramo oponašati samog Isusa.

Otac je Stvoritelj svijeta, on se odrekao samoga sebe u

korist svijeta, da svijet može postojati. Bog se odrekao

toga da bude sve, kako bih ja mogao biti nešto. Isus je

Spasitelj svijeta. On se odrekao sebe i prigrlio je Očevu

volju. On je svoje djelo. Između njegova života, i njegova

djelovanja nema razlike. Isus jest Spasenje.

Odreći se samog sebe, znači trpjeti prazninu i ništa ne

poduzimati. Znači pasivno podnositi zlo, znači voljeti Boga

i kad nije tu. Uništiti svoju volju, učiti od Isusa. Uvijek

sebi govoriti: „Budi volja Tvoja“, ma kakva ona bila.

Trpjeti i prihvatiti prazninu znači da smo prazni, znači da

smo ništa. U tom pogledu, praznina je prazna. Kad ja

ispunjavam prazninu u sebi, tada ja na neki način potvrđujem

samoga sebe. Potvrđujem svoje postojanje i tada sam ja nešto

( barem mislim da sam ja nešto ). Ukoliko ja pak prazninu

ostavim neispunjenu, ukoliko ju uopće ne pokušavam ispuniti,

tada ostavljam prostor za Božje djelovanje. Tada dopuštam

13

Bogu da, svojom milošću ispuni prazninu u meni. Tako, on

ispunja prazninu u meni i tako se, na neki način on

potvrđuje i tad je on sve. A kako je Bog beskonačan, a

beskonačno nema granica, a kako sam ja tada samo granica

koja omeđuje prazninu, kad Bog dolazi i ispunja prazninu,

granica puca i nestaje jer Bog ne može biti ograničen. Tada

sam ja ništa, a Bog je sve što je na kraju cilj samog

odricanja – da On bude sve. Mi se sami, našim naravnim

sposobnostima, ne bi nikad mogli odreći sebe, kao što sami

ne možemo popuniti prazninu, a da taj naš čin nije grijeh.

Potrebna je milost, a izvor milosti je Bog, a milost sama je

Isus Krist. Isus je Odricanje, i zato se On odriče sebe u

nama.

Mi živimo u vremenu, a trebali bi smo živjeti u vječnosti.

„Vrijeme je slika vječnosti, ali i zamjena za vječnost.“18

Još jedan vid odricanja od samoga sebe je – odreći se

vremena. Mi smo povijesna bića, mi živimo u vremenu. Vrijeme

se sastoji od onoga prije, od onoga sada i od onoga nakon

sada. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ova tri elementa

vremena samo je jedno istinito i samo u jednom živimo. To je

sadašnjost. To ne znači da su prošlost i budućnost laž, ne,

nego to znači da mi živimo uvijek i jedino u ΄sada΄.

Problem, za Simone nastaje kada mi svoje življenje prebacimo

ili u prošlost, ili u budućnost. Tada našim životom upravlja

mašta koja nas zarobi u prošlosti ( bio sam, učinio

18 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 54.

14

sam... ), ili naše življenje uvijek odgađa za sutra ( ići

ću, učinit ću... ). Prošlost i budućnost su polja koja su

rodna za uzgajanje i djelovanje mašte. Ipak, između

prošlosti i budućnosti, ΄veće zlo΄ proizlazi iz prošlosti

koja nam ne dopušta živjeti, već nas veže uz minule

događaje. Budućnost je pak ono što će sadašnjost postati,

ali i na tome području treba biti oprezan. „Kad nas kakav

užitak koji smo očekivali i dočekali razočara, razlog je

razočaranju što smo očekivali budućnost.“19 Odreći se

vremena znači ostati bez očekivanja i bez sjećanja,

djelovati tako da naša nastojanja nemaju svrhu, a to u nama

stvara neravnotežu, otkriva prazninu.

Bog nas je stvorio i mi smo nešto. Trebamo se odreći toga

nešto, a to nešto je lažno božanstvo ( usp. Post. 2, 5 ).

„Čovjeku je dana prividna božanska narav da bi je se mogao

odreći kao što se Krist odrekao svoje istinske božanske

naravi.“20 Naš se svijet vrti oko nas. Mi mislimo, mi

osijećamo, mi znamo da smo u centru našeg svijeta, u centru

pažnje. Ali svijet je Božje stvorenje, i mi u tom svijetu

nismo u centru. Zavedeni smo maštom, poput Eve koja se dala

zavesti od zmije. Odreći se lažnog božanstva znači odreći se

sebe samoga. „Adam je učinio da vjerujemo kako jesmo; Krist

nam je pokazao da nismo.“21 Odreći se samoga sebe, znači

prihvatiti prazninu i znači prihvatiti i željeti biti ništa.

19 Isto, str. 55.20 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 68.21 Isto, str. 136.

15

Naše postojanje je uvreda za Boga. „Veliki Božji zločin

prema nama jest što nas je stvorio; što postojimo. Veliki

naš zločin prema Bogu jest naše postojanje.“22 Postoje dva

načina samoubojstva, a jedan je od njih osloboditi se. Mi se

oslobađamo tako što prekidamo sve veze koje je naše ja

uspostavilo sa stvarima. Oslobađamo se tako što se odričemo

nas samih, tako što umiremo prije smrti.

