Jubilejski oprostod 17. siječnja do 13. veljače 2016.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list12016

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN

dva kalendara u jednomeRokovnik

Mjesečni preglednik

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Dar oprosta iz blaga Crkve

naša tema: Jubilejski oprost 2 Jubilejski oprost i bogatstva milosrđa,

A. Crnčević

Otajstvo oprosta u otajstvu Crkve, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, I. Raguž, I. Šaško,Ž. Tanjić, D. Runje

Druga nedjelja kroz godinu

Treća nedjelja kroz godinu

Četvrta nedjelja kroz godinu

Peta nedjelja kroz godinu

Pepelnica

u duhu i istini 38 Molitve iz crkvene baštine

trenutak 40 Djeca na liturgijskim slavljima

1 • 2016 

MOTIV NA NASLOVNICI:

Ulomak pluteja iz crkve Gospe od Lužina, Ston, 11. st.

Lapidarij Biskupske palače u Stonu.

Foto: frAC

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   1–2016.

živo vrelo 1

GDar oprosta iz blaga Crkve

Govor o oprostima slabo je zastupljen u suvremenim teološkim raspravama premda vjernici rado, ili barem u nekim prilika-ma, posežu za tim duhovnim sredstvom, nerijetko bez dostat-

ne spoznaje crkvenoga nauka o oprostima. Razloge potiskivanju toga govora iz teoloških rasprava moguće je tražiti: u delikatnosti i ’težini‘ teme, u sjeni zloporabâ koje su pratile praksu oprosta kroz pojedina razdoblja povijesti Crkve, u odbacivanju nauka o oprostima od strane nekih kršćanskih Crkava te u uvjerenju da je duhovnost koja se oslanja na oproste teško pomiriti sa suvremenim teološkim shvaćanjima po-mirenja i samom sakramentalnom pokorničkom praksom današnjih vjernika. Pojedine prigode, kao što je jubilejska godina, ponovno otva-raju pitanja discipline oprosta te traže prikladne odgovore koji bi dopi-rali dalje od jednostavnih odredaba o mjestima i načinima postizanja oprosta u partikularnim Crkvama.

Briga Crkve za duhovno dobro vjernika nije ni u novije vrijeme za-nijekala oproste kao plodonosno sredstvo oslobođenja od vremenitih kazni, koje su posljedica grijeha. Papa Pavao VI. u tu je svrhu 1967. godine izdao apostolsku konstituciju Indulgentiarum disciplina, na temelju koje je priređen »Priručnik o oprostima«, s nizom smjernica za ispravnu duhovnost vezanu uz oproste. U redovitome vjerničko-me poimanju ostaju, međutim, nejasnoće i dvojbe glede razlikovanja odrješenja od grijeha i oprosta, kao i s obzirom na shvaćanje vječne i vremenite kazne. Ispravan govor o oprostima vraća nas tim polaznim temama te pravomu razumijevanju sakramenta pokore i pomirenja. U promatranju s toga sakramentalnoga gledišta pobožna djela koji-ma se moli oprost vremenitih kazni zadobivaju sasvim nove vidike te mogu postati poticajem za cjelovitiji pristup samim sakramenti-ma, navlastito pomirenju i euharistiji, kao i plodnim djelima pokore i milosrđa. Govor o oprostima rasvjetljuje također istinu o duhovnoj povezanosti nebeske i zemaljske Crkve, iz čijega blaga, po zaslugama Krista Gospodina, presvete Djevice Marije i svetaca, vjernici zadobi-vaju duhovna dobra.

Jubilejska godina milosno je vrijeme otvaranja života Božjemu milosrđu, koje se na najdivniji način očituje i daruje u sakramentu pokore, ali i u činima pobožnosti, pokorničkim vježbama i molitva-ma. Razmišljanja s ovih stranica pisana su s nakanom rasvjetljenja tih pokorničkih čina i oprosta koji se s njima povezuju.

Urednik

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

2

SP

NAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Oprost, ispravno shvaćen i doživljen, valja uvijek

čuvati u njegovu naravno-me okviru eklezijalnosti i sakramentalnosti vjere. Po zadobivanju oprosta,

vjernik ne biva oslobođen zahtjevnosti poziva na

obraćenje i život u ljubavi; oprost, naprotiv, rasvjetlju-je potrebu trajnoga obraće-nja i usmjeravanja životno-

ga hoda prema vječnosti, u zajedništvu Crkve koja je dragocjeno mjesto susreta s Božjim milosrđem i nje-

govim darom spasenja. Oprost, koji Bog besplatno

daje, ima za cilj stvarnu promjenu života, postupno isključivanje nutarnjega zla i obnovu vlastitoga života.

Slavljenje jubilejske godine nosi raznolike oblike življenja vjere, kao i razne pastoralne inicijative koje smjeraju k djelima obra-ćenja, obnovi sakramentalnoga života i produbljenju kršćan-

skoga iskustva Božje prisutnosti. U taj se niz urezuju djela pokore i milosrđa, ali i pobožni čini poznati pod nazivom oprosti (indulgen-tiae). Izvanredni jubilej milosrđa prigoda je za teološko osvjetljenje teme oprosta kako bi pastoralne inicijative bile praćene pravom spo-znajom i ispravnom raspoloženošću duha.

Još prije negoli se u Crkvi – u 13. i 14. stoljeću – razvio sustavan nauk o oprostima, Crkva je, kao služiteljica Božjega milosrđa, potica-la vjernike da, uz sakramentalnu pokoru, njeguju djela pobožnosti i milosrđa radi postizanja oslobođenja od kazni koje su posljedica gri-jeha. U povijesnim mijenama pokorničke prakse i načinâ pomirenja pokornika, unatoč raznolikosti obrednih oblika i same pokorničke discipline kroz povijesna razdoblja, nužno je zamijetiti stalnost na-uka Crkve da se oproštenje grijeha događa po Božjemu milosrđu u sakramentalnome činu, a oprost od onoga što ostaje u vjerniku kao posljedica grijeha postiže pokorničkim djelima, molitvom, djelima milosrđa ili pak samim darom što ga Crkva milosno posjeduje u svo-jim ’riznicama‘, po zaslugama Krista i njegovih svetaca. Time smo već zakoračili u temeljno razlikovanje grijeha i kazne, koja je posljedica grijeha. Za razumijevanje govora o oprostima potrebno je, stoga, u svjetlu kršćanske Objave i predaje Crkve predstaviti nauk o nutarnje-mu ustroju grijeha i njegovih posljedica za život vjernika i za njegovo ’mjesto‘ u zajednici spašenih te rasvijetliti povijesni hod pokorničke discipline unutar koje se razvila i disciplina oprosta. U našemu pri-kazu poslužit ćemo se poglavito djelom Wilhelma Tauwinkla (La dis-cussione teologica sulle indulgenze, 2008.) te povijesno-teološkim i pastoralnim rasvjetljenjima što ih nude Alceste Catella i Andrea Grillo (Indulgenza. Storia e significato, 2015.).

Teškoće s razumijevanjem i teološkim rasvjetljenjem prakse oprosta višestruke su i isprepletene nesigurnostima u poimanju gri-jeha i njegovih učinaka na vjernikov život. Potrebna su, stoga, šira pojašnjenja koja dotiču narav grijeha te promatraju čovjekov život u svjetlu vječnosti, odupirući se svakomu redukcionizmu koji ga ’za-tvara‘ u vrijeme i u iskustvo ovozemnoga.

Jubilejski oprost i bogatstva milosrđaOprosti između tradicije i suvremenosti

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

Uronjenost vremena u VječnostSpoznaja povezanosti vremena i vječnosti presudna je za razumijevanje čovjekove na-ravi i otajstava kršćanske vjere. Sva se čo-vjekova egzistencija zbiva u dijalektici vre-mena i vječnosti, u dioništvu ljudskoga na božanskome, u susretanju povijesti i meta-povijesti. Lišenost smisla je ondje gdje je za-nijekana vječnost. Jednako, u kršćanskome gledanju, ni vječnost nije ispravno shvaćena ako ju se motri u potpunoj odvojenosti od vremena, tek kao zbilju koja bi započinja-la nakon ’isteka‘ vremena i nakon tjelesne smrti. Vječnost je, naprotiv, ’izvor‘ i smisao vremena i našega ’postojanja‘ u vremenu. Postojimo, naime, ne po tome što smo u vremenu, u svijetu, nego po tome što smo ljubljeni još prije stupanja u vrijeme. Još prije nego smo stupili »na svjetlo dana«, naš je život otkan »u svjetlu vječnosti«, u čudesnome Božje-mu promislu i njegovoj ljubavi prema nama. Onaj tko vjeruje u Krista i živi njegov dar spasenja, već je »prešao iz smrti u život« (Iv 5, 24). Tako se u obzoru vječnosti mijenja pogled na život, na čovjekovo djelovanje u svijetu, na odnose, brige… »Ono što u svakodnevici nazivamo ’životom‘ zapravo nije život« (Papa Benedikt XVI., Spe salvi, 11). Kršćansko oblikovanje života u vremenu i izgradnja svijeta stoga su uvijek rasvijetljeni pogledom u vječnost kako se vjerničko nastojanje ne bi prometnulo u izgradnju »raja na zemlji« i lažne slike spasenja.

Ako život gledamo u obzoru koji je širi od vremenskoga isječka u kojemu se spoznajemo po tjelesnosti i po odnosu sa stvorenim, onda i iskustvo gri-jeha i dar milosti treba smjestiti u obzor vječnosti. Grijeh ranjava čitavoga čovjeka i njegovu narav, tiče se i vremena i vječnosti. Nitko ne može ’raniti‘ vrijeme i svoje postojanje u svijetu, a da pri tom ne rani i vječnost. Kako shvatiti grijeh u odnosu na naše dioništvo u vječnosti?

Grijeh ranjava ljudsku narav, ali i narušava ili pak raskida povezanost s Bogom i njegovom ljubavlju te čovjek, po teškome grijehu, može ostati izvan Božje milosti i njegova dara vječnoga života. U sakramentu pomirenja Bog, otkupiteljskom snagom Kristove žrtve, otpušta grijehe, to jest oslobađa grješ-nika krivnje grijeha i vječne smrti i tako mu pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnoga dobivanja milosti opravdanja. Sakrament pokore oslobađa nas vječne kazne u koju nas dovodi teški grijeh. Osim te kazne postoji, međutim, i vremenita kazna koja ostaje i nakon oproštenja krivnje te je čovjek potreban očišćenja od tih »ostataka grijeha« bilo u ovome životu bilo nakon smrti.

Sveti Pavao opisuje susret pred Božjim sudom u slici ognja koji iskušava vrijednost ljudskih djela. Kršćanin gradi svoj život na jedinome čvrstom te-melju – Isusu Kristu, darivatelju spasenja: »Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je na-

Sva se čovjekova egzistencija zbiva u dijalektici vremena i vječnosti, u dioništvu ljudskoga na božanskome, u susretanju povijesti i meta-povijesti.Jacopo del Sellaio: Trijumf vječnosti, 1480-85.,Museo Bandini, Fiesole (Firenze).

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

4

zidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se spasiti, ali kao kroz oganj.« (1Kor 3, 12-15). U tim riječima valja čitati istinu o težini i zahtjevnosti očišćenja za konačno spasenje, a ne o načinu očišće-nja. Put do vječnoga spasenja, dakle, nije jednak za sve. Postoji i put kojim valja proći »kao kroz oganj« kako bismo po-stali potpuno slobodni od grijeha i nje-govih posljedica te bili dostojni vječnoga zajedništva s Bogom (usp. Spe salvi, 46).

Biblijska slika ognja u kršćanskoj je predaji postala potkom za oblikovanje nauka o Čistilištu. Crkva ga je posebno razradila na Firentskom i Tridentskom koncilu, ali je govor o njemu, premda izrečen na drukčiji način, znatno stari-ji, primjerice kod sv. Grgura Velikoga († 604) koji naučava: »Što se tiče nekih lakih pogrješaka, treba vjerovati da pri-

je općega suda postoji čistilišna vatra (ignis purgatorius), prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina« (Dialoghi 4, 39; usp. KKC, 1031). Slične misli bilježe i stariji pisci, kao Tertulijan, Origen, sv. Ivan Zlatousti, sv. Au-gustin i drugi. U najranijemu razdoblju Crkve nalazimo također brojne po-tvrde o molitvama i slavlju euharistije za pokojne kako bi »očišćeni, mogli prispjeti k blaženome gledanju Boga« (KKC, 1032). Ipak srednjovjekovni nauk o Čistilištu, kao »trećemu mjestu« u onostranosti (uz Pakao i Raj), u smislu posebnoga iskustva prijelaznosti (intermedijalnosti) od vremena u vječnost (J. le Goff), za današnje vjerničko gledanje nije bez sjena i nejasno-ća. Nauk koji je oblikovan u matricama jednoga kulturalnoga i misaonoga razdoblja i u kontekstu sasvim drukčije pokorničke discipline i duhovnosti od današnje, zahtijeva nove izričaje i pojašnjenja, bez straha da bi time sam nauk bio zanijekan ili osporen.

U tome smislu Drugi vatikanski koncil u konstituciji Lumen gentium potvrđuje istinu o »bliskoj životnoj povezanosti s braćom koja su u nebe-skoj slavi ili se još čiste poslije smrti« (LG, 51), a Katekizam Katoličke Cr-kve pojašnjava: »Oni koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebe-sku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem.« (KKC, 1030-1031).

U suvremenoj teološkoj misli susreću se sretna tumačenja prema koji-ma je biblijska slika ognja koji pročišćuje i spašava zapravo govor o samome Kristu kao Sudcu i Spasitelju: »Pred njegovim pogledom sve lažno nestaje. Susret s njim sažiže nas, ali nas istodobno preobražava i čisti te postajemo ono što uistinu jesmo. […] Njegov pogled, dodir njegova srca ozdravlja nas kroz neizrecivu bolnu preobrazbu, ’kao kroz oganj‘. Ali to je blažena bol, u

Prvi »jubilejski« oprost povezan je sa Svetom

godinom 1300.Giotto di Bondone:

papa Bonifacije VIII. objavljuje bulu Antiquorum

habet o jubilejskome oprostu; freska u bazilici sv. Ivana

Lateranskoga, Rim.

4živo vrelo 5

kojoj sveta moć njegove ljubavi kroz naše biće prostruji poput nekog pla-mena te nas osposobljuje da budemo potpuno to što jesmo i time potpuno Božji.« (Benedikt XVI., Spe salvi, 47) U takvome pristupu govor o Čistili-štu biva lišen zamki i primisli o ’prostorima‘ i ’mjestima‘ onostranosti te nas vraća k spoznaji ’vremena‘ i stanja čišćenja kroz koje prispijevamo k Božjemu daru spasenja. Kao ljudi nemamo spoznaju o tome ’vremenu‘ i njegovu trajanju jer to iskustvo očišćenja i prijelaza nije podložno našim poimanjima i ovozemaljskim mjerama za vrijeme (Spe salvi, 47). Onaj tko je dionik toga ’puta‘ očišćenja, već je ’zakoračio‘ u zbilju božanskoga života, u ne-vrijeme, kroz ’odškrinuta vrata‘ vječnosti.

Oprost – dar iz »riznice Crkve«Svi Kristovi vjernici, po daru Duha Svetoga srašteni su u jedno Tijelo u nje-mu kao udovi, prianjaju jedan uz drugoga pa se u tome svjetlu »jedinstvo putnikâ s braćom koja su usnula u Kristovu miru nipošto ne prekida, nego se dapače – prema trajnoj vjeri Crkve – jača priopćavanjem duhovnih do-bara. Po tome, naime, što su prisnije sjedinjeni s Kristom, nebesnici snaž-nije utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti […] te na razne načine pridonose njezinoj daljnjoj izgradnji.« (LG, 49).

