PUCKA KNJIŽNICAizdavana

D R U Š T V O M S V E T O J E R O N I M S K I M ,

KNJIGA CXV.

STARI SLAVENI,od

JULIJA GOLLNERA.

ZAGREB.TISAK DIONIČKE TISKARE.

1898.

POVJESNIČKE CRTICE.

öd 800. god, prije Krista do 500, god, poslije Krista,

PO NAJBOLJIM NAŠIM PISCIMA

-/ sastavio'

JULIJE GOLLNER.

ZAGREB.TISAK DIONIČKE TISKAltE.

1898.

DRUŠTVO SV. JERONIMA.

PREDGOVOR.

ši vrijedni povjesničari sakupiše u spojim djelimalijepe i obilne podatke o životu, obiSajima i vjeri

naših pradjedova, starih Slavena. Nu ova su djela ponaj-više izdanja naše dične i marne „Matice Hrvatske", tesu već po svom općem sadržaju opredijeljena za srednjeslojeve našega naroda, a po tom su malo poznata unižim slojevima naroda. Po mojem skromnom mnüenjusvakako će biti korisno, ako se naš narod upozna sastarim Slavenima, da se tako barem zt koji čas duhomprenese u ono pradavno doba, pa da vidi, s kakovim suse teškoćama i nezgodama imali boriti, kako su se mi-jenjale i usavršivale njihove uredbe kako su uredili svojedomaće ognjište, kako su ustrojili vlast i državu, kakosu vjeru imali, kakove običaje itd.

Odlučio sam s toga u ovom djelcu podat c i jenjenimčitaocima jasnu sliku o svem ovom. Dakako, da tu nemaništa nova, i da bi se o tom predmetu đilo mnogo višenapisati; al to bi možda učinilo cijelu sliku nejasnom,a i knjigu prevelikom.

Kod izradbe ovog djelca poslužio sam se poglavitomedju ostalim knjigama knjigom : Franjo Valla: „Povjestsrednjega vijeka". Prvi dio. Po ovoj sam knjizi udesiocijeli raspored ovog-ι djelca. Osobito mi je dobro poslu-

žila krasno sastavljena „Povjest Hrvatska" od Tade Srni·čiklasa, zatim „Slaveni u^davnini·1 od đra. T. Maretića

6

i druge. Prema ovim knjigama nastojao sam, da u kratkosve ono napomenem, što je znamenitije, da tako dobi-jemo što potpuniju sliku o starim Slavenima.

Cijenim da je potrebno i dobro, da se i hrvatskipuk, kao grana velikoga slavenskoga naroda, upozna saživotom svojih starih predjedova, dok su oni jošte po-gani bili.

K o p r i v n i c a , mjeseca veljače 1898.

Pisac.

Glava prva.

Slaveni se sele u Evropu.

Kad odrastao čovjek promatra maleno, novorodjenodijete, nekako mu se i nehotice nameće pitanje i po-misao, da li je i on bio tako malen i nemoćan?! Tasilna opreka nekako mu se čini nevjerojatna. Pa ipak jetako! Isto ovakova misao dolazi nam i onda, kad pro-matramo silnu onu površinu naše zemlje, koju je za-premio gorostas slavenski, i koja nadilazi šestinu našegasvijeta. Da, kao što svaki narod, tako je i Slaven biodijete. Njega ne nalazimo od pravijeka u Evropi, već jenjegova kolijevka bila tamo negdje pri izvoru rijeke SirDarja i Amu Darja u vrletnoj gori zvanoj HindokuŠ.Slaven je, kako danas znademo, u rodu Indijcu, Persi-janeu, Grku, Latinu, Keltu, Germanu itđ. Svi ovi narodi,koje danas dijele velike razlikosti, bili su dugo vremenajedno: imali su jednu vjeru, jedan jezik, jednake običaje,i jednako sve, što čini narcđ narodom.

Ovi su se narodi počeli u davna vremena s nepoz-natih i nejasnih nam uzroka razilaziti po širokom svijetu,a time su nastale mnoge razlikosti međju pojedinim na-rodima. Posve je naime razumljivo, čim se je više jednopleme od drugoga uđaljivalo, da se je tim više jednodrugomu otudjivalo. Uzrok tomu lako nam je naći: po-mislimo samo na prerazličnu domovinu, podneblje, zatimna oue silne ravnice, šume, brđine, močvare, rijeke, —to je sve na njih silno djelovalo, te ih preobrazilo. I

8

tako je došlo malo po malo do toga, da su se oni stalijedan od drugoga razlikovati baš po svem onom, što imje prije bilo zajedničko. — Tako se je počelo mijenjatiime, vjera, običaji i jezik, te nastađcše od arijskoga pra-naroda današnji Indo-evropejci. Od Arijaca postadošenajprije zapadni i istočni Arijci. Zapadni Arijci rođišeSlavene- Germane i Kelto-Grko-Latine, a istočni Arijci:Irance, Persijance, Baktorijance, Indijce i t. d. Mi ćemosve ove ostaviti, pa ćemo se baviti samo onim, što naszanima, a to je slavenski rod.

Kako smo već prije napomenuli, Slaveni su zappdniArijci, te su nekoje vrijeme bili sa Germanima isti narod.Spomenuti nam valja, da su Slavene i njihova najvjer-nija braća Litvani ostavili, te da su tad počeli drugim,t. j. svojim jezikom govoriti. Kako dugo su bili Slavenizajedno sa Germanima i Litvancima, to ne znamo, alije sigurno, da to njihovo prijateljstvo seže u najdavnijaAremena, i da je bilo dugotrajno.

Stari Slaveni nisu prvi krenuli iz svoje pradomovine.Prije njih krenuše njihova braća Grci, Lat'ni, Kelti iGermani, a za njima tek Slaveni. Oni narodi, koji suprije krenuli i koji su prije stigli u Evropu zauzeše po-najviše jug i zapad, đočim je Slavenima ostao istok, gdjeje i danas srce najjačoj slavenskoj državi. Došavši stariSlaveni u svoju novu postojbinu zauzeše zemlju izmeđjugornjega Dona i Dnjepra u današnjoj Eusiji, zatim sudosezali na zapad i sjever do srednje Visle i Baltičkogamora i do rijeke Pripeta i preko nje. Nu oni nisu biliosamljeni, jer su se oko njih nastanili drugi narodi. Takosu ih sa sjevero-zapadne strane stisli u taj mali prostorAisti ili Litavci, sa zapada Germani, sa sjevera i istokaćudi ili Fini (narod mongolskog plemena), a napokons juga najprije neka nearijska plemena, a onda Skiti iSarmati. Ovi Skiti i Sarmati bili su posljednji od arijskoga

9

demeaa, koji su došli u Evropu. — Kako se danas znade,ulaveni su došli u ove svoje zemlje najkasnije u petomdjekn prije Isusa.

Slaveni su našli u svom norom stanu stare žitelje,tako zvane Fine ili oude. To su bili l judi malena stasa,slaba tijela, a i duh im je bio slabo razvijen. Kako suovi patuljci živjeli, i jesu li kakove države osnovali, nijenam poznato. Sve što nam se od njih sačuvalo do danas,jesu samo t. zv. gradjevine na kolju (Pfahlbauten). Tosu kukavne kućice, gradjene na kolcima usred močvarai jezera, da se lakše brane od neprijatelja. U ovim ža-losnim ljudskim stanovima, a i oko njih, naći je još ioruđja i oružja svakojaka. To oruđje i oružje načinjenoje samo od kosti ili pak od kamena. O željezu ili o kojojdrugoj kovini nema tu ni spomena Taj je dakle narodbio u tako zvanoj „kamenoj periodi (dobi)", te ga je danasgotovo svuda nestalo. Uspomena mu se uzdržala jedinou Euskoj, u kneževini Finskoj. S ovim je narodom imaoSlaven najprije posla; on ga je imao iz zemlje izbacitii izagnati.

Nu nisu se stari Slaveni imali boriti samo sa pra-žiteljima, nego su se oni morali boriti i sa novom do-movinom. Valjalo se tu naime boriti sa njezinim velikimi divljim rijekama i sa onim silnim njihovim poplavama,a valjalo se boriti i sa močvarama i ogromnim šumama.Najprije je trebalo svladati rijeke i svesti ih u njihovopravo korito, dalje je trebalo sagraditi mostove, ma bilioni ma kakovi, trebalo je močvare isušiti, šume iskrčiti,putove prosjeci, divljač zatrti i t d. Svakomu je jasno,da je za taj ogromni posao bilo potrebno mnogo radinihruku, da je tu bilo mnogo napora i krvava znoja. Svete pak poteškoće moći ćemo si još bolje predstaviti, akona um uzmemo, da je Slavenu, koji je za onda bio neuk,trebalo mnogo i mnogo vijekova, dok ih je svladao.

10

Ova pradomovina starih Slavena zvala se Velika, iliBijela Hrvatska, iz koje se na sve strane raseli se sla-venska plemena i narodi Jedni krenuše na zapad premaKrkonošam i Labi, drugi pođjoše preko Karpata premastaroj Panoniji, a treći se uz Orno more prikučiše dolnjemuDunavu i istočno-rimskomu carstvu. Ovo napomenusmosamo zato, da se vidi, kako su se raselila slavenska ple-mena i ntrodi.

i»

Glava druga.

Prve vijesti o Slavenima.

Za današnje naše znanje ima malo koji pisac sta-roga svijeta toliku važnost, koliku ima prvi grčki po-vjesničar Herodot. Da je s kojom nesrećom propalo divnonjegovo djelo, naše bi znanje o starim narodima bilovrlo jadno i kukavno, a možda i nikakvo. Koliko imamobiti zahvalni Herodotu za njegove bilješke o različnimnarodima, o tom nam ne treba ovdje govoriti. Mi He-rodota za to spominjemo, jer u njegovoj povjesti, i to učetvrtoj knjizi, ima nekoliko bilježaka, iz kojih dozna-jemo nešto malo o prastarim Slavenima.

Herodot boravio je negdje oko godine 450. prijeKrista nekoliko vremena u gradu Olbiji, koji je bio nautoku rijeke Buga u Orno more. Grad Olbija bio jegrčka naseobina, a ležao je blizu današnjega ruskoggrada Nikolajeva. Ovdje je imao slavni ovaj Grk mnogoprilike, da dozna koješta o barbarskim narodima, koji suživjeli u to doba u današnjoj južnoj i sjevernoj Bu-siji, dakle u domovini starih Slavena, čitavo je djeloHerođotovo dokaz, kako je taj „otac povjesti" biovrlo radoznao i da je svuda nastojao, kako će što

11

više doznati o različnim zemljama i narodima. On je zacijelo mnogo raspitivao za narode, do kojih mu nije bilomoguće doći, a valjda je i vidio kojega čovjeka iz onihzemalja, te s njim preko tumača štogod govorio. Svesvoje doživljaje sabrao je Herodot u svoju za nas pre-vrijednu povjest.

U ovoj povjesti opisuje vrijedni povjesničar najprijeSkite, glavni narod u tim krajevima. O ovom narodutreba da nešto progovorimo i s toga, što su gdjekojipisci novijega vremena mislili, da su Skiti bili slavenskinarod, — a to je mnijenje krivo. Herodot veli, da seovaj narod sam zove Skoloti, a ime Skita da su munadjeli Grci. On razlikuje prave Skite od nepravih. Zaprve veli, da su se dijelili u dvoje, jedni su bili pastiriili nomadi, a drugi carski Skiti. Po svoj prilici ovo raz-likovanje ne znači drugo, nego da su jedni i drugi bilidoduše isti narod, nu da su se medju pobom govoromrazlikovali. Nepravi Skiti nisu, vrlo vjerojatno, ni biliSkiti, nego samo skitski podanici ili kmetovi, a Herodotih je samo poradi toga ubrojio m e l j u Skite, jer nijepravo znao, kako su se oni sami zvali. — Ove nepraveSkite razlikuje Herodot dvojako. Jedni su mu Skiti orači,a drugi su Skiti ratari.

Sto mi danas znademo o Skitima jeste, da su Skitibili hajdučki narod, i da su živjeli samo od boja i znojaonih naroda, koje su podjarmili. Pored svega svoga bar-barstva imali su oni ipak nekakovu državu, a to namkaže, da oni nisu bili posvema divlji. Divljaci naimene znadu, što je država. Skitska je država u vrijemeHerođotovo obuzimala prostor, koji leži medju utokomDona i utokom Dnjestra. Na sjeveru joj je bila granicariječica Psol, a zatim gornji Bug i Dnje4ar. Koje sukrvi bili Skiti, ne zna se pravo. Učeni Čeh Šafafik mislioje i dokazivao, da su bili narod mongolske krvi. Drugi

12 13

opetf drže, kako ono prije spomenuh, da su bili Slaveni.Danas je najvjerojatnije to, da su Skiti srodnici Irancima,dakle Persijaneiraa, Jermenima i drugim narodima ovogaplemena.

Osim Skita bilo je tu i Sarmata i drugih naroda,veli Herodot. Za Sarmate znademo danas za cijelo, dasu bili roda iranskoga, i da su govorili jezikom, koji jebio vrlo sličan skitskomu ili, kako Herodot veli, koji jebio pokvareni jezik skitski.

Koga su roda bili drugi narodi u ovim zemljama,koje „otac povjesti" spominje u svom djelu, nije pravopoznato. Samo za Neure i Budine znade za sigurno, dasu bili Slaveni, pa za to ćemo o njima nešto malo pro-govoriti.

Neuri su živjeli u to vrijeme u južnom dijelu da-našnje gubernije volinjske i u istočnoj Galiciji, a Sudinisu bili susjedi Neurima i boravili su negdje uz gornjiDnjepar.

Herodot doduše malo govori o životu ovih plemena,ali i ono malo, što nam pripovijeda o njima, kaže nam,da oni ne mogu drugo biti nego Slaveni. To nam po-tvrdjuje i samo irne Neuri ili po današnjem jeziku Nuri.To ime ništa drugo ne znači, nego dolina ili nizina, atakova je upravo i bila zemlja, gdje su se ti prvi po-znati Slaveni smjestili. Osim toga ima traga tomu imenuNeuri ili Nuri i danas u imeuu polj-koga gradića Nur iriječice Nure, koja se izlijeva blizu toga gradića u ri-jeku Bug.

Isto je tako i ime Budini roda slavenskoga. To namkaže današnja ruska rijeka Buda i potok ruski Budka, aosim toga mnoštvo sela u zapadnoj Busiji, kao što suBuda, Budina, Budajeva, Budišće, Budavka itd. O tomnas uvjeravaju i mnoga zemljopisna imena, koja se na-laze u zemlji, gdje živu Hrvati i Šibi. Dosta je, da u to

ime spomenemo samo ova mjesta: Budaci, Budak, Bu-dakovac, Budin, Budina, Budinica, Budim, Buđaševo, Bu-đinšćina. Na slavenski izvor riječi „Budin" sjećaju nas ipremnoga osobna imena, koja su kod Slavena vrlo po-znata, kao što su n pr. Budimir, Buđislav, Buđivoj, Bu-dilo i mnoga druga.

Vidjeli smo prije, da je Herodot osim pravih Skitapoznavao i neprave Skite, a to su bili Skiti orači i Skitiratari. Premda ništa ne znamo o njihovoj narodnosti ijeziku, opet nije nevjerojatno, da su Skiti orači i Skitiratari bili takodjer Slaveni. Na ovu nas misao navodii to, što su Slaveni od pamtivijeka bili izvrsni težaci ikopači i da su upravo s ljubavlju obradjivah polja. S drugepak strane ne zna se, da bi u onim krajevima, gdje suiivjeli Herodotovi Skiti orači i Skiti ratari, igda stajalaza dulje vremena kakva neslavenska plemena, nego uvijeknalazimo sve do danas Slavene.

Bez sumnje bilo je u Herodotovo doba još i višeslavenskih plemena, nego li su dosad navedena, ali kakoFlerodot za druge nije ništa doznao, nama ne ostaje drugo,nego se zadovoljiti s onim, što imamo. Dosta je koještanesigurno i tamno u Herodota, ali jedna je stvar prilično,ako ne posve sigurna, da pradomovina Slavena^ leži usrednjoj evropskoj Rusiji uz rijeke Bug (donji a moždai gornji), Dnjepar, Dnjestar i Don.

Poslije Herodota dugo opet šuti povjest o Slave-nima. Kad su opet gički i rimski pisci o njima progo-vorili, već je svijet bio čisto drugi, jer su njim vladalisilni rimski carevi. U to se doba promijenila mnogo idomovina Slavena, evropska Busija. U njoj nisu višegospodovali Skiti, nego Sarmati. Sarmati su bili srodnicSkitima, te su već oko godine 4lO prije Krista'stali pre-laziti preko rijeke Dona i počeli sve više pritiskivati Skite.To pritiskivaaje i pritješnjivanje tako je napredovalo, da

14

su oko rodjenja Kristova Sarmati zavladali svom zemljomskitskom. U to vrijeme nalazimo samo malo ostatakapravih Skita, jer ostali ili poginuše ili se izgubiše ili sepak posarmatiše. Od sada su Sarmati bili najjači narodu istočnoj Evropi. Kao što prije ime Skita, tako je sadadugo vremena njihovo ime jedino poznato grčkim i rim-skim piscima. Kad god ovi što govore o istočnoj Evropiili o kom god drugom narodu tih krajeva, tad ne 7naduza drugo ime nego zn sarmatsko.

Plinije, Tacit i Ptolomej jedina su tri pisca, kojisu u svojim djelima ostavili nekoliko mrvica o starimSlavenima, svojim suvremenicima. Plinije se rodio 23.godine poslije Krista, a Tacit 54. posije Krista. Malokasnije, t. j. oko god. 160. picao je Klauđije Ptolomejsvoje zemljopisno djelo. I ovi pisci nalaze Slavene, gdjei Herođot. I njima je domovina Slavena današnja Bu-sija. Ovi nazivlju te Slavene raznim imenima: ili Veneteili Srbe ili Poljane li Velete ili Hrvate ili Krivice iliSjeverane ili kako drukčije, Za ime Veneti (Vendi iliVinđi) znademo, da je tudje i da su ga Slavenima na-djeli Nijemci, njihovi susjedi. To ime označuje od pri-like ljude, koji pasu stada, a to baš najviše dolikujestarim Slavenima.

Da je ime Veneti (Vindi ili Venđi) njemačko, kaženam i to, što ga Nijemci i danas upotrebljavaju za Sla-vene, koji živu u Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Lu-žiei. I danas jošte krste Nijemci mnoga mjesta slavenskatim imenom. Ta poznata su u spomenutim zemljama ovazemljopisna (mjestopisiia) imena: Vindenhausen, Vindisch-graetz, Venđdorf, Venđeborg, Vinđischthal, Vindsberg,Vindisch-Landsberg (Podčetrtek) itd. Ovakovih i sličnihimena ima pače danas i u zemljama, gdje se Slavenimasasvim trag zameo, i ona su nam danas jedini dokaz,da ih je nekada i tu bilo. Sva druga imena, koja na-

15

vode prije spomenuti pisci, slavenskoga su izvora, i dodana su današnjega poznata svemu svijetu. Ona namkažu, da su plemena, koja su se njima ponosila, bilipravi pravcati Slaveni. Osobito se zapadni i južni svijetupoznao sa Slavenima, otkada je Dacija, t. j. današnjaistočna Ugarska, Erđelj i Eumunjska pala u ruke Bim-Ijana i njihova cara Trajana. Bimljani su sada dolaziliu dodir sa Slavenima kroz Daciju, pače je vrlo vjero-jatno, da su se Eimljani više puta zalijetali i u krajevepreko rijeke Dnjestra i Dnjppra, t. j. u domovinu sla-vensku. To de nain možebiti i protumačiti, da je i danaspoznato Slavenima ime cara Trajana, toga neprijateljaDačana, i da je dapače Slaven toga cara ubrojio međjusvoje bogove.

Glava treća.

Selidba Slavena na jug i zapad Evrope.

Poslije Ptolomej a zašuti opet povjest o Slavenima.Tek Julije Kapitolin progovori o njima. On poče pri-povijedati, kako su Markomani i Kvadi god. 165. navalilina rimsko carstvo, te se tako nehotice dotače i Slavena.On naime veli, da su Markomane i Kvađe, koji su biliGermani, istisnuli iz njihove domovine drugi istočni na-rodi, pa tako dodjoše pred vrata rimske države i za'skašeod Rima zemlje. Ovi pak spomenuti istočni narodi nisumogli biti drugi, nego li Slaveni. Slaveni su se po tomu to doba stali micati. — i u istinu pomakoše se u todoba slavenski pradjedovi u krajeve yislanske, u zemljeBaltičkoga mora. Ovo more bilo je već odavna na glasusa svoga jantara.

16

Otkađa su pak Germani radi zlata i zemlje rimskestali ostavljati svoje krajeve i seliti se prema Bajni, Du-navu i Ornomu moru, počeli su se osobito Slaveni ši-riti na sapad Ovo burno doba trajalo je od konca dru-goga do konca četvrtoga vijeka. U strašnom ratu, kojije trajao sve do god. 180 poslije Krista, borili su ses carem Markom Aurelijem ne samo Germani, nego imnogi Slaveni. Kad se boj svršio, dobili su Slaveni ze-malja u rimskom carstvu, i to u Mesiji, Panoniji i gornjojItaliji.

I u trećem se vijeku zacrveni mnogo puta Dunavod krvi rimske i barbarske, u ovo doba bili su najvećineprijatelji Eima Goti, koji su se spustili od Visle k Or-nomu moru i Dunavu, Uz njih su zadavali Eimu najvišejada tako zvani Karpati ili Hrvati, pleme slavensko uistočnim Karpatima. Karpati su tražili od carstva istidanak, koji su dobivali i Goti, te su u to ime navalji-vali na Mesiju. God. 244. porazio ih je doduše car FilipArap, nu oni su i dalje pustošili rimske zemlje.

S njima je imao kasnije posla i car Aurelijan. Na-pokon ovlada ovaj narod car Galerije i preseli ga podsilu veliki dio iz karpatske đomovinp u Panoniju, Daciju,Mesiju i Traciju. Na taj način počeli su se Slaveni nase-Ijivati na balkanskom poluotoku. Od ovoga doba još dvavijeka pridolazili su sa sjevera k ovim Slavenima i druganjihova braća bez ikakve buke i vike. U prvo vrijemebili su ovi Slaveni u novim svojim stanovima samo kao„koloni". Eimljani su naime svladane barbare uzimalisebi za „kolone", t. j. za težake i kmetove, da im radepolje i da budu prema potrebi vojnici. Nema kraja urimskoj državi, gdje ne bi bilo takovih barbara, polo-vljenih u ratovima na Bajni i Dunavu. Oni nisu imalisvoje zemlje, nego su obrađjivali tuđju, i u to ime da-vali svojim gospodarima odredjene danke. Najprije su

17

iietali ovakve kolone na državna dobra, onda su ih do-bile pojedine općine, a najposlije i privatni l judi. Gospo-dari plaćali su za njih porez. Istom pod carem Konstan-tinom budu im svi odnosi uređjeni.

U isto doba. kad su Slaveni na zapadu i jusru Ev-rope tražili novih zemalja, podjarmili su divlji Goti nji-hovu braću u njihovoj pradomovini, u današnjoj Busiji.Ovaj germanski narod živio je još u Ptolomejevo dobapri Visli, ali oko god. 200. ostaviše Goti tu zemlju i od-seliše se u južnu Busiju i nastaniše se izmeđju Dnjestrai Dnjepra. Malo po malo raširiše se na istok ća do Dona,a na zapad do Dacije i preko nje i pođjarmiše sve na-rode u tim zemljama. Sarmati, dosadanji gospodari utim krajevima, morali su ispred novih i jačih silnikabježati iz zemlje iza Dona, jer onaki razbijači i Skitalice,kakovi su bili Sarmati, nisu navikli živjeti pod jarmomdruaroga naroda, za nj raditi i hraniti ga. Ova je sudbinasnašla za rat neuvježbane i k tomu neujeđinjene Slavene.Gotski kralj Hermanrik (Ermanarik) obrnuo je pod svojuvlast osim drugih naroda takođjer Slavene, pače i da-leke Litavce. Gotski je kralj Hermanrik pokorio Slaveneoko god. 350. poslije Krista.

Nu i ovoj novoj germanskoj državi i njezinu vladaruHermaniku nije bilo sudjeno dugo vladanje. Kada je nje-gova država bila najsilnija, te se činilo, da joj se netreba bojati nikoga na svijetu, onda se najednoć od ne-kuda iza Dona stvore divlji Huni i odmah prisile Her-manrika, da s njima mejđan dijeli. Junački Hermanrik,koji je bio već u mnogo bojeva, izidje i u ovaj boj kaostarac od 110 godina, ali hunski poglavica Balambersmlati gotsku vojsku, a gotsku državu uharači (podjarmi).Starac se Hermanrik od žalosti probode, a njegov na-sljednik trebalo je da pazi, kako će se s Hunima poga-đjati. Huni su istina bili strašan i grozan narod, groz-

Stari Slaveni. 2

18

niji od svih barbara, što su ih prije njih vidjeli Grci iKimljani, nu pored svega bio je njihov jaram Slavenimalakši, nego li gotski. Slaveni su naime kao marljivi ivrsni ratari hljebom hranili gladne čopore hunske, kakosu prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Videći Huni ve-liku korist, što ju imaju od Slavena, nisu ih hotje'idržati u onako krutu jarmu, kako su držali druge na-rode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje. Hunisu ostavili Slavenima njihove knezove, i samo su to iskaliod njih, da im plaćaju danak i da im novcem i hranomi svojim četama pomažu u vrijeme rata. Neki pisci mislebaš zbog toga i s još drugih uzroka, da su Huni biliSlaveni i prijatelji i branitelji slavenski. Mnijenje to nijeničim dokazano, nu to je danas istina, da su Huni uistinu voljeli Slavene, nego drugi narod. O tom nas uvje-rava i ovaj dogadjaj:

Hermanrikov nasljednik Vinitar teško je podnosiohunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kakoi«pod nje izvije. Prije nego de pokušati bojnu srećus Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat.U prvom boju ostane pobjeda na slavenskoj strani, akad iza toga Vinitar i drugi put udari na Slavene, po-služi njemu sreća. Okrutni Vinitar nije se sad zadovoljiosamom pobjedom, već je uhvaćenog slavenskog knezaBozu s njegovim sinovima i sa sedamdesetero druge ve-like gospođe dao objesiti, čuvši hunski poglavica Ba-lamber za taj veliki zločin, kojega ne bi ni Huni uči-ni l i , krene odmah na Vinitara, da ga kazni, pa ga svojomrukom posijeee. Ovo se dogodi oko godine 384.

Slažući se tako sa Hunima dobro, počeše se Slavenipod okriljem i uz pripomoć i u društvu s ovim svojimprijateljima seliti u Daciju, Panoniju i današnju gornjuUgarsku i u zemlje oko Ornoga more, koje su do sadauvijek tudji narodi imali u svojim rukama. Na htok ne

19

r'adoše im se širiti naskoro uralsko-čudski narodi, Ugrii Bugari, koji su ostavili rijeku Volgu i goru oral, istali te spuštati oko Dona, a i dalje na zapad oko Cr-noga mora. Nu što su tu izgubili, gledali su da nado-knade u Daciji i u Podunavlju.

Uz takovu ljubav izmedju Huna i Slavena nije čudo,da je i zapad ta dva naroda pomiješao, i da su Grci iEimljani zvali Slavene Hunima, kao što su ih prije na-zivali Skitima i Sarmatima. Poslije propasti hunske dr-žave započe novo doba povjesti slavenske.

u drugoj naime polovini petoga v.jeka razli se sla-venska bujica iznenada preko Odre, Labe, Karpata i Du-nava po Germaniji, Ugarskoj i zemljama Balkanskogpoluotoka. Ovoj selidbi ima više uzroka. Prvi će svakakobiti taj, što su se sada Slaveni izbavili tudjega hunskogagospodstva i dobavili bvoje slobode. Drugi je uzrok taj,što je Slavenima, koji su se već jako umnožili, postaladomovina pretijesna. Treće: poželjeli su oui poput Ger-mana, krasnih i Bogom blagoslovljenih južnih zemalja.Napokon četvrti je uzrok taj, što su ih sa sjevera i istokapritisli uralsko-turki narodi kao: Bugari, Avari i Kozari,te im nije preostalo ino, nego il i ukloniti se ovim jakimsusjedima i poći dalje na jug i zapad, ili zapodjeti s njimaLoj, za koji e nije moglo znati, kad i kako će se svr-šiti i tko će ostati pobjednikom.

Tako udjoše Slaveni u sjevernu Njemačku, neki na-vališe na Markomane i Kvade u Češkoj i Moravskoj,gdjekoji padoše pače u Bavarsku, Franačku, Turingiju iŠašku, a bilo ih je, koji se tu nisu primirili, nego po-djoše đak u Holandiju i Britaniju. Teško je reci, kad suse Slaveni počeli seliti u te krajeve i kad su se sasvimu njima ugnijezdili. Danas se znade samo to, da s ι tako-

zvani polabski Slaveni već izmedju 200.—400. god. za-uzeli njemačke zemlje sve do rijeke Odre. Malo kasnije,

t. j. u drugoj polovini čestoga vijeka bile su u njihovimrukama i druge spomenute zemije. Od rijeke Visle doSale nije bilo u to vrijeme ni traga Nijemcima.

