31.10.1517. 31.10.2017. 500 GODINA REFORMACIJE · Denis Kaiser Portret Martina Luthera Ellen White 28 ••••••••••••• Dragutin Matak urednik Kad je 31. listopada

godište 41 • broj 2 • godina 2017.

31.10.1517.31.10.2017.

REFORMACIJE500 GODINA

2

ZNACI VREMENA • 2/2017.SADRŽAJ

SADRŽAJ

2

Dragutin Matak Ovdje stojimo - Luther, reformacijai adventisti 2

Timothy J. WengertŠto se dogodilo? Pregled poËetaka Lutherove reformacije 4

Daniel Heinz„Adventist“ Luther:znaci vremena, apokaliptiËka nada i buduÊe kraljevstvo 9

Remwil R. TornalejoSola scriptura: Usporedba Lutherovog i adventistiËkog razumijevanja 13

Sergio BecerraMartin Luther i subota 17

Nikolaus SatelmajerIslam kod Luthera i u adventizmu 22

Denis KaiserPortret Martina Luthera Ellen White 28

•••••••••••••Dragutin Matak

urednik

Kad je 31. listopada 1517. nepoznati mladi augustinski

redovnik Martin Luther objavio devedeset i pet prijed-

loga za raspravu na crkvenim vratima u Wittenbergu či-

nilo se da je to u okvirima uobičajene akademske prakse

toga vremena. Znanstvenici su javno objavljivali svoje

tvrdnje kao poziv na raspravu. Međutim, otpočela je je-

Ovdje stojimoLuther, reformacija i dinstvena kršćanska duhovna obnova koja i danas traje.

U proteklih 500 godina protestantizma svijet se značaj-

no promijenio, pa tako i kršćanstvo, vjerujemo nabolje.

U ovome broju časopisa slijedi odabrani niz članaka koji

ukratko opisuju kako je Luther utjecao na adventistički

pokret iz sredine devetnaestog stoljeća.

Iako su vremenski odvojeni stoljećima, adventisti

sedmog dana vide sebe kao nasljednicima protestantske

reformacije koju je započeo Martin Luther prije petsto

godina. Gdje početi govor o Martinu Lutheru, kojeg je

biograf Paul Althaus opisao kao „ocean“, a Timothy

George nazvao „vulkanom osobnosti“?1 Odabrani član-

ci iz netom otisnute knjige Here We Stand, Luther, the

Reformation, and Seventh-day Adventism,2 a koja je u

pripremi na hrvatskom, istražuju različita Lutherova

učenja i uspoređuju ih s adventističkim doktrinama.

Glavne misli ovog uvodnika su uzete iz ove knjige.

Adventisti se zasigurno ne vide kao povijesni nasljed-

nici apostolske Crkve niti protestantske reformacije, već

kao sljedbenici univerzalnih duhovnih sadržaja izvorne

pobožnosti Svetoga pisma koji su ponuđeni svim ljudi-

ma našega planeta. Adventisti se ne naslanjaju na povi-

jesnu biskupsku povezanost s apostolskom Crkvom, niti

mogu povijesno dokazivati svoju povezanost s Luthe-

rom, Calvinom ili nekim drugim istaknutim reformato-

rom šesnaestoga stoljeća. Međutim, zajedno s apostolom

Pavlom drže da „oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi“

(Gal 3,7). U tom smislu se adventisti smatraju sudioni-

cima duhovne reformacije koju valja iznova ponavljati u

praktičnoj duhovnosti. Isticanje povijesne povezanosti

s apostolima ili reformatorima na račun zajedništva si-

3

ZNACI VREMENA • 2/2017.

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na Bibliji

OsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva — Ad vent isti sedmoga dana u RH, Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77

IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb (NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo, Hinko Pleπko

Lektor:

Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:

PLStudio d.o.o.

Naslovnica:

Krešimir Godina

Tisak:Tiskara Velika Gorica

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 5.000 primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kunaCijena 4 broja u jednogodiπnjoj pret-plati, s poπtarinom, 40 kunaIzlazi tromjeseËnoRukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena na hrvatskom jeziku izaπao je 1910. godine. Od 1969. godine izlazi tromjeseËno, a poslije prekida od nekoliko godina tromjeseËno, pa sada opet tromjeseËno. Pod istim nazivom i sa sliËnom tematikom Ëasopis izlazi na mnogim jezicima diljem svijeta — na talijanskom, portugalskom, πpanjolskom, francuskom, nizozemskom, njemaËkom (dva izdanja), danskom, πvedskom, norveπkom, fi nskom, poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom, grËkom, engleskom (pet izdanja), arapskom, hebrejskom, kineskom, korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:[email protected]

godište 41 • broj 2 • 2017.

gurno vodi u dobro poznati scenarij: „Ja sam

Pavlov. Ja sam Apolonov. Ja Petrov. Ja Kri-

stov“ (1 Kor 1,12). Budući da je već u literaturi

objavljena „znanstveno utemeljena“ podjela

na „Crkve proizašle iz izvorne protestant-

nom drugom povijesnom liku toga doba.4

Luther je tijekom svojeg djelovanja vo-

dio rat sa skolastičkom teologijom. Iskazi-

vao je duboku sumnju u vrijednost fi lozo-

fi je pri teološkom promišljanju. Povjesničar

Timothy George primjećuje: „Luther nije

postao reformator jer je napao oproštajni-

ce. Napao je oproštajnice jer je Sveto pismo

bilo duboko ukorijenjeno u njegovo srce.“5

Stoga, njegovo geslo fi des ex auditu (vjera

dolazi od slušanja Riječi) predstavlja jednu

od najznačajnijih tekovina protestantske

reformacije. Temelj devedeset i pet teza je

bilo pozivanje na Sveto pismo. Lutherovo

hermeneutičko načelo sola scriptura (samo

Sveto pismo) vodilo ga je u formiranju

njegovih učenja sola fi de (samo vjerom) i

sola gratia (milošću samo) što je odjeknulo

„poput bombe“6 usred srednjovjekovnog kr-

šćanskog nauka. On je nastavio dokazivati

kako su sva vjerovanja, napisi prvih crkve-

nih otaca, pa čak i odluke crkvenih sabora

podložni provjeri Svetoga pisma. Vjerujemo

da i danas ovakvo usmjerenje donosi osvje-

ženje i blagoslov svim kršćanima i posredno

njihovim susjedima.

adventisti

1 Paul Althaus, Th e Th eology of Martin Luther, prijevod, Robert C. Schultz (Philadelphia, PA:

Fortress, 1966), vi; Timothy George, Th eology of the Reformers, revidirano izdanje, (Nashville, TN: B & H Academic, 2013), 182.

2 Here We Stand, Luther, the Reformation, and Seventh-day Adventism, Urednici: Michael W. Campbell i Nikolaus Satelmajer, (Nampa, ID; Oshawa Ca, Pacifi c Press, 2017).

3 Ankica Marinović Bobinac i Dinka Marinović

Jerolimov, Vjerske zajednice u Hrvatskoj, (Zagreb:

Udruga za vjersku slobodu u RH i Prometej, 2008),

str. 5-6.4 Ellen G. White, Velika borba (Zagreb: Znaci

vremena, 1997.) Vidi opće kazalo, str. 620.5 George, Th eology of the Reformers, 55,56.6 Isto, 72.

ske tradicije“, „Crkve reformacijske baštine“ i

„Ostale kršćanske crkve“3, teško je za povje-

rovati da će protestanti tijekom obilježavanja

500. godišnjice početka reformacije propustiti

priliku da pokažu tko je izvorni i baštinski pro-

testant, a tko su ti ostali. Ovi „ostali“ mogu se

tješiti da u Svetom pismu „ostatak“ ili „malo

stado“ dobro kotiraju – pripada im kraljevstvo.

Evanđelja jasno poručuju: “Donosite dakle

plodove dostojne obraćenja. I nemojte početi

u sebi govoriti: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer,

kažem vam: Bog iz ovog kamenja može podići

djecu Abrahamovu“ (Luka 3,8).

Adventisti su se formirali kao revitalizira-

jući reformski pokret tijekom i nakon velikog

razočaranja koje je uslijedilo zbog neade-

kvatnog tumačenja biblijskih proročanstava.

Ozbiljnije su prišli tumačenju i autoritetu

Svetoga pisma. Iznova uvjereni da o danu i

satu Isusova drugog dolaska „nitko ne zna,

pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“

(Mk 13,32) počeli su objavljivati doslovni

povratak Isusa Krista na Zemlju, baš kao i

Luther.

U tom smislu, rani adventisti su smatrali

da se vraćaju izvornosti i jednostavnosti ra-

nih kršćana. Ellen G. White je snažno isticala

i povezivala ranu Kršćansku Crkvu i Martina

Luthera kao ključ u duhovnoj borbi između

Krista i Sotone. U svojoj knjizi Velika borba

Lutheru je posvetila više prostora nego ijed-

4


Ono što se dogodilo u listopadu 1517.

započelo je petnaest godina ranije u

gradu Erfurtu.1 Susrele su se dvije oso-

be, čije su teologije, bez njihova sazna-

1 Za ovu rekonstrukciju, vidi Martin Brecht,

Martin Luther: His Road to Reformation,

1483– 1521, trans. James L. Schaaf

(Philadelphia: Fortress, 1985), 23–50; Scott

Hendrix, Martin Luther: Visionary Reformer

(New Haven, CT: Yale University Press,

2015), 27–33; and Timothy J. Wengert, ed.,

Martin Luther’s 95 Th eses With Introduction,

Commentary, and Study Guide

(Minneapolis, MN: Fortress, 2015), xxi–xxxi.

svojega poziva, 1505. primljen Martin

Luther.3 Kada je Luther 1517. preispi-

tivao teološku utemeljenost ove prakse

izravno se usprotivio i Peraudiju i von

Paltzu.

Luther kao propovjednik

oproštajnica

Luther i Peraudi su se susreli još

jedanput. Peraudi je u siječnju 1503.

krenuo na putovanje u Wittenberg,

glavni grad saksonskog elektorata, gdje

je Frederick, ponosni elektor, prethod-

ne jeseni upravo osnovao sveučilište.

Peraudi je 17. siječnja 1503. ne samo

3 Vidi Berndt Hamm, Ablass und

Reformation: Erstaunliche Koharenzen

(Tübingen: Mohr Siebeck, 2016), 121–175.

Što se dogodilo?Pregled poËetaka Lutherove reformacije

nja, išle u suprotnom smjeru. Jedna

od tih osoba bio je devetnaestogodiš-

nji sveučilišni student Martin Ludher

(tako je tada pisao svoje ime), koji je

te godine (1502.) trebao primiti diplo-

mu bakalaureata, pripremajući se za

nastavak studija, za magisterij (1505.).

Iste te godine Raimund Peraudi,2 pa-

pinski legat podrijetlom iz Francuske,

posjetio je Erfurt kako bi pomogao pri

organizaciji, te propovijedao u povodu

jubilarne 1500-te godine. Jedan od sve-

ćenika Peraudijeve administracije bio

je i Johann von Paltz, augustinski fra-

tar iz istog samostana u Erfurtu, u koji

je nakon nenadane promjene smjera

2 Poznat je još i kao kardinal Raymund von

Gurk, s razlikama u pisanju njegova imena.

4


•••••••••••••Timothy J. Wengert

5


posvetio dvorsku crkvu i Zakladu Svih

svetih – jaku okosnicu novog sveučili-

šta – već je izdao i dekret u ime pape

Julija II., Sikstusova nećaka, da svaka

osoba koja bogoslužbuje u toj crkvi

na godišnjicu njezina posvećenja pri-

ma oproštajnicu za dvije stotine dana.

Svake godine, osim ako zbog posla nije

bio zadržan negdje drugdje, bio je tu

prisutan elektor Frederick, okružen

grobovima svojih prethodnika, svojom

golemom kolekcijom relikvija, te dvor-

janima i učenim profesorima svoga

sveučilišta.

Četrnaest godina kasnije, u siječnju

1517., saksonski sud je odlučio zatraži-

ti od svoga budućeg augustinskog pro-

fesora teologije, Martina Luthera, da

iznese propovijed. Ovisno o tome koji

od dva izvora te propovijedi izaberete,

bilo onaj uoči proslave ili na sam dan,

Luther se popeo na nepoznatu pro-

povjedaonicu dvorske crkve (njegov

poziv profesora uključivao je redovno

propovijedanje u gradskoj crkvi sve-

te Marije) i održao propovijed prema

tekstu određenom za takve obljetnice

– prema pripovijesti o Zakeju.4 Luther

nije doveo u pitanje samo motive ljudi

koji su davali novac za izgradnju crkvi

bez promjene vlastita srca, već je go-

vorio, po prvi put na takvom javnom

mjestu, i o oproštajnicama (indulgen-

cijama – napomena prev.).

Oproštajnice su bile srednjovje-

kovni način smanjenja tereta kazne za

grijeh koje tijelo vjernika mora osjetiti,

bilo u ovom životu, bilo u čistilištu –

mjestu čišćenja namijenjenom čišćenju

duše kako bi mogla gledati Boga na

nebu („Blago onima koji su čista srca,

jer će Boga gledati“ i nitko drugi [Ma-

tej 5,8]). Preko ključeva koje je od Kri-

sta primio Petar, i njegovi nasljednici,

prema Mateju 16, Crkva može otvoriti

4 Za najnovije istraživanje ove propovijedi,

vidi Timothy J. Wengert, “Martin Luther’s

Preaching an Indulgence in January 1517,”

Lutheran Quarterly 29 (2015): 62–75. Za

tradicionalniji pogled na ovu propovijed,

vidi David Bagchi, “Luther’s Ninety-Five

Th eses and the Contemporary Criticism

of Indulgences,” in Promissory Notes on

the Treasury of Merits: Indulgences in

Late Medieval Europe, ed. R. N. Swanson

(Leiden: Brill, 2006), 331–355.

nebesko kraljevstvo opraštanjem krivi-

ce i smanjenjem kazne. Krštenje, koje

je jači sakrament, uklanja svu krivicu

i kaznu za izvorni grijeh, te sve grije-

he počinjene prije krštenja. Postajanje

redovnikom ili redovnicom može po-

služiti kao neka vrsta drugog krštenja,

uklanjajući svu krivicu i kaznu. No, za

obične grešnike Crkva je ponudila sa-

krament pokore koji se sastojao od ža-

ljenja zbog grijeha (kajanja), ispovijedi

(na uho svećeniku) i „zadovoljštine“.

Pokorom se uklanja krivica, no kazna,

ili discipliniranje tijela, se samo sma-

njuje od vječne kazne (smrtnim gri-

jesima osoba zarađuje jednosmjernu

kartu za pakao) na vremensku kaznu

tijela. Osoba koja sada prelazi iz sta-

nja grijeha u stanje milosti može dati

„zadovoljštinu“ (otuda i naziv trećega

dijela), obično postom, davanjem mi-

lostinje i molitvom (kao u Govoru na

gori). No Crkva može praštati i sma-

njiti kaznu bilo djelomično (primjerice

prisustvovanjem na godišnjici crkve-

nog posvećenja) ili potpuno. Potpune

ili plenarne oproštajnice, kako su ih

nazivali, nisu se koristile više od četiri

stotine godina, a bile su samo papina

povlastica. Redovite su bile takozvane

jubilarne oproštajnice, poput one koju

je propovijedao Peraudi 1502., i koje

je papa Lav X. žurno objavio 1516.,

kako bi prikupio sredstva za ponovnu

izgradnju bazilike Svetog Petra u Rimu

– a to postignuće još uvijek prevladava

vatikanskim obzorom.

U siječnju 1517. ova nova plenarna

oproštajnica trebala je biti objavljena

u propovijedima u obližnjim grado-

vima saksonskog elektorata. Elektor

Frederick je zabranio prodaju na svom

području zbog straha od odlijevanja

zlata, te kako bi izbjegao potkopavanje

vlastite rastuće zbirke relikvija. Iako

nisu nudile plenarnu oproštajnicu, nje-

gove relikvije su davale preko sto tisuća

godina oprosta onima kojima se posre-

ćilo da ih vide dok su bile izložene 1.

studenoga ili 1. svibnja. A Luther je u

svojoj propovijedi, govoreći o mnogo

manjoj jubilarnoj oproštajnici od dvi-

je stotine dana, dao i neke komentare.

Glasno se pitao kako netko može pro-

povijedati o ovoj (ili bilo kojoj drugoj)

oproštajnici s jedne strane, a s druge

strane voditi narod na iskreno žaljenje

zbog vlastitog grijeha. Čini se kako nije

znao izlaz iz ove dvojbe: „Vidite, stoga,

koliko je opasno propovijedati opro-

štajnice, jer poučavaju o unakaženoj

milosti, naime, o izbjegavanju zado-

voljštine i kazne… Jer kako je moguće

istinsku skrušenost i labavu i darežljivu

oproštajnicu tako lako propovijedati u

isto vrijeme, kada istinska skrušenost

iziskuje krutu strogost [kazne], a takva

ju oproštajnica previše olabavljuje?“5

Prema Lutherovom kasnijem sje-

ćanju, elektora je razljutio takav napad

na njegove religijske temelje i opro-

štajnice. Ova je ljutnja, nedvojbeno,

Luthera nagnala na izvršenje domaće

zadaće, pa se stoga tijekom nadolaze-

ćih mjeseci bavio crkvenim zakonom,

najnovijim komentarom Novoga za-

vjeta (bilješkama na grčki tekst koji je

prethodne godine upravo izdao Eraz-

mo Roterdamski), pa čak i obranom

oproštajnica koju je napisao augustin-

ski svećenik Johann von Paltz.6 U isto

vrijeme je Lutherovu pozornost pri-

vuklo propovijedanje Johanna Tetzela,

posljednjeg prodavača oproštajnica, te

knjižica koja je odredila njegovo pro-

povijedanje, a izdao ju je nadbiskup

od Mainza na čijem je području Tetzel

propovijedao. To je za posljedicu ima-

lo Lutherovu još veću zabrinutost da

nešto nije u redu s propovijedanjem i

poučavanjem u vezi s ovom oproštaj-

nicom. Istraživanje crkvenog zakona

uvjerilo ga je da oproštajnice izvorno

nisu uopće primjenjive na Božju dis-

ciplinu i kaznu za grijeh, već samo na

crkvene kazne za besramne grijehe koji

su bili bolni za zajednicu – kazne koje

su, naravno, svećenik, biskup ili papa

mogli ublažiti u korist grešnika. Čita-

njem Biblije osvjedočen je o onome što

je već cijenio, naime, da cijeli kršćani-

nov život treba biti život pokore.

5 Martin Luther, D. Martin Luthers Werke:

Kritische Gesamtausgabe, vol. 1 (Weimar:

Hermann Böhlau, 1883), 94–99, navod u

Wengert, “Martin Luther’s Preaching an

Indulgence in January 1517,” 69, 70.

6 Johannes von Paltz, Supplementum

Coelifodinae (1504), ed. Berndt Hamm et al.

(Berlin: De Gruyter, 1983).

5


6


Devedeset i pet teza: napad na

krivo propovijedanje

Kako bi pokazao nesigurnost oko cr-

kvenog učenja o oprostima, Luther je

(od 1512. godine doctor ecclesiae - tj.

učitelj Crkve) obavijestio svoje nadre-

đene o svojoj sumnji, i kao što je bilo

pravo svakog profesora na srednjovje-

kovnom sveučilištu, napisao je neke

teze za raspravu o toj temi. Slijedeći

upute statuta Sveučilišta u Wittenber-

gu, postavio ih je na vrata gradskih

crkava – vrata su služila poput sveu-

čilišne oglasne ploče za službene obja-

ve.7 Dana 31. listopada 1517. Luther

7 Pitanje jesu li teze bile postavljene je stvar

stručne rasprave. Za najnoviju raspravu

o ovom pitanju, vidi Volker Leppin and

Timothy J. Wengert, “Sources for and

Against the Posting of the Ninety-Five

je napisao pismo nadbiskupu Mainza,

Albrechtu, izražavajući svoje zgražanje

nad onim što su ljudi mislili da pro-

povjednici govore (primjerice: „Čim

novčić ubačen u škrabicu zvecne i

zvonce zazvoni, duša iz čistilišta odleti

i pjeva“8; čak i silovanje djevice Marije

moglo bi se pokriti ovom oproštajni-

com; papinski ogrtač prikazan tijekom

propovijedi bio je moćniji od Kristo-

vog križa), i priložio ove teze, kojih je,

kao što svi znaju, bilo devedeset i pet.9

Što nam devedeset i pet teza govori

o Lutherovoj reformaciji? Prvo, njegov

motiv, kao što je iduće godine naveo u

svom otvorenom pismu papi Lavu,10

nalazi se na početku popisa njegovih

devedeset i pet teza: „Iz ljubavi i gor-

ljivosti za istinu“.11 A što je s dokaznim

tekstom za oproštajnice u Mateju 4,17

koji u latinskom tekstu glasi: „Čini

pokoru“? Prva teza, utemeljena na

komentaru Erazma Roterdamskog na

ovaj tekst, ukazuje na Lutherovo sve

veće poznavanje grčkog jezika, gdje u

grčkom tekstu piše metanoeite (pro-

mjena uma), a ne, kao u latinskoj ver-

ziji, poenitentiam agite (čini pokoru):

„Naš Gospodin i Učitelj Isus Krist go-

voreći: ‘Učini pokoru… ‘htio je da ci-

jeli život vjernika bude život pokore.12

Luther navodi zabrinutost izraženu u

siječanjskoj propovijedi. No, nakon

ovakvog uvoda, Luther nastavlja s izno-

šenjem onoga što je smatrao rješenjem

ovog problema, a temelji se na njego-

vu proučavanju povijesti oproštajnica:

„Papa niti želi niti može oprostiti bilo

koju kaznu osim one koju je izrekao

vlastitim autoritetom ili one izrečene

u kanonima.“13 Iznenada je cijeli sustav

kupovanja izbjegavanja Božjeg ukora

Th eses,” Lutheran Quarterly 29 (2015): 373–

398. Za najnoviji prijevod na engleski, vidi

Wengert, Martin Luther’s 95 Th eses, 1–26.