Odreći se samog sebe je Isusov zahtjev ( Lk. 9, 23 ) koji

Simone aktualizira u svjetlu Božjeg stvaranja. Kako se je

Bog odrekao toga da bude sve, a da ja budem nešto, ja moram

htjeti biti ništa da on opet može biti sve. Bog nam je

darovao život da mu ga vratimo. Vrativši mu život, mi

nestajemo, mi postajemo ništa, mi umiremo. Problem smrti i

nije neki problem ukoliko čovjek, svom svojom dušom ljubi

ono za što umire. „Za dušu koja ljubi, smrt ne može biti

gorka, jer u njoj nalazi sve ljubavne užitke i slasti, niti

joj može biti žalosno spominjati se smrti, jer je spomen na

nju vezan uz radost, niti joj smrt može biti teška i mučna,

jer je svršetak svih tjelesnih nevolja i početak svakog

dobra.“23 Takvo umiranje duše jest umiranje prije smrti.

“Teško onomu komu prije umre tijelo nego duša. Duša koja

nije puna ljubavi umire pogriješno.“24 Jedini smisao ovoga

dvostrukog kretanja, Božje odricanje da ja budem nešto i

moje odricanje da Bog bude sve, jest ljubav. Jedino i samo

22 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 172.23 Ivan od Križa, Misli, Verbum, Split 2003. str. 35.24 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 74.

16

ljubav. „Jedino je Bog u stanju da ljubi Boga. Mi možemo

samo pristati da izgubimo svoje vlastite osjećaje kako bi

smo toj ljubavi dopustili da prođe kroz našu dušu. Upravo to

znači odreći se sebe samoga.“25 Čovjek se može odreći samo

onoga što posjeduje, a čovjek posjeduje isključivo samo

svoju volju. Mi samo dajemo pristanak da pristajemo biti

uništeni.

1.3. Rad u prazno

Kad je rad u pitanju, Simone Weil ima veoma raznoliko

iskustvo ljudskog rada. Od rada na sveučilištu, preko posla

u ΄Renaultu΄, do branja grožđa na nekoj farmi u Španjolskoj,

moglo bi se reći da je iskusila različita radna mjesta u

kojem se može zateći čovjek. Od ΄veličine΄ predavanja na

svučilištu, do ponizosti farme i beskonačnog branja grožđa.

Nemeće se pitanje zbog čega sve to? To pitanje postaje još

razložnije kad se uoči da je bila iz dobrostojeće obitelji i

da uopće nije trebala raditi. Koji je bio smisao njenog

rada? Taj je njen rad bio rad u prazno. Ona je radila da

iskusi dubinu ljudske bjede, da bude s onima potlačenima

jer nije mogla podnijeti da itko pored nje pati, a da ona

živi onako kako je inače trebala živjeti. Još je jedan

moment važan. Ona je ljudsku bjedu smatrala najzbljskijom

zbiljom. Moglo bi se reći da je živjela onako kako je

živjela zbog duboke sućuti za drugog čovjeka. „Svakog je

mjeseca slala političkim zatvorenicima svoje prehrambene

25 Simone Weil, Iščekivanje Boga, str. 88.

17

bonove.“26 Jela je tek toliko da može preživjeti, a radila

je uporno i nije pristajala da radi kraće od običnih radnika

ili seljaka.

Rad u prazno bi se najslikovitije mogao opisati kao ludost.

Svakodnevno guranje kamena na vrh brežuljka, gledanje kako

klizi i kako se spušta po drugoj strani, te se bez ništa

manjeg elana i volje opet uputiti po isti kamen i gurati ga

na isti brežuljak. Opet, pa opet, pa opet. Beskonačno.

Besmisleno, suludo. Biti Sizif27. Uzaludno kotrljati svoj

kamen, biti kažnjen zbog ne znam čega, od ne znam koga,

raditi u prazno. Sizif, tj. mit o Sizifu nam kaže kakva je

čovjekova sudbina, te se lako može sama priča o Sizifu

isčitati iz današnjeg vremena. Danas postoje ΄suvremeni

Sizifi΄, ali o tome nije riječ ovdje, nego samo da upozorimo

na aktualnost samog problema, naime rada u prazno.

Rad u prazno je dokaz ispraznosti i besmislenosti ljudskog

života. To je ljudsko djelovanje koje ne može osmisliti

vlastiti život. Čovjek je, poput Sizifa primoran na nj. Ono

je kazna, pogotovo je to kazna vremena u kojem se zatekla

Simone, vrijeme drugog svjetskog rata. Tu se na poseban

način otkriva besmislenost kako ljudskog rada, tako i života

uopće. To je vrijeme pokazatelj beskrajne patnje, gubljenja

smislenosti i svrhovitosti života. Ipak u svom tom kaosu,

patnji, ratu, gladi i ispraznosti ljudskog posla, Simone

26 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 7.27 Usp. Albert Camus, Mit o Sizifu.

18

isčitava tajnu rada.28 Kad govori o radu, a o radu govori i

iz vlastitog iskustva rada i iz vlastiog misaonog svijeta,

povezuje pojmove koji se na prvi pogled čine nespojivim.

