Karl May - Kroz pustinju

Je li zaista istina, sidi,da želiš ostati kaurin, nevjernik, prezreniji od psa i odvratniji od štakora koji ždere samo trulež? — Želim. — Sidi, ja mrzim nevjernike i htio bih da nakon smrti dođu u džehenem u kojem stanuje đavo. Ali tebe bih želeo spasiti od vječne propasti koja će te snaći ako ne prihvatiš ikrar bi'1lisan, sveto svjedočanstvo. Ti si tako dobar, posve si drukčiji od druge gospode kojoj si služio i zato ću te obratiti, htio ti ili ne htio. To je rekao Halef, moj sluga i vodič s kojim sam se provlačio kroz klance i gudure Džebel Auresa, a zatim se spustio u Dra el Haua da bih preko Džebel Tarfauija stigao u Sedadu, Kris i Đgašu, odakle vođi put preko zloglasnog Sot el Džerida u Fetnasu i Kbili. Halef je bio neobično momče. Bio je tako niskoga stasa da mi je dosizao jedva do pazuha, a uz to tako mršav i tanak da bi čovjek mogao ustvrditi da je čitavo desetljeće ležao među listovima bugačice u herbariju. Njegovo je sitno lice gotovo posve iščezavalo ispod turbana koji je imao promjer od gotovo pola metra, a njegov nekada bijeli burnus3 bio je svakako sašiven za mnogo većega čovjeka, tako da ga je, čim bi sjahao s konja i htio da pođe pješice, morao uzdići kao dama svoju jahaću haljinu. Ali una1 1

Gospodin. Pakao. 1 Ogrtač, beđuinska

narodna nošnja.toč toj neuglednoj vanjštini, čovjek je morao tog mališana iskreno poštovati. Bio je

neobično oštrouman, veoma hrabar i spretan i toliko izdržljiv da je umio svladati i najveće teškoće. Budući da je osim toga vladao svim narječjima koja se govore između staništa plemena Uelad Bu

Seha pa do ušća Nila, lako se dade zamisliti da sam s njime bio veoma zadovoljan i postupao s njime više kao s prijateljem nego kao sa slugom. Istina, Halef je imao jedno svojstvo koje mi je kadšto bilo veoma neugodno. Bio je fanatičan musliman pa je od same ljubavi prema'meni čvrsto odlučio da će me preobratiti na islam. Upravo je sada poduzeo jedan od svojih uzaludnih pokušaja pa bih se najradije "nasmijao koliko je pri tome izgledao smiješan. Jahao sam nekog malenog poludivljeg berberskog ždrijepca te su mi se noge pri tome gotovo vukle po zemlji. Halef je, naprotiv, da bi se više istakao, odabrao neku staru, mršavu, ali silno visoku kobilu iz uzgoja plemena Hasi Ferdžan, pa je sada sjedio tako visoko da je mogao gledati na me odozgo. U razgovoru bio je vanredno živahan. Izvadio je noge iz stremena i mahao njima, razmahivao tankim smeđim ručicama oko sebe i pratio svoje riječi tako živim i raznolikim izrazima lica da sam jedva uspijevao da ostanem ozbiljan. Kad nisam odgovorio na njegove posljednje riječi, on ponovi: — A ja ću te ipak obratiti, htio ti ili ne htio. Sto sam jednom poduzeo, to ja i provedem, jer ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. — Dakle ti si sin Abula Abasa, a on je opet sin Davuda al Gosare? Jesta — I njih dvojica bili su hodočasnici prema propisima vaše vjere? — Jesu. — I ti si također hadžija? — Jesam. \ — Onda ste sva trojica bili u Meki i vidjeli svetu Cabu? — Davud al Gosara nije bio. — Ah! Ali ga ti ipak nazivaš hadžijom? — Nazivam, jer je bio hadžija. Moj djed stanovao je u Džebel Sur Sumu pa je kao mladić pošao na hadžiluk. Sretno je prešao preko El Džufa koji nazivaju „tijelo pustinje", ali je onda obolio i morao ostati na bunaru Trasa. Ondje se oženio i umro pošto je prije toga dobio sina Abula Abasa. Zar ga ne moramo nazvati hadžijom, hodočasnikom? Hm! Ali Abul Abas je bio u Meki?

Nije. — A ti ipak tvrdiš da ti je i otac bio .hadžija? — Bio je. On je pošao na hadžiluk i stigao do doline Admar, gdje je morao zaostati. Zašto? — Ondje je ugledao Amaru, biser Džuneta, i zavo^ lio je. Amara mu je postala ženom i rodila mu Halefa Omara kojeg sada vidiš ovdje kraj sebe. Abul Abas je zatim umro. Nije li dakle i moj otac bio hadžija? — Hm! Ali jesi li ti sam bio u Meki? — Nisam. — Pa ipak se nazivaš hadžijom? — Nazivam. Kad mi je umrla majka, pošao sam na hadžiluk. Išao sam prema istoku i zapadu, .prema jugu i sjeveru te upoznao sve oaze u pustinji i sva mjesta u Egiptu. Još nisam bio u Meki,, ali ću doći onamo. Nisam li dakle i ja hadžija? — Hm. A ja sam mislio da se hadžijom smije, nazvati samo onaj koji je već bjo u Meki. — Zapravo je tako. Ali ja se već nalazim na putu onamo! — Možda. Samo što ja slutim da ćeš i ti negdje naći kakvu lijepu djevojku i ostati kod nje, a isto će se desiti i tvom sinu, jer se čini da je to vaš kismet.1 A onda će nakon stotinu godina tvoj praunuk reći: „Ja sam Hadži Mustafa Ben Hadži Ali Ibn Hadži Said, Ibn Hadži Tofail Ibn Hadži Halef Omar Ibn Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara, a nijedanSudbina.

od te sedmorice hodočasnika neće vidjeti Meku i neće/ postati pravi hadžija. Ne misliš li i ti tako? Halef se morao nasmijati toj bezazlenoj zlobi. Među muslimanima ima mnogo takvih koji se pred. strancima hvališu da su hadžije, ali nikad nisu vidjeli Cabu, nisu bili u Arafahu niti su se u Mini ošišali i obrijali. Moj čestiti Halef osjećao se poraženim, ali je to vedro prihvatio. — Sidi — upita me skromno — hoćeš li reći kome da još nisam bio u Meki? — Samo ću onda govoriti o tome ako me opet počneš preobraćati na islam. Inače ću šutjeti. Ali gledaj, nisu li tu u pijesku neki tragovi? Već smo odavno zakrenuli u Vadi Tarfaui i stigli do mjesta na kojem je pustinjski vjetar dovejao sitn* pijesak preko visokih rubnih hridina vadija. U tomse pijesku jasno dao razabrati trag. — Ovdje su projahali neki ljudi — nemarno dobaci Halef. — Onda ćemo sjahati da ispitamo trag. Moj me pratilac ispitljivo pogleda. — Sidi, ta to je suvišno. Zašto želiš ispitati otiske kopita? — Uvijek je dobro znati tko se nalazi pred tobom. — Ako kaniš ispitati sve tragove na koje naiđeš, onda nećeš stići u Sedadu ni za dva mjeseca. Sto te se tiču ti jahači pred nama? — Bio sam u dalekim zemljama u kojima ima mnogo divljih krajeva i u kojima život često ovisi o tome da čovjek tačrio promotri sve durube i asare* kako bi doznao hoće li susresti prijatelja ili neprijatelja, — Ovdje nećeš sresti nikakvoga neprijatelja, sidi. — To nitko ne može znati. Sjahao sam i razaznao tragove triju životinja, jedne deve i dvaju konja. Deva je svakako bila jahaća, kako sam to razabrao po obliku otisaka njezinih papaka. Promotrivši tačnije trag, zapazih jednu neobičnost koja mi je dopustila da naslutim kako jedan od konja hoda takozvanim pijetlovim korakom. To me1

Putove i tragove.

je začudilo, jer sam se nalazio u zemlji toliko bogatoj konjima da je svatko mogao jahati besprijekornog konja. Dakle vlasnik toga kljuseta ili nije bio Arapin ili je pak bio veoma siromašan. Halef se smiješio pomnji kojom sam pretraživao pijesak. Kad sam se opet uspravio, upita: — No, što si vidio, sidi? — Bila su to dva konja i jedna deva. — Dva konja i jedan džemel! Alah ti blagoslovio oči! To sam i ja opazio, ne silazeći s konja. Ti bi htio da si alim1 a ipak radiš stvari kojima bi se i hamar2 nasmijao. Sto ti pomaže sve to blago znanja što si ga sad ovdje sakupio? — Zasad znam da su ta tri jahača prošla ovuda otprilike prije četiri sata. — Tko će ti išta dati za tu mudrost? Vi ljudi iz Bilad er Ruma* ste zaista čudni! * Halef Omar udesi pri tome lice na kojemu sam mogao pročitati najdublje sažaljenje, ali ja ne rekoh ništa već šutke nastavih put. Pratili smo taj trag otprilike sat, sve do mjesta na kojem je vadi4 zakretao. Obilazeći tako reći oko ugla, i nehotice zaustavismo konje. Ugledali smo na~ ime tri lešinara koji su nedaleko od nas čučali na pješčanoj dini5, a kad su nas ugledali vinuše se u zrak promuklo krešteći. — El bidž!« — reče Halef. — Gdje se god on pokaže tamo je sigurno neka strvina.

— Mora da je uginula kakva životinja — odgovorih, pošavši za njim. Mališan je naime brže potjerao svoga konja, tako da ja zaostah. Tek što je stigao do dine, obuzda jednim trzajem konja i prestrašeno krikne: — Mašalah!7 Sto je to? Ne leži li ovdje pred nama neki čovjek, sidi?Učenjak.

Gonič magaraca.Evropa. Isušena riječna dolina. Brežuljćić od pijeska što ga je nanio vjetar. Lešinar. Sto bog da! (uzvik začuđenja).Imad je pravo. Pred nama je zaista ležao neki čovjek, a lešinari su na

njegovom tijelu održavali svoju jezovitu gozbu. Brzo skočih s konja l kleknuh kraj njega. Ptice su mu odjeću rastrgale svojim pandžama, ali nesretnik sigurno nije bio dugo mrtav, što sam ustanovio opipavši mrtvo tijelo. — Alah kerim — bog je milostiv! Sidi, da li je taj čovjek umro prirodnom smrću? — upita Halef. — Nije. Vidiš li ovu ranu na vratu i rupu na zatiljku? Ubijen je. — Alah upropastio onoga koji je to učinio! Ili zar je možda taj čovjek poginuo u poštenoj borbi? — Sto nazivaš ti poštenom borbom? Možda je postao žrtva krvne osvete. Pretražit ćemo njegovu odjeću. Halef mi je pri tome pomogao. Nismo našli upravo ništa sve dok mi pogled slučajno nije pao na mrtvačevu ruku. Na njoj sam opazio jednostavni zlatni prsten po obliku sličan našem vjenčanom prstenju, te mu ga skinuh s prsta. Na unutarnjoj strani prstena bila su urezana sitna, ali jasna slova: E. P. 15e juillet 1830. — Sto si to našao? — upita Halef. — Taj čovjek nije Ibn Arab1 — odgovorih. — A što je onda? — Francuz. — Franak? Po čemu to prepoznaješ? — Ako Franak uzima ženu, onda oni zamjenjuju prstenje bez kamena, u koje se često ureze ime i dan vjenčanja. . — I to je dakle takav prsten? " — Jeste. — A po čemu prepoznaješ da je taj mrtvac pripadao narodu Franaka? Isto bi tako mogao biti Ingliz Ili Nemzi, kao i ti. — To su francuski znaci što ih sad čitam. — Ipak taj čovjek može pripadati nekom drugom narodu. Ne misliš li, sidi, da netko može prsten naći ili ukrasti?1

Doslovno: sin Arabije, Arap. 10

— Istina. Ali pogledaj košulju koju mrtvac nosi ispod odijela! To je evropska košulja. — Tko ga je ubio? — Njegova dva pratioca. Ne vidiš li da je tlo ovdje sve razrovano od borbe, Ne opažaš li da... Zastao sam usred rečenice. Bio sam se uspravio iz stava klečanja da pretražim tlo pa sam nedaleko od mjesta gdje je ležao mrtvac ugledao početak širokog traga krvi koji je vodio u stranu među stijenje. Pošao sam njime, držeći opetušu spremnu za pucanje, budući da su se ubojice mogle nalaziti još u blizini. Nisam odmakao daleko kad ispred mene uzleti lešinar, bučno udarajući krilima. Na mjestu odakle je uzletio ugledah devu. Bila je mrtva. U prsima joj je zjapila duboka rana. Halef pljesnu rukama. — Siva hedžin,1 siva tuareška hedžin! Ti ubojice, ti nitkovi, ti psi su je ubili! Bilo je jasno da moj pratilac više žali divnu jahaću devu nego što je žalio Francuza. Kao pravi sin pustinje za koga i najneznatiji predmet može biti dragocjen, sagnu se i pretraži devino sedlo. Nije našao ništa: bisage su bile prazne. — Ubojice su već sve uzele, sidi. Neka se čitavu vječnost peku u paklu! Nisu ostavili ništa, baS ništa osim deve — i onih papira koji ondje leže na pijesku. Ove su riječi1 pobudile moju pažnju pa nedaleko od nas ugledam nekoliko zgužvanih komadića papira koji su bili odbačeni očito kao beskorisni. Možda sarn iz njih mogao nešto saznati? Pođoh da ih poberem. Bilo je to nekoliko novinskih listova. Izgladio sam zgužvane krpe papira i tako dobio dvije stranica novine .Vigie algerienne' i isto toliko stranica .L'Independant' i ,Mahouna'. Prve novine izlazile su u Alžiru, druge u Constantineu, a treće u Guelmi. Unatoč tim razlikama u mjestima opazio sam, pomno ih pregledavši, da se sadržaj svih triju novina upadljivo slaže: sve tri novine donosile su izvještaj o umorstvu nekog bogatog francuskog trgovca u Blidi. Sumnja da je počinio to umorstvo pala je na nekog armenskog tr

Brza jahaća deva plemenite pasmine. 11govca, nekog Hamd el Amazata koji je pobjegao pa je za njim raspisana tjeralica.

S kojeg razloga je mrtvi vlasnik deve nosio sobom te novine? Je li imao kakve osobne veze s ton stvari? Je li bio rođak trgovca iz Blide, ili ubojica, pak policajac koji je progonio zločinca? Uzeh papire, a mrtvačev prsten stavih na prst i vratih se s Halefom do mrtvoga tijela. Iznad njega su uporno lebdjeli lešinari, a čim smo se udaljili od deve, spustiše se na nju. — Sto kaniš sad, sidi? — upita me Halef. — Ne preostaje nam ništa drugo nego da pokopamo toga Čovjeka. — Hoćeš li ga zakopati u zemlju? — Neću, jer nemamo alata za to. Naslagat ćemo iznad njega hrpu kamenja tako da nijedna životinja ne uzmogne doprijeti do njega. Bio je to tužan posao što ga uradismo u potpunoj samoći. Kad je hrpa kamenja kojom smo pokrili nesretnika bila tako visoka da je mrtvo tijelo potpuno zaštićivala od životinja pustinje, sklopio sam ruke i izmolio kratku molitvu. Halef također izmoli sto i dvanaestu suru korana posvećenu mrtvima. Naposljetku se sagnu da bi pijeskom čvrsto oprao ruke koje je uprljao dodirujući lešinu. — Tako, sidi, sad sam opet tahir1 — reče — i smijem opet dodirnuti sve što je čisto i sveto. Sto ćemo sad? — Požurit ćemo za ubojicama da ih stignemo. — Kaniš li ih ubiti? — Nisam ja njihov sudac. Razgovarat ću s njima i pri tome ću doznati zašto su ubili toga čovjeka. Onda ću znati što da radim. — To sigurno nisu pametni ljudi — rekne Halef — jer inače ne bi ubili hedžina koji sigurno vrijedi više od njihovih konja. — Hedžin bi ih možda odao. Eto, tu im je trag. Naprijed! Oni su pet satiispred nas. Možda ćemo ih stići sutra prije nego što dođu u Sedadu.1

Čist.

Unatoč silnoj vrućini i teškom kamenom tlu po / jurili smo tako brzo kao da lovimo gazele. Za vrijeme toga galopa nismo dakako uopće mogli razgovarati. Moj dobri Halef nije međutim nikako mogao izdržati tako dugačku šutnju. — Sidi — doviknu on za mnom — sidi, kaniš li me napustiti? Okrenuh se k njemu. Napustiti? — Da. Moja kobila ima starije noge od tvoga berberskoga ždrijepca. I zaista je stara kobila bila već sva u jednom znoju, a iz gubice su joj padale krupne krpice pjene. — Ipak danas ne možemo kao obično otpočinuti za vrijeme najveće vrućine — usprotivio sam se — već moramo jahati do noći, jer inače nećemo stići onu dvojicu. — Tko se odviše žuri ne stiže na cilj prije onoga koji putuje oprezno, sidi, jer — Alah akbar! — pogledaj onamo dolje! Nalazili smo se iznad neke strmine u vadiju pa smo u udaljenosti od otprilike četvrt sata hoda ugledali ispod nas dva čovjeka gdje sjede uz malu lokvu u kojoj je zaostalo nešto malo poluslane vode. Njihovi konji grickali su suhe i bodljikave bagremove koji su rasli u blizini. — Ah, to su oni! — Da, sidi, to su ubojice! I njima je postalo prevruće pa su odlučili da počekaju dok prođe najveća žega. — Ili su ovdje zastali da podijele plijen. Natrag, Halefe, natrag, da te ne opaze. Izaći ćemo iz vadija i pojahati malo prema zapadu pa se graditi kao da dolazimo iz Sot Rarze. Zašto, sidi? — Ona dvojica ne treba ni. da naslute da smo našli lešinu ubijena čovjeka. Naši se konji uspeše na obalu vadija i mi pojahasmo ravno prema zapadu u pustinju. Zatim zakrenusmo u luku i upravismo konje opet prema onom mjestu gdje su se nalazila ona dvojica. Ubojice nas nisu mogle vidjeti gdje dolazimo, jer su sjedile du 12 13boko dolje u vađiju, ali su nas, kad smo im se dovoljno približili, morale čuti. I zaista su oba ta čovjeka, kad smo stigli do ruba udoline, već ustala i latila se svojih pušaka. Gradio sam se da sam se kao i oni iznenadio što ovdje u samotnoj pustinji odjednom nailazim na ljude, ali nisam smatrao potrebnim da se mašim svoje opetuše. — Es selam aleikum1! — doviknuh im zaustavljajući konja. — Ve aleikum es salam! — odgovori stariji od njih dvojice. — Tko ste vi?

— Miroljubivi putnici. Odakle dolazite? — Sa zapada. — A kamo idete? — U Sedadu. — Kojem plemenu pripadate? Pokazao sam na Halefa. — Ovaj ovdje potječe iz doline Admar, a ja spadam među Beni Šaše. Tko ste vi? — Mi smo iz glasovitog plemena Uelad Hamalek. — Muževi iz plemena Uelad Hamalek su dobri jahači i hrabri ratnici. — Odakle dolazite? — Iz Gafse. — Onda ste već prevalili velik komad puta. Kamo namjeravate? — U Bir2 Sauidi gdje imamo prijatelje. Oba odgovara naime, da dolaze iz Gafse i da kane poći do zdenca Sauidi, bila su laž. No ja sam se ipak gradio kao da vjerujem njihovim riječima, pa sam nastavio ispitivati: — Dopuštate li da se odmorimo kraj vas? — Ostat ćemo ovdje do zore — glasio je odgovor pa tako na svoje pitanje nisam dobio ni „da" ni „ne". — I mi bismo se htjeli ovdje odmoriti dok se ponovo ne rodi sunce — izjavih. — Ovdje je dovoljno voda za sve nas, a i za konje. Smijemo li ostati uz vas? — Pustinja pripada svima. Merhaba, dobro nam došao!' Arapski pozdrav u značenju „Mir 6 tobom!" * Zdenac, Izvor.

14

Unatoč tim riječima lako se dalo razabrati da im nipošto nije ugodno što kanimo ostati ondje. Nismo se međutim obazreli na to, već potjerasmo konje niz obronak, sjahasmo kraj vode i mirno sjedosmo. Lice ove dvojice, koja smo sad u miru mogli promatrati, nipošto nisu ulivala povjerenje. Stariji od njih, koji je dosad govorio, bio je visok i mršav. Burnus je visio s njega kao sa strašila za ptice. Ispod prljavoga rupca svezanog oko glave upravo su . jezovito sjale sitne i oštre oči. Oko uskih beskrvnih usana rasli su mu rijetki brkovi. Siljata brada kao da se htjela uzdići, a nos, da, njegov nos živo me je podsjećao na lešinare što sam ih pred kratko vrijeme potjerao s lešine ubijena čovjeka. To nije bio ni orlovski ni jastrebski nos, već je zaista imao oblik lešinarevoga kljuna. Njegov pratilac bio je mlad čovjek upadljive ljepote, Ali opake strasti zasjenile su njegove oči, oduzele snagu njegovim živcima te odviše rano izbrazdale njegovo čelo i njegove obraze. To nije bio čovjek u koga bih mogao imati povjerenja. Stariji je govorio arapskim jezikom onim naglaskom kakav se može čuti uz rijeku Eufrat, a mlađi kao da uopće nije bio Istočnjak, već Evropljanin. Njihovi konji koji su stajali u blizini bili su slabi i očito iznureni, odjeća im je bila otrcana, ali im je oružje bilo izvrsno. Na mjestu gdje su maločas sjedili, ležali su različiti predmeti inače rijetki u pustinji, pa su očito samo zbog toga ostali na pijesku, jer njih dvojica nisu imala vremena da ih sakriju. Bili su to svilen džepni rupčić, zlatan sat s lancem, kompas, krasan revolver i bilježnica uvezana u kožu. Gradio sam se kao da te stvari uopće nisam ni opazio, pa sam iz bisaga izvadio šaku datulja i stao ' ih ravnodušno jesti. — Sto tražite u Sedadi? — upita me dugajlija. — Ništa. Krećemo dalje. — Kamo? — Preko Sot el Džerida u Fetnasu i Kbili. Neoprezan pogled što ga je dobacio svome pratiocu odao je da su i oni nakanili istim putem. Zatim me upita: 15— Imaš li kakva posla u Fetnasi i Kbiliju? — Imam. — Kaniš li ondje prodati svoja stada? — Ne kanim. — Ili svoje robove? Ni njih. — Ili možda kakvu robu koja će ti stići iz Sudana? Ne. — A što onda? — Ništa. Sinovi moga plemena ne trguju s Fetnasom. — Ili kaniš li odande dovesti ženu? Namrštih se. — Zar ne znaš da je uvreda za muškarca kad govoriš o njegovoj ženi? Ili zar si možda đaur te se ne obazireš na taj zakon? Čovjek se očito preplašio pa sam zbog toga .počeo slutiti da sam pogodio istinu. Kad sam ga sad bolje promotrio, opazih da zaista ne izgleda kao Beduin. Lice poput njegova zapazio sam kod ljudi armen-

skog podrijetla i — ah, nije li upravo neki armenski trgovac umorio onog trgovca u Blidi, a ja sam tje^ ralicu za njim nosio u džepu! Dok mi je ta pomisao strelovito prostrujila glavom, pogled mi pade ponovo na revolver. Na kundaku revolvera nalazila se srebrna pločica i u njoj ujetkano neko ime. — Dopusti mi! Rekavši to, smjesta dohvatih oružje i pročitah: „Paul Galingrć, Marseille". To sigurno nije bilo ime tvornice već vlasnikovo. Ipak nisam ni trepnuo okom da odam svoju sumnju, već ga upitah: — Kakvo je to oružje? — To je — oružje na bubanj. — Bi li mi htio pokazati kako se iz njega puca? Mršavi čovjek mi to objasni. Pažljivo sam ga saslušao, a zatim rekoh: — Ti nisi Uelad Hamalek, nego si đaur. Zašto? — Vidiš li da sam pogodio! Da si ti prorokov pristalica, sad bi me ustrijelio, jer sam te nazvao đaurom. Samo nevjernici imaju oružje na bubanj. Kako bi 16 takvo oružje moglo doći u ruke čovjeku iz plemena Uelad Hamalek? Jesi li ga dobio na poklon? — Nisam. — Onda si ga kupio? — Nisam. — Onda je bio plijen? Od koga? — Od jednog Franka. — S kojim si se borio? — Tako je. Gdje? — Na bojištu. — Na kojem? — Kod El Guerara. k Lažeš! Sad je Armenca najzad izdala strpljivost. Ustane ! zgrabi revolver. — Sto kažeš? Da lažem? Hoćeš li da te ustrijelim kao... — ... kao onoga Franka prijeko u Vadi Tarfaui? — upadoh mu u riječ. Ruka koja je držala revolver klonu i čovjek problijedi. No onda se ipak sabere i upita prijeteći: — Što kaniš time reći? — Mislim da ti nikako nisi Uelad Hamalek. Ja znam kako se zoveš: Hamd el Amazat. Čovjek ustuknu i preneraženo me pogleda. — Odakle me poznaš? — Poznam te, to je dovoljno. — Ne, ti me ne poznaješ — živahno će. — Ne zovem se tako kako si rekao. Ja sam Uelad Hamalek. Odbih njegove riječi nemarnom kretnjom ruke i upitah: — Čije su ove stvari? — Moje. Brzo podigoh rupčić. Na njemu su se nalazila uvezena slova P. G. Otvorio sam sat i našao na unutarnjoj Strani poklopca ista slova. — Odakle ti taj sat? .— To te se ništa ne tiče. Stavi ga onamo odakle si ga uzeo! Umjesto da ga poslušam otvorih i bilježnicu. Na prvoj stranici našao sam ime Paul Galingrć, ali sadržaj2

Kroz pustinju

17bilježnice bio Je stenografiran, a ja na žalost ne poznajem stenografiju. — Ostavi tu knjigu, kažem ti! — zaprijeti se on. Rekavši to, on mi je udarcem izbije iz ruke, tako da je pala u lokvu. Ustao sam da je pokušam spasiti, ali sam sad naišao na dvostruki otpor, budući da se mladi čovjek stavio između mene i vode. Halef je dosada prividno ravnodušno slušao tu prepirku, ali opazio sam da mu prst leži na otponcu njegove puške. Trebalo je samo da mu dam znak pa će smjesta opaliti. Sagnuo sam se da podignem i kompas. — Stoj, sve je to moje! Vrati mi te stvari! — viknu moj protivnik. Zgrabio me je za ruku da me prisili da ga poslušam, ali ja mu rekoh što sam mirnije mogao: — Sjedi! Hoću da govorim s tobom. . — A ja neću s tobom imati nikakva posla. — Zato ja hoću s tobom. Sjedi, ako ti je život mio? Ta prijetnja koju sam popratio značajnim pogledom prema Halefu kao da je ipak djelovala. Hamd el Amazat sjede, a i ja sjedoh. Zatim izvukoh revolver.

— Vidi, i ja imam takvo oružje na bubanj! Makni svoje, inače će moje opaliti! Hamd el Amazat je uvidio da sam ga zaskočio pa polako položi oružje kraj sebe, ali bio je spreman da ga svaki čas opet zgrabi. — Ti si sin Uelad Hamaleka? — zapitah opet — Jesam. — Dolaziš iz Gafse? — Da, odande dolazim. — Kako dugo jašeš već kroz Vadi Tarfaui? — Sta te se to tiče? — To me se vrlo mnogo tiče. Tamo gore leži tijelo nekoga čovjeka kojeg si umorio. Armenčeve oči opako sjevnuše. — Da sam to i učinio, što me ti imaš zbog toga ispitivati? — Ne mnogo, svega nekoliko riječi. — Tko je bio onaj čovjek? — Ne poznam ga, — Zašto si ubio njega i njegovu devu? 18 — Jer mi se tako prohtjelo. — Je li bio pravovjernik? — Nije. Bio je stranac. — Ti si mu oduzeo sve što je imao uza se? — Zar da to ostavim da "leži kod njega? — Ne, jer si sve to morao spremiti za mene. — Za tebe? Ne razumijem. — Odmah ćeš me razumjeti. Mrtvac je bio Evropljanin. I ja sam Evropljanin pa ću ga osvetiti. — Krvnom osvetom? — Ne. Da sam krvni osvetnik, onda ti već ne bi • bio na životu. Neću da provjerim tko je od nas dvojice jači, već te predajem vječnoj pravdi da te ona kazni. Od tebe tražim samo jedno: dat ćeš mi sve što si oduzeo mrtvacu. Hamd el Amazat se nadmoćno nasmiješi. — Zar zaista misliš da ću to učiniti? — Mislim. — Onda uzmi sam što hoćeš! On trgne rukom da zgrabi revolver, ali ja sam bio brži i uperio u njega cijev svojeg revolvera. — Stoj ili pucam. Nalazio sam se u neobičnom položaju. Nastupao sam kao da imam u rukama sve adute, ali nipošto nije bilo tako. Na sreću, moj protivnik kao da je bio više lukav nego hrabar. Povuče ruku i stane oklijevati. — Sto ćeš učjiniti s tim stvarima? — upita. — Vratit ću ih rođacima ubijenog. Na licu mu se ukaza gotovo samilostan smiješak. — Lažeš — reče s visoka, — Ti to želiš zadržati za sebe. — Ne lažem. ' — A što ćeš poduzeti protiv mene? — Sada ništa. Ali čuvaj se da me ikad više sretneš! — Odlaziš li zaista odavde u Sedadu? — Odlazim. — Ako ti predam stvari, hoćeš li mene i moga pratioca pustiti da nesmetano odjašemo u Bir Sauidi? Hoću. — Obećaješ li mi to? — Obećajem. — Zakuni se! 19— Ja se ne zaklinjetn zbog takvih sitnica. Moja je riječ istinita i bez zakletve. — Evo, uzmi tu pušku na bubanj, sat, kompas i rupčić. • — Sto je ubijeni imao još uza se? Ništa. — Sigurno je imao novaca. — Novac ću ja zadržati. — Nemam ništa protiv toga, ali mi daj vrećicu ili novčarku u kojoj se nalazio novac. — To ću ti dati. Hamd el Amazat posegnu u pojas i izvuče biserjem izvezenu vrećicu za novac pa je isprazni i pruži mi je. — Zar taj čovjek nije imao ništa drugo uza se? — upitah.

— Nije. Kaniš li me pretražiti? — Ne kanim. — Onda možemo krenuti? — Možete. Učinilo ml se da je olakšano odahnuo. Njegov pratilac je očito bio veoma plašljiv čovjek i sigurno se radovao što je tako jeftino umakao. Skupiše svoje stvari i uzjahaše. — Es selam aleikum! Nisam im odgovorio. Za nekoliko časaka ubojice ISčeznu iza ruba obale vadija. Halef nije do sada rekao ni riječi, ali sad prekinu šutnju: Sidi! Sto je? — Smijem li nešto reći? Poznaš li pticu noja? — Poznam. — Znaš li kakva je? — No, kakva? — Glupa, vrlo glupa. — Samo dalje! — Oprosti, sidi, ali ti mi se činiš još gorim od noja. Zašto? — Jer si pustio te ništarije da pobjegnu. — Ne mogu ih zadržati, a ne mogu ih ni ubiti. 20 — Zašto ne? Da su oni ubili Jednog pravovjernoga, mogao bi biti siguran da bi ih ja obojicu poslao šejtanu1. Međutim, pošto je mrtvac bio kaurin, meni je svejedno hoće li oni biti kažnjeni ili neće. Ti si međutim Evropljanin pa si pustio da pobjegnu ubojice drugog Evropljanina. — Tko ti kaže da će pobjeći? — Pa ti su nitkovi već otišli. Stići će u Bir Sauidi a odande otputovati u Debilu i u El Ued da bi zatim iščezli u Aregu2. — To neće učiniti. — Zašto ne? Ta rekli su nam da idu u Bir Sauidi. — Lagali su. Oni će odjahati u Sedađu. — Tko ti to kaže? — Moje oči. — Alah blagoslovio tvoje oči kojima promatraš stope u pijesku! Uostalom, reci mi što da sad radimo? — Najprije ćemo se pobrinuti za svoju sigurnost. Ovdje bi nas lako moglo pogoditi kakvo tane, pa se moramo uvjeriti jesu li te dvije hulje zaista otišle. Uspeo sam se na rub klanca i u priličnoj udaljenosti opazio dva konjanika kako jašu prema jugozapadu. Halef je došao za mnom. — Eno ih gdje jašu ondje — reče. — To je smjer prema Bir Sauidiju. — Kad se udalje dovoljno daleko, skrenut će prema istoku. — Kad bi to učinili, morali bi nam ponovo pasti u ruke! — Ti lupeži misle da ćemo mi krenuti tek sutra pa smatraju da će zadobiti veliku prednost pred nama. — Ti to samo nagađaš, ali ipak nećeš pogoditi ono pravo. — Misliš li? Nisam li maločas rekao <3a jedan od njihovih konja hoda takozvanim pijetlovim korakom? — Da, rekao si, a i ja sani to opazio kad su odjahali. — Onda ću i sad pogoditi ako ustvrdim da su ubojice krenuli u Sedađu. — Zašto da onda ne pođemo odmah za njima?1

Vrag, đavo. * Predio pješCanlh nanosa. 21— Jer bismo ih ubrzo prestigli pošto idemo ravnim putem. Oni bi se namjerili na naše tragove pa bi

dobro pazili da ponovo ne naiđu na nas. — Možda imaš pravo — izjavi Halef. — Vratimo se dakle natrag u vadi i odmorimo se dok ne dođe vrijeme da krenemo. Siđosmo natrag u vadi. Ispružio sam se na svom pokrivaču, prevukao kraj svoga turbana kao koprenu preko lica i sklopio oči, ne da spavam, već da razmislim o našoj pustolovini. Ali tko bi u strašnoj žegi Sahare mogao svoje misli dulje vremena usredsrediti na tako nejasnu stvar? Zadrijemao sam i protiv volje. Mora da sam spavao više od dva sata kad se probudih. Zatim krenusmo dalje.

Vadi Tarfaui ulazi u Sot Rarzu. Morali smo izaći iz vadija ako smo htjeli prema istoku u Sedadu. Minu još jedan sat kad naiđosmo na tragove dvaju konja koji su sa zapada vodili prema istoku. — No, Halef e, poznaš li taj asar1? — Zaista, imao si pravo, sidi. Ti lopovi jašu u Sedadu. Sjahao sam i pregledao otiske kopita. — Prošlo je tek pola sata otkako su projahali ovuda. Moramo jahati polako, jer će nas oni inače opaziti za sobom. Izdanci Džebel Tarfauia spuštali su se blago u dolinu, a kad je zapalo sunce i nakon kratkog vremena izašao mjesec, ugledasmo Sedadu ispod naših nogu. — Hoćemo li se spustiti onamo? — upita Halef. — Nećemo. Spavat ćemo tamo među maslinama na obronku brda. Malo smo skrenuli s našega smjera i ispod maslina pronašli divno mjesto za noćenje. Budući da smo se obojica već bili privikli na zavijanje čagalja i na lajanje feneka* jednako kao i na duboke glasove hijena, nismo dopustili da nas ti noćni zvuči smetaju u spavanju. Kad smo se probudili, ja sam najprije potražio jučerašnji trag. Bio sam uvjeren da mi on u blizini nastanjenoga mjesta neće više biti od koristi, ali sam1

Trag. ' Pustinjska lisica.22

se iznenadio opazivsi da trag nije vodio u Sedadu, već da je skrenuo prema jugu. — Zašto ti nitkovi nisu sišli u Sedadu? — upita Halef. — Jer nisu željeli da ih itko opazi. Progonjeni ubojice moraju biti na oprezu — objasnih. — Ali kamo su onda krenuli? — Svakako u Kris da bi prešli preko Sot el Džerida. Time bi izašli iz Alžira pa bi se mogli smatrati prilično sigurnim. — Mi smo već u Tunisu. Granica prolazi od Bir el Kale do Bir Sauidija preko Sot Rarze. — To takvim ljudima ne može biti dovoljno. Okladio bih se da preko Pesana jašu u oazu Kufru, jer će tek ondje biti posve sigurni. — Sigurni su već i ovdje ako imaju sultanov bujuruldu1. — To im ne bi baš mnogo koristilo pred konzulom ili kakvim policijskim službenikom. — Misliš li? Ne bih nikome savjetovao da se ogriješi protiv moćnoga gjelgeda padišanin8. — I ti govoriš tako premda veliš da si slobodan Arapin. — Govorim, U Egiptu sam vidio što može padišah, ali u pustinji ga se ne bojim. Hoćemo li se sad svratiti u Sedadu? — Hoćemo da kupimo datulja i da se jednom napijemo dobre vode. Zatim ćemo nastaviti put. U Kris? — Da, u Kris. Za četvrt sata snabdjeli smo se svime što nam je bilo potrebno i pojahali konjaničkim putem koji iz Sedade vodi u Kris. Nama slijeva svjetlucala je ploština Sot el Džerida. Bio je to pogled u kome sam zaista uživao.1

Vrsta putnice za kretanje po unutrašnjosti * Doslovno: u sjeni pađlSaha. 232. JAHANJE U SMRT

Sahar^ je velika još neriješena zagonetka. Već od godine 1845. postoji plan Virleta d'Aousta da se dio te pustinje pretvori u more, a područja uz obale toga mora u plodnu zemlju. Tako bi se i stanovnici tih krajeva približili napretku civilizacije. Međutim, još nije sigurno dade li se takav pothvat izvesti i hoće li on onda biti okrunjen uspjehom. Na podnožju južnih obronaka Džebel Auresa i istočnog produženja toga planinskog masiva, dakle uz Dra el Haua, Džebel Tarfaui, Džebel Situnu i Džebel Hadifu pruža se nepregledna, tek gdjegdje malo valovita ravnica čija su najdublja mjesta pokrivena slanini korama i slanim izbojima koji kao ostaci nekadanjih velikih jezera nose u alžirskom dijelu Sahare ime šot, a u tuniskom dijelu soba ili sebha. Granice toga neobičnog područja sačinjavaju na zapadu obronci visoravni Beni Msab, s istoka kopneni jezik Gabesa, a s juga područje dina kod Sufa i Nofsaue te dugački Džebel Tebag. Možda je to uleknuće onaj Tritonski zaljev o kome govori već Herodot, otac pisane povijesti. Osim nekoliko manjih močvara koje se ljeti isuše, to se područje sastoji od tri veća slana jezera, naime, polazeći od zapada prema istoku, od Sota Melgira, Sota Earze i Sota Džerida, od kojih se ovaj posljednji naziva i El Kebir1. Te tri kotline sačinjavaju jednu zonu, čija zapadna polovina leži dublje od Sredozemnog mora u vrijeme. oseke. veliM.24

Ta udolina u području šotova danas je najvećim dijelom ispunjena pijeskom i samo u sredini se u pojedinim udubinama održala prilično znatna količina vode koju su arapski pisci i putnici uspoređivali

čas sa ćilynom od kamiora ili kristalnim pokrivačem, čas sa srebrnom pločom ili površinom rastopljena metala. Svoj su izgled dobili šotovi uslijed kore od soli koja ih pokriva. Ta je kora veoma nejednake debljine pa se kreće između deset i najviše dvadeset centimetara. Čovjek se samo na pojedinim mjestima može usuditi da bez opasnosti po život zađe na tu površinu, ali teško onome tko samo za širinu dlana skrene s uskoga puta! Kora popusti i ponor smjesta guta žrtvu, a kora se odmah ponovo sklapa iznad glave utonula čovjeka. Uske staze koje vode preko šotova osobito su opasne u kišno doba, budući da kiša ispire koru koju je prekrio tanak sloj pijeska. Voda je u tim šotovima gusta i zelena te sadrži mnogo više soli od morske vode. Pokušaji da se izmjeri dubina tih močvara nisu uspjeli zbog same prirode toga kraja, ali ipak smijemo pretpostaviti da nijedna od njih nije dublja od pedeset metara. Pravu opasnost propadanja kroz koru od soli predstavlja masa polutekućeg pokretnog pijeska koji pliva ispod svijetlozelenoga sloja vode. Onamo ga je u toku brojnih tisuća godina donio samum, vijući pijesak iz pustinje u vodu. Već i najstariji arapski istraživači, kao što su Ibn Džubair, Ibn Batuta el Bekri, el Istari i Ibn al Vardi slažu se u svom sudu da su ti šotovi veoma opasni. Džerid je već progutao tisuće deva i ljudi koji su netragom iščezli u njegovoj dubini. Godine 1826. morala je neka karavana, sastavljena od više nego tisuću tovarnih deva prijeći šot. Nesretni slučaj skrenuo je čeonu devu s uskoga puta. Potonula je u šotu a za njom i sve ostale. Tek što je karavana utonula, pokrivač od soli poprimio je smjesta svoj prijašnji oblik pa ni najmanja izmjena na njemu nije odala tu strašnu nesreću. Ovakva zgoda činila bi nam se gotovo » nemogućom kad ne bismo sebi predočili da je svaka deva navikla na to da slijepo slijedi svoju prethodnicu, uz koju je većinom vezana uzetom, te da je staza preko često tako uska da se ni pojedina životinja nikako 25ne može okrenuti i vratiti natrag, a pogotovu to ne može učiniti čitava karavana. Izgled ovih podmuklih površina ispod kojih vreba smrt, kadšto nas. podsjeća na plavičasti odsjev rastaIjena olova. Kora je kadšto tvrda i prozirna kao staklo pa kod svakog koraka odzvanja kao što odzvanja tlo solfatare1, kod Napulja. Većinom sačinjava, međutim, meku kašastu masu koja se čini sigurnom, ali je zapravo samo toliko čvrsta da može nositi posve tanki sloj pijeska! Vodiči se kao putokazima služe malim hrpicama kamenja koje tu i tamo označuju put. Takvih hrpica, što ih Beduini zovu „gmair" nema na mjestima gdje na više metara duljine voda pokriva put i dosiže do konjskih prsiju. Nekada su kao putokazi služile i grane palmi zabodene u Šot el Kebir. Palmina grana zove se džerid, pa je prema njoj taj šot dobio svoje ime. Uostalom, kora na šotu nipošto nije jednolična i ravna površina, već naprotiv pokazuje valove koji dosežu visinu od tridesetak metara. Sedla na tim uzvisinama sačinjavaju $taze kojima se kreću karavane, a između njih, na dubljim mjestima, vreba propast. Već i za umjerenog vjetra počinje se slana kora talasati pa na njoj iz pojedinih otvora i rupa izbija voda kao iz izvora. Ta varava površina što je prijazno svjetlucala ležala je nama slijeva kad smo pošli putem koji vodi u Kris. Odande vodi naime put preko šota u Fetnasu na suprotnom poluotoku Nisfava. Halef ispruži ruku i pokaza dolje. — Vidiš li šot, sidi? Jesi li ga već kada prešao? — Nisam. — Onda zahvali Alahu, jer bi se inače možda već nalazio kod svojih pređa! I ti sada zaista hoćeš da ga prijeđemo? Hoću. — Bismalah, u božje ime! Moj prijatelj Sadek je još vjerojatno živ. — Tko je to?1

Izvori vruće sumporaste vode (op. prev.). 26

— Sadek je najglasovitiji vodič preko Šot el Džerida. On pripada plemenu Merasiga te je rođen u Mui Hamedu, ali sa svojim sinom, valjanim mladim čovjekom, živi u Krisu. On poznaje šot bolje od ikog drugog i samo njemu bih te mogao povjeriti, sidi. Hoćemo li odjahati ravno u Kris? — Koliko imamo donde? — Nešto preko jednog sata. — Onda ćemo sad skrenuti prema zapadu. Moramo nastojati da pronađemo trag ubojica. — Misliš li zaista da su pošli u Kris. — I oni su svakako prenoćili na otvorenom pa se sigurno nalaze ispred nas da prijeđu preko šota. Napustili smo dosadanji put i skrenuli ravno prema zapadu. U blizini puta nađosmo brojne tragove preko kojih smo morali prijeći, ali malo kasnije tragovi postaše rjeđi i na kraju posve iščezoše. Naposljetku, ondje gdje konjanički put skreće u El Hamu, ugledah tragove dvaju konja u pijesku i pošto sam ih temeljito ispitao, uvjerih se da je to onaj trag što smo ga tražili. Pošli smo njime u

blizinu Krisa gdje se trag izgubio na širokom putu. Halef se nekako zamislio.

— Sidi, hoćeš li da ti nešto reknem? — upita. Sto? — Ipak je dobro ako čovjek umije čitati u pijesku. — Lijepo je da si to uvidio. Ali, eto, mi smo u Krisu! Gdje stanuje tvoj prijatelj Sadek? — Pođi za mnom! Obišli smo oko sela koje se sastojalo od nekoliko šatora i koliba u sjeni visokih palmi, sve do neke skupine bademova drveća. U sjeni toga drveća ležala je široka i niska kućica. Iz nje je pri našem dolasku izašao neki Arapin i radosno krenuo ususret mom malom Halefu. — Sadeče, brate moj, prorokov ljubimce! — Halefe, prijatelju moj, prorok te blagoslovio! Zatim se Arapin okrenu k meni: — Dobro mi došli! Uđite u moju kuću, vaša je! Prihvatismo taj poziv. Sadek je bio sam pa nam ponudi različitu okrepu koje smo se odmah marljivo 27latili. Sad se Halefu učini da je došlo vrijeme da me predstavi svom prijatelju. — Ovo je Kara Ben Nemzi, veliki alim sa Zapada koji govori s pticama i umije čitati u pijesku. Mi smo izveli već brojna velika djela. Ja sam. mu prijatelj i sluga. Halef me je jednom upitao kako se zovem pa je zapamtio riječ Karl. Ali pošto je nije umio izgovoriti, jednostavno ju je pretvorio u Karu i tome dodao Ben Nemzi, što znači potomak Nijemaca. Na žalost se ne mogu sjetiti gdje sam to razgovarao s pticama. Sigurno me je ta tvrdnja imala kao ravnopravnoga člana postaviti uz bok nekih junaka istočnjačkih basni koji su raspolagali sposobnošću da razgovaraju sa životinjama. Isto tako nisam ništa znao o nekim velikim djelima što smo ih izveli, osim što sam jednom zapeo u trnju i pri tome posve lijepo skliznuo sa svog malog berberskog pastuha koji je zatim iskoristio tu priliku da se sa mnom poigra lovice. — Halefe, upitaj svog prijatelja Sadika gdje se nalazi njegov sin, o kojemu si mi pripovijedao! — Zar je zaista govorio o njemu, efendijo? — upita Arapin. — Blagoslovio te Alah, Halefe, što se sjećaš onih koji te vole. Moj sin Omar prešao je preko šota u Seftimi pa će se još danas vratiti. — I mi bismo htjeli preko šota. Trebao bi nas povesti — reče Halef. Vi? Kada? — Odmah. — Kamo, efendijo? — U Fetnasu. Kakav je put donde? — Vrlo opasan. Postoje samo dva sigurna puta odavde na protivnu stranu, naime put El Toserija između Tosera i Fetnase i put Es Suida između Nefte i Sarzina. Put odavde u Fetnasu vrlo je loš pa ga samo dva čovjeka dobro poznaju. To sam ja i Arfan Radekim. — Zar tvoj sin ne pozna put? — Pozna ga. — Ako u podne krenemo odavde, kada stižemo u Fetnasu? — Prije zore ako imaš dobre konje. 28 — Zar ti i noću prelaziš preko šota? — Prolazim po mjesečini. Ako je tamno, onda treba na šotu prenoćiti. Ima naime takvih mjesta gdje je sol toliko debela da može nositi logor. — Hoćeš li nas voditi? — Rado, efendijo. — Onda nam najprije dopusti da malo promotrimo to slano jezero! — Ti još nisi nikada prešao šot? — Nisam. — Onda dođi! Treba da vidiš močvaru smrti, mjesto propasti, more šutnje, preko kojeg ću te prevesti sigurnim koracima. Izašli smo iz kolibe i krenuli prema istoku. Prešavši široki močvarni rub, stigosmo na pravu obalu šota, čija se voda nije dala razabrati kroz slanu koru koja ju je pokrivala. Nožem sam probio koru i ustanovio da je sol debela četrnaest santimetara. Pri tome je bila tako tvrda da je mogla podnijeti .čovjeka osrednje težine. Sol je bila prekrivena tankim slojem sitnoga pijeska što ga je vjetar na brojnim mjestima odvejao. Ta su mjesta sjala plavičastobijelim sjajem. Dok sam se još bavio tim ispitivanjem, začu se iza nas neki glas: — Es selam aleikum! Okrenuh se. Pred nama je stajao neki vitki Beduin krivih nogu kome je neka bolest, a možda i tane odnijelo nos. — Ve aleikum es selam! — odgovori Sadek. — Sto radi moj prijatelj Arfan Radekim ovdje na šotu?1 Odjeven si u putnu odjeću. Kaniš li kakve strane putnike prevesti preko Sobhe? — Tako je — odgovori Arfan. — Vođini dva čovjeka koji će odmah stići. — Kamo kane?

— U Fetnasu. Taj čovjek se zvao Arfan Radekim. Bio je to dakle onaj drugi vodič o kojemu je govorio Sadek. On upre sad prst u mene i Halefa. — Kane li ta dva stranca također preko šota? — Kane. — Kamo? 29— Također u Fetnasu. Ja treba da ih vodim. — Onda mogu odmah poći sa mnom, pa ćemo tebi uštedjeti trud. — To su moji prijatelji koji mi neće zadati nikakav trud. — Znam već da si škrt i da mi ništa ne priuštavaš. Nisi li mi uvijek preotimao najbogatije" putnike? — Ja ti nikoga ne preotimam. Ja vodim samo one ljude koji. dobrovoljno dođu k meni. — Ne govori tako! Zašto je tvoj sin Omar također postao vodič? Vi mi silom otimate kruh da bih umro od gladi, ali Alah će vas kazniti i upraviti vaše korake tako da vas šot proguta. Mora da se ovdje zbog zavisti razvilo neprijateljstvo, ali u očima toga čovjeka nije ležalo ništa dobro pa je bilo sigurno da mu se ja ne bih želio povjeriti. Arfam Radekim se okrenu i pođe tiz obalu gdje su se malo podalje pojavili dva konjanika. To su bila ona dva čovjeka na koje smo naišli u pustinji, a zatim ih progonili. — Sidi — viknu Halef. — Poznaš li ti te ništarije? Hoćemo li ih pustit da mirno odu? Podignu pušku ali ga zadržan. — Pusti ih! Neće nam umaći. — Tko su ti ljudi? — upita naš vodič. — Ubojice! — odgovori' Halef. — Jesu li ubili kojeg člana tvoje obitelji ili tvoga plemena? Nisu. — Imaš li od njih pravo tražiti krv? — Nemanj. — Onda ih ostavi u miru! Nije dobro kad se čovjek miješa u tuđe sporove. Sadek je govorio kao pravi Beduin. Nije čak smatrao ni potrebnim da pogleda te ljude za koje smo rekli da su ubojice. Oni su nas također opazili i prepoznali. Vidio sam kako su se požurili da izađu na koru od soli. Kad su stigli onamo, začusmo njihov prezirni smijeh, zatim nam okrenuše leđa. Vratili smo se u Sadekovu kolibu, odmorili se do podne, snabdjeli se potrebnim živežnim namirnicama i krenuli na opasan put.30

Ja sam zimi na stranim i nepoznatim rijekama prevalio na skijama dugačke putove i morao biti svakoga časa spreman da propadnem kroz led, ali pri tome nikad nisam osjećao ono što sam osjećao sad kad sam stupio na podmukli šot. Bio je to otprilike osjećaj akrobate na užetu koji ne zna tačno je li uže što ga ima nositi zaista dobro pričvršćeno. Umjesto leda bila je tu kora od soli, a baš je to bilo nešto na što nisam navikao. Neobični zvuk, boja i sastav te kore — sve mi se to činilo odviše stranim a da bih se mogao osjećati sigurnim. Oprezno sam kod svakog koraka ispitivao koru i nastojao razabrati značajke koje bi odavale čvrstoću tla. Mjestimično je kora bila tako tvrda i glatka da bi se po njoj mogao voziti na klizaljkama, ali malo dalje postala bi opet prljava i rastresita kao otopljeni snijeg pa nije mogla podnijeti ni najneznatniji teret. Tek pošto sam se bar donekle uputio u ono što mi je dotad bilo nepoznato, uzjahah svoga konja pa se prepustih vodiču i nagonu svoje životinje. Činilo se da se moj mali ždrijebao ne kreće prvi put takvom stazom. Po svim sigurnijim mjestima koračao je veselo naprijed, a ondje gdje bi mu se povjerenje uzdrmalo, pokazivao je hvalevrijednu sklonost za najbolja mjesta puta koji je kadšto bio širok jedva stopu. U takvim prilikama strigao je ušima, nepovjerljivo njušio tlo, a kadšto je bio čak i toliko oprezan da bi poneko nesigurno mjesto najprije ispitao udarivši o njega nekoliko puta kopitom prednje noge. Vodič je hodao na čelu, ja za njim, a iza mene jahao je Halef. Toliko smo morali paziti na put da gotovo ništa nismo ni razgovarali. Tako smo hodali već preko tri sata kad se Sadek okrenu k meni: — Pripazi, efendijo! Sad dolazi najgori dio cijeloga puta. Staza često prolazi kroz visoku vodu pa je na dugačkom odsječku puta tako uska da je možeš pokriti s dva dlana. — Ostaje li tlo dovoljno čvrsto? — Ne znam tačno. Čvrstoća mu se veoma mijenja. — Onda ću sjahati da smanjim teret. — Ne čini to, efendijo! Tvoj konj korača sigurnije od tebe. 31Ovdje je vodič bio gospodar i majstor. Poslušao sam ga dakle i ostao u sedlu. Još danas me spopada jeza kad se sjetim onih deset minuta koje su tada slijedile. Samo deset minuta, ali u takvim prilikama bile su cijela vječnost!

Stigli smo tlo područja gdje su se izmjenjivale doline i brežuljci. Valovite uzvisine sastojale su se doduše od tvrde i trajne soli, ali udoline su bile ispunjene žilavom kašastom masom, a kroz njih su vodile samo pojedine uske pruge na kojima su ljudi i životinje mogli stupati samo uz najveću pažnju i opasnost. Pri tome mi je, premda sam sjedio u sedlu, zelena voda dopirala često do potkoljenica. Morali smo dakle prohodna mjesta najprije potražiti ispod vođe. Najgore od svega bilo je da su vodič, a iza njega konji, morali ispitivati svako mjesto prije nego što su se mogli usuditi da stupe na njih cijelom svojom težinom. Osim toga, taj je oslonac bio tako neznatan i varav da se nitko nije smio na njemu zadržati ni trenutka dulje nego što je bilo prijeko potrebno ako nije htio da utone. — Bilo je zaista strašno! Zatim stigosmo do mjesta na kojemu se na duljini od dvadesetak metara pružao put širok jedva dvadeset i pet santimetara, a k tome tek napola pouzdan. — Pazi, efendijo! Stojimo usred smrti! — viknu vodič. Sadek se, neprekidno opipavajući nogom tlo, okrenuo licem prema istoku i stao glasno moliti Patiku, prvu suru korana. — U ime milosrdnog boga. Hvala i slava bogu, vladaru svijeta, milosrdnome, koji vlada na dan suda! Služit ćemo ti, molit ćemo te da nas vodiš pravim putem, putem onih koji se raduju tvojoj milosti a ne putem... Halef se iza mene pridružio molitvi. Odjednom zašutješe obojica u isto vrijeme. Između dva najbliža humka prasnu hitac. Vodič uzdignu obje ruke uvis, kriknu, krivo stupi i nestane ispod slanog pokrova koji se odmah opet sklopi iznad njega. U takvim trenucima razvija ljudski duh snagu i brzinu da može u nekoliko sekundi razviti cio slijed32

misli i stvoriti niz odluka za koje bi mu inače trebalo nekoliko četvrti sati pa čak i puni sat. Još nije utihnuo odjek praska i Sadek još nije posve utonuo kad sam već sve znao. Oba ubojice htjeli su upropastiti svoje tužitelje. Za taj plan su to lakše pridobili svoga vodiča što je ovaj bio ljubomoran na našega. Nisu nam uopće morali ništa učiniti. Ubiju li našeg vodiča, bili smo svakako izgubljeni. Te su hulje dakle vrebale na nas na najopasnijem mjestu čitavoga puta i ustrijelile Sadeka. Sad su trebale samo gledati kako ćemo utonuti u sol. Usprkos brzini kojom se sve to odigralo opazio sam da je Sadeka metak pogodio u glavu. Je li taj metak okrznuo i mojega konja ili ga je samo hitac prestrašio? Mali berberski pastuh se naglo trgnu, izgubi uporište ispod stražnjih nogu i utonu. — Sidi! — zaurla iza mene Halef u neopisivom strahu. Bio sam izgubljen ako me ne spasi jedno: još dok je konj tonuo pa se prednjim nogama uzalud pokušavao zadržati na putu, ja se objema rukama oslonih o ružu sedla, odbacih se nogama natrag ,uo zrak te se prekobacih preko glave svoje jadne životinje koju sam pri tome nemilosrdno potisnuo još dublje u kašu soli. Pod nogama osjetih tvrdo tlo, ali ono smjesta popusti ispod mene. Već upola utonuo uhvatih ipak tlo ispod nogu i uspravih se. Tako sam propadao i dizao se, posrtao, krivo stupao, a na kraju ipak našao tlo ispod nogu. Nešto me je vuklo dolje, ali sam se ipak kretao naprijed i nisam potonuo. Nisam više ništa čuo, ništa osjećao, ništa vidio osim ona tri čovjeka tamo na brežuljku, od kojih su me dvojica čekala s podignutim puškama. Onda, onda, napokon uhvatih čvrsto tlo pod nogama, široko i tvrdo tlo, doduše također sol, ali me je ono ipak nosilo. Dva hica prasnuše — ali ja sam ipak ostao živ. Bio sam posrnuo i pao pa su meci profijukali iznad mene. Obje sam puške nosio na leđima. Bilo je pravo čudo što ih nisam izgubio. Ali sad nisam ni pomislio na svoju henrijevku ni na medvjedarku, već sitegoh šake i bacih se na ništarije. Nisu dočekali moj napadaj. Arfan Radekim pobježe. Hamd el Amazat je3 Kroz pustinju33znao

da je bez vodiča izgubljen pa smjesta jurnu za njim. Uhvatio sam samo onog mlađeg lupeža. On se istrgnu i odskoči, no ja sam mu ostao tik za petama. Strah ga je zaslijepio, a mene bijes. Nismo pazili kamo jurimo — kad on odjednom prodorno, jezovito krikne, a ja se smjesta bacih natrag. Nestao je u slanoj pjeni a ja se zaustavili svega metar ispred njegovoga podmuklog groba. Uto iza mene odjeknu zov pun straha. — U pomoć, siđi, u pomoć! Okrenuo sam se. Upravo na onom mjestu gdje sam naišao na čvrsto tlo borio se Halef za život. On je doduše bio utonuo, ali se ipak zadržao na kori soli koja je ondje na sreću bila veoma tvrda. Pritrčao sam mu, strgao medvjedarku s leđa, bacio se potrbuške na sol i pružio svoju tešku pušku prema Halefu koji je već tonuo. — Uhvati

se za remen! — Uhvatio sam, sidi! O Alah, Alah! — Izbaci noge! Ne mogu posve do tebe. Drži se čvrsto!

Halef \ipe svu svoju snagu i uzbaci tijelo, a ja istodobno snažno povukoh. Uspjelo je — ležao je na sigurnoj kori močvare. Iza mene ležala je jezovita površina soli, tako mirna i nepomična, blistava i sjajna, a ipak je tek čas prije progutala oba naša konja i našega vodiča. Vidio sam gdje ispred nas bježi ubojica koji je sve to skrivio. U meni je drhtala svaka žilica pa je potrajalo prilično dugo dok sam se smirio. — Jesi li ranjen, sidi? — upita Halef. — Nisam. Ali reci mi kako si se spasio? — Skočio sam s konja upravo kao i ti, sidi. Dalje ne znam ništa. Svijest mi se vratila tek kada sam se našao tamo na rubu. Ali mi smo ipak izgubljeni! Zašto? — Nemamo vodiča. O Sadeče, prijatelju moje duše, tvoj će mi duh oprostiti što sam skrivio tvoju smrt. Ali ja ću te osvetiti, zavjetujem ti se na to! Osvetit ću te ako ne zaglavim ovdje. Nećeš zaglaviti, Halefe. — Propast ćemo. Umrijet ćemo od gladi i žeđi. — Dobit ćemo mi vodiča. To je Omar, Sadekov sin. — Kako će nas on ovdje naći? — Nisi li čuo da je otišao u Seftimi i da će se danas vratiti? — Ipak nas neće naći. — Naći će nas. Nije li Sađek rekao da je put u Seftimi i u Fetnasu na dvije trećine duljine isti? — Sidi, daješ mi novu nadu i nov život. Da, počekat ćemo dok Omar prođe ovuda. — I za njega je sreća ako nas nađe. Inače bi utonuo ovdje iza nas, budući da je prijašnja staza potonula, a on to ne zna. Smjestismo se jedan kraj drugoga. Sunce je tako žarilo da nam se odjeća osušila za svega nekoliko minuta. Na svim onim mjestima gdje se smočila bila je sad prevučena tankom koricom soli. .3* 353. PRAVOSUĐE NA ISTOKU

Premda sam bio uvjeren da će sin ubijena vodiča doći, ipak je on mogao jezero obići umjesto da ga prijeđe. Čekali smo ga dakle napeto i puni bojazni. Prošlo je cijelo popodne te.su preostala samo još dva sata do večeri kad ugledasmo nekoga čovjeka koji se s istoka polakao približavao mjestu gdje smo ležali. M Taj je čovjek prilazio sve bliže pa je sad i on nas || opazio. |1 — Hamdulilah! To je Omar Ben Sadek — reče Ha *i lef, zakloni rukama usta i viknu: — Omare, požuri ovamo! Omar ubrza korake i ubrzo stigne do nas. Prepoenao je očevoga prijatelja. ^ Dobro mi došao, Halefe Omare! — pozdravi ga. — Hadži Halefe Omare — ispravi ga Halef. — Oprosti mi! Toliko sam se obradovao što te vidim da sam pogriješio. Jesi li došao u Kris mom ocu? — Jesam — odgovori Halef. — Gdje je on? Ako se nalaziš na šotu, mora da je i on u blizini. — On i jeste u blizini! — svečano izjavi Halef. — Gdje je? — Omare Ben Sadeče, vjernici moraju biti jaki ako ih pozove kismet. — Govori Halefe, govori! Zar se zbiia kakva nesreća? — Jeste. Alah je tvoga oca pozvao k njegovim precima.36

• Mladić je stajae pred nama, ali nije mogao izustiti ni riječi. Oči su mu užasnuto piljile u Halefa, a lice mu je problijedilo. Napokon mu se vratila sposobnost govora, ali je iskoristi posve drukčije nego sam to očekivao. — Tko je taj čovjek? — upita Halefa. — To je Kara Ben Nemzi kojega sam doveo tvom ocu. Progonili smo dva ubojice a oni pobjegoše preko šota. — Moj vas je otac imao voditi? — Da, vodio nas je. Ubojice su međutim podmitili Arfana Radekima i ovdje nam pripremili zasjedu. Ustrijelili su tvoga oca. On i konji potonuli su u sol, a nas je spasao Alah. — Gdje su ubojice? — Jedan je od njih poginuo u soli, a drugi je s kabinom1 otišao u Fetnasu. — To znači da je put ovdje pokvaren? — Jeste. Ne smiješ stupiti na nj. — Gdje je utonuo moj otac? — Ondje, trideset koraka odavde!

Omar pođe naprijed dokle god ga je nosila kora soli. Neko je vrijeme buljio preda se u tlo, a zatim se okrene prema istoku: — Čuj me Alaše, svemogući i pravedni bože, čuj me Muhamede, proroče Svevišnjega boga! Čujte me vi kalifi i mučenici vjere! Ja, Omar Ben Sadek neću sve dotle odsjeći bradu, neću prije ući u mošeju dok džehenem2 ne proguta ubojicu moga oca. Zaklinjem se na to! Duboko me potrese ta zakletva ali joj se nisam mogao protiviti. Omar sad sjedne k nama i zamoli nas gotovo neprirodnim mirom: — Pripovijedajte! Halef mu ispuni želju. Kad je svršio, mladić ustane. — Dođite! Izgovorioje samo tu riječ, a onda pošao ispred nas prema Fetnasi.1

Vodič. ' Pakao.

37Već

prije toga prešli smo najteža mjesta puta. Više se nismo morali bojati neke velike opasnosti, premda smo hodali cijelu noć. Ujutro ižađosmo na obalu poluotoka Nifsaua i ugledasmo pred sobom Fetnasu. — Sto sad? — upita Halef. — Pođite samo za mnom! — odgovori Omar. To su bile prve riječi što sam ih od jučer čuo od njega. Krenuo je prema najbližoj kolibi na obali. Pred njom je sjedio neki starac. — Es selam aleikum! — pozdravi Omar. — Ve aleikum es selam! — zahvali se starac. — Ti si Abdulah el Harru's, mjerač soli? — Jesam. — Jesi li vidio kabira Arfana Radekima iz Krisa? — Tik prije zore je izašao, s nekim strancem na suho. — Sto su radili? — Kabir se odmorio kod mene, a zatim otišao u Bir Rakeb da se odande vrati u Kris. Stranac je pak od moga sina kupio konja i pitao kuda vodi put u .Kbili. Hvala ti, Abu 'l milh1! Omar šutke pođe dalje i odvede nas u neku kolibu gdje smo dobili nekoliko datulja i šalicu lagmija2. Zatim krenusmo u Bešni, Negvu i Mansuru gdje smo doznali da smo bjeguncu za petama. Od Mansure nije daleko do velike oaze Kbili. U ono vrijeme postojao je ondje turski većil3 koji je pod nadzorom beja od Tunisa upravljao poluotokom Nifsaua. U tu svrhu stajalo mu je na raspolaganju deset vojnika. Najprije odosmo u kavanu, ali Omar nije mogao dugo ondje mirovati. Otišao je i vratio se nakon jednog sata. — Vidio sam ga — javi. Gdje? — upitah. — Kod većila. Njegov je gost i odjeven je u sjajno odijelo. Želite li govoriti s većilom morate požuriti, jer je sad vrijeme primanja. 1 otac soli.* Mlijeko.• Namjesnik.38

To je veoma podjarilo moju radoznalost. Ubojica kojega progone tjeralicama bio je gost padišahovog namjesnika! Zaista neobično! Omar nas je preveo preko nekog trga do niske kamene kuće opasane zidom bez ijednog prozora. Pred . vratima su stajali vojnici vježbajući pod zapovjedništvom jednog onbaše1, dok se tabal2 naslonio na vrata i promatrao ih. Propustiše nas u kuću bez pitanja i tek tu nas neki Crnac upita što želimo. Odveo nas je u selamluk3, prostoriju golih zidova, čiji se jedini namještaj sastojao od jednog starog ćilima prostrtog u kutu Na njemu je sjedio neki čovjek mlohavoga lica i pusto iz prastare perzijske huke4. — Sto hoćete? — upita on. Nije mi se svidio ton kojim je bilo izrečeno to pitanje. Uzvratio sam mu dakle drugim pitanjem: Tko si ti? Pogleda me zapanjeno. — Ja sam većil! — odgovori. — Želimo govoriti s tvojim gostom koji je danas ili jučer stigao k tebi. — Tko si ti? — Evo ti moje putnice! Pružio sam Turčinu ispravu u ruke. Letimice je pogleda, složi je i gurne je u džep svojih širokih hlača. — Tko je taj čovjek? — upita zatim pokazujući u Halefa. — Moj sluga.

— Kako se zove? Hadži Halef Omar. — A tko je onaj drugi? — To je vodič Omar Ben Sadek, — A tko si ti sam? — To si pročitao. — Nisam pročitao. — Stoji u mojoj putnici. — Ona je pisana znakovima nevjernika. Odakle ti? — Od francuskog namjesnika u Alžiru.1

Desetar. * Bubnjar. * Soba za primanje gostiju. ' Nagrlla, lula kod koje dim prolazi kroz vodu.39—

Francuski namjesnik u Alžiru nema ovdje nikakve riječi. Tvoja putnica vrijedi isto kao prazan papir. Dakle, tko si? Odlučio sam da zadržim ime što mi ga je nadjeo Halef. — Zovem se Kara Ben Nemzi. — Dakle si sin Nemzi ja? Njih ne poznajem. Gdje oni stanuju? — Od zapadne granice Turske do zemalja Franaka i Inglisa. — 2ive li oni u velikoj oazi ili imaju više malih oaza? — Oni žive u jednoj jedinoj oazi, ali ona je tako velika da u njoj stanuje pedeset milijuna ljudi. — Alah akbar, bog je velik! Ima oaza u kojima upravo vrve živa bića. Ima li u toj oazi i potoka? , — U njoj je pet stotina rijeka i milijun potoka. Mnoge od tih rijeka su tako velike da po njima plove brodovi na kojima ima mjesta za više ljudi nego što je stanovnika u Basmi ili Rahmatu. — Alah kerim, bog je' milostiv! Kakve li nesreće kad bi svi ti brodovi u isti čas potonuli u rijekama. Uostalom, koje su vjere Nemzi? — Oni su kršćani. — Znači, i ti si đaur? Kako se usuđuješ razgovarati s većilom od Kbilija? Ako mi se smjesta ne izgubite s očiju, dobit ćeš bastonadu! — Jesam li se ogriješio o zakon ili sam te uvrijedio? — Jesi. Nijedan se đaur ne smije usuditi da mi stupi pred oči! A sad dalje! Kako se zove tvoj vodič? — Omar Ben Sadek. — Dobro. Omere Ben Sadeče, kako dugo služiš ti ovoga Nemzi ja? — Od jučer. — To nije dugo. Bit ću dakle milostiv pa ću ti dati opaliti samo dvadeset udaraca po tabanima. Zatim se okrenu k meni i nastavi: — A kako se zove onaj tvoj sluga tamo? — Alah akbar, bog je velik, ali je na žalost tvoje pamćenje stvorio tako sitnim da ne možeš upamtiti ni dva imena. Kako sam ti već rekao, moj se sluga zove Hadži Halef Omar.40

— Kaniš li me vrijeđati, kaurine? Kasnije ću i tebi izreći osudu! — Dakle Halele Omare, ti si hadžija, a služiš nevjernika. To traži dvostruku kaznii. Kako dugo si već kod njega? — Pet tjedana. — Onda ćeš dobiti šezdeset udaraca po tabanima a nakon toga morat ćeš pet dana gladovati i žeđati. A sad opet k tebi! Kako se ono zoveš? — Kara Ben Nemzi. — Dobro, Kara' Ben Nemzi, ti si izvršio tri velika zločina. Koja, sidi? — Ja nisam sidi. Imaš me zvati dženabinis ili hasretinis, dakle vaša milosti ili vaša visosti, Tvoji su zločini slijedeći: prije svega zaveo si dva pravovjernika da ti služe, što iznosi petnaest udaraca po tabanima. Zatim si se usudio da me smetaš u mom kefu1, što opet iznosi • petnaest udaraca. Treće, posumnjao si u moje pamćenje, što iznosi dvadeset udaraca. To je dakle svega skupa pedeset udaraca po tabanima. Budući da je moje pravo tla za svaku osudu tražim vergi, pristojbu, to će mi pripasti sve ono što nosiš uza se. Ja to zapljenjujem. — O veliki vladare, divim ti se. Tvoja je pravednost uzvišena, tvoja mudrost posebno uzvišena, tvoja milost još uzvišenija, a tvoja mudrost i lukavost su najuzvišeniji! Plemeniti beju od Kbilija, molim te da nam dopustiš da vidimo tvoga gosta prije nego što dobijemo batine. — Što hoćeš od njega? — Mislim da je on moj znanac pa bih htio uživati gledajući ga.

— Moj gost nije tvoj znanac. On je naime veliki ratnik, vjerni sultanov podanik i strogi pristalica korana. On dakle nikada nije bio znanac nekog nevjernika. No ja ću ga ipak dati pozvati da vidi kako većil od Kbilija kažnjava zločine. Nećeš ti uživati gledajući njega, već neka on uživa u batinama što ćete ih dobiti. Znao je da ćete doći. — Ah! Odakle je to znao?1

Poanak u podne, odmor.