Zasluge Isusa Krista, molitve i dobra Blažene Djevice Marije kao i svetih Božjih ugodnika, koji su već pridruženi proslavi kod Boga, tvore duhovnu riznicu Crkve, iz čijega blaga vjernici koji su na putu kroz svijet, kao i oni koji nakon smrti prolaze iskustvo »pročišćujućega ognja«, stječu milosni dar očišćenja. Po otajstvenome zajedništvu nebeske i zemaljske Crkve me-đu svetima u nebu i vjernicima na zemlji postoji trajna veza ljubavi i obilna razmjena duhovnih dobara u kojoj »svetost jednoga koristi drugima dale-ko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima« (KKC, 1475). Iz toga blaga Crkve, vjernik koji je raskajan za grijehe, nakon što je pristupio sakramentu pomirenja, može po molitvi, sakramentalnome živo-tu i činima pobožnosti (uz određene uvjete koje propisuje Crkva) zadobiti oslobođenje i od vremenite kazne za počinjene grijehe. To oslobođenje na-zivamo oprostom (»indulgentia«).

Kao što je nauk o Čistilištu potrebit novih pojašnjenja, tako i govor o oprostima treba nova rasvjetljenja, posebice s obzirom na samu sakramen-talnu praksu. Valja zamijetiti da su u srednjemu i na početku novoga vijeka, kada se zamjećuju tendencije stanovite »hiperpenitencijalnosti«, to jest na-glašavanja i učestalosti pokore i pokorničkih djela, oprosti bili doživljavani kao stanovito »olakšanje« za život vjere u toj strogoj pokorničkoj disciplini; danas pak, u vrijeme znatno slabije osjetljivosti za pokoru i za njezin smi-sao, oprosti, na ispravan način predstavljeni, mogu biti upravo poticaj na povratak sakramentu pokore, intenzivnijoj molitvi i radosnijemu vršenju pokorničkih djela (A. Grillo).

Uvidi u povijest oprostâPremda je Crkva od najranijih početaka upućivala Bogu molitve i prinosila euharistijsku žrtvu za spasenje pokojnika, ‘indulgencije’ se, u redovitome shvaćanju te riječi, u Crkvi susreću od 10. stoljeća, a kao »tehnički pojam«

6

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

6

tek u 13. stoljeću, u znače-nju povlastice kojom Crkva svojom vlašću udjeljuje ra-skajanome grješniku, koji je već zadobio oproštenje grijeha, oslobođenje od vre-menite kazne koja proizlazi

iz grijeha kao njegova posljedica. Pojam indulgentia u antičko je doba ra-bljen kao istoznačnica pojmova remissio (otpuštenje, oproštenje), relaxatio (ublažavanje) i absolutio (odrješenje).

Već u ranim stoljećima u otačkim spisima te u odredbama krajevnih si-noda pronalazimo upute vjernicima koji iz raznih razloga nisu u stanju ili mogućnosti pristupiti kanonskoj (javnoj) pokori – to jest redovitome načinu pomirenja nakon počinjenja teškoga i javnoga grijeha – da nastoje živjeti u kajanju, pokušaju pružiti neki oblik zadovoljštine te mole za oproštenje. Kanonska je pokora bila predviđena za javne i teške grijehe koji su nanosili sablazan Crkvi; grješniku koji je bio spreman krenuti putem obraćenja bi-skup je zadavao oblik javne pokore, a kršćanska je zajednica bila pozvana molitvom trajno pratiti pokornike na njihovu putu obraćenja; nakon izvrše-nja zadane pokore pokornik bi, u svečanome obredu slavljenome u zajednici vjernika, bio »pomiren« s Bogom i ponovno primljen u puno zajedništvo Crkve. U disciplini neponovljivosti i strogosti kanonske pokore, pojedine krajevne sinode iz 6. stoljeća (Agde, 506.; Orléans, 538.) određuju da se ka-nonska pokora ne zadaje mlađim osobama jer je bilo teško jamčiti da će mo-ći ustrajati na putu uzdržljivosti od grijeha. U tome kontekstu može se već tada govoriti o nekim oblicima oprosta ili ’indulgencije‘, ali ne u značenju koje se kasnije veže uz tu riječ.

Od 6. stoljeća nad oblikom kanonske pokore počinje prevladavati novi način pomirenja, takozvana ’tarifna‘ pokora: grješnik bi osobno priznavao grijehe pred svećenikom, koji mu je određivao izvršenje pokore, služeći se pritom popisima (’tarifarijima‘) pokorničkih djela unaprijed određenih za svaki pojedini grijeh. Nakon izvršenja pokore grješnik bi ponovno dolazio k svećeniku koji mu je udjeljivao odrješenje od grijeha. Za razliku od kanon-skoga oblika pokore, ovdje se sve događalo u tajnosti, u osobnome susretu svećenika i pokajnika, pa je eklezijalna dimenzija grijeha i pomirenja manje vidljiva, ali ipak očuvana.

Kroz kasnija stoljeća uvodi se praksa zamjene za zadana pokornička djela: primjerice, duže razdoblje pokore zamjenjuje se kraćim razdobljem u kojemu se pokora vrši na intenzivniji način; drugdje se umjesto izvrše-nja pokore daje slaviti određeni broj svetih misa ili, pak, pokoru umjesto pokornika izvršuje netko drugi, često uz neki oblik naknade. U 12. stoljeću događaju se novi pomaci: svećenik udjeljuje penitentu odrješenje od grijeha odmah nakon njihova priznanja i iskazanoga kajanja, dakle prije izvršenja pokore koju mu je zadao. Pokora više nije stroga i duga, nego postaje ’sim-bolična‘, a penitent obećaje živjeti u odricanju od grijeha. U toj odvojenosti stvarne pokore od sakramentalnoga čina pomirenja postaje logičnom i teo-loški jasnijom potreba razlikovanja krivnje grijeha (reatus culpae) od kazne

Praksa oprostâ nije bila bez sjena i nejasnoća. »Indulgentia plenaria perpetua quotidiana

toties quoties pro vivis et defunctis.«

(Trajni potpuni oprost, svakodnevno, u svakoj prilici,

za žive i pokojne.)Natpis iz bazilike sv. Ivana

Lateranskoga u Rimu.

6živo vrelo 7 6

za grijehe (reatus poene); tako se u sakramentalnome oproštenju grijeha naglašava oslobođenje od vječne kazne (vječne smrti), dok za vjernika, kao posljedica grijeha, ostaje vremenita kazna, koju ’nadoknađuje‘ djelima po-kore, milosrđa, sudjelovanjem u slavlju euharistije, molitvom, činima po-božnosti ili nekim drugim prikladnim načinom. Pridružujući tomu poima-nju drevni nauk Crkve o zajedništvu svetih, to jest o povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, postaje jasnim da djela pokore i pobožnosti vjernika na zemlji mogu pomoći vjernicima koji nakon smrti prolaze kroz iskustvo »oči-šćenja«, što smo prethodno pokušali pomnije rasvijetliti.

Prvi oblici oprostâ smješteni su u kontekst takozvane »tarifne pokore«, kada je sakramentalna pokornička praksa za svaki pojedinačni grijeh una-prijed predviđala određeni oblik zadovoljštine, odnosno pokore. Pojedine pobožne vježbe, molitve ili pokornička djela poimaju se kao način postiza-nja oprosta od vremenite kazne. Uskoro će se tim ’zamjenskim djelima‘ pri-družiti i hodočašća, razvijana osobito širenjem čašćenja relikvija mučenika i drugih svetaca u njihovim crkvama ili svetištima. Pridruženje križarskim pohodima, u svrhu čuvanja mjestâ spomena na Krista Gospodina u Svetoj zemlji, također je bio način postizanja oprosta. Godine 1216., na zamolbu svetoga Franje Asiškoga, papa Honorije III. udjeljuje poseban oprost svima koji na dan 2. kolovoza pohode crkvicu Porcijunkulu u Asizu, te, uz molitvu, pristupe sakramentima pomirenja i euharistije. Ta je povlastica pokazatelj tada već raširene discipline oprosta i njezine općeprihvaćenosti u vjerničkoj pobožnosti.

Ipak, posebno značajan događaj vezan uz razvoj oprosta jest »spontano« okupljanje vjernika, na poticaj jednoga rimskoga propovjednika, u bazilici svetoga Petra u Vatikanu od Božića 1299. godine. Iščekujući »milosnost« prijelaza u novo tisućljeće, vjernici su se okupljali u bazilici s uvjerenjem da po molitvi u te dane mogu zadobiti potpuni oprost kazni za grijehe. Zbog rastućega okupljanja i takve duhovne raspoloživosti puka papa Bonifacije VIII. tek je naknadno (22. veljače) izdao bulu Antiquorum habet, kojom da-je povlasticu jubilejskoga oprosta, primjenjujući ga (’retroaktivno‘) i na sve one koji su od početka godine, dakle još prije proglašenja jubileja, pohodili grob apostola Petra u vatikanskoj bazilici. Od tada će se oprosti, pod određe-nim uvjetima, vezati uz sve jubilejske godine. U 16. stoljeću praksa oprosta bit će zasjenjena raznim oblicima zloporaba, jer će se iz vida izgubiti njihov pokornički smisao te usmjerenost života prema obraćenju, eklezijalnome zajedništvu, kristolikome življenju i vječnosti.

Živjeti dar oprostaOprost, ispravno shvaćen i doživljen, valja uvijek čuvati u njegovu naravno-me okviru eklezijalnosti i sakramentalnosti vjere. Po zadobivanju oprosta, vjernik ne biva oslobođen zahtjevnosti poziva na obraćenje i život u ljubavi; oprost, naprotiv, rasvjetljuje potrebu trajnoga obraćenja i usmjeravanja ži-votnoga hoda prema vječnosti, u zajedništvu Crkve koja je dragocjeno mje-sto susreta s Božjim milosrđem i njegovim darom spasenja.

Papa Ivan Pavao II., u Buli najave Velikoga jubileja 2000. Incarnationis mysterium, ističe uvjerenje Crkve da »oprost, koji Bog besplatno daje, ima

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

8

za cilj stvarnu promjenu života, postupno isklju-čivanje nutarnjega zla i obnovu vlastitoga života« (br. 9). Moliti za dobivanje oprosta, pojašnjava sv. Ivan Pavao II., znači ući u duhovno zajedniš-tvo Crkve, u riznicu duhovnih dobara koje ona čuva po zaslugama svetih i svih onih koji iza sebe ostavljaju izobilje ljubavi, snagu dragocjenoga tr-pljenja i primjer života u čistoći i istini. Tako pri-manje Božjega milosrđa i oprosta iz duhovnoga blaga Crkve rasvjetljuje spoznaju da nitko ne živi samomu sebi i da spasenje ne stječe sam od se-be: »Spasenjska zauzetost za spas svoje duše biva oslobođena straha i egoizma samo onda kada to zalaganje postaje zalaganje također za spas dru-goga. To je stvarnost zajedništva svetih, otajstvo ’zamjenske stvarnosti‘, molitve kojom se stiže u zajedništvo s Kristom i sa svetima njegovim. On nas uzima k sebi da postanemo s njime čisto odi-

jelo novoga čovječanstva, odijelo od čistoga i sjajnoga lana Kristove zaručni-ce.« (Incarnationis mysterium, 10). Tanani, bijeli, blistavi i čisti lan Crkve Zaručnice, kako opisuje sveti Ivan, jesu djela svetih (usp. Otk 19, 8). Čisteći se u sakramentu pomirenja, živeći trajno milost obraćenja i moleći oprost koji Crkva u svojoj ljubavi razdaje, vjernik se zaodijeva u to odijelo vječnosti.

U tome je svjetlu drevna Crkva kršćansku pokoru i pomirenje nazivala baptismus laboriosus, djelatnim ili ’radnim‘ krštenjem, životom u zahtjev-nosti i zauzetosti krsnoga dostojanstva. Zadobivanje oprosta iz blaga Crkve vraća nas upravo na taj put – življen u zajedništvu Crkve, u njezinim sakra-mentima, u djelima ljubavi i milosrđa i u trajnosti obraćenja.

Neki će analitičari zamijetiti da se Jubilejom milosrđa, u koji nas je uveo papa Franjo, događaju neki novi pomaci, primjerice po »decentralizaciji ju-bilejskih hodočašća« i otvaranju svetih vrata u katedralama i svetištima par-tikularnih Crkava te po stanovitoj »deritualizaciji oprosta« i naglašavanju vrijednosti djela milosrđa i ljubavi »u izlasku« na ’egzistencijalne periferije‘ kao trajnome izazovu Crkve (A. Grillo). »Živjeti oprost u Svetoj godini znači pristupiti Očevu milosrđu sa sigurnošću da se njegovo oproštenje proteže na sav vjernikov život. Dobiti oprost znači iskusiti svetost Crkve koja sudje-luje u svim blagodatima Kristova otkupljenja, kako bi oproštenje bilo pro-tegnuto do krajnjih granica do kojih dopire Božja ljubav. Živimo intenzivno Jubilej moleći Oca da nam oprosti grijehe i da nas uroni u kupelj svoga mi-losrdnog oprosta!« (Misericordiae vultus, 22)

Ta naizgledna ’deritualizacija‘ oprosta, kao neki oblik »prevođenja tradi-cije« (A. Grillo) u novi kontekst kršćanskoga poslanja, zapravo želi na jasniji način istaknuti bogatstva Božjega milosrđa koje se ne da zatvoriti u ’okvire‘ pravnih čina ili uobičajenih djela pobožnosti. Oprosti, moljeni i prihvaćeni u svjetlu nauka Crkve, otvaraju vjerniku nove obzore poslanja i životnoga svjedočanstva te čuvaju uvijek živim poziv na otvaranje Božjemu milosrđu koje je jedini izvor spasenja.

J»Milosrdni kao Otac…«

Spomen na Jubilej 2015./2016. u crkvama

jubilejskoga oprosta.

8živo vrelo 9

JOdrješenje od grijeha

u ispovijedi nije jedno-stavno brisanje dijela

našega postojanja u vremenu, jer su i naš

grijeh i pomirenje s Bo-gom dio naše povijesti

spasenja. Vremenita kazna posvješćuje čo-

vjeku posljedice njego-vih čina, posvješćuje

istinu da obraćenje zahvaća i nastojanje

da se učinjeno ispravi, ublaži, izliječi. Oprost

pripada blagu Crkve, jer se po njemu očituje Božja transcendencija,

obilje njegova milosrđa i dostojanstvo čovjeka;

očuvana je istina po-vijesti i vremena, kao

i poziv stvorenomu svijetu na življenje novoga Stvaranja.

Jubilejska ili Sveta godina, bez obzira koji joj bio naglasak (Utjelo-vljenje, Otkupljenje, milosrđe), uz sebe veže tipične znakove jubi-leja, među kojima se – uz hodočašće i Sveta vrata – nalazi i temati-

ka oprosta. Ponekad se ona podrazumijeva, kao vjernicima sasvim jasna i prihvatljiva, a ponekad ju se pokušava gotovo zaobići, kao da nije pri-kladna za ’naše vrijeme‘, strana osjetljivostima suvremene duhovnosti.

O oprostima se u novije vrijeme nije puno pisalo s potrebnom teološ-kom akribijom i u skladu s teološkim usmjerenostima i naglascima, pro-izišlima iz Drugoga vatikanskog koncila. Prilozi o toj temi bili su uglav-nom vezani uz prigode jubilejskih godina i to upravo u svjetlu pojedinih ’programatskih’ pastoralnih usmjerenosti. Očito je da je potreban puno širi okvir i dublje zadiranje u tu izrazito teološku problematiku.

Za ovaj članak svakako je dragocjen prilog kardinala Maura Piacen-ze (njegovo predavanje, lectio magistralis, u Apostolskoj pokorničarnici 9. ožujka 2015., pod naslovom ’Veliko blago oprosta’). On mi služi kao vodilja i njega u bitnim dijelovima prenosim. Osim toga rada, kao pove-znica prijašnjih i sadašnjih teoloških osjetljivosti, vrijedno je istaknuti rad kardinala Charlesa Journeta Teologija oprosta (u Nova et vetara, 1966.). Najnovije kratko tumačenje može se pronaći u knjizi Rina Fisi-chelle ’Znaci jubileja’, dostupnoj na hrvatskome jeziku (Kršćanska sa-dašnjost, 2015.).