8 Ovo se pripisuje Johannu Tetzelu.

9 Za pismo, vidi Wengert, Martin Luther’s 95

Th eses, 27–36.

10 Luther, D. Martin Luthers Werke, 1:527–

529.

11 Martin Luther, Luther’s Works, vol. 31,

Career of the Reformer 1, ed. Jaroslav Pelikan

(St. Louis, MO: Concordia; Philadelphia:

Fortress, 1968), 25.

12 Wengert, Martin Luther’s 95 Th eses, 13.

13 Luther, Luther’s Works, 31:25–33.

i kazne tijela oduzet oproštajnicama i

vraćen svojoj izvornoj nakani crkve-

ne discipline i milosti. Luther nadalje

tvrdi, navodeći svetog Bonaventuru, da

jedina moć koju papa ima nad dušama

u čistilištu jest per modum suff ragii, što

će reći, preko molitve za te duše. Zatim

imamo tezu 39: „Osobito je teško, čak

i za najučenije teologe, pred ljudima

istovremeno uzdizati slobodu oprosta i

istinu o kajanju.“14 Ovdje Luther izra-

žava svoju poteškoću, već otkrivenu u

njegovoj propovijedi u siječnju 1517.

godine.

U pozadini pisma Albrechtu, i u

pozadini samih devedeset i pet teza,

nalazi se još jedna tema, a to je krivo

propovijedanje. Kada je Luther mislio

da je dokazao samo ograničenu, cr-

kvenu svrhu oproštajnica (teze 5-20),

on napada propovjednike, protiveći se

njihovim neobuzdanim tvrdnjama ne

samo svojom dvojbom, nego i izno-

šenjem načina na koji treba ispravno

propovijedati o dobrim djelima: treba

skrbiti za siromašne. „Kršćane treba

naučiti da svatko tko vidi neku na-

puštenu osobu i, prošavši pokraj nje

daje novac za oprost, taj ne kupuje

[milostivi] oprost od pape, već Božji

gnjev.“15 Nakon upozorenja biskupima

i drugima o njihovoj odgovornosti, te

navođenja prigovora običnih građana

na oproštajnice, Luther zaključuje vje-

štom retorikom: „Kršćani se moraju

ohrabrivati da marljivo slijede Krista,

koji je glava, kroz kazne, smrt i pakao, i

tako mogu biti sigurni u ‘ulazak u nebo

kroz mnoge nevolje’ a ne kroz [lažnu]

sigurnost mira.“16 Stvarna srž ovih teza

zapravo dolazi u nastavku posljedič-

ne rasprave o naravi crkvenog blaga.

Standardno učenje o oproštajnicama

tvrdilo je da je Bog milostivo postavio

blago koje sadrži zasluge Krista, Marije

i svetaca, a koje bi se onda mogle pri-

mijeniti kroz oproštenje onima koji su

14 Timothy J. Wengert, “[Th e 95 Th eses or] Disputations for Clarifying the Power of Indulgences, 1517,” in Th e Annotated Luther, vol. 1, Th e Roots of Reform, ed. Timothy J. Wengert (Minneapolis, MN: Fortress, 2015), 39.

15 Ibid., 40.16 Ibid., 46.

Oprosne godine 1476.

papa Siksto IV., graditelj

Sikstinske kapele koja

nosi njegovo ime, po prvi

put je izdao dekret po

kojemu se oproštajnice

koje kupe vjernici mogu

primijeniti ne samo na

žive osobe, veÊ i na

mrtve duše u Ëistilištu.

6


7


kupili oproštajna pisma. Umjesto toga,

Luther je ustrajavao: „Pravo blago Cr-

kve je najsvetije Evanđelje Božje slave i

milosti“17

„NeoËekivana“ reformacija

Ono što se sljedeće dogodilo iznenadi-

lo je sve, no najmanje Martina Luthera

(koji je helenizirao svoje ime, poput

mnogih humanističkih učenjaka toga

vremena, kako bi sličilo grčkom ime-

nu Eleutherius, što znači „slobodan“).

Nadbiskup Albrecht, sluteći herezu i

osjećajući zabrinutost zbog pada pri-

hoda, što bi moglo utjecati na njegovu

sposobnost vraćanja zajma kojim je

kupio pravo na višestruka imenovanja,

šalje teze na vlastiti teološki fakultet u

Mainzu, tražeći njihovo mišljenje, a ta-

kođer i u Rim. Početkom 1518. godine

Lutheru je prijatelj iz Nürnberga poslao

njemački prijevod teza, koji je Luther

odbacio, pa je na njemačkom jeziku

pripremio propovijed (od samo dvade-

setak točaka): „Propovijed o predanju i

milosti“.18 Upravo je ovo, a ne devede-

set i pet teza, pretvorilo Luthera u po-

znatu osobu i prvog živućeg svjetskog

pisca bestselera (propovijed je izdana

više od dvadeset puta u roku dvije go-

dine). Posljedica je bila, da upotrijebi-

mo prikladan izraz Heiko Obermana,

„neočekivana reformacija“.19 Početkom

šesnaestog stoljeća mnogi su tražili

reformu feudalnog i ekonomskog su-

stava, te strukture i prakse Crkve. No,

nitko nije očekivao frontalni napad na

crkvenu teologiju, osobito na kamen

temeljac srednjovjekovnog pokornič-

kog sustava kojemu su se priklonili svi

zapadni kršćani.

Kada se priča o počecima reforma-

cije ispriča na ovaj način, neki mitovi

nestaju. Više ne slušamo o redovniku

opterećenom krivnjom koji želi svo-

ju dušu osloboditi psihološke bolesti.

Slike ljutitog Luthera koji čavlima pri-

bija komad papira na vrata (ne znamo

17 Ibid., 42.18 Za ovu propovijed, vidi Wengert, Martin

Luther’s 95 Th eses, 37–48.

19 Heiko A. Oberman, Luther: Man Between God and the Devil, trans. Eileen Walliser- Schwarzbart (New Haven, CT: Yale University Press, 1989), 113–206.

zasigurno je li ih, i kada, postavio – a

vjerojatnije je da bi upotrijebio vosak

ili smjesu za lijepljenje) vraćaju se na-

trag u devetnaesto stoljeće kada su i iz-

mišljene. Iako su postojale neposredne

političke i crkvene posljedice, Luthe-

rovi motivi nisu imali nikakve veze s

time. Naprotiv, Luther je bio zabrinut

samo za jednu jedinu stvar: za krivo

propovijedanje i poučavanje, te kakve

je posljedice imalo za obične kršćane.

Ova neočekivana reformacija dovela je

do nastanka Evanđeoske, Reformirane,

pa čak i Anabaptističke crkve, te do re-

forme Rimokatoličke crkve na Trident-

skom koncilu.

Srž Lutherovog svjedoËenja

Evanelja

Tijekom godina koje su uslijedile po-

stalo je jasno da je Lutherov prijedlog

poboljšanja kršćanskog objavljivanja

Evanđelja obuhvatio nekoliko tema

koje su još uvijek u središtu luteran-

skog svjedočenja Evanđelja. Sve se tiču

stanja ljudskih stvorenja pred Bogom;

sve su bile na svom mjestu u Luthero-

voj teologiji do 1518.

„Opravdani smo milošću po vjeri

zbog Krista.“20 Ovaj poznati redak iz

Augsburškog vjerovanja, koje je Lu-

teranska vjerska konfesija 25. lipnja

1530. u Augsburgu predočila kralju

Karlu V., odzvanja Lutherovim počet-

nim uvidom u Evanđelje: „Opravda-

ni smo“ - znači učinjeni ili proglašeni

pravednima pred Bogom. Već 1515.,

dok je Luther predavao Poslanicu Ri-

mljanima na Sveučilištu u Wittenber-

gu, počeo je uviđati kobnu pogrešku

teologa njegova vremena. (U jednom

ih je ispadu, za vrijeme predavanja na

latinskom, na njemačkom jeziku na-

zvao „teolozi-svinje“.)21 Stanje neke

osobe pred Bogom ne može ni u kom

20 Art. 4 of “Th e Augsburg Confession,” in

Th e Book of Concord, ed. Robert Kolb and

Timothy J. Wengert, trans. Eric Gritsch

(Minneapolis, MN: Fortress, 2000), 38–41.

21 Vidi Martin Luther, Luther’s Works, vol. 25,

Lectures on the Romans, ed. Jaroslav Pelikan

(St. Louis, MO: Concordia, 1972), 261.

See also Berndt Hamm, Th e Early Luther:

Stages in a Reformation Reorientation, trans.

Martin Lohrmann (Grand Rapids, MI:

Eerdmans, 2014), 59–84.

slučaju ovisiti o njezinim djelima.

Lutherova fraza „po milosti“ odra-

žava pomak u Lutherovom razmišlja-

nju koji se dogodio dosta kasno u cije-

lom procesu, negdje oko 1520. godine.

Ranije je Luther, slijedeći srednjo-

vjekovni skolastički konsenzus, defi -

nirao milost (gratia) kao silu ili moć

ljubavi koja je ulivena u ljudsku dušu

kako bi ju učinila prihvatljivom Bogu,

omogućujući pravilnu raspoređenost.

U Bilješkama o Novom zavjetu iz 1516.

godine, međutim, Erazmo Roterdam-

ski je ukazao da grčka riječ charis ozna-

čuje nešto sasvim drugo - naime, favor

Dei, Božju naklonost ili milost. U po-

četku je Luther bio skeptičan i pokušao

je ujediniti obje defi nicije. No, Luther

je, do 1521. godine, najvjerojatnije pod

utjecajem Philipa Melanchtona, njego-

vog kolege i stručnjaka za grčki jezik,

promijenio mišljenje i nakon toga je

u svakoj dobivenoj prilici milost defi -

nirao kao Božju milost. „Kroz vjeru“

- znači potpuno odbacivanje djela u

odnosu s Bogom. Ovaj pomak od sred-

njovjekovnih tvrdnji da milost treba

zaslužiti ponekad zaboravljaju mnogi

kršćani zamišljajući da je vjera djelo,

ili odluka koju kršćanin nudi Bogu u

zamjenu za milost, što je stav daleko

bliži Lutherovim srednjovjekovnim

učiteljima i kasnijim protivnicima.

Vjera za reformatore nije djelo već od-

nos povjerenja i sigurnosti koje Sveti

Duh donosi u život kada čujemo Božje

milosrdno obećanje u Kristu. I konač-

no, „zbog Krista“ - odražava možda

najvažniju stranu Lutherove teologije

često sažetu u izrazu „samo Krist“ (na-

ravno, ne uz isključivanje Trojstva, već

kao način usredotočenosti na Kristovo

utjelovljenje i Njegovu spasenjsku smrt

i uskrsnuće). Tako imamo tri najvažni-

ja samo (sola) u Lutherovoj misli: samo

milost, samo vjera i samo Krist.

„Za dobivanje takve vjere Bog je us-

postavio službu propovijedanja, dajući

Evanđelje i sakramente.“22 Ovaj izva-

dak iz sljedećeg članka Augsburškog

22 Art. 5 of “Th e Augsburg Confession,” 40,

41. Najbolji pregled Lutherove misli, vidi

Gerhard Forde, Where God Meets Man:

Luther’s Down-to-Earth Approach to the

Gospel (Minneapolis, MN: Augsburg, 1972).

7


8


vjerovanja tvrdi da Bog djeluje kroz

sredstva kako bi ostvario spasenje čo-

vjeka. Luther tvrdi da Bog djeluje kroz

„sredstva milosti“ – a to su krštenje,

Gospodnja večera i objavljivanje Bož-

je riječi. Dokazuje to samim utjelov-

ljenjem, gdje Riječ postaje tijelo (Ivan

1,1-14.). Bog dolazi svome narodu

preko tjelesnih sredstava: riječi, vode,

te kruha i vina. Doista, ustrajući na

tome, zajedno s Augustinom, da su

sakramenti „vidljive riječi“, Luther je

zapravo razvio još jedno samo: naime

solo verbo (samo riječ). Ponekad kasni-

ji protestanti ovaj izraz pogrešno pre-

vode kao sola scriptura, iako je Luther

taj pojam upotrijebio desetak puta, a

ustrajavao je na tome da su objavlje-

nje usmene riječi i proslavljene vidljive

riječi ta sredstva koja Bog upotreblja-

va kako bi probudio vjeru i opravdao

grešnika. Luther je smatrao da stoga

što su ljudska bića grešnici, Božja riječ

na nas mora djelovati na dva načina:

prvo, izvršiti djelovanje strano Božjoj

naravi (opus alienum) prije izvršenja

Božjeg ispravnog djelovanja (opus pro-

prium). Božja riječ zbog grijeha naj-

prije djeluje kako bi osudila, zaplašila i

usmrtila „starog Adama“ u nama – što

Luther naziva „Zakonom“. Tek tada

Bog djeluje tako da oprosti, utješi i oži-

vi – što Luther naziva „Evanđeljem“.

Ovo dvostruko djelovanje odražava se

u krštenju (podrazumijevajući ga kao

uronjavanje i podizanje što spaja greš-

nika s Kristovom smrti i uskrsnućem).

Ponovno se defi nira i pokora - smanji-

vanjem trostruke podjele srednjovje-

kovne teologije na dva dijela: žaljenje

zbog grijeha (kajanje) i oproštenje,

tako da će to Luther ponekad nazvati

čak sakramentom odrješenja.

Teolog križa je onaj tko govori o

raspetom i skrivenom Bogu.23 Nepo-

trebna stvar u Lutherovoj teologiji,

koju nalazimo u Lutherovoj obrani

devedeset i pet teza, obično se naziva

„teologija križa“ – ne teologija o križu

(koja pojašnjava teoriju pomirenja)

23 Vidi Dennis Bielfeldt, “Heidelberg

Disputation, 1518,” in Th e Annotated Luther,

vol. 1, Th e Roots of Reform, ed. Timothy J.

Wengert (Minneapolis, MN: Fortress, 2015),

67–120.

- već teologija otkrivenja Boga i to

na zadnjem mjestu na kojem bismo

Ga razumno tražili.24 Luther se uvijek

iznova čudio, i bio zbunjen Bogom

koji je izabrao Mojsija umjesto farao-

na, Izraelce umjesto Egipćana, djevoj-

ku iz Nazareta umjesto Kaifi ne kćeri,

ribare umjesto književnika i farizeja.

No, najveće iznenađenje bilo je pro-

naći Boga u jaslicama, pronaći Ga dok

mokar stoji u rijeci Jordanu, okruže-

nog svim mogućim pogrešnim ljudi-

ma (skupljačima poreza, grešnicima,

ženama i djecom), te razapetog na kri-

žu između dva zločinca. I opravdanje

grešnika odražava ovo isto, paradok-

salno otkrivenje, kao što to čini i dje-

lovanje strano Božjoj naravi (Zakon)

uz ispravno Božje djelovanje (Evanđe-

lje); te Božje djelovanje običnim sred-

stvima: propovjednikovim riječima,

vodom pri krštenju, i kruhom i vinom

- omogućuju grešnicima svih vrsta

Kristovu stvarnu blizinu.

Postoje, naravno, i druge strane

Lutherove teologije. Osobito ona što

razlikuje Božju vladavinu u ovom svi-

jetu kroz „građansku uporabu“ Zako-

na i Božju vladavinu kroz „teološku

uporabu“ Zakona (ranije opisanu),

te Evanđelje. To se često opisuje kao

„doktrina“ dvaju kraljevstava, no bolje

se razumije kao razlika između Božje

dvije ruke, gdje lijeva vlada ovim svi-

jetom, a desna vodi u budući svijet. No

reformacija je započela nastojanjem

jednog profesora da odgovori na te-

ološko pitanje o naravi oproštajnica i

stanju propovijedanja u njegovu svije-

tu.25

24 Za klasičan pristup ovoj strani Lutherova

učenja, vidi Walther von Loewenich,

Luther’s Th eology of the Cross, trans. Herbert

J. A. Bouman (Minneapolis, MN: Augsburg,

1976). For its use in Luther’s Explanations

of the Disputes Concerning the Power of

Indulgences, see Timothy J. Wengert, “

‘Peace, Peace. . . Cross, Cross’: Refl ections

on How Martin Luther Relates

the Th eology of the Cross to Suff ering,”

Th eology Today 59 (2002): 190–205.

25 Za pomoć pri pregledu Lutherova učenja,

vidi Robert Kolb and Charles P. Arand, Th e

Genius of Luther’s Th eology: A Wittenberg

Way of Th inking for the Contemporary

Church (Grand Rapids, MI: Baker, 2008).

U svojoj propovjedi na tekst u Luka 21

Martin Luther se nije zadovoljio samo

jadikovanjem zbog jadnog stanja svije-

ta i korenjem nesposobnosti onih koji

su na vlasti. Otvorio je svojim čitate-

ljima utješnu perspektivu vjere u Božji

novi i različiti svijet.1 Kršćani su, prema

Lutheru, zagrizli u kiselu jabuku života

i popili gorku čašu, nakon kojih će doći

ono što je slatko.2 Zato Krist kaže oni-

ma koji su uz Njega da ustanu i raduju

se.3 Čak iako naviještanje Evanđelja ne

donosi nikakav rezultat kod većine nas,

reformator osjeća da je pozvan progo-

voriti ostatku da bi ga razumio.4

Luther je uvjeren da „niti propo-

vijed, pozivi, upozorenja, prijetnje ili

molbe“5 ne mogu više pomoći svijetu.

On ostaje „brlog lopova“6 i „nema nade

da će ikada biti bolji“.7 Zbog toga ne

treba ništa očekivati od svijeta, već ra-

dije s čežnjom i radošću očekivati dan

koji je Krist obećao, i govoriti: „Dođi u

ovome času, ako je moguće, i učini kraj

bijedi.“8 Toliko njih je već izgubilo život

zbog vjere i njihova sudbina nije oka-

jana. Zbog toga mora doći dan kad će

mrtvi vjernici i živi Kristovi sljedbenici

biti proslavljeni.9 Ništa „bolje i drago-

cjenije“ ne može se dogoditi kršćanima

od dolaska Krista „u sili i velikoj slavi“,

da bi vjerujuću Crkvu uzeo „k sebi“.10

Reformator sugerira da njegovi

protivnici odlučuju da svoju nadu sta-

ve na politiku. Car će, smatra, otići na

Njemačku sa svojom vojskom da „istri-

jebi luterane“. To su Lutherovi protivni-

ci venit salvator – dolazak spasitelja. Ali

car je lažni otkupitelj, jer u psalmu 146.

vjernike upozorava da se ne uzdaju u

knezove: „Ne uzdajte se u knezove, u

čovjeka od kog nema spasenja!“ (Psa-

1 Izraz adventist nije prvenstveno trebao

ukazati na crkvu već na događaj – na drugi

Kristov dolazak.


Kritische Gesamtausgabe, sv. 34, knjiga 2

(Weimar: Hermann Böhlau, 1908), 472.

3 Isto, 34:478

4 Isto, 34:479.

5 Isto, 34:466.

6 Isto, 34:475.

7 Isto, 34:476.

8 Isto, 34:466.

9 Isto, 34:477.

10 Isto, 34:473.

8


9

ZNACI VREMENA • 2/2017.ZNZNZNZNZNACACACACACIIIII VRVRVRVRVREMEMEMEMEMENENENENENA A A A A •••• 2/2/2/2/2/20202020201717171717.....

„Adventist“ Luther:znaci vremena, apokaliptiËka nada i buduÊe kraljevstvo

•••••••••••••Daniel Heinz

lam 146,3.)11

Luther je uvjeren da je Karlo V.

„pobožan car“, njegovi savjetnici su ga

pretvorili u Feilanda,12 odnosno neko-

ga tko je stalno smanjivan (ili isturpi-

jan) kako bi odgovarao njihovim oče-

kivanjima. Ali takvim načinom oni

slave samo čovjeka od kojega nemaju

obećanja. Kršćani se trebaju uzdati i

radovati onome tko je pravi Spasitelj,

11 Isto, 34:467.

12 Isto, str. 34:468. Igra riječi na njemačkom.

Heiland znači „otkupitelj“ dok feilen znači „turpijati ili brusiti“.

jer On nikada nije doživio neuspjeh

niti lagao. On je „najsvečanije obećao“

svoj dolazak tako da ga mogu očekivati

s „velikim povjerenjem“.13

Znaci: utjeha i upozorenje

Da bi osnažio svoju Crkvu u njezinom

„adventističkom“ očekivanju – to jest u

doslovnom Kristovom povratku – Krist

je ukazao na određene znakove. Kao

13 Isto.

što se često događa da postoje znakovi

za beznačajne stvari, tako ih mora biti

za parousiu (Kristov dolazak), koji je

najvažniji događaj u budućnosti.14 Ovi

znaci imaju mnogo značenja za Luthe-

ra. Oni su očiti na nebu i na zemlji i slu-

že da osnaže vjernike dok za nevjernike

proglašavaju sud.15 Za kršćane znaci su

obećanje dolazećeg oslobođenja, dok

za nevjernike navješćuju dolazeći sud.