41—

Vi ste maločas prošli kraj njega a niste ga opažali pa vas je odmah prijavio meni. Da niste došli sami, poslao bih po vas. — On nas je prijavio? Zašto? — To ćete još čuti. Tada ćete dobiti drugu, još oštriju kaznu. Istina, naš prijem kod toga službenika malo se čudno razvio. Većil s deset vojnika u tako zabačenoj oazi:" sigurno je prije bio najviše kakav čauš1 ili mulasim2, a nosioci tih činova nisu u ono vrijeme u Turskoj bili ništa drugo nego čistači čizama i punjači lula svojih pretpostavljenih. Sigurno su toga čovjeka poslali u Kbili da mu pruže priliku da se malo potkoži, a onda su zaboravili na njega. Uostalom, bej od Tunisa već je istjerao sve turske vojnike iz zemlje, a beđuinska plemena samo su utoliko stajala pod padišahovom zaštitom što je on njihovim poglavicama svake godine slao ugovorene počasne burnuse dok su mu oni svoju zahvalnost iskazivali time da nisu uopće mislili na njega. Čestiti većil je dakle u pogledu svojih prihoda bio upućen samo na iznuđivanje, a budući da je ono prema domorocima uvijek bilo opasno, stranac kao ja značio mu je dobrodošao plijen. On nije poznavao Evropu, nije znao što znače konzulati, stanovao je među razbojničkim nomadima, vjerovao je da sam bez zaštite, pa je dakle pretpostavljao da će moći sa mnom nekažnjeno učiniti sve što mu se prohtije. Istina bio sam upućen samo na se; ali mi ipak nije palo na um da se preplašim „njegove visosti". Naprotiv, upravo me je zabavljalo što me je tako bez žacanja htio usrećiti bastonadom3. Istodobno sam bio radoznao je li taj njegov gost i prijatelj zaista bio onaj Armenac kojega smo tražili. Već sam naslućivao zbog kojeg nas je zločina obijedio. On je svakako već otprije bio većilov znanac, pa je to sad iskorištavao da nas se na bilo koji način riješi. Namjesnik pljesne rukama i odmah se pojavi crni sluga pa se ničice baci pred njega kao pred sultana.1 1

Vodnik. ! Poručnik. Vrst kazne uobičajena na Istoku koja se vrši battnjanjem po tabanima. 42

Većil mu šapne nekoliko riječi i Crnac iziđe. Nakon nekog vremena otvore se vrata i u sobu uđe onih deset vojnika sa svojim onbašom. Dojmili su me se veoma bijedno, onako u odjeći sastavljenoj od svih mogućih krpa koja nije hi najmanje bila slična vojničkoj uni ' formi. Većina od njih bila je bosa, a svi su nosili puške, kojima bi se prije moglo raditi sve drugo nego pucati. Svi se baciše pred većilom na pod, a on ih najprije odmjeri pogledom koji je imao biti silno zapovjedan, a zatim reče: Ustajte! Vojnici ustadoše, a onbaši izvuče svoj golemi šaraš1 iz korica. — Svrstaj se! — zaurla pravim lavljim glasom. Vojnici stadoše jedan do drugoga, držeći puške u rukama kako je koji htio. — O desno rame! — zapovjedi onbaša. Puške poletješe uvis, udarajući jedna o drugu, o zidove ili o glave silnih junaka, ali nakon nekog vremena ipak se sretno smjestiše na ramenima njihovih vlasnika. — Poozdrav! Puške se opet isprepletoše, pa nije bilo čudno da je jedna od njih pri tome izgubila cijev. Vojnik se hladnokrvno sagne, podigne cijev, pogleda je sa svih strana da se uvjeri da li u njoj još postoji rupa iz koje se puca, a zatim iz džepa izvuče uzicu od paominog lika i pomno sveže cijev uz kundak. Tek sad zadovoljno uspravi popravljenu pušku u onaj položaj koji mu je bio naređen posljednjom zapovjeđu. — Rahat durun! Laf etmein — Mirno i ne brbljajte! Na taj ukor stisnuše ratnici usne uz vidljivi napor pa dadoše ozbiljnim treptanjem vjeđa na znanje da su neopozivo odlučili da ni ne pisnu. Opazili su da su poslani ovamo da bi čuvali tri zločinca, pa su se trudili da nas se što jače dojme. •Zaista sam se morao napregnuti da kod toga neobičnog prizora ostanem ozbiljan. Kako sam opazio, moje je dobro raspoloženje ohrabrilo i oba moja pratioca.

Teška sablja.43Sad

se vrata ponovo otvoriše. Ušao je čovjek koga smo očekivali, Hamd el Amazat. Ne udostojivši nas nijednog pogleda, prišao je ćilimu, sjeo uz većila, i prihvatio lulu iz ruke Crnca 'koji je ušao zajedno s njime. Tek onda podigne glavu i prezirno nas odmjeri. Sad opet progovori namjesnik, obrativši mi se pitanjem: — Je li to onaj čovjek koga ste željeli vidjeti? Je li to tvoj znanac? — Jeste. — Rekao si istinu: to je tvoj znanac. To jest, ti ga poznaješ. — Ali tvoj prijatelj nije.

— Odlučno bih se zahvalio na njegovom prijateljstvu. Kako se zove? — Zove se Abu en Nasr. — To nije istina. Ime mu je Hamd el Amazat. — Kaurine, da mi se nisi usudio reći da lažem, jer ćeš dobiti dvadeset udaraca vise. Istina je, doduše, da se moj 'prijatelj zove Hamd el Amazat, ali znaj, pasji sine, da su me dok sam bio još miralaj1 u Stambulu jedne noći napali grčki razbojnici. Uto je naišao Hamd el Amazat, porazgovorio se s njima i spasio mi život. Od one noći zove se on Abu en Nasr, otac pobjede, jer mu nitko ne može odoljeti, pa čak ni grčki razbojnici. Nisam se mogao suzdržati, već prasnuh u glasan smijeh. — Ti tvrdiš da si u Stambulu bio miralaj, dakle pukovnik? Kod kojeg roda oružja? — Kod garde, čagljev sine! trišao sam mu korak bliže i digao desnicu. — Samo se još jednom usudi da me uvrijediš, pa ću ti raspaliti takvu zaušnicu da ćeš sutra pomisliti da ti je nos minaret. I ti da si mi bio pukovnik! O tome možeš uvjeriti ove svoje junake iz oaze, ali ne možeš mene! Jesi li me razumio? Namjesnik začudo brzo ustane. To mu se još nikad nije dogodilo, to nije mogao da shvati. Zablenuo se1

Pukovnik.

44

u mene kao da sam sablast a zatim promuca, ne znam da li od bijesa ili od smetenosti: Kaurine, mogao sam postati čak livapaša1, da mi nije ovaj položaj u Kbiliju bio miliji. — Da, pravi si uzor mudrosti i hrabrosti. Borio si se s razbojnicima koje je tvoj prijatelj pobijedio samim riječima. Čuješ li: riječima! On je dakle svakako bio njihov dobar znanac, a možda je bio i član njihove družine. Hamd el Amazat je u Alžiru počinio grabežno umorstvo, on je u Vadi Tarfaui ubio jednog čovjeka a na Šot el Džeridu ustrijelio je moga vodiča, oca ovoga mladića, jer me je htio upropastiti. Ja sam ga progonio u Kbili, a sad toga istog ubojicu nalazim ovdje kao prijatelja čovjeka koji tvrdi da je bio pukovnik u padišahovoj službi! Optužujem ga pred tobom zbog umorstva i zahtijevam da ga uhapsiš! Sad ustade i „Otac pobjede". — Taj čovjek je đaur! — viknu. — Napio se vina i ne zna što govori. Neka ispava svoj mamurluk i neka > se onda opravda. To mi je sad ipak bilo odviše. Za tren oka zgrabih Armenca, podigoh ga uvis i tresnuh ga o zemlju. On ponovo skoči na noge i izvuče nož. — Pasji sine, napao si pravovjernog, pa moraš umrijeti! Rekavši to napadne me iz sve snage, ali ja ga tresnuh dobro odmjerenim udarcem po sljepoočici da je pao i ostao nepomično ležati. — Zgrabite ga! — zapovijedi većil svojim vojnicima, pokazujući u mene. Očekivao sam da će me smjesta napasti, ali sam se začudio videći da se stvar odvija drukčije. Desetar je naime stupio pred svoje ljude i zapovjedio: — Odložite puške! Svi se istodobno sagnuše, položiše puške na pod, a zatim se uspraviše u prijašnji stav. — Na desno! Hrabri ratnici se okrenuše poludesno, tako da su sad stajali u redu jedan iza drugoga. — Opkolite tog čovjeka! Marš!1

Generalmajor.

45Kao

na vježbalištu podigoše svi lijevu nogu. Ljevokrilni je dao takt solsaga, solsaga, lijevadesna, lijevadesna! Zaokružiše oko mene, a kad su sačinili potpuni krug zastadoše na desetarovu zapovijed. — Tutunus — drž'te ga! Dvadeset ruku sa stotinu prljavih prstiju ispruži se od sprijeda i straga, zdesna i slijeva i zgrabi me za burnus. Cijela je stvar bila toliko smiješna, da se nisam ni pokrenuo da se branim. — Visosti, imamo ga! — javi komandant hrabre čete. — Ne puštajte ga više! — zapovjedi namjesnik, udesivši strogo lice. Onih stotinu prstiju zari se još čvršće u moj burnus. Upravo ono kruto istočnjačko dostojanstvo s kojim su vojnici sve to izveli, bilo je krivo da umalo što nisam prasnuo u glasan smijeh. Dok se ovo zbivalo, Abu en Nasr je opet ustao. Oči su 'mu sijevale od bijesa i želje za osvetom. Obrati se većilu i reče: — Dat ćeš ga ustrijeliti! — Da, ustrijelit ćemo ga, ali prije toga ću ga preslušati, jer ja sam pravedan sudac i ne želim nikog osuditi

a da ga nisam saslušao. Iznesi svoju optužbu! — Taj đaur — započe ubojica — prelazio je s nekim vodičem i sa svojim pratiocem preko šota. Ondje je naišao na nas i bacio moga druga u močvaru, tako da se ovaj bijedno udavio.

— Zašto je to učinio? — Iz osvete. — Zašto se htio osvetiti? — On je u Vadi Tarfaui ubio jednog čovjeka. Mi smo stigli upravo u taj čas i htjeli ga uhvatiti, ali nam je urnakao. — Možeš li se zakleti na svoje riječi? — Tako mi prorokove brade!^ — To je dovoljno: jesi li čuo optužbu? — upita me većil. — Jesam. — Sto kažeš na to? — Da je tužitelj hulja. On sam je ubojica pa je u svojoj izjavi jednostavno zamijenio osobe. 46 — Abu en Nasr se zakleo, a ti si đaur. Ne vjerujem tebi, već njemu. r Pitaj moga pratioca. Hadži Halef je moj svjedok. — On služi nevjerniku. Njegove riječi ne vrijede ništa. Sazvat ću veliko Vijeće oaze koje će saslušati moje riječi i donijeti odluku o tvojoj osudi. — Ti meni ne želiš povjerovati, jer sam kršćanin, a ipak svoje povjerenje poklanjaš nevjerniku. Taj Hamd el Amazat, ili što se mene tiče Abu en Nasr, jest naime Armenac, dakle nije musliman, već kršćanin. ' — Moj se prijatelj zakleo prorokom. — To je podlost. Ako me ne želiš saslušati, ja ću ga optužiti pred vijećem oaze. — Đaur ne može tužiti pravovjernika, a ni vijeće oaze ne bi mu moglo baš ništa nauditi, jer moj prijatelj ima bujuruldu, pa prema tome stoji u padišahovoj sjeni. — A ja sam čovjek koji putuje u sjeni svojega kralja. I ja imam ispravnu putnicu. Imaš je u džepu. — Pisana je franačkim jezikom. Uprljao bih se da je čitam. Tvoju ćemo stvar još danas istražiti, ali najprije ćete dobiti bastonadu. Ti ćeš dobiti pedeset udaraca, tvoj sluga šezdeset, a tvoj vodič dvadeset udaraca na tabane. Odvedite ih dolje u dvorište! Ja ću doći za vama! — Povucite ruke! — zapovjedi desetar. Svih stotinu prstiju ispustiše moj burnus. — Podignite puške! Junaci jurnuše k svojim puškama i pograbiše ih. — Opkolite svu trojicu! Odmah su opkolili Halefa, Omara i mene. Odveli su nas u dvorište, usred kojega se nalazio trupac sličan klupu Očito su se na njeg imali vezati oni koji su trebali da dobiju bastonadu. Budući da sam se držao mirno, oba su moja druga također pošla bez otpora, ali sam im na očima vidio kako čekaju samo na moj znak da dokrajčimo tu lakrdiju.' Pošto smo najprije neko vrijeme čekali pred trupcem, pojaviše se većil i Abu en Nasr. Crnac je nosio pred njima ćilim, prostro ga na zemlju, a zatim obojici, 47kad su sjeli, pružio vatre da pripale ugažene lule. Namjesnik pokaza u mene. — Odrapite mu pedeset batina! Sad je bilo vrijeme! — Imaš li još moju putnicu u džepu? — upitah namjesnika. — Imam. — Daj je ovamo! — Nikad je nećeš dobiti natrag. — Zašto ne? — Nijedan'se vjernik ne smije uprljati o nju. — Hoćeš li zaista dati da me batinaju? — Dakako. — Onda ću ti pokazati što radi čovjek ako mora da sam sebi pribavi pravdu! Malo je dvorište bilo s tri strane opkoljeno visokim zidom dok ga je sa četvrte strane zatvarala zgrada. Prema ulici bio je samo jedan izlaz, onaj kroz koji smo ušli. Gledalaca nije bilo. Bili smo dakle trojica protiv trinaestorice. Oružje su nam ostavili, jer je tako tražio viteški običaj pustinje. Većil je bio potpuno neopasan, a isto tako i njegovi vojnici, opasan je mogao postati samo Abu en Nasr. Morao sam dakle u prvom redu njega onesposobiti za borbu. — Imaš li kakvu uzicu? — tiho upitah Omara. — Imam, svoju uzicu s burnusa. — Skini je! — Zatim se okrenuh Halefu i re' koh mu: — Ti skoči k izlazu i ne puštaj nikoga da izađe! — Dakle, pribavi je sebi! — odgovorio je većil u međuvremenu. — Odmah! •

Rekavši to, skočio sam najednom između vojnika prema Abu. en Nasru, i trgnuo mu ruke na leđa tako da se nije mogao ni maknuti iz svoga sjedećeg stava. — Svezi ga! — zapovjedili Omaru. Ta je zapovijed zapravo bila suvišna, jer me je Omar odmah shvatio i već je svojom uzicom ovijao Armenčeve ruke. Prije nego što je itko mogao da se ma i pokrene prema nama, Armenac je bio svezan. Moj neočekivani napadaj potpuno je iznenadio većila i njegovu tjelesnu stražu. Sad sam desnicom izvu48

kao nož, a ljevicom zgrabio namjesnika za šiju. Ovaj od prepasti ispruži i ruke i noge kao da je već mrtav. Utoliko više oživješe vojnici. — Bježite, dovedite pomoć! — zaurla onbaša kome se najprije povratio dar govora. Sablja ga je smetala, pa je odbaci i potrči prema izlazu. Ostali pojuriše za njim. Ali je ondje već stajao moj hrabri Halef s puškom na gotovs. — Natrag! Ostat, ćete ovdje! — doviknu im. Hrabri ratnici ustuknuše, vratiše se i razbježaše se na sve strane tražeći zaklona iza izbočina zida. Omar je također povukao nož spreman da Abu en Nasru zabode oštricu u srce. Lice mu je bilo mrko. — Jesi li mrtav? — upitah većila. — Nisam. Hoćeš li me ubiti? — To ovisi samo o tebi, ti utjelovljena pravednosti i hrabrosti! Kažem ti da ti život visi o tankoj niti. — Što tražiš od mene? Prije nego što sam odgovorio, začuh zaplašeni ženski glas. Podigoh glavu i ugledah neki maleni debeli ženski lik koji se iz kućnih vrata s očitim naporom valjao prema nama. — Dur — stoj! — zakriješti ona. — Ne ubij ga! On je moj muž! Dakle ta okrugla žena, koja se ispod *svoje obilne odjeće kretala prema meni pokretima kakvim se inače ljudi služe u plivanju, bila je milostava gospođa namjesnikovica. Svakako je sa rešetkama zatvorenog prozora ženskih odaja htjela promatrati izvršenje kazne, pa je na svoje zaprepaštenje morala opaziti da se kazna ima sad izvršiti na njezinom bračnom drugu. Upitah je posve mirno: Tko si ti? — Većilova žena — odgovori ona. — Da, to je moja žena, ruža od Kbilija — stenjući potvrdi namjesnik. — Kako se zove? — Zovem se Ajiša — reče ona. — Da, zove se Ajiša — odjeknu jeka iz Turčinovih usta.* Kroz pustinju

49Ona je dakle bila „ruža od Kbilija", i zvala se Ajiša. Prema tako nježnom biću morao sam biti po-

pustljiv. — Pokažeš li mi zoru svoga lica, ti cvijete ftaze, skinut ću svoju ruku s njega — rekoh. Odmah je jašmak, veo, odleteo s njezina lica. Vjerojatno je već dugo živjela među Arapima, čije žene hodaju nezastrtih lica, pa je dakle postala manje suzdržljiva nego što to Turkinje moraju biti. Uostalom, mislila je da je ovdje na kocki dragocjen život njezinoga supruga. Ugledao sam bezbojno, mlohavo žensko lice, tako tusto da su se u njem jedva dale razabrati oči i prr ćasti nos. Gospođi Ajiši je.bilo otprilike četrdeset godina, ali je pokušala da posljedice te starosti izgladi namazavši usnecrvenilom, a visoke obrve crnilom. Po jedna crna tačka na svakom obrazu davala joj je neobičan izgled, a kad je sad ispružila ruke iz odjeće, opazih da je henom1 obojila ne samo nokte, već odmah cijele ruke. — Hvala ti, sunce Džerida — polaskao sam joj. — Ako mi obećaš da će većil ostati mirno sjediti, neće ga zadesiti nikakvo zlo. — Ostat će sjediti. Obećajem ti. — Neka „onda zahvali tvojoj ljupkosti da ga nisam zdrobio kao indžir2, u ti ješku. Tvoj glas je sličan zvuku frule, oko ti blista kao sunce, a stas ti je kao u Seherezade. Samo tebi prinosim žrtvu ostavljajući ga na životu. Skinuo sam ruku s namjesnikove šije. On se uspravi, olakšano zastenje, ali poslušno ostane sjedeći. Ajiša me pomno odmjeri od glave do pete, a zatim me prijazno upita: Tko si ti? — Ja sam Kara Ben Nemzi, stranac čija se domovina nalazi daleko s one strane mora. — Jesu li i vaše žene lijepe? — Lijepe su, ali ipak nisu ravne ženama sa Šot el Kebira., .» Crvena boja, na Istoku često korišteno kozmetičko sredstvo. • Smokva. 50 "

Ajiša se zadovoljno nasmiješi. Vidjeld se da sam stekao njezinu sklonost.

— Već sam mnogo puta čula da su Nemzi mudri, silno hrabri ,i veoma: uljudni ljudi — odlučno će ona. — Dobro nam došao! Reci mi zašto si svezao toga čovjeka? Zašto naši vojnici bježe pred tobom i zašto si htio ubiti moćnoga namjesnika? — Ovoga sam Čovjeka svezao jer je ubojica. Vaši vojnici su se razbježali pređa mnom, jer su vidjeli da bi ih ja sve 'pobijedio, A većila sam zgrabio jer me je htio dati batinati, pa ine možda čak osuditi i na smrt, ne dajući mi'prilike za pravedan postupak. — Do pravde ćeš.doći! Upravo mi se nametalo uvjerenje da papuča na Istoku ima istu takvu čarobnu moć kao i na Zapadu. Većil opazi da mu je ugled ugrožen i pokuša da ga ponovo uspostavi. •••••.• ,, . — Ja sam pravedan sudac pa ću.. . • — Sen sus — šutjet ćeš! — zapovjedi mu ona. — Znaš da poznam toga čovjeka koji se naziva Abu en Nasr, otac pobjedeš Bolje bi bilo da se zove Abu el jalan, otac laži. On je ;kriv što su te poslali u Alžir upravo kad si imao postati niulasimom. On je bio kriv da si zatha došao u Tunis i da su te zakopali ovdje u ovoj samoći. Kad god bi došao ovamo k tebi, morao si nešto učiniti što ti je, naškodilo. Mrzim ga i nemam ništa ; protiv toga da> ga ovaj stranac ubije. — Abu en Nasra ne može nitko ubiti. On stoji 'U pađiSahovoj sjeni. ..•.*.; — Zaveži! On stoji u padišahovoj sjeni, ali ovaj stranac stoji u namjesnikovičinoj sjeni, u mojoj sjeni. Čuješ li? A tka stoji u mojoj sjeni toga ne može uništiti tvoja žestina. Ustaj, i pođi za mnom. Većil ustane. Ona se okrenu da pođe, a i on se maknu da joj se priključi. To međutim nikako nisam htio. — Stoj! :— zapovjedili ponovo ga zgrabivši za šiju. Ti ćeš ostati: ovdje! • Ajiša se okrene. — Nisi li rekao da ćeš ga pustiti na slobodu? — upita.ona, ,. • ;Y.V;,••;..••: '.•— Jesam, ali samo uz uvjet da ostane na svom mjestu. — Pa ne može vječno sjediti ovdje. — Imaš pravo, ružo od KbUija, ali svakako može bar dotle ostati ovdje dok moja stvar nefeude riješena. — Ona je već riješena. — Kako to? — Nisam li ti rekla da si n»»»^<l»bw» 4a6»»? — To je tačno. — Ti si dakle naš gost, »a otežeš sa .svoji«! pratiocima stanovati kod nas dokle god ti seprohtije. — A Abu en Nasr, koga. si nazvala Atm el jalan? — On ostaje tvoj, pa možeš s njime raditi što god hoćeš. — Je li to istina, većile? Turčin je oklijevao da odgovori, ali ga je na to prisilio strogi pogled njegove gospodarice. — Jeste — odvrati. — Zaklinješ li mi se? — Zaklinjem se. — Alahom i njegovim prorokom? — Moram li? — upita on ružu od Kbilija. — Moraš! — odlučno će Ajiša. — Onda se zaklinjem Alahom i prorokom. — Smije li sad poći sa mnom? — upita ona. — Smije — odgovorih. — Ti dođi za nama pa ćeš s nama jesti bravetine s kuskusom. — Imaš 1; kakvo sigurno mjesto; gdje bih ovoga Abu en Nasra mogao zatvoriti? — upittriigospodaricu. — Nemam. Veži ga za stablo one palme, tamo uza zid. ,Neće ti pobjeći, jer ću zapovjediti da ga naše čete čuvaju. — Ja ću ga sam čuvati — odgovori Omar umjesto mene. — Neće mi umaći nego će svojom smrću platiti život moga oca. Nož će mi biti isto tako oštar kao i oči. Od trenutka kad sam ga iznenadio nija ubojica progovorio ni riječi, ali oči su mu se podmukle i jezovito žarile kad je morao za nama do palme uz koju smo ga svezali. Nisam mu namjeravao oduzeti život, ali on je bio izručen krvnoj osveti, a ja sam znao da nikakve molbe ne bi mogle nagovoriti Omara da ga 52 pomiluje. Krv se plaća krvlju, veli Turčin.( Meni bi usprkos svemu bilo gotovo najmilije kada bi mu uspjelo da bez moga znanja pobjegne, premda on mene sigurno ne bi štedio da sam mu jiesrećom pao u

ruke. Ostavio sam dakle Hamd el Amazata pod Omarovim nadzorom pa sam s Halefom otišao u selamluk. Ondje nas je već čekao većil. Nipošto me nije primio baš najprijaznije. — Sjedi! — pozove me. Prihvatio sam njegov poziv i sjeo tik kraj njega, dok se Halef pozabavio lulama koje su u međuvremenu bile pripremljene u kutu sobe. — Zašto si htio da vidiš lice moje žene? — započe on razgovor. — Jer sam ja Franak,' koji je navikao da uvijek vidi lice onoga s kim govori. — Vi imate ružne običaje. Naše žene se pokrivaju,' a vaše dopuštaju da ih svatko gleda. Naše žene nose haljine koje su gore dugačke, a dolje kratke, a vaše naprotiv imaju haljine koje su gore kratke i dolje dugačke, ali također i takve koje su kratke i gore i dolje. Jeste li ikad vidjeli koju od naših žena kod vas? A vaše djevojke dolaze k nama. Zašto dolaze? Zbog radoznalosti. To je sramota! — Većile, je li to gostoprimstvo što ste mi ga obećali? Otkako je običaj da se gosta dočekuje uvredama? Ja ne trebam ni tvoje bravetine ni tvoga kuskusa, pa ću se* vratiti dolje u dvorište. Hajde sa mnom! — Oprosti,mi, efendijo! Htio sam ti samo reći što sam mislio, ali nisam te htio uvrijediti. — Tko ne želi vrijeđati ne smije uvijek govoriti sve ono što misli. Brbljav čovjek sličan je razbijenom loncu, koji nikome nije od koristi, jer ne može ništa da u sebi zadrži. — Sjedi, efendijo — zamoli on — pa mi ispripovjedi gdje si susreo Abu en Nasra. Opširno sam ga izvijestio o našoj pustolovini Saslušao me je šutke, ali sam na kraju po njegovom izrazu lica opazio da mi ne vjeruje. — Ti dakle smatraš da je on ubio trgovca u Blidi? — Smatram. — Ali ti nisi bio prisutan? 53— Ja to zaključujem. ' ' — Samo Alah smije zaključivati; jer1 j& ori svezna^ jući. Ali ljudske misli su kao slabi jahaCi koje neposlušni konj odnosi onamo kamo ništi htjele poći. — Samo Alah smije zaključivati,'jer je sveznajući? O, većile, tvoj duh je umoran od silne bravetine s kuskusom što si je pojeo. Upravo zato, jer:je Alah sveznajući, ne mora on ništa zaključivati. Tko zaključuje taj traži rezultat svojih zapažanja koji prije nije znao. ••••' Čujem da si alim, učenjak Koji j6 pohađao brojne škole, jer se služiš riječima koje nitko he može razumjeti. Ti dakle vjeruješ i to da je Abu en Nasr ubio onog čovjeka u Vadi Tarfaui? — Jeste. — Jesi li bio prisutan? — Nisam. •••••'• '•••••• ' Onda ti je to ubijeni ispripOvjedio? — Većile, čak i oni ovnovi koje si pojeo znali bi da mrtvac he može govoriti. ' ' • '• ' '•'•'• "'<' — Efendijo, sad si i ti bio rieuijudah. Nisi dakle bio prisutan, a mrtvac ti to nije mogad reći. Odakle onda znaš da je Abu en Nasr ubojica? ! — Našao sam njegov trag i pratio ga, a kad sam ga stigao, on mi je sam prižftao da je počinio umor:; stvo. • ' '• •'•'••••:•..''>' • ••.••' ••• — To što si pronašao njegov trag, nipošto nije dokaz da je ori ubojica, jer nitk6 još nije svojim tragom ubio čovjeka. Ne može me" smutiti 'ni to što ti je priznao umorstvo, jer je on: saljivčiria pia se.pokušao našaliti s tobom. .,•••.. i :;.:.••• — S umorstvom se nitko ne: šali. ' •'' ' : : : : Altse šali s čov'jekolri, a to si ti. \Zatirir haposljetku vjeruješ i to da je on ustrijelio kabirašadeka. — Vjerujem. ' •''•'•• ; ^ Jesi H bio prisutan? "U1 . ; — Jesam. ••> " ' ••' '•'• • ''• '•''' • •" •••''• •—•I vidio »i svojim očima? '"•' Vidio gam vrlo jasno, l Sadžl Halef Omar je svjedok. ' • '• • ;i' ••• ••• •' •; : ••'• — No, dobro, onda je Abu eri Nasr ustrijelio Sađeka. Ali kaniš li zbog toga zaista reći da je ubojica? Dakako« ' •••"• i:' "' ^" ' ' •54

— Efendijo, neka Alah pojača tvoje misli, jer ćeš odmah uvidjeti da čovjek ne smije stvarati zaključke. Kako to? — Budući da si bio svjedok toga da je Abu eri Nasr ustrijelio vodiča, ti iz toga zaključuješ da je on ubojica? — Svakako. Pa to je tačno. — To je krivo! A što onda kao se radi o krvnoj osveti? Zar u tvojoj zemlji nema krvne osvete? • — Nema. — Onda ti kažem da krvni osvetnik nije ubojica. Nijedan sudac ga neće osuditi. Samo rođaci ubijenoga imaju pravo da ga progone.

— Ali Sadek nije uvrijedio tvoga gosta. — Onda ga je sigurno uvrijedilo pleme kojemu Sadek pripada. — Ni ono ga nije uvrijedilo, većile. Taj Abu en Nasr koji se zapravo zove Hamd el Amazat, a prije je vjerojatno nosio kakvo armensko ime, ustrijelio je vodiča Sadeka. Njegov sin Omar je ovdje i taj Omar ima dakle, kako si maločas sam objasnio, pravo da ubojici oduzme život. Uredi dakle tu stvar s Omarom, ali se pobrini za to da me taj „Otac pobjede" nikad ( više ne sretne, jer ću inače ja s njime obračunati. Uo' štalom, vrati mi najprije moju putnicu. Bit će mi još potrebna. — Efendijo, sad je tvoj govor pun mudrosti. Evo ti tvoje isprave. Odmah ću se porazgovoriti s Omarom i reći mu da se odrekne osvete protiv Abu en Nasra. Ti si pak moj gost dokle god ti se sviđa. Ustao je i izašao u dvorište. Unaprijed sam znao • da će sve njegovo nastojanje kod Omara biti uzaludno. I zaista, namjesnik se nakon nekog vremena vrati namršten pa ostade šutljiv i onda kad je u sobu uneseno janje pečeno na ražnju što su ga priredili ljupki henom premazani prsti ruže od Kbilija. Halef i ja se hra'. bro latismo jela. Upravo mi je većil rekao da će Omaru iznijeti ručak u dvorište budući da ga nije uspio nagovoriti da se udalji od svoga zarobljenika, kad najednom odjeknu vani glasan krik. Osluhnuh, a krik se ponovi. — Bre, efendijo) U pomoć! 56To je bilo upućeno meni. S/kočio sam na noge i jurnuo u dvorište. Omar je ležao na zemlji boreći se s trojicom vojnika, a zarobljenika nije nigdje bilo. Na izlazu koji je vodio na ulicu stajao je Crnac i zlurado mi se cerio. — Pobjegao je, sidi — eno ga gdje jaše! U tri koraka izletih iz dvorišta i ugledah Abu en Nasra upravo u času kada je iščezao između palmi. Jahao je na brzoj devi koja je odmicala dugačkim koracima. Odmah mi je bilo sve jasno. Većil nije imao uspjeha u dvorištu, ali je ipak htio spasiti Abu en Nasra. Zapovjedio je dakle Crncu da pripremi devu, a vojnicima dao nalog da zadrže Omara i da prerezu uhapšenikove spone. Jedanaest hrabrih junaka usudilo se napasti jednoga i pothvat im je uspio. Uostalom, taj uspjeh je bio skupo plaćen. Omar se poslužio svojim nožem i ikad sam raspleo klupko što su ga načinili borci, opazih da nekolicina njih krvari. — Pobjegao je, efendijo! — zastenje mladi vodič od bijesa i napora. — Vidio sam. — Kamo? — Onamo! Pokazao sam rukom u određeni pravac. — Kazni ti ove ljude ovdje, efendijo, a ja ću se požuriti za bjeguncem. • — Sjedio je na jahaćoj devi! — upozorih ga. — Ipak ću ga stići. — Nemaš deve. — Efendijo, imam ovdje prijatelje koji će mi dati dobru devu, datulja i mješinu s vođom. Prije nego što ubojica moga oca iščezne na rubu obzorja, bit ću mu na tragu. Ti ćeš pak pronaći moj trag ako bi htio da pođeš za mnom. Omar Ben Sadek odjuri. Halef je sve to vidio i pomogao mi je da oslobodim Omara iz ruku vojnika. Sav se zažario od srdžbe. — Zašto ste oslobodili toga čovjeka, vi pasji sinovi, vi mišji i štakorski skoti... Bijesni bi Halef sigurno nastavio svoju kaznenu propovijed da se nije pojavila vecilova žena. Na licu je opet nosila gustu koprenu.56

— Sto se dogodilo? — upita me. — Tvoji ljudi napali su moga vodiča ... — Nitkovi, lopovi! — viknu Ajiša lupivši nogom i mahnuvši crvenim šakama. — ... i oslobodili su zarobljenika... — ... vucibatine, varalice! — Ijutito nastavi ruža od Kbilija. Činilo se kao da ih kani napasti. — ... na većilovu 'zapovijed — dodah. — Većilovu? Taj crv, taj neposlušni beskorisni tvrdoglavac! Osjetit će on moju ruku, osjetit će je odmah, ovoga časa! Ajiša se okrene i sva gnjevna odvesla u salamluk. O sretna vladavino papuče, žezlo ti je jednako na sjeveru kao i na jugu, na istoku kao i na zapadu. Na Halefovom licu razabiralo se veliko zadovolj. stvo. — On je većil, a ona je većilovica — dobaci on — i za nas je bolje da budemo u sjeni namjesnikovice nego da imamo bujuruldu i da nas štiti padišahova sjena. Hvala bogu što nisam tako sretan da budem većil te .namjesnikovice. 574. U RUKAMA IBRAHIMA MAMURA

Bilo je to u vrijeme kad je sunce punom snagom žarilo zemlju u okolini Nila, tako da se ondje svatko koga nije baš sušta potreba istjerala pod vedro nebo, povlačio pod zaštitu krova i sklanjao se u mir i hla' dovinu. I ja sam ležao na mekom divanu unajmljenog stana, srkao izvrsnu kavu i uživao u mirisu divnog džebelija1 koji se izvijao iz moje lule. Debeli zidovi nisu uopće imali prozora na ulicu pa su sprečavali žegu da prodre u sobu, a porozne glinene posude kroz čije stijenke se isparivala vođa iz Nila olakšavale su disanje tako da nisam ni zapažao onu običajnu podnevnu malaksalost ovdašnjih ljudi. Uto se izvana začu glas moga sluge Halefage. Nekoga je grdio. Halefage? Da, moj mali vrijedni Halef postao je aga, plemić. Tko ga je imenovao agom? Smiješna li pitanja! A tko drugi nego on sam! Preko Tripolisa i Ktifare stigli smo u Egipat. O našim doživljajima na tom dugačkom putovanju ne moram govoriti, budući da oni ne stoje ni u kakvoj unutarnjoj vezi s ostalim događajima ovoga puta. O njima ću kasnije pripovijedati u posebnoj knjizi2. Usput smo posjetili i Kairo koji Egipćani kratko nazivaju glavnim gradom ili, još radije, el Kahira, pobjednica, odvezli smo se uz Nil koliko su mi to dopuštala moja ograničena sredstva, pa smo, naposljet1

Osobito dobra vrsta sirijskog duhana. • Opisano u djelu „Alah 11 Alah".

ku, unajmili u Kertasiju stan u kojemu bih se vrlo dobro osjećao da moj divan i svi .ćilimovi nisu bili veoma gusto naseljeni onim spretnim životinjicama koje umiju vrlo vješto skakati i probadati ljudsku kožu. Ne moram dakle dodati da moj kef, moj podnevni počinak, nije nipošto bio nesmetan. Vani je dakle odjeknuo glas moga sluge i pratioca Halefage i probudio me oda sna. Sto? Kako? Koga? — Efendiju — odgovori neki bojažljivi glas. — Ti dakle želiš smetati efendiju, velikog gospodina i majstora? — Moram govoriti s njime. — Što? Moraš? I to sada dok on drži kef? Da ti nije đavo — Alah me zaštitio od njega — napunio glavu nilskim muljem pa ne možeš da shvatiš što znači efendija, nečim, čovjek koga je prorok nahranio mudrošću, tako da umiju sve, pa čak i oživjeti mrtvace, samo ako mu reknu od čega su umrli! Ah, moram priznati da se moj Halef ovdje u Egiptu veoma, veoma izmijenio. Sad je bio vanredno ponosan, beskrajno grub i nei2lječivo hvalisav, a to u onim krajevima vrlo mnogo znači. Na Istoku smatraju svakog Nijemca velikim vrtIjarom, a svakog stranca dobrim strijelcem ili glasovitim liječnikom1. Na nesreću mi je u Kairu pala u ruke neka stara, svega još napola puna homeopatska ljekarna Willmara Schwabea. Tu i tamo sam strancima i znancima davao po pet zrnaca u triđesetostrukom razrjeđenju, za vrijeme plovidbe po Nilu dao sam svojim brodarima kao lijek protiv svih mogućih umišljenih bolesti na vrhu noža mliječnoga sladora, pa sam se upravo neizmjernom brzinom proslavio kao liječnik koji stoji u vezi s đavolom, buduć^ da sa tri zrnca prosa umije oživjeti mrtve. Taj je glas u glavi moga Halefa izazvao neki blagi oblik bolesne umišljenosti, no to ga na sreću nije sprečavalo da mi bude najvjerniji i najpažljiviji sluga. Iz svega onoga što sam netom rekao proizlazi da je upravo on sam najviše pridonio širenju moje slave. Zapao 1 Ovo je djelo napisano godine 1880 (Op. prev.).je u sramotnu opačinu baruna Munehhausena a usput bi pokušavao da se proslavi i po kojom klasičnom grubošću. Tako je među ostalim od one svoje neznatne plaće kupio bič od kože nilskoga konja pa ga je stalno nosio uza se. On je već otprije poznavao Egipat te je tvrdio da ondje čovjek ne može izaći na kraj bez biča. Bio je uvjeren da bič umije stvarati veća čudesa od uljudnosti ili novca, a novca svakako nisam imao na pretek. — Neka bog održi tvoje riječi, sidi — začuh opet glas pun molbe — ali ja zaista moram pohoditi tvoga efendiju, velikog liječnika iz Frankistana, i govoriti s njime. — Sad ne možeš. — To je prijeko potrebno, jer me inače moj gospodar ne bi poslao ovamo. — Tko je tvoj gospodar? — Bogati i moćni Ibrahim Mamur, kome neka Alah pokloni tisuću godina života! .• Ibrahim Mamur? Tko je taj Ibrahim Mamur i kako mu se zvao otac? Tko je bio otac njegovoga oca i tko je bio otac očevoga oca? Gdje je rođen i gdje su iivjeli oni kojima zahvaljuje svoje ime? — To ne znam, sidi, ali je on moćan gospodin kako to kaže već i njegovo ime. — Njegovo ime? Kako to misliš? — Ibrahim Mamur. Mamur znači službenik. On je bio predstojnik, glavar jednog okruga u pokrajini. — Bio je. Dakle više nije. — Nije. — To sam i mislio. Nitko ga ne poznaje pa ni ja, Halefaga, hrabri prijatelj i zaštitnik svoga gospodara, nisam još nikada čuo za njega i još nikad ugledao

kićanku njegovog tarbuša1. Odlazi, jer moj gospodar nema vremena! — Onda mi reci što da učinim da bih došao k njemu! — Ne znaš li poslovicu o srebrnom ključu koji otvara sva vrata?

1

Fes.

60

— Taj ključ imam sa sobom. — Onda otključaj! Napeto sam osluhnuo i čuo tiho zveckanje novca, a zatim opet Halefov glas: — Jedan pijaster? Škrtico, kažem ti da je rupa u ključaonici veća od tvoga ključa. Tvoj ključ ne pristaje, premalen je. — Onda ga moram povećati. Opet vani zazvečaše sitni srebrnjaci. Nisam znao treba li da se nasmijem ili da se razljutim. Taj Halefaga postao je vanredno prevejani vratar! — Tri pijastera? — upravo je rekao. — Dobro, onda mogu bar upitati što imaš poručiti efendiji. — On treba da dođe i da sa sobom ponese svoj čarobni lijek. — Crve, što ti pada na pamet! Zar da ga za tri pijastera nagovorim da dade taj lijek što mu ga svake prve noći mlađa donosi bijela vila? — Je li to istina? — To ti kažem ja, Hadži Omaraga ben Hadži Abul Abas Ibn Davud al Gosara. Sam sam video vilu, a ako mi ne povjeruješ, okušat ćeš ovaj korbač od kože nilskoga konja. — Vjerujem ti. — To je tvoja sreća. — I dat ću ti još dva pijastera. — Daj ih ovamo! Tko je bolestan u kući tvoga gospodara? — To je tajna koju smije doznati samo efendija. — Samo efendija? Nitkove, zar nisam i ja efendija koji je vidio vilu? Gubi se kući! Halefaga ne dopušta da ga vrijeđaju. — Oprosti, efendijo, reći ću ti! — Ne želim više znati. Gubi se odavde! — Ali ja te molim ... Gubi se! — Treba li da ti dam još jedan pijaster? — Ja više ne uzimam pijaster! — Efendijo! — Već dva! •— O, efendijo, tvoje čelo sja od dobrote. Evo ti dva pijastera. . 61— Lijepo! Tko je dakle bolestan?

— 2ena moga gospodara. — Žena tvoga gospodara? — začuđeno upite Halef. — Koja žena? — On ima samo tu jednu. — I ti tvrdiš da je bio predstojnik jednog okruga? — Ibrahim Mamur je tako bogat da bi mogao imati stotinu žena, ali on voli samo ovu jednu. — Što joj je? T To nitko ne zna, ali tijelo joj je bolesno, a duša još bolesnija. — Alah kerim, bog je milostiv, ali ja nisam! Stojim ovdje držeći u ruci bič od kože nilskoga konja i htio bih da te njime opalim po leđima. Prorokove mi brade, tvoja usta govore tako glupo kao da ti je pamet pala u bunar. Zar ne znaš da žena nema duše pa stoga ne može doći ni u nebo? Kako dakle može ženska duša oboljeti? — Tako mi rekoše. Pusti me k tvom efendiji! — Ne smijem. Zašto ne smiješ? * — Moj gospodar prezire žene. Najljepši biser među ženama je za njega isto kao škorpion u pijesku. Njegova ruka još nikada nije dodirnula žensku haljinu. On ne smije voljeti nijednu ženu na svijetu, jer mu inače ne bi dolazila vila. • Od časa do časa morao sam se sve više diviti Halefaginoj spretnosti ali sam ipak iskreno poželeo da i sam okuša svoj vlastiti bič. — Moraš znati — začu se izvana glasnikov odgovor — da on ne smije dotaći njezinu odjeću i da je uopće . neće vidjeti. Razgovarat će s njome samo kroz rešetke. — Divim se mudrosti tvojih riječi. Ne vidiš li da veliki hećim upravo kroz rešetke ne smije govoriti s njom? — Zašto ne smije? — Jer ono zdravlje što ga efendija dijeli ne bi uopće stiglo do žene, već bi zaostalo na rešetki. Odlazi! — Ne smijem otići, jer ću dobiti stotinu batina po tabanima ako ne dovedem mudrog efendiju.

— Zahvali svom dobrostivom gospodaru, Egipćaninov robe, što milošću obasjava tvoje tabane. Ne kanim 62 te zakinuti za tu tvoju sreću. Alah bio s tobom i neka ti dobro prija ona stotina! — Dopusti da ti još nešto reknem, hrabri ago! Gospodar naše kuće ima u svojoj riznici više vrećica s novcem nego što bi ih ti mogao prebrojati. Zapovjedio mi je da i ti dođeš s efendijom pa ćeš dobiti bakšiš1, takav poklon da bogatijeg ne bi dao ni egipatski kediv2. Sad se taj čovjek naposljetku opametio pa je moga Halefa malo snažnije pogodio u ono mjesto u koje treba pogoditi Istočnjaka ako želimo steći njegovu sklonost. Moj mali kaštelan odmah izmijeni ton i odgovori prijaznije: — Alah ti blagoslovio usta, prijatelju moj, ali pijaster u mojoj ruci miliji mi je od deset vrećica u tuđoj. Na žalost je tvoja vrećica mršava kao čagalj u omči ili kao bišarinska pustinja. — Nemoj oklijevati da me savjetuješ po svom srcu brate moj! — Tvoj brat! Crve, sjeti se da si ti rob, dok ja kao slobodan čovjek pratim i štitim svoga efendiju. Nema savjeta mojega srca. Kako može polje donositi plodove ako s neba kaplje svega nekoliko kapljica rose? — Evo ti još tri kapljice. — Još tri? Onda ću pogledati smijem li smetati efendiju, uz pretpostavku da tvoj gospodar zaista daje bakšiš. — Daje ga. — Onda počekaj! Tek sada je dakle Halef mislio da me „smije smetati", taj lukavi lisac! Uostalom, on je postupao prema ružnom običaju, uobičajenom na Istoku, tako da saro ga morao bar donekle ispričati, pogotovu jer je ona malenkost koju je za svoje usluge tražio od mene jedva bila vrijedna spomena. Na cijeloj stvari najviše me je začudilo to što su me zvali nekom ženskom bolesniku. Muslimani, osim nomadskih plemena, sakrivaju stanovnice svojih ženskih odaja pred očima stranaca. Ovdje se svakako radilo o ženi koja više nije bila mlada, pa je možda1 1

.svojstvima svoga srca ili svoje ćudi uspjela da sačuva ljubav Ibrahima Mamura. Halef uđe u sobu. — Spavaš li, sidi? Taj lukavac! Ovdje me je nazivao sidi, a vani dao da drugi njega tako nazivaju. — Ne spavam — odgovorih. — Sto hoćeš? — Vani je neki čovjek koji bi htio govoriti s tobom. Poslali su ga da te dovede, a on kaže da i ja moram poći s tobom. Ovo je posljednje lukavi momak spomenuo samo zato da osigura sebi obećanu napojnicu. Nisam ga htio dovesti u nepriliku pa sam se držao kao da nisam ništa čuo. — Zašto treba da me dovede? — Netko je bolestan. — Je li hitno? — Veoma hitno, sidi. Bolesnikova duša već napušta zemlju. Zato se moraš požuriti ako je želiš zadržati. Hm, Halef i nije bio baš loš posrednik. — Pusti toga čovjeka da uđe! Halef izađe i gurne 'glasnika u sobu. Ovaj se nakloni do poda. Prema,običaju u onim krajevima skinuo je vani sandale i sad je ponizno čekao da ga oslovim. — Priđi bliže! — pozvah ga. — Es selam aleikum! — pozdravi me. — Neka Alah otvori tvoje uho za poniznu molbu najneznatnijega _ tvoga sluge. — Tko si ti? — Ja sam Hamid, sluga velikoga Ibrahima Mamura koji stanuje gore uz rijeku. — Sto treba da mi kažeš? — U kuću mojeg gospodara ušla je velika žalost, jer Gizela, kruna njegovoga srca, vene u sjeni smrti. Nijedan liječnik ni fakir ni bilo koji svetac nisu uspjeli zadržati korake njezine bolesti. Onda je moj gospodar — Alah neka ga obraduje — čuo za tebe i tvoju slavu, a čuo je i to da smrt bježi pred tvojim glasom. Poslao me je k tebi i poručuje tU^Dođi i skini smrtnu rosu s mojega cvijeta, pa će moja zahvalnost biti slatka i svijetla kao sjaj zlata!"

Napojnica. Vladar.

64

Kruna njegova srca! Cvijet! Gizela znači „ljepotica". Za postariju ženu gu mi se ti nazivi ipak učinili malo pretjeranima, — Ne znam gdje stanuje .tvoj gospodar. Je li to daleko odavde? — Moj gospodar stanuje na obali i šalje ti čamac. Za jedan sat ćeš stići k njemu. — Tko će me odvesti natrag? • Ja. — Dobro, dolazim. Počekaj vani! Hamid se povuče. Ustao sam, odjenuo se u drugu odjeću i dohvatio svoj sandučić s akonitom, sulfurom, pulsatilom i svim onim sredstvima što ih sadržava putna apoteka sa stotinu brojeva. Već nakon pet minuta sjedili smo u čamcu u kojem su veslala četiri veslača. Utonuo sam u misli, ali Halef je bio ponosan kao paša s tri konjska repa. Za pojasom je nosio pištolje okovane srebrom, što ih je dobio u Kairu na poklon, te oštri sjajni bodež, a ,u rukama bič od kože nilskoga konja. Vrućina doduše nije bila ugodna, ali je naš čamac plovio uz rijeku pa nas je malo rashlađivao lahor. Neko smo vrijeme plovili kraj uskih nasada, kraj palma datulja i palma dum, čije su grane imale oblik vilice i sačinjavale divnu lepezastu krošnju. Zatim smo prošli kraj nekoliko malih mjesta s ruševinama iz klasičnoga doba. U stijenama koje su obrubi j i vale dolinu Nila razabrao sam granit Dolina se suzila i mi ugledasmo valove jedne brzice. To je bio Bab el Kalabše, nekoliko kilometara dugačak klanac. Pred ulazom u taj klanac uzdizao se četverokutni zid na kojemu se nisu razabirala vrata, Kad smo stigli onamo, opazih da iz rijeke vodi uski kanal pod onaj zid, svakako da bi stanovnike iza zida opskrbio potrebnom vodom a da oni pri tome ne treba da izlaze iz kuće. Hamid pođe ispred nas, povede nas oko dva ugla u ziđu na stranu suprotnu od rijeke, pa ondje na vratima dade neki znak. Vrata se otvoriše. Neki nam se Crnac nacerio. Letimično uzvratismo na njegov pozdrav pun poštovanja i prođosmo kraj njega. Ondje nisam mogao očekivati nikakve lijepe gra 5 Kroz pustinju 65devine pa se dakle nisam ni iznenadio ugledavši goli prednji zid kuće bez prozora. Zub vremena veoma je oštetio zidove kuće, tako da mi se učinilo da to nije nipošto prikladan stan za nježnu i bolesnu ženu. Nekad je ukrasno bilje raslo u prostoru između zida i zgrade, pružajući ukućanima lijep prizor, ali sad je sve to bilje bilo već odavno uvelo i osušeno. Kamo bi mi god pao pogled, nalazio bi samo krutu i praznu pustoš. Jedino su cijela jata lastavica koja su gnijezdila u brojnim pukotinama u zidu malo oživljavala tu mrtvu sliku. Stupajući ispred nas, glasnik nas je kroz tamnu i nisku vežu uveo u malo dvorište, usred kojega se nalazio bazen. Kanal što sam ga maloprije opazio, vodio je dakle sve dovde. Graditelj te osamljene kuće očito je brižno pazio na to da sebe i svoje obilno opskrbi vodom, što je s obzirom na vrućinu u onim krajevima najpotrebnije i najneophodnije. U to dvorište gledalo je nekoliko drvenih rešetaka. Iza njih su se nalazile sigurno stambene prostorije. Ipak nisam svemu tome mogao sad posvetiti odviše vremena, već dadoh Halefu znak da me počeka ovdje s apotekom što ju je prebacio preko ramena, te pođoh za glasnikom u selamluk kuće. Bila je to polumračna prostrana soba u koju je kroz rešetkama zatvorene prozorske otvore prodiralo ugodno prigušeno svjetlo. Pomoću ćilimova i kojekakvih ukrasa po zidovima dobila je ta prostorija prijazan izgled, a posude s vodom postavljene u neku udubinu u zidu, razvijale su vrlo ugodnu hladnoću. Cijela je prostorija bila ogradom razdijeljena u dvije polovine, prednja za služinčad, a stražnja za gospodara i njegove goste. Stražnji dio selamluka bio je malo uzdignut. Krasio ga je širok divan koji se protezao od jednog kuta do drugoga. Na njemu je sjedio Ibrahim Mamur „vlasnik brojnih vrećica". Kad smo ušli, on ustade, ali po običaju osta stojeći na mjestu. Budući da nisam nosio obuću uobičajenu u ovim krajevima, već visoke jahaće čizme, nisam ih mogao skinuti, već sam ne obazirući se ni na što, prešao preko skupocjenih ćilimova i sjeo kraj domaćina. 66 Sluge doniješe neizbježivu kavu i još neizbježivije lule, pa je sad sve moglo poći svojim tokom. Moj prvi pogled bio je upravljen u lulu Ibrahima Mamura. Svaki poznavalac Istoka zna da se prema luli dade pogoditi kakve su imovinske prilike njezina vlasnika. Dugačak mirisni kamiš, ovijen pozlaćenom srebrnom žicom, stajao je sigurno tisuću pijastera. Još je skuplji bio međutim pisak od jantara, načinjen od dva dijela, između kojih je svjetlucao prsten ukrašen draguljima. Činilo se da taj čovjek zaista posjeduje „brojne vrećice", samo što me to nije moglo zbuniti budući da sam znao da je mnogi vlasnik lule u vrijednosti od deset tisuća pijastera cijelo svoje bogatstvo ukrao ili oteo svojim potlačenim podanicima. Bit će dakle bolje da ispitam njegovo lice! Gdje li sam samo vidio te lijepe, fine a ipak u svojoj neskladnosti đavolske crte lica? Pogled sitnih očiju bez trepavica, oštar i istraživački, uperio se upravo prođimo u moje oči, a zatim je hladno i kao smireno skrenuo opet ustranu. Žarke, razorne strasti urezale su u to lice duboke tragove. Ljubav, mržnja, osveta, častohleplje pomagali su

jedni drugima da prirodu toga čovjeka, kojeg je sudbina

bogato obdarila, povuku u kaljužu opačine i da njegovom vanjskom liku daju ono nešto neopisivo što mora svakog upozoriti da ga se čuva. Gdje li sam samo sreo toga čovjeka? Već sam ga vidio, pa sam se morao samo sjetiti gdje. Osjećao sam i to da se taj susret nije odigrao u prijateljskim okolnostima. — Neka ti je dan sretan! — pozdravih ga. — I tvoj dan neka je sretan i blažen — začu se polako iz pune i divne, ali crno obojene brade. Glas mu je bio hladan, zvučan, bez života i osjećaja. Čovjeka je zbog toga upravo podilazila jeza. — Dao Alah da u tvojim tragovima izraste balzam i da med kaplje s vrhova tvojih prstiju kako moje srce ne bi više čulo glas svoga jada! — Neka ti bog dade mir, a meni neka dopusti da pronađem otrov koji glođe život tvoje sreće — uzvratih na pozdrav, budući da ni liječnik ne smije pitati 67za muslimanovu ženu ako se ne želi grubo ogriješiti o uljudnost i dobre običaje. — Čuo sam da si mudar hećim. Koju si medresu' posjećivao? — nastavi Ibrahim Mamur. — Nijednu. Ja sam Nemzi. — Nemzi! Oh, znam da su Nemzi mudri ljudi. Oni poznaju kamen mudraca i abrakadabru koja savladava smrt. — Ne postoji ni kamen mudraca ni abrakadabra. Egipćanin me hladno pogleda u oči. — Preda mnom se ne trebaš skrivati. Znam da liječnici ne govore o svojoj umjetnosti, a ja i ne želim da je izmamim od tebe već samo hoću da mi pomogneš. Cime tjeraš bolest iz čovjeka, riječima ili amajlijom? — Ni riječima ni amajlijom, već lijekom. — Ne trebaš se skrivati preda mnom! Vjerujem u tebe, jer je tvoja ruka obdarena uspjehom kao da ju je blagoslovio prorok, premda nisi musliman. Ti ćeš pronaći bolest i pobijedit ćeš je. — Ako treba da ti pomognem, onda govori! Taj izravni zahtjev da oda tajnu svoje kuće, pa bila ona ne znam kako neznatna, kao da je neugodno dirnuo Ibrahima, premda je morao računati s time. Ipak je odmah pokušao da to sakrije, pa se stao raspitivati: — Ti potječeš iz zemlje nevjernika gdje nije sramota govoriti o onoj koja je kći jedne majke? Ja sam se u sebi upravo zabavljao zbog načina kojim je on pokušavao zaobilaznim putem govoriti o svojoj ženi, ali sam ostao ozbiljan i mirno odgovorio: • — Ti želiš da ti pomognem, a ipak me vrijeđaš. — Kako to? — Nazivaš moju zemlju zemljom nevjernika. — žutimo dakle o vjeri. Musliman ne smije govoriti o svojoj ženi, ali ti ćeš mi dopustiti da govorim o ženama u Prankistanu. — Dopuštam ti. — Ako oboli žena kojega Franka...1

Viša muslimanska Škola na Istoku.

68

Ibrahim me pogleda kao da od mene očekuje kakvu primjedbu ali mu ja samo domahnuh da nastavi. — ... ako je dakle bolesna i ako ništa ne jede Dalje! — ... ako se gasi sjaj njezinih očiju i gubi se oblina njezinih obraza . . . ako je umorna, a ipak više ne pozna blagodat sna ... Dalje! — ... ako može stajati jedino oslonjena na nešto i .ako korača polako i vukući noge, ako dršće od hladnoće i gori od vrućine . . . — Slušam te. Govori! — ... ako se plaši od svakog šuma i trza se ... ako ništa ne želi, ništa ne voli, ništa ne mrzi i dršće pod udarcima svoga srca ... — Samo dalje! — ... ako se vidi da joj je dah kao u male ptičice ... ako se ne smije, ne plače, ne govori . . . ako se ne javlja ni jednom riječju radosti ni jednom riječju tuge, pa ni sama više ne čuje svoje uzdahe... ako više ne želi vidjeti svjetlo sunca, a noću budna čuči u kutu ... Egipćanin me opet pogleda, a u njegovim titravim očima razbrao se strah koji kao da je pri nabrajanju tih pojava bolesti bivao sve veći i veći. Mora da je tu bolesnicu ljubio posljednjim, mutnim i najvećim žarom svojega gotovo izgorjeloga srca, pa mi je, i ne hoteći, svojini riječima odao cio svoj odnos prema njoj. — Još nisi završio! — pozvah ga.

...ako kadšto vrisne kao da joj je netko zabio bodež u grudi . . . ako neprekidno šapuće jednu stranu riječ . . . — Koju riječ? — Jedno ime. Dalje! — ... ako kašlje i ako onda krv poteče preko niezmih blijedih usnica... Ibrahim me pogleda tako ukočeno i tako sav pun straha da sam morao opaziti da moja odluka predstav? * ^"tesa osudu, osudu koja će ga osloboditi ili unisuu. Nisam oklijevao da mu glasno i jasno reknem: — • . . onda će umrijeti. 69Najprije je nekoliko minuta sjedio ukočen kao da ga je udarila kap, a zatim skoči na noge i uspravi se preda mnom. Crveni fes kliznuo mu je s obrijane glave, a lula mu ispala iz ruku. Lice mu se trzalo pod navalom suprotnih osjećaja. Bilo je to neobično, upravo strašno lice. Sva pojedina crta u njemu bila je lijepa, a ipak je lice u svojoj cjelini djelovalo odbojno, ružno — upravo đavolski. Njegov pogled počivao je na meni s izrazom užasa koji se postepeno pretvorio u gnjev, a na ikraju u prijetnju. — Kaurine! — zagrmi on na mene. — Što si rekao? — hladno ga upitah. — Kaurine, rekao sam. I ti se usuđuješ da mi to rekneš, ti pasji sine? B:ič će te naučiti tko sam ja i da imaš ttčiniti ono što ti zapovijedam. Umre li ona, i ti ćeš umrijeti, ali ako je izliječiš onda smiješ otići i možeš zatražiti što god ti srce zaželi. I ja ustadoh polako i mirno, uspravih se ispred njega u čitavoj svojoj visini i upitah ga r — Znaš li što je najveća sramota za muslimana? Sto? — Pogledaj dolje na svoj fes! Ibrahime Mamuru, što veli prorok, što veli koran na to da otkrivaš sramotu svoga tjemena pred kršćaninom? Čas kasnije pokrio je Egipćanin glavu i istrgao bodež iz pojasa. Lice mu je bilo tamno crveno od bijesa. — Umrijet ćeš, kaurine! Izmoli svoju posljednju molitvu! — Nećeš ti odrediti kad ću ja umrijeti, Ibrahime Mamure — odgovorih tako mirno kao i prije. — Lovio sam medvjeda, slon je čuo hitac moje puške, a moje tane pogodilo je lava, davitelja stoke. Zahvali Alahu što si još živ i zamoli ga da obuzda tvoje srce. Ti sam to ne možeš, jer si za to preslab, a ipak ćeš umrijeti ako se odmah ne svladaš! To je bila teška uvreda. Ibrahim naglim trzajem skoči prema meni da me zgrabi, ali smjesta ustuknu, jer je i u mojoj ruci zasvjetlucalo oružje koje čovjek u onim krajevima nikad ne smije odložiti. Stajali smo jedan prema drugom, sami u sobi, jer je Ibrahim ot70

pustio služinčad, čim su nam donijeli kavu i lule da nitko ne čuje što razgovaramo. Uz pomoć svoga hrabroga Halefa nisam imao ni najmanjeg razloga da se plašim stanovnika te stare kuće. U slučaju potrebe nas smo dvojica mogli da suzbijemo sve te ljude ovdje i da nesmetano izađemo. Ja to međutim nisam namjeravao učiniti. Odviše sam već znao o bolesničinoj sudbini. Morao sam je vidjeti i progovoriti bar nekoliko riječi s njome. — Kaniš li pucati? — Ijutito upita Egipćanin pokazujući u moj revolver. — Svakako. — Zar ovdje u mojoj kući? — Zašto ne ako sam prisiljen da se branim? — Pasji sine, onda je istina ono što sam maločas pomislio kad si ušao u kuću. — Sto je istina, Ibrahime Mamure? — Da sam te već jednom vidio. Gdje? — Ne znam, ali sigurno nije bilo u dobru. — Upravo kao i danas pa bih se začudio da se ovaj susret dobro svrši. Nazvao si me „pasjim sinom", a ja ti kažem da ću ti metkom probiti mozak ako samo još jednom izrekneš tu riječ. Upamti to, Ibrahime Mamurne! — Pozvat ću svoje sluge! — Pozovi ih ako želiš vidjeti njihove lešine da bi se onda i sam mrtav ispružio kraj njih. Egipćanin se prezirno nasmješi, a ja nastavih: — Ipak neću smetati mir tvoje kuće. Ostaj mi zdravo! Ti ne želiš da pobijedim smrt, pa neka bude po tvojem. Očuvao te Alah! Spremih revolver i krenuh prema vratima. —. Ostani! — viknu Ibrahim. Ipak sam pošao dalje. — Ostani! — zapovjedi on još glasnije. Bio sam već gotovo stigao do vrata i nisam se okrenuo. — Onda umri, kaurine! Jednim se trzajem okrenuh. Imao sam upravo toliko vremena da uzmaknem u stranu. Njegov bodež 71proleti kraj mene i duboko se zabode u drvenu oplatu zida.

— Sada te imam! Rekavši to, skočih na njega, zgrabili ga, trgnuh ga u vis i tresnuh njime o zid. Ibrahim Mamur je nekoliko sekundi ostao ležati, a zatim se s mukom uspravi. Oči su mu bile razrogačene, žile na čelu nabubrene kao da će pući, a usnice modre od bijesa. Uperio sam u njega revolver pa je zaplašeno zastao ispred mene. — Sad si upoznao moju ruku — rekoh. — Da se nisi više usudio da me izazivaš. — Kaurine! — Kukavico! Ili kako da inače nazovem čovjeka koji zamoli liječnika za pomoć, zatim ga vrijeđa i naposljetku ga štoviše pokušava iza leđa ubiti — Carobnjače! — Čarobnjak? Kako to? — Da nisi čarobnjak moj bi te bodež sigurno pogodio, a ne bi imao ni snage da me kao loptu baciš u zrak. — No, dobro. Ako sam čarobnjak, onda bih mogao spasiti i tvoju ženu Gizelu. Namjerno sam izgovorio to ime i njime polučio ono što sam želio. — Tko ti je spomenuo to ime? — trgnu se Ibrahim Mamur. — Tvoj glasnik Hamiđ. — Nevjernik ne smije izgovoriti ime pravovjerne. — Ja izgovaram samo ime žene koja već sutra može biti mrtva. Ibrahim me opet pogleda 3 ledenom ukočenošću, a onda rukama pokri lice. — Je li istina, hećime, da bi Gizela već sutra mogla umrijeti? — Istina je. — Ne možeš li je spasiti? Možda. — Ne reci možda, već reci sigurno! Jesi li spreman da nam pomogneš? Ako ozdravi, možeš zatražiti što god hoćeš! — Spreman sam. 72 — Onda mi daj svoju amajliju ili svoj lijek. — Amajlije nemam, a lijek još ne mogu dati. — Zašto ne možeš? — Liječnik može izliječiti bolesnika samo ako ga najprije pregleda. Pođimo dakle k njoj. On se trgnu kao da ga je netko udario. — Jesi li lud? Duh pustinje spalio ti je mozak pa ne znaš što tražiš. Svaka žena na koju padne pogled stranoga muškarca mora umrijeti! — Gizela će još sigurnije umrijeti ako me ne pustiš k njoj. Moram izbrojati udarce njezina bila i čuti njezine odgovore na pitanja koja se odnose na njezinu bolest. — Zaista ne liječiš pomoću amajlije? — Ne liječim. — Ni riječima? — Ni njima. — Cime onda liječiš? — Sredstvima koje nam je priroda već dala da liječimo ljude. — Kakva su to sredstva? — To su biljke, metali i razne vrste zemlje iz kojih vadimo sokove i njihovu snagu. — Da nisu možda otrovi? — Ja ne trujem bolesnike. — I ti baš moraš govoriti s njom? — Moram je upitati za njezinu bolest i za još štošta što je u vezi s njome. — Nećeš s njome govoriti ni o čemu što ti ja ne bih mogao dopustiti? — Neka bude tako. — A moraš li dodirnuti i njezinu ruku? — Moram. — To ti dopuštam na jednu punu minutu. Moraš li vidjeti i njezino lice? — Ne moram. Bolesnica može zadržati veo, ali mora nekoliko puta prošetati po sobi goredolje.Zašto?

— Jer se po hodu i po držanju može mnogo toga razabrati što se odnosi na bolest — Dopuštam ti i to. Sad ću dovesti bolesnicu. — Ne čini toga. 73lice pred očima stranaca. Da se nisi usudio poći za mnom. Počekaj dok se vratim. Ibrahim izađe i ja ostadoh sam.

Dakle tamo prijeko nalazila se Gizela. Čitavo Ibrahimovo vladanje uvjerilo me je da sam pogrešno pomislio da se radi o nekoj starijoj ženi. Pogledom sam prešao po sobi. U njoj se nalazio isti namještaj kao i u sobi domaćina: ograda preko čitave sobe, divan, udubina u zidu s posudama za rashlađivanje. Ibrahim se ubrzo vrati. — Jesi li ispitao prostorije? — upita. — Jesam. I što sad? — Ne mogu ništa reći dok nisam bio kod bolesnice. — Onda dođi! Ali ja te još jednom opominjem! — Dobro, dobro. Tačno znam što da radim. Uđosmo u drugu sobu. Odjeven u prostranu odjeću, stajao je uza stražnji zid sobe neki ženski lik pokriven gustom koprenom. Na njemu se nije razabiralo ništa osim malih nogu u baršunastim papučama. Počeo sam upravljati pitanja čija je umjerenost očito zadovoljila Ibrahima. Zatim sam rekao bolesnici da se malo okrene i naposljetku je zamolio da mi pruži ruku. Usprkos ozbiljnom položaju, umalo što se nisam glasno nasmijao. Ruka je naime bila omotana debelim suknom, tako da se nije dao razabrati ni položaj ni oblik prstiju. Isto tako bila je ovijena i čitava podlaktica. Obratio sam se Ibrahimu. — Treba odstraniti ovo sukno. Zašto? — Ne mogu osjetiti bilo. — Odstrani sukno! — zapovjedi on ženi. Ona povuče ruku pod odjeću, a čas zatim pojavi se nježna ručica na čijem prstenjaku sam ugledao' uzak prsten s biserom. Ibrahim je s napetom pažnjom pratio svaki moj pokret Položio sam joj tri prsta na zglob ruke i sagnuo se kao da ne želim bilo samo osjetiti već i čuti, kad — nisam se prevario — začuh posve tiho, gotovo nečujno kroz koprenu: — Spasi Zenicu!76

— Jesi li gotov? — upita Ibrahim, brzo pristupivši bliže. — Jesam. Sto joj je? — Ona boluje od velike, teške bolesti, najveće koja postoji — ali ja ću je spasiti! Ove posljednje riječi izgovorio sam polagano i naglasio ih, a upravio sam ih više njojzi nego njemu. — Kako se zove ta bolest? — Ima strano ime koje razumiju samo liječnici. — Koliko će potrajati dok ozdravi? — To može da bude skoro, ali može potrajati i vrlo dugo, već prema tome budete li slušali moje upute. — U čemu da te slušam? — Moraš joj redovito davati moj lijek. — Učinit ću to. — Ona mora ostati sama i treba je čuvati od svakog uzruja van ja. — Bit će tako. — Moram svakoga dana razgovarati s njom. — Ti? Zašto? — Da bih lijekove mogao propisivati već prema bolesničinom stanju. — Ja ću ti redovito javljati kako joj je. — To ne možeš, jer ne umiješ prosuditi bolesničino stanje. — O čemu ćeš govoriti s njome? — Samo o onome što mi dopustiš. — A gdje ćeš govoriti? — Ovdje u ovoj sobi tačno kao i danas. — Reci mi tačno koliko ćeš puta morati da dolaziš! — Budete li me slušali, ona će se u roku od pet dana, računajući od danas, od svoje bolesti — osloboditi! — Daj joj lijek. — Imam ga dolje u dvorištu kod moga sluge. — Onda dođi. Okrenuo sam se prema bolesnici da bih joj se poklonio i tako se nijemo oprostio od nje. Ona ispod odjeće uzdigne ruke kao da me moli i reče samo tri sloga:

— Ev Alah — zbogom!77Ibrahim

Mamur se smjesta okrenu. — Šuti! Ti smiješ govoriti samo onda kad te pitaju! — Ibrahime Mamure, — opomenuh ga ozbiljno — nisam li ti rekao da svoju ženu moraš čuvati od svakog uzrujavanja? Ovako se ne govori s bolesnicom koja je blizu smrti. — Onda neka se najprije ona sama pobrine za to da je ne moram povrijediti. Zna ona da ne smije govoriti. Hajdemo! Vratili smo se u selamluk, odakle sam poslao po Halefa koji se ubrzo pojavio noseći sandučić s lijekovima. Dao sam malo ignatije1, te uz to propisao što je bilo potrebno, a zatim se spremio da odem. — Kad ćeš sutra doći? — U isto vrijeme. — Onda ću ti opet poslati čamac. Koliko tražiš za danas? — Ništa. Kad bolesnica ozdravi, daj mi koliko hoćeš. Ibrahim ipak posegnu u džep, izvuče bogato izvezenu novčarku, izvadi iz nje nešto novca i pruži ga Halefu. — Evo, uzmi ti! Vrijedni Halefaga tize novac držeći se pri tome kao da Egipćaninu iskazuje veliku milost. Zatim spremi bakšiš u džep a da ga nije ni pogledao i reče: — Ibrahime Mamure, tvoja je ruka otvorena, a i moja isto tako. Ja je ne zatvaram prema tebi, jer prorok veli da je otvorena ruka prva stepenica do boravišta blaženih. Alah bio s tobom, a i sa mnom! Krenusmo. Egipćanin nas otprati u vrt gdje nam je neki sluga otvorio vrata u zidu. Kad smo ostali sami, posegnu Halef u džep da vidi što je dobio. — Tri zlatna cekina, sidi! Neka prorok blagoslovi Ibrahima Mamura i neka dopusti da njegova žena što dulje boluje. — Halefe! — ukorih ga. — Sidi, zar mi ne priuštavaš nekoliko cekina?' Plod biljke koja sadrži Strihnina. U malim koliCinama djeluje kao lijek.78

— Vrlo rado, ali još više treba bolesnici priuštiti zdravlje. — Koliko ćeš još puta otići prije nego što ta žena ozdravi? — Možda još pet puta. — Pet puta tri, to je petnaest cekina. Ako ozdravi, dobit ću još petnaest, a to bi bilo trideset cekina. Raspitat ću se ima li ovdje na Nilu još i drugih bolesnih žena. 795. ČUDESAN UDES Stigosmo do čamca gdje su nas veslači već čekali. Za kormilom je sjedio naš vodič Hamid. Čim smo ušli u čamac, ovaj brzo zaplovi niz struju, tako da smo nakon pola sata stigli u Kertasi. Ovdje pristadosmo u blizini neke dahabije koja se usidrila za vrijeme naše odsutnosti. Užad joj je bila učvršćena, jedra smotana, i upravo je reis, brodski kapetan, pozvao svoje ljude na molitvu. — Spremite se na molitvu, ljudi! Već sam krenuo da pođem, kad se brzo osvrnuh. Taj mi se glas učinio poznat. Jesam li pravo čuo? Je li to zaista bio stari Hasan koga su 'nazivali Abu er Reisan, ocem brodara? Halef i ja sreli smo ga u Kufari gdje je bio u posjetama kod svoga sina. Zavoljeli smo jedan drugoga, pa sam bio uvjeren da će se veoma obradovati ako me ovdje ponovo sretne. Počekao sam dakle dok molitva završi, a zatim viknuh na palubu: — Abu er Reisan, ahoj! Odmah se pokaza njegovo staro, dobro bradato lice i on upita: Tko je? — Alah akbar, bog je velik! Nije li to moj sin, Nemzi Karaefendija? — On je to, reise Hasane. — Popni se gore, sine moj. Moram te zagrliti. Uspeo sam se na palubu i on me srdačno dočeka. — Sto radiš ovdje? — upita. — Odmaram se od puta. A ti? — Došao sam sa svojim brodom iz Dingole, gdje sam uzeo tovar senina lišća. Na žalost mi je na brodu nastala rupa pa sam morao pristati ovdje.80

— — — — — —

Kako ćeš dugo ostati? Samo još sutra. Gdje stanuješ? Tamo prijeko u onoj osamljenoj kući. Imaš H dobrog domaćina? To je šeik el beled1; zadovoljan sam s njime. Hoćeš li večeras doći k meni, reise Hasane? Ako ti se lule nisu razbile, doći ću.

— Imam samo jednu. Moraš dakle svoju ponijeti sa sobom, ali zato ćeš pušiti najfiniji džebeli koji je ikad postojao. — Sigurno ću doći. Hoćeš li još dugo ostati ovdje? — Neću. Vratit ću se u Kairo. — Povezi se sa mnom! Pristat ću u Bulaku2. Ta me je ponuda navela na jednu misao. — Hasane, ti si me nazvao svojim prijateljem. — To i jesi. Zatraži od mene što god hoćeš, pa ćeš dobiti ako to imam ili mogu nabaviti. — Htio 'bih te zamoliti za veliku uslugu. Kakvu? — Doznat ćeš uvečer kad budeš sa mnom pio kavu. — Doći ću i — ali, sine moj, zaboravio sam da sam već pozvan. — Kamo? — U istu kuću u kojoj stanuješ. Seiku el beledu? — Ne, već nekom čovjeku iz Stambula koji se dva dana vozio sa mnom i ovdje se iskrcao. On je u istoj kući unajmio sobu za sebe i ležaj za svoga slugu. — Što je on? — Ne znam, nije mi rekao. — Ali njegov sluga ti je mogao reći! Kapetan se nasmije, što inače nije običavao činiti. — Taj je čovjek vjetrogonja koji je učio sve jezike, ali ni od jednog nije naučio mnogo. Puši, zviždi i pjeva cio dan, a kad ga nešto upitaš daje ti odgovore koji su danas istiniti, a sutra lažni. Prekjučer je bio Turčin, jučer Crnogorac, danas je Druz, a sam Alah zna što će biti sutra ili prekosutra.1 1

Seoski načelnik. Predgrađe Kaira s lukom. e Kroz pustinju

81— Onda nećeš doći k meni? — Doći ću kad popušim lulu s onim drugim! Alah neka te čuva! Imam još posla, Halef je već pošao kući pa pođoh za njim te se u svom stanu ispružih na divanu da malo razmislim o današnjem doživljaju. To mi međutim nije uspjelo, jer je moj domaćin uskoro došao k meni. — Efendijo, došao sam po tvoje dopuštenje. — Čemu? — K meni je došao neki stranac i zamolio me za stan pa sam mu ga dao. — Gdje je taj stan? — Gore. — Onda me taj čovjek uopće neće smetati. Radi što te volja, šeiče. —, Ali tvoja glava mora mnogo razmišljati, a taj stranac ima slugu koji neprekidno zviždi i pjeva. — Ne bude li mi se svidjelo, ja ću mu već to zabraniti. Zabrinuti domaćin ode i ja ponovo ostadoh sam, ali ni sad nisam dospio mirno razmišljati, jer sam čuo korake dvaju ljudi, od kojih je jedan čovjek došao iz dvorišta, a drugi izvana, pa su se sastali ravno pred mojim vratima. — Što tražiš ovdje? Tko si? — upita jedan. Prepoznao sam Halefa po glasu. A tko si ti i što ti tražiš u ovoj kući? upita drugi glas. — Ja? Ta ja spadam u ovu kuću! — Ijutito će , Halef. I ja! — Sto ćeš ovdje? Tko si? — upita Halef. — Ja sam Hamzad el Džerbaja. — A ja sam Hadži Halef Omaraga. Aga? — Jeste. Pratilac i zaštitnik moga gospodara. — Tko je tvoj gospodar? — Onaj veliki hećim koji stanuje u ovoj sobi. Veliki liječnik? A što liječi on?— Sve.