Kardinal Piacenza započinje svoje predavanje ističući da su opro-sti sažetak, sinteza između teologije i duhovnosti, između pokorničke prakse i pastoralne skrbi, između nauka o milosrđu i pučke pobožnosti. Oprosti u svome ustroju pokazuju povezanost s konkretnim djelima koja treba učiniti. Time očituju posebnu uključenost osobne slobode, kao preduvjeta za čin vjere, slobode koja je i tu neizostavna, baš kao i u slavlju sakramenta pomirenja.

Kardinal tako svoje tumačenje razlaže u tri koraka: 1. Oprosti kao blago Božjega milosrđa za Crkvu; 2. Oprosti kao nadnaravni pogled Crkve i na Crkvu; 3. Neki pastoralni vidici oprosta.

Otajstvo oprosta u otajstvu Crkve

Ivan Šaško

10

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

10

Etimologijom do sakramentalnostiDok se u pastoralnome djelovanju u europskome kontekstu očituju plodo-vi krize vjere, odnosa prema poimanju grijeha, a povezano s time i prema oproštenju grijeha i sakramentu pomirenja (pokore ili svete ispovijedi), te-matika oprosta kao da unosi još zahtjevniju slojevitost nekim ’novim poj-mom’. Sadržaj je dodatno otežan i time što se u hrvatskome jeziku (ne samo) pojam oprost (lat. indulgentia) usko povezuje s pojmom oproštenje.

Upravo na tome tragu valja napomenuti da je latinska riječ ’indulgentia‘ sastavljenica od in i dulgere, što bi značilo: učiniti nekomu nešto lijepo, ugo-diti nekomu, ali i: dopustiti, darovati. Etimolozi glagol ’dulgere‘ povezuju s riječju ’dulcis‘ (sladak), koja bi eufonijom ’c‘ promijenila u ’g‘. S druge stra-ne, neki misle da je od korijena ’dhalgh‘, koji bi značenje usmjeravao prema »obvezi da se nekomu nešto dade«, u smislu dužnosti, moranja. Razvidno je to u riječima slavenskih jezika: (dlugu, dluh) dug, dužnost. U dnu bi se, dakle, nalazilo značenje spremnosti da se nekomu oprosti, da ga se ispriča ili podnese nešto za drugoga.

Oproste svakako treba promatrati u cjelini nauka i življenja sakramenta pomirenja. Oni su neodvojivi(!) od ljepote i snage dara kojim Bog vraća ra-dost, nakon očitovane želje za obraćenjem, nakon susreta s Bogom i kajanja za učinjeno, u spremnosti na življenje evanđeoske novosti. U katoličkome nauku o oprostima čitamo izrijek preuzet iz Apostolske konstitucije Indul-gentiarum doctrina (br. 21) bl. pape Pavla VI.: »Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpušte-nje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1471)

To je zaokružen izrijek koji upućuje na stvarnost grijeha, odražavajući svu složenost i bogatstvo stoljetne predaje, ali ujedno pobuđujući pitanja o vjeri, o Crkvi, o Božjoj prisutnosti u sakramentima. Bilo bi neprimjereno u oprostima vidjeti samo odnos prema grijehu, baš kao što je neprimjereno sakrament svete ispovijedi svesti na nabrajanje učinjenih grijeha, a previ-djeti ispovijedanje vjere, dragocjenost Crkve, ljepotu darovane milosti.

Darovanost OtajstvaOprost govori o Božjemu milosrđu nasuprot zla koje čini čovjek. I oprost ima temelj u vazmenome otajstvu Isusa Krista, u Onome koji je postao Otkupite-ljem grijeha, koji Vazmeni hvalospjev zove »felix culpa«, sretnom krivicom. Oprost ima temelj u »neshvatljivoj Očevoj ljubavi«. To je ljubav koja izlazi čo-vjeku ususret, koja se raduje približavanju, koja je Utjelovljenjem srasla u ljud-skosti. ’Neshvatljivost ljubavi’ proizlazi iz Božje transcendencije koja postaje čovjekom te iz svoje posvemašnje nedostupnosti postaje najvećom bliskošću.

Oprost je, baš kao cjelokupnu otajstvenu kršćansku zbilju, potrebno či-tati pod prizmom dara i darovanosti u odnosu na Boga, na stvoreni svijet, a posebno na Crkvu i naše bližnje. Prihvaćanje otajstva oprosta pokazuje vjeru u Božju transcendentnost, ali i u njegovu ljubav i milosrđe. Bez nje-gova približavanja ne bismo bili u stanju razumjeti njegovu veličinu, koja se Utjelovljenjem nije umanjila, nego je, štoviše, postala još očitijom.

10živo vrelo 11 10

Kristova otkupiteljska žrtva, u kojoj je pokazana neizmjernost Očeva milosrđa i čovjekoljublja, trajan je izvor pomirenja i oproštenja.Georges Rouault: Raspeće Gospodinovo.

Ne treba čuditi što se o Bogu najčešće govori na način koji ne postavlja ograničenosti, jer je Bog: bez-graničan, ne-izreciv, ne-vidljiv, bez-krajan, sve-znajuć, bez-konačan, sve-moguć… Otajstvenost u sebi čuva nespoznatljivost, ali i objavljivost. Otaj-stvo Božje drukčijosti objavom Isusa Krista postalo je vidljivim, iskusivim, življenim. Objava je ’višak‘, preobilnost, ’nepotrebnost‘ koja upućuje na daro-vanost. Ljubav i milosrđe pripadaju tomu redu, pa u sebi sadrže i poziv na ponizno i stvarno prepozna-vanje darovanosti koja nadilazi ljudsku iskustve-nost, ali se u ljudskoj iskusivosti nazire božansko ’više‘ od svega što je čovjeku dohvatljivo.

Dakle, kako kaže kardinal Piacenza, nauk o oprostu treba biti smješten u okvir širokoga obzora na kojemu prepoznajemo Otajstvo i slobodnu Bož-ju objavu milosrđa ljudima, osobito u povijesno-spasenjskome događaju Isusove smrti i uskrsnuća. Taj se događaj sakramentalno posadašnjuje i živi u Crkvi kao neprocjenjiv dar. Ustanovivši sakra-mente, Krist je povjerio Crkvi čuvanje njihove bîti i oblikovanje obrednosti, po kojoj vjernici sudjeluju u tome Događaju.

Sloboda, dostojanstvo čovjeka, vrijednost vremenitostiPolazeći od Božjega dara ljubavi nužno se susrećemo s grijehom, kao odbijanjem toga dara. Polazeći od blizine Boga ljudima, nužno se susre-ćemo s ljudskom slobodom kojom čovjek može zanijekati smisao svoga postojanja udaljavajući se od Boga. Polazeći od milosti nužno se susreće-mo s grijehom.

Tijekom povijesti, do naših dana, u govoru o oprostu bilo je tumačenja koja su se usredotočila na grijeh ili nisu – za našu današnju osjetljivost – do-statno isticala (pretpostavljeni) dar objave milosrđa u Isusu Kristu, koji se živi u otajstvu Crkve. Tako je u prvi plan došao grijeh i teološka razlika izme-đu krivice (culpa) i kazne (poena). To jest važna razlika, a ona je razumljiva i izvan vjerničkoga konteksta. Važno je, stoga, reći da se krivica oprašta, ot-pušta sakramentalnim pomirenjem, oproštenjem grijeha u svetoj ispovijedi. No, posljedice grijeha ostaju, zbog čega se javlja i pojam ’vremenite kazne za grijehe’, na koju se odnosi dar oprosta.

Pokušaj da se ta razlika danas obrazloži i prihvati izložen je opasnosti da bude ostavljen u srednjovjekovnim raspravama, bez istinskoga odjeka u suvremenosti. Pa ipak, iskustvo vjerničkoga života u našemu sadašnjem pastoralu, osobito prisutnost mladih koji s oduševljenjem i uvjerenjem pri-stupaju slavlju sakramenta svete ispovijedi, govori o potrebi produbljivanja toga shvaćanja. Poteškoće mogu nastati u ljudima koji isključuju besmrt-nost duše i koji se zatvaraju pred obzorjem vječnosti te se ograničuju na poimanje života kao zatvorenosti u zemaljsku zbilju.

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

12

Oni pak koji žive otaj-stvenost života i koji kr-šćanstvo nisu sveli na neku etičku ponudu ili utilitari-stičko sredstvo, oprost vi-de kao predivan prostor slobode i dostojanstva čo-vjeka koji je, baš zato što je obdaren razumom, slobo-dan i sposoban upravljati voljom te tako i odgovoran za svoja djela. U tome je smislu važno čuvati razliku između krivice i vremenite kazne kako bi se po njoj, s

jedne strane, mogla čuvati istinska sloboda čovjeka, a s druge strane, povije-snost, vremenita vrijednost djelâ koja čini. Oprost daje vrijednost vremeni-tosti upućujući pogled prema vječnosti; daje vrijednost vječnosti, upućujući pogled na naša djela koja ne ostaju samo u vremenu.

Odrješenje od grijeha u ispovijedi nije jednostavno brisanje dijela naše-ga postojanja u vremenu, jer su i naš grijeh i pomirenje s Bogom dio naše povijesti spasenja. Vremenita kazna posvješćuje svakomu čovjeku poslje-dice njegovih čina, posvješćuje istinu da obraćenje zahvaća i nastojanje da se učinjeno ispravi, ublaži, izliječi. Oprost je poziv na dublje udioništvo u otkupiteljskome Kristovu djelu za sebe i za svoje bližnje.

Zato se ni s oproštenjem i oprostom ne može poigravati na drugim razi-nama (političkoj, gospodarskoj, kulturalnoj), koje ne obuhvaćaju cijelo biće i ne zadiru do najdubljih slojeva otajstvenosti čovjeka. Zato se istinska po-mirba ne može narediti, nego je plod otvorenosti daru koji Bog želi darovati svakomu čovjeku, ali u slobodnome prihvaćanju. U tome je smislu površno predstavljanje oprosta pogubno ne samo za vjernike pojedinačno i vjernič-ke zajednice, nego i za kulturu koja je oblikovana kršćanstvom i koja traži istinsku ljudskost.

Oprost pripada blagu Crkve, jer se po njemu očituje Božja transcenden-cija, obilje njegova milosrđa, dostojanstvo čovjeka koji treba biti sposoban za slobodan izbor i odgovoran za svoja djela; očuvana je istina povijesti i vremena, kao i poziv stvorenomu svijetu na življenje novoga Stvaranja.

‘Ostatci grijeha’U tumačenju (jubilejskoga) oprosta redovito se može čuti sintagma ostatci grijeha. Što bi to bilo i kakav je njihov odnos prema sakramentalnome opro-štenju grijeha? Ako su u ispovijedi oprošteni svi grijesi, što još ostaje da bi se ticalo oprosta?

Govoreći o grijesima ovdje mislimo na grijehe koji se nazivaju još i ’teš-kim‘ grijesima, a to znači da je njima povrijeđeno zajedništvo s Bogom i s bližnjima. Zbog toga se u stanju takvoga grijeha nije moguće pričestiti, jer bi se tako ušlo u sakramentalnu neistinu. Naime, sveta pričest je življenje

Ulazak na Sveta vrata poziv je svakomu vjerniku da otvori

vrata Kristu…Papa Franjo u slavlju

otvorenja Svetih vrata i izvanrednoga Jubileja

milosrđa, 8. prosinca 2015.

12živo vrelo 13

najdubljega zajedništva u Isusu Kristu. Ako sam to zajedništvo grijehom na-rušio, tada bi sveta pričest bila proturječje i neistina. Ne mogu istodobno i kršiti zajedništvo i očitovati ga. Čineći takav grijeh vjernik, dakle, čini nešto što ima ozbiljne posljedice u odnosu prema Bogu i prema ljudima. Budu-ći da smo kao zajednica vjernika Crkva, Kristovo otajstveno tijelo, grijeh ostavlja posljedice, ožiljke na Tijelu Crkve koji su vidljivi, ali i nevidljivi u raznim napetostima, teškoćama, zaprjekama življenja zajedništva.

Istina je da su nam grijesi, kada ih ispovjedimo u sakramentu pomi-renja, oprošteni. Bog ih oprašta svojom milošću u daru sakramentalnoga slavlja. Jednako tako je razumljivo da svaki naš ljudski čin, bio on milostan ili grješan, ostavlja trag. Učinjeno zlo (grijeh) nanosi posljedice koje traže duži ili kraći put obnove. Iznenađuje kojom lakoćom čovjek učini zlo za koje je – nakon što je zlodjelo oprošteno – potrebno puno duže vrijeme da bi se donekle zacijelile rane koje je učinjeno zlo nanijelo.

Papa Franjo zato piše: »Unatoč tomu što smo primili oproštenje, u svo-me životu nosimo proturječnosti koje su posljedice naših grijeha. U sakra-mentu pomirenja Bog oprašta grijehe koji su doista izbrisani; ipak, nega-tivni trag koji su grijesi ostavili u našemu ponašanju i u našim mislima i dalje ostaje. Ali Božje je milosrđe jače i od toga. Ono postaje oprost Oca koji po Kristovoj Zaručnici, svojoj Crkvi, dopire do grješnika kojemu su grijesi oprošteni i oslobađa ga svih natruha koje su posljedice grijeha, osposoblju-jući ga te on može djelovati s ljubavlju, rasti u ljubavi, umjesto da ponovno padne u grijeh.« (Bula Lice milosrđa, 22)

Oprost se, dakle, izravno ne tiče opraštanja grijeha, nego posvemašnje-ga nadilaženja negativnih posljedica grijeha, pri čemu posrijedi nije neki magijski automatizam na rubu našega iskrenoga traženja Boga i njegova oproštenja. Još je manje svodiv na puki ’prolazak kroz Sveta vrata‘, jer taj prolazak Crkva povezuje sa željom i odlukom vjerodostojnoga evanđeosko-ga življenja.

Oprost i otajstvo CrkveOprost od vremenite kazne vjernik može primiti samo po otajstvu Crkve. Zbog toga su važna dva njezina vidika: ona je službenica Otkupljenja i ona je ’općinstvo svetih‘ (communio sanctorum). Crkva je službenica Krista Otku-pitelja; ona je Tijelo povezano s Kristom Glavom; postoji kako bi u njoj i po njoj Krist nastavio djelovati u prostoru i vremenu sve do završetka povijesti i vremena. Crkva je božansko-ljudska zbilja u trajnome suodnosu s Kristom.

Misleći o Crkvi kao o Sakramentu i Tijelu lakše je vidjeti njezino služenje ne samo vjernim slavljenjem sakramenta pomirenja, nego u cjelovitoj su-radnji u ostvarivanju otajstva spasenja za ljude i svijet. Oprosti su predivno sredstvo ’solidarnosti‘ s bližnjima, suodnos koji seže i do onih koji ne pri-hvaćaju Kristov dar.

Crkva je poslušna Kristovoj zapovijedi: »Kojima otpustite grijehe, otpu-štaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20, 23) Ona neumorno po-navlja riječi svoga Učitelja, upućene sugovornicima u čudesnome ozdravlje-nju uzetoga: »Da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« (Mt 9, 6) Tako je razvidno da se veliki navještaj ne tiče poglavito milosrđa,

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

14

kojega je izvorište naviješteno već u Starome zavjetu, nego izravne povijesne pristupačnosti Božjemu milosrđu, njegova silaska u otajstvu utjelovljenja Božje Riječi, Isusa Krista.