Ovi drugi – ljudi „tvrde glave i želje-

znih srca“ – su u blaženom neznanju i

imaju lažnu sigurnost, dok u znacima

14 Isto, 34:459.

15 Isto, 34:460, 461.

9


10


jeteće događaje.26 Oni nemaju utješno

obećanje da se Kristovo izbavljenje pri-

bližava. Zato samo vjerni kršćani mogu

promatrati prirodne i povijesne kata-

strofe s radosnim pogledom.27

Luther spominje oluje, poplave i

potrese svoga vremena kao i vjersko-

političke događaje, kao što su nestanak

kršćanske vjere i turska prijetnja. Turci

i Rim mu se čine, u različitim fazama

njegova života, da su biblijski prorečeni

antikrist.28 A ipak, unatoč ovom osje-

ćaju krize, Luther se nikad nije umorio

od stalnog naviještanja vjernicima da

biblijska apokaliptika nadilazi scenarije

užasa. U svojim propovijedima najav-

ljuje da će Kristov dan biti dan sreće za

vjernike, koji se sada nalaze u brlogu

lopova.29 On kaže vjernicima da tuga

čini da život propada kao bolesnik,30

dok radosno srce drži glavu uspravno.31

Zato u svojim svakodnevnim molitva-

ma pobožan kršćanin radosno čezne za

Gospodnjim danom, jer na ovoj zemlji

vjernik nema druge pomoći ili utjehe.32

Tko god ne čezne za ovim danom

ne razumije Gospodnje molitve i zbog

toga je ne može moliti.33 Jer, prema

Lutheru, molba „Dođi kraljevstvo tvo-

je!“ (Matej 6,10) usmjerena je na paro-

usiju, kojom svijet i sve što je suprotno

dobrome Gospodinu mora se razoriti i

uništiti.34

Zahtjev za budućim kraljevstvom

je molitva kršćana. U ovome se Luther

oslanja na riječi apostola Pavla u vezi s

uskrsnućem u 1. Korinćanima 15,19:

„Ako se samo u ovom životu u Krista

ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“

Jer tko god nema ovu nadu može samo

poželjeti da se nije ni rodio i da Boga

nema.35 Ljudski život je opterećen neu-

spjehom, bolešću, kugom, gladi i ratom

– to je svakodnevna gorka čaša koju

vjernik mora piti tako da može očuvati

26 Isto, 34:462.

27 Isto, 34:470.

28 Isto, 34:463, 478.

29 Isto, 34:460, 478.

30 Isto, 34:465.

31 Isto, 34:469.

32 Isto, 34:474, 475.

33 Isto, 34:475.

34 Isto, 34:474.

35 Isto, 34:472.

težnju za jednim drugim i boljim živo-

tom. Bez ove gorke čaše oni bi postali

hladni i otupjeli; više ne bi osjećali svo-

ju nesreću i vidjeli kako se ovaj nepoka-

jani svijet utapa u požudama i željama

ovoga života.36 Zato Krist sada poziva

svoje da ustanu i da se raduju, jer naše

otkupljenje znači pobjedu nad smrću i

dar vječnog života. Također znači kraj

svih užasa, ulazak u kraljevstvo i tako

vječnu utjehu i radost.37

S obzirom na ovu nadu, kršćani ne

trebaju žaliti odlazak s ovoga svijeta

niti se izgubiti u žaljenju za mrtvima.38

Umjesto toga bi trebali reći: „Zima je

bila podugačka. Sada želim da dođe

mnogo ljepše ljeto, takvo ljeto kojemu

nikad nema kraja.“39

Težnja i priprema za kraljevstvo

Luther je vjerovao da ima proročku mi-

siju za njemački narod.40 Međutim, on

nije tvrdio da je nadahnuti vizionar kao

starozavjetni proroci ili novozavjetni

apostoli. Nije vidio sebe kao pravog

proroka, jer mu Bog nije dao proročki

dar;41 ali je razumio svoj položaj kao

stražara, propovjednika, učitelja, sa-

vjetnika i opominjatelja. „Kao takav“,

tvrdi Paul Joachimsen, „on [Luther]

je na kraju imao status kao nijedan

Nijemac prije njega ni poslije njega.“42

U svjetlosti očekivanog otkupljenja,

Luther je svoju vijest shvatio kao po-

sljednji poziv upozorenja: „Dođite,

dođite! Dragi narode i učite!“43 Tako

je stajao pred narodom kao savjetnik

i utješitelj – dajući mu vremena da se

36 Isto.

37 Isto, 34:478.

38 Isto, 34:469.471.479.482.

39 Isto, 34:481.


Kritische Gesamtausgabe, vol. 30, bk. 3

(Weimar: Hermann Böhlau, 1910.), str. 290.


Kritische Gesamtausgabe, Tischreden, vol.

2 (Weimar: Hermann Böhlau, 1913.), br.

1796.

42 Paul Joachimsen, quoted in Heinrich

Bornkamm, Luther im Spiegel der deutschen

Geistesgeschichte (Heidelberg: Quelle und

Meyer, 1955.), 320.




6893.

kršćani već prepoznaju Božji gnjev.16

Međutim, ovi loši znaci neće naštetiti

vjernima, jer Bog snaži svoje.17

Osim toga znaci navješćuju vrijeme

Kristovog povratka i tješe kršćane tako

da s radošću očekuju Njegov povratak.18

Lutherovo ukazivanje na znakove kraja

svijeta – kao što su prirodne katastro-

fe, turska prijetnja ili pojava papinstva

kao antikrista – nije došla kao proširena

apokaliptički obojena panika tipična za

srednji vijek. Umjesto toga znaci su bili

utemeljeni na takvim biblijskim poru-

kama kao što je Isusov govor o vremenu

svršetka (Luka 21), koje su za Luthera

bile jasnije i mnogo manje nejasne nego

izjave u Otkrivenju.

Reformator ne raspravlja je li se ili

nije većina znakova već ostvarila, već to

prepušta sudu vjernika. Osobno je, me-

đutim, uvjeren da su se znakovi „većim

dijelom već ispunili“.19

Ali iako se svi znakovi nisu ispunili,

porast, prevladavanje i učestalost onih

znakova koji su se već ispunili važan

su pokazatelj neposrednosti kraja.20

Kristov dolazak će se dogoditi izne-

nada.21 Ali kako su se toliki znaci već

ispunili, nadu potkrepljuje činjenica da

je Otkupitelj „na vratima i da će netko

uvijek postojati koji će to doživjeti“.22 U

zamjenu za ova upozorenja (propovi-

jedi, molbe, savjeti) vjernici od svijeta

doživljuju samo prezir, nezahvalnost,

mržnju, ljubomoru i zlobu, jer Krista

ne poštuje.23 Ali oni koji žive s takvim

osjećajem sigurnosti i samodopadnosti

sve omalovažavaju, trebaju Božja upo-

zorenja uzeti k srcu.24

Luther traži da vjernici imaju jaku

vjeru u Božju riječ. Bez takve vjere zna-

ci u prirodi i ljudskoj povijesti bačeni

su u vjetar. Astronomi – Luther misli

na proširenost astrologije svojih dana25

– gledaju znakove kao prirodne i pri-

16 Isto, 34:460.

17 Isto, 34:464.

18 Isto, 34:461.

19 Isto.

20 Isto, 34:463.

21 Isto, 34:479.22 Isto.

23 Isto, 34:473.

24 Isto, 34:464.

25 Isto, 34:482.

10


11


pripremi za susret s Onim koji dolazi.

Upravo kao svaki pravi Kristov uče-

nik, Luther je težio za skorim krajem

razdoblja koje je Bog stavio između

prvog i drugog Kristovog dolaska na

kraju vremena, spomenutog u Novom

zavjetu kao „posljednji čas“ (1. Ivanova

2,18). Kako nitko ne zna – osim samo-

ga Boga – kad će doći taj kraj, potrebno

je da žive i postupaju kao da je danas

posljednji dan. Za reformatora to je

značilo imati silnu želju za obnovom.

Jer „tko god želi da bude pravi vjernik

Gospodina Krista, siromašan u ovome

svijetu i prezren, ozbiljno će moliti za

vrijeme Njegova suda i Njegova dola-

ska, zajedno s Njegovim kraljevstvom,

da skoro dođe i da nas izbavi“.44

Ali ovo također znači i poziv za po-

kajanjem. Upravo kao što je ovaj poziv

pripadao vijesti Onoga koji je došao

(Marko 1,15), tako pripada i pripremi

za Onoga koji treba doći: „Pokaj se,

Njemačka, za vrijeme probe. Vrijeme

je!“45 Tko god razumije da su „znaci

vremena“ povici upozorenja i opreza,

živjet će na velikom oprezu. Oni koji

slušaju upozorenja ne očekuju „ideal-

ni“ svijet, već su svjesni raspadanja i

opadanja svijeta.

Luther se nije dao prevariti buđe-

njem civilizacije i kulture svoga vreme-

na. On nije sumnjao u moralno opa-

danje svijeta s njegovim bezbožnim,

hedonističkim i materijalističkim raz-

mišljanjem. Cijeli svijet nije ništa više

od protivljenja Dekalogu,46 jer „nema

kraja prežderavanju, bijednoj pohlepi,

kamatarenju i drugim grijesima“.47 Po-

vijest Židova, Grka i Rimljana je pri-

mjer sudova koji se ne pojavljuju bez

razloga. Čak i kršćanska kultura može

doći kraju. Ove su kazne mikrokozam

Božjeg posljednjeg velikog čina – kad

On ljudsku povijest dovede kraju jed-

nom zauvijek.




5776.




4096.

46 Isto, sv. 4, br. 4011.

47 Isto, sv. 6, br. 6546.

Ono što je Luther utisnuo u srce

naroda da bi bio spreman za kraj, još

je uvijek bitno za nadu drugog dolaska

danas.

Potreba za Božjom rijeËju kao

kompasom

Kad je reformator objavio svoj pri-

jevod Biblije (1522.–1534.), ne samo što

je učinio izvanredan književni pothvat,

nego je stvorio i centralno djelo svog

reformatorskog rada. Prije njegova pri-

jevoda već je postojalo osamnaest pri-

jevoda njemačke Biblije,48 ali su to bili

prijevodi latinske Vulgate i zbog toga

prijevodi prijevoda. Oni nisu izvršili for-

mativni utjecaj na duhovni život naroda.

Centralna uloga u vjeri i životu koji

je Luther dodijelio Bibliji, predstavljala

je svu razliku. Za njega je Biblija bila

knjiga života za one na zemlji kojima

je bio potreban pouzdan kompas da ih

vodi tijekom vremena Kristu i tako do

sadašnjeg i budućeg otkupljenja: „To

nisu samo riječi za čitanje, već slatke ri-

ječi stvarnog života, koje su napisane za

postupke i ponašanje.“49 Luther je svoj

prijevod Biblije smatrao darom narodu.

Neposredno pred svoju smrt, pisao je:

„Jer ja nisam primio ništa za nju, dao

sam je za ništa i ništa ne želim za nju.“50

U svome radu, prevodeći Bibliju na je-

zik naroda za sve njemačke pokrajine;

dajući Bibliji centralno mjesto u pitanji-

ma vjere, načina života i nade, vidio je

božanski kairos – trenutak milosti – da

ga drži i ne pušta. S ovim djelom po-

veo je narod iz tame duhovne zablude

i praznovjerja: „Mislim da Njemačka

nikada nije toliko čula o Božjoj riječi

kao sada.“51

Luther je predvidio, sa strepnjom,

dolazeću nezahvalnost i prezir prema

48 Ispitaj Oscar Paret, Die Uberlieferung

der Bibel, 4. izdanje. (Stuttgart:

Württembergische Bibelanstalt, 1966.),

23.24.


Kritische Gesamtausgabe, sv. 31, knjiga 1

(Weimar: Hermann Böhlau, 1913.), 67.

50 Citirano u Ernst von Dobschütz, Die Bibel

im Leben der Volker, 3. izdanje (Witten:

Luther-Verlag, 1952.), 146.



Hermann Böhlau, 1899.), 32.

Riječi. Podsjetio je svoje suvremenike

na ono čime ih je Bog obdario. Zbog

toga je pozivao svakoga tko je mogao

pružiti ruku i držati Riječ da to učini,

jer mudrost, špekulacije i gledišta „tje-

lesnog čovjeka“ su prolazni. Samo Bi-

blija govori o stvarnom i pravom živo-

tu: „Prvo, trebate znati da Sveto pismo

mudrost svih drugih knjiga pretvara u

ludost, jer nijedna od njih ne uči vječ-

nom životu kao što to čini ova knjiga.“52

Zato što smo mi, ljudska bića iz

dvadeset prvog stoljeća, uglavnom iz-

gubila ovu svijest, nama nedostaje ko-

načni i siguran kompas. I tako stojimo

ovdje zbunjeni pitanjem kamo svijet

ide? „Adventist“ Luther nam pokazuje

put time što Bibliju čini središtem vje-

re i života. Ona sadrži čudesna obeća-

nja o neposrednom drugom dolasku,

činjenici da Stvoritelj neće napustiti

svoje stvaranje i na kraju će nas dovesti

domu k sebi.

Potreba za Ëvrstom vjerom u Boga

Uvjerenje o Božjoj vjernosti – pri-

kazano prvim dolaskom Isusa Krista –

veliko je ohrabrenje za vjerovanje da će

Bog biti vjeran i u budućnosti. Luther

nas poziva da se uzdamo u Božja obe-

ćanja. Bog ima tisuće načina da ojača

našu vjeru unatoč kušnji i nevoljama

ovoga svijeta. Luther je imao takvo

iskustvo vjere da svaki kršćanin treba u

njemu vidjeti primjer u vrijeme kraja.

Lutherova vjera je bila na kušnji

mnogo puta. Između 1518. i 1525. pri-

jetnja smrću visjela mu je nad glavom

kao Damoklov mač. Kad ga je 1518.

kardinal Cajetan pozvao u Augsburg

na saslušanje, Luther je bio svjestan

svojega očajničkog stanja – smrt je bila

stvarna mogućnost. Osjećao se bespo-

moćnim, jer je shvatio da njegov terito-

rijalni suveren, Friedrich Mudri, vjero-

jatno neće ući u rat zbog njega. Ipak je

Luther sačuvao nepokolebljivu vjeru u

svojega Boga.

Kad je Luther bio pod pritiskom

1521. da pred carem na državnom Sa-

boru u Wormsu opozove svoje spise,

on se držao čvrsto svog povjerenja u




11


12


Boga. Ovo povjerenje mu je dalo sna-

gu, unatoč tome što mu je život bio na

kocki, da svojom savješću ustane pro-

tiv stoljeća tradicije: „Jer oni koji se ne

uzdaju u Boga, uzdaju se u stvorenje

– papisti u svoja djela, neznabošci u

svoje idole, škrci u svoj imetak, drugi u

vladare. Svijet želi i mora imati idole.“53

Međutim, pravi kršćanin stavlja svu

vjeru u Boga Svemogućega.

Mi u naše vrijeme, u vrijeme ateiz-

ma, ekumenske apatije i sukoba kultu-

ra, pozvani smo da imamo ovo prizna-

nje vjere reformatora. Luther je u svoje

vrijeme pozvao na otpor papinstvu,

caru, katoličkim vladarima i islamu.

On nas je pozvao da ne kapituliramo


Kritische Gesamtausgabe, Tischreden, sv.


3407.

pred prijetnjama suvremenog svijeta,

uključujući sekularizaciju kršćanske

nade i raspadanje kršćanskog svijeta.

Luther je Philipu Melanchthonu, koji je

bio izvan sebe zbog Sabora u Augsbur-

gu, 1530. godine, napisao ove riječi: „Iz

dubine svoga srca, mrzim veliko stra-

hovanje u kojemu se… nalaziš. Da ona

toliko može vladati tvojim srcem nije

pogreška u veličini opasnosti, već prije

u veličini tvojega nevjerstva.“54

Adventna nada podrazumijeva

adventnu radost

Nevjerstvo baca kršćanina u za-

brinutost i očaj, ali nada čini čovjeka

sigurnim i sretnim; to je način na koji

Martin Luther sažima vjeru posljed-

njeg vremena. Kršćanin mora biti ra-

dosna osoba zbog toga što se radost sa-

stoji od vjere i nade. Vjera je o vječnom

i pravom Bogu i stoga ne može propa-

sti. Nada neće razočarati, jer se zasniva

na božanskim obećanjima.

„Panika nihilizma“ i rezignacije što

nema budućnosti ne treba biti uzrok

našeg očajanja.55 Malo je njih razumje-

lo da je kršćanstvo religija nade: „Ja se

nadam u Gospodinu“ je srž sve kršćan-

ske doktrine.56 Dolazak Mesije bio je

nada Izraela. Dolazak kraljevstva bila

je vijest mesijanske nade. Drugi dola-

zak Mesije bio je nada ranih kršćana.

Sve u kršćanskoj vijesti ukazivalo je

na budućnost, na novo postojanje u

drugačijem svijetu. Nada za buduće

kraljevstvo seže od vremena apostola

(“Marana tha“: Dođi, Gospodine Isuse

[1. Korinćanima 16,22.]) preko refor-

matora („Dođi, dragi posljednji dane“)

do svih koji su danas spremni poslušati

adventni poziv. Bez ove nade Evanđe-

lje postaje moralno učenje – društvena

poruka i fi lozofi ja zemaljskog života.

Postoji razlog za današnju bojazan,

da na mjestu gdje se Luther još uvijek


Kritische Gesamtausgabe, Briefwechsel, sv. 5

(Weimar: Hermann Böhlau, 1934.), 399.

55 Emil Brunner, Eternal Hope, prijevod

Harold Knight (Philadelphia, PA:

Westminster Press, 1954.), 23.


Kritische Gesamtausgabe, sv. 25 (Weimar:


visoko cijeni i sjećanje na njega slavi,

ovaj bitan element njegove teologije

ostane zanemaren. Na primjer, u pu-

blikaciji Njemačke luteranske crkve

Rechtfertigung und Freiheit: 500 Jahre

Reformation 2017 (Opravdanje i slobo-

da: Proslava 500 godina reformacije u

2017.), Kristova parousia je spomenuta

samo jednom i to samo zato što autori

ovog izdanja citiraju heidelberški kate-

kizam.57 Što je Luther rekao i pisao o

kršćanskoj nadi i Kristovom drugom

dolasku ostaje nezamijećeno.

Luther, osloboditelj od duhovnog

despotizma; Luther, pionir slobode

savjesti; Luther, pionir intelektualne

slobode; Luther, književna senzacija –

svakako, neke od ovih ideja i stavova

su došle od njega i nastavljaju utjecati

na suvremeni svijet. Ali on sam se ne bi

time zadovoljio. Nije želio biti šampion

autonomije uma, već je sebe vidio kao

šampiona Božje riječi i jamstva i rado-

sti spasenja otkrivenog u njoj.

Zato Martin Luther stoji pred

nama, čak 500 godina kasnije, kao vje-

snik spasenje koje će doći i koje nam

je došlo u Kristu. Kao takav poznavao

je uzaludnost svih ljudskih planova i

budućih nada. Za njega je budućnost

značila budućnost kao otkupljenje.

Prema Petru stvaranje „novih nebe-

sa i nove zemlje“ (1. Petrova 3,13) nije

u ljudskim rukama, već samo u rukama

Onoga koji čini „sve novo“ (Otkrivenje

21,5). To je bila nada i radost prvih kr-

šćana i to ostaje baština reformatora.

On je objavio: „Bog je obećao da će

doći dan kada će nas izbaviti od svako-

ga zla. Prema tome, neka dođe u ovome

času.“58 Kristov dolazak je naša sigurna

i jedina nada tako da svi kršćani mogu

radosno očekivati budućnost.

57 Evangelička crva u Njemačkoj

Rechtfertigung und Freiheit: 500 Jahre

Reformation 2017 (Gütersloh: Gütersloher

Verlagshaus, 2014), 69. Vidi također

Evangelička crkva u Njemačkoj Justifi cation

and Freedom: Celebrating 500 Years of the

Reformation in 2017, prijevod Stephen

Buckwalter, Evangelička crkva u Njemačkoj.

Pristupljeno, https://www.ekd.de/ekd_de/

ds_doc/2014_opravdanje i sloboda.pdf.

58 Luther, D. Martin Luthers Werke, sv. 34,

knjiga 2, 466.

Lutherova vjera je

bila na kušnji mnogo

puta. Izmeu 1518. i

1525. prijetnja smrÊu

visjela mu je nad glavom

kao Damoklov maË.

Ipak je Luther saËuvao

nepokolebljivu vjeru u

svojega Boga.

On se držao Ëvrsto svog

povjerenja u Boga.