Sijela polabskih Slavena bila su izmedju Češke iBaltičkoga mora. Oni su se dijelili na četiri ogranka.Bili su to: Bodriee, Ljutice, Srbi i Pornorani. — Nakoncu petoga vijeka ili na početku šestoga dodjoše izBijele Hrvatske, iz današnje Galicije, Česi u Češku, amoravski Slaveni i Slovaci u doline i porječja rijekeMorave, Grona i Vaga. — Pred silom češkom nestadeu kratko vrijeme starih žitelja Markomaua, a nabrzo uni-štiše i njihova braća u današnjim svojim zemljama, Mo-ravskoj i Slovačkoj, onu šaku Heruia, Eugia i Kvada,koji su tu ostali iza opće selidbe Germana na jug izapad Evrope. — U isto ovo doba, a osobito iza odlaskaistočnih Gota u Italiju god. 493. počeše Slaveni nasrtatipreko dolnjega Dunava u istočno rimsko carstvo. Starihgospodara sada nestade ili se pretvoriše u slavenske ro-bove i kmetove, a po Balkanu zaon samo riječ slavenska.Slaveni brzo dodjoše i do najvećih časti u carstvu. Većgod. 469. zapovijedaju Onogoj i Ostruj legijama u Tra-ciji, a malo kasnije za cara Justinijana beru lovorike uratu perzijskom slavenski vojskovodje Dobrogost, Všegerdi Svarun. U sedmom vijeku u slavenskim je rukama vetMesija, Tracija, Macedonija, pače Tesalia i Peioponez.U sedmom i osinom vijeku predjoše Slaveni na drugustranu Bospora i Htlesponta, i smjestiše se u više kra-jeva Male Azije i Sirije. U prvoj polovini osmoga vijekaveć su Slaveni sasvim gospodari slavne Helade (Grčke).God. o;0. padoše uralsko-ćudski Bugari na Balkan, nu ioni naskoro postaše Slaveni. Kad su se Langobardi isdiliiz današnje gornje Ugarske u Panonija t. j. u današnjuUgarsku na desnoj strani Dunava i Hrvatsku medju bavomi Dravom, a onda opet iz Panonije u Italiju, odmah se

21

natisnuše Slaveni u te zemlje. Nema sumnje, da je već"i prije gospodstva langobardskoga bio Slaven ovdje poznati naseljen. Malo je vrijeme potrajalo i on je gospodarne samo Panonije, nego i današnjoj gornjoj i dolnjojAustriji, Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj, Istriji, Furlan-skoj i svim današnjim zemljama, koje se nazivlju slo-venske, hrvatske i srpske. Gdjekoje pleme spusti se ćaku istočni Tirol i južnu Švicarsku. Ovoj su selidbi Sla-vena bili ponajviše uzrok Avari, koji su se u to dobana strahovit način pojavili u Evropi.* — Pred njimai njihovim nasiljem bježao je Slaven u ove spomenutezemlje. Osim toga bili su Slaveni ovomu divljemu narodukao predstraže, koje je on uvijek napred turao protivsvoga neprijatelja, te Slaveni koje kao saveznici, koje pakkao podanici avarski poplaviše svu zemlju do jadran-skoga mora.

U ovo doba, t. j. u šestom vijeku, počeše se prviput zvati Slaveni, i to Slaveni na zapadu rijeke Dnjestraimenom: Slovenin. Što to ime znači, ne zna se pravo.Čini se, da ono dolazi od riječi „slovo", i da su stariSlaveni njim htjeli označiti čovjeka, koji znade govoritii koga oni razumiju. Prema tomu i ime Nijemac neznači drugo, nego čovjeka, koji je Slavenu nijem, t. j.koga on ne razumije. Osim toga imena čulo se u tovrijeme i ime Anti. Tako su se krstili južni Slaveni naistoku rijeke Dnjestra. U ieđmom vijeku nesta posveovoga posljednjega naziva. Od sada, a osobito od deve-

* A v a r i su uralsko-čuđsko pleme, koje je u Evropu doju-rilo iz svoje domovine iza Kaspijskoga mora. Živući poput Hunana svojim konjima, naučni podnositi zimu, buru i svaku nepo-godu, a brzi kao strijele, strašni su svojim neprijateljima. Avarinisu bili narod mnogobrojan, ali su si na brzo toliko Slavenapokorili, da su se smjeli hvaliti pred Grcima, da ih toliko ima,da bi mogli ispiti sve vode carstva, a da sebi niti žedje uga-sili ne bi.

22

toga vijeka, otkad su ime slavensko razglasili sv. apo-stoli OMI i Metođ, zovu svi pisci naše starije samo Sla-venima.

U sedmom se vijeku dovrši velika selidba Slavena.Od baltičkoga do jadranskoga, egejskoga i jonskogamora, od rijeke Labe, Sale, Šumave, Aniže, Drave i Savedo Crnoga mora i do Dona i Volge te čudskih jezeračuo se u to vrijeme samo glas slavenski. Od toga dobapočelo je svjetlo povjesti sve više padati na slavenskenarode, koji bijahu na zapadu i jugu Evrope. Gustatmina pokrivala je u to vrijeme još samo pradomovinui prasijelo svih Slavena, a to su krajevi, gdje su se smje-stili Busi i Poljaci, ta najveća plemena slavenska. Štosu ovi narodi radili i kakov su život provodili, otkad .«use od njih odijelila njihova braća južna i zapadna, o svemnam tom povjest šuti. Nema sumnje, ovi Slaveni imalisu bolju sudbinu, nego njihova braća zapadna i južna,koja su se morala bez prestanka boriti i medju se is tudjim narodima za novu svoju domovinu Živeći takodugo vremena u miru, razmnož se se i ojačaše brzo tiistočnjaci, a kad osvanu deveti vijek, imade svijet što ividjeti. Iz nepoznatih nizina evropskih pomoliše oholuglavu Eusi i Poljaci, narodi, koje Evropa nije do sadani po imenu poznavala, nu koji će se od sada mjeriti sasvakim njezinim narodom i po broju duša i po duševnimvrlinama i po slavi i po srcu junačkom.

23

Glava četvrta.Što kaže j e z i k o životu, običajima, prosvjeti,vjeri, osobnim i mjesnim imenima starih Sla-

vena.

Mnogo su se slavenski ljudi mučili i razbijali siglavu, da unesu što svjetla u pradavna vremena starihSlavena. Žalibože do dana današnjega posao im išao slabood ruke. Ovomu neuspjehu su u glavnom dva uzroka,Prvi je, što su stari Slaveni bili ljudi nepismeni i štonisu nikakove vijesti o svom životu ostavili. Drugi jeuzrok, što su stari Slaveni bili dugo vremena odaljeniod prosvijetljenih naroda Grka i Eimljana, i što na tajnačin ni ovi narodi nisu mogli ništa saznati o njihovuživotu i običajima. Po tom sve, što danas o starim sla-venskim vremenima znademo, to sve kazuje nam samojezik Slavena. Jezik starih Slavena pripovijeda nam, kakosu se oni odijelili i od svoje najbliže braće Litavaca, tekako su se već i u ono doba, dok su bili jedan narod,razvile razlike u govoru, koje danas još više rastavljajuzapadne i sjevero-istočne njihove krajeve. Jezik starihSlavena vodi nas o^im toga u tajne slavenskoga života.On nam otvara srce i dušu slavenskih praotaca, on nampredočuje i slika sav njihov rad, ćudoređnost, vjeru iprosvjetu za ono doba, dok su još bili jedan narod i doksu još jednim jezikom govorili.

Mi ćemo sada promotriti, kako nam jezik starihSlavena to sve pokazuje.

Kao kod svih arijskih naroda, tako je naći i koddanašnjih Slavena riječi i naziva, koje jednako glase ijednako značenje imadu. Nema sumnje, da su sve teriječi i nazivi, pače ne samo riječi i nazivi, nego i ouestvari, koje oni označuju, bile poznate i tako zvanim Pra-slavenima, t. j. onim Slavenima, koji su još bili jedan

24

narod i imali jedan jezik. Posakupimo li mi to jednakoi slično jezično blago, t. j. riječi i nazive iz svih da-našnjih slavenskih rječnika, dobiti ćemo živu sliku i pri-liku starih Praslavena.

Svim današnjim Slavenima poznate su riječi: oko,uho, plug, brana, crtalo, pčela, med, vosak, vol, krava,tele, konj, koza, konoplja, lan, luk, jabuka, kruška, kućaili dom, dvor, zakon i red, bog i žrtva, grec ili svećenik,koplje, mlat, sulica i strijela. Sve ove i nebroj još drugihovakovih „sveslavenka", — sve nam to kaže, da su da-našnji Slaveni ne samo sinci iste matere, nego da suoni i njihovi stariji od pamtivijeka i marljivi i razumniratari, pčelari, stočari, riječju dobri gospodari. Ove idruge sveslavenke kazuju nam i to, da su ne samo da-našnji nego i stari Slaveni vješti obrtnici, trgovci, ljubi-telji reda i zakona, Boga, vjere i bogoslužja, te da suhrabri i junački braniči svoga domaćega praga protivsvakoga neprijatelja.

Svim današnjim Slavenima poznati su osim togaVukići, Medvjedići i Lisci, — zatim Volavje, Jasenovac,Srebrenica, te nam i ove sveslavenke kazuju, da su da-našnji Slaveni braća Nu ne samo to. One nam pripo-vijedaju još i to, da su i današnji a i stari Slaveni o'so-biti ljubitelji prirode, i da jedni i drugi i sebi i svomečedu, kao i svojim selima i gradovima najradije dajuimeaa, koja se nalaze u sva tri carstva prirode, naimeimena životinja, bilina i ruda.

Kod svih današnjih Slavena ima nebroj riječi, i tojednakih i sličnih, koje govore o pčelarstvu, stočarstvu ivoćarstvu, a to je dokaz, da su sve te stvari i nazivi bilipoznati i u njihovoj pradomovini. I danas je mila svimSlavenima marua pčela, koja zuji i lijeta od cvijeta docvijeta, kao što im je mio i lijepi i žuti vosak i slatkimed. Veseo je bio narod, kad su mu se pčele rasule po

25

cvjetnatim poljima, a bio je još veseliji, kada se jejiapiomeda i vina. I danas goji i njeguje Slaven svoje „blago" :vola, kravu, konja, ovcu i kozu i kako se već zove sveto njegovo bogatstvo i veselje. Sve nas to uvjerava, dasu ljubitelji pčele i stoke ne samo dnnašnji Slaveni, negoi stari Slaveni.

Isto su tako ljubili stari Slaveni i ratarstvo ili poljo-djelstvo, a na to ga je još više tjerala njegova pustarodna crnica. Poznato je, da su i danas Eusi ponajvišeratari, a njihov kraj da je evropska žitnica. Nu nisustari Slaveni samo kako god obdjelavali svoja polja, negosu to oni činili umno i razumno. Njima nije bio plugsamo komad drva, da ruje po zemlji, nego je bio umjetnosastavljen, jer se spominju ovi dijelovi pluga: lemeš,crtalo, oralo, ralo, brnača. Za izvjesno zmmo, da su stariSlaveni poznavali: pšenicu, ječam, oves ili zob, raž iproso. Glede riječi sito znademo, da kod današnjih Sla-vena a i kod Praslavena znači i hranu i žito, a to nasuči, da je žito stare Slavene najviše hranilo. Od davnihvremena hranili su se osim toga: kašom, bobom, grahom,lećom, repom, lukom i češnjem, a poznavali su i hmelj,jer otkuda bi današnjim njihovim potomcima te spome-nute riječi i stvari?

Žitno zrno trli su ili na žrvnju ili mljeli u mlinu.Time su dobivali muku, od koje su pravili kvas i tijesto,hljeb i kolače. Stari slaveni bili su pametni ratari l liva-dari, a to nam svjedoče riječi današnjih, dakle i starihSlavena. Oni su kao i danas orali brazde, sijali, seli,kosili, vezali u snopove, cjepovima mlatili na gumnu.Slama se kao i danas sprevila u stogove, a na njiviostaje strnište, da se izore opet za buduću godinu.

Osim pluga, koji smo malo prije spomenuli, spo-minje se i drugo gospodarsko oriidje: kosa, srp, motika,lopata. Za dovoz priroda imadu kola, a imađu i taljige

26

i tačke. Osobito je zanin ljivo a i vrijf dno spomenuti, dasu stari Slaveni, a osobito Hrvati ostavljali jedan dionjiva na ugaru, te to već pokazuje početak razumna go-spodarstva. Isto je tako zanimljivo znati, da su već onirazlikovali jaro ili proljetni usjev i oziminu.

Nu Praslaven nije bio nikada sam, Bog je bio uvijekuza nj. On mu uresi dom svakojakim korisnim i krasnimdrvećem. Tu je bila kao i kod današnjih Slavena svetalipa, ogromni dub (hrast), mnogo spominjano drvo ja-vorova, a osim toga poznavali su i imali: bukvu, klen,vrbu, brezu, brijest, jasen, johu, bor i jelu. Da se pakvidi, kako Slaven nije bio lijeniv, nego kako si je znaopomoći u pojedinim zgodama, gdje je narav bila slaba,to ovdje napominjemo, da se on dosjetio voćke opleme-njivati. Ovo je pak tim zanimljivije znati, što niti naj-stariji Germani, pače i najstariji Grci nisu toga umjeli.

Kako se vidi, stari su Slaveni od pamtivijeka dobrigospodari, t. j. ratari i stočari. Uz takav posao nije ničudo, da su oni postali brzo vlasnici i rodnih oranica ibujnih livada i pašnjaka i šuma prepunih svakojakogadrveća. Nije s toga čudo, da im je omiljela svoja kućica,svoja voljica i slobodica i da se počeo razvijati kod njihi kućni i društveni život, koji je temelj svakomu dru-štvenomu uredjenju.

Aidemo sada da vidimo, kakovi su stanovi starihSlavena. Ponajprije valja nam spomenuti, da to nisu bilenikakove jame u zemlji ili tako zvane zemunice, öini se,da i stari Slaveni, kao i drugi narodi u prvom svom po-četku nisu poznavali cigle i zida, pače da su te stvarii riječi tudje, i da su se ovi tek kasnije s njima upo-znali. Je li to istina, tko će kazati! Danas se zna samoto, da su kuće slavenske, koje su nam najstariji pisciopisali, gradjene bile od drva, i to nad zemljom. U njimada je bilo svega, što danas imućniji seljak treba za svoje

27

ugodno življenje. Obidjemo li dom tih Praslavena (domdolazi od riječi, koja znači graditi što od drva), vidjetćemo, da imađe: vježu, strehu, sljeme, pivnicu, vrata,prag, izbu, stijenu, dvor, peć ili pest i klupu. Ovi sta-novi nisu 'bili i za ljude i za blago, jer ako svrnemooko malo na okolo, opazit ćemo hlijev fstaju), koji jeodijeljen od kuće i preko dvorišta. Da budu Slavenimadomovi trajniji, bijelili su ih vapnom. Više kuća složilose u ves (naše selo ili selište), a to nam opet kazuje,da oni ne bježe jedan od drugoga kao divljaci, nego dase savijaju sve rod sa rodom, krv sa krvlju u veće za-jednice, nego što je mala porodica.

Da su bili Slaveni i prijatelji obrta, ni o tom sene može sumnjati, jer uz tako obilno ratarstvo moralaje cvasti i domaća obrtnost. To ćemo odmah vidjeti. Oniumiju raditi dlijetom korita, 'badnje, bačve, sliče, a umjelisu spremati i potJcove, kotle i lonce. U domaćem kućnomobrtu cvalo je prelo i tkanje, a radi se na stan i nakromu u čunak i u brdo. Sami prave platno, a od njegaspremaju gaće i TcoŠulje, a prave i sukno, a od njegasuknju i sulmjenjaču. Osim toga još su najbolji dokaz,da su stari Slaveni bili prijatelji obrta, ove „sveslavenke" :kovati i kovač, zlatiti i zlatar, suknar, lončar, tkati itkalac, željezo, mjed, zlato, srebro, kosa, dlijeto, sjekira,kliješta, nož, srp, motika, pila, koplje, strijela, mač, ostruga,igla, žlica, lopata, kola, kolo, stol, stolac, kotao, platno,sukno, plašt, obruč, prsten, pečat, svijeća i svijećnjak.Sve su te stvari Slaveni pravili i poznavali, a sve namto kaže, da su bili vješti i radini obrtnici i zanatlije.

I trgovina je bila mila Praslaveno. On nije imaododuše još svoga kovanoga novca, ali pored svega togarado je on prodavao svoju i tuđju robu, kako nam topokazuju sveslavenske riječi: mjera, trg i lakat. Riječipak: zakon, red, pravo^sud, pravica"! krivica kažu nam,

28

da stari Slaveni nisu bili barbari. Sveslavenski pak na-zivi: pleme, rod, općina, knez, kmet, vojvoda, vladika,starosta, starješina pokazuju nam, da je kod Praslavenabilo uredjenje porodično i pučko (demokratičko).

Nadalje su sveslavenske riječi: objet ili žrtva, vještacili prorok, žrec ili svećenik, mogila, raj, nebo molitva,bog i bijes. I ove nam drugo ne govore, nego da su ipraoci Slaveni vjerovali u neurorlost duše i naplatu po-slije smrti, a osim toga, da su rado doprinosili žrtvevišim bićima i rado pričali o boju izmeđju bogova ibijesova.

Stari su Slaveni nerado kavgu zametali i najviše jenjihovu miroljubivu srcu godio mir i prijateljstvo sasvakim. No da se obrane od zlih susjeda, gradili su oddrveća i od zemlje tako zvane gradove, a sve su opasa-vali šancevima i nasipima. Šuma im je vazda dobro po-služila, jer ih je ona štitila od neprijatelja, a da im budejoš većom obranom, posjekli bi i povaljali bi po njojnebroj drveća. Na taj način zaprečivali su oni ulaz svakojvojsci u svoju domovinu. Ako ih je uza svu opreznostipak neprijatelj iznenadio, tad nisu bili plašljivi zečevi,niti krotki janjci, nego su kao lavovi odbijali sve nasr-taje od svoje mile grude. Za obranu su u prvom reduupotrebljavali luk i ubojitu strjelicu i praćku. Ako tonije bilo dovoljno, tad su se džilitali i nađmetavali oštrimkopljem i sulicom. A kad ni to nije pomoglo, tad su sehvatali teška mlata, krvava noža, smrtne sjekire i ju-načkoga mača. — Sve ovo oružje i još k tomu šljem(kaciga), branju (oklop) i štit prenijeli su Slaveni iz svojepradomovine u današnje svoje krajeve. Ako je pak kojikomad ovoga oružja bio od kamena, tad je to bilo višeod običaja, nego od potrebe, jer je već svijet u Evropi,a i stari Slaveni, prošao tako zvanu kamenu periodu(dobu), te; si već^tejistvarijpravilifod^mjedi i željeza (že-

Ijezno dobaX S orim su oružjem u ruci Praslaveii οΊ-

bili sve navale svoiih neprijatelja, i samo tako mogli se

održati u ono strašno doba u onoj vrevi naroda i u vječnojborbi za život.

Kako su stari Slaveni bili ljubitelji prirode i kakosu oni tu ljubav preim prirodi ošitovali, to srno maloprije spomenuli, pa ćemo sada o tome malo opširnijeprogovoriti. Osim vuka, medvjeđa, lisice, košute i srnjaka,mio je slavenskomu svijetu i vepar, tur, kuna, jež, konj,vol i sve pitome i domaće uglednije životinje. Smiješnoje doduše, ali je živa'istina, da se je stari Slaven baeiou društvo neugledne životinje (zvjeradi) i da mu je pačei svinja i magarac ili osao pomagao stvarati nazive "'svojimmilima. U istinu je ovu čudna stvar, osobito pak s toga,što znademo, da je samo otac ili s njegovom dozvolomkoji bliži rođjak nadijevao imena novorođjenčađi. NuSlavena može kod toga jedino umiriti misao, da su idrugi narodi, a osobito Germani tako radili.

Nu ne samo imena životinja, nego i imena bilina iplodova a i njihovih česti, imala, su priteći u pomoć,kad se komu nadijevalo ime. To se osobito đoga-djalo, kad se radilo o ženskom spolu. U istinu i pravoje. da je tako. Za muškarce neka su imena životinjahrabrih, "jakih i junačkih, a ljepoticama neka su imenacvijeća, njegova mirisa, sjaja i boje, jer to najbolje doli-kuje njihovoj naravi. Upravo radi toga naći ćeš mnogoženskih imena, koja su posuđjena od raznih bilina. Takonalazimo u našem narodu međju inim i ova imena:Eužica, Cvjeta, Nevenka, Ljubica, Bosiljka, Liljana, Smi-Ijana, Koviljka, Ljerka, Malina, Kupina, Jagoda, Drijenka,Kalina. Breza, Lipa, Trnjina, Borka, Lczana, Grožđjana,Grozd islam, Višnjica, Jelka, Jelina, Vrba Dunja, Pelinka.Lovorka itđ

30

Kad su ljudima nedostajala imena životinja i bilina,tad pođjoše u zemlju, te uzeše imena raznih ruda. Takonastadoše imena: Zlatan, Zlatica, Srebra, Biserka, Kre-meniea, Draffulj Koraljka, Uglješa itđ. Svojemu čedu.koje su jedva dočekali, davali su imena, koia jasnoizrazuju ovo njihovo očekivanje. Tako imamo imena:Željko, Zeljana, Prvinica, Prvan, Prvoslav. Ako im serodio miljenae prije ili kasnije, nego su se nadali, etomu opet nađjenuše prema tomu ime: Nenađ, Nenada.Nada, Darosava, Dana, Darinka, Nadislav. — Dakako dajeSlaven svojemu čedu želio dug život, dobru sreću, brzoojačanje, te da brzo ponaraste. Sve nam to pokazuju ovaimena: Zivko, Zivana, Dabiživ, Eastko, Zđravko, Srećko itd.Iznevjeri li se djetetu rano sreća, i tu si pomaže Slaven,te mu daje ime Nahođ ili Nadjen. Izgubi li čedo milaoca ili majku, i tu već ima Slaven riječ „sirota" u pri-pravi, a od nje onda načini koliko hoće imena za toganesretnoga maloga Slavena. Zauzmu li se za ovakovosiroče rodjaei i uzmu li ga pod svoje, tad mu mnogoputa daju ime, kojim ih ono nazivlje, kad počne tepatii s njima se razgovarati.

Ovo učine ti dobri ljudi ponajviše s toga, da ih senjihovo siroče više sjeća. Odatle imamo imena, koja suizvedena od riječi: djed, baba, brat, sestra, Ijelja, teta,a takova su: Djeđoslav, Djedomir, Bratiša Bratoslav,Bratomil, Ljelja, Kćerana, Sina.

Mnoga slavenska imena opominju nas na mladost islabost djetinju. Ovamo spadaju svi nazivi, koji potječuod korijena ili riječi mlađ, djeva, nevin, a takova su:Mladen, Mladena, Djeva, Nevinka i tomu slična.

Poznato je svima nama, da su brižni i nježni rodi-telji andjeli čuvari svojoj djeci, i da đršću nad njihovimživotom Pnajbrižljivije paze na svaki njihov korak. Tase briga i ljubav roditelja vidi i u imenima, koja'đaju

'

31

svomujčeđu. Žele li, da ide uvijek pravom stazom i daje dobro, nadijevaju mu ime od riječi: blag, n. pr.Blagoje, Blagoslava, ili od riječi: dobar, n. pr. Dobromir,Dobroslav itđ.

Žele li dobri roditelji, da njihovo dijete štuju i ljubedobri i pravedni ljudi, te da ga prati zadovoljstvo uživotu, tad su im pri ruci riječi: ljubav, drag hvala,čast, utjeha, tih. veseo, a od toga lagano sastave lijepaimena: Ljuba, Ljubomir, Predrag, Miođrag, Dragutin,Dragica, Dragomu, Hvalisava, öastimir, Tješimir, Sjetnica,Tihoslava, Tihomir, Tihorađ, Yeselin, Vesel;ca itd.

Pored svega toga ištu Slaveni kao pravi i pošteniljudi i to od djece, da brane pravicu protiv krivice, daplanu, ako treba, i gnjevom protiv zlotvora ljudskoga,Zato je naći kod Slavena ovakovih imena: Sijeeignjev,Ognjena, Srdan, Ljutoviđ, Jaroslava, Jaromir, Srčanica,Grdimir, Grmislav, Strahinja, Strahomir, Tvrdislav, Tvrtko,Hudislav. — Ova sva imena kazuju nam, da Slaven nijebio kukavica, nego da je i on znao usplamtiti pravednimgnjevom. Stari su Slaveni na ime govorili svojim sino-vima : „Ljubi, sine, mir, nu ne bježi kao kukavica predsvojim neprijateljem, nego se ogledaj s njime, kad godjustreba". Eađi toga okitio je Slaven svoje mezimče i sa ime-nima: Slavimir, Branimir, Zvonimir, Vladimir, Tugomir,Gojslav, Brosegoj, Bojan, Bojana, Eatimir, Brana, Branko,Brrivoj, Hrvoje itđ. Imena pak: Hrabroslav, Slavan itd.jasno nam pokazuje, da je i u Slavena dobro razvijenočuvstvo hrabrosti, ponosa i slave.

Žele li roditelji, da im se dijete primi mirna posla,daju mu ime Mirko ili pak Ljubomir; žele li, da imbude gospodin ili gospodja, evo im ime: Gospova; želeli, da im dijete imade vlast ili da vlada, eto im ime:Vlađoje, Vlastimir, Vlastica, Vladislav itđ. Žele li, da imbude dijete umno, bistro, mudro, tvorno i voljno svemu

32

dobru, eto im ime: Znanoslav, Sudimir, Bistra, Mudrica,Gredimir, Voljka itđ. Imena pak: Vitodrag, Široslav,govore nam o uzrastu, visini i širini tijela Slavenovamezimčeđa.

Nadalje molio je Slaven svoja nebesa, da urese po-tomka njegova i ljepotom tijela, i da ga učine svojimljubimcem. Za to mu je i izvodio imena od riječi: krasan,lijep i Bog. Tako nalazimo imena: Krasoje, Ljepava,Lijepa, Ubava, Bogdan, Bogoslav, Božana, Bozo, Bogomil,Bogomila, Divna.

Napokon, kad se sve to dogodilo, omiljelo je točedo i ljudima, i oni su ga stali kititi što sjajnijim na-zivima, pa tako nalazimo imena: Sjajna, Zvjezdana,Zvijezđodrag Dika itd.

Promotriv ovako imena krsna kod Slavena, promo-trit ćemo sad u kratko imena mjesta. Gdjekoje mjestoizvelo si je naziv iz naziva koje osobe. Nu ponajvišepotražila su si sela i selišta slavenska svoja imena u svatri poznata carstva prirode.

Ponajprije navest ćemo nekoja imena posudjena izšivotinjstva. Takova su: Volavje, Golubovac, Orlovae,Kozarevac, Eakovac, Voloder, Jelenska, Sokolovac, Košu-tarica, Mačkovac, Svinjar, Svilaj, Pčelić, Piškorevci,Paučje, Konjoševci, Vukovar, Vukmanić, Vukovje, Golu-binci, Trabče, Ježevo, Komarevo, Komarnica, Eibnik,Eakovica, Dabar, Skakavac, Jastrebarsko, Kravarsko itd.

Evo nadalje nekoja imena mjesta posudjena kodprirode, a uzeta iz bttinstva: Jabukovac, Kostajnica, Ora-bovica, Bršljanica, Trnovitica, Lipovčani, Lipovljani, Ka-linovac, Glogovnica, Brestovac, Jasenovac, Borovo, Šlji-voševci, Klenak, Bukevje, Brezovica, Topolovac, Dubica,Hrastovica, Kukuruzari, Vrbovac, Vrbovsko, Jablanac,Leskovae, Trsat, Svibovac, Hrženica, Bukovac, Jesenje,Jasenaš, Joševica, Grahova, Bobovac, Drenovac itd.

Napokon evo nekoja imena mjesta, posudjena iz uzetaiz rudstva: Srebrenica, Slankamen, Kamenica, Glina,Zlatar, Kamensko, Bude, Bakar i tomu slična.

Uz ta carstva dale su osobito mnoge nazive Slave-nima gore, doline, visočine, nizina, rijeke, potoci, ušća,izvori, klanci, jame. kotline, šume, trave, livade, mostovi,prelazi brodovi preko rijeka, jezera i mora, zatoni morski,otoci, močvare, ribnjaci i druge stvari, kojih je sijaset.Mi ćemo i od ovih nabrojit nekoja, a ta su: Brđovac,Bregi, Gorica, Vrhovae, Brdjani, Eavnagora, Marinđol,Dolina, Poljana Dubrava, Dubravšćak, Dubraviea, Suho-polp, Suhomlaka Bečica, Eijeka, Lokve, Struga, Brod,Hrib, Klis, Sfarilaz, Virje, Gaj, Kuti, Koritna, Jarak,Vrginmost, Staza Klanac, Brlog, Babinpotok, Otok,Otočac itđ.

Glava peta.Što govore pisci o životu, običajima, obrtu,

trgovini l prosvjeti starih Slavena.

Sve što smo do sada spomenuli o životu i običa-jima starih Slavena, povadili smo iz riznice slavenskogajezika. Nema sumnje, da bi se moglo još i više takovihcrtica napisati o starim Slavenima, al nama su dovoljnei ove. Sad ćemo pak posebice promotriti, što nam jav-ljaju o tim stvarima pisci starijih vremena

Grci šestoga vijeka: povjesničar Prohopije i carMavridje pišu o starim Slavenima ovo: „Slaveni po-štuju slobodu, nikako ne dadu se pokoriti ili da budusluge, a najviše to u svojoj zemlji, gdje su hrabri imukotrpni. Kad treba što odlučiti ili se o čemu dogo-voriti, sastaju se Slaveni u tako zvani saJor, i samo ono,

Stari Slsmsai, β

34

što bi ovaj rekao, to je bilo svima slušati". Nu ova slo-boda prelazila je žalibože često svoje granice i počelase izradjati više puta u neslogu i razuzdanost, koja jebila svakoga ukora vrijedna, jer im je mnogo škodila unjihovom državnom i društveaom redu. Tako postadesloboda — ta majka svega napretka — izvor mnogebijede i nevolje kod Slavena.

Car Mavricije pohvalio je i mnoge njihove krepostii njihovu mukotrpnost, jer veli: „Lasno podnose zimu ivrućinu i goiotu tijela i kukavnu hranu, — sve to, kadasvoj dom brane". Dakle snaga je naših otaca istom uobrani svoje krvi, kuće i zemlje. Tako treba razumjeti onunauku svih povjesničara, da su Slaveni miroljubive ćudi.