Crkva ima vlast otpuštati grijehe zbog toga što je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu koji je ostao prisutan u Crkvi, sveopćemu sakramentu spasenja. U tome je smislu sakramentalno djelovanje Crkve kristovsko te je, u poveza-nosti s Kristom, darivanje oprosta vjerno služenje izobilju Milosrđa. U Crkvi su krštenjem vjernici uronjeni u otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća i prepo-rođeni novim životom, a cjelovitom inicijacijom žive zajedništvo koje ništa ne može prekinuti, osim posvemašnjega odbijanja Božje ljubavi. Sveti Pavao piše da nas ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi. Među svim krštenima i otkupljenima (u vazmenome su otajstvu i pravednici koji su živjeli prije Kri-stova dolaska) postoji ’zajedništvo svetih‘ koje obuhvaća sva razdoblja dvo-tisućljetne kršćanske povijesti, sve poznate i nepoznate življene milosti: od probodenoga Kristova boka i Dvorane Posljednje večere, u kojoj su okupljeni apostoli s Marijom, preko krvi mučenika i svjedoka, do krjeposti svih svetih.

U tome zajedništvu svetosti postoji blago oprosta, kao življenost u vre-menu. Na prigovor koji može uslijediti da je Kristova otkupiteljska žrtva je-danput za svagda dostatna, treba reći da je to točno, ali takav stav ne uzima u obzir stvarnu življenost u vremenu. U tome slučaju ne bi bilo potrebno sla-viti niti jedno liturgijsko slavlje. Naša vremenitost življenja milosti suočena je sa življenjem iskustva grijeha pa je oprost trajni dar preobrazbe u vreme-nitosti. Crkva u življenju oprosta poseže za ’savezništvom milosti i svetosti‘.

To savezništvo, kako ga naziva kardinal Piacenza, žive svi kršteni na pu-tu prema vječnome spasenju. To, dakle, znači da se oprost odnosi na ljude koji žive zemaljsko hodočašće, ali i na one koji žive na putu pročišćenja od kazni za grijehe nakon smrti. S toga polazišta Crkva daje milost oprosta vjer-niku koji oprost namjenjuje za sebe samoga (homo viator) ili pak za duše u stanju pročišćenja (homo purgans), dajući time važnost otajstvu ljudske slobode u vremenu.

Oprost u ljepoti crkvenostiOprost, dakle, treba razumijevati na podlozi otajstva Crkve, njezine uro-njenosti u božansko-ljudsku, vječno-vremenitu narav. Moleći za pokojne ne kani se zamijeniti nezamjenjiva važnost osobne slobode, nego naglasiti zajednički poziv na spasenje te različitost stanja u kojemu se kršćani nalaze. Tko je u zemaljskome životu, ima dar slobode i pred njim je otvoren put obraćenja. Pokojni pak imaju sigurnost vječnoga spasenja, ali ne više i dar slobode kojom mogu odgovoriti pozivu na obraćenje. U tome stanju Crkva također živi ljepotu dara milosti i uzajamnosti udova istoga Tijela. Samo s Crkvom, u Crkvi i po Crkvi može se živjeti dar oprosta koji svoj izvor ima u Kristu, a njegovim otkupljenjem i u svetima. Ako ne bi bilo tako, mogla bi se dovesti u pitanje molitva za zagovor svetih.

Osim toga, dar oprosta nužno ima odražaj i na ostale članove Crkve koja hodočasti na zemlji. Oprosni proces nužno pročišćuje Crkvu u njezinu povi-jesnome hodu, a molitva i djela ljubavi tiču se cjelokupne crkvene stvarno-sti. Ipak, valja naglasiti da se posredništvo Crkve ne nalazi u proturječnosti

14živo vrelo 15

ili u napetosti s osobnom slobodom. Oprost se može primiti za sebe osobno, za pokojne, ali izravno ne za nekoga drugoga tko posjeduje slobodu i tko je pozvan osobno izabrati obraćenje i osobno prihvatiti dar milosrđa. Po-sredno pak, oprost se tiče cijele Crkve, pa i onih koji žive u okorjelosti srca te zbog raznih razloga ne žele prihvatiti Božje milosrđe. Njima se ne može ’nametnuti‘ oprost, baš kao što se ne može nametnuti dar, ljubav, radost, ali vjerujemo da Crkva u ’kolanju svetosti‘ dopire do svakoga čovjeka, a poseb-no do onih koji su pritjelovljeni Kristu u sakramentu krštenja. Stoga, u za-jedništvu svetih treba vidjeti ljepotu ’protjecanja ljubavi‘ i uzajamnost svih dobara, pri čemu svetost jednih pomaže drugima, te se posljedice grijeha u tome prožimanju brže uklanjaju (usp. KKC, 1475).

S pomoću oprosta Crkva obnavlja svoj nadnaravni pogled na stvarnost, trajno se spominjući i navješćujući drugima, da čovjek pred sobom nema cjelovitu zbilju, nego dio puno većega, sveobuhvatnoga otajstva, iz koje-ga sve provire i prema kojemu sve stremi. To se otajstvo može doživjeti u iskustvu koje zovemo milosrđem. Istodobno Crkva nastoji biti prepoznata u onome što ona jest: božanska prisutnost u svijetu, produžetak, u vremenu i prostoru, riječî i djelâ Isusa Krista, jedinoga Spasitelja. Ta je istina izazovna do mjere da je izložena odbijanju. I to je na tragu Isusova poslanja – biti neprihvaćen, pri čemu neprihvaćenost, koja postaje plodna u ljubavi, ob-navlja i umnaža prisutnost milosti. Crkvi je u radostima i u ranama svijeta povjerena zadaća, od koje ne može i ne smije pobjeći: da je Isus Gospodin, Spasitelj, darivatelj punine radosti čovjeku i da ima vlast opraštati grijehe.

U oprostu ta istina postaje konkretnim iskustvom. Tu istinu svaki vjer-nik može živjeti i provjeriti njezinu istinitost. Jer, nikakve rasprave ne mogu dosegnuti lje-potu preporoda, obnavljanja lica svoga živo-ta i lica društva, kakva postoji u sakramentu pomirenja i u daru oprosta koji nam se nudi u Svetoj godini milosrđa. I ovdje vrijedi pre-divan izrijek koji se tiče euharistijske pričesti: »Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav Gospodnja.«

Blago oprosta djelotvornije je od bilo ka-kve ljudske reforme i pokušaja da se životne okolnosti mijenjaju. Samo oni koji se dopu-ste promijeniti božanskim milosrđem i u ra-dosnoj poniznosti, s pomoću Crkve, prihvate nadnaravnu dragocjenost oprosta, mogu vi-djeti istinske promjene, ne samo u svome ži-votu, nego i u odnosu na šire okolnosti.

Oprost u životu vjernikaU crkvenome životu uvijek je važno čuvati vezu između nauka i pastorala. Nikada se ne smije, zbog nekih pastoralnih razloga, mije-njati vjerodostojan nauk. Puno se puta potvr-

Disciplina i duhovnost oprostâ pretpostavlja i produbljuje sakramentalni život vjernika.Giuseppe Molteni: Ispovijed – susret Pomirenja, 1838.; Gallerie d’Italia – Piazza Scala, Milano.

NAŠA TEMA Jubilejski oprosti

16

Oprost otvara oči za zajedništvo i življenje

vremena u svjetlu Vječnosti.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

dilo da posrijedi nisu bili istinski pastoralni razlo-zi, nego tek izgovor koji je odstupao od kršćanstva, da bi konačni rezultat bila zbunjenost i unošenje podjela unutar Crkve. Oprost je više od neke ap-straktne teološke i duhovne vrijednosti. On ima duboku pedagošku i pastoralnu vrijednost. Gleda-jući pretpostavke za primanje oprosta, vidimo da su bitne tri: sakrament pomirenja/ispovijedi, slav-lje euharistije i molitva na nakanu Svetoga Oca.

Sakramentalno slavlje pomirenja uvodi vjerni-ka u otajstvo zajedništva s Bogom i Crkvom; daruje iskustvo susreta pronađenoga djeteta i radosnoga Oca; vjernik ranjen grijehom dopušta da se Krist prigne nad njegove rane i da ih izliječi. U govoru o oprostu ne smije se izgubiti taj glavni naglasak, vezan uz dar sakramentalnoga nezasluženoga, ne-iscrpnoga i neizrecivoga oproštenja.

U sakramentalni susret ulazi vrijednost stvorenosti, vrijednost ljudsko-ga dostojanstva, ljudske vremenitosti i svrhovitosti čovjekova poziva koji je uvijek u povezanosti s vječnošću. U slavlju sakramenta pomirenja otkriva se ljepota otajstva Crkve, Kristova Tijela, povezanost s bližnjima. Taj je vidik naročito istaknut u slavlju euharistije, kao sastavnoga dijela dara oprosta. U njoj se pričešću otvara prostor nadnaravnoga zajedništva, koje je dar Duha Svetoga, nesvodiv na ljudsku razinu, s mogućim ideološkim devijacijama. Euharistijska pričest je iskustvo zajedništva s cijelom Crkvom, ne samo s nekim njezinim dijelom ili s nekim njezinim prostorom i vremenom. Kako li je samo divna svijest da se vjernici diljem svijeta, u zajedništvu sa svetima u nebu, sjedinjuju u molitvi za svakoga čovjeka i za dokidanje grijeha i njego-vih posljedica. Oprost jača vjeru u moć molitve Crkve.

U oprostu se osobito moli na nakane nasljednika sv. Petra, koga je Isus pozvao i dao mu zadaću da moli za Crkvu i učvršćuje svoju braću u vjeri (usp. Lk 22, 32). U molitvi za oprost sjedinjujemo svoju molitvu s Petrovom, čime ta molitva postaje sveopćom. U apostolskoj petrovskoj službi nalazi se i ’vlast ključeva‘, ona po kojoj Crkva Kristovom milošću daje oprost vjernicima.

Te bitne sastavnice mogu se proširivati nekim drugim osjetljivostima i naglascima (djela ljubavi, hodočašća, posebne molitve i zagovori), ali srž ostaje. Ona je vezana uz ljubav koja se očitovala u Kristu. On je Milosrđe nebeskoga Oca, trajno prisutno, osobito po sakramentima u njegovoj Crkvi. Po njoj su, snagom Duha Svetoga, to milosrđe i ljubav ’razliveni u srcima vjernika‘ i žive u Crkvi koja je – kao božansko-ljudska – sveta i ujedno grješ-na, dok raste do punine otajstva Krista.

ZaključakKao sažetak, na kraju možemo reći da je oprost punina milosrđa. Opro-štenje koje primamo u sakramentu pomirenja omogućuje nam da ponovno sudjelujemo u euharistijskome zajedništvu, dok je oprost viđen kao izra-žaj postupnoga isključivanja snage zla. Znamo da pomirenje s Bogom ne

16živo vrelo 17

S I JEČANJ 17 N DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: 1Sam 15,16-23; Ps 50,8-9.16b-17.21.23;

Mk 2,18-22 19 U Svagdan: 1Sam 16,1-13; Ps 89,20-22.27-28; Mk 2,23-28 20 S Svagdan: ili: Sv. Fabijan, papa i mučenik; Sv. Sebastijan, muč.

1Sam 17,32-33.37.40-51; Ps 144,1.2.9-10; Mk 3,1-6 21 Č Sv. Agneza, djevica i mučenica, spomendan

od dana: 1Sam 18,6-9; 11-7; Ps 56,2-3.9-14; Mk 3,7-12 22 P Svagdan; ili: Sv. Vinko, đakon i mučenik

1Sam 24,3-21; Ps 57,2-4.6.11; Mk 3,13-19 23 S Svagdan: 2Sam 1,1-4.11-12.19.23-27; Ps 80,2-3.5-7;

Mk 3,20-21 24 N TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P OBRAĆENJE SV. PAVLA, blagdan

vl.: Dj 22,3-16 (ili: Dj 9,1-22); Ps 117,1-2; Mk 16,15-18 26 U Sv. Timotej i Tito, biskupi, spomendan

vl.: 2Tim 1,1-8 (ili: Tit 1,1-5); Ps 96,1-3.7-8a.10; Lk 10,1-9 27 S Svagdan; ili: Sv. Anđela Merici, djevica

2Sam 7,4-17; Ps 89,4-5.27-30; Mk 4,1-20 28 Č Sv. Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 2Sam 7,18-19.24-29; Ps 132,1-2.3-5.11-14;Mk 4,21-25

29 P Svagdan: 2Sam 11,1-4a.5-10a.13-17; Ps 51,3-7.10-11;Mk 4,26-34

30 S Svagdan: 2Sam 12,1-7a.10-17; Ps 51,12-17; Mk 4,35-41 31 N ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

VEL JAČA 1 P Svagdan: 2Sam 15,13-14.30; 16,5-13a; Ps 3,2-7; Mk 5,1-20 2 U PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA, blagdan

vl.: Mal 3,1-4 (ili: Heb 2,14-18); Ps 24,7-10; Lk 2,22-40 3 S Svagdan; ili: Sv. Blaž, biskup i mučenik; Sv. Oskar, biskup

2Sam 24,2.9-17; Ps 32,1-2.5-7; Mk 6,1-6 4 Č Svagdan: 1Kr 2,1-4.10-12; Otpj. pj: 1Ljet 29,10-12; Mk 6,7-13 5 P Sv. Agata, djevica i mučenica, spomendan

od dana: Sir 47,2-11; Ps 18,31.47.50-51; Mk 6,14-29 6 S Sv. Pavao Miki i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: 1Kr 3,4-13; Ps 119,9-14; Mk 6,30-34 7 N PETA NEDJELJA KROZ GODINU 8 P Svagdan; ili: Sv. Jeronim Emiliani; Sv. Jozefina Bakhita, djevica

1Kr 8,1-7.9-13; Ps 132,6-10; Mk 6,53-56 9 U Sv. Skolastika, djevica, spomendan

od dana: 1Kr 8,22-23.27-30; Ps 84,3-11; Mk 7,1-13 10 S PEPELNICA 11 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-6; Lk 9,22-25 12 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6.18-19; Mt 9,14-15 13 S Svagdan: od dana: Sef 3,1-2.9-13; Ps 34,2-3.6-7.17-19.23;

Mt 21,28-32

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

isključuje posljedice grijeha u nama. Grijeh je oprošten, ali ranjenost učinje-nim grijehom ili ’vremenita kazna‘, može trajati. Oprostom se raskajanomu grješniku oprašta i vremenita kazna, a ona se u teologiji tumači kao »nave-zanost na stvoreno«, kojom se šteti crkvenosti.

Svojim silama ne možemo popraviti zlo koje smo nanijeli sebi i drugima te smo, stoga, pozvani na molitvu i djela ljubavi u poniznosti. Oprost je po-vezanost vjernika s Kristom, međusobno s cijelom zajednicom Crkve, bilo putujuće, bilo one na nebu. I dok bismo na prvi pogled mogli zaključiti kako je riječ samo o osobnome daru pojedincu, oprost se prije svega odnosi na zajednicu. Riječ je o daru zajednici i o međusobnoj razmjeni.

Tako je danas oprost osobit proročki govor koji snažnije naglašava di-menziju zajedništva, međuupućenosti i prožimanja životnih poziva i putova. Oprost ističe ljudsku slobodu i odgovornost; pokazuje ne samo vrijednost vječnosti, nego i vremenitosti. Zbog toga je ovo jubilejsko vrijeme dar svi-ma nama da u sakramentima živimo otajstvenu prisutnost Krista-Milosrđa, zajedništvo Crkve, osobnu i društvenu dimenziju milosti nasuprot grijeha te da vremenitost živimo u odgovornosti i ljubavi prema bližnjima i prema stvorenomu svijetu.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 238 Dan Gospodnji ili: 108 Kliči Bogu (2. strofa psalma)Otpj. ps.: 113 Navješćujte svim narodimaPrinosna: 325 Evo Bože, kruha, vinaPričesna: III Gospodin je pastir moj ili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 260 O da bude radost

17. siječnja 2016.

Druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSva zemlja, Bože,nek ti se klanjai nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!

(Ps 66, 4)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi:usliši molitve svoga narodai udijeli mir našem vremenu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, daj da ovim otajstvima pristupamos doličnim poštovanjem.Kad god se slavi spomen Kristove žrtve, vrši se u nama djelo otkupljenja.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 62, 1-5Radovat će se ženik nevjesti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeSionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja. I puci će tvoju vidjeti pravednost i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja. U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog. Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata jer ti si milje Gospodnje i zemlja će tvoja biti udata. Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96, 1-3.7-8a.9-10a.cPripjev: Navješćujte svim narodima

čudesa Gospodnja!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!

Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo, kazujte poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« – Narodima pravedno upravlja.

Drugo čitanje 1Kor 12, 4-11Jedan te isti Duh dijeli svakome napose kako hoće.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

18živo vrelo 19

Kristu Gospodinu, koji nas po svojoj riječi ispunja radošću spasenja, uputimo svoje molitve:1. Svoju Crkvu svakodnevno okupljaš

na svadbenu gozbu da kuša radost spasenja: prati ju svojim Duhom da raste u vjeri te svakom čovjeku nosi tvoj dar spasenja, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: okrijepi ih proročkom hrabrošću i svetošću života u naviještanju tvoje istine i u zauzimanju za opće dobro, molimo te.

3. Za sve kršćane: ujedini ih u ispovijedanju vjere i u zajedništvu koje svjedoči ljepotu življenja evanđelja, molimo te.

4. Za sve supružnike: njihovu ljubav prodahni svojom ljubavlju i daj im trajno otkrivati ljepotu zajedništva s tobom, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: pomozi nam da nam riječ kojom nas svakodnevno hraniš bude snaga istinskoga zaručništva s tobom, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti si po znamenju pretvaranje vode u vino objavio učenicima svoje božanstvo i nagovijestio čas svoje otkupiteljske žrtve na križu. Pomozi nam da snagom tvoga križa gradimo novi svijet te u zaručničkoj nadi iščekujemo tvoj slavni dolazak. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja 2Sol 12, 14Bog nas pozva po evanđelju na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Iv 2, 1-12Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka.Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaMi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj!

(Iv 4, 16)

Popričesna molitva Udijeli nam, Gospodine, Duha svoje ljubavi. Nahranio si nas jednim kruhom s neba, daj da tvojom milošću živimo u bratskoj slozi. Po Kristu.

»Što god vam rekne, učinite!«Isus na svadbi u Kani Galilejskoj.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Zrnje…

Druga nedjelja kroz godinu

Povratak radostiSve počinje svečanošću, radošću, pjesmom.

Mladenci daruju sebe jedno drugom i primaju darivanje onoga drugog. Ljudi slute da se u takvome međusobnom otvaranju događa ne-što nesvakidašnje. Važno. Stoga taj trenutak okružuju svečanošću. Svečanost uzdiže izdvo-jene trenutke i daje im obrise nesvakidašnjega i istovremeno zajedničkom radošću štiti krhki i važni ljudski odnos. Isus počinje svoje djelo-vanje usred ljudske proslave ljudske ljubavi. Kao da se usred ljudske otvorenosti i sebedarja smješta sam Bog. Ne samo pasivno svojom na-zočnošću, nego aktivno. Ulazi na mjesto gdje je odnos mladenaca najkrhkiji. Njihov je od-nos stvorio ozračje besplatnosti i radosti, ali i takav izvor radosti presahne. Svadba u Kani je znamenje života u braku, ali i mnogih drugih zvanja i poziva. Započne oduševljenjem i rado-šću. Najčešće se ona prelije i na druge. Onda jednoga dana izvor presahne. Bez Boga, kao da veli Ivanov tekst, ljudi poznaju radost. I u stanju su prenijeti ju na druge. No, bez Boga ona brzo presahne. Ovaj tekst kao da želi dati odgovor na pitanje: što činiti kada nestane ra-dosti s kojom je sve započelo?

P rema Ivanovom evanđelju Isus svoje ja-vno djelovanje počinje na svadbi. Na svadbu su s njim došli i njegovi učeni-

ci koje je netom pozvao. S njima je i njegova majka. Nju će, zajedno s mjestom u kojem je odrastao, nakon svadbe ostaviti i krenuti svo-jim putem praćen svojim učenicima. Ivan do-gađaj na svadbi u Kani naziva prvim Isusovim znamenjem. Vodi nas na svadbu, ali ne zbog mladenaca i svatova. Uvodi nas u događaj koji nije bio predviđen svadbom.

Najprije opisuje kako Isus ulazi u proslavu vjenčanja. Pozvan je, sa svima koji su s njime. Kao što se na svadbi vidi kako odnos dvoje lju-di nije izoliran, nego međusobni ulazak mla-denaca u cijelu mrežu ljudskih odnosa, tako je i s Isusom i s odnosom s Bogom. Ulazak u je-dan odnos samo je prividno odnos s pojedin-cem. On se uvijek pokaže kao ulazak u mnoge druge odnose. Svadba dvoje nepoznatih ljudi postaje mjesto na kojemu će njegovi učenici povjerovati u njega. Svadba je znamenje Bož-jega dolaska ljudima. Isusov čin na svadbi je znamenje koje pokazuje što Bog čini kada uđe u ljudski život.

Znamenje u Kani spoznaje se kao čudesni događaj samo na neizravan način. Cilj je znamenja probuditi vjeru u Isusa. Neizravnost je vidljiva u činjenici da se uzimaju posude s vodom, u Marijinoj riječi »Učinite sve što vam kaže« te u Isusovoj zapovijedi da zahvate i odnesu ravnatelju stola… Ne spominju se zaručnici. Nema opisa čudesnoga čina. I nitko ne zna što s e dogodilo sve dok ne kušahu vodu koja je postala vino. Sve se događa potiho – upravo onako kako se rađa vjera. Čudo nastaje iz vjere, iz povjerenja i poslušnosti Božjoj riječi.

Kakav li ono dubok ‘dogovor’ bijaše između Isusa i njegove majke? Kako istražiti otajstvo njihova prisna duhovnog sje-

dinjenja? Ali činjenica je rječita. U tom se događaju već prilično jasno nazire nova odrednica, novi smisao Marijina materinstva. Ono ima značenje koje nije sadržano isključivo u Isusovim rije-čima i raznim prizorima o kojima nas izvješćuju Sinoptici (Lk 11, 27-28; 8, 19-21; Mt 12, 46-50; Mk 3, 31-35). […] U Ivanovu tekstu, naprotiv, iz opisa događaja u Kani Galilejskoj nazire se ono što se konkretno očituje kao novo materinstvo po duhu, a ne samo po tijelu, to jest Marijina briga za ljude, njezina pomoć ljudima u širokom rasponu njihovih potreba i nevolja. U Kani Galilejskoj po-kazan je samo konkretni vidik ljudske neimaštine, naoko malene i beznačajne vrijednosti (»Vina nemaju!«). Ali to ima simboličku vrijednost: izići u susret čovjeku i njegovim potrebama znači, u isto vrijeme, uvesti ljude u ozračje mesijanskoga poslanja i Kristo-ve spasenjske sile.

Sv. Ivan Pavao II., Enciklika 'Redemptoris Mater', 21.

MU

DR

OST

CR

KV

E

20živo vrelo 21

MarijaMarijina intervencija na gozbi je rječita. Prva opaža da je vino na iz-maku. Mnogi opaze rađanje radosti. Rijetki na vrijeme opaze njezin od-lazak. Marija ne prigovara ni mla-dencima, ni svatovima, ni ravnate-lju. Ona ulazi u razgovor s Isusom. Ovo je Ivanova uputa što činiti kada presahne izvor iz kojega je do tada vrela radost. Razgovarati s Isusom. Ivan to sugerira Marijinim riječima. Ne moralizira, ne poučava odozgor. Sugerira riječima žene koja je utje-lovila diskretnu, blagu, nenasilnu, ali iznimno bistrovidu i učinkovitu prisutnost. Činiti sve što Isus rekne. Poslušnost Isusu. Urediti ži-vot prema njegovoj riječi. Paziti na sve što on rekne. U vremenu suše valja se okrenuti od izvora k njegovu tvorcu, od ljudski mogućega u povjerenje Bogu, od prigovora i kukanja u poslušnost njegovoj riječi. Razgovor Marije i Isusa otkriva dvije strane njihova odnosa: od-mak i razumijevanje bez mnogo riječi. Odmak se osjeća u nazivu kojim se Isus obraća majci: »Ženo!« Razumijevanje opažamo na Mariji koja je, unatoč riječima odmaka, sasvim uvje-rena da će joj Isus uslišati molbu. Isus uopće nije rekao što će učiniti, a ona već zna što reći drugima. S druge strane, Isus je sasvim jasno razumio njezinu molbu, a ona ju niti nije izre-kla kao molbu. Odmak. Pravi odmak. Ni fuzija ni udaljenost. Suzdržanost i razumijevanje bez mnogo riječi. I uz to, jasnoća o početku Isuso-va časa. On još nije došao. Doći će kasnije. Na Kalvariji. I tada će Marija biti prisutna. Na isti način. Diskretno. I tamo će se na njoj vidjeti što je moguće činiti.

Posude za voduPrazne kamene posude za čišćenje stoje u tek-stu kao znamenje za svakodnevno, poznato i ispražnjeno. Isus ne traži ništa nepoznatoga ni-ti išta spektakularnoga. Traži samo da se ispu-ni ono što je prazno, a može biti puno. Nema ničeg posebnoga ili dalekoga. Valja napuniti posude za pranje običnom vodom. Ali, valja

ispuniti posude. Iz poslušnosti. Tekst govori o posudama za čišćenje, a u životu je najčešće riječ o vremenu i uigranim odnosima. Isus ne čini sve sam. Očekuje da svi učine svoje. Nakon toga se događa promjena.

Nekada je u životu najvažnije činiti najobič-nije i svagdanje. Iznenađenja dolaze u najjed-nostavnijem, gotovo običnom i nevidljivom. No, dolaze u trenutku kada obično i svakodnev-no uđe u obzor života uređenoga iz poslušnosti Isusovoj riječi. Napuniti posude vodom. Dijeliti sustolnicima. Potrebno je u običnome i svakod-nevnome znati služiti drugima. Vidjeti druge. Njihovu žeđ ili jednostavno odgovoriti na po-trebu da se drugomu život učini radosnijim.

Kada se život isprazni od početne darovane radosti i kada i svakodnevica postane sasvim prazna, najveća se opasnost krije u tome da čovjek počne tražiti izdvojeno, nesvakidašnje. Tako napusti svoj svakodnevni posao. S druge strane, radost najčešće proključa tamo gdje čo-vjek svoj svakodnevni posao radi svim srcem.

Uzmemo li Ivanov tekst kao sliku euhari-stije, on nam sugerira kako se trenutak pre-tvorbe ne događa sam od sebe, nekom neobič-nom silom izvana. Preobrazbi kruha u tijelo i vina u krv prethodi svakodnevni trud oko re-dovitih poslova. I euharistija je u svome srcu pozornost na tuđe potrebe, poslušnost riječi, ozračje svečanosti, dobrota koju drugi ne pre-poznaju odmah i znamenje koje nadrasta tre-nutno događanje.

Ante Vučković

Lutz D. Braemer: Svadba u Kani Galilejskoj, 1965. (Foto: Jörg Schwarze)

OTAJSTVO I ZBILJA

22

24. siječnja 2016.

Treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu sva zemljo! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u svetištu njegovu.

(Ps 96, 1.6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,ravnaj našim životomda vršimo tvoju volju:da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Neh 8, 2-4a.5-6.8-10Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu da narod može razumjeti što se čita.

Čitanje Knjige NehemijineU one dane: Svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. I na trgu koji je pred Vodenim vratima čitao je knjigu od ranoga jutra do podneva, pred ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod pozorno slušao knjigu Zakona.Književnik Ezra stajaše na drvenu besjedištu koje su podigli za tu zgodu. Otvori knjigu naočigled svemu narodujer je bio poviše od svega naroda, a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: »Amen! Amen!« Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje. I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita.Potom namjesnik Nehemija, svećenik--književnik Ezra i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: »Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!« Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8-10.15

Pripjev: Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.

Savršen je Zakon Gospodnji – dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja – srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji – ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni.

Riječi ti usta mojih omiljelei razmišljanje srca moga pred licem tvojim.Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Drugo čitanje 1Kor 12, 12-14.27 – kraća verzijaVi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, pomiri nas sa sobom i primi ove darove:posveti ih snagom svoga Duha, da nam budu na spasenje. Po Kristu.

Ulazna: 82 ili 152 Pjevajte GospoduOtpj. ps.: 91 Riječi tvoje, GospodinePrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 246 Ovdje je sada ili: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

22živo vrelo 23

Pjesma prije evanđelja Lk 4, 18Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje Lk 1, 1-4; 4, 14-21Danas se ispunilo ovo Pismo.

Početak svetog Evanđelja po LukiKad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.

(Iv 8, 12)

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovom svetom gozbom dao si nam udio u svom božanskom životu: daj da u tom daru uživamo svu vječnost. Po Kristu.

»Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!On me posla… proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

Pouzdani u Božju dobrotu i srca otvorena za dar njegove mudrosti, izrecimo pred Božjim licem svoje molitve:1. Rasvijetli svoju Crkvu na putu kroz svijet:

daj da vjerno hodi putem Krista Učitelja te životom svjedoči radosnu vijest spasenja svim ljudima, molimo te.

2. Ispuni svojom mudrošću pastire Crkve i sve koji predvode tvoj narod na putu spasenja: okrijepi ih svetošću života da uzmognu biti vjerodostojni navjestitelji evanđelja i svjedoci tvoje blizine svakom čovjeku, molimo te.

3. Obnovi vjeru u svim krštenicima: okrijepi ih pouzdanjem u tebe i podari ustrajnost u nastojanjima oko izgradnje tvoga kraljevstva u svijetu, molimo te.

4. Ozdravi u svima nama sve što je grijehom ranjeno i podari nam milost neprestanoga obraćenja da bismo mogli trajno rasti na putu vjere, molimo te.

5. Iskaži svoje milosrđe našoj pokojnoj braći i sestrama i primi ih u vječno zajedništvo s tobom, molimo te.

Gospodine, udijeli ovoj svojoj obitelji mudrost razumijevanja tvoje riječi da uvijek spoznajemo tvoju volju i životom ju vršimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. – riječi su Tina Ujevića i one kao da izriču svu

muku današnjega vremena u kojemu nikako da susretnemo »moćnu riječ«. Sve vrvi od po-vršnih, izlizanih i nemoćnih riječi, od brbljavih riječi u kojima nema nikakva »odgovora«, ni »ljubavi«, ni »svete smrti«. Zato smo mi kr-šćani neizmjerno blagoslovljeni što nam je darovana »moćna riječ«, Božja riječ. Dakako, na nama je velika odgovornost, posebice na nama propovjednicima da i moćnu Božju riječ ne pretvorimo u nemoćnu, da umjesto propo-vjednika moćne Riječi ne postanemo brbljavci svojih nemoćnih riječi.

Osobe Božjih riječiKako bilo da bilo, Ujevićeva misao može nas uvesti u današnja nedjeljna čitanja. U prvo-me čitanju donesen je snažan opis Zakona, »moćne riječi« iz Knjige Nehemijine. Nakon povratka iz Babilonskoga sužanjstva ono za čim je utučeni i slomljeni izraelski narod če-znuo bio je upravo Zakon, »moćna riječ«, Bož-ja riječ. Izraelski narod je narod Božje riječi, narod zapisane riječi, narod knjige i Zakona. To je posebno došlo do izražaja u Babilonsko-me sužanjstvu, ali i drugim progonstvima tije-kom duge povijesti izraelskoga naroda: Riječ je ta koja je čuvala identitet naroda, Riječ je ta koja je bila razlog opstojnosti naroda, Ri-ječ je pružala utjehu i ohrabrenje, i naposljet-ku, Riječ je ta koja je davala istinsku radost u mukama ovoga svijeta, kako to zorno opisuje sveti pisac: »Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gos-podnja vaša je jakost.« Naime, čovjek je po svojoj naravi biće riječi, on je stvoren od Božje riječi i pozvan je živjeti od Riječi, ali i od svih istinskih riječi. Čovjek propada, biva žalostan gdje nema istinskih riječi. To jako dobro zna-mo iz iskustva. Kako samo živnemo, postane-

Veslači Božje Riječi

Treća nedjelja kroz godinu

mo neobično radosni kad se nađemo u druš-tvu s osobama istinskih riječi. Stoga, ako to vrijedi za ljudske riječi, koliko li to tek vrijedi za Božje riječi? Psalam 19. opisuje upravo tu radost zbog Božjih riječi (Zakona, zapovijedi, svjedočanstava) jer one »dušu krijepe«, »srce slade«, »oči prosvjetljuju«. Tako bismo mi, vjernici, trebali pristupati Božjim riječima, nji-hovu čitanju i navještaju u euharistiji; trebali bismo biti osobe riječi, osobe Božjih riječi. U vremenu sveprisutne žalosti, koja je posljedica »nemoćnih« riječi, mi, kao osobe moćne Božje riječi, pozvani smo širiti radost Božje Riječi.