... „Jer oni koji se ne

uzdaju u Boga, uzdaju se u

stvorenje - papisti u svoja

djela, neznabošci u svoje

idole, škrci u svoj imetak,

drugi u vladare. Svijet

želi i mora imati idole.“

Meutim, pravi kršÊanin

stavlja svu vjeru u Boga

SvemoguÊega.

12


13


Sola scriptura bilo je jedno od na-

čela reformacije.1 Iako nije bilo svoj-

stveno jedino Lutheru, on ga je učinio

poznatim.2 Najranije je spomenuto ti-

1 Sola scriptura se općenito prihvaća u

značenju da je Biblija i samo Biblija autoritet

u pitanjima vjere i prakse. Druga dva načela

u nizu od tri sola jesu sola gratia (samo

milost) i sola fi de (samo vjera).

2 Vidi Arthur Skevington Wood, Captive to

the Word: Martin Luther, Doctor of Sacred

Scripture (London: Paternoster, 1969),

31–40. Wood želi pojasniti da Luther na

različite načine ima dug prema svojim

prethodnicima, osobito Augustinu iz

Hippa i Williamu Occamu, te kasnijim

okamskim teolozima, u odnosu na svoj

stav prema Pismu. Međutim, sola scriptura,

kao teološka formula je nusproizvod

reformacije, a ne njezina pretpostavka.

Vidi Bernhard Lohse, Martin Luther:

An Introduction to His Life and Work

(Edinburgh: T & T Clark, 1986), 153;

usp. Bernhard Lohse, Martin Luther’s

Th eology: Its Historical and Systematic

Development, prev. i ur. Roy A. Harrisville

tome stojim. Neka mi Bog pomogne.

Amen.“4

Adventisti prihvaćaju načelo sola

scriptura. Poznati su kao „narod Knji-

ge“ i visoko cijene Sveto pismo. No

što je Luther doista podrazumijevao

pod načelom sola scriptura sporna je

tema među crkvenim povjesničarima

i teolozima.5 Ovo poglavlje istražuje i


Career of the Reformer 2, ed. George W.

Forell (Philadelphia, PA: Fortress, 1958),

113.

5 Za raspravu o značenju izraza sola

scriptura, vidi James R. Payton Jr., Getting

the Reformation Wrong: Correcting Some

Misunderstandings (Downers Grove, IL:

IVP Academic, 2010), 132–159; John C.

Peckham, “Sola Scriptura: Reductio ad

Absurdum?” Trinity Journal, n.s., 35, no. 2

(Fall 2014): 195–223; Aleksandar S. Santrac,

“Th e Sola Scriptura Principle in the

Current Debate,” Journal of the Adventist

Th eological Society 24, no. 1 (2013):

107–126; Kwabena Donkor, “Contemporary

Responses to Sola Scriptura: Implications

for Adventist Th eology,” Refl ections: Th e BRI

Newsletter 41 (January 2013): 5–8.

Sola scriptura: Usporedba Lutherovog i adventistiËkog razumijevanja

•••••••••••••Remwil R. Tornalejo

jekom rasprave s Johannom Eckom u

Leipzigu 1519. godine, kada je Luther

izjavio: „Ni jednog kršćanskog vjerni-

ka ne možete primorati [da vjeruje u

neki članak vjerovanja] izvan Svetog

pisma.“3 Ista je zamisao utjelovljena u

njegovoj obrani u Wormsu, 18. trav-

nja 1521. godine: „Sve dok ne budem

uvjeren svjedočanstvom Svetog pisma

ili zdravim razumom (jer ne vjerujem

papi ni koncilima, budući da je dobro

poznato da su često griješili i sami

sebi proturječili) vezan sam Svetim

pismom koje sam naveo i moja je sa-

vjest zarobljenik Božje riječi. Ne mogu

i neću se odreći ničega, budući da nije

ni sigurno ni ispravno ići protiv savje-

sti. Ne mogu drugačije postupiti, na

(Minneapolis, MN: Fortress, 2011), 22, 23.

Izraz sola scriptura kao takav ne nalazi se

u Lutherovim radovima. Ipak, zamisao da

Sveto pismo po autoritetu stoji iznad Crkve

i ostalih vjerskih autoriteta središnja je u

njegovoj kasnijoj teologiji.

3 Lohse, Martin Luther’s Th eology, 123.

14


uspoređuje Lutherovo i adventističko

razumijevanje značenja načela sola

scriptura.

Luther i sola scripturaNekoliko nedavnih istraživanja

drže pogrešnom, ili u najmanju ruku

prejednostavnom, tvrdnju da je Sveto

pismo bilo jedini autoritet reforma-

tora, a da predaja nije imala nikakvu

ulogu.6

Irena Backus, primjerice, tvrdi:

„Danas je već poznata činjenica da

reformatori nisu odbacili tradiciju

rane Crkve, koju, po njihovu mišlje-

nju, treba oštro razlikovati od pokva-

renosti srednjovjekovnih crkvenih

struktura.“7 Ovakav razvoj zahtijeva

pažljiviji pogled na značenje načela

sola scriptura za Luthera. Kako bismo

razumjeli ovaj izraz nužno je problem

postaviti u njegov povijesni kontekst.

NaËelo sola scriptura u povijesnom kontekstu U Lutherovo vrijeme problem nije

bio autoritet samog Svetog pisma,

već koliki je taj autoritet u odnosu

na Rimokatoličku Crkvu i njezine

vođe. Katoličke vođe su učile da

„nepisana tradicija može biti jednako

autoritativna kao Sveto pismo.

„Ponekad može biti čak i viša, budući

da ju je stvorila Crkva.8 Luther se, kao

svećenik, ranije u životu pridržavao

toga uvjerenja. Čak i nakon

objavljivanja devedeset i pet teza

zadržao je veliko poštovanje prema

spisima crkvenih otaca i papinskim

dekretima. Izjavio je: „Prvo,

svjedočim da ne želim reći ili podržati

apsolutno ništa osim, najprije, onoga

što je unutar Svetog pisma i može se

6 Payton, Getting the Reformation Wrong, 133.

7 Irena Backus, “Th e Disputation of Baden,

1526, and Berne, 1528: Neutralizing the

Early Church,” special issue, Studies in

Reformed Th eology and History 1, no. 1

(Winter 1993): 81, accessed December 18,

2016, http://scdc.library.ptsem.edu/mets/

mets.aspx?src=SRTH199311&div=11&i

mg=3.

8 Roger E. Olson, Th e Story of Christian

Th eology: Twenty Centuries of Tradition

and Reform (Downers Grove, IL: IVP

Academic, 1999), 385.

njime potvrditi, a zatim i onoga što je

u spisima crkvenih otaca, te onoga u

njima što je Rimska crkva prihvatila

i što je sačuvano u kanonima i

papinskim dekretima.“9 Osim toga,

zadržano je još jedno uobičajeno

razumijevanje po kojemu papa ili

crkveno vijeće predstavljaju krajnji

autoritet pri određivanju značenja

Biblije.10

Lutherovo stajalište prema crkvenim ocima i njihovim uËenjima

Luther nije u potpunosti odbacivao

tradiciju. Borio se protiv radikalnih

reformatora koji su htjeli ukloniti sve

crkvene tradicije.11 Upozorio je: „Po-

treban je oprezniji, diskretniji duh ko-

jim se napada nagomilavanje [učenja]

koja prijete hramu, ali ne uništavaju

sam Božji hram.“12 A onima koji su ga

optuživali za odbacivanje svih učenja

crkvenih otaca, odgovorio je:

„Ja ih ne odbacujem. No, doista

svatko zna da su ponekad griješili, kao

ljudi, stoga sam spreman vjerovati im

samo kada mi za svoja mišljenja daju

dokaze iz Svetog pisma, koje nikada

nije griješilo.“13

Nakon nekoliko rasprava s papin-

skim predstavnicima Luther je odba-

cio uobičajeno razumijevanje da „su

učenja Svetog pisma i Rimokatoličke

crkve nužno identična.“14 Napisao je:


Career of the Reformer 1, ed. Harold J.

Grimm (Philadelphia, PA: Fortress, 1957),

83.

10 Wood, Captive to the Word, 120.

11 Radikalni refromatori ili anabaptisti

bili su dosljedniji u primjeni načela sola

scriptura principle. Vidi Alister E. McGrath,

Reformation Th ought: An Introduction, 3rd

ed. (Malden, MA: Blackwell, 1999), 155.

12 Martin Luther, Martin Luther’s Basic

Th eological Writings, ed. Timothy F. Lull

and William R. Russell (Minneapolis, MN:

Fortress, 1989), 346.

13 Luther, Luther’s Works, 32:11.

14 Wood, Captive to the Word, 120; cf. Lohse,

Martin Luther’s Th eology, 188. According

to Ernst Zeeden, “Luther was not breaking

new ground when he turned to the Bible,

but only when he cut the Bible off from

the pope and Church, or subordinated

them.” Ernst W. Zeeden, Th e Legacy of

Luther: Martin Luther and the Reformation

(Westminster, MD: Newman Press, 1954),

„Za što drugo se borim nego da dove-

dem svakoga do razumijevanja razlike

između božanskog Pisma i ljudskog

učenje ili običaja.“15 Sveto pismo je

„vjerodostojnije od bilo kojih spisa“ i

njime se mogu prosuđivati svi drugi

spisi, jer ono je jedini „istinski gos-

podar i učitelj svih spisa i doktrine na

zemlji.“16 Savjetovao je da „Sveto pi-

smo treba strogo razlikovati od onih

spisa koje su izmislili ljudi u Crkvi, bez

obzira koliko ugledni bili zbog svetosti

ili školovanosti.“17

Luther se zalagao za prvenstvo Sve-

tog pisma nad spisima crkvenih otaca,

no istodobno je uzdizao njihovu vri-

jednost. Godine 1539. je napisao: „Mi

pogani ne smijemo vrednovati spise

naših otaca toliko kao Sveto pismo,

već im trebamo dati samo malo manju

vrijednost.“18 Dodao je: „Učenja otaca

korisna su samo da nas vode k Sve-

tom pismu, kao što su oni bili vođeni,

i onda se moramo držati samo Svetog

pisma.“19 Nadalje je pojasnio: „Spi-

se svih svetih otaca treba čitati samo

neko vrijeme kako bismo pomoću njih

mogli biti vođeni k Svetom pismu…

Dragi očevi su nas željeli voditi svojim

spisima k Svetome pismu, no mi ih

upotrebljavamo kako bismo se udaljili

od Svetog pisma, iako je ono jedini naš

vinograd u kojemu bismo svi trebali

naporno raditi.“20

Luther i vjerski autoritet

Luther nije sasvim prezreo crkve-

quoted in Wood, Captive to the Word, 119.

15 Martin Luther, “Answer to the

Superchristian, Superspiritual, and

Superlearned Book of Goat Emser,” quoted

in Hugh T. Kerr, ed., A Compend of Luther’s

Th eology (Philadelphia, PA: Westminster

Press, 1974), 15.


17 Martin Luther, “Th e Babylonian Captivity

of the Church,” quoted in Kerr, A Compend

of Luther’s Th eology, 12.

18 Martin Luther, On the Councils and the

Church, 1539, in Selected Writings of Martin

Luther, 1529–1546, ed. Th eodore G. Tappert

(Minneapolis, MN: Fortress, 2007), 243.

19 Luther, “Answer to the Superchristian,” 14.

20 Martin Luther, “An Open Letter to the

Christian Nobility,” quoted in Kerr, A

Compend of Luther’s Th eology, 13.

15


ni autoritet. Njegov snažan prigovor

bio je protiv papine tvrdnje da Crkva

ima autoritet nad Božjom riječi, te

stoga mora biti njezin arbitar.21 On je

smatrao da je Sveto pismo svoj vla-

stiti tumač, te se stoga mora tumačiti

uspoređivanjem Pisma s Pismom.22

Prosvjedovao je protiv katoličkog

učenja da je Sveto pismo nedostatno

„bez riznice papa i koncila.“23 Protiv-

no uvriježenom vjerovanju njegova

vremena, nije bio suglasan s time da

je Crkva iznad Svetog pisma. Naprotiv,

vjerovao je da Božja riječ rađa i hra-

ni Crkvu. Stoga je tvrdio da je „Božja

riječ neusporedivo nadređena Crkvi,

te da toj Riječi Crkva, koja je stvore-

nje, nema što određivati, naređivati ni

nametati, već ona treba biti ta kojoj će

se određivati, naređivati i nametati.“24

Arthur Wood potvrđuje da je Luther

obilno navodio riječi crkvenih otaca,

no podložio je njihov autoritet Svetom

pismu i odbijao ih je prihvatiti kada

god se činilo da se protive Božjoj rije-

či.25 Prema Lutherovim riječima: „Svi

sveti oci, kada govore mimo Svetog pi-

sma, pogrešivi su kao i svatko drugi.“26

Dodaje: „Neću slušati Crkvu niti cr-

kvene oce niti apostole ako ne izno-

se i ne naučavaju čistu Božju riječ.“27

U svojim Propovijedima iz Ivanovog

evanđelja pozivao se na Pavlovu poru-

ku Galaćanima (Galaćanima 1,8) kada

je naglasio da bi bilo tko (bez obzira na

položaj ili zvanje), pa čak i anđeli, bio

nepouzdan ako bi propovijedao pro-

21 Martin Luther, Luther’s Works, ed. Jaroslav

Pelikan, vol. 26, Lectures on Galatians,

Chapters 1–4 (St. Louis, MO: Concordia,

1963), 51.


Pelikan, vol. 9, Lectures on Deuteronomy (St.

Louis, MO: Concordia, 1960), 21.

23 Michael S. Horton, “Scripture Alone:

Luther’s Doctrine of Scripture,” in

Th e Legacy of Luther, ed. R. C. Sproul

and Stephen J. Nichols (Orlando, FL:

Reformation Trust, 2016), 121.


Word and Sacrament 2, ed. Abdel R. Wentz

(Philadelphia, PA: Fortress, 1959), 107.

25 See Wood, Captive to the Word, 125.

26 Martin Luther, quoted in the introduction

to Luther’s 1521 Avoiding the Doctrine of

Men, in Tappert, Selected Writings of Martin

Luther, 1529–1546, 204.


tivno Božjoj riječi.28 Oni koji se nazi-

vaju prorocima i čine čudesa isto tako

će biti prosuđivani „u svjetlosti Božje

riječi.“29

Sažetak: Luther i razumijevanje pojma sola scriptura

Zamisao izrečena izrazom sola

scriptura ne znači da je Sveto pismo

jedini vjerski autoritet. Očito je da ra-

nije izjave nemaju namjeru značiti da

je Luther omalovažavao sva učenja

crkvenih otaca. Iako je jasno rekao da

Sveto pismo mora biti iznad crkvenih

creda i papinskih dekreta, njegovo

prihvaćanje crkvenog autoriteta i vje-

rovanja ovisilo je o njihovu biblijskom

autoritetu.30

James R. Payton mlađi sažeo je

Lutherovo razumijevanje sola scriptura

rekavši da je za Luthera „Sveto pismo

bilo jedini neupitni vjerski autoritet.

To nije značilo da je Sveto pismo bilo

i jedini vjerski autoritet – kao što je to

budući protestantizam pretpostavljao

ili pogrešno razumijevao.“31 Za Luthe-

28 See Martin Luther, Luther’s Works, vol. 23,

Sermons on the Gospel of St. John, Chapters

6–8, ed. Hilton C. Oswald (St. Louis, MO:

Concordia, 1959), 191, 192.


Pelikan, vol. 24, Sermons on the Gospel of

St. John, Chapters 14–16 (St. Louis, MO:

Concordia, 1961), 75; cf. Luther, Luther’s

Works, 26:383.

30 See Martin Luther, Luther’s Works, vol.

41, Church and Ministry 3, ed. Eric W.

Gritsch (Philadelphia, PA: Fortress, 1966),

123. Alberto R. Timm zamjećuje da za

magistarske reformatore, poput Luthera i

Calvina, sola scriptura ne znači odbacivanje

ostalih izvora vjerskog znanja. Alberto

R. Timm, “Sola Scriptura and Ellen G.

White: Historical Refl ections,” in Th e Gift

of Prophecy in Scripture and History, ed.

Alberto R. Timm and Dwain N. Esmond

(Silver Spring, MD: Review and Herald®

Pub. Assn., 2015), 288.

31 Payton, Getting the Reformation Wrong,

142 (kurziv u izvorniku). Frank M. Hasel

dolazi do sličnog zaključka. Napisao je:

“Kada se Luther pridržavao načela sola

scriptura, tada nije smatrao da je crkvena

predaja bezvrijedna. Naprotiv, potvrđivao

je slučaj određene jasnoće i težine. Drugim

riječima, ako dođe do sukoba u tumačenju

vjere, tada Pismo nosi autoritet koji

nadilazi i prosuđuje bilo koju od crkvenih

predaja.” Frank M. Hasel, “Presuppositions

in the Interpretation of Scripture,” in

Understanding Scripture: An Adventist

ra je pojam sola scriptura značio da je

Božja riječ konačno mjerilo i pravilo,

ispravni kriterij i najviši autoritet vje-

re i prakse. Svi ostali autoriteti moraju

se prosuđivati i vrednovati u svjetlosti

Svetog pisma. Štoviše, za njega je Božja

riječ bila sama sebi dovoljna. Ona tu-

mači samu sebe i nikada ne bi trebala

biti predana na ovjeru bilo kojem dru-

gom autoritetu.32

AdventistiËko razumijevanje pojma sola scriptura

Adventisti se čvrsto pridržavaju

načela sola scriptura.33 Prvo temeljno

vjerovanje Kršćanske adventističke

crkve glasi: „Sveto pismo Staroga i

Novoga zavjeta je Božja pisana riječ

koju je dalo božansko nadahnuće. Na-

dahnuti pisci govorili su i pisali kako

ih je pokretao Sveti Duh. U ovoj Riječi

Bog je čovječanstvu predao znanje

nužno za spasenje. Sveto pismo je

najviše, autoritativno i nepogrešivo

otkrivenje Božje volje. Ono je mjerilo

karaktera, ispit iskustva, konačni ot-

krivatelj doktrina i vjerodostojan zapis

Božjeg djelovanja u povijesti.“34 No

adventistički mislioci su imali različito

razumijevanje pojma sola scriptura.35

Approach, vol. 1, ed. George W. Reid (Silver

Spring, MD: Biblical Research Institute,

2005), 37.

32 Iako Luther brani načelo sola scriptura,

vidljivo je da se nije slagao s načelom tota

scriptura — zamisalo da je cijelo Pismo

jednako nadahnuto. Jakovljevu poslanicu

nazivao je “slamnatom poslanicom” iz

razloga što se prividno suprotila zamisli o

opravdanju samo vjerom. Luther je napisao:

“ ‘Odbacite Jakova.’ ‘Njegov autoritet nije

dovoljno velik da bi bio razlogom mojeg

odbacivanja doktrine o vjeri i da bih se

udaljio od autoriteta ostalih apostola i

cijeloga Pisma.’ ” Martin Luther, quoted in

Paul Althaus, Th e Th eology of Martin Luther,

trans. Robert C. Shultz (Philadelphia:

PA, Fortress, 1966), 81. S druge strane,

adventisti prihvaćaju tota scriptura u smislu

da je “sve Pismo” jednako nadahnuto i

korisno za vjernika.

33 See Hasel, “Presuppositions in the

Interpretation of Scripture,” 36.

34 See 2015 edition of the Seventh-day

Adventist 28 fundamental beliefs. Accessed

August 10, 2017, ttp://szu.adventist.org/wp-

content/uploads/2016/04/28_Beliefs.pdf.

35 E.g., see Tim Crosby, “Why I Don’t Believe

in Sola Scriptura,” Viewpoint, Ministry,

October 1987, 11–15; Woodrow W.

16


Kako bismo upoznali adventističko

razumijevanje načela sola scriptura

ispitat ćemo spise Ellen G. White da

bismo postavili temeljni adventistički

stav. Važno je zamijetiti da je ona,

spominjući zamisao sola scriptura, istu

uvijek povezivala s reformacijskim ra-

zumijevanjem ove teme. Napisala je:

„U naše vrijeme postoji veliko odstu-

panje od njezinih doktrina i propisa,

te postoji potreba povratka k velikom

protestantskom načelu – Biblija i samo

Biblija kao pravilo vjere i dužnosti.“36

Ellen G. White i sola scripturaEllen White je dosljedno potvr-

đivala načelo sola scriptura. Smatrala

je da je: „Biblija i samo Biblija pravi-

lo naše vjere.“37 Na drugom je mjestu

napisala: „Biblija je svoj vlastiti tumač.

Jedan ulomak će se pokazati ključem

koji će otključati druge dijelove, i na

taj način svjetlost će pasti na skrivena

zančenja riječi. Uspoređivanjem razli-

čitih tekstova koji govore o istoj temi,

te promatrajući njihov stav sa svih

strana, pravo značenje Svetog pisma

postat će očigledno.“38

Suprotno tvrdnjama njezinih kle-

vetnika, Ellen White nikada nije tvrdi-

Whidden II, “Sola Scriptura, Inerrantist

Fundamentalism, and the Wesleyan

Quadrilateral: Is ‘No Creed but the Bible’

a Workable Solution?” Andrews University

Seminary Studies 35, no. 2 (Autumn 1997):

211–226.

36 Ellen G. White, Th e Great Controversy

(Mountain View, CA: Pacifi c Press® Pub.