— Sve? Ne trabunjaj mi koješta! Postoji jedan jedini čovjek koji umije sve pravilno liječiti, a to sam ja!82

Ti? Onda si i ti liječnik? — Nisam. I ja sam zaštitnik svoga gospodara. — Tko je tvoj gospodar? — To se ne zna. Mi smo se tek malo prije uselili u tu kuću.

— Mogli ste ostati i vani. — Ono, a zašto? Jer ste neuljudni i ne odgovarate ako vas se pita. Hoćeš li mi reći što je tvoj gospodar? Hoću! — No, što je? — On je... on je... moj gospodar a ne tvoj! Obješenjače! Čuo sam kako je moj Halef nakon te posljednje riječi otišao razljućen. Onaj drugi ostao je pred vratima i počeo zviždati, a onda tiho zamrmlja. Zatim je slijedila stanka, a onda poluglasno zapjeva neku pjesmu. Umalo što nisam od radosnog iznenađenja skočio na noge, jer je tekst tih dvaju kitica što ih je pjevao glasio na arapskom jeziku kojim se služio: Fiddagle ma tera jekuri? Camin bu nabuliun, Ma baluhu jedubb hena? Kusuhu, ja fitjanena Gema'a homr elelbise Vast elčala muntasibe. Ma bal' hadalik vakifin? Haluna nenzor musri in! Ti arapski stihovi, koji su povrh toga imali još i krasnu rimu, glasili su u prijevodu doslovno: — Tko se žbunjem šulja ko slon, druži, to je Napoleon. Sto li se ima šuljati tamo? Naprijed da ga istjeramo! Sto mu to tamo na polju znače sve te drske crvene hlače? Kakvoga posla imaju tamo? Naprijed da ih istjeramo!«•83I

.

.

melodija je bila jednaka, nota za notom. Kad je završio s drugom kiticom skočih k vratima, otvorih ih i pogledah toga čovjeka. Nosio je široke plave turske hlače, isto takav kaput, kožnate čizme i fes. Drsko je stao preda me i upitao me: — Sviđa li ti se ta pjesma, efendijo? Vrlo mi se sviđa! Odakle ti? — Sam sam je složio. — Pričaj to kome drugome, a ne meni! A melodiju? — I nju sam složio, baš nju. — Varalice! — Efendijo, ja sam Hamzad el Džerbaja i ne dopuštam da me itko vrijeđa. — Ti si Hamzad el'Džerbaja, a ipak si veliki lupež. Poznam ja tu pjesmu! — Onda ju je netko pjevao ili zviždao koji ju je čuo od mene! — A od koga si je ti čuo? — Ni od koga. — Čini se da si nepopravljiv. To su riječi i melodija jedne njemačke pjesme! • — Efendijo, što ti znaš o Njemačkoj? — Riječi te pjesme glase: Tko se žbunjem šulja ko slon druži, to je... — Hura, što mu je to? — prekinu me on kličući pošto sam te riječi izgovorio njemački. — Da niste i vi slučajno Nijemac? — Jesam. — Zaista? Pravi njemački efendija? A odakle, ako smijem pitati, gospodine hećimbaši? — Iz Šaške. — Sas! To je da čovjek poludi od radosti! To znači da ste postali Turčin? — Nisam. A vi ste Prus? — upitah ga prepoznavši to po izgovoru. — To se razumije. Prus iz Jiiterboga. — Kako dolazite ovamo? — Željeznicom, brodom, konjem i devom, a i pješice.84

— Što ste zapravo po zanimanju? — Brijač, tako nekako. Nije mi se više sviđalo kod kuće pa sam otišao u široki svijet, čas ovamo čas onamo, sve dovde. — Morat ćete mi sve podrobnije ispripovjediti. Za koga radite sada? — Moj gospodar je sin nekog trgovca iz Carigrada i zove se Išla Ben Maflaj. Taj momčić ima novaca kao pljeve. — Sto radi ovdje? — Zar ja to znam? Nešto traži. A što to? — Vjerojatno će to biti neka žena.. '.. — Žena? To bi bilo neobično. — Ali vjerujem da je tako.

— Kakva bi to žena imala biti? — Neka Crnogorka, Zenica ili Zenica ili kako se to već izgovara. — Sto? Zove se Zenica? Da. — Znate li to sigurno? — Razumije se! U prvom redu on ima njezinu sliku, a zatim on neprekidno... ali stoj, čujem ga da prijeko pljeska rukama, efendijo. Moram k njemu. Zatvorio sam vrata, ali nisam legao natrag na divan, jer me je nešto tjeralo da hodam po sobi goredolje. Već i taj brijač iz Juterboga, koji se tako zvučno nazivao Hamzad el Džerbaja, učinio mi se nečim nesvakidašnjim, ali još više me ja zanimao njegov gospodar, jer je on ovdje na Nilu tražio neku Crnogorku PO imenu Zenicu. Na nesreću je uto došlo nekoliko • felaha1 koje je boljela glava ili trbuh pa su zatražili pomoć od mojega čarobnog zrnja. Po istočnjačkom običaju sjedili su kod mene čitav sat prije nego što sam uopće uspio doznati što im je, a kad sam bio gotov s njima, ostali su i dalje do mile volje. Tako se spustilo veče. Stigao je kapetan i uspeo se gore, ali sam nakon pola sata ponovo čuo njegov teški korak i on uđe k meni. Halef nam donese duha1

Egipatski seljaci.

85na i kavu, a zatim se povuče. Uskoro zatim čuo sam ga kako se prepire s Turčinom iz Jiiterboga.

— Jesi li popravio rupu na svojem brodu? — upitah Hasana. — Još nisam. Danas mi je samo uspjelo da je začepim i da sisaljkama iscrpim vodu iz broda. Alah će i sutra dati dan. . . — A kad ćeš otploviti? — Prekosutra ujutro. — Hoćeš li me povesti sa sobom? — Moja bi se duša veselila da si uza ma — A kad bih još nekog doveo? — Na mojoj dahabiji ima mnogo mjesta. O kome se radi? O jednoj ženi. — O ženi? Jesi II kupio robinju, efendijo? — Nisam. To je tuđa žena. — Hoće li i njezin muž a nama? Neće. — Znači da si je kupio od njega? — Nisam. — Onda ti ju je on poklonio? — Nije ni to. Ja ću je oteti. — Alah kerim, bog je milostiv! Ti je želiš oteti protiv njegove volje? Možda. — Efendijo, znaš li što je to? — Znani. Ihtitaf1. — Da, ihtitaf, a on se kažnjava smrću. Zar ti se duh zamračio ili ti je duša potamnjela da želiš uletjeti u propast? — Nije tako. Cijela stvar je još vrlo neizvjesna. Znam da si mi prijatelj i da umiješ šutjeti pa ću ti ' sve reći. — Otvori vrata svoga srca, sine moj. Slušam te. Ispripovjedio sam mu sve o svojoj današnjoj pustolovini, a on me je pažljivo saslušao. Kad sam završio, ustade i reče: — Ustaj, sine moj, uzmi svoju lulu i pođi za mnom. — Kamo?Otmica.

86

— To ćeš odmah vidjeti. Slutio sam što namjerava pa sam pošao za njim. Odveo me je gore u trgovčev stan. Njegovoga sluge nije bilo, pa zato uđosmo, pošto smo se najprije najavili tiho zagrebavši po vratima. Čovjek koji je ustao pri našem ulasku bio je još mlad. Moglo mu je biti otprilike dvadeset šest godina. Skupocjeni čibuk iz kojega je pušio pokazao mi je da je moj zemljak iz Juterboga imao pravo sa svojim „ima novca kao pljeve". Bio je čovjek privlačne vanjštine, pa sam već u prvi čas osjetio sklonost prema njemu. Stari Hasan poče: — Ovo je veletrgovac Išla Ben Maflaj iz, Stambula, a ovo je Kara Ben Nemziefendija, moj prijatelj koga volim.

— Dobro mi došli obojica. Sjedite! — odgovori mladić. Na Turčinovom licu se zapažalo napeto iščekiva \ nje, jer je morao pomisliti da je kapetan imao važmv ga razloga što me je tako bez najave uveo k njemu. — Hoćeš li mi iskazati uslugu, Išla Ben Maflaju? — upita stari. — Vrlo rado. Reci mi samo što da učinim! — Ispripovjedi ovom efendiji sve što si maločas meni pripovijedao. Na trgovčevom licu odrazi se Čuđenje i zlovolja. — Reise Hasane — reče — obećao si mi da ćeš šutjeti, a već si se izbrbljao. — Upitaj moga prijatelja jesam li odao ijednu riječ! — Zašto ga onda dovodiš gore i tražiš da i njemu pripovijedani? — Kazao si mi da za vrijeme plovidbe i ondje gdje uveče pristajemo držim oči otvorene i da se posvuda raspitujem tražeći ono što si izgubio. Postupio sam po tvojoj želji pa ti ovdje dovodim čovjeka koji bi ti možda mogao dati kakvu obavijest. Išla odbaci lulu i naglo skoči na noge. — Je li to istina? Ti bi mi mogao dati kakvu obavijest? 87 Moj prijatelj Hasan mi nije još rekao ni riječi, pa prema tome ne znam o čemu bih te mogao obavijestiti — rekoh mu. — Najprije govori ti. — Efendijo, ako mi možeš reći ono što želim da čujem, nagradit ću te bogatije nego paša. — Ne tražim nikakve nagrade. Govori! — Tražim djevojku po imenu Zenica. — A ja poznajem ženu toga imena. — Gdje, gdje, efendijo? Govori brzo! — Ne bi li mi ti najprije opisao tu djevojku? — On, lijepa je kao ruža, a divna poput zore. Miriše kao cvijet rezede, a glas joj zvuči kao pjevanje hurija1. Kosa joj je kao rep u konja Gilje®, a noga joj je kao u Dalile koja je opčinila Samsona. Iz njezinih usana kaplju riječi dobrote, a njezine oči... Prekinuo sam ga pokretom ruke. — Išla Ben Maflaje, to nije opis kakav ja trebam. Ne govori oduševljeno kao zaručnik, već se služi riječima razbora! Kad si je izgubio? — Prije dva mjeseca. — Je li imala nešto uza se po čemu bi se mogla prepoznati? — A što bi to imalo biti? — Možda kakav nakit, prsten ili lančić,..? — Da, prsten! Dao sam joj prsten čije je zlato bilo tanko poput papira. U njemu je bio umetnut lijep biser. — Taj prsten sam vidio. Gdje, efendijo? Reci mi brzo! I kada? — Danas, prije svega nekoliko sati. Gdje? — U blizini ovoga mjesta, najviše sat odavde. Mladić klekne preda me i uzbuđeno mi položi obje ruke na ramena. — Je li to istina? Govoriš li istinu? Ne varaš li se? — Istina je. Ne varam se. — Onda ustani! Moramo odmah k njoj! — To nije moguće.1

Rajske vile u muslimanskoj religiji. » Vilinski konj iz bajki.

88

— Moguće je. Mora biti moguće! Dat ću ti tisuću pijastera, dvije, tri tisuće pijastera, ako me odvedeš k njoj. — Sve da mi daš i stotinu tisuća pijastera, ne mogu te danas odvesti onamo. — Kad onda? Sutra? Sutra ranom zorom? — Podigni svoju lulu, pripali je i sjedi! Tko postupa brzo, sporo obavlja posao. Najprije ćemo se dogovoriti! — Ne mogu, efendijo. Duša mi dršće. — Pripali lulu! — Nemam vremena zato, moram... — Dobro! Ako nemaš vremena za razborit razgovor onda moram otići. — Ostani! Učinit ću sve što hoćeš. Turčin sjede natrag na svoje mjesto i izvadi iz mangale1 ugljeni žar pa pripali lulu. — Spreman sam. Govori sada! — pozove me zatim.

— Danas je jedan bogati Egipćanin poslao po mene, jer da mu je žena bolesna... — Njegova žena... — Tako mi je poručio. — Tko je taj čovjek? — Zove se Ibrahim Mamur i stanuje uzvodno odavde u osamljenoj napola srušenoj kući na obali Nila. — Je li ta kuća okružena zidom? — Jeste. — Tko bi to mogao naslutiti? Pretražio sam sve gradove, sva sela i naselja na Nilu, ali nisam pomislio da je ta kuća nastanjena. Je li mu ona zaista žena? — Ne znam, ali ne vjerujem! — I bolesna je? — Teško bolesna. — Valahi, tako mi boga, platit će mi ako je zadesi kakvo zlo. .Od čega boluje? — Bolest joj leži u srcu. Ona mrzi Ibrahima Ma^ mura i umire od čežnje da pobjegne od njega. Umrijet će ako joj to ubrzo ne uspije. — To ti nije rekao on, već ona? — Nije mi rekla, već sam ja to sam zapazio.' Istočnjačka posuda za užareni ugljen.

89— Dakle si je .vidio?

— Jesam. On me je odveo u svoj harem da bih mogao govoriti s bolesnicom. — On sam? Nemoguće! — On je voli... — Kaznio ga Alah! — ... pa se bojao da će umrijeti ako me otpremi iz kuće a da je nisam vidio. — Dakle si s njom i razgovarao? — Jesam, ali samo ono što mi je on dopustio. Ona je ipak uhvatila priliku da mi tiho šapne: „Spasi Zenicu". To joj je dakle ime, premda je on zove Gizela. — Što si joj odgovorio? — Da ću je spasiti. — Efendijo, ja te volim, zadužio si me za cio život. Taj Ibrahim Mamur je ugrabio Zenicu i odveo je. Hajde, efendijo, pođimo odmah! Moram bar vidjeti kuću u kojoj je zarobljena. — Ostat ćeš ovdje. Ja ću sutra opet poći k njoj pa ću... — I ja ću s tobom, efendijo! — Ostat ćeš ovdje! Pozna li Zenica prsten što ga nosiš na prstu? ~ Vrlo dobro ga pozna. — Hoćeš li mi povjeriti taj prsten? — Vrlo rado. Ali čemu? — Sutra ću opet razgovarati s njome, pa ću stvar udesiti tako. da ona vidi prsten. — To je izvrsno! Odmah će naslutiti da sam u blizini. A što onda? — Najprije mi ti ispripovijedaj sve što treba da znam! — Sve ćeš doznati, efendijoT Naša je trgovina jed ^ na od najvećih u Stambulu. Ja sam jedini sin svoga oca, i dok on upravlja bazarom1 i nadgleda sluge ja odlazim na poslovna putovanja. Često sam bio i u Skadru u Albaniji, pa sam ugledao Zenicu kako se s nekorn prijateljicom vozi čamcem po jezeru. I kasnije sam je vidio. Njezin otac ne stanuje u Skadru, već u Crnoj Gori. Ona je dolazila kadšto u Skadar da po' Dudan, trgovina.90

sjeti prijateljicu. Kad sam prije dva mjeseca opet došao na ono jezero, nestala je Zeničina prijateljica i njezin otac, a nestala je i Zenica. — Kamo? — To nitko ne zna. — Ni njezini roditelji? — Ni oni. Njezin otac, hrabri Osko, otputovao je iz Crne Gore. da potraži svoje dijete do na kraj svijeta. Ja sam pak morao u Egipat da nakupujem robu. Na Nilu sam sreo neki parobrod koji je plovio uz rijeku. Kad je moj sandal1 prolazio kraj parobroda, začuh kako me netko s parobroda zove po imenu. Pogledao sam onamo i prepoznao Zenicu koja je skinula koprenu s lica. Kraj nje je stajao neki lijepi mrki muškarac, pa je smjesta opet prebacio jašmak* preko nje. Drugo ništa nisam vidio. Od toga časa pratim njezin trag. — Ti dakle ne znaš tačno je li ona napustila svoju domovinu dobrovoljno ili je na to bila prisiljena? — Dobrovoljno sigurno nije. — Poznaš li čovjeka koji je stajao uz nju?

— — — — — — — — — — — — —l t

Ne poznam. I siguran si da se nisi zabunio u osobi? Možda je to bila neka druga žena, samo slična njoj? Zar bi me ta druga žena pozvala po imenu i pružila ruke prema meni, efendijo? To je istina. I ti si joj obećao da ćeš je spasiti? Jesam. Hoćeš li održati riječ? Održat ću je. Nadam se da je žena što je Ibrahim Mamur drži zasužnjenu ona ista koju i ti tražiš. Ti me nećeš da povedeš sa sobom. Kako onda možeš ustanoviti da li je to ona? Tvoj prsten će mi objasniti sve. ~ Kako ćeš je izvesti iz kuće? Tako da reknem tebi kako je možeš izvesti. Izvest ću je, u to se možeš pouzdati! A onda? Hasane, hoćeš li je primiti na svoju dahabiju?

Mali nilski jedrenjak.

91—

Primit ću je, premda ne poznajem čovjeka kod koga se nalazi. — Zove se Mamur, te je navodno bio upravitelj jedne pokrajine. — Ako je zaista bio tako utjecajan čovjek, onda je dovoljno moćan da nas upropasti — ozbiljno će kapetan. — Otmica se kažnjava smrću. Prijatelju moj, Kara Ben Nemzi, sutra ćeš morati da radiš vrlo mudro i oprezno. U tome je imao pravo, ali ja sam manje mislio na opasnost nego na pustolovinu. Uostalom, čvrsto sam odlučio da neću maknuti ni prstom ako Ibrahim Mamur zaista može dokazati da ima pravo na bolesnicu. Dugo smo još razgovarali o onom što još treba poduzeti, a zatim se raziđosmo da pođemo na počinak, no bio sam uvjeren da Išla neće sklopiti ni oka. 6. OTMICA, Bilo je već vrlo kasno kad smo pošli ria spavanje, pa dakle nije bilo ni čudo što sam se narednoga jutra kasno probudio. Možda bih spavao i dulje da me nije probudilo brijačeve pjevanje. Naslonio se vani na kućna vrata, pa se činilo da meni u čast želi iscrpsti svu svoju zalihu njemačkih pjesama. Dao sam pozvati pjevača da se malo porazgovorim s njim. Bio je to dobrodušan a i lakomislen mladić. Premda je bio moj zemljak, ipak ga ne bih zamijenio za svoga vrijednog Halefa. Tom prilikom nisam ni slutio u kakvim ću ga teškim okolnostima kasnije još jednom sresti. Prije podne pohodio sam Abu er Reisana na njegovom brodu, a tek što sam ručao, stiže po mene čamac. Halef se već dugo i marljivo ogledavao za njim. — Sidi, hoću li i ja s tobom? — upita. Odgovorili mu u šali: — Danas ite ne trebam. — Kako? Ne trebaš me? A što onda ako ti se nešto dogodi? — upita mali aga. — Sto bi mi se moglo dogoditi? — Mogao bi pasti u vodu. — Onda ću plivati. — Ili bi te Ibrahim Mamur mogao ubiti. Vidio sam na njemu da ti nije prijatelj. — U tom slučaju mi ni ti ne bi mogao pomoći. • — Ne bih? Čuj, sidi, Halefaga je čovjek u koga se uvijek možeš pouzdati. — Dobro, onda hajdemo! 93Dakako da mu je bilo mnogo stalo do bakšiša. Cio smo put prešli jednako kao i jučer, samo što sam ja danas mnogo pomnije pazio na sve što bi mi moglo biti od koristi. U vrtu kroz koji smo morali proći ležalo je nekoliko čvrstih, prilično dugačkih motki. I vanjska vrata i unutarnja zatvarala su se širokim drvenim kračunima, pa sam tačno upamtio gdje su. Nigdje nisam vidio psa, a od Hamida sam doznao da se u kući osim gospodara, bolesnice i jedne stare služavke nalazi jedanaest felaha koji i noću spavaju ondje. Sam gospodar spavao je na divanu u svom selamluku. Kad sam ušao, Ibrahim Mamur mi izađe ususret prijaznije nego što se jučer oprostio od mene. — Dobro mi došao, efendijo! Ti si velik liječnik. — Tako? , — Bolesnica je već jučer jela. Ah! — Kazgovarala je sa svojom služavkom. Vedro? ' — Vedro i mnogo. — To je dobro. Možda će Gizela ozdraviti i prije od pet dana. — Jutros je štoviše malo i pjevala.

— To je još bolje. Je li već odavno tvoja žena? Ibrahimovo lice se smjesta smrknu. — Liječnici nevjernika su vrlo radoznali. — Samo su željni znanja a upravo ta želja za znanjem spašava život ili zdravlje brojnih ljudi kojima vaši liječnici ne mogu pomoći. — Je li tvoje pitanje zaista potrebno? — Jeste! — Priznat ću ti dakle da ona tek treba da postane mojom ženom. — Onda ću sigurno moći pomoći. Ibrahim me opet odvede do sobe u kojoj sam već jučer čekao. I danas me ostavi ondje. Sad sam se pomnije ogledao. Soba nije imala prozora u našem smislu, već samo otvore u zidu zatvorene rešetkama. Te drvene rešetke bile su smještene tako da ih se moglo otvoriti izvadivši dugački tanki prutić. Brzo se odlučih i izvukoh taj prutić pa ga neupadljivo sakrih ispod94

rešetke. Tek što sam to obavio, uđe Ibrahim, a za njim Zenica. Pošao sam joj u susret i postavio joj nekoliko pitanja. Za to sam se vrijeme poigravao s prstenom što mi ga je Išla dao i pustio da mi sklizne iz ruke. Otkotrljao se do pred njezine noge. Zenica se brzo sagnu i podigne ga, ali joj Ibrahim smjesta pristupi i uze joj. ga iz ruke. Premda je to učinio vrlo brzo, ipak je imala vremena da pogleda prsten. Prepoznala ga je. Vidio sam kako se trgnula i nehotice se rukom mašila srca. Sad nisam više imao ovdje nikakva posla. Ibrahim me upita kako mi se danas čini bolesnica. — Alah je dobar i svemoćan — odgovorili. — On šalje svojima pomoć često i prije nego što to očekuju. Ako on hoće, bolesnica će već sutra biti zdrava! Neka uzme lijek koji sam joj prepisao i neka s povjerenjem čeka dok se vratim. Danas je djevojka otišla ne usuđujući se reći ni riječi. U selamluku je Halef već čekao sa sandučićem ljekarija. Dao sam joj samo malo šećera u prahu, a aga je za nj dobio još veći bakšiš nego jučer. Zatim se vratismo u Kertasi. Kapetan me već čekao kod trgovca. — Jesi li vidio Zenicu? — dočeka me Išla pitanjem. — Jesam. — Je li prepoznala prsten? — Prepoznala ga je. — Prema tome zna da se nalazim u blizini? — Tvoja zaručnica to zna. Ako je tačno razumjela moje riječi, onda očekuje da ćemo je noćas osloboditi. — Ali kako? — Hasane, jesi li pokrpao svoju rupu? — upitah kapetana. — Večeras ću biti gotov. — Jesi li spreman da nas primiš i odvezeš u Kairo? — Jesam, — Onda me čujte! U kuću Ibrahima Mamura vode dvoja vrata, ali su iznutra zatvorena kračunom. Kroz njih ne možemo proći. Ipak postoji još jedan put iako te težak. Išlo Ben Maflaje, umiješ li plivati? — Umijem. 95— Dobro. Iz Nila vodi kanal ispod vanjskoga zida do bazena usred dvorišta. Neposredno nakon ponoći, kad sve bude spavalo, bit ćemo tamo i ti ćeš kroz kanal preplivati u bazen u dvorištu. Ondje ćeš naići na vrata zatvorena kračunom koji se lako dade otvoriti. Kad ga otvoriš izaći ćeš u vrt čija se vrata otvaraju na , isti način. Čim vrata budu otvorena, ući ću i ja. Donijet ćemo iz vrta motku i prisloniti je uza zid da se po njoj uspnemo do rešetke iza koje se nalaze ženske odaje. Ja sam je već otvorio iznutra. — A onda? — Vidjet ćemo kako će sa tada stvar razviti. Čamcem ćemo se odvesti onamo, a prva naša zadaća mora biti da" potopimo čamac Ibrahima Mamura kako nas on ne bi mogao progoniti. Za to vrijeme će reis pripremiti svoju dahabiju za plovidbu. Uzeo sam olovku i na listu papira nacrtao tlocrt kuće Ibrahima Mamura da bi Išla bio potpuno upućen kad noćas izađe iz bazena. Ostatak dana prošao nam je u potrebnim pripremama i došlo je veče. Kad je kucnuo čas za to, pozvan Halefa u sobu i dadoh mu sve potrebne upute za pustolovinu koja nas je čekala. Halef je brzo spremio sve naše stvari. Stanarinu smo bili platili unaprijed. Otišao sam Hasanu, a Halef je ubrzo došao za mnom s prtljagom. Dahabija je već bila spremna za odlazajt i trebalo ju je samo odvezati od obale. Uskoro stiže i Išla sa svojim slugom koga je on uputio u stvar. Uđosmo u dugačak uski čamac s dahabije. Oba naše sluge morale su veslati a ja sam krmanio.

Bila je to jedna od onih noći u kojima čitava priroda duboko miruje kao da na cijelom svijetu uopće nema nikakve opasnosti, nema borbe ni sukoba. Tihi povjetarac koji je poigravao sa sjenama sumraka, pošao je na počinak, južne su se zvijezde prijazno smješkale sa tamno modroga neba, a voda stare dostojanstvene rijeke nečujno je tekla u svom širokom koritu. Isti taj mir vladao je i u meni. Dakako da ono što smo namjeravali provesti nije nipošto bilo lako, ali čovjek strepi samo prije nego što se latio posla. Kad je stvar već jednom pripremljena, 96 a pogotovu kad je započeta, čovjek može i mora postupati bez unutrašnjeg uzbuđenja. Možda noćna otmica ne bi bila ni potrebna. Mogli bismo Ibrahima Mamura tužiti i sudu, ali nismo znali kakve su bile prilike i kojim je pravnim i protupravnim sredstvima raspolagao da obrani svoje pravo na Zenicu. Tek od nje smo mogli doznati ono što je trebalo da znamo da bismo mogli nastupiti protiv otmičara, a u tu svrhu smo je najprije morali dobiti u svoje ruke. Za nepun sat uzdigoše se ispred nas tamni obrisi kuće koja se isticala iz svoje sive kamene okoline. Pristali smo malo ispred zida pa sam se najprije iskrcao sam da razgledam okolinu. Oko kuće nisam našao ni traga životu, a činilo se da i Unutar zidova sve leži u potpunom miru. U kanalu sam otkrio Ibrahimov čamac s veslima. Ušao sam u njega i odveslao do našeg čamca. — Evo Ibrahimovog čamca — rekoh našim slugama. — Odvezite ga malo niz vodu, napunite ga kamenjem, probušite ga i pustite ga da potone. Vesla ćemo međutim zadržati. Uzet ćemo ih u svoj čamac. Nećete ga vezati uz obalu, već ga držite pod veslima tako spremna da ,se u slučaju potrebe uzmognemo odmah otisnuti. Išlo, pođi sa mnom! Izašao sam iz čamca, pa se odšuljasmo do kanala. Voda u njemu nije bila baš privlačljiva. Bacio sam u njeg kamen i opazio da kanal nije dubok. Išla skine odijelo i uđe u vodu. Dopirala mu je do brade. — Hoće li ići? — upitah ga. — Bolje će biti da plivam nego da gazim. U kanalu je toliko mulja da mi dosiže gotovo do koljena. — Nisi li se predomislio? — Nisam. Donesi mi odijelo k vratima. Naprijed! Mladić podigne noge, odbije se rukama i nestane ispod otvora u zidu kroz koji je protjecala voda. Nisam odmah otišao odande, već sam još malo počekao, jer bi se moglo dogoditi nešto nepredviđeno što bi zatražilo moju prisutnost. Imao sam pravo, jer baš kad sam se htio okrenuti da odem Islina se glava ponovo pojavi u otvoru zida. — Vraćaš se? — upitah ga.Kroz pustinju97—

Vraćam. Nisam mogao dalje. Kanal je zatvoren. — Cime? — Jakom drvenom rešetkom. — Nisi li je mogao ukloniti? — Pokušao sam svom snagom, ali uzalud. — Kako je daleko ta rešetka? — Mora se nalaziti upravo ispod vanjskoga zida. — Sam ću to pogledati. Obuci se, priđrži moje odijelo i počekaj me ovdje! Skinuo sam samo gornju odjeću i zagazio u vodu. Zatim sam se okrenuo na leđa i zaplivao naprijed. Kad sam po svom računu stigao do vanjskoga zida, namjerih se na rešetku. Bila je široka i visoka kao i sam kanal, a sastojala se od čvrstih dobro umetnutih drvenih motki, te je željeznim sponama bila pričvršćena za zid. Cio je taj uređaj bio svakako namješten zato da se životinjama, na primjer štakorima, onemogući da prodru u bazen u dvorištu. Zatresao sam rešetku. Nije popustila, pa sam morao uvidjeti da je čitavu neću moći odstraniti. Zato sam jednu motku uhvatio objema rukama, upro se koljenima zdesna i slijeva o zid, napeo svu snagu i motka se slomila. Time je rešetka bila načeta i ja sam u roku od dvije minute istrgao još četiri prečke, tako da. je nastao otvor kroz koji sam se mogao provući. Zar da se sad vratini i Išli prepustim sve ostalo? Ne, to bi bilo traćenje vremena. Već sam bio u vodi, a osim toga sam cijelo to mjesto poznavao bolje od njega. Provukao sam se dakle kroz probijeni otvor i zaplivao dalje po vodi koja se sva zamutila od uskovitlanog mulja. Kad 'sam se prema mojim proračunima morao nalaziti otprilike ispod unutrašnjeg dvorišta, odjednom se svod kanala iznad mene spusti do površine vode. Sad sam znao da se nalazim u blizini bazena. Kanal je odavde dalje bio sličan cijevi do vrha punoj vode, tako da u njemu nije bilo zraka za disanje. Preostali komad puta morao sam dakle prevaliti ili provlačeći se kroz kanal ili plivajući ispod vode, što ne samo da je bilo neudobno i naporno već je bilo spojeno i s najvećom opasnošću. A što onda ako mi se na putu ispriječi neka druga nepredviđena zapreka i ja se ne uzmognem više vratiti do mjesta gdje 98 bih opet mogao udahnuti zraka? Ili ako me netko opazi dok budem izronjavao? Ipak se netko mogao nalaziti u dvorištu. Sva me ta skrb međutim ipak nije smjela smesti. Napunio sam pluća zrakom, zaronio i stao se kretati naprijed što sam brže

mogao, napola plivajući,' napola koračajući.

Tako sam prešao prilično dugačak komad puta i već sam počeo osjećati da mi ponestaje zraka, kad se rukom zaista namjerih na novu zapreku. Bilo je to sito izrađeno od izbušena lima, a zatvaralo je čitavu širinu kanala, pa je sigurno imalo poslužiti kao filter za muljevitu i mutnu vodu. Kad sam to otkrio, obuze me pravi smrtni strah. Vratiti se nisam mogao, jer prije nego što bih uspio da stignem do mjesta na kojem bi mi viši svod kanala dopustio da udahnem zraka, sigurno bih se udavio. S druge je strane to čvrsto sito bilo veoma dobro učvršćeno. Postojale su samo dvije mogućnosti: ili će mi uspjeti da prodrem kroz sito ili sam se morao jadno udaviti. Nisam smio gubiti ni trena! Upro sam se o lim — uzalud! Pritisnuo sam ga svom snagom, ali bez uspjeha. Ako i prodrem, a bazen ne bude neposredno iza lima ipak ću biti izgubljen. Imao sam zraka za svega još jednu sekundu. Bilo mi je kap da mi neka strašna sila želi raznijeti pluća i čitavo tijelo. Još posljednji, zaista posljednji napor! Osjetio sam kako me smrt mokrom i ledenom rukom hvata za srce. Zgrabila ga je okrutnom, neumoljivom šakom i stegla da ga uništi. Bilo mi je zastalo; gubio sam svijest. Duša mi se svom snagom opirala toj grozoti. Grčevita, smrtna napetost rastegla mi je tetive i mišiće koji s« već koče, a onda — začuh prasak. Smrtnoj je borbi uspjelo ono što životu nije moglo da uspije: sito je popustilo, iskočilo iz okvira i ja izronih. Duboko sam, duboko udahnuo i to me je odmah vratilo u život. Zatim smjesta ponovo zaronih. Netko je mogao biti u dvorištu i opaziti moju glavu koja se pojavila upravo usred male vodene površine. Zatim opet izronih uz rub bazena i osvrnuh se naokolo. Mjesečine nije bilo, ali južne zvijezde davale su dovoljno svjetla da se razaberu svi predmeti u okolini. 7 *. ' 99Izašao sam iz bazena i upravo se htio oprezno

prišuIjaji zidu kad začuh tiho pucketanje. Pogledah gore na rešetke iza kojih su se nalazile ženske odaje. Ovdje, desno iznad mene bio je prozor iz kojega sam izvadio šipku što ga je zatvarala, a desno od njega opazih pukotinu u rešetkama one sobe u koju nisam smio ući. To je sigurno bila Zeničina spavaonica. Je li ostala budna da me dočeka? Je li to pucnulo drvo pošto je i ona otvorila rešetku u svojoj sobi? Ako je tako, onda me je vidjela da izlazim iz vode i sada vjerojatno stoji iza prozora. Prišuljah se bliže i složih ruke oko usta. — Zenice! — šapnuh tiho. Raspor u prozoru se proširi i na njemu se pojavi tamna glavica. — Tko si ti? — dahnu ona dolje. — Onaj nečim koji je bio kod tebe. — Jesi li došao da me spasiš? • — Jesam. Ti si to dakle naslutila i razumijela si •ono što sam ti htio reći? — Jesam. Jesi li sam? — Vani je Išla Ben Maflaj. Oh! Ubit će ga! — Tko će ga ubiti? — Ibrahim! On noću ne spava. Čuva stražu. Služavka spava u sobi do moje. Stoj — čuj! Oh, bježi brzo! Iza vrata koja su vodila u selamluk začu se neki šum. Drvena rešetka gore se zatvori i ja smjesta požurih natrag u bazen. Jedino ondje sam se mogao zakloniti. Oprezno, da ne stvorim valove koji bi rne odali, kliznuh u vodu. Tek što sam to učinio, otvoriše se vrata i pojavi se Ibrahim pa polako i osvrćući se naokolo stane obilaziti dvorište. Stajao sam u vodi do usta. Glavu mi je sakrivao rub bazena, tako da me Ibrahim nije mogao opaziti. Uvjerio se da su vrata još zatvorena, obišao dvorište, a zatim opet nestao u selamluku. Sad ponovo izađoh iz vode, kliznuh k vratima, povukoh kračun i otvorih. Našao sam se u vrtu. Brzo preletih kroz njega da otvorim i vanjska vrata. Htio sam zaokrenuti iza ugla da dovedem Islu, kad se ovaj pojavi preda mnom. 100 — Hamdulilah, slava bogu, efendijo! Uspjelo ti je! — Jeste, ali borio sam se sa smrću. Daj mi moje odijelo! S hlača i prsluka cijedila mi se voda. Prebacio sam preko sebe samo kaput, da me ništa ne smeta u kretanju a zatim mu rekoh: — Sa Zenicom sam već govorio. Čeka nas. — Onda dođi! Brzo, brzo! — Strpi se još malo. Otišao sam u vrt da donesem jednu od onih motki što sam ih opazio ondje. Zatim uđosmo u dvorište. Raspor gore u rešetkama se opet otvorio. — Zenico! ljubavi moja — zovnu Išla prigušenim glasom, ali ga ja smjesta prekinuh: — Zaboga, šuti! Sad nije vrijeme za takve izljeve! Šuti! Samo ću ja govoriti! Zatim se okrenuh prema njoj gore: — Jesi li spremna da pođeš s nama? — Jesam, jesam!

— Kroz sobe ne možeš proći? — Ne mogu, ali prijeko iza onih drvenih stupova leže ljestve. — Donijet ću ih. Nismo dakle trebali ni motku ni uže što sam ga također ponio sobom. Otišao sam i našao ljestve. Bile su čvrste. Prislonio sam ih a Išla se uspe gore. Ja sam se dotle odšuljao do selamluka da prisluškujem. Prođe neko vrijeme prije nego što sam ugledao djevojku. Silazila je, a Išla ju je pri tom podupirao. U trenutku kad je oboje sišlo na zemlju, ljestve se stresoše, zaljuljaše i bučno tresnuše na zemlju. — Bježite! Brzo u čamac! — opomenuh ih. Oni potrčaše prema vratima, a ja istodobno začuh korake u kući. Ibrahim je čuo štropot i sad je dolazio. Morao sam bjeguncima zaštiti uzmak pa sam polaganije pošao za njima. Egipćanin me je opazio, a ugledao je i srušene ljestve, te otvorenu rešetku. Smjesta kriknu tako glasno da su ga morali čuti svi stanovnici kuće: — Stojte! Tatovi, razbojnici! Ovamo, ovamo, ljudi, robovi! U pomoć!Glasno urlajući potrči za mnom. Budući da na Istoku nisu poznate postelje kao naše, a ljudi većinom spavaju u odjeći, bili su stanovnici kuće u tili čas na nogama. Ibrahim Mamur mi je bio tik za petama. Na vanjskim vratima se ogledao. Bio je svega deset koraka iza mene, a tamo na unutarnjim vratima pojavio se još jedan progonitelj. Vani opazih Islu kako sa Zenicom bježi nadesno. Pobjegoh dakle nalijevo. Ibrahim se dao zavarati. Vidio je samo mene i potrčao za mnom. Zakrenuo sam prema rijeci uzvodno od kuće, dok se naš čamac nalazio ispod kuće. Zatim još jednom zakrenuh duž obale. — Stoj, nitkove! Pucat ću! — odjeknu iza mene. Moj progonitelj je dakle imao vatreno oružje. Trčao sam dalje. Ako me pogodi njegovo tane, onda ću ili poginuti ili će me zarobiti, jer su iza njega trčale njegove sluge, kako sam to razabrao po njihovoj dreci. Hitac prasnu. Ibrahim Mamur nišanio je u trku pa metak proleti kraj mene. Gradio sam se da sam pogođen i bacio se na zemlju. Ibrahim protrči kraj mene, jer je u tom času ugledao čamac u koji su se Išla i Zenica upravo ukrcavali. Odmah iza njega skočih na noge. U nekoliko sam ga skokova stigao, zgrabio ga za šiju i oborio na zemlju. Onda tik za sobom začuh dreku felaha. Bili su mi već veoma blizu, jer sam bacivši se na zemlju izgubio malo vremena. Ipak stigoh do čamca i skočih u njega. Halef ga smjesta otisnu od obale. Udaljili smo se od nje već za nekoliko duljina čamca, kad progonitelji stigoše onamo. Ibrahim se bio opet pribrao. Odmah je razabrao cio položaj. . — Natrag, ljudi! — viknu. — Natrag k čamcu! Svi smjesta potrčaše prema kanalu gdje je ležao njihov čamac. Ibrahim je prvi stigao onamo i bijesno viknuo. Opazio je da je čamac nestao. Za to smo vrijeme napustili mirnu vodu uz obalu i stigli u struju. Halef i brijač iz Jiiterboga su veslali. Ja uhvatih jedno od onih vesala što smo ih izvadili 102 iz Ibrahimovog čamca, a Išla se lati drugoga. Naš čamac poleti niz rijeku. Nitko nije izgovorio ni riječi. Nismo bili raspoloženi za razgovor. Naša se pustolovina ipak otegla, tako da se nebo već zarumenilo. Iznad Nila nije bilo magle, pa se dalo vidjeti već daleko. Još smo razabirali Ibrahima gdje sa svojim ljudima stoji na obali, a više gore pojavi se jedro što ga je zora obojila crvenom bojom. 'Sanđal! — reče Halef. Da, bio je to sanđal, jedna od onih dugačkih i čvrstih barki koje jedre tako brzo da se gotovo mogu utrkivati s parobrodima. — Ibrahim će dozvati taj sanđal da nas progoni — reče Išla. — Nadajmo se da je to trgovački sanđal i da ga neće poslušati! — Ponudi li Ibrahim reisu dovoljno novca, taj ga neće odbiti. — I u tom slučaju dobili bismo veliku prednost. Dok sanđal pristane i dok reis bude pregovarao s Ibrahimom, proći će neko vrijeme. Osim toga se Ibrahim, prije nego što prijeđe na palubu sandala, mora opskrbiti svim što je potrebno za dulje putovanje, jer ne može znati koliko će progon potrajati. Jedro nam je iščezlo s vida. Sad smo se vozili tako brzo da smo već nakon nepunih pola sata ugledali dahabiju koja nas je imala povesti dalje. Stari Abu er Reisan bio je naslonjen na pramčanu ogradu. Opazio je da u čamcu sjedi neka žena, pa je tako znao da nam je pothvat uspio. — Pristanite uz brod! — đoviknu. — Stepenice su spuštene! Uspesmo se na palubu, a čamac privezasmo uz krmu. Onda mornari odriješiše konope i podigoše jedra. Brod okrene pramac od kopna, vjetar nape snast i mi zaplovismo prema sredini struje koja nas ponese niz rijeku. Prišao sam k reisu. — Kako je prošlo? — upita on. — Vrlo dobro! Već ću ti ispripovjediti sve, ali mi najprije reci može li dobar sanđal stići tvoj brod? 103— Progone li nas? — Ne vjerujem, ali je ipak moguće.

— Moja dahabija je izvrsna, ali dobar sandal može stići svaku dahabiju. — Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da poželimo da. nas nitko ne progoni. Ispripovjedio sam mu cio tok naše pustolovine, a zatim otišao u kabinu da skinem svoje mokro odijelo i obučem drugo. Kabina je bila razdijeljena u dva dijela, jedan manji a jedan veći. Onaj prvi bio je određen za Zenicu, a onaj drugi za kapetana, Islu i mene. Od našeg odlaska prošla su možda dva sata, kad iznad našega broda ugledah vrh jedra koje se neprekidno povećavalo. Kad se pojavio i brodski trup prepoznah onaj sandal što smo ga rano ujutro opazili. — Vidiš li onaj brod? — upitah reisa. — Alah akbar, bog je velik, a tvoje je pitanje neobično — odgovori on. — Ja sam reis, pa zar da ne vidim jedro koje se pokazuje tako blizu mojega? — Misliš li da je to kedivova lađa? Nije. — Po čemu to zaključuješ? — Tačno poznam ovo jedro. Ono pripada reisu Halidu Ben Mustafi. A taj Halid? — Nismo prijatelji. Zašto? — Pošten čovjek ne može biti prijatelj nepoštenom. — Hm, onda nešto slutim. — Sto slutiš? — Da se Ibrahim Mamur nalazi prijeko na onom brodu. — To ćemo uskoro doznati. — Što ćeš učiniti ako sandal želi pristati uz dahabiju? — Moram to dopustiti. Tako zakon traži. — A ako ja to ne dopustim? — Kako bi to mogao izvesti? Ja sam reis svoje dahabije i moram se držati zakonskih propisa. — A ja sam reis svoje volje. Uto nam priđe Išla. Nisam htio da ga odmah počnem ispitivati, ali on otpoče sam: 104 — Kara Ben Nemzi, ti si mi prijatelj, najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. Hoćeš li da ti ispripovjedim »kako je Zenica pala u Ibrahimove ruke? — To bih veoma rado čuo, ali za takvu pripovijest potrebno je više mira i sabranosti nego što ih sada imamo. — Uznemiren si? Zašto? Išla još nije opazio brod koji je jedrio iza nas. — Okreni se i pogledaj ovaj sandal! Okrene se, ugleda brod i upita: — Je li Ibrahim na njemu? — Ne znam, ali bi to lako moglo biti, jer je kapetan toga broda nitkov koji će dopustiti da ga Ibrahim Mamur kupi. — Odakle znaš da je kapetan nitkov? — Rekao mi je reis Hasan. — Tako je — potvrdi stari — poznam toga kapetana i njegov brod. Prepoznao bih ga i na većoj udaljenosti po jedru, jer je tri puta popravljano i krpano. — Sto da radimo? — upita Išla. — Najprije ćemo počekat! da vidimo nalazi li se' Ibrahim na brodu. — A ako je ondje? — Onda ga nećemo pustiti k nama. Kapetan ispita brzinu sandala, a zatim našu brzinu i naposljetku reče: — Sandal nam se primiče. Dat ću podići još jednu triketu1. To je obavljeno, ali sam nakon nekoliko minuta uvidio da se tune odluka u najboljem slučaju odgađa, ali da joj nećemo Izbjeći. Sandal je stalno smanjivao razmak. Naposljetku je od nas bio udaljen samo za jednu dužinu broda, pa spusti jedno jedro da uspori plovidbu. Na palubi smo ugledali Ibrahima Mamura. — Evo ga ondje! — reče Išla. — Gdje je? — upita reis. — Posve sprijeda na pramcu. — To je on? Sta da radimo, Kara Ben Nemzi? Oni će nas pitati a mi im moramo odgovarati. — Tko mora odgovarati prema zakonu?1

Malo jedro.

105— Ja kao vlasnik dahabije.

Onda pripazi što ću ti reći, reise Hasane. Jesi li spreman da mi iznajmiš brod odavde do Kahire?

Kapetan me začuđeno pogleda, ali odmah (shvati što sam kanio postići. — Jesam — odgovori. — Prema tome sam dakle ja vlasnik broda? — Jesi. — A ti kao reis moraš raditi ono što tražim od tebe? — Moram. — I nisi ni zašto odgovoran? — Nisam. — Dobro. Onda sazovi svoje ljude! On izda zapovijed i ljudi se skupiše, a kapetan im objasni: — Čujte ljudi, izjavljujem vam da je ovaj efendija koji se zove Kara Ben Nemzi unajmio ovu đahabiju odavde do Kahire. Je li tome tako? — Da, tako je — potvrdih. — Možete dakle posvjedočiti da nisam više gospodar broda? — upita on svoje ljude. — Svjedočimo. — A sada na svoja mjesta! Znajte, uostalom, da ja i dalje upravljam ovim brodom, jer mi je tako zapovjedio Kara Ben Nemzi. Ljudi se udaljile. Očito su se začudili neobičnom saopćenju što su ga upravo čuli. Za to je vrijeme sandal doplovio na istu visinu s nama. Njegov kapetan, neki visoki mršavi čovjek, s čapljinim perom za tarbušom, priđe brodsJcoj ogradi i upita: — Hej, dahabijo! Koji reis? Nagnuh se naprijed i odgovorili: — Reis Hasan. — Hasan, nazvan Abu er Reisan? — Da, upravo taj. — Lijepo, njega poznam — odgovori onaj drugi kapetan zlobno se nacerivši. — Imate li vi na brodu kakvu ženu? — Imamo. Predajte je! Ti si lud, Halide Ben Mustafo! 106 — To će se još vidjeti. Pristat ćemo uz vas. — A mi ćemo to spriječiti. — Kako to kaniš izvesti? — To ću ti odmah pokazati! Pripazi na pero na svom tarbušu! Brzo podigoh opetušu koju sam dotad držao skri . venu, nanizanih i opalih. Pero pade. Ni najgroznija nesreća ne bi mogla tako uzbuditi dostojanstvenoga Halida kao taj hitac ispaljen u znak opomene. Tako je visoko skočio u zrak kao da su mu mršave noge načinjene od gume, objema se rukama primio za glavu i pobjegao za jarbol. — Sad znaš kako pucam, Halide — doviknuh. — Bude li tvoj sandal samo još jednu jedinu minutu ostao uz nas, istjerat ću ti mecima dušu iz tijela. Budi siguran u to! Ta je prijetnja smjesta djelovala. Reis požuri do kormila, istrgnu ga iz ruku mornara koji je upravljao njime i okrenu točak. Za dvije minute nalazio se sandal u pristojnoj udaljenosti od nas. — Sad smo za neko vrijeme sigurni — rekoh. — Halid nam se neće više tako približiti — potvrdi Hasan — ali nas neće gubiti s vida, sve dok ne pristanemo negdje gdje će moći da zatraži pomoć zakona. Ja se doduše ne bojim zakona, ali se bojim nečeg drugog. Čega? — Ovoga ovdje! Abu er Reisan pokaza rukom na vodu i mi odmah razumjesmo na što misli. Već neko vrijeme smo primjećivali da valovi hrle naprijed snažnije i brže nego do sada, da su obale sad stjenovite te da se sve više primiču jedna drugoj. Približavali smo se naime jednoj od onih brzica koje predstavljaju gotovo nesavladivu zapreku za plovidbu PO Nilu. Sad je neprijateljstvo između ljudi moralo prestati kako bi se svi s punom pažnjom mogli posvetiti borbi s opasnošću koja je zaprijetila. Reisov glas gromko odjeknu palubom. Pogledajte, ljudi, dolazi šelal, katarakt! Naprijed mladići, hrabri junaci, na svoja mjesta! Struja nas je već zahvatila. 107Zapovijedi na nilskom brodu ne izvršuju se naime tako mirno i jednostavno kao na evropskim brodovima. U žilama posade kola vruća južna krv pa u časovima opasnosti baca ljude iz zanesene nade u najdublju potištenost i očaj. U času nevolje uvi viču, deru se, urlaju, zavijaju, mole se i proklinju, a kad je opasnost savladana, počinju još glasnije kliktati, pjevati, podcikivati. Pri tome svatko radi iz sve snage. Kapetan skače od jednog člana posade do drugoga, kori kolebljivce izrazima kakve može izmisliti samo Arapin, a one valjane nagrađuje najnežnijim imenima među kojima se riječ „junak" najčešće ponavlja.

Hasan se dobro pripremio za brzicu i uzeo na brod dopunsku momčad. Na svakom veslu bila1 su po dva čovjeka, a uz kormilo tri brodara koja su na tom opasnom mjestu poznavala svaku stopu rijeke. Valovi su sad strahovitom snagom šumjeli preko hridina jedva prekrivenih vodom. Pjeneći se, prelijevali su se preko palube a grmljavina vodopada zaglušivala je svaku riječ. Brod je stenjao i škripao, vesla su zatajivala, a dahabija je, ne slušajući kormilo, jurila kroz uskipjelu vodu. Onda se crne sjajne stijene usko stisnuše ispred nas, ostavljajući otvoren samo jedan prolaz širok jedva kao naša dahabija. Kroz ta vrata probijali su se valovi pod pritiskom pa se u silnome mlazu rušili u bazen sav posut šiljatim i oštrim stijenama. Vrtoglavom brzinom letimo prema tim vratima. Vesla su uvučena. Sad se nalazimo u toj strašnoj jami, čije su nam stijene s obje strane tako blizu da ih gotovo možemo rukama dodirnuti. Bijesna sila struje tjera nas iznad kresta valova punih pjene kao da nas želi izbaciti u zrak, te padamo dolje u grotlo. Oko nas se sve komeša, vrije, prska, šumi, bjesni, grmi i urla. Onda nas opet nešto grabi neodoljivom silom i vuče niz neku kosu ravninu, čija vodena površina leži ispred nas glatka i prijazna, ali upravo ta glatkoća sakriva u sebi opasnu podmuklost, jer mi ne plivamo, ne, mi padamo bijesnom brzinom niz kosinu... — Alah kerim, bog je milostiv! — odjeknu Hasanov glas tako oštro da ga svatko mora čuti. — Na vesla, na vesla, momci, muževi, junaci, tigrovi, pantere, la 108 vovi! Smrt je pred vama! Ne vidite li je? Naprijed, naprijed, požurite, pasji sinovi, kukavice, nitkovi, mačke! Kadite, radite, valjani mladići, vrijedni ljudi, junaci, vi neusporedivi, prokušani, odabrani momci! Jurimo kao prema nekim škarama koje se otvaraju ravno pred nama i koje će nas začas uništiti. Bridovi pećina su tako oštri, a struja nas tako žestoko vuče naprijed da se čini da od broda neće ostati na okupu ni šaka drva. — Nalijevo, nalijevo, paščad, lešinari, žderači štakora, preživači strvine! Nalijevo, nalijevo kormilo, valjani momci, divni momci, oči svih junaka! Alah, Alah, mašalah! Brod je poslušao te upravo nadljudske napore i proletio kraj hridina. Za nekoliko trenutaka nađosmo se u mirnoj vodi. Uto nešto proleti kraj nas kao strijela odapeta s luka. To je sandal koji je svladao iste opasnosti'kao i rni. Sad je opet brži od nas pa nas stoga mora preteći. Ali otvoreno korito je tako usko da smo se jedva mogli mimoići. Projurio je uz nas tako da su nam se ograde skoro dodirnule. Na jarbol se naslonio Ibrahim Mamur, Skrivajući desnicu iza leđa. Kad se našao na istoj visini sa mnom, naglo trgnu na rame dugačku arapsku pušku što ju je dosad skrivao — a ja se smjesta bacih na palubu — i metak zazviždi iznad mene. Čas kasnije sandal je već bio daleko ispred nas. Svi su vidjeli taj pokušaj umorstva, ali nitko nema vremena da se čudi i da se ljuti, jer nas je struja opet zahvatila, odnesavši nas u pravi splet hridina. Uto ispred nas zaori glasan krik. Strašna sila šelala bacila je sandal na neku hridinu. Brodari divlje udaraju veslima po vodi, a valovi zahvaćaju brod, samo lako oštećen; on se oslobađa i plovi dalje. Ali pri tom sudaru jedan je čovjek pao s palube. Sad visi u vodi i očajno se drži za hridinu. Dohvatio sam jedan od konopaca od paomina lika koji leže posvuda naokolo, skočio do brodske ograde i dobacio uže ugroženom čovjeku. To je — Ibrahim Mamur! Čim je sretno stigao na palubu, on strese vodu iz odjeće i napade me stisnutih šaka. — Pasji sine, ti si razbojnik i varalica! 109Mirno sam ga dočekao. To ga je moje držanje navelo da se zaustavi ispred mene i da ine ne

napadne. — Ibrahime Mamure, budi uljudan, jer se ne nalaziš u svojoj kući! — opomenuh ga. — Rekneš li samo još jednu riječ koja mi se ne sviđa, dat ću te svezati za jarbol d izbičevati! Najveća je uvreda za Arapina udarac, a druga je po reda prijetnja da ćeš ga udariti. Ibrahim se trgnu, ali se savlada. — Ti imaš moju ženu na brodu! — viknu. — Nemam. — Ne govoriš istinu! — Govorim, jer ta žena koju imam na brodu nije tvoja supruga, već zaručnica ovoga mladića koji stoji ovdje kraj tebe. Bgipćanin jurnu prema kabini, ali ovdje mu Halef zaikrči put. — Ibrahime Mamure, ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Evo mojih pištolja! Ustrijelit ću te čim pokušaš prodrijeti u kabinu. Egipćanin je po licu mojega malog Halefa mogao razabrati da je to ozbiljno'mišljeno. Zato se okrene i zareži: — Onda ću vas tužiti čim pristanete uz obalu da iskrcate svoje pomoćne mornare. — Samo nas tuži — rekoh mimo. — Dotle nisi moj neprijatelj, već moj gost, budeš li se mirno vladao. Prešli smo sretno najopasnija mjesta /brzice pa smo sad imali vremena i prilike da se pozabavimo našim stvarima. — Hoćeš li nam sad ispripovjediti kako je Zenica pala u ruke toga čovjeka? — upitah Islu. — Dovest ću je — odgovori on. — Neka nam to

sama kaže.

— Nemoj — usprotivili se. — Neka tvoja zaručnica ostane u kabini, jer bi pogled na nju još više ogorčio Egipćanina i izazvao ga na 'krajnosti. Najprije nam reci je li ona dobrovoljno otišla s Egipćaninom. * — On ju je kupio. — Ah! Kako je to moguće?110

— Kupio ju je u osobitim okolnostima. Crnogorke ne nose koprene. On ju je vidio u Skadru i rekao joj da je voli pa neka postane njegovom ženom. Zenica mu se međutim samo nasmijala. Zatim je otišao u Crnu Goru njezinom ocu i ponudio mu veliki iznos novca da je kupi od njega, ali otac ga je odbio. Onda je potkupio oca one prijateljice kojoj je Zenica često odlazila u pohode, a taj je pristao na trgovinu. — Kako je to bilo moguće? — Taj je nitkov Ibrahimu Mamuru predao kupoprodajni ugovor u kojemu je Zenica bila spomenuta kao robinja. — Ah, zato je dakle Zeničina prijateljica tako nenadano iščezla zajedno sa svojim ocem! — Samo zato. Ibrahim Mamur odveo je Zenicu na brod i otplovio s njome najprije u Cipar, a zatim u Egipat. Sve vam je ostalo poznato. — Kako se zvao čovjek koji ju je prodao? — upitah i nehotice. — Barud el Amazat. — El Amazat... el Amazat... to ime mi se čini poznatim. Gdje li sam ga samo čuo? Je li taj čovjek bio Turčin? — Nije, bio je Armenac. Armenac — ah, sada znam! Hamd el Amazat, onaj Armenac koji nas je pokušao upropastiti na Šot el Džeridu i koji je onda pobjegao iz Kbilija! Je li to bio onaj isti? — Ne, nije, jer se vrijeme nije slagalo. — Ne znaš li možda — upitah Islu — nema li taj Barud el Amazat brata? — Ne znam. Ni Zenica ne zna. Već sam je tačno ispitao o toj obitelji. Uto nam priđe Hamsad el Džerbaja i upita me: — Gospodine efendijo, htio bih vas nešto upitati. — Govorite! — Kako se zove ta egipatska propalica? — Ibrahim Mamur. Tako? I on tvrdi da je službenik? — Tvrdi. Navodno je štoviše bio upravitelj jedne Pokrajine. — Ne dajte se nasamariti, gospodine, jer ja toga čovjeka poznam bolje nego on mene. 111 Ah! A tko je on? — Vidio sam ga kad je dobivao bastonadu, a budući da je to bila prva bastonada što sam je promatrao, tačno sam se raspitao o kažnjeniku. — No, tko je on i što je? — Bio je ataše na perzijskom poslanstvu u Carigradu ili nešto slično, pa je izdao neku tajnu ili tako nešto. Trebao je biti kažnjen smrću, ali budući da je imao zaštitnike, samo su ga izbacili iz službe i opalili mu bastonadu. Zove se Davud Arafim., Zaista je bio ćudan stjecaj okolnosti da je brijač iz Jiiterboga poznavao toga čovjeka, a sad kad je pomogao mom sjećanju, i meni kao' da je mrena pala s očiju. Ja sam ga zaista već vidio i to u Carigradu, odakle su ga provodili kao zatvorenika. Tako je i on mene vidio pa me se i sjetio. — Hvala vam na tom saopćenju, Hamsade! — rekoh. — Ali nikome zasad o tome ni riječi! Sad se više nisam ni najmanje plašio da bi me Ibrahim mogao tužiti. Ne znam kako, ali ipak se nisam mogao riješiti .slutnje da je on Baruda el Amazata koji mu je prodao Zenicu poznavao još prije nego što je vidio djevojku. Svakako je imao mračnu prošlost, a sad je nastupao kao mamur i bogataš. Te su mi okolnosti dale dovoljno povoda za razmišljanje. Smatrao sam da je bolje da brijačeve saopćenje zasad zadržim za sebe. Ibrahim nije smio opaziti da smo ga progledali. Na narednom pristaništu morao je kapetan iskrcati mornare što ih je iznad brzice primio na dahabiju. Naš brod zato skrenu kod Asuana prema obali. — Hoćemo li se usidriti ili nećemo? — upitah reisa. — Ne, skrenut ću opet u struju čim brodari napuste brod. Zašto? — Da izbjegnem policiji. — A Ibrahim? — I*Tjega ćemo zajedno s mornarima iskrcati na obalu. — Ne bojim se policije.

— Ti si stranac u ovoj zemlji i stojiš pod zaštitom svoga konzula. Neće ti dakle moći nauditi. Ali ja — 112 nije dovršio rečenicu, već se prekinuo i reče — ah, gledaj! Te posljednje riječi odnosile su se na čamac pun naoružanih mrkih ljudi. To je bila policija. — Nećeš valjda smjesta skrenuti u struju — rekoh Hasanu. — Hoću, ako ti to zapovjediš. Moram te slušati. — Ja to ne zapovjedam; naprotiv, htio bih upoznati ovdašnju policiju. Čamac je pristao uz dahabiju, a ljudi iz njega uspeše se na palubu prije nego što smo stigli do obale. Posada se sandala također iskrcala ovdje i ispripovjedila da se Ibrahim utopio u šelalu, a izvijestila je i f to da smo ugrabili njegovu ženu. Zatim je, kako smo kasnije doznali, stari reis Halid ben Mustafa otrčao sucu i ondje održao zvučni govor o meni, nevjerniku i ubojici, buntovniku, razbojniku i krivcu, tako da sam mogao biti veoma zadovoljan ako me samo objese ili zašiju u vreću i utope. Budući da pravda u tim zemljama nema ni pojma o izumu debelih svežnjeva spisa, ovdje se svi sporovi rješavaju veoma kratko i jezgrovito. — Tko je reis ovoga broda? — upita voda redara. — Ja sam — odgovori Hasan. — Kako se zoveš? — Hasan Abu er Reisan. — Imaš li na brodu jednog efendiju, jednog hećima koji je nevjernik? — Evo ga ovdje! Taj se efendija zove Kara Ben Nemzi. — A nalazi li se na tvom brodu i jedna žena po imenu Gizela? — Jeste, u kabini je. — Dobro, onda ste svi uhapšeni pa ćete za mnom k sucu, a moji će ljudi čuvati brod. Dahabija pristane, a čitavu posadu zajedno sa svim putnicima otpratiše pod stražom. Zenica, pokrivena gustom koprenom, ušla je u pripremljenu nosiljku pa je ponesoše za našom povorkom. Ova je postajala sve veća, jer joj se priključivalo staro i mlado, veliko i malo.8

Kroz pustinju 113Sef policije i njegov pisar već su sjedili, čekajući na naš dolazak. Sef je nosio oznaku bembaše,

majora ili komandanta tisuću ljudi, ali unatoč tome nije imao nimalo borben ni osobito pametan izgled. Kao cijela posada sandala, i on je smatrao da se Ibrahim Mamur utopio pa je dakle čovjeka uskrsnula od mrtvih primio s velikim poštovanjem koje je stajalo u oštroj suprotnosti s pogledom što ga je dobacio nama. Odmah nas razdijelise u dva tabora: prijeko je stajala posada sandala s Ibrahimom i nekoliko njegovih slugu koje je poveo sa sobom, a s ove strane ljudi s dahabije sa Zenicom, Islom i sa mnom, te Halefom i brijačem. — Zapovijedaš li da ti donesu lulu, gospodine? — upita šef policije navodnog mamura. — Daj je donijeti! Ibrahim je dobio lulu i ćilim da sjedne na njega. Zatim poče rasprava. — Visosti, reci mi svoje ime što ga je Alah blagoslovio — Ono glasi Ibrahim Mamur. — Znači da si službenik? — Jesam. Bio sam namjesnik jedne pokrajine. — Koje pokrajine? — En Nasar. — Ti si tužitelj. Govori. Slušani te pa ću izreći osudu. — Optužujem tog kaurina, koji je hećim, zbog ihtitafa. Optužujem i čovjeka koji stoji kraj njega zbog ihtitafa, a optužujem i kapetana dahabije zbog učestvovanja u otmici žene. TJ kojoj su mjeri sluge te dvojice i mornari dahabije sudjelovali u otmici to odluči sam, bembašo. — Reci mi kako je otmica izvršena! Ibrahim poče pripovijedati. Kad je završio, preslušano je još nekoliko svjedoka što je svršilo tako da me je reis sandala, gospodin Halid Ben Mustafa obijedio i zbog pokušaja umorstva. Kad se okrenuo k meni u očima šefa policije blisnu munja. — Kako se zoveš? — Kara Ben Nemzi. 114 — Kako se zove tvoja domovina? — Almanja. — Gdje leži ta šačica zemlje? — Šačica? Hm, bembašo, ti dokazuješ da vrlo malo znaš. — Nitkove! — uzviknu. — Sto kaniš time reći?

— Almanja je velika zemlja i ima deset puta više stanovnika nego cio Egipat. Ti je međutim ne poznaš. Uopće slabo poznaš svijet pa zato dopuštaš da ti Ibrahim Mamur laže. — Samo se usudi izreći još jednu takvu riječ, pa ću odmah zapovjediti da te uhom prikuju na zid! — Usuđujem se. Taj Ibrahim veli da je namjesnik pokrajine En Nasar. Namjesnici pokrajina postoje samo u Egiptu. Ne leži li En Nasar u Egiptu? I sam sam bio ondje pa poznajem mamura kao svoga brata, kao samoga sebe. Lažeš! — Prikujte ga uza zid! — zapovjedi sudac. Ja izvukoh revolver, a Halef svoje pištolje. Bembašo, kažem ti da ću najprije ustrijeliti onoga tko me dirne, a onda tebe. Ponavljam ti: lažeš! En Nasar je mala oaza između Hamda el Homra i Tingerta u Tripolisu. Ondje nema nikakvoga namjesnika, već samo jedan siromašni šeik. Zove se Mamra lb Aler Abuzin i ja ga poznajem. Mogao bih s tobom odigrati lakrdiju i dopustiti da me još i dalje ispituješ, ali ja ću skratiti stvar. Kako to da ti tužitelje puštaš da stoje, dok tuženi, pravi zločinac, smije sjediti pa mu štoviše daješ i lulu? Sudac me zapanjeno pogleda. — Kako to misliš, kaurine? — Upozorujem te da me ne vrijeđaš tom riječi! Ja imam uza se svoju putnicu, a imam i gidiš1 izini egipatskog potkralja. Ovaj je čovjek ovdje, moj drug, iz Stambula. On ima bujuruldu i stoji u pađišahovoj sjeni. — Pokažite te papire!1

Putna isprava.

8«

115Dao sam policijskom silniku svoju putnicu, a Išla mu pruži svoje papire. On ih pročita i vrati nam

ih. Lice mu je bilo malo smeteno. — Nastavi! Taj mi je poziv dokazao da major ne zna što da radi. Uzeo sam dakle ponovo riječ: — Ti si šef policije u Asuanu, bembaša si, a ipak ne znaš što ti je dužnost. Kad čitaš padišahovo pismo, moraš ga najprije pritisnuti na čelo, oči i prsa i pozvati sve prisutne da se poklone kao da je njegova uzvišenost sama prisutna. Pripovijeda! ću kedivu i velifcom veziru u Stambulu kakvo im poštovanje iskazuješ. Sudac to nije očekivao. Tako se prestrašio da je širom razrogačio oči i otvorio usta, ali nije izustio ni riječi. Ja sam pak nastavio: — Htio si znati što sam maločas mislio kazati svojim riječima. Ja sam 'tužitelj i moram stajati, a ovaj ovdje je optuženi i smije sjediti! — Tko ga tuži? Svi mi. Ibrahim se začudi, ali ne reče ništa. — Zbog čega ga optužuješ? — upita šef policije. — Optužujem ga zbog otmice, onog istog zločina zbog kojeg je on nas obijedio. Opazio sam da se Ibrahim uznemirio. Sudac me pozove: — Govori dalje! — Žao mi je, bembašo, da moraš doživjeti takvu žalost. — Žalost? Kako to? — Jer moraš osuditi čovjeka koga poznaješ kao rođenoga brata. Bio si štoviše kod njega u En Nasaru i tačno znaš da je on pokrajinski namjesnik. A ja ti kažem da ga i ja poznajem. On se zove Davud Arafim pa je u Carigradu raskrinkan kao zločinac i dobio je čak i bastonadu. Ibrahim ustane. — Lažljivče, izgubio si pamet! — Čuj me dalje! — zamolih policijskog silnika. — Onda će se vidjeti čija glava čvršće sjedi, moja ili njegova. 116 — Govori! . — Ova je žena ovdje kršćanka, slobodna kršćanka iz Karadaga1. Davud Arafim koji se sad naziva Ibrahim Mamur oteo ju je i silom je odveo u Egipat. Ovaj moj prijatelj Išla Ben Maflaj njezin je pravi zaručnik. Došao je u Egipat i oslobodio djevojku. Nas poznaješ, jer si pročitao naše putnice, a zločinca uopće ne poznaješ. On je otmičar žena i varalica. Neka ti pokaže svoje isprave ili ću otići kedivu i reći ću kakvu pravdu vršiš na položaju što ti ga je on dao. Mene je kapetan sandala optužio zbog pokušaja umorstva. Pitaj sve ove ljude! Svi su oni čuli da sam mu metkom htio skinuti samo pero s tarbuša, a. to sam i učinio. I ništa više. Naprotiv, ovaj čovjek koji se naziva mamurom zaista je pucao u mene. Optužujem ga. A sad odluči!

Taj se vrijedni čovjek sada nalazio u velikoj neprilici. Nije mogao opozvati svoje riječi, ali je dobro osjećao da sam u pravu pa je dakle odlučio da će učiniti ono što može da učini samo Istočnjak. — Istjerajte narod! Neka se vrati svojim kućama! > zapovjedi. — Razmislit ću o toj stvari i popodne izreći osudu. Dotle ste svi moji uhapšenici. Redari rastjeraše gledaoce batinama. Zatim su odveli Ibrahima Mamura s cijelom momčadi sandala, a na kraju odvedoše i nas, naime u dvorište iste zgrade gdje smo se smjeli nesmetano kretati dok se nekoliko redara postavilo na izlazu da nas čuva. Nakon četvrt sata su međutim iščezli. Slutio sam što šef policije namjerava postići, pa sam prišao Išli Ben Maflaju koji je kraj Zenice sjedio na bunaru: — Misliš li da ćemo danas dobiti našu parnicu? — Ne mislim baš ništa, to prepuštam tebi — odgovori Išla. A ako je dobijemo što će biti s Ibrahimom? — Ništa. Poznajem ja te ljude. Ibrahim će bembaši dati novaca ili jedan od onih dragocjenih prstena što !h nosi na prstima i on će ga pustiti na slobodu. Želiš li njegovu smrt?1

Crna Gora.

117— Ne želim. Našao sam Zenicu i to mi je dosta.

— A šta misli tvoja zaručnica o tome? Zenica odgovori sama: — Efendijo, bila sam veoma nesretna, ali sam sada slobodna. Neću više da mislim na njega. To me je zadovoljilo. Sad sam morao upitati samo još staroga Hasana. Ovaj mi otvoreno izjavi da mu je vrlo milo što je tako lako prošao pa ja tako smiren pođoh da malo izvidim položaj. Izašao sam kroz dvorišna vrata na ulicu. Nastupilo je vruće doba dana i nigdje nisam vidio ni žive duše. Bilo je jasno: naš šef policije želio je da pobjegnemo i da ne čekamo njegovu odluku. Vratio sam se dakle 'u dvorište, rekao ljudima što mislim i pozvao ih da dođu za mnom. Oni me poslušaše. Nitko nam nije zakrčio put. Kad smo stigli na dahabiju, pokazalo se da na njoj nema ni jednog redara. Svaki obožavatelj tovara koji se sastojao od senina lišća mogao ga je mirne duše ukrasti. Sandal nije više ležao uz obalu. Iščezao je. Vrijedni Halid Ben Mustafa očito je prije od nas shvatio sučevu namjeru i izgubio se s brodom i posadom. Ali gdje se nalazio Ibrahim Mamur? To bi bilo vrijedno doznati, jer smo mogli očekivati da će nas i dalje pratiti. Barem sam ja slutio da ću se prije ili kasnije opet sresti s njime. Ipak smo se morali zasad zadovoljiti time da ustanovimo da je iščezao. Dahabija dignu sidro i mi nastavismo put u ugod'noj svijesti da smo sretno izbjegli opasnom položaju. 118 7.. NA FARAONOVOM JEZERU Svoju sam devu zaustavio na obali da bih pogledom obuhvatio svjetlucave valove Crvenoga mora. Iza mene nalazila se zemlja Ozirisa i Iziđe, zemlja piramida i sfingi, a ispod mojih nogu svjetlucali su se valovi Arapskog zaljeva, sjeverozapadnog dijela Crvenog mora, pod žarkim zrakama sunca. Uto se javi moj valjani Halef. — Hamdulilah, slava bogu da smo prešli preko pustinje! Sidi, evo vode! Sjaši sa svoje deve i okrijepi se u kupelji kao što ću ja sada učiniti. Uto jedan od one dvojice Beduina koji su nas vodili priđe k meni i podigne ruku u znak opomene: — Ne čini to, efendijo. — Zašto da ne činim? — Jer ovdje stanuje anđeo smrti. Tko ovdje zađe u vodu, taj će se ili utopiti ili će sa sobom odnijeti klicu smrti. — Htio bih ovdje počekati brod koji bi me primio. — Da te odveze u Suez? To nije potrebno. Mi ćemo te odvesti onamo pa ćeš na našim devama stići brže nego brodom. — Ne želim u Suez, već u Tur. — Onda moraš zaista brodom. Ovdje te međutim neće prihvatiti nijedan brod, jer oni ovdje ne pristaju. Dopusti da te otpratimo još komadić puta prema jugu do mjesta gdje će svaki brod rado pristati da te primi. — Koliko moramo još jahati? — Nepuna tri sata. — Onda1 naprijed! 119Da stignem na Crveno more, nisam pošao običnim putem iz Kaira u Suez. Pustinja koja se prostire između ta dva grada već davno ne zaslužuje to ime. Prije su je se putnici bojali podjednako zbog toga što u njoj nije bilo uopće vode kao i zbog razbojničkih Beduina koji su u pustoši pljačkali. Sad se to

posve izmijenilo pa sam zato krenuo južnije. Jahanje na devama kroz pustinju više me je mamilo od putovanja po utrtim putovima. Zbog toga sam sada htio obići Suez koji mi je uostalom mogao pružiti samo ono što sam već vidio i upoznao. Dok smo tako jahali pojaviše se ispred nas dva gola brijega, Džekem i Daad, a nadesno visoki vrh Džebel Gariba. Već smo prešli faraonov grob. Crveno je more nama slijeva sačinjavalo zaljev u kojem je ležao usidren neki brod. Bila je to jedna od onih barki koji na Crvenom moru nazivaju sambuk, otprilike osamnaest metara dugačka, a pet metara široka. ~Na maloj krmi imala je kućicu za kapetana ili za otmjene putnike. Takav sambuk ima osim vesala — jer ga pokreću također i veslima — dva trokutna jedra od kojih prvo stoji tako daleko ispred drugoga da se, kad ga napuhne vjetar, pruži preko cijelog prednjeg dijela broda i ondje čini neku vrst polukružnog balona kakve možeš vidjeti na starom novcu ili na starini freskama. Mirno možemo pretpostaviti da su brodovi iz toga područja, što se tiče načina gradnje, upravljanja i snasti, uvijek još oni isti kakvi su ondje bili u davnoj prošlosti, te da i današnji pomorci posjećuju iste zaljeve i ista sidrišta u kojima su brodovi pristajali već u vrijeme kad je Dionizije1 krenuo na svoju, glasovitu plovidbu u Indiji. Obalni brodovi Crvenoga mora obično su građeni od onog indijskog drveta koje Arapi nazivaju sadž i koje se u toku vremena u vodi toliko stvrdne da se u njeg uopće ne može zabiti čavao. To drvo^ ne trune pa se tako često mogu vidjeti sambuci stari gotovo dvije stotine godina.1

Jedan od vojskovođa Aleksandra Velikoga koji je s mornaricom imao da prati Aleksandrov bojni pohod u Aziju (op. prev.).