Osim toga pripovijedaju nam spomenuti a i drugitudjiaci i to, da su stari Slaveni neobično gostoljubivi.Njihov neprijatelj car Mavrieije, koji je kroz desetakgodina ratovao na Slavene, da ih sasvim uništi, veli onjihovoj gostoljubivosti ovo: „Prema strancima su veomamilostivi, mnogo si truda daju, da ih uščuvaju nepovri-jedjene, i da ih dobro očuvaju provodeći ih od jednogamjesta fia drugo, kamo imadu stići. Predadu ih ondabližnjemu susjedu, pa ako se po njegovoj neopreznostistrancu kakovo zlo dogodi, trgne onaj, koji mu ga jepredao, u boj na svoga susjeda, smatrajući z& svoju svetudužnost, da osveti bivšega svoga gosta".

Kod svega toga lijepoga običaja najčudnovatije jeipak bilo to, da je Slaven mogao i jela i pila i svega,što njegovu gostu treba, uzeti i kod svoga susjeda, akoto sam nije imao. Nijemac JMmhold veli: „Kod Sla-vena nije bilo sramota gosta tudjirn jelom i pilom do-čekati. Kod njih je pače svijet javno govorio: što ponoći ukradeš, to podaj po danu svomu gosta". U istinuovo je pretjeiana gostoljubivostj ali je ovdje pretjerao iNijemac, kad govori o kradji. Na umu nam valja naime

35

imati, da su Slaveni živjeli u velikim razgranjenim za-drugama. Gdjekada su pače te zadruge zauzimale cijelasela i okoline; nu koliko god bile one velike, uvijek jesvaki zadrugar imao pravo na imetak svoje zadruge.Osobito je mogao posegnuti za tem općom imovinom,kad mu je bilo pogostiti kojeg tudjinca. U tom slučajubio je njegov gost — gost cijele zadruge. Za to, ako sije za nj što prisvojio, nije to bila kradja nego stvar do-puštena.

U kratko rečeno, Slaveni u prva vremena ni neznadu, što je kradja, ni što su tatovi. Sve su te stvarioni naučili od drugih naroda u kasnija vremena. Svatkoje u zadruzi imao svoj život, zato Slavenu i nije trebaloni ključa ni brave ni svega onoga, čim su drugi narodibranili svoj imutak. Nu Slaveni nisu bili dobri samo

[mirnu tuđjincu. Oni su isto takovi bili i tudjincu ne-| prijatelju, koga su u boju uhvatili. Tako veli car Ma vri -eije: „Koji su kod njih zasužnjeni, ne ostaju sužnji za

j^uvijek, kao kod drugih naroda, već ih drže neko vrijeme ;> ako se isplate, mogu kući proći ili pak da ostanu kodl njih kao slobodni i prijatelji". Skoro istim riječima veli[ i piše o slavenskoj gostoljubivosti i Lav Mudri.j,i Zaista ova je vrlina slavenska velika, a Slaven je

pokazao njom, da je po srcu svome daleko nad drugim, narodima, pače i nad Grcima i Rimljanima. Žalibože: ova je dobrota Slavenu mnogo škodila, jer se njegovi, sinovi zaljubiše malo po malo sasvim u tuđjinee, i za-

boraviše za se i za svoje probitke i domovinu. Odatle idolazi, da Slaveni premnogo puta ljube i štuju više tuđje,nego svoje, više tuđji jezik, nego svoj materinski. Većje to Taeit vidio kod starih Veneta, pa je zato i rekao,da su običaji tih Slavena mnogo iskvareni i pomiješanis običajima njihovih gospodara Sarmata.

36

Kao što su bili Slaveni čovječni tadjincu, tako su,a još i više, bili svojima. U istinu, malo gdje se u toto doba brinulo toliko za starce, žeoe, djecu i nemoćnebolesnike, kao što kod Slavena Ženama bili su nježni iljubazni. Oni nisu, kao drugi narodi, na njih svaljivalisve terete gospodarstva, nego su kao vjerni drugovis njima zajedno obavljali sve kućne i poljske poslove.Oni su pače držali žene za čuvarice božjih tajna i višegaznanja, a osim toga su vjero-ali, da se one osobito raz-umiju u pjesništvo, liječenje i u zakone. Kad je tako,tko će se čuditi, da su Slaveni imali žene dapače zasvoje vladarice i knjeginje. Sjetimo se samo slavneLibuše, Kaže, Tete, Vande, Tuge, Vuge, Olge. — Nuovu preveliku ljubav i štovanje znale su Slavenke i od-vratiti. Zaista velika i neibična bila je njihova odanosti vjernost prema svojim drugovima. Tako piše o njimacar Mavricije: „Žene su im čiste i vjerne muževimasvojim preko svake mjere, te se mnoge iza smrti mu-ževe vlastitom smrću utješe, — vole u vodu utonuti,nego li da samotno živu."

Eazumijeva se, da je kod Slavena, teška i strašnakazna stigla svaku nevjernicu, i da nije bilo muka, kojihne bi izmislio Slaven, samo da je što više kazni za nji-hovn nevjeru. — Slaven se obično zadovoljio sa jednomženom. Samo bogatiji i odiičniji ljudi uzimali su u kućutolika ljuba i drugarica, koliko su mogli hraniti. Njihovivladari ženili su se više puta samo s političkih uzroka iuzimali više žena, da time dodju što više u savez i rod-binstvo s drugim vladarima.

Starim Slavenima bio je najmiliji mir, i oni su ne-rado započinjali kavgu s drugim narodima. Nu prevariobi se, tko bi mislio, da su oni bili kukavice ili narod,kako neki hoće, sasvim „golubinje ćudi". Mavricij i drugipisci, a osobito krvna djela njihova svjedoče, da su bili

37

bijesni ratnici, koji su krv lasno prolijevali kao i Ger-mani. Samo nisu išli tražiti rata kao Germani.

U boj nisu išli stari Slaveni u bojnim redovima,BU niti nisu dijelili megdana sa neprijateljima kaodivljaci bez ikakova reda ili kao rpa gladnih vukova,koji misle samo na svoj plijen. — Najobičnije išao jestari Slaven pješke u rat. Oružje mu je bilo: mač,koplje, sulica i strijela, praćka i štit. Na znak trubljesakupio bi se on oko svoje sve'inje — zastave, i polazioveselo u boj protiv neprijatelja. Slaven se nerado boriona otvorenom polju. S neprijateljem klao se najrađje pošumama i močvarama, te je bez prestanka dan i noćna nj navaljivao. Najmilije mu je bilo, kad bi ga ukakovo blato ili tjesnac zavabio ili na kakav drugi načinprevario ili nadmudrio. Kao kod Germana, tako se i kodSlavena u boju držao rod roda, brat brata. Krvne svezezdruživale su ljude u pojedine vojničke rpe, a svima načelu bilo je njihov starješina ili župan, koji im je uvrijeme mira bio savjetnik, sudac, glavar i svećenik.Mnoga rijeka na Balkanu, mnogo bojno polje na svijetukadro je koju lijepu kazati o slavenskom junaštvu.

Što car Mavricije o ratovanju Slavena pripovijeda,to ide očevidno u one njegove desetgodišnje ratove, gdjesu vojske njegove preljetal·1 prtko Dunava i na mirneoče naše navaljivale. Tamo je trobalo očima našim, dase mnogo puta razlete po šumama, a onda opet saberui na juriš udare. Koji su bili blizu voda ili močvara na-stanjeni, znali su poskakati u vođu, kad ih je dostiglanagla navala. Da mogu u vodi disati i da se ne podave,znali bi tako držati u üst'ma trstiku, da joj je vršakvirio iz vode. U zimi, veli car, da je dobro na njih na-valiti, jer nemaju pristaništa u šumama. Cijeli je njegovopis pravi način lova na Slavene.

38

Drugačije nam pripovijeda očevidac solunski opsije-danje svoga rodnoga grada Soluna po našim očima. Onveli: „Drugoga dana pripreme strojeve za osvajanjegrada; najprije gvozdene tučke, kojima se bacalo ka-menje, a zatim tako zvane kornjače, pokrivši ih suhimkožama. Da im Solunjani kornjače vrućom smolom neupale, pokrivali bi ih jošte kožama netom ubitih volovai prikivali čavlima. Kada su već sve spremili blizu zidina,počnu treći dan bacati i biti Solunjane kamenjem. Nji-hovi su opet strijelci stali bacati strijele, te je od njihzrak potamnio, a činilo se, kano da su se nad grad nad-vili zimski oblaci. Nitko se ne usudjuje pomoliti nazidine, da gleda, kako vojuju neprijatelji svojim stro-jevima prema zidinam građa. Tako se primakoše ne-prijatelji do zidina gradskih, a rogovi i srpovi njihovihstrojeva ruju već, te se bedemi potresoše u svojim te-meljima".

Bili su dakle cei naši i vješti i bijesni u ratnojigri a množina njihovih strijelica i nagla iznenadna ivatrena navala dovela je mnogo puta u smutnju rimskuvojsku. Nije s toga istina, da su stari Slaveni bili ku-kavice i narod golubinje ćudi, koji se dao daviti kaorob svakomu čovjeku.

Još je čudnovatije, kad neki vele, da su Slavenirazbojnički narod, kao Huni i Avari. Ta poznato je, kakoje Slaven od prirode miroljubiv, i kako se laća britkesablje samo onda, kad mu je od prijeke potrebe. AkoNijemci najcrnjim bojama rišu svoje susjede polabskeSlavene, ako ih nazivlju divljacima, to im se na sve tomože lijepo odgovoriti s njihovim zemljacima: Herderom iJakobsom, koji kažu: „Svemu su tomu mnogo uzroksami Nijemci, koji su nebroj puta ogriješili svoju dušuu pitomoj zemlji slavenskoj". Ako se na Slavena ljuteGrci i zovu ga^ barbarom, i tu se može ovomu ponos-

30

nomu^narodu odvratiti: „Sva je^ta djela naučio Slavenod vas i vraća samo šilo za ognjilo!"

Miroljubivost Slavena potvrdjuju nam i druge nji-hove prilike. Kod drugih naroda vidimo, kako osnivajuvelike i jake države, a to sve u to ime, da lakše napa-daju na susjede. Slavenu nije toga dopustila ne satnonjegova ljubav za slobodu, nego i njegova mirna i blagaćud. Kod njega ćeš za to naći toliko državica, kolikoplemena. Spomenemo li k tomu još poznatu medjusobnuslavensku neslogu, eto svega, što je Slavena zaustavilona putu slave i što je učinilo, da se nije đovinuo doone visine i moći, koja mu dolikuje po njegovim vrli-nama i množini i broju njegovih sinova. To je već vidioglasoviti arapski putnik Ibrahim Ihn Jakub, koji veli:„Slaveni su neustrašivi i vješti vojnici. Da nisu ras-eijepani u nebroj rodova i plemena, zaista ne bi se ni-jedan narod na svijetu mogao s njirta mjeriti".

To žalosno stanje trajalo je sve do pokrštenja Sla-vena. Tek u to doba spasoše nekoji junački i krepkislavenski vladari svoje pleme od sramote, a i od pro-pasti. Nije s toga čudo, da su zlatnim slovima ubilje-žena u povjesti slavenskoj imena: Držislav i Tomislav,Nemanja i Dušan, Krum i Simeon, Boleslav i Karlo,Eurik i Petar, Mojmir i Eastislav, Mječislav i BoleslavHrabri. Oni utemeljiše prve slavenske jače države i po-kazaše svijetu da je i Slaven kadar braniti svoje ognjištei pripraviti si bolju sudbinu.

Prema onoj narodnoj: „Gdje je nesreće, tamo je isreće", donijela je Slavenu njegova blaga narav poredsvega zla i dosta koristi. Ne trateći Slaven svoje vri-jeme ratom i vježbanjem u oružju, bavio se on poslo-vima mira, te je malo po malo došao do blagostanja inaobrazbe, za koju su mu svi barbari njegova dobamogli biti zavidni.

40

O obrtu i trgovini njihovoj pripovijedaju nam nji-hovi trgovački i obrtnički gradovi, kojih je bilo na svestrane, gdje su stanovali Slaveni. Ovi gradovi bili su naglasu sa svoga bogatstva i veličine, i sa prebogatihsvojih poganskih hramova i drugih javnih zgrada. Svise ti gradovi spominju doduše u kasnije vremena, nunema sumnje, da su se oni, da dotjeraju do toga cvata,počeli razvijati veo u prastara poganska vremena. Odovih gradova dosta je da spomenemo slavnu Vinetu iliJuliu, Bostok, Bukovac i današnji Lübek. Zatim spomi-njemo Prag, koji opisuje poznati putnik Ibn Jakub kaoveliki trgovački grad. Isto tako bio je na glasu Meklen-burg. koji se zvao Velijgrađ, ti jest veliki grad.

Riječju, Slaveni su prenašali svoju robu na svestrane i po kopn i i po moru i po jezerima i po rijekama.Iz početka davali su svoju robu za kože i blag.), poslijesu primali slavenski trgovci za svoju robu komade finaplatna, đočim su se s pravim kovanim novcem upoznalitek kasnije, i to nije bio njihov, nego bizantinski iarapski.

No stari Slaveni nisu bili samo prosti i marljiviradnici, već se njihov duh zanimao i za veće i svetije stvari.Već od drugoga vij -ka poslije Krista govore Skandinaveii Grci o slavenskim djedovima kao o narodu koji je punznanja i prosvjete i koji ima pače i pismo. Tko se otom žtli uvjeriti, neka pogleda samo u riječi, koje suod Slavena posudili Grci, Madžari i drugi narodi To suimena za ratarstvo, pčelarstvo, stočarstvo, porodične sveze,trgovinu i obrt, za bolesti t'g'ela i duše, odijela, i hrane,mjere i novca, crkve i vjere, države i čin)vnika, vladarai njegova dvora itd. Sve su ove riječi, a uz riječi razu-mijeva se i stvari, koje ove riječi označuju, uzeli odSlavena u svoj jezik spomenuti narodi, a osobito Madžari.

41

O tom, da li su stiri Slaveni imali i pismo, ne-mamo vijesti iz pradavnih vremena. U zeleno-gorskomrukopisu kaže se, da su u češki sabor skupa sa Libušomdošle dvije slavne i učene djevice, i da je jedna od njihimala uza se daske, na kojima su bili upisani zakoni, adruga mač, kojim je krivicu kaznila. Kakvo je to bilopismo na ovim daskama, trga ne znamo.

Monak Hrabar, koji je živio na koncu devetog ilina početku desetog vijeka, piše o tom: „U|početku nisuimali poganski Slaveni pismena, nego su crtama irezama pisali i gatali". Ove nam riječi kažu, da je ovostaro slavensko pismo bilo nesavršeno, — tu su naimemjesto naših slova bile slike. Do pravoga pisma, gdjesvaki glas ima svoje slovo, došli su Slaveni tele za sv.apostola drila i Metodija.

Osim toga poznavali su siari Slaveni kao it' o drugisvoja nebesa i tajne svojih bogova. Uz to bili ?u onivješti liječnici i pravnici. Mnogi je od njih poznavaonebroj bilina i njima liječio svoje bolesnike, a mnogi jeod njih znao na pamet nebroj zakona Da nekoje stvaribolje zapai te, slagali su ih u pjesme i pripovijetke,dočim su samo zakone znali katkad napisati na daske.

Napokon nam valja napomenuti, da su Slaveni po-znati i kao ljubitelji pjevanja,, glazbe i plesa. Lijepo veliŠtur: „Svaki narod kazuje na svoj način, što mu je nasrcu i što ga oduševljava. Indijac zal'jeva svoju dušu uorijaške hramove, Ptrzijanac u svete knjige, Egipćanin upiramide, obeliske i tajinstvene labirinte, Grk u kipove,Eoman u s'ike, koje te začiravaju, German u muziku, aSlaven u pjesmu, koja te je kadra ganuti i dirnuti." Začudo je, da tudjinci o toj slavenskoj vrlini govore maloili ništa. Istom grčki pisac Teofilakt Simokata, koji ježivio u sedmom vijeku, napisa ove riječi: „Kad je carMavrieije 591. godine boravio u Traeiji i tu se pri-

pravljao na boj, uhvate jednoga dana carski ljudi tričovjeka. Ovi zarobljenici bili su Slaveni i nisu imaliuza se oružja, nego samo tambure. Kad ih car zapitao,odakle su i od kojega su naroda i zašto su pošli naBalkan, odgovoriše mu: „Mi smo Slaveni, domovina jenaša na obali zapadnoga Oceana, i mi ne poznajemooružja, nego samo tamburu".

Doduše ovo mjesto ne govori o pjesmi, nego oglazbi, ali tko znade, u kako je usku savezu pjesmas tamburom, i n opće sa glazbom, tomu ne treba doka-zivati, da su i ovi Slaveni bili pjevači, i da su uza svojmili instrumenat (stroj) i pjevali. Eiječi spomenutogaGrka potvrđjuju osim drugih pisaca, osobito Ibn Dastai Al Bekri, dočim je danas poznata stvar, da su sviSlaveni bili ljubitelji pjesme i glazbe. To osobito vrijediza slavenske žene. Safafik veli: „Gdjegod je koja Sla-venka, tu je i pjesma. Po brdu i dolini, po kući i dvoru,po šumi i livadi, po vrtu i vinogradu, svuda se ori glasnjezin". U opće može se reći, da nema naroda nasvijetu, kod kojega bi bilo toliko naravna, čista i ču-stvena pjesništva, kao kod Slavena. Samo tako može serazumjeti, da je i danas svim Slavenima poznata riječ:pjeti i pjevati, pjesma i pjesan. Mnogi će nas zapitati,a kakovo je bilo to pjevanje ? O čem su pjevali ? Slavenisu uz ljubav opjevali bojeve bogova na nebu, te bojevei junaštva ljudi na zemlji: lirici (čustvenoj ili ljubaznojpjesmi) i eposu (junačkoj pjesmi) pridružila se s vre-menom i drama (predstava). Nu to nije bila drama kaodanas, nego je to bio đialog, t. j. razgovor dvoje ljudi.

Dakle kako se vidi, kod Slavena bilo je narodnogablaga svake ruke. Uz pjesmu, pripovijetku i poslovicu,orila se po njihovim gajevima, hramovima i drugim,zgradama i pjesma lirska, epska i dramatska. Kad jeSlaven došao do pravoga pisma, stalo je ovo istiskivati

43

ovakove 'pjesme, pripovijetke i poslovice, u koje je onprelio sve svoje znanje i mišljenje, svoje srce i dušusvoju. Nu pošto se je ipak sačuvao trag svim tim stva-riica, počeo je Slaven odavna marljivo kupiti i sabiratiuz vrijedne i vješte tumače ovu slatku uspomenu nasvoja davna vremena, a time se ujedno rastjeruje tama,koja je obavila sa sviju strana poganske stare Slavene.

*Glava šesta.

Društveno i državno uređjenje.Tako stigosmo k slavenskoj obitelji, k tomu prvomu

hramu slavenskoga života. Živo vrelo za onu davnu dobuslavenskih naroda, nalaze svi ispitatelji ovoga predmetau našoj zadruzi, iz koje je izrasao sav javni i državniživot slavenski. „Zadruga jest" veli Bogišić, „ona obitelj,gdje više pojedinih ljudi iste krvi, a i obitelj u užemsmislu zajedno živu i jedno jedino gospodarstvo, koje jenjihova opća svojina, zajednički obradjuju pod upravomglavara, koga obično sami izbiraju". Postanak zadruge injezin razvitak pokazuje nam temeljnu misao slavensku0 svojoj krvi.

Imao je otac više sinova, svi su se poženili i ostalis ocem pod jednim krovom. Kad je otac umro, nisu senjegova djeca razilazila i medju se dijelila očevine. Onisu ostali i nadalje na istom zemljištu i uživali svi za-jedno očevu muku. Na taj način mogla je zadruga po-stati velika, i to tako, da je već bila, kako ima primjera,1 nesrodna, te su se na primjer ljudi u zadruzi po krš-ćanskom zakon mogli i međju se ženiti. Kada je t i jslučaj nastao, onda se zadruga potrgala, da opet dodjepo naravnom slavenskom zakonu svoja krv pod jedan

44

krov. Ovim je načinom i veći skup kuća i obitelji činioselo (ves), koje je obično bilo jednoga roda, pak su imalii skupno ime kao sinovi jednoga pradjeda. Samo ženeođilazile su iz kuće, ali zato narodna pjesma ne možedosta da naglasi, kako ide djevojka „M tudjinu sa tu-djina". Dapače ih i otac i mati i rodjena braća već napolasku za tudje smatraju.

Ovakovu skupu ljudi, kao što je bila zadruga, tre-balo je, da imađu neki red i zakon, po kome će se vla-dati, kako će si hranu pribavljati. Trebalo je, da imadunekoga, oko kom će se sakupiti sav taj veliki zbor.Eadi toga bio uvijek netko u toj zajednici glavar. Ovogasu najprije izmeđju sebe izabrali potomci prvoga praro-ditelja, a njihovim tragom podjoše i njihovi potomci. Nataj način ne ostade ziđruga nikada bez starješine, vla-dike, gospodara, Jcnesa i staroste i kako se već zovu tinjezini poglavari.

Glavar skrbio se kao rodjeni otac za svoju zajed-nicu. On se za nju bjgovima molio i žrtve žrtvovao, onjoj je čuvao svetinje i kipove božje. Oa se brinuo za redu kući i na polju i na Mrakom mjestu, te je razdjeljivaomedju zađiugare poslove. On je mjesto njih govorio iradio u javnim skupštinama. On je napokon mirio, kadje trebalo, posvadjenu braću.

Da je pri izboru g sspod tra bil i i osobita svetkovina,to smijemo pred tnjevati, jer ima o tom jošte mali tračaku običajim narodnim. Navest ćemo ovdj·' običaj u Her-cegovini.

Poslije smrti domaćine sastanu se ovi ukućani. Pro-govorite će tad najstariji: „Ej, braćo i djeco moja ! glavukućnu izgubismo, te bez glave ostadosmo, ali je našotac (ili stric) nas mjesto sebe po božjem daou ostavio,da njega naslijedimo, a nas je red, da uzdržimo njegovglas i obraz pred svijetom, pa ako ne znadosmo, naša

45

je sramota i crn obraz. Nego dajte, da se ni bratskudogovorimo, koga ćemo mjesto njega jutros imenovati".Za ni'im onda progovori drugi najstariji: „Ne treba nika-kova dogovora, jer ne ćemo novi sakon staroj zemljimećati, nego je to tvoje, a i za tebe je, ti vladaj iupravljaj, a Bog će s nama najbolje, ako Bog da! Evo,ja te najprvi poznajem za starješinu oi kuće i ljubim tiruke". Digne S3 i poljubi ga u ruke.

Djedovinu su svi zadrugari jednako uživali i ona jeprelazila netaknuta od koljena do koljena. Slaveni sudržali, da zadrugari nisu njezini vlasnici, nego samouživatelji. Samo prihod djedovine, to jest žito i blago,bila je imovina zadrugara. Od žita i blaga zadržali binešto za sve njih zajedno, a drugo su ili medju se razdijeliliili su prodali, a novac upotrebili na opću korist. Takoje došao svaki zadrugar do imovine ili do prćije. On jemogao s vremenom svoju imovinu povećati, osobito pakje ova narasla; ako je bio sretan u ženidbi, i ako mu ježena uz svoju dobrotu i valjanost donijela i lijep miraz.

Kako se dakle vidi, djedovina bila je glavno bogat-stvo sviju zadrugara, i teško svima, ako bi ona postrađalabilo to nerođicom i kako drukčije. Eadi toga nisu dalistari Slaveni bez velike nevolje u nju dirati. Ako im seudavala kći u koji drugi rod, dali su joj, koliko god sumogli i žita i blaga i drugoga gibiva imutka; al te kćerinema, kojoj bi oni dali za miraz što od svoje djedovine,to jest o l negibiva imutka. Isto je tako bilo i sa zadru-garom ako se je priženio u drugu koju kuću. On jedobio svega, al od djedovine ništa

Ako se ipak kada zadruga trgala, tad su morali bitidijelovi uvijek jednaki, jer su i Slaveni bili svi jedandrugomu jednaki i ravni. Dakako da je uz ovako čuvanjedjedovine svima Slavenima bilo dobro, i da medju njimanije bilo sirotinje i bijede, jer svatko, koji je bio vrijedan

46

ijkoji je radio, dobio je i hrane i svega, što mu jetrebalo od zajednice. I za bolesnike bilo je dobro, jer seje svaki liječio na troškove svojih zadrugara. A onomu,koji je dospio u kakovu nevolju, pritjecala je sva zajed-nica u pomoć, pa tako je isti ovu iaglje podnosio.

N u uza sve to ipak se je katkada našao koji Slaven,koji je stradao, gladovao i žedjao. Al to se dogadjalosamo onima, koji su bili nevaljali i koji su bili samo nasramotu drugim Slavenima. Ovakove su obično zadrugaribacili radi kakova zločina ili nedjela iz svoje zadruge, aod onoga časa prestali su se brinuti za njih. Ovako vijadnici potucali bi se od nemila do nedraga, a kamo godbi dolazili, zatvariii bi pred njima vrata i odbijah ih odsebe. Dakle ka'<o se vidi, kod Slavena je u to doba samozločest čovjek siromašan. S toga i znači kod starih Slavenariječ hud i zločest ujedno i siromašan.

Ovakovih zadruga, o kakovima smo do sada govorili,imade još i dan danas kod Hrvata, Srba, Bugara i kodSlovenaca, koji borave u nekadanjem kraljevstvu mle-tačkom. Vrlo je vjerojatno, da ih je bilo i kod Slovenacaaustrijskih, nu to im se već odavna trag zameo. Kao istarim slavenskim rodovima, tako je i svim ovim zadru-gama izvor jedan praotac. I ove zadruge imaju kao istari slavenski rodovi svoju djedovinu, koja se ne dijeli,i starješinu, koji nad svima zadrugarima vlada. Poredsvega toga ipak je velika razlika izmedju spomenutedvije uredbe.

Nekadanji je slavenski rod ili općina sjedinjivao svežitelje sela u jedno, a današnja zadruga južnih Slavenasastavljena je samo iz veće porodice. Kad kod južnihSlavena kuća majka postane pretijesna zadrugarima, tadsi oko nje gradi svaka mlada porodica svoje auanje stanjeili tako zvanu zgradu (komora). Kao uz kvočku pilići,

47

taVo su uz svoju staricu majku ovi novi članovi. Oni sunjezina djeca, a poglavar njezin jeste i poglavar njihov.Tako s vremenom ponaraste οΛ slabašne mladice, oddvoje Ijudi. bujno i ogromno drvo, velika zadruga, društvood više stotina glava. Nu što se vize porodica množi,to se sve više jedan član porodice drugomu otudjuje.Poradi toga, tko danas mater-kuću ostavi, taj prekines njom svaku svezu i općenje. On dobije drugo ime, onje sam svoj. i može si gdje drugdje saviti gnijesdo zase i za svoju porodicu. Kako se vidi, i kod današnjihjužnih Slavena može biti velikih zadruga, nu te zadrugene mogu biti nikada takove, da bi bile cijela sela iliopćine i da bi se s ovima mogle mjeriti.

I kod današnjih Velikih Busa nešto je slična sla-venskomu rodu. I kod Čeha i Poljaka bilo je nešto takovado šestnaestoga vijeka. Kod čeha i Poljaka imala jezadruga svoj zajednički imutak, a kod Busa svi općinariuživaju općinsku zemlju i imovinu. Nu to je jedina stvar,koja nas kod tih naroda sjeća na stari slavenski rod, asve je drugo drugačije.

U starom su se slavenskom rodu svi zadrugari, kolikogod ih bilo, ponosili jednim imenom, itrenom prvogasvoga praroditelja ili starješine. Da pak pokažu, da sunjegova djeca, dodavali bi k njegovu imenu ili nazivunastavke, koji to znače. Tako ako se je prvi starješinaili praroditelj zvao Tugomir, tad bijahu oni Tugomirići,od Jablana postađoše Jablanići, od Vojna Vojnici, odBorislava Borislavići, od Bađovana Badovanići. Tako jeisto bilo i s imenima mjesta, u kojima su oni živjeli. Iono se znalo prozvati po praocu. Odatle se danas mnogoselo slavensko zove imenom porodičnim, samo povećanimspomenutim nastavcima. TaVo je od Vojin postalo Vojnić,od Tugomir Tugomirićfili Tugomirić itd.

48 49

Još nam ralja napomenuti, da su se u starim sla-venskim rodovima članovi sastajali zajedno na djedovskusvetkovinu, koju je valjda najstariji starješina obavio.

Napokon se znalo gđjekomu rodu prišiti što po-rugljiva, nu to je bilo vrlo rijetko.

Glava sedma,P l e ine i n a r o d .

Pleme je postalo od više rodova I ono je imalosvoje ime. Katkada si je zadržalo stari naziv svoga roda,a katkad si je opet skovalo novi. Tako ni od rodaKafića i Šubiea postala plemena Kafići i Šubići. Odstanovnika na kojoj rijeci postadoše Eiječani, od žiteljau nizini 'Poljani, od žitelja kod jezera Jezerani, kod vodeMorave Moravljani, za brdima Brdjani, za burnijem Za-humljani. Gdjekoja slavenska plemena, koja se nastanilau nekadanjim rimskim i grčkim zemljama, pridržašestara grčka i latinska imena gradova, rijeka i gora, aliih prekrojiše prema svomu. Od Salona načiniše Solin,od Saus-Sava, od Drinus-Drina, od Margus-Morava, odNaissus-Niš, od Naro-Neretva, od Scardus-Sar planina itđ.— Nu najradje su Slaveni donijeli iz stare domovinesvoja stara imena. S toga se i dogadja, da se i danas unajudaljenijim slavenskim zemljama nađje jednako na-zvanih rijeka i gora. Tako je rijeka Cetina u Dalmacijii u Busiji; rijeka San(a) u Galiciji, Kranjskoj, Štajerskoj,Bosni i u Hrvatskoj; rijeka Morava u Moraviloj i Srbiji,Desna u Eusiji i češkoj itđ.