Assn., 1950), 204.

37 Ellen G. White, Counsels on Sabbath

School Work (Washington, DC: Review

and Herald® Pub. Assn., 1938), 84; cf.

Ellen G. White, Selected Messages, vol. 2

(Washington, DC: Review and Herald® Pub.

Assn., 1958), 85.

38 Ellen G. White, Fundamentals of Christian

Education (Nashville, TN: Southern Pub.

Assn., 1923), 187. U skladu s E. G. White,

Hasel komentira da uzeti sola scriptura za

hermeneutičko načelo ne znači “isključiti

pomoć ostalih izvora pri zadaći tumačenja,

poput biblijskih leksikona, rječnika,

konkordancija i ostalih knjiga i komentara.

Međutim, u pravilnom tumačenju Biblije,

tekst iz Pisma ima prvenstvo nad svim

drugim pogledima, znanostima i drugim

pomoćnim sredstvima. Ostala stajališta

moraju se pozorno vrednovati sa stajališta

Pisma u cjelini.” Hasel, “Presuppositions in

the Interpretation of Scripture,” 36.

la da bi se njezini spisi trebali smatrati

jednakima Svetom pismu. Ona po-

sebno naglašava sljedeće: „Božja riječ

je nepogrešivo mjerilo. Svjedočanstva

[njezini spisi] ne smiju zauzeti mjesto

Riječi. … Neka svi dokazuju svoje sta-

vove iz Svetog pisma i svaku točku, za

koju tvrde da je istina, potkrepljuju iz

otkrivene Božje riječi.“39 U usporedbi

s Biblijom, tvrdila je da su njezini spisi

„manje svjetlo“ koje vodi ljude prema

„većoj svjetlosti“.40 Napisala je da „ako

Svjedočanstva ne govore u skladu s

Božjom riječi, odbacite ih“41 Isto tako

je napisala: „Naš stav i vjera nalaze se

u Bibliji. I nikada ne želimo da bilo

koja duša iznosi Svjedočanstva ispred

Biblije“42, te da Svjedočanstva ne bi

bila nužna kada bi Božji narod marlji-

vo proučavao Sveto pismo.43 Pojasnila

je: „Pisana svjedočanstva ne trebaju

davati novo svjetlo, već živo utisnuti u

srce one istine koje je nadahnuće već

otkrilo.“44

Ellen G. White i uporaba drugih izvora

To što se Ellen White pridržavala

načela sola scriptura ne znači da nika-

da nije razmatrala i druge izvore. Upo-

zorila je: „Mnogi misle da moraju pro-

učiti komentare na Sveto pismo kako

bi razumjeli značenje Božje riječi. Mi

ne bismo prihvatili stav da komentare

ne treba proučavati, već da je potreb-

no puno razlučivanja kako bi se ispod

mnoštva ljudskih riječi otkrila Božja

riječ.“45 Ustrajno je tvrdila da je Sveto

pismo konačno mjerilo vjere i prak-

39 Ellen G. White, Evangelism (Washington,

DC: Review and Herald® Pub. Assn., 1946),

256.

40 Ellen G. White, Colporteur Ministry

(Mountain View, CA: Pacifi c Press® Pub.

Assn., 1953), 125.

41 Ellen G. White, Testimonies for the Church (Mountain View, CA: Pacifi c Press® Pub. Assn., 1948), 5:691.

42 White, Evangelism, 256.

43 White, Testimonies for the Church,

2:605, 606. White je tvrdila da njezina

Svjedočanstva trebaju ljude usmjeriti

k Pismu koje su zanemarili. White,

Evangelism, 257.

44 White, Testimonies for the Church, 2:605.

45 White, Fundamentals of Christian

Education, 187.

se. Nadalje, potvrdila je da je „Biblija

i samo Biblija mjerilo svih doktrina i

temelj svih reformi“46 i da sva ostala

učenja i prakse moraju proći ispit Sve-

tog pisma.47

Sažetak: Ellen G. White i razumijevanje naËela sola scriptura

Ellen White je smatrala da sola

scriptura znači kako je Biblija i samo

Biblija temelj kršćanske vjere i prakse.

Ipak, to ne znači da je zanemarivala

druge vjerske materijale. Tvrdila je da

njezini spisi nisu imali istu ulogu kao

Sveto pismo, već su imali svrhu vo-

diti ljude natrag k Riječi Božjoj. Iako

se pridržavala načela da Sveto pismo

samo sebe tumači, dopustila je moguć-

nost da druga biblijska sredstva i izvori

mogu biti pomoć pri proučavanju Bi-

blije. Istaknula je da Sveto pismo mora

uvijek imati prvenstvo nad drugim

izvorima autoriteta kako bi se utvrdilo

značenje teksta.

ZakljuËakLuther i adventisti dijele dvije

glavne istovjetnosti po pitanju nače-

la sola scriptura. Prvo, oboje odlučno

potvrđuju da je Biblija jedini nepo-

grešivi i konačni temelj vjere i prakse.

To znači da sve doktrine moraju proći

ispit Svetog pisma kako bi se smatrale

valjanima. Biblija je jedini izvor vjer-

skog znanja. Drugo, oboje se slažu da

je Sveto pismo vlastiti tumač. Potvr-

đivanje tvrdnji Svetog pisma ne ovisi

o vanjskim autoritetima ili znanosti.

Težak dio teksta Svetog pisma mora se

razumijevati u svjetlosti svjedočenja

Svetoga pisma kao cjeline. Konačno, u

primjeni načela sola scriptura mora se

odbaciti svako učenje ili doktrina koja

ne prolazi ispit Svetog pisma.

46 White, Th e Great Controversy, 595.

47 Prema riječima Ellen G. White, “Ni

mišljenja učenih ljudi, ni zaključci znanosti,

ni vjerske dogme ili odluke crkvenih sabora,

toliko brojnih i suprotnih kao što su Crkve

koje ih zastupaju, niti glas većine —ni

jedno od ovoga niti sve zajedno ne treba

smatrati dokazom za ili protiv neke točke

vjerovanja. Prije prihvaćanja bilo kojeg

učenja ili propisa trebamo zahtijevati da

bude podržano jasnim ‘Tako kaže Gospod’.

” White, Th e Great Controversy, 595; cf.

White, Testimonies for the Church, 5:575.

17


Martin Luther i subota

•••••••••••••Sergio Becerra

Zašto su adventisti sedmog dana zainteresirani za gledište

Martina Luthera o suboti? U svom učenju o Deset zapovijedi

on smatra da osam zapovijedi još uvijek važe za kršćane, ali

ne i zapovijedi o obožavanju slika i kipova i o suboti. Luther

je bio veoma intuitivan u pogledu Božje izvorne namjere za

čovječanstvo, kada je Bog, na samom početku povijesti ove

zemlje, dao nama tjedni dan za štovanje i odmor.

Ovo poglavlje iznosi razmišljanje Martina Luthera o biblijskoj

suboti i istražuje zašto nije vidio punu vrijednost ove božan-

ske ustanove za kršćane. Također ćemo pogledati Božju na-

mjeru u davanju dana odmora i njegovu korisnost danas.

18


Da bismo bolje razumjeli Luthero-

vo gledište, važno je da proučimo neke

podatke o Deset zapovijedi, suboti i

svetkovanju nedjelje, a onda Lutherovo

gledište o biblijskoj suboti.

Mojsijev zakon i svetkovanje

nedjelje tijekom srednjeg vijeka

Općenito kršćani na Zapadu su prihva-

tili učenje Augustina iz Hippoa i Tome

Akvinca o zapovijedi o suboti. Augu-

stin je zapovijed o suboti tumačio du-

hovno. Tvrdio je da svetkovanje subote

ne znači prestanak rada već prestanak

od grijeha i doživljavanje odmora u

srcu.1 Za Augustina je nedjelja bila kr-

1 Augustine, Tractates on the Gospel of John,

šćanski sveti dan određen za bogosluž-

je i korisnu aktivnost, i sadržavala je

element praznika koji nije bio prisutan

u židovskom svetkovanju subote.2

Tijekom vremena svetkovanje ne-

djelje postalo je kršćanska subota i za

neke je odmor bio norma. Mojsijev

zakon je postao model za njihovo za-

sv. 7 u Th e Nicene and Post-Nicene Fathers

1, urednik Philip Schaff (Buff alo, NY:

Christian Literature Publishing Co., 1888.),

133.

2 Augustine, “To His Beloved Son Januarius”,

u Letters of St. Augustine, prijevod J.

G. Cunningham, sv. 1. Th e Nicene and

Post-Nicene Fathers 1, urednik Philip

Schaff (Buff alo, NY: Christian Literature

Publishing Co., 1887.), i točka 55, paragraf

23.

konodavstvo.3 Srednjovjekovna Crkva

je svetkovanje nedjelje smatrala sred-

stvom za razvoj religioznosti. Ona je

koristila Stari zavjet, posebno Dekalog,

kao sredstvo da nametne svetkovanje

nedjelje. Crkva je koristila tri pristu-

pa da postigne ovaj cilj: „Propisala je

crkvene zakone na osnovi Mojsijevih

zakona“,4 oslanjala se na pomoć gra-

3 P. J. Verdam, Mosaic Law in Practice and

Study Th roughout the Ages (Kampen: J. H.

Kok, 1959), 19.

4 Vidi Daniel Augsburger, “Th e Sabbath and

Lord’s Day During the Middle Ages” u Th e

Sabbath in Scripture and History, urednik

Kenneth Strand (Washington, DC: Review

and Herald Pub. Assn., 1982), 198.

10 BOŽJIH Onda Bog izgovori

O UVAŽAVANJU BOGA1 „Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće

ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. (Izl 20,2-3)

2 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji,

ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog

tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na

djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me

ljube i vrše moje zapovijedi. (Izl 20,4-6)

3 Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome

koji uzalud izgovara ime njegovo. (Izl 20,7)

4 Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.

A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada

nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni

sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata.

T'a i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a

sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.

(Izl 20,8-11)

19


đanskih vlasti5 i praznovjerjae masa.6

Rezultat je bio spremnost za prekid fi -

zičkog rada umjesto agustinskog ideala

duhovnog prestanka griješenja, zajed-

no s unutarnjim počinkom. Nedjelja je

postala kršćanska subota koju je treba-

lo svetkovati prema subotnjoj zapovije-

di iz Dekaloga.7

Toma Akvinski, teolog iz dvanae-

stog stoljeća, tvrdio je da nadomješta-

nje subote nedjeljom nije bilo učinjeno

po Zakonu, nego autoritetom Crkve i

5 Isto.

6 Isto, 198.199.

7 Marie-Dominique Chenu, Nature, Man,

and Society in the Twelft h Century (Chicago:

University of Chicago Press, 1968.), 160.

običajem naroda.8 On je također tvrdio

da je zapovijed o suboti bila djelomično

moralna, a djelomično obredna. Bila

je moralna po tome što su ljudi tre-

bali odvojiti vrijeme da se usredotoče

na Božje stvari, ali da određeno zapo-

vjeđeno vrijeme nije bilo obavezno za

kršćane. Kao posljedica toga Crkva je

mogla odrediti odgovarajuće vrijeme

za vjersko okupljanje.9

Reformatori i Zakon

Reformatori su radikalno preokrenuli

srednjovjekovno razumijevanje zapo-

8 Th omas Aquinas, Summa Th eologiae 2.2,

pitanje 122, članak 4.9. Isto.

9 Isto.

vijedi o suboti u prilog „subotiziranja“

svetkovanja nedjelje. Iako se reforma-

tori nisu slagali sa skolastičkim pogle-

dom na subotarijanizam, takva razlika

je bila samo površna. Protestantski

reformatori zadržali su izvjestan broj

srednjovjekovnih teoloških načela na

kojima se zasnivalo svetkovanje ne-

djelje. Ova načela uključivala su (1)

Dekalog, prema augustinskoj tradiciji,

ostaje u središtu kršćanske moralno-

sti. (2) Reformatori, kao i skolastički

teolozi, prepoznali su drugu ploču

Dekaloga kao sintezu otkrivenog pri-

rodnog zakona. (3) Pravili su razliku

između „moralnih“ i „obrednih“ ele-

menata četvrte zapovijedi. (4) Refor-

ZAPOVIJEDIsve ove riječi: (Izlazak 20,1)

O UVAŽAVANJU ČOVJEKA5 Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ

Jahve, Bog tvoj. (Izl 20,12)

6 Ne ubij! (Izl 20,13)

7 Ne učini preljuba! (Izl 20,14)

8 Ne ukradi! (Izl 20,15)

9 Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! (Izl 20,16)

10 Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge

njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta

što je bližnjega tvoga!“ (Izl 20,17)

20


matori nisu raspravljali o nedjeljnom

bogoslužju utemeljenom na Svetom pi-

smu. Tijekom srednjeg vijeka nedjeljno

bogosluženje se temeljilo prvenstveno

na crkvenoj vlasti. Odbacivanjem ove

vlasti, reformatori su nedjelju pretvori-

li u društvenu ustanovu. (5) I oni pro-

testantski reformatori koji su pravili

razliku između svetkovanja nedjelje i

mojsijevske subote, nastavili su nagla-

šavati potrebu da se jedan dan od se-

dam odvoji za vjersku službu.10

Lutherovo gledište o Zakonu i suboti

U biti je Lutherovo razumijevanje

Dekaloga bilo skolastičko – „Mojsije

je mrtav.“11 „Jer niti za jedno kratko

razdoblje Mojsije nas se ne tiče.“12 I na

kraju: „Jer Bog nas nikada nije izveo iz

Egipta, već samo Židove.“13 Luther je

odbacio autoritet Dekaloga kao Mojsi-

jev zakon i tvrdio da se ticao samo Ži-

dova. Međutim, tvrdio je da je Dekalog

prirodan zakon i zbog toga obavezan

za sve ljude. „Zašto onda treba drža-

ti i učiti Deset zapovijedi? Odgovor:

Jer prirodni zakoni nisu nikada bili

tako dobro napisani kao što ih je zapi-

sao Mojsije. Zato je razumno slijediti

Mojsija.“14 Kao Toma Akvinski Luther

je uočio obredne elemente u Dekalo-

gu; one elemente koje će Krist ukinu-

ti. Stoga „Mojsijevo zakonodavstvo

o slikama i o suboti, i što god ide iza

prirodnog zakona, zato što nije podu-

prto prirodnim zakonom, je slobodno,

ukinuto, i posebno dano samo židov-

skom narodu“.15 Jasno je da Luther,

spominjući samo prirodni zakon, nije

razlikovao koji su elementi u Dekalogu

bili moralni, a koji obredni. Držao je

da Novi zavjet ne podupire nijednu od

ovih zapovijedi.16

10 D. A. Carson, urednik, From Sabbath to

Lord’s Day (Grand Rapids, MI: Zondervan,

1982), 314.

11 Martin Luther, Luther’s Works, sv. 35,

Word and Sacrament 1, urednik Th eodore

Bachmann (St. Louis, MO: Concordia,

1955), 165.

12 Isto, 35:166.

13 Isto, 35:165.

14 Martin Luther, Luther’s Works, sv. 40,

Church and Ministry, 2. izdanje, Conrad

Bergendoff (St. Louis, MO: Concordia,

1958), 98.

15 Isto, 40:97.98.


Luther je uglavnom imao drugačiji

pogled na Zakon i subotu od Rimo-

katoličke crkve i drugih reformatora.

Andreas Karlstadt, nekad Lutherov

kolega i prijatelj, odvojio se od Luthe-

ra. Karlstadt je ustvrdio da zapovijedi

o suboti i zabrani klanjanja slikama

i kipovima još uvijek vrijede.17 Karl-

stadtova gledišta su bila slična kasnijim

protestantskim stavovima, ali Luther

mu se usprotivio u ime kršćanske slo-

bode. Edward Allen drži da je Luther

pogrešno shvatio Karlstadtovu teologi-

ju subote.18 Karlstadt nije bio subotar,

premda je zastupao duhovni doživljaj

subote. Luther je u svojim odgovorima

Karlstadtu nijekao da kršćani imaju

ikakvu obavezu držati dan odmora ili

čak imati dan za bogoštovlje.19

Ali zapovijed o suboti imala je du-

hovnu i praktičnu vrijednost za Luthera.

Ljudima je uvijek potreban odmor, vri-

jeme da obnove svoje fi zičke snage, i po-

svećeno razdoblje za bogoštovlje i vjersko

podučavanje.20 Luther je smatrao fi zički

odmor važnim elementom u subotnjoj

zapovijedi, zato što se odnosi na prirod-

ni zakon. Ali ga je tumačio vrlo široko:

„Jer tamo gdje se [subota] treba držati

samo zbog odmora, jasno je da onaj tko

ne treba odmor, može kršiti subotu i po-

činuti u neki drugi dan, kako to priroda

dopušta.“21 Drugim riječima, za Luthera

prirodni zakon zahtijeva da ljudska bića

odvoje neko vrijeme za fi zički odmor i

bogoštovlje. On ne propisuje točno ko-

liko vremena ili precizan trenutak kada

to treba uraditi. Za njega ljudski autoritet

treba uspostaviti specifi čne zahtjeve koji


Hermann Bö hlau, 1899), 478. Citirano

u William M. Landeen, Martin Luther’s

Religious Th ought (Mountain View, CA:

Pacifi c Press Pub. Assn., 1971.), 195.

17 Za proučavanje Karlstadtovog stava u

subotnjoj zapovijedi vidi Edward Allen,

“Was Karlstadt a Proto-Sabbatarian?”

Adventist University Seminary Studies 44, br.

1 (2006.): 131–153.

18 Isto, 151.

19 Vidi naročito Martin Luther, “Against

the Heavenly Prophets in the Matter of

Images and Sacraments” u Luther’s Works,

40:93.94.96–98.

20 Martin Luther, Luther’s Works, sv. 44, Th e

Christian in Society 1, urednik Jaroslav

Pelikan (St. Louis, MO: Concordia, 1966.),

72.198.


omogućuju imati tjedni dan odmora u

nedjelju kao legitimni i potreban odmor

za zajedničko dobro. Luther je mnogo

pozitivnih stvari rekao o suboti. U svo-

me tumačenju Postanka 2,2 napisao je:

„Subota, ili subotnji odmor, označava

da je Bog počinuo na takav način da nije

stvarao drugo nebo i drugu zemlju.“22

Ali prema Lutheru Božji prestanak stva-

ranja i počivanja ne daje slutiti da je pre-

stao održavati zemlju koju je stvorio i

upravljati njom.23 Krist je rekao: „Subota

je načinjena čovjeka radi“, ali Mojsije je

rekao „da je Bog blagoslovio subotu i da

ju je posvetio“.24 Za Luthera to znači da

subotu treba posvetiti bogoslužju i osta-

viti za posebnu svetu svrhu. Napisao je

sljedeće: „Da je Adam ostao u stanju ne-

dužnosti, on bi i dalje držao sedmi dan

svetim. Odnosno taj dan bi bio posvećen

zahvaljivanju; žrtvovao bi, itd. Druge bi

dane proveo u obrađivanju svojih polja i

uzgoju stoke. U stvari on je nakon pada

držao sedmi dan svetim; naime tog je

dana podučavao svoju obitelj. … Prema

tome, od početka svijeta, subota je bila

namijenjena štovanju Boga.“25 Kao dio

bogoslužja subota je dopuštala štovatelju

da upozna Boga. „Onda je ona također

pokazala da je čovjek bio stvoren naro-

čito za upoznavanje i štovanje Boga; jer

subota nije dana za ovce i krave, već za

ljude, da bi se u njima razvilo poznava-

nje Boga i da bi ono raslo.“26 Ova spozna-

ja bi nam pomogla da znamo kako ima

života poslije ovog života i da bismo „u

stjecanju njega trebali Riječ i poznavanje

Boga“. To je za Luthera bila subota ili od-

mor koji je Bog želio: to je vrijeme „kada

Bog govori s nama kroz svoju Riječ, a mi,

zauzvrat, govorimo Njemu kroz molitvu

i vjeru“. Ovo je jedino moguće između

Boga i ljudskih bića; događa se subotom

i tako „jasno dokazuje… da čovjek nije

stvoren samo za fi zički život, kao druge

životinje, nego za vječni život, kao što je

Bog vječan“.27

22 Martin Luther, Luther’s Works, sv. 1, Lectures

on Genesis, poglavlja 1–5, urednik Jaroslav


74.75.

