(Reallexikon der Germanischen Altertumskunde)

FIBULA I NJEZINA FUNKCIJA NA NOŠNJI

S predgovorom Rosemarie Müller i Heika Steuera

RADNA VERZIJA

Zagreb 2008.(verz.1/2)szpk

Predgovor

Prije šest godina je u Leksikon germanske arheologije („Reallexikon der

Germanischen Altertumskunde“) uvrštena opsežna natuknica „fibula i njezina funkcija

na nošnji“. Izuzev objašnjenja riječi cijelu su natuknicu obradili arheolozi i

arheologinje. Izdavač Leksikona time je želio zorno pokazati kojim se

kulturnopovijesnim metodama analizira kategorija arheološkog materijala. Jasno je

da se u okviru jednoga leksikona ne mogu analizirati svi predmeti u jednakom

opsegu. Odjek na ovu opširnu publikaciju bio je vrlo širok, a upiti o posebnom otisku

članka o fibulama toliko česti da je izdavačka kuća odlučila izdati separat koji će

zainteresiranima za arheologiju poput priručnika predočiti raspon oblika fibula te

znanstvenicima srodnih područja pojasniti zašto fibula ima tako važnu ulogu u

arheologiji.

Princip sigurnosne igle podrazumijeva stvaranje napetosti pomoću spiralno

uvijene metalne žice. Igla na taj način pridržava dijelove odjeće. Princip je izumljen

tijekom brončanoga doba s pojavom uporabe metala, a održao se kroz kulturne

epohe sve do današnjega dana. Budući da je vidljiv dio nošnje žena i muškaraca,

fibula uz uporabnu ubrzo dobiva i ukrasnu funkciju. To je dovelo do zadivljujućeg

bogatstva varijacija. Koristili su se svi metali, bronca i željezo, srebro i zlato, a

ukrašavanje dragim kamenjem ili koraljima opet je znatno proširilo spektar fibula. Stil

vremena ostao je ovjekovječen u oblikovanju fibula i primjerke čini nezamjenjivima.

Veličina i broj fibula neizravno odražavaju modu iako je tekstil u velikoj mjeri propao.

Već Tacit u svom djelu Germania (c. 17) govori da je ogrtač služio kao odjeća, a

njega je pridržavala jedna fibula ili, ako ona nedostaje, trn: tegumen omnibus sagum

fibula ant, si desit, spina consertum. To znači da današnja uporaba riječi fibula u

arheologiji ima uporište u izvorima. Privremena sklonost njemačkoj izrazu

Gewandspange („kopča za odjeću“) imala je političke razloge. Fibula je kao vrlo

promjenjiva forma relevantna za kronološka pitanja te su vrlo rano nastale sinteze

razvoja fibula. Godine 1923. u Leipzigu je osvanulo djelo Oscara Almgrena, Studije o

sjevernoeuropskim formama fibula prvih stoljeća nakon Krista. To je djelo bilo

pretiskano 50 godina kasnije, 1973. godine, a još 25 godina kasnije, 1998. godine,

bilo je povodom velikog kongresa u Berlinu.

2

Članak u Leksikonu može samo skicirati cijelu širinu povijesti fibule. Naposljetku

je ipak izašla opsežna knjiga koja obuhvaća stoljeća od brončanoga do karolinškoga

i vikinškoga doba, dakle otprilike 2 500 godina.

Rosemarie Müller, Heiko Steuer

3

Fibula i nošnja s fibulama I. Etimologija § 1: O riječi i predmetu II. Arheologija § 2 Značenje u arheologiji

A. Brončano doba u sjevernoj i srednjoj Europi § 3: Općenito – § 4: Starije brončano doba – § 5: Mlađe brončano doba – § 6: Lineburško brončano doba – § 7: Sažetak B. Mlađe brončano doba u južnom dijelu srednje Europe § 8: Općenito – § 9: Tipovi fibula i arheološko značenje – § 10: Sažetak C. Starije željezno doba u južnom dijelu srednje Europe § 11: Općenito – § 12: Tipovi fibula – § 13: Zapadne kasnohalštatske fibule D. Brončano doba i starije željezno doba u istočnom dijelu srednje Europe,

odnosi sa Sredozemljem § 14: Općenito – § 15: Tipovi fibula, datacija i rasprostranjenost E. Laten § 16: Općenito – § 17: Tipovi fibula i rasprostranjenost – § 18: Nošnja i proizvodnja F. Predrimsko željezno doba u sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji § 19: Općenito – § 20: Tipovi fibula u sjevernoj Njemačkoj – § 21: Način nošenja i proizvodnja – § 22: Fibule u Skandinaviji G. Predrimsko željezno doba i doba Rimskoga Carstva u istočnom dijelu srednje

Europe i u istočnoj Europi § 23: Predrimsko željezno doba – § 24: Starije doba Rimskoga Carstva – § 25: Mlađe doba Rimskoga Carstva – § 26: Nošnja s fibulama H. Doba Rimskoga Carstva i doba Velike seobe naroda između Rajne i Labe § 27: Starije carsko doba – § 28: Mlađe carsko doba – § 29: Rano doba Velike seobe naroda – § 30: Tragovi uporabe na fibulama starijega carskoga doba I. Doba Rimskoga Carstva u rimskim provincijama i odnosi s Germanijom § 31: Fibule rimskih provincija – § 32: Kontakti rimskih provincija s Germanijom J. Doba Rimskoga Carstva i doba Velike seobe naroda u Skandinaviji § 33: Starije carsko doba – § 34: Mlađe carsko doba – § 35: Doba Seobe naroda – § 36: Vendelsko doba – § 37: Fibule s runskim natpisima K. Vrijeme kasne Seobe naroda i merovinško doba na kontinentu § 38: Općenito – § 39: Fibule i nošnja s fibulama germanske žene – § 40: Istočnogermanske fibule i nošnja s fibulama – § 41: Zapadnogermanske fibule i nošnja s fibulama – § 42: Istočni Germani pod utjecajem zapada – § 43: Franci, Alemani i Bajuvari – § 44: Tiringija – § 45: Langobardi – § 46: Sažetak – § 47: Fibule i nošnja romanske žene – § 48: Razmatranja o duhovnom i etničkom ustrojstvu na temelju nošnje s fibulama – § 49: Fibule i nošnja s fibulama muškarca L. Doba Velike seobe naroda u Engleskoj § 50: Anglosaksonske fibule M. Karolinško doba § 51: Općenito – § 52: Tipovi fibula i datacija – § 53: Ikonografija – § 54: Nošnja s fibulama N. Vikinško doba § 55: Općenito – § 56: Forme fibula i nošnja

4

I. Etimologija

§ 1. O riječi i predmetu. Fibel je u njemačkom jeziku, kao i fibule u francuskom

(7,III,490), arheološki termin. Jedinstven naziv za fibulu ne postoji u germanskom

jeziku, što je posljedica dvostruke funkcije pričvršćivanja i ukrasa (2,344). Riječ je

preuzeta od lat. izraza fibula i javlja se samo u staroengleskom glosaru kao fifele (Ags.

Voc. 2,35,42; Bosworth-Toller, Anglo-Sax. Dict., Suppl., 217, 2,344, bilješka 61).

Što se podrazumijeva pod riječju fibula, u srednjem je vijeku poznato iz

odgovarajućeg objašnjenja u djelu sv. Izidora Seviljskoga, Origines XIX,31,17. Rubna

primjedba u clm 15962 u Prudencijevom djelu Psychomachia (449) (Ahd. Gl. V,32,17-

19) glasi: Fibulę [fibula Ed.] sunt nuske quibus pectus feminarum ornatur. uel pallium

uiris in humeris. siue cingulum in lumbis. Starovisokonjemačka riječ za ukosnicu ili

kopču u brojnim rječnicima postoji ponajprije kao imenica ženskoga roda jake ili slabe

deklinacije nusca (nuska, -e, nuscha, -e, núsga, -e, nusgia, nustia). U prvom redu stoji

uz lemu fibula te rjeđe izraze lacinia, bulla, lunula, monile, ligula i spinter (dokazi 6,

446). Gotovo jednako je učestala imenica srednjega roda jake deklinacije nuskil

(6,446), uz imenicu ženskoga roda slabe deklinacije nuskila (6,447) i umanjenicu

nuskilīn, nuskilī (na istome mjestu). Nadalje se javljaju imenica ženskoga roda jake i

slabe deklinacije nusta kod Notkera (,spajanje, vrpca' 5,142) i u glosarima („kopča,

petlja“, leme ansa, ansula, vidi 6,447) te imenica muškoga roda jake deklinacije nustil,

„ukosnica, kopča“ (na istom mjestu). Uz riječ nusta ne pojavljuje se sama lema fibula.

Povremeno su s riječju fibula povezane riječi ring (5,153; 6,485), nestila (imenica

ženskoga roda jake deklinacije), nestilin (imenica srednjega roda jake deklinacije)

(Ahd. Gl. I,330,34-36), „traka za glavu“ (6, 436), spenela, „igla za kosu, pribadača“,

(6,573). Naziv ring odnosi se na kružnu formu gornjega ukrasnog dijela (2,345), a

nestila i nusca te srodne riječi na funkciju zakapčanja i povezivanja (2,344). Riječ

spasal, koja se inače pojavljuje uz lemu spinter i bahen (6,571) i vjerojatno predstavlja

izraz za narukvicu na nadlaktici i ogrlicu, javlja se dvaput (Ahd. Gl. I, 296,9; 689,3) uz

izraz fibula (tekstni predložak 1 Makabejci 14,44 i 10,89). Jedanput je potvrđena

složenica tragafadam, „sukana ukrasna vrpca“ (6,630) – vjerojatno se radi o prigodnom

neologizmu u tumačenju fibula tragafadam nusca (Ahd. Gl. II,653,27). U tekstnom

predlošku Vergilijeve Eneide 4,139 najvjerojatnije se radi o zlatnoj ukosnici.

5

Tek u srednjovisokonjemačkom za fibulu se pojavljuju (2,344) izrazi haftel, heftel,

heftelin i složenica brusthefftlin (Diefenbach, L., 233), također vor-, furspan, -spang,

spange (Diefenbach, L., 232-233) i posuđenica bratze (> broš), koja se može

usporediti s talijanskom riječi brocco, „zašiljeno drvo“, francuskom broche, „ukosnica,

ražnjić“ (7,I,543-548), a odnosi se na ubadanje igle (2,345). Starovisokonjemačkom

spanga, srednjovisokonjemačkom spange odgovara staronordijski izraz Spóng, koji

ima dva značenja: može označavati tanku metalnu pločicu, metalnu traku ili pak

komad, grumen leda, ledeni most (Fritzner, Ordbog III,505; 1, 594; de Vries, An. etym.

wb. 540; 3,886).

U staroengleskom je osim imenice muškoga roda bring (Bosworth-Toller, Anglo-

Sax. Dict. 561) potvrđena riječ preón (usp. Pfriem) (na istom mjestu 778) i riječ

keltskoga podrijetla dalc ili dolc (na istom mjestu 195). Obje riječe proizlaze iz izraza za

zabadanje (2,345). Staroengleska riječ oferfeng (Bosworth-Toller, Anglo-Sax. Dict.

732) refleks je široke primjene ukrasne fibule na opravi; staroengleska riječ sigel (na

istom mjestu 873) odnosi se na ukrašavanje fibule privjescima (2,345).

E. Meineke

II. Arheologija § 2. Značenje u arheologiji

Izraz. Fibula je sastavni dio nošnje, kopča za pridržavanje i zakapčanje odjeće na

principu sigurnosne igle. Za znanstvenu disciplinu „prapovijest i rana povijest“ od

samih je početaka preuzela ulogu vodeće forme, prije svega za pitanja kronologije,

obrtništva i određivanje etničke pripadnosti.

Znanost je usvojila izraz fibula, koji se koristi barem od srednjeg vijeka pa nadalje

(usp. I § 1), dok za preciznije definiranje stvara umjetne termine, koji se tvore prema

formalnim kriterijima. Pri stvaranju termina važna je uočljiva karakteristika, prvo, važno

nalazište ili čak daljnja, npr. etnička interpretacija (fibule s lukovičastim dugmetima,

nauhajmske fibule, tirinške fibule).

Različite namjene fibula tijekom rane povijesti razlog su nedostatka zajedničkog

izraza u germanskom jeziku. Lingvistika to može i potvrditi (usp. I § 1). Zato

6

prapovijesna i ranopovijesna znanost koja se koncentrira na registriranje i

kategorizaciju mora izvući zaključke o uporabi na temelju okolnosti nalaza.

Za opći opis oblika većine tipova vrijede izrazi koji ne odgovaraju uvijek stvarnom

načinu nošenja. (sl. 68). Tako se primjerice govori o nozi i glavi fibule vremena Seobe

naroda i merovinškoga doba, čak i ako se ti primjerci pribadaju s glavom prema dolje i

nogom prema gore.

Izvori i stanje istraživanja. Fibule su pretežno sačuvane kao grobni prilozi, tj.

oprema pokojnika i omogućuju studije o nošnji; javljaju se i u ostavama i blagima, kao i

na žrtvištima (8), npr. u bunarima ili močvarama, tada obično u velikom broju. Čak se

nagađa i o ostavama trgovaca, kao npr. u slučaju nalaza iz Strückhausena/Oldenburga

(12), s 28 istovrsnih srebrnih fibula (tab. 24). Kao sastavni dio svakodnevne odjeće

fibule su pronađene i u naseljima (usp. C § 11).

Zadaća budućih istraživanja je proučavanje raznovrsnih kulturnih veza na temelju

rasprostranjenosti fibula. Prvi pokušaji potječu već iz početaka istraživanja, kada je bilo

još lakše dobiti pregled nalaza fibula (14; 19; 20; 22-25). Tako su djela s pregledima

fibula iz različitih epoha (u prvom redu brončanoga i željeznoga doba te razdoblja

Rimskoga Carstva) i različitih geografskih područja (1; 3; 4; 10; 15-18, 26) prisutna već

od ranoga perioda istraživanja, a s povećanjem količine materijala zamjenjuju ih

monografske studije o tipovima i regijama (21; 23). Sinteze pojedinačnih rezultata još

uvijek nije bilo.

Različito vrednovanje metoda prapovijesne i ranopovijesne znanosti te mogućnosti

vrednovanja postojećih izvora, kao i proturječna pitanja neizbježno vode do

nepodudarnosti kada različiti autori iznose stav o povijesti fibule kao elementa nošnje.

Zato će se u sljedećim poglavljima razmotriti pojedine epohe razvoja fibula i nošnje s

fibulama, pri čemu je gledište različitih autora uvijek karakteristično za način rada

prapovijesne i ranopovijesne znanosti i istovremeno pojašnjava različiti status

vremenskih perioda.

Svaki leksikon prapovijesti i rane povijesti, tako već i 1. izdanje Leksikona

germanske arheologije (svesci 2, 33-29), nadalje Ebertov stručni leksikon (5) i

Enciklopedijski priručnik prapovijesti i rane povijesti J. Fillipa (9) fibulu navode kao

markantan primjer starine koja se može stilistički vrednovati.

7

Sl. 68. Fibule i nazivi njihovih dijelova; fibula gore uzorak je tzv. ranolatenske sheme,

fibula dolje predstavlja lučnu fibulu merovinškoga doba (sl. prema Fillipu [9])

- gore: glava (spirala), luk, igla, držač igle, noga

- dolje. zaglavna pločica, dugmeta, luk, noga

Nošnja s fibulama. Od starijega brončanoga doba do srednjega vijeka, dakle

preko dvije tisuće godina, fibula je služila istovremeno kao kopča za odjeću i ukrasni

predmet te je određivala nošnju prije nego što su dugme, tassel (kopča na ogrtaču) itd.

u srednjem vijeku doveli do novih rješenja za pridržavanje odjevnih predmeta. Nisu sve

kulturne grupe i etničke grupacije ili vremenski periodi izabrali nošnju s fibulama, već

paralelno postoji nošnja na kojoj su igle preuzele svrhu fibula.

Budući da je tekstil uglavnom propao, fibule spadaju u očuvane elemente nošnje

koji su neposredno bili dio odjeće, za razliku od ogrlica, narukvica, prstenja ili

naušnica. Razvijene metode konzerviranja i vrednovanja omogućile su rekonstrukciju

dijelova odjeće, s jedne strane vrste i uzorka tkanine, s druge strane pomogle su

odgovoriti na pitanje koji su dijelovi odjeće trebali fibule za pričvšćivanje, a sve na

temelju rijetkih tragova tekstila koji su sačuvani zbog korozije fibula (7; 11).

Iz načina ukapanja neposredno se može razlučiti nošnja pokojnika. Položaj fibula

na pokojnicima pojašnjava njihovu ulogu elementa nošnje i dopušta studije ukoliko su

fibule u svojoj funkciji bile pričvršćene za odjeću. Pritom se izvlače zaključci o nošnji

živih ljudi, posebnoj mrtvačkoj ili nošnji za zagrobni život ili o drugim funkcijama fibule,

npr. za pričvršćivanje mrtvačkog pokrova. Mogu se rekonstruirati muška i ženska

nošnja kojima su svakako mogle pripadati jedna fibula ili više njih. Fibule su – ako se

nosi više fibula – pripadale većem broju odjevnih predmeta, tj. gornjem i donjem dijelu

odjeće.

Materijal, u početku bronca, kasnije mjed ili željezo, zatim također srebro ili zlato

kao i dodatno umetanje kamena u boji omogućuje na temelju materijalne vrijednosti

ukrasnih predmeta studije o imovinskim odnosima između mrtvih i uopće o društvenom

položaju. Osim uporabne, fibule su s vremenom dobile i reprezentativnu funkciju.

Analize tragova istrošenosti na fibulama (usp. H § 30), uz antropološko

vrednovanje, mogu govoriti o načinu nošenja fibula, a time i o nošnji koja ovisi o dobi.

Neke djevojčice dobile su parove fibula za odjeću koje su koristile cijeli život. Za druge

8

vremenske periode može se ustvrditi da se fibule kao ukras mijenjaju tijekom života.

Pitanja o trajanju uporabe, vlasništvu ili nasljeđivanju također pobuđuju zanimanje.

Da fibule nisu imale samo svrhu pridržavanja odjeće, nego da su uočljivi ukrasni

predmeti, ilustriraju primjeri kao što su velike pločaste fibule brončanoga doba, koje su

u mnogim slučajevima prevučene zlatnim limom (usp. A § 5), tzv. „gigantske fibule“

(„die monströsen F.n“) iz mlađega razdoblja Rimskoga Carstva (usp. G § 25 i § 26) ili

srebrne limene fibule, duljine često preko 20 cm iz sredine i 2. polovice 5. st. (usp. K §

40).

Samo u rijetkim slučajevima čini se da su fibule izrađene kao nakit za pokojnike,

odnosno za ukop, dok su u pravilu pokojnici priložene fibule koje je ona za života

nosila kao dio nošnje.

U keltskom kneževskom grobu iz Hochdorfa nađeno je barem 25 fibula koje su

služile za pričvršćivanje komada tkanine za zidove komore i – budući da su sve

identične – možda su izrađene tek za ukop (6, 136-137). Fibule su često nađene u

položajima iz kojih se ne može izvući zaključak o funkciji na odjeći, kao što je npr.

držanje naramenica ili zakapčanje oprave. Položaji često odražavaju čisto ukrasnu

funkciju, npr. na traci koja je visjela s pojasa.

Primjer mogućnosti tumačenja fibula u grobu su istraživanja G. Claussa o fibulama

merovinškoga doba (7).

Tipologija fibula. Fibula je osim praktične svrhe pridržavanja odjeće uvijek

istovremeno preuzela funkciju ukrasnog elementa. Fibula tijekom vremena često

mijenja obličje i zato raznolikost oblika služi rješavanju datacijskih problema.

Tipološka metoda je jedna od osnova istraživanja prapovijesti i rane povijesti. Na

njoj važnim dijelom počivaju razmatranja koja na temelju povezanih kompleksa izvora

izvode zaključke o promjenama fibula. Karakteristično je da jedan od relevantnijih

radova za povijest istraživanja nosi naslov „Prilog povijesti fibule“ (13).

Mogućnost da se raznolikost fibula razvrsta u tipove i njihova relativna blizina ili

udaljenost u odnosu jedne prema drugoj interpretira kao srodnost u formi (1; 3-5; 9;

21), intenzivirana je u 19. st. zahvaljujući dominantnosti kategorije razvoja i bila je

iznimno plodonosna za znanost. Prostorna diferencijacija koja ovisi o etnosu, običajima

i modi te velika promjenjivost fibule nisu omogućile samo temeljite tipološke

kategorizacije materijala, nego su dopuštale uspostavljanje relativne i apsolutne

9

kronologije na temelju usporedbi. Fibule su zato postale vodeći oblici za prapovijesnu

arheologiju s velikim mogućnostima datacije. Tako se pojava fibula u južnoj Njemačkoj

izjednačava sa stupnjem kasnog halštata (kasnije „halštat D“) (22). Ipak, u vanjskoj

formi koja se stalno mijenja ne može se vidjeti pravilan, kronološki normiran razvoj.

Zoran primjer pruža razvoj latenske fibule (usp. § 16).

Izdašnost proučavanja povijesnih izvora također je potaknula usavršavanje metoda

proučavanja, vrednovanja i tumačenja. Opisna prapovijesna i ranopovijesna znanost

pritom polazi od formalnih razlika, od fenotipa i omjera u količini, od materijala i

ornamentike te statističkim i prirodnoznanstvenim metodama analizira niz određenih

pojedinačnih čimbenika (27; 16, 17). U slučaju nekih prapovijesnih vremenskih perioda

fibuli se pridaje različita važnost, ali ona pretežno cilja na kronološke rezultate.

Ostali pokušaji arheološkog vrednovanja. Fibule su proizvodi umjetničkog obrta.

Zbog ukrasne funkcije fibula je podložna promjenama te stoga nije posebno pogodna

samo za dataciju, nego i za studije umjetničkog obrta. Fibula naime odražava ukus

vremena i poimanje stila. Proizvodnja fibula podliježe stilu, obrtničkim tradicijama,

radionicama u nekom području. Zahvaljujući mobilnosti ljudi i trgovini fibule se šire na

veće ili manje prostore. Povijesne interpretacije oblika fibula s njihovom datacijom i

rasprostiranjem stoga se moraju oslanjati i na analizu obrtničkih preduvjeta i poznavati

forme organizacije trgovine. Dakle, moraju uzeti u obzir odnose između društvenih

grupacija prije nego što predlože dalekosežna tumačenja.

Zbog navedenih primjedbi o metodskim osnovama nije dopušteno na temelju fibula

i njhovih vlasnika suditi o pripadnosti određenom etnosu. Unatoč tome izvedeni su

pokušaji, ako već ne isključivo, ali barem približno pripisati pojedine tipove fibula

određenim germanskim plemenima odnosno narodima (usp. G § 26, K § 39 i § 48).

Tako se govori o tirinškim fibulama, istočnogotskim fibulama ili, u novije vrijeme, s

prvim ograničenjima, o fibulama istočnogotskog tipa.

Također su načinjeni pokušaji da se fibule zajedno s njihovim arheološkim

kontekstom interpretiraju kao vidljiv izraz povijesno posvjedočenih selidbenih kretanja.

Tako primjerice arheološki termin „civilizacija plitko ukopanih grobova“ podrazumijeva

vrijeme keltskih seoba, a polaganje fibula, nakita i oružja na velikim grobljima, koja su

raširena po cijeloj Europi tumači se kao izraz brojnih kretanja koja se spominju ili ne

10

spominju u pismenim izvorima. Osim toga, bilo je dosta pokušaja da se pronađu

arheološki tragovi ranih germanskih seoba.

Također postoji težnja da se arheološki nalazi neposredno povežu s procesima o

kojima govore pismeni izvori, npr. predlaže se povijesno povezivanje srednjonjemačkih

kneževskih grobova tipa Leuna i Haßleben iz vremena kasnoga Carstva s galorimskim

carstvom na temelju grobnih inventara, kovanica i importiranih predmeta, a osobito na

temelju rimskog načina nošenja (28).

Arheologija će na temelju velikih zlatnih orlovskih fibula dati doprinos potrazi za

povijesnom pozadinom istočnogermanskog kraljevskog blaga koje natpis povezuje s

Gotima.

R. Müller, H. Steuer

11

F. Predrimsko željezno doba u sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji § 19. Općenito. Iako je fibula na sjeveru sastavni dio nošnje još od starijega

brončanoga doba (usp. § 3), uslijed promjene običaja pokapanja i prilaganja gotovo

da nema nalaza iz grobova (usp. § 5) mlađega brončanoga doba sjeverne Njemačke

i Skandinavije (4). Fibule su se ipak stoljećima proizvodile na sjeveru, što se može

zaključiti na temelju ostava (35). Nalazi pokazuju da su fibule mlađega nordijskoga

brončanoga doba tijekom vremena postajale veće i teže (usp. § 5) tako da se njihova

funkcija sastavnog dijela nošnje u najmanju ruku čini upitnom. S druge strane,

pokazalo se da stanje na terenu ne odražava stvarnu sliku nošnje. Ipak se može

pretpostaviti da su dugme u obliku dvostrukoga dugmeta, koje je bilo poznato tijekom

cijelog nordijskoga brončanoga doba, i igle ponovno preuzeli funkciju zakapčanja

odjeće (3).

Koliko se iz grobnih priloga može zaključiti o odjeći, na sjeveru su se od mlađega

brončanoga doba i tijekom cijelog starijega predrimskoga željeznoga doba za

zakapčanje odjeće pretežno koristile igle. Prema konstrukciji i oblikovanju, fibule

predrimskoga željeznoga doba na sjeveru ne nadovezuju se na fibule s pločicama

(Plattenfibel) (usp. § 5), nego imaju uzore iz halštatskoga područja južnoga dijela

srednje Europe. Ovdje je fibula kao kopča za odjeću mlađeg nastanka (usp. §§ 8, 14,

15), a iglu je potisnula u potpunosti tek tijekom željeznoga doba.

K tome su na prostoru između nordijskoga kruga i kulture polja sa žarama u

južnom dijelu srednje Europe poznati kratkotrajni oblici fibula koji nisu utjecali na

kasnije oblike. To su primjerice fibule lineburškoga prostora (usp. § 6) koje su se

nosile na kosi i odjeći kao i tzv. špindlerfeldske fibule, čija se rasprostranjenost

mjestimično proteže u južnonjemački prostor kulture polja sa žarama (49).

R. Müller

Arheološka slika. Stanje na terenu načelno je tijekom cijeloga predrimskoga

brončanoga doba obilježeno paljevinskim ritusom. Prošlih su desetljeća detaljno

istražena groblja s urnama iz onoga vremena te je dobiven dobar uvid u metalne

predmete koji su dospjeli na lomaču. Ipak se polazi od toga da je većina malih

nalaza, posebice brončanih, uništena u plamenu. I u prostoru Nienburg grupe

iskopani grobovi s lomačom pokazuju da je velik dio izgorenih predmeta, uključujući

nagorene i rastopljene priloge, ostao ležati na mjestu, a samo je dio izgorenoga

materijala dospio u pripadajuću urnu (15). Svako istraživanje predmeta iz grobova s

12

urnama zato mora uzeti u obzir da su cjelovitost, ali i zatvorenost nalaza upitne. Time

međutim načelno otpadaju osnovni preduvjeti za znanstvenu prosudbu inventara iz

paljevinskih grobova. To vrijedi ne samo za kronološka pitanja, nego i za razmatranja

o društvu, nošnji itd. Ovo ograničenje ne smije se zanemariti ni pri raspravi o

fibulama.

Karakteristična za prostor Jastorf kulture u sjevernonjemačkoj nizini su velika

groblja s urnama na kojima je nađen djelomično vrlo jedinstven materijal. Naselja iz

toga vremena poznata su uz obalu Sjevernoga mora (npr. Boomborg/Hatzum) ili

Jütlanda (npr. Hodde). U njima nalazi fibula spadaju u iznimke.

b. Latenske fibule. Općenito. Fibula je kao dio nošnje, sudeći prema njezinom

polaganju u grobove, u sjevernom dijelu srednje Europe konačno ušla u širu uporabu

tek u razvijenom stadiju željeznoga doba, i to s uporabom latenske sheme, ne kao

nastavak povremeno već prisutnih kasnohalštatskih formi (usp. § 11). Na sjeveru je

latenska fibula prihvaćena kad i drugi predmeti iz keltskog latenskog područja. Sa

svojom datacijom mjerodavna je i za dataciju domaćeg materijala. Zato se arheološki

materijal sjevernoga dijela srednje Europe dijeli na starije predrimsko željezno doba

bez prepoznatljivog latenskog ukusa od mlađega predrimskoga željeznoga doba u

kojem ovaj utjecaj prevladava. Cezura između ova dva odsječka poklapa se s dobro

izraženom dominacijom materijala koji je bio preuzet odnosno posuđen iz latenske

kulture. Ovaj trenutak ipak nije posvuda istovremen, nego se nakon početka utjecaja

vremenski i regionalno pomiče prema sjeveru (37).

Analogije u spomeničkom inventaru južnoga i sjevernoga dijela srednje Europe, u

kojem fibule prema broju i značenju igraju važnu ulogu dovele su do naziva „laten“,

pojma koji ne uzima u obzir razlike socijalne, etničke ili duhovne prirode. Za latenske

fibule stoga često vrijede ista imena, neovisno o geografskom podrijetlu ili kulturnoj

pripadnosti, čak i kada se njihov duktus katkad znatno razlikuje od „pravih“ latenskih

fibula. Unatoč znatnom podudaranju odnosno sličnosti u oblikovanju, konstrukciji

(rano-, srednjo- i kasnolatenska shema, usp. § 17) i materijalu ipak se ne može

nužno polaziti od iste upotrebe i značenja za vlasnika tj. vlasnicu.

S druge je strane prihvatljivo da ovaj utjecaj, vidljiv u pojačanom preuzimanju

fibula i drugih proizvoda te vještina, nije bio ograničen samo na materijalnu kulturu.

To se može naslutiti posebice u području kontakta s keltskom latenskom kulturom.

Sličnosti postoje između ostaloga u gradnji i uređenju visinskih naselja, ali i u uporabi

13

stakla, kovanica i sl. U velikoj mjeri još uvijek vlada neznanje o tome jesu li i koje

forme života u zajednici – socijalni odnosi, religiozne predodžbe – bile povezane s

preuzimanjem fibule u nošnju odnosno s pogrebnim običajem (usp. ostave koje

sadrže fibule iz keltskog i kasnije germanskog teritorija [Dux, Illerup, Pyrmont, nalazi

s izvora]). Ako i nisu bile keltski „izum“, Kelti su fibule kao kopče za odjeću u Europi

svojim aktivnostima koje su djelomično zabilježene i u pisanim izvorima (seoba) uveli

u opću uporabu i određivali su njezinu formu i izradu do ranoga carskoga doba (usp.

§ 31).

Promjenu nošnje s iglama u nošnju s fibulama tijekom mlađega predrimskoga

željeznoga doba uzrokovalo je preuzimanje latenske fibule, tako su se najprije u 3./2.

st. pr. n. e. tijekom ripdorfskoga perioda proizvodile takve kopče za odjeću koje, uz

daljnje postojanje latenske sheme, na sjeveru čine samostalne proizvode. Ovdje se

uz upotrebu sheme Duxa ubrajaju brončane lijevane ili kovane fibule, tzv. žirolike

fibule (46) ili fibule s lijevanom nogom, posljednje su ponekad izrađene prema uzoru

minsinške sheme (31, 70-72). Holštajnske igle, koje tek u ovo doba doživljavaju

procvat i proizvode se kompliciranom tehnikom lijevanja koja zahtijeva iskustvo

(Überfangguß) kao i regionalni oblici koji predstavljaju daljnji razvoj halštatskih fibula

(43; 44) detaljno rasvjetljavaju ovaj prijelaz.

Tek s kasnim latenom (2./1. st. pr. n. e.) na sjeveru dominiraju jednake sheme

konstrukcije i tipovi fibula kao na gotovo cijelom prostoru Europe (41). Pitanje u kojoj

se mjeri stoga može zaključiti o sličnostima u nošnji još je uvijek je potisnuto iza

rješavanja konkretnih tema, tj. prednost i dalje ima rješavanje kronoloških i horoloških

pitanja (npr. [21]).

S druge je strane upravo proučavanje fibula dalo izvanredno plodonosne rezultate

i fibule je relativiziralo u njihovom značaju kao kronološke „vodeće forme“. Ovo dolazi

do izražaja na više grobalja unutar sjevernonjemačke nizine kao što je Cammer u

okrugu Belzig/Brandenburg. Starost grobalja i slijed ukapanja umnogome se mogu

odrediti na temelju običaja prilaganja fibula koja se razlikuje od mjesta do mjesta, a

ne na osnovi nadregionalno uspostavljene kronologije (36).

Široka rasprostranjenost istih i sličnih tipova fibula onemogućava pripisivanje

određenom etnosu (11; 12) iako se to uvijek iznova pokušava (npr. [24]). S druge

strane, fibule stranog podrijetla objašnjavaju se mobilnošću pojedinaca (27) kao i

direktnim doseljenjem grupa stanovništva koje donose svoju nošnju s fibulama

odnosno grobne priloge (2, 136-138). Pripisivanje određenom etnosu u ovom je

14

periodu donekle moguće samo za fibule unutar sjevernoga dijela srednje Europe.

Uvjerljiv dokaz za to pruža dugotrajna rasprava o tome da li fibule varijante J

(odnosno G/H [usp. § 23]) predstavljaju keltsko ili germansko stanovništvo (38,

posebice 170-172; 39).

§ 21. Način nošenja i proizvodnja Prethodna poglavlja jasno su istaknula da fibula funkcijom nasljeđuje iglu. Ona je

sukladno kasnohalštatskom običaju često u uporabi s ringovima/obručima, koji su

na sjeveru ponajprije pronađeni kao nakit za vrat u obliku spiralnog obruča (17).

Koegzistencija recepcije i nove kreacije u nošnji proizlazi iz konteksta u Twietfurtu u

okrugu Lübz, Mecklenburg kojoj pripadaju dvije igle i dva obruča različitog

oblikovanja te imitacija fibule s ukrasom na nozi (40, 133, sl. 4a). Kasnije je s

preuzimanjem latenske fibule na sjeveru prihvaćen i nakit u formi keltskog torkvesa,

uobičajenog u južnom dijelu srednje Europe, te se kao i fibula ovdje proizvodio

pretežno autohtono (51).

Prema opće prihvaćenom mišljenju, u sjevernonjemačkoj nizini je osim toga

tijekom Jastorf kulture uvedeno nošenje hlača s pojasom (42, 6-8), no na temelju

nalaza nošnje muškarca odnosno žene ne može se generalno razlikovati. Na temelju

stanja na terenu (vidi gore i [14]) ni broj fibula za odjeću ne može se jednoznačno

odrediti (usp. pokušaji rekonstrukcije nošnje kod [48, posebno 78] kao i [9; 29]).

Rezultati istraživanja paljevinskih grobova, koji su još uvijek rijetko raspoloživi,

upućuju na to da su različite fibule u jednoj urni ponekad pripadale većem broju

osoba različite dobi (10).

Relativno su dobro poznati viseći ukrasi (sl. 94) koji su fibulom pričvršćeni za

odjeću. Oni su omiljeni unutar sjevernonjemačke nizine tijekom starijega

predrimskoga željeznoga doba (22). U pravilu su oba kraja lančića bila pričvršćena

na jednu limenu ploču koja je s druge strane bila povezana s fibulom. Lančića je

moglo biti 4-6, a na njima su katkada još dodatno visjeli limovi. Takvi su lančići uvijek

istovrsni, ali i veličina i oblik pločica varira kao i i izabrana forma fibule i njezino

pričvršćivanje na pločicu lančića.

Način nošenja takvog nakita teško se može razabrati na temelju nalaza iz

paljevinskih grobova, ali ipak se može prihvatiti usporedba s kosturnim grobovima

halštatske i latenske kulture (28). Većinom istovrsne fibule koje su se najčešće nosile

15

na lijevom ili desnom ramenu, rijetko u predjelu zdjelice, služile su za zakapčanje

komada odjeće ili spajanje dvaju dijelova nošnje.

Tanki su lančići na različite načine povezani s fibulom, u halštatskom su području

obješeni direktno o tetivu, a na sjeveru su pričvršćeni pomoću konstrukcije s

pločicama. Uz praktičnu svrhu uvijek su imali i ukrasnu (usp. i [54, 452]).

Uporaba takvog nakita, koji je do latena bio povezan s iglama sve dok fibula nije

preuzela funkciju zakapčanja odjeće, dio je tradicije karakteristične za istočni

halštatski krug. Toj tradiciji pripada dodatno ukrašavanje visećeg nakita lančićima i

limovima. U pojedinim područjima nastavlja živjeti još relativno dugo sve do kasnoga

latena, pri čemu su viseći ukrasi s lančićima i fibulom u sjevernonjemačkoj nizini

rađeni prema principu konstrukcije bez uporabe pločica (23).

U istraživanjima postoji suglasnost da fibule nošene s ukrasom pločica s

lančićima na temelju svoje relativnokronološke datacije govore o trajanju ove „mode“.

Sporno je ipak pitanje o pojavi nošnje s ukrasom (26; 32); nije sigurno jesu li uzori

istovremeni s imitacijama fibula. Mlađa studija (29, posebice 500-502) u ovom pitanju

zastupa istovremenost. Kao dokaz za to služe Dronninglund fibule sa sjevernoga

Jütlanda, koje su bliske srednjoeuropskim trakastim fibulama, a također su se nosile

s nakitom na prsima (sl. 94,2). Time ipak nije određena starost svih fibula nošenih s

ukrasnim pločicama s lančićima. Bitno pitanje koje se čini kao problematika datacije u

stvarnosti se odnosi na staru kontroverziju. Ona zaparavo glasi treba li najvažnije

korijene predrimskoga željeznoga doba na sjeveru tražiti u halštatskoj ili u latenskoj

kulturi (6, 162-164).

§ 22. Fibule u Skandinaviji. Općenito. Početak željeznoga doba na sjeveru

(period VI brončanoga doba, period I željeznoga doba) ističe se u arheološkom

materijalu više lokalnim različitostima nego vremenski jasno odredivim granicama (1),

ali u pravilu se ponajprije na temelju trgovačkih i kulturnih veza na prostoru uz Baltik

ne polazi od „kašnjenja kulture“. Dok materijal perioda I (ca. 500. 300.god. pr. n. e.)

nije posvuda zastupljen, paljevinski se grobovi južnoga Jütlanda mogu izravno

povezati s Jastorf kulturom. Kontinuirano pokapanje na grobljima može se ustanoviti

tek od perioda II (ca. 300.-150. pr. n. e.), pri čemu kao tip groba dominira paljevinska

jama ponajprije na Jütlandu, Bornholmu i u južnom dijelu sjeverne Švedske, dok

mlađi period III (ca. 150.-0) prvenstveno predstavlja keramika. Pokapanje na

grobljima često se nastavlja i u doba Rimskoga Carstva ili se barem proteže kroz

16

dulje periode predrimskoga željeznoga doba. Izuzev pojedinih talijanskih importa

halštatskih fibula (50,18 s napomenom 81) i u Skandinaviji se kao i u sjevernom

dijelu srednje Europe (usp. § 20b) ističe prijelaz iz „kulture igala“ u „kulturu fibula“,

koji dijeli starije od mlađega željeznoga doba. Ova je prekretnica nastupila približno

istovremeno tijekom 3./2. st. pr. Kr. u toku ripdorfskoga doba, ali ipak se odvija

drukčije nego na sjeveru srednje Europe, gdje se u nošnji s iglama kao i u nošnji s

fibulama mogu raspoznati jasno vidljivi prijelazi (usp. § 19). Prekretnica nalikuje

novom početku, koji je prema mišljenju švedskih istraživača najbolje izražena faza u

kulturnoj slici Skandinavije (33). Time je tek u ovom razdoblju uistinu nastupio prijelaz

brončanoga u željezno doba (52), koji se, osim latenskim fibulama, očitovao i drugim

tvorevinama materijalne kulture.

U sadašnje vrijeme nagađa se o gospodarskim razlozima prihvaćanja latenskog

utjecaja i prosperitetu koji je uslijedio nakom toga. Prema E. Nylénu, odlučujući

preduvjet za preokret od brončanoga doba prema željeznome tijekom nordijskoga

željeznoga doba perioda II bila je ponajprije promjena tipova brodova: u baltičkom

području priobalni brod Hjortspring tipa zamjenjuje se Nydam tipom koji je pogodan

za dulju plovidbu. Kao posljedica promjene sada je dostupan znatno veći prostor

nego prije te je ostvaren tehnički preduvjet za kontakte između kontinenta i

Skandinavije koji su se sada pojačali (usp. § 23). Nije svako kulturno strujanje na

kontinentu doseglo skandinavske regije tako da upravo u uporabi i formi fibula dolazi

do izražaja samostalan ritam u pojedinim predjelima (13, posebice 227).

Tipovi fibula. Izuzev prvih pokušaja kopiranja halštatskih fibula u sjevernoj

Danskoj, tijekom starijega predrimskoga željeznoga doba (usp. § 21) fibule u

Skandinaviji čine derivate oblika kontinentalne Europe, pri čemu se koristi princip

konstrukcije srednjo- i kasnolatenske sheme. U fibule srednjolatenske sheme

ubrajaju se ponajprije mnogobrojne varijante fibula s kuglicom, ali i fibule varijanata A

i B (usp. § 23). One su dobile posebne regionalne oblike kao što je fibula s držačem

igle savijenim prema gore (sl. 95, 11-12). Fibule s kuglicom (Kugel-F.), kao što su

željezna fibula s dugom, pravom spiralom i velikim lijevanim brončanim ukrasom na

luku, potječu od uzora s tri kuglice na luku (sl. 95,5-9). Fibule kasnolatenske sheme

su u formi varijante K također s različitim derivatima nađene u grobovima (sl. 95), dok

broj savinutih fibula snažno opada (sl. 95, 14-16).

R. Müller

17

Sl. 93. Fibule koje se nadovezuju na halštat

Sl. 94. Fibule s lančićima predrimskoga željeznoga doba (2,4 M. 1 : 4; 1,3 bez M.)

Sl. 95. Fibule mlađega predrimskoga željeznoga doba na sjeveru srednje Europe i u

Skandinaviji (M 1 : 2)

radna verzija

18

G. Predrimsko željezno doba i doba Rimskoga Carstva u istočnom dijelu srednje Europe i u istočnoj Europi

§ 23. Predrimsko željezno doba. Među najkasnijim nalazima lužičke i

pomeranske kulture urni s maskama iz starijega predrimskoga željeznoga doba fibule

su relativno rijetke (13; 79). Uz kasnohalštatske fibule s ukrasom na nozi i

samostrelnom konstrukcijom (sl.96,1) daleko su češće tzv. fibule Kaulwitz

(Kowalovice) tipa (sl. 96,2) i tipa Groß Beckern (Piekary Wielkie) i one traju sve do

latena (=Lt) B1. Prave su latenske fibule, poput fibula sa životinjskom glavom i Dux

fibula rijetke. Iz završne faze pomeranske kulture poznate su pojedinačne rane

srednjolatenske fibule.

Prihvaćanje fibula uslijedilo je u susjednim područjima latenske kulture na sjeveru

i posljedica je jačanja latenskog utjecaja („latenizacija“, usp. § 20b). Tipologiju fibula

srednjo- i kasnolatenske sheme mlađega predrimskoga željeznoga doba u tzv.

istočnogermanskim kulturnim grupama istočno od Odre i Nise postavio je J.