Upušta se u osmišljavanje rada i djelovanja na njoj

svojstven način. Pomiruje pojmove poput nužnosti i

pokornosti. Ljudsko je djelovanje ispravno jedino ako izlaiz

iz pokornosti, i to ne bilo koje ( npr. iz pokornosti kojoj

sili ) nego iz pokornosti nužnosti. „Nužnost je Božja

koprena“29 pa je svako djelovanje potaknuto pokornošću toj

ravnodušnoj nužnosti, djelovanje od Boga upravljeno, od Boga

inicirano. Djelovati ispravno znači dobivati zapovijedi od

Boga. Djelovati ispravno znači dakle izvršavati te

zapovijedi. Potrebno je biti samo posrednik između

zapovijedi i izvršenja te zapovijedi. Biti posrednik znači

biti rob, i ne samo to. Biti posrednik znači biti u tom

djelovanju prisutan kao nedjelujući. „Nedjelatno

djelovanje.“ 30 Za sliku nedjelatnog djelovanja mogli bismo

uzeti sliku strijele i strijelca. Strijela je upravljena,

ona ne određuje svoj cilj. Ona ne čini ništa, kao što ni

„rob ne čini ništa“.31 Srtijelac upravlja strijelu, on je

odgovoran za njeno kretanje, ona od njega dobiva gibanje i

usmjerenje. Isto tako i rob od gospodara dobiva nalog. On

biva poslan od svog gospodara, „pa i onda kad, da bi došao

do nesretnika, hoda po čavlima, on pati, ali ne čini ništa.28 Usp. Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 218.29 Isto, str. 141.30 Isto, str. 79.31 Isto, str. 81.

19

Jer je rob.“32 Rob nije uzrok svoga djelovanja, to je njegov

gospodar. Rob ne čini ništa jer se pokorava nužnosti,

pokorava se gospodaru jer je to nužno.

Zahtjev za nedjelatnim djelovanjem proizlazi iz zahtjeva

odricanja samog sebe i trpljenja praznine. Pokornost, koja

je jedina vrlina, sastoji se u tome da „djelujemo odričući

se plodova djelovanja.“33 Tu se očituje povezanost navedenih

zahtjeva, tako da je i odricanje od samog sebe, i trpljenje

praznine ucijepljeno u Simoneinu misao o radu. U tom

pogledu, „pokoravanje je jedini pravi motiv ljudskog

djelovanja, jedino pokoravanje ne podrazumijeva

nikakvu nagradu i prepušta brigu o nagradi Ocu, koji je u

skrivenom i koji vidi u skrivenom.“34 ( Usp. Mt. 6, 6. )

2. Simone Weil i Friedrich Nietzsche

Razlika je mnogo između Simone i Nietzschea, pa samo počevši

od polazišta, od pogleda na život, od života koje su vodili

i misli koje su proizašle iz njihova rada, do krajnjih

konsekvenci do kojih su došli u svome razmišljanju. S jedne

strane negacija svega do tad postignutoga, prvenstveno u

pogledu morala i nijekanje, tj. odbacivanje metafizike, pa

tako i boga, a s druge pak strane pogled na život obogaćen

kršćanskom mišlju tako da je ta ista misao obogatila i samo

kršćanstvo. S jedne strane odbacivanje i negacija

32 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 81.33 Isto, str. 221.34 Isto, str. 84.

20

kršćanstva, a s druge produbljivanje i mistični pogled na to

isto kršćanstvo. Iz ovoga možemo zaključiti kako nisu

jednakim očima gledali na jednu te istu stvarnost. Ipak i u

tim različitim pogledima i Simone i Nietzschea možemo

pronaći zajedničke crte misli, kako o moralu, tako i o

ljubavi što je ključno za ovu radnju.

Temeljna poveznica ovo dvoje mislilaca, koja zadire

najdublje u nauk i Simone i Nietzschea, jest ljubav. Ljubav

koja, prema Simoneinoj terminologiji, je ljubav u odsutnosti

ljubljenog. Radi se naime o tome da onaj koga treba ljubiti

nije ovdje. Tako i jedno i drugo, i Simone i Nietzsche, u

svojoj polaznoj točci dijele isto mišljenje. Nietzsche svoj

nauk bazira na volji za moć ( o čemu će biti govora

kasnije ) koja je temeljna karakteristika nadčovjeka.

Nadčovjek još nije tu. On treba da ustane iz stada ( kako

Nietzsche naziva narod ). U Zaratustrinom predgovoru35,

Nietzsche donosi da je „čovjek nešto što treba da bude

prevladano. Što ste vi učinili da da bi ste ga

prevladali?“36 Nietzsche se izravno obraća puku svoga

vremena, pogotovo kršćanstvu s kojim polemizira. U

kršćanstvu vidi glavnu kočnicu koja priječi daljni razvoj

čovjeka, i to zbog kršćanskog uvjerenja, to jest vjere u

boga. Zato Nietzsche mora, prije nego li utaba put svojoj

filozofiji, otklonuti boga, tu iluziju potlačenih robova, a

35 Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Naprijed, Zagreb 1991. str.7 – 20.36 Isto, str. 9.