23 Isto, 1:75.

24 Isto,1:79.

25 Isto,1:79.80.

26 Isto,1:80.

27 Isto,1:81.

21


Prema Lutheru, posvećujuća sila

subote za Adama i njegovo potomstvo

(uključujući i ono nakon pada) ima

sposobnost da obnovi duhovni život

kršćana: „Bog je želio da ova zapovijed

o svetkovanju subote ostane na snazi.“

Ali i „kako zapovijed o suboti ostaje za

Crkvu, ona zahtijeva da duhovni život

bude obnovljen u nama kroz Krista“.28

Premda moramo biti pažljivi kad se

radi o tome što je Luther mislio kad je

subotu primijenio na Crkvu, on je ale-

gorizirao raj i subotu tvrdnjom da je

Krist počinuo u grobu tijekom čitave

subote i uskrsnuo osmog dana. Uskr-

snuće je zbog toga donijelo novu du-

hovnu stvarnost u kojoj se dani više ne

broje. Od najveće je važnosti svetkovati

jedan vječni dan koji je Bog izabrao –

Božju vječnu subotu.29

Iznenađuje što se Luther, nakon

davanja tako sjajnog opisa subote za

Adama i njegove potomke prije i nakon

pada, angažirao u onome što je William

M. Landeen nazvao „teološkom odi-

sejom subote u ljudskoj povijesti“.30

Luther je vjerovao da je Abraham po-

vezao subotu s drugim obredima kao

što je obrezanje, učinivši je hebrejskom

plemenskom tradicijom. Objasnio je da

kad je došao kao hebrejski zakonoda-

vac, Mojsije je uzeo ovu tradicionalnu

subotu i uključio je u Dekalog. On je

priznao da su Bog ili anđeli izrekli za-

povijedi, ali da je zapovijed koju je Bog

izgovorio bila vjerojatno: „Sjeti se dana

subotnjeg da ga svetkuješ.“ (Izlazak

20,8.) Luther je objasnio: „Sama po sebi

to je univerzalna zapovijed za sve na

svijetu. Ali ukrasi koje joj Mojsije daje i

čini je posebnom za njegov vlastiti na-

rod, ne obavezuje nikoga osim Židova

da je vrši.“31 Luther je objasnio „ukraša-

vanje“ kao spomen na stvaranje i sedmi

dan u subotnjoj zapovijedi i kako nije

bilo rečeno da će zauvijek trajati.32 Ali

28 Isto,1:80.


on Genesis, Chapters 15–20, urednik Jaroslav


141.

30 Landeen, Martin Luther’s Religious Th ought,

195.

31 Luther, D. Martin Luthers Werke, 16:478.

Citirano u Landeen, Martin Luther’s

Religious Th ought, 195.


ideja iza „sjeti se dana subotnjeg da ga

svetkuješ“ bila je utemeljena na prirod-

nom zakonu, dok ostatak zapovijedi to

nije bio.33 Onda on objašnjava zašto

kršćani svetkuju nedjelju: „Premda su

svi dani slobodni i otvoreni, jedan kao i

drugi, ipak je korisno, dobro i potrebno

svetkovati jedan, bila to subota, nedje-

lja ili neki drugi dan, zato što Bog želi

vladati svijetom uredno i miroljubivo.

Zato je dao šest dana za rad, ali sedmog

dana sluge, dnevničari i svi koji rade,

čak i konj, vol i druge radne životinje,

moraju počinuti i obnoviti snagu pre-

ma zapovijedi.“34 Luther je bio dosta

liberalan prema nedjeljnom odmoru u

usporedbi sa stavovima drugog nara-

štaja protestantskih reformatora. Pazio

je da poveže nedjeljni odmor za subot-

nju zapovijed na manje značajan način.

Zašto je Luther bio u stanju vidjeti

toliko blagoslova u suboti prije i posli-

je pada, a nije sačuvao njezinu vrijed-

nost za kršćane, osim jednostavnog

fi zičkog odmora jednom tjedno ili čak

simboličnog, duhovnog odmora? To

je, čini se, najslabiji niz argumenata u

njegovom razumijevanju subote. Jedan

važan izvor Lutherovog stava protiv

subote bila je Augustinova spirituali-

zacija subotnje zapovijedi. Drugi ra-

zlog njegovog odbacivanja subote za

kršćane mogao je biti djelomično zbog

antisemitizma koji je počeo s ranim cr-

kvenim ocima. Premda je mnogo toga

rečeno o Lutherom antisemitizmu, on

je gajio stvarne nade za bolji odnos s Ži-

dovima i čak o njihovom eventualnom

obraćenju na reformirano kršćanstvo.

Pa ipak je Luther izrazio stvarnu zabri-

nutost što su neki kršćani bili zadivljeni

židovskom religijom.35 Vidio je širenje

židovskog prozelitizma izraženog su-

on Genesis, Chapters 6–14, urednik Jaroslav


129.130.



Hermann Bö hlau, 1914.), 333.334. Citirano

u Landeen, Martin Luther’s Religious

Th ought, 196.

34 Luther, D. Martin Luthers Werke,

16:478.479. Citirano u Landeen, Martin

Luther’s Religious Th ought, 197.

35 Vidi Marc Lienhardovu analizu Luthera

o Židovima u Martin Luther, 3. izdanje.

(Geneva: Labor et Fides, 1991.), 259–274.

botom u Češkoj i Austriji.36 S obzirom

na ovakve konfl ikte (posebno u godi-

nama 1523.–1525.), koji su ga suprot-

stavili Erazmu, Karlstadtu, Müntzeru

i seljacima, on je osjećao potrebu da

ustane protiv onoga što je smatrao kri-

vovjerjem. Način na koji je rukovao sa

Zakonom i Evanđeljem ostavio je tra-

ga i na suboti. Edward Allen ističe da

je Karlstadt imao pozitivan pogled na

Zakon, učeći da ne otkriva samo Bož-

ju volju nego potiče našu „želju da po-

stanemo sveti kao što je Bog svet“. Bilo

je to slično Jean Calvinovom gledištu

o trećoj upotrebi Zakona.37 Luther je,

međutim, imao negativan stav prema

Zakonu; osjetio je da se protivi Evan-

đelju. Premda Zakon otkriva grijeh, on

je također bio neprijatelj koji je osuđi-

vao i obeshrabrivao vjernika. Samo je

Evanđelje istinski nudilo nadu i milost

i oslobađalo grešnika ropstva grijehu.

To je razlog što je Luther pisao: „Mi

trebamo proglašavati Zakon i njego-

va djela ne za kršćane, nego za grube

i nevjernike.“38 On nije ozbiljno uzi-

mao Karlstadtovu teologiju o Zakonu i

Duhu i zbog toga nije vidio koristi za

svoje tumačenje subotnje zapovijedi.

ZakljuËak

Pet stoljeća nakon Luthera adventisti

prihvaćaju njegove izjave o važnosti

subote kao dana štovanja Boga. Subo-

ta nam omogućuje da učimo o Božjem

karakteru i dopušta razvoj duhovnog ži-

vota u odnosu na Stvoritelja u pripremi

za posvećeni život. To se dobro slaže s

viješću prvog anđela u Otkrivenju 14,6.7

– koja nas poziva da se poklonimo Bogu,

našem Stvoritelju. Takve pobude za su-

botu nadilaze osobnu korist koju imamo

i koju nam donosi odmor, slobodno vri-

jeme i zadovoljstvo. Subota nam također

daje vrijeme da činimo djela milosrđa.

Na nesreću Luther nije povezao subotu

sa stvaranjem. Adventisti sedmog dana

imaju priliku da pokažu odnos između

Boga i subote, koja nas podsjeća na Božje

spasenje, odmor i stvaranje.

36 Daniel Liechty, Sabbatarianism in the

Sixteenth Century (Berrien Springs, MI:

Andrews University Press, 1993.).

37 Allen, “Was Karlstadt a Proto-Sabbatarian?”

135.


22


Europa se tijekom 1500-tih godina

susrela s mnogim izazovima. Martin

Luther je bio najveća glavobolja Sve-

tog Rimskog Carstva, osobito cara

Karla V. i papinstva. Luther i njegovi

sljedbenici odbili su se pokoriti vla-

daru i papi. Ipak, postojao je izazov s

kojim su se svi susreli – i car i papa i

Luther, i zapravo cijela Europa - a nije

bilo dogovora oko toga što učiniti.

Ovaj izazov bio je napad Osmanskog

Carstva.

Islam kod Luthera i u •••••••••••••

Nikolaus Satelmajer

Osmansko carstvo, ili Turci1, kako

ih je Luther nazivao, zaprijetilo je sa-

mom postojanju Europe. Za Luthera

to nije bilo samo pitanje osvajanja

drugog carstva, već činjenica da je

druga vjera, islam, izazvala Europu i

kršćanstvo. Luther je, kao i o mnogim

drugim temama, i o tome imao puno

za reći, a to je i učinio svojim osobito

oštrim jezikom.

Istražit ćemo Lutherov odgovor na

islam, a onda pogledati i adventistički.

Nadalje, vidjet ćemo na koji su način

adventisti pokušali ispuniti svoje po-

slanje donošenja poruke cijelom svi-

jetu, pa tako i islamu?

Europa pod opsadom

Tijekom 1300-tih Europa je mnoge

živote izgubila zbog crne smrti, a

njezine su se posljedice još godina-

ma osjećale na kontinentu. S druge

strane, tijekom sljedećeg stoljeća bilo

je i pozitivnih događaja. Primjerice,


23


adventizmu

Johann Gutenberg je oko 1440. izra-

dio pokretna slova za tiskarski stroj.

Tiskarski stroj je bio značajna i trajna

inovacija. Nekoliko godina nakon do-

gađaja s Gutenbergom, glavni grad

Bizantskog Carstva, Konstantinopol,

pao je 1453. u ruke osmanskim Tur-

cima. Do 1463. osvojena je Bosna2, a

Hercegovina je pala 1482.3

Dok je Luther bio na Kraljevskom

vijeću u Wormsu, u travnju 1521.,

osmanski vladar Sulejman I. (vladao

je od 1520. do 1566.), poznat i kao

Sulejman Veličanstveni, napredovao

je prema zapadu, i u kolovozu 1521.

zauzeo Beograd. U ovom su osvajanju

turskom utjecaju bile izložene Vojvo-

dina, Mađarska, Slavonija i Hrvatska.

Sulejman se usmjerio na ostatak Eu-

rope i 1526. u Mohačkoj bitci ubio je

mađarskog kralja Ludovika II. Samo

tri godine kasnije, u rujnu i listopadu

1529., Sulejman je krenuo još zapad-

nije i napao Beč u Austriji.4 Car Svetog

Rimskog Carstva, Karlo V. (vladao je

od 1519. do 1556.), te papa i francu-

ski kralj Franjo I (vladao je od 1515.

do 1547.) bili su zauzeti međusobnim

borbama. Ferdinand I (vladao je od

1558. do 1564.), brat Karla V., obranio

je Beč od Turaka5, inače bi Beč bio iz-

gubljen.

Koliko su osmanski upadi u Euro-

pu utjecali na njezine političke i religij-

ske okolnosti? Pokušavajući umanjiti

snagu ovih invazija Ahmed Essa je,


24


zajedno s Othamom Alijem, napisao

sljedeće: „Nakon Španjolske i Sicilije,

muslimani nisu ulagali veće napore u

velika osvajanja i širenje. Ovo je važno

za prosuđivanje događaja koji uklju-

čuju muslimane u Europi i iskrivljen

pogled na njihovu povijest“.6 Isti pisci

tvrde da su Europljani imali koristi od

tih upada: „Povijest je puna ironije.

Europski kršćani, koji su najviše htje-

li uništiti islam i muslimanski svijet,

bili su isti ljudi koji su izvukli najveću

korist od postignuća islamske civiliza-

cije.“7 Premda je izvan opsega ovog

poglavlja provjeravati jesu li, i kako,

europski kršćani imali koristi od islam-

ske civilizacije, ipak su barem neki od

osvajača smatrali svoje poslanje ne-

čim drugim osim širenjem islamske

civilizacije. U Ashmolean muzeju, na

Oxfordskom sveučilištu, na košulji-ta-

lismanu pronađen je sljedeći opis: „U

često navođenom pismu, napisanom

1530-tih, Hürrem Sultan je pozvala

svoga muža, turskog sultana Sulej-

mana [vladao je od 1520. do 1566.],

da odjene košulju, koju je poslala na

bojno polje kako bi „metke skrenula u

stranu“ i zaštitila ga od smrti. Izradio

ju je svetac nadahnut vizijom samog

poslanika Muhameda. Ovaj moćni dio

odjeće bio je izričito namijenjen odi-

jevanju zbog islama, a svoju učinko-

vitost primao je iz svetih imena koja

su ga ukrašavala“.8 Ovi su pojedinci

smatrali da su vojne ekspedicije nešto

puno veće od samog pokušaja dijelje-

nja kulture s Europljanima.

Još jedan izvor smatra kako su

osmanske invazije na Europu bile

samo združene operacije muslimana

i kršćana. Knjiga pod naslovom Dvije

vjere, jedna zastava: Kada su muslimani

marširali s kršćanima po europskim boj-

nim poljima9 tvrdi da su osmanski voj-

ni napadi bili udružene operacije mu-

slimana i kršćana. Pisac Ian Almond

tvrdi sljedeće: „Cjelokupni naglasak

ovog poglavlja bit će razbijanje ne-

kih mitova o turskom pohodu na Beč,

osobito o načinu na koji je uključen u

neki oblik istočno-zapadnog sukoba

između kršćanske Europe i musliman-

skog Orijenta - tumačenje koje, na

kraju, nije ništa drugo do Disneyeva

verzija povijesti. … Tisuće Grka, Ar-

menaca i Slavena u osmanskim voj-

skama odano su se borile za sultana,

pa sve do transilvanskih protestanata

i nezadovoljnih seljaka koji su, umorni

od katoličkog habsburškog jarma (ili

vlastite mađarske aristokracije) prešli

na tursku stranu.10

U većini ratova vojske pokupe pla-

ćenike i druge osobe, koje se ponekad

mogu boriti čak i protiv vlastite drža-

ve. To, međutim, nije odgovarajuće

pojašnjenje Almondove tvrdnje u smi-

slu da su ove vojne akcije bile zajed-

ničke operacije. Hrvatski povjesničar

Rudolf Horvat ističe da su Osmanlije

sa sobom povele mnoge zatvoreni-

ke. Prema Horvatu, 1532. godine sul-

tan je odveo pedeset tisuća Hrvata u

Tursku, a nekoliko godina kasnije još

šezdeset tisuća zatvorenika iz Slavoni-

je (područja istočno od Zagreba i sje-

verno od Bosne).11 Zatvorenici su če-

sto bili mladi ljudi obučeni za vojnike

Osmanskog Carstva, a neki su postali

dijelom budućih osvajačkih vojski.

Luther i njegovi suvremenici živjeli su

u Europi gdje je religijska situacija bila

nestabilna i koja se istodobno suoča-

vala s moćnim vanjskim protivnikom.

Kada je osmanska vojska pokušala

preuzeti Beč, bila je samo oko 550

kilometara udaljena od Lutherovog

grada Wittenberga. Lutherovo hodo-

čašće u Rim iznosilo je gotovo 1450

kilometara. Ako je on mogao prevaliti

toliku udaljenost, Sulejman Veličan-

stveni bi sigurno mogao, da je uspio

zauzeti Beč, prevaliti još 550 kilome-

tara do Wittenberga i ostalih dijelova

Njemačke. Za Luthera i njegove suvre-

menike postojala je stvarna moguć-

nost da dožive daljnja osvajanja.

Luther i islam

Imajući na umu ovakvu pozadinu,

što je Luther napisao o postojećoj pri-

jetnji koju je predstavljalo Osmansko

Carstvo? Već 1518. Luther je izjavio:

„Boriti se protiv Turaka isto je što i

odupirati se Bogu koji nam ovom ši-

bom uzvraća za naš grijeh.“12 Neki su

ga smatrali „odgovornim i za turski

napredak kao i za nespremnost mno-

gih da se odupru neprijatelju kršćan-

stva.“13 Iako je Luther bio zabrinut

zbog turskih osvajanja, na neki je na-

čin neizravno imao koristi od njihova

vojnog djelovanja. Car Karlo V. trebao

je potporu iscjepkanog carstva – kra-

ljeva, princeza, elektora i biskupa,

kako bi pojačao obranu. Neki od ovih

vladara podržavali su Luthera, i on je,

u određenoj mjeri, imao koristi od tur-

skih osvajanja. Karlo V. je, primjerice,

trebao potporu Fridrika III. (vladao je

od 1486. do 1525.), saksonskog elekto-

ra i Lutherovog zaštitnika. Da Karlo V.

nije trebao Fridrikovu potporu Luthe-

rova bi sudbina na Kraljevskom vijeću

u Wormsu 1521. vjerojatno bila sasvim

drugačija. Francuski kralj Franjo I. nije

bio od pomoći u ovim uvjetima i na

kraju je ušao u savez s Turcima. Ovo

su samo neka od složenih pitanja s

kojima se sučeljavala Europa, a oso-

bito Luther. Prijatelji su ga poticali da

o tome piše, no, osim kratkih komen-

tara, on to nije učinio sve do 1528.,

dvije godine nakon odlučne pobjede

osmanskih snaga na Mohačkom po-

lju, u Mađarskoj. Njegovo najopsežni-

je djelo o ovoj temi, O ratu protiv Tura-

ka, napisano je do 9. listopada 1528.,

a tiskano 23. travnja 1529.14, samo šest

mjeseci prije početka Sulejmanove

opsade Beča. Luther je svoju raspravu

poslao Filipu Velikodušnom, hesen-

skom knezu (1504.-1567.) koji je kao

mladi sedamnaestogodišnji vladar

podržavao Luthera u Wormsu 1521.

godine. Bio je to isti Filip čiji je kasni-

ji bigamijski brak stvarao probleme i

Lutheru i protestantskom pokretu.15

Koje su glavne toËke Lutherove

poruke?

Luther nije kriv.

Luther prepoznaje hitnost i uznemi-

ren je zbog toga što „neki glupi pro-

25


povjednici među nama Nijemcima…

uvjeravaju ljude da se ne trebamo i

ne smijemo boriti protiv Turaka.“16

Luther se protivi onima koji žele da

Turci dođu i „vladaju jer misle da je

naš njemački narod divlji i necivilizi-

ran – doista, da su pola đavli, a pola

ljudi.17 Nedvojbeno je da se Luther

ne bi složio s prijašnjim izvorom, na-

vedenim u ovom poglavlju, koji kaže

da su „europski kršćani… isti ljudi koji

su imali najviše koristi od postignuća

islamske civilizacije.“18 Luther se na

kraju okomio na one koji ga okrivljuju

„za svaku lošu stvar koja se dogodi u

svijetu.“19

Papa nije izvršavao svoju dužnost.

Luther je bio uzrujan što ga je papa

Lav X. (vladao je od 1513. do 1521.),

koji je Luthera stavio pod zabranu,

osudio što je napisao da je borba

protiv Turaka isto što i odupiranje

Bogu.20 Luther priznaje takvu izjavu,

ali tvrdi da nije bilo pošteno upotri-

jebiti ju protiv njega jer su u vrijeme

zauzimanja takvog stava okolnosti

bile drugačije.21 U vrijeme kada je

napisao taj pamfl et, Luther nije imao

suosjećanja prema turskim osvajanji-

ma jer „Turčin zasigurno nema pravo,

niti zapovijed za početak rata i napad

na zemlje koje nisu njegove.“22 Dok je

papa kritizirao Luthera zbog njegova

stajališta o Turcima, Luther optužuje

papu da se samo „pretvarao da vodi

rat s Turčinom.“23 Prema Lutheru,

pape su „koristile turski rat kao pokri-

će za svoju igru, opljačkavši novac iz

Njemačke preko oproštajnica.24 Što se

tiče Lutherovog mišljenja, papa i kar-

dinali su imali mnoge izvore prihoda,

poput vakantnih benefi cija, ako su se

doista ozbiljno bavili ratovanjem pro-

tiv Turaka.25

Luther nije samo kritizirao papu

što ništa ne čini po pitanju Turaka, već

osuđuje i karakter papa. Papa Julije

II. (1503.-1513.), koji je bio pontifeks

u vrijeme Lutherovog hodočašća u

Rim, 1511. godine, za Luthera je bio

„oličenje zla“ i „polu-đavao“.26 Neki

su papu Klementa VII. (1523.-1534.),

koji je bio papa kada je Luther napi-

sao svoju raspravu, smatrali „gotovo

bogom rata“,27 ali ne i Luther. Što se

tiče Luthera, on je smatrao da „papa

toliko mari za Evanđelje i kršćansku

vjeru koliko i Turci, a toliko malo je i

poznaje.“28

Tko bi se trebao boriti s Turcima?

