00_predgovor

Što je planirano, planirano je temeljito.Što je zapovjeđeno, zapovjeđeno je vojnički.

Sve izvršeno, izvršeno je profesionalno.

Mojim suborcima, uz neizmjernu zahvalnost i poštovanje!

Ivo Jelić

čovjek i rat 90/92

AUTOR:Ivo Jelić

GLAVNI UREDNIK:Ivo Jelić

RECENZIJA:Drago Pilsel

LEKTURA:prof. Tomislav Vrančić

OVITAK:Naslovnica: Fotografija - Joško Ponoš (Arhiv 4. brigade)Stražnja: Fotografija - Matko Biljak (Arhiv Slobodne Dalmacije)

GRAFIČKA OBRADA & DIZAJN:shufu entrtejment

ZEMLJOVIDI:IZVORNIK: TK100 - DRŽAVNA GEODETSKA UPRAVAKLASA: 935-05/05-01/108UR. BROJ: 541-03-02/7-05-03Zagreb, 17. 03. 2005.

UCRTAVANJE I GRAFIČKO OBLIKOVANJE ZEMLJOVIDA:Ivo Jelić, Ivo Bubić i Ivo Gotovac

NAKLADNIK:Hrvatski Časnički Zbor grada Splita

TISAK:DES - Split

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica, Split

UDK ???

JELIĆ, Ivo 4. brigada ZNG - čovjek i rat 90/92

???

ISBN 953-99981-0-7

Ivo Jelić

čovjek i rat 90/92

Split, 2005.

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u svoju budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brin-ite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević

4. BRIGADA ZNG - ČOVJEK I RAT 90/92

4

SADRŽAJ

O AUTORU 6

RIJEČ UREDNIKA 7

PREDGOVOR 9

RAZDOBLJE OD POČETKA 1990. DO 28. 4. 1991. 13

RAZDOBLJE OD 28. 4. DO 23. 7. 1991. 31

RAZDOBLJE OD 23. 7. DO 12. 9. 1991. 55

RAZDOBLJE OD 12. 9. DO 16. 9. 1991. 105

RAZDOBLJE OD 16. 9. DO 10. 10. 1991. 115

RAZDOBLJE OD 10. 10. DO 31. 12. 1991. 145

RAZDOBLJE OD 1. 1. DO 3. 6. 1992. 199

ZEMLJOVIDI 269

VEZA U 4. BRIGADI 289

OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA 313

LOGISTIKA 317

POMORSTVO PRI 4. BRIGADI 325

PREGLEDI 349

PRILOZI 365

FENOMENOLOGIJA RATA - MOJA RAZMIŠLJANJA 381

POGINULI I PREMINULI 417


5

O AUTORU

Ivo Jelić, pokojnog Marijana, rođen je 20. 3. 1941. u Liegu, općina Ougree, kraljevina Belgija. Sa obitelji je došao u Hrvatsku 1947. godine. Temeljno vojno školovanje započeo je u Dočasničkoj školi 1956., a Vojnu akademiju završio je 1965. godine. Razne specijalizacije završio je kroz četiri tromjesečna tečaja i jednogodišnju Školu kontraobavještajne službe. Službu u JNA završio je 31. 12. 1989. odlaskom u mirovinu.

Djelovanje u Domovinskom ratu započeo je preuzimanjem dužnosti koordinatora obrane općine Omiš polovinom kolovoza 1990. Zatim je imenovan zapovjednikom stožera TO Splita - Solina - Kaštela. Za zapovjednika 4. brigade ZNG određen je 28. 4. 1991. godine. Dana 3. 6. 1992. predaje dužnost zapovjednika brigade i preuzima dužnost savjetnka za kopnenu vojsku u Hrvatskoj ratnoj mornarici. U drugu mirovinu odlazi 9. 1. 1993. u činu general-bojnika.


6

RIJEČ UREDNIKA

Što vrime više odmiče - sićanja sve više blide, rekao bi kroničar »Malog Mista«.

Zaista je neizbježna činjenica da vrijeme, kod nekog manje, kod nekog više, utječe na sjećanje općenito o dogođajima u životu svakog pojedinca pa tako i o događajima koje sam želio upisati u jednu ovakvu knjigu upravo da se ne izgube cijela poglavlja ili značajni dijelovi u tami zaborava. Odlučio sam doskočiti tom prirodnom fenomenu na način da okupim što veću grupu mojih suradnika iz brigade za realizaciju ovog projekta. Imao sam sreću da su se odazvali gotovo svi i iz tog zajedničkog rada nastala je ova knjiga o stvaranju i djelovanju 4. brigade u prvoj godini rata.