Po plemenu zvala se i šupa, u kojoj je ono bora-vilo. Više bratstva zajedno vezalo se u župu. Izmedjuviše jrodova ili bratstva bio je jedan krasan sunčam kraj,

i.-1

koji je bio zajednički. Odatle i dolaze, da poslije ovariječ „župa" znamenuje „lijepu sunčanu zemlju". Poredžupa spominju se i gradovi, a po broju gradova na pri-mjer u Panoniji uzeo se broj županija. Župa je upravoUh velika upravna općina. Župa znači i danas mnogočeljadi oko skupnoga stola. Tako se ima razumjeti onariječ u Lici: „U mene ima puno župa", ili ovo pitanje:„Domaćino, imaš li puno župa?"

Malo prije smo naveli, da se pored župa spominjugradovi. Grad se dizao usred župa i to ponajviše uzmočvare, vodu ili na strmu brdu, da se laglje brani.Grad je bio utvrdjen jarcima i nasipima, te je bio opasandrvenim zidom, koji je bio nabit zemljom. Poznato je ito, da je u tim slavenskim tvrdjama bilo mnogo javnihi posebničkih (prijatnih) kuća. I ove su bile od drva,a da budu trajnije i ljepše, nabio je i njih stari Slavenzemljom, a o im toga pobijelio ih i svakojako išarao. Ugrad bi snosili Slaveni u čas nevolje sve svoje blago idragocjenosti. U nj bi zatvarali djecu, žene i nemoćnestarce, da ih obrani i štiti od neprijatelja. Oko ovakovihgradova, kojih je bilo svagdje, gdje je bilo i Slavenstva,podigla su se naskoro pređgradja, stanovi za obrtnike itrgovce. — Sve je pleme moralo graditi, popravljati iuzdržavati svoju tvrdjavicu, pače i kod nje stražu stražiti.

Na čelu plemena bio je šupan ili, kao što nekiSlaveni toga svoga glavara zovu, Jenen ili vojvoda.* Svaprava i dužnosti, koje je imao starješina u općini, imaoje župan u pkmenu, a osim toga bio je on i vođja uratu. I njega je kao i starješinu izabirao narod ili bolje

* Pravo staro h r v a t s k o p l e m e imalo je više županija naprostoru svoga stanovanja. Pravi vojvode plemena bili su bani.Oni su bili poglavice plemena hrvatskih. Da je ta čast stara iiz pretkršćanske dobe, vidi se po pjesmama, koje sežu sadržajemsvojim u pogansku dobu, a imadu pripjeva: a j m e b a n e ilik u k u bane, ili le le b a n e itđ.

Stari Slaveni. 4

50

rekući samo starješine naroda. Pravilno bio je on uvijekneposredni potomak i najbliži rođjak prvomu prsrođiteljusvoga plemena.

U tako zvano prethistorijsko doba, t. j. od pet stogodina prije Krista pa do pet sto godina poslije Krista,nisu stari Slaveni dalje došli cd župa, te se je sla-venski svijet rastočio u nebroj malenih državica, takozvanih župa. Svaka od ovih župa živjela je svoj život, amnogo puta upustila se sa drugom svojom susjedom uboj, koji je gđjekada samo onda prestao, kad je jedneod njih nestalo. Kad čovjek to sve promotri, lako pojmi,zašto se o Slavenima u stara vremena malo što znade,i zašto nisu i oni, kao i njihovi susjedi, napunili svijetbojnom slavom.

Ova žalosna vremena potrajaše od prilike do šestogavijeka poslije Krista, kadno je opća pogibao stala ljudeiste krvi kupiti u veće zajednice. Više se plemena u ovodoba sjatilo oko svoga vodje, a ovaj ih je onda sve skupavodio u boj na neprijatelja. Kad su ova plemena ostalai pos'ije boja zajedno pod svojom zajedničkom glavomvelikim županom ili knezom, tad je to bio gotov narodi l i kako su neki tomu kazali, jesik ili ptik. Nu plemenasu se mogla sliti u zajednicu i pod silu, a ne samodobre volje. Dogodilo se naime, da je koje pleme kodSlavena, kao što i kod Germana, zavladalo i zagospođo-valo nad drugima. Jer kao što kod Germana, tako j f» ikod Slavena vrijedila uvijek, a osobito u ova divlja vre-mena, radinost, hrabrost, neustrašivost, slava, bogatstvo.ugled i veliki rod. Župani, koje su resile ove vrline,trebali su samo zgodnih prilika, i oni su se nametnulidrugima za vladare. Tako je u ćeskoj pleme ceh, kojeje bilo oko Praga, sabralo oko sebe drugu svoju braćui nadjenulo joj svoje ime. Na taj je način izrastao i ruskii bugarski, a i svaki drugi slavenski jnarod.

51

Ovakovi narodi ili puci sagradili bi sebi glavni grad,koji ponajviše nazvaše Višegrad. Ovaj grad bio je na-rodu sve ono, što je bio i plemenu njegovo. U njemuje bilo prijestolje kneza ili velikog župana, te se u njembirao glavar naroda. Kao što su se u plemenskom gradusastojale plemenske, tako su se u ovom sastajale narodneskupštine. U kratko sve, čega je trebalo državi, sve seto u tom gradu naroda kovalo i snovalo.

U ta vremena bio je u svakoj župi već prije opi-sani i poznati utvrdjeni grad, a u njem je boravio na-mjesnik velikog župana ili kneza, koji je imao raznaimena, kao župan, kaštelan, posadnik, dvornik, vojvoda.Uz ovoga poglavicu bili su i drugi časnici, kao: sudac,komornik, pristav i druga manja gospoda. Svaki odovih činovnika imao je svoje dohotke, od kojih mu jebilo živjeti. U vrijeme nevolje bio je župski grad, kaoi prije, utočište svemu plemenu i njegovu dobru i blagu.U ovaj su grad dolazile starješine rodova, da sude zlo-čincima. Ovamo je dolazilo sve pleme, da vijeća o svimstvarima, koje se njega tiču. Kao i prije, tako se i sadamorala brinuti svaka župa za svoj grad. Uz to morali susvi stanovnici župe graditi i popravljati mostove i pu-tove, krčiti šume, braniti međju i složno se dizati protivneprijatelja. Kad je vladar kroz koju župu prolazio, mo·ra'a je ona davati njemu i njegovoj družini kola, stan isve drugo, što im je trebalo. Slaveni su ove terete mo-rali nositi sve dotle, dok je bilo župskoga života, t. j.do 13. i 14. vijeka.

Iz ovoga što smo dosele napomenuli, vidi se, da jenarodna država naprtila sve terete pojedinim plemenima.Dakako da su u takovim prilikama tereti državni bilimaleni ili nikakovi. Za vladara se državi nije trebaloskrbiti, jer je on moga3 živjeti od svojih ili narodnihzemalja. Osim toga dobivali su vladari mnogo darova,

52

koje su im, kako to i sama riječ kaže, podložnici dragevolje darhali. N u kad je rat uzbjesnio ili kad je došlodo bune, tad se segnulo i u džepove i u svoje imanje,te se pritjecalo u pomoć državi ili sa blagom ili sa žUomili sa novcem. Dakako, da uz ovakrvu upravu, gdje jesvaka čest narodna živjela još svojim životom i podsvojim poglavarom, nije mogao veliki župan, kao glavacijelomu narodu, mnogo vrije'điti. Slavenima je bio do-duše vladar mila i sveta osoba; oni su ga ljubili i što-vali, al kraj svega toga nije on bio kod njih drugo,nego prvi međju jednakima Najmanja samovolja i beza-konje staj.do ga je časti, pače i glave.

Ovaj dua rascijepa gorostasno drvo slavensko nasitne komadiće — slaba plemena — i učini, da je bilou slavenskoj kući doduše dosta slobode, ali mnoge manjejakosti i ugleda kod tudjega svijeta, nego je to Slave-nima pristojalo. Nu vrijeme liječi sve rane, pa tako iz-liječi i ovu. Malo po malo stala je i kod Slavena misao0 đrž «.vi korijenje hvatati. Maogi veliki župan, koji seproslavio u miru i u ratu, a uz to još bio odlična roda,znio se mnogo puta održati u svojoj časti sve do svojesmrti. Više puta znao bi takav čovjek, ako je bio istomudriji i ako je što gledao za svoju porodicu, svoju vlastod naroda izmamiti i sinu svojemu. — Ako je i s:n biopameti očeve, a poslije njega i njegovo dijete, unuče ipraunuče, tad je sve malo po malo narod prestajao iza-birati svoga poglavicu ili ako je to i činio, tad je tobila samo igrar ja i zavaravanje svijeta. Kad se to do-godilo, onda nije više vladao veliki župan, koga je narodizabrao već župan, komu je otac tu čast ostavio. Na-pokon ponaraste ugled ovih slavenskih glavara tako, da su1 žene njihova roda, kad nije bilo muškaraca, postajalevladarice, kao što je n. pr. bila mudra kneginja češkaLibuša, zatim junačke voditeljice naroda hrvatskoga

53

sestre Tuga i Vuga. Tako prijedje s vremenom narodod biranih vladara k tako zvanim nasljednima, a kad jeto bilo, podiže se ugled i vlast ne samo vladara, negoi države, kojoj su oni bili glavari.

U to je doba još jedna jedina rak-rana grizla tijeloslavensko, a to je bilo dijeljenje države medju članovevladarske kuće. Ovo se dijeljenje događjalo onda, kad senisu braća ili rodjaci mogli složiti, te je tad svaki dobiopo koji dio od njihove baštine. latina je doduše, da jenajstariji od njih zadržao za se najveći dio države i dasu ga svi morali slušati ; nu kraj svega toga oslabi ova-kova dioba svaku državu, a gđjekojoj iskopa i grob.

Napokon još spominjemo, da nam nitko ne možekazati, koji su bili znakovi velike županske časti. Danasse misli, da su stari Slaveni, kao što su to činili i ko-ruški Slovenci sve do novijega doba, svoje vladare samometali i dizali na tako zvani očev i djedov stol, te da suih time priznavali za svoje gospodare.

Glava osma,

Otmica; opće jamstvo; osveta.

Kako smo već prije napomenuli, svaki je rod biosam za s: društvo, koje je bilo odijeljeno od svega dru-goga svijeta. Sve što je imao, pripadalo je i bilo je svo-jina svim zadrugarima i nikomu više. Poradi toga nijesmio tuđjinac ni ljubav voditi sa kojom od njegovihkćeri. A da bi mu rod dao za ženu koju od svojihmilih osoba, na to nije mogao tuđjinac nikako računatia niti se podati kakovoj nali. Vidiv dakle tudjinae, daovakovim mirnim načinom ne može ništa postići, moraoje odabrati drugi način, da dođje do svoga cilja. Njemudakle nije preostalo ino, nego se ustrpjeti i čekati lijepu

54

zgodu, te ugrabiti na silu ono, Što mu je sreu milo idrago. Eto tako nastadoše kod starih Slavena otmice.

Otmica je bilo mnogo u svako vrijeme, a osobitosu one cvale u ono doba, kad je vladalo mnogoženstvoi kad su žene običavale umirati zajedno sa svojimvojnom. U ta vremena bilo je malo vjerenica za sveljude, i s toga, tko je htio sa svojom odabranicom životsprovadjati, tomu je valjalo, da si je otme, pa stajalo gai glave. Protiv takova otmičara digao se sav rod naorulje za svoje čedo, najmilije bogatstvo. Tako su semalo po malo zakvačila dva roda, krv je potokom tekla,a svadja je istom onda prestala, kad su se protivnici sadušom rasiali. Nu vrijeme je izliječilo i te rane, i takoje nestalo krvne osvete radi otmice. Mjesto osvete zado-voljili su se sada Slaveni sa ucjenom ili naknadom, kojuje morao platiti otmičar i njegov rod za ugrabljenu dje-vojku. Iz početka bila, je ova naknada velika, a ponajvišesastojala se u tom, da je morala mlada kod svoga pri-jašnjega roda dugo vremena raditi i obavljati svakojakekućne i poljske poslove.

Nu za malo i te je nepravde nestalo. Bodovi počešese po malo miješati, a svaki zadrugar, ako je bio samozdrar i vrijedan, mogao si je drugaricu naći ne samokod svoga roda, nego i u tudjega. Dakako da je u todoba i naknade nestajalo, pa ako je gdje i bila, to jebila sve manja i manja. Dapače je u to vrijeme nastaoobičaj, da se djevojci, koja se udaje, daje i miraz.

Pored bvega toga bilo je ženi u tudjoj kudi dostaneugodno. Ponajprije bio je tomu uzrok taj, što su jetudjinci u onoj kuci, kamo je došla, prijekim okom gle-dali. To se osobito đogađjalo onda, ako je donijela malomiraza u zadrugu ili ako joj je muž umro. 8 toga i niječudo, da su udovice rado polazile zajedno sa svojim lju-dima na drugi svijet. No na sreću ove je sramote br^o

5f

nestalo kod Slavera, i snaha je kod njih kao i kodmnogih drugih prosvijetljenih naroda postajala sve milijasvim ukućanima. Tako poče ponestajati i otmice i na-knade, a Slaveni se siadoše ženiti kao i njihovi susjedina zapadu.

Kod svih slavenskih narod nalazimo tako zvano općejamstvo. To je bila uredba, po kojoj su morali iz početkasvi članovi jednoga roda, a kasnije i svi stanovnici jed-noga kotara ili okoline, jamčiti i odgovarati za sve, štose u njihovu kotaru dogodilo.

Ako se je komu šta neugodno dogodilo i l i je biood koga napadnut, tad je trebao samo povikmiti: „Po-mozite ili obranite me od napadača ili razbojnika", i svisu bili dužni priskočiti mu u pomoć. Ako toga nisuučinili, tad se to tako uzelo, kao da su i oni krivci zlo-čina, koji je počinjen. Poradi toga nije krvnine plaćaosamo ubojica, aego i cijela okolica, gdje se zločin iliubijstvo dogodilo. Ako se zločinac tražio, tad je jamčiosusjed za susjeda, a za koga nije htio nitko jamčiti, tajje pao u sumnju, da je krivac.

Ova se uredba ođrža'a jako dugo i bila je po SSa-vene u ono doba jedina obrana protiv nacilja i nepravde,jer pravo govoreći nije bilo ni države ni vladara, koji bise mogli zločincu osvetiti. Traga ovoj uredbi naći jebilo u hrvatskoj krajini sve do najnovijega vremena. Kadse naime što u selu ukralo, pozvali su se svi na odgo-vornost i nije se pitalo, je li sve selo krivo ili nije.

Ovaj je postupak u istinu mnogo puta urodio do-brim plodom, jer mu je posljedica mn^go puta bila ta,da je iz sela nestalo tatova, i to samo radi toga, što suse bojali osvete svojih seljana susjeda.

56 57

Kod starih Slavena bio je taj običaj, da svaki rodpreda zločinca onomu rodu, komu je što skrivio. Nu po-najviše se dogadjalo, da to dotični rod nije htio učiniti.Posljedica tomu Desporazumljenju bila je svađja izmedjuta dva roda, i odmah se počelo raditi prema onomu:„Tko se ne osveti, taj se ne posveti". Osobito je to bilo,kad je tko koga ubio ili umorio. Ako ni u tom slučajunije htio rod ubojice da popusti i da dade naknadu zaglavu pokojnikovu, tad je odmah stala krv potokom teći.Napomenuti nam naime valja, da je po starom poganskompravu dopušteno bilo svakomu rodjaku pokojnikovu navalitioružjem ili bilo čimgođ na ubojicu i na njegov rod.

Osveta je bila poznata kod svih naroda. No naskorouvidješe mnogi narodi, da je ona veliko zlo po oba pro-tivnika i po oba roda. Oni se mnogo puta uvjeriše, dajedna osveta radja drugu, i da tako to bjesnilo raste sveviše i više i tako dugo, dok je koga živa od neprijatelja.Poradi toga počeše ljudi već" od najđavnijih vremena tra-žiti si zadovoljštinu i ua drugi način, a ne samo oružjem,u to su se ime stali protivnici sastajati i gov( riti o miru.Krivac bi se u tom slučaju obično morao pokoriti svomuprotivniku, i dati za ubijenu glavu kakovu ucjenu.

Mi ćemo ovdje opisati jedan takav običaj, koji jepoznat i sačuvan u Hercegovini, Ornojgori i Boki, a zovese: Mir radi mrtve glave.

Kad se sluči, da čovjek ubije čovjeka makar i svrhsebe ili na pravdu božju, odmah poglavice onoga mjestaili sela ustanu, te molbom i lijepim riječima nastojeumiriti krvnika (ovako zovu uboj:eu) s kućom ubijenoga.To biva ovako: Najprije podje dvadeset ljudi od bratstvaili roda krvnikova; ako ih toliko u bratstvu nema, tadzamole druge iz sela da idu s njima, te krenu svi za-jedno put kuće ubijenoga u nedjeljni dan, da ištu vjerui mir. Ali ukućani ne skrenu glave niti im ikakvoga

odgovora daju. Druge nedjelje skupi krvnikova kuća višedružine, te idu i kucaju na vrata uvrijedjene kuće i mole,da im se otvori, ali zaludu, dok godj tako ne buda do-lazili na dvanaest nedjelja bez prekida i dok ne navršibroj najmanje od stotinu ljudi molitelja, koji posljednjunedjelju dođju svi zajedno pred kuću ubijenoga. Ovi opettuku na vrata i mole, da im se otvori, te stoje predvratima svi gologlavi, a domaćin pošto ga tri puta oku-miše Bogom i svetim Jovanom i poslije još nekolikokićenja i nećkanja usliši molbu. Sve troškove za gošćenjemolitelja, daje, razumije se, krvnikova kuća. Pošto supreklonili uvrijedjenu kuću na mir, tada ona ista saberedvadeset i četiri čovjeka (kmeta), da okmetuju i osude,te oprijeđjele dan. kada će kmetstvo biti. Kad su se kmetisastali i porazgovorili, sastavili bi setencu (sud), kojupotpišu svi kmetovi. Svota, koju krvnik plaća dijeli sena dvanaest dijela, t. j. na tako zvanih dvanaest krvi.Ta cijena ili svota, koju je imao krvnik platiti, zvala sekod Hrvata i Srba „vrašdai krvnina", kod Basa „vira",a kod Poljaka i öeha „hlava". Kod odmjerivaaja tecijene nije se gledalo na stalež ubijenoga čovjeka, jer sukod starih Slavena bili svi, pače i muškarci i žene, medjuse jednaki. — Oni od strane krvnikove, da bi utvrdilijoš bolje ljubav i prijateljstvo s pomirenom kućom, do-nesu dvanaestero još nekrštene djece u dvanaest kolijevkapopraćenih od dvanaest majka. To nose pred dvanaestljudi, koji su opet od bratstva ubijenoga, a spravili seveć da one dočekaju. Dohodnici svi jednoglasno viču:„Primi Jcume Boga i svetoga Jovana", a ovi ih pri-maju. Opet druga četiri čovjeka od bratstva ubijenogakrenu iz kuće prema dolazećoj četvorici od krvnikovabratstva, k njim pristupljuju te se pobrate. Kada su setako bratstva i kuće izmirile, tada ište oproštenje ili po-mirenje i sam krvnik. On uzme onu istu pušku, kojom

58

je učinio ubijstvo, te ju objesi sebi o grlo, pa za jednopedeset sežanja dalečine od onoga, koga treba da reoli,početvoronoži se, te tako pristupa obično k najstarijemui najbližemu po krvi rodjaku ubitoga, čovjeka. Pošto seje ovaj još jednom pregmio, da se pomiri, ide krvnikuna po puta u susret, skine mu pušku i podigne ga, daga cjeliva u obraz. Prije toga valja ipak da krvnik uvri-jeđjenoga poljubi u ruku i u desno rame. Pošto se toobavilo, bude isti dan u kući krvnikoroj gozba, kojuzovu „trpesa od vrašdeu.

Ovaj je običaj sav poganski, osim dvije tri kršćanskeriječi, a i to opominju na poganstvo. Na poganstvo po-kazuju jasno brojevi dohodnika, a naročito dvanaest ne-krštene djece, zatim okumljenje, pobratimstvo i pozdravi.

Glava deveta.

Zakoni, sudovi, staleži.

Od pradavna imali su Slaveni svoje uredbe i zakone,kojima su se razlikovali od drugih bližih i daljih na-roda. Mnoge od ovih urediba i zakona uzdržale su sekod Siavena još i u ona vremena, kad su se oni većrazišli u svoje daaašnje domovine. S toga nalazimo kodsvih slavenskih naroda i u kasnije dobi mnogo sličnihustanova. Sve je to baština od veiike zajedničke matere,i s?e su to znali Slaveni učuvati u prkos tudjemu utje-caju. Svi su Slaveni u istinu mogli kazati sa češkim ple-mićem Eatiboroni: „U nas se kroji pravica po svetomzakoau, koji su donijeli ovamo naši djedovi."

Oni Slaveni, koji su kasnije primili maogo tudjih,osobito pak njemačkih zakonika, nazivali su ovo svojestaro-slavensko pravo — zemaljsko pravo, i to punim

59

pravom, jer mu je to i bilo pravo ime. Zemaljskoga seprava naime držala sva zemlja, dočim su se njemačkihzakona držali [samo Nijemci, koji su bili naseljeni pogradovima i selima spomenutih Slavena. Ovo je osobitobilo u Češkoj, Poljskoj, Polabju i u Busiji.

Svi ti zakoni bili su napisani na tako zvane daskeili su pak u obliku pjesme ili poslovice prelazili od ustado usta. Kad bi trebalo, povjerio bi se Slaven onomu,koji je toga prava najviše znao. Takovih ljudi je bilomnogo i ovi su mu bili suci i tumači zakona.

Osim sabora krojili su pravicu kod Slavena i takozvani suci. Kao kod Germana u prvo doba, tako je i kodSlavena izabirao ovaj časni zbor sam sabor. Eazumijevase, da su OH izabrani povjerenici naroda bili na glasusa svoga znanja i pravednosti. Najviši sudac bio je i«w,koji je sudio po svetim običajima ili po zakonima. Usudačkoj je vlasti i nadalje ostao najviši pojam vlasti,jer se je sudilo u ime pravednih bogova. Zakoni sla-venski bili su veoma strogi zločincu, tatu i ubojici. Akoje n. pr. koji Hrvat ubio tata u tadbini, r i je bio dužannikomu odgovarati.

Uz ove suce bila je i porota. Porota je izricah kaoi danas krivnju ili nevinost optuženika, a sucu je bilosamo kazan odrediti. Osim toga znade se i to, ć"a je bilokod Slavena sudova kao i danas više vrsti manjih ivećih. A poznato je i to, da su svi Slaveni bili jednakipred zakonom, jer kad se radilo o sudu, koji ima suditiokrivljeniku, nije se gledalo na stalež okrivljenika, negosamo na zločin njegov.

Krivcu se dokazivala Irivaja njegova ili dvobojemili božjim sudovima ili tako zvanim svodom ili sokom.

60

Prije nego li ćemo opisati ove razne načine doka-zivanja krivnje, valja nam tu spomenuti, da su u slučajuzločina ponajprije svjedoci pod prisegom kazivali sve, štosu znali o stvari ili zločinu, o kojemu se radilo. Dobroje bilo za zločiace, kad je svjedoka bilo i kad im semoglo vjerovati, jer u protivnom slučaju latilo se dragihsredstava, a onda je bilo zlo i naopako. Ako je zločinacbio lukav i bezđušan, te nije htio priznati svoga zlodjela,tad su suci, da dođju do prave istine, upotrebljavalimuke i sva gore nabrojena dokazivala krivnje.

Mukama su mučili samo sluge i ljude nižega sta-leža i tim ih tjerali, da kažu istinu.

Dvoboj je imao odlučiti onda, ako je tko tužio slo-bodna čovjeka. Tad se vidjelo, tko je od njih dvojice, ilitužitelj ili tuženik, kriv ili nevin. Onaj, koji je nadvladao,on je nevin, a onaj, koji je pobij« đjen, on je kriv. Ea-zumijeva se, da se ovakvim načinom nije uvijek k ciljut. j. k poznanju istine dolazilo, jer n dvoboju stoji dosrede i vještine, tko <5e koga nadvladati, a ne do toga,je li tko nevin ili nije.

Božjih sudova ili orđalija bilo je tri vrste: pa-ljenje (Feuerprobe), gdje se dokazivalo pomoću vatre;utapljanje (Wasserprobe), gdje se dokaziva'o pomoćuvode i raspinjanje (Kreuzprobe), gdje se dokazivalo dr-žanjem ruku kod krsta, tko je kriv, a tko nije.

Paljenje upotrebljavalo se ovaJco: Žene, koje su biletužene radi nevjere, morale bi, da dokažu svoju nevinost,nositi u rukama usijano gvoždje ili po njem ići. —Drugi put morao bi optuženik turiti golu ruku u kofao,pun kipuće vode. Odmah poslije toga zavio bi sudbenisluga natečenu i ranjenu ruku i pritisnuo na zavoj sud-beni pečat. Iza nekoliko dana išli bi suci gledati togaoptuženika. Ako su njegove rane zacijelile, onda je bionevin, ako nisu, onda je bio kriv.

61

Utapljanje upotrebljavalo se ovako: Osobe, koje subile ti'žene, da su vještice, ili u savezu s njima, a nisuhtjele toga priznati, dao je sud svezati i tako svezane uvođu baciti. Ako su tonule, onda su bile krive, ako sunad vodom plivale, bile sa nevine. Kao mnogo puta uto doba; tako je i kod tih sudova bilo dosta bezđušnosti.Suci su znali one ga, koji je plivao, turati u vodu go-voreći, da ga vrag drži nad vodom. Nije s toga čudo,da je kod toga suda uvijek zlo prošao i tobože nevini itobože krivi čovjek, i da se je jedan i drugi ili poštenovođe nagutao ili pače u vodi zaglavio.

Baspinjanje upotrebljavalo se ovako: Tužitelji i op-tuženici morali su stajati pred krstom i držati u vis rukesve dotle, dok svećenik ne odsluži službe Božje. Komuje ruka prije pala, taj je izgubio pravdu, a tko je biokadar do kraja uzdržati ruku u visu, taj je bio nevin.

Kao kod dvoboja tako se mislilo i kod svih tako-zvanih božjih sudova, da će Bog nevina braniti i da neće dopustiti, da ga drugi nadvlada ili da on bilo kakogodstrada. Ta misao vladala je kroz cijeli srednji vijek; teknebroj nevinih žrtava i pravi kršćanski duh uvjeri svijet,da je ova posve kriva i lažna

Manje nego li o dvobojima znademo o svodu i soJcu.Svod je, kad se svodi ili baca na koga sumnja i kad segleda, da mu se pomoću te sumnje krivnja dokaže. Toje bila teška stvar, a osobito je to bilo onda, kad jekrivac bio bezđušan čovjek i kad su se svjedoci, koji bimogli što protiv njega kazati, bojali ili osvete njegoveili osvete njegove rodbine. Što je bio sok, to nam kažudanašnji Crnogorci.

Kod Crnogorca je sok onaj čovjek, koji oda tata ilikakva drugoga zločinca, i koji u to ime dobije nagradupoznatu pod imenom sočbine. I kod Hrvata u Krajiniima^neSto tomu slična. Tu se daje tako zvani muštuluk

62

ili novac još i danas onomu, koji kaže, gdje je ukradenastvar. Taj se muštuluk stao zatirati tek onda, kad se po-čela Krajina ukidati. Sve do to doba čije mogao onaj,koji nije platio ili koji nije obećao muštuluka, dođi dosvoje ukradene stvari ili blaga, pa radio što god ht;o ibio gospodin Bog zna kako velik. Nema sumnje, to istoznačenje imao je sok i sočbina i kod s'arib Slavena. Potom bio je sok i kod njih čovjek, koji ?a novac ili na-gradu kakvu ide u trag tatovima i razbojnicima.

Napokon nam je i to spomenuti, da su s'ari Sla-veni znali i svoje krivce teško kazniti ili globom ili pačesmrću. Ova posljednja kazan stigla je vrlo vjerojatno samokukavice i izđ»jice domovine. Svi drugi zločinci iznijelisu živu glavu i platili su za svoje nedjelo samo globu.

U početku nije bilo kod Slavena staleža, oni su büi ;

svi jeđnski. Nije tu bilo ni roba, ni kmeta, ni plemića,^pa ni vladara u današnjem smislu. Vladar je bio kodS'avena, kčko smo veo spomenuli, samo prvi međju je-'đnakima. Oni su ga slušali, dok s« htjeli, a kad bi imse zamjerio, ne-talo bi i njegove vlasti nad njima, i onbi, ako je iznio živu glavu, postao opet što je i prijeizbora bio, na rme drug njihov. Slaven radi toga nije imaoni imena za v'adara, a ni za plemstvo. On je dodušekazao, a i danas kaže, toj velikoj gospođi ili knez ilikralj ili car ili cesar ili šlehta, šlahta ili šlajhta, nu svete riječi nisu njegove, nego tudje i posudjene. Tek ukasnija vremena pomol'še i kod njega glave pravi na-sljedni vladari, i tad se 'stom i kod njega počeše poka-zivati razlike medju ljudima. Nu i u to doba slsbo se isporo javljalo ropstvo. Eobom je bio samo dužnik ili ve-liki zločinac, a osim toga i tudjinac, koji je bio u bojuuhvaćen. Seoskijpuk, ako ijnije ^imao [svoga imutka i

63

ako je i bio u službi koga plemića, bio je u to doba jošslobodan. Istina je, da je kod Germana i Bomana biloslavensko ime na zlu glasu, pače je značilo isto što irob. Nu tomu nije uzrok, što bi Slaveni kod kuće robo-vali, nego nešto drugo.

Danas je naime p-.-mato, da su Nijemci, osvojivšislavenske krajeve, osobito zemlje polabskih i baltičkihSlavena, rpimiee prodavali uhvaćene i zarobljene Slaveneu sužanjstvo. Ta nedjela izvodili su ovi neprijatelji sla-venski počevši od osmoga vijeka, i zato je o I to dobabilo vidjeti svagdje na sajmovima po Franačkoj i Nor-manskoj zemlji nebroj slavenskih nevoljnika. Upravo s toga&e i pomiješalo u spomenutim zemljama od toga vre-mena ime Slaven sa sličnom latinskom riječju „sclavus".Mnogomu, koji ove stvari nije razumio, bio je Slavenšto i Sklav, to jest rob. — Kad je tako, tko će se ču-diti, da je ovo latinsko ime sve više istiskivalo ime na-rodno, ime Slaven, i da je na koncu samo ono bilo po-znato na evropskom zapadu.