Urednici engleskog prijevoda O ratu

protiv Turaka daju nam koristan sa-

žetak. Prema njihovim riječima to bi

trebao biti „kršćanin, koji molitvom,

pokajanjem i promjenom života uzi-

ma šibu bijesa iz Božje ruke i prisilja-

va Turčina da se bori vlastitim sna-

gama.29 Luther piše da se kršćanin

mora boriti pod zastavom cara, a ne

pod zastavom biskupa, kardinala

ili pape.30 Ni od koga ne traži da ide

protiv Turaka, no ako to učine, moraju

se najprije pokajati „i biti pomireni s

Bogom“.31 Kršćanin je prva osoba koja

se treba boriti protiv Turaka, a druga

je car. Luther je napisao: „Druga oso-

ba koja se treba boriti protiv Turaka je

car Karlo, ili tko god bio car, jer Turci

napadaju njegove podanike i nje-

govu carevinu, i njegova je dužnost,

kao redovnog vladara kojega je Bog

postavio, da brani svoje.“32 Careva je

dužnost da zaštiti svoj narod, a rat se

treba voditi pod „carevom zapovijedi,

pod njegovom zastavom i pod njego-

vim imenom.“33 Luther žali što se cara

smatra poglavarom kršćanstva i za-

štitnikom Crkve i vjere. Žestoko se

protivi takvoj zamisli: „Nije tako! Car

nije poglavar kršćanstva ili branitelj

Evanđelja ili vjere. Crkva i vjera mora-

ju imati drugog branitelja, a ne cara

i kraljeve. Oni su obično najgori ne-

prijatelji kršćanstva i vjere, kako kaže

Psalam 2 [2], i kako se Crkva stalno

na to tuži.“34 Kada bi car bio brani-

telj vjere i trebao uništiti nekršćane

i nevjernike, tada „bi trebao početi s

papom, biskupima i klerom, a mož-

da ne poštedjeti ni nas ni sebe.“35

Car se ne bi trebao boriti protiv

Turaka zbog njihova idolopoklonstva,

jer idolopoklonstvo postoji i u njego-

vu vlastitom carstvu. A onda, kako

bi se uvjerio da nikoga nije izostavio,

Luther udara naširoko jer „ima previ-

še Turaka, Židova, pogana i nekršća-

na među nama s otvorenom lažnom

doktrinom i uvredljivim, sramotnim

životom.“36 On želi da car zaštiti lju-

de od nadirućih Turaka, no što se tiče

turske vjere, Luther im daje slobodu:

„Neka Turčin vjerujte i živi kako hoće,

baš kao što se dopušta papinstvu i

drugim lažnim kršćanima da žive.“37

Premda kod njega ne nalazimo ni

traga teološkom odobravanju islama,

Luther je spreman dopustiti im da vje-

ruju i žive kako žele.

Lutherov pogled na islam.

Luther u svojoj raspravi obrađuje pi-

tanje kako se postaviti prema turskim

osvajanjima i tko bi trebao odgovoriti

na ta osvajanja. Procjenu islama, tur-

ske vjere, iznosi potanko i oštrijim je-

Dok je Luther bio

zaokupljen turskim

osvajanjima, imao je na

neki naËin neizravne

koristi od njihovog

vojnog djelovanja.

26


zikom. Luther je upoznat s Kuranom i

želio ga je prevesti na njemački kako

bi „svatko mogao vidjeti koliko je to

neispravna i sramotna knjiga.“38 Krist

je predstavljen kao sveti prorok, no

Krist nije prepoznat kao Spasitelj svi-

jeta,39 i to Lutheru nije prihvatljivo.

Luther se snažno protivi islam-

skom pogledu na ponašanje i brak.

Smatra da je turski muškarac raza-

rač i hulitelj koji „ruši ovozemaljsko

ponašanje, život u domu i brak.“40 U

svojoj najsnažnijoj optužbi po pitanju

braka, on ne samo što osuđuje Turke,

već u dobroj mjeri i papu: „Budući da

[papa i Turci] olako shvaćaju brak, po-

sljedica je postojanje pasjeg braka (i

prema Bogu, to bi bili pasji brakovi),

doista, isto tako među njima postoje

i „talijanski brakovi“ i „fi rentinski mla-

doženje“, a oni misle da su ove stvari

dobre.41

Luther nikada nije sramežljivo

izražavao svoja stajališta. Što ga je

nagonilo na upotrebu tako snažnih i

osuđujućih izraza o Turcima, a pone-

kad i o papinstvu? Lutheru nije do-

voljno što Turci hvale „Krista i Mariju

kao jedina bića bez grijeha“ i govore

da je Krist „sveti prorok“. Turci, po

Lutheru, vjeruju da Krist nije ništa više

od proroka, a to njemu nije prihvatlji-

vo.42 Priznaje da Turci kršćanima do-

puštaju vjeru u uskrsnuće, ali to mu

nije dovoljno. Ako je to jedino dopu-

šteno uvjerenje tada „Krist nije otku-

pitelj, spasitelj ili kralj; nema oprošte-

nja grijeha, nema milosti, nema Duha

Svetoga.“ Sve je uništeno, tvrdi on, jer

je „Krist ispod Muhameda.“43

Je li Luther razumio islamsko sta-

jalište o Kristu? Čini se da su njego-

ve procjene točne, te da se islamski

pogled na Krista nije promijenio. U

nedavnom razgovoru muslimanski

teolog Zeki Saritoprak naziva Isusa

„jednim od petorice [Noa, Abraham,

Mojsije, Isus, Muhamed] najvećih

Božjih glasnika.“ Međutim, Saritoprak

kaže: „No za muslimane Isus nije ni

Bog ni Božji Sin.“ Saritoprak ipak vidi

neku nadu: „Razumijevajući tko je Isus

u islamu, kršćani mogu naći dodirnu

točku s muslimanima.“44

Čini se da je Luther razumio islam-

sko stajalište o Kristu, a taj pogled je,

prema Saritopraku, i dalje isti. Upravo

stoga što je razumio islamsko stajali-

šte o Kristu, Luther ga je odbacio. Nije

mu bilo prihvatljivo.

Lutherov odgovor Turcima i isla-

mu bio je teološki, a ne politički. Car

je imao odgovornost obraniti carstvo,

no Luthera je zanimalo propovijeda-

nje kršćanske vjere Turcima. „Čini se da

je zamišljao provođenje misionarskog

rada među muslimanima na suzdržan

način, preko zarobljenih osmanskih

zatvorenika i robova koji su bili kršća-

ni.“45 Zanimljivo je da oko dvije godine

nakon napisane rasprave o Turcima,

Luther ipak nije iskoristio „priliku za

audijenciju kod Sulejmana, 1530. go-

dine, kada ga je bivši član habsbur-

škog veleposlanstva obavijestio da

mu je turski sultan uputio prijateljske

upite o njemačkom profesoru.“46 Više

od trideset godina kasnije, Hans von

Ungnad, obraćenik na reformacijsku

vjeru, također je Turcima htio donijeti

kršćanstvo. Njegov pristup je bio pri-

jevod Novog zavjeta na srpski jezik, ti-

skan na ćirilici. Cilj mu je bio podijeliti

ga Turcima sve do Carigrada. Neki su

kontakti s Turcima ipak ostvareni, iako

vrlo ograničeni i malobrojni.47

Adventisti i islam

Luther je značajno utjecao na adven-

tiste. Adventisti imaju visoko mišljenje

o Lutheru, iako postoje neka područja

neslaganja. Luther se u adventističkoj

literaturi spominje češće od bilo ko-

jeg drugog reformatora. Stoga je pri-

rodno adventistički pogled na islam

usporediti s Lutherovim. Razmotrit

ćemo adventistički pogled na islam s

dva stajališta: proročkog i misijskog.

ProroËki pogled na islam

Adventisti su od najranijih dana na-

glašavali biblijska proročanstva, oso-

bito ona iz Daniela i Otkrivenja. Iako

dvije crkvene mrežne stranice, Ad-

ventist Digital Library48 i Ministry49 na-

vode brojne izvore o islamu ili Turskoj

u proročanstvima, mi ćemo pogledati

samo dva. W. A. Spicer (1865.-1952.),

crkveni vođa i pisac, u jednoj od

svojih knjiga bavi se pitanjem Tur-

ske. U vezi s Danielom 11 i 12, Spicer

oprezno navodi Tursku u vezu s tim

proročanstvima.50 Uriah Smith (1832.-

1903.), dugogodišnji urednik i pisac,

pisao je tumačenja Otkrivenja (1867.)

i Daniela (1873.).51 Njegovi komentari

ovih apokaliptičkih knjiga više puta su

objavljeni. Njegova stajališta o Turskoj

određenija su od Spicerovih. Smith je,

na primjer, smatrao da je kralj sjevera

iz Daniela 11,40 upravo Turska.52 Pre-

ma Adamu S. Franciscou, Luther se ta-

kođer poziva na proročanstva iz Dani-

ela. Prema Lutheru, usta „malog roga“

koja govore hule [Daniel 7, 8] bila su

sinonim lažnih islamskih učenja.53

Misijski pogled na islam

Misijski odgovor adventista na islam

vraća nas u najranije dane Crkve.

W. A. Spicer daje pozitivan pregled

djelovanja misije Williama Goodella

u Turskoj, početkom 1800-tih, iako

Goodell nije bio adventist. Prema

mrežnoj stranici Bostonskog sveučili-

šta, Goodell je rukopoložen 1822. go-

dine i poslan u Siriju i Svetu Zemlju

pod okriljem američkog Odbora po-

vjerenika za vanjske misije. Godine

1831. izdao je armensko-turski Novi

zavjet. Preselio se u Konstantinopol,

gdje je služio do 1865.54 Prema Spice-

rovim riječima, Goodell je u Konstan-

tinopolu naišao na velike poteškoće:

„Gnjev oporbe je 1839. dosegnuo

točku neobuzdanog bijesa. Grčki

patrijarh, armenski biskup i sultan,

kao kalif muslimanske religije, udru-

žili su se kako bi ugasili malo svjetlo

protestantske istine koje je bilo upa-

ljeno.“55

Od 1870-ih adventisti su dali ve-

lika ljudska i fi nancijska sredstva za

objavljivanje svoje poruke svijetu, a

to naviještanje uključuje i muslimane.

Crkva je 1989. utemeljila adventistič-

27


1 Teško je biti dosljedan u uporabi pojmova

osmanski, Turci, i islam. Luther je obično

govorio o Turcima, a njihova vjera je za

njega bila islamska. Čak i danas, u nekim

dijelovima Europe riječ Turčin upotrebljava

se kada se govori o muslimanima, iako ti

pojedinci nisu Turci.

2 Osvajanje je bilo potpuno iako Bosna

ima puno planina i brojna zabačena sela.

Tijekom studijskog putovanja Bosnom,

u jesen 2016., moja supruga, Ruth I.

Satelmajer, i ja putovali smo u neka od

ovih zabačenih sela koja su vjerojatno

zadnja osvojena. Ta sela se nalaze blizu

Konjica, malog grada između Mostara

i Sarajeva. U neka od njih može se

pristupiti samo uskim planinskim

putovima.

3 Danas su oba područja dio Bosne i

Hercegovine, s oko 50% Muslimana, 30%

Srba, i oko 15% Hrvata. “Largest Ethnic

Groups of Bosnia and Herzegovina,” World

Atlas, last modifi ed March 16, 2017, http://

www.worldatlas.com/articles/largest-ethnic

-groups-of-bosnia-and-herzegovina.html.

4 New World Encyclopedia, s.v. “Siege of

Vienna,” accessed May 28, 2017, http://

www.newworldencyclopedia.org/entry/

Siege_of_Vienna.

5 Paula Sutter Fichtner, Emperor Maximilian

II (New Haven, CT: Yale University Press,

2001), 2.

6 Ahmed Essa with Othman Ali, Studies

in Islamic Civilization: Th e Muslim

Contribution to the Renaissance (Herndon,

VA: International Institute of Islam

Th ought, 2010), 37.

7 Essa and Ali, Studies in Islamic Civilization,

243.

8 Francesca Leoni and Christiane Gruber,

Power and Protection: Islamic Art and the

Supernatural (Oxford: Ashmolean Museum,

2016), 58.

9 Ian Almond, Two Faiths, One Banner:

When Muslims Marched With Christians

Across Europe’s Battlegrounds (Cambridge,

MA: Harvard University Press, 2009).

10 Ibid., 140.

11 Rudolf Horvat, Povijest Grada Varaždina

(Varaždin: Hrvatska akademija znanosti i

umjetnosti, 1993), 67–69.

12 Martin Luther, introduction to On War

ki Globalni centar za islamske studije.

Prvi cilj je „proučiti načine, sredstva,

metode i pristupe razumljive voljnim

muslimanima u njihovim raznolikim

kulturnim i društvenim konteksti-

ma.“56 Provedba se vodi dostupnim

sredstvima u svjetlu činjenice da

mnoga područja nisu otvorena za kr-

šćanstvo ili gdje se kršćanstvo suoča-

va s velikim ograničenjima.

ZakljuËak

Martin Luther je pitanje turskih vojnih

invazija ostavio caru. Adventisti se ne

susreću s istim okolnostima, no Crkva

općenito nije pokušala utjecati na

djelovanje vlasti, osim ako bi u pitanju

bio izravni udar na nju ili neka načela.

Martin Luther i adventisti promatraju

islam sa stajališta vjere. Luther nije

bio spreman na teološke kompromi-

se, i adventisti se pridržavaju svojih

teoloških stajališta. Oni i dalje vjeruju

da adventističku poruku treba preni-

jeti svima, a to uključuje i muslimane.

Luther se nadao da će kršćanski za-

tvorenici ili robovi donijeti Evanđelje

Turcima. Kroz prijateljstvo i različite

službe, adventisti su pokušali musli-

manima prenijeti svoju poruku. Misija

je ključ za razumijevanje Lutherovog

odgovora na islam, a isto vrijedi i za

adventiste.

Against the Turk, in Luther’s Works, vol.

46,Th e Christian in Society 3, ur. Robert

Schultz (St. Louis, MO: Concordia, 1967),

158. Za tekst na njemačkom vidi: Martin

Luther, Vom Kriege wider den Turken,

u D. Martin Luthers Werke: Kritische

Gesamtausgabe, vol. 30, bk. 2 (Weimar:

Hermann Böhlau, 1909), 107–148. (Moj

primarni fokus i naglasak je u ovom

traktatu.)


14 Ibid., 46:159.

15 Ibid., 46:161.

16 Ibid.

17 Ibid.

18 Essa and Ali, Studies in Islamic Civilization,

243.


20 Ibid., 46:162.

21 Ibid.

22 Ibid., 46:170.

23 Ibid., 46:163.

24 Ibid., 46:164.

25 Ibid.

26 Ibid., 46:168.

27 Ibid., 46:169.

28 Ibid., 46:199.

29 Ibid., 46:159.

30 Ibid., 46:169.

31 Ibid., 46:184.

32 Ibid.

33 Ibid., 46:185.

34 Ibid.

35 Ibid., 46:186.

36 Ibid.

37 Ibid.

38 Ibid., 46:176.

39 Ibid.

40 Ibid., 46:195.

41 Ibid., 46:198. Luther aludira na

homoseksualne zajednice.

42 Ibid., 46:176.

43 Ibid., 46:177.

44 Zeki Saritoprak, interview by Amy

Frykholm, “Who Is Jesus for Muslims?”

Christian Century, May 23, 2017, https://

www.christiancentury.org/article/who-

jesus-muslims.

45 Adam S. Francisco, Martin Luther and

Islam: A Study in Sixteenth-Century Polemics

and Apologetics (Leiden: Brill, 2007), 93.

46 Ibid., 94.

47 Nikolaus Satelmajer, “A Bold Sixteenth-

Century Mission: Th e First New Testaments

for Croats, Bosnians, Serbs, Bulgarians, and

Turks” (STM thesis, Lutheran Th eological

Seminary at Philadelphia, 2014), 85ff . Vidi i

drugo poglavlje u ovoj knjizi istoga pisca.

48 Th e Adventist Digital Library is available at

https://www.adventistdigitallibrary.org.

49 Ministry is available at https://www.

ministrymagazine.org. E. Robert Reynolds’s

seven-part series titled “Th e Challenge of

Islam” was published in June–December

1972 in Ministry, International Journal for

Pastors. Th is is just one example of the

ongoing eff ort of Seventh-day Adventists

to fi nd ways of reaching the Muslim world

with the Adventist message.

50 W. A. Spicer, Beacon Lights of Prophecy


Assn., 1935), 132, 133.

51 Th e Seventh-day Adventist Encyclopedia,

Seventh-day Adventist Commentary

Reference Series (Hagerstown, MD: Review

and Herald® Pub. Assn., 1996), s.v. “Smith,

Uriah.”

52 Uriah Smith, Daniel and the Revelation

(Nashville, TN: Southern Pub. Assn., 1944),

307.

53 Francisco, Martin Luther and Islam, 82.

54 David M. Stowe, “Goodell, William,”

in Biographical Dictionary of Christian

Missions, ed. Gerald H. Anderson (New

York: Macmillan Reference, 1998), 250, 251,

quoted in “Goodell, William (1792–1867),”

Boston University School of Th eology,

accessed May 30, 2017, http:// www.bu.edu/

missiology/missionary-biography/g-h/

goodell-william-1792-1867/.

55 W. A. Spicer, Th e Hand Th at Intervenes


Assn., 1918), 327.

56 Th e Seventh-day Adventist Encyclopedia,

Seventh-day Adventist Commentary

Reference Series (Hagerstown, MD: Review

and Herald® Pub. Assn., 1996), s.v. “Seventh-

day Adventist Global Centre for Islamic

Studies.” Za razumjeti islam izvan konteksta

misije drugi izvori su na raspolaganju.

Vidi npr.: Hans Heinz and Daniel Heinz,

Das Christentum begegnet dem Islam: Eine

relgiose Herausforderung (Zurich: Advent-

Verlag, 2007).

28


Ellen G. White (1827.–1915.) je u

Martinu Lutheru gledala izvanrednog

protestantskog reformatora i povije-

sni primjer za one koji žive u vrijeme

kraja. Imala je ovo mišljenje unatoč

činjenici što su njezini korijeni za ad-

ventističku teologiju došli iz Wesleyove

metodističke i restauracijske tradicije.

White spominje Luthera četiri puta

više nego Philipa Melanchthona, Hul-

drycha Zwinglia, Jeana Calvina, Johna

Knoxa i Johna Wesleya zajedno. Očito

je Ellen White vidjela nešto posebno

u ovom njemačkom reformatoru.1 Po-

vršno gledano, možda izgleda da Ellen

White nije imala mnogo zajedničkoga

s Lutherom. Ne samo što ih je odvaja-

lo tri stotine godina i veliki ocean, oni

su isto tako dolazili iz veoma različitih

kulturnih, obrazovnih, fi lozofskih i te-

oloških sredina.2 Unatoč takvim očitim

razlikama, dijelili su čitav niz zajednič-

kih doživljaja koji su, u jednom smislu,

mogli stvoriti duhovno srodstvo izme-

1 Ellen G. White je opisala Lutherovo iskustvo

u Ellen G. White, Spiritual Gift s: Th e great

Controversy Between Christ and His Angels,

and Satan and His Angels, sv 1. Testimony

for the Church, br. 9 (Battle Creek, 1863.)

str. 16-20; niz o dvadeset članaka u Signs

and the Times, 31. svibnja do 1. studenog

1883.; Th e Spirit of prophecy: Th e Great

Controversy Between Christ and Satan From

the Destruction of Jerusalem to the End of

the Controversy, sv. 4 (Battle Creek, 1884.)

str. 94-169 i Th e Great Controversy Between

Christ and Satan, During the Christian

Dispensation, rev. i prošireno izdanje

(Oakland, 1888.) str. 120-170.185-210.

2 George R. Knight, A Search for

Identity: Th e Development of Seventh-day

Adventist. Beliefs, Adventist Heritage Series

(Hagerstown, 2000.), str. 32; Woodrow W.

Whidden II, Th e Judgment and Assurance:

Th e Dynamic of Personal Salvation, Library

of Adventist Th eology, sv. 4 (Hagerstown,

2012.), str. 13; Denis Fortin, „Th e Th eology

od Ellen G., White“ u Th e Ellen G. White

Encyclopedia, urednici Denis Fortin i Jerry

Moon (Hagerstown, 2013.), str. 248-255.

Portret Martina Luthera Ellen White

••••••••••••• Denis Kaiser

đu njih dvoje.

Oboje, Martin Luther i Ellen White

bili su na čelu vjerske reforme i pokreta

duhovnog buđenja u svojim narodima

i šire. Bili su isključeni iz Crkve u svo-

jim ranim godinama zato što su iznosili

svoja vjerska uvjerenja. Oboje su isticali

vrhovni autoritet Svetoga pisma za vje-

ru i praksu, važnost Svetoga pisma kao

svog vlastitog tumača, usku vezu izme-

đu Starog i Novog zavjeta i centralnu

ulogu Isusa Krista. Čvrsto su vjerovali

u zasluge Kristove žrtve pomirenja kao

uvjeta za opravdanje grešnika vjerom,

ali je za Luthera i White spasenje ima-

lo upadljivo eshatološki pogled. Njihov

teološki okvir utjecao je na njihove

vjernike i još uvijek ga visoko cijene u

svojim crkvenim tradicijama, tako da

nastavlja širiti svoj utjecaj na kulturu

koja ih okružuje.

Kronološka skica Lutherovog života

koju je načinila Ellen White karakte-

rizira isprepletenost motiva centralne

uloge i autoriteta Svetog pisma, oprav-

danja vjerom u Krista, Božjeg provid-

nog djelovanja u Lutherovom životu

i njegovom postupnom odvajanju od

rimokatolicizma. Ovo poglavlje opisuje

svaki od ovih motiva.