120

Brodarenje u Arapskom zaljevu veoma je opasno. Zato ovdje nitko ne jedri noću, već svaki brod traži u predvečerje sigurno sidrište. To je učinio i onaj sambuk što sam ga spomenuo. Bio je učvršćen sidrom i uzetom pa je ležao uz obalu bez posade. Mornari su sišli s broda i sjedili uz potočić koji se ovdje izlijeva« u more. Neki čovjek koji je podalje od njih sjedio na rogožini, držeći se vrlo dostojanstveno, morao je biti kapetan ili vlasnik broda. Na njemu sam odmah vidio da nije Arapin već Turčin. Sambuk je izvjesio padišahovu zastavu, a posada je nosila turske uniforme. Nijedan od tih ljudi nije se ni pomaknuo kad smo im se približili. Dojahao sam tik do vode, podigao desnicu na prsa i namjerno ga pozdravio arapskim, a ne turskim jezikom. — Štitio te bog! Jesi li ti kapetan ovog broda? Turčin se ponosno zagleda u mene, pomno me odmjeri i naposljetku odgovori: — Ja sam to. — Kamo plovi tvoj sambuk? — Posvuda. — Kakav teret imaš? Različiti. — Primaš li i putnike?.* — To ne znam. Bilo je to više nego kratko, bilo je grubo. Zato mu samilosno odgovorih: — Ti si jedan od onih nesretnika što ih koran pre" poruča milosrđu vjernika. Žalim te. On me pogleda upola Ijutito, a upola iznenađeno. — Žališ me? Nazivaš se nesretnikom? Zašto? — Alah je tvojim ustima darovao govor, ali je tvoja duša nijema. Okreni se u kibli1 i zamoli boga da ti vrati dar govora, jer ona neće moći da uđe u raj. Kapetan se prezirno nasmiješi i položi ruku na pojas u koji su bile zataknute dvije goleme pištolje. .— Šutnja je bolja od brbljanja — odbije me on. — Ti si brbljavac. Đumrugdžibaši Murat Ibrahim volije šutjeti.1

Smjer prema Meki, propisan pri molitvi.

121— Đumrugdžibaši? Viši carinik? Ti si velik, a sigurno i glasovit čovjek, no ipak ćeš mi odgovoriti

ako te nešto upitani. — Kaniš li mi prijetiti? Vidim da sam imao pravo: Ti si Arab Džehein. Arapi iz plemena Džehein poznati su na Crvenom moru kao krijumčari i razbojnici. Carinik me je dakle smatrao takvim pljačkašem. To je bio razlog što me je tako odbojno primio. — Bojiš li se beni Džeheina? — upitah ga. — Da se bojim? Murat Ibrahim se još nikad nije nikoga bojao. Premda su

mu oči kod tih riječi ponosno sijevnule, ipak je na njegovom licu ležalo nešto zbog čega sam posumnjao u njegovu hrabrost. — A što onda ako sam ja zaista Džehein? — Ne bih te se bojao.

— Možda. Uza te je dvanaest taifa1 i osam carinika, dok su uza me samo tri čovjeka. Ali ja ne pripadam plemenu Džeheina i uopće nisam Arapin, već dolazim sa Zapada. — Sa Zapada? Ta ti nosiš beduinsku odjeću i govoriš arapskim jezikom! — Je li to zabranjeno? — Nije. Jesi li ti Franak ili Inglis? — Ja sam Nemzi. — Nemzi! — dobaci on prezirno. — Onda si ili bostandžija2 ili bazarđandžija3. — Ni jedno ni drugo. Ja sam muelif. — Pisar? Jao, a ja sam te smatrao hrabrim Beduinom. Što je pisar? Pisar uopće nije muškarac. Pisar je čovjek koji jede perje, a pije crnilo. Pisar nema krvi, nema srca, nema hrabrosti, nema ... — Stoj! — prekinu ga moj Halef. — Murate Ibrahime, vidiš li što držim u ruci? Mališan je sjahao i stao pred Turčina držeći u ruci bič. Turčin smrknu obrve, ali ipak odgovori: Bič!Mornar. 1 Vrtljar. 1 Trgovac.122

— Lijepo. Ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ovo je efendija Kara Ben Nemzi koji se ne boji nikog živog. Prošli smo kroz Saharu i cio Egipat i izveli smo velika junačka djela. O nama će pripovijedati u svim kavanama svijeta, a ako se usudiš izreći samo još jednu jedinu riječ koja se ne svidi mome efendiji, okušat ćeš ovaj bič, premda si đumrugdžibaši i imaš uza se brojne ljude. Ta je prijetnja neočekivano brzo djelovala. Oba Beduina koja su nas dosad pratila ustuknu i zaprepaste se zbog Halefove smionosti. Mornari i ostali Turčinovi pratioci skočiše na noge i posegnuše za oružjem, a i carinik isto tako brzo ustade. On se lati pištolje, ali Halef mu je već uperio u prsa svoje oružje. — Uhvatite ga! — zapovjedi carinik, ali oprezno ispusti kundak svog pištolja. Svi su se ti dobri ljudi doduše i dalje prijeteći mrštili, ali se nitko nije usudio da dirne Halefa. — Znaš li što to znači, prijetiti se jednom đumrugdžibašiju bičem? — upita Turčin. — Znam — odgovori Halef. — Ako se cariniku zaprijeti bičem, onda to znači da će ga on zaista i okušati ako se usudi da i dalje vrijeđa. Ti si Turčin, padišahov rob, a ja sam slobodan Arapin. Potjeran svoju devu da klekne, sjahah i izvukoh svoju putnicu. — Murate Ibrahime — rekoh — kako vidiš, mi se manje bojimo vas nego što se vi nas bojite. Počinio si veliku pogrešku, jer si uvrijedio efendiju koji stoji u padišahovoj sjeni. — U sjeni padišaha kojeg neka Alah blagoslovi? Koga to misliš? Sebe. . . "7 Ka^o može nevjernik stajati u sjeni padišaha, zaštitnika svih pravovjernih? — Otvori svoje oči i ponizno se pokloni padišahovom bujuruldu. Evo ga! On uze papir, pritisnu ga o čelo, oči i prsa, pokloni se do zemlje i pročita ga. Kako sam ja došao do bujuruldua? Čitalac će se sjetiti da ni u Tunisu ni u Egiptu nisam imao takvu 123ispravu. U Kairu mi je međutim uspjelo da nekom utjecajnom egipatskom službeniku iskažem malu uslugu. Htio je da mi se oduži, pa me je zamolio da mu reknem kakvu želju koju bi mi on mogao ispuniti. Budući da sam dosad na svom putovanju imao dovoljno prilike da vidim kako djeluje bujuruldu, zamolio sam ga da mi ga pribavi. Već narednoga dana imao sam željeni papir u rukama. — Zašto mi nisi odmah rekao da si padišahov štićenik? Dobro mi došao, efendijo! Odakle dolaziš? — Iz zemlje Misira, tamo na zapadu. — A kamo kaniš? — Prijeko u Tur. — A zatim? — U manastir na Džebel Sinaju. — Onda moraš preko mora. • — Moram. Kamo ti ploviš? — Takođe u Tur. — Hoćeš li me povesti sa sobom? — Ako dobro platiš. Koliko tražiš? — Za svu četvoricu i za deve? — Samo za mene i moga pratioca Hadži Halefa. Ova dva čovjeka će se sa svojim devama vratiti natrag. — Čime kaniš platiti? Novcem ili nečim drugim? — Novcem. — Hoćeš li uzeti hranu od nas? — Neću. Dat ćete nam samo vode. — Onda ćeš za sebe platiti deset masrija,,a za ovog Hadži Halefa osam masrija.

Nasmijao sam se tom pametnjakoviću u lice. To je bio pravi turski zahtjev: za tu kratku vožnju i za nekoliko gutljaja vode zatražio je osamnaest masrija, dakle gotovo dvadeset četiri talira. — Trebaš otprilike jedan dan do zaljeva Ras Najaset gdje će se tvoj brod usidriti preko noći, zar ne? — upitah ga. — Tako je. — Onda ćemo narednoga dana u podne biti u Turu? v — Jeste. Zašto pitaš? 124 — Zato jer ti za tu kratku plovidbu neću dati osamnaest masrija. — Onda ćeš ostati ovdje ili ćeš se morati povesti kojim drugim brodom koji će zatražiti još više. — Neću ostati ovdje, a neću se povesti ni drugim brodom. Povest ću se s tobom. — Onda ćeš mi dati onoliko koliko sam zatražio. — Neću — odbih. — Čuj što ti kažem! Ova dva čovjeka uzajmila su mi svoje deve i otpratila me iz El Kahire ovamo za četiri talira Marije Terezije. Za vri . jeme hadžije prevoze brodari svakog hodočasnika za jedan talir preko mora. Platit ću ti za sebe i za svoga slugu tri talira. To je dovoljno. — Onda ćeš ostati ovdje. Moj sambuk nije teretni brod. On pripada padišahu. Ja ubirem sakat1 i ne smijem primati putnike. — Ali ako putnici plate osamnaest masrija, onda . smiješ? Upravo zato jer tvoj sambuk pripada padišahu, moraš me primiti. Pogledaj malo ovamo u bujuruldu! Ovdje stoje riječi: „Treba mu ukazati svaku pomoć, pobrinuti se za njegovu sigurnost i to bez naplate." Jesi li razumio? Privatnika bih morao platiti, ali službenika ne moram. Dobrovoljno ti dajem ta tri talira. Ako nisi s time sporazuman, morat ćeš me besplatno povesti sa sobom! Đumrugdžibaši je uvidio da je natjeran u tjesnac, pa poče smanjivati svoj zahtjev. Naposljetku mi nakon dugačkog natezanja pruži ruku. — Neka dakle bude. Ti stojiš u padišahovoj sjeni pa ću te povesti sa sobom za tri talira. Daj ih ovamo! — Platit ću ti tek onda kad budem u Turu silazio s broda. — Efendijo, jesu li svi Evropljani tako škrti kao ti? — Nisu škrti, ali oprezni. Dopusti mi da pođem na brod. Neću spavati na kopnu, već na brodu. Isplatio sam svoje vodiče. Osim toga dobili su bakšiš, zajahali svoje deve i krenuli kući, premda je dan već bio na izmaku. Zatim pođoh s Halefom na brod, jer nisam imao šatora. Jašući kroz pustinju, putnik mora naime podjednako trpjeti zbog danje vrućine i.,. ' porez za siromahe, zapravo dobrovoljan prilog. Iznosi uw prohoda, a namijenjen je pomaganju sirotinje. 125zbog nerazmjerno hladnih noći. Tko je siromašan i nema šatora, on se noću priljubi uz svoju devu ili

uz svoga konja da se za vrijeme počinka grije o njega. Bbdući da su deve otišle, a noćna hladnoća je ovdje uz vodu možda bila još veća nego u unutrašnjosti, bilo mi je milije da se sklonim u onu kućicu na krmi broda. — Sidi — upita me Halef — što ćeš sad učiniti? Nalazimo se na vodi što je Francuzi nazivaju Crveno more. Ondje leži Medina, a više nadesno Meka, prorokov grad. Posjetit ću i jedan i drugi grad a ti — što ćeš ti učiniti? Halef je otvoreno izgovorio pitanje koje sam ja sam sebi u toku posljednjih dana češće potajice stavljao. Svakom kršćaninu koji se usudi ući u Meku ili Medinu prijeti smrt. Tako bar stoji u knjigama, ali je li zaista tako? Moram li baš otići onamo i reći da sam kršćanin? Ne postoji li također razlika .između običnih mirnih dana i onih kad u svete gradove stignu velike karavane hodočasnika i kad vjerska revnost uzavre? Često sam čitao da nevjernik ne smije ući u džamiju, ali sam ipak kasnije" sam bio u nekoliko džamija. Nije li možda tako bilo i s ulaskom u svete gradove? Općenito sam se uvjerio da je Istok u mnogom pogledu posve drukčiji i mnogo trezniji nego što ga čovjek sebi obično zamišlja, pa nisam sad mogao pravo povjerovati da bi kratki posjet u Meki, koji bi možda potrajao svega'nekoliko sati, morao biti zaista tako strašno opasan. Taj me je Turčin smatrao Beduinom pa se dalo pretpostaviti da će i drugi 'također imati o meni takvo mišljenje. Sve sam to govorio sam sebi, a ipak se nisam mogao potpuno odlučiti. — To još ne znam — odgovorih malom Halefu. — Poći ćeš sa mnom u Meku, sidi. Možda onda prijeđeš na pravu vjeru. — To neću učiniti, Halefe. Uto opazih kako su Turci ustali i kako svi gledaju prema moru. Ondje se naime pojavila neka mala splav široka najviše dva metra. Na njoj je klečao neki čovjek i u taktu glasne molitve veslao kratkim veslom. Oko crvenoga tarbuša ovio je bijeli turban. Bio je to znak da pripada redu kadirisa koji se ovdje većinom sastoji 126

od ribara i brodara, a osnovao. ga je Abdelkadir el Dzilani. Kad je taj čovjek opazio sambuk, načas se trgne, ali odmah vikne: _ La ilaha il Alah! — II Alah! — odgovorile ostali u zboru. Derviš zavesla prema brodu, pristane uza nj i uspne se na palubu. Na brodu se nismo nalazili samo Halef i ja, već je za nama došao i dumendži.1 Pridošlica se obrati na njega. Štitio te Alah! — I mene i tebe! — glasio je odgovor. — Kako živiš? — Dobro. Kao i ti. — Čiji je ovo sambuk? — Njegove uzvišenosti padišaha, Alahovog ljubimca. — Tko upravlja njime? — Naš efendija đumrugdžibaši Murat Ibrahim. — Kakav tovar vozite? — Nemamo tovara. Vozimo*ođ mjesta do mjesta da uberemo sakat. — Jesu li vjernici obilno davali? — Nijedan nije izostao, jer tko daje milodare, Alah mu dvostruko vraća. — Kamo plovite odavde? U Tur. — Onamo nećete stići sutra! Prenoćit ćemo kod Ras Najaseta. A kamo ćeš ti? U Džidu. — Na ovoj splavi? — Tako je. Zavjetovao sam se da ću na koljenima stići u Meku. — Ali misli na podmorsko grebenje, pličine, oštre vjetrove, koji ovdje pusu, i morske pse koji će se sjatiti oko tvoje splavi! — Alah je moja snaga; on će me zaštititi. Tko su ta dva čovjeka? — Jedan Nemzi sa svojini slugom. — Kamo će? U Tur. Dopusti mi da ovdje pojedem svoje datulje! Onću nastaviti vožnju.1

Kormilar.

127—

Ne bi li htio prenoćiti kod nas? — Moram dalje. — Ali je to veoma opasno. — Pravovjernik se ne mora ničeg bojati. Njegov život i njegova smrt zapisani su u knjizi. On sjede i izvadi šaku datulja. Ustanovio sam da je ulaz u kabinu zatvoren pa sam se naslonio na ogradu. Budući da su oba čovjeka sjedila podalje od mene, a ja sam pažljivo gledao u vodu, možda su pomislili da ne razumijem njihov razgovor. Derviš upita: — Taj je čovjek dakle Nemzi? Je li bogat? — Nije. — Odakle to znaš? — Platio je samo šesti dio onoga što smo zatražili za prijevoz. Ali on ima padišahov bujurulđu. — Onda je sigurno neki otmjen čovjek. Ima li mnogo prtljage? — Uopće je nema, *li ima dobro oružje. — Još nisam nikad vidio nijednog Nemzija, ali čuo sam da su muževi toga naroda veoma miroljubivi. Sigurno nosi oružje samo zato da bi se njime dičio. Eto, završio sam večeru. Sad ću krenuti dalje. Zahvali svom zapovjedniku što je dopustio siromahu da se uspne na brod. Nekoliko trenutaka kasnije ponovo je klečao na svojoj splavi. Dohvatio je veslo i zamahnuo njime u taktu prateći svaki zaveslaj glasnim: „Ja Alah, Alah hu!" Taj me se čovjek neobično dojmio. Zašto se uspeo na brod, a nije se iskrcao na obali? Zašto je upitao jesam li bogat i zašto je za vrijeme čitavoga razgovora razgledavao palubu pogledom čiju oštrinu nije uspijevao potpuno sakriti? Nisam imao ni najmanjeg razloga da se bilo čega bojim, no ipak mi se taj čovjek učinio sumnjivim. Mogao bih se zakleti da uopće nije derviš. Kad ga prostim okom nisam više mogao razabrati, uperih u njega svoj dogled. Premda je u onim krajevima sumrak veoma kratak, ipak je još bilo dovoljno svijetlo da ga uzmognem razabrati dogledom. Više nije klečao kako bi mu propisivao njegov na 128

vodni zavjet, već je udobno sjeo i napola okrenuo splav veslao je prema protivnoj obali. Ovdje je svakako bilo „nešto trulo u državi Danskoj."1 Halef je stajao kraj mene i promatrao me. Činilo se da se trudi da pogodi moje misli. — Vidiš li još fakira, sidi? •— upita. — Vidim. — On smatra da ga više ne možemo razabrati pa je zakrenuo prema kopnu? — Tako je. Po čemu to zaključuješ? Samo je Alah sveznajući, ali i Halef ima oštre oči. — A što su otkrile te oči? — Da taj čovjek uopće nije fakir. — Zaista? Tako je, sidi. Ili zar si ikad čuo da derviš reda kadirisa izgovora litaniju reda rufaija*? To je tačno. Ali zašto se on izdaje za fakira ako to nije? Moramo nastojati da to pogodimo, sidi. Rekao je da će i noću veslati. Zašto to ne čini? Uto kormilar prekinu naš razgovor. Prišao je i upitao: — Gdje ćeš spavati, efendijo? — Leći ću u kućicu. — To nije moguće. — Zašto nije? — Jer ondje čuvamo novac. Onda ćeš nam dati nekoliko ćilimova da se zavijemo u njih. Spavat ćemo ovdje na palubi. Dat ću ti ih. Ali reci .mi što ćeš učiniti ako neprijatelji napadnu brod? Kakve to neprijatelje misliš? — Razbojnike. — Ima li ovdje razbojnika? iiT Džfheini žive u blizini. Oni su nadaleko i naO. ozloglašeni kao najveći hirsiskeri" pa pred njlnije siguran nijedan brod, nijedan čovjek. Mislio sam da je vaš zapovjednik, đumrugdži?h.ak«*P«areovog Hamleta.

Kroz Pustinju

129baši Murat Ibrahim tako hrabar da se nikoga ne boji.

— To i jeste. Ali što može on, što možemo svi mi protiv Abu Seifa, „Oca sablje", koji je opasniji i strasniji od lava u planinama ili morskog psa u moru? — Abu Seif? Ne poznam ga. Još nisam nikad čuo za njega. — Zato što si stranac. Za vrijeme ispaše prevoze Džeheini svoja stada na otoke Libau i Hasani pa ostavljaju kod njih samo nekoliko ljudi. Svi ostali odlaze u pljačku. Napadaju barke i uzimaju iz njih sve što na njima nalaze ili pak iznuđuju veliku otkupninu. Vođa im je Abu Seif. — A što poduzima vlada protiv toga? — Koja vlada? — Ne vlada li ovdje padišah? • — Njegova moć ne dopire do Džeheina. Oni su slobodni Arapi, a zaštićuje ih veliki šerif iz Meke. — Pomozite onda sami sebi! Pohvatajte razbojnike! — Efendijo, ti govoriš kao što govori Franak koji ništa ne razumije. Tko bi mogao uhvatiti i ubiti Abu Seifa? — Pa i on je samo čovjek. — Ali Abu Seifa pomaže šejtan. On se može učiniti nevidljivim, može letjeti po zraku i kroz more, njega ne ranjava ni nož ni metak, a sablja mu je sihirli1. On prodire kroz vrata i zidove, a jednim udarcem siječe stotinu i više neprijatelja. To bih volio vidjeti! — Jao, efendijo, ne želi toga! Đavo će mu reći da ga želiš vidjeti pa budi siguran da će doći. Sad idem da ti donesem ćilimove pa legni na spavanje i pomoli se svome bogu da te sačuva od svih opasnosti koje ti prijete! Kormilar nam donese ćilimove. Zavili smo se u njih i ubrzo zaspali, budući da smo bili umorni od jahanja. U toku noći nekoliko je mornara čuvalo stražu jednako na kopnu uz svoje usnule drugove kao i na1

Začarana.

130

brodu, pazeći na novac. Ujutro se svi skupiše na brodu podigoše sidro i odvezaše užad. Zatim podigoše jedro i sambuk zajedri prema jugoistoku. Plovili smo otprilike tri četvrt sada kad ugledasmo nekakav čamac koji je veslao u istom smjeru kao i mi. Kad smo se približili, razabrasmo da se u njemu nalaze dva muškarca i dvije gusto zastrte žene. Čamac se ubrzo zaustavi i ljudi u njemu dadoše znak da bi se htjeli porazgovoriti sa sambukom. Kormilar popusti uže na jedru tako da je ono izgubilo vjetar, i time uspori plovidbu našeg broda. Jedan od veslača u čamcu ustane i viknu: — Kamo, sambuče? U Tur. — I mi. Hoćete li nas povesti? Plaćate li? — Plaćamo. — Onda se uspnite na palubu! Naš se brod zaustavi i sve te četiri osobe uspeše se na palubu dok je čamac bio privezan uz krmu. Zatim sambuk nastavi plovidbu. Đuirirugđžibaši uđe u kabinu, sigurno da bi napravio mjesta za žene, gdje će biti sakrivene pred pogledima muškaraca. Morale su proći kraj mene. Kao Evropljanin nisam se morao okrenuti ustranu, i tako sam se začudio, primijetivši da ih ne ovejava nikakav miomiris. Istočnjačke žene običavaju se inače tako namirisati da se to osjeća već iz prilične udaljenosti. Ipak sam osjetio jedan zadah koji se za njima vukao poput nevidljiva repa, naime miris što ga svaki Istočnjak dobro poznaje, a potječe upola od deva, a upola od nefermentiranoga duhana vrste rasr što ga m puše brojni Beduini i koji silno smeta evropskom os * jecaju njuha. Dobio sam dojam da su kraj mene prošla dva goniča deva. Svakako je bilo sigurno da gla , spviti perzijski pjesnik Hafiz nije u čast tih dviju •ljepotica napisao svoje stihove:4

Kad mirisne tvoje kose Oko moga groba kruže Iz njegova humka odmah Procvjetaju divne ruže.9«

131Pažljivo sam gledao za njima sve dok nisu nestale iza vrata kabine, ali nisam uspio zapaziti više ništa neobično. Uostalom, možda su žene upravo prevalile dugačko putovanje na devama, tako da se zadah „pustinjskoga broda" nije dao tako lako istjerati iz njihovih haljina. Njihova su se dva pratioca najprije dulje vremena razgovarala s kormilarom i s carinikom, a zatim jedan od njih priđe k meni: — Čujem da si Franak, efendijo? — upita. — Jesam. — Znači da si ovdje nepoznat? — Prilično. — Ti si Nemzi? — Jesam. — Imaju li Nemzi također padišaha? — Imaju. — A imaju li paše? — Imaju. — Jesi li i ti paša? / — Nisam. — Ali si sigurno neki glasovit čovjek: — Jako glasovit. Umiješ li pisati? — Vrlo lijepo. — A pucati? — Još bolje. — Držim da ćeš s tim sambukom otploviti u TurT Hoću. — A zatim ćeš nastaviti dalje prema jugu? Hoću. — Imaš li znance među Inglisima? — Imam. — A imaš li i prijatelje među njima? — Imam. . — To je vrlo dobro! Jesi li snažan? — Strašno — kao lav! Hoćeš li da ti dokažem? — Neću, efendijo.

— A ipak me dovodiš u napast da ti to dokaženn, jer je tvoja radoznalost veća nego što može biti ičiji strpljivost. Gubi se i da se nisi više vratio! 132 Zgrabio sam ga, okrenuo ga u prikladni smjer i gurnuo ga da je odletio daleko preko palube te potrbuške Ijosnuo o nju. Začas je bio opet na nogama. — Teško tebi! Uvrijedio si vjernika. Moraš umrijeti! On trgne handžar i pojuri na mene, a njegov pratilac mu se pridruži, također s oružjem u ruci. Smjesta izvukoh iz Halefovog pojasa tvrdi bič od kože nilskoga konja da njime dočekam napadače. Nisam ga međutim morao upotrijebiti, jer se u tom trenutku otvoriše vrata kabine i na njima se pojavi jedna od onih žena. Ona nijemo podignu ruku i smjesta se opet povuče. Oba Arapa se zaustaviše, a zatim šutke skrenuše ustranu, ali njihovi pogledi su mi govorili da me od njih ne čeka ništa dobra. Turci sii cijelu tu zgodu promatrali posve ravnodušno. Da je na brodu bio netko ubijen, onda bi to sigurno bio njegov kismet1. Mene su razbjesnila njegova beskorisna pitanja. Uostalom, jesu li zaista bila tako beskorisna? Nisu li možda imala ipak. neku skrivenu svrhu? Istočnjak je inače prema strancima suzdržljiv, a pogotovo neće razgovarati s nekim neznancem za kojeg štoviše zna da je kaurin. Ja sam onako razljućen rekao da sam glasovit čovjek i dobar strijelac. Zašto je taj Arapin htio znati jesam li paša, jesam li glasovit, umijem li dobro pisati i jesam li dobar strijelac? Sto mu je moglo koristiti da dozna kanim li dalje prema' jugu ili imam li prijatelja među Englezima? Zašto je, kad sam mu odgovorio da ih imam, rekao „to je vrlo dobro" i zašto se raspitao jesam li snažan? Osim toga sva svoja Pitanja postavljao je tako kao što bi ih istražni sudac postavljao okrivljenom. Najupadljivija od syega bila je poslušnost koju su i on i njegov pratilac pokazali čim im je žena dala znak. Ovdje, gdje je žena Potpuno podređena muškarcu, i u javnom životu ni o ceniu ne odlučuje, bilo je to veoma neobično, pa i sumnjivo.

1

Sudbina.

133— Sidi — reče Halef koji se nije odvajao od me : ne — jesi li vidio?

— Sto sam to vidio? — Bradu one žene? — 2ene? Zar žena ima bradu? — Jašmak joj nije bio preko lica prebačen dvostruko kao prije, već jednostruko, pa sam opazio bradu. — Brkove? — Ne, već punu bradu. To uopće nije žena već muškarac. Treba li da to reknem cariniku? — Reci mu, ali tako tiho da te nitko ne čuje. Halef ode. Nikako se nije prevario, jer sam znao da se mogu pouzdati u njegove oštre oči pa sam i nehotice to novo otkriće doveo u vezu s dervišem. Vidio sam da Halef razgovara s Muratom Ibrahimom. Ovaj je zanijekao glavom i nasmijao se: nije povjerovao Halefu. Na to se mališan okrene i vrati se k meni. Lice mu je bilo zlovoljno. — Sidi, taj je đumrugdžibaši tako glup da čak mene smatra glupim. Kako to? — A tebe još glupljim. Ah! — On veli da žena nikad nema brade a da se muškarac nikad ne bi obukao u ženske haljine. Siđi, što misliš o tim ženama koje nose bradu? Da to nisu Džeheini? — Mislim da jesu.

— Onda moramo dobro pripaziti. — To je zaista potrebno, ali u prvom redu moramo nastojati da sakrijemo svoje nepovjerenje i svoju pozornost. Ostaj malo dalje od mene, ali tako da jedan drugome može smjesta priskočiti u pomoć! On ode, a ja se ispružili na ćilimu. Najprije sam neko vrijeme koješta bilježio u svoj dnevnik a pri tome sam pomno pazio i na kabinu i na oba Arapina. Bilo mi je kao da svaki čas moram očekivati neki neugodni doživljaj. Ipak je dan prošao a da se ništa nije dogodilo.134

8. OTAC SABLJE Već se mračilo kad spustismo sidro u nekom malom zaljevu što ga je tvorilo potkovičasto udubljenje planine Džebel Najazet koja spada u veliki granitni lanac Sinaja. Prud je bio veoma uzak jer su se svega nekoliko koraka od obale rascijepane stijene uzdizale strmo u nebo. Sidrište je stoga bilo dobro zaštićeno od vjetra, ali bilo je pitanje hoće li nas danas zaštititi i od drugih smetnji. Veoma bih volio pretražiti najbliže .klance i pukotine u stijenama, ali veče se na žalost spustilo prije nego što su se Turci iskrcali da po svom običaju 'nalože vatru. Izmolili su el mogreb1, a sat kasnije ašijus, koje su glasno odzvanjale od strmih stijena planine. Ako Je ^netko možda bio ovdje sakriven, morao je otkriti našu prisutnost, sve da i nije ugledao našu vatru. Jednako kao i jučer, ja sam radije proveo noć na brodu. Dogovorio sam se s Halefom da ćemo naizmjence bdjeti. Kasnije se nekoliko mornara vratilo na brod da preuzmu stražu, a i obje žene izašle su iz kabine da na palubi udahnu malo svježega zraka. Ovaj put su opet nosile dvostruke koprene. To sam mogao primijetiti, jer su južne zvijezde tako jasno sjale da nije bilo teško pregledati cijelu palubu. Žene se međutim ubrzo vratiše u kabinu, čija sam vrata mogao promatrati, premda sam ovaj puta sjedio na Pramcu.. * Muslimanske večernje molitve.

135Halef je spavao otprilike pet koraka od mene. Kad se približila ponoć, potajice ga probudih i

šapnuh: — Jesi li se odmorio? — Jesam, sidi. Sad spavaj ti! — Mogu li se pouzdati u tebe? — Kao u samoga sebe! — Probudi me ako ti se išta učini sumnjivim! Hoću, sidi. Čvršće sam se zavio u čilim, sklopio oči i pokušao zaspati, ali mi to nije uspjelo. U mislima sam ponavljao jedanputjeđan, no ni to nije ništa pomoglo. Zatim se latih sredstva koje sigurno donosi san. Iskrenuo sam oči ispod sklopljenih kapaka tako da su zjenice bile upravljene sasvim gore i nastojao da ne mislim ni na što. San me je obuzeo, ali — stoj, što je to bilo? Provirio sam glavom iz čilima i pogledao u Halela. I on mora da je nešto zamijetio, jer se upola uspravio osluškujući. Sad nisam ništa više čuo, ali kad sam uho ponovo položio na palubu koja je predstavljala bolji vodič zvuka od zraka, ponovo začuh onaj neobični šum koji me je probudio, premda je bio vanredno tih. — Čuješ li štogod, Halefe? — ša"pnuh. — Čujem, sidi. Što je to? — Ne znam. Pripazi! S krme smo sad začuli posve tiho pljuskanje po vodi. Prijeko na kopnu se vatra već ugasila. — Halefe, ja ću sad na nekoliko časaka na krmu. Pripazi na moje oružje i odjeću! Od ona tri Turčina koji su se vratili na brod, dvojica su spavala na palubi. Treći je čučao, ali je i on spavao. Dalo se zamisliti da me netko promatra iz kabine pa sam zbog toga morao biti oprezan. Ostavio sam medvjedarku i opetušu, skinuo turban, a i haik koji bi me odali svojom bijelom bojom. Zatim se čvrsto priljubih uz palubu, otpuzah do ograde, a zatim polako dalje uz nju sve dok nisam stigao do mjesta gdje su s lijeve strane broda neke vrste Ijestava vodile na krov kabine do kormila. Tiho poput mačke uspeh se na njih.136

Otpuzao sam do kormila. Ah — sad mi je bio jasan onaj neobičan šum! Čamac u kojem su se do~ vezle one dvije žene i koji su privezali za krmu, bio sad sasvim privučen k brodu te je ležao upravo ispod jednog od prozora na širokoj krmi. Kroz taj prozor se upravo u času kad sam oprezno zavirio odozgo, na konopcu spuštao u čamac neki malen, ali nipošto lagan predmet. Trenje toga konopca o rub prozora izazvalo je onaj šum koji se dao čuti samo ako je čovjek pritisnuo uho o daske palube. Dolje u čamcu nalazila su se tri čovjeka koja su taj predmet primila, a zatim počekala dok uže nije bilo ponovo povučeno uvis i dok se na njem nije spustio drugi omot. Sve mi je bilo odmah jasno. To

što su puštali u čamac bio je novac đumrugdžibašija, naime ubrani porez. Nisam međutim imao vremena da i dalje promatram.

— Pazite, izdani smo! — doviknu neki glas s visoke obale, s koje se dala dobro razabrati cijela paluba. Istodobno prasnu hitac i tane se zabije tik kraj mene u dasku. Onda planu još jedan hitac, pa i treći. Meci su na sreću prozujali kraj mene, ali im se nisam smio dulje izlagati. Opazio sam samo još to da su dolje prerezali konopac i da se čamac udaljio, a zatim skočih s kabine na palubu. U tom trenutku otvoriše se vrata kabine i ja opazih da je u nju s vode moralo neprimjetno ući više ljudi. 2ene nisam vidio, ali devet muškaraca se smjesta bacilo na mene. Ovamo Halefe! — viknuh glasno. Nisam uopće imao vremena da izvučem oružje. Tri čovjeka su me zgrabila oko pasa pazeći da ne uzmognem posegnuti za pojas. Druga trojica skočiše u susret Halefu, a ostali su se trudili da me uhvate za jsake kojima sam se branio. Prijeko na kopnu prasnuse hici, odjeknuše kletve i pozivi u pomoć, a istoocmo sam čuo i zapovijedi što ih je grmio onaj du H ..bas sto sam ga maločas prepoznao: bio je to aervisev glas. 137— To je onaj Nemzi. Nemojte ga ubiti, već ga uhvatite! — zapovijedi jedan od onih koji su me bili zgrabili. Pokušao sam se istrgnuti, ali nisam uspio. Šestorica protiv jednoga! Uto nedaleko od mene opali pištolj. — U pomoć sidi, ranjen sam! — viknu Halef. Ja napeh sve sile i povukoh svoje napadače nekoliko koraka dalje. — Omamite ga! — zadahta neki glas. Ljudi me zgrabiše još čvršće a zatim, usprkos očajnoj obrani, dobih nekoliko udaraca po glavi koji su me oborili. U ušima mi je šumjelo kao da čujem morski mlat. Usred te grmljavine čuo sam praskanje pušaka i neke glasove. Onda mi je bilo kao da mi vežu ruke i noge i kao da me odvlače nekamo, a na kraju nisam više ništa osjećao. Kad sam se probudio, osjetih u zatiljku žestoke bolove. Trebalo je dosta vremena prije no što sam se« uspio sjetiti svega što se dogodilo. Oko mene bilo je tamno, ali neki jasan i određen šum doveo me je na misao da se nalazim u utrobi nekog broda koji brzo plovi. Ruke i noge bile su mi tako čvrsto svezane da se nisam mogao ni maknuti. Spone mi se doduše nisu zarežale u meso, jer se nisu sastojale od užadi i remenja, već od rubaca, ali su me ipak sprečavale da se obranim od brodskih štakora koji su me stali veoma tačno pretraživati. Dugo je vremena prošlo a da se moj položaj uopće nije izmijenio. Napokon začuh korake, ali ne mogoh razabrati ništa. Netko je razvezao moje spone i neki mi glas zapovjedi: — Ustani i pođi s nama! Ustao sam. Izveli su me iz unutrašnjosti broda u polutamno potpalublje. Putem sam pretražio svoju odjeću pa sam se iznenadio i smirio vidjevši da mi osim oružja nisu oduzeli ništa. Naposljetku izađoh na palubu i opazih da se nalazim na brodu s dubokom kobilicom. Brod je imao dva trokutna i jedno trapezno jedro. Takva je snast u tom moru punom oluja, naglih udaraca kiše, podvodnog grebenja i pličina tražila kapetana koji Je 138 temeljito poznavao svoj zanat i morao biti jednako hrabar kao i hladnokrvan. Na brodu se nalazilo tri puta toliko ljudi koliko bi bilo potrebno, a na pramcu se nalazio top, ali tako dobro pokriven sanducima, svežnjevima i bačvama da se s drugih brodova ne bi mogao razabrati. Momčad se sastojala od samih suncem opaljenih ljudi od kojih je svaki za pojasom nosio cio arsenal hladnoga i vatrenog oružja. Na krmi je sjedio neki čovjek u crvenim hlačama, bijelom turbanu i plavom kaftanu. Dugačak prsluk bio mu je bogato izvezen zlatom, a u šalu iz Basore1 koji mu je služio kao pojas svjetlucalo je dragocjeno oružje. U njemu sam odmah prepoznao onoga derviša. Kraj njega je stajao Arapin kojega sam na sambuku oborio na tlo. Odvedoše me pred njih. Moj jučerašnji protivnik omjerio me je osvetoljubivim, a derviš prezirnim pogledom. — Znaš li tko sam? — upita me „derviš". — Ne znam, ali naslućujem. — No, tko sam? Ti si Abu Seif. — Jesam. Klekni preda mnom! — Sto ti pada na um! Ne piše li u koranu da čovjek smije klečati samo pred Alahom? — To za tebe ne vrijedi, jer si nevjernik. Zapovijedam ti da klekneš i da mi time iskažeš poštovanje. Ne znam još da li zaslužuješ poštovanje, ali sve ako to i doznam, iskazao bih ti svoje poštovanje na drugi način. Klekni, jer ću ti inače odsjeći glavu! Gusar je ustao i mašio se svoje krivošije. Ja mu pnđoh još korak bliže. Moju glavu? Jesi li ti zaista Abu Seif ili si krvnik?

Ja sam Abu Seif i držim riječ. Klekni ili ću ti glavu položiti pred noge. Čuvaj svoju vlastitu glavu! ~ Kaurine! ' .' Stan oblik za Basru. 139— Kukavico!

— Što? — siknu. — Nazivaš me kukavicom? — Dakako. I jesi kukavica. Zašto si sambuk napao noću? Zašto si svoje džasuslare1 odjenuo u žensku odjeću? Zašto hrabrost pokazuješ ovdje gdje te opkoIjuju i čuvaju tvoji ljudi? Da si sa mnom nasamu, govorio bi posve drukčije. — Ja sam Abu Seif, Otac sablje, i desetorica takvih kao što sd ti ne bi se mogli oprijeti mojoj oštrici. — Aferim — bravo! Tako govori onaj koji se plaši djela! — Djela? Jesu li ta desetorica ovdje? Da su zaista tu, smjesta bih ti dokazao da sam rekao istinu. — Nisu potrebna desetorica. Dovoljan je jedan. Zar bi ti možda htio biti taj jedan? — Ah, ti ne bi pristao na to! — Zašto ne? — Jer se bojiš. Ubijaš ustima a ne sabljom. Očekivao sam da će se nakon tih riječi još jače razbjesniti, ali sam se prevario. Razbojnik sakrije svoj gnjev iza hladnog smrtonosnog mira, izvuče svom susjedu sablju iz korica i pruži mi je. — Uzmi i brani se! Ali kažem ti, sve da si vješt kao Afram i snažan kao Kelad, bit ćeš kod trećeg udarca mrtav. Uzeh sablju. Nalazio sam se zaista u neobičnom položaju. „Otac sablje" morao je prema istočnjačkim pojmovima biti izvrstan mačevalac. Ali ja sam znao da je Istočnjak prosječno isto tako loš mačevalac kao što je i slab strijelac. Ni ona Aframova spretnost, a ni Keladova snaga nisu valjda bile baš tako silne. Još nikad nisam s nekim Istočnjakom ukrstio oštricu prema pravilima mačevalačkog umijeća, pa iako mi je sablja koju su mi dali bila prilično nepoznata sa svojom „polovičnom i punom težinom", dakle tanka u onom dijelu koji je , služio za obranu a teža u prvoj trećini oštrice, ipak sam željno čekao da tom „Ocu sablje" dokažem da Evropljanin umije nadmoćnije baratati oružjem. Špijun. 140 Čitava se brodska posada skupila, a na svim sam licima vidio uvjerenje da ću zaista kod trećeg Abu Seifovog udarca poginuti. On me smjesta napade divlje i nepravilno, tako da uopće nisam imao vremena da stanem u propisani stav. Obranio sam njegovu nečistu kvartu i pokušao da smjesta iskoristim što se otkrio, no veoma sam se začudio videći kako je vješto izbjegao kružni udarac moje oštrice. Zatim on pokuša s fintom, ali mu ona ne uspije. Udarih riposto i to espadon. Moj je udarac pogodio, premda ga nisam namjeravao ozbiljno ozlijediti. On se razbjesni i toliko se zaboravi da se malo povukao, a zatim skoči naprijed i ponovo udari kvartu. I ja stupih pola koraka naprijed, pa svom snagom zakočih udarac njegove oštrice i — oružje mu izleti iz ruke te pade u more. Svi ljudi oko nas glasno kriknuše, a ja stupih natrag i spustih sablju. Goloruki čovjek stajao je preda mnom i buljio u mene. — Abu Seife, ti si veoma vješt mačevalac. Te su ga riječi ponovo dovele k svijesti. Suprotno od očekivanja nisam na njegovom licu razabrao gnjev, već samo iznenađenje. Franče, pobijedio si Abu Seif a! viknu. — To si mi ti veoma olakšao, jer se nisi mačevao m plemenito ni promišljeno. Moj drugi udarac stajao te je krvi, a moj treći oduzeo ti je oružje. Da, čak msam ni dospio da ti zadam treći udarac, dok me je tvoj treći imao ubiti. Evo ti sablje. U tvojoj ruci sam! To pozivanje — zaista smiono — na plemenitost Džeheina imalo je dobar učinak. > U Si U mojo i vlasti m ' . oJ si zarobljenik ali svoju sudbinu držiš u svojim rukama. Ukoliko? "~Ltko Učiniš ono što tražim od tebe, ubrzo ćeš biti slobodan. ~ Sto da radim? Mačevat ćeš sa mnom. ~ vrlo rado. ~ I naučit ćeš me ono što umiju Nemzi. — sporazuman sam. 141— Dokle god se budeš nalazio na mom brodu, nećeš dopustiti da te itko strani vidi. — Dobro. — ... pa ćeš na moj nalog smjesta sići s palube ako se približi kakav drugi brod. Hoću. — S tvojim slugom nećeš progovoriti ni riječi.

— Gdje je on? — Ovdje na brodu. — Je li svezan? — Nije, bolestan je. . — Znači da je ranjen! — Jeste, u ruku. Osim toga slomio je nogu tako da ne može ustati. — Onda ti ne mogu dati zatraženo obećanje. Moj mi je sluga ujedno i prijatelj pa ga moram njegovati. To ćeš mi dopustiti. — Ne dopuštam, ti, ali ti obećajem da ćemo se dobro brinuti za njega. — To mi nije dovoljno. Ako je slomio nogu, onda mu je ja moram namjestiti. Ovdje sigurno nema nikoga tko se u to razumije. — Ja sam se u to razumijem. Razumijem se u to kao džerah1. Povezao sam ranu tvoga sluge, a namjestio sam. mu i nogu. Više ga ništa ne boli i zadovoljan je. — Hoću da to čujem iz njegovih usta. — Kunem ti se na to Alahom i prorokom. Ako mi ne obećaš da nećeš govoriti s njime, onda ću se pobrinuti za to da ga uopće više ne vidiš. Osim toga moram od tebe još nešto zatražiti. Sto? — Imaš li prijatelje među Inglisima? — Imam. — Jesu li to ugledni ljudi? — Među njima ima i paša. — Hoće li te oni otkupiti? To je bilo nešto posve novo! Dakle on me nije kanio ubiti, već je htio da mu platim za svoju slobodu. — Koliko tražiš? — upitah ga. " '1

Ranarnik. 142

— Uza se imaš tako malo zlata i srebra da se ne možeš sam iskupiti, ali ipak nećeš jeftino proći. Razbojnik je dakle ipak pretražio moje džepove, ali očito nije našao ono što sam ušio u rukave svoga turskog kaputa. Uostalom, i to bi bilo premalo za otkupninu. Zato mu odgovorih: — Ja nemani ničega. Nisam bogat. To ti vjerujem, premda ti je oružje izvrsno, a imaš uza se i stvari što ih ja ne poznam. Ti si međutim otmjen i.glasovit. Ah! — To si rekao ovom čovjeku na sambuku. — Samo sam se našalio. — Nisi, govorio si ozbiljno. Tko je tako snažan i umije tako sjajno baratati sabljom kao što umiješ ti, taj ne može biti ništa drugo nego nekakav veliki sabit1 za kojega će njegov padišah platiti veliku otkupninu. — Moj kralj neće moju slobodu platiti novcem. On će je od tebe zatražiti besplatno. — Ja ne poznajem nikakvoga kralja Nemzija. Kako će on razgovarati sa mnom i prisiliti me da te pustim na slobodu? — Učinit će to putem svoga sefira2. — Ni njega ne poznajem. U ovom kraju nema nikakvog sefira tvoje zemlje. Naš poslanik se nalazi u Stambulu kod padišana. Ja imam bujuruldu pa sam dakle čovjek koji stoji u sultanovoj sjeni. Abu Seif se nasmije. ,. ~ OvdJe Padišah ne znači ništa, ovdje vlada samo veiiiu senf Meke, a ja sam moćniji od njih obojice, lil^f • o tebi Povesti pregovore ni s tvojim kradem m s njegovim poslanikom. ~ A s kime onda? ~ S Inglisima. — Zašto s njima? nala^ 6r ĆS te oni zapjeniti za moga brata koji se kom n n]lhov!m rukama. Moj brat je sa svojom barPaojia jedan od njihovih brodova pa su ga oni1

Oficir. Poslanik.

143

zarobili. Otpremili su ga u Eden1 i žele ga ubiti. Sad će ga međutim u zamjenu za tebe morati pustiti ne slobodu. — Varaš se. Ja ne spadam među Inglise. Oni će me ostaviti u tvojim rukama, a tvoga brata će ubiti. — Onda ćeš i ti umrijeti. Umiješ pisati pa ćeš im napisati pismo koje ćuT im dostaviti. Napišeš li pismo dobro, oni će te zamijeniti za moga brata, a napišeš li ga loše, onda ćeš sam sebe imati na savjesti. Razmisli dakle vrlo pomno o tome pismu. Imaš još mnogo dana vremena. Koliko? — Očekuje nas opako more, ali ja ću ploviti i noću ako to bude moguće. Ostane li nam vjetar povoljan, za četiri dana stići ćemo u Džidu. Odande do okoline Sane, gdje ću sakriti svoj brod, gotovo je isto tako daleko. Imaš dakle pun tjedan dana vremena da razmisliš o svom pismu, jer ja ću tek iz Sane poslati glasnika. — Dobro. Napisat ću pismo. — I obećaješ mi da nećeš pokušati pobjeći? — To ti ne mogu obećati. Neko me je vrijeme ozbiljno gledao u lice. — Alah akbar, bog je velik, a ja nisam dosad vjerovao da među kršćanima ima i poštenih ljudi. Ti dakle želiš pobjeći? — Iskoristit ću svaku priliku za to. — Onda se nećemo ni mačevati. Inače bi me mogao ubiti i skočiti u vodu da se spasiš plivanjem. Umiješ li plivati? — Umijem. — Imaj na umu da ovdje u moru ima mnogo morskih pasa koji bi te požderali. — To znam. — Dat ću strogo paziti na tebe. Ovaj čovjek ovdje bit će stalno uza te. Uvrijedio si ga. On te neće gubiti iz vida dok te ne oslobodimo ili dok ne umreš. — Sto će u ta dva slučaja biti s mojim slugom? — Njemu nećemo učiniti ništa na žao. On nije ni Turčin ni kaurin pa ćemo ga pustiti na slobodu isto 1 Aden. dobno s tobom ili poslije tvoje smrti. Sad možeš ostati na palubi, ali čim ti to tvoj stražar zapovjedi, moraš sići u potpalublje gdje će te zaključati u tvoju komoru. Rekavši to, Džehein se okrenu od mene. Bio sam otpušten. Najprije sam otišao na pramac, a zatim se prošetah duž brodske ograde. Kad sam se umorio, ispružih se na pokrivaču. Moj se stražar neprekidno držao u mojoj blizini, pet ili šest koraka od mene. To je bilo isto tako suvišno kao i neugodno za mene. Činilo se da se inače nitko na mene ne osvrće i nitko nije sa mnom progovorio ni riječi. Šutke su mi pružili vodu, kuskus i nekoliko datulja. Čim bi nam se približio kakav jedrenjak, morao sam sići u svoju komoricu. Moj bi stražar stao na vrata i ostajao ondje dok ne bih ponovo smio izaći. Uvečer su vrata izvana zakračunavali i na njih nagomilali kojekakvu ropotanju.

144Kroz Pustinju

1459. MOJ VJERNI HALEF

Tako su prošla tri dana. Više sam se brinuo za ranjenoga Halefa nego za samoga sebe, ali uzalud bih pokušao da dođem do njega. Sigurno se isto tako nalazio u potpalublju kao ja, ali svaki pokušaj da svom vjernom Halefu iza leđa svoga čuvara dadem kakav znak, mogao bi obojici samo naškoditi. Pošto smo plovili veoma brzo i sretno, stigli snio otprilike u područje između Džebel Ejuba i Džebel Kelaje, odakle je obala do Džide postajala sve niža i ravnija. Bilo je u predvečerje. Na sjeveru je stajao, kao velika rijetkost u tim geografskim širinama, mali oblačić u obliku koprene kojega je Abud Seif veoma zabrinuto promatrao. Spustila se noć te sam morao sići pod palubu. Ovdje je bilo još sparnije nego obično, a sparina se još i povećavala. Već je prošla i ponoć a ja još nisam bio zaspao. Onda odjednom začuh iz daljine neko prigušeno brujanje, grmljavinu i tutnjavu koja je dojurila brzinom oluje i zgrabila naš brod. Osjetio sam kako je pramcem duboko utonuo u valove, pa se opet uzdigao, a zatim jurnuo udvostručenom brzinom. Stenjao je i škripao na sve strane. Donji dio jarbola praskao je u svom ležištu a na palubi je momčad trčala amotamo bojažljivo vičući, jadikujući i moleći. U isto vrijeme čule su se jasne i promišljene kapetanove zapovijedi. Zaista je i bilo potrebno da on ne izgubi hladnokrvnost. Prema mom računu približavali smo se visini Rabiga, što ga Arapi nazivaju Rabr, a južno odatle pružaju se upravo nebrojene hridine i ko 146 raljni prudovi koji su čak i danju opasni za plovidbu. Ondje se nalazio i otok Gauat, a između njega i Ras Hatibe uzdižu se dvije koraljne hridine. Prolaz između njih je čak i po suncu i mirnom moru bio pun najvećih opasnosti. To mjesto nazivaju Arapi Om el Hablein, „Mati dvaju užeta", pa se prema tom imenu dade zaključiti kako su se brodari nekad na tom mjestu pokušavali zaštititi od opasnosti.

Orkan nas je upravo bijesnom brzinom tjerao prema tom prolazu. Bilo je posve isključeno da bismo putem mogli negdje pristati. Ustao sam sa svoga ležaja. Naleti li brod na kakvu hridinu, bio sam izgubljen, jer je moja komorica bila zakračunana. Uto mi se učini kao da usred brujanja prirodnih sila čujem pred vratima neki šum. Priđoh bliže i osluhnuh. Nisam se prevario. Netko je odstranjivao prepreke s vrata a zatim se ona otvoriše Sidi! Tko je ovdje? Hamdulilah slava bogu koji mi je dopustio da odmah nađem pravo mjesto! Zar ne poznaš glas svoga vjernog Halefa? Halef! Ta to je nemoguće! To sigurno nije Halef, jer on ne može hodati. — Zašto ne može? Jer je ranjen i jer je slomio nogu. Da, ranjen jesam, sidi, metak me je pogodio u ruku, ali rana mi je laka. Nogu nisam slomio. Onda mi je Abu Seif lagao. ~~ on lagao tebi već sam Ja njeg3 zavarao. Se pretvarati da Pomognem svom dobrom vu Sam tri dana ležao do]Je s daščicama oko e, ah bih ih noću uklonio i odlazio u izvide. Dobri moj Halef e, to ti nikad neću zaboraviti! Docuo sam koješta. ~ Sto? Će pristati mal0 is Ted Džide da u Meku 0nd e se kani P * J Pomoliti da brat domogne slobode. Nekoliko njegovih ljudi Le s njime. . Možda će nam uspjeti da umaknemo.:o*

147— Nastojat ću. To će dakle biti sutra. Tvoje se oružje nalazi u njegovoj kabini.

— Ako se noćas ne utopimo, hoćeš li se naredne noći vratiti? — Doći ću, sidi. — Opasno je, Halefe! — Danas je tako mračno da me nitko nije mogao xppaziti, a Džeheini nemaju vremena da nas nadziru. Sutra će nam pak pomoći Alah. — Boli li te rana? • — Ne boli. — Sto je bilo sa sambukom? Ležao sam u nesvijesti i ne znam ništa. — Oteli su cio novac koji se sad nalazi u kapetanovoj kabini i svezali posadu. Sa sobom su poveli samo nas dvojicu da bi ti oslobodio Abu Seifovog brata. — I to znaš? — Prisluškivao sam što govore. — Gdje je one noći bio njegov brod? — Ležao je usidren nedaleko od nas iza klisura i čekao nas. Laku noć, sidi! — Laku noć! Halef šmugne iz kabine, povuče kračun i natovari svu onu gomilu na vrata. Za vrijeme Halefovog posjeta gotovo sam posve zaboravio na oluju, ali je ona sad isto tako brzo prestala kao što je i došla. Iako se more još dugo vremena valjalo u velikim valovima, kako sam to zamijetio po pokretima broda, ipak sam naslutio da se nebo razvedrilo, što je znatno smanjivalo opasnost da se nasučemo. Tako sam mirno zaspao. Kad sam se probudio, brod je mirovao, moja su vrata bila otvorena, ali ispred njih stajao je straiar. — Hoćeš li gore? — upita me. Hoću. — Gore možeš ostati samo do podne. Uspeo sam se na palubu i vidio da su s nje već uklonjeni svi tragovi oluje. Brod je ležao usidren u nekom uskom zaljevu koji se duboko urezao u kopno. Jedra su bila skinuta, a pokretni jarboli spušteni tako da se brod nije ni s mora ni s kopna dao lako otkriti. 148 Uostalom, činilo se da je obala ovdje bila pusta i nenastanjena. Sve do podne ostao sam na palubi a da se nije dogodilo ništa neobično. Onda me Abu Seif dade pozvati k sebi. Nalazio se u svojoj kabini gdje sam ugledao sve svoje oružje na zidu. Osim toga sam na podu kabine ugledao više velikih kečikeselerija1 koji su sigurno bili napunjeni barutom. Jedan je sanduk bio otvoren, ali ga Abu Seif zatvori čim sam ušao. Ipak sam imao dovoljno vremena da opazim da se u njemu nalaze same platnene vrećice u kojima se vjerojatno nalazio novac što su ga gusari ugrabili sa sambuka. — Nemzi, imam se s tobom nešto ukratko porazgovoriti — poče on. — Govori!

— Zar mi još uvijek ne želiš obećati da nećeš pokušati da pobjegneš? — Nisam lažac pa ti zato iskreno kažem da ću pobjeći čim mi se za to pruži prilika. — Nećeš imati prilike. Ipak me tvojim riječima siliš da s'tobom postupam strože nego što bih to htio. Mene; neće dva dana biti na brodu. Za to vrijeme ne smiješ izaći iz svoje kabine. Ležati ćeš u njoj svezanih ruku. — To je okrutno. — Jeste, ali tome si sam kriv. — Moram se dakle pokoriti. — Možeš ići. Zapamti, međutim, da ću izdati nalog da te smjesta ubiju ako pokušaš skinuti spone. Da si pravovjernik, zamolio bih te da mi budeš prijateljem. No ipak te ne mrzim i ne prezirem te. Povjerovao bih tvom obećanju, ali pošto mi ga nećeš da dadeš, moraš snositi posljedice. Siđi sada dolje! Odveli su me u potpalublje, svezali i zatvorili. Bila Je velika muka u onoj_sparini ležati dolje svezan, ali sam se pomirio s time7 premda je moj stražar dao oduška svojoj osvetoljubivosti tako da mi nije donio ni Jela ni pića. Nadao sam se da će Halef doći, ali sam bio i vrlo nestrpljiv. Ležao sam u tami što je još po ecalo moje muke. Prošlo je mnogo vremena a sigurno1

Vreća od kozje kože.

149je već i ponoć kad naposljetku začuh vani ispred mojih vrata neki tihi šum.

Napeto sam osluškivao, ali nisam uspio više ništa čuti. Govoriti nisam nipošto smio. Uostalom, možda je to bio samo štakor. Neko je vrijeme sve ostalo mirno, a onda začuh kako se približuju koraci, a zatim i onaj tihi šum koji nastaje ako se po podu vuče ćilim ili rogožina. Sto je to bilo? Svakako je moj staržar odlučio da će ostatak noći provesti pred mojim vratima. Za mene dakle nije više bilo nade, jer sve ako Halef ipak i dođe, to će — ali čuj! Sto je to? Bila je potrebna sva oštrina moga izvrsnoga sluha da primijetim kako se drveni kračun na mojim vratima polako posve polako pomiče. Nekoliko sekundi kasnije začuh tvrdi udarac — šum kao da netko pokušava ustati s .poda, ali ne može — zatim kratko i prigušeno stenjanje, a onda vani poluglasne riječi: — Dođi sidi! Imam ga! Bio je to Halef. • — Koga? — upitah. — Tvoga stražara. — Ne mogu ti pomoći, jer su mi ruke svezane. — Jesi li svezan uza zid? — Nisam. Izaći mogu. — Onda dođi vrata su otvorena. Kad sam izašao, osjetih da Arapin leži na podu i da se grčevito trza. Halef je klečao na njemu i objema mu rukama stezao vrat. — Opipaj njegov pojas, nalazi li se u njemu kakav nož, sidi. i — Evo ga! Počekaj! • j Rukama koje su nad zglobovima bile čvrsto : steg nute jedna uz drugu, izvukoh nož, stegoh držak čvrsto 1 zubima i raspilih spone. li — Je li ti uspjelo, sidi? ••'"'• — Jeste, ruke su mi slobodne. Drago mi je da stražar nije još mrtav. — Zaslužio je to, sidi. — Neka ipak ostane na životu. Svezat ćemo ga, zataknut ćemo mu čep u usta i položiti u moju komoricu. , 150 — Onda će stenjati kroz nos i odati nas. — Razvit ću njegov turban.i omotati mu ga oko lica. Popusti sad malo da dođe do daha! — Tako — evo čepa! — Evo njegovog pojasa da mu svežemo ruke i noge — pusti mu vrat i pridrži mu noge! — Tako, gotovi smo! Sad u kabinu s njime! Duboko sam odahnuo kad sam iza našeg zatvorenika zakračunao vrata i zastao s Halefom na stepenicama. — Sto sad, sidi? — upita. — Najprije mi pripovijedaj kako je do svega toga došlo? Kako si stigao ovamo? Kako si zaskočio ovog čovjeka?

— Oh, vrlo jednostavno! — odvrati hrabri Halef. — Išuljao sam se iz potpalublja i osluhnuo. Čuo sam da je „Otac sablje" s dvanaest ljudi otišao u Džidu. Sa sobom je ponio mnogo novaca da ga odnese velikom šerifu Meke. Zatim sam čuo,da će onaj Džehein koji te ima čuvati spavati pred tvojim vratima. On te mrzi pa bi te već odavno ubio da se ne boji Abu Seifa. Ako sam htio k tebi, morao sam ga preteći pa sam dakle otpuzao preko palube a da me nitko nije primijetio. Ti si me to naučio u pustinji. Tek što sam stigao ovamo, došao je i on. — Ah, to si dakle bio ti! Čuo sam te. — Kad je legao, zgrabio sam ga za vrat. Sve ostalo znaš, sidi. * Hvala ti, Halefe! Kako izgleda gore? Vrlo dobro. Kad sam se prošuljao po palubi, Dzehemi su upravo pripaljivali svoj hašiš. Njihov zapovjednik otišao je pa se sad to usuđuju učiniti. — Uzmi oružje toga čovjeka. Bolje je od tvojega. A sad dođi! Ja ću ispred tebe. Dok smo se tako šuljali gore, morao sam se nasmijati tome što Abu Seif nosi velikom šerifu poklon "»ji predstavlja samo neznatan dio onoga što mu je upravo ugrabio. Čim sam isturio glavu iz otvora u paUDi osjetih onaj miris koji se uvijek širi u blizini pusaca hašiša. Ljudi su ležali posvuda naokolo na paiuoi. Nije se dalo ustanoviti da li spavaju ili samo leže nepomično očekujući djelovanje omamljivog otrova. a sreću je put do kabine bio slobodan. Otpuzasmo 151onamo pritisnuvši se tik uz daske palube i stigosmo sretno do vrata. Zahvaljujući istočnjačkoj nebrižnosti vrata nisu imala brave, a ni stožeri nisu mogli zaškripati jer su se sastojali samo od komada kože prikucanih gore i dolje o vrata i vratnice. Otvorio sam vrata samo toliko koliko je bilo potrebno da se uvučemo u kabinu, a kad smo bili u njoj, zatvorih vrata za sobom. Sad sam se osjetio tako siguran i slobodan kao kod kuće u svojoj sobi. Ovdje je visjelo moje oružje, a pet koraka dalje bila je brodska ograda. Jedan skok s nje bio je dovoljan da stignem na obalu. Sat, kompas i novac imao sam uza se. — Šta da ponesem sa sobom? — upita Halef. — Jedan od onih pokrivača koji leže ondje u kutu. Nužno ga trebamo. I ja ću uzeti jedan. — I ništa, više? Ništa. — Ali ja sam čuo da se ovdje nalazi mnogo novaca. — Novac leži ondje u škrinji. Nećemo ga dirati, jer nije naš. — Sto, sidi? Ti kaniš tim razbojnicima ostaviti novac što ga mi tako.nužno trebamo? — Želiš li postati kradljivcem? — Ja. Zar je Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gošara kradljivac? Sidi, neka se samo netko drugi usudi da mi to rekne! Nisi li ti sam zapovjedio da onom čovjeku dolje u komori oduzmem oružje? Nisi li mi naložio da uzmem jedan od ovih pokrivača? — To nije krađa. Razbojnici su nam oduzeli naše pokrivače i tvoje oružje, pa imamo dakle pravo da se za njih namirimo. Novac su nam međutim ostavili. — Nisu, sidi. Moj su novac oduzeli. — Jesi li imao mnogo? — Hm, bio sam na najboljem putu da se štednjom obogatim. Sjeti se samo onog bakšiša što sam ga dobio od Ibrahima Mamura. I nisi li mi i ti svaka dva tjedna dao tri talira? Imao sam još sav taj novac, a sad je nestao pa ću dakle uzeti ono što mi pripada. Prišao je škrinji. Zar da ga u tom spriječim? U nekom smislu imao je i pravo. Ovdje smo se nalazili u prilikama u kojima smo sami morali očuvati svoje 152 nravo Gdje bismo mogli Abu Seifa tužiti da nam vrati ugrabljeni novac? Nigdje. A ja sam i odviše morao štedjeti a da bih iz svoga džepa mogao Halefu nadoknaditi ono što mu je bilo ugrabljeno. Osim toga daljnja bi nas prepirka s Halefom samo zadržala ili bi nas Čak dovela u opasnost. Zadovoljio sam se dakle time da reknem: — Škrinja je sigurno zaključana. Halef priđe bliže, pregleda je i reče: — Da, na njoj je brava a nema ključa, no ja ću je ipak otvoriti. — Ne, to nećeš učiniti! — usprotivili mu se. — Ako razbiješ bravu, to će prasnuti i buka će nas odati. — Imaš pravo, sidi — reče Halef. — Dakle neću moći da dođem do svojih talira. Dobro, hajdemo. Te je riječi izrekao tako turobno da sam gotovo požalio što se mora odreći svoga novca. Ni jedan drugi Arapin ne bi ga se odrekao, pa me je to navelo da mu obećam: — Halefe, ja ću ti još jednom dati te tvoje talire. — Je li to istina, sidi? — Svakako. — Onda hajdemo! Sad sam zadovoljan. Izašli smo iz kabine i sretno stigli na ogradu broda. Udaljenost između ograde i .kopna bila je ipak • znatna, kako sam to mogao razabrati u svjetlu zvijezda.

— Hoćeš li to moći preskočiti, Halefe? — zabrinuto upitah. Znao sam da on umije dobro skakati, ali se ovdje čovjek nije mogao zaletjeti. — Pripazi, sidi! Ustao je, stao nogom na ogradu, a tren kasnije našao se već prijeko na obali. Brzo skočih za njim. — Hamdulilah, hvala bogu! Sad smo slobodni — radosno će Halef. Ali što sada? — Otići ćemo u Džidu. ~ Poznaješ li put? Ne poznajem. — Imaš' li kartu koja ti ga pokazuje? — Nemam ni nje, ali je dovoljno da se držimo Prema jugu. Abu Seif je pješice pošao onamo, a to 153je siguran znak da grad nije daleko. Ali najprije pregledajmo oružje. Iz opreza smo se zaklonili iza nekog obližnjeg grma euforbije koji nas je dovoljno zaklanjao od pogleda. Moje su puške bile nabijene. Očito se gusari nisu snalazili s revolverima i s henrijevkom, a teškoj medvjedarki su se sigurno čudili. Arapi su navikli na dugačke i lake puške pa su čitava plemena još i danas naoružana puškama veoma starih i neobičnih vrsta. Pošto smo se uvjerili da nitko nije zamijetio naš bijeg, krenusmo nepoznatim putem. Da ne zalutamo, morali smo se što više držati obale. Ova je međutim bila puna zaljeva koje smo morali obilaziti, tako da smo napredovali vrlo sporo. K tome je tlo unatoč blizini mora bilo gusto obraslo kolokvintama i alojama koje su nam veoma otežavale hodanje. Naposljetku svane dan pa smo se'sad mogli kretati lakše i brže. Mogli smo gledati u daljinu i odlučiti kojim smjerom da pođemo da bismo presjekli zavoje obale. Otprilike u osam sati prije podne ugledasmo pred sobom minarete nekog grada .okruženog visokim i dobro uščuvanim zidom. — Hoćemo li upitati je li to Džida, sidi? — reče Halef. Već smo puni sat sretali putnike, ali ih nismo oslovili. — Nećemo — odgovofih. — To je posve sigurno Džida. — A što ćemo ondje? — Najprije ću razgledati mjesto. — I ja ću ga razgledati. Znaš li da je ondje zakopana Eva, pramajka ljudskoga roda? — Znam. — Kad ju je Adam pokopao, plakao je za njom četrdeset dana i četrdeset noći. Zatim je otišao u Selan Dib1 gdje je umro pa je tamo i pokopan. Selan Dib je otok za koga znaju samo vjernici. — Varaš se, Halefe. Taj otok pripada Englezima pa sam i ja sam bio već na njemu. Halef me začuđeno pogleda.Cejlon.

154

_ Ali naše uleme1 vele da svaki nevjernik koji pokuša stupiti na Adamov otok, mora umrijeti. Jesam li ja umro? _ Nisi. Ali ti si Alahov ljubimac. — Onda ću ti navesti još jedan primjer za to da vaši uleme nemaju uvijek pravo. Zar ne, svaki nevjernik mora umrijeti ako stupi na tlo svetih gradova Meke i Medine? — Tako je. — Pa ipak ima kršćana koji su ondje bili. Gradili su se da su muslimani. — Onda mora da su poznavali naš jezik i naše običaje. — Poznavali su ih. Halef mi se bojažljivo i ispitljivo zagleda u lice. — Sidi, i ti ih poznaš. Kaniš li možda također u Meku? — Hoćeš li me povesti sobom? — Ne mogu, sidi. Zbog toga bi me pekli u najdubljem paklu. — Da li bi me odao ako me ondje ugledaš? —'Ne žalosti me, sidi. Morao bih te odati, a možda to ipak ne bih mogao učiniti. Onda uopće više ne bih mogao živjeti. Vidio sam da govori istinu pa bi bilo okrutno da sam ga dulje iskušavao i plašio. — Ti ćeš dakle uskoro postati pravi hadžija. — Da, sidi, postat ću. Iz Džide ću otići u Meku, .zadržat ću se u Arafahu, dat ću da me u Mini obriju i izvršit ću sve što moja vjera traži. Hoćeš li dotle u Džidi počekati na mene? — Koliko ćeš se zadržati u Meki? — Sedam dana. — Onda ćeš me opet naći u Džidi. Hoćeš li mi '»puniti jednu želju? — Hoću, jer znam da nećeš od mene zatražiti ništa s«> ne bih smio učiniti. Nemoj reći ovdje nikome da sam kršćanin. Vla«aj se kao da sam musliman. 155— Poslušat ću te, ali hoćeš li i ti meni ispuniti jednu molbu?

Koju? — U Meki moram kupiti azis kumaš1 i razdijeliti brojne poklone i milostinju. — Ne vodi brigu, još danas ćeš dobiti svoje talire. — Možda ih neću moći iskoristiti, jer su kovani u zemlji nevjernika. — Onda ću ti taj isti iznos isplatiti u pijasterima. — Imaš li pijastere? — Još ih nemam, ali ću ih dobiti od sarafa2. — Hvala ti, sidi. Hoću li Imati dovoljno novaca da pođem i u Medinu? — Mislim da hoćeš, budeš li štedljiv. Put onamo neće te ništa stajati. Zašto? — Jer ću i ja s tobom. — U Medinu, sidi? — zabrinuto će on. — Da. To nije zabranjeno. — Put onamo ti je slobodan, ali u samu Medinu ne smiješ ući. — Mogu te dakle počekati u Džanbu? — To je lijepo, sidi, to bi moglo ići. — Jesmo li se dakle sporazumjeli? — A kamo ćeš onda? — Najprije u Medain Salih. — Sidi, tamo te čeka smrt! Ne znaš li da je to grad sablasti koje nijednog smrtnika ne trpe uza se? — Mene će morati trpjeti. Medain Salih veoma je tajanstveno mjesto. O njemu pripovijedaju čudesne stvari, pa ga zato želim vidjeti. — Nećeš ga vidjeti, jer će nam duhovi zakrčiti put. Ali ja te neću napustiti pa sve ako moram s tobom i umrijeti. Onda ću biti već pravi hadžija kojemu je raj uvijek otvoren. A kamo ćeš zatim, ako sretno izađeš iz Medain Saliha? — Ili na Sinaj, TI Jeruzalem i Stambul ili u Basru i Bagdad. — Hoćeš li me i onamo povesti sa sobom? Hoću.1

Doslovno: svete stvari. • MjenjaC. 156

U međuvremenu smo stigli do gradskih vrata. Ondje je posvuda izvan zidova bilo podignuto cijelo mnoštvo koliba od slame ili palminoga lišća u kojima su stanovali siromašni radnici ili još siromašniji trgovci drvom i povrćem. Neki otrcani čovjek me oslovi: — Jesi li zdrav, efendijo? Kako živiš, kako se osjećaš? Zastao sam. Na Istoku čovjek mora imati vremena da odgovori na pozdrav. — Hvala ti. Zdrav sam. Dobro mi je i izvrsno se osjećam. A kako ti, sine hrabroga oca, kako ti teku poslovi, ti pripadnice najpobožnijeg muslimanskog plemena? Poslužio sam se tim riječima, jer sam vidio da nosi mešaleh. Džida slovi kao sveti grad, a stanovnici svetih gradova imaju pravo da nose taj znak. Četiri dana nakon rođenja djeteta urezu mu na svakom obrazu tri zareza a na svakoj sljepočici dva. Brazgotine tih zareza ostaju doživotno. To je mešaleh. — Tvoje riječi su ašar1. Mirišu kao benat el dženet2 — odgovori čovjek. — I meni je dobro pa sam zadovoljan poslom što ga vodim. On će i tebi biti od koristi. — Kakvim se to poslom baviš? — Imam tri magarca. Moji sinovi su hamari3, a ja im pomažem. — Jesu li ti životinje kod kuće? — Jesu, efendijo. Hoćeš li da dovedem dva magarca? Koliko da ti platim za njih? Kamo kaniš odjahati? — Ja sam ovdje stranac pa bih htio potražiti stan. Arapin me omjeri neobičnim pogledom. Mora da m u je stranac koji je stigao pješice posebno udario u oči. — Efendijo — upita me — hoćeš li onamo kamo sam otpratio tvoju braću? — Koju braću?»cvijeće. 'Hajske kćeri. Goniči magaraca. 157— Jučer je u vrijeme mogreba došlo trinaest ljudi pješke kao i ti. Odveo sam ih u veliki han.

To je svakako bio Abu Seif sa svojima. — To nisu bila moja braća — izjavih. — Ja uopće ne želim uzeti stan u nekom hanu ili u kakvoj lokandi1, već u privatnoj kući. — To je sreća! Znam kuću u kojoj možeš naći stan koji bi i za kraljevića bio gotovo odviše lijep. — Koliko zahtijevaš da na tvojim magarcima odjašemo onamo?