Kostrzewski (36). Tipologija sadrži 15 tipova ili varijanata od A do O (sl. 96, 3-17) kao

i neke tipove (npr. fibule s kuglicom) koji su tipični ponajprije za područja dalje na

zapadu. R. Hachmann (20) pokušao je u velikoj studiji objasniti relativnokronološki

slijed na temelju priloga fibula iz grobova sjeverne i istočne srednje Europe. T.

Dabrowska (5; 6) je poboljšala i precizirala kronološki poredak i djelomično tipološku

klasifikaciju za područje Przeworsk kulture. Iz usporedbe redoslijeda od 4 stupnja koji

vrijedi za sjeverni i istočni dio srednje Europe i podjele na tri stupnja rane Przeworsk

kulture prema Dabrowskoj (A1-A3) proizlazi da je unatoč lokalnim razlikama slijed

formi fibula u pojedinim kulturnim grupama u prostoru između Odre i Visle u velikoj

mjeri sličan. Najstarije su bez sumnje srednjolatenske fibule varijante A i B, duljine

više od 10 cm, često ukrašene. Najstarije srednjolatenske fibule (kasna faza Lt C1 [5;

6]) pripadaju fazi nastajanja Przeworsk kulture u srednjoj i južnoj Poljskoj kao i

Oksywie kulturi u području uz donju Vislu. Duge su više od 10 cm i često su

ukrašene. Za razvijenu ranu fazu ovih kultura (stupanj A1 = otprilike Lt C2)

karakteristične su duge, neukrašene fibule varijanata A-C. Moguće da su

istovremeno bili u uporabi već prvi, kraći primjerci spomenute F-varijante, čija duljina

ne prelazi 8 cm. Ponekad u rasprostranjenosti pojedinih tipova fibula dolaze do

19

izražaja regionalne i kulturne razlike. Tako iz sjeverne i južne Poljske, s područja

Donje Lužice koja graniče s Jastorf-kulturom i iz zapadne Donje Šlezije (9), ali i iz

srednje Pomeranije potječu fibule s kuglicama (sl. 96, 18) i kasnolatenske fibule sa

stepenastom (stufenförmig) lukom (sl. 96, 19) (usp. § 20). Uz ove prave latenske

forme i ovdje se javljaju derivati poput željeznih fibula s velikim lijevanim ukrasom na

luku, tipičnih za Gotland i Bornholm.

U vrijeme stupnja A2 (otprilike Lt D1) fibule varijanata A-C pojavljuju se se na

samom početku slijeda, ali najčešće se susreću fibule varijanata D/E-L, a među njima

varijante D/E, G/H i K. Varijante I, J, L prelaze već u stupanj A3. Kasnolatenske fibule

varijante J i nauhajmske fibule, koje su joj srodne, a u istočnoj srednjoj Europi su

nešto rjeđe, pronađene su u istočnom dijelu Przeworsk kulture i u Oksywie kulturi (6,

sl. 1). Kronološka razlika između stupnjeva G/H i varijante K nije raspoznatljiva (5;

54). Brončane fibule varijante G češće su u Oksywie kulturi nego u Przeworsk kulturi,

gdje prevladavaju slične, ali željezne fibule varijante H. U Przeworsk kulturi dolazi do

izražaja sklonost prema željeznim fibulama. U Przeworsk i Oksywie kulturi rijetke su

koljenaste fibule Almgren 65 (2), koje su očito povezane s kontaktima s keltskom

kulturom.

Za stupanj A3 (otprilike Lt D2) karakteristične su savinute (geschweifte) fibule

varijanata M-O, čija uporaba počinje s varijantom M već nešto ranije, a s varijantom

O traje još i dulje. Savinute fibule često su izrađene iz bronce. Time se potvrđuje

zapažanje da se ovaj materijal krajem mlađega predrimskoga željeznoga doba češće

upotrebljavao i u Przeworsk kulturi. Porijeklo fibula Almgren 18 iz područja „miješane“

„Kelto-Przeworsk“ Tyniec grupe u području gornje Visle, ali i u matičnom području

Przeworsk kulture može se izvesti iz kontakata s istočnoalpskom zonom i Púchov

grupom (51) u Slovačkoj (5). Na sličnu povezanost upućuju još rjeđe fibule sa

životinjskom glavom otvorenih usta (mit ausbeißendem Tierkopf) (usp. § 31, sl.

111) na pragu vremena Rimskoga Carstva, koje se bez ikakve sumnje moraju

promatrati kao importi iz panonsko-alpskoga prostora (5; 21).

Pojava savinutih fibula u određenim područjima može se neposredno povezati s

germanskim naseljavanjem. Izostanak takvih kopči u najvećem dijelu prostora oko

rijeke Odre u stupnju A3 smatra se izrazom „opustošenosti“ ovih područja, dok one

istovremeno dalje na jugu u srednjoj Češkoj (42) predstavljaju najraniji arheološki

trag Germana (tip Tišice) nakon kraja civilizacije keltskih oppida.

20

Vlastiti spektar fibula posjeduje također „latenizirana“ Zarubincy kultura uz srednji

i donji Dnjepar (3; 24; 25). Tamo su se uz uobičajene tipove sjevernoga dijela Europe

nosile i posebne forme, poput srednjolatenskih fibula sa spiralnom nogom (sl. 96, 22)

i naročito tzv. Zarubincy fibule (sl. 96, 20-21). Potonje se odlikuju trokutasto

proširenom nogom i očito su bile pod utjecajem fibula zapadnoga Balkana. Različite

podvrste Zarubincy fibula A. K. Ambroz (3) podijelio je u 5 grupa. One su prisutne

tijekom cijeloga mlađega predrimskoga željeznoga doba do starijega vremena

Rimskoga Carstva.

U ranoj fazi Poieneşti-Lukaševska kulture u području uz srednji Prut i Dnjestar

prepoznatljive su veze s Jastorf-kulturom, što pokazuju fibule s kuglicom ili

kasnolatenske fibule sa stepenastim lukom (usp. § 20). Daljnji razvoj spektra fibula

također se donekle podudara s razvojem u srednjoj Europi.

§ 24. Starije doba Rimskoga Carstva. Za stupanj B1 u cijelom su području

između srednjega Podunavlja i Baltika karakteristične snažno profilirane fibule (grupa

IV prema Almgrenu) i fibule s očima (Almgren, grupa III). Posebice na temelju

kombinacija nalaza s ovim fibulama u grobnim kompleksima iz Češke (38; 42-44),

sjevernoga prostora srednjega Podunavlja (29; 30; 60; 62) i Przeworsk kulture (37)

moguća je podjela stupnja B1 u tri faze: B1a – kasnoaugustejsko-ranotiberijevska,

B1b kasnotiberijevsko-klaudijevska i B1c neronovsko-ranoflavijevska. Osobito u

Češkoj može se izdvojiti još jedna prijelazna faza između mlađega predrimskoga

željeznoga doba i stupnja B1. Njezine vodeće forme su kasne savinute fibule poput

tipa Almgren 2 (sl. 97,1) i Almgren 19, prototipovi fibula s očima (Almgren 67, sl. 97,

2), kao i najstariji primjerci provincijsko-rimskih Aucissa fibula. Za razvijenu fazu B1a

posebice su karakteristične fibule Almgren 67 (sl. 97,3), a za B1b i B1c Almgren 68

(sl. 97, 4), pri čemu se tijekom stupnja B1c počinju koristiti rane fibule u obliku trube

(sl. 97, 6).

Najstarije fibule s očima (sl. 97, 7), koje na glavi imaju rupe poput pritvorenih ili

zatvorenih očiju (Almgren 45-49), pojavljuju se u stupnjevima B1 i B2. Za stupanj B1

tipične su kasne fibule s očima (Almgren 50-53 [sl. 97, 8-9]). Nalazi fibula Almgren 67

koncentriraju se u Češkoj, u drugim su područjima znatno rjeđe (34; 60; 62). Fibule

Almgren 68 raširene su u srednjem Podunavlju, na teritoriju Przeworsk kulture, u

Wielbark kulturi, u sjevernoj Poljskoj te čak u istočnoj Europi. Tako nalaz fibula forme

Almgren 68, ali i izostanak fibula s očima Almgren 50-53 (62, sl. 4) glasi kao izraz

relativne opustošenosti ovoga područja nakon poraza Marboda i Catualde. Snažno

21

profilirane fibule Almgren 67-68 su noričko-panonskog porijekla i barem se

djelomično mogu smatrati importima iz rimskih provincija (ponajprije Almgren 67).

Međutim, najveći dio ovih fibula, prije svega fibule Almgren 68, koje su u nadasve

velikom broju potvrđene u Barbaricumu, može se okarakterizirati kao domaća

imitacija. Iako nisu germanskog podrijetla, rasprostranjenost snažno profiliranih fibula

može se smjestiti u germansko područje (usp. § 23). Pretežno noričko-panonske

importe utjelovljuju fibule s čvorom Almgren 236-237 (sl. 97, 5) i fibule s krilima

(Flügelfibeln) Almgren 238, čija rasprostranjenost doseže Litvu (12). Ali i ove su se

forme oponašale, kao što svjedoče željezne fibula Almgren 236 s teritorija Przeworsk

kulture. Provincijsko-rimski tipovi fibula zapadne provenijencije (usp. § 31), poput

Distel ili Aucissa fibula, u istočnom su dijelu srednje Europe i istočnoj Europi znatno

rjeđe zastupljeni.

Za razliku od stupnja B1, za stupanj B2 karakteristična je daleko veća raznolikost

tipova fibula koja dolazi do izražaja u jačim lokalnim razlikama između pojedinih

područja. U uporabi su bili mlađi tipovi fibula grupa Almgren II-IV kao i različite

varijante vrlo heterogeno sastavljene grupe V s 12 serija i pojedinim zasebnim

tipovima (2).

Pravu nadregionalnu grupu formi čine kasne fibule s očima 57-61 (sl. 97, 10),

„pruska sporedna serija“ Almgrena, odnosno prema R. Jamki (22) nazvana „serijom

B fibula s očima“. Njezina najveća gustoća nalazi se na teritoriju Wielbark kulture

baltičkoga kulturnoga kruga u nekadašnjoj Istočnoj Pruskoj i u današnjim baltičkim

državama (Almgren 55-56 [2,57]) kao i u istočnom dijelu Przeworsk kulture istočno

od srednje Visle. Osim toga, posvjedočena je i na drugim područjima, do Dunava i

čak južnije, u rimskim provincijama te na istoku do Dnjepra. Time su fibule s očima

Almgren 57-61 jedna od karakterističnih formi stupnja B2a, koji se otprilike može

izjednačiti s kasnoflavijevsko-trajanovskim vremenom.

Za Češku je karakterističan razvoj raznovrsnih varijanti, kasnije snažno profiliranih

fibula i fibula u obliku trube (97, 14). Osim toga, tamo su uz forme fibula germanskih

područja uz Labu/elbgerm. F.-Formen (poput Rollenkappen fibula Almgren 28-29

[sl. 97, 12] ili koljenastih fibula Almgren V, serije 9 [sl. 97, 13]) uobičajeni tipovi koji

karakteriziraju Przeworsk kulturu (poput trakastih fibula Almgren V, serije 10 i

posebice željezne Kopfkamm-fibule grupe V, serije 8 prema Almgrenu). Takve

sličnosti s Przeworsk kulturom još su snažnije izražene u moravsko-

zapadnoslovačkom prostoru, što potvrđuju željezne Kopfkamm-fibule (fibule s

22

krestom na glavi?) (sl. 98, 10-11) kasnoga stupnja B2 kao najčešća forma fibula (17;

61).

Na teritoriju Przeworsk kulture su u stupnju B2a osim kasnih fibula s očima

zastupljeni uglavnom mlađi oblici fibula u obliku trube (varijanta 2 prema Liani [37], sl.

97, 11) i rane fibule grupe V (vitke Kopfkamm-fibule grupe V, serije 8 prema

Almgrenu [sl. 98, 6], fibule forme Almgren 99-100 [sl. 98, 4] i fibule grupe V, serije 7

prema Almgrenu [sl. 98, 5]). Fibule grupe V, serije 7 prema Almgrenu naročito su

često nađene u istočnom dijelu Przeworsk kulture kao i rane, vitke forme „istočne

glavne serije“ II. grupe Almgrena. Uz fibule tipa Almgren 38-39 (sl. 98, 2) tamo je

potvrđena osobita forma (sl. 98, 3), „Nadkole tip“ (48).

Za stupanj B2b karakteristične su većinom željezne fibule serije 8 (sl. 98, 10-11),

10 (sl. 98, 7) i 11 (tzv. tip Leonów 23 [sl. 98, 9]) kao i fibule tipa Almgren 132 (sl. 98,

8), grupe V (27; 17; 26).

Sličan spektar fibula može se susresti i u Luboszyce kulturi koja nastaje u stupnju

B2b (10). I s obzirom na izbor materijala za proizvodnju fibula ponekad dolaze do

izražaja kulturne suprotnosti, što se može ustanoviti već u mlađem predrimskom

željeznom dobu (usp. § 23). Dok u Przeworsk kulturi ranoga carskoga vremena

dominiraju željezne fibule, u Wielbark kulturi izrađene su gotovo samo iz bronce. U

njihovom području rasprostiranja uz donju Vislu produkcija fibula bila je vrlo razvijena.

R. Wolagiewicz (75; 76) zato unutar stupnja B2 razlikuje tri horizonta fibula koji

odgovaraju stupnjevima B2a, B2b i B2c (usp. o vodećim formama sl. 98, 1 i sl. 98,

12). Ovi se horizonti međutim u velikoj mjeri preklapaju.

Približno sličan spektar fibula imaju zapadnobaltičke kulturne grupe u Istočnoj

Pruskoj (11; 47; 70). Tamo su osobito zastupljene kasne forme snažno profiliranih

fibula (tipovi Almgren 72, Almgren 93 [sl. 98, 13]) (45; 46). Potonja te kasne fibule s

očima najčešće su fibule stupnja B2 u Litvi (41).

Na teritoriju istočnoeuropskih Postzarubincy kulturnih grupa na prostoru između

Dnjepra i južnoga Buga među oskudno zastupljenim dijelovima nošnje prevladavaju

kasne fibule s očima i snažno profilirane fibule (3; 56).

Provincijsko-rimske fibule su u istočnoj Europi u vrijeme stupnja B2 rijetke.

Nađene su uglavnom neke kasne, snažno profilirane panonske fibule, rimske

koljenaste fibule te ponajviše emajlirane istostranične fibule i pločaste fibule (68).

§ 25. Mlađe doba Rimskoga Carstva. U mlađem dobu Rimskoga carstva dolazi

do temeljnih promjena u spektru fibula (14). Tijekom rane faze mlađega carskoga

23

doba (stupanj B2/C1-C1a) s vremenom su grupe Almgren II, IV i V izašle iz uporabe,

a zamijenile su ih druge forme (grupa VI i VII prema Almgrenu; usp. također § 34).

Geneza fibula s podvijenom nogom je unatoč brojnim pokušajima tumačenja ostala

nerazjašnjena. Gotovo nije upitan njihov razvoj iz fibula srednjolatenske sheme u

istočnoj Europi, možda na području uz Dnjepar ili Crno more (2; 3). Točno područje

nastanka i širenje prema srednjoj Europi ipak je ostalo nepoznato. Samostrelne fibule

s visokim držačem igle razvile su se iz formi fibula starijega carskoga doba u

području uz Labu. Vjerojatno su neovisno od njih na sarmatskom području istočne

Mađarske (49) nastale fibule s visokim držačem igle i gornjom tetivom. Princip

konstrukcije s visokim držačem igle nastao je već krajem starijega carskoga

razdoblja.

Početkom mlađega carskoga doba (faza B2/C1) nose se fibule koje tipološki

pripadaju starijem carskom dobu uz fibule koje nedvojbeno potječu iz mlađega

carskoga doba ([14]; usp. sl. 99,1-7). Posebno su često takvi tipološki stariji proizvodi

zastupljeni u materijalu Wielbark kulture i baltičkih kulturnih grupa, ali i Przeworsk i

Luboszyce kulture. Takve forme međutim u velikoj mjeri nedostaju u Češkoj i

Moravskoj kao i u Slovačkoj. Zanimljivo je da su barem u Przeworsk i Wielbark kulturi

tradicionalne sitne fibule u mlađem carskom dobu pripadale samo ženskoj nošnji, dok

su jednostavnije, više utilitarne fibule s podvijenom nogom bile sastavni dio muške

nošnje (14-16; 76; 77).

Germanske pločaste fibule (69), toliko karakteristične za mlađe carsko doba u

germanskom području uz Labu, u istočnoj Germaniji koristile su se samo u Češkoj za

vrijeme stupnja C1 (usp. § 28). Pločaste se fibule osim toga pojavljuju u Istočnoj

Pruskoj, posebice u Samlandu i Litvi. Radi se o posebnoj, lokalnoj formi ovih fibula,

između ostaloga o tutulus-fibulama, rupičastim pločastim fibulama i križnim fibulama

(11, 41). Proizvodnja određenih lokalnih formi starije faze mlađega carskoga doba u

baltičkim područjima, posebice Mazuriji, kao što su emajlirane pločaste i prstenaste

fibule (sl. 102, 8), može se sa sigurnošću pripisati utjecaju iz Porajnja (12; 41). Iz

istočne su Europe također poznate lokalne emajlirane fibule kao što su trokutaste,

često rupičaste fibule (sl. 102, 9) iz područja kijevske kulture na Dnjepru i Moščina

kulture na prostoru uz Oku (18; 19; 33).

U Češkoj su tijekom stupnja C1 prilično često zastupljene samostrelne fibule s

visokim držačem igle grupe Almgren VII, serije 1 (sl. 99,8-9). U Moravskoj i Slovačkoj

kao i na teritoriju kultura Przeworsk, Luboszyce i Wielbark znatno su rjeđe. U

24

navedenim područjima također gotovo u potpunosti nedostaju samostrelne fibule

grupe Almgren VII, serija 2, 3 koje su uobičajene u zapadnoj Germaniji. Takve su

fibule u Češkoj i u Dębczyno grupi zapadne Pomeranije pojedinačni slučajevi.

Iznimku čini nalaz fibula grupe Almgren VII, serije 3 sa sjevernomoravskoga groblja

Kostelec (sl. 99, 10) čija se pojava ovdje bez ikakve sumnje može pripisati

useljavanju iz germanskog područja uz Labu u stupnju C1b (63; 80).

U Wielbark kulturi i zapadnobaltičkoj kulturi u Istočnoj Pruskoj brojne su kasne

varijante samostrelnih fibula ukrašene žicom s perlama, primjerice tipa Almgren 211

(sl. 99, 11,12). Datiraju se djelomično već u stupanj C1b (14). To u istom prostoru

vrijedi i za daleko rjeđe nađene „gigantske (monströs)“ fibule s visokim držačem igle

kao Almgren 212-217, koje su osim toga karakteristične i za ranu fazu Černjachov

kulture, posebice u Moldaviji (sl. 99, 13) (3, 73). Njihovo korištenje također se dovodi

u vezu s doseljavanjem sa sjevera. Spomenute ukrasne forme samostrelne fibule s

visokim držačem igle, između ostaloga s dvostrukom spiralom (Almgren 210 i sl.),

povremeno su nađene na prostoru Przeworsk kulture (sl. 99, 12), a moguće je da se

održavaju do stupnja C2. Uz samostrelne fibule s visokim držačem igle poznate su iz

Češke, Slovačke, Moravske i iz Przeworsk kulture tijekom stupnja C1 (14; 15) fibule s

visokim držačem igle i gornjom tetivom (sl. 99, 14-16). Na temelju njihove učestalosti

u sarmatskoj istočnoj Mađarskoj (49), ali i u Vlaškoj i sjeverno od Karpata podrijetlo

cijele grupe fibula traži se u ovom geografskom području. Neke od ovih fibula su na

luku ukrašene žicom s perlama (sl. 99, 16).

Fibule s podvijenom nogom moguće je u istočnoj Europi smjestiti na sam početak

mlađega carskoga doba. Unatoč oprečnim stajalištima (2; 26) čini se da su obje vrste

ovih fibula – jednočlane s gornjom tetivom i one sa samostrelnom konstrukcijom –

približno istovremeno bile u uporabi. To potvrđuju kompleksi nalaza s početka

mlađega carskoga doba, koji s jedne strane sadrže fibule sa širokom ili proširenom

nogom (14 [sl. 100, 2, 6, 8]), s druge strane fibule s uskom nogom. Potonje su uistinu

prilično dugovječne. Tako su jednostavne samostrelne fibule s podvijenom nogom

slično tipovima Almgren 161-162 (sl. 100, 4-5) i posebice jednočlane fibule tipa

Almgren 158 (sl. 100, 1) do vremena rane Seobe naroda ostale nepromijenjene.

Tijekom stupnjeva C3-D1 naročito su tipične otprilike 10 cm duge fibule Almgren 158

([sl. 100] 364).

Rasprostranjenost samostrelnih fibula i jednočlanih formi s podvijenom nogom

uvelike se razlikuje. Samostrelne su fibule gotovo isključivo zastupljene u Wielbark

25

kulturi i Dębczyno grupi i najvećim dijelom potječu iz baltičkih kuturnih grupa (11; 41;

47; 70). I u Černjachov-Sîntana de Mureş kulturi uobičajene su različite varijante

samostrelnih fibula (7). Nošenje jednočlanih formi (Almgren 158) bilo je tipično za

teritorij Przeworsk kulture, ali i za srednje Podunavlje u Moravskoj, Slovačkoj i Donjoj

Austriji (28; 59) te djelomično za sarmatsko područje u istočnoj Mađarskoj, što ne

isključuje uporabu samostrelne fibule (sl. 100, 7,8).

Još uvijek nije razjašnjen odnos fibula s podvijenom nogom s fibulama s čvrstim

držačem igle. Prema Almgrenu (2) se obje vrste fibula ubrajaju u grupu VI, pri čemu

se fibule s čvrstim držačem igle izvode iz fibula s podvijenom nogom. M. Schulze (54)

naposljetku je proturječio ovom stajalištu i uzore za fibule s čvrstim držačem igle

tražio je u provincijsko-rimskim ili također u drugim germanskim fibulama, posebice u

onima s visokim držačem igle. To ipak nije vjerojatno; fibule s podvijenom nogom i s

čvrstim držačem igle čine paralelne tipove čiji je razvoj nesumnjivo povezan. Tome u

prilog vjerojatno govori da se fibule s čvrstim držačem igle susreću u oba gore

naznačena geografsko-kulturna područja rasprostranjenosti fibula s podvijenom

nogom. Tako su u Češkoj, koja je prema spektru fibula dio germanske provincije uz

Labu (elbgerm. Prov.), raširene fibule s čvrstim držačem igle od stupnja C1b i u

različitim varijantama sa samostrelnom konstrukcijom (sl. 101, 1) i u jednočlanom

načinu izrade. U stupnju C3 tamo se pojavljuju fibule s čvrstim držačem igle i

pravokutnom ili zašiljenom nogom (sl. 101, 2-3). Slično kao u germanskom području

uz Labu, samostrelne su fibule s čvrstim držačem igle česte u Dębczyno grupi u

zapadnoj Pomeraniji; u Luboszyce kulturi nisu jako popularne. Isto vrijedi i za

Wielbark kulturu, gdje se u prvom redu pojavljuju jednostavne forme fibula s čvrstim

držačem igle i uskom nogom (sl. 101, 4-5). U stupnjevima C2-D1 tamo su raširene

tzv. fibule u obliku gusjenice (sl. 101, 10 [71]). U baltičkim kulturnim grupama

mlađega carskoga doba samostrelne su fibule s čvrstim držačem igle prilično rijetke i

tek od stupnjeva C3-D u ovom području počinje snažan razvoj ove vrste fibula, koji

traje tijekom cijele Seobe naroda i čak još dulje ([1], usp. § 34). Jednostavne

samostrelne fibule s čvrstim držačem igle poznate su i u Černjachov kulturi (3; 54), ali

u usporedbi s fibulama s podvijenom nogom zastupljene su znatno rjeđe. Područje

rasprostiranja jednočlanih fibula s čvrstim držačem igle obuhvaća sjeverni prostor

srednjega Podunavlja i Przeworsk kulturu. U srednjem Podunavlju poznate su već

tijekom stupnja C1a, a do stupnja C3 nastale su različite varijante (sl. 101, 7-9 [28;

26

50; 54]). U Przeworsk kulturi jednočlane fibule s čvrstim držačem igle (sl. 101, 6) nisu

tako česte i potječu uglavnom iz stupnja C1 (14; 15).

Štitaste fibule (Schild-F.n), toliko karakteristične za germansko područje uz Labu

u stupnju C2, samo pojedinačno se pojavljuju u istočnoj Germaniji, Češkoj,

Moravskoj, Slovačkoj kao i u Dębczybo grupi i Wiebark kulturi. Važno je istaknuti i

reprezentativne fibule iz kneževskih grobova stupnja C2. Izrađene su od plemenitog

metala s bogatim filigranskim ukrasom. Očito predstavljaju proizvode pojedinih

zlatarskih radionica specijaliziranih za potrebe germanskog „plemstva“ ili „kneževskih

obitelji“. Zato takve fibule različite provenijencije predstavljaju individualne i ponekad

unikatne primjerke zlatarskog umijeća, koji se u velikoj mjeri međusobno razlikuju, ali

istovremeno otkrivaju mnoge zajedničke stilske značajke (27; 53). U području koje se

obrađuje u ovom poglavlju radi se prije svega o „fibulama u obliku leptira“ iz Stráža u

zapadnoj Slovačkoj (sl. 102, 1[13]) i o fibulama tipa Sakrau (Zakrzów [sl. 102, 2]),

koje karakterizra polukružna zaglavna pločica, dvije ili tri spirale i romboidna ili noga s

tupim završetkom. Takve su fibule nađene u svim trima kneževskim grobovima u

Sakrauu i nesumnjivo potječu iz jedne radionice. Vrlo slične fibule poznate su iz

ostave u Zamośću (58), sakrivene u vrijeme rane Seobe naroda; osim toga, imaju

brojne paralele u Danskoj (14,27; usp. § 34). I zlatna reprezentativna fibula iz

istočnoslovačkoga groba I s lokaliteta Ostrovany-Osztropátaka pripada ovom krugu.

Ove raskošne fibule s polukružnom zaglavnom pločicom i dvostrukom spiralom

najvjerojatnije su na prostoru Černjachov kulture utjecale na razvoj srebrnih i

brončanih limenih fibula sličnih obilježja (3; 8). Pojavljuju se u stupnju C3, pri čemu

su starije forme kraće (do 5 cm) i zdepastije (sl. 102, 4), a kasnije dulje i uže (sl. 102,

5 [64]). Njihov daljnji razvoj predstavljaju istočnogermanske srebrne limene fibule

vremena rane Seobe naroda iz podunavskih zemalja i s Krima (usp. § 40).

Fibule s dugmetom na luku (Bügelknopf-F.n), toliko karakteristične za stupanj C3

u germanskom području uz Labu (40; 55), na istoku se pojavljuju ponajprije na

područjima Češke i Dębczyno grupe (sl. 102, 6), koja su povezana s germanskim

prostorom uz Labu. Pojedinačno se pojavljuju na jugu (Moravska, Slovačka) i na

sjeveru (Wielbark kultura i zapadnobaltička kultura). I s teritorija Černjachov kuture

poznati su neki nalazi (55, sl. 112-113). Iz Przeworsk kulture dosada potječe samo

jedan periferan primjer (Korzeń, grob 37).

Tijekom mlađega carskoga doba importirane rimske fibule rijetke su u istočnoj

Germaniji. Uz emajlirane pločaste fibule s početka mlađega carskoga doba radi se o

27

nekim šarnir- fibulama 3. st., kao što su npr. dvije zlatne fibule iz „kneževskog groba“

I iz Ostrovany-Osztropátake (32). One bi, slično rimskim fibulama u „kneževskim

grobovima“ u Leuni (74), mogle odražavati posebne odnose germanskog plemstva

prema Rimskom Carstvu. I fibule s lukovičastim dugmetima 4. stoljeća, vrlo rijetke na

prostoru između srednjega Podunavlja i Baltika, po svoj se prilici ne mogu tumačiti

kao trgovačka roba, nego kao izraz mobilnosti populacije. Tako jedina fibula s

lukovičastim dugmetom na teritoriju Przeworsk kulture potječe iz naselja Jakuszowice

u predjelu uz gornju Vislu, koje se najvjerojatnije može tumačiti kao „plemićko

sjedište“.

Mnogi tipovi fibula iz kasnoga carskoga doba u nekim se područjima mogu pratiti

do rane faze Seobe naroda. Radi se o skromnim fibulama s podvijenom nogom kao i

o nekim tipovima fibula s čvrstim držačem igle (55). Još se mogu spomenuti neke

varijante ovih fibula koje se početkom ranoga perioda Seobe naroda razvijaju iz

uzoraka kasnoga carskoga doba, kao npr. bogato ukrašene fibule (sl. 102, 7) koje su

srodne tipu Wiesbaden (72). Isto vrijedi za limene fibule s polukružnom zaglavnom

pločicom iz vremena rane Seobe naroda.

§ 26. Nošnja s fibulama. a. Kulturni odnosi. Studije su pokazale da je spektar

tipova fibula u pojedinim područjima prilično različit. Tako su garniture u Češkoj od

stupnja B2 pod utjecajem germanskoga područja uz Labu iako se s druge strane

pojavljuju tipovi fibula karakteristični za Przeworsk kulturu. Ona tijekom cijelog

rimskoga carskoga doba ima snažne afinitete i prema srednjem Podunavlju i prema

Baltiku (27; 61), što se može tumačiti prije svega trgovačkim i kulturnim kontaktima

uz jantarni put, ali i doseljavanje sa sjevera možda je igralo važnu ulogu (61). Na

groblju u Kostelecu (63; 80) je u garniturama fibula jasno vidljivo takvo doseljavanje s

germanskoga prostora na Labi u sjevernu Moravsku sredinom 3. st.

Karakteristična za Przeworsk kulturu je sklonost prema željeznim fibulama (16).

Čak i tipovi fibula poput snažno profiliranih fibula Almgren 68, 236 ili Rollenkappen

fibula Almgren 40-41, koji su se u drugim krajevima proizvodili iz bronce, ovdje su se

povremeno oponašali u željezu. Dosljedno tome brončane su fibule u ovom području

gotovo uvijek kovane, a ne lijevane. Tako primjerice postoji znatna razlika između

kovanih brončanih Kopfkamm-fibula (Almgren grupa V serija 8) iz Przeworsk kulture

(sl. 99, 6) i lijevanih iz Wielbark kulture (sl. 99, 5). Iz navedenih primjera proizlazi da

blizina pojedinih kulturnih grupa ne uzrokuje nužno podudarnost u nošnji s fibulama.

28

Tako primjerice u Przeworsk kulturi gotovo u potpunosti nedostaju neki tipovi fibula

poput samostrelne fibule s čvrstim držačem igle ili fibule s dugmetom na luku, koji su

u susjednim područjima jugozapadno (Češka), zapadno (germanski krug uz Labu),

sjeverno (Wielbark kultura) i istočno (Černjachov kultura) dobro zastupljeni. Analogije

u nošnji postoje između Przeworsk kulture i srednjega Podunavlja, prije svega u

mlađem carskom dobu, unatoč velikim udaljenostima i planinskim barijerama.

Područje Wielbark kulture ističe se kao snažan centar proizvodnje brončanih

fibula, u kojem naročito u 2.-3. st. nastaju vlastite forme. Tijekom mlađega carskoga

doba u formama fibula vidljive su vrlo snažne veze i sličnosti između Wielbark i

Černjachov kulture. Neke srednjo- i sjevernoeuropske forme fibula, kao npr.

„gigantske“ fibule s visokim držačem igle na prostoru Černjachov kulture sa

sigurnošću se mogu promatrati kao odraz doseljavanja duž osi Baltik-Crno more (73).

S druge strane, limene fibule s polukružnom zaglavnom pločicom, toliko

karakteristične za Černjachov kulturu u stupnju C3, gotovo se ne šire prema sjeveru.

Fibule zapadnobaltičkih područja (11; 41; 47; 70) mogu se svrstati u provincije s

posebnom nošnjom s fibulama. Ovdje se fibule u velikom broju proizvode tek u

stupnju B2, no svejedno je nejasno odražava li se time njihova kasna uporaba na

nošnji ili kasna uporaba u običaju pokapanja. Od ovoga vremena spektar fibula u

cijelome baltičkome prostoru postaje bogat i raznolik, pri čemu su se oponašale,

odnosno modificirale provincijsko-rimske i germanske forme fibula. Za ovo područje

karakteristične su i snažne lokalne razlike između pojedinih, ponekad relativno malih

regija (65; 45; 46).

b. Nošnja. U starijem predrimskom željeznom dobu fibule su pokojnicima lužičke i

pomeranske kulture uvijek pojedinačno priložene, što je očito odgovaralo načinu

nošenja za života. Tek početkom mlađega predrimskoga doba fibule se u nekim

arheološkim kulturama sjevernoga dijela srednje, sjeverne i istočne Europe

(Zarubincy kultura) pojavljuju u većem broju. Nesumnjivo se ovdje radi o utjecajima iz

predjela keltske latenske kulture, što potvrđuju i forme fibula. Kao i u keltskom

području, muškarci nose najviše jednu fibulu, žene više primjeraka. Broj fibula u

grobovima, posebice paljevinskim, ipak se može razlikovati od broja fibula koje su se

uistinu nosile na nošnji. Može se zaključiti da tijekom mlađega predrimskoga

željeznoga doba i carskoga doba u muškim grobovima prevladavaju pojedinačne

fibule, dok ženski grobovi sadrže uglavnom dvije ili više fibula (usp. o nošnji s

fibulama u prostoru između Labe i Wesera § 27b). Međutim, postoje iznimke od

29

ovoga pravila. Tako su npr. na groblju u Domaradzicama (35) iz starijega carskoga

doba Przeworsk kulture neki muški grobovi s oružjem sadržavali dvije fibule, a razni

grobovi koji se jednoznačno mogu odrediti kao ženski pojedinačnu fibulu. Mnoge

fibule potječu iz grobova s oružjem na natprosječno bogatim grobljima kao što su

Dobřichov-Pičhora u Češkoj te Kostolná pri Dunaji u zapadnoj Slovačkoj (31). Među

vrlo bogatim ukopima tzv. „kneževskih grobova“ tipa Lübsow, Haßleben, Leuna ili

Sakrau muški grobovi također ponekad sadrže više fibula. Nažalost, bez poznavanja

konteksta ne znamo kako su se nosile (usp. K § 41a). Za kneževske grobove

mlađega carskoga doba karakteristični su posebni oblici reprezenativnih fibula iz

plemenita materijala, ali i u „Lübsow grobovima“ starijega carskoga doba češće se

pojavljuju srebrne fibule. Dakle, vjerojatno su muškarci gornjega društvenoga sloja

posjedovali nošnju s više fibula. Važni dokazi „profesionalne“ ratničke nošnje postoje

u Przeworsk kulturi. Ovdje su grobovi s mačevima opremljeni bogatije nego

uobičajeno, ali rjeđe sadrže fibule nego ostali grobovi s oružjem. Ženska i muška

odjeća razlikuju se prema broju i obliku fibula. Tako se primjerice u Przeworsk kulturi

mlađega predrimskoga željeznoga doba fibule varijanata G/H i J kao i nauhajmske

fibule gotovo isključivo pripisuju ženskoj nošnji (5; 6). Muška je nošnja tijekom

cijeloga mlađega predrimskoga željeznoga doba i carskoga doba davala prednost

željeznim fibulama. Grobnoj opremi muškarca pripadale su u kasnom stupnju B1

željezne fibule u obliku trube i u stupnju B2 fibule tipa Almgren 132, dok su se

Rollenkappen fibule nalazile pretežno u ženskim grobovima. Osim toga, druge su

tipove fibula nosili i muškarci i žene. To vrijedi i za željezne Kopfkamm-fibule, koje

se, ako su položene u ženskim grobovima, često pojavljuju u garniturama s dvije do

četiri ponekad ukrašene fibule ili kao parovi fibula. Tijekom stupnja B2/C1 ženski

grobovi Przeworsk kulture sadrže gotovo isključivo brončane fibule (14; 15). Često su

ukrašene te se nalaze u garniturama s dva do četiri primjerka. Istovremeni muški

grobovi sadrže isključivo jednostavne željezne fibule s podvijenom nogom, koje su se

još tijekom stupnja C1 počele koristiti i u ženskoj nošnji.

U Wielbark kulturi (76) su tijekom stupnjeva B2/C1 tipične garniture brončanih

fibula starijega carskoga doba, koje su često ukrašene u tzv. „baroknom stilu“ (77).

Zajedno s obiljem nakita činile su sastavni dio bogate ženske nošnje ovoga vremena.

U ženskim grobovima stupnja B2/C1 često se susreću i fibule s visokim držačem igle,

ali tek rijetko fibule s podvijenom nogom. Muški grobovi Wielbark kulture su uslijed

oskudnih priloga oružja teško prepoznatljivi. Za razliku od Przeworsk kulture, u njima

30

nisu zastupljene samo fibule s podvijenom nogom nego i kopče za odjeću s visokim

držačem igle kao pojedinačne fibule. Ipak se i tamo šire nove forme fibula mlađega

carskoga doba, najprije u muškoj nošnji. U Češkoj se u vrijeme stupnja C1 pločaste

fibule upotrebljavaju samo u ženskoj nošnji. Na sjevernomoravskom groblju Kostelec

u stupnju C3 u ženskim se grobovima pojavljuju fibule s podvijenom nogom i čvrstim

držačem igle s pravokutnom, uskom nogom (sl. 101, 8), a u muškim grobovima

jednočlane masivne fibule s pravokutnom širokom nogom (sl. 101, 9) i fibule s

dugmetom na luku. Da se fibule s dugmetom na luku najvećim dijelom pojavljuju u

muškim grobovima, dokazano je i u drugim područjima. Očito su ove prilično

masivne, teške fibule prikladne za mušku nošnju i slično kao šarnir-fibule i fibule s

lukovičastim dugmetima upotrebljavale su se kao fibule za ogrtač (74).

Za žensku je nošnju (39; 65-67; 52) karakteristična uporaba dviju ili više fibula, a

uz to su se nosile i pojedinačne fibule. Na to upućuju brojni paljevinski grobovi i

naročito kosturni grobovi sa samo jednom fibulom. Čini se da je ova nošnja s

fibulama kod žena bila posebice raširena u kasnom carskom dobu iako se mora uzeti

u obzir iskrivljenost stvarne slike uslijed sveopćeg osiromašenja grobnih priloga u

ovome periodu. Često su se u ženskoj nošnji upotrebljavale tri, rjeđe četiri ili više

fibula. Nošnja s tri fibule posebice je karakteristična za Wielbark kulturu (39; 66; 52) u

stupnjevima B2/C1a. Manje su učestali grobovi s četiri fibule. Ovo se mijenja od

stupnja C1b i u nekim područjima već od C1a, u tzv. Cecele fazi Wielbark kulture, u

kojoj bez sumnje glavnu ulogu ima nošnja s dvije ili jednom fibulom. Sličnosti su

prisutne u srodnoj Černjachov kulturi (39; 67), u kojoj je način nošenja fibula u paru

uobičajen, ali su i pojedinačne fibule često nađene u ženskim grobovima. U ženskim

grobovima Przeworsk kulture dominiraju fibule u paru u odnosu na pojedinačne

fibule, dok su tri fibule znatno rjeđe, a četiri ili više fibula su ipak u usporedbi s drugim

područjima zastupljene relativno često. U zapadnobaltičkim kulturnim grupama (65;

67) najčešće su fibule u paru. Grobovi s tri fibule brojniji su od grobova s

pojedinačnom fibulom. Četiri ili više fibula ponovno je relativno često, posebice u

Samlandu tijekom stupnja B2. U ovom se slučaju može nagađati o utjecajima

Przeworsk kulture. Moguće da se u oba područja davala prednost jednoj ili dvjema

fibulama u paru. Četiri ili više fibula potječu najvećim dijelom iz najbogatijih grobova.

Žene su fibule nosile obično na ramenima, ispod vrata ili na grudima (66; 67). Što

se tiče parova fibula, oni su se nalazili najčešće na oba ramena, ali i na jednom

ramenu, na grudima ili ispod vrata. U južnom dijelu Černjachov kulture (posebice u

31

Rumunjskoj) često se prema grobnom nalazu može promatrati poseban raspored

fibula, pri čemu jedna fibula leži na lijevom ili desnom ramenu, a druga pak na drugoj

strani tijela između najdonjega rebra i zdjelice (67). Kod nošnje s tri fibule, naročito u

Wielbark kulturi, tipične su dvije fibule na ramenu i treća na grudima. Često se

događa da dvije fibule imaju istu formu, dok je treća manja i pripada drugom tipu. S

druge strane, sve fibule mogu pripadati ili istom tipu ili trima različitim tipovima. Ako

se pojavi više fibula, može se pretpostaviti da su se stavljale i na glavu. U

zapadnobaltičkom Samlandu (11; 65) na glavi su se nosile pločaste i tutulus-fibule. U

carskom dobu fibule se rijetko pojavljuju na donjem dijelu tijela, u zoni zdjelice ili uz

bedra, što je kasnije u merovinškom dobu uobičajeno. Najčešće fibule u kosturnim

grobovima leže okomito ili čak koso s glavom fibule prema dolje. Fibule na prsima u

pojedinim su slučajevima nađene u horizontalnom položaju. Parovi fibula na

ramenima povremeno su se kombinirali s ogrlicom od perli.

Sudeći prema arheološkim nalazima, u pravilu ne postoji razlika u nošnji žena

različite dobi, ali ni djece (67). Samo se u Černjachov kuturi, ako je to vidljivo iz

grobnog nalaza, moglo razlikovati nošnju s fibulama prema dobi žene – nošnja s

jednom fibulom bila je namijenjena mature(?) ženama, a nošnja s dvije fibule

adulte(?) ženama.

Tipičnoj nošnji muškarca pripadala je jedna fibula, čija je funkcija zakapčanja

ogrtača vidljiva iz njihova načina nošenja na jednom ramenu ili bočno, na donjem

dijelu trupa (usp. § 30).

K. Godlowski

Sl. 96. Fibule predrimskoga željeznoga doba: 1 fibula s ukrasom na nozi kasne

lužičke kulture; 2 fibula tipa Kowalowice pomeranske kulture; 3-17 fibule mlađega

predrimskoga željeznoga doba, varijante A-O prema Kostrzewskom; 18 fibula s

kuglicama; 19 kasnolatenska fibula sa stepenastim lukom; 20-21 Zarubincy fibule; 22

fibula sa spiralnom nogom Zarubincy kulture

Sl. 97. Fibule starijega doba Rimskoga Carstva (stupanj B 1 i rani stupanj B 2). 1, 12-

14 Češka; 4-11 Przeworsk kultura

Sl. 98. Fibule starijega razdoblja Rimskoga Carstva (stupanj B 2). 1, 12 Wielbark

kultura; 2-11 Przeworsk kultura; 13 zapadnobaltička kultura

32

Sl. 99. Fibule mlađega carskoga razdoblja. 1, 4-5 Wielbark kultura; 2-3, 6-7, 9, 12,

14-15 Przeworsk kultura; 8 Češka; 10 sjeverna Moravska (Kostelec); 11

zapadnobaltička kultura; 13 Černjachov kultura (Dančeny); srednje Podunavlje

(„kneževski grob“ 2 iz Stráža)

Sl. 100. Fibule s podvijenom nogom mlađega i kasnoga carskoga doba. 1-3

Przeworsk kultura; 4-6, 9-11 Wielbark kultura; 5 Dębczyno grupa; 7 srednje

Podunavlje; 8 Češka; 12 zapadnobaltička kultura; 13 srednje Podunavlje

Sl. 101. Fibule s čvrstim držačem igle mlađega i kasnoga carskoga doba. 1-3 Češka;

4-5, 10 Wielbark kultura; 6 Przeworsk kultura; 7-9 srednje Podunavlje

Sl. 102. Fibule mlađega i kasnoga carskoga doba. 1 „kneževski grob“ 2 iz Stráža; 2

„kneževski grob“ 3 iz Ostrovanyja (Osztropátaka); 4-5 Černjachov kultura; 6

Dębczyno grupa; 7 Češka (Vinařice); 8 zapadnobaltička kultura; 9 Ukrajina

radna verzija

33

H. Doba Rimskoga Carstva i Velike seobe naroda između Rajne i Labe § 27. Starije carsko doba – a. Tipovi fibula. Fibule starijega carskoga doba u

području između Labe, Wesera i Rajne vrlo su heterogene, što je uvjetovano

situacijom na terenu i stanjem istraživanja. Prema obliku mogu se svesti na

kasnolatenske forme (usp. § 17) ili se izvode od provincijsko-rimskih uzora (usp. §

32). Tipični predstavnici ovoga perioda su grupe I-V prema Almgrenu (1), koje su

dobile nazive prema svojoj konstrukciji ili posebno naglašenim vanjskim obilježjima, a

njihova raširenost ukazuje na vremenska i prostorna težišta.