21

to čini tako što boga proglašava mrtvim. Smrt boga37 rađa

veliku prazninu na obzorju onog što su ljudi držali

idealnim. Nietzsche, stvorivši sam tu prazninu, popunja je

svojim idealom, idealom koji je daljna stepenica u razvoju

čovječanstva – nadčovjek. Na piedestalu ( vrhuncu

razvoja ) nije više bog, koji je uz to čista iluzija

potlačenih, slabih robova, već na mjesto boga mora zasjesti

nadčovjek – ideal života. Tu leži izvor njegove pobune,

njegove bune radi uspavanosti čovjeka, radi manjka volje za

moći, radi nedostatka želje da se ide dalje. Svaka

životinjska vrsta je stvorila nešto iznad sebe, a čovjek?38

Čovjek je prema njemu izmislio boga u kojega je unio

ispunjenje svoga života, tako je čovjek svoje življenje

prebacio u onostranost što je za Nietzschea neprihvatljivo.

Za njega je samo zemlja jedina datost. Onostranost ne

postoji, zagrobni život, od kojega kršćani mnogo očekuju, ne

postoji, iako je i Nietzsche „nekoć bacao svoje krivo

vjerovanje s onu stranu čovjeka poput onih koji vjeruju u

37 Smrt boga je razbijanje iluzije o tezi da postoji biće izvan vremena jer je riječ o smrti vječnog boga koji negira vremenitost. Vjera u boga stvara mit o životu blaženstva, a stvarnost je okrutna borba – volja za moć! 38 Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Naprijed, Zagreb 1991. str.9. ( Nietzsche ne prihvaća da je čovjek kraj razvoja, vrhunac evolucije i zbog toga propovijeda nadčovjeka, no prije je morao boga maknuti u stranu, učiniti ga nevažećim, ućiniti ga mrtvim, jer inače ne bi bilo mjesta za napredak, ne bi bio mjesta za nadčovjeka. Radi ključne karakteristike nadčovjeka ( volja za moć ) se Nietzsche obrušio na kršćanstvo u kojem je vidio osvetu, falsificiranje povijesti i kočenje razvoja čovjeka, razvoja zemlje. On na kršćanstvo gleda kao na religiju potlačenih i robova, kršćanstvo gleda kroz prizmu osvetničkog morala ).

22

zagrobni život.“39 U tim i takvim mislima najupečatljivije

se mogu uočiti razlike između Simone i Nietzschea, ali već

kod govora o moralu, čini se da govore o istoj stvari, s

drugčijih polazišta. Ovdje ćemo donijeti glavne crte nauka

Friedricha Nietzschea, te ćemo ih usporediti i dovesti u

dijalog s cjelokupnom mišlju Simone Weil.

2.1. Volja za moć

Temeljna misao Nietzscheove filozofije je volja za moć. To

je konstruktivna misao, kao izvor iz kojeg proizlazi

filozofija i nihilizam ovoga pjesnika filozofa, ili filozofa

pjesnika. Svijet koji ga je okruživao i njegova kriva

interpretacija kršćanstva, dovela ga je pred rub nihilizma,

nihilizma kojeg je objeručke prihvatio i od kojeg je načinio

svoju filozofiju. Vidjevši u kršćanstvu religiju osvete i

religiju robova i potlačenih, Nietzsche se, na temeljima

Schopenhauera i njegove ideje svijeta kao volje i predodžbe,

upušta u kritiziranje i rušenje temeljnih postavki

kršćanstva, ali i ne samo to. Nietzsche u svemu isčitava

temeljnu karakteristiku svega što postoji, čemu sve što jest

teži, a to je volja za moći. „Gdje god sam našao ono što

živi, našao sam i volju za moći; i još u volji sluge našao

sam volju da bude gospodar.“40 Ovakav njegov temeljni stav41

39 Isto, str. 27.40 Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Naprijed, Zagreb 1991. str.102.41 Temeljni stav Nietzschea je dakle jačanje volje za moći. On i nije baš bio prihvaćen, tj. bolje je reći da ga nisu baš u potpunosti razumjeli njegovi sugovornici, ljudi njegova vremena, ali mi se čini da takav stav zato danas prevladava, i da samo njega ljudi razumiju.

23

je u očiglednoj suprotnosti sa stavom kršćanstva, i zbog

toga, epilog i nije mogao biti drugačiji – odbacivanje i

negacija svega što kršćanstvo nudi. Ono što kršćanstvo

zagovara, na čemu je nastalo, kosi se s postavkama koje u

svemu vide rat, borbu svakoga sa svakim. Mirnoći i skladu

svega stvorenog, kako to kršćanstvo vidi, Nietzsche

suprostavlja napetost, kaos, neprijateljstvo, jer ako bog

postoji, kako bih ja mogao prihvatiti da nisam bog? Volja za

moć je tako temeljna karakteristika svega što postoji, jer

sve što postoji teži jačanju volje za moći, teži za

vladanjem nad drugim, nad slabijim.

Volja za moć hoće reći da je temeljna karakteristika svakog

specifičnog tijela da zagospodari čitavim prostorom, da

rastegne svoju snagu, te odbija sve što se opire njegovu

rastezanju. „Bilo bi protivno zakonu entropije da se plin

povuče i ostavi prazninu.“42 To hoće reći da je svijet,

kakav ga Nietzsche vidi, naravan svijet, svijet u kojem se

stvari odvajaju onako kako im je u naravi, onako kako treba

biti. Svijet koji je podložan prirodnim zakonima koji su

iznad njega i koji upravljaju svijetom i svim događanjima.