— Dva pijastera. — Dovedi ih! Udaljio se dostojanstvenim koracima i doveo iza neke ograde dva magarca, tako malena da su mi gotovo mogla protrčati između nogu. — Hoće li nas oni moći ponijeti? — upitah. — Efendijo — uvjeravao me je taj čovjek — jedan od njih može da nas nosi svu trojicu. To je bilo pretjerano, ali na mom se magarcu zaista nipošto nije opažalo da sam mu pretežak. Naprotiv, čim sam ga uzjahao, poče živahno kasati, ali se na žalost odmah iza gradskih vrata zaustavi. — Dud — viknuo je naime neki kreštavi glas sa strane — stoj! Daj novac! U napol srušenom zidu meni zdesna nalazila se četverokutna rupa. U njoj sam opazio neku glavu sa čijeg su lica stršale neke strašne naočale samo s jednim staklom. Ispod toga stakla ugledah golemi nos, a još niže dolje veliki otvor iz kojega su vjerojatno izašle te riječi. — Tko je to? — upitah našeg vodiča. — To je baval2. On ubire porez za padišaha. Da se našalim, potjerao sam svoga magarčića pred rupu i izvukao putnicu. Sto hoćeš? — Novac! — Evo ti! Gurnuo sam mu sultanov muhur* pred ono oko koje nije bilo zaštićeno staklom.1

Gostionica. « Vratar. ' Pečat. 158

_ Oprostite, vaša milosti! Otvor ispod nosa se zatvori, lice iščeznu i odmah zatim ugledah neki mršavi lik kako postrani preskače preko kamenja. Bio je odjeven u staru otrcanu janjičarsku uniformu, široke plave hlače, crvene čarape, zeleni kaputić, dok je na glavi nosio bijelu kapu koja mu se kao neka vrećica ovjesila na stranu. To je bio onaj vrijedni baval. — Zašto bježi? — upitah vodiča. — Ti imaš bujuruldu pa ne moraš ništa platiti. On te je dakle uvrijedio i boji se tvoje osvete. Pojahasmo dalje i nakon pet minuta stigosmo pred neku kuću koja je kao prava rijetkost u muslimanskim zemljama imala četiri velika rešetkama zatvorena prozora prema ulici. — Evo je, ovdje smo! — izjavi moj pratilac. — Čija je to kuća? — Džeferdije1 Tamara. Dao mi je nalog da je iznajmim. — Hoće li biti kod kuće? — Hoće. — Onda se možeš vratiti. Evo ti još i bakšiš! čovjek se stane zahvaljivati a zatim sjede na magarca i odjaha. Ja sam s Halefom ušao u kuću gdje me neki Crnac uvede u vrt u kojemu se nalazio draguljar. Rekao sam što me vodi k njemu, a on me odmah povede natrag u kuću i pokaza mi niz praznih soba. Unajmih dvije sobe na tjedan dana i platih za njih dva talira, što je bilo prilično skupo. Zato me nije nitko ništa ispitivao. Rekao sam mu samo ime što mi ga je Halef nadjeo. U .toku popodneva izađoh da razgledam grad. Džida je lijep grad pa se čini da s pravom nosi svoje ime Džida znači „bogata". S tri je strane okrufe"a visokim i debelim zidom s kulama, a zaštićena je i dubokim jarkom. Prema moru je brani tvrđavica s nekoliko baterija. U zidu se nalaze troja vrata: Bab el Medina, Bab i Jemen i Bab el Meka. Ova posljednja su najljepša. a J njih se uzdižu dva tornja ukrašena ljupko izra1

Draguljar. 159đenim kruništem. Grad se dijeli u dva dijela, u sirijski i jemenski. Ima prilično široke i ne previše

prljave ulice, te mnogo lijepih trgova. Upadljivo je da u njemu ima mnogo kuća s prozorima na ulicu. Većinom su to dobro građene višekatnice pa imaju nadsvođena vrata, balkone i doksate. Bazar se pruža kroz cio grad usporedo s morem, a prostire se i u brojne sporedne ulice. U njemu vidiš Arape i Beduine, Felahe, trgovce iz Basre, Bagdada, Maskata i Makale, Egipćane, Numidane, Etiopljane, Turke, Sirijce, Grke, Tunižane, Tripolitance, Židove, Indijce, Malajce — sve u njihovim narodnim nošnjama. Iza zida počinje, kao kod većine gradova u Arabiji odmah pustinja. Ondje stoje kolibe onih koji u gradu nisu našli mjesta. Nije čudo da u Džidi sve vrvi od prosjaka. Većinom su Indijci. Dok siromašni hodočasnici iz drugih zemalja traže bilo kakav posao da zarade novac za povratak kući, Indijci su za to odviše tromi. Tko bi svakom prosjaku htio nešto udijeliti, i sam bi ubrzo postao prosjak.

Otišao sam u luku i polako se prošetao uz more. Razmišljao sam o tome kako da najlakše stignem u Meku pa nisam pravo ni opazio kako oko mene biva sve tiše i pustije. Onda odjednom — zar je to bilo moguće — začuh s mora tirolsku pjesmu: — Idem užaru kupiti uže za devojku svoju, neka se zna zavezat ću je sebi na leđa neka ide sa mnom, kud idem i ja. Pjesmica iz domovine! Ovdje u Džidi! Okrenuh se i ugledah čamac u kome su bila dva čovjeka. Jedan je od njih bio domorodac. Po boji puti i po odjeći prepoznali da je Hadremi. Sigurno je čamac bio njegov. Drugi je uspravno stajao u malom čamcu. Izgledao je zaista divno. Imao je bijeli turban, crvene široke turske hlače i evropski kaput malo zastarjela kroja. Oko vrata ovio je žuti rubac, a oko veoma punih bokova remen sarasa čije su korice bile tako d6" bele da bi u njima bilo mjesta za tri oštrice. 160 Pjevao je on. Opazio je da sam se sav iznenađen zaustavio, pa je sigurno pomislio da se pred njim nalazi kakav Beduin koji osobito voli glazbu, jer se okrenu malo prema meni i ponovo zapjeva: — I Turčin i Kinez neka idu spat, samo da ja sa svojom Gretom još ne vodim rat. Bila je to za mene radost, mnogo veća nego kad me je Hamzad el Džerbaja iz Juterborga iznenadio svojom pjesmom u Kertasiju na Nilu. — Pjevaj dalje, Turčine — doviknuh mu turski. Ne znam da li me je debeli pjevač razumio, ali se odmah javi: — Između nas, milo moje , ulica je mala, ako nećeš doći k meni ne znaš što je šala. Sad sam i ja morao pokušati takvu tirolsku kiticu: — Između nas, milo moje malo vode samo, mahni veslom, otisni se dovezi se amo! Čovjek u čamcu glasno podciknu, trgne turban s glave, a šaraš fz korica te zamahne objema po zra u Zatim smjesti oba predmeta onamo gdje su spa aaia prihvati kormilo i skrenu čamac prema obali. ioak 1o S3m mu U susret On skoči na obalu' ali se m eri o 2apanJeno zaustavi kad me je izbližega od Turci Nijemac koji mal n koji govori njemački? upita u nedo o natuca turski od urn.~ zaista! Ni a s m se usudio povjerovati svo' Ah vi odista Redate kao pravi Istočnjak. » "• vas upitati što ste?11

Kroz pustinju

161 Književnik. A vi?

— Ja sam — hm — guslar, kemičar, brodski kuhar, privatni sekretar, bookkeeper1, suprug, mechant2, udovac, rentijer, a sada putnik kući. Moj je zemljak sve to izgovorio tako silno dostojanstveno da sam se morao nasmijati. — Onda ste zaista mnogo toga doživjeli. I sad kanite kući? — Kanim, to jest u Trst, ako se putem možda ne predomislim. A vi? — Ja ću u domovinu vjerojatno tek za nekoliko mjeseci. Što radite ovdje u Džidi? Ništa. A vi? — Ništa. Hoćemo li jedan drugome pomoći? — Svakako, ako vam je pravo. — Razumije se. Imate li stan? — Imam, već četiri dana. — A ja otprilike isto toliko sati. — Onda se sigurno niste još pravo smjestili. Smijem li vas pozvati k sebi? Dakako. Kada? — Odmah. Dođite. Nije daleko. Tršćanin posegnu u džep i isplati vlasnika čamca, a zatim se vratismo u luku. Putem smo izmijenili samo nekoliko općenitih primjedbi, a zatim stigosmo do neke prizemne kućice. On uđe. Ulaz je dijelio kuću u dva dijela. Otvori vrata zdesna te uđosmo u malu sobu čije se jedino pokućstvo sastojalo od niske drvene skele preko koje je bila prostrta dugačka rogožina. — Ovo je moj stan — reče moj novi znanac. Dobro mi došli! Izvolite sjesti! Ponovo stisnusmo jedan drugome ruke te sjeđoh na rogožinu dok on ode u susjednu prostoriju i otvori veliki kovčeg koji je stajao u njoj. — Za takvog gosta ne smijem štedjeti svoje divote — doviknu. — Pripazite samo što ću vam sad donijeti! I zaista me ponudi samim divnim stvarima.

— Evo lonca s pitom od jabuka što sam je sinoć spekao u loncu za prženje kave. To je najbolja hrana u ovoj vrućini. Evo dva uštipka pečena tamo u posudi1

Knjigovođa. 1 Trgovac.

162 za duhan — za svakog po jedan. Evo i nefto malo engleskog pšeničnog kruha — malo se već osušio, ali se ipak dade jesti. Kako vidim, imate zdrave zube. U ovoj je boci pravi stari konjak. Premda to nije vino, ipak je bolje od vode. Čaše više nemam, ali nije ni potrebno. Kasnije ćemo iz ove kutijice — šmrčete li duhan? — Na žalost, ne šmrčem. — Šteta! Ovaj je burmut izvrstan. Ali sigurno pušite? — Vrlo rado. Evo ovdje su cigare! Svega ih je još jedanaest pa ćemo ih razdijeliti — vama deset, a meni jedna. — Ili obratno. — Nipošto. — Dobro, ostavimo to zasad. A što imate tamo u onoj limenoj kutiji? — Pogodite! — Pokažite mi malo! Zemljak pruži kutiju i ja je omirisah. — Sir! — viknuh. Pogodili ste! nasmije se. Na žalost nemam maslaca. A sad se latite posla! Nož svakako imate. Evo i jedne vilice. Jeli smo zaista s užitkom. Ja sam Sas — rekoh i spomenuh svoje ime. Jeste li vi rođeni u Trstu? Jesam. Zovem se Martin Albani. Moj je otac 010 cipelar. Htio sam da postanem nešto bolje, naime trgovac, ali su mi gusle ipak bile milije od brojki i tako dalje. Povrh svega dobio sam još i maćehu no, vi već znate kako je to onda. Vrlo sam volio oca, au sam se upoznao s nekim orkestrom sviračica na naru iz Presnica pa sam im se pridružio. Otišli smo st Jieneo^U' Milano j dublJ'e u Italiju pa smo najzad sugli u Carigrad. Poznate li takve ljude? Poznam ih. Cesto putuju i daleko preko mora. r ~ Tako Je ~ kimnu Albani. Najprije sam sviCara Sreća nas nije ratila T*6"« ** a zatim su me unaprijedili za komidrae'o I3^ P P* mi Je bilo brodu • Dsam dobio mjesto na nekom trgovačkom 'z Bremena. Na njemu sam kasnije stigao u H« 163London, a odatle na nekom engleskom brodu odjedrio u Indiju. U Bombaju sam obolio pa su me smjestili u bolnicu. Upravitelj bolnice bio je vrijedan čovjek, ali se nije baš osobito razumio u pisanje i računanje. Čim' sam ozdravio, zaposli me kao pisara. Kasnije sam prešao kao knjigovođa nekom trgovcu. Taj je umro od groznice, a ja uzeh za ženu njegovu udovicu. Živjeli smo bez djece, ali sretni sve do njezine smrti. Sad čeznem za domovinom ... — I za svojim ocem? — On više ne živi, ali na sreću nije oskudijevao ni u čemu! Otkako sam počeo bolje živjeti, često smo se dopisivali. Onda sam prodao svoju trgovinu pa se polako vraćam u domovinu. Taj mi se čovjek svidio. Bio je otvoren. Sigurno ga ne bih mogao nazvati bogatim, ali me se ipak dojmio kao čovjek koji ima toliko koliko treba, te je time veoma zadovoljan. — Zašto ne putujete ravno u Trst? — upitah. — Morao sam u Maskatu i Adenu obaviti još neke poslove. Uostalom, meni se nikamo ne žuri i sam sam svoj gospodar. Zašto dakle da ne pogledam Crveno more? Ta i vi to činite. — Tako je. Hoćete li dugo ostati ovdje? — Dok ne pristane kakav prikladni brod. A vi? Kako dugo vi ostajete? — Hm! Moj sluga hodočasti u Meku pa ću ga morati počekat! otprilike tjedan dana. — To mi je drago. Tako možemo dulje ostati zajedno. — Slažem se, ali na dva ćemo se dana ipak morati da rastanemo. Kako to? . — Htio bih i ja malo otići u Meku. — Vi? A ja sam mislio da je kršćanima pristup u Meku zabranjen. — Jeste. Ali tko će me prepoznati? — To je tačno. Govorite li arapski? — Govorim toliko koliko mi je potrebno, — A znate li i to kako se imaju vladati hodočasnici? — Znam. 164 — Zašto uopće želite poći u Meku?

— Hoću da je razgledam, i da kasnije mogu pripovijedati o njoj. Htio bih posjetiti prorokov grad. Mislite li da onamo odlaze samo hodočasnici? — Vjerojatno onamo odlaze i trgovci, ali sigurno i oni posjećuju sveta mjesta i mole na njima. — No nitko ih ne uhodi. Računam s time da je odavde do Meke šesnaest sati hoda. Na konju se ta udaljenost dade prevaliti za osam sati. Kad bih imao bišarinsku hedžin1 trebao bih samo četiri sata. Stigao bih onamo, odsjeo u bilo kojemu hanu2 pa ozbiljnim i polaganim koracima prošao ulicama i pogledao svetište. Zato trebam svega nekoliko sati. Svatko će ma smatrati muslimanom pa ću se mirno moći vratiti. — To zvuči zaista posve bezopasno', ali je ipak velika smionost. Čitao sam da se kršćanin smije svetom gradu približiti najviše na devet milja. — Onda ne bismo smjeli biti ni u Džidi. Na putu odavde u Meku ima jedanaest kavana. Mirno bih se usudio svratiti u svaku od tih kavana do devete i u svakoj reći da sam kršćanin, pa mi se ipak ne bi ništa dogodilo. Vrijeme je mnogo toga izmijenilo. Sad kršćani ne smiju jedino ući u sam grad. No ipak ću se usuditi da to pokušam. Toliko sam se' zanio u to da sam zaista čvrsto odlučio da odem u Meku. Tu sam pomisao ponio u svoj stan, zaspao s njome, a s njome sam se i probudio. Halef mi je donio kavu. Održao sam riječ pa sam mu već jučer dao njegov novac. — Sidi, kad ćeš mi dopustiti da odem u Meku? — upita. . — Jesi li razgledao čitavu Džidu? Još nisam, ali ću ubrzo. Kako ćeš putovati? S jednim delilom? Neću, odviše je skup. Počekat ću dok se skupi e noao«asnika pa ću odjahati na unajmljenoj devi. Možeš krenuti kad god hoćeš. •* SU naime službenici koji vode strane hodoe i paze na to da oni ne propuste nijedan vjer' Vrsta brze deve. ' Gostionica, svratiste. 165ski propis. Za uzvrat delili tražet

pristojbu koja je uostalom vrlo visoka. Tek što je Halef izašao iz moje sobe, začuh vani poznati glas: — Je li tvoj gospodar kod kuće? — Govori arapski! — odgovori mu Halef na njemačko pitanje. — Arapski? To ne mogu, momče. U najboljem slučaju mogao bih kazati nekoliko turskih riječi. Ali počekaj, odmah ću se sam najaviti. Sigurno se tvoj gospodar nalazi ovdje iza ovih vrata. Bio je to Albani. Smjesta zapjeva: — Halo, halo, halodrio! Evo me, već sam dojurio Ja hoću, a ako hoćeš i ti Vrata mi smjesta otvori. Pustio sam ga da neko vrijeme čeka, no on se ubrao opet javi: — Ja rado služim vojsku • i poznam zanat taj, aF pred tuđim vratima neću da stražim, znaj. Ustao sam i otvorio. — Aha, nasmije se — uspjelo je! Već sam pomislio da ste otputovali u Meku. — Mir! Moj sluga ne smije to znati. — Oprostite! A sad pogodite što sam vas došao zamoliti. — Sigurno želite da vam se odužim za vaše jučerašnje gostoprimstvo. Žao mi je. U slučaju potrebe mogao bih vam odstupiti nešto municije, ali živežnim namirnicama vas ne mogu poslužiti, bar ne tako rijetkima kakvim ste me vi sinoć pogostili. — Ah, sitnica! Ali ja vas zaista moram nešto zamoliti ili bolje reći upitati. Pitajte! — Sinoć ste spomenuli svoje doživljaje. Vjerujem da umijete jahati.166

_ Zaista pomalo jašem. — Samo na konju ili na devi? Na jednom i na drugom, pa čak i na magarcu, što sam upravo jučer morao učiniti. — Još nikad nisam sjedio na devinim leđima, ali jutros sam čuo da se ovdje u blizini nalazi neki devedžija1, koji mi za jeftin novac pruža mogućnost da se jednom poigram Beduina... — Ah, htjeli biste malo pojahati u šetnju. — Tako je. — Mogli biste oboljeti od neke vrsti morske bolesti. — S time sam računao. Ne može čovjek putovati obalom Crvenoga mora a da nikad nije jahao na devi! To bi bilo nečuveno. Smijem li vas pozvati da me pratite? — Vremena imam. Kamo kanite? — To mi je svejedno. Možda da na devema obiđemo Džidu. — Sporazuman sam. Tko će se pobrinuti za deve, vi ili ja?

— Svakako ja. Hoćete li povesti i svoga slugu? — Kako god odredite. Ovdje čovjek nikad ne zna na što može naići, a sluga nije na Istoku nikada suvišan. — Neka onda pođe s nama. — Kada da dođem? — Za jedan sat. — Dobro. Ali dopustite mi da vas na nešto upozorim. Prije nego što uzjašete na devu, tačno pregledajte sedlo i pokrivač. Takav oprez je uvijek na mjestu, jer ćete inače vrlo lako upoznati one šesteronožne bašibozuke koje Turčin naziva zvučnim imenom bit. — Bit? Nisam stručnjak u istočnjačkim jezicima. — Mislim posve obične uši. " Ah, uši! Zar je to tako strašno? Kadšto zaista jeste. Bit će dakle bolje da devi na leđa stavite svoj pokrivač i da ga nakon jahanja unesete najbližem pekaru koji će ga za nekoliko borba= ispržiti u svojoj peći.deva. novac: Jedna para ima osam borblja.

167— Nije loše. Hoćemo li ponijeti i oružje?

— Svakako. Ja sam na primjer prisiljen na tu mjeru opreza, budući da se svakog časa bilo ovdje ili u okolini mogu namjeriti na neprijatelje. Vi? , — Da, ja. Ja sam se naime nalazio u zarobljeništvu kod nekog gusara pa sam mu tek jučer ujutro pobjegao. On je krenuo u Meku i vrlo je lako moguće da se još zadržava ovdje u Džidi. — Pa to je pravo čudo! Je li to Arapin? — Jeste. Ne mogu ga čak ni prijaviti, premda moj život ne vrijedi ni pare ako se sretnemo. — I vi mi o svemu tome niste jučer ništa pripovijedali? — A čemu da pripovijedam? Čovjek toliko čuje i čita da život postaje sve pustiji i da više nema pustolovina. Prije svega nekoliko tjedna razgovarao sam s nekim učenjakom koji je vrlo mnogo putovao i koji je ustvrdio da čovjek može proputovati cio svijet od Hammerfesta do Kapstada i od Engleske do Japana, a da ne doživi ni trenutak onoga što nazivamo pustolovinom. Nisam mu protuslovio, ali sam uvjeren da zavisi samo o ličnosti putnika hoće li naći pustolovine ili neće. Vožnja s kružnom putnom kartom bit će vrlo pitoma, pa i u onom slučaju ako putujete,na Celebes ili u Ognjenu zemlju. Ja pretpostavljam konja i devu poštanskim kolima i željeznici, vožnju u kanu parobrodu, a pušku putnici s ispravnim vizama. Osim toga radije putujem u Timbuku ili u Tobolsk nego u Niču ili na Helgoland. Ne pouzdajem se ni u kog tumača i ni u kakav Baedeker. Za moje putovanje u Murzuk stoji mi na raspolaganje manje novaca nego što ga mnogi čovjek treba da bi iz Praga na tjedan dana posjetio ' carski Beč — a nikad se nisam mogao potužiti na nedostatak pustolovina. Tko s mnogo novaca u džepu posjećuje zemlje oko Atlasa ili zapadne države Sjeverne Amerike, tome upravo taj veliki novac zakrčuje put. Tko naprotiv dolazi s tankom novčarkom, taj će kod Beduina potražiti gostoprimstvo i nastojat će da im bude od koristi, a prijeko na Divljem zapadu sam će loviti divljač i morat će se boriti sa stotinu opasnosti. Njemu nikad neće ponestati pustolovina. Hoće168 mo li se okladiti da ćemo i mi na našem jahanju doživjeti pustolovinu, pa bila ona i mala? Nekad su junaci odlazili u svijet da traže pustolovine. Današnji ljudi putuju zbog poslova, za zabavu, na oporavak, da se proskiću po kupalištima ili da provedu godišnji odmor. Oni svoje pustolovine doživljuju pod kišobranom, uz table d'hote, kod kakve preobučene pastirice ili za igraćim stolom. — Zaista, vi budite moju radoznalost! — dobaci Albani. — Da, vi me vjerojatno razumijete — nastavih. — Vi ćete to možda nazvati pustolovinom ako u džungli naiđete na dva tigra koji se bore na život i smrt, ali * ja smatram da je isto tako velika pustolovina ako se na rubu šume namjerim na dva roda mrava čija je borba ne samo s obzirom na hrabrost i tjelesni napor jednaka pravoj hunskoj ili gotskoj bici, već nam pokazuje i takve primjere požrtvovanja, poslušnosti i strategijske proračunatosti da 'joj se zaista moramo čuditi. Savršenost prirode bolje se očituje u tim sitnim životinjicama nego u ona dva tigra koji vam se samo zbog toga čine važnijim, jer ih se bojite. A sada pođite i naručite deve da za vrijeme najveće vrućine uzmognemo naći kakvo vrelo. — Već idem. Ali i vi morate održati riječ što se tiče one pustolovine. — Održat ću je! Albani ode. Održao sam mu namjerno takav govor, jer uz prvo jahanje na devi svakako pripada romantično duševno raspoloženje. > 16910. KOD ATEIBA Kad sam nakon tri četvrt sata ušao s Halefom u Albanijev stan, moj novi znanac bio je sav načičkan oružjem.

— Dođite! Devedžija nas već čeka. Ili hoćemo li najprije nešto pojesti? — Nećemo. — Onda ćemo hranu ponijeti sa sobom. Evo ovdje imam punu torbu. — Vi biste htjeli doživjeti pustolovinu, a uzimate sa sobom jelo! Ostavite to! Ogladnimo li, potražit ćemo kakav duar1. Ondje ćemo naći datulja, brašna, vode, a možda i malo čekira. — Čekir? Sto je to? — Kolač pečen od mljevenih skakavaca. Fuj! — Koješta! Prija zaista izvrsno. Tko jede ostrige, puževe, ptičja gnijezda, žablje krakove i crvljiv sir, za nj moraju skakavci biti prava poslastica. Uostalom, imate li pokrivač? — Imam. — Dobro. Za koje ste vrijeme unajmili deve? — Za cio dan. * — S pratnjom devedžije ili jednog od njegovih ljudi? — Bez pratnje. — To je dobro. U tom ste slučaju doduše morali položiti jamčevinu, ali zato ćemo moći nesmetanije jahati. Hajdemo!1

Beduinsko selo od Šatora.

170

Iznajmljivač deva stanovao je u trećoj kući u susiedstvu Na prvi pogled sam razabrao da nije Arapin, već Turčin. U dvorištu su stajale tri deve da bi čovjek mogao zbog njih zaplakati. Gde ti je staja? upitah ga. — Ondje. Pokazao je prema zidu koji je dijelio dvorište u dva dijela. — Otvori vrata! Zašto? — Jer bih htio pogledati ima li u staji još i drugih hedžina. — Da, ima ih nekoliko. — Pokaži mi ih! Turčin kao da nije imao pravoga povjerenja u mene, ali ipak otvori vrata i dopusti mi da zavirim u drugi odio. Ondje je ležalo osam krasnih jahaćih deva. Prišao sam bliže i pogledao ih. — Devedžijo, koliko ti taj bej hasretleri1 plaća za te tri deve što si ih za nas osedlao? — Pet mahbubcekina2 za sve tri. — I za tu cijenu dobili smo te tovarne deve s ranjenim nogama i papcima? Pogledaj samo, slabine su im upravo providne, laloke im vise kao tvoj razderani rukav, a njihove grbe, devedžijo, one uopće nemaju grba! Te su deve prevalile dugo putovanje. Iznurene su i bez snage, tako da jedva mogu nositi i sedlo. A ^kako samo izgledaju ta sedla! Pogledaj ovamo, devedžijo. Sto se to šeće po tom pokrivaču? Požuri se i daj nam druge deve, druge pokrivače i druga sedla! On me pogleda napola nepovjerljivo, napola Ijutito. Tko si ti da mi želiš zapovijedati? — Pogledaj ovamo! — odgovorih strogo. — Vidiš ••21aj padišahov bujurulđu? Hoćeš li da mu pripo vijedam da si varalica i da si svoje siromašne deve izmučio na smrt? Brzo, osedlaj ona tri hedžina, ona «va smeđa zdesna i onog sivog u kutu, inače će te moj IC malo potjerati!D

Visost. lila tur ,, ski novac; dva mahbubcekina vrtjeotprilike kao jedan dukat.171Beduin bise na te riječi latio pištolja ili noža, ali je ovaj čovjek bio Turčin. Požuri se da ispuni moju

zapovijed i ubrzo su ispred nas klečale tri njegove najbolje deve s čistim pokrivačima i sedlima. Sad se okrenuh k Halefu: — Pokažiovome efendiji kako se mora uspeti. Halef to učini, a ja zatim devi na koju je imao zajahati Albani, stadoh na skupljene prednje noge. — Pripazite! Čim dotaknete sedlo, hedžin će se smjesta dići, i to najprije na stražnje noge, tako da će vas baciti naprijed. Zatim se diže na prednje noge i vi ćete odletjeti natrag. Oba ta udarca morate dočekati suprotnim pokretima tijela. — Pokušat ću. Albani se uhvati za sedlo i vinu se na devu. Ova se smjesta uzdigne na stražnje noge, premda nisam skinuo stopalo s njezinih prednjih nogu. Naš vrijedni pjevač tirolskih pjesmica poleti naprijed, ali ne padne s deve, jer se čvrsto prihvatio za sedlo. Sad se međutim deva uzdigla i sprijeda uvis, a budući da se više nije držao rukama, izleti iz sedla i tresnu u pijesak. — Dovraga, pa to nije tako lako — promrmlja Albani ustajući i tarući rame kojim je udario u pijesak. — Ali ja ću se ipak popeti! Zapovjedite devi da ponovo klekne.

— Rrree! Na taj znak deva klekne. Drugi je pokušaj uspio, premda je jahač morao izdržati dva čvrsta udarca. Morao sam još jednom ukoriti iznajmljivača deva. — Devedžijo, umiješ li ti jahati na hedžinu? — Umijem, gospodine. — A umiješ li i upravljati njome? — Svakako. — Ne, to ne umiješ, jer očito ne znaš da je za to potreban metrek1. — Oprosti, gospodine. Turčin dade svojini ljudima znak i oni donesoše štapiće. Sad sam i ja uzjahao.• Mali savijeni štapić.172

Dakako da smo sad izgledali posve drukčije nego što bi to bilo da smo se zadovoljili iznurenim tovarnim devama. Naša sedla bila su lijepo ukrašena kićankama i šarenim vezom, a pokrivači su bili tako veliki da su potpuno prekrivali deve. Izjahasmo na ulicu. — Kamo? — upitah Albanija. — To prepuštam vama. — Dobro, izjahat ćemo dakle kroz vrata Bab el Medina. Moj novi znanac privlačio je poglede prolaznika. Odijelo mu je bilo odviše upadljivo. Upravio sam dakle devu kroz nekoliko pokrajnih ulica pa smo tako zaobilaznim putem napokon sretno stigli kroz vrata. Ondje smo korakom projahali kroz naselje Nubijaca i Etiopljana, a zatim odmah stigosmo u pustinju koja se bez rubnog pojasa zelenila pruža neposredno do svih gradova u Hedžasu. Sve se dotle Albani prilično držao u sedlu. Sad su međutim naše deve dobrovoljno prešle u svoj uobičajeni način hoda, naime u onaj kas koji početnika dovodi u neobičan položaj da upozna morsku bolest a da nije vidio ni kapi morske vode. Za prvih koraka smijao se Albani sam sebi. Nije bio dovoljno spretan da pokretima svoga tijela ublaži potrese što ih je uzrokovala deva. Ljuljao se amotamo, naprijednatrag. Smetala ga je njegova dugačka arapska puška, a golemi *aras zveckao je udarajući o bok deve. Sad udarih svoju devu lako po njuški. Ona se prope, a zatim jurnu naprijed da se iza mene visoko uzvitlao pijesak. Obje ostale deve potrčaše smjesta za mojom. Albani je u ljevici držao prutić za upravljanje, au desnici pušku, pa se služio tim predmetima da se održi u ravnoteži, mašući rukama po zraku. Pružao je «akle zaista smiješan prizor. — Objesite pušku preko ramena i pridržite se objema rukama za sedlo! doviknuh. , "• Kako to... hop... kako mogu... ah, br, *"J • •. kako je mogu objesiti! Ta ja nemam ... hop... Jemena... au... za to! Zadržite svoju... prokle u • • • hop ... eh, br... tu svoju prokletu devu! — Pa zaustavite vi svoju! 173 Cime? — Nogom i uzdama. — Nogom? Nju ne mogu... hop ... uopće podići... a uzde... stoj, ah, stoj, ah!... Uzde više nemam! — Onda morate počekat! dok deva sama ne stane. — Ali ja... br, oh. /. uopće više nemam daha. — Onda otvorite usta. Zraka je ovdje dovoljno. Okrenuo sam se opet naprijed ne slušajući više njegovo jadikovanje. Nalazio se u dobrim rukama, budući da je Halef jahao kraj njega. Ubrzo smo .prošli neku malu uzvisinu i sad se ispred nas otvori beskrajna ravnica. Činilo se da se Albani postepeno snašao u sedlu. Nije se više tužio. Tako smo u jedan sat prevalili otprilike petnaest kilometara, kad ispred sebe ugledasmo jednog osamljenog jahača. Očito je jahao na izvrsnoj devi, jer je udaljenost između nas upravo nestajala. Nakon nepunih deset minuta zastadosmo sučelice jedan drugome. Stranac je bio odjeven u odjeću imućnog Beduina, a kukuljaču svoga, burnusa navukao je duboko na lice. Njegova deva bila je vrednija od sve naše tri zajedno. — Es selam aleikum! — pozdravi me i oslobodi ruku da odmakne kukuljaču s lica. — Ve aleikum es selam! — odgovorih. — Kuda te vodi put ovdje u pustinji? Glas mu je zvučao meko, gotovo ženski. Ruka mu je doduše bila smeđa, ali malena i nježna, a kad je sad skinuo kukuljaču, opazih golobrado lice iz kojeg su me živo mjerile krupne smeđe oči. Nema sumnje, to nije bio muškarac, već žena. — Moj me .put vodi posvuda — odvrati ona. — A kamo tebe vodi tvoj? — Dolazim iz Džide da malo projašem na svojoj devi, a onda ću se vratiti natrag u grad. Njezino se lice smrknu a pogled kao da joj je postao nepovjerljiv. Stanuješ li u Džidi?

— Ne stanujem. Ondje sam stranac. — Je si li hodočasnik? Sto da joj odgovorim? Zapravo sam namjeravao da se izdajem za muslimana, ali kad me je ona tako 174 izravno pitala, nije mi palo ni na um da joj odgovorim lažno. — Nisam — priznah joj — nisam hadžija. — Ti si stranac u Džidi a ipak nisi došao ovamo da pođeš u Meku? Onda si ili već jednom bio u svetom .gradu, ili uopće nisi pravovjernik. — Još nisam bio u Meki, jer je moja vjera drukčija od vaše. Ja sam kršćanin. — A ova dvojica? — Ovaj je ovdje kršćanin kao i ja, a ovaj drugi je musliman koji želi poći u Meku. Njezino se lice odjednom razvedri i ona se obrati Halef u: — Gdje je tvoja domovina, strance? — Na zapadu, daleko odavde, iza velike pustinje. — Imaš li ženu? Halef se jednako kao i ja začudio tom pitanju koje se protivilo istočnjačkim običajima. — Nemam — izjavi on. — Jesi li prijatelj ovog efendije ili si njegov sluga? — Ja sam njegov sluga, ali sam mu i prijatelj. Sad se žena opet obrati k meni: — Efendijo, pođi za mnom. — Kamo? Jesi li brbljavac kad tako pitaš ili se bojiš žene? Ah, koješta! Naprijed! Ona okrenu devu i pojaha natrag po svom tragu. Ja sam ostao uz nju a njih dvojica zaostadoše iza nas. — No — upitah Albanija, osvrnuvši se prema njemu nisam li imao pravo kad sam vam obećao da ćemo doživjeti pustolovinu? Žena kraj mene nije bila više mlada, a zrake pustinjskoga sunca, napori i oskudica potamnjeli su nje»no lice i urezali nabore u njega. Ali nekoć je morala piti lijepa. To se i sad vidjelo na njoj. Uostalom, što Ju je tako samu dovelo u pustinju? Zašto je krenula Prema Džidi, a sad se vraćala s nama? Zašto se tako očito obradovala kad je čula da Halef kani u Meku zašto nije rekla kamo nas to vodi? šk Ta mi ^ Žena bila Prava zagonetka. Nosila je pu" a za PoJas joj je bio zataknut jatagan. Da, u sedla svoje deve nosila je dapače jednu od 175onih sulica za bacanje koje su u ruci spretnoga Arapa veoma opasne. Ta strankinja dojmila me se kao neka neustrašiva amazonka. To je bila prava riječ za nju, budući da se takve ratničke žene u mnogim područjima Istoka dadu sresti češće nego na Zapadu, gdje inače žene imaju slobodniji položaj, — Kakvim si to jezikom govorio? — upita me Arapkinja. — Njemačkim — razjasnih joj. — Onda si ti Nemzi. — Jesam. — Nemzi mora da su hrabri ljudi. Zašto? — Najhrabriji čovjek bio je Sultan el Kebir1, pa ipak su ga pobijedili Nijemci, Austrijanci i Rusi. Nije li tako? Zašto me tako oštro promatraš? Ta je žena dakle čula za Napoleona, i to me je zaista začudilo. Sigurno nije imala posve običnu prošlost. — Oprosti mi ako su te moje oči povrijedile! — rekoh. — Nisam navikao da u tvojoj zemlji susrećem ženu kao što si ti. — 2enu koja nosi oružje? Koja ubija muškarce? Koja štoviše u svom plemenu spada među poglavice? Nisi li nikada čuo za Galiju? — Galiju? — upitah nastojeći da se sjetim. — Nije li ona bila begum, kraljica svoga plemena,? — Vidim da je poznaš. — Galija je bila pravi šeik svoga plemena pa je u bici kod Tarabe pobijedila čete Mehmed Alije kojima je zapovijedao Tusunbej. — Tako je. Vidiš li sad da i žena može biti jednaka muškarcu? — A što kaže koran na to? — Koran? — upita Arapkinja i odmahnu rukom u znak omalovažavanja. — Koran je knjiga. Ja ovdje imam svoj jatagan, svoj tifenk2 i svoj džerid3. U što vjeruješ? U knjigu ili u oružje? — U oružje.1

Arapski nadimak za Napoleona. 1 Puška. > Sulica.

176

_ Vjeruješ li u svoje oružje? _. Vjerujem. — Vidim da imaš dobro oružje. Za mene je to bilo laskavo jer je Arapin navikao da čovjeka prosuđuje po njegovom oružju. — Tko je ubio više neprijatelja — nastavi amazonka ti ili tvoj prijatelj? Sudeći po oružju, Albani je zaista morao biti mnogo hrabriji od mene. Ipak sam bio uvjeren da čestiti Tršćanin nije sa svojim sarasom još nikoga ugrozio. Zato odgovorih izbjegavajući: — Nisam još s njime o tome govorio. — Koliko puta si imao sar1? — Još nikad. Kod nas pravdu vrši zakon. — Kad bi sad došao Abu Seif i kad bi te napao? — Branio bih se, pa bih ga u slučaju potrebe i ubio, jer je samoobrana dopuštena. Ti govoriš o „Ocu sablje". Poznaš li ga? — Poznam ga. I ti spominješ njegovo ime. Jesi li čuo za njega? — Ne samo da sam za Abu Seif a čuo već sam ga i vidio. Amazonka se naglim pokretom okrenu k meni. Vidio si ga? Kada? — Prije nekoliko sati. Gdje? — Posljednji put na njegovom brodu. Bio sam njegov zarobljenik pa sam mu jučer pobjegao. — Gdje mu je brod? Pokazao sam u onom smjeru za kojeg sam mislio da je pravilan. — Ondje je sakriven u nekom zaljevu. Nalazi li se Abu Seif na brodu? Ne nalazi. Otišao je u Meku da velikom šerifu odnese poklon. Veliki šerif nije u Meki već u Taifu. Dao si mi vrlo vrijednu obavijest. Hvala ti. Hajdemo. Ona potjera svoju hedžin brže, a nakon nekog vremena zakrenu nadesno gdje se na obzorju pokazao cio niz uzvisina. Kad smo stigli bliže, opazih da se taj1

Krvna osveta. Kroz

Pustinju 177lanac brežuljaka sastojao od onog istog sivog granita kakvog sam kasnije našao kod Meke. U nekoj

udolini stajalo je nekoliko šatora. Žena pokaza rukom prema njima i reče: — Ondje stanuju Beni kifr1 od plemena Ateiba. — Mislio sam da Ateibi stanuju u Es Salalehu, Talehu i u Vadi en Nobejatu? — Dobro si upućen. Ali sad dođi! Sve ćeš doznati. Ispred šatora ležalo je tridesetak deva i nekoliko konja. Čopor mršavih čupavih pustinjskih pasa stane bijesno lajati kad smo im se približili, na što iz šatora izađoše ljudi. Držali su oružje u rukama i imali borbeni izgled. — Počekajte ovdje! — zapovjedi amazonka. Natjerala je devu da klekne, sjahala i prišla muškarcima. Moj razgovor s njome nisu čuli ni Albani ni Halef. — Sidi — upita Halef — kojem plemenu pripadaju ti ljudi? — Plemenu Ateiba. — Čuo sam za njega. Tom plemenu pripadaju najhrabriji muževi ove pustinje pa ni jedna hodočasnička karavana nije sigurna pred njihovom tanadi. Oni su najveći neprijatelji Džeheina kojima pripada Abu Seif. Što hoće ta žena od nas? — Još ne znam. — Onda ćemo doznati. Ali pripremi oružje, sidi. Ne vjerujem tim ljudima, jer su to izopćenici i prokletnici. — Po čemu to prepoznaješ? — Ne znaš li da svi Bedvani2 koji stanuju u okolini Meke sakupljaju kapljice voštanih svijeća, pepeo spaljenog mirisnog drva i prašinu s praga Ćabe pa , time mažu čelo? Ovi ljudi nemaju međutim ništa na čelu. Oni ne smiju u Meku ni u Ćabu. Oni su prokleti. — S kojeg razloga su ih mogli izopćiti? — To ćemo možda čuti od njih. Za to se vrijeme žena s nekoliko riječi sporazumjela s muškarcima, a nato jedan od njih priđe k nama. Bio je to neki starac dostojanstvene vanjštine.1

Prokletnicl. 1 Beduini. 178

— Neka Alah blagoslovi vaš dolazak. Sjašite l uđite u naše šatore. Bit ćete naši gosti!

Njegov poziv uvjerio me je da ih se ne moramo bojati. Ako je Arapin jednom izgovorio riječ musafir1, onda mu se može pokloniti puno povjerenje. Sjahasmo dakle s deva pa nas uvedoše u jedan od šatora gdje ' smo sjeli i gdje su nas počastili jednostavnim objedom. Za vrijeme jela nije nitko rekao ni riječi. Zatim pružiše svakome po jedan beri i dok smo pušili mirisni perzijski duhan vrste tumbak, poče razgovor. Budući da smo dobili samo po jedan beri, bio je to siguran dokaz da ti ljudi nisu bogati. U području oko svetog grada puši se naime iz tri vrste lula. Prva • i najskupocjenija vrsta je kedra. Ona obično leži na srebrnom tronošcu, vrlo lijepo izrađenom i ukrašenom, te ima dugačku cijev koju nazivaju leje, pa je već prema vlasnikovom imovinskom stanju ukrašena draguljima ili drugim kakvim ukrasom. Iz kedre se većinom puši samo divni duhan iz Sirasa. Druga je vrst lule siše. Prilično je slična kedri, samo nešto manja i manje dragocjena. Treća je i najobičnija vrst beri. Ona se sastoji od ljuske kokosova oraha napunjene vodom, na koju je pričvršćena glava lule i umjesto cijevi šuplji prut. U šatoru se okupilo preko dvadeset muškaraca. Riječ je poveo onaj starac koji nas je i pozdravio pri dočeku. — Ja sam šeik el urdi8 pa bih htio govoriti s tobom, efendijo. Običaji brane da goste mučimo pitanjima, ali ipak ću te morati neke stvari upitati. Dopuštaš li mi to? — Dopuštani. — Jesi li ti nasreni3? — Jesam. — Sto radiš ovdje u zemlji vjernika? — Htio bih je upoznati jednako kao i njezine stanovnike. Na šeikovom licu odrazi se nepovjerenje. — A što ćeš učiniti kad ih upoznaš?' Gost.

i £ofiavlca ' Kršćanin.

is«179— Vratit ću se u svoju domovinu.

— Alah akbar — bog je velik, a misli nasrenija su neistražive. Moj si gost pa ću zato povjerovati ono što mi kažeš. Je li ovaj čovjek tvoj sluga? On pri tom pokaza na Halefa. — Halef Omar J£ moj sluga, ali i moj prijatelj. — Ja se zovem Malek. Ti si govorio s Amšorn bint šeik Malek1. Rekla mi je da tvoj sluga kani poći u Meku da bi postao hadžija. — Pravilno ti je rekla. — I ti kaniš počekati na njega dok se vrati? — Kanim. — Ti si stranac, ali poznaš jezik pravovjernih. Znaš li što je delil? — Delil je vodič koji uz naplatu pokazuje hodočasnicima sveta mjesta i znamenitosti Meke. — Dakle znaš. Ali se delil bavi i drugim poslovima. Neudatim ženama je zabranjeno da uđu u sveti grad. Ako neka djevica želi ući u Meku, ona odlazi u Džidu pa se formalno udaje za kakvog delila. On je onda kao svoju ženu vodi u Meku gdje ona obavi firad i vadžibat2. Kad je to gotovo delil vraća djevojci slobodu. Ona ostaje djevica, a on dobiva za svoj trud nagradu. — I to mi je poznato. Taj starčev uvod izazva moju radoznalost. Sto je on to namjeravao dovodeći u vezu Halefovo hodočašće s delilovom službom? To sam imao odmah doznati, jer me šeik bez ikakvog prijelaza zamoli: — Dopusti Halef u Omaru da za vrijeme svoga hađžiluka bude delil. To me je iznenadilo. — Čemu? — upitah šeika. — To ću ti reći kad mu daš dopuštenje. — Ne znam smije li on to. Delili su službenici, pa ih svakako postavljaju oblasti. — Tko može Halefu Omaru zabraniti da se oženi jednom djevicom i da joj nakon hodočašća opet vrati slobodu?1

Amša, kćer šeika Maleka. * Propisani vjerski obredi. 180

— To Je tačno. Sto se mene tiče, ja mu ne uskraćujem dopuštenje ako misliš da je ono uopće potrebno. Halef Omar je slobodan čovjek. Moraš se. obratiti izravno njemu. Bio je pravi užitak promatrati za to vrijeme lice mojega dobrog Halefa. Bio je sav zapanjen. — Hoćeš li učiniti ono što tražimo od tebe? — upita ga starac., — Smijem li prije toga vidjeti djevojku? — uzvrati Halef pitanjem. Šeik Malek se malo nasmiješi. — Zašto želiš da najprije vidiš djevicu? Posve je .svejedno je li stara ili mlada, lijepa ili ružna, jer ćeš joj ti i onako nakon hađžiluka vratiti slobodu.

— Zar su benat el Arab' kao kćeri Turaka koje ne smiju skinuti koprenu? — Kćeri Arapa ne trebaju sakrivati lice. Vidjet ćeš djevojku. Šeik dade znak pa jedan od prisutnih ustane i izađe iz šatora. Nakon kratkog vremena vrati se s nekom djevojkom, toliko sličnom amazonki da sam pogodio kako je to kći te neobične žene. Evo djevice, pogledaj je! reče šeik. Halef se veoma obilno poslužio tim dopuštenjem. Činilo se da mu se ta možda petnaestogodišnja, ali već potpuno razvijena tamnooka ljepotica vrlo svidjela. — Kako se zoveš? — upita je. — Hana — odgovori djevojka. — Tvoje oči se sjaju kao nur el kamar2, obrazi ti svijetle kao ašar3, usne ti se žare kao ruman4, trepavice ti bacaju sjenu kao lišće drva et talhs. Ja se zovem Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara, pa ako mogu, ispunit ću tvoju želju. Oči mojeg Halefa također su sjale, ali ne samo Kao nur el tamar, već kao nur eš šems«. Govorio je Pravim pjesničkim jezikom. Možda se i on nalazio onog ponora koji je progutao sve nade* Kćeri Arapa. | Mjesečina. ' Cvijeće. MogranJ. Bagrem. Sunčani s5aj.

181u hadžiluk njegovoga oca i djeda, pokojnoga Abul Abasa i Davuda al Gosare: na rubu ponora

ljubavi i braka. Djevojka zatim iziđe, a šeik upita Halefa: — Sto si odlučio? — Pitaj mog sidija! Ako rne on ne odgovori, ispunit ću tvoju želju. — Tvoj je gospodar već rekao da ti daje dopuštenje. — Tako je! — potvrdih. — Ali sad nam reci i to zašto ta djevojka treba da pođe u Meku i zašto u Džidi ne potraži kakvog delila. — Poznaš li Ahmed Izet pašu? — upita šeik. — Namjesnika u Meki? — Da, moraš ga poznati, jer se svaki stranac, koji dođe u Džidu, predstavlja njemu da dobije njegovu zaštitu. — DaMe Ahmed Izet paša stanuje u Džidi? Nisam bio kod njega. Nije mi potrebna zaštita nikakvog Turčina. — Ti si pravi muškarac. Pašinu zaštitu možeš dobiti samo ako vrlo masno platiš. On ne stanuje u Meki kamo zapravo spada, već u Džidi, jer Je ondje luka. Njegova plaća iznosi više od milijun pijastera, ali umije upeterostručiti svoje prihode. Njemu mora platiti svatko, pa čak i krijumčari i gusari. Upravo zato stanuje u Džidi. Rekli su mi da si vidio Abu Seifa. — Jesam. — No, taj je razbojnik dobar pašta znanac. — Ta nije moguće! — Zašto ne? Sto donosi veću korist: da ubiješ kradljivca ili da ga ostaviš na životu kako bi od njega vukao rentu. Abu Seif spada plemenu Džeheina, a ja sam sin Ateiba. Oba ta plemena žive u smrtnom neprijateljstvu. Pa ipak se „Otac sablje" usudio uvući u naš duar i ugrabiti moju kćerku Amšu. Prisilio Ju je da mu bude žena, ali ona mu je pobjegla i dovela sa sobom svoju kćerku Hanu. Od toga vremena tražim Abu Seifa da bih obračunao s njime. Jednom sam 182 ga pronašao i to u namjesnikovom šaraju1. Ovaj je visoki službenik zaštitio razbojnika i pustio ga da umakne dok sam ja pred vratima vrebao na njega. Kasnije me je jednom šeik mojega plemena s ovim ljudima ovdje poslao u Meku da u Ćabu odnesemo žrtvene darove. Ulogorili smo se nedaleko od vrata er Ramah. Ondje sam ugledao Abu Seifa gdje dolazi s nekoliko svojih ljudi. Htio je posjetiti svetište. Srdžba me je zaslijepila. Napao sam ga, premda je kraj Cabe zabranjena svaka prepirka. Nisam htio ubiti toga otmičara djevojaka, već sam ga htio samo prisiliti da pođe sa mnom i da se vani ispred grada sa mnom pobije. Branio se, a njegovi mu ljudi pomogoše. Razvila se borba koja se svršila tako da su pritrčali čuvari svetišta i da su nas uhapsili, ali su Abu Seifa i njegove ljude pustili na slobodu. Nama je za kaznu zabranjen pristup na sveta mjesta. Cijelo naše pleme bilo je prokleto pa nas je moralo izopćiti da se riješi kletva. Sad smo izopćeni. Ali mi ćemo se osvetiti, a zatim ćemo napustiti ovaj kraj. Ti si dakle bio zarobljenik Abu Seifa? — Jesam. — Pripovijedaj nam o tome! Ukratko sam im ispripovjedio svoj doživljaj. — Znaš li tačno mjesto gdje je sakriven brod? — Našao bih ga i noću. — Hoćeš li nas odvesti onamo?

Želite li poubijati Džeheine? — Želimo. — Onda ne mogu biti vaš vodič. — Zar se ne želiš osvetiti? — Ne. Samo oblasti imaju pravo da kazne zločince, a vi niste suci." — Mi ipak moramo svojom rukom kazniti neprijatelja, jer će ga suci inače zaštititi. Ti si već Amši spomenuo gdje se otprilike nalazi brod, pa ćemo ga Pronaći i bez tvoje pomoći. Samo mi obećaj da nećeš opomenuti Džeheine. Neću ih opomenuti, jer ne bih želio ponovo Postati njihovim zarobljenikom.1

Palača.

183— Onda smo se sporazumjeli. Kad će Halef poći u Meku?

— Sutra, ako mi to dopusti moj sidi — odgovori mališan umjesto mene. — Možeš otići sutra. — Onda neka Halef odmah ostane kod nas — zamoli šeik. — Mi ćemo ga otpratiti do grada, sve donde dokle mu se smijemo približiti, a zatim ćemo ti ga dovesti natrag. Uto se nečemu dosjetih i smjesta rekoh: — Smijem li i ja poći s vama pa zajedno s vama počekati Halefa? Odmah sam opazio da je ta želja izazvala opću radost.' — Efendijo, vidim da ne prezireS izopćenike — odvrati šeik. — Dobro si nam došao. Ostani odmah ovdje kod nas i pomogni nam da uvečer zaključimo savadž1. — To ne mogu. Najprije se moram vratiti u Džidu da obavim tamo svoj posao. Moj domaćin mora znati gdje sam. — Onda ću te otpratiti do gradskih vrata. U samu Džidu ne smijem ući, jer je i ona sveti grad. Kad kaniš krenuti? — Odmah, ako ti je pravo. Ondje ću se zadržati vrlo kratko i odmah ću se vratiti. Želiš li da pozovem kojeg kadiju ili mulu radi sklapanja braka? — Mi ne trebamo ni kadije ni mule. Ja sann žeik svog logora pa sve ono što se obavi preda mnom, ima punu vrijednost. Ipak možeš donijeti pergament ili papir na koji ćemo napisati ugovor. Muhur2 i lak* imam. Uskoro su deve bile spremne pa uzjahasmo. Naša mala četica sastojala se, osim nas trojice, još od šeika, njegove kćerke Amše i pet Ateiba. Povrh toga poveli su Ateibi dvije deve bez jahača na kojima ćemo Halef i ja jahati na povratku. Pojahao sam za starcem bez prigovora, premda sam opazio da ne kreće ravnini putem, već da se drži više desno prema moru. Albani1

Vjenčanje. « Pečatnik.1

Pečatni vosak. 184

se sada bolje držao na devi, a dugačke noge tih životinja upravo su odbacivale put za sobom. Odjednom se šeik zaustavi i pokaza rukom u stranu. — Znaš li što leži ondje prijeko, efendijo?Sto?

— Onaj zaljev u kojem se nalazi gusarev brod. Jesam li pogodio? • — Misli što hoćeš, ali ne pitaj me ništa. Šeik Malek je pogodio tačno i zašutio. Pojahasmp dalje. Nakon nekog vremena pojaviše se na rubu obzorja dvije male tačke upravo u smjeru Džide. Kako se činilo, nisu nam dolazile u susret već su se kretale smjerom koji ih je morao dovesti u već spomenuti zaljev. Dogledom sam razabrao da su pješaci. To je ovdje u pustinji bilo upadljivo pa sam nadošao na misao da su to Abu Seifovi ljudi. Vjerojatno su moji stražari obavijestili svoga kapetana da smo pobjegli i sad su se ta dva glasnika vraćala. I Malek ih je ugledao pa ih stao oštro promatrati. Onda se okrenu prema svojim ljudima i šapnu im neki nalog. Odmah se trojica od njih vratiše istim smjerom kojim smo stigli. Pogodio sam što namjeravaju. Malek je naslućivao isto što i ja pa je htio uhvatiti te pješake. U tu svrhu morao im je odrezati put u zaljev, ali tako da oni to ne opaze. Zato svoja tri čovjeka nije poslao koso naprijed, već ih je prividno poslao natrag a oni će, čim progonjenim pješacima iščeznu s vida, skrenuti u luku prema njima. Dok smo mi ostali nastavljali put, upita me: Efendijo, hoćeš li nas malo počekati, ili ćeš Odjahati u grad pa ćeš se kasnije s nama sastati na vratima? — Ti se želiš porazgovoriti s ta dva čovjeka; ostat ću uza te dok to ne učiniš. Možda su to Džeheini.

To i ja mislim. Tvoja tri ratnika odrezat će ih oa broda. Pojasi ti ovamo ukoso prijeko, a ja ću s Halefom nastaviti našim đosađanjim smjerom da «n ne bi palo na pamet da pobjegnu natrag u Džidu. ~ Tvoj je savjet dobar. Naprijed! 185Malek »krenu, a ja dadoh Albaniju znak da mu se pridruži. To mu je bilo lakše, budući da sam ja s Halefom morao potjerati deve u najoštriji galop. Letjeli smo kao oluja, a kad smo stigli na istu visinu s progonjenima, zakrenusmo im za leđa. Tek sad su razabrali našu namjeru i neodlučno zastali. Iza njih sam se nalazio ja s Halefom, a sa strane im se približavao Malek. Samo im se put naprijed učinio slobodnim. Požuriše dakle dalje, ali ne stigoše daleko kad se pred njima pojaviše ona tri Ateiba. Premda su bili predaleko a da bi nas mogli prepoznati, ipak su naslutili da smo im neprijatelji i pokušali da pobjegnu trčeći svom snagom. Bili su naoružani. Ako se razdvoje, morali bismo se i mi razdijeliti, a onda bi se hladnokrvan pješak koji umije sigurno nišaniti mogao obraniti od dva ili tri jahača na devama. Međutim, oni ili nisu došli na tu pomisao, ili nisu bili dovoljno hrabri da je provedu. Ostali su zajedno a mi ih opkolismo. Odmah sam ih prepoznao. To su bila zaista dva člana Abu Seifove brodske posade. — Odakle dolazite? — upita ih šeik. — Iz Džide — odgovori jedan od njih. — Kamo ćete? — U pustinju da tražimo gomoljike. — Da tražite gomoljike? Ta niste sa sobom poveli ni magarca da ih natovarite na njega ni košare. — Najprije smo htjeli vidjeti da li te gljive ovdje rastu, a onda bismo pošli po košare. — Kojem plemenu pripadate? — Mi stanujemo u gradu. . To su zaista bile drske laži, jer su ta dva čovjeka morala znati da ih poznajem. I Halef se razljutio zbog njihove drskosti. On olabavi svoj bič i reče: — Mislite li možda da smo ovaj efendija i ja oslijepili? Vi ste hulje i lasci! Džeheini ste i spadate u družbu Abu Seifa. Ako ne priznate, moj će vas bič naučiti da govorite istinu. — Sto se vas tiče tko smo? Skočio sam s deve ne prisilivši je da klekne i uzeo bič iz Halefove ruke. — Nemojte da vam se nasmijemo, ljudi! Čujte što vam kažem! Mene se ništa ne tiče kakva posla imaju 188 s vama ovi ratnici iz plemena Ateiba i što traže od vas ali meni ćete odgovoriti na nekoliko pitanja. Učinite li to, mene se više ne trebate bojati, ali ako ne učinite, ja ću vas ovim bičem tako obilježiti da se nikad više nećete smjeti pokazati pred nekim slobodnim i hrabrim Arapinom. Jedna od najvećih uvreda za Beduina jeste kad mu se zaprijetiš batinama. Obojica se dakle odmah s latiše svojih noževa. — Ubit ćemo te prije nego što nas uspiješ udariti — opomenu me jedan. — Vjerojatno još nikad niste iskusili kako silno djeluje bič od kože nilskoga konja u ruci pravoga čovjeka! — odgovorili. — On reže oštro kao jatagan, udara čvršće od toljage, a brži je od metka iz vaših tabandžata1. Ne vidite li da su puške svih tih ljudi uperene u vas? Ostavite dakle svoje noževe za pojasom i odgovarajte! Vas su poslali Abu Seifu? — Jeste — odgovoriše oklijevajući. Uvidjeli su da ne mogu umaći. — Da mu javite da sam vam pobjegao? — Tako je. — Gdje ste ga našli? U Meki. — Kako ste tako brzo stigli u Meku i vratili s« odande? — U Džidi smo unajmili deve. — Kako dugo će Abu Seif ostati u svetom gradu? — Vrlo malo. On želi u Taif gdje se nalazi šerifemir. — To je sve. Više vas ne trebam. ' Sidi, kaniš li te razbojnike pustiti na slobodu? viknu Halef. — Ja ću ih ustrijeliti da više nikome ne uzmognu naškoditi. — Dao sam ini riječ pa ćeš Hajdemo. je i ti poštovati. Uzjahao sam na devu i potjerao je dalje. Halef Je pošao za mnom a Albani zaostao. Izvukao je svoj dugački šaraš, ali ja sam bio uvjeren da to ratničko držanje neće nikome naškoditi. I zaista je mirno ostao 1 Pištolja.

187sjediti na svojoj devi kad su Ateibi skočili da svladaju Džeheine. To im je i uspjelo pošto su s njima

izmijenili nekoliko neopasnih udaraca nožem. Zarobljenike svezaše na deve, a zatim dva jahača krenuše natrag da Abu Seifove ljude otpreme u logor Ateiba. Ostali pođoše za nama. — Ti si ih pomilovao, sidi, ali će oni ipak umrijeti! — reče Halef. — Njihova sudbina nije ni u mojoj ni u tvojoj ruci. Radije se sjeti što te danas čeka. Mladoženja bi morao biti pomirljiv. — Sidi, bi li ti htio biti delil kod takve Hane? — Htio bih da sam musliman'. — Sidi, ti si Franak s kojim se može govoriti o tim stvarima. Znaš li što je ljubav? — Znam. Ljubav je neka vrst kolokvinte. Tko je okuša, dobiva grčeve u želucu. — O sidi, tko će usporediti ljubav s kolokvintom? Neka Alah prosvijetli tvoj razum i zagrije tvoje srce! Dobra je žena poput lule od jasmina ili kao vrećica u kojoj nikad ne ponestane duhana. A ljubav prema djevici to je — to je — kao turban na ćelavoj glavi i kao sunce na nebu pustinje. — Jeste. A koga pogode njegove zrake, taj oboli od sunčanice. Mislim da si ti već obolio, Halefe. Neka ti Alah bude u pomoći! — Sidi, znam da ti nikad ne bi želio biti mladoženja, ali ja to jesam pa je s toga moje srce otvoreno kao nos koji udiše m'iris cvijeća. Time se naš kratki razgovor završi, jer su nas ostali stigli. Nitko nije ni jednom riječju spomenuo ono što se dogodilo, a kad se pred nama pokaza grad, šeik zaustavi svoje deve. Ovdje ću te počekati, efendijo — reče Malek. — Koliko će vremena proći dok se vratiš s Halef om? — Vratit ću se prije nego što sunce prijeđe put dugačak poput tvoga koplja. — I nećeš zaboraviti pergament ili papir? — Neću. Donijet ću i crnilo i pero. — Donesi! Neka te Alah štiti dok se opet sretnemo. Ateibi čučnuše kraj svojih deva, a nas trojica odjahasmo u grad. 188 — No, zar to nije bila pustolovina? — upitah Albanija. — Svakako — stade me uvjeravati. — Jošte kakva! Umalo da nije došlo do borbe i ubojstva. Ja sam se zaista pripremio na borbu. — Jeste. Zaista ste izgledali kao bijesni Roland s kojim se nitko ne smije šaliti. Kako vam je prijalo jahanje? — Hm! Spočetka ste me zaista nemilosrdno nagonili, ali kasnije je išlo sasvim dobro. Ipak mi je mnogo miliji mekani evropski divan! — Kanite li poći s tim Arapima? Onda se vjerojatno nećemo više vidjeti. — Vjerojatno, budući da vi kanite iskoristiti prvu priliku da otputujete. Međutim, ja sam već toliko puta doživio posve neočekivane susrete da se ne bih začudio da se i nas dvojica opet sretnemo. Te su se riječi zaista imale kasnije ispuniti. Zasad smo se, pošto smo najprije iznajmljivaču deva vratili njegove životinje, tako srdačno oprostili kako se to dolikuje zemljacima koji su se našli u dalekom stranom svijetu. Zatim pođoh s Halefom u svoj stan da spremim svoje stvari i da se oprostim od domaćina. Nisam mislio da ću se tako brzo iseliti. Na dva unajmljena magarca izjahasmo iz grada. Ondje smo uzjahali na deve koje su nas čekale i vratili se s Ateibima u njihov logor. ' Za vrijeme jahanja bili smo vrlo šutljivi. NajšutIjivija bila je šeikova kćerka Amša. NijS progovorila ni riječi, ali u njezinim očima žarila se opasna vatra, a kad bi pogledala nalijevo gdje se ispod niskog obzorja morao nalaziti Abu Seifov brod, desnica bi joj neprekidno posizala za drškom handžara ili kundakom dugačke puške što ju je nosila poprijeko preko sedla. Kad smo se približili logoru, Halef prijaha k meni. — Sidi — poče — kakvi su običaji u tvojoj zemlji? li u njoj mladoženja dariva svoju zaručnicu? — To i kod nas i kod vas svatko čini. ~ Da, to je običaj i u Džeziret et Arabu1 i u cije^Sarku8. Međutim, pošto će Hana sanio prividno•fttokVn0: zemy'a AraPa. Arabija. 189i samo na nekoliko dana biti moja žena, ne znam je li dar potreban.

— Poklon je znak uljudnosti koja uvijek izaziva ugodne osjećaje. Na tvom mjestu bio bih uljudan. — Ali što da joj dam? Siromašan sam a nisam se ni spremio na vjenčanje. Misliš li da bih joj možda mogao pokloniti svoju taktuku1? Halef je naime u Kairu kupio malu kutiju od kartona sa žigicama. Ta je stvar za njega imala veliku vrijednost, jer je trgovcu platio za kutiju dvadeset puta toliko koliko je bila vrijedna. Ljubav ga je navela na herojsku odluku da se odrekne svoje najdragocjenije svojine. — Pokloni je djevojci! — odgovorih ozbiljno. — Dobro, neka Hana dobije izvor vatre! Ali hoće li mi ga vratiti kad više ne bude moja žena?

— Zadržat će ga. — Alah kerim — bog je milostiv. On neće dopustiti da izgubim, ono što je moje. Sto da radim? — Ako tako voliš svoju taktuku, pokloni joj nešto drugo. — Ali što? Ničeg drugog i nemam. Ne mogu Hani pokloniti ni svoj turban, ni svoju pušku, ni bič od kože nilskoga konja. — Onda joj nemoj dati ništa. Budući suprug zabrinuto zaklima glavom. — Ni to nije moguće, sidi. Hana je moja zaručnica pa joj moram bilo što pokloniti. Sto bi Ateibi mislili 0 tebi kad bi tvoj sluga uzeo ženu a da joj ne da nikakav poklon? Ah! Taj je lukavac dakle odlučio da pokuca na moju taštinu, a prema tome i na moju novčarku. — Slava Alahu koji ti je prosvijetlio pamet, Halefe! — nasmijah se. — Ali ja sam tačno u istom položaju kao i ti. Ne mogu tvojoj zaručnici pokloniti ni svoj haik, ni svoj kaput, ni jednu od svojih pušaka. — Alah je pravedan i milosrdan, sidi. On za svaki dar plaća tisućustruke kamate. Ne nosi li tvoja deva 1 jednu kožnatu vrećicu u kojoj čuvaš stvari koje bi oduševile svaku mladenku?1

Kutija žigica. 190

— Ako bih ti dao nešto od toga, hoću li to dobiti natrag kad Hana više ne bude tvoja žena? _ Morat ćeš to zatražiti od nje. — To nije običaj u nas Franaka. Ali budući da si mi stavio u izgled tisućustruke kamate, kasnije ću otvoriti vrećicu i pogledati ne bih li u njoj mogao naći nešto za tebe. Mališan se radosno uspravi u sedlu. — Sidi, ti si najmudriji i najbolji efendija kojega je Alah stvorio. Tvoja je dobrota šira od Sahare, a tvoje milosrđe dulje od Nila. Tvoj otac je bio najglasovitiji, a otac tvog oca najuzvišeniji čovjek u cijelom kraljevstvu Nemzistanu. Tvoja je majka bila najljepša medu ružama, a majka tvoje majke najljupkiji cvijet cijeloga Zapada. Neka ti sinovi budu brojni kao zvijezde na nebu, kćerke kao pijesak u pustinji, a djeca tvoje djece nebrojeni kao kapljice vode u moru! Bila je prava sreća da smo sad stigli u logor, inače bi me Halef ova zahvalnost učinila još praocem čitavoga naroda. Sto se pak tiče one kožnate vrećice što ju je Halef spomenuo, u njoj je zaista bilo različitih stvari, vrlo prikladnih kao poklon za beduinsku djevojku. Trgovčev sin Išla ben Maflaj je, naime, kad se naša vožnja na Nilu završila i kad smo se rastali u Kairu, uporno ustrajao na tome da me snabdije zbirkom stvari koje bi mi na mojim daljnjim putovanjima mogle poslužiti kao pokloni da pomoću njih naiđem na uslužnost i susretljivost. Ti predmeti nisu zauzimali mnogo mjesta, a nisu ni bili osobito vrijedni, ali su za stanovnike pustinje predstavljali najtraženije rijetkosti. Za vrijeme naše odsutnosti Arapi su ispraznili jedan šator i uredili ga za mene. Kad sam ušao u njega, otvorih kožnatu vrećicu i izvadih iz nje mali nakit, privjesak ispod čijeg se staklenog poklopca pomicao đavolčić. Bio je izrađen jednako kao što su na Primjer izrađena dugmad za manšete s umjetnim kornjačama i visio je. na nizu staklenog biserja koje se po danjem svjetlu ili pri sjaju vatre svjetlucalo u svim duginim bojama. Taj nakit ne bi u Parizu sigurno stajao više od dva franka. Pokazao sam ga Halefu. Mališan ga pogleda i prestrašeno ustuknu: 191— Mašalah! Pa to je šejtan, Alah ga prokleo! Sidi, kako si mogao svladati toga đavla? La ilaha U Alah, ve Muhamed rezul Alah! Sačuvaj nas bože od devet puta kamenovanog đavla, jer ne želimo služiti njemu već tebi! — Ovaj šejtan ti ne može nauditi, jer je čvrsto zatvoren — stadoh ga uvjeravati. — Možeš li mi se na to zakleti svojom bradom? — Mogu. — Onda ga pokaži, sidi? Ali ako mu uspije da pobjegne, bit ću izgubljen, pa neka ti moja propast padne na dušu. Halef vrlo oprezno i vrhovima prstiju prihvati lančić, položi privjesak na pod i klekne da ga promotri. Valahi bilahi talahi! Alahi mi, to je šejtan! Vidiš li kako otvara gubicu i kako plazi jezik? Iskreće oči i miče rogovima! Savio je rep, prijeti pandžama i topće nogama! Aman — jao nama ako razbije ormarčić! — To ne može. Ta to je samo umjetno načinjena figurica. — Misliš li umjetni lik načinjen ljudskom rukom? Ah, sidi, ti me samo varaš da bi me ohrabrio! Tko može napraviti đavla? Nitko. Ti si najveći alim1 i najsmioniji. junak koga nosi zemlja, jer si svladao šejtana i zatvorio ga u taj uski zindan2! Hamdulilah, sad je zemlja sigurna pred njim i njegovim duhovima, pa svi vjernici mogu kliktati od radosti i uživati u mukama što ih ovdje mora podnijeti! Zašto mi pokazuješ taj lanac, sidi? — Htio bih da ga pokloniš svojoj zaručnici.

— Ja...? Zar taj lančić koji je dragocjeniji od svih dijamanata na prijestolju velikog mogula? Tko ima taj lančić postat će glasovit među svim sinovima i kćerima vjernika. Kaniš li ga zaista pokloniti? — Kanim. — Onda budi tako dobar sidi i dopusti da ga ja zadržim za sebe! Onda ću djevojci ipak radije dati svoj izvor vatre.1

Učenjak. ' Zatvor.