Osobe Božje RiječiTo tim više vrijedi ako uzmemo u obzir da mi kršćani nismo samo osobe Božji riječi, nego osobe same Božje Riječi, Riječi koja je postala tijelom. O toj novosti progovara evanđelist Lu-ka u proslovu svojega Evanđelja. Spominje da su mu predana izvješća o događajima od »oče-vidaca Riječi«. Ako se pozorno čita taj kratki proslov, zasigurno ćemo uočiti oduševljenje, radost i zanos evanđelista Luke koji u svojemu Evanđelju ne donosi samo Božje riječi, nego progovara o samoj Božjoj Riječi koja je po-

Oči sviju bijahu uprte u njega…

MU

DR

OST

CR

KV

E

24živo vrelo 25

stala vidljiva, očevidna te zato apostole naziva »očevidcima«, što je bilo potpuno nepoznato u Starome zavjetu. Istu stvarnost izriče i sveti Ivan: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim… I to vam pišemo da radost naša bude potpuna.« (1Iv 1, 1.4) I ovdje se spominje radost, neizmjerna radost što je sama moćna Božja Riječ postala očevidnom. No, potrebno je zaustaviti se na proslovu. Sve-ti Luka ne naziva apostole samo očevidcima, nego i »slugama Riječi«. Posebno mi je drag taj izraz, jer se u njemu krije jedno zanimlji-vo značenje za razumijevanje kršćanskoga, ali posebno svećeničkoga, propovjedničkoga života. Naime, u grčkom izvorniku koristi se izraz hyperétes. U doslovnome smislu ta riječ znači veslač na brodu, lađi. Veslač sluša nared-be kapetana, časnikâ i prema njihovim uput-stvima pokreće lađu. Luka koristi upravo sliku veslača kako bi opisao apostole. Oni su, dakle, veslači Riječi. To znači da po Riječi veslaju u moru ovoga života, dobivaju usmjerenje i cilj, po toj istoj Riječi oni se silno napinju, trude i muče kako bi tu istu Riječ donijeli drugima, po toj Riječi oni se trude i druge zaveslati Božjom

Riječu, da i oni postanu veslačima iste Božje Riječi. Eto nam još snažnijega poticaja da bu-demo osobe, veslači Riječi.

Najveći poticaj da budemo gorljivi čitatelji, osobe veslači, jest sama Riječ, Isus Krist. Sâm Isus Krist se predstavlja u današnjemu evan-đelju kao čitatelj. Božja se Riječ toliko ponizila da je postala čitateljem, da čita o samoj sebi, o onome što je o njoj najavljeno, prorokovano već u Starome zavjetu, ovdje u Knjizi proro-ka Izaije. Bog nam se predstavlja kao čitatelj kako bismo mi bili čitatelji Božje riječi. Riječi proroka Izaije kazuju nam komu se to obraća Božja Riječ, tko su to istinski čitatelji, osobe, veslači Božje riječi: siromasi, sužnji, slijepi i potlačeni. Prelijepo tumačenje toga teksta dao je Blaise Pascal: »Krist je došao zaslijepiti one koji vide jasno, a darovati vid onima koji su slijepi; ozdraviti bolesne, a pustiti zdrave da umru; pozvati na pokoru i opravdati grješni-ke, a ostaviti pravednike u njihovim grijesima; obdariti uboge, a lišiti bogate.« Stavimo se i mi na stranu »potrebitih«, a ne »ispunjenih« te postanimo osobe, veslači Božje riječi.

Ivica Raguž

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E Pruže mu Knjigu proroka Izaije. Isus razvije svitak i počne čitati… Evanđelist želi istaknuti da su Pisma »zatvorena knjiga« sve do Isusa. Proročke riječi ostaju nerazumljive sve do njihova ispunjenja u Isusu. On ih »otvara«, daje im smisao. Zato je Izaijina riječ koju Isus čita – »Duh Gospodnji na meni je… On me posla… proglasiti godinu milosti Gospodnje« – doživljena kao ispunjenje. On otvara vrijeme Božje milosti.

Nakon što je pročitao one riječi, Isus »savi svitak, vrati ga poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u

njega« (Lk 4, 20). Također sada, u ovoj ‘sinagogi’, u ovoj našoj zajednici vaše oči mogu biti uprte u Spasitelja. Kada uspijete usmjeriti pogled koji u razmatranju Mudrosti, Istine i jedinoga Sina Božjega seže iz dubine vašega srca, tada će vaše oči vi-djeti Isusa. Sretne li zajednice o kojoj Pismo svjedoči da »oči sviju bijahu upre u njega«. Kako bih želio da i naša zajednica zavrijedi takvo svjedočanstvo, to jest da svi vi, katekumeni i vjernici, žene, muškarci i djeca, imate oči – ne tjelesne oči, nego oči duše – uprte u Isusa! Ako svoj pogled usmjerite pre-ma njemu, vaša će lica postati sjajna od njegova svjetla i njego-va lica, i moći ćete reći: »Obasjao si nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!« (usp. Ps 4,7).

Origen, Homiliae in Lucam, 32, 6.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

31. siječnja 2016.

Četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSpasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz naroda, da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom ponosimo.

(Ps 106, 47)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 1, 4-5.17-19Čitanje Knjige proroka JeremijeU dane Jošijine: Dođe mi riječ Gospodnja: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenikâ i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.« – govori Gospodin,Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 71, 1-4a.5-6ab.15ab.17Pripjev: Usta će moja razglašivati

pomoć tvoju.Tebi se, Gospodine, utječem,ne daj da se ikada postidim!U pravdi me svojoj spasi i izbavi,prikloni uho k meni i spasi me!

Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenjajer ti si stijena i utvrda moja.Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.

Jer ti si, Gospodine, ufanje moje,Gospodine, uzdanje od moje mladosti!Na te se oslanjam od utrobe;ti si mi zaštitnik od majčina krila.

Drugo čitanje 1Kor 13, 4-13 – kraća verzijaČitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaLjubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav,ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, donosimo na oltar darove u znak svoga služenja i predanja: primi ih i pretvori u otajstvo našeg otkupljenja. Po Kristu.

Ulazna: 79.1 Spasi nas, Gospodine ili: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Usta će moja razglašavati (www.hilp.hr ) Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovu Pričesna: 260 O da bude radost Završna: 224.1 i 4 Oče naš dobri

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

26živo vrelo 27

Nebeskomu Ocu, koji nam je po svome Sinu otvorio vrata svoga milosrđa, uputimo ponizne molitve: 1. Za Crkvu u svijetu:

vodi je mudrošću svoga Duha da uvijek osluškuje tvoju riječ i životom ju vrši, molimo te.

2. Za pastire Crkve: budi im svjetlo u njihovu služenju; pomozi im da trajno rastu u posvećenju tebi te se proročkom hrabrošću zalažu za tvoju Istinu, molimo te.

3. Za ljude koji su zavedeni snagom zla: oslobodi ih robovanja grijehu i obraduj svjetlom vjere koja nadvladava svaku tamu, molimo te.

4. Za našu domovinu: prodahni odgovornošću i nesebičnošću sve kojima je povjerena briga vodstva i upravljanja, a sve građane ispuni spremnošću u zalaganju za opće dobro i za vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: učvrsti nam vjeru da u svim životnim iskušenjima slijedimo mudrost tvoga Duha te trajno rastemo u predanju tebi, molimo te.

Primi, nebeski Oče, naše smjerne molitve. Okrijepi nas svojim Duhom da se zdušno zalažemo za sve što molimo i oko svega na što nas pozivaš. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije evanđelja Lk 4, 18Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje Lk 4, 21-30Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi:»Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, ova pričest obnovila je u nama božanski život. Molimo da po tom sredstvu spasenjaneprestano rastemo u vjeri.Po Kristu

Nijedan prorok nije dobrodošao u svome zavičaju.Jeff Watkins: Isus izbačen iz sinagoge.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Četvrta nedjelja kroz godinu

Pisma, to je bila njegova homilija. I možda bi bilo dovoljno ponoviti te riječi.

U jutarnjoj liturgiji šabata židovski vjernici mole molitvu Nišmat kol haj (duša svega što živi), koja prekrasnim riječima izražava ono za što je Isus rekao da se ispunilo: »Vječni Bože… ti budiš one koji spavaju… daješ riječ nijemi-ma, oslobađaš sužnje, podupireš one koji pa-daju, podižeš prignute…«

Više od KafarnaumaI ljudi su ostali udivljeni Isusovim nastupom, ali tek milinom njegovih riječi i povlađivali mu, ali samo do onda, dok se nisu osvrnuli oko sebe u sinagogi i postavili obično pitanje: »Čiji je ovaj? Josipov?« Sve do trenutka, dok među sobom nisu ugledali nijeme, sužnje, one koji posrću, potlačene, tužne… sve dok im se nije postavilo pitanje: »Što se to ispunilo?« I zato je teško vjernički, proročki izgovoriti re-čenicu u kojoj je sadržano Evanđelje – Ispuni-lo se ovo Pismo – jer ta rečenica uvijek iznova traži otkrivanje Susreta koji nije u milini riječi, nego u ljepoti zajedništva s Bogom. A to je više od bilo kojega osvjedočenja ili potvrde čudom

Gospodine, što se to ispunilo?

Heinrich Heine reče: »Nije me neka vi-zija, niti serafski zanos, niti pak glas s neba, kao ni čudnovati san ili zahvat

doveo na put spasenja; svoje prosvjetljenje dugujem čitanju jedne knjige – jedne Knjige.« Knjiga koja objavljuje Božju riječ danas pred nas stavlja proročki poziv proroka Jeremije i Isusa; poziv koji sadrži osporavanja i suko-bljenosti. Jeremijin je poziv nalik pripremi za borbu, a Isusov već na prvome koraku, u svo-me zavičaju, doživljava odbijanje. U sinagogi je bio otvoren svitak i iz nje naviještena riječ koja traži zauzimanje stava.

I u euharistijskome slavlju još se jedanput na početku našega zajedničkoga nedjeljnoga susreta s Gospodinom uzdiže Knjiga i, nošena u rukama službenika, dolazi do oltara, da bi bi-la čujna i vidljiva Riječ; još se jedanput Knjiga otvara; još jedanput riječi iz Knjige odzvanjaju u našim ušima; još se jedanput ostvaruje Pismo…

Bilo je to u Nazaretu, kada je taj još je-danput postao danas, štoviše – uvijek. I zato uvijek, dok slavimo euharistiju, dok slavimo Riječ, čujemo Isusa: »Danas se ispunilo ovo Pismo.« Te su riječi bile Isusovo tumačenje

MU

DR

OST

CR

KV

E Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. (Lk 4, 24) Zavist se nikada ne očituje

polovično: ona zaboravlja na ljubav sugrađana, čini da i na-ravne veze privrženosti i blizine postanu razlogom mržnje. Na Isusovu primjeru i u njegovim riječima želi se pokazati da je uzaludno očekivati nebesko milosrđe ako u sebi nosiš zavist prema drugima zbog njihova dobra. Bog, naime, odbija zavidne te čudesa svoje moći uskraćuje onima koji u drugima preziru njegove darove. Djela koja je Gospodin učinio u svo-me tijelu izraz su njegova božanstva; nevidljiva nam se zbilja očituje preko ovih vidljivih. Zašto Prorok nije ozdravljao svo-ju ‘braću’ i sugrađane – a ozdravljao je strance, one koji nisu slijedili Zakon i koji nisu bili u zajedništvu vjere – ako ne zbog toga […] što se Božje dobročinstvo daje onomu koji ga želi i traži, a ne tek po pravu rođenja. Stoga, nauči se moliti za ono što želiš postići.

Sv. Ambrozije, Comm. in Lucam, 4, 46.

Zrnje…Isus u sinagogi naviješta Izaijin tekst: »Duh Gospodnji na meni je… posla me da navijestim godinu milosti Gospodnje«, ali prekida navještaj mimo običaja i izostavlja dio rečenice koji su slušatelji najradije htjeli čuti: »…i dan odmazde Boga našega«. Objavljuje vrijeme milosti za sve ljude. To je za slušatelje bilo neočekivano i neprihvatljivo. Isus pak nastoji da prihvate istinu o Božjemu spasenju, namijenjenu svima, što bi bilo najveće čudo koje bi se dogodilo u njegovu zavičaju i njegovu narodu. U njima je veći otpor pred tom istinom, negoli otvorenost daru vlastitoga spasenja.

28živo vrelo 29

koje bi raspršilo sumnje i oslobodilo nas ’gri-jeha dokazane očitosti‘ .

Svaki se čovjek okreće oko sebe, gleda svoj život i ljude koji su mu dragi, sjeća se i pita: Što se to ispunilo? Kada danas izađete iz crkve, pred vama će biti naizgled isti život i iste potrebe, ista siromaštva i iste ovisnosti; i možda ćete se pitati: Što se to ispunilo, Gospo-dine? Pred vama će stajati novi radni tjedan, skupljanje snage u razgovorima s prijateljima, pokušaj pronalaženja odgovora na mnoštvo životnih pitanja; nezaposleni i osamljeni; ne-suglasice i nade; obećanja i razočaranja, po-kušaji da se učini ono što znate da vodi prema sreći i iste kočnice da to ne učinite.

Gospodine, što se to ispunilo? Odrasli smo s tobom, toliko te vremena već zovemo prija-teljem, a ti kao da ne čuješ, kao da si zaboravio svoj rodni grad, svoje ljude i hvališ udovice iz Sidona i gubavce iz Sirije, a ne one iz izabra-noga naroda… Zar ti je teško ponoviti čudo iz Kafarnauma?

A on – prolazi kroz naša pitanja i usijeca put koji se ponavlja. Ovdje je, za vjernike u našoj župi, više od Kafarnauma. Na Isusu je Duh Gos-podnji, onaj isti koji ga je doveo na rub brijega da ga strmoglave, onaj isti koji ga je doveo pred osudu, onaj isti koji ga je doveo na rub drugoga brijega – Golgote, onaj isti Duh kojega je pre-dao na križu. Taj Duh je više od Kafarnauma.

Svaki naš euharistijski susret je više od čudâ koja su gledali Isusovi suvremenici. Taj Duh je sigurnost da niti jedan rat neće moći pobijediti život, da niti jedna bol, darovana iz ljubavi, nije besmislena, da niti jedno siromaštvo ne će biti besplodno, osim neposjedovanje Duha.

Ljubav drži Knjigu otvorenomPismo koje se ispunilo i koje se ispunja je čudo Duha, čudo oduševljenja koje smo dužni pro-nijeti tamo gdje vlada ravnodušnost. U tami ravnodušnosti ostvaruje se oduševljenje kao izričaj sigurnosti da je Bog s nama kao što re-če proroku Jeremiji: »Postavljam te kao grad utvrđeni… borit će se s tobom, al’ te ne će nad-vladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.«

Od nazaretskoga i golgotskoga ispunjenja, na oltaru odzvanjaju riječi toga obećanja, od-zvanjaju u ušima vjernikâ: »Ovo činite meni na spomen«. Poziv je to na put koji je Krist predoznačio, a sveti Pavao sažeo u hvalospjev najizvrsnijega puta, puta ljubavi. U tome se hvalospjevu nalaze bitne sastavnice naših li-turgijskih slavlja: Božja riječ, danas, za vas. Naše je polazište u Božjoj ljubavi; ne ostaje-mo u prošlosti, nego urastamo u Božju sadaš-njost, da bismo živjeli za druge.