Glava deseta.

\jera: Bogovi i bijesovi.Trnov je i težak put do približne listine u vjeri

starih Slavena. Vode nas do njega strani i damaći puto-kazi. Strani ljudi došli bi u slavensku zemlju i motrilitamo važne obrede, te su može biti bili samo na kratakčas medju Slaveni. Obredi slavenski čine im se smiješni ii Čudai, pa zato ni ne gledaju, da im prouče znameao-vanje. Naši pak domaći putokazi: pjesme, priče i običaji,promijenili su se kršćanstvom, a i samim vremenom, kakose je mijenjao život i jezik naroda. Priča je ili pjesma

64

recimo porijekla poganskoga, obred kakav ili običaj ide upogansku dobu, protivi se običaju kršćanskomu, ali i ovapjesma tako je iskvarena, da joj jedva razlučujeroo davnoporijeklo, a stari poganski obredi pomiješali su se sasvetkovinama kršćanskim. Težak je dakle to posao, al BOIćemo nastojati, di vjeru starih Slavena po mogućnostijasno opišemo.

Najviše biće zvali su Slaveni bog. Biječ "bog", činise, da dolazi od korijena „ba", koji znači: svijetliti se.Iz početka, značila je ta riječ kao i indijska „Djaus" igrčka „Zeus", samo svjetlo, i to svjetlo nebesko. Malopo 'malo nazvali si Slaveni ajom si'mo svjetlo i dobrobožanstvo. — Protivnika božjega zvali su stari Slaveni„bijes". Korijen je ove riječi „bi" (bhi). To je onaj istikorijen, od kojega je izvedena i hrvatska riječ „bojatise". Po tom je bijes i djelo bijesa sve ono, čega se čovjekboji, a to je noć, tama, studen i svaki crni i strašnioblak. Zato i jesu kod starih Slavena bijesovi tamna,crna, grozna i čovjeku neprijateljska stvorenja. Ako čovjekoboli i oslabi, ako se preveć ljuti ili ako je nesreean uboju ili u kom drugom poslu, svemu su tomu uzrok bi-jesovi. Nu nije njima u rukama samo čovjek nego isvaka zvijer. Kad se je Zaboj uhvatio u koš'.ae sa Lu-dekom, tad zaviknu „Daj bože, da u tebe, neprijateljumoj, zadje bijes". Ovim pomaganjem htio je reći, da naLuđeka padne bijes i da mu o dabi njegove sile. U vlastije bijesova i sva prirod*. Vjetri i bure i oluje i potresi,sve su to djela njihovih hirova Njimi su podložni i onidusi, koji čuvaju rude i bogastvo u zemlji snkrito. Ovose praznovjerje održalo sve do danas i mnogomu se Sla-venu čini to spomenuto blago vražja i prokleta stvar.

Bijesovi su bili gospodari prirode osobito u zimi.Tad su oni bili najjači, a vlada im je trajala sve dotle,dok ih nije opet žarko sunee svladalo i istisnulo sa pri-

66

jestolja, koje su njemu i svijetlim bogovima na koncujeseni oteli. Prema tome bili su kod starih Slavena svi-jetli i dobri bogovi uzrok svega dobra, ticalo se onotijela ili duše, države ili općine ili pojedinoga čovjeka.— Do njih je stajalo, hoće li tko biti sretan ili ne-sretan, a ne do usuda ili sudbine, kako su to drugi po-ganski narodi mislili i držali. Prokopije, pisac šestogavijeka, veli: „Slaveni ne vjeruju u usud, jer misle, daou ne vlada čovjekom. Kad im je smrt pred očima iliih bolest savlada ili kad polaze u boj, zavjetuju se bogu.Nu čim su se izbavili iz pogibli, prvi im je posao, daučine ono, što su prije obećali. Sve to čine Slaveni samoradi toga, jer su potpuno uvjereni, da su ih samo nji-hova obećanja i žrtve spasle". Zato i zovu stari Slavenidobre bogove, te braniče ljudi, svojim spasiteljima.

Ovi dobri bogovi izvor su i pjesmi, zakonima, pravui narodnom uređjenju. Kao što su bijesovi u zimi, takosu oni najjači u ljetu. Oni su takodjer gospodari nava,slavenskoga neba. Slaveni su ih nazivali dičnim imenom:neumrli ili vječni. Kraj svega toga znali su se i bogoviljutiti i osvećivati. Nu kad su to radili, nisu sami iz-lijevali svoga gnjeva na slabe ljude, nego su u takovimslučajevima ustegouli samo pomoć dotičnim nevoljnicimai time ih predali u ruke bijesova. Ovo nam najbolje kaže,u kakvu su oduošaju bili bogovi prema bijesovima. Kakose vidi, kod Slavena nema neba, gdje bi dobri i zli bo-govi bili jednaki jedni drugima, nego su slavenski bije-sovi mnogo manji od bogova. Bijesovi su stvorovi bogavelikoga, i štogod zla rade, sve to rade samo s dopu-štenjem svoga stvoritelja.

Bogovi su dapače gdjekad, da se osvete za kakovonedjelo, dopustili i to, da koji narod satru bijesovi i nje-govi neprijatelji. Tako se pripovijeda, da su bogovi pri-tekli u pomoć Slavenima, kad su se borili sa Francima.

Stari Slaveni. 5

668„Franke", "veli se, „ustraši bijes Strah, a bijes Trjas počeih goniti po bojnom polju". Kad je tako, nije čudo, dasu stari Slaveni i u to vjerovali, da čovjek nevin i bo-govima mio ne može postradati. To je uzrok, da su dr-žali, kako smo već prije spomenuli, da su tako zvanibožji sudovi ili orđalije sasvim pravtdne stvari Po nj i-hovu mišljenju ne može ni vatra ni voda naškoditi dobrui pravednu čovjeku, nego samo zločestu i onomu, komubogovi hoće da dokažu njegovu krivnju. Na takove krivce,vele oni, navaljuju s dopuštenjem bogova bijesovi svako-jake nesreće i bijede, i muče ih svakojakim bolestima,a osobito onima koje im slabe tjelesne sile i koje suskopčane trzanjem tijela ili kojeg uda čovječjega. O tomnas Dajbolje uvjeravaju imena, kojima su Slaveni okrstiligdjekoje teške bolesti. Tako oni pađaviei vele „božja sila",kugi „božji udarac", kapi „ruka božja".

Na ovu borbu izmedju dobrih i zlih bogova sjećanas i bajka o stvorenju svijeta.

Prema kranjskoj narodnoj priči nije bilo u početkuništa osim boga, sunca i mora. Jednom se — - vele tiSlovenci — bog ugrijao i zaronio u more, da se ras-hladi. Kad je opet isplivao, ostalo mu za noktom zrncepijeska sa dna morskoga. Zrnce mu palo na površjemorsko i tu se zaustavilo. Ovo je zrnce naša zemlja, adno morsko njezina domovina. — Nešto slična pripo-vijedaju i Eusi, i to svi Rusi počevši od Galicije pa svedo Sibirije. Kad je bog htio stvoriti zemlju, posla crta,t. j. zla duha, da mu iz dubine morske iznese pregrštzemlje. Zao duh to i učini, ali željan i sam sebi neštozadržati, sakrije komadić zemlje u us1 a a ostalo dadebogu. Bog razbaca zemlju po vođi i odmah iz nje izra-stoše tri dijela svijeta. Žalibože stao je sada rasti i mno-žati se i onaj komadić, što ga je zao duh držao u ustima

67

Kad je to vidio ovaj ljudski zlotvor, ispljuae ga, a izte pljuvače načine se močvare, pustinje i neplodni krajevi.

Naša narodna priča pripovijeda o postanku svijetaovo: „Iz početka ništa ne bijaše, nego samo bog. Onspavaše i snivaše. Vijeke vijekova mu taj san trajaše.Nu sudjeno bi, da se probudi. Prenuv se iza sna, ozi-raše se i svaki mu se pogled promijeni u zvijezdu. Bogse začudio i stao putovati, da razgleda, što je očimastvorio. Sunce pripecalo. Bog se ugrijao, te zaroni umore, da se okupa. Kada se opet podigne, ostalo mu zanoktom zrno pijeska. Zrno ispalo, te ostalo na pećini,To je zrno naša zemlja. Putujući opet đodje i do uašezemlje, opet se umorio, pot mu se čela hvatao. Na zemljupadne kap znoja, koja se oživi i budne od nje čovjek".

I po kranjskom pripovijedanju stvoren je čovjek izkapljice znoja, koja se iscijedila bogu sa čela i pala nazemlju. Poradi toga jeste i udes čovjeka, da se od ro-djenja svoga, pa do svoje smrti zuoji, muči i tuguje.O ovoj stvari govore drugačije raskolnici ruski. Oni naimekažu, da je bog najprije stvorio svojom riječju životinje,a onda istom da je načinio iz gljive veoma krasno tijeločovječje, i od to doba čovjek je rob grijeha i mana, bo-lesti i smrti. Malo iza toga stigne i bog iz nebesa nazemlju On je saznao već u svojim visinama, što se do-godilo. Pored svega toga udahne on ipak tomu tijelu ne-besku dušu, a to zato učini, jer je dobro zuao, da čo-vjeku i onoga zla, što mu ga je vrag nanio, isto takotreba kao i duše.

Na boj izmedju bogova, u kojem se takodjer vidi,koliko koji od njih može učiniti, sjeća nas i mišljenjestarih Slavena o svodu nebeskom.

Svod nebeski, kažu oni, nije drugo nego obli kamen.Ovaj je kamen bog prelomio u dva komada, i jednu jepolovinu zadržao sebi u desnici, a drugu, što mu je bila

68

u ljevici, darovao je vragu. Prije ipak, nego što mu jedao, ulari jednom polovicom toga kamena o drugu ne-koliko puta i tako počeše iskre vrcati. Iz tih iskara stvoribog družinu — dobre duhove, a njihov je posao biohvaliti i slaviti boga bez prestanka. Kad je to vidio zaoduh, prohtjelo se i nje TS u takve družine. N u kolikogodsi razbijao glavu, nikako se nije mogao domisliti, kakobi do toga došao. Na to mu savjetova bog, da uzmevođe i da si opere lice i ruke — a tu vodu prolijesebi za ledja. Vrag to učini, i koliko je godj bilo kap-ljica, toliko se rodilo alih duhova ili bijesova. Uz ovo-like prijatelje nije ni čudo, da se vrag uzoholio i da jeveć stao misliti, kako će bogu oteti prijestolje. Malovrijeme postojalo i došlo do boja izmedju njega i bo-gova. Nu njegovi su bijesovi bili zle sreće, jer ih u kratkovrijeme veliki bog strovali svojim gromom sve skupa ubezdno i propast.

Ova borba izmedju bogova i bijesova bila je dakakoizvorom nebroju drugih priča, a sve su opširno i tačnoopisivale slavenska nebesa i njihove boginje i bogove.Žalibože do danas se sačuvalo od svega toga pripovije-danja samo nešto ostataka, natrunjenih kršćanskim mi-slima. To svjedoči i priča o sv. Iliji. Pošto je svijet sa-griješio, veli gromovnik Ilija Ognjenoj Mariji:

„Molit ćemo Boga istiaoga,Nek nam dade ključe od nebesa,Da zatvorim sedmero, nebesa,Da udarim pečat na oblake,Da ne padnu đaMi ig oblaka,Plohe, dažda, niti rosa tiha,Da ne padnu za tri godinice,Da ne rodi vino ni pšenica".

U slavenska nebesa jedini su nam vodje tudji pisci,i to pisci kasnijih vremena, a osim toga još takovi, koji

69

se samo uzgred u svojim djelima sjećaju spomenutih sla-venskih svetinja. Takav čovjek bio je Grk Prokopije,koji nam prvi donese vijesti o vjeri starih Slavena. Poštoje on živio u šestom vijeku, kad su se već mrngi Sla-veni sasvim rasta'i sa svojom braćom i već počeli pri-grljivati nauk Isusov, to nam ni on ne će javiti praveistine, to jest, kakova je baš bila poganska vjera starihSlavena. Nu kraj toga zahvalni smo mi njemu i za onomalo riječi, što ih je progovorio o ovoj stvari. Za Sla-vene u Podunavlju, kamo brojimo i Hrvate, veli Proko-pije: »Jednoga Boga Gromovnika, gospodara ovoga sve-mira jedinoga pripoznaju, njemu žrtvuju volove i svakevrsti žrtve . . . Poštuju i bogove rijeka (nymphe) i druganeka demonija i žrtvuju svima njima, a tečajem žrtvačine razna gatanja."

S ovim se opisom Prokopijevim u glavnom slaže iNijemac Helmond, koji je pisao o istoj stvari šest stogodina kasnije. On veli, govoreći o Polabljanima: „Sla-veni ne niječu, da je uz bogove, koji vladaju nad šu-mama, njivama, nad bijedom i srećom ovoga života, samojedan pravi Bog, gospodar nebesa. Ovaj najveći od svihbogova brine se samo nebom, a drugi manji bogovizemljom i njezinim stvarima. Sva su ova božanstva ukrvnom srodstvu sa prvim i velikim bogom i svako odnjih sve je veće i jače, što je više u rodu sa ovimbogom nada sve bogove".

Ove se misli o najvišem bogu potpuno slažu sa na-zorima, koje su si stvorili Slaveni o zajednici (zadruzi).Slaveni nisu mogli ni pomisliti društva, koje bi bilobez svoga starješine ili svoga poglavara. Što je većedruštvo, i što je tko bliži po krvi starješini, to je onveći i odličniji čovjek. Piema tomu su i Slaveni, koji suvjerovali u više bogova, držali, da je i medju bogovimakakav poglavar, koga svi drugi bogovi i sav svijet moraštovati i njegovoj se volji pokoravati.

70

Ovaj najviši bog nazivao se kod Slavena bog iliSvarog. Malo po malo postalo je ovo ime Svarog imevlastito, a naziv „bog" upotrebljavao se za sve bogove, kojisu bili ljudima dobri i prijatelji. Korijen riječi „Svarog"nalazi se u korijenu „sur" ili „svar", a to znači: svije-tliti se. Svarog u opće znači nebo, koje se uvijek krede,nebo oblaka, u kom gospoduje gromovnik Perun, to jestSvarog, gospodar groma i blijeska.

Svarog je imao dva sina: Sunce i Oganj. K ovojbraći pridružili su južni Slaveni još brata Mjeseca i sestruzvijezdu Danicu. Sve su to krasna djeca svjetla nebe-skoga, izvora svega što živi i postoji. Sunce je ipak iz-medju svo djece glavni sin, zato ga bog uprav zove:„Jarko sunce, moje čedo drago". Poslije Svaroga vladaoje, kao što priča kaže, njegov sin Svarožić Sunce, i ovajje imao svu vlast svoga oca u rukama. I u istinu, štogod se pripovijeda o Svarogu, kao stvoritelju svijeta, tose isto kaže i o njegovu sinu, Suncu, kao stvoritelju go-dine. Sin se dijelio, kao i otac na: sunce ljetno i suncezimsko. Bog Sunce, kao pobjeditelj zime i tmine, osobitoje bio mio Slavenima. Gledajući na sina, malo da nijenarod na oca zaboravio. Sunce se radja svaki dao, su-deći po svim riječima pjesme: „Ustaj srce, rodilo sesunce". Nema sumnje da su ga sva slavenska plemenaštovala pod različitim imenima i u različito doba. KodEusa imalo je Sunce svoja dva prezimena. Ono se zvaloDaždbog ili Dašbog i Chors ili Chrs. Što za pravo ovinazivi znače tj se ne zna. Nekoji misli, da je Daždbogili Dadiho:, isto, što i djelitelj svjetla ili bogatstva, aChrs isto što i sjati se i svijetliti se.

U pjesmi o puku Igorovu naziva se narod ruskiunukom Daždboga. Ovo je dokaz ne samo, da je narodruski, kao i mnogi drugi, izvodio svoj rod od bogova,nego da je i on osobito volio ovomu božanstvu. Pod

71

imenom Svarožić obožavali su sunce i polabski Slaveni,a osobito Ljutice Eatari. I stari su öesi slavili sunce kaoboga, koji pobjedjuje zimu i oživljuje prirodu i daje lju-dima usjeve i plodove. — Nu oni to sunce nisu zvaliSunce, nego Kot ili Krat. Isti ovaj bog bio je poznat iSlovencima, ali pod imenom Kurant ili Korant. Vrlo jevjerojatno, da je isto takav bog bio i Krak, koji se naj-više spominje kod čeha i Poljaka. Bog Sunce bio je iVeles ili Volos. Njega su štovali i Busi i Česi, a tra-gova mu se nalazi pače i kod južnih Slavena. Veles jebio bog zvjeradi, stada i pastira, polja i plodova nji-hovih, te je on sam po mnijenju starih Slavena pasaostada nebeska, to jest oblake- Pod njegovim okriljem na-lazili su obranu i pomoć svi proroci, gatači, dobri pje-snici i pjevači.

Sunce imade sestru Danicu, kojoj se je molilo,kako to kaže molitva djevojke: „I Danicu vjerno m o l i :„O Danice, o sestrice! Podaj meni svjetlost tvoju, danaresim mladost moju". Sjajno je upravo njezino bo-žanstvo u pjesmi: „Raduje se zvijezda Danica, Ženi bratasjajnoga mjeseca. Isprosila manju od oblaka" itđ.

Druga je sunčeva sestra starija od njega, a mladjaod Danice: Zora. Ova nije doduše tako općenito i pomnogo puta za sestru priznata ali je nepobitno božica isunčeva sestra. Slika se kao lijepa djevojka. Ona je tolilijepa, da „Suncu kosu plete, a mjesecu dvore mete".Ona u jutro spremi bratu konje ognjene, a na večer ihopet sprimi.

Tako su dvije božice pripravile dolazak Sunca, aonda eto njega, gdje dolazi od brijega prozora, kako muse nazivlje istok. Svim je Slavenima sunce bilo izvorsreće, jer svako pleme veli: „Doći će sunce i pred našavrata"·. Svi se Slaveni jednako nadaju njegovoj praved-nosti, jer svi opet vele: „Da nije sirota, ne bi suncesjalo".

72

Glavni je porod sunca bio u zimsko tamno"i ledenovrijeme, kada su oblaci već dugo prikrivali nebesa i za-tvarali ih pred očima grješnih ljudi. Padalo je to u dobunašega kršćanskoga božica. Kako veli ona narodna po-slovica: „Pitali vuka, kada je zima najljuća?" a on od-govara: „Kada se sunce radja". Zato nam je ovaj zna-meniti kršćanski svetak, u kom se slavi Krist Gospodin,mnogo sačuvao o Suncu. Tako se pjeva: „ O starom bad-njaku" i „o mladom božicu", a i veli se: „Sjaj Bose i

božicu".Jedno od najpoznatijih i najodhčnijih sunčanih bo-

žanstva bio je Triglav. Ovaj je bog imao najviše hra-mova i svetinja medju polabskim Slavenima. Osobito jebio slavljen u gradu Volinju i Štetinu. On ima za to triglave, da svatko vidi, kako se on brine za tri carstva:za nebo, zemlju i podzemlje. I u istinu on je bio bogzraka, zemlje i vode, i za ovo troje bilo mu se boritisa njegovim neprijateljima i protivnicima, bijesovima.

Sunčanoga boga zvali su polabski Slaveni i Jaroviti Ranovit i Porevit. Jarovit je b;o bog rata. a njegovoime, čini se, da znači proljetno jako svjetlo. Eanovit iPorevit bili su bogovi polabskoga plemena, koje je ži-vjelo na otoku Bujani. Bog proljetni bio je Jutrobog.Napokon kazalo se Suncu i Bijesomor, t. j. ubilae bijesa,zime i tamaoga i crnoga zraka. Ovomu je sličan bogTrut, koji je pogubio ljuta zmaja — zimu.

Nekoji kažu, da je i slavni Svetovit bog Sunce.Svetovit je složena riječ iz svet i vit, Ako „svet" značisvet, a „vit" svjetlo, to je Svetovit „sveto svjetlo", daklebog Sunce. Nije li tako, tad bi mogao „svet" značiti„velik", a „vit" „vjetar". Prema tome bio bi svetovitbog vjetra. Koje je od ovih tumačenja bolje, nitko namne zna za sada reći, nego samo znademo, da je Svetovitbio bog proljeća i ljeta, i da je vojevao sa zimom, tamom

73

i sa mrakom. Uz to je bio Svetovit osobiti prijatelj ratai veliki pomagač svojim prijateljima u boju. Najglavnijinjegovi štovatelji i ljubitelji bili su polabski Slaveni, aglavni njegov hram bio je n* otoku Bujani. u svetomgrađu Arkon. Njegov hram bio je sagradjen od drva, aurešen je bio sa premnogim slikama i rezbarijama. Naj-veći ures ove svetinje polabskih Slavena bio je poznatikip Svetovitov.

Evo opis kipa Sv-tovitova: Na četiri vrata vidio sinasadjene četiri glave, a svaka od njih bila je okrenutana jednu od četiri strune svijeta To je imalo Slavenimakazati, da je Svetovit bog, koji sve znade. Ovaj kip držaoje u desnoj ruci rog, koji se svake goline puuio vinom.Odijelo na kipu bilo je dugo do koljena, a bilo je vrlovješto sastavljeno od samih komadića drva. Uz Sveto-vita bilo je vidjeti mač, sedlo i uzdu, a to je kazivalosvakomu, da je Svetovit bog rata. U to ime bio je Sveto-vitu posvećen konj bijele dlake, a duge grive, koje nijesmio nitko rezati. Samo je svećenik svetu zvijer hranioi na njoj jahao. Bujanci su vjerovali, da Svetovit ide nasvom bijelcu u boj protiv neprijatelja svoje svetinje. Višeputa, kaže se, vidješe oni rano u jutro toga konja svegazaprašeua i znojem oblivena, kao da je s kakova dalekaputa došao. To ih potpuno uvjeri, da je one noći bogna njem nekamo jahao.

Ovu životinju upotrebljavali su, da saznadu kakovutajnu božju. Kad su htjeli ići u boj ili na more, tad suzapovjedili slugama h r a m i , da metau pred hram tripara kopalja. Svajd par morao je biti dosta daleko oddrugoga, a uz to je trebalo, da se na svaka dva kopljametne jedno poprijeko, čim je to bilo gotovo, počeo bisvećenik svoje svečane molitve, a kad je ove dovršio,poveo bi konja iz svetinje prema spomenuta tri popri-ječna koplja. Ako je konj, idući preko njiL, prekoračio

74

ih najprije desnom, a onda lijevom nogom, to je biosretan znak, i onda je Slavenu sam bog navijestio, daće mu njegov naum dobro poći za rukom.

Uz konja i srebren mač imao je Svetovit i svojusastavu. Ona je bila polabskom Slavenu velika svetinja,pače on ju je štovao kano samoga boga. S toga je bioBujanae, kad je u boju stajao pod tom zastavom, sasvimuvjeren, da je u okrilju boga, pače su oni vjerovali i to,da im je pod tim znakom dopušteno i hramove plije-niti i mnogo drugo što činiti, što bi inače bezbožno bilo.Osim toga obožavali su baltički Slaveni boga Svetovitai kao boga usjeva i plodova. Poradi toga slavio se svetacSvetovitov u vrijeme žetve, i bio je u rukama kipa Sveto-vitova rog s vinom.

U to vrijeme dolazili bi hramu svoga boga ljudi sacijelog otoka, a svaki od njih nosio bi po koju žrtvu,koju bi kod hrama ubijao i za svetu gozbu pripravljao.Dan prije svečanosti ušao bi svećenik u Svetovitovo sve-tište, to jest u onaj dio hrama, kamo nije smio nitkoosim svećenika ulaziti. Tu je stao kip Svetovitov. Sve-ćenik je ovaj kip čistio i redio, koliko je znao i mogao.Osim toga pomeo je i svetište, i to zelenim granama.Da pak svojim dahom ne uvrijedi boga, nije smio nidisati u tom svetom mjestu. Kad je valjalo da odahne,morao je letjeti na vrata, te tamo odahnuti i na novose opet nasrkati svježa zraka.

Drugi dan ušao je opet svećenik u to svetište, iuzeo na oči svega naroda, koji se sakupio pred vratahrama, iz ruke Svetovitove rog sa vjnom. Pogledavšimalo u rog, govorio bi on narodu, ako je bio rog punkao i laoi, kad se nalio, da će do godine biti sve sretnoi zadoviljno, i da će polja i vinogradi roditi, da si boljene mož š ni poželjeti. Ako je vina u rogu manje negolani, to je znak, da će do godine biti nerodiea. Poslije

75

toga izlio bi on vino pred noge boga Svetovita, i na-puni rog opet rujnom kapljicom. Iza kratke svečane mo-litve za dobro svoje rodbine i svega naroda i u vrijemerata i u vrijeme mira, pristupio bi svećenik opet Sveto-vitu sa rogom, kao da hoće da mu ponudi, da on prvipije. Odmah na to iskrenuo bi sam svećenik rog, a kadbi to učinio, napunio bi ga opet vinom i metnuo u rukusvoga boga Zatim bi donijeli bogu na čast i na žrtvupšeničan kolač, velik i visok kano čovjek. Za ovaj bi sekolač sakrio svećenik i pitao narod, da li ga vide? Akobi odgovorili, da ga vide, onda bi svećenik zaželio odboga, da ga do godine ne vide. Napokon u ime Sveto-vita blagoslovio bi ovaj duhovni glavar sav sakupljeninarod i nagovarao ga, da i dalje kao i do sada od sveduše l jubi i štuje boga i da mu prinosi žrtve. Učini lito, veli on, bog će ga od svega zla braniti i dati po-bjedu na kopnu i moru. S tim riječima i opomenamasvršila se i svečanost, a ono dana, što ga je preostalo,proveo bi narod u veselju, igri i gozbi.

Još nam je na pameti, da se Sunce slavilo kaoDjedibog, t. j. veliki bog. česi su ovo božanstvo zvaliDjed sveznadar, to j f s t bog, koji sve znade i vidi.

Drugi sin Svarogov bio je Oganj ili Datra. Podovom vatrom razumijevala se najprije vatra npbeska, atek kasnije i vatra zemaljska, ta kći nebeskoga svoga ocablijeska. Mislimo, da ne ćemo pogriješiti, ako samo kaoprispodobu boga Sunca uzmemo poštovanje ognja, koji jeimao prožđrijeti pr'nesene bogu dare, koji su se zato na-zvali žrtve. Kakve su žrtve doprinosili stari Slaveni, tonam je jasno izrekao Prokopije, a iz preostalih narodnihobičaja kod Hrvata i Srba vidimo, da su žrtvovali nesamo životinje, već i zrno svake vrsti, muku i sol, masloi vino, dapače i novce, a koliko iskara u vatri, toliko dase pomnoža živo i neživo. Ognjište domaće bilo je sveti

76

oltar staromu poganinu, njime se kito kao i suncem,kako pokazuje jošte sačuvana zakletva: „Tako mi seognjište mojom krvlju ne ugasilo.

Poznatiji nego bog oganj bio je bog Perun, boggroma i bli jeska. Osim Slavenima bilo je ovo više bićemilo i Litvancima, pače kod ovih slavenskih rođjakabilo je ono bog nada sve bogove. Kako se čini i ovajPerun, kao i drug njegov Oganj, nije drugo nego Svarog,i to Svarog, koji je gospodar gromova i strijela. Česimaje bilo ovo božanstvo poznato pod imenom Hrom iliHrimbuh ili po hrvatski Gromovnik.

Ovaj je bog po pradavnim pojmovima rastreskavaodrveće, a svaki stvor drhtao je pred njegovom strašnomstrijelom. Vjetrovi huje, strijele pucaju, trave niču, nebose izlilo, okrepljuje se svaki stvor, sve je to onda, kadaGromovnik sa svojim sjemenom zemlju oplodjuje.

Koliko je ovaj bog bio mio Hrvatima i Srbima, tonam kaže ime biljke perunike (iris geriraniea), koja sezove i bogiša. Kako su mu voljeli Slaveni, o tom naj-bolje govore mnoga imena mjesta, koja su i danas kod

* njih poznata. Tako n. pr. spominjemo Perunju ves, Pe-runji vrh, Perun Dubravi, Perun i'Pionurev. Kod čehai Slovenaca upotrebljava se i danas ime Perun za osobnoime, a kod Poljaka za ime porodično. Vrijedno je spo-menuti i to, da su polabski Slaveni nazvali četvrtak„Perundanom", i da Slovaci kažu i danas: „Paromovastrela vatja", a to znači: „Božja ili Penmova te strijelaudarila".

Ovaj Slavenima toli mili Perun pokazivao bi oso-bito svoju moć i silu za proljetnih oluja. U to bi sevrijeme vozio po nebu na ognjenim kolima i bacao nabijesove, gospodare oblaka, ognjevite strijele ili krugljeili pak kamenje. Osobito je progonio i bičevao svojomcrvenom šibom — blijeskom — vodene žene, te svoje

Tf

nepnjateljice. Zapregao pod svoj zlatni plug — t. j. bli-jesak V— oblačne volove, orao je ovaj dobri bog svakičas po polju, to jest po svodu nebeskom.

Perun je slao na zemlju i rodnu kišu, a to mu jepribavilo, da ga je Slaven obožavao i kao boga, koji dajeljudima blagostanje i plodove zemaljske, i koji se bezprestanka brine za sreću i napredak čovječanstva. Kakoiz ovoga svega vidimo, Slaven je Perima osobito cijenio.Znak te ljubavi bio je i to. što mu je Slaven posvetiosvoje milo drvo hrast i lijesku, a i vrhove nekih gora.

O trećem djetetu Svarogovu, o Mjesecu, još se manjeznade, nego li o Suncu i Ognju. Nama je danas poznatosamo to, da je kao kod mnogih noroda, tako i kod Sla-vena, mjesec bio mjera vremena, i da se je o njemugovorilo, da znade sve tajne noći i da je kadar u bu-dućnost gledati i istu pcgadjati. Kad je mjesec padao,držali su stari Slaveni, da ga jedu vještice i coprnice.