Vrlo raznoliko ukrašene jednočlane samostrelne fibule sa širokim donjim dijelom

luka (sl. 103, 1-2) grupe I prema Almgrenu, fig. 10-14 (1; 58) nastale su u području uz

donju Labu nedugo nakon Krista iz savinutih fibula (usp. § 19b).

Nagađa se da je područje nastanka fibula s zweilappiger Rollenkappe grupe II

prema Almgrenu Češka (31; 11). Na kasnolatenski prototip Almgren 23, koji se izvodi

iz Almgrena 7-9, nadovezuju se rane forme Almgren 24/25, 33 (sl. 103, 3) s

rupičastim držačem igle. Na Jütlandu, u Schleswigu, na području uz donju Labu i u

istočnom Mecklenburgu česte su Rollenkappen-fibule Almgren 24-26 (sl. 103, 4). U

području između srednje Labe i Saale preklapa se područje rasprostiranja (11, karta

3) fibula grupa I i II (1; 45; 32; 26; 58). Na fibulama koje se nalaze na perifernom

položaju vidljiva su odstupanja od normalne forme što se tiče oblika i/ili izbora

materijala. To dolazi do izražaja na srebrnim Rollenkappen-fibulama i

Rollenkappen-fibulama ukrašenih srebrom i ulošcima zlata 1. stoljeća na području

uz ušće Majne i na Jütlandu (11). Isto zapažanje vrijedi i za fibule grupe I regionalne

rasprostranjenosti koje doživljavaju preinake u rimsko-germanskom graničnom

području te u rimskim mjestima u donjem Porajnju i uz donju Majnu odstupaju od

standardnih formi. S druge strane su „provincijsko-rimske“ „legionarske“ ili „vojničke“

fibule (§ 31; sl. 112, 1-2) s lukom u obliku žice bile uzori za fibule koje se vremenski i

prostorno nadovezuju u području uz donju Labu, u Friziji i pobrđu uz rijeku Weser

(Weserbergland), ali one su ipak imale spiralnu žicu kružna presjeka (11).

Upravo kao glavna forma 1. st. n. K. mogu se ocijeniti tzv. fibule s očima

(Almgren, grupa III), uobičajene u sjevernoj, istočnoj i srednjoj Europi. Nagađa se o

njihovom širenju iz Češke prema Labi (1; 59; 45; 11; 37). „Češka fibula s očima“ s

unutarnjim očima Almgren 45 (sl. 103, 5), koja je tamo nastala, uobičajena je tijekom

stupnja B1 u cijelom području uz Labu, između Rajne i Wesera, u istočnom

Mecklenburgu i Danskoj. Vjerojatno su u proizvodnji ovih fibula, koje su se

34

povremeno oponašale izvan Češke, sudjelovali i prov.-rimski obrtnici sa svojim

vještinama i alatima (11) – utvrđeno je korištenje svrdla (Zentrumsbohrer) i

Punzestempelbänder (traka za žigosanje?).

Zapadnogermanske fibule s očima Almgren 47 (sl. 103, 6) iz Porajnja, koje

pripadaju augustejsko-tiberijevskom/klaudijevskom vremenu, odlikuju se vanjskim

očima, ponekad s velikim dugmetima sa strane (11; 19; o ostalim tipovima fibula s

očima usp. §§ 24 i 32; [37]).

Otprilike istovremeno s Rollenkappen-fibulama i fibulama s očima proizvode se

snažno profilirane fibule grupe IV prema Almgrenu, čiju inačicu s germanskoga

područja uz Labu predstavljaju tzv. „fibule u obliku trube“ Almgren 74-84. Starije

brončane, ali i srebrne i željezne fibule Almgren 74/75 (sl. 103, 9) su uz fibule istočne

serije s potpornom pločom Almgren 67 i ponajprije Almgren 68, brojne sve do 2. pol.

1. st. Fibule Almgren 68 i 75 već prelaze u fibule stupnja B2 i pojavljuju se i u

Porajnju (57; 23).

Tipološki razvijenije forme Almgren 76-84 odnosno 92 (sl. 103, 10) pretežno

pripadaju ovom mlađem periodu starijega carskoga doba. Najkasnije inačice fibula

Almgren 77/78 i 80 datiraju se krajem 2. st. (32; 45; 16). Jednočlane fibule Almgren

90/91 češće su prisutne uz donju Labu (1; 45).

Sredinom 1. st., odnosno u 2. polovici 1. st. pojavljuju se Rollenkappen-fibule

Almgren 28-30 (sl. 103, 7), karakteristične za stupanj B2, koje se rjeđe izrađuju od

željeza, a češće od srebra. Njihova uporaba širi se ponajprije prema istočnom

Mecklenburgu, Havellandu, području srednje Labe te između Rajne i Wesera (11,

karta 8; 26). Kao i na Fünenu i zapadno od donje Labe, između Rajne, Wesera i

Saale uistinu su brojne forme koje je Almgren označio kao istočnu glavnu seriju (Fig.

37-41) s koricama tetive (Sehnenhülse) umjesto kuke tetive (sl. 103, 8). One se

mogu obuhvatiti kao jedna grupa (57; 11).

Fibule sa zaravnjenom profilacijom ili bez snažne profilacije, koje pripadaju vrlo

heterogenoj grupi V, karakteriziraju stupanj B2 i često se protežu još u kasno carsko

doba. Fibule serije 7, posebice formi Almgren 110-112 (sl. 103, 11) raširene su u

Danskoj i sjevernoj Njemačkoj, a često se izvode iz grupe IV, 75, 77, 78 prema

Almgrenu. Uz njih se još koljenaste fibule serije 9 prema Almgrenu (sl. 103, 12-14),

koje se pojavljuju krajem stupnja B1, te fibule serije 12 (sl. 103, 15-16) smatraju

germanskim fibulama s Labe (elbgerm.) (1; 32; 24; 59).

35

Druge, mlađe koljenaste fibule, koje se u području između srednje Labe i Saale

barem lokalno direktno nadovezuju na savinute fibule (44), već jasno pokazuju

sličnosti s fibulama grupe VII prema Almgrenu kasnoga carskoga doba (24; 59).

Kombinacije s tim fibulama dokazuju da su se fibule Almgren 143/144 i fibule serije

12 upotrebljavale i u ranom 3. st. (15).

Regionalne posebnosti dolaze do izražaja između ostaloga u izostanku starijih,

jednočlanih koljenastih fibula Almgren 132-142 u sjevernom Mecklenburgu (32; 45).

Fibule Almgren 141 zastupljene su i u Porajnju (3); druge koljenaste fibule iz donjega

Porajnja nalikuju formama Almgren 138/139 i 144/145 (1; 57; 19). Koljenaste fibule s

trakastim lukom i raskošnijom prevlakom od tiještenog lima ili pletene žice Almgren

147 (sl. 103, 14) posvjedočene su duž donje i srednje Labe. Fibule Almgren 144 (sl.

103, 13) s „koljenastom osi izdanka (Kniesproßachse)“ odnosno „koljenastom

rozetom (Knierosette)“ poznate su gotovo isključivo iz Altmarka (24; 65). Tamo i u

istočnom Hannoveru koncentrira se rasprostranjenost uglavnom srebrnih fibula

Almgren 101 flavijevsko-trajanovske, povremeno i mlađe datacije, a inače su one

nađene u većem broju u kastelima gornjogermanskoga limesa. Nagađa se da su

mogle biti rimskog (12), ali i germanskog podrijetla – iz „fibula u obliku trube“ Almgren

77 (24; 33; 3; usp. § 32).

Istočnogermanske forme ove grupe poput Kopfkamm- odnosno fibula s jednim

izdankom (Einsprossen-F.) serije 8, 120-132 prema Almgrenu i fibula serije 10, 148-

150 prema Almgrenu rjeđe su uz donju i srednju Labu. „Fibule s tri izdanka“ serije 1,

94-98 prema Almgrenu su u istočnom Mecklenburgu, kao i Rebenstorfu u Donjoj

Saskoj, samo pojedinačno zastupljene (1; 33; 45; 44; 16).

b. Nošnja s fibulama. Povezivanje pojedinih tipova fibula sa spolom ili dobi

njihovih vlasnika dosada uglavnom nije bilo moguće (usp. 59; 2; 55), a generalno

razlikovanje „muške nošnje s jednom fibulom“ od „ženske nošnje s više fibula“

dosada se ne može potvrditi u području između Labe, Rajne i Wesera (32; 30; 9; 10).

Ipak se mogu promatrati neka pravila pri izboru fibula: Rollenkappen-fibule Almgren

28 očito pripadaju pretežno ženskoj nošnji (62; 16), kao i široke koljenaste fibule

Almgren 145/148 i 151-154 (16). Uočljiva je posebna učestalost grupe V prema

Almgrenu u dječjim grobovima (14; 25). Za razliku od njih, fibule Almgren 101 ne

mogu se isključivo pripisati ženskoj nošnji. Kao što se može naslutiti prema njihovoj

pojavi u rimskim vojnim postajama, i u unutrašnjoj Germaniji nosili su ih muškarci

(39).

36

§ 28. Mlađe carsko doba. a. Tipovi fibula. Fibule s visokim držačem igle grupe

VI prema Almgrenu, s podvijenom nogom grupe VI, 1 prema Almgrenu, izrazito

raznolike fibule s čvrstim držačem igle grupe VI, 2 prema Almgrenu te pločaste fibule

karakteriziraju kasni period carskoga doba.

U području uz Labu fibule s visokim držačem igle nastavljaju razvoj kopči za

odjeću iz starijega carskoga doba. Na temelju formalnih razlika Almgren, W. Matthes

(27) i F. Kuchenbuch (24) razlikuju četiri serije ovih fibula (sl. 104, 1-5).

Fibule s visokim držačem igle (grupa VII) relevantne su za relativnu kronologiju

stupnja C1, čiji je opseg najprije bio utvrđen slijedom pokapanja na groblju

Preetz/Holstein (8; 20; 24). Središte rasprostranjenosti nalazi se u području uz

srednju i donju Labu, pri čemu različite varijante („serije“) ukazuju na regionalne

razlike: tako je serija 2 b prema Matthesu posebno česta u Altmarku (27; 24; 15);

serija 4 zastupljena je u južnoj Švedskoj i Danskoj, ali gotovo je nema u srednjoj

Njemačkoj (30; 15). Fibule serije 3 prema Matthesu proizvodile su se i u donjoj

Franačkoj (38). Na gornjogermanskom limesu, u rimskim sjedištima na donjoj Rajni i

na području uz rijeku Weser također su istodobno potvrđene serije 1, 3 i 4 (27; 3; 19).

U uobičajene fibule od početka mlađega carskoga doba spadaju i fibule s

podvijenom nogom (Almgren: grupa VI, 1; usp. § 25). U varijanti sa široko

podvijenom nogom forme Almgren 181 (sl. 104, 6) brojne su u području uz sjevernu

Labu i u Altmarku, dok su u Češkoj pronađene znatno rjeđe i vremenski se

ograničavaju na stupanj C1 (27; 24; 34; 29). Varijacija s uskom podvijenom nogom

forme Almgren 162 (sl. 104, 7), pronađena daleko češće, rasprostranjena je u čitavoj

Germaniji. Prisutna je u stupnju C1 na pojedinim točkama kao što je groblje Pritzier u

Mecklenburgu (27; 34; 48; 40), no kao i druge varijante fibule s podvijenom nogom,

bila je dugo u uporabi, sve do ranoga doba Seobe naroda. Bila je rasprostranjena

slično kao i jednočlane inačice. Slično kao i forma 162 u Tiringiji (57; 3; 30; 29; 21) i

jugozapadnoj Njemačkoj oskudno je zastupljena tijekom stupnja C1 (48; 40; 29; 39).

Od početka mlađega carskoga doba i pločaste se fibule, koje se izvode od

provincijsko-rimskih uzora, ubrajaju u spektar fibula germanskoga područja uz Labu

(24; 56). Uz pločaste fibule s limenom prevlakom svedenog ili koničnog oblika poput

doze (dosenförmig) na kojoj su vidljivi koncentrični krugovi zakovica (Thomas tip B

1,1 [sl. 104, 9]), to su također bile životinjske fibule (vidi sl. 114, 8), nošene tijekom

cijelog stupnja C1, zatim nešto kratkovječnije (do sredine 3. st.) pločaste fibule u

37

obliku lista (sl. 104, 8) kao i provincijsko-rimske emajlirane pločaste fibule (usp. § 32

[56; 20; 29]). Pritom se pojava pločastih listolikih fibula (Thomas tip E) i životinjskih

fibula (Thomas tip F) koncentrira u Altmarku, srednjoj Njemačkoj i Češkoj (56).

Oblikovanje fibula 3.-5. st. u području između Labe, Wesera i Rajne zadržava

osnovne konstrukcije grupa VI i VII, pri čemu je u detaljima još jače izražena

stilistička i regionalna raznolikost. Primjer za to su fibule sa čvrstim držačem igle

grupe VI,2 prema Almgrenu (sažeto 53). Njihovo je podrijetlo još uvijek dvojbeno

([17; 40; 29; 53] usp. i § 25).

Nalaz s groblja Preetz (8, karta K) vrlo jasno potvrđuje koegzistenciju fibula

podijeljenih u 255 „grupa“ (53; 18) koje se razlikuju pretežno prema oblikovanju noge

i držaču igle (27; 17; 8; 48; 40; usp. i sl. 104, 10-12).

Od fibula grupe VII u toku stupnja C2 i dalje su u uporabi fibule s pločicom noge

(sl. 104, 2) i „gigantske“ forme (40).

Pločastim fibulama pripadale su u cijelom području duž Labe ponajprije varijante s

plosnatom limenom prevlakom (sl. 105, 1), zastupljene većinom od kasnoga 3. st.

nadalje i tutulus-fibule kasnoga 3. i 4. st. iz donjega područja između Labe i Wesera

te na koncu iznimni primjerci vremena oko 300. (56). U neobične primjerke ubrajaju

se Wirtel-fibule u obliku kukastoga križa južnoskandinavskog podrijetla iz Hävena,

srednjonjemačke reprezentativne pločaste fibule sa svedenom limenom prevlakom

tipa Dienstedt (sl. 105, 2) i Haßleben (sl. 105, 3).

Tijekom 3. st. uporaba samostrelnih fibula sa čvrstim držačem igle proširila se

prema zapadu do granice Rimskoga Carstva. One se također odlikuju varijabilnošću

formi. To su pokazale samostrelne fibule s proširenom nogom (sl. 105, 4) i štitaste

fibule (sl. 105, 5-7 [20; 53; 22]). U pravilu se u području uz sjevernu Labu i u srednjoj

Njemačkoj, ali i uz donju i srednju Odru daje prednost fibulama koje su obično

izrađene iz srebra ili bronce, a imaju pločicu noge ili pločicu luka i noge (usp. § 25

[27; 33]). Jedan od najraskošnijih primjeraka ove fibule potječe iz kneževskoga groba

u Haßlebenu (usp. sl. 105, 6 [52; 53]). Vrlo kvalitetno izrađene srebrne „fibule s Labe“ (40, usp. i sl. 105, 8) iz takvih grobova predstavljuju prepoznatljive posebnosti

razvoja forme u sjevernom području uz Labu, u srednjoj Njemačkoj i Češkoj (karta sl.

106). U tome se može prepoznati zajednički trend (53), koji je početkom 4. st.

obuhvaćao i alemansku jugozapadnu Njemačku, kao što pokazuje tamošnji derivat

„fibule s Labe“ (sl. 105, 9 [21; 22]).

38

U području između Rajne i Wesera „fibule s Labe“ nosile su se također i u 2.

polovici 3. st., no tamo su dominirale krajem 3. st. jednostavne samostrelne fibule s

fasetiranom nogom jednolike širine (sl. 105, 12) koje su još krajem 4. st. bile u

uporabi od Seine do zapadnoga Mecklenburga, s težištem u trokutu između Labe i

Wesera (4; 5). S njima se mogu usporediti samostrelne fibule s trapezastom nogom

(4, varijanta A i B, sl. 105, 13), fibule s potpornim krakovima (Stutzarm) tipa A prema

Böhmeu (sl. 105, 14) iz Donje Saske, rane komponirane Schalen-fibule (sl. 105, 15) i

tutulus-fibule (sl. 105, 16) kao ključne forme krajem carskoga doba i početkom Seobe

naroda na prostoru između donje Labe i Loire (4).

Na sličan način tijekom završne faze carskoga doba (stupanj C3) razvoj fibule u

području uz donju Labu počinje se razlikovati od onoga u srednjoj i južnoj Njemačkoj.

Fibule sa šiljastom nogom i Nadelscheide Almgren 178 bile su kao „prvi stadij

razvoja“ srednjonjemačkih Niemberg fibula iz doba rane Seobe naroda jednako

uobičajene kao i „Niemberg A fibule“ krajem 3. st. i u 1. polovici 4. st. još i u području

uz srednju Labu (50). Fibule s trobridnim lukom, kratkom spiralom i podvijenom

nogom (sl. 105, 11), udomaćene u Schleswig-Holsteinu, govore o razvoju koji je na

sjeveru bio pod utjecajem Nydam fibula (17; 36; 34; 2).

Štitaste fibule s pločicom glave, luka i noge (sl. Sl. 105, 7) nastale su u sjevernom

području uz Labu, a u južnoj su Njemačkoj prisutne kao pojedinačni primjerci. One

također pripadaju stupnju C3 (40; 20; 21; 37). Tada su fibule s dugmetom na luku

(61,175) vjerojatno najtipičnija grupa fibula 4./ranoga 5. st., koja je ujedno i

najbogatija formama (usp. § 29; [21; 28; 20; 54]). Dugme na luku koje izgleda poput

češera (sl. 105, 10) očito karakterizira tipološki rane primjerke (21). Fibule s

dugmetom na luku prelaze u rano doba Seobe naroda kao i prstenaste fibule tipa

Böckingen (21; 6; usp. i sl. 119, 1-2), nošene u jugozapadnoj i srednjoj Njemačkoj

tijekom 2. polovice 4. st., koje zamjenjuju fibule s uvijenim ili zadebljalim krajevima

(32; 45) kakve su uobičajene u ranom carskom dobu.

b. Nošnja s fibulama. S obzirom na broj i način nošenja fibula ne primjećuje se

promjena nošnje u mlađem carskom dobu (30; 40; 29). Dok paljevinski grobovi žena

u Mecklenburgu pokazuju približno izjednačen odnos nošnje s jednom fibulom i

nošnje s više fibula (40), u tirinškim i saskim grobovima prevladava nošnja s jednom

fibulom (30; 29). Kosturni grobovi sadržavaju nošnju s jednom fibulom, ali i nošnju s

dvije ili tri fibule koje ne moraju činiti par jednake forme. Posebno bogato opremljeni

grobovi, npr. Haßleben ili grob djevojčice iz Gundelsheima u Baden-Württembergu

39

sadrže dva kompleta fibula (51; 21). Ove grobove karakteriziraju kvalitetne „fibule s Labe“ Almgren 175, štitaste te pločaste fibule. Pločaste fibule, štitaste fibule s

pločicom noge odnosno fibule sa zaglavnom pločicom pretežno su nosile žene, a

posljednje i isključivo. Fibule s podvijenom nogom i fibule s dugmetom na luku

također se susreću u ženskim grobovima (21; 28; 54).

§ 29. Rano doba Seobe naroda. a. Tipovi fibula. Tipovi fibula uobičajeni u

zadnjoj trećini 4. st. bez iznimke se nadovezuju na starije forme, pri čemu se sada

jasno može razlikovati razvoj formi u sjevernoj Njemačkoj od onoga u srednjoj i južnoj

Njemačkoj. Samo su kasne fibule s dugmetom na luku, u koje se ubrajaju fibule s

poliedričnim dugmetima (sl. 107, 2) ili lukom s poprečnim rebrima i dugmetom na

nozi (sl. 107, 1) iz 2. polovice 4. st. (21; 6), raspršene duž Labe sve do jugozapadne

Njemačke.

Razvijene fibule s trapezastom nogom (sl. 107, 3), fibule s potpornim krakovima

(sl. 107, 5), komponirane ili lijevane Schalen-fibule (sl. 107, 5) kao i kasne tutulus-

fibule (sl. 107, 6), upotpunjene lijevanim istokrakim fibulama (sl. 107, 7-8), određuju

nošnju s fibulama u sjeverozapadnoj Njemačkoj sve do prvoga desetljeća, ponegdje

do sredine 5. st. i dulje. Prostor između donje Labe i Wesera pritom se uslijed

snažnih provincijsko-rimskih utjecaja (usp. § 32) isticao posebnom dinamikom

razvoja formi (4).

Zapadni Mecklenburg su puncirane istokrake limene fibule (sl. 107, 7) povezivale

s ovim područjem (46; 4). Stariji period rane Seobe naroda u južnoj Skandinaviji i

Schleswig-Holsteinu obilježavaju limene ili lijevane Nydam fibule (sl. 107, 9; [61, sl.

25]; vidi dolje § 34a) kasnoga 4. st. (17; 36; 40; 35). Nakon ovih slijede lijevane križne

fibule tipa Dorchester (sl. 107, 10), Pritzier (sl. 107, 11) i Witmarsum (sl. 107, 12) 1.

polovice 5.st., koje su najgušće koncentrirane u Schleswig-Holsteinu i zapadnom

Mecklenburgu, a pojavljuju se i u sjeverozapadnoj Njemačkoj i Britaniji. Na njih se

nadovezuju i druge forme iz doba kasne Seobe naroda (17; 36; 40; 6). Tako u

zapadnom Mecklenburgu lijevane križne fibule s dugmetima tipa Perdöhl

preoblikovanima u završetke poput zalizaka (lappenartig) (107, 13) već vode do

lučnih fibula sa zaglavnom pločicom sa zaliscima (gelappt) kasne Seobe naroda (47;

40; 36).

Primjerci grupe Almgren VI, 2, prema širini luka nazvane Niemberg-B odnosno

Niemberg-C fibulama (sl. 107, 14-15), koji se pojavljuju u srednjoj Njemačkoj te uz

40

rijeku Spree i srednji Havel, ovdje predstavljaju glavnu formu cijeloga doba Seobe

naroda (60, sl. 2; 50; 42; 43). Srodne su im nešto mlađe, srebrne ili brončane limene

fibule tipa Wiesbaden (sl. 107, 16) koje pripadaju 1. polovici i sredini 5. st. Njihova

rasprostranjenost sa središtima u Wiesbadenu i srednjoj Njemačkoj širi se od južne

Njemačke do donjega područja Odre (63; 54). U istočnom su Mecklenburgu ove

fibule stvorile vlastitu varijantu s dugom pravokutnom nogom (sl. 107, 17 [60]).

Dobu rane Seobe naroda još se mogu pribrojiti raznoliko oblikovane male lijevane

lučne fibule grupe Niederflorstadt-Wiesloch (sl. 107, 18) i Groß-Umstadt iz srednje

trećine 5. st. (7) koje su u naročito velikom broju nađene u području između Rajne,

Majne i Neckara te u sjevernoj Češkoj, a na njih se direktno nadovezuju lučne fibule

kasne Seobe naroda.

b. O nošnji s fibulama. U sjeverozapadnoj Njemačkoj muška nošnja ima fibule s

potpornim krakovima s pravokutnom nogom ili fibula s dugmetom na luku. Time

pokazuje jasnu razliku u odnosu na žensku nošnju bogatu tipovima, koja uglavnom

sadrži jednu do dvije, rjeđe četiri fibule. Za razliku od svih ostalih fibula nošenih u

paru, fibule s potpornim krakovima i trapezastom nogom te istokrake fibule uvijek su

pojedinačne, tj. kao pojedinačni primjerci kombiniraju se s ostalima (4).

Dok se u Angliji (Angeln) običaj prilaganja fibula gasi s Nydam fibulama (2), na

holštajnskim i meklenburškim grobljima s urnama dominira nošnja s jednom ili dvije

fibule, pri čemu je zbog skromnosti grobnih priloga gotovo nemoguće razlučiti ženske

grobove od muških (48; 49). Analogno odnosima u trokutu između Labe i Wesera,

fibule s trapezastom nogom i istokrake fibule (46) kao i nošnja s dvije fibule, ali

vjerojatno i većina grobova s jednom fibulom (39) mogu se pripisati ženama.

U srednjonjemačkim i brandenburškim kosturnim grobovima kasnoga 4. i 1.

polovice 5. st. kod žena dominira nošnja s dvije fibule koju karakteriziraju Niemberg

fibule i limene fibule tipa Wiesbaden (63), većinom s primjercima iste forme (42; 43;

60). Nošnja s jednom fibulom sada je više iznimka; muški grobovi s prilogom fibule su

prava rijetkost.

Kao što se to moglo promatrati već u carskom dobu (53; 13; 40; 55), ove su se fibule

pričvršćivale na odjeću često s nogom prema gore.

H.-U. Voß

41

§ 30. Tragovi uporabe na fibulama starijega carskoga doba. Tragovi uporabe

na fibulama mogu se podijeliti u tri kategorije: trošenje materijala, deformacija

materijala i popravak. Ovi se znakovi povremeno mogu javiti zajedno na jednoj fibuli.

Trošenje materijala različitog intenziteta prepoznatljivo je po izlizanoj ornamentici,

zaobljenim rubovima i stanjenim mjestima. Nastaje u prvom redu trljanjem fibule o

odjeću tijekom uporabe. Istrošena mjesta nalaze se na izloženim mjestima luka fibule

– npr. na ispupčenju i direktno pred ispupčenjem luka (kresta) – kao i na spirali

(Spiralrolle), igli i urezu za iglu.

Deformacija materijala posljedica je pretjeranog opterećenja fibule zbog njezine

funkcije na nošnji, a pojavljuje se na spirali i igli fibule.

Popravci se mogu promatrati na spirali, igli, urezu za iglu kao i eventualno na kuki

tetive i Rollenkappen (1; usp. o tome 2). Uzrok popravljanja može se samo uvjetno

otkriti na temelju načina popravka. S obzirom na trošenje materijala, tumačenje je

često gotovo nemoguće.

Detaljno istraživanje tragova uporabe provedeno je na 349 brončanih fibula i 32

srebrna primjerka starijega carskoga doba (4). Fibule potječu iz paljevinskih grobova

Schleswig-Holsteina, Hamburga i sjevera Donje Saske. Željezne su fibule bez

iznimke bile loše sačuvane pa ih se nije moglo uzeti u obzir.

Sveukupno je na otprilike 80% fibula koje su se mogle proučiti ustanovljeno

trošenje materijala, a na 13% popravak; deformacije materijala samo su se u rijetkim

slučajevima mogle promatrati. Tragovi uporabe omogućuju zaključke o nošnji i

kronologiji fibula.

Nošnja s fibulama. Samo istrošena mjesta dopuštaju – u slučaju kosturnih

ukopa, nalaza iz močvara, slikovnih prikaza kao i eksperimentalnih studija –

zaključke o funkciji fibule na nošnji: spiralu, iglu i urez za iglu izlizala je odjeća na koju

se fibula pričvršćivala; trošenje materijala na luku fibule prouzročeno je drugim

dijelom odjeće, koji je – ovisno o načinu nošenja – prekrivao izložena mjesta.

Na svim je istrošenim fibulama uočeno trošenje materijala na luku fibule. Ovo

otkriće trebalo bi začuditi, posebice kod fibula iz muških grobova jer istraživanje

polazi od pretpostavke o načinu nošenja kopče za ogrtač na desnom ramenu, kao

što je to K. Schablow (5) rekonstruirao na temelju slikovnih prikaza na Markovom i

Trajanovom stupu. Dio odjeće koji se nosio na ogrtaču, koji je uzrokovao istrošenost

na luku fibule, ne može se potvrditi ni u kosturnim grobovima, ni među nalazima iz

42

močvara ni na temelju slikovnih prikaza. Također se uz način nošenja na ogrtaču ne

smiju zanemariti ni druge funkcije na nošnji.

Parovi fibula iz ženskih grobova po svoj su prilici služili za pričvršćivanje haljine

na ramenima. Povremeno se uz par može naći jedna neparna fibula, koja se

vjerojatno ubadala na predjelu grudi. Istrošenost luka svih fibula upućuje na ogrtač

koji se nosio na haljini.

Fibule u paru osim toga često pokazuju intenzivnije trošenje materijala na jednoj

strani luka. Vjerojatno se pri oblačenju i skidanju odjeće nisu mogle ukloniti odnosno

zamijeniti ili bi to bilo u rijetkim slučajevima.

U otprilike 42% ženskih grobova s prilogom fibule nađena je po jedna fibula, koja

je u većini slučajeva na istom mjestu na luku bila snažnije istrošena. Ovo upućuje na

žensku nošnju sa samo jednom fibulom kakva dosada u drugim izvorima nije

potvrđena. Njezin je način nošenja odgovarao muškoj nošnji s fibulama.

Rezultati istraživanja s obzirom na način istrošenosti ne odražavaju ni način

nošenja fibula karakterističan za određenu dob ni regionalne ili lokalne razlike.

Ovisnost intenziteta trošenja o dobi ili socijalnom položaju pokojnika, koliko se može

naslutiti iz grobnog inventara, također nije vidljiva na fibulama.

Intenzivnost tragova uporabe očito je povezana s antropološki utvrđenom

starošću pokojnika u trenutku smrti (3): fibule iz grobova djece ili mladih obično nisu

ili su slabo istrošene, dok su one iz grobova starijih odraslih često znatno istrošene.

Ovo zapažanje prije svega ima značenje za kronologiju.

Kronološki aspekti. Trošenje materijala na fibulama može se podijeliti u četiri

stupnja inteziteta: bez znakova trošenja te blaga, znatna i jaka istrošenost. Sve fibule

jednog grobnog inventara u pravilu pokazuju isti stupanj istrošenosti: gdje se iznimno

u grobu nalaze kronološko-tipološki različiti primjerci, starije su fibule često jače

istrošene. Intenzitet trošenja materijala dakle upućuje na trajanje uporabe, manje na

vrstu funkcije na nošnji. Čini se da horizontalnostratigrafska istraživanja to potvrđuju.

Povezanost stupnja istrošenosti fibula sa starošću pokojnika ipak ne daje uvijek

očekivane rezultate. Ako su u grobovima djece ili mladih nađene znatno ili jako

istrošene fibule, nedvojbeno se radi o prije korištenim ili naslijeđenim komadima;

nagađa se da fibule u grobovima male djece predstavljaju darove. Osobito jake

nepravilnosti pojavljuju se kod fibula Eggersovog stupnja B1 starijega carskoga doba.

Fibule stupnja Eggers B2 pak pokazuju jasnije naznake dobi pokojnika i tako

43

dopuštaju da se stupnjevima istrošenosti pripišu određena vremena korištenja fibule

koja često premašuju 60 godina.

Fibule stupnja Eggers B1 prosječno su manje istrošene nego one stupnja B1.

Prema tome su u pravilu kraće bile u uporabi i čini se da su češće dospjele u grob

prvoga vlasnika. Na Rollenkappen-fibulama obaju stupnjeva mogu se naročito često

promatrati tragovi uporabe; fibule stupnja B2 s koljenasto savijenim lukom pak rijetko

pokazuju istrošenost.

Kronologija razvijena prema tipološkim kriterijima opisuje vremensko razdoblje

proizvodnje tipova fibula. Ako se pak u smislu „kratke“ kronologije prenosi na

zatvorene grobne nalaze – dakle na polaganje fibula u grob – moraju se uzeti u obzir

znatne nejasnoće. Na temelju zaključenog trajanja uporabe možda 72% i sigurno

34% fibula koje su tipološki prema Eggersu datirane u B1 položeno je u grob tek

tijekom stupnja B2. Samo u 28% slučajeva vrijeme proizvodnje sigurno odgovara

vremenu pokapanja.

Fibule stupnja Eggers B2 prema tipološkim su značajkama do 58% pogodne za

fiksiranje grobova u rani ili kasni dio perioda, 42% mogu se samo okvirno datirati.

Samo 11% fibula stupnja B1 i 29% fibula iz stupnja B2 ne pokazuje ni najmanje

tragove uporabe i stoga je pogodno za točniju dataciju.

J. von Richthofen

Sl. 103. Fibule ranoga carskoga doba. 1 jednočlana samostrelna fibula Almgren I,

10; 2 Almgren I, 14; 3 Rollenkappen-fibula Almgren II, 24; 4 Almgren II, 26; 5 fibula s

očima Almgren III, 45; 6 Almgren III, 47; 7 Rollenkappen-fibula Almgren II, 28; 8

Almgren II, 40; 9 snažno profilirana fibula Almgren IV, 75; 10 Almgren IV, 77; 11

Almgren V, serija 7 fig. 100; 12 koljenasta fibula VI, serija 9 fig. 138; 13 Almgren VI,

144; 14 Almgren VI, 147; 15 Almgren V, serija 12 fig. 152; 16 Almgren VI, serija 12

Fig. 155(1-6 stupanj B1; 7, 9 stupanj B1 i B2; 8, 10-16 stupanj B2); M. 2:3

Sl. 104. Fibule kasnoga carskoga doba, stupanj C1. 1 fibula s visokim držačem igle

Almgren IX, 193 (Matthes serija 1); 2 Almgren IX, 196 (Matthes serija 1); 3 Almgren

IX, 214 (Matthes serija 2); 4 Almgren VII, 198 (Matthes serija 3); 5 Almgren VII, 207

(Matthes serija 4); 6 fibula s podvijenom nogom Almgren VII, 1 fig. 181; 7 Almgren VI,

1 fig. 162; pločasta listolika fibula Almgren fig. 227 (Thomas tip E); 9 pločasta fibula s

koničnom limenom prevlakom (Thomas tip B 1,1); 10 samosrelna fibula Almgren VI,

44

2 (Schach-Dörges serija 1 a); 11 Almgren VI, 2 kao fig. 178 (Schach-Dörges serija 2);

12 Almgren VI, 2 slično fig. 174-177 („fibula s Labe“, Schach-Dörges serija 3); M.

2:3

Sl. 105. Fibule kasnoga carskoga doba, stupanj C2 i C3. 1 pločasta fibula s ravnom

limenom prevlakom (Thomas tip A); 2 tutulus-fibula tipa Dienstedt (Thomas tip B 1,2);

3 tutulus-fibula tipa Haßleben (Thomas tip B 2,2); 4 samostrelna fibula Almgren VI, 2

s proširenom nogom; 5 štitasta fibula sa štitom na nozi (Matthes tip A 2); 6 štitasta

fibula sa štitom luka i noge (Matthes tip A 3); 7 štitasta fibula s pravokutnom

zaglavnom pločicom (Matthes tip C); 8 samostrelna fibula Almgren VI, 2 fig. 175; 9

samostrelna fibula Almgren VI, 2 s masivnim lukom; 10 fibula s dugmetom na luku,

sa češerastim dugmetom na luku; 11 samostrelna fibula s podvijenom nogom,

početna forma Nydam fibule; 12 samostrelna fibula Almgren VI, 2 s jednoliko

širokom, fasetiranom nogom; 13 samostrelna fibula s trapezastom nogom (Böhme

varijanta A); 14 fibula s potpornim krakovima i trapezastom nogom (Böhme, tip A iz

Donje Saske); 15 komponirana Schalen-fibula (Böhme tip Altenwalde); 16 tutulus-

fibula (Böhme tip Ortbrook); M. 1:2

Sl. 106. Karta rasprostranjenosti fibula Almgren VI, 174-176 „fibule s Labe“ ([53]

forme 167/168/174; 164/182; 177)

Sl. 107. Fibule iz doba rane Seobe naroda. 1 fibula s dugmetom na luku tip

Leipferdingen; 2 fibula s dugmetima na luku, s poliedričnim dugmetima; 3

samostrelna fibula s trapezastom nogom (Böhme varijanta C); 4 fibula s potpornim

krakovima i jednoliko širokom nogom (Böhme tip Mahndorf); 5 lijevana Schalen-

fibula (Böhme tip Alphen); 6 tutulus-fibula (Böhme tip Issendorf); 7 istokraka limena

fibula; 8 istokraka rovašena fibula (Böhme tip Nesse); 9 Nydam fibula; 10 lijevana

križna fibula tipa Dorchester, 11 tip Pritzier, 12 tip Witmarsum; 13 tip Perdöhl; 14

Niemberg-B fibula; 15 Niemberg-C fibula; 16 limena fibula tipa Wiesbaden; 17

meklenburška varijanta tipa Wiesbaden; 18 lučna fibula tipa Niederflorstadt-Wiesloch,

M. 1:2

radna verzija

45

I. Doba Rimskoga Carstva u rimskim provincijama i odnosi s Germanijom § 31. Fibule rimskih provincija. U istraživanjima se uvijek iznova spominju

rimske fibule. Pritom se vrlo rijetko uzima u obzir da rimske fibule uopće ne postoje; u

najboljem slučaju radi se o fibulama iz rimskih provincija.

U pozadini stoji činjenica da nošnja u gradu Rimu, tj. odjeća u Italiji izvan područja

naseljenog Keltima (S Gallijom Cisalpinom kao najpoznatijomm keltskom regijom) ne

zahtijeva fibule – ni muška ni ženska. Tunika i toga nose se bez kopči. Fibula se u

rimskom miljeu od postetruščanskog vremena nadalje ne koristi čak ni kao nakit, tj.

bez funkcionalnog značenja. Jedini dio odjeće u mediteranskom prostoru koji se

zakapčao pomoću fibule bio je sagum.

U Galiji (11) i sjeverno od Alpa ipak je u najranijim naseljima iz carskoga vremena

uočljiva raznolikost fibula (8; 18; 25-27; 29; 31), i to ponajprije u kontekstima

vezanima uz rimsku vojsku. Osobito prepoznatljiva forma fibule ovoga ranoga

vremena je Aucissa fibula (sl. 108, 1). Smatra se najvažnijom formom augustejskoga

vremena i obično se označava kao „rimska“. Nakon konstatacija iznesenih na

početku ona se eventualno može nazvati „galorimskom“ (10; 15; 23).

Uz Aucissa fibule spominju se još Distel (čičak), Nertomarus i tzv. galske lučne

fibule. Iz kojega kulturnoga miljea potječu ove kopče za odjeću nađene u ranim

rimskim logorima, govori Cezarov opis galskoga rata (VI, 1): on uvijek regrutira

postrojbe u gornjoj Italiji, dakle na keltskom teritoriju. S druge strane, mnogo

podataka daju i karte rasprostiranja. K tome se može uzeti u obzir rasprostranjenost

galskih lučnih fibula, koje se – osim malobrojnih iznimaka – uglavnom pojavljuju u

zapadnom keltskom području (sl. 109). Još jedna indicija da se fibule uglavnom vežu

uz Kelte mogla bi biti imena majstora koja se pojavljuju na ovim fibulama 1. st. n. Kr.

Ona su gotovo isključivo keltskog podrijetla, poput Aucissa i Nertomarus. Oba imena

dala su naziv formama fibula. Za razliku od keramike ili stakla, imena majstora na

fibulama začudo se pojavljuju samo u 1. st. n. Kr.

Pokazalo se, dakle, da niz ranih provicijsko-rimskih fibula potječe iz keltskoga

miljea. To i nije začuđujuće jer u cijelom keltskom kulturnom krugu (i istočna i

zapadna) nošnja s fibulama ima dugu tradiciju i očito nije snažno utjecala samo na

razvoj fibula rimskih provincija. Latenska civilizacija dala je poticaj i germanskom

prostoru. Kotao iz Gundestrupa predstavlja posebno značajan nalaz. Slično kao i

žičane fibule forme Beltz, varijante J (odgovara varijanti Kostrzewski G/H, usp. § 23),

46

i germanske savinute fibule te fibule s očima teško su zamislive bez keltskih latenskih

uzora (fibule srednjolatenske sheme; usp § 27).

Neprekinut keltski utjecaj na germansko područje u 1. st. n. Kr. pokazuju npr.

noričko-panonske fibule forme Almgren 238a i b (13) – uz pojaseve ženske nošnje o

kojima ovdje neće biti riječi (sl. 110). Ipak je primjetno da ovi kulturni kontakti prestaju

sredinom 1. st. n. Kr. Klaudijevske forme istih noričko-panonskih fibula Almgren 238

(1) više nisu prisutne na tlu rimskih provincija.

Fibule sa životinjskom glavom otvorenih usta (mit beißendem Tierkopf) iz

predalpskog i alpskoga predjela (8a) posebice zorno pokazuju kulturni utjecaj

keltskoga prostora na germanski sjever (20; 22; 28). Tamo majstori nastoje na luku

umjesto čvora prikazati životinjsku glavu, i to ne na razmjerno jednostavnim

brončanim fibulama, nego na reprezentativnim srebrnim fibulama (između ostaloga

Hoby, Danska).

Kao što su već u latenskoj civilizaciji i početkom 1. st. n. Kr. postojale regionalne

razlike u oblikovanju formi kopča, također tijekom cijeloga carskoga doba regionalni

razvoj fibula igra važnu ulogu. To je potvrdilo proučavanje fibula s gornjogermansko-

retijskoga limesa (9). Istaknutu ulogu u ovoj „regionalizaciji“ tijekom carskoga doba

imala je Velika Britanija, gdje se može utvrditi potpuno jedinstven umjetnički izražaj

(7; 14). Na to upućuju ponajprije fibule u obliku trube, „dragonesque“ i „head stud“

brooches, koje se mogu smatrati tipično britanskima. Još se može nadodati i tzv.

Aesica brooch kojoj je rimska Distel fibula bila uzor, ali je ovdje oblikovana na drukčiji

način.

Od ranoga 1. st. n. Kr. nadalje ipak postoje pojedine provincijsko-rimske forme

fibula koje se u istom obliku (npr. Aucissa fibule) pojavljuju od Velike Britanije do

Dura-Europosa u Siriji (12), no u vremenu limesa jača tendencija regionalizacije

razvoja fibule (6). U ovoj epohi postoje forme fibula koje su tipične za

gornjogermansko-retijski limes i izvan ovoga područja ih nema ili se pojavljuju vrlo

rijetko. Kao tipične forme 2. st. n. Kr. mogu se navesti fibule u obliku pelte (sl. 112,

14), spiralne fibule s koricama/tuljcem (Hülsenspiral-F.) s nogom poput vilice (mit gegabeltem Fuß) (sl. 113, 7) i forme Böhme 22 (spiralne fibule s rupičastom glavom

u obliku bubrega i cjevastom nogom) kao i Böhme 23 (spiralne fibule sa zaglavnom

pločicom poput pelte i nogom pomalo nalik na krov).