Uvjeren sam da je na ovaj način u velikoj mjeri otklonjena opasnost od deformirane - iskrivljene slike koja redovno nastaje pod utjecajem političke destrukcije i sklonosti pojedinaca na političko dodvoravanje i licemjerje zbog čega često nastaju povijesni defetizmi koje neminovno opet u neko vrijeme zamjenjuju povijesni revizionizmi.

Trudio sam se da kroz višestruko sučeljavanje sjećanja i svjedočenja što većeg broja sudionika događaja što više umanjim mogućnost krive, neistinite ili pogrešne interpretacije pojedinih opisa događaja. I pored toga nije upotpunosti isključena mogućnost nekog nepotpuno točnog prikaza, a još više propuštenog koji je bio interesantan i koristan, ali sasvim je sigurno da su opisom obuhvaćeni najznačajniji događaji. Dakle, ipak je neka netočnost ili propust uglavnom periferne vrijednosti koja ne može bitno utjecati na ukupnu vrijednost sadržaja knjige. Spreman sam, međutim, prihvatiti i unijeti promjene ili dopune u očekivano drugo izdanje, uz uvažavanje uvjerljivih i valjanih argumenata. Napomenuo bih da u ovoj knjizi ne bi trebalo biti tabua - zabranjenih tema i nedodirljivih osoba. Nekih sam se takvih tema i osoba samo dotaknuo ili ih načeo, ne ulazeći u širu elaboraciju i ocjenjujući da istine spadaju u okvir osnovne teme ove knjige.

Koliko je duži vremenski odmak od opisanih događaja bio opasan zbog ograničenog vremena trajanja sjećanja, toliko je bilo opasno za realnu i istinitu sliku događaja u njihovu opisivanju, a pod presijom snažnih dojmova nakon netom nastalih zbivanja, osobito onih dramatičnih kakvih je u ratu bilo na pretek. Zato držim da vrijeme pisanja ove knjige od 2000. do 2005. godine nije ni prerano ni prekasno, već bi se moglo nazvati »zrelo« vrijeme.

Čitatelj će čitanjem ove knjige ustanoviti da nije unesen ni jedan izvorni dokument (zapovijed, izviješće i sl.), što je inače uobičajeni dio u ovakvim sadržajima, i to zaista predstavlja izvjestan nedostatak. To se nastojalo nadoknaditi što točnijim opisom sadržaja i događaja koji su nastali na temelju istih. Razlog tome je nedostupnost arhivama a što je nastalo kao posljedica zloupotrebe pri pisanju knjige »SVE MOJE BITKE« koja je sada vjerojatno glavni dokument na Haškom sudu. Posebno mi je žao što zbog toga nisam bio u mogućnosti unijeti u knjigu opis svih pripadnika 4. brigade, što objektivno i ne predstavlja nikakvu vojnu tajnu. To je u stvari jedan od primjera prelaska iz jedne u drugu krajnost u djelovanju našeg vojno-političkog sustava.


7

Sa suradnicima sam u principu dogovorio da oni opišu:

1. Događaje vezane za ustrojavanje, obuku, opremanje i bojna djelovanja, s tim da svaki događaj ima pet osnovnih elemenata: mjesto i vrijeme događaja, zadaće, ljude i rezultate.

2. Da pri tome upišu što više onih ljudi koji su se isticali svojim pravilnim ponašanjem, hrabrošću i umješnošću u borbama, a da one malobrojne, koji to ne zaslužuju, jednostavno zaobiđu nepisanjem ili ako je baš neizbježno spomenu ih inicijalima.