Mjesec uzimlju različito, a najobičnije kao brataSunčeva. U doba nomadsko (pastirsko) bio je mjesecvelik i moćan, zato ga i pjesma najvoli slaviti kao pastira:

„Koliko je zlatno stado na nebu,Nuz njeg hođi zamišljeno samo čobanče,Da popase plavo nebo sve za jednu noć".

Mijene mjeseca bile su u najstarijoj dobi jamačnovažni dio bogoštovlja, a dvanaest mjeseci slavilo se tekonda, kada je prevladao sustav sunčani.

Osim zvijezda Danice i Zore, o kojima smo većprije govorili, poznato je još i to, da su Slaveni pozna-vali dvanaest nebeskih sviježdja (zođiak), i da su njihoveslike urezivali i slikali u zlato, tuč i u čaše, iz kojih supi l i , a urezivali su ih i u urese, koje su nosili oko vrata.— Vrijedno je ovdje spomenuti i to, da su stari Slavenivjerovali i u savez i odnose medju ljudima i zvijezdama.

78

Oni bi govorili, da svaki čovjek ima na nebu svojti zvi-jezdu. Onaj čas, kad ju nađje, padne ona s neb ,̂ nu injezin čovjek mora tad da umre. /

Stari Slaveni štovali su i dugu. Mali Rusi zovu jeVeselicom ili djevicom, koja zalijava zemlju i sabira usvoje krilo vode nebeske. Prosti Čeh i danas govori oduzi, da bi ova popila i čovjeka, kad bi na ono mjestodošao, odklen ona siše vodu I neuki se Hrvati i Srbisjedaju ove stare boginje svojih đjegova, te vele, da biso svaki muškarac, koji bi prošao ispod tog divnoga ne-beskoga pojava, pretvorio u ženu, a i-to tako žena umuškarca

I vjetri su bili bogovi kod starih Slavena. Ruskinarod govori o njima kao o četiri brata, koji je svakidobio svoje ime od jedne strane svijeta. Eusi ih uz toopisuju kao bića žestoka ali i dobra srca. Po njihovumnijenju samo je žestoki i strašni vjetar zao bijes ilizločesto biće. Kao kod Rusa, tako je i kod Ceha na zluglasu Parah, to jest zločesti duh, a to je vjetar, koji sevrti neobičnom brzinom u okolo i koji svojom silom ijakošću ruši i obara sve, što mu na put đodje.

Kod Slavena bila je i zemlja boginja, i to jednaod najviše štovanih boginja a razlikujemo proljetnu iljetnu zemlju.

Po mnijenju starih Slavena bila je Proljetna zemljazaručnica, pače i žena junačkoga svoga spasitelja, naimeboga proljetnoga Sunca i proljetnih vjetrova. Ovaj ju jenaime izbavio iz ruku i vlasti bijesova tame i zime, tese ona zaođjenula u krafno zelenilo i nakitila svakojakimcvijećem. Ona se zvala Lad'i ili Vesna. Lađa značidjevicu, a riječ Vesna proljeće.

Kad je tako, nije ni čudo, da je kod Slavena boginja proljeća — ta proljetna krasna zemlja — bila iboginja mladosti, ljepote, plodnosti i ljubavi. Lađa se

79

slavila svake godine u proljevu do 25. lipnja. Uspomenana OVH svečanost sačuvala se gotovo kod sviju Slaveua.

U\ to pomenuto doba sastaju se djevojke po liva-dama i po vrtovima i drugdje, te plešu i pjevaju starepjesme, u1, kojima se često čuje Did Lađo. Ovaj pridjevDid znači velik i pdđođaje se uvijek imenu ove bogioje.Uz žensko ime Lađa naći je takođjer u hrvatskim pje-smama i muško ime Lađo. Tako n. pr. jedna pjesma,koja .se pjeva prvoga svibnja, veli:

„Malen Lađo u gorici spava,Sankom spava, pokrila ga trava".

O doprinašanju žrtve od dražesnoga proljetnogapriroda veli hrvatska pjesma:

„Lepi Ive trga rože,Tebi Lađo sveti bože,Lađo slušaj nas Lađo".

U hrvatskim pjesmama opisuje se Lađo i kao bogzemaljske kiše i plodnosti. Jedna od tih pjesama glasiovako:

„Molimo se Lađo!Molimo se gospođinu bogu,Da zađune tihi vjetrić,Da se spusti kiša plodnaI porosi naše poljeI mekanu travicuI nakrmi naša stada

Oj! Lađo, o j !

Katkada se čuje i riječ „Dodola", koja nije drugo,nego pokraćeno ime „Did Lađo". Medju ovakove pjesmei igre spada takođjer i češka duhovska igra: „Na kra-lovnu" s pjesmom: „Naša kralka bosa chodi". I Rusiimadu mnogo pjesama, u kojima se opetuje Did-Lado,

80

Didy-Lado! I Poljaci su štovali tu boginju i nazivali suje „Zizilia". Ime ovo vjerojatno nije drugo, nego ^pokva-rena poljska riječ: „Dzidzi Lađa".

I ljetna Zemlja bila je u veliku ugledu. Ona jeljudima davala plodove, a ljudi su je obožavali, zovućije raznim imeaima, sad Ljetnice, sad Djeva', sad Dje-vana, a sad opet z'atna Baba. Vrlo je vjerojatno, da jeova zlatna Baba bila boginja zemlje u opće, a osim toga,što je vrlo slično istini, da je ova Baba bila medju bo-ginjama ono isto, što je bio Svarog medju bogovima,t. j. praboginja, boginja nada sve boginje. Ova boginjazlata Baba bila je majka i hraniteljica svega, što ježensko u prirodi, a boravila je u zračnim nebeskim visi-nima. U njezinu nadzemaljskom carstvu radjale su seduše ljudi. U to carstvo vraćale su se one, kad su ses tijelom rastavile. Osim toga brinula se ova dobra matii za duše male djece, i nosila ih u rajske visine, kad jetrebalo. Kao kod svih Arijaca, tako je i kod Slavenapoznata bajka, da boginja zemlje, naime mati zemlje,pohadja ljude, da im dobro čini i da ih svojim opome-nama na pravi put dovodi.

Protiva svim ovim dobrim bogovima udarili su svojtabor, kako je poznato, zli bijesom, njihovi neprijatelji.Bijesovi su bili glavari ili predstavnici tame, noći, stu-deni, crnih kišovitih oblaka, zimske prirode, zimskogasunca i zimske zemlje.

Glavni njihov predstavnik zvao se: ört, Crnobog,Kostej i Bijes. Mnogo puta držali su stari Slaveni, daovo božanstvo nije drugo, nego strahoviti zmaj, s kojimse bori i kojeg ubija kod starih čeha. bog Trut, a kodPoljaka bog Krak. Ime boga Crta [dolazi ,od korijena„kr", a ovaj znači raditi, tvoriti. Portom je ört bog,

81

koji radi i tvori, ali žalibože samo zlo, a ništa dobračrt ruši i uništava sve, što je bog Krt, njegov nepri-jatelj, lletni bog, stvorio dobra u prirodi.

Stari su Slaveni imali mnogo pripovijedaka o boguCrtu, a sve su se osnivale na nesretnom boju izraedjunjega i spomenutoga Krta. To je bio boj svjetla i tame,izmedju smrti i života Ovaj je zločesti duh najradjeboravio u vodi, a osobito u oblacima, to jest u vodi ne-beskoj. Kao što se oblaci lako mijenjaju, tako se je i onrado mijenjao i u što drugo prometao. Ima ih poluživin-skoga i poluženskoga oblika i u kaljužaim stajaćim vo-dama pod različitim imenima. Ovomu bogu örtu prido-daše Nijemci i kopito, te ga tako učiniše onim strašilom,koje je i danas poznato mnogoj baci slavenskoj.

Boga Crta zovu polabski Slaveni Crnobogom, pa kaošto se uhvatio u koštac črt sa Krtom, tako se je po-grabio i Crnobog sa Bjelobogom. Bjelobog jest bog ljetai svjetlosti. Povjesničar Polabljana, Nijemac Helmold,veli, da kad su polabski Slaveni kod gozbe i pića pre-davali čaše iz ruke u ruku, da je tad svaki od njih go-vorio nad čašom iste riječi ne samo u čast i slavu do-bromu bogu, nego i zločestomu, t. j. Ornobogu.

Bog Bjesomar jest zator Bijesa, a o neumrlomKosteju pripovijedaju mtioge ruske bajke. Mnogo putakažu Slaveni i to, da su bog ljeta i bog zime braća, nuda je medju tom braćom neprestani boj, koji traje svedotle, dok jedan drugomu ne dodje do glave, to jest doku zimi sunce zimsko ne preoblada suncem ljetnim, a uljetu sunce proljetno i ljetno suncem zimskim. Malo-Eusivele, da kao što su na suncu dva brata, da su tako ina mjesecu. Jedan drugomu radi o glavi i ubija ga, itako nestaje svijetloga mjeseca pred mjesecom tamnim,to jest uštapa pred mladjakom.

Stari Slaveni. 6

Što je Crt prema Krtu, Crnobog prema Bjelol/ogu,u kratko, bijesovi prema bogovima, to je bila Mormaili Mirjana i Ješibaba prema Vesni i Zlatuoj Bal)i.

Moruna živi u pučkim pričama još i dauas/ Ona jezemlju okovala „deveterim ledom", a dusi njezini uadu-vali su svojim ledenim dahom oblake, pak nije mogućeniti sjajnom suncu razbiti te verige kroz više mjeseci,dok se opet munja ne probudi i razbivši ledene okovespusti na zemlju prvu proljetnu kišu. Morana (značismrt) se predstavlja, da u noćno doba sjeda na čovjekai da ga davi, osobito pak rado ide na mladiće, jer jeujibova krv sladja. U tom t· škom stanju, kad se čovjekutok krvi nekako sustavlja, kada mu dah započinje presta-jali, čovjek osjeća tminu, u koju mu se duh obavija.Ovo je kao početak smrti ili tmine. To je uzrok, da sustari Slaveni o životu na ovom svijetu govorili, da je toput iz Vesne do Moräne, to jest od proljetnoga, mlade-načkoga doba do doba smrti.

O ovoj stvari pripovijedaju stari Slaveni ovo: Kadčovjek stupi u proljeće svoga života, tad se oko njegabez prestanka vrti božica proljeća Lađa i gleda, da mušto više ugodi svojom ljubavlju Nu kao što proljeće imladost brzo umine i oevate, tako jenja brzo i ljubav iprijaznost ove krasne boginje. Poslije mnogih uzaludnihnapora i mnogih neispunjenih nada dodje kraj i čovje-čjemu putovanju na zemlji i čovjeka počne sve više gr-liti hladna boginja Morana. Napokon ga ona i primi usvoje tamno i vlažno krilo.

Litvani sa Moranu kao boginju zime nazivali velikommajkom onih bogova, za koje su držali, da preporadjajuprirodu. Do sada se je u Češkoj sačuvao iz poganskogadoba obred, koji se obavlja na posnu nedjelju. Ta senedjelja zove kod Ceha „smrtelna", a kod Slovaka smrtnanedjelja.

Paj dan se naime sa^nu djevojke, obuku lutku užensku \ odjeću i nakite je svakojako i odnesu za seloOpet je ovdje svuku i golu bace u vodu, a kad ih tkozapita, što su učinile, odgovore da su smrt·, bacile Upjesmama, koje se tom prigodom pjevaju, čuje SP uvijekime te poganske boginje: „Moreno, Moreno, kamo simetnula ključe (to jest proljetne ključe)?" Osim togapjevaju spomenute djevojke i ovako: „Iznijele smo smrtiz sela, a donijele u nj novo ljeto." Gdjegdje je ime Ma-rija islisnulo staro ime Morana, pak se s toga i velionda u toj pjesmi: „O Marija, Marija! gdje si takodugo bila ?"

0>oj Morani srodna je jugoslavenska Kuga i poljskobugarska Dšuma. Kao Morana tako se i Kugi pokazujeljudima kao bijela žena. Teško si ga onomu, koji ju v i d i ,jer taj se nije rodio, koji bi ovakova nesretnika od smrtiizbavio.

Moraiii je slična i Ješibaba i!i kako joj Busi veleBaba Joga ili Joga Bura. Ova je boginja vladarka iuzrok zime. Ona je najveća neprijateljica Zlatuo Babe, anajpoznatija je kcd zapadnih i sjevernih Slavena. Busi,koji o njoj mnogo pripovijedaju, vele: Ona je stara iružna žena, ide kroz polja, šume i grmove u gvozdenimmužarima. Tuealom od mužara sama se bije i goni ada joj se trag ne vidi, zamete ga metlom. Svuda, kudprolazi, uzdiše zemlja, vjetrovi uje i zvižde, divlje zvijerizavijaju, a domaće se blago u stajama sakriva i đršee.Sve to nije drugo nego zimska bura i njezino bjesnilo.Nije s toga čudo, da se Ježi baba kod Rusa zove i JagaBura.

Još se veli, da Ježibabu mnogoputa prati po svijetui smrt. Smrt, veli se, kupi mrtvace i daje ih «ležibabi, aova se njima hrani. Ova slika ne znači drugo, nego dazima ili Ježibaba ubija i ždere ljetnu prirodu i njezine

84

plodove. Ovo okrutno djelo izvor je mnogim bajkama,koje su se oko Ježibabe nanizale. Najstrašnija je onabajka, koja nam kaže, kako Ježibaba ođnaša u svojuzimsku šumsku kolibicu tudju djecu, kako ju tamo za-tvara, goji i hrani, da ju napokon, kad se malo ugoje,ispeče i pojede.

Rusi u Galiciji zovu Ježibabu Jasa i vele za nju,da je uvijek u slici zemlje, i da onoga, koji ju od smrtiizbavi, nagradjuje crnom nezahvalnošću, t. j. ubije ga.Ovo isto čini i češka Jeza i Ježinka. O njoj se pripo-vijeda i to, da se znade pretvoriti prekrasnom djevojkomi da znade tako mamiti k sebi u šumu pastire. A kadse ovi prevare i dodju k njoj, tad ih uljulja u san, aonda im oči izbije. I ova nam slika ne kaže drugo, negokako nebesko svagdanje oko, to jest sunce, gubi u zimisvoj vid, naime svjetlost.

Napomenut ćemo ovdje, §to Malo-Rusi pripovijedajuo Babi Jagi ili, kako je om zovu, o Babi ljudožderi.

Bio jedan čovjek, koji nije znao za bijedu; on podjeu svijet, da je potraži. Putujući daleko, đođje u nekakvuzemlju, gdje nije bilo ni traga ni selima ni gradovima,a ni peći. Podje dalje i đodje do jedne kolibe, u kojojnije bilo ni žive duše. On udje u nju, baci se na klupu,da se malo odmori i prospava. Na nesreću njegovu bilaje ta koliba stan Babe ljudoždere. Upravo se on po klupipružio, eto ti jeđnooke strahovite žene. — „Dobro midošao!" reče ona. „Čovječjega mesa i [onako nisam jošji-la." Na to pristupi k putniku i popipa mu rebra. Vi-deći, da je mršav, odluči ga malo prihraniti U to imezakolje ovna. Kad je bilo vrijeme od ručka i stranac teprobudio, pozove ona i njega k stolu i ;np ta ga:— „Gemu su tebi dva oka?"

— »Zar bi ti htjela imati dva?·1 odvrati joj ne-sretni gost. — „O dakako!" uhvati veselo ona.

85

— „Kad je tako, lako je tomu pomoći. Ja samkovač, i mogu ti brzo k tvotru jednomu oku i drugo uglavu umetnuti." — „Dobro", prihvati baba, „ja samza to." — „Legni na klupu", prihvati lukavi priđošliea,„ja ću se odmah latiti posla, dok ražarim dlijeto."

Mudra Baba namjeri se sada na još većega mu-draea. Ona se povali nauznak po klupi. Kovač primjeriusijano željezo (dlijeto) k njezinu oku, udari po dlijetusjekirom i Babi iskoči i ono jedno svjetlo (oko) iz giave,što joj je do ada svijetlilo. Baba poleti za svojim krvni-kom, nu on se sakrije mtdju ovmrve. Da joj ne umakne,zatvori ona vrata i stane pred njih. — „Vrijeme je",rečo Baba sinu, „da goniš stado na pašu." — Sin materodmah posluša. On potjera stado a ona opipa svakogaovna. koji je na vrata izlazio, samo da joj kovač neuteče. Kako se vidi. kovaču je prigustilo. Nu mudra lijai sada se iz procjepa izvuče. Brzo preokrene on kožuhi metne ga na se, te podje četveronoške van. Baba injega malo popipa, te našavši i na njem runo, pusti injega van, govoreći: — „Neka ide, i to je ovan." čimkovač božje svjetlo ugleda, zaviče na nesreću svoju,— „Ja sam već vani, nemojte se uzalud mučiti !"

Kad Baba te riječi razumje, pograbi sjekiru srebrnu,zamahne njom, što je mogla i baci je za njim. Sretankovač izmače i ovomu teškomu udarcu, i sjekira proletimimo njega, i zasiječe se u drvo. Sada se i kovač pre-vari i lakomost za blagom natjera ga, da podje k sre-brnoj sjekiri, i da je prisvoji. Nu čim je se dohvatiprilijepi se uza uju njegova ruka, i nema toga, tko bi jeod nje otrgao. U to se i Baba nekako stade približavatikovaču. Videći smrt pred očima, padne li ovoj strahotiu ruke, brzo se on domisli. On si odsiječe ruku, i takoizmače očitoj pogibli. Na taj se eto način nauči i ovajobjesni čovjek, što je bijeda na ovome svijetu.

86

Pored 'svega toga, iskitio je Slaven ovu svoju straho-vitu boginju i mnogim vrlinama, koje više dolikujuZlatnoj Babi, nego li njoj. Tako češka Jaha ili JahođaBaba sjedi na peci i daje djevojci nove zube, i to mjestokoštanih gvozdene. Euska Baba Jaga boravi u pustojšumi, u kolibi, koja se sama od sebe dan i noć skupasa svojom gospodaricom vrti. U toj kolibi sjedi ona nazemlji i pređe lan. Glava joj je u kutu kolibice, a nogeje digla do stropa, đočim katkad sjedi i tako, da joj jejedna noga u jednom kutu, a druga u drugom kutu.Ovamo, veli se, dodje i ruski vitez, zaustavi svojomriječju kolibicu i uđje u nju. — „Pi, pi, pi!" ođere seua nj Baba laga, i reče: „Do sada se nije ovdje čulo oruskom duhu, a sada mi je ruski duh pred očima.Zašto si ovamo došao, dobri mladiću? Jesi li hotice ilinehotice ? Ta ovamo ni ptica ne dolijeće, ni zvijer nepolazi! Ovamo još nije vitez dojahao, a kako je tebeBog ovamo đonio ?·' — „O ti Babo, budalo stara", od-govori vitez, „daj mi najprije jesti i piti, a onda mepropitkuj." — Baba Jaga dade mu odmah što je želio,a osim toga umije ga, glavu mu počešlja i krevet muprostre. Kad je sve to bilo gotovo, počne ga opet pitati.On joj kaza sve po istini, a kad je ona vidjela, kako jetežak posao viteza, dade mu mudar i dobar savjet, po-kaza mu pravi put i priskoči mu u pomoć, koliko godmože. Osim toga ruske božićne igre kažu nam i to,kako Baba Jjga rado zadaje svijetu teške zagonetke, ikako ih sama. kad drugi ne može, odgoueće.

Spomenuti nam valja i to, kako češke i ruske pri-povijetke govore mnogo puta o tri Babe i o tri Ježinkeili o tri kćeri Jagine.

Kod Slavena bila je i voda vele ugledna. Oni jeosobito štuju kao predstavnicu ili izvor zimske prirodei neba, koje su zimski oblaci svojom koprenom pokrili i

87

zavili. U ovom opasnom življu ugnijezdio se okrutni ipodmukli Vodnik, kojeg Busi i južni Slaveni zovu Vo-djanoj ili Vodar. O ovom božanstvu znade se malo, alio tom nema sumnje, da je njegovo prvo i najmilije sijelobilo u nebeskim vodama, u carstvu crnih kišovitih oblaka.

Glava jedanaesta.

Vile i njima slična bića; usudi, djedovi.

Osim nebeskih bogova i zlosretnih bijesova vjero-vali su stari poganski Slaveni i u duhove svjetla, kojisu ponajprije boravili u oblacima ili u zraku, a zatimsu sašli na zemlju i ovdje djelovali svaki u svojoj službi.Ovamo spadaju jugoslavenske vile.

Vile služe bogovima, te u oblacima zlatnim strije-lama razbijaju oblake i spuštaju rosu iz oblaka za srećui napredak čovjeku i svemu živomu na zemlji. Vile suglasnice bogova i čuvarice sreće ljubljenoga njihova i.a-roda. One su s glavnim narodnim junacima posestrime,pa ubijaju njihove neprijatelje. Osim u oblacima pred-stavljaju se one u bistrini uvijek ključajućih vrela. —Korijena ovoj riječi „vila" ne znamo.

Vile su krasne i uvijek mlade ženskinje. Već samnaziv „zlatokose" svjedoči, da im je porod i postanak utracima sunčanim, a to se još bolje vidi u priđjevku„bijela" vila, što znači uvijek svijetla i jasna. Vile namse predstavljaju kao mlade, prekrasne, bljedolike djeve utanahnom bijelom ruhu (odijelu) s dugim raspuštenimzlatnim kosama.

U tim je kosama njihova snaga, dapače i njihovživot. Samo da im jedna vlas ispadne, odmah bi umrle.Tijelo im je nježno, prozračno i lako poput ptice, a

88

imadu i krila, koja su gdjekad zlatna. Oči su im sjajnea glas prijatan i milozvučan, te začara svakoga. Tko ihje jednom čuo pjevati, taj nema volje, da sluša kakovodrugo pjevanje, čovjeku, koji jedanput vidi vile, nemaviše ljepote i života na ovoj zemlji. On uvijek gine, anapokon ga nestane. Samo rijetki, kreposni ljudi moguopćiti bez pogibli s vilama. Ovakovi nauče od vila svako-jake nauke. Najsretniji je onaj, koji se s njima pobratii posestri, jer su njemu uvijek u svakoj zgodi i nezgodina pomoć, i nema toga pod nebom tko bi ovakove po-bratime ili posestrime vilinske savladao ili nadmudrio.Ovakav sretni čovjek bio je junak Kraljević Marko. Onje bio ljubimac svih vila, a osobito se mnogo spominjeu narodnoj pjesmi njegova vila Eavijojla.

Vila se može prometnuti u što hoće, nu to se ipakrijetko dogadja. S?e su vile neobično mudre i jake žene,te su veoma vješte gatalice, Ijekarice i proročice. Gledenjihove jakosti napomenuti nam valja, da su samo banSekula i Kraljević Marko bili jači od nj ih i mogli su ihnađrvati, dočim u mudrosti i znanju nije se nitko niusudio s njima natjecati, Vile se razumiju i u raznemajstorije. Tako one kuju sablje, koje mogu presjećigvoždje i najtvrdji kamen. Oae zidju gradove' i gradebrze brodove, kakovih svijet prije nije ni vidio. One dajujunacima konje, kojima na zemlji nema para. Napokonmogu one podignuti i vjetrove i buru i kišu i grad (tuču).a to osobito onda, kad za kim idu u potjeru

Kako smo već unapred spomenuli, boravile su ovejugoslavenske vile ponajprije u oblacima. To su tako-zvane vile oblakinje. Uz oblake bili su njihovi stanovijoš i u zvijezdama. Tako lijepo veli pjesma o ovim vi-lama:

„ Grad gradila^ bijela vila,Ni na~nebo ni na'^emlju,

89

No na granu od oblaka.Jedna vrata sva od zlata,Druga viata cd bisera,Treća vrata od škrleta."

Na trećini vratima vila sama sjedi i g ledi :

„Gdje se munja gromom igra."

Jedna od ovako\ih vila oblakinja bila je i pose-strima Kraljeviću Marku, a zvala se, kako smo jur spo-menuli, Bavijojla.. — 0?e su vile dapače službenice bogaGromovnika, sluteći po odgovoru u pjesmi jedne čedoedjevojke, koja veli:

„Nisam vila da zbijam oblake.Već djevojka da gledam preda se."

Kasnije su prenijeli ljudi ova viša bića, kao i Grcisvoje Nimfe, sa neba i oblaka na zemlju, i dali im sta-nove u šumama na gorama, na rijekama i na poljima.Po tom su se i dijelile vile na gorske, poljske i vodene,te su ove vile jedno te isto kao i vile oblakinje. Pjesmapjeva o vili zagorkinji:

„Izvila se nebu po<! oblake,I odleće strmo niz planinu."

Jošte ima i o porodu gorske vile dosta traga, kojeje dovodi u savez s njihovim postankom oblačnim.Pjesma veli:

„ Mene je gora rodilaU zeleni listale povila.Jutrenja rosa padala,Mene je vilu dojila.Od gore vjetrić puhao,Mene je vilu šikao,

90

Drugi put glasi pjesma ovako:

„Vijaju se (vile) nebu pod oblake,Zlatne strijele nose u rukama,Te gađjaju orla pod oblakom."

Vile oblakinje imale su, kako smo prije napomenuli,kovati svijetlo oru tje. One same pucaju strijelama na one,koji ih uvrijede, a pogadjaju uvijek u srce, ruku ili nogu,ali uvijek zadaju smrt. Kada se je vila rasrdila na voj-vodu Janka:

„Pa se diže nebu pod oblake,Te strijelja od boja junakePosred pasa u junačko srceDok mu tri put oblećela vojska,Popađoše po polju junaci,Kao da ih gromovi pobise."

Vile su i Ijekarice, pak mogu pomoći i opet čovjekaoživjeti. Za primjer navest ćemo ovdje pjesmu, koja go-vori o vil i Eavijojli, o Milošu i o Marku. Sadržaj tepjesme je ovaj:

Jašila su dva pobratima, Marko Kraljević i Miloš.Marko hoće da san prevlada, pak moli Miloša, nekazapjeva, da mu san razbije. Miloš mu odgovara:

„Ja bi tebi, brate, popjevao,Al sam sinoć mnogo vina pioU planini s vilom Eavijojlom,Pak je meni zaprijetila vila:Ako mene čuje da popijevam,Oće mene ona ustrijelitiI u grlo i u srce živo."

Marko ga sokoli, neka samo pjeva. Ta dokle jeMarka Kraljevića i njegova konja šarca i zlatna šesto-pera, neka se ne boji. Miloš tad zapjeva:

91

„A Marku je pjesma omilila,Nasloni se sedlu na oblučje,Marko spava, Miloš popijeva.Začula ga vila Eavijojla,Pa Milošu poče da otpjeva.Ljepše grlo u Miloša carsko,Jeste ljepše nego je u vile.Basrdi se vila Eavijojla,Pak odskoči u Miroč planinu,Zape luka u dm je bijele strijele;Jedna udri u grlo MilošaDruga udri u srce junačko."

„Marko pobratime!" uskliknu Miloš, „Vila me ubi la !"Probudi se Marko i stane goniti na svom šarcu vilu:

„Kad se vila vidje u nevolji,Prnu jadna nebu pod oblake,Poteže se buzdovanom Marko,Bijelu vilu med pleći udari,Obori je na zemljicu čamu,Pak je stade biti buzdohanom,Prevrće je s desne na lijevu,Pak je bije šestoperom zlatnim."

Vila mu se moli, neka ju pusti živu, da će izviđatirane njegovu pobratimu. Marko ju pusti, a ona sabereoko sebe svoje drugarice, pak one traže trave Ijekarice iopet oživu Miloša. Poslije je Miloš još ljepše pjevao.— Ovdje su vile podjedno i vračarice. Nu one su i pro-ročice, kako se vidi po onoj, koja je proricala Marku,da će umrijeti :

„Od Boga od staroga krvnika."

Gorslte su vile, kako smo prije spomenuli, upravoonakove, kakve su i njihove drugarice, koje stanuju po

oblacima i zvijezdama. Samo na nekim mjestima kažuljudi, da gorske i poljske vile imađu kozje noge ili ko-pita konjska, pa da si s toga pokrivaju noge dugačkomhaljinom. Osim toga poznato je o ovim višim bićima, dasu katkada i zle, nu to se rijetko dogadja. Naši Herce-govci znadu pripovijedati o postanku ovih vila. Jednivele, da su to bile ponosite i gizdave djevojke. Njihovagizđost i obijest dodijala je napokon i Bogu, te ih Onprokleo i pretvorio njihove noge u životinjske papke ilikopita. Od stida su pobjegle one sada u guste šume igore i tu se i danas pred ljudima kriju. — Drogi opetkažu da se ove vile rađjaju iz nekakve trave, što polivadama cvate i imađe korijen nalik na glavicu luka.

Gorske vile najradije lov love u gori. Zato su i oru-žane strijelama. One se međju se i zarate, a oada cijelagora od krike i vike grmi i ječi, a zemlja se trese. Onesu pomagale i svomu ljubljenomu nandi ili junakus kojim više puta stupe u pobratimstvo kao posestrime.To se događjalo, kada je vila bila u nevolji, pak jojjunak pomogao, oada mu je postala: „Bogom pose-strima". Vile daju junakn nadčovječnu silu, kao što sepripovijeda o K>aljeviću Marku, koji da je pilu sisao.One su prave a glasnice slobode i budilice na rat, pakzato se i mnoge pjesme o kojem junačkom boju počinju:„Kliče vila s ove ili one planine i dozivlje junake: Štoste pospali, eno vam neprijatelja na vratima", pakujedno kazuje kakova mu je vojska.

Naravno da vile ljube igranje, pjevanje i glazbu.Žalo i misu poganski narod, da je po vilama dobioKozji glas. U vilinskim stanovima, tamo na vilinskimgorama, igralo se đjtle, dok nisu sve vile popadale. Akosu bile zavidne kojemu junaku, potegle su ga u svojekolo, a on je dotle morao plesati, dok nije dušu ispustio.Ako ih je pak junaci nadigrao, onda su ga uzele za svoga

93

pobratima i pomagale ga, ako bi došao kadgod u nevolju.Njihovo je pjevanje, kako smo već prije spomenuli, bilotako čarobno, da je svatko izgibao, tko je to pjevanječuo: veselje i pjesma ljudska nije ga više veselila.