47

Isto vrijedi i za noričko-panonsko područje (17; 23), gdje su najupečatljivije forme

fibula velike noričko-panonske fibule s krilima i fibule s dvostrukim dugmetom i

držačem igle koji je bogato ukrašen rupičastim uzorkom (reich durchbrochen).

Uz to se javljaju i forme fibula gornjogermansko-retijskoga provincijskoga

područja koje su u noričko-panonskom prostoru slično oblikovane. Ipak su neke

njihove značajke karakteristične samo za gornjogermansko-retijsko područje. Tako

provincijsko-rimske koljenaste fibule s polukružnom zaglavnom pločicom (sl. 113, 1-

2) u gornjogermansko-retijskom području kao posebno obilježje imaju spiralu s

donjom tetivom (sl. 113, 1), dok u noričko-panonskom području imaju spiralu s

gornjom tetivom (sl. 113, 2). Slične regionalne razlike u detaljima konstrukcije između

gornjogermansko-retijskoga i noričko-panonskoga teritorija dolaze do izražaja kod

oblikovanja koljenastih fibula sa spiralnim koricama/tuljcem (Spiralhülse) (sl. 113, 3-

4). Fibule gornjogermansko-retijskoga područja imale su visok poprečno postavljen

držač igle (sl. 113, 4), a primjerci iz istočnoga područja provincije visok uzdužno

postavljen držač igle (slično sl. 113, 2 – također istočni proizvod).

Čak i ako se ne može sa sigurnošću utvrditi koju je funkciju fibula imala u

pojedinim slučajevima, može se polaziti od činjenice da najveći dio fibula nađenih u

vojnim kontekstima pripada muškoj nošnji. Tako bi se primjerice Aucissa i

Nertomarus fibule 1. st. n. Kr. (sl. 108, 1.3) mogle nazvati tipičnim „vojničkim

fibulama“. Od domicijanskoga vremena ovu je ulogu u germanskim provincijama

preuzela jednočlana spiralna fibula s donjom tetivom i lukom u obliku žice (sl. 112, 1-

2). U noričko-panonskom su području snažno profilirane spiralne fibule istovremene

vojničke fibule (sl. 108, 7).

Koljenaste su fibule (sl. 113, 1-4) najkasnije tijekom hadrijansko-antoninskoga

vremena postale forma fibule koju nose vojnici, i to u germansko-retijskom području

isto kao i u Noriku i Panoniji, s prethodno naznačenim razlikama tehničke naravi.

Posebno karakteristične forme kopči germansko-retijske vojske mogle bi biti

velike lučne fibule sa zaglavnom pločicom koja može biti različito oblikovana ili sa

spiralnim koricama/tuljcem (Spiralhülse) (sl. 113, 5-7) iz kasnoga 2. i djelomično

početka 3. st. n. Kr.

Krajem 2. st. n. Kr. šarnir-fibule s dugim šarnir-krakovima (24, sl. 113, 8-12 i 114,

1) ulaze u uporabu kao vojničke fibule te tijekom 3. st. n. Kr. potiskuju sve ostale

forme lučnih fibula. Iz njih se oko 300. god. razvijaju fibule s lukovičastim dugmetima

(24; sl. 114, 2 i 115, 7) koje su u 5. i 4. st. jedine provincijsko-rimske lučne fibule.

48

Od kraja latena, osim spiralnih fibula (s donjom i gornjom tetivom), koje su dotada

bile uobičajene, u upotrebi su bile i fibule sa šarnir-konstrukcijom. Među njima su

početkom carskoga doba najraširenije Aucissa fibule. Kopče se najčešće izrađuju iz

bronce. Fibule iz plemenita metala u provincijama su izrazito rijetke.

Ponekad se susreću pozlaćene brončane fibule ili fibule s pozlaćenom ili

srebrnom prevlakom od tiještenog lima. Prevlačenje kositrom, koje ostavlja dojam

srebra, koristi se pri izradi provincijsko-rimskih formi fibula češće od sredine 1. st. n.

Kr. sve do pada limesa 260. n. Kr. Ponekad je na fibulama carskoga doba prisutan i

emajlirani ukras (npr. sl. 112, 9-12.16).

Dosada gotovo nisu nađeni tragovi radionica fibula unatoč tome što je iz kastela i

civilnih naselja poznat niz poluproizvoda i kalupa. Jedinstvenost nekih formi fibula

ipak se mora pripisati djelovanju većih radionica koje su se možda nalazile u

logorima legija ili uz njih. Uz to je sigurno postojao i niz malih radionica koje su

proizvodile fibule. Jesu li se u istim radionicama proizvodili i drugi brončani proizvodi,

kao npr. pojasevi, mora ostati na razini spekulacije.

Poseban problem u istraživanjima predstavljaju radionice koje su prerađivale

emajl, koje također dosada nisu potvrđene u iskopavanjima. Budući da su emajlirane

fibule, osim u Velikoj Britaniji, gdje je postojala duga tradicija emajliranja, bile

omiljene ponajprije u galsko-belgijskom prostoru, ne može se izbjeći zaključak da su

u ovome području cvjetale radionice koje su prerađivale emajl. Sigurno se i u Kölnu

uz staklo proizvodio i prerađivao emajl.

Provincijsko-rimske fibule u pravilu su se nosile s glavom, tj. konstrukcijom igle

prema dolje, kao što to pokazuju slikovni prikazi (3). Muškarci su većinom na desnom

ramenu zakapčali plašt nalik na ogrtač. Žene su na odjeću stavljale dvije ili više

fibula.

Velik broj provincijsko-rimskih fibula (tako je primjerice s prostora dvaju rimskih

kastela Saalburg i Zugmantel poznato više od 1200 kopči) može se, kao što je prije

naznačeno, podijeliti u različite grupe, koje su vjerojatno djelomično vezane uz

različite grupe radionica: u „carske tipove“, s povremenim regionalnim razlikama koje

se većinom očituju u konstrukcijskim detaljima ili elementima ukrašavanja te u

„provincijalne forme“ s jasnom regionalnom rasprostranjenošću. Uz to se u

provincijama još uvijek razvijaju „domaće“ forme fibula (ovo je posebice vidljivo u

Velikoj Britaniji) kao i domaće kopče koje su nastale iz provincijsko-rimskih formi

fibula (npr. Aesica brooch u Velikoj Britaniji).

49

Osnovne razlike očito nisu postojale između fibula vojnih logora i fibula prisutnih u

kastelima. Ako se promotri razvoj tipova fibula tijekom carskoga doba, uočljivo je

osiromašenje formi lučnih fibula tijekom vremena. Kraj razvoja označavaju fibule s

lukovičastim dugmetima kao jedine provincijsko-rimske lučne forme od vremena oko

300. god. n. Kr. nadalje.

§ 32. Kontakti rimskih provincija s Germanijom. Kao što je to već prije bilo

naglašeno, već od kasnoga latena područje kasnijih provincija ima kontakte s

germanskim prostorom, tj. vrši kulturni utjecaj na njega. Čini se da je ovaj kontakt

najprije bio jednostrano usmjeren od juga prema sjeveru, ali ipak se najkasnije od

augustejskoga vremena može uočiti germanski utjecaj na područje provincija.

Upečatljiva je prije svega velika količina fibula s očima (sl. 108, 6; [vidi gore § 24])

koje su nađene u velikom broju logora i kastela u ranocarskim kontekstima na

području provincija. Savinute fibule Almgren 19 i nešto rjeđe fibule Almgren 22

također spadaju u ovu grupu. Očito je varijantama bogata serija fibula s očima na

provincijsko-rimskom tlu doživjela samostalan procvat (usp. § 27).

Posebno je jasno izražen ovaj fenomen različitog razvoja jednog germanskog tipa

fibule u Germaniji i u germanskim provincijama Carstva kod forme fibula Almgren 101

u germanskom području uz Labu, koja se nosila u 2. st. n. Kr. (sl. 114, 3).

Još jedna germanska forma kopče je i koljenasta fibula koja potječe iz

zapadnogermanskoga kulturnoga kruga, a u 2. st. na rimskom je tlu prilično rijetka.

U 2. st. n. Kr. i posebice u 3. st. n. Kr. proizvode se dvočlane samostrelne spiralne

fibule s visokim držačem igle grupe VII, serije 1, 3 i 4 prema Almgrenu (sl. 116 i sl.

117). Grupi dvočlanih samostrelnih spiralnih fibula koje se češće susreću na teritoriju

Carstva, pripadaju i tzv. fibule s Labe (33), kojima je ime dao K. Ziegel. One se

jednim dijelom vjerojatno mogu datirati već u vrijeme nakon limesa (sl. 114, 6).

S druge strane, malo je provincijsko-rimskih fibula 2. i ranoga 3. st. n. Kr. nađeno

u Germaniji (Germania magna). Većinom su to pločaste fibule (usp. § 25), prije svega

fibule s emajliranim ukrasom (sl. 115, 3-6; sl. 118). S. Thomas izbrojao je 144

provincijsko-rimske fibule sa 108 nalazišta (30). Provincijsko-rimske lučne fibule u

prvim su trima stoljećima n. Kr. rijetkost u germanskom području naseljavanja (sl.

115, 1-2).

Tek od 3. st. n. Kr. nadalje primjetniji je utjecaj provincijsko-rimskoga umjetničkog

obrta na germanskom tlu i pri oblikovanju fibula (sl. 119). Još nije sigurno jesu li

50

provincijsko-rimske fibule zoomorfna oblika (sl. 115, 6) igrale ulogu u oblikovanju

germanskih fibula u obliku vepra (sl. 114, 8). Utjecaj se sa sigurnošću može utvrditi u

slučaju skupocjenih fibula u obliku svastike Almgren 234. Njima su kao uzor služile

provincijsko-rimske kopče u obliku kukastog križa (sl. 112, 19-20).

Neosporna je i veza između provincijsko-rimskih omega, tj. prstenastih fibula i

alemanskih prstenastih fibula (sl. 119, 1-2).

Šarnir-fibule s dvaput pravokutno presavinutim lukom bile su uzor za skupocjene

fibule iz Osztropátake (sl. 119, 5-6; [vidi gore § 25]).

Fibula s lukovičastim dugmetima, koja se u cijelome Carstvu koristi od vremena

oko 300. god. n. Kr. u slobodnoj je Germaniji vodila do oblikovanja fibule s

dugmetima na luku (Bügelknopf-F.), koja je kao i provincijsko-rimski uzor bila fibula

za mušku nošnju (sl. 119, 7-8). Fibule s lukovičastim dugmetima imale su utjecaja i

na fibule s potpornim krakovima (Stützarm-F.). One često potječu iz germanskih

konteksta na području između Labe i Loire, a pojedinačno su ih u 4./5. st. nosili

muškarci.

Neki elementi ukrašavanja iz provincijsko-rimskih zlatarskih radionica mogu se

tumačiti kao dokaz uske povezanosti između Rimljana u provinciji i Germana. To je

npr. ukrašavanje niellom u formi psa u trku kod germanskih tutulus-fibula (vidi gore §

28) kao i prevlaka od tiještenog lima kod različitih germanskih fibula te plavi ulošci

stakla u Klauenfassung kod gigantskih fibula.

Proučavanje razvoja fibula u Germaniji (Germania magna) pokazalo je da još

tijekom 1. st. n. Kr. utjecaj iz keltskoga miljea igra jasno prepoznatljivu ulogu. Ovo je

uočljivo i u provincijsko-rimskom razvoju fibula. Germanija magna dala je ponajprije

Rollenkappen-fibule, čiji su razvoj potaknule fibule sa spiralnim koricama

(Spiralhülsen-F.) zapadnokeltskoga područja. Također se rupičasti držač igle kod

ovih formi fibula pripisuje keltskom utjecaju (u ovom slučaju vjerojatno

istočnokeltskom). Datirani slikovni prikazi iz zapadnoga dijela srednjega Porajnja

prikazuju jasno prepoznatljivu nerimsku odjeću. Ona je nazvana prema kamenom

spomeniku s prikazom brodara Blussusa i njegove žene Menimane koji je nađen u

Mainzu, u gradskoj četvrti Weisenau (3, 426-428). Ženska „nošnja Menimane“

sastojala se od više fibula, od kojih su tri pridržavale gornji dio nošnje; donji dio

zakapčala je jedna manja fibula. Velike fibule koje su se nosile na ovoj nošnji bile su

Distel i Kragen-fibule (fibule za ovratnik). Naročito su potonje na teritoriju

istočnogalskih Trevera imale važnu ulogu u ženskoj nošnji, dok su među otprilike 400

51

pronađenih provincijsko-rimskih fibula Germanije magne zastupljene s malo

primjeraka (32).

Tek u 2. st. n. Kr. češće nailazimo na germanske forme fibula na tlu rimskih

provincija. U pojedinim slučajevima možemo promatrati samostalan daljnji razvoj u

rimskim provincijama koji se razlikuje od onog u Germaniji magni (fibule Almgren

101).

Sigurno je uzak kontakt između Rimljana nastanjenih u provinciji i Germana

doveo do uzajamnih utjecaja. Utjecaj dolazi do izražaja prije svega u vojnom

kontekstu. Čak je moguće karakterističnu nogu fibule s Labe pripisati utjecaju

provincijsko-rimskih uzora na području germanskoga limesa (sl. 113, 6).

Od kasnoga 3. st. i prije svega u 4. st. n. Kr. jasno je izražena simbioza između

provincijsko-rimskoga i germanskoga umjetničkog izražaja, prije svega na fibulama s

dugmetom (ili dugmetima?) na luku i fibulama s potpornim krakovima (16; 5).

Očita je sklonost Germana prema spiralnim fibulama. Povremeno se čak

šarnirska fibula prepravlja u spiralnu fibulu: fibula s lukovičastim dugmetima iz

Lampertheima je primjerice sekundarno dobila spiralnu konstrukciju. Tijekom cijeloga

merovinškoga doba spirala je bila jedina forma konstrukcije igle na germanskom

teritoriju.

A. Böhme-Schönberger

Sl. 108. Fibule 1. polovice 1. st. n. Kr.

Sl. 109. Rasprostranjenost galskih lučnih fibula (prema A. Böhmeu [4])

● galske lučne fibule

○ pripisivanje nije sigurno

Sl. 110. Rasprostranjenost fibula Almgren 238a i b (prema J. Garbschu [13])

Sl. 111. Rasprostranjenost lučnih fibula sa životinjskom glavom otvorenih usta/mit

beißendem Tierkopf (prema M. Menkeu, prošireno prema R. Mülleru [20, 22])

Sl. 112. Fibule kasnijega 1. i 2. st. n. Kr.

Sl. 113. Fibule 2. i 3. st. n. Kr.

52

Sl. 114. Lučne fibule 3. i 4. st. n. Kr.; 3-11: germanske fibule na tlu rimskih provincija

Sl. 115. Provincijsko-rimske fibule iz slobodne Germanije (Germania Libera)

Sl. 116. Rasprostranjenost fibula grupe VII, serije 1 a prema Almgrenu (prema W.

Matthesu i A. Böhmeu [19; 2])

Sl. 117. Rasprostranjenost fibula grupe VII, serije 4 prema Almgrenu (prema W.

Matthesu i A. Böhmeu [19;2])

Sl. 118. Rasprostranjenost provincijsko-rimskih pločastih fibula u slobodnoj Germaniji

(prema S. Thomasu [30])

Sl. 119. Provincijsko-rimske fibule i njihove inačice u slobodnoj Germaniji

radna verzija

53

J. Doba Rimskoga Carstva i Seobe naroda u Skandinaviji § 33. Starije carsko doba. Općenito. Prijelaz iz predrimskoga željeznoga doba u

carsko doba je prema istraživanju R. Hachmanna (5) barem u Danskoj povezano sa

snažnom migracijom (Siedlungsverschiebung) te na ovom području

rasprostranjenost fibula pruža podatke o stvarnom području naseljavanja (4,

posebice 12; 6).

Nalazišta. Fibule starijega carskoga doba potječu pretežno s danskih otoka i iz

Švedske, gdje su često nađene u grobljima koja jednim dijelom potječu iz mlađega

predrimskoga željeznoga doba. Na grobljima količina priloga u različitim oblicima

grobova (paljevinski ukop, urna, kosturni ukop) snažno opada (1; 8).

Fibule i kulturne veze. Zahvaljujući poznavanju skandinavskih fibula Šveđanin

O. Almgren stvorio je djelo koje se stalno spominje u pojedinim poglavljima (G-J).

Djelo do danas nije dobilo nastavak koji bi se prema sveobuhvatnosti mogao

usporediti s njime. U „Studijama o sjevernoeuropskim formama fibula“ ovaj je veliki

stručnjak svjesno obuhvatio latenske i provincijsko-rimske fibule jer je u njima

prepoznao preduvjet i podrijetlo sjevernoeuropskih fibula. Time je stvorio uzročno-

posljedičnu vezu između tipova koja u sljedećim radovima koji se odnose na

germanske fibule i slobodnu Germaniju („Germania libera“) (npr. [4]) ipak gubi na

važnosti.

Tijekom 1. i 2. st. n. Kr. u Skandinaviji su prisutne i fibule s teritorija rimskih

provincija (§§ 31, 32), ali i iz Češke (§ 27). Od sredine 2. st. n. Kr. fibule upućuju na

kontakte koji preko Odre i Visle (§ 26) sežu do Mađarske, dok proučavanje Bastarna

pokušava ukazati na veze između Baltika i Crnoga mora i na temelju fibula (2,

osobito 152-153).

Zanimljivo je često odstupanje od kontinentalnih normalnih formi u pogledu

materijala odnosno konstrukcije (usp. § 27). Fibule sa životinjskom glavom otvorenih

usta (mit beißendem Tierkopf) (usp. § 31), ali i Rollenkappen-fibule na sjeveru su

izrađene od srebra odnosno s ukrasom od zlatnog lima. Prerađivanje plemenitih

metala očito nije uzrokovano nedostatkom željeza i obojenog metala, no s druge je

strane zahtijevalo tehnike umjetničkog obrta, kao što potvrđuju Rollenkappen-fibule

s granulacijom iz kneževskog groba iz Hobyja /Lolland. Nedostatkom materijala

uistinu bi se mogla objasniti promjena u težini i duljini brončanih Rollenkappen-

fibula. Njihov se luk tijekom stupnja B2 lijevao, a zatim i kovao u znatno kraćem

obliku nego prije, vjerojatno da bi se simulirala veća težina (4, osobito 36, 74).

54

Nošnja s fibulama. U osnovi se za cijelo carsko doba Skandinavije polazi od

pretpostavke o prilično promjenjivom načinu nošenja fibula, koji se teško može

detaljno rekonstruirati jer su mnogi grobovi sadržavali samo jednu fibulu (8). U

Švedskoj su osim toga u grobnim kontekstima češći pojasevi nego fibule (3, 214).

Općenito se ipak pretpostavlja da je za starije carsko doba Skandinavije tipična

nošnja s dvije fibule (3). Koliko je vidljivo iz antropoloških istraživanja, čini se da

nošnja s fibulama u Skandinaviji nije ovisila o spolu, ali se na temelju ostalih nađenih

priloga uzima u obzir socijalna stratifikacija (3, posebice 251-253). Iako u carskom

dobu Skandinavije vjerojatno regionalno vlada jedinstven običaj prilaganja za ukop

muškarca i žene (6; 7; 9), bogatije opremljeni grobovi u pravilu pripadaju ženama.

Oni uz perle, narukvice i prstenje te importirane posude sadrže više od dvije fibule (3,

posebice 219; 9; 10). Izuzev nalaza iz prethodno navedenoga groba iz Hobyja koji

pripada Lübsow grupi, muški nakit ograničen je na jedan, ponekad dva zlatna

prstena i nekoliko perli.

R. Müller

§ 34. Mlađe carsko doba. a. Tipovi fibula. U Skandinaviji je prijelaz iz starijega

u mlađe carsko doba obilježen pojavom fibula grupa Almgren VI i VII. Ovaj je

trenutak prilično izražen. Za razliku od poljskoga i baltičkoga prostora (usp. § 25),

malo je primjera kombinacije starijih i mlađih fibula u grobovima. Tijekom mlađega

carskoga doba Skandinavija se na temelju fibula može ugrubo podijeliti u dva glavna

područja, koja osim međusobnih kontakata imaju i dodirne točke s kontinentom.

Jedna regija obuhvaća zapadnu Skandinaviju s Danskom (bez Bornholma),

Norvešku i dijelove zapadne Švedske. U ovom arealu dominiraju germanski tipovi

fibula s Labe sa čvrstim držačem igle. Drugo područje proteže se preko istočne

Skandinavije s Bornholmom, istočnom Švedskom i Ölandom. Ovdje prevladaju fibule

s podvijenom nogom, što odražava afinitet prema istočnogermanskim područjima

(usp. § 25). Inventar fibula u Finskoj (12) s jasnim istočnobaltičkim primjesama (usp.

§ 25) razlikuje se od ove dvije grupe.

Skandinavski razvoj fibula dobro je dokumentiran unutar kronoloških sustava,

posebice zahvaljujući istraživanjima tijekom posljednjih desetljeća (2; 3; 5-7; 11; 13;

14; 20).

U zapadnoj Skandinaviji fibule grupe Almgren VII, serija 1-3 odnosno Mackeprang

tip I – III (14) pripadaju mlađem carskom dobu (C1). Uporaba pojedinih serija fibula

55

omogućuje prepoznavanje regionalnih središta. Tako se fibule serije 1 (sl. 120, 1-2)

gotovo isključivo koncentriraju u Danskoj, dok fibule serije 2 središte

rasprostranjenosti imaju na Fünenu, Seelandu i Bornholmu kao i u Skaniji (Schonen).

Fibule s Jütlanda i Fünena uglavnom su kraće i snažnije oblikovane nego vitki istočni

primjerci. Fibule serije 3 (sl. 120, 3, 8, 12-13) dominiraju u zapadnoj Danskoj. Većina

fibula svih triju serija sastoji se od bronce, iznimno su neki primjerci serije 2 izrađeni

iz srebra.

U istočnoskandinavskoj provinciji dominiraju fibule tipa VI prema Mackeprangu,

koje se najprije proizvode iz željeza, kasnije pretežno iz bronce te samo rijetko iz

srebra.

Tipične za stupnjeve C1b do C2 su fibule forme Almgren 162 (sl. 120, 10, 14). Na

Bornholmu, Ölandu i Gotlandu izrađene su uglavnom od bronce. Osim njih, na

Bornholmu i rijetko u ostalim dijelovima Danske tijekom stupnjeva C1a i C1 b

pojavljuju se male željezne fibule tipa Mackeprang VIIa (sl. 120, 4) kao i malen broj

brončanih fibula tipa Mackeprang VIIb s trobridnom nogom i čvrstim držačem igle (sl.

120, 9). Broj fibula tipa Almgren VII, serije 2 s Bornholma i iz Skanije raste tijekom

stupnja C1b, dok se sa švedskih otoka na Baltiku i iz Finske mogu navesti samo

malobrojni nalazi.

U Finskoj se također javlja grupa istočno- i sjeveroistočnobaltičkih brončanih

fibula s izdancima (Sprossen-F.) (sl. 120, 16-17), koje su inače u Skandinaviji

poznate kao pojedinačni primjerci iz istočne Švedske. Točnija datacija ovih finskih

fibula u okviru mlađega carskoga doba gotovo je nemoguća.

Dok je broj skupocjenih fibula još malen u stupnju C1a, on raste s gigantskim

srebrnim fibulama grupe Almgren VII, serije 4 (sl. 121, 1-3) u stupnju C1b naročito u

Danskoj. Najčešće reprezentativne fibule ove grupe u stupnju C1b su tipovi Almgren

217-219 koji se ističu bogatom dekoracijom iz pozlaćenog srebrnog lima, staklenim

ulošcima i srebrnom žicom s perlama (Silberperldraht). Tijekom stupnja C2 u istočnoj su Skandinaviji uobičajene fibule grupe Almgren VII

od srebra. Često su ukrašene žicom s perlama (Perldraht) i pozlaćenim srebrnim

limom (sl. 120, 15). U reprezentativne fibule stupnja C2 spadaju fibule s ukrasom

srebrnog lima (sl. 121, 8), srebrne fibule s pločicom luka i noge te staklenim ulošcima

(sl. 121, 6-7), Sakrau fibule (sl. 121, 9 [9]), velike četverokrake fibule u obliku

kukastog križa (sl. 121, 10) i fibule kao Almgren 167 (sl. 121, 4). Iznimno su pojedine

Sakrau fibule izrađene iz zlata. Rasprostranjenost gore spomenutih fibula

56

ravnomjerno se proteže preko cijele Skandinavije, s iznimkom Bornholma i Finske.

Fibule s pločicom luka i noge dominiraju na Seelandu i Bornholmu, dok Sakrau fibule

potječu u prvom redu s Jütlanda i Fünena. Fibule u obliku kukastoga križa prisutne su

u cijeloj Skandinaviji, s iznimkom Bornholma. Njihovo središte rasprostranjenosti leži

u južnoj Skandinaviji. Baltičke fibule koje odgovaraju formi Almgren 167 s različitim

su varijantama zastupljene na Ölandu, Gotlandu i u Finskoj.

Krajem mlađega carskoga doba završava uporaba fibula grupe Almgren VII, serije

2-3 i prvi se puta u južnoj Skandinaviji pojavljuju brončane fibule s podvijenom

nogom u obliku Nydam fibula (sl. 120, 18-19). Posebno su često Nydam fibule

pronađene u zapadnoj Danskoj i Norveškoj. Drugi vodeći tip u Danskoj su brončane

fibule s čvrstim držačem igle, tzv. Haraldsted fibule (sl. 120, 20-21).

U istočnoj Skandinaviji i dalje ostaju uobičajene fibule s podvijenom nogom koje

su poznate od stupnja C2. Glavni udio u spektru fibula ipak imaju fibule s relativno

širokim lukom. One često imaju paralele u Poljskoj (sl. 120, 22; usp. i § 25). U stupnju

C3 pojavljuje se heterogena grupa relativno teških lijevanih fibula s čvrstim držačem

igle koja obuhvaća ponajprije fibule s dugmetom na luku (sl. 120, 23). Najveći broj

fibula unutar stupnja C3 otpada na reprezentativne fibule. Prisutne su u zapadnoj

Skandinaviji, a ovdje osobito na Jütlandu, u formi petokrakih fibula u obliku kukastog

križa kao i srebrnih limenih fibula s polukružnom ili pravokutnom zaglavnom pločicom

i pločicom noge poput krova (sl. 121, 12).

b. Nošnja s fibulama. U mlađem carskom dobu postoje jasne razlike u prilozima

ženskih i muških grobova. Fibule su vrlo često – ali često kao pojedinačan primjerak

– bile priložene ukopima muškaraca. Nosile su se na ramenu kao kopče ogrtača, dok

su reprezentativne fibule po svoj prilici pripadale ženskoj opremi. Ansambl fibula u

ženskim grobovima može obuhvaćati do 10 primjeraka, ali čak i u bogatim ženskim

grobovima normu čine jedna do dvije skupocjene i dvije do tri jednostavne fibule. Što

se tiče načina nošenja, polazi se od dvije jednostavne fibule na ramenu koje su

služile kao kopče za haljinu te još jedne koja se često nalazila u predjelu vrata pa se

tumači kao kopča za maramu ili šal. Skupocjene su fibule uvijek na pokojnicima

ležale u predjelu grudi i većinom su služile kao ukras (sl. 126, a-b). U prosječno

opremljenim grobovima uobičajene su tri do četiri jednostavne fibule u funkciji kopče

za haljinu ili šal. Poznati su i skromnije opremljeni ženski grobovi s jednom ili dvije

fibule. Broj fibula jasno odražava socijalni status pokojnika, pri čemu su veliki setovi

fibula u pravilu pripadali odraslim ženama, rijetko djevojčicama. Grobovi s mnogo

57

fibula sadržavali su i brojne druge predmete, kao i luksuznu robu od plemenita

metala. Čak se i relativno malenom broju reprezentativnih fibula i njihovoj težini, koja

može iznositi i do 200 g srebra, može pripisati statusna vrijednost.

§ 35. Doba Seobe naroda. a. Tipovi fibula. Tijekom vremena Seobe naroda

Skandinavija se s obzirom na nošnju s fibulama slično kao i u mlađem carskom dobu

može podijeliti u dvije glavne regije. Za zapadnu Skandinaviju, koja obuhvaća

zapadnu Dansku, Norvešku i zapadnu Švedsku, tipične su križne brončane fibule,

dok su u istočnoj Skandinaviji s istočnom Švedskom uključujući Öland, Gotland,

Finsku i Bornholm uobičajene različite tzv. istočnoskandinavske lučne fibule iz

bronce. Problematična je detaljnija kronološka podjela grobnih inventara s fibulama iz

doba Seobe naroda. Samo je u Norveškoj vidljiv niz koji obuhvaća tri vremenske

faze, C3/D1-D3 (19). U ostaloj je Skandinaviji broj grobova s fibulama koji nešto

govore relativno ograničen. Unatoč tome se fibule Bornholma i Gotlanda dijele u dvije

grupe (15; 11).

Vodeći tip vremena Seobe naroda u zapadnoj Skandinaviji je križna fibula. Ova

forma kopče za odjeću u istočnoj se Skandinaviji pojavljuje samo sporadično. U

najstarijim nalazima iz stupnja D1 u Norveškoj i Danskoj križne su fibule nađene

zajedno s Nydam fibulama (sl. 122, 1). Prema tome su se potonje nosile i u dobu

Seobe naroda. U ranom dobu Seobe naroda (D1) unutar cjelokupne

rasprostranjenosti križnih fibula mogu se razlikovati prostorno ograničene grupe, kao

primjerice tipovi Ak i Tveitane-Hunn prema Reichsteinu (19; sl. 122, 2-3). Regionalne

pojave još su češće u stupnju D2. Dolaze do izražaja u južnonorveškoj lokalnoj pojavi

tipa Lunde (sl. 122, 12) i sjevernonorveškoj regionalnoj pojavi tipa Rössöy (sl. 122,

13). Lokalne su forme stupnja D3 primjerice južnonorveški tip Söndre Gammelsröd

(sl. 122, 16) i jugozapadnonorveški tip Mundheim (tip 122, 15). Iz Väster- i

Östergötlanda osim toga potječu lokalni tipovi Brunnhem i Götene (19; sl. 122, 17-

18).

Križne fibule u Danskoj imaju paralele pretežno među kontinentalnim fibulama

kao što je tip Witmarsum (sl. 122, 4) tijekom stupnja D1 (vidi gore § 29) i tip Groß

Siemß (sl. 122, 14) tijekom stupnja D2. Skandinavskim skupocjenim fibulama rane

Seobe naroda pripadaju srebrne limene fibule sa žigosanom dekoracijom

(Stempeldekoration) u Sösdala stilu, koje su vjerojatno bile pozlaćene

(feuervergoldet) (sl. 123, 1-2), a podrijetlo im se izvodi iz mlađega carskoga doba.

58

U istočnoj Skandinaviji tijekom rane Seobe naroda egzistiralo je više lokalnih

formi. Tako se na Bornholmu pojavljuju vitke istokrake fibule (sl. 122, 8) te fibule u

Nydam stilu s fasetiranjem i čvrstim držačem igle (sl. 122, 6). Na Gotlandu je nađena

velika grupa lučnih fibula s ukrašenim (abgesetzt) dugmetom i trokutastom nogom iz

vremena rane Seobe naroda (sl. 122, 7), istokrake fibule (sl. 122, 9) i lučne fibule s

trokutastom ili jednoliko širokom nogom i rombičnom zaglavnom pločicom (sl. 122,

10-11), koje su se u sličnoj izradi djelomično nosile još u doba kasne Seobe naroda.

U Finskoj je sačuvan heterogen inventar fibula koji govori o odnosima prema

istočnobaltičkim i gotlandskim tipovima fibula. Česta forma u Finskoj je fibula sa

zvjezdolikom nogom istočnobaltičkoga tipa (sl. 122, 20). Iz Finske s prijelaza u

vendelsko doba potječe mala grupa istokrakih fibula (sl. 122, 23). Snažne

samostrelne fibule iz istočne Skandinavije i s Bornholma, Gotlanda i Ölanda

pripadaju kasnom dobu Seobe naroda (sl. 122, 19, 21). Drukčije oblikovanje

istočnoskandinavskih tipova u vremenu kasne Seobe naroda predstavljaju istokrake

fibule sa životinjskim glavama, koje su nađene naročito u Norrlandu, srednjoj

Švedskoj i na Gotlandu (sl. 122, 22).

Uvođenje fibula s rovašenim reljefima doba kasne Seobe naroda (o. 450. god.

n. Kr.) zajednička je karakteristika zapadne i istočne Skandinavije. One predstavljaju

reprezentativne fibule ovoga perioda i pretežno su izrađene iz srebra, ponekad s

pozlatom. Stariji tipovi uvijek su ukrašeni spiralnim viticama u Nydam stilu, dok se

dekor mlađih fibula sastoji od životinjske ornamentike u stilu I koji prekriva površinu.

Proizvodnja fibula s reljefom potvrđena je i na otoku Helgö u srednjoj Švedskoj.

Među skandinavskim reljefnim fibulama postoje forme koje se ne mogu svrstati

ni u jednu regionalnu grupu. Tako se na Gotlandu, Ölandu i Bornholmu pojavljuju

fibule s polukružnom zaglavnom pločicom i rombičnom pločicom noge te redovima

profiliranih ptičjih glava na uzdužnim stranama (sl. 123, 6). U srednjoj Švedskoj i

Norrlandu, ali i u Norveškoj i na Gotlandu pojavljuju se reljefne fibule dekorirane u

stilu I, s uskom pravokutnom zaglavnom pločicom i završetkom u obliku životinjske

glave na pločici noge (sl. 123, 8) ili s pravokutnom zaglavnom pločicom s trobridnim

završetkom noge (sl. 123, 7). Obje varijante su se, sudeći prema nalazima kalupa,

izrađivale u Helgöu. Još jedan lokalni tip iz srednje i sjeverne Švedske, istokraka

fibula s reljefom u stilu I (123, 3), sporadično je sačuvana i u Finskoj. U Danskoj i

Norveškoj u manjem se broju pojavljuju reljefne fibule s velikom pravokutnom

zaglavnom pločicom i profiliranim dugmetima (sl. 123, 4-5).

59

b. Nošnja s fibulama. Kao i u mlađem carskom dobu, muškarci su i u grobu bili

opremljeni pojedinačnom fibulom, no broj takvih ukopa opada s vremenom.

Pojedinačne fibule i dalje su služile kao kopče ogrtača. Također se kod ukopa žena

nastavlja običaj uporabe cijelih setova fibula. Fibule pokazuju socijalni status

pokojnika: postoji jasna veza između količine priloga i broja fibula. Jedna do dvije

fibule u jednostavno opremljenim grobovima i tri do četiri primjerka u bogatijim

grobovima čine normu. Dobro opremljeni grobovi često sadrže križne fibule od

bronce i uz to jednu ili dvije skupocjene fibule, primjerice u formi pozlaćene fibule od

srebrnog lima tijekom ranoga doba Seobe naroda ili pozlaćene srebrne fibule s

reljefom tijekom kasnoga doba Seobe naroda. Položaj fibula u grobu govori o sličnoj

ženskoj nošnji u carskom dobu i dobu Seobe naroda. Sadržavala je dvije

jednostavne fibule na ramenu kao kopče za odjeću i ponekad reprezentativnu fibulu

koja je služila kao ukras na grudima ili kopča za kabanicu ili šal. Rijetke fibule koje su

se nalazile u predjelu bokova vjerojatno su služile kao dodatna kopča za maramu ili

možda kao aplikacija na odjeći (sl. 126, c). Dok su raskošne fibule mlađega carskoga

doba i starijega doba Seobe naroda u pravilu napravljene od srebrnog lima i ne

sadrže veliku količinu srebra, one iz mlađega doba Seobe naroda su veće i s težinom

od 300-400 g srebra daleko teže. Tijekom 2. polovice 5. st. n. Kr. vjerojatno je bilo u

optjecaju više srebra nego u starije doba Seobe naroda. Najveće i najteže fibule

često su bile sastavni dio blaga, o čemu govori njihovo deponiranje u močvarama ili

zajedno s drugim predmetima iz plemenita metala u blizini naselja.

§ 36. Vendelsko doba. a. Tipovi fibula. S vendelskim razdobljem (520.-775.

god. n. Kr.) u Skandinaviji po prvi puta počinje samostalan razvoj fibula.

Karakterističan je po tome što mnogi jednostavni tipovi lučnih fibula izlaze iz uporabe

te podjela Skandinavije na istočnu i zapadnu regiju više nije toliko prepoznatljiva.

Osim toga, prestaju gotovo svi dodiri s kontinentalnim tipovima fibula, tj. najveći dio

fibula čine čisto skandinavske forme. Fibule vendelskoga doba uvijek su izrađene iz

bronce, s izuzetkom malobrojnih srebrnih fibula s reljefom s dekoracijom u stilu I te

zlatnih fibula ukrašenih filigranom (sl. 125, 1). Nakon 550. god. n. Kr. više se ne

proizvode masivne fibule iz plemenita metala, a reprezentativne fibule sastoje se od

pozlaćene bronce.

Razvoj fibula vendelskoga doba u glavnim područjima Skandinavije dobro je

obrađen u brojnim kronološkim studijama (1; 8; 10; 16-18; 21). Unatoč tome, o

60

Finskoj i donekle o Norveškoj mogući su zbog nedostatka reprezentativnih grobnih

nalaza samo ograničeni zaključci.

Jednostavnim formama fibula ranoga vendelskoga doba pripadaju Husby fibule

(sl. 124, 2), male istokrake fibule (sl. 124, 3) i jednostavne pločaste fibule (sl. 124,

4). Rasprostranjenost Husby fibula ograničena je na srednju Švedsku i Finsku, dok

su istokrake fibule prisutne na prostoru cijele južne i istočne Skandinavije kao i

jednostavne pločaste fibule. Sredinom 6. st. istokrake fibule na jugu i istoku

Skandinavije zamjenjuju kljunate fibule (sl. 124, 6), čija uporaba traje do 7. st. Rjeđi

skandinavski tip fibula s kontinentalnim obilježjima su male fibule u obliku slova S iz

6. st. (sl. 124, 5), koje su česte u istočnoj Skandinaviji. Posebice na prostoru Baltika s

Gotlandom nastale su brojne regionalne forme fibula, kao npr. gotlandska fibula nalik

na životinjsku glavu sa spiralnom pokrivnom pločom (Spiraldeckplatte) starijega

vendelskoga doba (124, 1). Na Gotlandu tijekom vendelskoga doba nastaju i prave

fibule u obliku životinjske glave, kod kojih je spiralna pločica srasla s lukom (sl. 124,

10, 16). Drugom gotlandskom lokalnom tipu pripadaju okrugle, rupičaste pločaste

fibule tijekom starijega vendelskoga doba (sl. 124, 8). Druge regionalne fibule u

istočnoj Skandinaviji bile su okrugle pločaste fibule sa životinjskim glavama u

vrtložastom motivu na površini (sl. 124, 13), koje su se često nosile na Gotlandu i

Bornholmu tijekom 7. st. Fibule u obliku raka u Finskoj (sl. 124, 9) i npr. okrugle

konične fibule u Norveškoj (sl. 124, 14) imaju prostorno ograničenu upotrebu.

Pretežno južnoskandinavsku rasprostranjenost u Danskoj i južnoj Švedskoj imaju

pravokutne (sl. 124, 11, 15) ili ovalne fibule s pločicama (sl. 124, 7), zajedno s

fibulama u obliku ptice (sl. 125, 2). Njih1 oko 630. god. zamjenjuju kljunate fibule.

Pravokutne fibule s pločicama obično su ukrašene životinjskim ornamentom ili

motivom pletenice (entrelacs). Reprezentativne su fibule starijega vendelskoga doba,

u vremenu između 550.-700. god. n. Kr., pozlaćene srebrne Rückenknopf-fibule

(fibule s dugmetima na leđima) s dekorom u tehnici kloazoniranja (sl. 125, 2-3).

Njihove su gigantske forme na Gotlandu poznate još i dulje (sl. 125, 8). Druge

reprezentativne fibule 7. ili ranoga 8. st. su velike, pozlaćene fibule s pločicama,

katkad s ulošcima granata (sl. 125, 4-5). U pravokutnom obličju predstavljuju

nesumnjivo južnoskandinavski tip, dok se okrugle reprezentativne fibule koncentriraju

1 Pretpostavljam da se to odnosi na fibule u obliku ptice.

61

osobito na istoku Skandinavije. I ove okrugle fibule doživjele su u 8. st. na Gotlandu

lokalni razvoj prema giganskim formama u obliku doze (dosenförmig) (sl. 125, 7).

U kasnom vendelskom dobu (o. 680. god. n. Kr.) neke od malih i jednostavnih

fibula više nisu bile u uporabi. U južnoj Skandinaviji zamijenile su ih malene ovalne ili

zoomorfne Schalen-fibule. Zoomorfne Schalen-fibule tipova O1-3 prema Ørsnesu

(17) karakteristične su bornholmske lokalne forme (124, 18), dok su male ovalne

Schalen-fibule tipa N1 prema Ørsnesu raširene u Danskoj i Norveškoj (sl. 124, 19).

U zapadnoj i sjevernoj Norveškoj naposljetku se može promatrati regionalna pojava

malih neukrašenih Schalen-fibula.

Veće fibule tipa N2 prema Ørsnesu (sl. 124, 17) kao prethodnice tipičnih vikinških

Schalen-fibula u 1. polovici 8. st. zamjenjuju male Schalen-fibule. Na Gotlandu

lokalni razvoj fibula, koji je obilježen fibulama u obliku životinjske glave i doze,

kontinuirano prelazi u vikinško doba.

b. Nošnja s fibulama. Prijelaz u vendelsko doba obilježava diskontinuitet u

skandinavskoj nošnji. To je ponajprije vidljivo u prestanku običaja pokapanja

muškaraca s fibulama. Ukopi iz Norveške i Švedske s oružjem i fibulama možda

predstavljaju dvojni ukop muškarca i žene. Moguće je da u takvim slučajevima nalazi

nisu prikladno dokumentirani. Iako su žene i dalje nosile garniture fibula, drukčiji

raspored fibula govori o drukčijoj nošnji. Kroj odjeće mlađega carskoga doba i doba

Seobe naroda zahtijevao je kopču na ramenima, dok su u 6. st. bile uobičajene

haljine s naramenicama, s petljama na ramenima. Zahvaljujući južnoskandinavskim

grobovima (Jordfæste) iz vendelskoga doba mogu se rekonstruirati garniture fibula.

Oprema u pravilu obuhvaća dvije do tri, ponekad četiri fibule. Izbor i broj fibula u

izravnom je odnosu s dobi pokojnika. Djevojčice ili mlade žene pokapale su se

uglavnom s garniturama bez reprezentativnih fibula, koje su se sastojale od

malobrojnih pojedinačnih komada. U bogatijim ženskim grobovima jednostavne su

fibule uglavnom ležale na grudima i služile su za zakapčanje petlji haljine s

naramenicama. Tijekom starijega vendelskoga doba u južnoj Skandinaviji su se pak

koristile npr. kljunate fibule ili uobičajene fibule s pločicama (Platten-F.), a u

kasnome vendelskom dobu (nakon 680.) većinom dvije malene ovalne Schalen-

fibule (sl. 126, d-f). Takvi grobovi u predjelu vrata pokojnice sadrže reprezentativnu

fibulu. Ona formom pripada pozlaćenim Rückenknopf-fibulama (sl. 126, d) tijekom

starijega vendelskoga doba, a tijekom mlađega vendelskoga doba većim pozlaćenim

fibulama s pločicama (sl. 126, e) ili ostalim Schalen-fibulama (sl. 126, f). Treća

62

Schalen-fibula služila je ili na vratu kao kopča na košulji (særk) ispod haljine s

naramenicama ili je pridržavala vanjski šal. Garniture fibula kasnoga vendelskoga

doba s kombinacijama para fibula i pojedinačne fibule odgovaraju klasičnim setovima

fibula vikinškoga doba.