Naš je poziv biti oduševljenje jedni dru-gima, premda i danas možemo izgurati Boga na brijeg, pokušati ga baciti sa stijene na kojoj stoji grad, naš grad sa zidinama od sebičnosti, i plakati nad pitanjem: Što se je to ispunilo, zaboravljajući da se i danas ostvarila u nama čežnja za višim darima, a oni su veći od Naza-reta i od Kafarnauma, oni su jači od mržnje i laži; veliki kao molitva i kao spomen na Krista, da bismo ostvarili svoj poziv da budemo pro-roci svojemu vremenu.

Kada se ugase svjetla u crkvi i kada se po-spremi Evanđelistar s oltara i kada osjetite te-žinu života, sjetite se da se Knjiga nikad nije zatvorila. Kršćanska ljubav Knjigu uvijek drži otvorenom. Dopustite da vam odzvanja u uši-ma riječ ispunjenja… Ona je početak melodije nedjeljne radosti koja je skladana u vremenu za vječnost.

Ivan Šaško

»Izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave.«Motiv iz Psaltira opatije Saint-Omer, Francuska, 1190.-1200.; Nizozemska nacionalna knjižnica, Den Haag.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

7. veljače 2016.

Peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaDođite, prignimo koljenai padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin, Bog naš.

(Ps 95, 6-7)

Zborna molitvaGospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Molimo te: snaži svoju obitelj neprestanim dobročinstvima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 6, 1-2a.3-8Evo me, mene pošalji!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOne godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138, 1-5. 7c-8Pripjev: Pred licem anđelâ pjevam tebi,

Gospodine.Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.

Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje kad čuju riječi usta tvojih, nek pjevaju putove Gospodnje: »Zaista, velika je slava Gospodnja!«

Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje 1Kor 15, 3-8.11 (kraća verzija)Ovako propovijedamo, ovako vjerujete.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaDoista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima;bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, ti nam jelo i piće daješ za održanje vremenitog života. Molimo te da nam postanu i otajstvo vječnoga spasenja. Po Kristu.

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljena ili: 228 Po obećanjuOtpj. ps.: Pred licem anđela (ŽV 1-2010)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

30živo vrelo 31

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo Ocu nebeskome da nam obnovi snagu vjere i pouzdanje u njegovu riječ. Molimo zajedno:

Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Za tvoju Crkvu, zajednicu vjernika: da uvijek bude

pozorna na tvoju riječ kako bi u svim iskušenjima svijeta pronalazila siguran put spasenja, molimo te.

2. Za sve kojima povjeravaš vodstvo svoga svetoga naroda: izliječi svojom milošću njihovu nedostojnost i grješnost; okrijepi ih u predanju tvome pozivu i daj da svojim životom budu ustrajni svjedoci svetosti na koju zoveš sve ljude, molimo te.

3. Za ljude koji tragaju za istinom i za radošću života: rasvijetli ih svojom mudrošću i pomozi da na putu evanđelja prepoznaju puninu života, molimo te.

4. Za roditelje i za sve odgovorne u politici, znanosti i zdravstvu, kojima je povjerena briga za život čovjeka: da vođeni tvojom ljubavlju poštuju dostojanstvo svake osobe, od začeća do prirodne smrti, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: oslobodi nas od svega što nas zarobljava i veže za prolaznost svijeta; daj nam pouzdanja u tebe kako bi sve naše životne kušnje bile rasvijetljene svjetlom vjere, molimo te.

Dobri Bože, po svome Sinu Isusu Kristu ti si u nas pohranio snagu novoga života. Obnovi nam vjeru da umijemo uvijek prepoznati tvoje lice i radosno svjedočiti tvoj dar spasenja svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 19Hajdete za mnom, govori Gospodin,učinit ću vas ribarima ljudi

Evanđelje Lk 5, 1-11Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njihi ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napu-niše obje lađe, umalo im ne potonuše.Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaBože, htio si da jedemo od jednog kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta. Po Kristu.

IIsus uđe u jednu od onih lađa; bila je Šimunova… Guido Cadorin: Isus i Petrov čudesni ulov, mozaik.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Naći čvrstu točku, naći uporište u životu, tiha je ili pak glasna čežnja svakoga čo-vjeka. Nije stoga čudno da je poznata

Arhimedova rečenica »Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet«, premda vezana uz pita-nja fizičkih zakona i osporavana, postala pra-digmom čovjekove nutarnje čežnje i traženja čvrstoga oslonca u životu i stalnosti životnih mijena. I što su životna ubrzanja veća i nemilo-srdnija, čovjekova potreba za uporištima sve je izraženija, a s njom i maštovitost u njihovome traženju ili čak proizvođenju, premda se uvijek iznova pokazuje da su sve, samo ne čvrste upo-rišne točke. Kao da smo se našli u vremenu i stanju u kojemu poput baruna Münchhausena tvrdimo da se iz živoga pijeska možemo izvući sami vukući se za vlastitu kosu. A sve smo više svjesni da čvrstu točku ne možemo zadati sami, ne možemo ju stvoriti i nije u nama samima, pa ni u odgovorima koje nam nude politika, eko-nomija ili društvo.

Gdje naći uporište?Gdje naći čvrstu točku? Kršćanski je odgovor tako jednostavan: u Isusu Kristu. U današnje-mu evanđelju sveti Luka nam slikovito govori kako su ljudi Isusovoga doba isto tako čeznuli za jasnoćom, za nekim tko će im darovati si-

Isusova riječ – čvrsta točka naših mijenagurnost, ponuditi čvrstu točku. Čeznuli su za Božjom riječju koju im Isus naviješta iz lađe. Isus im je bliz, nadohvat ruke, ali ne stoji na istome tlu kao i oni. On im je blizak, a opet uporište ima drugdje. U Svetome pismu mo-re je mjesto i znak zbilje kojom se ne može upravljati, koja je izvan dohvata ljudske moći i podsjeća na početke stvaranja, na moć kojom čovjek ne može raspolagati, o čemu svjedoči i knjiga o Joni. Isus je na površini mora. Ono je njegova propovjedaonica, a on je onaj koji ima moć i nad morem. Poručuje im da čvrsta točka nije u oslonjenosti na tlo na kojem stoje, kao ni u onome u što se pouzdaju. Njegova nesi-gurna lađa na valovitoj površini mora postaje čvrstom točkom. Kojega li paradoksa! U Isusu ono što je naizgled nesigurno u ljudskim oči-ma, postaje najčvršćim osloncem. Ali, Isus ne govori samo. On i djeluje.

Čvrsta Isusova riječ – izvor obraćenja i promjenePoziva Šimuna, vlasnika lađe, da izveze na pučinu i baci mreže. Šimun je skeptičan. Već je pokušavao loviti i nije imao uspjeha. Loviti usred dana čini mu se besmislenim, ali vjeruje Isusovoj riječi. Spreman je izići iz okvira vlasti-tih čvrstih uporišta i otvoriti se novosti Isusove riječi. Sluša ga. U njegovoj Riječi nalazi čvrstu točku, ne u svojim izračunima i kalkulacijama, razmišljanjima, čuvstvima. Upravo u takvoj si-tuaciji ostvaruje se Božje čudo.

Kada se čvrsta točka, usidrenost, ne traži u vlastitim težnjama, znanjima, stavovima i kada se čovjek otvara slušanju Kristove riječi, stvara se prostor za mogućnost čuda. I kada se takvo čudo ostvari, kao u Petrovome slučaju, čovjek shvaća svoju ograničenost, grješnost i postaje svjestan da je na krivim mjestima tra-žio čvrstu uporišnu točku vlastitoga života. U svjetlu milosnoga čuda Petar jasnije nego ika-da spoznaje tko je i što ostaje: čovjek od krvi i mesa, sa slabostima i grijesima, biće koje, unatoč Gospodinovoj blizini, i dalje živi vla-

Peta nedjelja kroz godinu

MU

DR

OST

CR

KV

E

Erich Schickling

32živo vrelo 33

stitu životnu dramu. Ali upravo takvoga, Krist ga uzima u svoju službu. Ne obećava mu da više neće griješiti ili da će iz njegova života iščeznuti nesigurnost, nego da će loviti ljude ako se ne bude bojao i ako u njegovim riječima nađe svoje životno uporište.

Crkva – lađa Kristove riječiTo je pravo čudo koje Isus čini i ko je omo-gućava Petru i njegovim drugovima, a i cije-loj Crkvi, da čini ono što je Isus činio. Milost čudesnoga predanja u ruke Isusove riječi čini da vidimo svom oštrinom situaciju u kojoj se nalazimo, ali ne da bi Isus nad nama likovao i stalno ukazivao na naše slabosti, nego da bi nam pokazao kako s njim, kao uporištem, možemo sve ono što vlastitim snagama ne možemo. Upravo je to slika Crkve i njezinoga poslanja, koje se posebice očituje u ovoj godini milosrđa: prepoznati snagu Kristove riječi kao

izvor sigurnosti, a ne svoje planove i projek-cije; priznati vlastite slabosti i grješnosti, kao preduvjet mogućnosti da budemo svjedoci i navjestitelji čuda Božjeg milosrđa. Isus nije rekao Petru da ne treba ništa mijenjati, nije ga učvrstio u njegovim vlastitim stavovima, nije mu rekao da nastavi živjeti i djelovati kao do trenutka susreta s njime. Pozvao ga je da njega sluša, da u njemu nađe uporište, da ide kuda ga on šalje i da radi što mu on kaže. Pozvao ga je da se ne boji i navijestio mu da će činiti velika djela. Taj je poziv upućen i danas svima nama, ponajprije njegovoj Crkvi, da bude ona koja sluša njegovu riječ i prihvaća darovano pomirenje, da bude lađa u kojoj odzvanja Kri-stova riječ kao čvrsto uporište koje ukazuje na nesigurnost čvrstoga tla koje sami sebi stav-ljamo pod noge. Ne da bi ponizila, nego da bi ozdravila i podarila pomirenje i novu životnu snagu.

Željko Tanjić

Zrnje…»Ne boj se! Od sada ćeš loviti lju-de!« Premda začuđuje ta Isusova riječ, valja nam uočiti da evanđe-list ovdje ne rabi glagol ‘loviti’ (grč. lambáno), koji bi se odnosio na po-sao ribara (kao u slučaju Petrova priznanja da su se svu noć trudili, ali ništa »ne uloviše«, usp. Lk 5, 5), nego glagol koji u sebi nosi život (grč. zogréo, usp. Lk, 5, 10). Poslanje je apostola da ljude izvede na život i, darujući im Darovani život, oču-va ih žive. Potrebno je da budemo »ulovljeni« Kristovom riječju, tom »mrežom života«, kako bismo za-dobili život. Vjera mora proći kroz to »iskustvo ulovljenosti« i odvaja-nja od »mora« u kojem se nalazi-mo, a koje je simbol tame i smrti.

MU

DR

OST

CR

KV

E Isus uđe u jednu od onih lađa – bila je Šimunova – i zamo-li ga da malo otisne od kraja (Lk 5, 3). Nakon što je učinio

nekoliko ozdravljenja, ni vrijeme niti mjesto nisu više bili za-prjekom mnoštvu da ga slijedi, željnom ozdravljenja. Padala je večer, ali ga mnoštvo i dalje slijedi. Silazi na jezero, a mnoštvo je opet ondje. Stoga se uspinje na Petrovu lađu. To je ona ista lađa koja je, prema Mateju, bila prekrivena valovima i koja je, prema Luki, bila napunjena mnoštvom riba. U njoj se otkri-vaju pogibeljni početci Crkve i, doskora, njezina plodonosna vremena. Ribe su oni koji plove na moru života. Ondje Krist sniva uz svoje učenike, ovdje zapovijeda. Spava za one koji se boje, bdije među onima koji su jaki u vjeri. Ali od Proroka si već čuo na koji način Krist spava: »Ja spavam, ali moje srce bdije.« (Pj 5, 2). Što li su apostolove mreže, za koje Gospodin zapovijeda da ih baci, ako ne značenje riječî, smisao govora i dubina raspravâ, koje ne puštaju one koji su obuzeti tim ri-ječima? Pravedno je da sredstva apostolskoga ribolova budu mreže, jer one ne ubijaju one koje hvataju, nego ih štite, izvlače ih iz morske tame na svjetlo, iz dubine na površinu.

Sv. Ambrozije, Expositio in Lucam, 4, 68.72.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

10. veljače 2016.

PepelnicaUlazna pjesmaTi, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

Mudr 11,24–25.27

Zborna molitvaGospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje (Jl 2,12-18)Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 51,3-6a.12-14 i 17)

Pripjev: Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Drugo čitanje (2Kor 5,20–6,2)Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!Čitanje Druge poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učinida mi budemo pravednost Božja u njemu.Kao suradnici opominjemo vas da ne primite zaludu milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti«. Evo, sad je vrijeme milosno,evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Ez 33,11)

Nije meni do smrti bezbožnikove, govori Gospodin, nego da se obrati i živi.

Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Ulazna: 427 Ti, GospodineOtpj. ps.: 429 Smiluj mi se, BožeKod pepeljenja: 426.4 Izmijenimo seili: 425 Između trijema i žrtvenikaili: 456 Prosti, moj BožePrinosna: 440 Posveti post naš korizmen ili: 442 Bog oprosnik nam darovaPričesna: 438 Čuj, Stvoritelju milostivZavršna: 464 Milosti je čas

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

34živo vrelo 35

Braćo i sestre, povjeravajući milosrdnomu Ocu nemoć svoje vjere i svojih životnih nastojanja, uputimo mu svoje molitve, zajedno govoreći:

Pohodi nas, Gospodine, svojim smilovanjem.1. Pogledaj Gospodine svoju Crkvu na putu

obraćenja: nadahni ju za istinski život evanđelja i za djelotvornu ljubav prema svakome čovjeku, molimo te.

2. Razbudi u srcima svojih vjernika milost iskrenoga obraćenja; daj da u svim životnim dvojbama i kušnjama budu poslušni tvojoj riječi te uvijek pronalaze put nasljedovanja tvoga Sina, molimo te.

3. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenima i svim potrebitima te im po djelima ljubavi posvjedočimo snagu tvoga milosrđa, molimo te.

4. Iskaži svoju dobrotu braći i sestrama kojima smo svojim životom bili sablazan i svima koje smo ranili svojom grješnošću; vrati im radost života, molimo te.

5. Očisti naše korizmene odluke od svega što nije život vjere i daj da po djelima pokore rastemo u spoznanju tebe, molimo te.

Bože, Oče milosrđa, usliši nam smjerne prošnje i pomozi nam da iskrena molitva prati i preobražava naše misli, riječi i djela. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje (Mt 6,1-6.16-18)Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovito-sti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaOnaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi.

Ps, 1,2-3

Popričesna molitvaGospodine, primljena otajstva nek nampomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

»Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.«

Silvio Consadori: Isus poučava mnoštvo.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

MU

DR

OST

CR

KV

E

U misnim čitanjima na dan Pepelnice osjeća se stanovita napetost izme-đu prvoga čitanja iz Knjige proroka Joela i odlomka iz Evanđelja po Ma-teju. Prorok Joel poziva na javno pokorničko bogoslužje, a Isus govori

o vrijednosti skrovite molitve, milostinje i posta. No, upoznavanje konteksta i jednoga i drugoga biblijskoga odlomka pomaže da se početni osjećaj napetosti pretvori u potpunije shvaćanje porukâ koje se međusobno nadopunjuju.