O pjesmi i igri prastara je ova pjesma:

„Oj višnjo višnjica, digni gore granu!Ispod tebe vile divno kolo vode,Pred njimi Eađiša biser rosu trese,Do đve vile vođi, a trećoj beseđi:Podj za mene vilo!Kod moje ćeš majke u lađu seđiti,Tanini svilu, prc-ti na zlatno vreteno."

O vilama je poznato i to, da su povratile slijepomudjetetu vid, opravši mu oči vod m i pomolivši se za njBogu. Kad su vile dobre volje, puste se u razgovors ljudima i životinjama, a osobito sa konj ma i jelenima,na kojima jašu. Dogadja se i to, da mame mlade ljude,pastire i lovce k sebi u kolo, i dijele im sreću i nesreću,prema tomo kakove su volje: dobre ili zle.

Ovim gorskim vilama vrlo su slične, pače jednakepoljske vile. One borave, kao što im i ime kaže, po poljima, livadama i ravnicama. One imađu ovdje svoje sa-stanke više puta, a to se osobito dogadja za sjajne ijasne mjesečine, — te kad kolo vode. Naši Slavonci kažu,da je ono mjesto, gdje vile kolo igraju, lako raspoznati,jer da je puno gl|iva. Na to mjesto ne smije nitko stu-piti, jer inače zlo i naopako po nj. Vile bi mu odmahnačinile kakovogođj zlo. Tako je poznato, kako je vilazaprijetila Sibinjanin Janku, kad je htio razapeti šatorena njihovu igralištu:

„ču li mene od Sibinja Janko,Ti ne penji bijela šatora

94

Na mojemu divnu igralištu[ ria mojem divnu pjevalištu,J ere ću ti sve postrijeljatiVrane konje i dobre junake."

Ovim spomenutim vilama vrlo su slične češke bijeležene. Ove znadu gdjekada ukrasti nuterama rođiljamadjecu, te im podmetnuti svoju. Nu više puta znadu onei obilno nagraditi svaku i najmanju ljubav i uslugu, kojuim je tko učinio.

Od svih dostle spomenutih vila vrlo se razlikuju isasvim su drukčije vile vodene. Neki mniju, da vodenevile tumače samo postanak i znamenovanje oblačnih iligorskih vila, da im je prvobitno bivanje bilo u nebeskimvođama. Vodenih vila imađe dvije vrsti. Hrvati vele, dasu jedne na pol ribe, na pol djevojke, i da neprestanceživu u vodi, a osobito u moru. Ove vile zovu Hrvati iSrbi morske djevice ili diklice ili puce. Druge pak boravenajradje u rijekama, jezerima i bunarima. Više puta izadjuone i van medju ljude. Ove su vile neobične ljepote, aodijelo im je bijelo kao snijeg. Narod zove ove vile:povofkinje.

Sve su vodne vilo zlobne i čovjeku opasne. Onemame lijepe mladiće u vođu, a kad ih ovi poslušaju,povuku ih k sebi u ponor i više ih svijet ne vidi. Osimtoga izilaze ovi strašni stvorovi po jasnoj mjesečini izvode i skaču i igraju se po obalama. Kad opaze čovjekana drugoj obali rijeke, tad narastu tako jako, da moguposve lasno doseći od jedne obale do druge, a ako jepotreba tad mogu prekoračiti jednim korakom najvećuvodu. Njihova zloba vidi se i u tom, što cesto puta ku-paju svoje čedo u vodi ili pak u vodu bace bilo štogođj,te time otruju vodu, a po tom i sve one, koji ju piju.To je svrha ovoga njihova rada.

95

Medju vodene vile broji se i vila brodarica, kojaneprestance na svom jezeru spava. Svatko treba da sečuva. da joj vodu ne uzmuti, inače jao si ga nje'nu.Nu Kraljević je Marko ipak to učinio vili brodarici. Akad je to ova opazila, uze četiri naprsniee zmije. Jednomzmijom zauzda svoga jelena, od dvije načini remenje zauzdu, a četvrtu zmiju uze mjesto šibe. Tako spremljenauzjaše na svoga jelena i podje za Markom u potjeru.Marko je pred svojom neprijateljicom pokiekao, te je nasvu sreću u osudni čas pobratimu Marku priskočila upomoć vila oblakinja, i tako se on njezinom pomoćioteo smrti i strašnoj brodarici.

Još se kaže za vodene vile, da one, ako ne moguljudima škoditi, drukčije, da ih onda posvade. Nematoga, veli se, što bi im milije bilo, nego gledati, kakose ljudi ubijaju i kako se medju se progone.

Ovim vilama sasvim su slične bugarske takozvaneSamoi'ile. One živu na gorama i izvode tu svoje ple-sove. Kad je potrebno, lete kroz uzduh neobičnom br-zinom, a silaze na zemlju i jašući na svojim jelenima.Za uzdu imaju ljuticu zmiju, a za bič žuticu zmiju. Većovo nam kaže njihovu grozotu, a u istinu malo je tkobio veći neprijatelj svijeta od mih. Svaki umrli, kojipadne njima u ruke, propao je na uvijek. One ga naj-radje osljepljuiu i crne mu oči ispijaju. Nema sumnje,i ove su vile bile u prvom početku oblakinje, a žuti bičnjihov nije drugo, nego blijesak nebeski.

Slike i prilike Samovilama jesu tako zvane Jude,koje borave u jezerima i rijekama, a rese ih, kao i svedruge vile, duge vlasi. One ljube ples, nu zlo po onogakoji padne u njihovo kolo i okolinu. Ako koga opaze uvodi, odmah spuste svoje kose, te nastoje, da ga svakakoi čim jače u njih zapletu, jer ga onda u vodi ovako za-pletena laglje zadave.

96

Međju vođene vile mogu se ubrojiti i južno-ruske:Rusalke. O njima se pričalo, da su to bijesovi u žen-skoj sliei, da im je kosa duga i raspuštena, te da sesvijetu pokazuju u četvrtak pred Duhove. To je uzrok,da se onaj tjedan pred Duhovima i oba Duhovna blag-dana, nedjelja i ponedjeljak, a i narodne šaljive igre,koje se već od davnine u to doba igraju, — zovu [nstaroslavenskom i ruskom jeziku Buzalija, u hrvatskomEusalje. a u rumunjskom Busali. Ona noć pred če-tvrtkom, kad se Rusalke pojavljuju, slavi se narodnimplesovima, a u četvrtak u jutro rano idu djevojke, na-kićene vijencima od poljskoge cvijec'a, k potoku i tu seumivaju vodom ili sabiraju rosu i kvase si njom lice,da što ljepše postanu. Nu o Eusalkama pripovijeda sejoš više toga. One tu djevice plemenita stasa i uzrasta.Jedni kažu, da im je kosa zelena, a drugi crna, duga izelenim vijencima ukrašena. Košulja im je bijela kaosnijeg. Ove neobične stvorove vidjeti je često puta, gdjesjede na obalama rijeke i gdje rasčešljavaju svoju divnukosu. One idu po svijetu i mame k sebi ljude svojimljubaznim glasom i posmijehom, nu žalosna mu majka,tko im se približi. Najradije pak idu po žitnoj rosi, paodatle, vele neki, da im je ime njihovo postalo, đočimpak drugi vele, da se ime Rusalija mora izvoditi iz ro-salija, to jest od ružica i cvijeća, koje cvate oko Duhova,kad se slave u Bosiji spomenute Eusalije.

U jednoj malo-ruskoj pjesmi pripovijeda djevojka,da će otpratiti Rusalke u šumu samo zato, da joj nedolaze toliko puta u njezino žito i da ga ne lome i nevaljaju, jer je žito u klasu. Druga opet pjesma pripo-vijeda, kako je Rusalka dovela preda se djevojku i dalajoj tri zagonetke. I to: Što raste bez korijenja? Štobježi bez uzroka? Što cvate bez cvijeta? Rusalka joj jerekla: „Ako ih odgonetneš, tad ću te pustit kući, ako

97

li|tojnemučiniš, odvest ću te sa sobom." Pjesma veli,da uboga djevojka nije toga znala, i tako ju je Rusalkasobom povela.

U Rusiji imađe još i drugih pjesama, koje se zovu„pjesme rusalke." Ove se pjesme pjevaju zajedno s dru-gim pobožnim pjesmama na takozvani rusalni ponedjeljak,kad ide svećenik sa narodom van u polje. Glavni jesmisao svih ovih rusalnih pjesama, da Bog dade kiše,koja je potrebna, da zemlja plod donese. Zato se i pjeva:Spusti, božicu! crni oblačić, drobnu kišu! — Male pakdjevojke mole se, da Bog odvrati od njihova narodasparne oblake i druge nepogode.

Poznato je, da su sa vilama prijateljevali mnogiljudini žene. Ovi sa dobivali od njih neobičnu vrhuna-ravnu moć, da mogu činiti dobro i zlo. Takovi se ljudikod Hrvata zovu vilenjaci ili vilovnjaci, a žene takovezovu se vilenice. Takovim je osobama u Ruskoj ime vje-đomci ili vjedtny ili po hrvatski sveznadari veđi ili vje-štice. U jednoj narodnoj pjesmi opjevana je vještica upravovilinskom silom evo ovako:

„Ona ide u zelenu bašću,Jelen rogom šarca oseđlala,Ljutom ga je zmijom zauzdala,Još ga ljućom zmijom ošibuje,Sama ide pred carevu vojsku,Jednu vojsku buzdovanom bije,Drugu vojsku britkom sabljom siječe,Treću vojsku na vođu natjera".

Ruske vjedme dijele se na vjeđme rođjene i navjeđme učene. Rođjene vjedme su ponajviše dobre, đočimsu učene ponajviše zle. Kod Rusa je osobito poznatavjedma Kijevska i zlobna njezina sestra vjeđma Mu-romska. Vjedmama i vjeđomcima potpuno su jednake

Stari Slaveni.

98

češke „čarodjejnice" i „čarodjejnici", što u hrvatskomjeziku znači: vještice i čarobnjaci.

Osim ovih viših bića ima na slavenskim nebesimai okolo njih još i drugih bića, s kojima je čovjek većod naravi u savezu i koja bez prestanka vladaju njegovimživotom. Tako idu uz vile na prvo mjesto suđjenice ilirodjenice. Najobičnije uzimlje priča tri rodjenice ili su-đjenice ili tri sestre lijepe djevojke u bijelo odjevene.Oim se dijete rod', odmah đođju oae k njemu i suđe.One unapred odrede, što će od njega biti i kako će uživotu svom živjeti. Zajedno sa novorodjencem pojavi sena n^bu i zvijezda, koja će toga novoga čovjeka pratitikroz sav zemaljski život, i koja će, kako smo to već prijespomenuli, skupa s njim u isto doba i nestati. — Prvedvije od onih triju rođjenica ili suđjpnica daju djetetuobično dobro, ali napokon ipak budn« ono, što je naj-zadnja dosudila. Sto su one dosudile, to bismo rekli, daje „usud".

Sreća i usud to je po narodnim pjesmama jedno:„Tako njemu Bog i sreća dade", — ili „Susrela vas dobrasreća i sam gospod Bog". O čovjeku, koga nešto sve nazlo goni, veli se: „Neda mu zla sreća". Sreća se poka-zuje u obliku krasne djeve, a nesreća u obliku slabe iprnjave. Svaki čovjek imao je jednu ili drugu. Ako semedju se zarate, tad svaka svome pomaže. Kada je Se-njanin Tadija sa svoja dva druga zarobio i povezao tridesetTuraka pak se tomu čudile Senjanke, tad im on veli:

„Nečudte se Senjanke djevojke,To se srela sreća i nesreća.Moja sreća — njihova nesreća,Moja sreća nesreću svesala".

Ako isto, ovo nam kaže, kako su ljudi bili u ru-kama viših stvorova i kako su ovi više puta odredjivali

99

njihovu sudbinu. Sva sreća, da je kod Slavena bilo inad ovim bićima još većih gospodara, pa su tako Sla-veni mogli promijeniti zao svoj udes, moleći se bogo-vima i žrtvujući im žrtve.

Eto tako smo opisali najglavnije i najznamenitijebogove i ina viša bića, koja su stari Slaveni kao poganipoznavali. Kako se vidi ovih je bio dovoljan broj, te se uezna, jesu li se svi Slaveni svim tim bićima kada klanjali. Nodanas je vrlo slično istini, da je mnogi od spomenutihbogova, ako i pod različnim imenima i možda u druk-čijoj slici našao svojih štovatelja i hramova po svim kra-jevima velikoga Slavenstva.

Osim ovih bogova i njihovih službujućih duhova vje-rovali su naši stari Slaveni u svoje domaće bogove i po-rodična viša bića, koja su mu čuvala kuću i imutak. Tosu bili duhovi njegovih pradjedova, a poznati su podimenom Djed, Šetek i Hospodafik u češkoj, SoMk uSlovačkoj, a Domovoj i Chosjanin u Ruskoj.

Kod svih su naroda vjerovali u svoje djedove, da suzaštitnici svoga roda i koljena. U ornoj Gori vjeruju, dau gradu o Obodu spava „djed njihov Ivan", a kada seprobudi, da će sjediniti Ornugoru s Kotorom i sinjimmorem. Sto rusko pleme vjeruje, da svaka kuća ima svoga„božica", to se u nas sačuvalo u tako zvanom „krsnomimenu". Dakako da sada stari naši djedovi nose imeovoga ili onoga sveca kršćanskoga, koji je zaštitnik kuće.Zato i danas u Slavoniji meću „sliku svečara" u te-meljni kamen. Ovo nas opominje, da se sjetimo žr'ava,koje bi činili naši stari svojim djedovima.

Djedovi su zahtijevali kod svih naroda strašnu krvnužrtvu. Kod zidanja građa događjalo se najobičnije, da suulovili neprijatelja i živa ga sazidali u temeljni ugao, da

100

se krv njegova rasprska pod kamenjem grada. Na pra-davnu dobu spominje zidanje građa Skadra, kako namga oslika narodna pjesma. Sadržaj te narodne pjesmejest ovaj:

Kralj Vukašin i dva brata njegova gradili su tajgrad, ali ga ne mogu sagraditi, jer ono, što su oni danjusagradili, to sve im vile po nodi razruše. Ujedno muvele, da ne de izgraditi građa, dok ne nađje dvoje ljudijednaka imena: Stoju i Stojana, da ih zaziđje u temeljnikamen. On toga ne nađje, zato se brada dogovore, dade jednu od svojih žena ovdje zazidati, i to onu, kojaprva donese ručak. Oba starija brata ođađu tajnu svojimženama, a najmlađji nije svojoj ženi prema dogovoruništa^kazao. Ova nesluteći ništa zla dođje, a oni juzaziđju.

Ovamo spada i priča o krvavom kamenu na graniciizmeđju Hrvatske i Kranjske. Tamo su naime živi zako-pani: dva hrvatska momka i jedna kranjska djevojka zaznak, da je tuđe međja. Priča veli, da su kroz kamenna njih navaljen potekle tri kapi krvi, koje da se i danasviđjaju.

Takove žrtve iskali su djedovi kod važnih gradnjaili pak na međjama, da se tako tima žrtvama posvetikuda i međja zemlje od svakoga zla i na obranu od ne-prijatelja. Obično su ipak bile žrtve od krvi životinjske,kako nam to pokazuju sačuvani tragovi kod svih sla-venskilTnarođa.

Kipovi djedova stajali su u sobi na najčasnijemmjestu to jest nad stolom prema vratima. Djedovi subili, kako ved napomenusmo, braniči kude i domaćegagospodarstva, a stari Slaveni vele, da ljubav djedovaprema njihovim potomcima nije s njima umrla. Ona jeuvijek živjela i djedovi su se neprestance brinuli za dobroi_blagostanje svoje kude i ukudana. Svakoga,"^koji _bi ma

101

čim ovu narodnu svetinju uvrijedio, stigla bi teška osveta.Izumre li koja porodica, tad se Djed potuca od nemilado neđraga. Njemu se pridružuje i onaj Djed, koji se sasvojom porodicom posvadio. Stari Slaveni vele, da obaova sveca nemajudi kude ni kudišta borave kao divljacipo šumama i dubokim ponorima i po močvarnim liva-dama, te zadavaju svakomu strah i trepet, koji ih vidi.Eađi toga morao je Slaven štovati svoje Djedove, a uzto brinuti se, da mu porodica ne izumre i da ne ugasneporodično štovanje prema Djedu. Eazumijeva se, da suDjedovi ovaj mar i ljubav svojih potomaka nagradjivali,te čim su Tiše potomci svoga Djeda ljubili, tim je višeon njih milovao i đavao im svoju pomoć i savjet. Kadje tko umro, Slaven je rekao, da ga je Djed k sebipozvao.

češki pisac Kuzman uvjerava nas, da se je štovanjeprema Djedovima uzdržalo još dugo i u vrijeme kr-šćanstva. On pripovijeda u svojoj povjesti, da si je jošu njegovo doba izđjelavao prosti i nenaobraženi ceh svojekipove, i da ih je molio za dobro svoje kude i porodice.Danas je poznato, da ovi kipovi nisu bili drugo negokipovi Djedova.

Djedovi su bili velike svetinje starim Slavenima. Beznjih nisu oni ništa radili. Oni su morali biti uvijeksvjedoci, kad su se Slaveni dogovarali, ugovore sklapali,prizivali, zaruke i svadbe slavili. Kad je poganin otacblagosivljao mlađenee, uzeo je u ruke slike otaca, i takoje u ime cijele porodice i članova njezinih, koji su vedumrli, zaželio mladencima sve dobro i svaku sredu. Uzto bi se pomol:o Bogu, da ovaj novi sveti savez dadeporodici potomaka i uzđržavatelja. Kad je tko došao k po-rodici i stupio u glavnu sobu, tad bi mu bio prvi posao,da se'pokloni domaćim kipovima. Ako se pak porodicakamo selila, tad je,uzela sa sobom kipove svojih Dje-

102

dovä, koje je sam starješina nosio na svojini ramenima.Stari su Slaveni držali, da je samo tamo njihova pravadomovina i kuća, gdje su i Djedovi njihovi.

Kao što su pojedine porodice štovale slike i kipovesvojih praotaca, tako su štovala cijela plemena i narodislike i kipove svojih pradjedova, vojvoda i knezova, tesu i ovi malo po malo postali braniči svega plemena imirođa. I oni su, kad je trebalo, pritekli u pomoć svojojdomovini uslišav tako molitve svojih štovatelja.

Kad su se Slaveni kamo selili, ponijeli su sa sobomi kipove svojih glavara, čim su pak stigli u novu domo-vinu, odmah bi ovim svojim braničima žrtvovali žrtve.Sve ovo jasno nam pokazuje, kako su Slaveni ljubili ištovali svoje glavare, a ujedno nam pokazuje, kako subili uvjereni, da bez njih ne bi mogli nikud nikamo.

Glava dvanaesta.Neumrlost dušt·; strašila, duhovi, sablasti, vu-kodlaci i more ; nav ili raj ; pakao ili crna noć.

S vjerom u djedove spojeno je i vjerovanje ojer je prvi pradjed nadahnuo svoju dušu svome poroiui tako je išlo dalje od roda u rod. Svatko od nas imadeza to i tjelesni lik svoga djeda, oca ili pradjeda. Ako lije tko god sasvim nespodoban jednomu od starijih djedaili pradjeda, koliko ih ljudi pamte, onda se veli, da jespodoban jednomu davnomu djedu, koga dakako nitkone može pamtiti. U svakom članu roda jeste duša odkojega djeda, pak se više puta jako žuri, da se vratitamo medju svoj rod. Ovaj nam savez po! azuje narodnapjesma, kada prati mrtvoga, bugareći:

103

„E te želja obuzelaNa banove na djedove,Na te mudre roditelje".

Ili druga lijepa pjesma:

„Siv sokole šestokrili,Bratska sablja samokova,Zlatni stupce vas do neba,Moje sunce od istoka,Sto si mi se ti ponio.E ćeš tamo dobra naći,Od tvog roda glasitoga . . . "

Pogrebni običaji svjedoče, da su Slaveni vjerovali,da je tamo iza groba novi život, da dakle duša nepo-giba s tijelom, već da je neumrla. Duša je po mnijenjunaših starih iskra onoga vječnoga nebeskoga ognja samozaklopljena u tijelo, a po smrti odlazi onomu vrelusvome. Duša je biće koje doduše boravi u tijelu, ali jekadro živjeti i bez njega. Duša je opet i „dah ili vjetar"(odatle joj korijen), koji polijeće na u?ta. Ona je neštotvarno, što poslije bude u polusvijetloj sjeni. Kad dušaizleti iz tijela, nestane ovomu odmah života. Samo zladuša može postati ptica ili lepir ili što leteće. To je biloprvotno vjerovanje, no poslije je i za dobru duš« postaonazor, da izlazi u obliku goluba, dakle opet u oblikusvjetla, đočim je „crna" duša, kako joj ime kazuje, iz-lijetala u obliku tamne ptice. Ona počne lijetati od dr-veta do đrveta, te mnoga nije dobre sreće. Ovakova sepotuca dulje vremena po svijetu od nemila do neđraga,i tek iza velikih muka dolazi do mira i zaslužena uži-vanja. Eekosmo, da je duša, kad se odijelila od tijelalijetala od đrveta do đrveta ili od grane do grane, a toznači od oblaka do oblaka, i to najprije kao „ptica", a

104

poslije upravo u „obliku ptice". Zato je još i danas" to-liko puta ponovljena želja: „Laka ti duša", da ova po-leti brzo i hitro u onaj svijetli kraj. Jao si ga onomu,koji je umro u tamno zimsko doba, kada ledeni i hladnioblaci nebo pokrivaju. Onda je borba sa zlim i crnimdusima neprestana i dugotrajna, duša sva čami od hlad-noće, koja dolazi od onih hladnih, crnih i veoma ne-ugodnih duhova ili vjetrova, s kojima se mora tako dugoboriti. Zato je i danas vjera, kada umre crna duša ženevještice, da se dižu vjetri i da se nebo naoblači. Hudise dusi tad spremaju, da ju vođe onamo, kamo je za-služila. Onoga pak, koga su bogovi rado imali, uzeli suk sebi u svijetlo lijepo vrijeme, a svijetli dusi nose dušutamo na svijetlu goru ili u miljenu doliou, koja je takoprocvala, kao da je izvezena. Duša putuje po nebeskojcesti, tako zvanoj „tBliječnoj cesti", koja je zato lijepoposipana i mekana.

Kada je tamo duša došla i prispjela, našla se jemed svojim djedovima i s onim dušama, koje će seistom od njezina roda roditi. Ovo vjerovanje bilo je uzrok,da se oko umirućega Slavena skupilo sve selo, jersvaki je imao da nešto poruči svomu milomu i dragomu.Nu i tu je vladao posebni običaj. Tako su rođjaci umi-rućega pozdravljali svoje pokojne u sobi, đočim su su-sjedi dovikivali kroz prozor: „Pozdravi mi Petra! Po-zdravi moga Mirka! itd. Iz ostataka pak, koje nalazimou grobovima slavenskim, vidimo, da su umrlomu Sla-venu davali i darove, koje je on trebao tamo da preda,i to ponajviše onima, koji su pripadali njegovu vlastiturodu.

Još nam valja napomenuti, da je katkada trebalocrnoj" duši osobite pomoći, da se izbavi iz svoga ža-losnoga stanja. Tako se n. pr. znade za dušu Vladisla-vovu, da je tako letjela od stabla do stabla, dok se nije

105

lešina toga junaka spalila. Nu najglavniji način izbav-Ijanje duše bilo je, da se ono tijelo, koje je duša osta-vila, sahrani onako, kako mu dolikuje. Zato su Slavenirekli, da su duše osobito zahvalne sahraniteijima njimapripadajućeg tijela. O pogrebnim običajima govorit ćemokasnije opširnije.

Stari Slaveni vjerovali su, da se one duše, koje jošnisu našle žuđjeni mir, javljaju ljudima u različitim sli-kama. Obiino se mislilo da su takove duše slabe i mr-šave, da bez prestanka lutaju ovamo i onamo, i da sva-kamo, kamo dođju, đonašaju nesreća. Tako je nastalovjerovanje u sablasti, koje i danas uznemiruju bujnumaštu našega naroda. Već od davnine davala su im seova imena: strašila, duhovi, sablasti, vukodlaci i more.

Kao što drugi narodi, tako su i Slaveni vjerovali,da tijelo, ako je i umrlo, ipak još živi nekakim životom.Eadi toga vjerovanja metali su stari Slaveni u grobsvojim mrtvacima razna jela i p!ća. Stari pak Busi no-sili su na dušni dan, koji su oni slavili u početku pro-ljeća, svakojaku hranu na grobove svojih pokojnika, asame grobove polijevali su vinom i međom. Još su stariSlaveni mislili i to, da mrtvac može u grobu osjećati, ida je kadar iz groba sa svojim milima razgovarati.

Osim toga govorili su stari Slaveni, da duša, kadčovjek spava, znade gdjekada izaći iz tijela, te se pro-metnuti u što drugo i lijetati ovamo i onamo po svijetu.Prvo vjerovanje bilo je opet izvor drugomu vjerovanju,i to vjerovanju u vukodlake i more.

Mi smo već prije govorili o mori ili morani, kadsmo opisivali zle duhove, te smo medju inim napomenulii to, da Hrvati i Srbi pripovijedaju o ovim zlim dusima,da oni navaljuju na čovjeka spavajućega, te da mu sišukrv iz prsiju i da ga guše sjedeći aa njem.

106

O vukodlacima pak napominjemo ovo: Stara je vjerabila, da se je opaka duša morala seliti poslije smrti uživotinju. Već je Herođot čuo od Skita, da se svatko odSlavena — Nura jedanput u godini i to samo na neko-liko dana stvori u vuka, a onda se opet vraća k svojojstaroj slici prilici. U ovakove vukodlake vjerovali suNuri, koji su bili podložnici Skitski, a u njih vjeruju joši danas ljudi u nekadašnjoj zemlji tih Nura, naime uVolinju u bijeloj Eusiji. Po mnijenju pak starih Slavenajest vukodlak duša čovjeka, koji izlazi u svijet u pođobivuka. Kod Poljaka vele i danas, da će samo oni vucičovjeka zaklati i izjesti, u kojima je čovječja duša. PoVukovu pripovijedanju vukodlak je čovjek, u koga posliječetrdeset dana udje neki djavolski duh i oživi ga, te sepovampiri. Po tom vukodlak noću iz groba izlazi i daviljude po kućama, te pije krv njihovu. Pošten se čovjekne može „povampiriti". Ovoliko je o vukodlaku sigurnovjera naših poganskih djedova. Oni su po tom tamo uraju odbili sve one, koji su se „izrodili", koje nisu pri-znavali svojoj krvi.

Po mišljenju poganskih Slavena živjele su duše ipred rodjenjem ljudi, a živjele su i poslije smrti svogatijela. Zato su oni i držali, kako smo to već prije spome-nul i , da je život na ovome svijetu samo put od Vesnek Morani, t. j. od mladosti do smrti. Kad je tijelo bilosahranjeno, ušla je du'va u carstvo umrlih, to jest u rajili nav

Nav ili raj zvali su u davno doba oei naši onajsvijetli kraj, koji se kasnije u pričama predstavlja kao„staklena gora". Tamo je vječno proljeće, uvijek je svedrvlje sjajnim suncem obasjano, zato se i sva drvećazovu zlatna, kako veli pjesma:

107

„Easlo drvo sred raja,Plemenita dafinaPlemenito rodilaZlatne grane spustila.Lišće joj je srebrno,Svakog cvijeća nastrta,Ponajviše bosiljkaI rumene ružice,"

U raju pjevaju ptice toli divno, da ti se čini cijelivijek kao jedan čas.

Riječ „nav" znači troje: i čovjeka umrla i grob icarstvo umrlih. Riječ pak „raj" najbolje se tumači, akose kaže, da je to carstvo svijetlih oblaka. Slaveni sudakle, kao i drugi arijski narodi držali, da je stanumrlih na nebu. Oni su si nebo predstavljali dvojako:jedni su ga predočivali kao otok, koga okružuju sa svihstrana oblaci, a drugi su si ga predstavljali kao grad uoblacima ili kao goru od oblaka.

U nebu su bile bujne i uvijek zelene livade i hla-doviti gajevi, te su tamo bile duše ne samo pokoj-nika, nego i duše još nerodjene djece. Tamo su bilii boravili slavenski bogovi. Kod Eusa se opažalo, da suse vrlo čuvali ropstva, i da su mnogi radje poginuli iubijali se, aego da dopanu neprijateljima u ruke, koji biih odveli u ropstvo. Tomu leži uzrok u tome, što suSlaveni držali, da u navu i l i raju ostane čovjek ono, štoje bio na zemlji, to jest: gospodin je bio i ondje go-spodin, a rob bijaše rob.

Duše zlih ljudi nisu dolazile u svijetli i uvijekzeleni nav. Stari Slaveni dobro su razlikovali, da će boljebili onomu, koji je dobar, nego li čovjeku zlu. Kod Sla-vena bili su zli ljudi ponajprije tudjinci, ti njihovi osobitineprijatelji. Dalje su medju zle ubrajali sve izdajice

108

svoga roda, koji su svomu glavaru zadali vjeru i poštenuriječ, a kasnije ju prekršili. Napokon su ovamo ubrajalisve one svoje sinove i kćeri, koji su svoje roditelje vrije-djali i osorno se ponašali, te koji su protiva njimaradili.

Svi su ovi nevoljnici poslije smrti bačeni u pakao.Slaveni su ovo strašno mjesto nazivali i crna noć, jer suu nj dolazile „crne" duši\ Kako se misli, bila je ovanova crna i nžasna domovina u početku u crnim oblacima,koji su bili puni kiše i gromova. Ovdje su prije spome-nuti jadnici provodili svoje žalosne dane u vječnoj tamii vatri, to jest u gromovima. Time su se oni oduživalibogovima i pravdi za grijehe, koje su na svijetu učinili.Vrlo je vjerojatno, da su si u tom sijelu muka, osimzemaljskih zlih ljudi, našli stan i bijesovi, ti početnicisvega zla u svemiru.