Svijet kojim vladaju zakoni slični zakonima težine tvari.43

Uvijek više moći, novca, ugleda, profita – to bi lako mogla postati jedina krilatica 21. stoljeća. Sagledavši današnji svijet, vidim samo utrku, samo težnju prema većem profitu, moći, ugledu, časti... Možda je Nietzsche ipak bio u pravu kad je govorio, dok je još bio živ, da njegovo vrijeme, tj. vrijeme njegove filozofije tek dolazi... 42 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 44.43 Usp. Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 35.

24

To je naravni svijet koji ne vidi dalje od obzorja materije,

koji ne vidi dalje od onoga mjerljivog, tjelesnog...

Takav svijet poznaje i Simone, ali ona ide korak dalje jer

poznaje milost koja jedina može izbjeći podložnosti

prirodnih zakona, tj. jedino ona može biti izvan reda kojim

ravnaju zakoni težine tvari.

2.2 Volja za nemoć

„«Kad su posrijedi bogovi, vjerujemo po tradiciji, a kad su

posrijedi ljudi, znamo iz iskustva da svako biće iz prirodne

potrebe, iskorištava svu moć kojom raspolaže» ( Tukidid ).

Duša nastoji poput plina ispuniti sav dani joj prostor. Bilo

bi protivno zakonu entropije da se plin povuče i ostavi

prazninu. S kršćanskim je Bogom drugačije. On je nadnaravan,

a Jahve je naravan.“44

Sa ovim riječima, Simone doduše priznaje Nietzscheu da

svijet funkcionira onako kako je to Nietzsche opisao ( prema

naravnim - prirodnim zakonima ), ali nas upućuje na ono što

je Nietzsche ispustio iz vida. Upućuje nas na ono što je

njemu ostalo skriveno, do čega on nije mogao doći, a to je

milost, odnosno nadnaravni svijet, nadnaravni Bog.

Nepoznavanje kršćanskog Boga i njegova kriva interpretacija,

navele su Nietzschea da ga odbaci i da u njemu vidi samo

Jahvu, naravnog boga, da u njemu vidi samo boga osvetnika i

onoga koji koči daljni razvoj čovjeka prema nadčovjeku.

Simone, kako smo prije napomenili, uz naravni svijet, uz

44 Isto, str. 44.

25

Jahvu, poznaje i milost, nadnaravni svijet, odnosno Oca

Isusa Krista, Boga koji je nadnaravan, Boga koji je van svih

naših kategorija, Boga koji je transcedentan, koji nadilazi

ovaj svijet i sve zakone u njemu i sve zakone koji ravnaju

ovim svijetom. Ona poznaje Boga koji se odriče svoje moći,

onoga Boga koji ima volju za nemoć. Ta njegova volja za

nemoć se očituje u samom činu stvaranja, kada se Bog odriče

toga da bude sve, kako bi svijet mogao biti. On se odriče

sebe u korist svijeta. On stvara iz slobode i ljubavi svijet

kojega pušta da bude ono što hoće. Njegova volja za nemoć

nije ništa drugo doli ljubav, a ljubav ne želi moć nego želi

ljubiti, i u ljubavi ide sve dalje. „Ljubav je vjerovanje da

druga ljudska bića postoje kao takva.“45

Stvoren iz slobode i ljubavi, svijet ( stvorenje ) je

također slobodan. Slobodan u smislu da sam bira što i kako

će biti, u okviru svojih mogućnosti. U okviru svoga

postojanja i uvjeta slobode, jer je ipak sloboda stvorenja

uvjetovana, ograničena, nije apsolutna kao kod apsolutnog

Boga. Svijetu su dani zakoni prema kojem se sve događa,

uvjeti postojanja, tako da svijetom ravna nužnost46. To je

ona nužnost, deterministička nužnost, koja kaže da plin mora

ispuniti sav dani mu prostor, jer drugo i nije u njegovoj

naravi. „Materijalnom zbiljom upravlja neumoljiva nužnost,

koja isključuje svaku samovolju ili slučaj.“47 No, „svim

45 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 99.46 Usp. Isto, str.78.47 Isto, str. 129

26

naravnim duševnim stanjima upravljaju zakoni slični zakonima

težine tvari. Jedina je iznimka milost.“48 Milost je dar,

ona je nadnaravna intervencija Boga u svoje stvorenje. Sve

što se događa u svijetu ovisit će o prirodnim zakonima,

svaki ljudski postupak ovisi o zakonima sličnima zakonima

težine tvari, osim milosti. Milost, pošto je izvan reda

svijeta, ne podliježe zakonima svijeta.

Govor o volji za nemoć se nadovezuje na govor o odricanju

samoga sebe, jer volja za nemoć ne znači ništa drugo nego

odreći se samoga sebe. Ona znači odreći se samoga sebe u

korist drugoga, kao što se Bog odrekao sebe49 u korist

svijeta. Volja za nemoć znači raditi i uopće ne tražiti

nikakvu nagradu. „Odricanje od plodova djelovanja.“50 Ona

znači stvarati u slobodi i ljubavi, i onda to stvoreno

pustiti da postoji. Povući se iz ( od ) svog stvorenja, i

biti prisutan kao odsutan, nazočan kao nenazočan. Trpjeti

prazninu znači ne iskoristiti svu moć koja nam je na

raspolaganju, znači ne uzvratiti na uvredu uvredom, znači

odbaciti osvetu kao sredstvo popunjavanja praznine. Volja za

nemoć hoće uvijek ljubav, a nikako vlast ( moć ) nad drugim,

kako je to Nietzsche vidio.