L. Jørgensen

§ 37. Fibule s runskim natpisom. Među tisućama fibula iz germanskoga

područja do vikinškoga doba samo otprilike 85 primjeraka nosi runski natpis (sl. 127).

Već ova brojka pokazuje osobitost takve vrste primjeraka. Gotovo svi potječu iz

ženskih grobova.

1. Najstariji primjerak, Rollenkappen-fibula iz Meldorfa (1. polovina 1. st. n. Kr.)

sadrži slovne znakove koji vjerojatno predstavljaju rune (4), a ne rimsko kapitalno

pismo (19).

2. Prva grupa od sedam fibula s runama iz Danske i Skanije datira se u rano 3. st.

do 4. st. i potječe pretežno iz bogato opremljenih grobova žena koje su pripadale

gornjem društvenom sloju (11, 47-49). Uglavnom su to fibule koje se datiraju oko

200. god. n. Kr.: 10 Himlingøje II, 11 Værløse, 12 Gårdlösa, 13 Næsbjerg, 13a

Nøvling, Udby (29), uz to 9 Himlingøje I (4. st.; [16, 30-32; 18, 121-123; 5, 73-75]).

Svi su natpisi osim na br. 13 čitljivi, a tumačenja su uistinu različita. Imena bez

konteksta tumače se kao imena majstora runa (br. 10, 12, 13, 13a), zastupljen je i tip

N. N. fecit (br. 13a i Udby). Kod br. 9 Hariso moglo bi se raditi o nordijskom ženskom

imenu ili zapadnogermanskom muškom imenu, ali inače podaci o vlasniku na

fibulama nisu uobičajeni.

3. Druga grupa od šest fibula, od kojih je pet iz južne i srednje Norveške, pripada

vremenu od 5. do 7. st. Radi se o fibulama br. 14 Etelheim (Gotland), 15 Tu, 16

Bratsberg, 17 Fonnås, 17a Eikeland i 18 Strand. Samo se tri komada sa sigurnošću

mogu povezati sa ženskim grobom (br. 15, 17a, 18). Dva od njih (br. 15, 17a)

pripisuju se gornjem srednjem sloju (11, 53). Vremenski najkasniji primjerak (br. 18)

vjerojatno predstavlja zaštitnu formulu protiv povratka mrtvaca u život („Nakit je

zaštita od pokojnice“, prema Grønviku [13, 161-163] „za pokojnika“). Nerazjašnjen je

runski niz od pet redaka na br. 17, u kojem se nalazi više grupa suglasnika. Starije

pokušaje tumačenja zajedno s vlastitom interpretacijom prikazao je Grønvik (13, 30-

32). Runsku formulu majstora pruža br. 17a. U formuli se izražava predodžba o moći

natpisa („Ja W... urezujem rune...“, usp. 13, 50-52). Posebnu pozornost zaslužuje ja-

63

formula ek erilaz (erilaR), „Ja Eril“, koja se susreće na br. 16 i možda izobličeno na

br. 14. Eril je u srodstvu s imenom Eruler te nordijskom staleškom oznakom jarl,

engleskom earl. Eril je s ostalim kontekstom potvrđen u sveukupno osam natpisa i o

njemu se često raspravljalo. Glasi kao „naslov, čiji su nositelji, majstori runa, pismeni,

mogli su biti posvećeni u svećeničku funkciju i vjerojatno su zauzimali... visok rang“

(11, 62).

4. Od otprilike 70 runskih natpisa merovinškoga doba (21; 16; 17; 9, 271-272) s

kasnijega njemačkoga područja trećina ih se nalazi na fibulama. Ovi su dijelovi

nošnje bez iznimke pronađeni u ženskim grobovima. Prvi puta se u ovoj

kontinentalnoj grupi nalaza susreće ime žene kao one koja je urezala rune; druga,

imenom Feha, po svoj se prilici spominje na S-fibuli 164 iz Weingartena (8, 43-45).

Većina natpisa kreće se od Fuþark citata (Futhark) do imena božanstava. (Naj)stariji

runski alfabet (do 20. rune m) prvi se puta nalazi na fibuli 6 u Charnayju, skraćeno se

nalazi na fibuli br. 8 Beuchte u magijskoj uporabi (10, 353-355) i na koncu kao fþae

na br. 154 iz Herbrechtingena. Fibula 151 Nordendorf I s trijadom Logaþore, Wodan i

Wigiþonar smatrala se dokazom opstanka poganstva, no danas se razumije kao

približavanje novoj vjeri na razini formula odricanja (krsni zavjet): „Spletkari (su)

Wodan i Weihedonar“ (6; 10, 356-358; 12). Fibule u paru br. 147 iz Weimara na obje

strane imaju natpise koji su karakteristični uopće za kontinentalne runske natpise:

imenovanje osoba koje posjeduju fibulu ili je daruju te izražavaju želje s formulom

„dragi“. (Problematičnim se u ovom kontekstu pokazuje tumačenje natpisa s fibule br.

156 iz Schretzheima, koja je, očito namijenjena muškarcu, nađena u ženskom grobu:

„onome koji putuje [ovu fibulu poklanja] Leubo“). Na fibuli br. 140 iz Soesta vjerojatan

urezavač runa Atano sakrio je svoje ime, koje je s mnogo umijeća oblikovano u

runskom križu, nadalje se spominju dvije žene Rada i Daþa. Detalji odnosa su uslijed

nedostatka konteksta unutar i izvan teksta ostali nejasni. To vrijedi i za spomen po

jednog muškog i jednog ženskog imena na fibulama iz Griesheima i München-

Aubinga (21, br. 20 i 28. 29; 17, 114. 120-121). Čini se da se ljubavni natpis nalazi na

fibuli 165 iz Bülacha. Među imenima je uočljivo mnoštvo nadimaka odmila (21, 224-

225). To su privatna imena koja daju naslutiti različite privatne odnose. Magijska

uporaba runa i runskih natpisa gotovo nije uočena. Upisivanje runa na stražnjoj strani

fibula, koja je dakle okrenuta prema vlasnici, smatralo se naznakom namjere

magičnog djelovanja. O tome ipak ne može biti govora: na ukrašenim prednjim

stranama jednostavno nije bilo prostora za natpise koji su se većinom urezivali na

64

fibule nakon proizvodnje. Štoviše, one ukazuju na neprekidno približavanje

kršćanskim predodžbama, na što upućuju između ostaloga riječi poput „utjeha“ (142

Bad Ems, Kirchheim [21, br, 27]) i „blagoslov“ (166 Bezenye, zapadna Mađarska)

kao i kršćanski natpis „Bog za tebe, Teofile“ (145 Osthofen, usp. [7, 128; 17, 139-

149]).

I importirani primjerci pojavljuju se među alemanskim fibulama s runama:

Donzdorf, s imenom jitlandskog kovača Eho koje se se u tremolo-ubodnom

ornamentu ističe na stražnjoj strani. Ovaj je proizvod obilježen imenom kao „roba s

potpisom“ (7, 129). Prvi je puta latinsko-runski (nije dvojezičan) natpis zabilježen na

primjerku iz Chéhéryja (usp. privremeno 9, 277-278). Ovaj je nalaz značajan i stoga

što na kontinentu postoji samo jedan latinski natpis na fibuli (Wittislingen) iz

merovinškoga doba. To je nadgrobni natpis koji oponaša obrazac iz Maastrichta (31,

68-70; 1, 92-93). Neće biti riječi o pločastim fibulama koje oponašaju mediteranske

uzore kao što su medalje i kovanice s natpisima.

Ukupno gledano, dvije trećine runskih natpisa nađenih u jugozapadnoj i južnoj

Njemačkoj nalazi se na ženskim predmetima (9, 286) te se čini da su alemanske

rune vezane pretežno uz žene. Žene iz uglavnom srednjega sloja (na istome mjestu)

služile su se runama, no tek kasno su dobile pristup latinskoj pismenoj kulturi.

Vještina urezivanja runa nije se učila kao u školi, nego se prije radi o slučajnom i

nepotpunom usvajanju i poznavanju runskog pisma. To objašnjava i desetak natpisa

na fibulama, na kojima se može promatrati mješavina runa, znakova sličnih runama i

stranih znakova, kao primjerice na primjerku iz Peigena (na istome mjestu) i

Weißenburga.

5. Iz Engleske je poznato sedam fibula iz 6./(7.) st. s natpisima. Većinom nije

moguće tumačenje (usp. 24, 185-186, 29. 91-92. 37; 2, 53. 73. 77. 214. 236. 253

[nepoznato mjesto nalazišta, import?]; 14, 48). Samo je na jednoj fibuli iz

Northumbrije u anglosakosonskim runama zabilježeno ime proizvođača i vlasnika,

čije je tumačenje problematično (23, 39-40). Dva novija nalaza upotpunjuju korpus na

devet primjeraka: a. fibula iz Castor-by-Norwicha s popravkom na prednjoj strani

sadržava natpis na stražnjoj strani koji se odnosi na popravak: Luda je popravio/la

fibulu (15); b. na pločastoj fibuli iz Boarleyja (Kent, Engleska, 6./7. st.) stoji zdesna

nalijevo natpis liọtạ (s drugim mogućnostima čitanja), možda je to

starovisokonjemačko ime (26). Vikinška fibula iz Cumbrije (9./10. st.) pokazuje mlađi

runski alfabet u Kurzzweig (?) runama (25).

65

U 11. st. datiraju se još dvije fibule. Na natpisu (sastavljenom latinskom slovima)

iz Sottona, Isle of Ely, govori sam predmet: spominje se vlasnica, mogući kradljivac

fibule proklinje se u ime Božje. Srebrna pločica pričvršćena na stražnjoj strani sadrži

neodgonetnut natpis iz pseudoruna ili kriptično pismo (22, 86-88; 28, 404-406).

Skandinavske provenijencije je fibula iz Hunterstona (Škotska) s natpisom koji

spominje vlasnicu (20, 169-171; 2, 78-81).

6. Iz Skandinavije vikinškoga doba fibule DR 263 Skaberjö (Skanija; 18, 354) i

Ålborg (sjeverni Jütland; 18, 347-349) arheološki upućuju već na 8. st., dok su natpisi

mogli biti urezani tek kasnije. Prva fibula sadrži fragmentaran niz runa, sastoji se od

trinaest R-runa i natpisa o krađi vlasništva kojim će biti nagrađena druga osoba. Na

drugoj se nalazi zabilježeno ime vlasnika. Fibula DR 100 b Viborg (10. st.) pokazuje

rune (koje tvore riječ) lukislina: rune su vodile do brojnih tumačenja (18, 357-358).

Deset švedskih kasnovikinških fibula s runskim natpisima pojavljuje se ponajprije

na otoku Gotlandu (7 primjeraka). Malobrojni razjašnjivi primjerci sadrže formule

urezivača, podatke o vlasništvu i imena (30). Fibula gotlandskog podrijetla (12. ili 13.

st.) nađena je u Finskoj (27). Neke fibule s nepoznatih mjesta nalazišta (30) kao i

fibule sa znakovima sličnim runama (30) još nisu bile runološki obrađene.

K. Düwel

Sl. 120. Jednostavni tipovi fibula u Skandinaviji iz mlađega carskoga doba C1 –C3

Sl. 121. Skandinavske reprezenativne fibule mlađega carskoga doba C1-C3

Sl. 122. Jednostavne fibule u Skandinaviji iz starijega i mlađega doba Seobe naroda

Sl. 123. Skandinavske reprezentativne fibule mlađega i starijega doba Seobe naroda

(M. ca. 2 : 5)

Sl. 124. Jednostavne fibule u Skandinaviji iz starijega i mlađega vendelskoga doba

Sl. 125. Skandinavske reprezentativne fibule starijega i mlađega vendelskoga doba

Sl. 126. Skandinavski setovi fibula u dobro opremljenim ženskim grobovima mlađega

carskoga doba, vremena Seobe naroda i vendelskoga doba. a. Himlingøje, grob 2,

66

Seeland, b. Sejflod, grob AE, Jütland; c. Sejflod, grob D1; d. Nørre Sandegård

zapad, grob 20, Bornholm; e. Nørre Sandegårdzapad, grob 58; f. Bækkegård grob

166, Bornholm

Sl. 127. Fibule s runskim natpisima; ? = ne mogu se sigurno interpretirati kao rune;

(?) nije sigurno mjesto pronalaska

(1) Ålborg (Jütland, Danska); (2) Aquincum (Mađarska); (3) Bad Ems (Rheinland-

Pfalz; (4) Balingen (Baden-Württemberg); (5) Beuchte (Donja Saska); (6) Bezenye

(Mađarska); (7) Boarley (Kent, Engleska); (8) Bopfingen (Baden-Württemberg); (9)

Bratsberg (Telemark, Norveška); (10) Bülach (kanton Zürich, Švicarska); (11)

Caistor-by-Norwich (Norfolk, Engleska); (12) Charnay (Bourgogne, Francuska); (13)

Chéhéry (Ardeni, Belgija); (14) Dischingen (Baden-Württemberg); (15) Donzdorf

(Baden-Württemberg); (16) Dover (Kent, Engleska); (17) Eikeland (Rogaland,

Norveška); (18) Engers (Rheinland-Pfalz); (19) Etelhem (Gotland, Švedska;

uključujući: Busarve (?), Dalbo, Tyrvalds, Västerbjärs, Vamblingbo socken, Visby);

(20) Fonnås (Hedmark, Norveška); (21) Freilaubersheim (Rheinland-Pfalz); (22)

Friedberg (Hessen); (23) Gammertingen (Baden-Württemberg); (24) Gårdlösa

(Skanija, Švedska); (25) Griesheim (Hessen); (26) Hailfingen (Baden-Württemberg);

(27) Herbrechtingen (Baden-Württemberg); (28) Heslerton (North Yorkshire,

Engleska); (29) Himlingøje I i II (Seeland, Danska); (30) Hohenstadt? (Baden-

Württemberg); (31) Hunstanton? (Norfolk, Engleska); (32) Hunterston (Škotska,

Engleska); (33) Kirchheim (Baden-Württemberg); (34) Meldorf (Schleswig-Holstein);

(35) Morning Thorpe? (Norfolk, Engleska); (36) München-Aubing (Bavarska); (37)

Næsbjerg (Jütland, Danska); (38) Neudingen (Baden-Württemberg); (39) Nøvling

(Jütland, Danska); (40) Nordendorf (Bavarska); (41) Northumbria (Engleska); (42)

Oettingen (Bavarska); (43) Osthofen (Rheinland-Pfalz); (44) Peigen (Bavarska); (45)

Schretzheim (Bavarska); (46) Skaberjö (Skanija, Švedska); (47) Sleaford?

(Lincolnshire Engleska); (48) Soest (Nordrhein-Westfalen); (49) Strand (Sør-

Trøndelag, Norveška); (50) Sutton, Isle of Ely (Cambridge, Engleska); (51)

Trossingen (Baden-Württemberg); (52) Tu (Rogaland, Norveška); (53) Udby

(Seeland, Danska); (54) Værløse (Seeland, Danska); (55) Viborg (Jütland, Danska);

(56) Wakerley (Northamptonshire, Engleska); (57) Weimar, (Tiringija); (58)

Weingarten (Baden-Württemberg); (59) Weißenburg? (Bavarska). Izvan karte:

Tuukkala, Mikkeli, Finska; nije kartirana: Cumbria, Engleska

67

68

K. Vrijeme kasne Seobe naroda i merovinško doba na kontinentu Općenito. Fibule različitih germanskih naroda iz vremena kasne Seobe naroda i

merovinškoga doba odlikuju se raznolikošću oblika i varijanata. Ovo vrijedi i za tri

najvažnije kategorije fibula: a. lučne fibule, nošene obično u paru, na sjeveru često i

pojedinačno; b. parovi malih fibula, koje se ponekad sekundarno pojavljuju kao

nejednak par ili pojedinačno; c. pojedinačne fibule, po definiciji proizvedene kao

pojedinačni primjerci, u pravilu i pojedinačno nošene. Sustavna usporedba ovih i

ostalih manjih serija fibula germanskih naroda još nije provedena. Važno je prije

svega obratiti pažnju na ansamble i način nošenja fibula kao i na promjene u načinu

nošenja fibula tijekom vremena, ali i na mediteransko-rimsku odjeću, koja se često

uzima kao uzor. Na temelju povezanosti i promjena koje se događaju paralelno na

većim prostorima može se zaključiti da se germanske fibule unatoč raznolikosti oblika

vežu uz malobrojne, ali elementarne dijelove nošnje koja se mijenjala pod utjecajem

rimske odjeće. Utjecaj je s vremenom postajao sve izraženiji.

Fibule merovinškoga doba (rjeđe fibule iz vremena kasne Seobe naroda)

posjeduju pokrivenu (verdeckte) konstrukciju za zatvaranje (najčešće spirala), što

zajedno s često iznimno zakržljalim „lukom“ lučnih fibula upućuje na to da im je, uz

jednostavnu funkciju zatvaranja ili pričvršćivanja, prvenstveno bila namijenjena

ukrasna funkcija, tj. funkcija oznake socijalnog statusa – to vrijedi posebno za par

lučnih fibula (vidi dolje) koji se nije nosio na ramenu.

a. Stanje istraživanja. Opsežne studije fibula proveo je već B. Salin 1904. (127).

Od 1920-ih godina objavljivane su detaljne, odnosno monografske obrade pojedinih

grupa ili oblika fibula (npr. lučnih fibula: 1; 40; 51; 76; 119. – male fibule: 125; 143. –

pojedinačne fibule: 113; 114; 142). Najopsežnija je studija korpus lučnih fibula H.

Kühna (85-87). Godine 1950. objavljene su sve langobardske (i rimske) fibule Italije

(43); godine 1961. J. Werner je objavio fibule zbirke (Slg.) Diergardt zajedno s

opsežnim materijalom za usporedbu, a 1962. langobardske fibule iz Panonije

(152;153). Izuzev priloga u leksikonima i priručnicima (15; 89; 121) i komentara o

fibulama određenog područja (npr. 23; 51; 119; 120), tj. grobalja (npr. 3; 77; 79; 81;

92; 134) nema novijih sinteza.

Način nošenja fibula, ponajprije parova lučnih fibula nađenih u grobu, predmet je

istraživanja od 1930. (152, sa starijom literaturom, nadalje 12; 26; 61; 62; 81; 93, 38

kao i nedavno G. Clauss [33]); opširan prikaz povijesti istraživanja nudi 138a. Usp. §

69

41b). Za parove lučnih fibula nađenih u grobu dugo se smatralo da su deponirani bez

funkcije ili da pripadaju mrtvačkom pokrovu.

Ostaci tekstila i kože koji su se sačuvali uz fibule daju uvid u vrstu i kvalitetu

tekstila kao i način pričvršćivanja fibula na komade odjeće (često pomoću prišivenih

petlji). Izvan skandinavskog prostora (147) brižljivo se proučavaju tek odnedavna (52;

39).

b. Materijal, proizvodnja i kvaliteta. Lučne fibule i većina malih fibula izrađene

su od metala, pomoću modela od obojenog metala, lima, eventualno drveta, ili na

temelju već postojećeg originala u dvodjelnim glinenim kalupima (sl. 128,1); držač i

urez za iglu (Nadelhalter und –rast) u pravilu su lijevani zajedno s fibulom (51, 1-3;

52, 45-47; 122, 48-50;154). Tzv. limene fibule istočnogermanske nošnje (vidi dolje §

40), čiji su najmlađi primjerci (sastavljeni od jednog, odnosno od tri dijela) većinom

izrađeni iz srebra (naposljetku često od posrebrenog obojenog metala, usp. 117,

236), bile su lijevane (i zatim često parcijalno oblikovane čekićem). Čini se da je

težina srebrnih parova lučnih fibula često povezana s jedinicama težine koje

odgovaraju rim.-bizantskom uncijalnom sustavu (1 unča = ca. 27,3 g) (96).

Među malim fibulama, pločaste fibule s almandinima posjeduju osnovnu metalnu

pločicu s postavljenom podlogom (mit aufgesetztem Stegwerk) za umetnute

almandine i staklo. Na osnovnu pločicu pločastih fibula s filigranom koje se nose

pojedinačno bio je pričvršćen zlatni lim, na rubu spojen zakovicama, zalemljen ili umgebördelt, ukrašen kamenom ili filigranom (142, 393-395). Fibule s pločicama od

tiještenog lima krase ukrasni limovi, koji su otisnuti preko tiještenog modela (većinom

od obojenog metala; usp. sl. 128, 2) (29; 122, 52-53) i na rubu osnovne pločice

pričvršćeni zakovicama ili umgebördelt (odnosno četvrtasto formirani rubnom

prugom/Randstreifen).

Sl. 128. Glineni kalup za lučne fibule iz Huyja, prov. Liège (1); model od obojenog

metala za fibule s pločicom od tiještenog lima iz Charnayja, departman Saône-et-

Loire (2); M. 2:3. Prema Salimu (128, III, sl. 97) i Rothu (122)

Slika 129. Istočnogermanski parovi fibula (ovdje prikazan samo jedan primjerak),

većinom izrađeni od srebra, iz Moldavije (1), Muntenije (3), Sedmogradske (2),

Slovačke (4.6.10), Mađarske (5.7-9.11) i sjeverne Francuske (12.13). M. 1 : 4. Prema

Åbergu (1); Hampelu (53); Tejralu (139); (12: Servat [137,42])

70

§ 39. Fibule i nošnja germanskih žena – Općenito. Jedan način nošenja fibula,

izvorno vjerojatno jedinstven u Germaniji (v. § 26b, 27b, 28b), različito se razvija od

razdoblja kasnoga Rimskoga Carstva nadalje kod Germana uz Labu i Germana

između rijeka Rajne i Weser (i jedni i drugi ubuduće objedinjeni kao zapadni

Germani) s jedne strane i istočnih i sjevernih Germana s druge strane: istočno- i

sjevernogermanske fibule ostale su srodne po načinu na koji su pridržavale haljinu s

fibulama (peplos) unatoč udaljenosti uvjetovanoj seobama, dok je

zapadnogermanska nošnja (uključujući nošnju jedinih istočnih Germana na zapadu,

Burgunda, eventualno Sveva i Vandala?) bila podložna promjeni zbog kontakta s

antičkom kulturom i odjećom.

Tijekom merovinškoga doba samo su dva odjevna predmeta redovito imala fibule

te – samo kod zapadnogermanskih naroda – treći element koji je imao ulogu

statusnog simbola (cingulum):

1. Par (uglavnom lučnih) fibula nošen na ramenima služio je za pridržavanje

haljine (peplosa), odnosno „suknje s naramenicama“: glavni sastavni dio

nošnje uobičajen kod germanskih naroda još od rimskog vremena, peplos koji

na ramenima drži par fibula (48, 361; 62), održao se kod sjevernih Germana

tijekom ranoga srednjega vijeka (146) i vikinškoga doba (vidi dolje § 56). Kod

istočnih se Germana (posebice zapadnih i krimskih Gota te vjerojatno istočnih

Gota u Italiji) zadržao barem koliko arheološki nalazi mogu potvrditi (sl. 130;

tab. 25, 2). U zapadnogermanskoj nošnji ovakva haljina s fibulama izlazi iz

mode još prije početka merovinškoga doba, očito pod utjecajem provincijsko-

rimske mode, u kojoj je peplos s fibulama u toku srednjega razdoblja

Rimskoga Carstva, a dijelom još prije zamijenila mediteranska tunika, čiji su se

dijelovi prišivali i/ili krojili te nisu trebali fibule. Peplos je inače u Galiji bio

sastavni dio tzv. nošnje Menimane (usp. § 32) i potvrđen je do 3. st. na temelju

noričko-panonskih parova fibula i kamenih spomenika koji ih prikazuju (45),

2. Par malih fibula i pojedinačne fibule za pridržavanje plašta, odnosno ogrtača:

- germanska tradicija: već tijekom kasnoga Rimskoga Carstva i Seobe naroda u

germanskoj nošnji može se utvrditi postojanje pojedinačne fibule za

zakapčanje plašta koji se nosio preko peplosa (sl. 136; 137; tab. 25, 2).

Pojedinačna fibula u sjevernogermanskom prostoru živi i dalje tijekom

vikinškoga doba. U zapadnogermanskoj nošnji pak nakon vremenskog

71

prekida, u toku ranoga merovinškoga doba, pojedinačnu fibulu zamjenjuje par

malih fibula.

- rimska tradicija (vidi dolje § 47): u mediteranskom je prostoru od kasne antike,

na istoku još ranije pojedinačna fibula pridržavala otmjeni plašt, odnosno

ogrtač (koji se ne može izjednačiti s ogrtačem u današnjem smislu riječi). On

je imao reprezentativnu funkciju, kako to prikazi potvrđuju (99; 146). Ovakvu

pojedinačnu fibulu za ogrtač, koja se u Italiji može potvrditi od ranog 5. st.

nadalje (sl. 163, 1), u pojedinim su slučajevima (?) preuzeli tamošnji istočni

Goti i – nakon 568. – u većem broju Langobardi. U merovinškom kraljevstvu

udomaćila se tek u kasnom 6. st. Prije toga se ovdje – što odgovara drugoj,

(zapadnorimskoj) tradiciji, ustaljenoj u Galiji i vjerojatno u Španjolskoj (vidi

dolje § 47) – u istoj funkciji nosio par malih fibula.

3. Par lučnih fibula zapadnogermanske nošnje, vjerojatno statusni simbol i ukras

„ešarpe“ (cinguluma): merovinška lučna fibula sastoji se od tri dijela, a.

zaglavne pločice (koja se u pravilu nosila okrenuta prema dolje, tako da je, uz

ovaj, postao uobičajen još jedan drugi naziv – spiralna pločica, koji se odnosi

na spiralnu konstrukciju na stražnjoj strani [usp. 23]); b. luka i c. pločice noge

(također pločica s kukom/Hakenplatte). Par lučnih fibula, koji je tijekom cijelog

starijega merovinškoga doba bio sastavni dio zapadnogermanske nošnje,

vjerojatno je bio pričvšćen na široku ešarpu (sl. 139) i imao je (osim držanja

njezinih traka) čisto reprezentativnu „funkciju“; vidi dolje § 41b.

Dosada se kombinacija para lučnih fibula i para malih fibula, koja se javlja kod

zapadnogermanske elite iz starijega merovinškoga doba označavala terminom (koji

ništa ne govori) „nošnja s četiri fibule“. Nju je, prema uvriježenom mišljenju, na

prijelazu u rano merovinško doba zamijenila tzv. „nošnja s jednom fibulom“. U

stvarnosti se iza ove preobrazbe kriju dva različita, vremenski stupnjevana procesa.

§ 40. Istočnogermanske fibule i nošnja s fibulama. a. Crnomorska obala i Karpatska kotlina (do ca. 470.). Od oblika fibula koji su uobičajeni tijekom kasnoga

Rimskoga Carstva na području istočnogermanske, najvećim dijelom gotske kulture

Černjachov-Sîntana-de-Mureş na prostoru južne Rusije i Rumunjske (68; 69) (sl. 129,

1-3) i dalje se najviše nose tzv. limene fibule, par lučnih fibula koji je držao peplos, s

polukružnom glavom i rombičnom nogom (sl. 130, 1), također tijekom 5. st. kod

germanskih naroda koji su se preselili u srednje Podunavlje (18; 54; 139; 140 [sl.

72

129, 4-11; 130, 2]). Tzv. limene fibule i dalje ostaju najvažnije fibule koje pridržavaju

odjeću na ramenima istočno od Karpatske kotline, u područjima koja naseljavaju

Goti, posebice na Krimu do u 6. i rano 7. st. (sl. 130,3).

Dok su tijekom kasnoga Rimskoga Carstva još uvijek zastupljene brojne fibule

izrađene od obojenog metala, od vremena Seobe naroda prevladavaju srebrni

primjerci jer je običaj prilaganja sada ograničen na više slojeve (18; 63, 131-133; 139;

140).

U srednjem se Podunavlju, uz ove, do 3. četvrtine 5. st. često pojavljuju parovi

velikih lučnih fibula, čiji su najskupocjeniji oblici (npr. Untersiebenbrunn; Szilágy

Somlyó; vidi o tome 71) prevučeni zlatnim limom i ukrašeni kamenjem, naposljetku

parcijalno trakastim (bandförmiges) kloazoniranjem (tab. 25, 1). Sredinom 5. st.

proizvode se i lijevani parovi srebrnih lučnih fibula sa spiralnim rovašenjem i sl., čiji

se pandani i savršeniji primjerci mogu naći u Italiji (vidi dolje). U istoj su se funkciji

nosile manje, pretežno iz obojenog metala lijevane lučne fibule, tako i (rjeđe nađeni u

paru) tipovi Bratei i Vyškov (sl. 131, 1,2), sigurno još manje fibule tipa Prša-Levice,

ukrašene rovašenjem (sl. 131, 3) i jednostavne željezne samostrelne fibule (17; 133).

Samo se povremeno u zatvorenim grobnim inventarima susreće treća fibula, koja

je kao pojedinačna fibula zakapčala ogrtač na prsima (sl. 130, 2); može biti različitih

oblika i ponekad se čini da potječe iz muške nošnje (vidi dolje § 49), kao npr. u

Smolinu, grob 32 (tab. 25, 2).

b. Potisje i Sedmogradska (ca. 470.- 570.). Istočnogermanski materijal 5. st. iz

srednjega Podunavlja gotovo se ne može etnički diferencirati, ali vjerojatno potječe

od gotskog stanovništva. U Potisju i Sedmogradskoj ženski grobovi iz razdoblja ca.

470.-580., u koje se vjerojatno ubrajaju i inventari s najkasnijim limenim fibulama

(npr. 129, 11), vjerojatno se mogu pripisati Gepidima (26; 34; 48; 199-201).

Karakteristične su fibule s tri dugmeta na rombičnoj pločici noge i manje fibule s pet

dugmeta ukrašene rovašenim rombovima, odnosno spiralnim kukama (sl. 132, 1.2).

Samo među tim relativno ranim oblicima fibula mogu se naći primjerci fibula koje se

nose na ramenima (sl. 132, 1). Položaj na prsima i zdjelici utvrđen je za parove lučnih

fibula i pojedinačne lučne fibule ovih i prije svega najmlađih oblika – to su npr. parovi

lučnih fibula s površinskim (flächig) ukrasom kružnih očiju (Kreisaugendekor) ili

pojedinačne lučne fibule s polukružnom ili pravokutnom zaglavnom pločicom (sl. 132,

3.4). Mnoge lučne fibule, naročito veliki i kasni primjerci, nađene su pojedinačno u

visini zdjelice.

73

Očito Gepidi napuštaju haljinu koja se na ramenima zakapča fibulama vrlo brzo

nakon 500. godine. Trebaju li se parovi lučnih fibula ili pojedinačne lučne fibule na

zdjelici promatrati kao prilagodba zapadnogermanskoj ženskoj nošnji (cingulum?) ili

nestajanje gepidske nošnje s fibulama, još nije jasno. Fibule s podvijenom nogom

javljaju se u paru kao fibule za peplos, no ipak se češće pojedinačno pojavljuju u

visini grudi ili bokova; male fibule javljaju se rijetko i kao pojedinačne fibule.

c. Italija. Dosada je poznat samo malen broj istočnogermanskih, od 489./90. u

pravilu istočnogotskih fibula, koje opet najvećim dijelom pripadaju eliti. Elita se jedina

sahranjuje s prilozima (12). Najstariji parovi lučnih fibula ovisno o okolnostima mogu

se pripisati ranim istočnogermanskim doseljenicima, npr. Skirima, koji dolaze nakon

469. (70; 105; 101; uz to [18]). Vrlo rijetko se kod parova lučnih fibula (najprije od

srebra, kasnije – prema analizi Bierbrauera [12, 231-233] – većinom lijevani iz

obojenog metala) može razlikovati starija serija s ukrasom rovašenih spiralnih kuka

(primjerice u blagu iz Reggio Emilije) od mlađe s plitkim (flau) dekorom pletenice (12;

sl. 133). Budući da ni za jednu seriju nema podataka o položaju, naposljetku nije

sigurno je li i istočnogotska nošnja kao i zapadnogotska nošnja još u 6. st. poznavala

peplos; parovi lučnih fibula istočnogotskoga tipa (sl. 133, 1.2) nađeni sjeverno od

Alpa sigurno su se nosili po zapadnogermanskoj modi. Moguće je da su ih nosile

doseljene istočnogotske dame (vidi dolje § 48b).

O daljnjoj egzistenciji peplosa ipak govori nova forma fibula, poznata u

istočnogotskoj Septimaniji i Španjolskoj (sl. 134, 2). Radi se o paru fibula u obliku orla

koje se nose tako da su orlovi okrenuti jedan prema drugome. Takav par se, kao i

njegovi „prethodnici“ u blagu iz Pietroasse (28; 54), nosio na ramenima, tj. na

peplosu (12; 48, 419-421; 118).

Prvi puta su – sukladno mediteranskoj modi i tehnici – pojedini parovi lučnih fibula

ukrašeni površinskim (flächig) kloazoniranjem (6; 12). Pojedinačne fibule, ako se

takve uopće i pojavljuju (12, tab. 25, 2; 26,2), bez iznimke potječu iz mediteransko-

rimske nošnje (vidi dolje § 47). Sudeći po materijalu (obojeni metal) i oblicima, dva

tipa lučnih fibula, po svoj prilici raširenih u gornjoitalskom Trentinu i nošenih

pojedinačno u 6. st., skromnije su imitacije istočnogotskih (gotizirajući tip) i

eventualno alemanskih (Ärmchenfibel) lučnih fibula. U posljednje se vrijeme opet

pripisuju rimskoj ženskoj nošnji (19), no ipak je vjerojatnije – s obzirom na gotsko

stanovništvo dobro posvjedočeno oko Trenta (19, 48: „Universi Gothi et Romani...“) –

74

da predstavljaju forme lučnih fibula koje se gube u germanskoj nošnji, usporedive s

najkasnijim merovinškim pojedinačnim lučnim fibulama (npr. 19, sl. 14).

Sl. 130. Ukopi s parom fibula koje su se nalazile na peplosu, Tirgşor (grob 107), 2

Tiszalök, 3 Suuk-Su (grob 77). Prema Bierbraueru (11; 12); Diaconuu (35)

Sl. 131. Lučne fibule iz Podunavlja (5. st.) od obojenog metala (1 srebro): 1.2 tip

Bratei-Viškov; 3 tip Prša-Levice. M 1 : 3. Prema Bierbraueru (17); Hampelu (53)

Sl. 132. Gepidske lučne fibule od srebra (1.2) i obojenog metala (3.4) iz

Sedmogradske (1.3) i Potisja (1.3). M. 1 : 2. Prema Csallányju (34); Glodariuu (50);

Hampelu (53); Horedtu (64)

Sl. 133. Istočnogotski parovi lučnih fibula (po jedan primjerak) od srebra (2) i

obojenog metala (3): 1.2 Straubing-Bajuwarenstraße (grob 266), 3 iz „Romagne“. M.

1 : 3. Prema Bierbraueru (12); katalog Germanen, Hunnen und Awaren (48)

Sl. 134. Zapadnogotski grobni inventari s parovima fibula za peplos (limene i

orlovske fibule) i trećom fibulom: 1 Duratón (grob 526, tpq. 491), 2 Madrona (grob

202). M. ca. 1 : 3. Prema Molinero Pérezu (103)

d. Jugozapadna Francuska i Španjolska; sjeverna Francuska. U područjima

Akvitanije, kojima su godine 418. zavladali zapadni Goti, (zbog nedostatka priloga)

gotovo nema nalaza zapadnogotskih fibula (82); oni se koncentriraju – sjeverno od

Pirineja – u Septimaniji, koju su zapadni Goti tek kasnije stekli i koja je nakon pada

Toloske države (507. godine) ostala njihova. Sada su uobičajeni parovi lijevanih

lučnih fibula s tri ili pet dugmeta, od obojenog metala s plitkim (flau) rovašenjem ili

ukrasom kružnih očiju (Kreisaugendekor), koji su držali peplos (66; 88).

U zapadnogotskoj Španjolskoj (82; 102; 103; 117; 118; 141; 158), npr. u

Duratónu svakako su još zastupljeni primjerci tzv. limenih srebrnih fibula (sl. 134, 1),

no u količini prevladavaju mlađe forme od obojenog metala, koje su uobičajene i u

Septimaniji (sl. 135). Svi su parovi lučnih fibula, također i parovi orlovskih fibula (118;

sl. 134, 2), sudeći prema mjestu pronalaska, pripadali peplosu.

75

Vrlo često jedna pojedinačna fibula pridržava ogrtač kao treća fibula (sl. 134),

rjeđe germanskog (133), češće antičkog oblika i produkcije (životinjske fibule,

pločaste fibule s almandinom, križne fibule). Uz to se još javljaju male fibule u obliku

pločice ili križa, također preuzete iz rimske nošnje (vidi dolje § 47a), koje su možda

(također?) služile i kao fibule za peplos (npr. 102, tab. 19).

S franačkih područja Pariškoga bazena i Normandije poznati su neki geografski

izolirani parovi limenih fibula (86, tab. 230-231; 33, 602; 109). Osim nalaza iz Airana,

koji se datira ranije, oni se najvjerojatnije mogu pripisati zapadnogotskim, u svakom

slučaju istočnogermanskim damama, koje su vjerojatno još u vrijeme Toloske države,

a ne tek nakon njene propasti (egzogamijom) došle na sjever i djelomično zadržale

svoju nošnju, a djelomično se prilagodile franačko-zapadnogermanskom običaju –

nekadašnji par fibula za peplos sada je na cingulumu, dodan je par malih fibula

zapadnogermanske forme i načina nošenja.

e. Sažetak. Za razliku od Gepida, koji su takoreći živjeli na rubu podunavske

antičke kulture, zanimljivo je da su gotske dame usred mediteransko-rimske okoline

zadržale peplos i često ga ukrašavale parovima iznimno velikih lučnih fibula. Jednako

tradicionalno djeluje par tzv. limenih fibula, koji se proizvodi vrlo dugo bez uočljivih

promjena i time je bio uzor zapadnogotskim i krimskogotskim fibulama nakon 450.

Ovo konzervativno zadržavanje peplosa (i para limenih fibula) govori o nacionalnoj

nošnji zapadnogotskih dama koja je u kontrastu s nošnjom domaćeg stanovništva –

usprkos snažnoj akulturaciji. Sudeći prema tragovima istrošenosti fibula možda se

ipak nosila samo za svetkovine, a redovito se javlja u grobovima.

Sl. 135. Tipovi zapadnogotskih lučnih fibula i malih fibula prema Ripollu (118)

§ 41. Zapadnogermanske fibule i nošnja. a. Diskontinuitet nošnje s fibulama između vremena Rimskoga Carstva i merovinškoga doba. Tijekom kasnoga

Rimskoga Carstva, posebice kod kasnijih Franaka, Alemana i Tirinžana, koji su se

sve više orijentirali prema zapadu, tj. Zapadnom Rimskom Carstvu i djelomično se

počeli nastanjivati u njegovim provincijama, najprije je bio uobičajen peplos s parom

fibula na ramenima i ogrtač s pojedinačnom fibulom (sl. 136); uz ove tri fibule

ponekad se javljaju 1-3 fibule (20, sl. 53) čija se funkcija ne može sa sigurnošću

utvrditi (sl. 137; fibule iz groba 8 u Haßlebenu i 6 fibula iz groba u Gundelsheimu čine

dva seta fibula za dva ansambla odjeće).

76

Za razliku od sjevernih Germana (npr. Sasa u susjedstvu [146]) i istočnih

Germana (vidi gore §§ 39 i 40) ovu su nošnju s fibulama (zajedno s oblicima fibula)

Alemani i drugi zapadni Germani napustili još prije nego što se razvila nova nošnja s

fibulama merovinškoga doba: kod Germana uz Labu – posebice na osnovi različitih

oblika perli i ukosnica – može se razlikovati tada još slabo izražena mlađa grupa od

starije grobne grupe stupnjeva C2/C3 iz razdoblja Rimskoga Carstva. Ona se

ponekad već može povezati s grobnim inventarima ranog merovinškog doba te bi

mogla, ako se slijedi vrijedeću nomenklaturu, predstavljati stupanj D (vrijeme Seobe

naroda), koji prethodi merovinškom dobu. Inventari ovoga stupnja, čak i oni bogatiji,

rijetko sadrže fibule. Pretpostavka da nekoliko desetljeća nošenje fibula nije bilo

uobičajeno čini se prihvatljivom i zbog novih formi i drukčijih funkcija merovinških

fibula; (nošeni) kasnorimski cingulum u grobu 363 iz Schleitheima bez fibula (124) i

eventualno drugi dijelovi takvih pojaseva iz ranomerovinških ženskih grobova (npr. sl.

148) djelomično će funkcionalno prethoditi zapadnogermanskom cingulumu

ukrašenom parom lučnih fibula, djelomično ga zamijeniti ili nadopuniti. Između

funkcije peplosa i pojave simboličnog (ne više funkcijom uvjetovanog) para lučnih

fibula u svakom se slučaju, kao prva karakteristika južnonjemačkog stupnja D, treba

postulirati nošnja bez fibula ili s vrlo malo fibula.

Čini se da se i zapadno od Rajne zbiva slična promjena, što se može naslutiti iz

kasnih inventara iz Cortrata (sl. 137). Uz to se, posebno u rubnim područjima gdje

postoje kontakti sa sjevernogermanskim stanovništvom, kao npr. u Porajnju, nošenje

peplosa moglo zadržati do ranoga merovinškoga doba i kasnije, katkad već u

kombinaciji s cingulumom ukrašenim parom fibula (sl. 147, 15.16). Ovdje se često na

osnovi manje specifičnog položaja fibula ne može razabrati jesu li se parovi Schalen-

fibula iz vremena Seobe naroda već kao ranomerovinški parovi malih fibula

upotrebljavali za zakapčanje ogrtača te nisu li rani parovi malih fibula, kao što se čini

u bogatom ženskom grobu ispod katedrale u Kölnu (sl. 155; 168, 2; usp. evtl.

Deersheim [132]), još služili za zakapčanje peplosa. Moguće je da je u 5. st. – pod

rimskim utjecajem – tunika zamijenila peplos s fibulama kod alemanskog i franačkog

stanovništva, ali vjerojatno i kod Tirinžana te (nešto kasnije?) kod Langobarda.

Sl. 136. Rekonstrukcija nošnje (peplos i ogrtač) tzv. „princeze“ iz Zweelooa, prov.

Drenthe, prema Vons-Comisu (151)

77

Sl. 137. Oblici fibula i drugi elementi nošnje iz važnih ženskih grobova iz vremena

kasnoga Rimskoga Carstva (C2/C3), Seobe naroda (D) i ranoga merovinškoga doba

iz srednje Njemačke (1a), južne Njemačke (1b. 2.3), te sjeverne Galije. Prema

Martinu (99)

b. Funkcija fibula i preobrazba nošnje s fibulama 1. „Funkcija“ parova lučnih fibula. Najstariji parovi lučnih fibula

zapadnogermanske nošnje nisu bili samo maleni, nego su se također obično nosili

vrlo visoko (tj. ispod grudi), većinom horizontalno, a fibule su bile položene paralelno

(sl. 138, 1.2) jedna uz drugu (ili u jednoj osi, usmjerene jedna nasuprot drugoj, usp.

3; 77). U predjelu zdjelice lučne su fibule također položene paralelno, ali često koso u

odnosu na os tijela (sl. 138, 3). Što su mlađi (a time i veći) parovi lučnih fibula, to su

se nosili niže, pri čemu je pravilo, ako se nalaze ispod zdjelice – tj. od zdjelice do

visine koljena – vertikalno usmjerenje fibula jedne iznad druge (sl. 138, 4.5; 158, 1).