Autoritet Biblije

U cijelom svom opisu života Marti-

na Luthera Ellen White naglašava sve

veću važnost koju je Biblija zauzimala

u njegovom životu. Istaknula je kako

je njegovo otkriće latinske Biblije u

knjižnici Sveučilišta u Erfurtu duboko

pokrenulo Luthera, kad je po prvi put

u svome životu mogao sam čitati „riječi

života“. Anđeli su se približili Lutheru

i osvijetlili njegovo razumijevanje kad

je uzdahnuo: „O kad bi mi Bog dao da

imam takvu knjigu.“ Posljedica je bila

da je postao duboko svjestan svoje vla-

stite grešnosti. Rastuće uvjerenje o nje-

govom grijehu prouzročilo je da potraži

oproštenje nastojeći ga zaraditi svojim

vlastitim djelima. Johann von Staupitz,

Lutherov ispovjednik, objasnio mu je

Bibliju i ukazao na Isusa.3

Kasnije u Wittenbergu mogao je

proučavati Bibliju na njezinim izvor-

nim jezicima i uskoro je počeo s pre-

davanjima o biblijskim knjigama. Ellen

White je istaknula da se Luther još

uvijek smatrao nedostojnim da propo-

vijeda Božju riječ i trebalo mu je Stau-

pitzovo ohrabrenje. Nakon dobivanja

doktorata 1512., postao je profesor na

sveučilištu, tako da se „kao nikada pri-

je, mogao posvetiti proučavanju Pisma

koje je toliko volio“. U tom je trenutku

White vidjela kako donosi sudbono-

snu odluku da će pažljivo proučavati

Pismo, primajući samo one doktrine

koje su počivale na njegovom autori-

tetu, i vjerno ih podučavati druge. Ova

odluka ukazuje već na kasnije „najvaž-

nije načelo reformacije“.4 Teolozi su to

nazvali formalnim načelom (autoritativ-

nim izvorom) reformacije. Luther je bio

siguran da su osobni intelekt i istraži-

vanje bili nedovoljni da stekne pravilno

razumijevanje Biblije. Ono što je osobi

potrebno jest da se moli otvorena srca

Bogu, autoru Pisma, kako bi mu osigu-

rao bolje razumijevanje. Ellen White

naglašava da je prihvatio Pismo kao je-

dino pravilo vjere i prakse.5 To je motiv

koji se javlja u svim njezinim spisima i

publikacijama drugih ranih adventista

i suvremenih američkih protestantskih

pisaca.

Nakon početka protestantske refor-

3 White, Velika borba, str. 122.123.

4 Isto, str. 106.107.

5 Isto, str. 113. Vidi str. 159.

29


vanje njegovog učenja na one koji su ga

slušali od 1512. do 1517., Ellen White

je pisala: „Radosna vijest o Spasiteljevoj

ljubavi, sigurnost u oprost i mir stečen

zahvaljujući Njegovoj zamjeničkoj žrtvi

obradovali su njihova srca i nadahnuli

ih besmrtnom nadom.“19

Od 1904. znanstvenici s reformato-

rove strane naglašavali su Lutherov re-

formatorski proboj, takozvani Turmer-

lebnis (vrhunski doživljaj), događaj koji

Ellen White nije nikada spomenula.20

Pa ipak, znanstvenici se ne slažu kad se

zbio ovaj događaj. Neki ga stavljaju tri

godine prije početka reformacije, dok

drugi pretpostavljaju da se nije dogodio

sve do 1518. Noviji znanstvenici tvrde

da je Lutherov reformatorski pogled

prije bio proces nego jedan jedinstven

događaj, sugerirajući da su raniji znan-

stvenici propustili da se oslone na nje-

gov složeni razvoj između 1510. i 1520.

Ovo tumačenje je u skladu s tumače-

njem Ellen White njegovog iskustva.

Sam Luther nije mnogo značenja pri-

pisivao Turmerlebnisu, jer ga spominje

samo jednom u svojim spisima (i to je

jedini tekst napisan oko trideset godina

kasnije).21

Govoreći o Lutherovom odgovoru

onima koji su kupili oproštajnice od

Johanna Tetzela (1465.–1519.), ona je

pisala: „Ništa osim pokajanja i vjere u

Krista ne može spasiti grešnika. Kri-

stova se milost ne može kupiti, ona je

besplatni dar. Savjetovao je narodu

[Luther] da ne kupuje oproštajnice

nego da vjerom gleda na razapetog

Otkupitelja. Ispričao im je svoje bolno

iskustvo uzaludnih pokušaja da poni-

žavanjem i djelima pokore pribavi sebi

spasenje i uvjeravao svoje slušatelje da

je odvraćanjem pogleda od sebe i vje-

rovanjem u Krista našao mir i radost.“22

19 Isto.

20 Heinz, „Luther, Martin“, str. 955.

21 Martin H. Jung, Reformation und

Konfessionelles Zeitalter, (1517.–

1658.), Basiswissen Teologie und

Religionswissenschaft en, sv. 3628

(Göttingen, Vandenhoeck und Ruprecht,

2012.), str. 27.28; Christian Danz,

Einführung in die Th eologie Martin Luthers,

Einführung Th eologie (Darmstadt:

Wissenschaft liche Buchgesellschaft , 2013.),

str. 24-29.

22 White, Velika borba, str. 111.

macije, Luther je čak „pozivao“ svoje

klevetnike da mu „iz Svetog pisma po-

kažu njegove zablude“.6 Pišući o njego-

vom boravku u wartburškom zamku od

svibnja 1521. do ožujka 1522., White je

ustvrdila da je „reformator (je) svoju

svjetiljku punio iz riznice istine“.7 Tu

je za „svoje sunarodnjake učinio (je)

najvažnije djelo time što je Novi zavjet

preveo na njemački jezik“. (Izdan šest

mjeseci nakon njegovog povratka iz

wartburškog zamka, postao je poznat

kao Rujanski zavjet.) Iz ovog „stjeno-

vitog Patmosa“ Luther je izdao čitav

niz traktata koji su naviještali Evanđe-

lje i korili zablude svoga vremena.8 Ali

umjesto da se okomi samo na rimoka-

tolicizam i racionalizam, on se također

usprotivio duhovnom fanatizmu pro-

roka iz Zwickaua i Th omasu Müntzeru,

koji su naglašavali duhovnu komunika-

ciju i time umanjivali autoritet pisane

Božje riječi.9 Ni Luther ni White nisu

vidjeli nikakve vrijednosti u katolič-

kom obredu mise; ali ona je pristala uz

Luthera u njegovom odbacivanju nje-

zinog nasilnog uklanjanja, zato što je

vjerovala da je sila Božje riječi mnogo

djelotvornija od uporabe sile u odvra-

ćanju ljudi kako od otpalog bogosluž-

ja tako i fanatičnog uzbuđenja.10 Ellen

White je prihvatila Martina Luthera

kao najvažnijeg branitelja „pravog kr-

šćanstva“ zbog uloge i autoriteta koji je

dao Pismu.11

Opravdanje vjerom u Krista

Drugi motiv koji nalazimo u opisu

Luthera kod Ellen White je „velika

istina o opravdanju vjerom … moćni

svjetionik koji pokajane grešnike vodi

na put života“.12 Denis Fortin, jedan

povjesničar teolog, primjećuje da Ellen

White daje Martinu Lutheru čast s

„najvećom ulogom u obnovi druge ja-

sne doktrine protestantizma: spasenje

vjerom u Krista“.13 Uz njega Hans He-

6 Isto, str. 118.

7 Isto, str. 144.

8 Isto.

9 Isto, str. 159-165.

10 Isto, str. 161.

11 Isto, str. 165.

12 Djela apostolska, str. 235.

13 Fortin, „Th e Th eology of Ellen G. White“,

str. 246.

inz tvrdi da je ovim otkrićem „Luther

ustanovio materijalno načelo [central-

nu doktrinu] reformacije“.14

Kao što je ranije spomenuto, Ellen

White je istaknula da je Martin Luther

tražio oproštenje i mir discipliniranjem

i duhovnim vježbama, kad je njegov is-

povjednik, Staupitz, tražio od njega „da

pogled odvrati od sebe“ i „prestane raz-

mišljati o beskonačnoj kazni zbog pri-

jestupa Božjeg zakona i pogled usmjeri

na Isusa, svoga Spasitelja, koji oprašta

grijehe“.15 Ona je prvi put spomenula

Staupitzovu izjavu u jednom članku

krajem svibnja 1883.16 Zanimljivo je što

je na zasjedanju Generalne konferencije

adventista manje od šest mjeseci kasni-

je, ona ponovno naglasila potrebu da se

suzdržimo od gledanja na vlastiti ne-

dostatak savršenstva i čvrsto gledamo

u Krista za svoje vlastito spasenje. Kad

su objavljene njezine propovijedi, ona

je utisnula u misli svojih čitatelja misao

da treba odvratiti pogled sa sebe i usre-

dotočiti ga na križ – „Pogledaj i živi“.17

Lutherov novi pogled imao je pozitiv-

no djelovanje na njegov život, ali nije

preobrazio njegovo gledanje na spase-

nje. Tako Ellen White opisuje kako se

Luther u zimu 1510. na 1511., zajedno

s drugim hodočasnicima, „pobožno“

penje Pilatovim stubama u Rimu, „kad

je iznenada začuo glas sličan grmljavini

koji kao da je njemu progovorio: ‘Pra-

vednik će živjeti od vjere.’ (Rim 1,17.)“

Luther je otišao užasnut i „nikada se

više nije mogao osloboditi ovih rije-

či“. Shvatio je „jasnije no ikada lažnost

pouzdanja u spasenje ljudskim djeli-

ma i potrebu trajne vjere u Kristove

zasluge“.18 Komentirajući narav i djelo-

14 Johan Heinz, „Luther, Martin“ u Th e Ellen

G. White Encyclopedia, urednici Denis Forin

i Jerry Moon (Hagerston, MD: Review and

Herald Pub. Assn., 2013.), str. 954.

15 Velika borba, str, 106.

16 Ellen G. White, „Martin Luther – Njegov

karakter i rani život“, Signs of the Times, 31.

svibnja 1883.

17 Vidi Ellen G. White, „Th e Christian Refuge“,

Review and Herald, 15. travnja 1884., str.

241; „Eff ectual Prayer“, Review and Herald,

22. travnja 1884., str. 257; „Christ’s Follovers

the Light of the Word“, Review and Herald,

13. svibnja 1884., str. 306; „Our Mighty

Helper“, Review and Herald, 1. srpnja 1884.,

str. 417.

18 Velika borba, 108.

30


Na svom putu na državni Sabor u

Wormsu 1521., Luther je propovijedao

u Erfurtu, a u propovijedi je načinio

sličnu primjedbu: „Mi se spašavamo

Njegovim [Kristovim], a ne svojim

djelima“ i „budući da nas je Bog spa-

sio“ kroz Njega, mi trebamo živjeti kao

otkupljen narod i pokazati nesebičnu

ljubav za potrebite. Ellen White je nje-

govu propovijed shvatila kao „kruh

života… prelomljen tim izgladnjelim

dušama“. Dok je Luther prikazao Krista

kao „grešnikovog Otkupitelja“, on se

„sakrio iza Mučenika s Golgote“ i „iz-

gubio je iz vida sebe“ i opasnost svoje

situacije.23

Božanska providnost u Lutherovom

iskustvu

Ellen White je bila osvjedočena da je

Bog bio duboko zainteresiran za sudbi-

nu Martina Luthera i Božja providnost

je aktivno djelovala u posebnim doga-

đajima i okolnostima njegovog živo-

ta. Ona je vjerovala da je Bog doveo u

Lutherov život ljude koji su postali oru-

đa njegovog osobnog razvoja i uzrok

reforme. Prema njoj „Bog mu je podi-

gao prijatelja i pomoćnika“ Staupitza.24

Ona je slično vidjela Božju providnost

na djelu kad je Melanchthon došao u

Wittenberg, jer su on i Luther dopunja-

vali jedan drugoga i osnažili reformaci-

ju.25

Čak su i neki neprijatelji reformaci-

je govorili i postupali tako da je to Ellen

White mogla objasniti samo božan-

skom providnošću. Tako je poziv cara

Karla V. Lutheru da iznese svoja gle-

dišta na državnom Saboru u Wormsu

1521., poistovjetila s Božjim pozivom.26

Slično je i pojava Jeroma Aleandera

(1480.–1542.), jednog od „najsposob-

nijih… [rimskih] govornika“, na dr-

žavnom Saboru bio planiran od Boga

da obje strane izravno sukobi.27 Ona je

također vjerovala da je Bog morao ra-

diti na srcu kneza Friedricha iz Saske

(1471.–1539.), jednog od „zakletih ne-

prijatelja“ reformacije, kada je izrekao

23 Isto, str. 130.

24 Isto, str. 106.

25 Isto, str. 115.

26 Isto, str. 125.

27 Isto, str. 126.

jednu od najrječitijih kritika papinske

tiranije.28

White je opisala nekoliko iskustava

kao Božje sredstvo da obrazuje Luthera

i dalje potakne njegove napore. Tako je

neraspoloženje koje je Luther doživio u

Wormsu bilo dopušteno od strane „sve-

mudre Providnosti“. Trebao je shvatiti

„kakva mu opasnost prijeti, da se ne bi

pouzdao u vlastitu snagu i samovolj-

no srljao u pogibelj“. Kao Jakov borio

se s Bogom i hvatao za svoju vjeru „u

potpunoj bespomoćnosti… za Krista,

moćnog Izbavitelja“.29 Kada su Luthe-

ra tražili da svoj govor ne iznese samo

na njemačkom već i na latinskom, to

je bila još jedna okolnost koju je Ellen

White smatrala za Božju providnost,

jer je dopustila da mnogi prisutni osje-

te silu Lutherovog dokaza koju nisu

osjećali prvi put.30 Lutherova planira-

na otmica prilikom njegovog povratka

sa Sabora, bila je prema gledištu Ellen

White božanski „plan bijega“. Osim što

je sačuvao njegov život, Bog je imao

na umu druge značajne ciljeve. Da pri-

premi Luthera da ponovno korača „vr-

toglavim visinama na koje je bio tako

iznenada podignut“. Bog ga je spasio od

„oholosti i samopouzdanja što ih često

potiče uspjeh“, zatvarajući ga od javno-

sti i ljudskih pohvala i tako spriječio da

reformacija bude poništena.31

28 Isto, str. 128.

29 Isto, str. 134.

30 Isto, str. 136.

31 Isto, str. 144.

Lutherovo odvajanje od Rima

Kad je Luther uzrastao u svojem razu-

mijevanju Biblije i njezine evanđeoske

vijesti, on se sve više odvajao od Crkve

svoga djetinjstva. Lutherovo prvo po-

glavlje u Velikoj borbi Ellen White je

prikladno naslovljeno „Luther se od-

vaja od Rima“. Time pokazuje određe-

ni proces odvajanja od rimokatoličkog

sustava. Sljedeća poglavlja o reformaciji

u Njemačkoj ilustriraju sve veći jaz iz-

među Luthera i njegove bivše Crkve.

White je ustvrdila da je Luther našao

radost u proučavanju Biblije, kao i oslo-

bođenje u Staupitzovom savjetu; ali

godinama je „još uvijek bio odani sin

papinske Crkve“ i nije „ni pomišljao da

bi ikada bio išta drugo“.32 Njegov posjet

Rimu 1510.–1511. učinio ga je svje-

snim više nego ikada ranije da se čovjek

mora osloniti na Krista umjesto na svo-

ja vlastita djela za spasenje. White piše:

„Oči su mu se otvorile i više se nikada

neće zatvoriti za papinske zablude. Kad

se licem okrenuo od Rima, okrenuo

se od njega i svojim srcem i od tog se

vremena sve više odvajao od Rima dok

nije prekinuo svaku vezu s papinskom

Crkvom.“33

Nakon što je Luther dovršio svoj

doktorat u listopadu 1512., Ellen White

je vidjela da je odlučio „da kršćani ne

trebaju prihvaćati druga učenja osim

32 Isto, str. 107.

33 Isto, str. 108.

31


onih koja počivaju na autoritetu Sve-

toga pisma“. To je bilo načelo kojim je

„udario u sam temelj papinske vlasti“.34

Ova odluka nije ga učinila protestan-

tom, jer je istaknula kako je, kad je čuo

za Tetzelove „boguhulne tvrdnje“ 1517.,

bio još uvijek „papist u najstrožem

smislu“.35 Čak nakon svojega povratka

s državnog Sabora u listopadu 1518.,

White ga vidi kako je „još uvijek podr-

žavao Rimsku crkvu i nije ni pomišljao

da se ikada od nje odvoji“.36 Lutherovo

konačno vanjsko odvajanje došlo je kao

rezultat strašne unutarnje borbe, koja

se očitovala u spaljivanju papinske bule

u prosincu 1520.37

Događaji za vrijeme i oko državnog

Sabora u Wormsu u proljeće 1521. (oko

dva mjeseca) predstavljaju jednu tre-

ćinu sadržaja Ellene White o Lutheru.

Mogla je dati takvu važnost tom do-

gađaju jer je doveo do sukoba između

Rima i Luthera licem u lice – između

tame i svjetla. Karakter i temelj svake

strane otkriven je izravnije nego ikada

ranije. Ona je vidjela Lutherovu pojavu

pred carem Karlom V., pred papinim

predstavnicima i njemačkim plem-

stvom kao otvoreno razjašnjavanje

između dviju strana. Bila je to najava

pobjede reformacije: jednom osuđe-

nom krivovjercu je ne samo zagaranti-

ran siguran prolaz nego mu je čak bilo

dopušteno da predoči svoje učenje pred

ovim skupom, tako prezrevši autoritet

pape koji ga je upravo osudio.38

Unatoč snažnom kontrastu koji je

Ellen White vidjela između katolicizma

i protestantizma, ona je ipak zamijeti-

la paradoks u životu Luthera i drugih.

Premda se odvojio od Rima oslanjajući

svoju vjeru na autoritet Svetoga pisma,

on je još uvijek bio striktni pristalica

papinskog sustava. Vidjela je kako se

svaka osoba ljulja između dvaju velikih

načela – božanske, samopožrtvovne, na

drugoga usmjerene ljubavi, nasuprot

sebične, na sebe usmjerene ljubavi. Ova

se borba odvija u „svakom svom ži-

votnom djelu“ i utječe na ljude da

34 Isto.

35 Isto, str. 110.

36 Isto, str. 119.

37 Isto, str. 142.143.

38 Isto, str. 124-145., posebno str. 125.

izaberu jedan ili drugi put.39 Umjesto

da sudi ljude prema njihovim „slučaj-

nim dobrim ili lošim djelima“, ona je

naglasila značenje sklonosti „uobiča-

jenim riječima i postupcima“.40 Luthe-

rov primjer ilustrira paradoks da neki

ljudi mogu biti vođeni Božjim Duhom

i napredovati u svojem razumijevanju

unatoč njihovoj odanosti određenom

vjerskom sustavu.

ZakljuËak

Zanimljivo je da ranije spomenuti mo-

tivi ne karakteriziraju Lutherov nara-

tiv, ali je sukladan s njezinim spisima

općenito. U svojim spisima ona je

naglašavala autoritet Svetog pisma,

spasenje vjerom u Krista i temu

velike borbe između dobra i

zla. Luther je bio prototip du-

hovnog buđenja i reforme.

U stvari, ona je smatrala da

Lutherova hrabrost u propo-

vijedanju „sadašnje istine“

unatoč protivljenju, izgleda

da je bio primjer za one koje

je Bog pozvao da „sadašnju

istinu“ promiču u posljednje

vrijeme. Primijetila je da je „u

Lutherovo doba postojala je

sadašnja istina – istina od po-

sebne važnosti za ono vrijeme.

Postoji sadašnja istina i za Cr-

kvu danas.“ Izraz sadašnja istina

je bio i još je uvijek jako značajan

za adventiste, ali mnogi čitatelji će

biti iznenađeni kada shvate da je Ellen

White upotrijebila ovaj izraz samo dva-

put u Velikoj borbi i oba puta u vezi s

Lutherom.41 Lutherov narativ koji je

načinila Ellen White ilustracija je nape-

tosti između dvaju sukobljenih načela

39 Ellen G. White, Odgoj, str. 171.

40 Ellen G. White, Put Kristu, str. 59 (izdanje

2005).

41 White, Velika borba, str. 123.

koja su prisutna u životu svake osobe.

Zbog toga su primjer za one koji se pri-

premaju za dolazeće događaje. Iskustvo

držanja za Isusa i Njegovu Riječ usred

općeg, globalnog i osobnog sukoba,

nije samo iskustvo vezano uz Martina

Luthera ili Ellen White, već iskustvo u

kojemu je svaka osoba pozvana da su-

djeluje.

Nova knjiga u našoj ponudi!

wwww.zznaaci-vremmena.com

#znacivremena#volimcitati

ELLEN G. WHITE najprevoenija je autorica

na svijetu. Nekoliko njezinih knjiga prevedeno je na viπe

od 165 jezika. Voljela je pisati o Isusu i uvijek je upuÊivala

na Bibliju kao na temelj vjere.

�

Teze koje je Martin Luther priËvrstio na vrata

crkve u Wittenbergu privukle su sveopÊu

pozornost. »itali su ih, ponovno Ëitali i ponavljali

po cijelome kraju. Nastalo je veliko uzbuenje.

Pitanja koja je Luther postavio ubrzo su se

proširila po cijeloj NjemaËkoj, a zatim

se proËula po cijelom

kršÊanskom svijetu.

Bio je to poËetak

reformacije −

pokreta koji je svijetu

ponudio otvorenu

Bibliju!

Neka sada, toËno

500 godina kasnije,

uzbuenje zahvati

i vas! Uz knjigu

Reformacija upoznat

Êete sve zanimljive

detalje ovoga

velikoga pokreta koji

je promijenio povijest.

Documents

31.10.1517. 31.10.2017. 500 GODINA REFORMACIJE · Denis Kaiser Portret Martina Luthera Ellen White 28 ••••••••••••• Dragutin Matak urednik Kad je 31. listopada