Kao autor, sebi sam dopustio opis samo nekoliko izrazitih slučajeva iz kategorije onih koji su bili općenito štetni ili zločesti, toliko da ih se nije smjelo zaobići. Pored toga uzeo sam za pravo da sam opišem vojno-političke ocjene i procjene te zato podcrtavam da u istima nije sudjelovao ni jedan suradnik u pisanju knjige. To sam uradio zbog određene težine tih ocjena i procjena s kojima nisam želio opterećivati druge, kao ni s bilo kakvim posljedicama kojih objektivno ne bi trebalo ni biti. Držim da je vrijeme koje obrađuje ova knjiga - od ljeta 1990. do ljeta 1992. godine - izuzetno vrijeme u stvaranju hrvatske države i njene vojske. To je vrijeme kada se vojno-politički vrh Hrvatske sudbonosno odredio za stvaranje neovisne hrvatske države, za stvaranje svoje vojske i dobivanje međunoradnog priznanja. Nakon toga (nakon 15.01.1992.) Hrvatska vojska je pripremana za potpuno oslobođanje okupiranih prostora. 4. brigada je tu spremnost iskazala već u svibnju i lipnju 1992., oslobađajući značajne prostore na južnodalmatinskoj bojišnici. Uza sve ovo potrebno je istaknuti da je sve započeto u vrlo kritičnom vremenu kada su još vojne snage i vojna vlast bivše JNA bile legalno prisutne u Hrvatskoj. Isto tako bilo je to vrijeme obilježeno nesnalaženjem, lutanjem u traženju rješenja i dvojbama vojno-političkog vrha Hrvatske, što se moglo razumjeti i opravdati (tako sam tada i ja mislio). Bilo je to i vrijeme dokazivanja domoljubnog ponosa, ljudskog i nacionalnog dostojanstva i spremnosti za svakojako žrtvovanje radi ostvarenja više stoljeća čekane neovisne i demokratske Hrvatske.

Vjerujem da bi konkretni portreti događaja, prije ustrojavanja, nakon ustrojavanja i iz samih brojnih djelovanja 4. brigade ZNG-a kao reprezentativne postrojbe Hrvatske vojske u Dalmaciji i Hrvatskoj, rađeni na ovaj način trebali biti vrijedni i za samu povijest. Iskazi neposrednih svjedoka koji su imali najviše uvida u nastajanje i djelovanje 4. brigade dokazali su da razlikuju domoljublje od koristoljublja i potrebe za osobnom glorifikacijom, a smatrajući to svojom moralnom i povijesnom obvezom, i vrijedniji su od brda posrednih i političkih izvještaja, stavova i komentara.

Ivo Jelić General u miru


8

PREDGOVOR

Recenzija knjige generala Ive Jelića »4. Brigada ZNG - Čovjek i rat 90/92« o stvaranju i prvim godinama postojanja 4. brigade Hrvatske vojske.

Kada mi je moj bivši zapovjednik, umirovljeni general Hrvatske vojske, Ivo Jelić, ponudio da budem recenzent knjige koju držite u rukama, to jest da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti se i da moram prihvatiti tu obavezu, koja je teška ali i časna, i koja u sebi nosi dug kojega imam i prema generalu Jeliću i prema onima s kojima sam bio u 4. brigadi tadašnjeg Zbora narodne garde i prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je poginuo, dokumentacija Vlade RH ga službeno vodi kao nestalog, kao Jelićev vojnik zajedno s još četvoricom branitelja u blizini otoka Šipana u zoru 23. listopada 1991. nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem JRM 178.

Ali sve to ne bi me natjeralo da stavim svoje ime pored generalovog da nije riječ o zapovjedniku koji se nije nikad, koliko je meni poznato, družio s onima koji imaju potrebu sebi za života podignuti spomenik, makar on bio ukoričen. Ivo Jelić je ostao onakav isti kakvog sam ga upoznao nakon što sam napustio svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi u zamjeni za poginulog brata svjestan, naravno, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je mog pokojnog brata i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan, riječju kako bi pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom Branka i njegovih suboraca.

Ivo Jelić je još u ratu postavljao pitanja koja mu daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i

časnika, svakog visokog časnika pa sve do vrha naših oružanih snaga čvrsto pogleda u oči, jer nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta i drugih stratišta gdje su Hrvati uprljali ruke svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra. Pa ljudi poput Ive Jelića uz čvrsti pogled imaju pravo postaviti pitanja poput ovih: Što se dogodilo? Kako te ružne stvari objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao »oni«? Zašto se sve to ponavlja i kasnije nakon blistavih pobjeda Hrvatske vojske u »Bljesku« i »Oluji«, to jest kako se dolazi do postupanja u Varivodama i slične sramote koje su nam govorile da, nažalost, neće biti zaobiđene ni pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave.