192

— Ne, dat ćeš Hani ovaj lančić. Ja to zahtijevam. — Onda te moram poslušati. Ali gdje si ga imao, njega i sve ostale stvari prije nego što si ih jučer stavio u vrećicu? — Od Kahire dovde je opasan kraj. Zato sam sve te dragocjenosti nosio u nogavicama svojih šalvara1. — Sidi, tvoja mudrost i opreznost premašuje čak i lukavštinu đavla koga si prisilio da stanuje u tvojim šalvarama. Kad ću Hani predati taj lančić? — Čim postane tvojom ženom. — Ona će biti najglasovitija među svim benat el Arab, jer će sva plemena pripovijedati i hvaliti je da drži zatvorenog šejtana. Smijem li pogledati i ostala blaga? To se nije desilo, jer je šeik poslao svoga čovjeka da nas zamoli da dođemo k njemu. U njegovom šatoru i ispred njega nađosmo sabrane sve Ateibe. — Efendijo, jesi li donio sa sobom pergamenu? — upita me Malek. — Imam papir, a to je jednako dobro kao i pergamena. — Hoćeš li napisati ugovor? Ako to želiš, hoću. — Možemo li početi? Halef, kome je to pitanje bilo upućeno, izjavi da je spreman. Odmah ustane jedan od prisutnih ratnika i upita ga: — Kako glasi tvoje puno ime? Zovem se Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Dejvid al Gosara. Iz koje zemlje potječeš? — Iz Garba, gdje sunce zapada iza velike pus — Kojem plemenu pripadaš? vin ~ otaC mofa oca' Alah blagoslovio obojicu, žirn u6, s Glasovitim plemenom Uled Selim u velikom Džebel Sur Sumu. Cov J«* koji je stavljao pitanje, sigurno neki ro^jaručnice, obrati se sad šeiku: đ„, 1 Široke turske hlaCe. 13 Kroz pustinju 1£)3— Tebe svi poznajemo, hrabri naš, vrijedni, mudri i pravedni čovječe! Ti si Hadži Malek Ibn Ahmed Halid Ben Abul Ali Abu Abdolatif el Hanifi, šeik hrabrog plemena Beni Ateibe. Ovaj čovjek ovdje je junak iz plemena Uled Selim koje stanuje na planinama što se dižu do neba i zovu se Džebel Sur Šum. Zove se Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara, te je prijatelj jednog velikog efendije iz Krankistana koga smo kao gosta primili u svoje šatore. Ti imaš unuku. Ime joj je Hana. Kosa joj je kao svila, put joj je poput ulja, a njene vrline su čiste i sjajne kao pahuljice snijega koje se viju na planinama. Halef Omar je želi za ženu. Govori, šeiče, što kažeš na to? Šeik se pričini kao da dostojanstveno razmišlja, a onda reče: — Govorio si, sine moj. Sad sjedi i čuj što ću ja reći! Ovaj Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara je junak čija je slava još prije više godina doprla do nas. Njegova je ruka nepobjediva, noge su mu kao u gazele, a oči su mu kao u orla. On baca džeriđ više stotina koraka daleko, njegovo tana uvijek sigurno gađa, a njegov se handžar već napio krvi brojnih neprijatelja. Osim toga poznaje koran te je član vijeća najmudrijih i najiskusnijih. Nadalje, taj ga je silni franački bej smatrao vrijednim svoga prijateljstva — zašto dakle da mu uskratim svoju unuku, ako je spreman da ispuni moje uvjete? — Koje mu uvjete postavljaš? — upita čovjek koji je malo prije govorio. — Djevojka je unuka jednog moćnog šeika pa je dakle ne može dobiti uz nisku cijenu. Tražim jednu kobilu, pet jahaćih deva, deset tovarnih deva i pedeset ovaca. Halef je za vrijeme tih riječi udesio lice kao da je upravo s kožom i dlakama progutao svih p£' deset ovaca, deset tovarnih i pet jahaćih deva te jednu kobilu. Odakle da smogne sve te životinje? Šeik je srećom nastavio: — Zato ja Hani dajem kao svadbeni dar jednu kobilu, pet jahaćih deva, deset tovarnih deva i Pe" 194 deset ovaca. Vaša mudrost će uvidjeti da uz tako siajne okolnosti nije potrebno da se međusobno za• mjene cijena za mladenku i svadbeni dar. Nadalje tražim da Halef Omar sutra ujutro za vrijeme fagra1 pođe na hadžiluk u Meku i da sa sobom povede svoju ženu. Oni će ondje izvršiti sve svete običaje, a zatim će se smjesta vratiti k nama. Halef ima s Hanom postupati kao s djevicom pa

nam je nakon povratka opet odstupiti. Za tu uslugu dobiva jednu devu i vreću datulja. Ako pak sa svojom ženom ne postupi kao sa strankinjom, neće dobiti ništa već ćemo ga ubiti. Vi ste svjedoci da sam tako odredio. Prijašni govornik okrene se Halefu. — Čuo si. Kako glasi tvoj odgovor? Na Halefu se jasno vidjelo da mu jedna tačka toga dogovora nipošto ne odgovara, naime zahtjev da vrati ženu. Ipak je bio toliko pametan pa se pokori prilikama pa odgovori: * " — Primam te uvjete. — Onda ispostavi ugovor, efendijo! — zamoli me Šeik. — Napiši ga dva puta, naime jednom za mene, a drugi puta za Halefa Omara. Učinio sam ono što su od mene zatražili, a zatim pročitao napisano. Šeik je odobrio, nakapao vosak na oba papira i poslužio se drškom svoga bodeža kao pečatnikom, pošto su najprije potpisali on i Halef. Time su formalnosti bile obavljene pa je mogla započeti neizbježiva svadbena svečanost. Budući da se radilo samo o prividnom vjenčanju, svečanost je bila vrlo skromna. Zaklan je i ispečen ovan. Dok se okretao na ražnju, Beduini su održali prividnu borbu, ali nisu pucali. Razlog tome nije bilo teško Pogoditi. Kad se spustila noć, poče večera. Jeli su samo muškarci, a kad su se najeli, žene dobiše ostatke, iom se prilikom morala pojaviti i Hana. Halef je olskoristio. Ustao je sa svoga mjesta da joj preda vec spomenuti svadbeni dar. 195no Prizor do kojega je sad došlo ne da se opisati. Đavo zatvoren u privjesku bio je čudo koje je premašivalo sve poimanje Ateiba. Sav moj trud da im rastumačim igračku nije ništa pomagao. Nisu mi vjerovali, a pogotovu zbog toga jer se šejtan micao. Slavili su me kao najvećeg junaka i čarobnjaka, a sve se to svršilo tako da Hana uopće nije dobila dar. Uhvaćeni šejtan bio je tako neizmjerno važno čudo da su Ateibi samo šeika smatrali dostojnim da čuva tu neusporedivu dragocjenost, dakako tek onda kad sam Maleka najsvečanije uvjerio da đavlu nikad neće uspjeti da pobjegne i da izazove kakvu nesreću. Ponoć se već približavala kad sam se povukao u šator na spavanje. Halef me je pratio. — Sidi, moram li održati i ispuniti sve što si ti danas napisao? — upita me. — Moraš. Tako si obećao. Neko je vrijeme prošlo, a onda se Halef potištejavi: — Zar bi i ti. vratio svoju ženu? — Ne bih. — A ipak kažeš da moram održati obećanje. — Tako je. Kad bih ja uzeo ženu, nikad ne bih obećao da ću je vratiti. — O sidi, zašto mi nisi rekao da i ja tako učinim? — Zar si ti dječak koji treba skrbnika? Čini mi se da bi htio zadržati Hanu? — Pogodio si. — Prema tome me želiš napustiti? — Tebe, sidi. — On...! Halef se zbunjeno nakašlje, ali mi nije odgovorio. Neko nerazumljivo brundanje, a kasnije nekoliko uzdaha bilo je sve što sam čuo. Prevrtao se s jedne strane na drugu. Bilo je jasno da se njegova sklonost prema djevojci žestoko sukobila s njegovom privrženošću prema meni. Morao sam mališana prepustiti samom sebi. Ubrzo sam zaspao.196

11. U SVETOJ MEKI Spavao sam tako čvrsto da me probudilo tek glasno tapkanje deva. Ustao sam i izašao pred šator. Na istoku se već danilo, ali prijeko iznad onog zaljeva nebo je bilo obojeno jarkim crvenilom. Ondje je sigurno bjesnio nekakav požar, a slutnju koja se toga časa rodila u meni, potvrdilo je živahno komešanje u logoru. Ateibi su noćas bili odsutni i sad su se vraćali. I oni i njihove deve bili su teško natovareni plijenom. S njima je bila i šeikova kćerka Amša, pa kada je sad sjahala s deve, opazih da joj je odjeća poprskana krvlju. Malek mi zaželi dobro jutro i dobaci, pokazujući prema vatrenom oblaku: — Vidiš li da smo pronašli brod? Džeheini su spavali kad smo stigli, a sad se nalaze kod onih pasa, svojih predaka. — Jesi li ih poubijao i opljačkao brod? Opljačkao? Sto kaniš time reći? Zar pobjedniku ne pripada imovina pobijeđenoga? Tko nam može osporiti pravo na ono što smo osvojili? — Sakat što ga je oteo Abu Seif pripada šerifuemiru. — Šerifuemiru koji nas je izopćio? Sve kad bi mu novac zaista pripadao, ne bi ga više dobio. Uostalom, zar ti. uistinu vjeruješ da je to bio sakat? Slagali su ti. Samo šerif ima pravo da skuplja taj porez* a to neće nikada učiniti uz pomoć nekog Turčina. Turčin koga si ti smatrao carinikom bio je ili Krijumčar ili carinik egipatskog paše, ubio ga Alah!

Mrziš li ga? 197— To čini svaki slobodni Arapin. Nisi li čuo za sveone grozote koje su se dogodile ovdje za vrijeme Vahabita? Svejedno mi je da li je novac bio pašin ili šerifov; sad je moj! A sad se pripremi da pođeš s nama. Ne možemo dulje ostati ovdje. — Gdje ćeš podići logor? — Na takvom mjestu odakle mogu promatrati cestu između Meke i Džide. Abu Seif mi ne smije umaći. — Jesi li 'pomislio i na opasnost koje ti pri tome prijete? — Misliš li da se Ateibi boje opasnosti? — Ne mislim, ali i najhrabriji čovjek mora istodobno biti i oprezan. Ako ti Abu Seif padne u ruke i ako ga ubiješ, morat ćeš smjesta otići odavde. U tom bi slučaju mogao izgubiti dijete svoje" kćerke, jer će se ona u to vrijeme nalaziti s Halefom u Meki. — Reći ću Halefu gdje nas u tom slučaju ima potražiti. Hana mora u Meku prije nego što odemo. Od sviju nas jedino .ona još nije bila u svetom gradu, a kasnije joj možda neće biti moguće da ode onamo. Stoga već odavno tražirn delila za nju. — Jesi li odlučio kamo ćeš? — Otići ćemo u pustinju Ed Dana, prema Maskatu, a zatim ćemo možda poslati glasnika u El Frat1 Beni Samarima s molbom da nas prime u svoje pleme. Nakon kratkog praskozorja svanuo je dan. Sunce se pojavilo na obzorju a Arapi na kojima se još osjećao miris prolivene krvi, okrenuše se prema Meki na molitvu. Uskoro zatim rastavili su šatore i cijela povorka krenu. Tek sada kad se potptfiio razdanilo vidio sam koliko su mnoštvo različitih stvari ti Ateibi prisvojili s broda. Taj ih je napadaj odjednom učinio imućnim ljudima, pa su zato bili neobično dobro raspoloženi. Ja sam malo zaostao. Bio sam zlovoljan, jer sam, iako nedužan, ipak skrivio propast Džeheina. Nisam doduše mogao sam sebi ništa predbacivati, ali sam ipak htio ispitati svoju savjest, nisam li se možda morao drukčije ponijeti.1

Eufrat. 198

Osim toga uzbuđivala me je i blizina Meke. Tu je eto ležao „sveti" zabranjeni grad! Treba li da ga se klonem ili smijem li se usuditi da ga pohodim? Nešto me je vuklo k njemu, ali sam ipak morao ozbiljno uzeti u obzir sve što je govorilo protiv toga posjeta. Sto bih imao od toga ako mi posjet uspije? Mogao bih reći da sam bio u Meki — i ništa više. Ako me pak otkriju, smrt mi je bila sigurna, i to kakva smrt! Pa ipak sve to razmišljanje i odvagivanje razloga nije moglo dovesti ni do čega, pa sam odlučio da ću se ravnati prema prilikama. Često sam već tako postupio i. pri tom uvijek dobro prošao. Da bi sreo manje ljudi, šeik je pošao obilaznim putem. Sve do večeri nije nam dao odmora. U to vrijeme nađosmo se u nekom uskom klancu obrubljenom strmim granitnim stijenama kojim smo neko vrijeme jahali, sve dok nismo stigli u neku vrst kotline iz koje kao da nije bilo drugog izlaza. Ovdje sjahasmo. Šatori su podignuti a žene pripališe vatru. Dobili smo obilnu i raznovrsnu večeru koja je potjecala iz brodske kuhinje Abu Seifa. Onda je došao teško očekivani čas dijeljenja plijena. Budući da s time nisam imao nikakve veze, ustao sam i obišao kotlinu. Na jednome mi se mjestu učinilo kao da bih se ovdje ipak mogao uspeti na stijenu pa sam to i pokušao. Zvijezde su jasno sjale. Uspio sam. Otprilike nakon četvrt sata stajao sam na vrhu brijega, odakle je pucao slobodan pogled na sve strane. Dolje prema jugu razabrao sam kao neki lanac golih visova iznad kojega se uzdizalo ono bjelicasto svjetlucanje što ga noću tvore svjetiljke većih gradova. Ondje je bila Meka! Odozdo začuh glasove Ateiba koji su se prepirali za svoj udio u plijenu. Tek prilično kasno vratih se K njima. Seik me dočeka riječima: .. ~~ Zašto nisi ostao kod nas, efendijo? Moraš doDIU svoj dio od svega što smo našli na brodu. Ja? Varaš se. Nisam bio prisutan pa zato nešto da dobijem. ~ To niJe tačno, efendijo. Zar bismo našli Dže ** nismo tebe sreli? Ti si * nehotice bio naš pa ćeš zato dobiti ono što ti pripada. 199— Neću ništa da primim. — Ne odbijaj, efendijo. To je posve pogrešno. Neprijatelji su mrtvi i njihov je brod uništen. Zar da sve te stvari koje su nam tako potrebne, spalimo ili uništimo? — Nećemo se prepirati. Samo vi zadržite sve što imate. — To nije naše. Dopusti da tvoj udio dademo tvom pratiocu Halefu, premda je v%ć svoj dio dobio. — Dajte mu dakle! Mali Halef Omar nije prosto znao da se dovoljno zahvali. Dobio je nešto oružja i odjeće, a osim toga vrećicu punu srebrnjaka. Nije me nikako ostavljao na miru — morao sam mu odbrojiti njegovo blago da bih se uvjerio kako se danas obogatio. Njegov udio iznosio je uostalom otprilike osam stotina pijastera i bio je dovoljan da usreći siromašnog Arapina.

— S tim novcem možeš pedeset puta pokriti izdatke što ćeš ih imati u Meki — dobaci šeik. — Kad treba da krenem u sveti grad? — upita Halef. — Sutra ujutro, najkasnije u podne. — Još nikad nisam bio ondje. Kako treba da se vladam? — Reći ću ti. Dužnost svakog hodočasnika jeste da odmah po dolasku u Meku ode u El Haram1. Odjahat ćeš dakle u Beit Alah!, zaustavit ćeš ondje deve i ući. Ondje ćeš posve sigurno naći kakvog vodiča koji će te uputiti u sve ostalo. Samo ga najprije moraš upitati koliko će ti računati, jer će te mače prevariti. Čim ugledaš Cabu, izvršit ćeš dva rikata' s propisanim molitvama u znak zahvalnosti što si sretno stigao na sveto mjesto. Zatim ćeš otići do membara4 i skinuti cipele. One ostaju ondje pod nadzorom čuvara, jer u Beit Alahu nije kao u drugim mošejama dopušteno da cipele nosiš u ruci. Zatim počinje tavaf, hodanje oko Ćabe koje moraš sedam puta ponoviti.1

Velika džamija. « Božja kuća. » Klanjanje. ' Propovjedaonica.

200

, S koje strane? — Zdesna, tako da ti Ćaba neprekidno ostane slijeva. Prva tri obilaženja čine se brzim koracima. _ Zašto? — Kao uspomena na proroka. Bila se naime proširila glasina da je ozbiljno bolestan, a on je, da je opovrgne, tri puta brzo optrčao oko Ćabe. Ostala obilaženja čine se polagano. Molitve koje se pri tom izgovaraju, poznaješ. Nakon svakog obilaženja treba poljubiti sveti kamen. Naposljetku, kad si završio tavaf, pritisnut ćeš prsa o vrata Ćabe, raširiti ruke i glasno zamoliti Alaha da ti oprosti grijehe. — Je li to sve? — Nije. Moraš otići do El Madžema1 i pred MekamIbrahimom2 učiniti dva rikata. Odande odlaziš do svetog zdenca ZemZem pa se iz njega napiješ vode do mile volje. Dat ću ti nekoliko bočica da mi ih napuniš i đoneseš. Ta je sveta voda sredstvo protiv svih bolesti tijela i duše. — To je pobožnost uz Ćabu. Što slijedi tada? — Tada dolazi sa'j, put od Sfaze u Meruu. Na brežuljku Sofa uzdižu se tri otvorena luka. Ondje ćeš stati, okrenuti lice prema džamiji, podići ruke k nebu i zamoliti Alaha da ti pomogne na svetom putu. Zatim ćeš prijeći šest stotina koraka dalje do divanane na Merui. Putem ćeš vidjeti četiri kamena stupa preko kojih moraš preskočiti. Na Merui ćeš se opet pomoliti pa ćeš sve to ponoviti još šest puta. — Je li time sve obavljeno? — Nije. Moraš dati da ti ošišaju glavu i moraš posjetiti Umru koja leži toliko udaljeno od grada koliko smo i mi sada udaljeni od Meke. Tek time si ispunio sve svete propiše, pa se možeš vratiti. U mjesecu velikog hodočašća mora vjernik izvršiti još mnogo više pa mu za to treba i mnogo . vremena, jer se u Meki guraju tisuće i tisuće hodočasnika. Tebi su pako potrebna samo dva dana i trećeg se dana možeš vratiti ovamo.1p

' Malo, mramorom obloženo udubljenje u ziđu Iz koCabe U prema Pređajl Avram l Ismall vadUl vapno za gradnju

đećl' cPh1611 na ko^em ie Prema predaji stajao Avram gra 20iNakon te pouke dobio je Halef još različite upute koje su se većinom odnosile samo na Hanu. Legao

sam dakle na počinak. Kad se Halef napokon pojavio, osluhnu da li već spavam. Opazio je da sam još budan pa me upita: , — Sidi, tko će te posluživati za vrijeme moje odsutnosti? — Ja sam. Ne brini se za mene! Reci mi radije hoćeš li mi učiniti uslugu, Halefe? — Hoću. Ti znaš da ću za tebe učiniti sve što god mogu i smijem. — Obećao si šeiku da ćeš mu donijeti svete vode sa zdenca ZemZema. Donesi i meni jednu bocu. — Sidi, zatraži od meiie sve što hoćeš, samo to nemoj. To nikako ne mogu učiniti. Iz tog zdenca smiju piti samo vjernici. Kad bih ti donio te vode, ništa me ne bi moglo spasiti od pakla. Odgovorio mi je s tako čvrstim uvjerenjem da nisam ni pokušao da ga nagovaram. Nakon kratke stanke upita: — Ne bi li ti sam. pošao po svetu vodu? — Ne smijem. — Smiješ ako prije toga prijeđeš na pravu vjeru. — To neću učiniti. A sad spavajmo! Narednoga jutra odjahao je Halef kao dostojanstveni suprug sa svojom ženom. Uputili su ga da kaže da dolazi iz

dalekih zemalja i da nipošto ne oda da je njegova pratilica Ateibkinja. Uostalom, ona je sad nosila veo. Dio puta otpratio ih je ratnik koji je imao dužnost da pazi na cestu između Meke i Džide. I na ulazu u naš klanac postavljen je stražar. Prvi dan proteče bez osobitih događaja. Drugoga jutra zamolih šeika da mi dopusti da malo prokrstarim po okolini. Dao mi je devu i zamolio me da budem oprezan kako nitko ne bi otkrio naše boravište. Nadao sam se da ću moći izjahati sam, ali upravo kad sam se htio vinuti na devu pristupi mi Amša i upita:

— Efendijo, smijem li s tobom? — Izvoli — odgovorih, budući da joj nišani mogao odbiti molbu. 202 Izašavši iz klanca, krenuh prema Meki. Mislio sam da će. me moja pratilica opomenuti, ali je ona mirno jahala uza me, ne progovorivši ni riječi. Tek nakon četvrt sata jahanja ona skrenu malo nadesno i zamoli: — Pođi za mnom, efendijo! Kamo? — Htjela bih se uvjeriti je li naš stražar na svome mjestu. Ugledasmo ga nakon nepunih pet minuta. Sjedio je na nekoj uzvisini i netremice gledao prema jugu. — Nije potrebno da nas vidi — reče ona. — Dođi, efendijo! Odvest ću te onamo kamo želiš poći! Sto je mislila tim riječima? Skrenula je nalijevo i pri tome me je pogledala smiješeći se. Zatim potjera devu u brzi kas i napokon se zaustavi u nekoj uskoj dolini pa sjaše i sjedne na zemlju. — Sjedi k meni da malo čavrljamo! — reče. Ta mi je žena postajala sve zagonetnija, no ipak sam je poslušao. — Misliš li da u tvojoj zemlji vlada veća pravda nego kod nas, efendijo? — započe taj neobični razgovor. — Svakako — odgovorih. — I ja — dobaci mirno Amša. — I ti? — začuđeno upitah, jer je to bilo prvi put da su mi neka arapska usta to priznala. — Da, mislim. Smije li Franak ugrabiti djevicu? — Ne smije. Kad bi to učinio, potpao bi pod udar teške kazne. Vidiš li da je pravda kod vas bolja nego kod nas? Kod vas me Abu Seif ne bi mogao ugrabiti i prisiliti da mu budem ženom. Poznaješ li povijest ove zemlje. — Poznajem. , Onda dakako znaš i to kako su TurciTEgipcani harali među nama. Silovali su naše majke, a tisuim i otaca nabiJali na koiac, četverili ih, rezali ruke * noge, noseve i uši, kopali im oči, a djecu mrvih i rastrzali. Takve grozote moraju u čovjeku izazvati mržnju. Zato ću se osvetiti, osvetiti se svima 203koji su me uvrijedili. Osvetit ću se čak i zbog toga što više ne smijem ući u sveti grad. Znaš li kako? — Reci mi! — Ti potajno želiš da posjetiš Meku? — Tko to tvrdi? — Odgovori mi! — Zaista želim da vidim taj grad. — To je veoma opasno, ali ja se želim osvetiti pa sam te zato dovela ovamo. Hoćeš li izvršiti svete obrede ako dođeš u Meku? < — Volio bih kad bih tome mogao izbjeći. — Ti ne želiš povrijediti svoju vjeru, a imaš i pravo. Samo pođi u Meku. Ja ću te ovdje Dočekati. Nije li to bilo čudno? Amša se za nepravde što ih je morala podnijeti željela osvetiti tako, da mene kao nevjernika pusti u Meku. To je bio mamac kojemu nisam mogao odoljeti. — Gdje leži Meka? — upitah. .— Kad pri jedeš ovo brdo, ugledat ćeš pred sobom grad u dolini. — Zašto treba da pođem pješice a ne da jašim? r Ako dojašeš u grad, svatko će odmah pomisliti da si hodočasnik pa će paziti kako se vladaš. Uđeš li pak u Meku pješice, svi će biti uvjereni da si već bio ovdje i da si samo otišao da se prošetaš. — Hoćeš li me zaista počekati? — Hoću. — Kako dugo? — Četiri sata. — To je vrlo kratko vrijeme. — Imaj na umu da bi te lako mogli otkriti ako predugo ostaneš ondje. Smiješ samo jednom proći ulicama i pogledati Cabu. To je dovoljno. Amša je imala pravo. Ipak je bilo dobro što sam odlučio da ću se ravnati prema prilikama. Ustadoh. Ona pokaza na moje oružje. — Ti si zaista potpuno sličan domorocu, pogotovu što si za ovo naše jahanje — umjesto čizama obukao sandale kakve se ovdje nose. Ali — ima li Arapin takvo oružje? Ostavi svoje puške ovdje i uzmi moju! Sad me je u prvi čas obuzelo neko nepovjerenje, ali nisam imao ni najmanjeg razloga za njega. Zato 204 • ~ .

sam svoje puške zamijenio dugačkom puškom šeikove kćeri i uspeo se na brijeg. Stigavši na vrh, ugledah Meku u udaljenosti od pola sata, između golih i mrtvih bregova. Razabrao sam tvrđave Džebel i Sad i Džijad. Glavna Džamija El Haram ležala je u južnom dijelu grada. Najprije pođoh. prema njoj. Putem mi je bilo kao vojniku koji je već doduše sudjelovao u nekoliko malih okršaja, a sad odjednom čuje grmljavinu velike bitke. Sretno sam stigao u grad. Budući da sam upamtio položaj džamije, nisam nikog trebao pitati. Kuće između kojih sam hodao bile su građene od kamena, a ulica posuta pustinjskim pijeskom. Ubrzo sam stigao pred veliku četvorinu Beit Alaha i polako obišao džamiju. Sve četiri strane sastojale su joj se od nizova i stupova iznad kojih se uzdizalo sedam minareta. Odbrojio sam dvije stotine četrdeset koraka u duljinu i dvije stotine pet koraka u širinu. Budući da sam tek kasnije htio džamiju razgledati izvana, uđoh kroz jedna od sedamnaest vrata. U njima je sjedio Mekavi1, prodajući bakrene bočice. — Es selam aleikum? — pozdravili ga dostojanstveno. Sto stoji takva kule2? — Deset pijastera. — Alah blagoslovio tvoje sinove i sinove tvojih sinova, jer su tvoje cijene jeftine. Evo ti deset pijastera, a ja ću uzeti jednu kule. Spremio sam bocu i ušao između stupova u džamiju. Našao sam se u blizini propovjedaonice i skinuo sandale. Zatim razgledah unutrašnjost svetišta. Utprilike u sredini stajala je Caba. Budući da je bila potpuno prekrivena kisuom3, zaista je neobično izgledala Do nje vodi sedam popločenih putova, a izmeau lezi isto toliko travnika. Kraj Cabe sam opazio sveti zdenac ZemZem. Pred njim je više službenika jeaio hodočasnicima vodu. Čitavo to mjesto nije me v"o baš kao svetišle Posvuda su žurili nosači iCega1 nosil;iki sa svojim teretima, javni pisari sjei_£u_ispod stupova, a vidio sam i prodavače voćaStanovnik Meke. J Bočica. Crna svilena tkanina.205i

peciva. Provirivši tako niza stupove, opazih ispod jednih vrata jahaću devu koja se upravo spuštala na koljena, da bi njezin jahač sišao sa sedla. Bila je to divna životinja. Njezin mi je vlasnik bio okrenut leđima i domahivao nekom sluzi iz džamije da mu pričuva hedžin. Sve sam to zapazio onako u prolazu dok sam išao prema zdencu. Htio sam da mi najprije napune bocu s vodom, ali sam morao neko vrijeme počekati svoj red. Zatim dadoh službeniku malu nagradu. Zatvorih posudu i spremih je u džep. Onda se polako okrenuh i nađoh se — nepunih deset koraka ispred Abu Seifa! Silno sam se zaprepastio, ali me taj strah srećom nije zakočio. U takvim trenucima čovjek misli i radi deset puta brže nego obično. Nisam upadljivo potrčao, ali sam svojim najduljim koracima krenuo prema vratima pred kojima je ležala Abu Seifova deva. Jedino me je ta životinja mogla spasiti. Bila je to jedna od onih svjetlih hedžina kakve se uzgajaju na planinama Šamar. Sandale su mi bile izgubljene. Nisam imao vremena da pođem po njih, jer iza mene odjekne poklik: — Đaur, đaur! Uhvatite ga, čuvari svetišta! 'Djelovanje tih riječi bilo je upravo veličanstveno. Nisam imao vremena da se okrenem, a to nije bilo ni potrebno. I tako sam znao u kakvom se položaju nalazim, jer sam iza sebe čuo tutnjavu vodopada, urlik oluje, topot krda od tisuće bizona. Nije bilo više vremena za odmjerene korake. Jurnuh trgom, skočih između stupova, grabeći po tri stepenice odjednom, i nađoh se pred devom čije noge srećom nisu bile svezane. Udarcem šake odbacih slugu daleko u stranu i trenutak kasnije nađoh se u sedlu držeći revolver u ruci. Ali — hoće li me deva poslušati? — E — o — ah! E — o —.ah! Hvala bogu! Na taj poznati zov uzdigne se hedžin u dva trzaja i mi pojurismo poput vjetra. Iza mene prasnuše hici, ali ja se nisam na to obazirao. Samo naprijed, naprijed! Da je deva bila jedna od onih tvrdoglavih životinja na kakve često nailazimo, svakako bih bio izgubljen.208

Za manje od tri minute nađoh se izvan grada i tek kad sam se uspeo gotovo do pola brijega usudio sam se da se osvrnem. Iza mene je sve vrvjelo od jahača koji su me progonili. Vjernici su naime smjesta odjurili u najbliže karavanseraje1 i uzjahali na deve koje su se u njima nalazile. Kamo da krenem? K Amši koju ću time izdati? Pa ipak sam je morao opomenuti! Neprekidno sam poklicima bodrio svoju devu. Trčala je upravo neusporedivom brzinom. Gore na hrptu okrenuh se još jednom i opazih da sam već siguran. Samo jedan konjanik mi se razmjerno približio. Bio je to Abu Seif.

Očito je uhvatio veoma brzoga konja. Sjurio sam prijeko niz padinu. Malekova me kći ugleda. Budući da sam jahao na hedžinu i dojurio takvom brzinom, odimah je pogodila što je na stvari. Smjesta se vine na svoju devu, a onu na kojoj sam dojahao s njome, povede za ular. — "Ciko te je otkrio? — upita Amaša, stigavši u blizinu. Abu Seif. — Alah akbar! Progoni li te taj nitkov?

— — — —

Prilično mi je blizu. Progone li te drugi? Oni su još daleko. Onda ostani tamo prijeko i bježi ravno preko brda i dolina.

Zašto?

Vidjet ćeš. Najprije moram k tebi! Daj mi moje oružje. Jašući jedno kraj drugoga, izmijenismo puške; a zatim kći pustinje zaostane i sakrije se iza neke izbočene stijene. Pogodio sam što namjerava. Htjela kViT AbU Seif zađe između mene i nje. Nakon neKohko trenutaka pojavi se on na hrptu. Namjerice sam malo usporio trk svoje deve i opazio da on još više n «f • SVoga kon;ia Dok sam se Ja uspinjao uz aredm brijeg, on sjuri niz onaj prvi i poprijeko projaha u dolinu. Pri tome nije razabrao iz tragova J^vdjejaisam bio sam. Stigavši na vrh, opazih na1

Svratiste u kojem odsjedaju karavane, .

207onom

prvom hrptu iza mene još nekoliko progonitelja dok je duboko dolje i moja pratilica već krenula. Plan joj je uspio. Abu Seif nalazio se između nas, a budući da Amša nije drugu devu više vodila za ular već ju je pustila da slobodno trči za njom, morat će je on, bude li se ogledao, smatrati jednim od progonitelja. Za sebe se nisam više imao čega bojati, a budući da su ostali progonitelji sve više zaostajali, morao sam pripaziti samo da nam Abu Seif ne pobjegne. Nastojao sam dakle da iz brežuljkastog kraja izađem u ravnicu, ali u smjeru protivnom od onoga u kojem se nalazio logor Ateiba. Pri tome sam sve više obuzdavao svoju hedžin. Tako smo jahali otprilike tri četvrt sata, dok nisam napokon zašao u otvorenu pustinju. Bježao sam tako da se Abu Seif uvijek nalazio iza., mene izvan dosega metka. Amša je upravo stigla na podnožje brežuljka, ali u isto vrijeme opazih na hrptu posljednje uzvisine još jednog progonitelja koji je morao jahati na izvrsnoj devi, jer nam se sve više približavao. Njegova deva bila je čak mnogo bolja od Abu Seifova konja. Već sam se počeo pribojavati, ne doduše za sebe, već za svoju pratilicu, pa se začudih, opazivši da je taj jahač skrenuo u stranu, kao da nas kani preteći u luku. Pogledah oštrije. Je, li to bilo moguće? Onaj mališan tamo na hedžinu izgledao je tačno kao moj Halef. Kako je samo došao do takve deve, i kako je stigao ovamo među moje progonitelje? Zaustavio sam devu da ga još jednom i to posve tačno pogledam. Da, bio je to Halef i nitko drugi. Htio je da ga prepoznam pa se razmahao rukama po zraku kao da kani hvatati lastavicu. Mirno sam ostao na mjestu i skinuo opetušu. Progonitelj mi se približio već na doseg glasa. — Rrrreee, „Oče sablje"! — doviknuh. Drži se podalje od mene, jer ću ti poslati tane! — Da se držim podalje, pasji sine? — viknu. '— Uhvatit ću te živog i odvesti u Meku, ti skvrnitelju svetišta!208

Nisam mogao drukčije: nanišanio sam i opalio. Da ga poštedim, namjerio sam u prsa njegovoga konja. Konj se izvrnu naglavce, pokopa jahača pod sobom i nekoliko puta se prevalja preko njega, a zatim ugine. Očekivao sam da će se Abu Seif smjesta podići, ali se to nije dogodilo. Dakle je bio ili ozlijeđen ili se samo tako gradio da me namami k sebi. Oprezno sam mu prijahao i stigao do njega istodobno kad i Amša. Ležao je u pijesku sklopljenih očiju i nije se ni maknuo. — Efendijo, tvoje je tane preteklo moje — predbaci mi žena. — Pucao sam samo u njegova konja. Moje ga tane nije pogodilo. No možda je slomio hrptenjaču ili što drugo. Pogledat ću ga. Sjahao sam i pregledao ga. Ako nije imao unutarnjih ozlijeda, onda je bio samo omamljen. Ateibkinja izvuče handžar. Sto ćeš? brzo je upitah. — Odsjeći ću mu glavu. To nećeš učiniti, jer i ja imam pravo na njega. Moje je pravo starije. — A moje je veće. Ja sam ga oborio. Hoćeš li ga ubiti? Sto ćeš učiniti .ako ga ne ubijem, već ga pustim na slobodu ili ga jednostavno ostavim ovdje le2ati? Time se ti odričeš svoga prava pa

onda nastupa moje. Ne odričem ga se. Onda ćemo toga razbojnika povesti sa sobom Pa ćemo kasnije odlučiti što će da bude s njime. uto Je stigao i Halef.

Mašalah! Sidi, što si učinio? Radije mi reci kako dolaziš ovamo? Pojurio sam za tobom. To vidim. Daj mi to opširnije objasni! da ^1 l ^ ' sidi> da imam mnogo novaca. Čemu sam ot"oSlm U džepu? Htio sam kuPili hedži« Pa dijelu ^ nekom trgovcu koJi stanuje na južnom a je bila sa mnom Dok sam raz gleđav« • ""avao njegove deve, među kojima Je ova bila naj " *"*bolja, podiže se vani silna buka. Istrčao sam s trgovcem na ulicu i čuo da je neki kaurin obeščastio svetište i pobjegao. Odmah sam pomislio na tebe, sidi, a čas kasnije opazio sam kako odmičeš uz brdo. Svi su se nagurali u dvorište da uzmu deve i da pojure u potjeru za tobom. I ja sam učinio to isto i zgrabio ovu hedžin. Najprije sam rekao Hani da požuri u logor i da šeiku ispripovjedi što se desilo, a zatim trgovcu koji se još pokušao cjenkati dobacih već utanačeni iznos pred noge i pojurih za tobom da te ulovim. Svi ostali su zaostali. Sad imam i tebe i hedžin. — Vjerojatno vrlo jeftino? — O tome se nećemo prepirati, sidi. Progonitelji su nam za petama. Ne možemo ostati ovdje. Što ćemo s ovim „Ocem sablje i prevare"? — Svezat ćemo ga na slobodnu devu i povesti ga sa sobom. Vjerojatno će se opet osvijestiti. — Kamo ćemo pobjeći? — Ja znam kamo — odgovori Amša. — I ti znaš, Halefe, jer ti je moj otac spomenuo to mjesto za slučaj da nas ne nađeš više u logoru. — Ti misliš spilju Atafra? — Tako je. Hana bi te odvela onamo. Tu spilju poznaju samo Ateibi. Pomognite mi da svežem zarobljenika! Šest ruku lako je podiglo Abu Seifa na devu koja me je iz logora donijela u blizinu grada. Malekova kći je uzela sve što je zarobljenik imao uza se. Zatim ponovo uzjahasmo i požurismo prema jugoistoku. Tako sam sretno umakao. Nisam mislio da bih ikad još mogao vidjeti Meku. Međutim, pošto sam ipak još jednom bio ju njoj ostavit ću opis grada i njegovih znamenitosti za kasnije.1 Putem mi je Halef žestoko predbacivao. — Sidi — rekao je — nisam li ti govorio da nijedan nevjernik ne smije ući u sveti grad? Umalo da nisi izgubio život! — Zašto si mi odbio molbu da mi doneseš svete vode?' Taj se opis nalazi u knjizi istog pisca: .u Meki". 210v

_ Jer je nisam smio ispuniti. _ Sad sam ja sam donio vodu. — Jesi li bio na svetom bunaru? — Pogledaj! Evo prave vode ZemZem. — Alah kerim, sidi! On te je učinio pravovjernikom pa čak i hadžijem. Kaurin ne smije u grad, ali tko ima vodu ZemZem, on je hadžija pa prema tome i pravi musliman. Nisam li ti uvijek govorio da ću te obratiti htio ti to ili ne htio? To je bilo isto tako smiješno kao i smiono shvaćanje, ali je imalo bar tu dobru stranu da je smirilo savjest mojega Halefa, pa mi zato nije padalo na pamet da se usprotivim njegovim nazorima. Okolina Meke je vanredno siromašna vodom i gdje god se nalazi kakav zdenac, sigurno je središte kakvog sela ili bar povremenog logora. Ta smo .. mjesta morali izbjegavati pa se zato, usprkos silnoj žegi, cijeloga dana nismo nigdje zaustavili sve dok nismo stigli u područje puno raspucanih stijena. Jahali smo iza Ateibkinje po kršu i kamenju te između golemih blokova kamena, sve dok nismo stigli do neke pukotine u stijeni, široke otprilike kao deva. — To je spilja — reče Amša. — I deve mogu u nju ako skinemo s njih sedla. — Hoćemo li ostati ovdje? — upitah. — Hoćemo, dok ne dođe šeik. — A hoće li doći? — Svakako. Hana ga je obavijestila. Ako se koji od Ateiba ne vrati u logor, onda ga treba potražiti u ovoj spilji. Sjašite i pođite za mnom! Abu Seif se opet osvijestio, ali za vrijeme čitavoga jahanja nije ni pisnuo. Oči je držao sklopljene. Najprije smo njega unijeli u spilju. Pukotina se sve više proširivala što smo više zalazili u nju, i naposljetku se otvarala u spilju dovoljno veliku da se u njoj smjesti četrdeset do pedeet ljudi i životinja. Najveća vrijednost toga skroa bila je voda koja se skupila u dnu. Smjestivši i zarobljenika na sigurno mjesto, sabrasmo vani irnt VrSte ratam koja raste u velikom busenju, a a to dobro svojstvo da i svježa gori isto tako dobro suha. To je bilo određeno za noć, jer danju ni14*

211smo smjeli paliti vatru, budući da bi dim mogao odati naše skrovište.

Uostalom, nismo se trebali brinuti da će nas netko otkriti. Put nas je većinom vodio preko takvog 'kamenog tla da nitko nije mogao pratiti naše tragove. Pretraživši bisage na sedlu Abu Seifove deve, otkrio sam nešto neobično: u njima se nalazio novac, i to velik iznos. Naše su deve bile umorne a i mi. Zarobljenikove spone bile su čvrste pa smo mogli mirno na spava1 nje. To jest, ja sam naizmjence stražario s Hale1 fom. Ovdje moram još spomenuti da sam u međuvremenu već davno ponovo navukao čizme koje su zavijene u pokrivač ostale na devi, što sam je posudio od Ateiba. Tako su protekli posljednji sati daha i spustila se noć. U zoru sam stajao na straži. Neko je šuštanje pobudilo moju pažnju pa provirih iz pukotine i ugledah nekog čovjeka koji nam se oprezno približavao. Prepoznao sam u njemu jednog od Ateiba i izašao. — Sretan sam što te vidim, efendijo! — pozdravi me on. — Šeik me je poslao naprijed da izvidim jeste li ovdje. Sad se ne trebam vratiti, jer smo se tako dogovorili za slučaj da vas ovdje pronađem, — A što si mislio tko je još ovdje osim mene? — Tvoj sluga Halef, šeikova kći, a možda i Abu Seif kao zarobljenik. — Kako si došao na tu zamisao? — Efendijo, to nije teško pogoditi. Hana je s obje deve došla sama u logor i ispripovjedila da si bio u Meki i da si pobjegao. Malekova kći je bila izjahala s tobom i sigurno te nije ostavila na cjedilu, premda si počinio velik grijeh. Halef je pošao za tobom, a iza brda našli su naši izvidnici ustrijeljenog Abu Seifpvog konja, ali njega nisu našli. Mora dakle da ste ga poveli sa sobom. — Kad će doći šeik? — upitah. — Možda za jedan sat. — Onda uđi! Ratnik se nije ni obazro na zarobljenika, već odmah legne da spava. I zaista je mala karavana za jedan sat stigla pred spilju. Ondje Ateibi istovariše 212 sav teret i uniješe ga u spilju. Očekivao sam da ću od šeika čuti prigovore, ali je njegovo prvo pitanje bilo: — Jesi li uhvatio Džeheina? — Jesam. — Je li ovdje? Ovdje je, zdrav i čitav. — Onda ćemo mu suditi. Dok smo sve doveli u red stiže i podne. Sad je trebalo početi suđenje, ali prije toga imao sam s Halefom neobični razgovor. Sidi, dopusti da te nešto upitam! zamoli me on. — Govori! Zar ne, ti znaš još sve što si pisao o meni i o Ham? — Znam. Kad moram Hani vratiti slobodu? Čim završiš hadžiluk. ~ Ali ?a ga Još nisam završio. — Sto još nije obavljeno? je strane Davljeno sve, jer sam u sve što je trebalo i to vrlo brzo No x t /o d3 ZadrŽlm SVo* ženu> P* ^ si To t ?Um £adŽilUk Spada * Pos*ta Medini. To je tacno. Sto Hana veli na to? rekli ona me VOlL Vjeruj mi ~ sama mi je to Voliš li i ti nju? Vrlo je volim. Tr!!rŠto f8 na to reći šeik Upravo to brine i mene, sidi. ~ Drugih briga nemaš? — Nemam.

~OhJa? Sto ^ ja red na to?dokle to na bj h to osta nem uza te. ne možemo voditi sa *>bom. hti 0d aha o J o bih s tobom, a nju

Plemenu dok se ne vratim žrtva koju ne mogu tražiti od 213tebe. Ako se vas dvoje tako volite, onda moraš učiniti sve što možeš da zadržiš Hanu. Možda bi se šeik dao namoliti da mu je ne moraš vratiti. — Sidi, ja je neću vratiti, pa sve ako moram i pobjeći s njom. Oh, ona zna da sam ja Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara pa će sa mnom poći na kraj svijeta. Nakon te samosvjesne izjave mališan se ponosno udalji. Za to vrijeme skupili su se Ateibi u krugu, a u sredinu kruga unesoše Abu Seifa. Mene su pozvali da prisustvujem suđenju, pa zato sjedoh kraj šeika Maleka. — Efendijo — započe — čuo sam da tvrdiš da imaš pravo na toga čovjeka, a znam i to da je to istina. Hoćeš li nam ga odstupiti ili hoćeš li zajedno s nama glasati o njegovoj sudbini? — Glasat ću, ja i Hajef, jer i on ima pravo da se osveti Abu Seifu. — Skinite zarobljeniku spone! Ratnici ga odriješiše, ali on ostane nepomično ležati — kao da je mrtav. — Abu Seife, ustani pred ovim muževima i odgovaraj im! — zapovjedi mu šeik. Zarobljenik ostane ležati. Nije ni trepnuo okom. — Kako vidite, izgubio je dar govora. Uostalom, čemu da razgovaramo s njime? Abu Seif zna što je ' učinio, a i mi to znamo. Sto bi nam tu mogle koristiti riječi i pitanja? Kažem vam da mora umrijeti da bi poslužio kao hrana čagljevima, hijenama i lešinarima. Tko se slaže sa mnom neka se javi. Svi se složiše s time, samo sam se ja htio protiviti, ali me u tome spriječi jedan neočekivani događaj. Za posljednjih šeikovih riječi zarobljenik se naime nenadano podigao, munjevito skočio između dva Ateiba i potrčao prema izlazu iz spilje. Odjeknu glasni krik prepasti, a zatim svi ustadoše i potrčaše za njim. Jedino sam ja ostao na mjestu. Abu Seif je zaista natovario na sebe veliku krivnju, ,pa je prema zakonima pustinje u punoj mjeri zaslužio smrt, ali ja ipak nisam mogao za nju glasati. Možda mu uspij6 da pobjegne. U tom slučaju ne bismo smjeli više ni jednog sata ostati u spilji. 214 Dugo sam ostao sam. Najprije se vratio stari šeik. Zaostao je iza mladih ratnika. — Zašto nisi potrčao za njim, efendijo? — upita " — Jer će ga tvoji hrabri ratnici uhvatiti i bez moje pomoći. Ne vjeruješ li da će ga uloviti? — Ne znam. Abu Seif je glasovit trkač. Kad smo izašli iz spilje, njega već nije bilo. Ako ga ne uhvatimo, moramo pobjeći, jer on sad poznaje spilju. Naši su se ljudi postepeno vratili. Nisu vidjeli kamo je pobjegao „Otac sablje", a nisu našli ni njegov trag. Među posljednjima došao je Halef, a naposljetku Amša. Vidio sam kako joj nosnice dršću od bijesa. Ispostavilo se da nitko uopće nije ni opazio bjegunca. Ateibi su se u prvi čas silno zapanjili, a osim toga je uskim hodnikom mogao za njim trčati uvijek samo po jedan čovjek. To je očito dalo Abu Seifu veliku prednost, a tlo je vani bilo takvo da na njemu nisu ostajali tragovi. Čujte, ljudi reče šeik Malek on će odati naše skrovište! Hoćemo li smjesta krenuti ili ne bismo li ipak pokušali da ga dostignemo jašući na devama. Ako u krugu pojašemo ovim krajem, možda bismo ga ipak mogli otkriti. Nećemo pobjeći, nego ćemo ga potražiti! Ijutito će njegova kći. Svi se ostali složiše s time. Dobro, onda uzmite svoje deve i pođite za mnom. Tko dovede Abu Seifa živog ili mrtvoga dooit ce veliku nagradu! Sad Halef stupi naprijed. „ j,,"«711 na§radu sam već zaslužio. Vani leži „Otac sablje". Mrtav je. Mrtav? radosno viknu šeik.' To znači da =a ti ubio? Da, ubio sam ga ponosno će Halef. Gdje si ga stigao? Govori! Moraš znati, šeiče Maleku, da je moj sidi m» *1" borbi * u traženJu svih vrsta asara'. « ^—učio da pronalazim tragove u pijesku, 1 Tragovi nogu. si S1215u travi i na kamenu. Naučio me je i to da čovjek progoneći bjegunca mora razmišljati. Ja sam bio

prvi koji je iza Abu Seifa istrčao iz spilje, ali ga nisam više vidio. Zatim sam potrčao nalijevo gore, a onda nadesno dolje, ali kad ga nisam nigdje opazio, pomislio sam da bi mogao biti toliko pametan da se sakrije odmah kod izlaza iz spilje. Stao sam zavirivati iza kamenja i pronašao ga. Došlo je do kratke borbe, a zatim mu je moj nož probo srce. Pokazat ću vam njegovo mrtvo tijelo. Opet sam ostao sam u spilji, a ostali pođoše za Halefom, da pogledaju mrtvog Abu Seifa. Uskoro se vratiše radosno klioući. — Što tražiš kao nagradu? — upita šeik Malek hrabrog malog Halefa.

— Ja dolazim iz daleke zemlje kamo sevjerojatno neću vratiti — glasio je odgovor. — Smatraš li me dostojnim, primi me među svoje! — Želiš postati Ateib? Što kaže tvoj efendija na to? — Sporazuman je. Zar ne, sidi? — Jesam — prihvatih riječ. — Ja svoju molbu pridružujem njegovoj. — Sto se'mene tiče, smjesta bih pristao — izjavi šeik. — Ali najprije moram upitati sve svoje ljude, jer je primanje stranca u pleme važna stvar koja se ne može riješiti na brzu ruku. Imaš li rođake ovdje u blizini? — Nemam. — Progoni li te kakva krvna osveta? — Ne progoni. — Jesi li sunit ili šiit? — Ja sam pristalica sune. — Zar zaista nemaš ni žene ni djece? — Nemam. — Ako je tako, možemo odmah početi da vijećamo o tome. — Onda istodobno vijećajte o još jednoj stvari! — brzo zamoli Halef. — O čemu?216

Sidi, ne bi li ti govorio umjesto mene? Ustao sam i zauzeo što dostojanstvenici stav. Zatim počeh svoj govor: — Čuj moje riječi, šeiče, i Alah neka ti otvori srce da one naiđu na milost tvoje volje! Ja sam Kara Ben Nemzi, emir među ulemama i junacima u Frankistanu. Došao sam u Afriku pa tako i u ovu zemlju da upoznam njezine stanovnike i da izvedeni velika djela. U tu svrhu trebao sam čovjeka koji razumije sva narječja Zapada i Istoka, koji je pametan i mudar pa se ne boji ni lava, ni pantere ni bilo kojeg čovjeka. Našao sam ovoga Hadži Halefa Omara Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara pa sam do danas s njime vanredno zadovoljan. On je snažan kao nerast, vjeran poput hrta, mudar kao fenek1 i brz kao antilopa. Borili smo se iznad ponora šota, propali smo u močvaru, a ipak smo se spasili. Svladali smo životinje na polju i u pustinji, prkosili smo opakom samumu2, pa smo prodrli čak do granice Nubije i ondje smo jednu zarobljenicu, cvijet nad cvijetovima, oslobodili njezinoga mučitelja. Zatim smo stigli u Bilad el Arab3, a što smo ondje doživjeli, to ste već doznali i tome ste bili svjedoci. Zatim je Halef s tvojom unukom Hanom odjahao u Meku. Ona je samo prividno postala njegova žena i on je potpisao obavezu da će joj vratiti slobodu. Međutim je Alah tako upravljao njihovim srcima da su se zavoljeli i da se nikad više ne bi htjeli rastati. Ti si Hadži Malek Ibn Ahmed Halid Ben Abul Ali Abu Abdulatif el Hanifi, mudri i hrabri šeik ovih sinova Ateiba. Tvoja će ti mudrost reći da nerado otpuštam takvoga pratioca kao što je Halef, ali ja bih htio da on bude sretan pa zato upravljam tebi molbu da ga primiš u pleme Ateiba i da podereš ugovor u kojem ti Je on obećao da će vratiti svoju ženu. Znam da ćeš «" ispuniti ovu molbu a ja ću kad se jednom vraum u svoju domovinu, proširiti slavu tvoju i tvojih ratnika po cijelom zapadnom svijetu. Inšalah!' Pustinjska lisica. * Pustinjska vijavica. ' Zemlja Arapa, Arabija.217Svi

su me pažljivo saslušali, a Malek mi odgovori: — Znam, efendijo, da si glasoviti ratnik Nemzija, premda su vaša imena kratka kao oštrica ženskoga noža. Pošao si u svijet kao sultan koji nepoznat vrši velika djela pa će još i djeca naše djece pripovijedati o tvom junaštvu. Hadži Halef Omar je kod tebe kao vezir čiji život pripada njegovom sultanu. Iskazali ste nam veliku čast došavši u naše šatore. Obojica ste nam dragi, i ti i on — pa ćemo ujediniti svoje glasove da ga učinimo sinom našeg plemena. Osim toga ću se porazgovoriti s Hanom, pa ako ona želi da ostane 7uz njega, razderat ću ugovor kako si me zamolio. Hadži Halef Omar je naime hrabar ratnik koji je ubio kradljivca i razbojnika Abu Seifa. A sad nam dopusti da priredimo objed kako bismo proslavili smrt našeg neprijatelja, a zatim da na dostojan način provedemo vijećanje. Ti si naš prijatelji brat. Inšalah! 218 12. NA TIGRISU Naš je čamac u posljednjem odsjevu dana pristao uz desnu obalu Tigrisa. Čitav taj kraj desno i lijevo od rijeke jedan je jedini grob, veliko, neizmjerno, pusto grobište. Ruševine staroga Rima i stare Atene obasjava sunce, a spomenici nekadanjeg Egipta uzdižu se u nebo kao golemi likovi. Oni jasno i razgovjetno govore o moći, o bogatstvu, o ljubavi prema umjetnosti onih naroda koji su ih podigli. Naprotiv ovdje, uz obje rijeke Eufrat i Tigris, leže samo puste hrpe ruševina preko kojih prelazi Beduin ne obazirući se na njih, pa čak i ne sluteći da ispod kopita njegovog konja leže pokopani radosni poklici i uzdasi cijelih tisućljeća.

Gdje je ona kula što su je ljudi podigli u zemlji Sinear i čiji se vrh imao uzdići do neba? Oni su sagradili i grad i toranj, ali danas je to mjesto opustošeno. Imena naroda koji su jedan za drugim stanovali u tom gradu i svojim se idolima klanjali u kuli, imena vladara i namjesnika koji su se ovdje kupali u zlatu i krvi milijuna ljudi, zaboravljena su. Uostalom, kako sam stigao na Tigris, i kako u parobrod koji nas je doveo do brzica Kelaba? _ Otišao sam s Ateibima u pustinju Et Dana, buaući da se nakon svoga bijega iz Meke nisam smio Pojaviti u zapadnom dijelu zemlje. Blizina Maskata namamila me je da posjetim taj grad. Učinio sam to sam, bez pratnje, pregledao zidine i kule, utvrđen® vulice» džamije i portugalske crkve, divio se beludzistanskoj imamovoj tjelesnoj straži i naposljetku 219sjeo u jednu tamošnju otvorenu kavanu da ispijem šalicu kešre. To piće se priređuje od ljusaka kavinoga zrnja sa cimetom i klinčićima. Dok sam tako mirno uživao, pojavi se na ulazu u kavanu neM lik i zakloni mi svjetlo. Pogledao sam onamo i opazio čovjeka vrijednoga da se pomnije promotri. Na duguljastoj uskoj glavi, koja je što se tiče kose bila gotovo pustinja, sjedio je visoki sivi cilindar. Beskrajno široka usta tankih usana kao da su zakrčavala put dugačkom i oštrom nosu koji je povrh toga odavao namjeru da se produži sve do brade. Goli mršavi vrat virio mu je iz široke, otvorene i besprijekorno izglačane ogrlice. Zatim je slijedila kravata sa sivim kockama, kaput od tkanine sa sivim kockama, hlače od tkanine sa sivim kockama, isto takve gamaše i cipele sive poput prašine. Taj sivokockasti čovjek nosio je u desnici nešto slično vrtlarskoj motici, a u ljevici dvocjevni pištolj. Iz vanjskog prsnog džepa radoznalo su mu virile složene novine. — Verin kahve — dajte mi kave! — zareži on glasom koji me je podsjećao na škrebetanje čegrtaljke. Zatim sjede na siniju1, koja zapravo služi kao stol, ali ju je on upotrijebio kao stolicu. Dobio je kavu, spustio nos nad šalicu, temeljito je onjušio, a zatim sadržaj šalice istresao na ulicu, a šalicu postavio na pod. — Verin tutun — dajte mi duhana! — zapovjedi. Dobio je pripaljenu lulu, povukao dim, otpuhnuo ga kroz nos, pljunuo i bacio lulu k šalici. — Verin... — zamisli se, ali se nije mogao sjetiti turske riječi a arapski možda uopće nije znao. Zato kratko zareži: — Verin rozbif! Kavedžija ga nije razumio. — Rozbif — ponovi stranac, pokazujući ustima i prstima pokrete žvakanja. — Ćevap — uskočih ja u pofrioć gostioničaru koji odmah iščeznu iza vrata da priredi jelo. Ono se sastoji od malih četverokutnih komadića mesa koji se peku na žaru.> Niski istočnjački stolić.

220 Tek sad me je taj sivokockasti čovjek pogledao. — Arapin? — upita. No. — Turčin? No. Sad je tanke obrve podigao uvis s izrazom očekivanja. — Englishman? — No. Nijemac. Nijemac? Sto radite ovdje? — Pijem kavu. — Very well! A što1 ste? — Writer!1 — Ah! Sto tražite u Maskatu? — Razgledavam ga. A dalje? — Još ne znam. — Imate novaca? — Imam. — Kako se zovete? Rekao sam mu svoje ime. Njegova se usta otvoriše. Tanke su mu usnice sačinile istostranu četvorinu, pokazujući široke i dugačke zube. Obrve mu se uzdigoše još više nego maločas, a vrh nosa mu se zaljulja kao da kani ispitati što će ona rupa ispod njega sad reći. Zatim se maši u džep kaputa i izvuče iz njega bilježnicu, prelista je, a zatim skoči na noge, skin« šešir s glave i nakloni mi se. — Velkam, ser! Poznajem vas! Poznajete me? A smijem li pitati odakle? Ja sam prijatelj ser Emery Bothwella, člana .Traveller kluba, London, Near Street 47. — Zaista? Poznajete ser Emervja? Gdje je on sada?

Na putovanjima. Ovdje, ondje, ne znam gdje. vi ste bili s njim u Alžiru? — Bio sam. _, — Lovili ste lavove? — Jesam. . \ ' . ~ A zatim pustinjske razbojnike? 1 MsačT 221 Tako je. — Imate li vremena? — Hm! Zašto me to pitate? — Čitao sam o Babilonu — Ninivama — iskapanjima — 'obožavateljima đavla. I ja bih htio onamo — također iskapati — pronaći fouilingbulla1 — pokloniti Britanskom muzeju. — Ne umijem arapski — htio bih unajmiti lovca. Pridružite mi se — plaćam dobro, vrlo dobro! — Hoćete li biti tako Ijubezni da mi kažete svoje ime? — Lincej, Dejvid Lincej — naslov nije potreban, ne morate reći ser Dejvid Lincej. — I vi zaista kanite poći na Eufrat i Tigris? — Yes. Imam parobrod — odvest ću se onamo — iskrcat ću se — parobrod će čekati ili se vratiti u Bagdad. — Kupit ću konje i deve — putovat ću — loviti, iskapati, pokloniti Britanskom muzeju, pripovijedati u Traveller klubu. Hoćete sa mnom? — Ja sam najradije samostalan. — Razumijem. .Možete me napustiti kad god hoćete. Platit ću dobro, fino platiti, samo pođite sa mnom! — Tko će još s nama? — Uzmite koliko god hoćete — ali najbolje vi, ja, dva sluge. — Kad kanite krenuti? — Prekosutra — sutra — danas — odmah! To je bila ponuda da bolje ne bih mogao dobiti. Nisam dugo razmišljao, već odmah prihvatih. Ipak sam bio tako oprezan da postavim kao uvjet da u svako doba imam pravo krenuti svojim puteni. Ser Dejvid me odvede u luku gdje se nalazio veoma ljupki parobrodić. Već nakon pola sata opazio sam da ne bih uopće mogao poželjeti" boljega saputnika od toga Engleza. On je želio da ubije lava i sve moguće druge divlje životinje, htio je da posjeti obožavatelje đavla i da svakako iskopa jednog fowlingbulla, kako ga je on nazivao. To su bili pustolovni planovi, ali upravo zato sam se s njim potpuno složio. Na1

Krilati bik, asirsko mitsko polubožanstvo.

222 svoiim sam putovanjima sreo još neobičnije osobenjake nego što je bio taj Dejvid Lincej. Na žalost me nije pustio da još jednom odem k Ateibima. Poslali smo glasnika po moje stvari koji je imao obavijestiti Halefa kamo ću otputovati. Kad se taj čovjek vratio, rekao mi je da Halef s još jednim Ateibom kan i. otputovati u područje arapskog plemena Samar da bi s njima poveo pregovore o prihvaćanju Ateiba u pleme Šamar. Poručio mi je da će sa sobom povesti moju hedžin i da će me već pronaći. Ta me je vijest obradovala. Okolnost da su Halefa odabrali da pregovara sa šamarima dokazala mi je da uživa posebno šerifovo povjerenje. Provezli smo se kroz Perzijski zaljev, pogledali Basru i Bagdad, a zatim smo ploveći uzvodno po Tigrisu stigli onamo gdje smo danas pristali: Malo više uzvodno utjecala je u Tigris rijeka Sab el Asfal, pa su obje obale bile obrasle gustom bambusovom džunglom. Kako sam već rekao, noć se upravo spuštala. Lincej je ipak tražio da se iskrcamo na obalu i da podignemo šatore. To mi nije bilo baš milo, ali ga nisam mogao ostaviti samoga pa sam dakle pošao za njim. Posada na parobrodu sastojala »e od četiri čovjeka. Mali se brodić imao u zoru vratiti u Bagdad, pa je Englez protiv moga savjeta odlučio da će iskrcati sve, pa tako i ona četiri konja što ih je kupio u Bagdadu. Bilo bi bolje da to ne činite, ser Dejvide — opomenuh ga. Zašto? Jer ćemo to sutra po danjem svjetlu lakše oba Možemo i uvečer. Plaćam dobro. — I mi i konji smo na brodu sigurniji nego na Ima li ovdje lopova razbojnika ubojica? Ovdje nikome ne smijete vjerovati. Nismo se još pravo ni smjestili. Neću im vjerovati, ali ću se ipak smjestiti. Ima»*> Puške. Ubit ćemo svakog lupeža. JNisam ga uspio odvratiti od njegove namjere. a dva sata svršili smo posao. Oba su šatora bila 223podignuta, a konje svezasmo o kolčiće između šatora i obale. Poslije večere pođosmo spavati. Ja sam imao prvu stražu, oba sluge drugu i treću, a sam Lincej posljednju. Noć je bila upravo divna. Ispod nas šumjeli su valovi široke rijeke, a iza nas uzdizali su se, vrhovi planine Džebel Kanuke. Zvjezdano nebo dovoljno je osvjetljavalo cijelu okolinu, alr tlo na kojem sam stajao bilo mi je ipak zagonetno.

Njegova prošlost bila je slična valovima Tigrisa koji su se gubili tamo dolje u sjeni džungle. Uz Asiriju, Babiloniju i Kaldeju bila su povezana sjećanja na velike narode i goleme gradove, ali ona su bila kao sjećanja na san čije sam pojedinosti zaboravio. Kad je isteklo vrijeme moje straže probudih jednoga od slugu i uputih ga što da radi. Zvao se Bili. Bio je Irac i pobuđivao je dojam da je snaga njegovih mišica tridesetak puta veća od snage njegovoga uma. Lukavo se nasmiješio na moje upute i počeo šetati goredolje. Ja sam zaspao. Odjednom se probudih ali ne sam po sebi, već me je neko zdrmao za ruku. Preda mnom je stajao Lincej u svojoj sivokookastoj odjeći koju nije htio da skine ni u pustinji. — Probudite se, ser! Skočih na noge i upitah: — Je li se nešto dogodilo? — Hm — jest«!Sto?

— Neugodno! Sto to? — Nestadoše konji! — Konji? Jesu li se otrgnuli? — Ne znam. — Jesu li konji bili ovdje kad ste vi preuzeli stražu?Yes.

Vi ste bili budni? — fes. Gdje ste bili? — Tamo. Ser Dejvid pokaza na neki osamljen humak prilično udaljen od naših šatora.224

_ Ondje? Zašto ondje? _ Tamo sigurno ruševine — otišao onamo zbog fowlingbulla. _ A kad ste se vratili, konja više nije bilo? Yes. Izašao sam iz šatora i pretražio fcolčiće. Ostaci konopca još su visjeli na njima. Netko ih je prerezao i odveo konje. Konji se nisu otrgnuli, već ih je netko ugrabio — rekoh. Lincejeva usta poprimiše onaj poznati oblik četverokuta. On se zadovoljno nasmije. Tko? Kradljivci. Englez udesi još zadovoljnije lice. — Very well, dakle kradljivci — gdje su — kako se zovu? — Zar ja to znam? — No — ne znam ni ja — lijepo, vrlo lijepo! — Evo pustolovine! — Od krađe nije prošao još ni puni sat. Počekajmo još samo pet minuta pa će biti dovoljno vidljivo da razaberemo tragove kradljivaca. — Lijepo — izvrsno! Bili ste prerijski lovac — pronaći tragove — za njima — postrijeljati ih — divna zabava — plaćam dobro, vrlo dobro! Ušao je u svoj šator da izvrši pripreme koje su po njegovom mišljenju bile potrebne. Ubrzo sam u prvom praskozorju razabrao tragove šestorice ljudi i rekao mu što sam otkrio. — Šestorice? A nas? — Samo dvojica. Dvojica moraju ostati kod šatora a i brod treba da počeka ovdje dok se vratimo. T?es! Zapovjediti to i krenuti! Umijete li brzo hodati ili ne bi li bilo bolje da Povedem Billa? Billa? Pshaw! Čemu došao na Tigris? Pustolovina! Trčim brzo, trčim poput jelena! Pošto sam najprije dao sve potrebne upute, Lincej prebaci preko ramena pušku i svoju tajanstvenu motiku te poda za mnom. Morali smo stići kradljivce Pnje nego što se priključe kakvoj većoj četi pa sam 15 Kroz Pustinju 225brzo potrčao. Dugačke kockaste noge moga pratioca hrabro su ustrajale uza me. Bio je pravi užitak trčati ovako s njime. Bilo je usred proljeća. Tlo nije dakle nipošto bilo slično pustinji već livadi na kojoj je cvijeće raslo u čitavim bokorima. Nismo još odmakli daleko kad nam hlače požutješe od peludi. Budući da je bilje bilo već dosta visoko dao se trag vrlo jasno razabrati. Napokon nas je doveo do neke nabujale zapjenjene rječice koja je tekla s Džebel Kanukea. Na obali rječice vodio je trag do mjesta izgaženog konjskim kopitima. Pregledao sam ga i ustanovio da odavde vodi deset tragova, a ne samo četiri. Od onih šest kradljivaca dvojica su dovde stigla pješice. Ovdje su im bili sakriveni konji.

Lincej se zlovoljno namrštii — Miserabel — ljutim se na smrt! — Zbog čega? — Umaći će! Zašto? — Sad svi imaju konje — a mi trčimo pješke. — Ništa zato. Ipak ćemo ih stići samo ako vi izdržite. Uostalom, nije ni potrebno da dalje trčimo. Čovjek ne smije samo gledati već mora i razmisliti. — Dobro. Razmislite! — Jesu li ti ljudi slučajno stigli do našeg logora? Hm. — Možda jesu a možda i nisu. Ipak mi se čini da su nas te konjokradice pratile obalom, jer je naš brodić svako veče pristajao uz nju. Ako je tome tako onda njihov trag samo privremeno vodi prema zapadu. Oni naime moraju prijeći preko rijeke, a budući da je nabujala, ne usuđuju se s nepoznatim konjima zaci u vodu. — Moraju dakle zaobilaznim putem? — Tako je. Morat će da potraže kakav gaz ili kakvo prikladnije mjesto za prijelaz preko rijeke, a zatim će opet skrenuti u stari smjer. — Lijepo, dobro — vrlo dobro! On skine odjeću i priđe k obali. — Jeste li zaista dobar plivač, ser Dejvid. Yes. 22615«

_ To nije baš posve neopasan pothvat, pogotovu ako moramo sačuvati suho oružje i odjeću. Savinite odjeću oko glave u obliku turbana. — Dobro — vrlo dobro. Učinit ću! I ja sam svoju odjeću zavio u šupalj svežanj pa ga stavio na glavu. Zatim zađosmo u vodu. Taj Englez je zaista bio isto tako spretan plivač kao što je bio istrajan trkač. Preplivali smo sretno i opet navukli odjeću. Lincej se potpuno prepustio mom vodstvu. Tako smo potrčali još otprilike dvije engleske milje prema jugu a zatim zakrenuli na zapad, gdje su nam neki brežuljci om'ogućavali da dobro razgledamo oko . linu. Uspeli smo se na jedan od njih i stali se osvrtati. Dokle god nam je dopirao pogled nigdje nije bilo žive duše. — Nothing! — ništa — ni žive duše. Miserabel! — Ni ja ne vidim ništa. — Onda još imamo vremena da progonimo kradljivce uz rječicu. Neću se odavde vratiti dok opet ne dobijem svoje konje. — Ni ja. To ne. Vi morate ostati kod svojih stvari. Kod svojih stvari? Pshaw! Nestanu li kupit ću druge. Rado plaćam pustolovine — plaćam vrlo dobro! — Stoj! — prekinuh Linceja. — Nije li se tamo vani nešto pomaklo? Gdje? Pokazao sam rukom u određenom smjeru. On širom razrogači oči, razjapi usta i raskreči noge. Nosnice mu se napeše. Činilo se kao da mu je nos nadaren posebnom sposobnošću da vidi ili bar da izdaleka nešto nanjuši ili nasluti. Tako je i ja vidim! Približavaju nam se. ?es. Kad dođu, sve ću ih postrijeljati! Ser Dejvide, ta to su ljudi. Lopovi! Treba ih poubijati svakako poubijati! ~ Onda mi je žao što vas moram napustiti. Napustiti? Zašto? 227— Ako me netko napadne, branim se, ali nikog neću ubiti bez potrebe ako nisam u nevolji. Mislio sam da ste Englez. — Well! Englishman — neću ih ubiti — samo ću uzeti konje. — Čini se da su to zaista oni. — Ycs. Deset tačaka. Slaže se! — Šest konja s jahačima i četiri bez njih. — Hm! Dobar ste prerijski lovac — ser Emery mi mnogo pripovijedao — imao pra\o — ostanite uza me — plaćam dobro, vrlo dobro! — Umijete li dobro gađati? — Hm, prilično dobro! — Hajdemo onda! Moramo se povući da nas ne opaze. Naše bojište leži između brijega i rijeke. Pođimo još desetak minuta prema jugu. Ondje se ovaj brežuljak toliko približuje rijeci da nam naši protivnici ne mogu umaći.

U punom trku sjurismo niz obronak i ubrzo stigosmo do mjesta,koje sam naznačio. Obala rijeke bila je obrasla trskom i bambusom, a na podnožju brda rasli su bagremovi i pelinovo grmlje. Imali smo dovoljno prilike da se sakrijemo. — Sto sad? — upita Englez. — Sakrijte se ovdje u trstici i pustite lopove da projašu. Ja ću se na izlazu iz ovog tjesnaca zavući iza bagremova, a kad se kradljivci budu nalazili između nas, obojica ćemo. izaći iz svojih skrovišta. Jedino ću ja pucati, jer ću se možda spretnije prilagoditi prilikama, a vi ćete se svojom puškom poslužiti samo na moj izričiti zahtjev ili ako vam život bude ozbiljno ugrožen. — Well — dobro, vrlo dobro — krasna pustolovina! Iščezao je u trstici, a i ja potražih prikladno mjesto za sebe. Uskoro začusmo topot konjskih kopita. Približavali su nam se — projahali su kraj Linceja, ne sluteći ništa, ne ogledavajući se. Uto opazih Engleza kako se pojavljuje iz trstike pa i ja stupih naprijed. Arapi smjesta zaustaviše konje. Tešku pušku objesio sam preko ramena, a u ruci sam držao samo henrijevku. — Es selam aleikum! — rekoh. 228 Taj prijazni pozdrav zapanjio je kradljivce. — Aleik — odgovori jedan od njih. — Sto radiš ovdje? _ Čekam braću da mi pomognu. — Pomognu? Kako i ? Vidiš da nemam konja. Kako da pješke prođem kroz pustinju? Ti imaš četiri konja odviše. Ne bi li mi jednoga od njih prodao? — Ne prodajemo ni jednog od tih konja. — Čujem da si Alahov ljubimac. Samo zato mi ne želiš prodati konja, jer ti tvoje dobro srce nalaže da mi ga pokloniš. — Neka ti Alah ozdravi razum! Ne pada mi ni na pamet da ti poklonim konja. — O ti uzore milosrdnosti, ti ćeš jednom četverostruko okušati sve rajske slasti, jer mi očito ne želiš pokloniti samo jednoga konja, već četiri, budući da ja trebam upravo četiri. — Alah kerim — bog je milostiv! Taj je čovjek zaista posve lud! — Sjeti se, brate moj, da luđaci uzimaju ono što im netko ne želi dobrovoljno dati! Ogledaj se. Možda ćeš mi onda dati ono što Si mi sad odbio. Tek sada, ugledavši Engleza, shvatiše Arapi svoj položaj. Brzo spustiše koplja na udarac. — Sto hoćete? — upita me onaj koji je i dosad govorio. — Hoćemo svoje konje, koje ste nam u ranu zoru ukrali. Ti si zaista lud! Da smo ti mi uzeli konje, sigurno nas pješice ne bi mogao stići. Misliš li? Znaš da ta četiri konja pripadaju francima koji su tamo niže pristali s brodom. Kako ste mogli pomisliti da će se vlasnici konja dati nekažnjeno okrasti i da nisu pametniji od vas? Znao sam «a ćete vi uz rijeku morati poći zaobilaznim putem, Pa sam preplivao ovamo i tako vas pretekao. Vi ste Pak dopustili da vas zavaramo. Ne želim ljudsku krv, Pa vas zato pozivam da mi dobrovoljno vratite konje, ^naa možete poći kamo god hoćete. Kradljivac se nasmije. — Vi ste dvojica, a nas je šestoro.229— Dobro! Onda neka svatko radi što hoće.

— Ukloni se s puta! — zaprijeti se Arapin. Zatim spusti koplje ukrašeno nojevim perjem i potjera svoga konja prema meni. Podigoh opetušu. Hitac prasnu, a konj i jahač padoše. Nisam trebao ni punu minutu da opalim još pet puta. Palo je i ostalih pet konja. Samo naša četiri konja koji su bili svezani jedno za drugoga ostali su neozlijeđeni. Arapin koji ih je dosad vodio na konopcu, ispusti povodac a mi iskoristismo trenutak njihove smetenosti, skočismo na konje i odjurismo, Iza nas odjeknula je Ijutita dreka Arapa, ali se mi nismo na nju ni obazreli, već sredismo remenje naših konja, srdačn& se smijući. — Magnificent — divno — krasna pustolovina — vrijedi stotinu funti! Mi dvojica, njih Šestoro — oni nama oduzeli četiri konja, mi njima šest — izvrsno — • divno! — kliktao je Lincej. — Sreća da se sve odvilo tako izvrsno, tako divno, ser Dejvide. Da su se naši konji poplašili, ne bismo uspjeli tako brzo pobjeći pa bi nas lako moglo pogoditi koje tane. — Hoćemo li pojahati okolišnim putem ili ravno? — Ravno. Mi poznajemo naše konje pa će nam uspjeti da prijeđemo rijeku. I zaista smo ubrzo stigli do svojih šatora, a uskoro zatim otisnu se naš brodić. Ostali smo sami u pustinji. Lincej je isprva htio ponijeti mnogo prtljage, pa i živežne namirnice, ali sam ga uvjerio da to nije potrebno. Tko želi upoznati stranu zemlju mora se zadovoljiti onim što ona daje. Uostalom, bili smo obilno snabdjeveni municijom, što je bilo najvažnije, a osim toga je Englez raspolagao s tako velikom zalihom.novca da bismo njime mogli platiti sve troškove višegodišnjeg putovanja.

— Sad smo sami na Tigrisu — reče. — Odmah ćemo kopati i tražiti fowlingbulle i druge starine. Taj je čestiti čovjek sigurno mnogo čuo i čitao o iskapanjima kod Korsabada, Kara Kondžunglija, Haman Alija, Nimruda, Eski Kušafa i El Hadra pa ga230

•e to navelo na misao da i on obogati Britanski muzej te da se time proslavi. Sad odmah? upitah. To nećemo moći. _ zašto nećemo? Imam sa sobom motiku. _ S tom motikom nećete baš mnogo moći da učinite. Tko ovdje želi kopati, mora se najprije sporazumjeti s vladom... _ S vladom? Kojom vladom? — Turskom. — Pshaw! Zar su Ninive pripadale Turcima? — Nisu, jer u ono vrijeme nije bilo još ni govora o Turcima, ali ruševine spadaju sada u područje turske vlasti, premda sultanova ruka nema ovdje više prevelike moći. Pravi su gospodari arapski nomadi, i tko bi htio da ovdje kopa mora najprije s njim stupiti u prijateljske odnose, jer inače neće biti siguran ni za imovinu ni za život. Zato sam vam savjetovao da sa sobom ponesete poklone za plemenske poglavice. — Svilenu odjeću? — Tako je. Ona je ovdje najviše tražena, a u prtljazi zauzima najmanje mjesta. — Well, stupit ćemo dakle u prijateljske odnose — ali smjesta, odmah... zar ne! — Slažem se. Pita se samo kojeg šeika ćemo najprije pohoditi? — Savjetujte mi! — Najmoćnije pleme u ovom kraju zove se Eš Šamar. Ono ima svoje pašnjake visoko na južnom obronku planine Sindžar i na desnoj obali sjevernoga Vadi Sarsara. Kako daleko Sindžar odavle? — Za cijelu jednu dužinu geografskog stupnja. Gotovo dvije stotine kilometara. — Vrlo daleko. Kakvih Arapa ima još ovdje? — To su Obeidi, Abu Selmani, Abu Ferhani i .drugi> ali,.s? ne da ni^ad tačno odrediti gdje bismo mogli Potražiti te čopore, jer se stalno skicu naokolo. Čim njihova stada popasu neki predio, rastavljaju se šatori i kreće se dalje. Pri tome pojedina plemena često žive međusobno u krvnom neprijateljstvu. Jedno mora izbjegavati drugo, a to prilično pridonosi nepostojanosti njihova života. 231— Lijep život — mnogo pustolovina — pronaći mnogo ruševina — mnogo iskopati — izvrsno — excellent! — Najbolje bi bilo da pojašemo u pustinju i da prvog Beduina kojeg sretnemo, upitamo gdje se nalazi najbliže pleme. — Dobro — well — vrlo lijepo! Krenimo odmah i pitajmo! — Danas bismo još mogli ostati ovdje. — Ostati i ne iskapati — nikako. Rastavimo šatore i dalje! Morao sam pustiti da bude po njegovu, pogotovu što sam, razmislivši malo, zaključio da je zbog današnjeg neprijateljskog susreta bolje da odemo odavde. Rastavili smo dakle lagane šatore, natovarili ih na konje naših slugu, uzjahali i krenuli prema jezeru Sabaka. Bilo je to prekrasno jahanje stepom punom cvijeća. Svaki korak konja podizao je nove oblake mirisa. Ni najmekša ni najsočnija savana sjeverne Amerike nije se mogla usporediti s ovim krajem. Srećom se pokazalo da smo odabrali pravi smjer, jer već nakon jednog sata jahanja doletje nam u susret nekoliko konjanika. Upravo su divno izgledali sa svojim zaviJorenim ogrtačima i nojevim perjem koje se vilo iza njih. Jurili su prema nama, glasno vičući. • — Urlaju. Hoće li nas probosti? — upita Englez. — Neće. To je njihov način pozdrava. Tko se pri tome poplaši smatraju ga kukavicom. — Well. Nećemo biti kukavice. Lincej je održao riječ pa nije ni trepnuo okom kad j« neki Arapin uperio oštar šiljak svoga koplja u njegova prsa pa skrenuo i obuzdao konja tek kad vrh koplja umalo nije dodirnuo Lincejeve grudi. — Es selam aleikum! Kamo ćete? — pozdravi jedan od njih. — Merhaba — dobro mi došli odgovorih. — Kojem plemenu pripadaš? — Plemenu Hadedina koje spada u veliki narod Samara. — Kako se zove tvoj šeik? — Muhamed Emin.232

_ je li se ulogorio daleko odavde? _ Ako kanite k njemu, mi ćemo vas otpratiti.