Božja volja je njegova ljubav. On želi ono što ljubi i ljubi

ono što želi. Bog stvara svijet i povlači se51, odlazi, ali

ipak biva prisutan u njemu, samo sada kao odsutni Bog.48 Isto, str. 35.49 Usp. Isto, str.68.50 Isto, str. 79.51 Usp. Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 76.

27

Ljubav prema Bogu koji je odsutan je tema slijedećeg

poglavlja ove radnje, pa ćemo pokušati dati neke odgovore na

barem neka postavljena pitanja.

3. Onaj kojeg treba voljeti nije ovdje

Voljeti onoga koji nije ovdje, je i bez mnogo uvida u stanje

stvari, jako teško. Imati poriv, osjećaj da moraš ljubiti, a

ljubljenoga, onoga koga ljubiš nigdje nema. Teško je ljubiti

i svoje najbliže, svoje prijatelje, one koji su svakog dana

tu, koje vidimo i dodirujemo, a kamoli ljubiti onoga koji

nije tu, koji je odsutan. U toj i takvoj situaciji se može

dogoditi jedna strašna i bolna stvar, naime da prestanemo

ljubiti. Druga je mogućnost zastranjenja da ljubimo ono što

želimo, svoju iluziju, lažnog boga, svoju projekciju boga.

„Zbog nesreće je Bog odsutan neko vrijeme, odsutniji nego

netko tko je umro, odsutniji nego što je svjetlost u posve

mračnoj tamnici. Čitava je duša obuzeta svojevrsnim užasom.

Za te odsutnosti ničeg nema što bi se moglo ljubiti. A

užasno je upravo to, ako u toj tmini, gdje se nema što

ljubiti, duša prestane ljubiti.“52 U toj Božjoj odsutnosti,

krije se mogućnost da mi odbacimo ljubav, da prestanemo

ljubiti u praznini, i ta je spoznaja svojevrsni užas, jer

smo mi stvoreni za ljubav. U takvom stanju – Božje

odsutnosti, treba da duša i dalje ljubi, ili barem da želi

ljubiti. Tada će se jednog dana Bog očitovati, i objaviti

52 Simone Weil, Iščekivanje Boga, Zagreb 2004. str. 79.

28

joj ljepotu svijeta, kao što je to učinio Jobu ( Job 42,

10 ).

„Samo su ljubav prema Bogu i zatajna ljubav prema bližnjemu

bezuvjetne.“53

Naš odnos prema Bogu je bezuvjetan, i samo ono što je

bezuvjetno, dodir je s Bogom. Naša ljubav prema Bogu je

bezuvjetna upravo jer je Bog odsutan. Nema tko postaviti

uvjet, osim nas samih, ali ako mi postavljamo uvjet, onda

ono što ljubimo nije Bog. Tada ljubimo našu projekciju Boga,

tada nam ljubav prema istinskom Bogu priječi naša iluzija

( slika ) Boga. Zato, usprkos svakoj praznini, usprkos

nepoznavanju Božje biti54, usprkos nesreći i odsutnosti, mi

treba da ljubimo ΄nasljepo΄ i da nikada ne prestanemo

ljubiti.

Božja odsutnost ne niječe njegovo postojanje, niti ga

potvrđuje. Ta je njegova odsutnost, način na koji je on

nazočan u svijetu. Samo je stvaranje čin Božjeg povlačenja

iz svijeta. Bog se povlači da svijet bude, da ja budem. To

je Božja stvarateljska moć i ljubav. „Bog može biti nazočan

u stvaranju samo kao nenazočan.“55 Ljubiti Boga iako o njemu

ne posjedujemo neko znanje, ljubiti ga kao da ne postoji,

53 Isto.54 Nepoznavanje Božje biti se ne predstavlja kao bezizlazni problem, nego kao prepreka i lažna izlika svima onima koji ne žele upoznati živoga Boga. Boga poznaju oni koji ga ljube i oni koji vrše njegove zapovijedi ( usput, 1. Iv. 2, 3; 4, 7 - 8; ) 55 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 58.

29

tada će nam dati znak da postoji56. To je ljubav u praznini,

ljubav u odsutnosti ljubljenog.

Ljubav prema odsutnome se može povezati s parabolama, u

evanđelju, o odsutnom gospodaru ( Mt. 25, 14; Lk. 12. 35;

Lk. 19, 11. ). Na tim se mjestima govori o poslušnosti i

budnosti sluga, koji dok čekaju svoga gospodara da se vrati,

umnažaju njegov imetak. No postoji i onaj sluga koji vrati

gospodaru ono što je njegovo, te zbog toga biva kažnjen.

Iako se u tim parabolama ne govori o ljubavi prema odsutnome

gospodaru, čini mi se važnim uočiti poveznice. Kršćanski se

život odvija u stanovitoj odsutnosti Boga, koji će doći na

kraju i kojemu moramo položiti račune. Za vremena njegove

odsutnosti, mi smo prepušteni sami sebi, slobodni i

odgovaramo za svoje čine. Mnogi zaborave na svoga gospodara,

mnogi ga proglase mrtvim, mnogi ga se odreknu, te ga

prestanu iščekivati. Tada se događa ono strašno, duša

prestaje ljubiti, u iščekivanju je izgubila vjeru u

gospodarev povratak. No ove parabole imaju u cilju obznaniti

ljudima kako Bog želi, da u njegovoj odsutnosti, mi

postanemo njegovi partneri, njegovi suradnici i da

zavrijedimo poziv u godspodarevu radost. „Uđi u radost

gospodara svog.“ ( Mt. 25, 21.)