Nema nikakve povezanosti (81, 157) s pojasnom kopčom koja je često prisutna, a

nađena je više ili niže od lučne fibule i često je pokrivena još jednom lučnom fibulom

(104, 41). Naprotiv, u mnogim slučajevima iz lučne fibule položene niže izlazi (često

ukrašena metalom) traka (od kože ili tkanine), koja može završiti (često skupocjenim)

amuletom (vijenac donjega dijela jelenjih rogova, medvjeđi zub, pločica

vretena/Wirtel od stakla ili kvarca) (61; sl. 138; 158).

Način nošenja, koji se kod svih zapadnogermanskih naroda mijenja na jednak

način, donekle uključuje široku traku koja se najprije vezala ispod grudi, kasnije oko

bokova i čiji su kraj/krajevi, sudeći prema položaju amuleta, od samog početka sezali

do visine koljena. Može se govoriti o „ešarpi“ (najvjerojatnije pandan muškom pojasu

nazvanom cingulum) (26, 70-72; 81, 133-135; 99). Čini se da lučnim fibulama osim

držanja traka (odnosno njihovih krajeva) i funkcije držanja visećih ukrasa s amuletima

nije pripadala nijedna druga funkcija (pričvršćivanja), zbog čega se par lučnih fibula,

odnosno cijeli cingulum treba interpretirati ponajprije kao statusni simbol. Moguće je

da (kao sama lučna fibula) potječe iz kasnoantičke muške nošnje; ovo bi objasnilo i

cingulum iz spomenutog ženskog groba iz Schleitheima (sl. 137). Mjesto i „funkciju“

para lučnih fibula na cingulumu, koji se po svoj prilici nosio kao široki ukrasni pojas

(sl. 139), mogli su u pojedinim slučajevima – unatoč manjoj veličini – zauzimati i

parovi malih fibula (sl. 145), iznimno čak i dvije (nejednake) pojedinačne fibule (41, sl.

2).

78

Važno je napomenuti da postoje i drugi prijedlozi o načinu nošenja (99, sl. 29;

138a, sl. 6,8), koji se gotovo uvijek tiču samo pojedinih nalaza. Oni nemaju veze sa

sveobuhvatnijim analizama i ne mogu se uzeti u obzir za vrednovanje vremenskih

promjena u načinu nošenja. Ako se tako nešto dogodi kao iznimka, s jedne strane

izostaju neki elementi, ponajprije trake s amuletom te se kao zaključak prihvaća da

su se lučne fibule interpretirane kao „dio nošnje za pridržavanje jednolično otvoreno

skrojenog gornjeg dijela odjeće“ – unatoč promjenama u načinu nošenja koje su se

odvijale na širokom prostoru (vidi gore) – nosile prema „lokalnim i regionalnim

sklonostima“ i potpuno individualno (33, 564). S druge se strane lučne fibule zajedno

s malim fibulama bez razlikovanja funkcije svrstavaju u „funkcijske grupe“, zapravo

„hipotetski navedene kategorije“ (138a, 65) u nošnje s jednom, dvije, tri i četiri fibule,

što onemogućuje daljnja razmatranja. Funkcija lučnih fibula rekonstruirana je na

osnovi ostataka tekstila i kože te se one interpretiraju kao (indirektne) kopče na

sprijeda „otvoreno krojenom gornjem dijelu“ (6a, 434 sa sl. 19). Ista se funkcija teško

može pretpostaviti za lučne fibule nošene na zdjelici ili nešto više.

2. Funkcija parova malih fibula i pojedinačnih fibula. Par malih fibula

merovinškoga doba, najvjerojatnije kasnoantičko-ranomerovinški proizvod galskih

provincija zapadno od Rajne (vidi dolje § 47b) po funkciji se može odrediti bez

sumnje na temelju svog nasljednika. Detaljne analize ženskih grobova iz Köln-

Müngersdorfa (sl. 140), Lavoye (99) i Schretzheima (sl. 141) pokazuju da je par malih

fibula vremenski djelomično istodobno pokraj pojedinačne fibule ostao uobičajen kao

pravi ili nejednaki par fibula. On po svrsi prethodi pojedinačnoj fibuli, koja se javlja

krajem starijega merovinškoga doba također sjeverno od Alpa. Kao što je

pojedinačna fibula po svoj prilici zakapčala plašt ili ogrtač, istu funkciju imao je i par

malih fibula, što potvrđuje nalaz iz groba Arnegunde (sv. 1, tab. 33-34). Kraljevska je

pokojnica – točno u prijelaznom razdoblju između para malih fibula i pojedinačne

fibule – nosila pravu, tj. pojedinačno proizvedenu (mediteransku) pojedinačnu fibulu

koju je otpočetka, kako je to odgovaralo kroju njezina ogrtača, kompletirala (identično

istrošenim) pandanom jednom merovinškom paru malih fibula (sl. 143). Tijekom faze

nestajanja para malih fibula karakteristični su, kao što odaje nalaz iz Schretzheima

(sl. 141; 142), lažni parovi fibula (kao npr. u Güttingenu grob 38 [41, sl. 2 i tab. 1,

3.5]), no još u ranom 7. st. mogu se dokazati pravi parovi malih fibula ili fibule iz

prijašnjih parova malih fibula koje su u daljnjoj upotrebi kao pojedinačne fibule (npr,

92, sl. 28, 4.5).

79

Sl. 138. Položaj i način nošenja parova lučnih fibula u franačkim i alemanskim

grobovima: 1 Vron (grob 99 A), 2 Nouvion-en-Ponthieu (grob 273), 3 Hemmingen

(grob 11), 4 Altenerding (grob 485), 5 Bopfingen (grob 129). M. 1 : 20. Prema

Haseloffu (55); Mülleru (104); Pitonu (112); Seillieru (136)

Sl. 139. Rekonstrukcija triju zapadnogermanskih cingula i njihovih traka ukrašenih

pojasnom garniturom, odnosno parom lučnih fibula iz razdoblja Seobe naroda (1), 2.

polovice 5. st. (2) i 6. st. (3); desno Sara, Abrahamova žena, s cingulumom

(„mappula“), na mozaiku u prezbiteriju iz San Vitalea, Ravenna. Prema Martinu (99)

3. Promjena nošnje s fibulama. Uvriježena predodžba da zapadnogermansku

nošnju s četiri fibule zamjenjuje nošnja s jednom fibulom nije od velike koristi. Oba

para fibula (par lučnih fibula + par malih fibula) neovisni su jedan o drugome. Gotovo

posvuda se (tipično germanski) par lučnih fibula (zajedno s cingulumom) napušta

prije nego par malih fibula; samo u Italiji Langobardi (vidi dolje § 45b) vrlo brzo

preuzimaju, prije nego što je par lučnih fibula izašao iz uporabe, pojedinačne fibule

koje su tamo već vrlo dugo bile u uporabi. I u rubnim zonama merovinškoga carstva

zadržava se par lučnih fibula (češće i pojedinačna lučna fibula) još do početne faze

pojedinačne fibule i kasnije (33, sl. 46; 81, 133).

Najizraženija promjena nošnje s fibulama događa se prema tome prije i početkom

merovinškog doba. Otada dama iz zapadnogermanskog visokog društva nosi tuniku

bez fibula i široki pojas, koji je kao i sama haljina preuzet iz kasnoantičko svijeta i koji

se na temelju svoga (većinom iz plemenitog materijala izrađenog) para lučnih fibula

nosio kao „ešarpa“ povezana sa socijalnim statusom kod svih zapadnih Germana

tijekom dobrih 100 godina uz male promjene koje su se slično odvijale na širokom

prostoru; na njegovo mjesto (?) dolazi – svakako zapadno od Rajne – u kasnijem 6.

st. također vrlo širok ukrasni pojas s metalnom pojasnom kopčom (sl. 143). Novost je

također par malih fibula koji se postupno javlja od sredine 5. st., koji kao već starija

pojedinačna fibula iz razdoblja Rimskoga Carstva (sl. 136) pridržava plašt, odnosno

ogrtač. U ovoj ga funkciji postupno tijekom kasnog 6. st. smjenjuje (uglavnom veća)

pojedinačna fibula koja je uobičajena i nakon kraja merovinškoga doba.

80

Sl. 140. Köln-Müngersdorf: Rasprostranjenost ženskih grobova s fibulama (1 parovi

lučnih fibula; 2.3 pravi, odnosno nejednaki par malih fibula; pojedinačne male fibule;

5 pojedinačne fibule). Prema Martinu (99)

§ 42. Istočni Germani pod utjecajem zapada. a. Burgundi. Jesu li u

burgundskom kraljevstvu oko Wormsa (1. trećina 5. st.) žene nosile fibule, još nije

sigurno. U obzir dolaze parovi fibula tipa Wiesbaden, koncentrirani između područja

oko ušća Majne i rijeke Neckar (također rašireni dalje na istoku) (155). Njihova je

etnička pripadnost i način nošenja (fibule za peplos) još uvijek nepoznata. Na novom

području naseljavanja na Ženevskom jezeru i u kraljevstvu Burgunda, koje se otamo

počinje širiti, poznati su malobrojni ženski grobovi samo iz prvih desetljeća nakon

nastanjivanja (godine 443. ili nešto kasnije). Parovi lučnih fibula čiji se (slabo poznat)

način nošenja čini nejedinstvenim (položaj na ramenima, zdjelici) imaju pandane u

gornjem Porajnju, uz Neckar i u srednjoj Njemačkoj (92, sl. 24), no na novom su

mjestu odmah prema rimskom ukusu ukrašeni površinskim (flächig) kloazoniranjem

(92, sl. 25.26). Vrlo su se rano nosili parovi (prije svega zoomorfnih) malih fibula (sl.

144), na ogrtaču i – u iznimnim slučajevima – kao zamjena za sada nedostupan,

odnosno ne više omiljen par lučnih fibula (sl. 145). Nema dokaza za samostalnu

germansku produkciju fibula jer se već nakon 450. prihvaćaju zapadnorimski parovi

malih fibula i rimska ornamentika.

b. Vandali. Vandali 429. godine naseljavaju sjevernu Afriku (47; 83). Njihovi

parovi lučnih fibula sačuvani su u malom broju i bez podataka o mjestu nalaza.

Vandalske se lučne fibule otpočetka – kao ostali nakit (83, tab. 49) – proizvode u

mediteransko-rimskoj tehnici i ukrašavaju ćelijama (zellwerk) (sl. 146, 1.2). Osim

para germanskih samostrelnih fibula i jednočlane fibule (133, sl. 55.102), poznata su

još samo dva para pločastih fibula ukrašenih ćelijama (zellwerk) koji su nastali u

rimskoj produkciji i vjerojatno su kao par malih fibula prema zapadnorimskom (i

zapadnogermanskom) običaju zakapčali plašt.

Sl. 141. Schretzheim: ženski grobovi s lučnim, malim i pojedinačnim fibulama,

poredani po vremenskim periodima. Prema Martinu (99)

Sl. 142. Schretzheim: pet nejednakih parova malih fibula (usp. sl. 141). Prema

Martinu (99)

81

§ 43. Franci, Alemani i Bajuvari. a. Od sredine 5. do početka 6. st. Za početnu

fazu merovinškoga doba karakteristični su rani tipovi parova lučnih fibula i

pojedinačnih lučnih fibula, koje su u pravilu na zapadu izrađene od bronce, a na

područjima istočno od Rajne većinom od srebra. Primjerke prve „porodice fibula“

djelomično karakteriziraju konjske protome s obje strane rombične pločice noge i

dekoracija punciranjem koja potječe od kasnoantičkih formi (npr. tip Bifrons sl. 147,

9.15 [51, 273-275]). Primjerci su rašireni ponajviše u sjevernoj Galiji do donjega

Porajnja i tamo se ovisno o okolnostima javljaju u kombinaciji sa Schalen-fibulama

(sl. 147, 15), ali i s ranim parovima malih fibula. Druga „porodica fibula“, koja se

rasprostire od Krefeld-Gellepa preko juga Njemačke do podnožja Alpa (prije svega

tipovi Krefeld i Heilbronn-Böckingen, sl. 147, 1-3 [51, 19-21]), nosi kasnoantičko

rovašenje, no ipak je s poprečno ižlijebljenim, jednako širokim pločicama nogu s

krajem u obliku životinjske glave nesumnjivo ukorijenjena u tradiciji Germana s Labe.

Ako se klasificiraju parovi lučnih fibula i pojedinačne fibule iz zapadne nekropole

Krefeld-Gellepa (sl. 147) prema materijalu i nađenim fibulama, tako se u stvari može

govoriti o dvije „porodice fibula“ koji se sredinom 5. st. preklapaju u donjem Porajnju i

u susjednim područjima: zapadna, koja već poznaje ogrtač koji zakapčaju parovi

malih fibula, može se pripisati (djelomično već romaniziranim) potomcima Germana

od Sjevernoga mora do linije Rajna-Weser, a istočna, koja unatoč parovima lučnih

fibula načinjenih iz plemenitog metala još ne koristi parove malih fibula, možda se

može povezati s germanskim stanovništvom uz Labu, ponajprije iz tadašnjega

Tirinškoga Kraljevstva (21; 22).

Najvažnijim osnovnim oblikom u franačkom i alemanskom prostoru od otprilike

450. do u rano 6. st. postaje lučna fibula s polukružnom zaglavnom pločicom (s 3,

odnosno 5 dugmeta) i jednoliko širokom nogom koja ponekad završava životinjskom

glavom (npr. sl. 147, 6-8.14.18.19; 148; 149), uglavnom ukrašena rovašenjem

(spiralne kuke, trokutovi). Rovašenje se na najmlađim primjercima iz desetljeća

nakon 500. god. postupno svodi na plitki (flau) dekor žljebova (sl. 151).

Cjelovitiji ansambl parova lučnih fibula i pojedinačnih lučnih fibula predstavlja

alemanski spektar fibula iz vremena prije i oko 500. (sl. 149) koji je zakopan očito

506., prije nego što su Franci uništili alemansko kneževsko sjedište na brežuljku

Runder Berg kod Uracha (32; 94, sl. 16); pobliže diferenciran tip lučnih fibula

Reutlingen (sl. 150) mogao je, kao i druge forme, dospjeti u tlo prije i nakon ove

82

katastrofe, koja je dovela do masovnog egzodusa alemanskoga gornjega sloja (vidi

dolje § 48b). Tek s formama koje slijede nakon najstarijih parova lučnih fibula u

većem se broju kod Alemana kombiniraju parovi malih fibula jer još u grobljima

napuštenima oko 506. brojniji su parovi lučnih fibula u odnosu na parove malih fibula

(Basel-Gotterbarmweg 8 : 1; Hemmingen 10 : 5 [104; 150]). Ogrtač s parom malih

fibula prema tome se ustalio istočno od Rajne, gdje se ponajprije cingulumu i

njegovom ukrasu pridaje posebna vrijednost, najprije (samo kao grobni prilog?) tek

kod jednog dijela visokog društva (sl. 172), a kasnije dobiva status kao u Franačkoj

(sl. 147) i Burgundiji (sl. 144; 145).

Merovinški par malih fibula je, kako se čini, vjerojatno zapadni proizvod

kasnoantičke Galije (vidi dolje § 47b). Nakon najstarijih parova malih fibula u obliku

morskih životinja i sl., orlova i konjića bez jahača (i s njime) ubrzo su slijedile – kao

savršeniji oblici – fibule u obliku ptica (143) i rane fibule u obliku slova S (sl. 140; 147,

8.17). Sigurno su se prije 500. i istočno od Rajne nosile i dijelom proizvodile fibule u

obliku konjića i jahača (80, sl. 3).

Sl. 143. Saint-Denis kod Pariza: sarkofag franačke kraljice Arnegunde; par pločastih

fibula s uskim ćelijama i almandinima; rekonstrukcija odjeće. Prema Martinu (99; 100)

Sl. 144. Rane fibule u obliku morskih životinja i sl. te rasprostiranje ženskih grobova s

takvim parovima malih fibula. Prema Martiju (92)

Sl. 145. Nyon-Clémenty, kanton Waadt: ženski grob 27 i njegova dva para

zoomorfnih fibula. M. 1 : 40, odnosno 1 : 2. Prema Martinu (99)

Sl. 146. Lučna fibula i par lučnih fibula (1.2) te par pločastih fibula (3, ovdje samo

jedan primjerak) iz vandalskih grobnih nalaza sjeverne Afrike. M. 1 : 3. Prema

Gerharzu (47); Koenigu (83)

Sl. 147. Lučne fibule zapadne nekropole Krefeld-Gellepa: 1-8 lučne fibule od srebra

(od toga 7.8 u kombinaciji s merovinškim malim fibulama); 9-19 lučne fibule od

obojenog metala (od toga 15-16 u kombinaciji sa Schalen-fibulama iz vremena

Seobe naroda, a 17-19 s merovinškim malim fibulama). M. ca. 1 : 4. Sastavljeno

(otprilike kronološkim redoslijedom slijeva na desno) prema Pirlingu (111).

83

b. 6. st. Nakon 506. u Alemaniji, budući da je gornji sloj otišao u egzil, pola

stoljeća gotovo nema bolje opremljenih grobova s fibulama. Brojne serije spomenute

osnovne forme lučnih fibula sada se koncentriraju na franačkom području, kao npr.

par lučnih fibula sa zaglavnom pločicom ukrašenom žlijebovima (51; 67), odnosno

rešetkama (sl. 151).

Na franačkom tlu još su prije sredine 6. st. postali omiljeni, vjerojatno prema

istočnim uzorima i „gotskom ukusu“, parovi lučnih fibula s rombičnom pločicom noge,

npr. tipovi Champlieu (sl. 152, 1) i Brébant te tip Hahnheim (sl. 152, 2 [51; 93; 152]).

Sredinom 6. st. javljaju se – sada i u Alemaniji – parovi lučnih fibula s pravokutnom

zaglavnom pločicom (i ovalnom, nakon toga i s „baroknom“ pločicom noge) (sl. 152,

3.4), sada prema nordijskom ukusu i po svoj prilici pod utjecajem sjevernih i

sjeveroistočnih fibula, koje su na jug dospjele egzogamijom njihovih vlasnica (24, o

tome 93, 50, napomena 40; 40 ; 51; 52, 52-54; vidi gore § 37).

Bajuvari se u zapisima prvi puta spominju najkasnije 551. U njihovom području ne

može se ustanoviti samostalan razvoj u 6., kao ni u 5. st. Štoviše, inventar fibula, kao

primjerice u Altenerdingu (13), odraz je različitih etničkih komponenata (posebice

alemanske, tirinške, langobardske), iz kojih se izgradio ovaj narod tijekom ranoga

merovinškoga doba (vidi dolje § 48b). Još treba istražiti koji od parova lučnih fibula s

polukružnom zaglavnom pločicom i jednoliko širokom nogom, koji su dobro

zastupljeni i u staroj Bavarskoj (13; 48, 608-610), spadaju u vrijeme prije, odnosno

nakon 506. te koji se parovi u potonjem slučaju mogu povezati s alemanskim

egzodusom.

U 6. st. cingulum s parom lučnih fibula kao i ogrtač s parom malih fibula (tzv.

nošnja s četiri fibule) donekle postaje kanon. Doduše se u franačkim grobovima

prilog para lučnih fibula do kasnog 6. st. postupno povlači od Seine prema Rajni.

Kasni parovi lučnih fibula (i pojedinačne lučne fibule) mogu se naći još samo u

Porajnju, Alemaniji i susjednim područjima. Tamo su ih povremeno nosile dame koje

su ogrtač već zakapčale jednom pojedinačnom fibulom (81).

Neovisno o napuštanju para lučnih fibula kao statusnog simbola – još nije jasno

što se dogodilo s cingulumom – ogrtač s parom malih fibula, posebice na zapadu,

nosi se pokoje desetljeće dulje nego par lučnih fibula (sl. 140). Kao tipične forme

para malih fibula u 6. st. mogu se navesti – pored i dalje omiljenih fibula u obliku ptice

– prije svega S-fibule (78; 81; 153) i pločaste fibule s almandinom različitih oblika i

84

kvalitete (3, sl. 10; 52, 67-69, 77, tab. 193; 81, 140-142; 125) (sl. 140-142; 147; 168,

2-4).

c. kasno 6. st. do početka 8. st. Uz kasne, često pojedinačno položene lučne

fibule u grobovima (nerijetko djevojčica) (31; 33; 107) sada je najčešća i na mnogim

mjestima jedina vrsta fibula mlađega merovinškoga doba pojedinačna fibula, kojom je

žena u pravilu ispod brade zakapčala plašt ili ogrtač – to dokazuje i činjenica da je

pojedinačna fibula često prekrivala ogrlicu od perli, koja se nosi na haljini (33, 496-

497; 142, 444-446). Ove pojedinačne fibule često nose kršćanske motive ili simbole,

što naglašava mediteransko podrijetlo ove vrste fibula (vidi dolje § 47). Nakon

najstarijih formi kasnog 6. st., poput pločastih fibula s uskim ćelijama (engzellig) i

almandinima (41; sl. 143) i željeznih pločastih fibula tauširanih u istom stilu (sl. 153,

1), nakon kojih slijede mlađe tauširane (sl. 153, 2.3) (134, 145-146), u 7. st. kao

glavne grupe dominiraju ponajprije skupocjene fibule s pločicom od zlatnog lima ili

filigranom (tab. 26, 2 [142]) i – s vremenom su ih smijenile – figuralno, odnosno

geometrijski ukrašene fibule s pločicom od tiještenog lima (sl. 153, 5-13; 170, 2 [4; 7;

9; 56; 79; 84; 134]); vidi dolje § 47b.

Uz spomenute forme, tijekom mlađega merovinškoga doba egzistiraju i drugi,

ponajprije regionalno ograničeni tipovi fibula (vidi dolje § 47b). Tako su primjerice na

jugu (?) udomaćene istokrake (gleicharmig) fibule koje nose muškarci (vidi dolje §

49); u franačkoj ženskoj nošnji nošene su u paru ili višestruko, a omiljene su i iza

700. godine (65; 90).

Sl. 148. Kirchheim na Neckaru: par lučnih fibula i remeni jezičac jednog cinguluma,

od srebra. M. 2 : 3. Prema Kochu (72)

§ 44. Tiringija. Nakon brojnih oblika fibula iz vremena Seobe naroda, koji se u

detaljima često nadovezuju na kasno razdoblje Rimskoga Carstva, ali su sada

lijevani – srodnosti postoje između ostaloga u Krefeld-Gellepu (npr. sl. 147, 4) – još u

5. st. razvijaju se među vrlo različito ukrašenim parovima lučnih fibula primjerci dviju

tipičnih serija tirinških fibula: „u vidu kliješta“ i fibule s antitetično komponiranim

glavama ptica grabilica (sl. 154, 1.2 [129-131]). Poneki primjerci su iseljavanjem

njihovih vlasnica dospjeli na zapad (21) i u južnu Njemačku (52, 50; 77).

Najskupocjeniji dokaz za to su kloazonirane fibule „u vidu kliješta“ iz vjerojatno

kraljevskog ženskog groba ispod kelnske katedrale (sl. 154; usp. § 41a). Mlađi parovi

85

lučnih fibula ili pojedinačne lučne fibule najčešće imaju pravokutnu zaglavnu pločicu i

ovalnu, odnosno baroknu pločicu noge (sl. 154, 3).

Što se tiče parova malih fibula (sl. 156), vjerojatno specifično tirinške forme

također najvećim dijelom potječu iz srednje Njemačke (Obermöllern, okrug

Naumburg [Saale]; Stößen, okrug Hohenmölsen; Weimar); to su ponajprije tzv.

parovi minijaturnih lučnih fibula ([21]; sl. 154, 1; 156; 1.2) i tzv. parovi fibula s tri

kružna ukrasa (Dreirundel-f.) ([21]; sl. 156, 3) te neki parovi fibula s antitetično

komponiranim glavama ptica grabilica (134, tab. 35, 2). Uz njih su bili omiljeni

(dijelom importirani?) parovi pločastih fibula s almandinima (sl. 154, 2.3) i posebice

S-fibule (sl. 156, 6-8); za potonje je karakteristično da su se dalje nosile samo

istočno od Rajne još tijekom mlađega merovinškoga doba, sada kao pojedinačne

fibule (sl. 157). Uz njih se još kao pojedinačne fibule mogu spomenuti pločaste fibule.

One su lijevane kao na zapadu, ukrašene tiještenim limom ili filigranom (4, 129, tab.

4; 73, tab. 86-87).

Sl. 149. Približno vrijeme proizvodnje, uporabe i deponiranja lučnih fibula s brežuljka

Runder Berg kod Uracha (1-6) i iz Mengena, grob 12 (7). M. ca. 1 : 4. Sastavljeno

prema Christleinu (32); Martinu (95); (7: Garscha [46, tab. 17,1])

§ 45. Langobardi. a. Sjeverno Podunavlje i Panonija (prije 568.). Langobardi

se mogu identificirati tek od kasnog 5. st. – na njihovim sjedištima sjeverno i južno od

srednjeg Podunavlja (južna Moravska, Donja Austrija); njihova ranosrednjovjekovna

nošnja s fibulama slijedila je zapadnogermanski razvoj; kako u sjevernom

Podunavlju, tako i u Panoniji, kojom su Langobardi zavladali od 526./27., bili su

uobičajeni cingula ukrašeni parovima lučnih fibula i plaštevi koje su pridržavali parovi

malih fibula (sl. 158, 1; 159, 1).

Kao parovi lučnih fibula u pravilu se javljaju samostalne langobardske forme,

posebice tzv. Zonenknopf-fibule (26; 27; 48; 153 [sl. 158, 1; 159, 1]). Što se tiče

parova malih fibula, parovi malih S-fibula (većinom ukrašene jednim almandinom)

([78]; sl. 158, 1; 160) po omiljenosti nadilaze parove pločastih fibula s almandinom

(sl. 159, 1) i druge, rjeđe forme.

b. Italija (od 568.). Na temelju ranih grobnih nalaza iz Cividalea utvrđeno je da su

langobardske useljenice nosile uz parove lučnih fibula isključivo parove malih S-fibula

(43; 91; 119; 120). Zasigurno su ipak vrlo brzo u funkciji zakapčanja ogrtača

86

pojedinačne fibule (preuzete iz rimske ženske nošnje [vidi dolje § 47a]) zamijenile

parove malih fibula. Bogati gornji sloj, kao primjerice u Castel Trosinu, preferirao je –

nakon nekih pločastih fibula s almandinom, kloazoniraniranih uskim ćelijama (kao sl.

143) – gotovo uvijek jednu pločastu fibulu s filigranom (tab. 26, 2).

Ova preobrazba još neko vrijeme nije dotakla cingula ukrašene langobardskim

parovima lučnih fibula i pojedinačnim fibulama koji se i dalje nose (sl. 158, 2; 159,

2.3, tab. 27, 4); ove kasne lučne fibule možda su veličinom i težinom (vidi gore § 38b)

nadilazile sve dosada poznate zapadnogermanske fibule. Još se ne može ustanoviti

jesu li langobardske dame preuzele i druge antičke forme fibula (vidi dolje § 47a),

npr. kasne životinjske i križne fibule te fibule od tiještenog lima.

Sl. 150. Oblici i rasprostranjenost alemanskih lučnih fibula „tipa“ Reutlingen. Prema

Kochu (76)

Sl. 151. Forma i rasprostranjenost franačkih lučnih fibula s rešetkasto ukrašenom

zaglavnom pločicom i krajevima nogu s almandinima. Prema Amentu (3)

Sl. 152. Franačke lučne fibule tipa Champlieu (1), Hahnheim (2), Rommersheim (3) i

Langweid B (4). M. 1 : 3. Prema Böhneru (24); Martinu (93); Salinu (127)

§ 46. Sažetak. Od kasne antike peplos izlazi iz germanske ženske nošnje,

postupno od juga prema sjeveru. On se nosi još od prapovijesti – samo kod sjevernih

Germana (vidi § 36) preživljava rani srednji vijek, a tek onda ga zamjenjuje odjeća

koja ni kod elite više nema fibula. Za razliku od zapadnih Germana, koji su spremni

prihvatiti nove trendove, žene iz visokog društva istočnih, zapadnih i krimskih Gota

ponašaju se konzervativno-tradicionalno, što je u skladu s restaurativnim karakterom

gotskih kraljevstava. Međutim, treba ispitati da li se peplos, slično rimskoj togi, nosio

samo još dok je valjalo naglasiti gotsku tradiciju u potpuno rimskom okružju; zabrana

konubija s rimskim stanovništvom bila je u gotskim kraljevstvima ukinuta kasnije nego

kod zapadnih Germana (kod zapadnih Gota nešto prije 580.).

Zamislivo je da je zapadnogermanski cingulum s parom lučnih fibula, što se može

nazrijeti iz njegovih traka s amuletima, donekle predstavljao pandan ukrasnom

pojasu istočnogotske ženske nošnje koji se nakon 400. javlja u Karpatskoj kotlini. Za

njega je karakteristična velika, tzv. gotska kopča s pravokutnim (rjeđe rombičnim)

87

okovom (100). Dok se istočnogermanski Burgundi (i eventualno Svevi i Vandali)

priklanjaju zapadnogermanskoj nošnji (i trendovima), Langobardi su svojoj

(zapadnogermanskoj) nošnji ostali vjerni – unatoč tome što je njihov put najprije bio

usmjeren prema jugoistoku. Štoviše, u većoj mjeri su čak istočnogermanski Gepidi u

istočnom susjedstvu napustili istočnogermansku tradiciju, svakako što se tiče formi

pojasa, moguće i fibula (vidi gore § 40). O tome govori i njihova arheološki

prepoznatljiva materijalna kultura 6. i 7. stoljeća koja umnogome nalikuje

zapadnogermanskoj, što je još još jedna indicija da mediteranski utjecaji nisu

djelovali samo na zapadnogermansku nošnju, nego su se osjetili na znatno širem

prostoru, od Franaka na zapadu do Gepida na istoku.

Sl. 153. Pločaste pojedinačne fibule (1-3 tauširane; 4 obojeni metal, lijevane; 5-13

tiješteni lim od zlata, srebra ili obojenog metala) mlađega merovinškoga doba: 1-9

Bargen i Berghausen, Nordbaden; 10.11 Monceau-le-Neuf, departman Aisne; 12.13

Liverdun, departman Meurthe-et-Moselle. M. 1 : 2. Prema Barthélemyju (7); Kochu

(79); (10.11 [Paar]: Pilloy [110, tab.7,5.6])

Sl. 154. Obermöllern (okrug Naumburg): planovi grobova i fibule iz grobova 6 (1), 20

(2) i 9 (3). M. 1 : 40, odnosno 1 : 3. Prema Schmidtu (131)

Sl. 155. Kelnska katedrala, ženski grob iz 1959.: položaj ogrlice i para pločastih fibula

s almandinom (A, usp. sl. 168,2; s lančićem B) te para tirinških fibula „u vidu kliješta“

(C). M. ca. 1 : 5. Prema Böhneru (24); Doppelfeldu (36; 37,266.272)

Sl. 156. Stößen (Saska-Anhalt): oblici parova malih fibula zastupljenih u groblju. M. 2

: 3. Prema Schmidtu (130)

Sl. 157. Dvije brončane S-fibule iz srednje Njemačke, proizvedene i nošene kao

pojedinačne fibule. M. 2 : 3. Prema Schmidtu (131)

§ 47. Fibule i nošnja antičke žene. Vrijeme oko i nakon 400. donosi novosti

između ostaloga i za rimsku žensku nošnju Zapadnoga Rimskoga Carstva: nakon

duljeg prekida ponovno se na odjeći javljaju fibule, međutim samo s jednom

funkcijom.

88

Za razliku od germanskog stanovništva, koje je između 450. i 700. zahvaljujući

običaju redovitog polaganja priloga u grobove ostavilo za sobom donekle zatvorenu

seriju svih svojih oblika fibula, ženska nošnja s fibulama mediteransko-rimskog kruga,

tj. njezin spektar fibula slabo je poznat zato što su nalazi iz grobova zbog manjkavog

ili nedostatnog običaja prilaganja prilično oskudni. Par lučnih fibula kao ukras

cinguluma potpuno je nepoznat u nošnji, očito i trake sa specifičnom komponentom

amuleta koje su visjele od struka prema dolje (sl. 138; 158). U obzir se može uzeti –

izvan sredozemnoga prostora – samo istokraka fibula (vidi gore § 43c), vjerojatno ne

dva tipa lučnih fibula gornje Italije pripisana rimskoj nošnji (vidi gore § 40c).

Antički inventar fibula sastavljen je isključivo od raznovrsnih formi pojedinačnih

fibula i parova malih fibula koje su zakapčale ogrtač, a nerijetko su ih usvajale

germanske žene i zato ih je češće prenio germanski nego rimski običaj prilaganja.

Različiti oblici zoomorfnih fibula 5. i 6. stoljeća nosili su se u centralnim regijama

kao pojedinačne fibule, u periferiji i kao parovi malih fibula. Životinje su, s iznimkom

lika tigrice (sl. 162, 11.12) često usmjerene (ili lete) udesno, a usmjerenost vrha igle

prema lijevoj strani tijela vlasnice, odnosno prema glavi (horizontalno prikazane)

životinje pogoduje rukovanju desnom rukom.

Sl. 158. Planovi dvaju langobardskih ženskih grobova: 1 Szentendre (grob 29), 2

Nocera Umbra (grob 17). M. 1 : 40. Prema Bóni (26) i Pasquiju (106)

Sl. 159. Langobardske lučne fibule: 1 Bezenye (grob 8; s parom malih fibula), 2

Cividale, 3 Castel Trosino (grob 22). M. ca. 1 : 3. Prema Hampelu (53); Salinu (127)

a. Zapadno Sredozemlje. Rana faza. Najraniji dokazi rimske nošnje s fibulama

su npr. zlatna pločasta fibula (tab. 28, 1) u ostavi iz Ténèsa (oko 430./50.), sudeći po

njezinim (sekundarnim) pendilijama vjerojatno je imitacija fibula za ogrtač tadašnjih

carica, poznatih s prikaza na kovanicama; u istoj je ostavi nađena kasnoantička

životinjska fibula u obliku dupina (59). Iz istoga vremena potječe grobni nalaz iz

Onorea s najstarijom križnom fibulom iz toga vremena ([97]; sl. 163, 1). Sredinom 5.

st. datira se mediteranska zlatna pločasta fibula s ametistom u središtu (sl. 161, 1) iz

zapadnogermanskog ženskog groba kod Gruesa (departman Vendée); iz istoga

vremena sačuvane su zahvaljujući istočnogermanskom (vandalskom, odnosno

burgundskom) običaju prilaganja i jednostavnije pločaste fibule s ovalnim ametistom

89

ili ahatom (sl. 161, 2.3) (92). Ove tri najčešće forme (pločasta, križna i životinjska

fibula) najvažnije su forme mediteransko-rimskih fibula, a nešto rjeđe su fibule-

kovanice (münz-f.) (95) i fibule s gemama ([5, 401-402]; sl. 147, 19).

Italija, Dalmacija, Recija, Norik. Sve fibule ovoga područja (za Panoniju →

Keszthely) mogu se interpretirati kao pojedinačne fibule koje su zakapčale plašt, što

slikovni prikazi potvrđuju barem za pločaste fibule (99). Za 5. i 6. st. karakteristične

su raznolike forme zoomorfnih fibula od srebra i obojenog metala (14, 146; 43; 57;

108; 148): golub, paun, pijetao, konj, jelen, tigrica (sl. 162). U istom periodu i nešto

dulje od njih nose se križne fibule u različitim varijantama (43; 149 [sl. 163]).

Među pločastim fibulama, životinjskim fibulama po veličini približno odgovaraju

fibule od tiještenog lima s pojedinačnim figuralnim motivom (žensko ili muško

poprsje, ptica) ili geometrijskim ornamentom (sl. 164; tab. 28, 2.3); ukrasni su limovi s

figuralnim scenama rijetki (8, sl. 4.5) i izolirano sačuvani – upitno je mogu li se

identificirati kao prevlaka fibule.

Skupocjenije su i uglavnom veće pločaste fibule s almandinom, kloazonirane

uskim ćelijama (engzellig) (kao sl. 143) i zlatne ili srebrne filigranske fibule s

kamenjem (43). Na njima su uglavnom prikazani biljni motivi u antičkoj tradiciji

(između ostaloga kao stilizirana čaška tzv. motiv lire, sl. 165, 1), kasnije ponajviše

filigranski dekor u obliku kruga i osmice između ukrasnih bukli (tab. 27, 4) te pojedini

motivi pletenice.

Sl. 160. Rasprostranjenost langobardskih S-fibula tipa Schwechat/Pallersdorf (točka)

i tipa Várpalota, grob 19 (trokut). Prema Kochu (78); kat. I Longobardi (91)

Sl. 161. Mediteranske pločaste fibule (pojedinačne fibule) s kamenom u središtu: 1

Grues, departman Vendée (ženski grob), 2. Thuburbo Maius, Tunis (muški grob), 3

Saint-Sulpice, kanton Waadt (ženski grob 55). M. 2 : 3. Prema Koenigu (83); Martiju

(92); Zeißu (158)

Sl. 162. Mediteranske životinjske fibule (pojedinačne fibule) od srebra (2.7.8.11.12) i

obojenog metala (1.3-6.9.10), iz Italije (1.2.4-9.12), Dalmacije (10.11) i Koruške (3).

M. 2 : 3. Prema Bierbraueru (14); Fuchsu (43); von Hessenu (57); Piccottiniju (108);

Vinskom (148); Werneru (153)

90

Španjolska, sjeverna Afrika. Ponajviše zahvaljujući zapadnogotskom običaju

prilaganja u Španjolskoj su očuvane neke antičke fibule. Nakon njih očito postaju

uobičajeni, pored pojedinačnih fibula, parovi malih fibula za zakapčanje plašta, kako

u romanskoj, tako i u zapadnogotskoj nošnji. Zastupljene su lijevane životinjske fibule

(kao pojedinačne fibule) i par križnih fibula, ali češće su – kao pojedinačne fibule i

parovi malih fibula – lijevane ili ukrasnim limom ukrašene pločaste fibule, ponekad s

kamenim ulošcima i povišenim srednjim dijelom ([102; 103; 117; 118; 125, tab. 21,

7.8; 158, tab. 6,6]; sl. 134, 135; 166).

Zahvaljujući vandalskom običaju prilaganja mediteranskih formi fibula u sjevernoj

Africi su nađene kloazonirane pločaste fibule – očito kao parovi malih fibula – kao i

fibule s kamenom ovalna oblika ([47; 83]; sl. 146, 3; 161, 2).

Sl. 163. Mediteranske križne fibule (pojedinačne fibule) od srebra (1.3.5) i obojenog

metala (2.4.6), iz Italije (1-4), Siscije (5) i Ulpijane (6). M. 1 : 2. Prema Fuchsu (43);

von Hessenu (58); Martinu (97); Vinskom (149)

Sl. 164. Mediteranske pločaste fibule (pojedinačne fibule) s ukrasom od tiještenog

lima iz obojenog metala (1 srebro), iz Slovenije (1.2.4) i Koruške (3). M. 1 : 2. Prema

Bolti (25); Piccotiniju (108); Stareu (138)

Sl. 165. Mediteranske pločaste fibule (pojedinačne fibule) od srebra (2 zlato) s biljnim

ornamentom: 1 Castel Trosino – „Contrada Fonte“ (grob 220), 2 Isola Rizza (iz

blaga), 3 Güttingen, južni Baden (grob 38), 4 Grancia kod Grosseta (grob 72). M. 1 :

2. Prema Fingerlinu (41); Fuchsu (43); von Hessenu (57; 58)

Sl. 166. Mediteranske životinjske, križne i pločaste fibule iz Španjolske (1.5 Madrona;

2-4.7-9 Duratón; 6 Carpio de Tajo), većinom vjerojatno od obojenog metala i često s

kamenim uloškom (-cima); 3-5 kao treća fibula uz zapadnogotske fibule za peplos, 7-

9 u upotrebi kao par. M. 1 : 2. Prema Molinero Pérezu (102; 103); Ripollu (117)

b. Burgundija, Franačka i dr. Starije merovinško doba. I sjeverno od Alpa

prepoznatljiva je nova rimska ženska nošnja od 5. st. nadalje, s jedne strane

zahvaljujući importiranim pojedinačnim fibulama (kao npr. sl. 161, 1.3), s druge

strane zahvaljujući samostalnom razvoju. Ovdje vrlo rano dolazi do izražaja rimski

91

utjecaj ili poticaj pri stvaranju para malih fibula starijega merovinškoga doba koji se

ubrzo udomaćio kod svih zapadnogermanskih naroda: od sredine 5. st. u Burgundiji i

Franačkoj pojavljuju se parovi malih zoomorfnih fibula, na kojima su obje životinje

često usmjerene udesno, dakle ne antitetično. S izuzetkom konja, obično se

prikazuju druge životinje nego na jugu, ponajprije morska bića, rogate životinje (?),

orlovi (prikazani frontalno) i ptice koje lete udesno (vjerojatno se također radi o

orlovima) ([92; 99; 152]; sl. 144; 145; 167).

Ulogu u nastajanju parova merovinških malih fibula imali su – unatoč tome što su

poznati isključivo zahvaljujući germanskom (ponajprije burgundskom, franačkom)

običaju prilaganja – jaki kasnoantičko utjecaji; životinje odgovaraju – tematski i

stilistički – životinjama (Randtiere) na rubovima kasnoantičkih radova u metalu; rani

primjerci, prema antičkom poimanju, stoje na daščici (Standleiste); u iznimnom su

slučaju na jednoj fibuli bile prikazane dvije antitetično postavljene životinje (sl. 167,

3). Što se tiče rasprostranjenosti, upravo se rane grupe fibula s kasnoantičkim

životinjskim formama - bez sumnje prozvodi rimskih obrtnika – u Galiji koncentriraju

jasno na rubnim zonama područja pogođenih germanskim useljavanjem. Prema

tome su vjerojatno bile uobičajene i u ženskoj nošnji na područjima s čisto

romanskim stanovništvom (sl. 144). Slično kao u slučaju pojedinačnih fibula južno od

Alpa (vidi gore § 47a) i u merovinškom je kraljevstvu parovima malih fibula u

životinjskom obličju pridan kršćanski smisao, što je posebno uočljivo na fibulama s

antitetički postavljenim golubovima s obje strane pehara (sl. 167, 3) i vjerojatno

drugim životinjama, npr. orlovima (123). Par malih fibula merovinškog doba dobrim

se dijelom može smatrati romansko-burgundsko-franačkim ostvarenjem. Ipak se čini

da romanske komponente s vremenom gube na važnosti, kao npr. kod S-fibula, ali

pločaste fibule s almandinom (vidi gore § 43b), omiljene od 500. kao parovi malih

fibula, također vuku podrijetlo od mediteransko-romanskih uzora (kao sl. 161, 1; 168,

1) i pandana, koji su od 500. (?) dolazili na sjever kao kvalitetne pojedinačne fibule.

One su se ubrzo izrađivale u parovima u merovinškim radionicama kao npr. jednako

kvalitetne fibule s almandinima iz ženskog groba pod kelnskom katedralom (sl. 168,

2).

Mlađe merovinško doba. Čak su u romanskoj Burgundiji do kraja merovinškoga

doba rijetke mediteransko-romanske fibule koje se sa sigurnošću mogu odrediti kao

importi. U tu kategoriju sigurno pripada fibula od tiještenog lima s prizorom klanjanja

vračeva/Anbetung der Magier i grčkim natpisima (sl. 170, 1). Za tamošnju romansku

92

kulturu mlađega merovinškoga doba tipične su samostalne serije fibula od tiještenog

lima koje su kao pojedinačne fibule pridržavale plašt. Na temelju biljnih motiva i

kršćanskih simbola mogu se tumačiti kao čisto rimski proizvodi (114; 135); slično kao

na italskim pločastim fibulama s filigranom (vidi gore § 47a), tek na kasnim

primjercima javljaju se jednostavni motivi pletenice (sl. 169).