Životne nedaće i molitvaNe znamo kada je točno živio prorok Joel, ali iz sadržaja njegove knjige pro-izlazi da je to bilo u vrijeme ka da se u jeruzalemskome hramu redovito slavilo bogoslužje. Redovito su se prinosile dnevne, blagdanske i dragovoljne žrtve. A onda se odjednom dogodila pošast koja je zaprijetila ne samo urednom ritmu hramskog bogoslužja, nego i goloj egzistenciji čitavog naroda. Riječ je o najezdi skakavaca i ostalih nametnika koji su uništili svu ljetinu. Ljudima i životinjama zaprijetila je glad, a u Hramu se više nisu mogle prinositi žrtve.

U takvim okolnostima prorok Joel poziva narod da se iskreno obrati i vrati Bogu. Očigledno, on u jednoj prirodnoj nedaći prepoznaje više od nesretnoga slučaja. U nevolji, koja je vjerojatno bila lokalnoga karaktera, prorok Joel vidi opasnost za opstanak čitavoga naroda.

Premda se u naše vrijeme u vjerničkom govoru izbjegava povezivanje prirod-nih katastrofa s Božjom kaznom za ljudske grijehe, činjenica je da se i danas u takvim situacijama pojačava molitva. Pogotovo javna molitva. Možemo se sjetiti kako je u vrijeme Domovinskoga rata bilo sasvim uobičajeno vidjeti skupinu lju-di da moli na javnome mjestu. Danas bi takvo molitveno okupljanje na trgovima izazivalo čuđenje. Čini se da tek u stanju egzistencijalne ugroženosti čovjek osje-ća kako vjera u Boga nije privatna stvar pojedinca, nego se tiče čitave zajednice.

Tako i prorok Joel u stanju bespomoćnosti čitavoga naroda poziva na mo-litvu. Svećenici trebaju u hram okupiti čitav narod i Božja pomoć ne će izostati. Premda je pošast koja se oborila na narod naizgled neprevladiva, molitva ima smisla jer vjernik ni u najtamnijim trenutcima života ne dovodi u pitanje Božje milosrđe i ljubav prema čovjeku. Potrebno je samo javno pokazati svoju unu-tarnju – skrovitu – vjeru u Boga, pa će i Bog u vremenu nevolje, na očit način pokazati svoje smilovanje. Na pokoru su pozvani svi – od staraca do nejake dojenčadi koja su privijena na majčine grudi. Ženik i nevjesta koji bi se trebali radovati bračnome zajedništvu pozvani su da odgode svoje veselje dok se Bog ne smiluje čitavomu narodu.

Zaključak Joelovog proroštva podrazumijeva da je narod poziv na obraće-nje shvatio ozbiljno. To potvrđuje posljednja rečenica današnjega prvog čita-nja. Bog »ljubomoran na zemlju svoju« smilovao se i pogubna je pošast pre-stala. Božja ljubomora o kojoj se ovdje govori, izraz je njegove ljubavi prema svome narodu. On ne želi prepustiti svoj narod vlasti nikave druge sile, pa čak ako se radi i o sili prirodnih zakona. A kad čovjek na tu ljubav uzvrati tako da svoj odnos s Bogom stavi ispred svih drugih odnosa, iščezava svaka vrsta straha za život.

Javno i skrovito bogoštovlje

Pepelnica

36živo vrelo 37

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E

Molitva – srce pokorničkih djelaO prvenstvu čovjekova odnosa s Bogom go-vori i Isus u svojoj pouci o milostinji, molitvi i postu. Današnje evanđelje sastoji se od dva odlomka (Mt 6, 1-6 i 6, 16-18), između kojih stoji pouka o Gospodnjoj molitvi (rr. 7-15), koja je ovdje izostavljena. No, važno je spome-nuti i taj izostavljeni dio teksta jer nam tako postaje jasnije da je Isusova pouka o molitvi osjetno duža od pouke o postu i milostinji. I ne bez razloga pouka o molitvi stavljena je u središte tih triju tipičnih čina pobožnosti. To je zato što je prava molitva zapravo temeljni kriterij po kojem se određuje vjerska i mo-ralna vrijednost ostalih djela. Naime, dok se milostinja i post efektivno, pa čak i vjerodo-stojno, mogu vršiti i iz drugih pobuda, kao što su humani osjećaj za bližnjega ili vježbanje vlastitoga duha i tijela, molitva je potpuno besmislena ukoliko nema vjere u Boga. Ovdje, naravno, govorimo o iskrenoj, a ne o prije-

Korizma je uvijek izazov i poziv kršćanskomu nastojanju da se, u svjetlu Božje riječi, umije othrvati zamci čovjekove brige oko vlastitoga samoostvarenja. Čovjek nije apsolutni tvorac svoga života, pa ni svoga spasenja. Obraćenje je, možda najpotrebnije u tome: u prihvaćanju stvorenosti, u vrjednovanju života kao dara te u spoznaji Boga kao jedinoga smisla i uvira svega življenja. Potrebno je »odreći se« zamamnosti da smo sami stvaratelji svoje sreće i spasenja. Djela odricanja i pokore, upravo po samozatajnosti, jesu put »odricanja od sebe« i način otvaranja života Onomu koji sâm jest Život.

Poziv na obraćenje raskrinkava i prokazuje površnost koja veoma često karakterizira naš način života. Obratiti se

znači promijeniti smjer životnoga puta: to ne znači učiniti malu promjenu, već pravi zaokret u životu. Obratiti se znači ići protiv struje, gdje je ’struja‘ površni, nedosljedni i iluzorni način živo-ta, koji nas često privlači, ovladava nama i čini nas robovima zla, odnosno zatočenicima duhovne osrednjosti. Obraćenjem čovjek stremi uzvišenijemu kršćanskom životu, pouzdaje se u živo evanđelje, koje je Isus Krist. Njegova je osoba konačni cilj i duboki smisao obraćenja; on je put kojim smo svi pozvani kročiti u životu, dopuštajući da nas prosvijetli njegovo svjetlo i podupire njegova snaga koja pokreće naše korake. Na taj način obraćenje očituje svoje najblistavije i najočaravajuće lice: to nije tek moralna odluka da ćemo se popraviti u svome vladanju, već odluka proizišla iz vjere, koja nas potpuno uključuje u duboko zajedništvo sa živom i konkretnom Isusovom osobom. Obratiti se i vjerovati evanđelju nisu dvije različite ili slične stvari, već izražavaju istu stvarnost. Obraćenje je potpuni »da« onoga koji predaje vlastiti život evanđelju, odgovarajući slobodno Kristu, koji se prvi nudi čovjeku kao put, istina i život.

Papa Benedikt XVI., Kateheza na Općoj audijenciji, 27. veljače 2012.

tvornoj molitvi. Zato Isus kaže da treba moliti u skrovitosti. Kada moli u skrovitosti, čovjek ne moli da bi ga vidjeli drugi ljudi, nego zato što vjeruje da ga vidi i čuje Bog.

Isus govori da na taj način treba također postiti i davati milostinju. No, treba primije-titi da se zapravo jedino molitva može fizički vršiti u skrovitosti, dok su milostinja i post po prirodi djela izvanjskoga postupanja. Njihova skrovitost temelji se na čistoći njihove unutar-nje nakane, to jest na molitvi kao čistome činu vjere. Iz čistoće unutarnje molitve proizlazi vrijednost svih ostalih čovjekovih djela pobož-nosti, kao što su post, milostinja te, na koncu, i javna ili, bolje reći, zajednička molitva. Auten-tični oblik javne molitve jest molitva zajednice, a ne upadno moljenje privatnih molitava na javnome mjestu. Tako i prorok Joel ne poziva ljude da dođu u hram svatko za sebe, nego da se ujedine i stoje pred Bogom jedni s drugima i jedni za druge.

Domagoj Runje

38

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitve iz crkvene baštine

Molitva zahvale za CrkvuZahvaljujemo ti, Oče svemogući,koji si nam pripravio svetu Crkvu kao luku počinka, hram svetosti, gdje se proslavlja Presveto Trojstvo. Aleluja!

Zahvaljujemo tebi, Kriste Kralju, koji si nam darovao život svojim životvornim tijelom i svetom krvlju;udijeli nam oproštenje i veliko svoje milosrđe. Aleluja!Zahvaljujemo ti, Duše Istine, Obnovitelju svete Crkve;sačuvaj je neokaljanu po vjeri u Trojstvo, odsada i dovijeka. Aleluja!

Zahvaljujemo ti, Kriste Bože naš, koji si nas nahranio dobrotom za posvećenje našega života.Ti, koji boraviš u nama sa svojom božanskom skrbi,tom nas hranom sačuvaj svetima i neokaljanima.Upravi nas na pašnjake tvoje svete volje koja čini dobro;ojačaj nas protiv zasjeda klevetnika,učini nas da slušamo samo tvoj glas,da slijedimo samo tebe, pravoga i pobjedonosnoga pastira,te od tebe primimo pripravljeno nam mjesto u nebeskom kraljevstvu,Bože naš i Gospodine, Spasitelju naš, Isuse Kriste,koji si blagoslovljen s Ocem i svojim Svetim Duhom,sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

(Iz armenske liturgijske tradicije)

Molitva Presvetoj Bogorodici

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

(Iz rimske Liturgije časova)

38živo vrelo 39 38

Večernja molitvaUvečer, ujutro i o podne,hvalimo te, blagoslivljamo te,zahvaljujemo ti i smjerno te molimo,Gospodaru svega svijeta:daj da se naše srce ne prikloni opakim riječima,već nas oslobodi od svih onih koji žele zagospodariti našim dušama.Jer tebi, Gospodine, upravljamo oči,u tebe smo položili svoju nadu:ne napusti nas, Bože naš!Tebi pripadaju sva slava, čast i hvala,Oče, Sine i Duše Sveti,sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

(Iz bizantske liturgijske tradicije)

Molitva posvete Božjemu milosrđuBože, Milosrdni Oče, koji si objavio svoju ljubav u svome Sinu Isusu Kristu, a na nas si je izlio u Duhu Svetom, Tješitelju, danas ti povjeravamo sudbine svijeta i svakoga čovjeka. Sagni se nad nas grješnike, ozdravi našu slabost, porazi svako zlo, učini da svi stanovnici zemlje dožive tvoje milosrđe da bi u tebi, Bogu Jedinom i Trojstvenom, uvijek nalazili izvor nade. Vječni Oče, po pregorkoj muci i uskrsnuću svoga Sina, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu. Amen.

(Sv. Ivan Pavao II.)

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

Pastoralna briga u oblikovanju nedjeljnih liturgijskih slavlja kršćanske (župne) zajednice uvijek se vodi pitanjem kako u slavlju ostvariti zajedništvo svega Božjega naroda, imajući u vi-du da je euharistija dragocjen »znak jedinstva« (signum unitatis) u kojemu vjernik otkriva i produbljuje svoju pripadnost Crkvi, Zaručnici Kristovoj. Liturgijska je obnova mnoga nastoja-nja usmjerila upravo k zaživljavanju eklezijalne dimenzije liturgije. Liturgijski čini, nisu privat-ni čini, nego slavlja Crkve koja je »sakrament jedinstva«, te se tiču svekolikoga Tijela Crkve, a njegove udove »dosežu na različit način, već prema različitosti staleža, zadaća i djelatnoga sudjelovanja« (SC, 26). Može li se govoriti o dje-latnome sudjelovanju djece u liturgiji i njihovu razumijevanju sakramentalnih čina?

Svima koji dvoje pred odgovorom na to pi-tanje, valja reći da se isto pitanje može (i treba) postaviti svakomu članu slavljeničke zajednice. Kada bismo se zapitali o dubini našega razu-mijevanja i predanosti našega sudjelovanja u liturgiji, vjerujem da bi nam, katkada, više pri-stajalo mjesto među onima koji su još »djeca u vjeri«, daleko od željenoga razumijevanja i jasnoće. Sveti Pavao ne boji se priznati: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače: a kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.« (1Kor 13, 11). Vjera, jer zahvaća čovjeka u čitavoj njego-voj egzistenciji, pretpostavlja put rasta i dozri-jevanja. Djeca vjeruju iskrenošću i srcem dje-teta; tragaju i zapažaju djetinjom znatiželjom; postavljaju pitanja i usvajaju istinu susrećući se sa životom u raznolikosti njegove zbiljnosti. Odgovornost prema djetetu i cjelovitosti njiho-ve osobe, ali i odgovornost prema Crkvi u čije-mu se majčinskom krilu po svetim sakramen-tima rađaju i rastu »djeca svjetla«, nalažu nam da sa zauzetošću brinemo za udioništvo djece u životu Crkve, navlastito u liturgijskim slavljima u kojima se otkriva njezino istinsko lice i spo-znaje Božje čovjekoljublje.

Pred pitanjem kako živjeti tu roditeljsku i eklezijalnu zadaću spram djece, ponegdje se, osobito kroz sedamdesete i osamdesete godi-ne prošloga stoljeća, pokušalo urediti posebne prostore, u kojima bi djeca mogla biti ’slobodna u ponašanju‘, a njihovi se pratitelji pridružiti slavlju preko zvučne (i vizualne) povezanosti to-ga prostora s crkvom. Nije moguće zanijekati da takvi pokušaji, premda u nakani ispravni, ipak ostavljaju djecu na neki način »izvan Crkve«. Drugdje se krenulo drugim, sasvim oprečnimputem, nastojeći nedjeljna slavlja u potpunosti prilagoditi djeci – njihovoj dobi, načinu slavlje-nja, govora i razumijevanja, što pak lako vodi u infantilizaciju bogoslužja i zasjenjenje sakra-mentalne i eklezijalne zbilje slavlja.

Odgoj djece za vjeru i liturgijski život Crkve ne ostvaruje se samo katehezom, nego i sa-mim iskustvom Crkve, koja daje mjesta i djeci i odraslima, i mladima i starima. Postupni, inicijacijski hod vjere prepoznaje liturgiju kao dragocjeno mjesto susreta, u kojemu djeca sa zadivljujućim zanimanjem i pozornošću prona-laze ono što može biti dio njihova ’jezika‘ i svije-ta: u obrednim gestama i kretnjama, u glazbi, u dinamici liturgijskih službâ, u liturgijskome ru-hu i predmetima… Ako dijete uspijeva razaznati drukčijost liturgije od drugih događanja na ko-jima sudjeluje – nekada i ne htijući, nego prate-ći iz nužnosti odrasle – onda je to već dostatan znak one novosti koja će djetetu biti privlačna, a nama potvrda da liturgiju Crkve nismo pretvo-rili u događanje izjednačeno s dječjom igrom ili zabavom.

U idejama o župnim nedjeljnim igraonica-ma – nadahnutima iskustvom s nekih drugih mjesta javnoga događanja, gdje igraonice po-stoje kako bi se ’oslobodilo‘ roditelje za njihove aktivnosti – nerijetko nedostaje potrebne bri-ge i truda za eklezijalni i liturgijski odgoj i rast djeteta te za istinsko lice Crkve, koja uvijek (bez podijeljenosti pod imenom ’slobode‘) daje mje-sta i djeci i odraslima, i mladima i starima.

Djeca na liturgijskim slavljimaU našoj župnoj zajednici predloženo je da se u sklopu pastoralnoga centra uredi prostor za igra-onicu u kojoj bi župni volonteri čuvali djecu za vrijeme nedjeljnih slavlja, kako bi odrasli mogli »bez ometanja« sudjelovati na slavlju. Je li to odgovoran pristup zajednice djeci i njihovu odgoju?

roditelji Ankica i Darko

Pismo čitatelja

U Rokovniku su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s misnim čitanjima za svaki dan te citatom iz evanđelja dana (ukupno 136 stranica). Mjesečni preglednik na 28 stranica donosi pregled cijeloga mjeseca na po dvije

stranice. Kalendari su tiskani dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC koricama, što im osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Dostupan je u dvije boje korica – plavoj i bordo. Na veće količine odobravamo popust.

Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom: na narudzbe@hilp.hr, faksom na broj +385 (0)1 5635 050 ili na telefon +385 (0)1 5635 051.

Mjesečni preglednikkn

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

2016

Nic

olas

de

Stae

l, 19

49.

Plut

ej iz

crkv

e Gos

pe o

d Lu

žina,

Ston

, 11.

st.