Prihvatio sam zadatak jer, kao i autor, vjerujem da tome nisu krive međunarodne zavjere i brojni unutarnji i vanjski neprijatelji, nego nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja kakva su, primjerice, za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to ono što je očekivao i čemu se nadao?

General Jelić dobro zna da je povjerio ovaj zadatak nekomu koji je od dijela javnosti žigosan jer je bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te kao član HHO-a, ali i kao nezavisni, novinar među prvima stao opisivati zločine koje je počinila hrvatska ruka, ne da bi


9

ti zločini bili korišteni u nivelaciji krivnje između agresora i branitelja, nego da bi jednom, kako se događa i s knjigom koju sada počinjete čitati, povijest Domovinskog rata bila oslobođena od tereta pojedinačnih izdaja onog junaštva kojeg su pokazali i oni koji su stvarali Hrvatsku vojsku, a 4. brigadu posebno, i oni koji su nosili teret tolikih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest ona drevna i manje drevna, ali posebno ona u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti.

General Jelić zna da nisam vojni stručnjak i da je moj doprinos stvaranju 4. brigade bio zaista skroman, pa stoga i nisam pozvan suditi o tome koliko je ova knjiga u vojnom, strateškom ili taktičkom smislu točno napisana, je li učinjen propust u opisu pojedine akcije ili je greškom zaboravljeno istaknuti ulogu pojedinih zapovjednika ili istaknutih boraca. Osim što vjerujem da je autor iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika kako bi moguće greške bile svedene na najmanju moguću mjeru, i to ne iz oholosti već iz dubokog poštovanja kojeg se vidi da taj ratnik i dalje ima za svakog svog vojnika, bio on čitav, ranjen ili mrtav, moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini. Osjetiti nakon čitanja i vrednovanja stavova radi li se o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća koje su stvarali neki zaista nedorasli političari, a ponekad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.

Pošto sam u miru pročitao knjigu, zaključujem da se radi o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti uspomenu na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koji će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata. Knjiga generala Ive Jelića odiše koherentnošću i iznenađujuće je iskrena čak i onda kada bi zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima želi, jer ima viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati, spasiti što više života i dobara.

Iako je s jednim okom general Jelić pratio ono što se događalo na relaciji Zagreb - Beograd, on je morao izvršavati zapovijedi i paziti da vjernost vojnika u sebi ne pogazi humanost intelektualca koji nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestao biti.

Zapadni su političari u ranu jesen 1991. godine možda bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj, no taj je stav postao neodrživ već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zapadne Slavonije i kada se u Dalmaciji između svih ostalih postrojba, kao David pred Golijatom, uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenog tkiva zemlje, što se nažalost dogodilo jer nije bilo više Jelića i zato jer je Jelić postao smetnja onima kojima je produžetak rata služio samo za učvršćenje osobne vlasti i koristi.

Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Autor je dugo gledao u sebe prije nego je krenuo pisati a pisao je, ne samo da dobijemo povijest nastanka naše najbolje borbene postrojbe, već zato što je morao reći svoj vojnički, građanski i humani ‘ne’ svima onima koji su željeli propast Hrvatske nastavljajući ponižavati naš narod i planirajući kako porobiti naše ljude i kako ih opljačkati, ma od kud god dolazili ti pljačkaši.


10

Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima zaista iznevjerene mnoge nade, meni nije svejedno znati da imamo vojne zapovjednike, makar bili u mirovini, koji kao apostoli čuvaju predaju da se istinsko herojstvo brani u trenutku kada čovjek čovjeku daruje život. General Ivo Jelić sa svojom slojevitom knjigom sve više mi se pričinjava kao da nam je u goste stizao starozavjetni prorok koji čas upozorava na savez Boga i izabranog naroda, a to je, figurativno rečeno, svatko od nas, čas riskira svoju glavu ili ugled da bi narod držao na Božjem putu, na putu pravde i mira. Jelićeva 4. brigada ne bi trebala zaboraviti da ju je stvarao čovjek s vizijom, vojnik koji je Hrvatsku poželio vidjeti neokaljanu, čistu od svake opačine, kao u djevice koja ulazi u hram da se posveti Velikom Gospodaru života, čak i kada su joj halje poškropljene krvlju junaka, znanih i neznanih.

Drago Pilsel


11

Documents

00_predgovor