Hadedini okrenuše konje i priključiše nam se. Dok smo nas dvojica a sluge iza nas dostojanstveno sjedili u sedlima, Hadedini su jurili oko nas u velikim krugovima da nam pokažu svoju vještinu jahanja. Glavna vještina sastojala se u obuzdavanju konja usred najbržega trka, uslijed čega su međutim veoma stradali njihovi konji, pa su kadšto bivali i potpuno upropašteni. Ipak mislim da smijem ustvrditi da ih Indijanac na svom mustangu premašuje u svakom pogledu. Englezu se svidio prizor što su nam ga pru žili. — Divno! Hm, tako 'ja ne umijem — slomio bih vrat. — Vidio sam ja još bolje jahače. Ah! Gdje? — Sasvim je nešto drugo jahanje na život i smrt kroz američku prašumu, jahanje na nepotkovanom konju po zaleđenoj rijeci ili pak jahanje u krševitom kanjonu. — Hm. I ja ću u Ameriku. Jahat ću u prašumi — na zaleđenoj rijeci — u kanjonu — lijepa pustolovina — krasno! Sto kažu ti ljudi? — Pozdravili su nas i upitali kamo jašemo. Odvest će nas svom šeifcu. Zove se Muhamed Emin te je poglavica Hadedina. Hrabri ljudi? upita Lincej. — Ti ljudi smatraju sebe hrabrima pa to donekle i jesu. Uostalom, nije ni čudo. Sav posao moraju obavljati žene, a muškarac ne radi ništa osim što jaše, pusi, polazi u pljačku, bori se, brblja i ljenčari. Lijep život krasno i ja bih htio biti šeik mnogo iskapati naći fowlingbulle i poslati u London — hm! Postepeno je stepa oživjela te primijetismo da se Pnbližujemo Hadedinima. Kad smo stigli do njih opazismo da se još kreću,, da putuju. Nije lako opisati P«zor što ga pruža arapsko pleme na putu k novim Pašnjacima. Ja sam već prošao Saharu i dio Arabije sam pri tome upoznao brojna plemena zapadnih Ovdje mi se međutim pružio posve novr pri apa 233zor. Ona ista razlika koja je postojala između oaza u Sahari i Mezopotamije dade se razabrati i u životu i u svim običajima njihovih stanovnika. Ovdje smo jahali na gotovo bezgraničnom merdžu1 koji nije bio nikako sličan .zapadnom uahu2. Naprotiv, nalikovao je golemom ćilimu savane koji kao da se sastojao od samoga cvijeća. Činilo se da ovdje nikad nije bjesnio strašni samun, ovdje nije <bilo ni traga pokretnoj pješčanoj dini. Ovdje nije bilo suhog ispresijecanog vadija pa bi čovjek mogao pomisliti da ovdje nikakva fata morgana ne bi mogla zavarati umornog i osamljenog putnika. Prostrana ravnica ukrasila se mirisnim cvijećem, a ni ljudi nisu pokazivali ni traga onog pustinjskog raspoloženja kojemu zapadno od Nila ne može nitko izbjeći. Iznad sveg tog šarenila kao da je lebdjela neka boja koja nipošto nije podsjećala na žarko, često krvavo mutno i smrtonosno svjetlo velike pustinje.1

Travnik, livađ«. ! Oaza.

234

13. R I Sad smo se nalazili usred stada ovaca i deva kojih je bilo tisuće. Dokle god nam je dopirao pogled — nadesno i nalijevo, naprijed i natrag — posvuda se talasalo pravo more životinja koje su pasle i kretale se naprijed. Ugledali smo dugačke redove volova i magaraca, natovarene crnim šatorima, šarenim ćilimovima, golemim kotlovima i kojekakvim drugim stvarima. Na čitavim tim brdima pribora bili su privezani još i starci i starice koji više nisu mogli pješačiti niti se sami držati u sedlu. Poneke životinje nosile su u košarama pričvršćenim uza sedlo malu djecu pa su im samo glave virile iz malih otvora. Zbog ravnoteže je takva životinja onda s druge strane nosila mlade janjce i jarčiće koji su mekećući isto tako izvirivali iz košara. Iza njih su koračale djevojke, odjevene samo u usku uz tijelo priljubljenu arapsku košulju, majke s djecom na ramenima, dječaci koji su pred sobom tjerali ovce, ratnici na devama, vodeći za sobom za povodac svoje plemenite konje i naposljetku brojni konjanici naoružani kopljima ukrašenim nojevim perjem, koji su jurili ravnicom skupljajući životinje koje su izmakle iz povorke. Neobične pojave predstavljale su jahaće deve određene da nose otmjene žene. U Sahari sam često vidio azemale koje su nosile žene u košarama sličnim kolijevci, ali ovakve uređaje kao ovdje nisam još nikad gledao. Dvije dugačke motke položene su poprijeko na.leđa deve ispred grbe i iza nje. Motke su na kraju »vinute i svezane trakama kože ili konopcima. To je 235postolje ukrašeno vunenim resama i kićankama u svim bojama, nizovima školjki i staklenog biserja, a isto tako bila su okićena sedla i uzde. Postolje viri i desno i lijevo dosta s obje strane deve. Na samoj grbi stoji uređaj sastavljen od letvica i prevučen

tkaninom, sličan stražarskoj kućici i opet ukrašen kićankama i koječim drugim. U tome „izvidničkom tornju" sjedi dama. Cijela ta naprava veoma je

visoka pa kad se pojavi negdje izdaleka mogao bi je čovj"ek zbog toga što se uslijed nesigurnog koraka deva neprekidno ljulja smatrati golemim leptirom ili neizmjerno velikim vretencem koje maše krilima. Naša je skupina posvuda pobuđivala najveću pažnju. Tome nisam bio toliko kriv ja koliko ser Dejvid Linđsay ,u kome se, kao i na njegova dva sluge, dao na prvi pogled prepoznati Evropljanin. Mora da je u svom sivom kockastom odijelu ovdje više udarao u oči nego što bi to mogao učiniti Arapin da se u svojoj slikovitoj odjeći pojavi na kakvom trgu u Miinchenu ili u Leipzigu. Naši vodiči jahali. su pred nama sve dok napokon nismo ugledali osobito velik šator ispred kojega su u zemlju bila zabodena brojna koplja. Bio je to šeikov stan. Beduini su upravo bili zabavljeni time da oko šeikovog šatora u krugu podignu druge šatore. Moji pratioci skoče s konja i uđu u šator. Svega nekoliko trenutaka kasnije pojave se opet u pratnji nekog dostojanstvenog starca. Taj je čovjek imao lik i vanjštinu pravog patrijarha. Snježnobijela brada spuštala mu se na prsa, a ipak nije pobuđivao dojam oslabljena starca, već se činilo da lako može podnijeti svaki napor. Njegove tanine oči nisu nas baš prijazno odmjerile. On podignu ruke na srce i pozdravi. — Salain! Tim pozdravom pozdravlja musliman nevjernika. Naprotiv, svakog muslimana dočeka s ,,Es selam aleikum". — Aleikum — odgovorili i skočih s konja. Seik m« zbog te riječi ispitljivo pogleda a zatim upita: — Jesi li musliman ili si kaurin?236

' — Otkada sin plemenitog plemena Samara dočekuje svoje goste takvim pitanjem? ođvratih. Ne veli li koran: nahrani stranca i napoji ga, dopusti mu da otpočine kraj tebe i ne pitaj ga odakle dolazi i kamo ide? Neika ti Alah oprosti što svoje goste pozdravljaš kao kakav turski redar. On odbije kretnjom ruke. — Samarima i Hadedinima je dobro došao'svatko osim lažaca i izdajica. Seik pri tome značajno pogleda Engleza. — Koga misliš tim riječima? — upitah. — Ljude koji dolaze iz inozemstva da podbadaju pašu protiv sinova pustinje. Čemu kraljica otoka1 treba konzula u Mosulu? — Ova tri čovjeka ne pripadaju konzulatu. Mi smo umorni putnici i ne tražimo od tebe ništa osim gutljaj vode za sebe i nekoliko datulja za svoje konje. — Ako ne pripadate konzulatu, dobit ćete sve što tražite. Uđite, dobro mi došli! Svezali smo svoje konje za koplja i ušli u šator. Ondje nam kao piće ponudiše devino mlijeko: Jelo se sastojalo samo od tankih tvrdih i napola izgorjelih ječmenih lepinja — znak da nas šeik ne smatra gostima. Dok smo jeli to oskudno jelo, on nas je mračno promatrao, ne rekavši ni riječi. Mora da je imao važne razloge da nema povjerenja u strance. Vidio sam na njemu da je radoznao i da želi doznati potankosti o nama. Lincej se osvrnu po šatoru i upita me: — Zao momak — zar ne? Čini se da je tako. Izgleda upravo kao da će nas požderati. Sto je rekao? Seik nas je pozdravio kao nevjernike. Nismonjegovi gosti, pa moramo biti na oprezu. Nismo njegovi gosti? Ta mi jedemo i pijemo Kod njega. — Muhamed Emin nam nije svojom rukom pružio a pogotovu nam nije dao soli. On vidi da ste , a čini se da Engleze mrzi.' Engleska kraljica, u ono vrijeme kraljica Vlktorija. 237 Zašto?

— Ne znam. . — Pitajte ga! — Ne mogu, to bi bilo neuljudno, ali mislim da ćemo to ipak doznati. Pojedosmo mali doručak i ja ustadoh. — Dao si nam jela i pića, Muhamede Emine. Zahvaljujemo ti, pa ćemo tvoje gostoprimstvo hvaliti posvuda kamo stignemo. Ostaj mi zdravo! Alah blagoslovio tebe i tvoje! Seik nije očekivao da ćemo se tako brao oprostiti. — Zašto me već kanite napustiti? — upita. — Ostanite ovdje i odmorite se. — Otići ćemo, jer nas ne obasjava sunce tvoje sklonosti. — Ipak, u mom šatoru ste sigurni. — Misliš li? Ne vjerujem u sigurnost u šatoru Arapina iz plemena Šamar. Muhamed Emin se maši bodeža. — Kaniš li me uvrijediti?

— Ne kanim. Samo bih htio reći što mislim. Šator pripadnika plemena Samara ne pruža sigurnost ni gostu, a još manje onom koji uopće ne uživa gostoprimstvo! — Hoćeš li da te probodem? — zaprijeti mi se. — Zar je ikad ikoji Samar prekršio gostoprimstvo? — Prekršio ga je i to ne samo prema strancima, već štoviše prema pripadnicima svog vlastitog plemena. To je doduše bila strašna optužba, ali nisam uviđao zašto treba da budem uljudan prema čovjeku koji je s nama postupao kao s prosjacima. — Nećeš me probosti, šeiče — jer sam u prvom redu rekao istinu, a osim toga moj bi te bodež pogodio prije nego što bi mene pogodio tvoj. — Dokaži da si govorio istinu! — lapripovjedit ću ti jednu pripovijest. Poslušaj me dobro! Jednom je živjelo veliko i moćno pleme, razdijeljeno u više manjih afraka1. Tim je plemenom vladao neki veliki i hrabri šeik, ali srce su mu nasta1

Pođođjel plemena, bratstvo.

238

vale lukavština i himba. Njegovi su ljudi postali nezadovoljni snjime pa su postepeno otpali od njega. Priključili su se poglavici jedne firke. Onda šeik pošalje po toga poglavicu i pozove ga na dogovor. Poglavica nije došao. Na to mu šeik pošalje svoga sina. Taj je bio hrabar čovjek i volio je istinu. Rekao je poglavici: „Pođi sa mnom! Zaklinjem ti se Alahom da si siguran u šatoru moga oca. Svojim životom jamčim za tvoj." Poglavica je odgovorio: „Tvome ocu ne bih pošao sve da mi se tisuću puta zakune da će me poštedjeti, ali tebi vjerujem. Da bih ti pokazao da ti vjerujem, poći ću s tobom bez pratnje." — Vinu se na konje i odjašu. Kad su ušli u šeikov šator bio je pun ratnika. Posjetioca pozovu da sjedne kraj šeika. Ponude ga večerom a šeik ga pozdravi riječima gostoprimstva, ali nakon večere ga napadnu. Šeikov sin ga je pokušao spasiti, ali su ga zadržali. Šeikov stric oborio je poglavicu na zemlju, stegnuo mu glavu koljenima i tako su izdanome čovjeku noževima prerezali grlo kao što se to radi s ovcama. Šeikov sin razderao je svoje haljine i stao predbacivati ocu, ali je morao pobjeći, jer bi inače i njega bili ubili. Poznaš li tu pripovijest, šeiče Muhamede Emine? Ne poznajem je. Takvo se nešto ne može dogoditi. — Dogodilo se i to u tvom vlastitom plemenu. Izdani čovjek zvao se Nedžris, sin se zvao Ferhan, stric Hadžar, a šeik je bio glasoviti šeik Sofuk od plemena Samara. Muhamed Emin se smeo. Odakle poznaješ sva ta imena? Ti nisi Samar, nisi Obeid, nisi Abu Selman. Govoriš jezikom zapad . nin Arapa, ali tvoje oružje nije oružje ljudi iz El Džezireja1. Od koga si čuo tu pripovijest? ~~ Sramota Jednog plemena širi se isto tako nadali t kao i n;Jegova slava. Znaš da sam govorio istinu. £ako bih mogao imati povjerenja u tebe? Ti si Haeam, Hadedini spadaju Samarima, a ti si nam uskrato gostoprimstvo. Otići ćemo. Seik mi se usprotivi kretnjom ruke.. ' Doslovno: Mezopotamija. „otok", zemlja Između Eufrat« l Tlgrtsa,

Ti si slobodan, ali ovi inovjerci treba da plate džisiju1 prije nego što odu. — Oni neće platiti, jer stoje pod mojom zaštitom. — Ne trebaju oni tvoje zaštite jer stoje pod zaštitom svoga konzula, Alah ga uništio! — Je li on tvoj neprijatelj? — Jeste, konzul je moj neprijatelj. Nagovorio je mosulskog namjesnika da uhvati moga sina i da ga zarobi. Paša je protiv mene nahuškao Obeide, Abu Hamede i 'Džovarije da ugrabe moja stada. Oni će se sada sjediniti da unište mene i čitavo moje pleme. — Onda pozovi u pomoć ostala plemena Samara. — Ona ne mogu doći, jer je namjesnik sakupio vojsku da napadne njihove pašnjake na Sindžaru. Upućen gam na sebe. Neka nas Alah zaštiti! — Muhamede Emine, čuo sam da su Obeidi, Abu Hamedi i Džovari razbojnici. Ne volim ih. Ja sam prijatelj Samara. Samari su najplemenitiji i najhrabriji Arapi koje poznajem. Želim ti da pobijediš sve svoje neprijatelje! Nisam nipošto želio da tim riječima polaskam šeiku, već sam u to zaista bio uvjeren. Mora da je on to osjetio ,po tonu mojega glasa, jer sam vidio da su ga se ugodno dojmile. — Jesi li ti zaista prijatelj Samara? — upita šeik. — Jesam, pa mi je vrlo žao što je izvana među njih posijana nesloga tako da je njihova snaga gotovo već slomljena. — Slomljena? Alah je velik, a Samari su još dovoljno hrabri da'se bore sa svojim protivnicima. Tko ti je pripovijedao o nama.

239—

— Već sam davno o vama čitao i slušao. Posljednje vijesti dobio sam prijeko u Belad el Arabu kod Ateiba. — Kako? — iznenađeno upita. — Ti si bio kod Ateiba? — Jesam. — Brojni su i moćni, ali na njima leži prokletstvo. Misliš li šeika Maleka koji je bio izopćen? Muhamed Emin začuđeno ustukne.1

Vrsta poreza, glavlrlna; ubire se od stranaca.

240

— Alah akbar, zar poznaješ Maleka, moga prijatelja i brata? — Poznajem njega i njegove ljude. — Gdje si ih sreo? — Namjerio sam se na njih u blizini Džide pa sam zajedno s njima pošao poprijeko kroz Bilad el Arab u Ed Danu, pustinju Maskata. Poznaješ ih li sve? Sve. — Poznaješ li također — oprosti mi što govorim 0 ženi, ali ona nije žena već muškarac — poznaješ li 1 Malekovu kćer Amšu? — Poznajem je. Ona je bila Abu Seifova žena pa mu se osvetila. — Je li izvršila svoju osvetu? — Jeste. Abu Seif je mrtav. Ubio ga je moj pratilac Hadži Halef Ornar i zato dobio Amšinu kćer Hanu za ženu. — Tvoj pratilac? To' znači da ti nisi neki obični ratnik? *• — Ja sam Alamani i putujem stranim zemljama tražeći pustolovine. — Ah sad znam. Radiš upravo onako kao što je radio Harun al Rašid1. Ti si šeik pa putuješ tražeći borbe i pustolovine. Tvoj sluga je ubio silnoga „Oca sablje", paprema tome moraš ti kao njegov gospodar biti još veći junak. Gdje se sad nalazi taj hrabri Hadži Halef Omar? Nije mi palo ni na um da se usprotivim tom dobrom mišljenju o mom Halefu. Možda ćeš ga uskoro ugledati rekoh. Seik Malek ga je poslao da upita Samare smije li' on sa svojim ljudima živjeti pod njihovom zaštitom. — Neka mi budu dobrodošli. Pripovijedaj mi o njima! s A.Poslušao sam ga i ukratko mu opisao moj susret ,Jfu ma koliko sam to smatrao potrebnim. Kad zavrsih, šeik reče: r sv ~ oP osti što sam prema tebi bio neljubazan, jer ___J^_nisam znao. Uza te je taj Englez, a Englezi su 1 Legendarni bagdadski kalif, lice iz 1001 noći. 16 Kroz pustinjumoji neprijatelji. Ipak ćete sad biti moji gosti. Dopusti mi da odem i da dadem prirediti jelo za vas. Sad sam kod njega bio siguran. Posegnuo sam pod odjeću i izvukao bočicu u kojoj se nalazila „sveta" voda. — Hoćeš li jelo naručiti kod bint ame1? — upitah. Hoću. — Onda ga poškropi s nekoliko kapljica iz ove posude! To je voda iz zdenca ZemZem. Alah bio s tobom! — Efendijo, ti si hrabar junak i plemenit čovjek. Dođi pa sam poškropi jelo. Žene Samara ne žacaju se da drugim muškarcima pokažu lice. Već sam čuo da žene i djevojke Šamara ne vole nositi veo, pa sam i „u toku današnjega dana sreo mnoge od njih čije lice nije bilo pokriveno koprenom. Seik ponovo ustane i pozove me da pođem s njime. Nismo otišli daleko. U blizini njegova šatora nalazio se još jedan šator. Kad«smo ušli onamo, opazih tri Arapkinje i dvije crnačke djevojke. Crnkinje su svakako bile robinje, a one druge žene Muhameda Emina. Dvije od njih mljele su žrvnjem ječam, a treća je s malo povišenog mjesta upravljala čitavim poslom. Očito je ona bila gospodarica. U kutu šatora stajalo je više vreća punih riže, datulje, kave, ječma i graha, a sve je to bilo pokriveno skupocjenim ćilimom. Ta je hrpa sačinjavala gospodaričino prijestolje. Ona je bila još mlada, vitka i svjetlije puti od ostalih žena. Crte lica bile su joj pravilne, a oči tamne i sjajne. Usnice je obojila tamnocrveno, a obrve crno. Čelo i obrazi bili su joj ukrašeni umjetnim madežima, a na golim rukama i nogama dalo se razabrati da je tamnocrveno tetovirana. S ušiju su joj visjeli veliki zlatni kolutovi, a i nos joj je bio ukrašen krupnim prstenom u kojem se svjetlucalo nekoliko dragulja. Mora da joj je za vrijeme jela veoma smetao. Oko vrata visjeli su joj nizovi bisera, koralja, asirskih valjaka i šarenoga kamenja, a srebrni kolutovi ukrašavali su joj zglobove na rukama i nogama. Ostale žene bile su manje ukrašene.1

Bint am znači zapravo bratučeđa, te Je jedini obli'' u kojem se s Arapinom može govoriti o njegovoj ženi.

242

— SeJam! — pozdravi šeik. — Ovdje vam dovodim jednog velikog junaka od plemena Alamana koji vas želi usrećiti blagoslovom svete vode ZemZem. Sve se žene smjesta baciše na zemlju. I ona najotmjenija siđe s prijestolja i klekne. Istočio sam nekoliko kapi vode na dlan i njome poškropio Cijelu skupinu. — Uzmite, cvjetovi pustinje! Neka vas bog uzdrži lijepe i radosne kako bi vaš miris osvježavao srce vašeg gospodara. Kad su žene opazile da sam bočicu spremio natrag pod odjeću, ustadoše i počeše mi se zahvaljivati. Zatim šeik naloži: — Sad se požurite i priredite objed dostojan ovog čovjeka. Pozvat ću goste da se moj šator napuni i da se svi raduju zbog časti koja mi je danas iskazana. Zatim se vratismo u njegov šator. Ja uđoh, a Muhamed Emin zaostade da izda zapovijedi nekim Beduinima. — Gdje ste bili? — upita Lincej. — U ženskom šatoru. — Ah! Nemoguće! — Ipak sam bio. Zar su žene dopustile da ih vidite? — Zašto ne? Hm! Divno! Ostanimo ovdje! I ja pogledati žene! ^ — To ćemo još vidjeti. Mene ovdje smatraju pobožnim čovjekom, budući da imam vode iz zdenca ZemZem, a ovi !Judi vjeruju da svaka kapljica te vode čini čudesa. ~ Ah, šteta! Ja nemam ZemZem. To vam ne bi ništa koristilo, jer ne razumijete arapski. — Ima li ovdje ruševina? Nema. Ali smatram da nećemo morati poći da1(*o da ih nađemo. onda pitaJte! Pronaći ruševine! Iskopati fowline! Uostalom, strašno jelo ovdje! gozb~ Blt Će bo1;'e' Odmah ćemo dobiti pravu arapsku Ah! Ta i šeik mi se nije učinio baš tako veliKoaušnim. k, "716«

243—

Njegovo se mišljenje o nama promijenilo. Poznajem jednog njegovog prijatelja i to nam je ovdje pomoglo da steknemo gostoprimstvo. Recite slugama da izađu. Arapi bi se mogli uvrijediti budu li morali biti s njima u istoj prostoriji! Uskoro stiže šeik, a nedugo iza njega skupiše se gosti. Bilo ih je toliko da se šator zaista dupkom napunio. Oni se smjestiše već prema svom položaju u krugu dok je šeik sjedio u sredini između Engleza i mene. Uskoro su robinje donijele jelo, a nekoliko nas je dječaka posluživalo. Najprije položiše pred nas sofru. To je neka vrsta stolnjaka od učinjene kože ukrašenog na rubu obojenim trakama i resama. U sofri se nalazi nekoliko džepova pa se savijena može koristiti kao vrećica za prenošenje hrane. Zatim unesoše kavu. Zasad je svaki dobio po jednu malu šalicu. Onda je došla zdjela sa „salatom". To je veoma ukusno jelo od zgrušanoga mlijeka s narezanim krastavcima posutim solju i paprom. Istodobno postaviše pred šeika lonac. U njemu se nalazila svježa voda, a 'iz nje su virila grla triju boca. Kako sam ubrzo opazio dvije od njih bile su pune rakije, a treća neke mirisne tekućine, kojom nas je gostoprimac škropio nakon svakog jela. Slijedio je golemi lonac pun rastopljena masla. Ovdje ga nazivaju samn, a Arapi ga jedu kao predjelo, kao zakusku, a i inače u svako doba dana s velikim tekom. Zatim nam ponudiše male košarice s datuljama. Prepoznao sam slasnu tlačenu datulju eš šelebi koja se otprilike tako umata kao kod nas smokva. Dugačka je otprilike pet centimetara, ima sitnu koščicu, a okusa je i mirisa upravo divna. Nadalje sam vidio rijetku datulju adžvu koja nikad ne dolazi u trgovinu. Na stol su došle i najslađa datulja hilva, najzelenija džuserija, te vrste el birni i «s seihani. Za manje otmjene goste bilo je ovdje balaha, datulja sušenih na stablu, te dževeli'ja i hilajeja. Na stolu je bilo i keladat eš sam, takozvane sirijske ogrlice. To su datulje koje još nezrele umaču u ključalu vodu da zadrže svoju žutu boju. Zatim ih nižu na uzicu i suše na suncu. 244 Nakon datulja unesoše posudu s kanufom1. Šeik podigne ruke: — Bismalah! — viknu, dajući time znak za početak gozbe. Posegnuo je prstima u pojedine lonce, zdjele i košarice pa je najprije meni, a zatim Englezu stavio u usta ono što je smatrao najboljim. Dakako da bih se u tu svrhu radije poslužio svojim prstima, ali morao sam dopustiti da radi što hoće, jer bih ga inače neoprostivo uvrijedio. Lincej je naprotiv, kad mu je šeik prve rezance ugurao u usta, raširio usnice na već poznati način u četvorinu i nije ih zatvorio prije nego što sam ga opomenuo: Jedite, ser Dejvid, ako ne želite smrtno uvrijediti te ljude.

Englez zatvori usta, proguta zalogaj i reče: Brr! Ta ja imam uza se nož i vilicu! Ne dirajte ih. Moramo se ravnati prema običajima ove žemlje. Strašno! Sto kaže taj čovjek? upita šeik. Upravo je oduševljen tvojom Ijubaznošću. Oh, vi ste mi mili gosti! Rekavši to posegnu rukom u kiselo mlijeko i prilijepi ga dostojanstvenom Englezu ispod dugačkoga nosa. Tako usrećeni Englez hukne nekoliko puta da bi smogao daha i da se ohrabri, a zatim pokuša da taj sklonosti uz Pomoć jezika premi jesti svoga lica u unutrašnjost ustaja to zaista

Morate. I ne mogu se braniti? ~ Ne možete. Ali možete se osvetiti. — Kako? Pripazite kako ću ja to učiniti! >T3m PUnu šaku rezan£»ca i gurnuo ih še lh USPIo joŠ ni ProSutati ka^ Dejvid također n00' ' " rastopljeno maslo » dođa mu __J^j?unu šaku. Dogodilo 9e ono što nikad ne bi' Rezan« posutl Šeć6rom.

*u245očekivao od šeika kao od muslimana: primio je nevjernikovu ponudu bez opiranja. Sigurno je

istodobno odlučio da će se kasnije oprati i očistiti duljim ili kraćim postom. Dok je tako šeik nas dvojicu hranio ja sam svoje darove obilno dijelio ostalima. Oni su to očito smatrali velikom čašću, jer su mi spremno otvarali usta. Ubrzo je nestalo svega što je izneseno. Šeik sad glasno pljesnu rukama. Crnkinje unesoše siniju. To je velika zdjela urešena kojekakvim crtežima i napisima s promjerom od najmanje metar i pol. Bila je puna birganija, mješavine riže i ovčetine što je sve upravo plivalo u maslu. Zatim je došla vara maši, oštro začinjeno jelo od janjećih odrezaka, a zatim ćevap, pa nakon . toga kima, kuhano meso, kompot od mograjija, dunje i najzad više vrsti ratluka kojim smo se zasladili. Jesmo li napokon gotovi? O ne! Jer kad sam ja naposljetku smatrao da je ručak završen, uneseno je glavno jelo: ovan pečen na ražnju. Više nisam mogao jesti. — El hamdulilah! — viknuh dakle, zamočih ruke u lonac s vodom i obrisah ih o svoju odjeću. To je bio znak da više ne želim jesti. Istočnjak ne poznaje nikakvog nutkanja kod jela. Ako je jednom rekao el hamđ, nitko ga više ne muči nudeći ga jelom. To je opazio i Englez. — El hamdulilah! — viknu dakle on, umoči ruke u vodu i — stade ih onda smeteno promatrati. Šeik je to opazio pa mu pruži svoj haik. — Reci svom prijatelju — dobaci mi — neka otare ruke o moju odjeću. Englezi vjerojatno ne mare mnogo za čistoću, jer nemaju ni odjeće u koju bi mogli obrisati ruke. Prenio sam Linceju šeikovu ponudu i on se njome izdašno posluži. Sad smo okušali rakiju a zatim je svatko dobio kavu i lulu. Tek me je tada šeik počeo predstavljati svojim suplemenicima. — Čujte me ljudi od plemena Hadedina eš Samara. Ovaj je čovjek sa zapada. Zove se... — ... Kara Ben Nemzi — upadoh mu u riječ. 246 — Da, zove se Kara Ben Nemziefendija. On je najveći ratnik svoje zemlje i najmudriji učenjak svoga naroda. Putuje po cijelom svijetu da traži pustolovine. Cujmo hoće li pristati da s nama pođe protiv naših neprijatelja! To me je dovelo u zaista neobičan i neočekivan položaj. Sto da odgovorim? Svi su čekali moj odgovor. To se dalo, razabrati po pogledima uperenim u mene. Ubrzo sam se odlučio. — Ja se borim za sve što je dobro i pravo i protiv svega što je krivo i nepravedno — odgovorih. — Moja ruka pripada vama, ali prije toga moram ovog čovjeka odvesti onamo kamo ga prema svom obećanju treba da otpratim. Gdje je to? — To vam moram objasniti. Prije više tisuća godina živio je u ovoj zemlji narod koji je gradio velike gradove i divne palače. Taj je narod propao, a njegovi gradovi i njegove palače zasute su pod zemljom. Tko kopa u dubinu može vidjeti i naučiti kako je bilo pred više tisuća godina. Upravo to želi učiniti moj prijatelj. On kani pod zemljom tražiti stare znakove i napise da ih odgonetne i pročita. — I zlato da ga ponese sa sobom! — upadne šeik. ~ Ne, — odgovorim. — Lincejbej je bogat. On ima zlata i srebra koliko god treba. On traži samo napise i slične stvari. Sve će ostalo prepustiti stanov nicima ove zemlje. — A što ćeš ti pri tome?

Ja treba da ga odvedem na mjesto gdje će naći ono što traži. — On te ne treba, zato možeš mirno poći s nama u borbu. Sami ćemo mu pokazati takva mjesta. Cijela Je ova zemlja puna ruševina. ~ Ali kako ćete se sporazumjeti s njim? Vi ne razumijete njegov jezik, a on ne razumije vaš. — Onda neka i on najprije pođe s nama u borbu, zatim ćemo mu pokazati brojna mjesta gdje mote na« napise i slične stvari. Lmdsay je opazio da je riječ o njemu. ~ Sto kažu? — upita. Pitali su me što tražite ovdje. 247— Jeste li im to rekli, ser? • — Jesam. — No, pa šta onda? — Oni vam žele pokazati mjesta gdje ima starina, ali ja ne bih smio ostati uz vas. — A što ćete onda? , — Poći s njima u borbu. Oni me smatraju velikim junakom. — Hm! Ali Ja ne razumijem te ljude. — To sam im kazao. — Što su vam odgovorili? — Da i vi pođete s njima u borbu, a zatim će nam oni pokazati gdje se mogu naći napisi i slične stvari. — Well! — Pođimo s njima! — To nije moguće. — Zašto nije? — Time se izvrgavarrio opasnosti. Sto se nas tiču tuđa neprijateljstva? •— Ništa. Upravo zato možemo poći s onima s kojima želimo. — O tome bi trebalo još promisliti. — Bojite li se, ser? — Ne bojim. — Učinilo mi se tako. Pođimo dakle s njima! Bečite im to! — Vi ćete se još predomisliti. Neću. Lincej se okrenu ustranu. To je bio siguran znak da je rekao posljednju riječ. Ja se opet obratih šeiku. — Maločas sam ti izjavio da se borim za sve što je pravo i dobro. Je li vaša stvar pravedna i dobra? — Hoćeš li da ti ispripovijedam? Hoću. — Jesi li čuo za pleme Džeheš? — Jesam. To je nevjerno pleme. Cesto sklapa saveze s Abu Selrnanima i Arapima plemena Tai da opljačka susjede. — Dakle znaš. To je pleme napalo i nas pa nam ugrabilo nekoliko stada, ali smo požurili za razbojnicima u potjeru pa smo im sve opet oduzeli. Onda nas je šeik Džeheša tužio namjesniku i podmitio ga. Namjesnik je poslao glasnika i pozvao mene i najotmje 248 nije ratnike moga plemena na dogovor u Mosul. Bio sam ranjen i nisam mogao ni jahati ni hodati. Zato sam k njemu poslao svoga sina. Ali paša je postupio kao izdajica, zarobio moga sina i otpremio u neko mjesto koje još nisam uspio pronaći, jer se nitko iz moga plemena ne smije pokazati u Mosulu. Plemena naroda Samar ogorčila su se zbog te izdaje i ubila nekoliko namjesnikovih vojnika. On se sad sprema na bojni pohod protiv nas, a istodobno je na nas nahuškao Obeide, Abu Hamede i Džovarije, premda oni ne spadaju pod njegovu vlast, već pod Bagdad. — Gdje su se ulogorili tvoji neprijatelji? — Oni se tek pripremaju za borbu. — Ne kaniš li se udružiti s drugim plemenima Samara? — Gdje bi onda naša stada našla pašnjake? — Imaš pravo. Vi se želite razdijeliti i namamiti pašu u pustinju da ga ondje uništite. — Tako je. On i njegova vojska ne mogu nauditi Samarima. Ali drukčije je s mojim neprijateljima. Pustinja je njihova domovina. Ne smijem dopustiti da oni dođu na moje pašnjake. — Koliko ratnika ima tvoje pleme? — Jedanaest stotina. — A tvoji protivnici? Više nego tri puta toliko. Koliko vremena trebaš da sabereš ratnike svoga plemena? Jedan dan.

Gdje se nalazi logor Obeida? Na donjem toku rijeke Sab el Asfal. A logor Abu Hameda? U blizini El Fate na mjestu gdje se Tigris Probija kroz planine Hamri. S koje strane rijeke? S obje. A Džovari? Između Džebel Kernine i desne obale Tigrisa. Jesi li izaslao izvidnike? — Nisam. ,: To si trebao učiniti. 249— Ne mogu. Svakog od mojih ljudi odmah bi po tetoviranju prepoznali kao Samare pa bi bio izgubljen čim se namjeri na neprijatelja. Ali... Muhamed Emin se prekinu i pogleda me ispitljivo. Zatim nastavi: — Efendijo, jesi li zaista prijatelj Ateiba Maleka i jesi li naš prijatelj? — Jesam. — Hajde sa mnom. Pokazat ću ti nešto. Izađe iz šatora, a za njim izađem ja s Englezom i svi prisutni Arapi. Kraj velikog šatora bio jeza vrijeme naše večere podignut manji šator za oba Lincejeva sluge. Prolazeći onuda, opazio sam da su i oni obilno snabdjeveni jelom i pićem. Izvan kruga šatora stajali su privezani šeikovi konji. Poveo me je k njima. Svi su bili izvrsni, ali dva su me od njih upravo oduševila. Jedna je bila mlada bijela kobila, najljepši konj što sam ga ikad vidio. Uši su joj bile dugačke, tanke i providne, nozdrve visoke, nabubrele i jasno crvene, a griva i rep kao svila? — Divna je! — viknuh i nehotice. — Reci: mašalah! — zamoli me šeik. Arapin je naime veoma praznovjeran. Ako se nekome nešto veoma svidi mora reći mašalah da to ne urekne. — Vjeruješ li da sam na toj kobili progonio divljeg magarca sa Sindžara sve dok nije pao od umora. — To je nemoguće! — Alaha mi, istina je! Svi ovi ljudi mogu mi to posvjedočiti. — Tako je! — jednoglasno povikaše Arapi. — Od ove kobile rastavit ću se tek kad umrem — reče šeik. — Koji konj ti se još sviđa? — Ovaj pastuh! Pogledaj samo kako je građen"! Pogledaj tu plemenštinu i tu divnu boju, crnu koja prelazi u plavičastu. — To još nije sve. Taj pastuh ima sve tri najveće konjske vrline: brz je, hrabar i ima dugačak dah. — Po kojim znacima to prepoznaješ? — Na sapima mu se kovrča dlaka u krug: to pokazuje da je brz. Ona mu se kovrča na početku grive, što pokazuje da ima dugačak dah. Ona mu se kovrča 250 usred čela: to pokazuje da je vatren, ponosan i hrabar Nikad neće iznevjeriti svoga jahača. Pronijet će ga kroz tisuću neprijatelja. Jesi li kad već imao takvog konja? • — Jesam. — Ah! Onda si veoma bogat čovjek. — Nisam za njeg platio ništa — bio je mustang. — što je to mustang? — To je divlji konj kojeg čovjek mora najprije uhvatiti i pripitomiti. — Bi li kupio ovog vranca kad bih ga ja htio prodati i kad bi ga ti mogao platiti?, — Smjesta. — Možeš ga zaraditi. .» — To je nemoguće! — Možeš. Možeš ga dobiti ha poklon. — Pod kojim uvjetom? — Ako nam doneseš pouzdane vijesti o tome gdje se kane sjediniti Obeidi, Abu Hamedi i Džovari. Umalo da nisam kliknuo od radosti. Cijena je bila visoka, ali je konj bio j&š vredniji. Nisam dugo promišljao, već upitah: — Do kada ti moram donijeti tu vijest? Sto prije možeš. — A kad ću dobiti konja? — Kad se vratiš. — Imaš pravo, prije ga ne mogu ni zatražiti. Ali u tom slučaju ne mogu izvršiti tvoj nalog. — Zašto ne. možeš? — Jer možda sve ovisi o tome da jašem konja u koga se u svakom pogledu mogu pouzdati. Muhamed Emin obori pogled. — Znaš li da u takvom pothvatu možeš lako izgubiti pastuha? — Znam. Sve to ovisi i o jahaču. Budem li jašio na takvom konju, onda ne znam nikoga tko bi mogao uhvatiti mene ili njega. Umiješ li tako dobro jahati?

— Ja ne jašem onako kao što vi jašete. Samarski j bi se najprije morao naučiti na mene. — Onda smo mi nadmoćniji. — Nadmoćniji? Jeste li dobri strijelci?251— Mi u galopu skidamo goluba sa šatora.

— Dobro. Pozajmi mi pastuha i pošalji za mnom deset ratnika. Neću se udaljiti više od tisuću duljina kopalja od tvoga logora pa im dopuštam da /pucaju u mene koliko god hoće. Oni me neće ni uhvatiti ni pogoditi. — Šališ se, efendijo! — Govorim ozbiljno. — A što onda ako te uhvatim za riječ? — Samo izvoli! Arapima su zasjale oči. Sigurno je svaki bio izvrstan jahač, a sad su svi gorjeli od želje da šeik prihvati moj izazov. Muhamed Emin je neodlučno gledao preda se. — Znam koje ti misli more,srce, šeiče — rekoh. Pogledaj me! Rastaje li se čovjek od takvoga oružja kakvo ja nosim? Nikada! — Vidi, ja ga polažem tebi pred noge kao zalog da nisam došao da ti ugrabim pastuha. Ako ti ni to nije dovoljno, onda neka ti kao jamstvo posluži moja riječ, a i ovaj moj prijatelj. Seik mi se smireno nasmiješi. — Neka bude! Dakle deset ljudi? — Da, ali ih može biti i dvanaest ili petnaest. — I oni smiju pucati u tebe? — Smiju. Ako me ustrijele, neka im nitko .ništa ne predbaci. Odaberi svoje najbolje jahače i strijelo«! — Ti si upravo ludo smion, efendijo! — To ti se samo čini. — Moraju li oni jahati samo za tobom? — Tvoji ratnici mogu jašiti kamo god hoće da me uhvate ili da me dosegnu svojom tanadi. — Alah kerim, onda si ti već sada mrtav čovjek! — Čim se pak zaustavim ovdje na ovom mjestu igra je završena. — Dobro: ti .si tako htio! Ja ću jahati na svojoj kobili da uzmognem sve promatrati. — Najprije mi dopusti da ispitam ždrijepca. Osedlao sam ga i vinuo se na sedlo. Dok je šeik određivao ljude koji su me imali hvatati, ustanovio sam da se mogu pouzdati u ždrijepca. Zatim opet sja252

hah i skinuh sedlo. Plemenita je životinja opazila da se sprema nešto neobično. Oči su joj zasjale, griva se uspravila, a noge joj poigraše kao u plesačice koja želi okušati je li pod u dvorani dovoljno gladak za ples. Ovio sam mu remen oko vrata i svezao omču za čvrsto stegnuti kolan. Skinuo si sedlo? — upita šeik. Čemu taj remen? — To ćeš ubrzo vidjeti. Jesi li odabrao svoje ratnike? — Jesam. Evo ovdje su sva desetorica Oni su već sjedili na svojim konjima. Isto su tako uzjahali i svi ostali Arapi koji su se nalazili u blizini. — Počnimo dakle! Vidite li onaj osamljeni šator šest stotina koraka odavde? Čim stignem do njega smijete pucati u mene. Nemojte mi davati nikakve prednosti. Naprijed! Skočio sam u sedlo — a pastuh jurnu poput strelice. Svih deset Hadedina pojuriše oštro za mnom. Konj je bio upravo divan. Nisam prešao još ni polovinu zadane udaljenosti kad je najhitriji progonitelj zaostao već za pedeset koraka. Sad se sagnuh, provukoh ruku kroz remen na konjskom vratu, a nogu stavih u omču. Tik ispred označenog šatora ogledah se. Sva desetorica su već pripremila svoje dugačke puške ili pištolje. Sad okrenuh konja u pravom kutu. Jedan od mojih progonitelja obuzda svoga konja na mjestu kako to umiju samo Arapi. Stajao je kao da je izliven od bronze. On dignu pušku i hitac planu. — Alahi, valahi, talahi — odjeknu iza mene. Svi su vjerovali da sam pogođen, jer sam skliznuo s konjskih leđa. Ja sam se naime na indijanski način bacio s konja pa sam sad pomoću remena i omče na konjskom boku visio s one strane konja koja je bila okrenuta od progonitelja. Provirio sam ispod vrančevog vrata i uvjerio se da nitko više ne nišani na mene; sad se smjesta uspravih na konjskim leđima, potjeran konja na desno i jurnuh dalje. Alah akbar, mašalah! zatutnji iza mene. Ti nisu mogli sebi objasniti što se zbilo. 253Potjeraše konje brže i ponovo podigoše puške. .Upravio sam vranca nalijevo, opet se bacio u remen i omču i pod oštrim kutom projašio kraj njih. Nisu smjeli pucati da ne pogode konja. Premda je taj lov

izgledao opasan, ipak je, s obzirom na vrsnoću mojega konja, bio prava dječja igra. S Indijancima se međutim ne bih smio tako poigrati. Nekoliko smo puta kružili oko prostranog logora, a zatim jurnuh u galopu još viseći uz bok konja, prema mjestu odakle je potjera započela. • Kad sam sjahao, na pastuhu nije bilo ni traga znoja ili pjene. Zaista se nije mogao novcem platiti. Jedan za drugim stigoše i progonitelji. U svemu su pet puta pucali u mene, ali me nijedan hitac nije pogodio. Stari me šeik uhvati za ruku. — Hamdulilah! Slava Alahu što nisi ranjen! Brinuo sam se za tebe. Takvoga jahača kao što si ti nema u čitavom plemenu Samara. — Varaš se. U tvom plemenu ima sigurno mnogo ljudi koji jašu bolje od mene samo što nisu znali da se jahač može sakriti iza svoga konja. Nije moja zasluga što me nije pogodilo nijedno tane, već je to zasluga ovoga pastuha. Hoćeš li mi možda dopustiti da izmijenimo igru? Kako? — Neka sve bude kao do sada, samo s tom razlikom što ću ja uzeti pušku i pucati u tvojih deset ljudi. — Sačuvao nas Alah od takve nesreće! Ti bi ih sigurno sve skinuo s konja! — Onda mi sad vjeruješ da se, jašući na tom pastuhu, ne moram bojati Obeida ni Abu Hameda ni Džovarija. — Vjerujem ti. — Očito se teško odlučivao, ali naposljetku ipak reče: — Ti si efendija Kara Ben Nemzi, prijatelj moga prijatelja Maleka, pa imam povjerenja u tebe. Uzmi toga žđrijepca i odjaši na istok. Ne doneseš li mi nikakve vijesti, vranac ostaje moj, ali doneseš li mi željenu vijest, tvoj je. Onda ću ti odati i njegovu tajnu. 254 Svaki arapski konj koji je bolji od prosjeka ima naime svoju tajnu. To znači da je uvježban da na određeni znak razvije svoju najveću brzinu i da je ne smanji dok ili ne padne od umora ili dok ga njegov jahač ne zaustavi. Vlasnik konja ne odaje taj tajni znak ni svom prijatelju, ni ocu ili bratu, ni sinu ili ženi pa se njime služi samo ako se nalazi u najvećoj opasnosti. — Tek onda ću doznati tajnu? — odvratih. — Ne može li se dogoditi da bi upravo tajna mogla spasiti i mene i konja. — Imaš pravo, ali još nisi pastuhov vlasnik. — Onda ću to biti! — rekoh samouvjereno. — A sve ako i ne postanem, tajna će ostati zakopana u meni, pa je od mene neće doznati ni živa duša. — Hajdemo onda! Muhamed Emin me povede u stranu i šapnu mi: — Ako vranac treba da poleti kao sokol po zraku, onda mu ruku lako položi između ušiju i glasno mu dovifcni riječ ,,Ri"! — Ri znači vjetar? — Da, konj se zove Ri, jer je brži od vjetra. Brz je poput oluje. — Hvala ti, šeiče. Ispunit ću tvoj nalog kao da sam sin Hadedina ili kao da si ti na mome mjestu. Kad treba da odjašem? — Sutra u zoru, ako ti je pravo. — Kakve datulje ću ponijeti za vranca? — On jede samo vrstu balahat. Nadam se da ti ne moram reći kako se postupa s tako skupocjenim konjem? — Ne moraš. * — Spavaj danas uz njega i reci mu u nosnice stotu suru korana koja govori o brzim konjima pa ćete zavopeti i slušat će te do svog posljednjeg daha. Poznaješ li tu suru? Poznajem. Onda je reci! Seik se zaista ozbiljno brinuo za mene i svoga Poslušao sam ga dakle i rekao: ' Alaha kon > svemilostivoga! Tako mi brzih nja koji glasno njište, tako mi onih pod čijim ko

255

pitima pršte žarke iskre, tako mi onih koji u rano jutro, natječući se u brzini, jure na neprijatelja podižući prašinu i probijaju neprijateljske redove, zaista, čovjek je nezahvalan svom gospodaru, pa mora to i sam priznati. Odviše voli zemaljska dobra. Zar ne zna kad izađe sve šta je ležalo u grobovima i kad se na svjetlo iznese sve što je bilo skriveno u čovječijim grudima da će ga toga dana gospod potpuno upoznati? — Da, ti poznaješ tu suru! Ja sam je vrancu tisuću puta govorio noću. Učini i ti tako pa će on opaziti da si mu gospodar. Sad se vratimo u šator! Englez je sve to dosad nijemo promatrao, a sad priđe k meni i upita me: — Zašto su pucali u vas? — Htio sam Arapima pokazati nešto što još nisu vidjeli. — Ah, lijepo, krasan konj! — Znate li, ser Dejvid,čiji je to konj? — Seikov. — Nije, moj je. — čujte, ser, ja se zovem Dejvid Lincej i ne dopuštam da me itko drži za budalu. Upamtite to! — Dobro, onda vam neću više ništa reći. Sto to? — Da ću vas sutra ujutro napustiti. Zašto? — Da pojašem u izvide.' Već ste čuli za neprijatelj stva protiv naših prijatelja. Treba da pokušam izviditi kada i gdje će se sastati neprijateljska plemena, a ako mi to uspije, dobit ću ovog vranca na poklon. — Sretnice! Pojahat ću s vama, pa ću i ja prisluškivati i istraživati. — To nije moguće. — Zašto nije? — Vi mi ne možete ništa koristiti, već samo naškoditi. Vaše odijelo... — Pshaw! Odjenut ću se kao Arapin. — A ne razumijete nijedne arapske riječi! — Tačno. Kako dugo vas neće biti? , — To još ne znam. Nekoliko dana. Moram se spustiti iza Maloga Saba, a to je prilično daleko odavde. — Loš put! Opaki Arapi! 256 — Pripazit ću na sebe. — Dobro. Ostat ću ovdje ako mi iskažete uslugu. Koju? — Nemojte tražiti samo Beduine. '— A koga još da tražim? — Ruševine. Moram iskapati, pronaći fowlingbulla, poslati ga u London u muzej. — Učinit ću to, budite sigurni. — Well! 'Gotovi smo. Uđimo! Sjeli smo na naša prijašnja mjesta u šatoru i ostatak dana proveli u pripovijedanju priča što ih Arapin toliko voli. Uvečer se sviralo i pjevalo, ali samo uz dva instrumenta: uz rubabu, neku vrst citre samo s jednom žicom i uz tabl, manji bubanj koji je u usporedbi s tihim i jednoličnim zvucima rubabe podizao strašnu buku. Zatim Arapi izgovoriše večernju molitvu te pođosmo na počinak. Englez je spavao u šeikovu šatoru, ali ja sam izašao k pastuhu koji je ležao pod vedrim nebom i pružio se između njegovih nogu. Jesam li mu zaista u nozdrve rekao stotu suru korana? Svakako! Pri tome me nipošto nije vodilo praznoverje, nikako! Konj se bio na to navikao. Mi smo se dakle tako brzo upoznali, a budući da sam, izgovarajući suru., disao tik njegovih nozdrva, on je upoznao vonj svoga novog gospodara. Ležao sam među njegovim kopitama kao sto dijete leži među nogama vjernog i razboritog njufundlanca. Kad se počelo daniti, otvorio se šeikov šator l iz njega izađe Englez. Jeste li spavali, ser? upita. — Jesam. Ja nisam. U šatoru vrlo živo. Ostali spavači? Ne. Fleas, lice i gnats! ' M razumjJe engleski, zna šta je mislio. Morao sam se nasmijati. ših ~a Na to ćete se ubrzo naučiti, ser Dejvid utje

lfo Nlkada Uostalom, nisam mogao spavati, jer sam ~ Kako to? i 17 Kroz pustinju .— Bojao sam se da ne odjašite prije nego što govo,rite sa mnom. — Ja bih se svakako oprostio od vas, — Možda bi bilo prekasno. Zašto? — Moram vas mnogo toga pitati. — Onda pitajte! Ja sam Linceju već u toku prošle večeri morao dati brojne obavijesti. Sad je izvukao bilježnicu.

— Zatražit ću da me odvedu do ruševina. Moram govoriti arapski. Recite mi dakle sve što trebam. Kako se kaže prijatelj? Kabil. — Neprijatelj? — Hasm. — Moram platiti. Kako se kaže dolar? — Rijal franš. — Kako se kaže novčarka? — Himjam. •«• Iskapat ću kamenje. Kako se kaže kamen? — Hadžar. Tako me je upitao za arapsko značenje brojnih riječi i sve je to zapisao. U logoru je ubrzo oživjelo i mi odosmo u šeikov šator da doručkujemo. Tom smo se prilikom još o mnogo čemu posavjetovali. Zatim se oprostih, uzjahah konja i napusti!) svoje nove prijatelje. 258 14. U IZVIDIMA Un ™ «* S3r k ji teče ot bilo da sam pojahS "niz VadlT' Naj,udobni^ bi mi like usporedo s TigrLm Jf o Pri Se dal naJPrije s ne oaekivati da ću sfuprTvo^TomT,^ ^ o kim susresti pa sam se dakl d? l" ' rao sam krenuti t?ko da na ST Zapadno' Mo' kilometara iznad TekrirT n stignem nekoliko mjeriti na pleme š bilje bilo jog vrlo treba o' itko *« opazi. «u»»». đofl«. po

i sve prije nego što me nego što da Pustolovine, a uvenfke osaml^e stijene. Pri oa za e na kojemM*

e

T\mi je misao »e bi li Jlo

onom već tako blizu 259da su me ugledali. Nisam kanio bježati, premda bi me moj vranac brzo odnio odavde. Ustao sam dakle, vinuo se na konja, da bih bio spreman na sve i nemarno dohvatio opetušu. Oni dojahaše u galopu i zaustaviše konje nekoliko koraka preda mnom. Budući da im na licima nisam otkrio nikakvo neprijateljstvo, ostao sam zasad miran. —.Es selam aleikum! — pozdravi me jedan od njih. — .Ve aleikum es selam! — odvratih. — Jesi li noćas spavao ovdje? — Jesam. — Zar nemaš šatora pod koji bi mogao položiti glavu na počinak? — Nemam. Alah je različito podijelio svoje darove. Jednome daje krov od pusta, a drugome nebo kao krov. — Ipak bi mogao imati šator, jer imaš konja koji je vredniji od stotinu šatora. — On je moja jedina imovina. — Hoćeš li ga prodati? — Neću. — Mora da pripadaš plemenu koje logoruje nedaleko odavde. Kako to? — Tvoj je pastuh svjež. — Pa ipak moje pleme stanuje mnogo, mnogo dana puta odavde, još daleko iza svetih gradova na zapadu. — Kako se zove to pleme? — Uelad Alaman. — Da, tamo prijeko na zapadu vele obično uelad umjesto beni. Zašto si otišao tako daleko iz svoje zemlje? — Posjetio sam Meku, pa bih sada htio upoznati i 'tluare i gradove koji leže prema Perziji kako bih svojima kod kuće mogao što više pripovijedati kad se vratim onamo. — Kamo si sad nakanio? — Neprekidno prema istoku, kamo me već Alah povede. 1 — Možeš jahati s nama.

— Koji' ;e vaš cilj? *• upitah.260

Iznad grebenja Kernine gdje naša stada pasu na obalama i na otocima Tigrisa. Hm! Da ti ljudi nisu možda Džovari? Oni su me ispitali pa dakle nije bilo neuljudno da se i ja ra spitam. — Kojemu plemenu pripadaju ta stada? — Plemenu Ahu Muhamed. — Ima li u blizini i drugih plemena? — Ima. Južno su Alabeidi koji šeiku od Kan Kernine plaćaju danak, a sjeverno su Džovari. — Kome oni plaćaju danak? — Vidimo da dolaziš iz dalekih zemalja. Džovari ne plaćaju nikome, već sami uzimaju. To su kradljivci i razbojnici, od njih naša stada nisu ni časka sigurna. Hajde s nama ako se želiš boriti s njima! — Spremate li se protiv njih? — Spremamo. Sklopili smo savez s Alabeidima. Ako si željan junačkih djela, imat ćeš kod nas prilike za njih pa ne moraš spavati ovdje na lavljem brežuljku. — Lavljem brežuljku? Ne poznajem ovo mjesto. Bio sam umoran pa sam legao na počinak ondje gdje mi se svidjelo. — Alah kerim — bog je milostiv! Ti si Alahov ljubimac jer bi te inače razderao tamanitelj stada. Nitko iz El Džezirea ne bi htio ovdje počinuti ni jedan sat, jer se upravo uz ovu stijenu sastaju lavovi. — Ima li ovdje na Tigrisu lavova? — Ima na donjem toku rijeke, ali više gore nailaziš samo na leoparde. Hoćeš li pojahati s nama? Ako me primite kao gosta. Naš si gost. Prihvati moju desnicu i daj da zamijenimo datulje. Rukovali smo se a zatim dobih od svakoga od njih PO jednu datulju. Pojeo sam ih, a njima sam dao pet svojih što ?u ih oni također odmah pojeli. Zatim krenusmo pMsna jugoistoku. Malo kasnije prešli smo prebi .sara Okolina, dosad ravna, pomalo je postajala sv oJim pratiocima upoznao sam pet poštenih nosu srca bila iskrena. Oni su posjetili neko o pleme da prisustvuju jednoj svadbi i sad 261.su se vraćali kući puni radosti zbog svečanosti i gozbi kojima su prisustvovali.

Kraj se sve više uzdizao, a onda se odjednom opet spusti. Zdesna se u daljini ukazaše ruševine staroga Tekrita, a nalijevo, također vrlo daleko, Džebel Kernina, dok se ispod nas rasprostirala dolina Tigrisa. Za pola sata stigosmo do rijeke. Ovdje je bila široka sigurno punu englesku milju i razgranala se u dva rukava zbog velikog duguljastog zelenilom obraštenog otoka na kojemu sam opazio nekoliko šatora. — Prijeđi s nama rijeku! Naš će te šeik dočekati dobrodošlicom. — Kako ćemo onamo? — Odmah ćeš vidjeti; već su nas opazili. Hajdemo malo više gore gdje pristaje kelek. Kelek je splav, obično dva puta đul ja nego šira. Sastoji se od napuhnutih kozjih mješina međusobno povezanih unakrštenim motkama. Na te motke polažu se grede ili daske koje onda nose teret. Sve je to međusobno povezano vrbinim granama. Splav se upravlja pomoću dva vesla čiji su listovi sačinjeni od rascjepanoga i ponovo svezanoga bambusa. Sa otoka se upravo otiskivao takav kelek. Bio je toliko velik da je mogao nositi i više nego šest jahača, pa nas je sretno prevezao na otok. Ondje nas pozđraviše brojna djeca, nekoliko pasa i jedan stari Arapin dostojanstvenoga izgleda, otac jednog od mojih saputnika. — Dopusti da te odveđem šeiku! — reče onaj koji je i dosad razgovarao sa mnom. Putem nam se pridružilo još nekoliko ratnika koji su skromno zaostali za nama i nisu me smetali nikakvim pitanjima. Svi su zadivljeno promatrali moga konja. Put nije bio dalek. Završavao je pred prostranom kolibom izgrađenom od vrbinih oblica, pokrivenom bambusom i iznutra obloženom rogožinama. Kad smo ušli, ustane s čilima neki snažni čovjek. Upravo je oštrio nož na kamenu. — Es selam aleikum! — pozdravih. — Ve aleikum es selam! — odgovori oštro me promatrajući.262

Dopusti mi, šeiče, da ti dovedem ovog čovjeka _ zamoij moj pratilac. On je otmjen ratnik tako da se nisam usudio da mu ponudim svoj šator. — Koga god mi dovedeš, dobro mi je došao — elasio je odgovor. Sjedi, strance! Umoran si i gladan pa se odmori i jedi, ali najprije ću se pobrinuti za tvoga konja. ....... , , Vladao se kao pravi Arapin. Najprije konj, a onda čovjek. Kad je opet ušao, opazih smjesta na njemu da mu je moj vranac ulio poštovanje prema meni. Imaš plemenitog konja! Mašalah! Alah ti ga sačuvao! Poznajem ga. — Odakle ga poznaješ? — upitah. — To je prvi pastuh Hadedina.

— Poznaješ li i Hadedine? — Svakako. Ali tebe ne poznajem. — Poznaješ li šeika Hadedina? — Je li te on poslao k meni? — Nije, ali ipak dolazim k tebi kao glasnik. — Najprije se odmori, a onda ćeš mi pripovijedati. — Nisam umoran, a ono što ti želim reći, tako je važno da bih ti to htio odmah kazati. — Onda govori! — Čujem da su Džovari tvoji neprijatelji., Jesu — potvrdi namrštivši se. — Znaš li i to da su se oni sjedinili s Abu Hamedima i s Obeidima da bi napali Hadedine na njihovim Pašnjacima? — Znam. — Čuo sam da si se ti sporazumio s Alabeidima da kazniš te nasrtljivce? Tako je. Onda dolazim k tebi da se s tobom dogovorim 0 svim Potankostima. _ Onda ti ponovo velim: dobro si došao! Okrijepi! s se i nećeš prije otići od nas dok ne sazovem vijeće najstarijih ratnika. osam ^ prošao ni Pum' sat i već je oko mene sjedilo lim ratnika Dajući velike komade mesa s ovna ko nici i nas poslužili Ta osmorica bili su najstariji rat Plemeraa Abu Muhamed. Ispripovj«dio sam im tea 263ko sam došao Hadedinima i kako sam postao glasnik njihovog šeika. — Sto nam kaniš predložiti? — upita šeik. — Ništa. Iznad vaših glava prošlo je više godina nego iznad mojih. Ne pristoji se mlađemu da starijima propisuje putove. — Govoriš jezikom mudraca. Glava ti je još mlada ali razum ti je star jer te inače Muhamed Emin ne bi odabrao za svoga poslanika. Saslušat ćemo te, a onda ćemo odlučiti. *— Koliko ratnika broji tvoje pleme? — Devet stotina. — A koliko imaju Alabeidi? — Osam stotina. — To je sedamnaest stotina, upravo polovinu onoga koliko je neprijatelja svih zajedno. — Koliko ratnika imaju Hadedini? , — Jedanaest stotina. Međutim, često ne odlučuje samo broj. Znate li možda kad će se Džovari sjediniti s Abu Hamedima? — Narednoga jom es sabta1. — Znate li to tačno? — Imamo među Džovarima jednog vjernog saveznika. — Gdje će se sjediniti? — Kod ruševina Kan Kernine. — A zatim? — Zatim će se ova plemena sastati s Obeidima. Gdje? — Između El Kelaba i južnog izdanka Džebel Kanukea. Kada? — Jom et tnena2. — Dobro si upućen. Kamo će zatim krenuti? — Na hadedinske pašnjake. — A što ćete vi učiniti? — Htjeli smo napasti šatore u kojima su oni ostavili svoje žene i djecu, a zatim im otjerati stada. —'Bi li to bilo pametno?1

Subota.

• Ponedjeljak.264

da ne? Mi uzimamo samo ono što nam je bilo ugrabljeno. — Posve tačno. Ali Hadedina ima samo jedanaest stotina, dok neprijatelji broje tri tisuće ratnika. Sjedinjeni protivnici bi dakle vjerojatno pobijedili, vratili bi se kući kao pobjednici i pošli za vama u potjeru da vam oduzmu ne samo ono što ste zaplijenili već i ono što ste prije toga imali. Reci mi ako imam krivo! — Imaš" pravo. Mislili smo da će Hadedine pomoći ostala plemena Samara.

— Ta plemena imaju dovoljno posla sama sa sobom. Njih napada mosulski paša. — To je zlo! Sto nam savjetuješ? Ne bi li bilo najbolje da neprijatelje uništimo jednog po jednog? — Vi biste doduše pobijedili jedno pleme, ali ona druga dva biste time upozorili da se čuvaju. Ne. Neprijatelje treba napasti neposredno pošto se sjedine, dakle kod brzice El Kelab. Ako vam je to pravo, Muhamed Emin će u ponedjeljak sići sa svojim ratnicima s brda Kanuke i baciti se na neprijatelja dok ih vi imate napasti s juga i potjerati u brzicu El Kelab. Nakon duljeg vijećanja prihvaćen je taj plan, a zatim je razrađen u pojedinosti. U tome je prošao veliki dio popodneva i približilo se veče tako da sam morao ondje prenoćiti. Sutradan ujutro provezoše me već vrlo rano na obalu pa sam pojahao istim putem natrag kojim sam i stigao. Zadaću koja je ispočetka izgledala teška riješio sam tako lako i jednostavno da sam se upravo morao stidjeti da to ispripovjedim. Nisam smio tako jeftino zaslužiti vranca. Ali što sam mogao još učiniti? Da, ne bi li možda bilo dobro da malo razgledam bojište? i a me je misao svega obuzela. Nisam se dakle vratio Preko Sarsara, već sam njegovom obalom pojahao Ppema sjeveru da stignem do planine Kanuke. Tek j. u Je popodne poodmaklo nadošao sam na misao nije onaj Vadi Džehenem gdje sam s Englezom stigao Konjokradice dio planine Kanuke. Nisam mogao odgoonti na to pitanje pa sam nastavio put držeći se Muk h* nadesno da bih stlgao u blizinu Džebel 205Sunce je bilo već zapalo skoro do obzorja, kad opazih dva konjanika koja su se pojavila na mom istočnom vidokrugu i približila mi se veoma brzo. Kad su me ugledali, načas zastadoše, ali onda pojahaše ravno k meni. Zaustavio sam konja i počekao ih. Bili su to ljudi u najboljim godinama. — Tko si ti? — upita jedan od njih, pohlepno pogledavši vranca. Ovako me još nikad nije oslovio nijedan Arapin. — Stranac — ođgovorih kratko. — Odakle dolaziš? — Sa zapada, kako vidiš. — Kamo ćeš? — Kamo me odvede kismet. — Pojasi s nama. Bit ćeš naš gost. — Hvala ti. Već imam gostoprimca koji će mi se pobrinuti za logor. Koga? — Alaha. — Ostajte mi zdravo! Bio sam odviše bezbrižan, jer se nisam još pravo ni okrenuo kad jedan od njih posegnu za pojas i u narednom trenutku poleti njegov buzdovan i tako me tresnu o glavu da sam smjesta pao sa sedla. Nisam doduše bio onesviješten dugo, no ipak toliko da su me razbojnici za to vrijeme uspjeli svezati. — Es selam aleikum — naruga mi se jedan od njih. — Maločas nismo bili dovoljno uljudni pa zato nisi ni primio naše gostoprimstvo. Tko si ti? Nisam odgovorio. — Tko si? Šutio sam, premda je svoje pitanje popratio udarcem noge. — Pusti ga — dobaci drugi. — Alah će učiniti čudo pa će mu otvoriti usta. Treba li da jaše ili da hoda? — Neka hoda. Popustili su mi remenje oko nogu i svezali me uz stremen jednoga od svojih konja. Zatim uhvatiše moga vranca za uzde i skrenuše oštro prema istoku. Tako sam unatoč svom dobrom konju ipak bio zarobljen. Čovjek je zaista često veoma obijesne stvorenje. Krajina se postepeno sve više uzdizala. Prošli smo između nekih brda, i naposljetku ugledah ispred nas 266 „ dolini nekoliko vatri. Dotle je naime već. pala noć. Zakrenusmo u dolinu, prođosmo kraj nekoliko šatora i najzad se zaustavismo pred jednim šatorom iz kojeg je u tom ćasu izašao neki mladić. On me pogleda i mi prepoznasmo jedan drugoga. _ Mašalah! Tko je taj suzanj? — upita. _ Uhvatili smo ga vani na ravnici. Stranac je koji nam neće donijeti sar1. Pogledaj samo konja na kojem jaše! — Alah akbar! Ta to je vranac Muhameda Emina, Hadedina! Odvedite tog čovjeka u šator mom ocu šeiku da ga on presluša! Ja ću sazvati ostale. — Sto ćemo s konjem? — Ostat će pred. šeikovim šatorom. — A njegovo oružje? — Unijet ćemo ga u šator. Pola sata kasnije stajao sam opet pred skupštinom — no sad su to bili suci. Ovdje mi šutnja nije mogla ništa koristiti pa sam dakle odlučio da ću govoriti.

— Poznaješ li me? — upita najstariji od prisutnih. — Ne poznajem. — Znaš li gdje se nalaziš? — Ne znam. " — Poznaješ li ovog hrabrog mladića? — Poznajem. — Gdje si ga vidio? Na Džebel Džehenem. Ukrao je četiri konja koja sam mu ja opet oduzeo. Ne laži! — Tko si ti da tako razgovaraš sa mnom? Ja sam Zedar Ben Huli, šeik Aibu Hameda. Zedar Ben Huli, šeik konjokradica. ~ Šuti! Ovaj je mladi ratnik moj sin. Zaista se možeš ponositi njime! Tk ~\ Ponovo w kažem, šuti, jer ćeš inate požaliti. 0 ]e kradljivac konja? Ti sam! Čiji je to konj na KoJem si maločas jahao? . ~ Moj. Ne laži!Krvna osveta.— Zedare Ben Huli, zahvali Alahu da su mi ruke svezane. Inače me nikad više ne bi 'nazvao lašcem. — Svezi te ga čvršće! — zapovjedi šeik. — Ipak mi nisi rekao istinu! Dobro poznajem ovog konja. On pripada Muhamedu Eminu, šeiku Hadedina. Kad si došao do njega? — On mi ga je poklonio. — Lažeš! Nijedan Arapin ne poklanja takvoga konja! — Već sam' ti rekao da zahvališ Alahu što sam svezan. — Zašto ti ga je poklonio? — To je njegova i moja stvar. Vas se to ne tiče. — Mora da si šeiku Hadedinu učinio veliku uslugu 'kad ti je dao takav poklon. Nećemo te više o tome ispitivati. Kad si napustio Hadedine? — Prekjučer ujutro. — Gdje pasu njihova stada? — Ne znam. Stada Arapa su sad ovdje sad ondje. — Bi li nas mogao odvesti k njima?. Ne bih. — Gdje si bio od prekjučer? — Posvuda. — Dobro. T» nam ne želiš odgovarati pa ćeš vidjet što te čeka. Izvedite ga! Odveli su me u neki mali niski šator i svezali me u njemu. Meni zdesna i meni slijeva sjedio je po jedan Beduin koji su orida kasnije naizmjence spavali. Mislio sam da ću još danas čuti odluku 'o svojoj sudbini, ali sam se prevario, jer se vijeće razišlo a da mi nitko nije rekao što je odlučilo. Zaspao sam. Usnuo sam nemirni san. Nisam ležao ovdje u šatoru na Tigrisu, već u nekoj oazi u Sahari. Stražarska je vatra gorjela, čutura sa sokom od datulja kružila je iz ruke u ruku i Arapi su pripovijedali basne. Odjednom se začuje ona otegnuta grmljavina koju nitko ne može zaboraviti tko ju je samo jednom čuo — lavlja rika. Približavao se Asadbej, tamanitelj stada, da ugrabi večeru. Njegov se glas sve više približavao — i ja se probudim. 268 Je li to bio spn? Kraj mene su ležala oba Abu H eda j ja začuh kako jedan od njih moli fatihu1. Zatim grom ponovo zagrmi. To je bila stvarnost lav se šuljao oko logora! Čujete li lava? upitah. Čujemo. To je treći put što dolazi po plijen. Ubijte ga! — Tko da ga ubije, moćnoga, uzvišenog vladara smrti? — Kukavice! Ulazi li lav i u unutrašnjost logora? — Ne ulazi. Inače muževi ne bi stajali pred šatorima da što bolje čuju njegov glas. — Otiđi šeiku i reci mu da ću ubiti lava ako mi dade moju tešku pušku. Ti si lud! Potpuno sam kod svijesti. Odi k njemu! Obuzelo me je silno uzbuđenje. Najvolio bih ra, strgati spone. Nakon nekoliko časaka vrati se stražar i razveže mi noge. — Hajde sa mnom! — zapovjedi mi. Vani je stajalo mnogo ratnika s oružjem u ruci, ali ni jedan se od njih nije usudio udaljiti od šatora koji su ga zaštićavali. — Zatražio si da govoriš sa mnom. Sto hoćeš? — upita me Zedar Ben Huli.1

— Dopusti mi da ubijem ovog lava! — Ne možeš ga ubiti. Ne bi bilo dovoljno ni dvadeset naših ratnika da pođu u lov na njega, a nekolicina bi pri tome platila glavom. Ja ću ga ubiti sam. To mi nije prvi. — Dobro. Ako to tražiš, ja se ne protivim. Alah daje život i Alaji ga opet uzima. Sve je zapisano u knjizi. Onda mi daj moju pušku! Koju? Onu tešku, a daj mi i nož. — Donesite mu oboje! — zapovjedi šeik. Taj čestiti čovjek je svakako pomislio da ću siSurno poginuti i da će on onda biti neosporni nasljedm« moga konja. Samo do toga bilo mu je stalo, ali 1 Prva sura Korana. 269je meni bilo stalo i do lava, do slobode i do moga konja. Sve sam to mogao steći samo ako se đomognem svoje puške. Donesoše mi je a isto tako i nož. — Nećeš li mi dati odvezati ruke, šeiče? — Zar zaista kaniš ubiti samo lava? — uzvrati on pitanjem. — Da. Iz ove ću puške pucati samo u lava. — Onda mu odvežite ruke! Sad sam bio slobodan. Ostalo moje oružje ležalo je u šeikovu šatoru, a ispred njega stajao je vranac. Nisam se imao više zbog čega brinuti. Bilo je baš vrijeme kad se lav najradije šulja oko stada, čas prije zore. Opipah svoj pojas nalazi li se na njemu još vrećica s nabojima, a zatim krenuh do prvog šatora. Ovdje ostadoh neko vrijeme stajati da mi se oči priviknu na tamu. Preda mnom i s obje strane ugledah nekoliko deva i brojne ovce koje su se natisnule na hrpu. Psi koji inače noću čuvaju stado sakrili su se iza šatora i u njih. Legao sam na zemlju pa se počeo tiho i polako šuljati naprijed. Znao sam da ću prije osjetiti zadah zvijeri nego što sam je po toj tami mogao ugledati. Onda — bilo je kao da je zemlja zadrhtala ispod mene — zagrmi sa strane njegova rika a nekoliko trenutaka kasnije začuh mukli udar kao da je neko teško tijelo tresnulo o drugo tijelo — onda stenjanje, a zatim praskanje smrvljenih kostiju — i tamo, najviše dvadesetak koraka od mene, sinuse dvije vatrene kugle. Poznavao sam to zelenkasto svjetlo. Brzo podigoh pušku, nanišanih, unatoč tami, što god sam bolje mogao i opalih. Zrakom odjeknu strašan krik. Bljesak moga hica pokazao je lavu njegova neprijatelja, ali sam i ja ugle^ dao lava gdje leži na leđima deve i zubima joj mrvi hrptenjaču. Jesam li ga pogodio? Uto zrakom proleti veliki tamni predmet i pade na zemlju jedva tri koraka od mene. Oči ponovo blisnuše. Ili je lav loše odmjerio svoj skok ili je ipak bio ranjen. Ja sam još čvrsto klečao, držeći pušku na gotovs, pa sam ispalio i drugi hitac ali ne u sredinu između očiju već tačno u jedno oko. Zatim strelovito ispustih pušku 278 i dohvatih nož. Ali neprijatelj me nije napao. Smrtonosni hitac odbacio ga je natrag. Ipak sam se povukao nekoliko koraka da ponovo napunim pušku. Posvuda naokolo vladala je tišina. Iz logora se također nije čulo ni glaska. Vjerojatno su svi držali da sam mrtav. Čim mi je prvi tračak danjega svjetla omogućio da bar donekle razaberem lavlje tijelo, priđoh bliže. Lav je bio mrtav i ja sam se odmah latio posla da mu ogulim kožu. Imao sam razloga da ne oklijevam s time. Nije mi padalo ni na pamet da Arapima ostavim taj dokaz pobjede. Radio sam više pipajući nego služeći se vidom, ali sam u prvo 'praskozorje ipak svršio posao. Zatim uzeh krzno, prebacih ga preko ramena i vratih se u logor. To je nesumnjivo bio samo jedan od malih sporednih logora razbojničkih Abu Hameda. Muškarci, žene i djeca sjedili su pred šatorima, čekajući da se razdani. Kad su me ugledali, podigoše silnu buku. Stotinu je glasova zazivalo Alaha, a stotinu ruku pružalo se za mojim plijenom. Ubio si ga? — viknu Zedar Ben Huli. •« Zaista? Sam? — Sam. — Onda sigurno imaš amajliju uz pomoć koje možeš izvršiti takvo djelo. — Imam je. . Gdje ti je? Evo je! Pružio sam mu pušku pod nos. To nije amajlija. Ne želiš mi reći. Gdje leži "jelo ubijenog lava? * Vani, desno pred šatorima. Donesite ga! Većina prisutnih požuri onamo. To sam I htio. ~ Kome pripada lavlja koža? upita šeik po niepno je pogledavši.