U franačkom i alemanskom području drukčije se odrazio južni utjecaj: doduše se i

ovdje, zajedno s nekim importiranim fibulama (23, tab. 16, 6.7; 41, tab. 2 [=sl. 165, 3];

121, sl. 253 b. 277 c), prihvaćaju pojedinačne fibule prema rimskom uzoru (o

parovima fibulama kao iznimkama npr. 134, 146-148) u formi pločastih fibula

ukrašenih filigranom i tauširanih (sl. 153, 1-3; tab. 26, 2), zatim križne fibule (134) i

posebno često – fibule s pločicom od tiještenog lima. Potonje su se međutim u

pravilu jasno razlikovale od fibula od tiještenog lima iz Burgundije i sa Sredozemlja – i

ovdje se javljaju kršćanski motivi i simboličke kompozicije (56; 79; [sl. 153, 5-9]), ali

ne stvarne scene, nego češće samo općeniti „citati“ iz antičkog svijeta, djelomično

prema prikazima s kovanica (7; 9; 128; I, 161), djelomično bez sumnje (79, 55)

također prema drugim slikovnim predlošcima (sl. 153, 10-13; 170, 2).

Sl. 167. Parovi malih fibula ranoga merovinškoga doba od pozlaćenog srebra,

kasnoantičkog, odnosno kršćanskog dizajna: 1 Brochon, departman Côte-d'Or, 2

Maule, departman Yvelines (grob 274), 3 Lavoye, departman Meuse (grob 189). M. 2

: 3. Prema Martiju (92); Martinu (99)

Sl. 168. Pločaste fibule s almandinima i prototipovi: 1 Auja-el-Hafir (Izrael), 2 kelnska

katedrala (ženski grob), 3.4 Rittersdorf (grobovi 46.44). M. 2 : 3. Prema Böhneru (24)

Sl. 169. Fibule s pločicom od tiještenog lima (pojedinačne fibule) iz Burgundije, od

pozlaćenog obojenog metala: 1 Gurmels (grob 309), 2.3 Riaz (grobovi 386.131). M. 2

: 3. Prema Schwabu (135)

Sl. 170. Fibule od tiještenog lima (pojedinačne fibule): 1 Attalens, kanton Fribourg

(pozlaćeni obojeni metal; mediteranski import), 2 Maizières-lès-Vic, departman

Moselle (srebro, franački tip, prema kasnorimskom reversu kovanice). M. ca. 2 : 3.

Prema Leclercqu (89, sl. 4439) i Engelu (38, 89)

93

§ 48. Razmatranja o društvenom i etničkom ustrojstvu na temelju ženske nošnje s fibulama. Kao elementi nošnje nisu se nosili cijeli život samo parovi lučnih

fibula, kao što bi se na temelju stupnja istrošenosti koji odgovara doživljenoj životnoj

dobi moglo zaključiti, nego i ostale fibule. Izuzetak su samo izgubljene ili

nepopravljivo oštećene fibule. U grobove (zapadnogermanskih) djevojčica koje su

umrle prije zrelosti, tj. dobi za udaju očito su se u najboljem slučaju (simolički)

prilagale pojedine lučne fibule, odnosno pojedinačne fibule jer djevojčice očito u

pravilu još nisu imale pravo na cjelovit par lučnih fibula (96), a ni na plašt koji je

zakapčao par malih fibula.

a. Razmatranja o društvu. Da se čak ni u germanskim grobovima najvišega

sloja, iako posebne izradbe ili prvoklasne kvalitete (npr. sl. 143, 155; 168, 2;), fibule

nikada ne javljaju u većem broju nego u manje bogatim grobovima (drukčije nego u

vrijeme Rimskoga Carstva [sl. 137]) – dokazuje uska funkcionalna (i ukrasna)

povezanost fibule s odjećom. Odjeća je u osnovnim formama očito identična kod

cijelog sloja stanovništva koje nosi fibule.

Starije merovinško doba. Istočno- i zapadnogermanska nošnja poznaje lučne i

male fibule. Ukoliko su lijevane, u pravilu su srebrne i često su pozlaćene

(feuervergoldet) (sl. 171, 3.4). S izuzetkom anglosaksonske nošnje (vidi § 50), fibule

većine germanskih naroda ranoga srednjega vijeka izrađene su od obojenog metala,

koji u slučaju opće uobičajene nošnje s fibulama – kao npr. u rimskim provincijama

(sl. 171, 1.2) – čini široku bazu tzv. piramide materijala. To se najviše odnosi na

mlađe serije fibula istočnogermanske (vidi gore § 40c.d) i kasne serije franačko-

alemanske nošnje. Ako se ne uzmu u obzir takvi dobro prepoznatljivi procesi

raspadanja, ali i rane faze (o najstarijim zapadnogalskim lučnim fibulama od

obojenog metala vidi gore § 43a), nošnja s fibulama bila je usko povezana sa

statusom germanske elite (16; 99; 104). Pritom, kao što to ilustrira inventar iz

Hemmingena (sl. 172), unutar zapadnogermanskoga gornjega sloja koji je nosio

cingulum i par lučnih fibula dame koje su bile pokopane s plaštem s fibulama od

plemenitog materijala mogu se izdvojiti imućnije.

Sl. 171. Piramida materijala noričko-panonskih fibula 1./2. st. (1; n = > 1600.), rimskih

fibula 1.-3. st. iz Augsta/Kaiseraugsta (2, n 0 > 1770) te parova lučnih fibula 5./6. st.

iz Lavoye, departman Meuse (3; n = 9) i Schretzheima, Bayerisch-Schwaben (4; n =

16). Sastavljeno prema Garbschu (45); Joffroyju (67), Kochu (77); Rihi (116)

94

Mlađe merovinško doba. Gdje je utvrđeno postojanje fibula u formi pojedinačnih

fibula koje zakapčaju plašt, sada se može uočiti – što odgovara romanskom podrijetlu

ovih fibula za ogrtač i njihovoj socijalno široj upotrebi – prilično „normalna“ piramida

materijala. Njezin vrh čine fibule sa zlatnom prevlakom, ponajprije pločaste fibule s

filigranom (142), iz čega se može izvući zaključak o jače izdvojenom višem sloju

unutar socijalno diferenciranog društva; prema Christleinu (30), dame s pločastom

fibulom s filigranom (kao tab. 26, 2), zlatnim prstenom (npr. Wittislingen) itd.

pripadaju eliti koja je činila vrlo malen dio ukupnog stanovništva.

Što se tiče romanske ženske nošnje (vidi gore § 47), kao i u razdoblju Rimskoga

Carstva, fibule načinjene iz plemenitih materijala nađene su u znatno manjem broju u

odnosu na broj jednostavnih fibula iz obojenog metala, što upućuje na socijalno širu

disperziju fibula.

Sl. 172. Ženski grobovi s lučnim i malim fibulama (kao i drugim nalazima) iz

Hemmingena, Württemberg. Prema Martinu (99)

Razmatranja o etničkom ustrojstvu. Starije merovinško doba. Najčešće se

koristi – kao jedina sigurno germanska forma fibula – par lučnih fibula, čiji se način

nošenja razlikuje već kod istočnih i zapadnih Germana (vidi gore § 39). Već oko i

nakon 1970. J. Werner je naglasio povezanost različitih oblika lučnih fibula s

određenim etničkim grupacijama, odnosno narodima, a pojedine raspršene iznimke

objasnio egzogamijom vlasnica (posebice 153; 154). Kasnije se ipak činilo da se

raznolikost formi fibula na jednom te istom mjestu pokapanja (npr. na velikoj

nekropoli u Altenerdingu (126), poznatoj iz izvješća od 1973. nadalje) treba tumačiti

kao slobodan izbor oblika fibula koji određuju samo trgovina i ponuda. Nove detaljne

analize – tako i za Altenerding (13) – ipak potvrđuju da se za forme fibula i način

nošenja unatoč tome može postulirati uska povezanost s etnički definiranom

zajednicom. Pritom se sigurnije mogu razlikovati lučne fibule većih etnički obilježenih

grupacija (primjerice istočno/zapadnogermanski, tj. istočni/zapadni krug grobalja na

redove nego između pojedinih istočno- i zapadnogermanskih naroda). Samo su u

istočnom krugu grobalja na redove uobičajena ukrasna dugmeta kao naslijeđe

kasnoga razdoblja Rimskog Carstva. Ona su puna plastična, spojena sa zaglavnom

pločicom, dok se kod Franaka i Alemana na parovima lučnih fibula (koje se poimaju

95

kao statusne oznake) često mogu vidjeti plosnata ukrasna dugmeta, lijevana zajedno

s glavom, koja samo upotpunjuju oblik karakterističan za fibule.

Na zapadu, npr. u Krefeld-Gellepu (sl. 147) unutar zapadnogermanskoga kruga,

barem u određenom vremenskom periodu, može se razlikovati nošnja s fibulama kod

Germana uz Labu od one kod Germana između Rajne i Wesera. U Schretzheimu su

se fibule „u vidu kliješta“ i s antitetički komoponiranim glavama ptica grabilica 6. st.

(kao sl. 154, 1.2; 155) jasno mogle pripisati ženama iz tirinških obitelji koje potječu iz

srednje Njemačke; ovi parovi lučnih fibula nosili su se nešto niže nego parovi lučnih

fibula s istog nalazišta koji pripadaju zapadnom krugu grobalja na redove (77,

posebice 57). Praoblici i pandani u Italiji otkrivenih parova lučnih fibula kasnijega 6.

st., koji se mogu pripisati Langobardima doseljenima 568., nalaze se u ranijim

langobardskim područjima Panonije (vidi gore § 45), što je još jedna potvrda da je

parove lučnih fibula moguće etnički odrediti.

Neki dokazano alemanski parovi lučnih fibula kasnijeg 5. st. (sl. 150; tab. 27, 2.3)

nisu rezultat samo egzogamije, nego i egzodusa alemanske elite u Reciju i

Burgundiju te gornju Italiju. Egzodus je uslijedio nakon njihovog poraza (godine 506.)

od Franaka (vidi gore § 43).

Da u pogledu etničke pripadnosti ovisno o okolnostima može biti važnija forma

para lučnih fibula nego njihov način nošenja, čini se da dokazuje grob četiriju očito

stranih, vjerojatno istočnogotskih žena u Altenerdingu (13, sl. 12), koje su nakon

smrti bile pokopane usko jedna uz drugu. One su imale istočnogermanski par lučnih

fibula, ali su fibule prema zapadnogermanskom običaju kao na sl. 133, 1 bile

pričvršćene na cingulum.

Mlađe merovinško doba. S obzirom na nošnju koju pridržavaju samo

pojedinačne (većinom pločaste) fibule i sve veći franački kulturni utjecaj (koji se javlja

s gospodarskom, ne „etničkom“ regionalizacijom) etničko određivanje fibula sada je

otežano, ali može se nešto reći o radionicama, tj. prodajnim područjima tadašnjih

pojedinačnih fibula (29; 31, sl. 75; 56; 73, tab. 85-87; 142, karte). Kulturnu

samostalnost romanske Burgundije pod franačkom vlašću potvrđuju tri grupe fibula s

pločicom od tiještenog lima koje su raširene samo na tom prostoru (sl. 169).

§ 49. Fibule i nošnja s fibulama muškarca. Od antike već dugo poznati,

većinom kratki ogrtač (paludamentum, chlamys, sagum) muške nošnje, koji na

desnom ramenu drži jedna fibula i tako desnu ruku ostavlja slobodnom, živio je i dalje

96

na tlu Zapadnoga Rimskoga Carstva i u kasnoantičkom vremenu i tijekom ranoga

srednjega vijeka. Što se tiče mediteranskoga prostora, ovo potvrđuju prije svega

slikovna (i pismena) svjedočanstva, koja se doduše odnose samo na careve, časnike

i službenike (60; 157; 146; 263-264). Arheološki se dokazi uglavnom slučajni i često

sačuvani zahvaljujući germanskom običaju prilaganja. Prije svega se radi o fibulama

s lukovičastim dugmetima (Zwiebelknopffibel) (sl. 173, 1) koja su potvrđena do u 6.

st., ali i o kasnim samostrelnim i Bügelknopf fibulama. To su originalno germanske

forme fibula (133) koje se očito još prije 500. (?) javljaju u mediteransko-romanskoj

nošnji (sl. 173, 3). I fibule s ovalnom zaglavnom pločicom, kao na slici 173, 4.5, koje

se (izuzev konstrukcije za zatvaranje) mogu usporediti s lučnim fibulama, bile su

pojedinačne fibule mediteranske muške nošnje.

Najkasnije sredinom 6. st. pojavila se u Italiji i Dalmaciji istokraka (gleicharmig)

fibula (koju su nakon 568. brzo prihvatili Langobardi te su je u 7. st. prilično raširili)

kao pojedinačna fibula za muški ogrtač (43; 65; 145; 149, [sl. 173, 10-12]). Ona se

doduše rano može dokazati i sjeverno od Alpa, ali do kraja merovinškoga doba javlja

se samo u pojedinim slučajevima (81, 188f.). Ovdje su ovu formu fibule – drukčije

nego na jugu – tijekom mlađega merovinškoga doba nosile žene (vidi gore § 43c).

U germanskom svijetu koji je graničio s rimskim imperijem pojedini muškarci od

kasnorimskoga vremena (74) i tijekom ranoga merovinškoga doba također nose na

ogrtaču, uz originalne provincijsko-rimske fibule, kao npr. u Leuni (156) i Apahidi,

fibule germanske forme (133), prije svega samostrelne i Bügelknopf-fibule (sl. 173,

7), ali i fibule s podvijenom nogom (sl. 173, 6) te pojedinačno nošene varijante ranih

lučnih fibula, od kojih neke dolaze u paru (upadljivo često i pojedinačno) i u ženskoj

nošnji ([22]; sl. 173, 8.9); dokazi iz 6. i 7. st. još uvijek nedostaju.

Sl. 173. Fibule za muški ogrtač, od zlata (1.4-6), srebra (7-9.11) i obojenog metala

(2.3.10.12), iz Italije (1.4.10.11), Istre (12), Dalmacije (2), Španjolske (3), Moravske

(7) i nalazišta sjeverno od Alpa (5 [iz ženskih grobova].6.8.9). M. 1 : 2. Prema

Alénus-Lecerfu (2); Bernhardu (10); Fuchsu (43); Giesler-Mülleru (49); Kochu (75);

Rieglu (115); Ripollu (117); Salinu (127); Tihelki (144); Torcellanu (145); Vinskom

(148); Werneru (152)

97

L. Doba Velike seobe naroda u Engleskoj § 50. Anglosaksonske fibule. a. Općenito. Od ranoga 5. do ranoga 7. st. n. Kr.

fibule u Engleskoj potječu uglavnom iz kosturnih grobova odraslih žena, ali i iz

paljevinskih grobova ili naselja. Uz malobrojne grobne nalaze 7. st. fibule iz vremena

od 8. do 11. st. uglavnom su sačuvane u ostavama ili pojedinačno.

Anglosaksonske fibule s obzirom na formu, veličinu i ukrašavanje pokazuju veliku

raznolikost tipova (7; 22). Upravo su fibule najvažniji predstavnici različitih stilova,

posebice stila „Quoit Brooch Style“ 5. st., koji je dao ime tipu fibula (14; 18), Salinova

stila I (31) 6. st. (24; 26) i stilova 9. st. srodnih „Trewhiddleu“ (37; 39; 40,96). Stoga

imaju ključnu ulogu za studije o kronologiji i kulturnoj pripadnosti.

b. Tipovi fibula. Najranije anglosaksonske fibule imaju uzore u Germaniji (usp. §

29) ili vuku podrijetlo od njih, kao npr. križne fibule, fibule s potpornim krakovima,

istokrake fibule i fibule s podvijenom nogom (lučne ili „duge“ fibule) kao i (rijetko)

tutulus-fibule (vidi § 28-29), komponirane pločaste fibule i prstenaste fibule (tj. kružne

fibule). Koncentriraju se u trokutu između Temze, Sjevernoga mora i Washa (5; 16;

17; 28; 30). Prve „Quoit“ i „Broadband annular“ fibule također bi mogle pripadati

ovom ranom vremenu, ali uglavnom se pojavljuju južno od Temze (1; 2).

U importirane fibule iz sredine i s kraja 5. st. ubrajaju se križne fibule

skandinavske vrste u Kentu (28) i rane fibule s pravokutnom zaglavnom pločicom

(19; 24) kao i „small-long“ fibule (5; 19; 23). Posebno je važno istaknuti izradu čisto

inzularnih formi sa značajnim brojem individualnih podtipova. U 6. st. oni pokazuju

jasna, regionalna središta rasprostiranja, čak i kada se ona poklapaju: križne (sl. 174,

1), „small-long“ (sl. 174, 2), prstenaste, uske prstenaste fibule (sl. 174, 3) kao i fibule

u obliku kukastog križa karakteristične su za područja Angla u istočnoj Engleskoj i

Midlandsu (1; 19; 23; 28); pločaste fibule (lijevane i s prevlakom, sl. 174, 4),

jednostavne pločaste fibule (sl. 174, 5), manje „Quoit“ (sl. 174, 6) i „Broadband

annular“ fibule nađene su u cijeloj južnoj („saksonskoj“) Engleskoj i Midlandsu (1; 11;

12; 13); i „anglijska“ i „saksonska“ područja imaju seriju velikih fibula s pravokutnom

zaglavnom pločicom (19).

U Kentu je sačuvan niz merovinških importa, domaće posebne serije fibula s

pravokutnom zaglavnom pločicom (24) te od druge četvrtine 6. st. nadalje pločaste

fibule s uloškom almandina (sl. 174, 7). Posljednje navedene su u kasnom 6. st.

uvjetovale razvoj fibula prevučenih plemenitim metalom, a u ranom 7. st. razvoj

kompozitnih fibula (3; 25). „Button“ fibule (sl. 174, 8), koje se pojavljuju u kasnom 5.

98

st., koncentrirane su u južnoj Engleskoj (4; 38). Rijetki tipovi, koji su nađeni u

različitim regijama i često se dovode u vezu s kontinentalnim formama, obuhvaćaju

ptičje, „ansate“, S-fibule i fibule u obliku malteškog križa (7; 6).

Dok neke forme fibula u kasnijem 6. st. (kraj ranosaksonskoga perioda [10,19])

izlaze iz uporabe, npr. pločaste, dugmetaste, križne fibule kao i većina fibula s

pravokutnom zaglavnom pločicom, neke se koriste dulje: lijevane pločaste fibule i

fibule s uloškom almandina traju do sredine 7. st. ili čak dulje, kao npr. smanjene

prstenaste ili „Penannular“ fibule, posebice u Kentu i Northumbriji, gdje se neke fibule

ističu glavama okrenutim jedna prema drugoj u stilu II prema Salinu (sl. 174, 9; [21]).

Vrlo malene fibule poput sigurnosne igle neobičan su novi tip 7. st. (33). Izuzev

rijetkih primjeraka kontinentalnih istokrakih („ansate“/“u obliku gusjenice“) fibula (15)

do kraja 8. st. nema novih arheoloških nalaza. Od ovoga doba do 11. st. pojavljuju se

različite vrste pločastih fibula, koje su ukrašene figuralnim, zoomorfnim, biljnim,

geometrijskim motivima, s pravim ili lažnim kovanicama („nummular“ fibule) ili

emajlom (174, 10; usp. 8; 9; 32; 37; 39; 40).

c. Nošnja s fibulama. Rane saksonske fibule nosile su se u paru na ramenima i

zakapčale su odjeću nalik na peplos (29; 34; 35). Kentske fibule 6. st. ponekad su

služile za pričvršćivanje remena koji su visjeli sa struka ili bokova na otvorenoj haljini;

i dugmetaste fibule mogle su služiti za zakapčanje plašta ili zavrnutog poruba rukava

(38). Pojedinačne fibule, osobito veći „reprezentativni“ tipovi, koji su nađeni dodatno

uz par fibula na ramenima ili još jedan par (ili čak više parova), možda su čak

pričvršćivali odjeću na donje rublje; čini se da to vrijedi posebice za kasnije pločaste

fibule u Kentu (25) i tijekom srednjega i kasnoga saksonskoga perioda propadanja

(29; 36).

d. Proizvodnja fibula i tehnika ukrašavanja. Većina fibula bila je izrađena od

legura bakra. Zbog ponovne uporabe starog metala ovo je konstanta; u 5. st. ipak

postoji tendencija prema legurama kositra ili pak legurama bogatih cinkom. Takve se

fibule bitno razlikuju od fibula 6. st. koje imaju nizak udio kositra ili cinka (28). Ostali

neplemeniti metali (kositar-olovo, različite legure s kositrom) javljaju se naročito u

srednjem i kasnom saksonskom periodu (37; 39). Srebro se povremeno koristilo – za

„remek-djela“ među „Quoit“ fibulama, istokrakim fibulama, velikim fibulama s

pravokutnom zaglavnom pločicom i srednjo- i kasnosaksonskim serijama pločastih

fibula kao i kod naročito kvalitetnih kentskih fibula s pravokutnom zaglavnom

pločicom ili fibula s uloškom almandina; zlato je rijetko (kod dijelova fibula prevučenih

99

plemenitim metalom i kompozitnih pločastih fibula). Dok su fibule koje su ukras

dobivale lijevanjem ili punciranjem (križne, „small-long“, prstenste i pločaste fibule)

mogle biti ukrašene prevlakom od bijelog metala, na fibulama s reljefnim ukrasom –

geometrijskim ili zoomorfnim – uočljivo je pozlaćivanje. Niello je bio omiljen posebice

pri ukrašavanju kentskih i kasnijih srebrnih fibula (27).

Većina fibula lijevala se u dvodjelnim kalupima (zweischalige Formen), koji su se

možda oblikovali oko modela u vosku, čiji je otisak opet nastajao od trajnih modela ili

propadljivih predložaka. Dok je većina ukrasa nastajala već prilikom lijevanja,

naknadnim obrađivanjem mogli su se dodavati novi ukrasi (rovašenje [„notching“],

punciranje) i ulošci. Druge fibule („Quoit“ fibule, pločaste fibule s prevlakom, fibule

prevučene plemenitim metalom, kompozitne fibule i pojedine srednjo-

/kasnosaksonske pločaste fibule) proizvodile su se od metalnih limova, pri čemu su

usvojene prikladne tehnike ukrašavanja kao što se repoussé, cizeliranje,

kloazoniranje (27).

U međuvremenu se sve više spoznaje mogućnost razumijevanja socijalno-

ekonomskog konteksta na temelju tipološke, funkcionalne i tehnološke analize.

Mnogi aspekti proizvodnje fibula još uvijek nije dovoljno rasvijetljeni. Pojava istovrsnih

serija fibula, posebice u 6. st. u Kentu, ipak govori o radionicama različitog ranga koje

su bile podređene glavnoj radionici (unter ranghoher Regie) (12; 19; 24; 28); u

srednjem saksonskom periodu one su vjerojatno bile koncentrirane oko svjetovnih i

crkvenih središta, a u kasnom saksonskom periodu u gradovima. Proizvodnja i

raširenost fibula sigurno su bile u uskoj vezi s društvenim odnosima. Tako su fibule,

posebice one sa složenom ornamentikom, ali i druge, bile prenositelji „ideja“ te su

izražavale socijalni kao i kulturni status njihovih vlasnika.

T. M. Dickinson

Sl. 174. Različite forme anglosaksonskih fibula (M. 1:1)

100

M. Karolinško doba § 51. Općenito. Merovinške i mediteranske tradicije obilježile su oblik fibula i

njihov raspored na nošnji karolinškoga doba (usp. K § 41a i b). Merovinško je doba

dobro pregledno u tipološkom, kronološkom te u regionalnom, socio- i etnografskom

pogledu zahvaljujući obilju izvora koje je moguće datirati, prije svega iz grobova.

Međutim, od ranoga 8. st. i nadalje u cijeloj Neustriji i staroj Austraziji, kao i u

Akvitaniji i Burgundiji, dijelovima carstva koji su bili pod rimskim utjecajem, mnogi su

aspekti uslijed nedostatka priloga ostali nerazjašnjeni ili nalazi o njima pružaju

iskrivljenu sliku. Ovo posebice vrijedi za 8. st.; 9. st. karakterizira veća raznolikost

tipova i veće mogućnosti datiranja. U odnosu na merovinško doba grobni su nalazi

rijetki, češći su nalazi iz naselja, a u pojedinim slučajevima nalazi potječu iz blaga.

Među nalazima iz naselja ističu se velike količine nalaza (Lesefunden) iz frizijsko-

franačkih mjesta na obali poput Domburga i Schouwena (10-11). Njima se mogu

pridodati i sada brojni nalazi (Lesefunden) iz krša na gradilištu „Hilton II“ u

Löhrstraße u Mainzu (58) i iz Triera (13), ali i stratigrafski nalazi iz napuštenih

karolinških naselja u donjoj Franačkoj (60). Sve više dolazi do izražaja da se velik

spektar fibula pojavljuje tamo gdje su uočeni ili arheološki istraživani karolinški

slojevi. Nadalje, značajna razlika u odnosu na merovinško doba vidljiva je u gotovo

potpunom izostanku skupocjenih reprezentativnih fibula iz plemenita metala

ukrašenih kamenjem. Takve se fibule dovode u vezu s dvorom.

Način nošenja fibula nije dobro prepoznatljiv samo zahvaljujući jednoznačnom

položaju u grobu, nego i djelomično zahvaljujući slikovnim spomenicima.

§ 52. Tipovi fibula i datacija. S iznimkom istokrakih lučnih fibula (ili istokrakih

fibula) sve fibule 8. i 9. st. pripadaju tipu plosnate pločaste fibule kružnog,

pravokutnog ili križnog oblika, rjeđe polumjesečastog oblika kakav imaju pojedine

fibule u obliku ptice ili unikati. Ovaj bez iznimke plosnati osnovni oblik ponekad imaju

i rijetki skupocjeni primjerci iz plemenita metala koji se dovode u vezu s dvorskom

kulturom 9. st. Krajem 9. st. ipak je zamjetna trodimenzionalna struktura otonskih

fibula 10. i 11. st., koje su kronološki odredive na temelju nalaza iz blaga.

a. Pravokutne fibule. Razvoj pravokutnih fibula (7, 92-93; 49, 93-94; 50, 70-71;

4, 742-743; 46, 409-410; 48, 169-171; 58, 121-123) obilježen je općom promjenom

proporcija od uskih duguljastih limenih fibula kasnoga merovinškoga doba do

kvadratičnih primjeraka kasnoga 10. stoljeća (sl. 175). Pravokutne fibule 2. polovice

101

7. do početka 8. st. imaju dva i pol puta veću duljinu od širine, a duge su otprilike 3,5

cm. Izrađene su od srebrnog lima s urezanim uzorkom rešetaka i saća. Zastupljene

su u području s lijeve strane Rajne između rijeke Mosel i ušća rijeke Lippe u ženskim

grobovima (sl. 175, 1-2). Njihovi su tipološki nasljednici kompaktnije limene fibule iz

ranoga karolinškoga doba, ukrašene urezivanjem i punciranjem, a njihova duljina ni

dva puta ne premašuje širinu (sl. 175, 3-4). Sačuvane su isključivo u grobovima

desno od Rajne, u Westfaliji i nizozemskoj provinciji Drenthe.

Još kompaktnije pravokutne fibule iz vremena oko 800. godine beziznimno su

lijevane iz bronce ili olova i kositra, ukrašene čvorićima ili dijagonalama (sl. 175,5).

Od 1. polovice 9. st. nadalje nose se zdepaste fibule s lagano uvučenim uzdužnim i

poprečnim stranama i izvučenim kutovima duljine 3 cm. Njihova je duljina otprilike

jedan i pol puta veća od širine (sl. 175, 6-7). Uz puncirane ili gravirane lijevane ili

limene fibule sada se često pojavljuju primjerci ukrašeni dubenim emajlom ili

kloazoniranjem, većinom sa stiliziranim ili skraćenim uzorkom voluta ili jednim

dijagonalnim križem. Njihov se daljnji razvoj može pratiti do kraja 10. st. Pravokutne

fibule s blago izvučenim kutovima 1. polovice 9. st. česte su u kasnosaksonskim

grobovima na području uz Labu. To je vrijeme prelaska na kršćanstvo.

Na temelju grobova s kovanicama i blaga većina emajliranih primjeraka sa

snažno izvučenim krajevima jednoznačno se datira od sredine do kraja 9. st. Njihova

se forma sve više približava kvadratičnoj konturi (sl. 175, 8-9). Kao i fibule iz blaga u

Féchainu (41, 416-417; vidi tab. 29), takvi primjerci često pokazuju naznake

centralne građe. Posebno su gusto rasprostranjene u Nizozemskoj, gdje kao Lese- und Streufunde potječu iz naselja. S pravokutnim fibulama sa snažno izvučenim

kutovima vremenski se poklapaju fibule s ravnim stranicama i često snažno

zaokruženim kutovima (Eckrundeln). Olovni odljevci iz Mainza s centralnim okvirom

za uloške te karičicama na uzdužnim stranama (sl. 175, 10) pokazuju

„trodimenzionalnost“ tipičnu za 10. st., kao i druge fibule iz Mainza i Karlburga na

Majni (donja Franačka) s četvrtastom konstrukcijom (sl. 175, 11-12). Daljnji razvoj

pravokutnih fibula u 10. st. do kvadratičnih fibula s križnim motivima (sl. 175, 13-16)

poznat je iz grobnih nalaza ketlaške kulture (Purk-Langwied [55]; Georgenberg, grob

62) i iz Gornje Falačke (Oberammerthal [46]). S izuzetkom ranih srebrnih fibula,

primjerci iz plemenita metala sačuvani su gotovo samo iz blaga u Féchainu (tab. 29),

ali dokazuju uporabu pravokutnih fibula i u „plemićkom“ miljeu. Njihova današnja

rasprostranjenost, uglavnom ograničena na tzv. „sjeverni krug“, odražava stanje na

102

terenu; raspršeni nalazi pravokutnih fibula na jugu ili jugozapadu mogli bi biti

indikator nekada široke popularnosti. Nalazi izvan kontinenta, primjerice u Engleskoj,

mogu se tumačiti kao „import“.

b. Istokrake lučne fibule ili istokrake fibule (7, 89-91; 49, 98; 34; 10,10-12; 48, 173-175). Istokrake su se fibule u 6. i 7. st. nosile u područjima naseljenima

romanskim stanovništvom, tj. na Balkanu, u Italiji, Španjolskoj i Galiji. Na zapadu

merovinškoga kraljevstva uvode se od sredine 7. st. i bile su šire rasprostranjene

nego pravokutne fibule (sl. 176, 1-3). Nema sigurnih dokaza da su se koristile do

sredine i 2. polovice 8. st. Njihova daljnja uporaba ipak je potvrđena zahvaljujući

brojnim nalazima iz 9. st., pri čemu su primjerci uglavnom ograničeni na zapadnu

Franačku (prostor Pariza i Triera), frizijsko obalno područje i istočnu Sasku

uključujući sjeverni Hessen. Već među bogatim nalazima (Lesefunde) iz Mainza

nema istokrakih fibula karolinškoga doba. Najveća koncentracija tipa fibule je u

Domburgu, s više od 70 primjeraka (10).

Istokrake lučne fibule prepoznatljive su po simetričnom oblikovanju s lukom u

sredini. Najstariji karolinški primjerci donekle podsjećaju na merovinške fibule, s

masivnim lukom trostranična presjeka ili presjeka u obliku slova D te plosnatim

okruglim, trokutastim, trapezoidnim ili rombičnim pločicama na krajevima (sl. 176, 4-

6). Male limene fibule s urezanim uzorkom (sl. 176, 7-8) na temelju groba 19 u

Goddelsheimu datiraju se „oko 800.“ (48, 176). Ravni široki primjerci s ukrasom lista

u obliku žlice iz Domburga (sl. 176, 9) također pripadaju vremenu oko 800. Datacija

je uspostavljena na temelju istovrsno ukrašenih okova pojasa za mač iz Birke, iz

groba 854, koji su dodatno ukrašeni trsom vinove loze u stilu Tasilova kaleža (56,

300 sl. 21a). Isto bi moglo vrijediti i za br. 33 iz Domburga, s krajevima u obliku

pupoljaka i viticom vinove loze (sl. 176, 10). Tipološki, teriomorfni prethodnik ovih

fibula, koji je ujedno i prethodnik tzv. „caterpillar-brooches“, potječe iz groba 32 iz

Wijstera (sl. 176, 11). Mozaične perle s očima datiraju grob krajem 8. st. ili oko 800.

god. (51). Ravnomjerno široke, kompaktno lijevane, narebrene i profilirane

„caterpillar-brooches“ (sl. 176, 12-13) čine veću grupu kojoj pripadaju i primjerci s

krajevima poput cvjetova ili pupoljaka, od kojih se primjerak iz Nebela na otoku

Amrumu na temelju ovalnih fibula tipa Petersen 11 datira u rano 9. st. (39, 33-35). U

karolinškom blagu s kovanicama iz Emmena u nizozemskoj provinciji Drenthe (zbog

najmlađe kovanice terminus post quem je 840.) kožnu vrećicu s novčićima vjerojatno

je zakapčala takva fibula (43). Mala neukrašena fibula s izvučenim krakovima s

103

groblja Ketzendorf, orijentiranog zapad-istok (sl. 176, 14), sudeći po usmjerenju

grobova nije nastala davno prije 800. Fibula s lepezasto raširenim, zašiljenim

krajevima lista nalik na br. 30 iz Domburga (sl. 176, 15) sačuvana je još u blagu iz

Féchaina (terminus post quem je 887.), datiranom na temelju kovanica (tab. 29).

Rovašene fibule s tri istokraka križa na luku i pločicama nogu (sl. 176, 16) oponašale

su se u 9. st. u Skandinaviji (42, sl. 58, 59, 61). Od sredine do kraja 9. st datira se

određen broj velikih fibula iz plemenita metala, s okruglim šupljim lukom, plosnatim

okruglim krajnjim pločicama i bogatim ukrašavanjem s križevima. One potječu iz

blaga s kovanim novcem u sjevernoj Francuskoj i Belgiji (41, 416-418), kao što su

ona iz Camona na rijeci Somi (tpq. 877.; duljina 13,3 cm) i Muizena (tpq. 866. godina;

[15]). Skromnija brončana verzija fibule potječe iz Saint-Denisa (176, 17). Takve

fibule imaju jednostavne preteče na zapadu (sl. 176, 18), a kasni limeni oblici potječu

iz grobova ketlaškoga horizonta II iz kasnoga 10. st. (npr. 38, tab. 12,4c; 16,1d;

119,1; 129,3; vidi sl. 176, 19). Naposljetku se može spomenuti grupa koja se sastoji

od dvije varijante istokrakih lučnih fibula s ukrasom filigrana i granulacije na ravnim

srebrnim limovima. One posjeduju ravnomjerno široko tijelo s velikim granulama na

filigranskim kružićima, koje ponekad izgledaju kao „male pletene košnice“. Tijelo je

podijeljeno u uska poprečna polja (sl. 176, 20). Ponekad imaju trapezasto izvučene

krakove s istim uzorkom ili vegetabilnim filigranskim spiralama (sl. 176, 21). Više

takvih intaktnih i fragmentarnih fibula sačuvano je u Domburgu i skandinavskim

grobovima (npr. Birka 606) te blagima, a mogu se datirati u 2. polovicu 9. st. Kao

tezaurirano fragmantarno srebro potvrđene su još do sredine 10. st. (59). Mnogi

jednostavni brončani i olovni odljevci takvih fibula poznati su prije svega iz Domburga

(10, 10-12). Čini se da se u cijelom 10. st. kontinentalne istokrake lučne fibule

javljaju samo na ketlaškom kulturnom prostoru.

c. Križne fibule. Iako se odlikuju bogatstvom varijanata, razvoj križnih fibula ipak

je pregledan (21, 43-45; 7, 110-112; 48,97-98; 1,151-152; 4, 743-744; 48, 167-169;

58, 134-136). Neprijeporan je i njhov nastanak u kršćansko-mediteranskom

kulturnom krugu. Merovinške pločaste fibule u formi istokrakog križa, s manje ili više

izvučenim krakovima te većinom skromnim urezanim ili punciranim ukrasom,

usvojene su sredinom 7. st. Zbog oskudnosti nalaza čini se da su imale malo

nasljednika u cijelom 8. st. Oko 800. godine ponovno se pojavljuju u kontekstima

grobalja i naselja s velikom raznolikošću tipova. Bez iznimke su dugačke između 2 i 4

cm, a zastupljene su u pozlaćenoj srebrnoj varijanti s ulošcima kamena, ali i u

104

brončanoj i olovnoj/kositrenoj varijanti. Fibule se mogu podijeliti na fibule bez

kuglastog ukrasa na kutovima (Eckrundel) i one s njime te na fibule floralnog tipa.

Takva površna podjela izražava samo formalne razlike, a ne genetske veze.

Merovinškoj tradiciji pripisuju se fibule s ravnim, blago izvučenim krakovima i

linearnim ukrasom (sl. 177, 1), a valja spomenuti varijante s dva ili tri kružna ukrasa

na kutovima/Eckrundeln (sl. 177, 2-3), među kojima ima primjeraka s ukrasom u

stilu Tasilova kaleža. Oko 800. se datiraju izbočene (gebuckelte) rovašene brončane

fibule i krakovima nalik na krila (sl. 177, 4). Datirane su zahvaljujući nalazu iz

Münstera. Romboidne križne fibule s trolisnim vrhovima (sl. 177, 5), obično

emajlirane, na temelju stratificiranog kalupa datiranog metodom C14 iz

donjofranačkoga Neustadta na rijeci Saale (22, 176) datiraju se u 1. polovicu 9. st.

Varijanta sastavljena od četiri pelte (addorsierende Pelten) (sl. 177, 6) koncentrirana

je na prostoru između rijeka Ems i Weser, ali je poznata i iz Mainza, gdje je možda i

nastala. Ne može se pobliže datirati unutar 1. polovice 9. st. Isto vrijedi i za

malobrojne heteromorfne križne fibule „floralnog tipa“ (sl. 177, 7), koje ne potječu ni iz

jednoga konteksta koji je moguće točnije datirati. Među križnim fibulama s oblim

krakovima (sl. 177, 8-9) zanimljiv je i srebrni primjerak s bogatim dekorom filigrana i

granulacije iz vikinškoga groba 2. polovice 9. st. iz Haugea u zapadnoj Norveškoj.

Rasprostranjenost križnih fibula (sl. 178) ne razlikuje se od rasprostranjenosti ostalih

karolinških tipova fibula; samo su u donjoj Franačkoj i području uz donju Majnu nalazi

fibula češći.

d. Kružne pločaste fibule. Izvanrednom raznolikošću i učestalošću odlikuju se

kružne pločaste fibule. Pronađene su stotine takvih primjeraka iz svih mogućih

materijala. Mogu biti lijevane, od tiještenog lima i emajlirane. Ovdje se još ubrajaju i

rijetke pseudokameo-fibule, imitacije dragog kamena. Sve okrugle fibule uglavnom

imaju sličan ukras. Bogato komponirane reprezentativne fibule iz 9. st. iz Dorestada i

Oldenburg-Wechloyja pokazuju kako su izgledali uzori iz svjetovne i duhovne

dvorske kulture. Njih su oponašale skromne fibule „naroda“.

1. Kružne fibule od tiještenog lima. Najčešće kružne fibule prethodnoga

merovinškoga doba su tzv. fibule-brakteati (usp. § 43c), jednostrano tiještene srebrne

ili brončane folije ukrašene kršćanskim motivima. Njihov dijametar na brončanoj

pločici igle iznosi otprilike 3,5 cm. U 8., 9. i 10. st. dobivaju nasljednu formu. Budući

da su se u 8. st koristile uglavnom željezne osnovne ploče (Bodenplatten), tanke

folije su u većini slučajeva potpuno nestale, kao primjerice u mnogim slučajevima iz

105

Wijstera (51) ili Puttena (70). Tamo gdje su sačuvani ukrasni limovi vidljivo je da oni

uglavnom nasljeđuju fibule-brakteate ili zlatne pločaste fibule s križnim motivima i

ulošcima kamena. Pojavljuju se i staklene kloazonirane fibule (npr. Wijster, grob 2

[51, sl. 182, 1-2]). Ističe se desetak fibula iz brončanog, srebrnog ili zlatnog lima na

brončanoj pločici igle, koje pridržava ispupčeni kloazonirani rub s duguljastim crvenim

i okruglim staklenim pločicama druge boje. Ponekad se na njima javlja centralni

istokraki križ (sl. 179, 1; 36, 69-71; 48, 163-165). U folije su utisnute kružne oči

(Kreisaugen) ili životinjske figure, koje su, kako se čini, bile otisnute s kovanica,

možda Sceattas. Ne mogu se pobliže ograničiti unutar 9. st.; primjerci iz Birke, iz

grobova 526 i 649, upućuju na 2. polovicu 8. st. Fibule od tiještenog zlatnog lima u

formi vijenca rozeta, bukli ili zvijezde s dodatnim ukrasom filigrana iz „ plemićkih

grobova“ 8. st. (npr. Rommerskirchen, usp. tab. 30, 1 [8, 509-510]) u tradiciji su

merovinških zlatnih pločastih fibula, ali se i u 9. st zadržavaju uz neznatne promjene,

kao npr. u blagu iz Féchaina (tpq. 887; tab. 29) ili se pojavljuju raskošne varijacije

kao što su velike fibule iz Oldenburg-Wechloyja (tab. 30, 2 33]). U 9. su stoljeću

skromne okrugle limene fibule rijetke; vjerojatno je proizvodnja u odnosu na lijevane

fibule bila preskupa.

Iz Mainza su poznate neke inače rijetke fibule, kod kojih tiještena pokrivna folija i

tanka osnovna ploča s umetnutim limovima igle (Nadelbleche) okružuju ulivenu

olovnu jezgru, čime nastaje masivan ukupni dojam. Slično kao i lijevane i emajlirane

fibule iz istoga doba, velike su između 2 i 3 cm i ukrašene su istokrakim križem

unutar kruga od perli (sl. 179, 2); samo iz Mainza (58, br. 210-211) i Hedebyja (28,

br. 529) poznati su prikazi raspela (sl. 179, 3). Fibulu od kositrenog lima veličine 6 cm

iz Münstera u Westfaliji (68; 69, 208-209, sl. 13) u sredinu 9. st. datira ukras

akantovih listova. Čini se da 10. st. pripadaju lagano izbočene ili ispupčene

(gebuckelt) fibule s uzorkom pletenice (sl. 179, 4), iz kojih se razvijaju vikinške

Terslev fibule (usp. § 56) i one s križnim i drugim kršćanskim figuralnim motivima

(npr. crkva sv. Ivana, grob 19 u Osnabrücku [45]; vidi sl. 179, 5), koje su posebno

dobro zastupljene u kasnijem ketlaškom horizontu (oko 950.-1020./30.). Sada su

omiljene i snažne, velike gravirane ili tiještene Buckel-fibule s izravno zalemljenim

držačem igle (sl. 179, 6-7). Njihova datacija uspostavljena je na temelju nalaza iz

blaga: Välse u Danskoj (tpq. 991./4.), Klein-Roscharden I i II (tpq. 1000./1010. [23]),

Sievern (tpq. 1002. [61]), Dietrichsfeld 1 (tpq. 1014.), Östra Herrestad u Švedskoj

106

(tpq. 1021.), Villie br. 13 u Švedskoj (tpq. 1028.) i Westerland na Syltu (tpq. 1040./50.