3.1. Ateizam koji pročišćuje

Kad se govori o Bogu, o njegovoj egzistenciji, o njegovoj

biti, sve naše rečenice, svi naši zaključci, svo naše znanje

56 Usp. Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 50.

30

pada u vodu jer Bog beskonačno nadilazi naše mogućnosti,

mogućnosti našeg uma. On je trenscedentan u odnosu na ovaj

svijet. Sve što pripisujemo Bogu jesu analogni pojmovi, a

analogija kaže da tada postoji više različitosti nego

sličnosti Boga sa izrečenim. Ovo nas upućuje na činjenicu da

Bog nije predmet znanja, nego vjere, no vjere koja ipak ne

isključuje razumsko objašnjenje nekih fenomena i stvari.

Zato, nije se za čuditi što ateizam danas prednjači u

mišljenju o Bogu, tj. agnosticizam kao blaži oblik ateizma.

Ateizam je uistinu drama današnjeg vremena, koje je prožeto

raznim oblicima novog poganstva, ezoterije, nepravdom i

nejednakošću. Javljaju se pitanja; gdje je Bog, zašto

dopušta patnju, zlo, nepravdu... Odgovor je – Bog nije tu,

on je odsutan, njega nema.

Već sam naglasio kako Božja odsutnost nije dokaz ni za Božje

postojanje, ni za njegovo ne postojanje, ali ipak ostaje

izvjesni problem. Ateizam svoje argumente crpi iz

nemogućnosti našeg znanja o Bogu, o njegovoj biti, iz

ograničenosti našeg uma, naših mogućnosti. Simone je taj

problem riješila na taj način da je priznala mogućnost

negiranja Božje egzistencije, ali i mogućnost pripisivanja

Bogu lažnog božanstva. Ona prihvaća obje tvrdnje, s jednakom

sigurnošću, naime, prihvaća tvrdnju da Bog postoji, ali i da

ne postoji. Ona je sigurna da Bog postoji jer je sigurna da

njena ljubav nije uzaludna, ali isto tako zna da u zbilji

31

ništa ne odgovara pojmu Bog.57 To proturječje je inače

svojstveno misli Simone, ali ga razriješuje na razumski

način. Postoje dvije tvrdnje koje se obje (ne)mogu dokazati.

Bog postoji, Bog ne postoji. Razlika je između tih tvrdnji

očigledna. Jedna niječe Boga, druga ga prihvaća. „Od dva

čovjeka koji nisu osjetili Boga, možda mu je bliži onaj koji

ga niječe.“58 Lažni Bog zauvijek spriječava pristup pravome

Bogu, i zato je mnogo bolje vjerovati u Boga koji je „u

svemu nalik na pravoga, samo što ne postoji...“59 Takvo

poimanje Boga (takvo poimanje ateizma), očišćuje pojam Boga

od svih lažnih atributa, predodžbi, stereotipa,

predrasuda... Takav ateizam očišćuje. Takav ateizam na kraju

i nije ateizam jer se Bog kasnije očituje kao onaj koji

postoji. No, zastupati tezu da Bog ne postoji, i kao glavni

argument navesti postojanje zla u svijetu, Simone ne

prihvaća, jer „reći da ovaj svijet ništa ne vrijedi, da ovaj

život ništa ne vrijedi, i kao dokaz navesti zlo, apsurdno

je, jer ako svijet i život ne vrijede, što nam zlo

oduzima?“60 Prema njoj, mi upravo zbog toga, kad mislimo o

Bogu kao o onome koji je odgovoran za zlo, moramo misliti na

Boga kao na nepostojećeg, ili na beskonačno udaljenog Boga.

Zato je bolje govoriti o Božjoj odsutnosti, ili udaljenosti,

nego ga poimati kao nepostojećeg. Bog je predmet vjere, ne

toliko znanja.57 Usp. Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 151.58 Simone Weil, Nadnaravna spoznaja, Lijevak, Zagreb 2000. str. 22.59 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 146.60 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 121.

32

3.2 Molitva u vjeri odsutnome Bogu

Molitva i vjera, kao da prizlaze jedno iz drugoga. Prožimaju

se. U životu vjernika, često je teško razlučiti što čemu

predhodi, molitva vjeri ili vjera molitvi. Mi kršćani imamo

jako iskustvo i molitve i vjere, nekad vjere prije molitve,

nekad molitve prije vjere, nekad molimo sa vjerom, nekad

vjerujemo bez molitve... Poznato nam je i iskutvo, kako

molitve, tako i vjere u praznini, u odsutnosti Božjoj.

Najjasniji primjer molitve u odsutnosti i napuštenosti je

Isusova molitva u Getsemanskom vrtu. Najjasniji primjer

vjere u praznini61 je vjera u Isusa Krista.