Ovo, što smo napomenuli o raju i paklu, jasno namposvjeđoč.iva i dokazuje, da su stari Slaveni dobro biliosvjedočeni, da će svaki na drugom svijetu prinrti plačui nagradu za dobra djela, a kazan za zla.

Glava trinaesta.

Ukapanje i spaljivanje mrtvaca.Prema vjeri o budućem životu bili su kod starih

Slavena i pogrebni običaji. Nu nisu se svi Slaveni je-dnako sahranjivali. Jedni su svoje mrtvace ukapali, adrugi spaljivali. Oni, koji su ukapali, nisu to činili naskupnom mjestu, nego su obično izabrali mjesto u bli-zini kuće. Poslije su prešli u šire polje, a napokon suik ukapali na vrhuncima bregova.

10»

Pokojnik, kojeg su ukapali i spaljivali išao je nadrugi svijet u svom odijelu, te bi mu još pridodalioružje i sve drago orudje, koje je dotičnik za životanajradje upotrebljivao. Kad su ga spaljivali, kupili su joši pepeo njegov i spravljali ga u kakovoj posudi u zemlju.Nad mrtvim tijelom ili pak nad pepelom običavali biSlaveni načiniti grobni humak ili kako gdjekoji kažumogilu (po hrvatski sigurnije gomilu) želeći time sva-komu pokazati, gdje je stan njegovih milih. Na nisu semuškarci sami ukapali ili spaljivali, jer znamo, da sujošte u šestom vijeku žene slijelile u grob syoje muževepo pradavnom običaju indo-arijskih naroda. Više puta biloje kod Polabljana, Busa, Poljaka i mnogih južnih Sla-vena vidjeti, kako se u ždrijelo smrti baca i spaljuje nalomači svoga muža i vojna vjerna njegova druga. Sve suto radile vrijedne žene slavenske samo u to krivoj vjeri,da zajedno sa svojim ljudima živu odmih i na drugomsvijetu, — oni će naime tamo nastaviti onaj život, kojisu ovdje živili. Evo što veli o ovoj styari sv. Bonifacijeu svom pismu, koje je pisao god. 745. „kod Vinida", tojest kod polabskih Slavena. On veli: „Ovdje osobito štujuženu, koja se sama baci na lomaču svoga, druga i tuskupa s njime izgori." I Djetmar Merzeburški govori otom. On pripovijeda: „Poljaci su još za posljednjegasvoga kneza, imenom Mječislava, ubijali udovice i spalji-vali ih skupa sa njihovim ljudima." — Arap Masudi,koji je u 10. vijeku putovao po Busiji, takodjer piše, dasu Busi, kao i Indijci, metali uz pokojnike i njihovežene na lomaču. Kako se danas znade, bila je razlikaizmedju Indijaca i Basa ta, što su Indijci spaljivali svežene udovice bez razlike, dočim su Busi spaljivali samoone, koje su tomu privoljele.

Stari su Slaveni vjerovali još i to, da će onaj, kojije ovdje bio gospodar, biti gospodar i na drugom svijetu,

110

jerbo su i tamo vijeća u zborovima po plemenima, kojasu tamo dapače još obilnija, jer su u tamošnjem vijećujoš i oni, koji će se ovdje na zemlji istom i roditi. Kodnekih plemena imalo je spaljivanje na lomači tu svrhu,da mili i dragi, riješen ovako sasvim od okova tijela,uzmogne 'polećeti lako nebu pod oblake. Ako je vjetarzadnhnuo, tad je mogla duša za jedan čas polećeti istvoriti se tamo pred gospodarom svjetla nebeskoga.Oni su takođjer vjerovali, dn oni svojim gromornim pje-vanjem kod ovakovih zgoda duši prave vjetre, koji će jutamo prečesti.

Još nam je spomenuti ovdje i Arapa Ibn Foslana.koji je oko godine 921,—922. sabirao i kupio običajeBusa oko rijeke Volge. On takođjer opisuje spaljivanjemrtvaca, i to ne na lomači od drva. kako je to ponaj-više običaj, nego na ladji, koju su digli na lomaču Evokako taj Arapin opisuje to spaljivanje:

„Upravo, kad sam boravio oko Volge, umro je ne-kakav poglavica ruski. Čim je dušu izdahnuo, metnušega u njegov grob i tu ostade deset dana, to jest svedotle, dok mu nisu skrojili i sašili njegovo odijelo,koje mu dolikuje. U to vrijeme zapitali su rodjaci po-kojnikove djevojke, koja je od njih voljna, da se skupasa svojim gospodarom spali. „Ja", odgovorila je jednaod njih, nu nije te riječi još pravo ni izrekla, i već suje predali drugim dvjema djevojkama, da je čuvaju i das njom zajedno živu, dok joj ne đodje dan smrti. Sadasu se tek i drugi poprimili posla i počeli na vrat nanos sve pripravljati, što je potrebno, da se dostojno ot-pravi njihov mili gospodar i poglavar na drugi svijet.U sve to vrijeme, jela je i pila, pjevala i veselila aežrtva — djevojka, a uz nju i svi drugi Eusi, koji nisuimali drugoga posla Gdjekoji su Eusi pače i pretjerivaliu piću i više se puta đogadjalo i to, da su kojega odnjih našli mrtva s peharom u ruci."

111

Kad je svanuo posljednji odredjeni dan, podjoh i jak rijeci Volgi, da vidim, kako će spaljivati toga odličnogaBusa. Na žalost sam malo kasno došao. Ladja je većbila izvučena na kopno. Ja sam vidio, kako su tu lađjumetnuli na četiri velike klade, i kako su ponamjestili uztaj grob djevojke žrtve nekakve velike slike, koje su bileslične ljudima. Osim toga spazio sam i to, da ljudi bezprestanka odilaze i dolaze, i da uvijek nešto govore. Štoje govor njihov značio, nisam razumio, jer je bio sla-venski. Malo iza toga donesu Busi na lađju oširokuklupu, i zlatom izvezenih grčkih tkanina i dobro postav-ljena sukna, a uz to još jastuk od istih skupih tkanina.U to stigne stara nekakva baba, koju Busi zovu angjelomsmrti i ona prostre sve spomenute stvari po klupi. Ovaista baba brine se i za šivanje mrtvačkoga odijela i zasve, čega treba spaljivanju. Ova će baba ubiti i žrtvu —djevojku. Ja sam je se dosta nagledao, nu moram kazati,da je to vrag a ne baba, a da njezin djavolski i zlobnipogled nije pogled ljudski, nego pakleni."

„Poslije nekoga vremena odu Busi k grobu pokoj-nikovu, skinu krov, kojim je bio grob pokriven i izvukuiz zemlje mrtvo tijelo. Odmah na to počnu ODI svogagospodara oblačiti. Za čas su na njem gade, hlače ičizme od skupe kože. Da je ljepši i da je dostojnijeodjeven, urese oni njega i kurtamom i skupocijenimksftanom sa zlatnim pucetima, i pokriju mu glavu samur-kapom od velike vrijednosti. Iza toga donesu ga u šatorna ladji i polože ga tako na spornentu klupu, kao dasjedi, i glavu da je na jastuk naslonio. Kao prije ugrobu, tako sada i ovdje metnu pred njega svakakvaopojna pića, zatim različitih plodova i bosiljka, hljeba,mesa i luka. Uz to đovuku i psa i rasijeku ga u dvojei baee na lađju. Poslije toga dadu pokojniku njegovooružje. Odmah zatim stann tjerati dva konja dotle nao-

112

kolo, dok ih znoj ne probije. Kad se to dogodilo, rasi-jeku i te životinje i bace njihova trupla na lađju. Naisti način rasijeku i dva vola i pijevca i kokoš, i bace injih gore k mrtvacu."

„U to vrijeme đodje i žrtva-đjevojka pod svoj šator,koji sa za nju pripravili. Tu joj prišapc'e jedan od ljudiove rijeci: „Beči svomu gospođinu: „Samo iz ljubaviprema tebi učinila sam ovo". Malo poslije toga dignuEusi žrtvu u zrak tri puta, a ona s?aki put nešto progo-vori. Ja zapitam tumača, što njezin govor znači, a onmi odvrati ovo: „ Kad su je prvi put digli, rekla je :„Gle, evo ja vidim svoga oca i mater"; kad su je drugiput digli, poviknula je: „Gle, evo ja vidim sada već svesvoje pokojne rođjake"; kad su je i po tredi put diglizaviknula je iz svega glasa: „Gle, evo moga gospođina,gdie sjedi u raju. O kako je ova raj lijep i zelen! Uzgospođina su njegovi ljudi i dječaci. On me zove, nositeme dakle k njemu." Sada dovedu djevojku k lađji. Tusnimi ona s ruku narukvice i dade ih babi, anđjelu smrti,koji će je sad nä umoriti. Zatim uzme s nogu prstene idaruje ih onim dvjema djevojkama, koje su je do sadačuvale i dvorile, i koje ljudi nazivlju „kćeri andjelasmrti". Tek sada dignu je na lađju. Nu prije nego ćeona u šator k svomu gospodaru, pristupe k njoj ljudisa štitovima i štapovima, i dadu joj pehar opojna pića.Ona ga primi u ruke, isprazni do dna i tim se rastaviza uvijek sa svojim milima. Odmah pruže joj i drugipehar. Ona ga uzme i započne dugu pjesmu pjevati.Sada joj baba vikne, neka se žuri, neka brzo peharispije i neka đođje u šator svomu gospodaru. U ovajosuđni čas malo se djevojka smete. Ona podje premašatoru, a nekakov je sfrah obuzme i noge joj stanu kle-cati. Kad to baba vidje, priskoči kao tigar k djevojci,pograbi je sa glavu i uvuče u šator. U to vrijeme počnu

113

ljudi udarati štapovima po štitovima, samo da se ne čujevika žrtve i da se druge djevojke ne prestraše umiratisa svojim gospodarima. Malo potrajalo i eto ti u šatoršest ljudi i ovi povale djevojku uz njezina gospodara.Dvojica od njih popanu ju za noge, dvojica za ruke, adruga dvojica počnu natezati uže, koje je baba žrtvi okovrata metnula. Da lakše budu gotovi, turi ova baba nožu djevičanske prsi žrtve. Tako uzeše jedni daviti, a drugiklati, i to potiaja sve dotle, dok nesretna žrtva ne iz-đahnu svoje nevine duše. — Sada pristupi k ladji naj-bliži rodjak pokojnikov, i to gol, kao što ga je majkarodila. On uze cjepanicu, zapali je, a onda je pođržatako dugo pod lađjom, dok i ladja ne plane. Malo pomalo dođju k lomači i drugi s gorućim cjepanicama isvaki od njih gleda, da je što više zapali. Napokon svalađja bukne plamenom."

K ovomu opisu pridodaje Arap Ibn Foslan ovo:„Dok se sav ovaj obred svršivao, govorio je moj

tumač sa jednim Busom. Ja ga zapitah, što se njih dvo-jica razgovaraju, a on mi kaza od prilike ovo: „U istinusu", reče ovaj Bus momu tunaču, „Arapi lud narod.Oni zakapaju u zemlju i najmilijega i najštovanijegasvoga čovjeka i dopuštaju tako, da ga crvi toče i izje-daju. Mi smo Busi drugačiji ljudi. Mi naše mile pokoj-nike spaljujemo i tako za čas otpravljamo u raj. Zarne vidi ovaj Arap, kako je ova stvar nebesima ugodna,i kako je evo sam Bog vjetar poslao, samo da se štobrže sastave sa svojim ljubimcem."

„Zaista", nastavlja Ibn Foslan, „digao se vjetar ipočeo vatru još više raspirivati. Nije dugo potrajalo, aod ladje, pokojnika, djevojke i svih stvari, koje su bilena njih, ne csta nego prah i pepeo. Poslije svega togapodigoše Busi na tom mjestu mali okrugli brežuljčići usred brežuljčića zasađiše veliko bukovo drvo, i na

Stari Slaveni. 8

114

njem uapisaše ime pokojnika i ime vladara ruskoga kojije vladao to vrijeme. Tek kud se to sve obavilo; odošeBusi svaki svojoj kudi. Eto, tako su spaljivali stari Sla-veni svoje mile."

Ne zna se pravo, zašto su Slaveni rado vatri povje-ravali svoje pokojnike. Nu vrlo je vjerojatno, da su oiiimislili, da je to djelo bogu ugodno i da ostatke čo-vjeka, kao žrtvu bogu milu, donosi odmah u raj.

Nad grobom svojih milih znali su stari Slaveni slavitii tako zvanu trianu. Za značenje ove riječi ne zna sepravo nu kako se čini o tom nema sumnje, da triznenisu bile drugo, nego bojevi, priredjeni iia čast pokoj-niku na njegovu grobu. Ovi su bojevi, kako se čini, bilikrvavi i mnogi je od borilaca kod toga zaglavio. Ovajse okrutni običaj promijeni tek kasnije, te se mjestoborbe na život ili smrt uvede jednostavna vojnička igra imačevanje.

Napokon su stari Slaveni na grobu pokojnikovu iliblizu njega priredjivali stravu, to jest g< zbu, kod kojesu se gostili, a uz to pjevali svakojake pjesme pune ža-losti i naricanja. Ovaj se običaj sačuvao kod mnogihSlavena, a poznat je i kod Hrvata i Srba pod imenomkarmina ili daća. Prijatelji se naime pokojnikovi poslijesprovoda skupe u njegovu kuću i tu ih rodbina njegova,koliko može i koliko ovoj žalobnoj prilici dolikuje, po-dvori i pogosti, (ilede daća veli Vuk Karadžić ovo:Daće su obično tri i to: četrdesetaica, polugođišnjiea igodišnjica. Prva je kako joj i samo ime kaže: četrdesetdana poslije pogreba pokojnikova, druga pol godine, atreća nakon godinu dana. Vuk veli nadalje: „Na daćuzovu sve seljake redom od kuće do kuće i obično ovakopočinju: „Dodjite đovečer, da spomenemo mrtve." Tutreba da dodje i popo i da očati koljivo". Na daći na-pijaju ovako: „Za ispokoj duše brata (tu mu kaže ime)ili sestre, bog da mu duši prosti."

116

Ovdje još napomenuti valja, kako se inorođni (tudji)pisci dive ovomu velikomu veselju slavenskomu na gro-bovima svojih milih. Osobito se dive onim plemenima,kod kojih je običaj, da plešu na grobovima i pojedu ipopiju gotovo sve, što je iza pokojnika ostalo. Slavenisu radi toga ovakovo slavlje slavili, jer je kod njih bilaživa vjera, da sn poslali tamo glasnika k svomu rodu,koji će svu njihovu nevolju iskazati. Kada pak ustreba,poslati će im i pomoći iz krila svijetloga boga. Za toizmjenjuju jauk i veselje.

Kako nije treba plakati za mrtvima, to nam se sa-čuvalo svjedočanstvo u jednoj hrvatskoj pjesmi, kojoj jeslična priča u Eusa. Evo sadržaj te pjesme:

Mati izgubila svoje jedino dijete i gorko je plakala,da bi se samo kamenje moralo ganuti. Jednom je vidjelau snu veliki red djece, svako sa svojom svjećicom, anapokon iza duga reda spazi i svoje dijete. Košulja muje sva mokra, a nosi veliki pehar, zaostalo je iza drugih,jedva se miče. Mati mu dakako poletila u pomoć i za-grlila ga žarkim materinskim rukama. Dijete joj progo-vori, „Ala je žarki materinski ogrljaj! Nu nemoj majkoplakati, ja moram sabirati tvoje suze u moj vrč (mojukruglu), vidiš kako je on pun, a evo sva mi je rubacamolcra od tvojih suša" Mati nije više plakala za djetetom.

Glava četrnaesta.

Bogoštovlje i svetkovine.Slaveni kao pogani nisu svuda štovali svojih bo-

gova na isti način. Kod jednih se je razvilo bogoštovljeviše, a kod drugih manje. Štovanju naravnih s'la bilisu najbliži Česi i južni Slaveni.

116

Naši praoci kao pogani nisu imali žreca ili sve-ćenika, ni božjih hramova, a ni božjih kipova. Crkvaje njima bila, kako lijepo kaže hrvatski neumrli pjesnik,„divno pođnebesje, a oltar časni brdo i dolina.* Kadse je u ime plemena žrtvovalo, onda se je pošlo nagore, odakle se moglo pregledati župe svega plemena.Tamo na visinama poput boga svjetla iznad oblaka sjalase ogromna vatra i na nju postavljahu žrtve, a narodovjenčan slavio je u igri i pjesmi boga. Ili su pošlik vrelu vode sive, u koje se bistrosti i vječnom toku poka-zivala sila svijetloga boga, a svijetli dusi ondje oblijetahužrtvu, da joj miomiris odnesu pred prestolje božje. Sve-ćenici su im bili knezovi ili vojvode. Kad je trebalokakovu milost od bogova za narod izmoliti, žrtvovali suovi njihovi glavari ponajviše dobro ugojenu kravu. Pakad je ova žrtva plamenom plamtila, tad bi svaki odprisutnih Slavena ovaj svoj žrtvenik obilazio okolo naokolo, i slavio pjesmom i molitvom svoje bogove.

Kod porodice spomenutih plemena, naime Ceha ijužnih Slavena bilo je to drugačije. Ovdje su takodjerbili svećenici starješine, nu ovdje su domaći bogoviimali svoje kipove, koji su bili namješteni ili na časnommjestu u sobi ili u obližnjoj šumi na kakovu stablu.Ovaj je posljednji običaj i danas mio kod spomenutihplemena, te oni i danas rado vješaju i meću slike ikipove svetaca na lijepo i veliko drveće. Već smo prijespomenuli, da su se ovim svetinjama klanjali i ukućanii gosti, koji su k njima dolazili i od njih ođilazili. Kravu,koja se uzimala za žrtvu, odveo je gospodar u sutonbogovima u šumu.

Euski Slaveni nisu tak jdjer imali svoga posebnogasvećenstva. I oni su u početku žrtvovali svojim bogo-vima pod vedrim nebom, i to u gajevima i na brežulj-cima. Euski je narod žrtvovao svoje žrtve samo pred

117

kipovima bogova. Vrlo prosti kip boga Peruna bio je,kako je poznato, u gaju od građa Kijeva. Ovomu svomubogu načini kasnije knez Vladimir kip, kojemu su bilenoge, ruke i trup od lijepa čvrsta drva, glava je bila odsrebra, a brada od zlata. Osim toga izdjela on kipove idrugim domaćim božanstvima, te se tako pridružiše ve-likomu Perunu i Ohrs i Dažđbog i Mokoš i drugi sličnibogovi. Svim ovim kumirima žrtvovali su Varjari posvom germanskom običaju one svoje sinove i kćeri, nakoje je kocka pala

Ne zna se pravo, kad su Eusi počeli hramove, graditi,nu o tom nema sumnje, da su već u davna vremena imaligđjekoji bogovi svoje svete stanove. Tamo se je pobožninarod sastajao, bogu se molio i žrtve nebesima do-prinosio.

Pogansko bogoslužje najbujnije se razvilo i usavr-šilo kod polabskih Slavena. Hramovi njihovi zvali su seJcontini, a bilo ih je u svakoj pokrajini. Svaki hram imaoje svoje bogove i svoje niže i više svečenstvo. Spo-menuti svećenici nastojali su i kod Slavena, da čim višerašire slavu svoga boga, i da time primame k sebi štoviše naroda.

U hram, u tu svetinju slavensku, nije smio nitkodoći bez dara. U svetište, gdje je kip boga, smio jeulaziti samo svećenik i nitko drugi, dapače ni knez ilivladar. Žrtve kod tih Slavena bile su ponajviše životinje.Tek kasnije je bilo vidjeti i kod njih kao i kod Busana žrtvenicima i nebogih ljudi. Najznamenitiji njihovihramovi bili su : Triglavov hram u Štetinu, Svarožićevu građu Eidhostu (u zemlji Eatarskoj), Svetovitov uArkoni (Eujana) i Eugevitov u Korenici (na otokuEujani).

Arapin Masuđi, koji je u desetom vijeku po sla-venskim krajevima putovao, pripovijeda, koliko i kako

118

su mnogi stari Slaveni znali trošiti za gradnju božjihstanova i za pravljenje kipova. Navest ćemo ovdje, kakoon opisuje jedan od hramova. On veli:

„Hram je podignut na gori, koju oblijeva morskizaljev. On je sav od crvena mramora i zelena smaragda.Usred hrama vidi se velika kuba, a pod njom digao sekip, komu je glava od čista crvena zlata, a ruke i nogeod četiri vrsti dragoga kamenja, i to od zelena hrizo-lita, od crvena rubina, od žuta karneola i od bijela kri-stala. To je bio kip bosa Svetoviđa. — Drugi se hram,veli nadalje Masudi, uzdizao na visokoj gori. — On jebio sagrađjen od kamena, a krov mu je bio takav, dasu se na nj mogle smjestiti sprave, pomoću kojih ječovjek mogao motriti istok sunca. U ovoj se svetinji ču-valo drago kamenje, u koje si bili urezani različiti zna-kovi, iz kojih su svećenici proricali buduće događjaje.•— Osim toga dolazili su odozgo iz toga hrama nekakoviglasovi, koji su se svakoga, koji ih je čuo, čudnovatodojmili".

Slaveni su na čast svojim bogovima svake godineu određjeno doba svetkovali svetkovine. Kao kod drugihnaroda, tiko su se i kod njih svi obredi, pjesme, igrei plesovi, kojima su se oni dani slavili, ticali samo onogaboga, koji je po njihovu mnijenju u stanovito doba naj-jači na nebu i na zemlji. Ovakovoj svečanosti i slavi bioje najviše puta cilj, da se proslavi boj izmedju bogovai bijesova, izmedju svjetla i tmine, izmedju zime i ljeta.Najveći slavenski sveci bili su u prosincu, ožujku, svibnjui lipnju.

Na koncu prosinca izbavlja se po mišljenju poganskihSlavena sunce iz vlasti bijesova, te se primiče opet ljudima.U ožujku oživljuje sva priroda i nastaje proljeće. U svibnju

119

i l i lipnju usjevi su i priroda u potpunom svom razvitku iljepoti. Napokon na koncu lipnja dolazi sunce na svomgodišnjem putu po nebu do najviše visine i do najvećemoći. U toj dobi sakriju se pred njim svi njegovi ne-prijatelji bijesovi. Kada je ovako sunce u punoj snazi, asvaka biljka oplođjena od njegova svjetla i njegovesnage, opet se sasvim naravno javlja ono pojimanje, kakose je nebeski bog sa zemljom svezao i oženio. Ovoj dobigodine valja da se poklone sve druge dobe godine izimske i ljetne, jer što dobra imađu, to imadu od ovedobe.

U čast novorodjenomu suacu svetkovali su stari Sla-veni pod kraj prosinca veliki svetac. To je bilo onaj dan,kad je po njihovu mnijenju najdulja noć i najkraći danu godini. Oni su kazivali, da se u to doba zaustavljasunce za čas oko ponoći na svom godišnjem putu. Uzasunce zaustavlja se za čas i vrijeme i ne će da daljeteče. Tu noć i tu uru pomiješa se prošlost sa buduć-nošću, — i u taj par nestane i vremena. Osim toga pri-čali su stari Slaveni, da se u to isto doba sastaju dušeumrlih sa dušama još nerođjenih ljudi, i da ih čovjek,ako je u zgodi, može i vidjeti. Još su pripovijedali stariSlaveni i to, da se tu noć sunce" rađja i nebo otvara.Tamna noć pri porodu sunca imala se staromu Hrvatupo „badnjaku" predočiti kao svijetli dan. Tko je sretan,mogao je tom zgodom vidjeti sjajni nebeski raj, prošlosti budućnost. Ovaj dan bio je kod starih Slavena najsve-tiji i najtajinstveniji, i upravo radi toga i neobično veliksvetac. Danas se ne zna pravo, kako su ga slavili i ko-jima obredima.

Na koncu ožujka slavili su stari Slaveni pobjeduproljeća nad zimom i jednakost dana i noći u to doba.I ovaj se svetac uzdržao do danas u pameti slavenskoj.Na njegove obrede, pjesme, igre i plesove sjećaju nas i

120

danas mnogi ob čaji, kojih je nadi kod svih Slavena urazličito doba godine, a osobito oko Uskrsa.

Na svršetku svibnja ili na poč tku lipnja bile sutako zvane ijetniee ili sveci ljetni ili zeleni. Eusi slave idanas sedmi četvrtak poslije Uskrsa cijelu noć velikimnarednim plesovima. Ovaj veseli dan posvećen je Rusal-kama, pa ga radi toga i zovu danom Eusalka. — Drugidanašnji Slaveni prenijeli su, kao što i istočni Slaveni,neke obrede na druge svoje kršćanske svece, a osobito nadane Duhova.

Napokon je bio svet kod starih Slavena i onaj danu mjesecu lipnju, kad je sunce došlo do najveće visinei jakosti na nebu. Suace je došlo do vrška svoga od pri-like na Ivanje. Na taj dan bila je opet velika slava svakegodine po svem starom slavenskom svijetu. Te se slavesjeća Slaven dan danas. On ju zove samo drukčijim ime-nima. Kao što se po badnjaku imala predočiti tamna noćkao svijetli dan, tako imadu sada gore i brežuljci sa„krijesovima" u jednom sjaju prikazati vječno sunce,pred kojim iščezava tamna noć. Ove vatre, koje se za-paljoju u oči Ivanja, zovu južni Slaveni „krijesovi", Slo-vaci „turiee", Česi „ogauj svetoga Ivana", a Poljaci „sobotke".

Slavenske se kuće, pače i plotovi taj dan posipalicvijećem. Glede žrtava ne znamo, kakove su se na tajslavni dan donosile, nu jamačno su bile najznatnije. Ponekim običajima, naročito po običaju preskakivanja veli-koga krijesa, usudili bismo se naslućivati i na ljudskežrtve. Nu ako su ove bile. tad siguroo spadaju u onuprvu — pretpovjesnu — dobu.

Sunce je po mnijenju naših otaca na taj dan „triputa stalo", a predstavljalo se time, da je došlo na vršaksvoga puta. Zato nam se sačuvala pjesma:

121

„Tužilo se žarko suncesa vedra neba,

Tužilo se svetom Ivina dan Ivanja,

Da ga vile dvorit ne ćes hladjanom vodom.

A govori sveti Ivona dan Ivanja:

„Stan de sunce do tri putana dan Ivanja,

Dojt' će tebi mlađe dives hladjanom vođom,

S hladnom će te vodom dvoritna dan Ivanja,

S vinci će ti zlatne koselipe kititi."

Stade sunce do tri putana dan Ivanja

I s vinci mu elatne koselipo kitiše,

A cvijetom mu duge putelipo kitiše."

Na ovaj veliki dan starih Slavena spominje naskod Eusa tako zvano „kupalo".

Napokon još nam je spomenuti, da su Slaveni esimsvečanosti u čast bogovima imali još i drugih svetihdana, u koje su slavili i obožavali svoje velike starije, tojest svoje praroditelje, prve vladare i prve zakonodavce.

Prije nego li završimo spomenut ćemo, da su kodprinašanja žrtava bogovima i raznim inim svečanostimaimali osobitu zadaću osim pjesme, koju smo već prijespomenuli, još i priče, zagonetke, gatalice i poslovice.

U pričama tumačili su djedovi djeci svojoj prostim

122

riječima mnogo toga što je bilo u pjesmama, jer se utakovom obliku laglje upamtilo, I u istinu: pjesma seizgubila, a priča je ostala.

Biješenje zagonetaka trebalo je osobita dara bo-gova. Zagonetalo se s toga uvijek uz domaće slave, abogovi su darivali sretna tumačitelja i ođgonetača.

Gratalice sa čarobnim riječima nastojale su i kušaleiskresati one sile prirode, koje su čovjeku korisne.

Poslovice bile zakoni života domaćega prema zako-nima Božjim i zakonima prirode.

Evo ovako su živjeli stari Slaveni. Kao pogani, nepoznavajući pravoga Boga, imali su više bogova, vjerovalisu u vile, straši'a, vukodlake, more irđ., čega svega nijebilo niti je opstojalo. No u glavnom mogli smo spoznati,da su se stari Slaveni držali svoje vjere, ma da je bilai kriva. Mi potomci njihovi, koji poznajemo pravoga jedi-noga Boga i pravu vjeru Kristovu, treba da se jošte višezagrijavamo za taj Božji dar — za svetu vjeru Kristovu,i da njene propise vršimo. Nije dobro ni lijepo, što sejoš i danas nalazi lažne i prazne vjere iz poganskoga dobamedju Slavenima kršćanima. I danas žalibože neki vjerujuu vile, u vukodlake, more, vještice i coprnice, strašila,čega svega nema. Ostavimo se te lažne i prazne vjere,pa vjerujmo samo ono čvrsto, š f o nas sveta Kristovavjera uči.

SADRŽAJ.Sirana

( J l a v a prvu: Slaveni se sele u Evropu 7Glava druga: Prve vijesti o Slavenima 10Glava treća: Selidba Slavena na jug i zapad Evrope 15Glava četvrta: Što kaže jezik o životu, običajima, pro-

svjeti, vjeri, osobnim i mjesnim imenimastarih Slavena 23

Glava peta: Što govore pisci o životu, običajima, obrtu,trgovini i prosvjeti starih Slavena . . . 83

Glava šesta: Društveno i državno uredjenje . . . . . . 43Glava sedma: Pleme i narod . . 48Glava osma: Otmica; opće jamstvo; osveta 53Glava deveta: Zakoni, sudovi, staleži 58Glava deseta: Vjera: Bogovi i bijesovi , 63Glava jedanaesta: Vile i njima slična bića; usudi, djedovi 87Glava dvanaesta: Neurnrlost duše; strašila, duhovi, sabiasti,

vukodlaci i more; uav ili raj; pakao ilicrna noć 102

Glava trinaesta: Ukapanje i spaljivanje mrtvaca 108Glava četrnaesta: Bogoštovlje i svetkovine 115