[37]). U blagima se pojavljuju kao tezaurirani antikviteti.

2. Lijevane okrugle (kružne?) fibule. Lijevane, neemajlirane okrugle pločaste

fibule karolinškoga doba (sažeto [58, 85-87]) pojavljuju se u značajnom broju očito

tek nakon 800. god., možda kao posljedica „masovne“ ili serijske produkcije. Tako

većina primjeraka potječe iz gradskih središta: iz Mainza (58), londonskoga blaga

(možda proizvod finoga kovanja?) iz Cheapsidea (12,120, tab. 56) te s nalazišta u

gradskoj jezgri Yorka (54) i Dublina (neobjavljen). Svi su u uskom srodstvu s

kontinentalnim primjercima. Fibule se sastoje od legure bakra ili olova i kositra, rijetko

su rupičasto ukrašene i velike su otprilike 1,5 do 3,5 cm, većinom između 2 i 2,5 cm.

Ukras na gornjoj strani i držač igle na donjoj lijevani su u jednom komadu. Kod većine

komada os igle sastoji se od probušenog veznog dijela (Steg) koji stoji poprečno;

ovdje se vjerojatno radi o nedostatku prostora i jednostavnijoj tehnici; veći komadi

uvijek su poput svojih uzora iz plemenita metala i mnogih pravokutnih fibula 9. st.

imali Backenscharniere. Što se dekora tiče, karakterističan je jednostruki ili

višestruki vijenac od perli, koji uglavnom okružuje istokraki križ s ravnim ili zaobljenim

krakovima, koncentrični (perlasti) kružni dekor ili – rjeđe – biblijske životinjske motive

(sl. 180, 1-5). Križ je ponekad sačinjen iz četiri pelte (uz to se pojavljuju i motivi s tri

pelte). Na primjeru zlatne fibule iz Oldenburg-Wechloyja i olovnom odljevku iz Mainza

vidljivo je kako su proizvodi „dvorske kulture“ (uska veza tehnike, motiva i ikonografije

između zlatnih pločastih fibula iz Dorestada i „željezne krune“ iz Monze [20] govori o

njihovom „društvenom“ položaju) služili kao uzori jednostavnom jeftinom nakitu za

narod (tab. 30, 2-3): svi strukturni ukrasni elementi zlatnih fibula oponašaju se u

pojednostavljenim olovnim kopijama. Morfološki su u uskoj vezi s njima tzv. fibule-

kovanice, koje s antičkim, merovinškim ili suvremenim motivima kakvi se prikazuju na

kovanicama (sl. 180, 6) čine svojstvenu grupu (31; 32; 2; 3). Većina karolinških

tipova, također ukorijenjena u merovinškoj tradiciji, odlikuje se upečatljivim vijencem

perli. Značajan broj čine i imitacije zlatnih solida Ludwiga d. Fr. Vjerojatno nije točno

često nagađanje da brojnost karolinških fibula u frizijskom prostoru upućuje na to da

su one predstavljale frizijski nakit. Naime, prisutnost u Friziji, Saskoj i Porajnju tipična

je gotovo za sve fibule 9. st.

Što se tiče lijevanih okruglih fibula, oskudni kronološki indikatori su morfološka i

ornamentalna bliskost s križnim emajliranim fibulama, njihova pojava u funkciji priloga

na saskim grobljima iz vremena prelaska na kršćanstvo, koja nakon 850. god. gotovo

107

nemaju priloga, te stilistička bliskost s fibulama iz Féchaina (tpq. 887.) i Oldenburg-

Wechloyja (tab.29 i 30, 2). Vidljiva je i veza s pomičnim oltarom iz Adelhausena. Oltar

bi sukladno istokrakim fibulama iz blaga iz Camona na Somi (terminus post quem

877.) i Muyzena (tpq. 866.) mogao potjecati iz 2. trećine 9. st. (6,340). Pojedinačne

primjerke teško je datirati unutar 9. st.

U otonsko doba, tj. u 10. st., lijevane fibule u skladu s ukusom vremena dobivaju

centralnu izbočinu (Buckel) ili plato. To je vjerojatno lijevana izvedba centralnoga

kabošona plemićkih fibula. Rub s perlama ili šrafiranjem imitacija je filigranskih ili

wellenband vijenaca (vijenaca s valovitim vrpcama). To je slučaj primjerice kod

fibula iz blaga u Klein-Roschardenu I i II (23). Središnja izbočina ostaje glatka i

neukrašena ili nosi križni, radijalni ukras ili ukras kružnih očiju (Kreisaugen), prikaze

životinja i sl. Ukras je lijevan zajedno s fibulom (sl. 181, 1-5); u kasnom 10. st.

omiljena je otonska pletenica. Premda se još nose maleni primjerci dijametra 2-2,5

cm, većina okruglih fibula doseže veličinu od 3-4 cm, u pojedinim slučajevima do 7

cm te time odgovara reprezentativnim plemićkim fibulama. I Buckel-fibule i fibule s

platoom pojavljuju se u blagima – Välse u Danskoj (tpq. 991./94.), Klein-Roscharden

I i II (tpq. 1000./1010. [23]), Sievern (tpq. 1002. [61]), Dietrichsfekd 1 (tpq. 1014.),

Östra Herrestad u Švedskoj (tpq. 1021.), Villie br. 13 iz Švedske (tpq. 1028.) i

Westerland (od 1040./50. [37]). Blaga pružaju jasne podatke o vremenu njihova

procvata i kraja.

3. Okrugle emajlirane fibule. S više od 250 pojedinačnih komada (stanje 1992.)

plosnate emajlirane okrugle fibule čine najopsežniju grupu fibula karolinškoga doba

(sažeto sa starijom literaturom 24; 26; 30, 91-93; 58, 50-52). Kao što je Giesler jasno

naglasio, na njih se u 10. i 11. st. nadovezuju emajlirane fibule sa središnjim okruglim

platoom uz rub koji ukrašavaju jedan ili više redova perla. Sličnu morfologiju imaju

druge grupe fibula i naušnice. Emajlirane fibule, koje mogu biti plosnate ili lagano

četvrtastog oblika, ukrašene su kloazoniranjem ili dubenim emajlom. Njihova se

veličina kreće od 1 do 2,8 cm, u pravilu iznosi 2-2,5 cm. Postoje četiri grupe motiva:

najveća ima preko 170 primjeraka i mnogo podgrupa – imaju istokraki križ koji je

sastavljen iz Kreisschlag (?), ponekad iz pelti (sl. 182, 1-4, 6-8); tzv. svetačke fibule

s poprsjem jedne ili dviju figura s aureolom, u pojedinim slučajevima s krilima (sl.

182, 10-11); otprilike 11 komada s dekorom koncentričnih kružnica (sl. 182, 9) kao i

malobrojne fibule s prikazom četveronošca (sl. 182, 5). Ponajprije su u frizijskom

predjelu omiljene različite varijante fibula u obliku zvijezde ili rozete, s ulošcima

108

dubenog emajla ili stakla (sl. 182, 12); ponekad mogu biti i rupičaste. One vuku

podrijetlo od limenih fibula u obliku rozete (usp. tab. 29-30). Svi tipovi i motivi u 10. i

ranom 11. st. imaju nasljednika otonskoga stila (sl. 182, 12-24).

Datacija. Među plosnatim fibulama s križevima, krugovima i četveronošcima

samo se rijetki primjerci nalaze u kontekstima pogodnima za dataciju; mnogo

informacija daje njihova pojava u funkciji priloga u kasnosaksonskim grobovima

pretežno uz donju Labu, gdje se na temelju općih povijesnih razmatranja i ne uvijek

logične kronologije ukapanja datiraju u 9. st., pretežno u njegovu 1. polovicu i sredinu

(usp. 50; 58, 75-77). Budući da se dobro datirane križne i pravokutne fibule na ovim

grobljima pojavljuju do sredine 9. st., što bi značilo da se „prilog jedne fibule“

prakticirao samo do ovoga vremena, i križne emajlirane fibule, također nađene ovdje,

mogle bi pripadati vremenu do 2. trećine 9. st. Za precizniju kronologiju gotovo nema

polaznih točaka: križevi od ćelija s ravnim krakovima i središnjim krugom podsjećaju

doduše još na staklene kloazonirane fibule 8. st. iz groba 2 u Wijsteru, ali se prije

mogu povezati s oštrokutnim križnim fibulama iz vremena oko 800. (npr. sl. 177, 1-2)

i križevima na kloazoniranoj fibuli iz Oldenburg-Wechloyja te s lijevanom fibulom iz

Mainza (tab. 30, 2-3). Istokraki križ s malim kružnim staklenim umecima (Rundzwickeln) pojavljuje se na pojasnom jezičcu iz Mainza u stilu Tasilova kaleža,

koji se može smjestiti u vrijeme prije ili nakon 800. (58, br. 066); čini se da se fibule s

krakovima križa koji se sužavaju i malim polukrugovima (Halbrundeln) u kutnim

umecima (Winkelzwickeln) („nitni križ“) nalaze u mlađim arealima kasnosaksonskih

grobalja. Upitno je donose li analogije u uzorku s kloazoniranim kružnim ukrasima

(Rundeln) na pomičnom oltaru iz Adelhausena više od indicije o dataciji u sredinu ili

2. polovicu 9. st., ali se primjerice križevi s peltama nalaze i na kloazoniranim

fibulama tzv. horizonta Köttlach II od 950.-1020./1030. (sl. 182, 16.22). Nema dokaza

za početak korištenja križnih emajliranih fibula već u 8. st.: Wegewitzova kronologija

sahranjivanja u Maschenu (62,36-38) je zastarjela (usp. 58), a opća

povijesnoumjetnička razmatranja o povijesti emajla (30) nikamo ne vode.

Nalazi plosnatih emajliranih fibula u slojevima utvrda iz visokoga srednjega vijeka

posljednjih su godina dovele do pretpostavke da su ovi tipovi fibula bili dugo u

uporabi (35; 27; 14). Ova datacija zbog poremećenog i pomiješanog materijala iz

slojeva (ni u kojem slučaju zatvoreni nalazi) nije uvjerljiva, a i njihova forma govori

drukčije (o tome 58, 58-59, 66) jer su skromne emajlirane fibule 10./11. st. dobro

poznate i pokazuju znatne razlike (usp. 25; 58, br. A 24-A 31). Samo se uporaba

109

kloazoniranih fibula s oštrokutnim križnim umecima (Kreuzzwickeln) i središnjim

krugom (sl. 182, 6) u grobnim nalazima na jugoistočnom slavenskom rubu Svetoga

Rimskoga Carstva njemačkoga naroda može dokazati do 10. st., možda se koriste

kao naslijeđeni komadi. Bliža datacija od 9. st. nije moguća ni u slučaju plosnatih

emajliranih fibula s kružnim dekorom i životinjskim prikazima. Morfologija svetačkih

fibula s laganim platoom i rubom često ukrašenim perlama, veličine između 2,5 i 3

cm, daje naslutiti da nastaju tek sredinom 9. st. te traju do ranog 10. st. Sukladno

tome trebale bi se datirati i fibule s dubenim emajlom na kojima su prikazani

četveronošci. One također imaju ukrašen rub pri duljini od 3 cm (sl. 182, 14-15).

Mogu se jednoznačno tipološki smjestiti između malih plosnatih emajliranih fibula s

četveronošcem iz sredine 9. st. (sl. 182, 5) i visokih fibula s platoom s četveronošcem

i stepenastim (getreppt) rubom, koje pripadaju horizontu Köttlach II (ca 950.-

1020/350.) prema Giesleru (25; sl. 182, 20-21).

Relativno kasno su se koristile tzv. „emajlirane pločaste fibule u obliku kotača“ s

koncentričnim višebojnim dekorom. One u Bambergu potječu iz 10. st. (44, 183).

Datacija se temelji na centralnom platou i rubu koji je porubljen, nazubljen ili ukrašen

perlama (sl. 182, 17).

Rasprostranjenost. Ukupno gledano, plosnate emajlirane fibule gotovo su

isključivo rasprostranjene u tzv. „sjevernome krugu“, tj. s težištima u području donje

Majne/srednjega Porajnja, uključujući dolinu rijeke Mosel, u cijelom frizijsko-

nizozemskom prostoru, prije svega u području oko ušća Rajne i u istočnoj Friziji, u

sjevernom Hessenu/prostoru Paderborna, u Tiringiji i istočnoj Saskoj između Labe i

Wesera (sl. 183). Istočna granica carstva i (današnja) germansko-romanska jezična

granica nije se prelazila; pojedini nalazi u južnoj Skandinaviji i jugoistočnoj Engleskoj

su import. Dok primjerci duž „linije Rajne“ i u Westfaliji gotovo isključivo predstavljaju

Streu- und Lesefunde iz naselja, u sjevernoj Tiringiji, sjevernom Hessenu i Ostfaliji

često potječu iz grobalja, gdje većinom leže kao jedini prilog u ženskim grobovima.

Neki tipovi pak imaju posve regionalna težišta, pri čemu se vjerojatno radi o

određenim područjima plasmana. Veliku količnu nalaza dao je Mainz – što je sigurno

posljedica povoljnog stanja na terenu; njihova proizvodnja u Mainzu još nije

dokazana. Je li izostanak takvih fibula u Alemaniji i Bavarskoj posljedica nedostatka

nalaza ili posebnog položaja tih područja u povijesti nakita i nošnje, još se ne može

odgovoriti. U 10. su stoljeću granice između sjevernoga i južnoga kruga slabije

izražene.

110

e. Posebne forme. Uz ovaj čvrsti kanon formi iz merovinške tradicije pojavljuju se

i pojedinačne, rijetko zastupljene posebne forme, koje prikazuju nove kreativne

elemente karolinške proizvodnje nakita. U njih se ubraja tzv. labuđa fibula iz

Boltersena (okrug Lüneburg) u stilu Tassilova kaleža (63). Ovdje se zapravo radi o

čučećoj ptici močvarici nalik na čaplju sa zmijom u kljunu, što je motiv iz repertoara

simbolike raja ove stilske grupe. U pojedinačnim slučajevima pojavljuju se malene

fibule u obliku ptice 9. st., najvjerojatnije prikazi goluba, npr. iz Mainza, Frankfurta na

Majni i Wünnenberg-Fürstenberga (40, sl. 7 i 10). One možda vuku podrijetlo od

mediteranskih fibula u obliku ptice (usp. npr. 5, 146, tab. 61). Izdvojen slučaj je

olovna fibula iz Mainza (58, 146-148) u formi završetka remena vladarskog vojnog

pojasa kao u grobnoj komori u obliku čamca (Bootkammergrab) iz Hedebyja.

Rijetke su ovalne pločaste fibule, kao npr. iz groba 27 u Goddelsheimu (48, tab. 12.6,

36,5) ili „pseudokameje“, koje se pojavljuju kao okrugle pločaste fibule. Ove fibule 9.

st. izrađene su iz imitacije dragoga kamena s rastaljenim zlatom u listićima. Krase ih

portreti kakvi se javljaju na kovanicama ili životinjski prikazi (vjerojatno grifona).

Malobrojni primjerci mogu se naći u srednjoj i donjoj dolini Rajne, a pripisuju se

impulsima iz Italije. U međuvremenu je poznato 14 primjeraka lunulastih fibula (58,

142-144), od toga je čak sedam iz novih nalaza (Lesefunden) iz Mainza (sl. 184, 1-

2), gdje su možda nastale ili su se proizvodile; ostale su raspršene u sjeveroistočnoj

Francuskoj (tab. 29), Friziji, donjoj Franačkoj i Krunglu u Štajerskoj. Primjerci

ukrašeni dubenim emajlom iz Mainza pokazuju znatne podudarnosti sa štitovima

(Schilde) bizantinirajućih lunulastih naušnica horizonta Köttlach II iz kasnoga 10. i

ranoga 11. st.; plosnate zaobljene fibule iz Mainza imaju ukrasne detalje kružnih i

pravokutnih fibula 2. polovice 9. st. i bliske su lunulastim fibulama iz blaga iz

Féchaina (tpq. 887.; tab. 29), vjerojatno dijelovima pektorala.

Kasnootonsko/ranosalijsko „blago carica“ iz Mainza sadrži – vjerojatno bizantinski –

pektoral (Loros) s lunulom (47, sl. 83-84). Najvjerojatnije su se u Mainzu od otprilike

900. godine lunulaste fibule proizvodile u ograničenom broju i za birane kupce kao

imitacija pektorala bizantske dvorske kulture. U 10. st. uz njih se pojavljuju neke

malobrojne fibule u obliku pelti.

§ 53. Ikonografija. Fibule iz 8.-10. st. gotovo su isključivo ukrašene kršćanskim

motivima: kružne fibule ukrašene su prvenstveno križevima, koji su često izvedeni

kao crux gemmata ili kao zrakasti križ, u pojedinim slučajevima s raspelom; zatim

111

slijede četveronošci kao agnus dei, cervus kao simbol krštenja, lavovi kao simbol

kršćanskog vladara, zatim orao i golub kao simbol Krista i Duha Svetoga, s anđelima

i svecima s aureolom, vjerojatno apostolima; povremno su nađene i abrevijature s

kršćansko-kozmološkim predodžbama.

Karolinške pravokutne fibule također u mnogo slučajeva nose križ u obliku slova

X ili biljne volute odnosno pupoljke na kutovima kao skraćene metafore rajske

vegetacije. Slično vrijedi i za mnoge istokrake fibule s vegetabilnom ornamentikom

koja može biti lijevana ili ukrašena filigranom. Kod prividno „čisto geometrijskog

dekora“ često se radi o skraćenim i shematiziranim prikazima ili aditivnim

ponavljanjima sakralnih, arhitektonskih ili kozmoloških elemenata, kao što je Elbern

dokazao za velik broj drugih nositelja slikovnih prikaza ovoga doba (npr. 17-19). U

slučaju raznolikih i varijantama bogatih ukrašenih križnih fibula nema sumnje u

namjeru kršćanske „poruke“. Koje su se iscrpne i domišljate ideje pridavale fibulama,

pokazuju i zlatne i emajlirane fibule bogate detaljima iz sfere dvorske kulture iz

Dorestada (o tome 20) i Oldenburg-Welchoyja (tab. 30, 2), koje su se oponašale u

jeftinom nakitu: obje fibule imaju u središtu križ koji dominira cijelom pločicom.

Pločica je obrubljena perlama i kozmološki je podijeljena. Na sredini križa nalazi se

veliki svijetlocrveni kabošon (Kristova žrtva); krakovi s emajliranim biljkama i pticama

prikazuju križ kao drvo života koje navješćuje raj i simbol novoga stvaranja. Dojam

pojačavaju hladno iskovane palmete u umecima na primjerku iz Oldenburg-

Wechloyja i četiri, možda apotropejske zmije koje uokviruju križ iz Dorestada. Takvi

skupocjeni dodaci nošnji istovremeno su prenosili i kršćansko-kozmološke poruke.

§ 54. Nošnja s fibulama. Zbog prilično ograničenog običaja prilaganja teško je

donositi zaključke o nošnji s fibulama, posebice u slučaju zapadne Francuske

(Neustrija, Akvitanija i Burgundija), koja je nalazima iznimno siromašna (usp. 53, 400-

402; 4, 748-750). Već u srednjem merovinškom dobu počela se nositi ženska nošnja

s jednom fibulom; dok muški grobovi ne sadrže fibule, krajem merovinškoga doba uz

rijeku Mosel i u donjem Porajnju ponovno se u ženskim grobovima može promatrati

način nošenja dviju istokrakih ili pravokutnih fibula, odnosno kombinacije obaju

tipova; jedna fibula leži pod drugom u gornjem predjelu grudi. Budući da je u Galiji,

području najveće koncentracije ranih istokrakih fibula, također povremeno

posvjedočen način nošenja fibula u paru u kombinaciji s ukrasnim lančićima (npr.

Warlus, Pas-de-Calais [16; sl. 151]), mora da je s istokrakim fibulama na zapad

112

prodrla i određena nošnja iz galske Franačke. Možda se to može objasniti

doseljenjem novog stanovništva. Više od jedne fibule u 8. st. inače sadrže samo

bogati ženski „plemićki grobovi“ istoga prostora, kao u Rommerskirchenu, gdje su na

lijevoj strani prsnoga koša pokojnice ležale dvije zvjezdaste i jedna kružna zlatna

limena pločasta fibula (8, 509-510) ili možda i u Mertlochu, gdje su nađene dvije

kružne i jedna zvjezdasta fibula. U potonjem slučaju odnosi između nalaza nisu

razjašnjeni (49, 318-319). Možda se radi o „plemićkoj“ varijanti jednostavne galske

nošnje s dvije fibule. Osim toga, u cijelom 8.-9. st. nema grobova s više od jedne

fibule. Ovo vrijedi za sve istokrake, pravokutne i kružne tipove fibula. Izuzev

pojedinih grobnica u crkvama, fibule kao sastavni dijelovi nošnje u grobovima nalaze

se samo istočno od Rajne u srednjem i sjevernom Hessenu, Tiringiji, Westfaliji s

nizozemskom Drenthom koja se nadovezuje na zapadu te u Ostfaliji između Wesera i

Labe. Na istoku koji naime još nije bio kristijaniziran ili se upravo kristijanizirao, još je

moguć ukop u nošnji s fibulama od ca. 800. do 850., međutim samo s jednom

fibulom, bez drugog ukrasa nošnje. Od otprilike 800. dodatni ukras nošnje izostaje

baš u upravo frankiziranoj Saskoj. Izostanak nije toliko povezan s postojanjem

posebne mrtvačke nošnje koja se sastojala od ruha ili mrtvačkoga pokrova s

kršćanskom fibulom. Uzrok leži u tome što je bila zabranjena stara poganska ženska

nošnja s pučkim i magijskim dodacima kao što su kutijice za igle, pločice vretena,

amuleti i drugi sitni predmeti.

Fibule sada često leže točno ispod vrata na prsima (sl. 185, a-b), ponekad su

postmortalno malo pomaknute, i koliko je potvrđeno osteološki ili arheološki na

temelju priloga ostalog ženskog nakita poput ogrlice s perlama, nalaze se samo u

ženskim grobovima. U suvremenim minijaturama, prije svega na ilustracijama

bogatim detaljima, često je prikazan ženski ogrtač poput plašta koji je pridržavala

kružna fibula na sredini grudi ili ispod vrata (tab. 31, 1-2). Najljepši je primjer

štutgartski slikovni psaltir, koji je nastao između 820. i 830. god. u Saint-Germain-

des-Prèsu. Prikazane su i višebojne križne emajlirane fibule i fibule s rozetama. Zato

su male kružne i vjerojatno ostale fibule, koje su u saskim, tirinškim te u ženskim

grobovima iz sjevernoga Hessena ležale gore na prsima, vjerojatno služile kao

središnja kopča ogrtača.

Kao što svjedoči psaltir iz Stuttgarta i druge minijature, i muškarci su nosili

ogrtače koji su se zakapčali jednom kružnom fibulom, i to na desnom ramenu radi

slobodnog baratanja mačem (tab. 32, 1). Nisu poznati grobovi 9. st. s fibulama koji se

113

jednoznačno mogu odrediti kao muški. Takvo stanje moglo bi se objasniti sveopćim

nedostatkom priloga na zapadu te činjenicom da ukopi s prilozima pripadaju gotovo

isključivo ženama na istoku.

Nadalje ostaje otvoreno jesu li u germanskoj Austraziji i na galoromanskom

zapadu postojale različite nošnje s fibulama, na što upućuju parovi istokrakih fibula

kasnoga merovinškoga doba. Još u blagima iz Camona na Somi i Muyzena (tpq. od

877. i 866.) uz druge predmete od plemenita metala leži po jedan par istokrakih

fibula, a u Camonu još par naušnica. Uz to, blago iz Féchaina (tpq. 887.) sadrži

pravokutnu fibulu, istokraku fibulu, fibulu u obliku rozete, par lunulastih fibula te još

par naušnica, što – slično kao u Camonu – pobuđuje dojam manje ili više kompletne,

bogate garniture nakita (tab. 29). Budući da sva ova tri blaga sadrže na brzinu

prikupljenu robu iz plemenitih metala (uključujući kovanice i u Camonu okov pojasa

za mač) te su vjerojatno povezana s normanskim pohodima u ovom sjeverozapadno-

franačkom prostoru, nije dokazano da se radi o potpunim setovima nakita, nego bi

nakit mogao predstavljati vlasništvo neke žene, obitelji ili zlatara. Skrivena slika u

štutgartskom psalitru (fol. 125r) pokazuje da su u 1. polovici 9. st. istokrake fibule,

primjerice tipa Dorestad (sl. 176, 20), mogli pojedinačno nositi muškarci kao fibule za

ogrtač, u okomitom položaju, na sredini grudi (tab. 32, 2).

Daljnji razvoj. Razvoj fibula u 10. i 11. st. pokazuje opći trend prema

kompliciranoj, trodimenzionalnoj strukturi uz povećanu osnovnu plohu, što je

posebice upadljivo kod skupocjenih primjeraka iz plemenita metala (65; 66; 4, Sp.

754-758), ali je uočljivo i na skromnim primjercima. Dominiraju kružne fibule, ali sada

su prisutne i kvadratične četvrtaste fibule do 11. st. Križne i druge fibule od 10. st.

nadalje više se ne nalaze među kontinetalnim nalazima iz zemlje (Bodenfunden),

istokrake fibule samo se rijetko pojavljuju na jugoistoku. Fibule karolinškoga doba i

otonskoga vremena obilježile su razvoj engleske i skandinavske mode fibula i nošnje

(53, 400-402). U Engleskoj iz domaćih tradicija, ali pod jakim utjecajem kontinentalnih

formi, od kasnog 9. st. nastaju okrugle „animal brooches“ i brojne „pewter brooches“,

u 10. st. „late Saxon enamel brooches“ (9) s motivima križa i rozeta u tehnici

kloazoniranja (vidi gore § 50). U Skandinaviji se već u 9. st. prihvaćaju istokrake i

prve kružne fibule na domaći način kao kopče ogrtača; u kasnom 10. i 11. st.

dominiraju, uz malobrojne primjerke s engleskim utjecajem, Buckel- i fibule s

platoom, koje su pod otonskim utjecajem. I kod Slavena istočno od karolinškoga

114

carstva i na jugoistoku Europe usvaja se zapadna moda, samo što se ona ovdje

susreće s bizantskim utjecajima.

E. Wamers

Sl. 175. Shematski nacrt razvoja pravokutnih fibula od kraja 7. st. do 1000. godine 1-

2 Hohenfels; 3 Lembeck; 4 Berghausen; 5, 10, 12 Mainz; 6 Ketzendorf; 7 Velp; 8

Dorestad; 9 Holtebüttel-Niendorf; 11, 13 Karlburg; 14 „Nasau“; 15 Detmold; 16

Gergenberg (bez mjerila)

Sl. 176. Shematski prikaz razvoja istokrakih lučnih fibula od kraja 7. do 10. st. 1

Kröv; 2 Hohenfels; 3 Mardorf; 4-6, 9, 10, 12, 15, 16, 20 Domburg; 7 Anderten; 8

Goddelsheim; 11 Wijster; 13 Alem; 14 Ketzendorf; 17 Saint-Denis; 19 Bled-grad; 21

Sogge (bez mjerila)

Sl. 177. Križne fibule kasnoga 8. do 9. st. 1 Domburg; 2 Paderborn; 3 Worms; 4

Mainz; 5 Karlburg; 6 Wijster; 7 Helfta; 8 Altenmedingen; 9 Hattem (M. 1 : 2)

Sl. 178. Rasprostranjenost različitih karolinških tipova križnih fibula

Sl. 179. Okrugle limene fibule 8. do 10. st. 1-4, 6-7 Mainz; 5 Osnabrück (7:

gravirana); (M. 1 : 2)

Sl. 180. Okrugle lijevane fibule 9. st. 1, 2, 4-5 Mainz; 3 Icklingham, Suffolk; 6 Kosel,

okrug Rendsburg-Eckenförde (M. 1 : 2)

Sl. 181. Lijevane okrugle Buckel-fibule 10. st. 1-5 Mainz

Sl. 182. Shematski prikaz razvoja kružnih emajliranih pločastih fibula, ca 800.-1050.

1, 3, 13, 14, 17, 20 Karlburg; 2, 4, 6, 7, 23 Mainz; 5 Lengefeld; 9 Altenberg; 12

Maren; 16 Krungl; 18 Gars; 19 Oberleiserberg; 21 Villach; 22 Köttlach; 24 Leipnitz-

Altenmarkt (bez M.)

Sl. 183. Rasprostranjenost kružnih karolinških emajliranih pločastih fibula (■■■

današnja germansko-romanska jezična granica)

115

Sl. 184. Lunulaste fibule. 1-2 Mainz (M. 1 : 1)

Sl. 185. Karolinške fibule kako su pronađene u grobovima u Wünnenberg-

Fürstenbergu, okrug Paderborn. a. grob 55 (žena?, stara 45-79 godina); 1 perle

ogrlice; 2 pravokutna fibula; 3 nož, kopča i željezni štap (kraj 8. st. n. Kr.); b. grob 37

(žena, stara 52-57 godina); 1 križna fibula; 2 staklena perla (oko 800. god. n. Kr.).

Prema Melzeru (40)

116

N. Vikinško doba § 55. Općenito. Nalazišta. Vikinško doba sjeverne Europe dalo je velik broj fibula

koji uistinu omogućuje spoznaju regionalnih i kronoloških razlika. Terminologiju je

uspostavio J. Petersen (17) u prvoj sveobuhvatnoj i sistematičnoj analizi vikinškog

nakita (17). Nalazi najvećim dijelom potječu iz brojnih kosturnih grobova kao npr. iz

Birke (1), u kojima su mrtvi sahranjeni u kompletnoj nošnji. Ostaci tekstila

oksidacijom su se zadržali na stražnjim stranama (12). Tome se još trebaju pridodati

primjerci iz paljevinskih grobova te nalazi iz blaga srebrnih predmeta iz kasne faze. U

područjima ekspanzije Vikinga je međutim pronađeno razmjerno malo fibula nordijske

vrste. Ni obrnuto, na sjeveru također nije bilo uobičajeno nošenje stranih fibula.

Malobrojni primjerci (kao npr. kontinentalne emajlirane fibule) nađene su u velikim

trgovačkim središtima, u kojima su se okupljali ljudi iz svih krajeva Europe.

Iako su se importirani okovi i remeni jezičci povremeno prerađivali u fibule (23) i

nosili na domaćoj nošnji, nordijska nošnja s fibulama sačuvala je samostalnost. To

dolazi do izražaja i u izostanku polihromnih ukrasa na nošnji kakvi su se nosili na

kontinentu.

U pojedinim su se slučajevima predmeti s religioznim simbolima nosili kao fibule.

Njihova primarna funkcija bila je iskazivanje vjere, a ne funkcija kopče (usp. §§ 50;

53).

Čak i originalni nalazi nakita stoje na raspolaganju kao izvori pogodni za analizu.

Pismena predaja ne nudi važne polazne točke – ni za pojedinačne fibule ni za njihov

način nošenja. Slikovni prikazi iz toga vremena u nekim slučajevima (sl. 186)

pokazuju vrlo naglašene kopče, no u konkretnim slučajevima nije moguća

identifikacija.

Nošnja s fibulama. Muškarci u vikinškom svijetu, sudeći prema grobnim

nalazima, u pravilu su nosili jednu fibulu. Ženskoj nošnji pripadala su pak dva ili više

primjeraka. Time se nastavlja s normom koja postoji barem od mlađega carskoga

doba (usp. §§ 26; 34). Fibule su kao kopče za odjeću imale točno određene funckije,

a dodatno su služile i kao ukrasni broševi. Sukladno tome postale su jedan od

najznačajnijih nositelja ukrasa nordijskih obilježja u vremenu od 8. do 11. st. Budući

da su bile prilično podložne trendovima, odražavaju razvoj domaćih stilova

ukrašavanja toliko vjerodostojno da su se pokazale posebno pogodnima za

kronološku podjelu čitavog materijala ovoga perioda, između ostaloga i zato što su

117

bitni tipovi ukrasa stajali na raspolaganju u znatnom broju, a razmjerno malobrojne

vrste prisutne su kao pojedinačni primjerci.

§ 56. Forme fibula i nošnja. Forma vikinških fibula i njihove kombinacije na

odjeći toliko su karakteristične da se mogu uzeti u obzir kao čvrsti sastavni dijelovi

etnički obilježene narodne nošnje. Stoga takvi nalazi izvan sjevera sa sigurnošću

upućuju na vikinško podrijetlo njihovih nositelja. Ako se pritom radi o ženskim

grobovima, oni svjedoče o dugoročnom naseljavanju, za razliku od inače češćih

naznaka kratkoročnih trgovačkih i vojnih pothvata. To je ponajprije vidljivo na

sjevernoatlantskim otocima, u Irskoj, sjeveroistočnoj Engleskoj i Škotskoj kao i u

nekim ograničenim regijama istočne Europe (npr. Kijev).

Fibule vikinškoga doba dijelom predstavljaju daljni razvoj formi iz starijega

vendelskoga doba, dijelom zahvaljuju svoj nastanak stranim utjecajima, a samo u

manjem razmjeru mogu se shvatiti kao potpuno samostalni proizvodi. U Finskoj i

baltičkom prostoru su primjerci daljnjeg razvoja vikinških fibula zabilježeni do 13. st.

Schalen-fibule. Najupečatljivija vikinška forma fibula su tzv. Schalen-fibule. To

su ovalne svedene kopče prosječne duljine do 11,5 cm. Pripadaju isključivo ženskoj

nošnji, a vlasnice su ih nosile na oba ramena radi zakapčanja suknje (haljine) s

naramenicama (sl. 188 lijevo). Uvijek su činile garnituru formi bliskih po veličini i

ornamentici, a dodatno su mogle biti povezane ukrasnim lančićem s privjescima.

Samo u iznimnim slučajevima par se sastoji od dvaju različitih tipova; vjerojatno je

izgubljen ili uništen primjerak bio nadomješten novim.

U starijem vikinškom dobu Schalen-fibule sastoje se od jedne lijevane

kore/ljuske (najčešći je tip Petersen 37 s varijantama, tab. 33d), a u mlađem

vikinškom dobu od glatke, zatvorene donje kore/ljuske s uskom, ukrašenom

bordurom i gornje kore/ljuske spojene zakovicama koja je po cijeloj površini

ukrašena rupičastim uzorkom (in durchbrochener Arbeit) (najčešći je tip Petersen

51 s varijantama, tab. 33e). Vuku podrijetlo iz malenih izvornih oblika iz vendelskoga

doba, a već početkom 9. st. u zapadnom se dijelu sjevera proizvode fibule velikih

dimenzija u berdalskom stilu (Berdalstil) (sl. 187a). Njihove sljedeće stilske varijante

bile su gusto rasprostranjene na cijelome sjeveru. One ipak nisu proizvodi masovne

produkcije sa serijski proizvedenim identičnim komadima, mala odstupanja često

govore barem o individualnoj preradi pojedinih komada; također su prisutni raznoliki

dodaci od žice i druge aplikacije. To je dovelo do podjele u velik broj tipova i

118

varijanata (14; 16), ali one se ne tumače kao naznaka velikog broja radionica.

Štoviše, prikazi rasprostranjenosti i ostaci kalupa pokazuju da se produkcija odvijala

uglavnom u velikim centrima kao što su Birka i Haithabu, gdje su se i prodavale.

Fibule u obliku djeteline. Za zakapčanje ogrtača nalik na kabanicu služila je

treća fibula na ženskoj nošnji (sl. 188 desno). Ona je često bila trolisna tzv.

djetelinasta fibula (tab. 33a), koja također predstavlja čisto vikinšku formu; ove su

fibule često nadopunjavali ukrasni lančići. Forma djetelinaste fibule doduše je nastala

promjenom funkcije karolinških okova na remenu za mač (Schwertgurt) koji su bili

istoga oblika; kao strana roba dospjeli su na sjever (6). Njezina produkcija u obliku

fibule dokazana je na temelju kalupa, kao npr. u Haithabuu, koji se barem u starijem

vikinškom dobu s obzirom na nalaze fibula može promatrati kao neka vrsta centra u

tadašnjem svijetu mode (22). Iako su imitacije drukčije uporabe služile kao njezini

uzori, njezin je dekor nastao po uzoru na geometrijsko ili vegetabilno ukrašavanje

predloška okova, koje na sjeveru inače nije tipično. Tek u 2. polovici 9. st. djetelinaste

fibule postale su nositeljice domaće životinjske ornamentike. Djetelinaste fibule

predstavljaju jedini primjer promjene funkcije: uporabni predmet muškarca postao je

ukrasni predmet ženske nošnje.

Umjesto djetelinaste fibule kao treća fibula mogla se koristiti i istokraka fibula

nošena horizontalno, sa snažnim srednjim izbočenjem luka radi zahvaćanja tkanine,

pločasta fibula ili neka druga forma. Istokrake fibule standardne duljine 6-8 cm i

raskošne izvedbe duljine do 17 cm povremeno nose plastične četveronošce, dok su

raznolike varijante većinom okruglih pločastih fibula po cijeloj površini pokrivene

životinjskim stilom (sl. 187b) ili su ukrašene geometrijskim ornamentima. Potonje

posjeduju dijametar od 2,5 do 10 cm; neki manji tipovi koristili su se u

nepromijenjenoj formi i kao privjesci.

Muškoj nošnji pripadala je samo jedna fibula, koja je sa strane ili na grudima

zakapčala ogrtač bez rukava (sl. 189). U tu svrhu mogla se koristiti u iznimnim

slučajevima jedna od već spomenutih trećih fibula ženske nošnje. U pravilu je

prstenasta ili potkovasta fibuli sa zavrnutim ili zadebljalim krajevima (tab. 33c, igla

nedostaje) služila kao svakodnevna kopča muške odjeće, koja je zahvaljujući

slobodno pomičnoj igli mogla zakapčati znatnu količinu tkanine. Takve se fibule u

velikom broju susreću ponajprije na Gotlandu (9; 15), no forma je rasprostranjena na

cijelome sjeveru kao i na području vikinške ekspanzije – ponekad u vrlo raskošnoj

izvedbi.

119

Većina vikinških fibula u osnovnoj se formi može opisati kao opće nordijska.

Gotovo su na cijelom sjeveru u velikoj mjeri slično ukrašene prema dominantnim

trendovima koji su se u toku jedne generacije vidno promijenili; nosile su se u istim

kombinacijama.

Samo je na Gotlandu nošnja jasno odskakala od te slike. Umjesto Schalen-fibula

na ženskoj nošnji su se nosile trapezoidne visoke fibule u obliku životinjske glave, i to

u paru, u istoj funkciji kao na kontinentalnoj nošnji (8), a kao središnja treća fibula

služila je gotovo isključivo tipično gotlandska okrugla fibula za ogrtač u obliku doze

(18; 20). I ove gotlandske fibule, čija pojava na Baltiku svjedoči o tamošnjim

kolonijama (Grobin) otočana, bile su omiljeni primjerci vikinškoga životinjskoga stila.

Krajem 10. st. nošnja na sjeveru vjerojatno se radikalno promijenila. Nove vrste

tekstila više nisu zahtijevale velike kopče. Schalen-fibule, fibule u obliku životinjske

glave, istokrake fibule, djetelinaste fibule i fibule u obliku doze prestaju se koristiti.

Ova slika nije samo sekundarno uvjetovana izostankom takvih priloga u grobovima,

nego se odražava i u inventaru drugih vrsta nalazišta. Sada su se nosili još samo

pojedinačni primjerci, i to pretežno veće pločaste fibule, koje su često pronađene u

blagima (19). Ponekad su to nepraktične barokizirajuće forme (sl. 187c), koje su

mogle imati samo reprezentativnu svrhu. Nerijetko se proizvode iz srebra, kao i forme

koje ih nasljeđuju u skandinavskom srednjem vijeku (13). Često nose dekor

kasnovikinškog životinjskog stila u kombinaciji s geometrijskim ornamentima koji su u

filigranu i granulaciji naneseni na svedenu osnovnu pločicu vorgepresste durch Model. Manji tipovi s ukrasom petlje u upotrebi su u sličnoj formi i kao fibule i kao

privjesci (tab. 33b). Kontinentalni impulsi (22) igrali su prilikom nastanka i širenja

pločastih fibula s filigranom određenu ulogu te se kao i drugi kulturni elementi mogu

promatrati kao izraz povezanosti sjevera sa zapadnim svijetom. Uz to se u 11. st.

pojedinačno javljaju male rupičaste (durcbrochene) brončane fibule u

kasnovikinškom stilu urni (4).

Za razliku od kasnih srebrnih fibula sve su starije forme gotovo isključivo lijevane

iz bronce, uključujući držač igle i karičice za lančiće i privjeske. To su često veliki

dekorativni materialreich komadi. Često se mogu ustanoviti tragovi pozlate

(Feuervergoldung), koja se treba pretpostaviti za većinu brončanih fibula. Što se

tiče Schalen-fibula, poznat je samo jedan srebrni par iz Haithabua (7), a i većina

malih trećih fibula ženske nošnje izrađena je od obojenog metala. Uz Haithabu se

120

vezuje još jedna grupa kopči za odjeću iz olova i olova/kositra, čije ukrašavanje

oponaša skupocjenije uzorke (5).

Sveukupno relativno malen broj fibula koje nisu izrađene iz bronce nego iz drugih

metala ne pruža zadovoljavajuće polazne točke za raspoznavanje socijalnih razlika.

Također ništa ne upućuje na razliku između svakodnevne i svečane nošnje. Kasne

srebrne fibule doduše svjedoče o naglašenoj demonstraciji blagostanja. Vrlo rijetki

zlatni primjerci, npr. s otoka Hiddensee, koji su također izvanredni proizvodi

umjetničkog obrta, kao iznimne pojave pojačavaju ovaj dojam.

T. Capelle

Sl. 186. Ženska figura iz Tune, Uppland, s naglašenom fibulom, M. 2 : 1

Sl. 187. a. Schalen-fibula u berdalskom stilu iz Myklebostada, Sogn og Fjordane, M.

2 : 3; b. pločasta fibula u Jelling stilu iz Ytre Moe, Hordaland, M. 2 : 3; c. srebrna

reprezentativna fibula iz Högbyja, Öland, dijametra 8,2 cm

Sl. 188. Ženska nošnja vikinškoga doba. Lijevo: bluza, suknja (haljina) s

naramenicama te Schalen fibule s lančićem i privjeskom; desno: dodatno s ogrtačem

i djetelinastom fibulom

Sl. 189. Muška nošnja vikinškoga doba s dugim hlačama, dugom širokom bluzom i

ogrtačem koji zakapča potkovasta fibula

121

S riječju fibula arheologija je usvojila naziv koji potječe iz Tacitova djela Germania.

Tacit je fibulu opisao kao kopču za odjeću. Kao malo koja druga skupina predmeta iz

pretpovijesnoga i ranopovijesnoga vremena fibule su postale najznačajnijom formom

za zaključke o pretpovijesti. Zato natuknica „fibula“ ne izostaje ni u kojem

arheološkom priručniku. Leksikon germanske arheologije u svesku 8 daje cjelokupan

prikaz fibula i nošnje s fibulama. Na približno 200 stranica u ravnomjernom su

odnosu prikazane fibule od brončanoga do vikinškoga doba. Leksikon nastoji

obuhvatiti njihovo značenje za nošnju, kronologiju i obrt, ali i za etničke i arheološke

kontekste u najširem smislu te artikulirati nova pitanja.

Ovo studijsko izdanje uzima u obzir veliku potrebu za sažetim prikazom razvoja

fibule, koja je izražena posebice među studentima. Izdanje je nepromijenjeni pretisak

članka iz Leksikona. Za lakšu orijentaciju stranice se podudaraju s onima iz

Leksikona.

radna verzija

122