Simone, u svojim tekstovima, teži pronaći i pokazati nam

pročišćeno poimanje vjere u Boga. Ono se uvelike razlikuje

od općeprihvaćenog poimanja vjere, jer je Simone mnogo toga

odbacila, poput vjere u besmrtnost, odbacila je utjehe koje

tražimo u vjeri, praznovjerja koja popunjavaju praznine62...

Ogolila je vjeru na milost, jer vjera jest upravo to,

milosni dar. Mi tu ne činimo ništa. Od nas se samo traži da

taj dar prihvatimo. Uzrok naše vjere je izvan nas, to zorno

pokazuje primjer Petra.63

„Tko svoj život posvećuje vjeri u Boga može vjeru izgubiti.

Ali tko svoj život posvećuje Bogu ne će vjeru nikada

izgubiti. Posvetiti svoj život onom što ne možemo dotaknuti.

To je nemoguće. To je smrt. Upravo to moramo.“64 Tako ćemo61 Usp. Isto, str. 59. 62 Usp. Isto, str. 47.63 Usp. Isto, str. 5964 Simone Weil, Težina i milost, Literis, Zagreb 2004. str. 146.

33

se zaštiti od naših zabluda, iluzija, da bogom proglasimo

ono što nam odgovara, koji nas priječi vjeri u pravoga Boga.

Tako umiremo, to je smrt. Odričemo se samih sebe, utjehe,

nadanja i sve prepuštamo Bogu. „Moliti usrdno: nužno je

okrenuti se od sebe nečemu drugom, jer je najvažnije

osloboditi se sebe.“65 Moliti znači umrijeti, priznati i

prihvatiti sebe kao ništavnog, kao nepostojećeg.

Moliti treba, kako je Isus rekao ( Mt. 6, 5 ) u skrivenosti,

ali i „ne samo skriveni od drugih nego tako kao da Bog ne

postoji“66 Moliti se onome koga ne možemo dotaknuti, onome

koji ne postoji, onome koji nije tu, tako možemo biti

sigurni da se molimo pravom Bogu. Isusu nije predstavljala

problem napuštenost od ljudi i Boga u Getsemaniju. Molio je

usrdnije, s povjerenjem, iako ga nitko nije čuo. Vjerovao je

vjerom koja je bila vjera u odsutnosti. Ljubio je usprkos

odsutnosti ljubljenog. Tako i mi trebamo nasljedovati

Krista. Trebamo ljubiti onoga koji nije ovdje, ali koji

dolazi uskoro.

Zaključak

Ljubav u odsutnosti ljubljenog, ljubav je u praznini. Ona ne

prestaje. Praznina je, kako smo vidjeli poželjna i potrebna

za istinski dodir sa Bogom živim. Ona je razapetost između

zahtjeva ljubavi i nemogućnosti ljubavi, a Simone inzistira

na ljubavi, pa bila ona i isprazna. Odreći se sebe samoga

65 Isto, str. 37.66 Isto, str. 55.

34

znači ljubiti usprkos praznini, usprkos tome što smo prazni.

Iako nam se čini da nemamo koga ljubiti, ljubav ne prestaje.

Iako vidimo ovaj svijet i sve što se događa u njemu, svo zlo

i nepravde, nesreće, boli i patnje, nije nam to isprika da

prestanemo ljubiti. Ako svijet nevalja, i ako život nema

neku vrijednost, što nam to zlo, nepravda i patnje

oduzimaju? Ljubiti onoga koji nije ovdje znači raditi i u

isto vrijeme odreći se plodova svoga rada. Biti bez nagrade,

ostati prazan, neispunjen. Tada praznina, ali samo iatinska

praznina privlači milost i dobivamo nadnaravnu nagradu.

Čovjek koji nije razumio i upoznao nadnaravno, ostaje unutar

granica ovoga svijeta. Ne poznaje milost, ne poznaje ljubav

u praznini. Nietzsche nije upoznao ljubav koja samo ljubi.

On je žudio za moći, za vlašću nad drugim. Iako je njegova

ljubav bila ljubav u odsutnosti ljubljenog ( jer nadčovjek

tek treba doći ) nije na isti način poimao ljubav, kao i sve

drugo. Nietzsche i Simone su različitim očima gledali

stvarnost koja ih okružuje. Zato su im putovi i zaključci

toliko različiti.

Od nijekanja opstojnosti Božje, do prihvaćanja ograničenja

ljudskog razuma i prihvaćanja obiju teza ( nijekanje i

potvrđivanje Božje opstojnosti ), velik je procjep koji se

naziva vjera. Simone također prihvaća da Bog ne postoji, ali

i drugu tezu, da Bog postoji. To mi ne možemo znati, to je

predmet vjere, a Simone je sigurna u obje teze. Odsutnost

Božja se ne predstavlja kao problem u vjeri, ljubavi i

35

molitvi. I vjera i ljubav i molitva, sve je isprazno, sve je

prazno jer na ovome svijetu ništa ne odgovara Bogu. On je

beskonačno drugačiji, transcedentan, nadilazi ovaj svijet i

kategorije ovoga svijeta, naših pojmova, jezika, okvira

mogućnosti našeg mišljenja. Mi možemo samo ljubiti,

vjerovati i moliti u praznini, unutar napuštenosti i

odsutnosti ljubljenoga.

Iako postavljna pitanja nisu u potpunosti odgovorena, ovdje

smo pokušali dati obrise i naznake za razumijevanje ove

autentične mističarke dvadesetog stoljeća.

36