~o torne ćemo se dogovoriti u tvom šatoru. Seik i njegovi ljudi pođoše za mnom. Bilo ih je ga nekih desetak. Čim sam ušao, ugledah oJe, oružje. Visjelo je na nekom klinu. U dva koraka rarn Se ondje' strgoh OTUŽJe> prebacih pušku preko sm t?' 3 opetušu uhvatih u ruke. Pri tome me je ala ls>vlja koža, jer je bila velika i teška, ali sam 271ipak morao pokušati. Čas zatim nađoh se opet na ulazu u šator. — Zedare Ben Huli, obećao sam ti da ću ovom puškom pucati samo na lava, ali ti nisam rekao u koga ću pucati ovom drugom puškom. — Ona spada ovamo. Vrati je! — Ona spada u moje ruke i one će je zadržati. — Pobjeći će — zgrabite ga! Uperih opetušu u njih. — Stoj! Tko se god usudi da mi se ispriječi, poginut će! Zedare Ben Huli, hvala ti na gostoprimstvu što sam ga uživao kod tebe. Vidjet ćemo se još! Izašao sam natraške iz šatora. Punu jednu minutu nije se nitko usudio da pođe za mnom. Bojali su se „ubice lava", ali to kratko vrijeme bilo mi je dovoljno da uzjašem vranca i da položim kožu preda se. Kad se šator opet otvorio, već sam galopirao kroz izlaz iz logora. Iza mene i sa strane gdje je ležalo tijelo lava zaori bijesan urlik. Opazih da svi trče po oružje i. konje. Izašavši iz .logora, pojahao sam korakom. Vranac se plašio krzna. Nije mogao podnijeti miris lava pa je bojažljivo njištao. Ogledah se i opazih progonitelje gdje naviru iz šatora. Potjerao sam pastuha u kas a kad mi se prvi progonitelj približio na domet hica, htio sam da ga potjerani brže, ali se predomislih. Zaustavih se, okrenuh i nanišanih. Hitac prasne, a progoniteljev konj se sruši pod svojim jahačem. Tim konjokradicama nije takva pouka mogla naškoditi. Tek sad pojahah dalje u galopu, stavljajući umjesto ispucanog novi metak u cijev. Kad sam se opet okrenuo, vidjeh da su mi se dva Abu Hameda ponovo približila. Tanad iz njihovih pušaka ne bi me uostalom mogla još doseći. Opet sam se zaustavio i nanišanio. Dva hica prasnuše i oba konja padoše. To je ostalima ipak bilo previše. Ustuknuli su i zaostali. Kad sam se nakon duljeg vremena opet okrenuo, ugledao sam ih u daljini. Činilo se da'jašu samo mojim tragom. Sad sam, da bih zavarao Abu Hamede, pojahao gotovo cio sat ravno prema zapadu. Ondje sam naišao na kameno tlo gdje se nisu razabrali otisci kopita, pa 272 skrenuh prema sjeveru. Već oko podne stigao sam do Tigrisa na mjesto gdje s istoka utječe u njeg Sab el Asfal. S ove strane rijeke, planina Kanuke prelazila je u planinu Mukehil. Taj je prijelaz sačinjavao nekoliko uzvisina, međusobno odvojenih dubokim i uskim dolinama. Neprijatelji će svakako odabrati za prolaz najširu dolinu, pa sam tako pokušao da što bolje upamtim cio kraj i sve prilaze k njemu. Zatim požurih prema Tartaru do kojega sam popodne stigao i pregazio ga. Želio sam da se što prije vratim k prijateljima, ali sam htio pošteđjeti konja pa sam dakle puteni još jednom prenoćio.Uđ

Kroz

15. DOLAZE ATEIBI

\Narednog podneva ugledah prvo hadedinsko stado ovaca, pa u galopu pojurih prema duaru, ne obazirući se na dozivanje koje odjeknu sa svih strana. Seik je prema toj buci zaključio da se zbiva nešto neobično, pa je upravo u tom času izašao iz šatora kad sam .ja stigao pred njega. — El hamdulilah — slava Bogu da si opet ovdje! — pozdravi me. — Kako je bilo? — Dobro. — Jesi li nešto doznao? — Sazovi najstarije članove, plemena. Podnijet ću vam izvještaj. Tek sad Muhamed Emin opazi kožu koju sam B druge strane konja bacio na zemlju. — Mašalah! Lav! Kako si došao do toga krzna? — Ogulio sam ga s „gospodara grmljavine". — Jesi li razgovarao s njime? Koliko je bilo lovaca? — Nijedan. — Alah bio s tobom da ti ne zataji sjećanje! — Bio sam sam! Gdje? — U logoru Abu Hameda. — Oni bi te zatukli! — Kako vidiš nisu to učinili. Čak me ie i Zedar Ben Huli ostavio na životu. — Jesi li bio i s njime? — I s njime. Ustrijelio sam mu tri konja. —"Pripovijedaj mil874

_ Ne sada, ne tebi samom, jer ću inače morati sve dva puta govoriti. Sazovi ljude pa ćeš sve opširno

" 'Muhamed Emin ode. Upravo sam htio ući u svoj šator kad ugledah Engleza gdje juri u punom galopu k meni Upravo sam čuo da ste stigli, ser! — doviknu još izdaleka. Jeste li našli? — Jesam, neprijatelje, bojište i sve ostalo. Ah! I ruševine? — I njih. — Lijepo, vrlo dobro! Iskapat ću, pronaći i poslati u London. Ali najprije se boriti? — Tako je, ser Dejvid. — Dobro, borit ću se! I ja sam našao. Sto? — Rijetkost. Pismo. * Gdje? ; — U jami, ovdje u blizini. Opeku. — Pismo na opeci? — Yes. Klinovo pismo.. Umijete li čitati? — Nešto malo. — Ja ne umijem. Pogledajmo! — Gdje je ta opeka? — U šatoru. Odmah ću donijeti. Lincej izađe i donese svoj dragocjeni nalaz. Evo pogledajte, čitajte! Opeka se gotovo potpuno razmrvila tako da se jedva dalo razabrati nekoliko klinova napisa. — No? radoznalo upita Dejvid Lincej. Počekajte malo! Nije tako lako kako vi mislite. •Razabirem samo tri riječi koje bi se možda mogle odgonetnuti. Ne varam li se one glase: „Tetuda Babrut ezis". — Sto to znači? „Izvedeno u slavu Babilona." Čestiti Englez razvuče svoja četverouglasta usta sve do ušiju. * Jeste li pravilno pročitali, ser? Mislim da jesam. — «. i«. »71— Hm! Ovdje uopće nije Babilon. — Sto se mene tiče, može biti i Rio de Janeiro. Vi sad sami pronađite kako stoji stvar. Sad nemam vremena za to. — Zašto sam vas onda poveo sa sobom? — Dobro. Spremite tu opeku dok budem imao vremena. — Well. Kakvaposla imate? — Sad će biti održano vijećanje na kojem moram ispripovjediti što sam doživio. — I ja ću prisustvovati. — Osim toga moram najprije jesti. Gladan sam kao vuk. — I u tome ću sudjelovati. Lincej uđe sa mnom u šator. — Kako ste prošli sa svojim znanjem arapskog Jezika? — upitah. — Miserabel! Tražim kruha — Arapin donosi čizme, tražim šešir — Arapin donosi sol, tražim pušku — Arapin donosi rubac. Užasno, strašno! Neću vas više pustiti da odete. Ubrzo nakon šeikova povratka dobio sam jelo. Za vrijeme ručka skupiše se najstariji članovi plemena. Pripaljene su lule, poslužena kava. Arapi su nijemo i strpljivo čekali da se najedem. Zatim počeh: — Postavili ste mi tešku zadaću, ali mi je suprotno očekivanju vrlo lako uspjelo da je riješim. Pri tome vam donosim takve opširne vijesti kakve sigurno niste očekivali. — Pripovijedaj! — zamoli šeik. — Neprijatelji su već završili sve pripreme. Određena su mjesta gdje će se sastati sva tri plemena, a isto tako je određenoj vrijeme kad se imaju sastati. — Ali to sigurno nisi mogao doznati. — Doznao sam. Džovari će se s Abu Kadetima sastati na jom es sabt kod ruševina Kan Kernine. Ta dva plemena udružit će se na jom et tnen s Obeidima između brzice El Kelab l obronka planine Kanuke. — ZnaS li to sigurno? — Znam. Od koga?27«

_ Od šeika plemena Abu Muhamed.

— Jesi li govorio s njime? / _ Bio sam štoviše s njime u njegovom šatoru. — Pleme Abu Muhamed ne živi u miru s Džovarima i s Abu Hamedima, — Seik mi je rekao. Prepoznao je tvoga vranca. On ti je prijatelj, pa će ti zato doći u pomoć zajedno s plemenom Alabeida. Svi prisutni skoče na noge, veselo kličući. Umalo što me nisu zdrobili. Zatim sam im morao sve što opširnije ispripovjediti. Povjerovali su mi sve no ipak mi se učinilo da sumnjaju da sam lava ubio posve sam i to u mrkloj noći. Arapi su navikli da na lava polaze u lov samo danju i to u što brojnijoj družini. Zato sam naposljetku položio pred njih krzno. — Ima li ova koža rupu? Arapi vrlo pomno pregledaše moj plijen. — Nema — glasio je odgovor. — Kad vi ubijete lava, onda koža ima brojne rupe — nastavih. — Ja sam međutim ispalio u zvijer samo dva taneta. Pogledajte ovamo! Prvo tane bilo je nanišanjeno previsoko, jer je lav bio daleko, a ja u tami nisam mogao tačno nišaniti. Ono je samo okrznulo krzno i ozlijedilo uho. Evo toga mjesta! Drugi sam hitac opalio u lava kad se svega dva ili tri koraka od mene spremao za skok. Tane mu je prodrlo u lijevo oko. Vidite ovdje gdje mu je spaljeno krzno? Alah akbar, istina je! Ti si toj strašnoj zvijeri dopustio da ti se približi toliko da joj je tvoj barut opaho dlaku. A da te je požđerala? , ~ Onđa bi tako stajalo u knjizi sudbine. Tu sam KOŽU donio za tebe, o šeiče! Primi je od mene i ukrasi njome svoj šator! ^ Misliš li to ozbiljno? radosno upita Muhamed Ozbiljno. na t"~ Hvala t{' efendiJo Kara fien Nemzi! Spavat ću ™m krznu Pa će lavlja hrabrost ući u moje srce. e P011"60"0 nikakvo krzno da ti ispuni prsa cu koju ćeš uostalom ubrzo ustrebati, Jatef ? ^oĆeŠ 1J Se Uz nas boriti Protiv naših nepri 277— Hoću. To su kradljivci i ubojice pa su i meni htjeli oduzeti život. Postavljam se pod tvoje zapovjedništvo, a i ovaj će moj prijatelj to učiniti. — Ne. Ti nećeš slušati, već zapovijedati. Bit ćeš vođa jednog odreda. — O tome ćemo kasnije govoriti! A sad mi dopusti da sudjelujem u vašem vijećanju. — Imaš pravo. Moramo se posavjetovati, jer imamo još svega pet dana vremena. — Nisi li mi rekao da ti je potreban svega jedan dan da sabereš ratnike Hadedina? — Tako je. — Onda bih ja na tvome mjestu još danas izaslao glasnike. '— Zašto već danas? — Jer nije dovoljno da okupiš ratnike, moraš ih i uvježbati za borbu. Muhamed Emin se ponosno nasmiješi. — Sinovi Hadedina su još od svojih dječačkih godina navikli na borbu. Svladat ćemo svoje neprijatelje. Koliko ratnika ima pleme Abu Muhamed? r Devet stotina? A Alabeidi? — Osam stotina. — Onda nas svega ima dvije tisuće i osam stotina ljudi. K tome pridolazi iznenađenje, budući da nas neprijatelj ne očekuje. Moramo pobijediti! — Ili ćemo biti pobijeđeni. — Što to čujem? Ubio si lava, a sad se bojiš čovjeka kao neprijatelja! — Varaš se. Meni ni ovdje ne nedostaje hrabrosti, ali hrabrost vrijedi dvostruko ako je povezana s oprezom. Zar se ne bi moglo desiti da Alabeidi i Abu Muhamedi stignu prekasno? — To je moguće. — Onda ćemo se sa svojih jedanaest stotina naći nasuprot tri tisuće neprijatelja. Neprijatelj će najprije uništiti nas, a zatim naše prijatelje. On vrlo lako može doznati da mu kanimo u susret. U tom slučaju otpada i iznenađenje. A šta ti koristi ako se boriš i samo odbiješ neprijatelja? Da sam ja šeik Hadedina ja bih ga tako hametice porazio da se dugo vremena 278 ne bi mogao oporaviti i da bi mi morao plaćati godišnji danak. — Kako bi to učinio? _ Ne bih se borio kao Arapi već kao Franci. Kako se oni bore? Sad ustadoh da im održim govor, da ja, laik, govorim o evropskom umijeću ratovanja. Na to me je navelo prijateljstvo prema tom hrabrom plemenu Hadedina. Nipošto nisam smatrao da se ogrešujem o život svojih bližnjih sudjelujući u toj borbi. Naprotiv, tu mi se pružila mogućnost da ublažim okrutnosti što ih kod tih poludivljih ljudi uvijek sa sobom donosi pobjeda. Najprije sam dakle opisao njihov način borbe i istaknuo njegove zle strane. Zatim sam počeo svojim pravim razlaganjem. Svi su me pažljivo saslušali a kad sam završio, razabrao sam dojam svojih riječi po dugoj šutnji koja je slijedila. Šeik je prvi ponovo prihvatio riječ:

— Tvoje su riječi dobre i istinite. One bi nam mogle donijeti pobjedu i mnogima od naših ljudi spasiti život kad bismo imali vremena da se uvježbamo. — Vremena imamo. — Nisi li rekao da je potrebno više godina dok se ne izobrazi takva vojska? — Rekao sam, ali mi ne želimo stvoriti i izobraziti vojsku, već želimo samo steći potrebnu vještinu da napadnemo neprijatelja na određenom terenu, a za tu pripremu trebamo samo dva dana. Ako još danas izašalješ glasnike, ratnici će se sutra skupiti. Naučit ću ih kako se na konjima napada u zatvorenoj formaciji koja mrvi neprijatelja, a naučit ću ih i kako se puškama bori pješice. S platnenog zida skinuo sam štapić za gonjenje deva i njime na podu nacrtao plan. — Pogledaj ovamo! Ovdje teče Tigris, ovdje je brzica El Kelab, ovdje su planine Mukehil, a ovdje »rđo Kanuke. Neprijatelj se sastaje ovdje. Oba prva Plemena stižu uz desnu obalu rijeke, a iza njih neoh ioe dolaze naši saveznici. Obeidi prelaze s lijeve obale. Da bi stigli k nama, moraju proći između ovih oraa. Svi ti putovi vode u veliki Vadi Deradž, što „Stepenasta dolina", jer se njezine strme stijene 279uzdižu u obliku stepenica. Ta dolina Ima samo Jedan ulaz i jedan izlaz. Ovdje moramo dočekati protivnike. Na objema visovima postavit ćemo strijelce — koji će iz sigurna zaklona pucati na neprijatelja. Izlaz iz doline zatvorit ćemo prsobranom koga će također braniti strijelci, a ovdje u ove dvije pobočne doline s jedne i s druge strane sakrit će se konjanici koji će provaliti kad neprijatelj potpuno zađe u dolinu. S ulaza će onda na njega s leđa navaliti naši saveznici, a ako oni ne stignu u pravo vrijeme, mi ćemo razbijenoga neprijatelja natjerati na njih. — Mašalah, tvoj je govor kao riječ proroka koji je osvojio svijet! Poslušat ću tvoj savjet ako su ostali s njime sporazumni. Tko se protivi, neka se javi! Nitko se nije usprotivio pa šeik nastavi: — Odmah ću izaslati glasnike. — Tako je pravo, šeiče! Ali budi oprezan da tvoji ratnici nikome ne odaju o čemu se radi. Inače bi se lako moglo dogoditi da neprijatelj dozna što namjeravamo. Muhamed Emin prihvati taj moj prijedlog i ode. Lincej je s vidljivom nestrpljivošću slušao cio dugačak razgovor. Sad iskoristi priliku i javi se: — Ser, i ja sam još ovdje. . — Vidim. — Pa bih htio nešto čuti. — Moje doživljaje? Yes. — Mogli ste misliti da neću govoriti engleski, ali sad ću vam reći sve što treba da znate. Ukratko sam mu ispripovjedio svoje doživljaje, a zatim i ono što smo se dogovorili. Bio je oduševljen. — Ah! Nikakav divlji napadaj, već redovna vojska! Taktika! Strategija! Opkoliti neprijatelja! Planski napadaj! Krasno, divno! I ja sudjelujem! Vi ste general, a ja ađutant. — Zaista bismo divno izgledali u tim položajima. General koji se u vođenje rata razumije kao nilski konj u vezivo i ađutant koji ne umije govoriti. Uostalom, za vas će biti bolje ako se ne pačate u tu stvar. — Zašto? — Zbog vicekonzula u Mosulu.

m— Ah! Kako toT _ Govori se da je on imao pri tom svoje prste. _ Neka ih samo povuče! Sto se mene tiče neki konzul. Pshaw! Uto se vrati Muhamed Emin. Otpremio je glasnike i došao pun novih misli. — Je li šeik Abu Muhamed rekao koji dio plijena očekuje? Nije. Sta traže Alabeldi? — Ne znam. — To si trebao pitati. — Nisam pitao, jer ja kao vođa Hadedina ne bih uopće pitao za plijen. — Mašalah! A zašto bih onda trebao pitati? Tko će mi nadoknaditi moju štetu? — Pobijeđeni neprijatelj. — Onda moram provaliti na njegove pašnjake i odvesti njegove žene i djecu zajedno sa stokom. — To nije potrebno. Želiš li ratovati sa ženama? Zarobljenike kojih ćemo se vjerojatno domoći nećeš pustiti prije na slobodu dok ne dobiješ ono što tražiš. Bude li naša pobjeda potpuna, zatražit ćeš godišnji danak i zadržat ćeš šeika i nekoliko njegovih rođaka kao taoce. Zatim se vijećalo i o tom predmetu. Moj je prijedlog prihvaćen. — A sad ono posljednje — rekoh. — Potrebno je da smo dobro obaviješteni o svim pokretima naših neprijatelja i naših saveznika. Moramo odavde do Eđ Deradža povući lanac izvidnika. Kako to misliš?

— U Ed Deradžu sakrit će se dva naša ratnika za Koje si uvjeren da su pametni i vjerni. Ne smiju dogustiti da ih itko ugleda, ali sami će promatrati sve. VG Ed Deradža postavit ćeš u određenim razmacima onige ljude. Dovoljna su četvorica koja moraju paziti . a to da se ne sretnu ni s kakvim strancem i da nam ave sve što ona prva dvojica opaze. Jedan će prenositi »Jesti drugome, a zatim će se vratiti na svoje mjesto. ~ Taj je plan dobar pa ću ga provesti. 281— Isto takav lanac stražara, samo malo dulji postavit ćeš odavde do pašnjaka plemena Abu Muhamed. O tome sam se već dogovorio s njihovim šeikom. Polovinu toga lanca sačinjavat će njegovi ljudi. Posljednji njegov čovjek nalazit će se kod ruševine El Far. — Koliko ću ljudi za to trebati? — Samo šest. Pleme Abu Muhamed postavit će jednaki broj. Koliko ratnika imaš ovdje u logoru? — Otprilike četiri stotine. — Molim te da ih skupiš. Još danas moraš izvršiti smotru, a onda odmah započeti vježbom. To je oživjelo čitavu skupinu. U roku od pola sata skupile se sve četiri stotine ljudi. Seik im održa dugačak vatreni govor. Na kraju su mu se morali zakleti da neće svoje pripreme odati nikome, a zatim im zapovjedi da se svrstaju. Izvršili smo smotru. Svi.su bili na konjima. Svaki od njih imao je pušku, sablju i dugačko koplje ukrašeno perjem, — koje je, da su bili bolje uvježbani, moglo postati strasno oružje. Mnogi od njih nosili su još i opasni nebut1 i kratku sulicu za bacanje. Vatreno oružje bilo im je prilično slabo. Neki ratnici nosili su još stari kožnati štit s lukom, tobolcem i strelicama. Drugi su imali puške luntače koje su njihovim vlasnicima mogle postati opasnije nego neprijatelju, a neki opet ostraguše pretjerano dugačkih cijevi. Odredio sam da ovi posljednji istupe, a ostale sam otpremio rekavši im da se sutra u ranu zoru opet skupe. Odabranim ratnicima naredih da sjašu i da mi pokažu kako umiju gađati. Ukratko, mogao sam s njima biti zadovoljan. Bilo ih je oko dvije stotine. Razdijelio sam ih u dvije čete i počeo obuku. Ljudi su trebali da nauče marširati i trčati jednoličnim korakom, te održavati brzu paljbu. Hadedini su bili navikli da napadaju samo na konjima i da izazivaju neprijatelja, ali mu se nisu mogli ozbiljno oprijeti. Sad je bilo najvažnije da ih toliko uvježbam da uzmognu i pješice izdržati, a da ne izgube prisutnost duha.282

Narednog jutra posvetio sam se ostalima. Kod ii h se radilo o tome da ih osposobim za zatvoreni "apadaj kopljima čim ispale puške. Mogu reći da su Hudi brzo učili i da su istinski bili oduševljeni. Predvečer smo čuli da je uspostavljena veza s plemenom Abu Muhamed, a istodobno smo dobili i vijest da je njihov šeik već doznao za moju pustolovinu kod Abu Hameda. Odgovorili smo mu i počevši od toga trenutka podržavali smo stalnu vezu pomoću teklića. Već se skoro smrklo kad ponovo uzjahah ždrijepca da još malo pojašem kroz stepu. Nisam stigao daleko kad mi u susret dođoše dva jahača. Jedan je bio prosječnoga lika, a drugi upadljivo malen. Činilo se da se veoma živo zanio u razgovor sa svojim pratiocem, jer je rukama i nogama mahao po zraku kao da hvata komarce. I nehotice sam morao pomisliti na svoga Halefa. Pojahao sam prema njima i pred njima zaustavio konja. — Mašalah! Jesi li to zaista, sidi? Da, to je bio on, moj mali Hadži HaleJ Omar! — Ja sam — potvrdih — već sam te izdaleka prepoznao. Halef skoči s konja i uhvati me za odjeću. Hamdulilah — slava bogu što te opet vidim, sidi! Ceznuo sam za tobom kao što dan čezne za suncem. — Kako živi šeik Malek? — upitah. — Zdrav je. — Amša? — Isto tako. A tvoja prijateljica Hana? — O sidi, ona je kao rajska hurija. 'A ostali? — Rekli su mi da te pozdravim ako te pronađem. Gdje su? — Zaostali su na Eufratu pa su me poslali naprijed ,k u Hadedina da ga zamolim neka ih primi u svoje Pleme. — Već sam se pobrinuo za vas. Tamo je prijeko Hadedina. 283— Hoće li nas Muhamed Emin primiti? Poznaješ li ga?

— Poznajem ga i već sam. s njime govorio o vama. Pogledaj samo ovog pastuha. Kako ti se sviđa? — Već sam mu se divio, sidi. Sigurno je potomak kobile iz Kohelija. — Vranac je moj. Seik mi ga je poklonio. Iz toga možeš razabrati da mi je Muhamed Emin prijatelj. — Neka mu Alah za to dade dug život! Misliš dakle da će nas primiti? — Vi ćete mu dobro doći. Pođite za mnom. Krenusmo. — Sidi — reče Halef — Alahovi su putovi neistraživi. Mislio sam da ću se dugo morati raspitivati za tebe dok ne dobijem kakve vijesti o tebi, a ti si eto prvi čovjek koga sam sreo. Kako si stigao Hadedinima? Ukratko sam mu ispripovjedio sve što je bilo potrebno, a zatim nastavio: — Znaš li što sam ja sada kod šeika Muhameda Emina? No, što? — General. — General? Zar ima vojsku? — Nema je mnogo, ali ima rat. — Protiv koga? — Protiv Obeida, Abu Hameda i Džovarija. — To su razbojnici koji stanuju na Sabu i na Tigrisu. O njima sam čuo mnogo, ali ništa dobra. — Oni se spremaju na rat protiv Muhameda Emina i žele ga neočekivano napasti. Mi smo međfltim čuli za to pa sam ja sada njegov general koji mu uvježbava ratnike. — Da, sidi, ja znam da ti sve razumiješ i sve umiješ. Uto smo stigli do logora i sjahali pred šeikovim šatorom: Kad smo ušli, uza nj su se nalazili njegovi ratnici. — Es selam aleikum! — pozdravi Halef. Njegov pratilac također pozdravi. Preuzeo sam na sebe da ih predstavim: 284 Dopusti mi, šeiče, da ti dovedem ova dva čov v "koli bi htjeli govoriti s tobom. Ovaj ovdje zove II Fehim a ovaj je drugi Hadži Halef Omar Ben Hadži A™ul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara, o kome sam ti već pripovijedao. _ O njemu? . . _ Da. Samo ga nisam nazvao punim imenom, već ukratko Hadži Halef Omar. — Tvoj pratilac? — Tako je. — Koji je ubio Abu Seifa, „Oca sablje". — Jeste. On sada pripada plemenu Ateiba čiji je šeik tvoj prijatelj Malek. — Dobro mi došli, muževi Ateiba! Dobro mi došao Hadži Halefe Omare! Tvoj_ je lik doduše malen, ali hrabrost ti je velika, a smionost uzvišena. Poželeo bih da su svi muževi poput tebe. Donosite li mi vijesti od moga prijatelja Maleka? — Donosimo. On te pozdravlja i pita hoćeš li njega i njegove ljude primiti u pleme Hadedina? — Njegova mi je sudbina poznata i neka mi je dobro došao. Gdje je sada? — Na Eufratu, u blizini Hita. Čujem da trebaš ratnike? — Tako je. Izbilo je neprijateljstvo između nas i naših susjeda. — Dovest ću ti šezdeset hrabrih ljudi. Šezdeset? Ovaj moj prijatelj Kara Ben Nemzi mi je rekađ da vas je manje. — Na putu ovamo prihvatili smo ostatke jednog razbijenog plemena. — Kakvo oružje imate? — Sablje, bodeže, noževe i same dobre puške. Nekolicina ima čak i pištolje. Moj će ti sidi reći kako se ja umijem služiti oružjem. Treba li da jedan od nas smjesta krene i da dovede šeika Maleka s njegovim ljudima, jer vi trebate ratnike? — Umorni ste. Nismo umorni. Smjesta ću pojahati natrag. Uto se umiješa Fehim: ~ ^i si ovdje našao svoga efendiju i moraš ostati. Ja «u odjahati. T 385— Najprije se okrijepi jelom i pićem — dobaci šeik. — Gospodine, imam na svom konju mješinu s vodom i datulja. — Ali konj ti je sigurno umoran. Uzmi svježega konja od nas. On će te brzo dovesti Maleku pa mu izruči moje pozdrave. Fehim je to prihvatio pa se već za nekoliko minuta nalazio na povratku k Eufratu. — Efendijo — reče mi šeik — znaš li ti što moji ratnici vele za tebe? Sto? — Da te vole... — To me veseli.'

— ... i da će pobijediti ako si ti uz njih. — I ja se tome nadam. Sutra ćemo održati veliku vježbu. — Kako to misliš? — Danas imam na okupu osam stotina ljudi. Oni posljednji stići će sutra ujutro. Brzo ćemo ih uvježbati, a zatim 'ćemo prividno odigrati borbu koju ćemo morati povesti s tri neprijateljska plemena. Jedna će polovina predstavljati Hadedine, a druga polovina neprijatelje. One stare ruševine tamo prijeko vrijedit će kao planine Mukehil i Kanuke pa ću tako tvojim ratnicima pokazati kako će se u zbilji morati boriti s neprijateljima. Ova moja vijest udvostručila je opće oduševljenje, a kad se o tome pročulo ispred šatora, počeo je klicati čitav logor koji se u toku današnjeg dana znatno povećao pošto je pristiglo mnogo ljudi. Dogodilo se sve ono što sam očekivao: narednog jutra bili smo u punom broju. Imenovao sam. oficire i podoficire koji su smjesta počeli uvježbavati svakog novog pridošlicu čim bi dobio svoje mjesto. Kasno popodne počele su grupne vježbe. Hadedini su ih obavili na opće zadovoljstvo. Pješaci su izvrsno pucali, a konjanici su s besprijekornom sigurnošću izvodili sve pokrete. Još za vrijeme vježbe dojahao Je posljednji glasnik u našem lancu. 285 _ Sto nam nosiš? upita šeik čije je lice upravo •sialo od zadovoljstva. _ Jučer su se Džovari sjedinili s Abu Hamedima, šeiče. _ Kada? _ Predvečer. — A Abu Muhamedi? — Već idu za njima. — Jesu li ispred sebe poslali izvidnike kako sam im savjetovao — da se ne otkrije njihov pokret? — Sve je u redu. Glasnik je još bio kraj nas kad dojaha drugi. On je bio član drugoga lanca koji je vodio do doline Deradž. — Donosim ti važnu vijest — javi. — Obeidi su poslali ljude s rijeke Sab da istraže okolinu. Koliko ih je? • — Osmorica. Kako su daleko stigli? ' .. . — Kroz cio El Deradž. ~> Jesu li otkrili naše ljude? Nisu, jer su se oni dobro sakrili. Zatim su se Obeidi ulogorili u dolini i o svačem razgovarali, — Ah! Zapravo ste ih pri tome mogli prisluškivati! — Mogli smo. Mervan je to i učinio. Mervan je bio jedan od dvojice stražara koji su imali nadzirati dolinu Deradž. Sto je čuo?. Ako je nešto važno, dobit će nagradu. Rekli su da će sutra u podne Obeidi prijeći Rreko rijeke da se sastanu s Abu Hamedima i Džovaf1 ma ~ k oJ' će ih u to vrijeme već čekati. Neprijatelji kane zatim prodrijeti do Ed Deradža i ondje Provesti noć, jer vjeruju da ih nitko neće primijetiti. Narednoga jutra kane nas napasti. — Jesu li ona osmorica opet odjahala? rj0 x~ Odjahala su samo šestorica. Dvojica su zaostala da čuvaju dolinu. — Odjaši natrag i poruči Mervanu i njegovom If ću još danas sam doći k njima. Jedan od neka zaostane da nadzire neprijateljske izvidnike, a drugi neka me čeka kod posljednjeg stražara da mi pokaže put. Glasnik odjaha. Onaj prijašnji je još čekao odgovor. — Jesi li čuo što je javio tvoj brat? — upitah ga. — Jesam, efendijo. — Onda prenesi našu molbu šeiku Abu Muhameda. Neka se drži tik iza neprijatelja i neka ne dopusti da ga ovaj ugleda. Čim neprijatelj uđe u dolinu Deradž, neka ga odmah napadne s leđa i neka ga nikako ne ispusti iz doline. Treba zaposjesti sve doline između El Mukehila i Džebel Kanukea. Sve ostalo bit će naša briga. Glasnik odjuri, a mi prekinusmo vježbu da se ljudi odmore. — Kaniš li u Ed Deradž? — upita me šeik kad smo se vraćali. — Zašto? — Da uhvatim oba izvidnika. — Ne bi li to mogao učiniti i netko drugi? — Ne bi. Stvar je tako važna da je moram sam izvršiti. Ne domognemo li se ove dvojice, bit će cio naš lijepi plan pokvaren. — Povedi nekoliko ljudi sa sobom! — Nije potrebno. Naša dva stražara i ja bit ćemo dosta.

— Sidi, ja ću s tobom! — vikne Halef koji se od svoga povratka uopće nije micao od mene. Znao sam da će uporno tražiti da mu ispunim tu želju pa kimnuh u znak pristanka. — Ne znam samo hoće li tvoj konj izdržati tako brzo jahanje — rekoh. — Moramo u toku noći stići onamo i vratiti se. — Dat ću mu jednoga od svojih konja — ponudi šeik. Sat kasnije bili smo već na putu, ja na svom vrancu, a Halef na svjetlom alatu koji je služio na čast svom gospodaru. Ubrzo smo stigli do posljednjeg stražara. Ondje nas je čekao Mervan. — Jesi li prisluškivao što govore ona dva čovjeka? — upitah. — Jesam, efendijo. 38? _ Dobit ćeš poseban udio u plijenu. Gdje je tvoj — Posve u blizini onih izvidnika. — Odvedi nas onamo! Fojahasmo dalje. Noć je bila polutamna pa ubrzo ugledasmo lanac brda iza kojih je ležala dolina Deradž. Mervan skrenu u stranu. Morali smo se uspeti kroz cio splet hridina. Ondje stigosmo do ulaza u neku tamnu udubinu u stijeni — Ovdje su konji,gospodine. Sjahasmo pa i mi smjestismo onamo svoje konje. Ondje su bili tako sigurni da ih uopće nismo morali čuvati Zatim po hrptu toga lanca krenusmo dalje sve dok se ispod naših nogu nije otvorila dolina. — Pripazi da se ne odroni kakav kamen! To bi nas moglo odati Oprezno smo se spustili, ja iza vodiča, a Halef za mnom, stupajući jedan uza stope drugoga. Naposljetku siđosmo. U susret nam dođe neki čovjek. Bio je to Mervanov. drug Halil. — Gdje su izvidnici? — upitah Halila. — Vidiš li ugao one stijene tamo desno? Vidim. — Leže iza nje. — A njihovi konji? Svezali su ih nešto niže dolje. Ostanite ovdje dok vas ne pozovem. Dođi, Halefe! Legoh na zemlju i stadoh puzati naprijed, a Halef za mnom. Nezapaženi stigosmo do ugla stijene. Osjetih miris duhana i čuh kako dva čovjeka poluglasno razgovaraju. Privukavši se do samoga ruba, mogao sam razumjeti i riječi. Dvojica protiv šestorice? Da. Jedan je bio sav crn i siv, dugačak i tanak *ao koplje, a na glavi je imao sivu cijev. Sejtan! Ne, već samo zao duh, džin. Ali onaj drugi je bio đavo? izgledao i» ' avo .ao je kao čovjek, ali strašan. Iz usta mu je nori1;la0 d™' iz o^^u mu Je sitevala vatra. Samo P«Ugao ruku i svih šest konja se srušilo mrtvo, a 19 Krozpustinl 19 na ostala četiri konja su ta dva džina — Alah ih prokleo! — usred bijela dana odjahala kroz oblake. — Strašno! Sačuvao nas Alah od devet puta kamenovanoga đavla! A zatim je taj čovjek došao u logor Abu Hameda? — Nije došao, već su ga oni doveli. — Kako to? — Abu Hamedi su ga svezali, jer su ga smatrali čovjekom, a njegovoga konja glasovitim vrancem hadedinskog šeika Muhameda Emina. Htjeli su se domoći konja pa su ga zarobili. Kad su ga donijeli u logor, prepoznao ga je šeikov sin. — Trebalo ga je pustiti na slobodu. — Šeikov sin je još vjerovao da je taj stranac ipak čovjek. — A on je onda rastrgao'spone? — Nije. Noću je u logor došao lav, a stranac je rekao da će ga posve sam ubiti ako mu dadu njegovu pušku. Dali su mu je, misleći da će ga lav požderati. Tako je otišao u mrklu noć. Nakon nekog vremena sijevnuše munje s neba i prasnuše dva hica. On se vratio. Preko sebe prebacio je lavlju kožu, uzjahao konja i odjahao zrakom. — Zar ga nitko nije uspio zadržati? — Htjeli su, ali su posegnuli samo u prazan zrak. Kad su pak pošli u potjeru za njim, doletjela su s neba tri metka i ubila tri najbolja konja. — Odakle to znaš? — Pripovijedao mi je glasnik koga je Zeđar Ben Huli poslao našem šeiku Esli el Mahemu. Vjeruješ li sad da je to bio šejtan? — Bio je.

— Što bi učinio da ti se pojavi? — Pucao bi u njega i pri tome molio svetu fatihu. U tom času izađoh iza ugla i nađoh se pred njim — Onda je sad moli! — zapovjedili. — Alah kerim! — Alah akbarl Ta dva uzvika bila su sve što su Obeidi uspje*1 izustiti. 290 _ Ja sam onaj o kojem ste govorili nastavih. — Nazvali ste me šejtanom. Teško vama ako se samo maknete! Halefe, oduzmi im oružje! Nisu se usprotivili. Činilo mi se da čujem kako im cvokoću zubi. — Svezi im ruke njihovim pojasevima! Halef je i to brzo obavio, pa sam bio uvjeren da se uzlovi neće otvoriti. — Sad mi odgovorite na pitanja ako vam je život mio. Kojem plemenu pripadate? — Mi smo Obeidi. — Vaše pleme kani sutra prijeći Tigris? Kani. . — Koliko ratnika imate? — Dvanaest, stotina, — Kako su naoružani? — Strelicama, i kremenjačama. — Imate li i drukčijih pušaka ili pištolja? — Nemamo ih mnogo. Kako ćete prijeći rijeku — na čamcima? Na splavima. Čamaca nemamo. — Koliko ratnika imaju Abu Hamedi? — Jednako kao i mi. — Kako su naoružani? Imaju vise strelica nego pušaka A koliko ratnika će vam dovesti Džovari7 Tisuću. Imaju li strelice ili puške? Oboje. —«•<•= ^ samo vasi ratniCi m cetg u ovo ' dotjerati i svoja stada? Samo ratnici. Zašto želite napasti Hadedine? ~ i o nam je zapovjedio paša. stojite nr)Vam nema Pravo ništa zapovijedati, jer vi konji? Bagdadskim namjesnikom. Gdje su vam •"* OndjeJ ste zai»bijenici. Pokušate li umaći, ustrivas! Mervane, Halile, dođite!19*

291Oba Madedina pritrčaSe.

— Svežite Ova dva čovjeka čvrsto na njihove konje! Oba Obeida prepustiše se sudbini. Uzjahali su bez otpora, a Hadedini ih tako zavezaše za njihove konje da nisu mogli ni pomisliti na bijeg., — Sad dovedite odande prijeko naše konje — naredih dalje — i krenite s njima do ulaza u dolinu. Mervane, ti ćeš ostati ovdje u Ed Deradžu, dok će Halil i Halef otpremiti zarobljenike u logor! Oba Hadedina iščezoše da naše konje odvedu do posljednjeg obronka doline. Ondje uzjahasmo i krenusmo natrag, dok je Mervan ostao na svom mjestu. — Požurit ću naprijed, a vi dođite za mnom što brže možete! Rekavši to, podbodoh konja. Pojašio sam naprijed zbog dva razloga. U prvom redu moja je prisutnost bila u logoru potrebna, a s druge strane imao sam danas priliku da iskušam „tajnu", najveću brzinu svoga vranca. Letio je ravnicom brzo poput ptice. Činilo se da uživa u brzom trku, jer je nekoliko puta radosno zarzao. Najednom mu položih ruku između ušiju. Ri! Na taj zov spusti uši. Činilo se kao da se produžio i stanjio, kao da se želi probiti između čestica zraka. Već njegov dosadanj i galop ne bi moglo izdržati stotine i stotine dobrih konja, ali ono što je sada došlo bilo je kao oluja prema tišini bez vjetra, kao let lastavica prema geganju patke. Ni najbrža deva ne bi mogla trčati onako kao što je trčao taj konj, a pri tome je jurio posve mirno i jednolično. Muhamed Emin mi zaista nije rekao previše, ustvrdivši: „Taj će te konj prenijeti kroz tisuću konjanika!" Osjetio sam se neizmjerno sretnim što sam vlasnik tako izvrsnoga trkača.

Ipak sam morao prekinuti to krajnje naprezanje svih snaga. Obuzdao sam ga tako da je opet pošao korakom i pomilovao ga rukom po vratu. Pametna je životinja radosno zarzala na taj dokaz moga priznanja i ponosno uzdigla glavu. 298 Do logora sam stigao za četvrtinu vremena što sam ga trebao da odjašim onamo. U blizini šeikova šatora stajala je cijela hrpa jahača na konjima i devama koju u tami nisam uspio prepoznati, ali ine u šatoru čekalo ugodno iznenađenja Malek je stajao pred Muhamedom Eminom koji ga je upravo primao prijaznom dobrodošlicom. — Selam! — pozdravi me šeik Ateiba pruživši mi obje ruke. — Oči mi se raduju što te vide, a uši mi uživaju slušajući tvoje korake. — Neka Alah blagoslovi tvoj dolazak, prijatelju moje duše — odgovorili. — Učinio je čudo, dovevši te već danas k nama. — kakvo to čudo misliš? — Nikako te nismo mogli danas očekivati. Odavde do područja Hita na Eufratu i natrag ima tri dana puta. — Imaš pravo, ali Fehim nije trebao jahati do Eufrata. Kad je ono zajedno s Halefom odjahao od nas, doznao sam od nekog zalutalog pastira da ratnici Hadedina ovdje pasu svoja stada. Njihov šeik, glasoviti i hrabri Muhamed Emin, moj je prijatelj. Zato smo se dogovorili da nećemo čekati Halefov povratak, nego da ćemo krenuti i prije njegove vijesti. — Pametno si odlučio, jer te bez toga ne bismo mogli danas pozdraviti. — Putem smo sreli glasnika pa sam se obradovao što ću tebe, prijatelju moj, naći kod ratnika Hadedina. Alah voli tebe i mene pa upravlja naše noge putovima koji se opet sreću. Ali reci mi gdje je Hadzi Halef Omar, sin moga poštovanja i moje Iju — On je na putu ovamo. Pojahao sam ispred njega Dostavio ga <s dva zarobljenika. Uskoro ćeš ga moći Pozdraviti ~ Znacl da Je tvoj pothvat uspio? upita MuhaEmin. T ?>fSte' lzvidnici su u našim rukama. Ne mogu viSe naškoditi. HadediCUo S3m da je izbil0 neprijateljstvo između na ' razbojnika s Tigrisa? upita Malek. 293— Pravo si čuo. Sutra, kad se sunce uspne na vrh svoga puta, zagrmjet će naše puške i sijevnuli naše sablje. — Napast ćete svoje neprijatelje? — Oni žele nas napasti, ali ćemo' ih mi dočekati. — Smiju li vam i ratnici Ateiba pozajmiti svoje sablje? — Znam da je tvoja sablja kao tsu'lfikar1 kojoj nitko ne može odoljeti. Dobro si nam došao sa svima koji su uza te. Koliko ljudi imaš? — Šezdeset. — Jesu li umorni? — Koji je Arapin umoran ako čuje zveku oružja . i ratnu buku? Daj nam svježe konje i mi ćemo poći za vama kamo god nas povedete. — Poznajem ja vas. Vaša tanad pogađa taeno, a šiljci vaših kopalja nikad ne promašuju cilj. Ti ćeš sa svojim ljudima braniti šanac koji ima da zatvori izlaz s bojišta. Za vrijeme toga razgovora, Malekovi ljudi su vani sjahali. Čuo sam da im donose večeru, a i šeikov šator je obilno snabdjeven hranom. Nismo još bili završili večeru kad uđe mali Halef i javi da je doveo zarobljenike. Uvedu ih pred Šeika. On ih prezirno pogleda i upita: — Vi pripadate plemenu Obeiđa? — Tako je, šeiče. — Obeidi su kukavice. Boje se sami boriti s hrabrim ratnicima Hadedina pa su se zbog toga združili s Abu Hamedima i s. Džovarima. Njihova premoć imala nas je zgaziti, ali mi ćemo njih proždrijeti i progutati. Znate U što je dužnost pravog ratnika kad se želi boriti s neprijateljem? Oba Obeiđa gledala su u zemlju, ne odgovarajući ništa. — Pravi Arapin ne dolazi potajice kao ubojica iz busije. On šalje glasnika da otvoreno najavi borbu kako bi ova bila poštena. Jesu li vaše vođe to učinili? — Ne znamo, šeiče!1

Mulianieđova sablja koja se Još i danas čuw. 294

_ Ne znate? Neka vam Alah skrati jezike! Usta vam puna laži i himbe! Vi to ne znate, a dobili ste nalog da stražite u dolini Deradž kako k meni ne bi stigla vijest da me kanite napasti. Postupit ću s vama i vašim ljudima kako ste zaslužili. Pozovite Abu Mansura, vlasnika noža! Jedan od prisutnih ratnika ode i brzo se vrati s čovjekom koji je sa sobom nosio mali sandučić. — Svežite ih tako da se ne uzmognu braniti i skinite im rupce1 s glave! zapovjedi šeik.

Kad je to bilo obavljeno, Muhamed Emin se obrati čovjeku sa sanđučićem: — Sto je ukras muškarca i ratnika, Abu Mansure? — Brada koja mu resi lice. — Što je zaslužio čovjek koji se boji poput žene i koji govori neistine kao ženina kći? — S njime treba postupati kao sa ženom i ženinom kćeri. — Ova dva čovjeka nose brade, ali oni su žene. Pobrini se, Abu Mansure, da svi vide da su žene. — Hoćeš li da im skinem bradu? — To ti zapovijedam! — Bog te blagoslovio, hrabri i mudri sine Hadedina. Prema svojim si prijazan i blag, a prema neprijateljima svoga plemena si pravedan. Poslušat ću tvoju zapovijed. On otvori svoj sandučić u kojem se nalazio različit alat i iz njega izvadi džambiju2, čija je gola oštrica zasvjetlucala u sjaju šatorske vatre. Ali Mansur bio je plemenski brijač. Zašto ne uzimaš britvu? — upita šeik. — Treba li da bradu ovih kukavica skinem britvom i da onda njome dodirnem tjeme i šušu3 hrabrih Hadedina, šeiče? Imaš pravo. Učini tako kako si naumio. _ Svezani Obeidi branili su se što su god bolje mogu protiv brijanja koje je za njih značilo najveću s amotu, ali im sve opiranje nije ništa koristilo. Ha«eami su ih čvrsto držali, a Aba Mansurav bodežturbana.

no 'Čuperak kose na lavama £ na tjemenu. 295bio je* tako oštar da su dlake brade padale pred njim kao pod oštricom britve.

— Izvedite sad te ljude! — zapovjedi šeik. — To su žene pa neka ih žene i čuvaju. Dajte im kruha, datulja i vode, ali ako pokušaju da pobjegnu dajte im metak! Brijanje brade ne samo da je bila kazna, već ujedno i dobro sredstvo da se zarobljenicima spriječi bijeg. Sigurno se neće usuditi da se golobradi pokažu među svojim ljudima. Sad ustane šeik Muhamed Emin. Po njegovu svečanom držanju razabrao sam da će sad slijediti nešto neobično. — La ilaha il Alah — započe on — nema boga osim Alaha. On je stvorio sve što živi, i mi smo njegova djeca. Zašto da se mrze oni koji treba da se vole i zašto da se razdvajaju oni koji pripadaju jedni drugima? Vjetar povija brojne grane u šumi, a na ravnici rastu nebrojene travke i cvijeće. Oni su međusobno jednaki pa se zato poznaju i rastu u slozi. Nismo li i mi jednaki jedni drugima? Selce Maleče Ibn Ahmed Halil Ben Abul Ali Abu Abdolatif el Hasnifi, ti si velik ratnik i ja sam ti rekao: „Zajedno smo jeli sol!" Kara Ben Nemziefendijo, i ti si velik ratnik, pa sam ti rekao: „Zajedno smo jeli sol". Vi stanujete u mom šatoru, moji ste prijatelji i drugovi, umirete za mene, a ja umirem za vas. Jesam li rekao istinu? Jesam li kazao što je pravo? Obojica potvrdismo ozbiljno i svečano. — Ali sol se topi i nestaje — nastavi Muhamed Emin. — Sol je znak prijateljstva. Kad se otopi i iščezne iz tijela, prijateljstvu je došao kraj pa ga treba obnoviti. Je li to dobro? Je li to dovoljno? Ja kažem: nije. Hrabri ljudi ne sklapaju prijateljstvo pomoću soli. Postoji nešto što nikada ne nestaje iz tijela. Znaš li, šeiče, što mislim? — Znam. Krv. — Pravo si rekao. Krv ostaje do smrti, a i prijateljstvo koje se sklapa krvlju prestaje samo smrću. Zato sam zapovjedio da u isto vrijeme kad ja govorim ovdje i tražim od vas da postanete moja braća, bude pred vašim šatorima zaklan po jedan ovanPrimate li moj poklon? 296 — Primamo — rekosmo obojica. — Onda je time zapečaćen naš bratski savez — izjavi šeik. — Kao vrhovni zapovjednik svoga plemena ja sam za svakog od nas dao ispostaviti pismo prema kojemu smo nas trojica sada isto kao rođaci, kao da smo rođena braća. Gdje je jedan tamo će biti i ostali, a što radi jedan, neka to radi tako kao da to čine njegovi drugovi. Slava bogu što nam je dao taj dan! — A sad primite isprave iz mojih ruku! Muhamed Emin pruži nam pergamene koje su zaista imale vrijednost pravih isprava. Iz njih su proizlazila štoviše važna prava i dužnosti u pogledu krvne osvete i uzajamnog nasljedstva. Zahvalio sam se kratkim govorom, a Malek se poveo za mojim primjerom. Onda nas Muhamed Emin zagrli i poljubi, i reče nam obojici: — Sad si ,ti moj rafik, a ja sam tvoj rafik. Neka naš savez bude vječan pa ma kako Alah razdvojio naše putove. Vijest o tom događaju brzo se proširila po čitavom logoru i tko je god pomislio dalima i najmanje pravo ili na i najmanji položaj došao je u šator da nam čestita. To je potrajalo dosta dugo, tako da smo tek mnogo kasnije ostali na samu.

Morali smo šeiku Maleku opisati teren na kojem će se predvidivo održati bitka i upoznati ga sa svojim planom obrane. Odobrio ga je pa je na kraju upitao samo: — Ne mogu li neprijatelji umaknuti prema sje Mogli bi se probiti između rijeke i Džebel Kanukea, dakle duž Vadi Džehenema ođgovorih mu ah mi ćemo im zakrčiti i taj put. Seiče Muhameđe mine, jesi li zapovjedio da se pripremi alat kako bismo mogli podići prsobran? — Jesam. Jesu li odabrane žene koje će nas pratiti da po•u ranjenike? ~ Spremne su. daj odabrati konje za našeg rafika1 i nje^ Moramo krenuti, jer će uskoro svanuti. 'Pobratim, prisni prijate«. 16. BITKA U PUSTINJI Pola sata kasnije krenuše Hadedini, ali nipošto u nepravilnom i rastresitom čoporu kao što to obično rade Arapi, već u čvrstim, dobro sređenim jedinicama. Svako je od njih znao kamo spada. Ispred nas jahali su ratnici na konjima, a _iza nas oni na devama, zatim su pod vodstvom nekolicine još čvrstih staraca jahale žene što smo ih poveli kao njegovateljice ranjenika, a na začelju ljudi koji su bili određeni da održavaju vezu s pašnjacima i da čuvaju zarobljenike. Od naših stražara doznali smo da se nije zbilo ništa novo. Stigli smo dakle bez ikakve smetnje do izduženog Džebel Deradža iza kojega se dolina pružala od zapada prema istoku za gotovo jedan sat jahanja. Ratnici koji su bili određeni da u borbi sudjeluju kao strijelci sjahaše s konja. Njihovi su konji lijepo svrstani u redove i privezani u ravnici na kolčiće kako u slučaju uzmaka ne bi moglo doći ni do kakve zbrke. Nedaleko toga mjesta skinut je teret s deva i postavljeni šatori što su ih one donijele. Bili su, kako sam već spomenuo, određeni za ranjenike. Vode je u mješinama bilo dovoljno, ali povoja vrlo maloTaj sam nedostatak veoma požalio. Lanac stražara koji nas je povezivao s plemenom Abu Muhamed povukli smo za sobom, tako da smo stalno ostajali u vezi s našim saveznicima. Od njih nam.je gotovo svakog sata stizala po koja vijest, a posljednja nam je rekla da neprijatelji nisu još otkrili naše napredovanje. 298 Lincej je cijelo sinoćnje veče, a i danas bio vrlo šutljiv. Uostalom, nisam imao vremena a da mu se posvetim. Sad je jahao uza me. Gdje se boriti, ser? Ovdje? — upita. — Ne. Iza ovog brijega — odgovorih. Ostati uz vas? — Kako god hoćete. Gdje ste vi? Pješadija, konjica? — Konjica. Ali mi ćemo podjednako pucati i boriti se sabljama bude li potrebno. — Ostajem uz vas. — Onda počekajte ovdje! Moja će četa ostati na ovom mjestu dok ne dođem po nju. — Nećemo dolje u dolinu? — Nećemo. Odavde ćemo poći prema Tigrisu kako bismo spriječili neprijatelja da pobjegne" na sjever. Koliko ljudi? „ — Stotina. — Vfell! Vrlo dobro, izvrsno! Namjerice sam preuzeo ovu zadaću. Bio sam doduše prijatelj i drug Hadedina, ali ipak se nešto u meni protivilo da makar i u otvorenoj borbi ubijam ljude koji mi nisu učinili ništa nažao. Sukob koji se imao ovdje odviti među tim Arapima nije se mene lično ticao, a budući da se teško moglo očekivati da će neprijatelji krenuti prema sjeveru, zamolio sam da se smijem priključiti četi koja je imala neprijateljima zakrčiti put u onom smjeru. Najradije bih ostao na previjalištu, ali to nije bilo moguće, jer bi svi to smatrali kukavštinom. Sad je Muhamed Emin odveo svoju konjicu u aounu i ja sam joj se priključio. Konjanici su razdijeijem u obje pobočne doline, nadesno i nalijevo. Slijesn !iU P;iešaci Jedna trećina uspela se na visove deiz h 3 trećina na visove lijevo da bi sakrivena brojnoga kamenja mogla neprijatelja odozgo oba vatrom. Posljednja trećina, sastavljena većinom čim ^ika Maleka> o81*1* Je na ulazu kako bi, i^ nePnJatelj prodre u dolinu, podigla prsobran i se salf3 zaklona obasula neprijatelja vatrom. Ja sam okrenuo l odjahao sa svojom stotinom ljudi.

299Odjahali smo ravno prema sjeveru sve dok nismo naišli na prijevoj koji nam je omogućio da

prijeđemo preko Džebela. Nakon jednog sata ugledasmo pred sobom rijeku. Dalje desno, dakle prema jugu ugledao sam mjesto gdje je brdo s dva kraka dopiralo posve do rijeke — sačinjavajući polukrug iz kojega bi teško pobjegao svatko tko bi jednom zapao onamo. Ondje sam postavio svoje ljude, jer smo tu lako mogli zaustaviti i desetorostruku premoć. Pošto sam postavio predstraže sjahasmo i udobno sjedosmo na zemlju. Lincej me upita: — Poznajete ovaj kraj? — Ne poznajem, ser Dejvid. — Ima možda ruševina? ; — Ne znam. — Pitajte! » Upitao sam dakle Hadedine i odgovorio mu, prevodeći ono što su mi rekli. — Ima malo više gore. — Kako se zovu? Kalat Sergat.1 — Ima li fowlingbulla? — Hm, morali bismo ih najprije potražiti. * — Koliko još do 'borbe? — Do podne, a možda i kasnije. Uostalom, mi se možda uopće i nećemo boriti. — Za to vrijeme malo ću zaviriti onamo! — Kamo? U Kalat Sergat. Iskopati, poslati u Londonski muzej. Proslaviti se. Well. — To sada neće biti moguće. Zašto? — Jer biste odavde do ruševina morali pojahati četrdeset kilometara. — Ah, hm. Miserabel. Ostat ću ovdje. Lincej legne iza nekog grma euforbije, a ja od" lučih da ću malo razgledati okolinu: dadoh dakle ljudima potrebne upute i pojahah duž Tigrisa prema jugu.1

Arapsko ime za ruševine Asura, gdje )e Iskopavanje počelo 1903.

300

Moj vranac se, kao svi šamarski konji, umio izvrsno penjati. Smio sam se usuditi da se na svom Riju uspnem na Džebel pa sam tako, kad mi se pružila povoljna prilika pojahao uzbrdo da bih odande mogao bolje razgledati okolinu. Stigavši na hrbat, promotrio sam svojim dogleđom istočno obzorje. Opazio sam da prijeko, s one strane rijeke, vlada živo komešanje. Na južnoj, dakle na lijevoj obali maloga Saba vrvjela je ravnica konjanicima, gotovo sve do Teli Hamlije, a. niže dolje ležalo je nekoliko velikih hrpa kozjih mješina, od kojih su vjerojatno imale biti sagrađene splavi da posluže za prijevoz Obeida. Moju • stranu obale Tigrisa nisam mogao razabrati jer mi je vidik zakrčavao brijeg, iza kojega se pružala dolina Deradž. Budući da sam još imao vremena, preuzeo sam sebi da ću se uspeti i na to brdo. Do hrpta sam se morao zaista naporno uspinjati pa je trajalo znatno više od sata dok sam stigao na najvišu tačku. Moj je konj ipak bio začudo svjež. Privezao sam ga i uspeo se na neku vrst kamenoga zida. Sad je poda mnom ležao cio Vadi Deradž. U pozadini sam vidio gotovi prsobran, iza kojeg su se nalazili branitelji, a zdesna i slijeva strijelce sakrivene iza stijena. Duboko dolje, upravo nasuprot sebi, ugledao sam i zasjedu konjaništva. Zatim upraviti dogled prema jugu. Ondje je jedan šator stajao uz drugi, ali sam vidio da ih već rastvaraju. To su bili Abu Hamedi i Dzovari. Nekad su ondje vjerojatno logorovale vojske Sardanapala, Kijaksaresa i Alijatesa. Ondje su na koUemma ležali ratnici Nabopolasara kad je 5. svibnja Pete godine vladavine toga kralja došlo do potpune pomrcme sunca koja je bitku kod Halisa učinila tako strašnom. Ondje su vjerojatno ratnici napajali konje svr 1SU kad je ^ebukandnezar krenuo u Egipat da vrsne faraona Hofru a na istoj toj vodi odzvanjale « tužaljke Nerikolasara i Nabonada sve do planina Karačok, Sibar i Sar Hasana. i kak K S3m kako liući napuhavaju kozje mješine kako*0 V6ŽU Jeđne s d™«*111*1. vidio sam konjanike sam i/t kon:>e za uzde i Prelaze na splavi. Vidio se splavi otiskuju od protivne obale i pri 301staju uz moju. Bilo mi je kao da čujem viku kojom ih pozdravljaju njihovi saveznici koji su se bacili na svoje konje da izvedu sjanu fantaziju1. Bilo mi je milo što su neprijatelji toliko izmarali svoje konje. Konji će im dakle biti umorni upravo onda kad ih budu najviše trebali. Tako sam sjedio sigurno puni sat. Obeidi su sad svi prešli, pa sam opazio kako je povorka krenula prema sjeveru. Zatim sam sišao, uzjahao konja i vratio se. Bližio se čas odluke!

Trebao sam prilično vremena da stignem do onoga mjesta s kojega sam se mogao spustiti s hrpta. Već sam htio zakrenuti u dolinu, kad ugledah kako se daleko odostraga na sjevernom obzorju nešto svjetluca. Pričinilo mi se kao da se zraka sunca odrazila od staklene ploče.'Neprijatelja smo mogli očekivati samo s juga, ali sam .ipak uzeo dalekozor i potražio mjesto na kojem sam ugledao svjetlucanje. Najzad sam ga pronašao i opazio tik uz rijeku cio niz tamnih tačaka koje su se ondje kretale. Mora da su to bili konjanici, a vjerojatno se s koplja jednoga od njih odrazila svjetlost sunca. Jesu li to bili neprijatelji? Nalazili su se upravo tako daleko sjeverno od skrovišta mojih ljudi kao što sam i ja bio udaljen od njega, samo južno. Tu nije bilo mjesta oklijevanju. Morao sam ih preteći. Bez oklijevanja potjerah Rija koji se brzo spustio, a zatim, kad je pod kopitama osjetio ravnu dolinu, pojurio poput ptice. Bio sam uvjeren da ću stići na vrijeme. Stigavši do svoje čete, sazvao sam ljude i rekao im što sam opazio. Izveli smo konje iz polukruga pa sam jednu polovinu Hadedina sakrio ispod južnih stijena, dok je drugi dio zaostao sakriven iza euforbija i gumovaca da bi došljacima presjekao odstupnicu. Nismo morali dugo čekati. Uskoro začusmo topot kopita. Lincej je ležao kraj mene i osluškivao, držeći pušku na ramenu. — Koliko ih je? — upita kratko.1

Prividna bitka. 302

— Nisam ih mogao tačno prebrojiti — odgovorih. Otprilike? _ Dvadeset. _ Pshaiv! Zašto,da se onda toliko trudimo? Ser Dejvid ustane, pođe naprijed i sjede na neki kamen, a oba njegova sluge pođoše za njim. Uto se iza ugla pojaviše konjanici, na čelu s nekim visokim snažnim ratnikom koji je ispod svoje abe1 nosio oklop od čeličnih ljuski. Upravo taj oklop je maločas bio zasvjetlucao na suncu. Taj je čovjek imao zaista kraljevski lik. Sigurno se u čitavom svom životu f nikada nije ničega bojao, jer ni sada, kad je tako ne* očekivano ugledao neobičnog Engleza, nije ni trepnuo okom samo mu ruka posegne za sabljom krivošijom. Vođa pojase nekoliko koraka dalje, a zatim počeka dok se svi njegovi nisu skupiU i domahne nekom čovjeku koji je jahao kraj njega. Taj je čovjek bio veoma visok i mršav, a na konju je visio tako nespretno kao da nije navikao na jahanje. Na prvi si pogled mogao opaziti da nije Arapin. Poslušavši dani . znak, upita Engleza arapskim jezikom: Tko si ti? Lincej ustane, skine šešir i malo se nakloni, ali ne reče ni riječi. Onaj čovjek ponovi svoje pitanje turskim jezikom: I'm Englishman ja sam Englez glasio je odgovor. Onda vas pozdravljani, poštovani gospodine reče taj čovjek engleski. Zaista je veliko iznena enje kad se u ovoj samoći sretne Albionova sina. smijem h zamoliti za vaše ime? Dejvid Lincej. ~ Jesu li to vaši sluge? — Sto radite ovdje? Nothing ni§ta. "a ipak mora da se c >m svrhom Yes. A koja je to svrha? 'OgrtečT plašt.nalazite s nekom

303—

To dig — da iskapam. Sto? — Fowlingsbulls. — Ah — s visokoga se nasmjehne onaj čovjek. — U tu su svrhu potrebna sredstva, vrijeme, ljudi i dozvola. Kako ste došli ovamo? — Parobrodom. — A gdje vam je parobrod? — Poslao natrag u Bagdad. — To znači da ste se iskrcali sa svoja dva sluge? Yes. — Hm, čudno. A kamo kanite sada? — Onamo gdje ima fowlingbulla. Tko je to tamo? Lincej pokaza pri tom na Arapina u Ijuskavom oklopu. Mršavi čovjek je ovome preveo dosadanji razgovor, a zatim odgovori: — Ovaj glasoviti ratnik je Esla el Mahem, šeik Arapa plemena Obeida čiji se pašnjaci nalaze ondje prijeko. Začudio sam se tom odgovoru. Seik Obeida se dakle nije nalazio uz svoje pleme kad je ono krenulo na ratni pohod. — A tko ste vi? — upita Englez dalje. — Ja sam Grk i tumač kod engleskog vicekonzula •u Mosulu.

— Ah! Kamo idete? — Želimo prisustvovati ratnom .pohodu protiv Arapa plemena Hadedin. — Ratni pohod? Napadaj? Borba? Zašto? — Ti su Hadedini vrlo prkosno pleme koje treba malo naučiti redu. Oni su zaštitili nekoliko Jesida kad su ovi obožavatelji đavla napali pašu od Mosula. Ali kako dolazi do toga da... Čovjek se prekine, jer je iza stijena zarzao jedan od naših konja, a drugi se odinah poveo za njim. Seik smjesta prihvati uzde da pojase naprijed i da pogleda što je to. Zato ustadoh. — Dopustite da se i ja predstavim — rekoh. Esla el Mahem se iznenađeno zaustavi. Tko ste vi? upita tumač. Jeste li također Englez? Odjeveni ste kao Arapin.304

_ ja sam Nijemac i spadam u pratnju ovoga gosuodina Želimo ovdje iskapati, a istodobno se malo oozabaviti običajima ove zemlje. _ Tko je to? — upita Seik Grka. _ Jedan Alaman. Jesu li Alamani vjernici? — Kršćani su — odgovorih mu arapski. — Ti govoriš našim jezikom. — Govorim. — I spadaš ovom Inglisu? — Tako je. — Koliko ste vremena ovdje u ovom kraju? — Već nekoliko dana. Obrve mu se namrštiše. — Poznaješ li Hadedine? — upita me dalje. — Poznajem. Ja sam što više rafik njihova šeika. — Onda si izgubljen! — Zašto? — Jer te ja zarobljujem, tebe i tu trojicu. — Ti si snažan — odgovorih mu mirno — ali Zedar Ben Huli, šeik Abu Hameda također je bio snažan. — Sto kaniš time reći? — I on me je zarobio, ali me nije uspio zadržati. Alah akbar! Jesi li ti onaj čovjek koji je ubio lava? — Jesam. — Onda si moj. Meni nećeš umaći! — Ili si ti moj pa nećeš umaći meni. Ogledaj ser Obeid me posluša, ali ne opazi nikoga. Ustajte, ljudi! zapovjedili glasno. Smjesta ustadoše svi Hadedini i uperiše puške u seika i njegove ljude. Esla el Mahem trgnu krivošiju iz korica, potjera voga konja prema meni i zamahnu na smrtonosni aarac. Lako sam ga odbio. Opalio sam na njegovog brzo"*' kon'' SS izvrnu' a šeik Padne «a zemlju i ja ga nrn 2gra bih. Sad je započelo rvanje koje mi je zadalo „ šo muke. Morao sam mu strgnuti turban i omamiti udarcem o sljepoočicu da bih ga svladao, usko ao_Vri;'elne *oZa kratkog rvanja oko mene se sve omesalo, aj i to što se ovdje odigravalo nije bila 20 Kborba. Kad smo legli u zasjedu, zapovjedio sam Hadedimima da u slučaju potrebe pucaju samo na konje. Zbog toga su odmah pri prvoj ispaljenoj salvi, kad me je šeik napao, poubijani "svi konji Obeida. Ratnici padoše na zemlju i u njih se sa svih strana uperiše koplja Hadedina koji su ih brojem pet puta nadmašivali. Čak ni rijeka im nije pružila priliku da umaknu, jer toi naši meci stigli svakoga plivača. Kad se klupko rasplelo, stajali su neprijatelji u sredini ne znajući što da čine. Njihovoga šeika već sam gurnuo u ruke objema Lincejevim slugama pa sam sad trebao samo pripaziti da se cio sukob riješi bez prolijevanja krvi. — Ne opirite se, ratnici Obeida, u našim ste rukama! — viknuti. — Vas je samo dvadesetorica a nas ima preko stotinu. K tome se i vaš šeik nalazi u mojim rukama. — Ustrijelite ga! — zapovijedi im Esla el Mahem koje se ubrzo osvijestio. — Ako se ma tko lati oružja protiv mene, ova će dva čovjeka ubiti vašega šeika! — odgovorih. — Ustrijelite ga,' tog diba1, tog ibn avu2, tog arnaba3! — viknu Esla el Mahem usprkos mojoj prijetnji. • — Neka vam to ne padne na um, jer ćete onda svi izgubiti glave! — Vaša će braća osvetiti i vas i mene! — žestio se šeik. — Vaša braća? Obeidi? A možda i Abu Hamedi i Džovari? On me iznenađeno pogleda. — Sto znaš o njima? — sikne. — Da su ih u ovom trenutku ratnici Hadedina isto tako iznenadili kao Sto sam ja uhvatio tebe i tvoje ljude.

— Lažeš! Ti si pseto koje laje, ali ne može nikom nauditi. Moji ćete ratnici zarobiti sa svim sinovima: i kćerima Hadedina i odvesti te odavde. — Alah sačuvao tvoju glavu da ne izgubiš pamet. Zar bismo mi ovdje čekali na tebe da nismo zaali što kaniš poduzeti protiv Šeika Muhameda Emiua?'Vuk.

• Čagalj. ' zec.308

'_ Odakle znaš da sam bio na grobu Hadži Alije? O tome nisam znao baš ništa, ali sam odlučio da pokušam sreću i odgovorio: — Bio' si na grobu Hadži Alije da bi zamolio za uspjeh u svom ratnom pohodu. Ali se taj grob nalazi na lijevoj obali Tigrisa pa si prešao na ovu obalu da bi u Vadi Muru izvidio gdje se nalaze ostala plemena Samara. Vidio sam na njemu da sam tačno pogodio, no on se nasmije prisiljenim smijehom i porekne: — Tvoja je pamet lijena i troma kao mulj na dnu rijeke. Pusti nas na Slobodu pa ti se neće ništa desiti. ' Sad se nasmijan ja i upitah: — A što će se dogoditi ako to ne učinim? — Moji će me ljudi potražiti i naći, a onda ćete loše proći. — Oči su ti slijepe, a uši gluhe. Nisi ni čuo ni vidio što se dogodilo prije nego što su tvoji ratnici prešli preko Tigrisa. — A što se to imalo dogoditi? — prezirno upita Esla el Mahem. — Hadedini su ih dočekali, jednako kao što sam i ja tebe dočekao. • Gdje? U Vadi Deradžu. Vidjelo se na njemu da se preplašio. Zato dodah: Vidiš H da je vaš plan izdan? Ti znaš da sam DIO kod Abu Hameda. Prije nego što sam došao onamo bio sam i kod Afeu Muhameda. Oni i Alabeidi H ,LiSte t0liko puta oP]Jačkali sklopili su savez s naaedimma da vas opkole u Vadi Deradžu. Čuj! pa će biti »ad se začulo neko muklo pucketanje. ~rf i ** H PucnJavu? Tvoji su ljudi već opkolje, Pobijeni ak do posljednjeg čov <> se ne predaju. Je li to istina? Istina je. Onda ubij j mene! Ti si kukavica. je kukavno kad tražim smrt? ni 307— Jeste. Ti si šeik Obeida, otac svoga plemena, pa ti je dužnost da mu pomogneš u nevolji. A ti ga kaniš napustiti. — Jesi li lud? Kako mogupomoći svojim ratnicima ako sam zarobljen? — Svojim savjetom. Hadedini nisu nikakve nemani i ne hlepe za 'krvlju. Mi želimo samo suzbiti vaš napadaj, a zatim s vama sklopiti mir. Kod toga vijećanja mora biti prisutan i šeik Obeida. — Keci mi još jednom: govoriš li istinu? — Govorim. — Stoj! Ovo sam doviknuo Grku. Dosad je nijemo stajao kraj nas, ali sada odjednom skoči prema jednom od mojih ljudi koji su nam se malo pomalo približili da čuju naš razgovor, odgurne ga u stranu i odjuri. Nekoliko hitaca planuše za njim, ali onako u brzini nisu bili dobro nanišanjeni. Uspjelo mu je da stigne do stijene i da iščezne iza nje. — Ustrijelite svakoga tko se makne s mjesta! .Rekavši to pojurih za 'bjeguncem. Kad sam stigao do stijene, on je odmakao već preko stotinu koraka. — Stoj! — doviknuh za njim. Tumač se brzo ogleda ali jurnu dalje. Bilo mi je žao no morao sam pucati u njega. Ipak sam odlučio da ću ga samo raniti. Oštro sam nanisanio i opalio. On potrči još nekoliko kratkih koraka, a zatim zastade. Bilo je kao da ga je neka nevidljiva ruka okrenula oko osi, a onda pade. — Donesite ga ovamo! — zapovjedili. Na taj nalog potrčalo je 'nekoliko Hadedina k njemu i donijelo ga. Tane ga pogodHo u lijevu natkoljenicu. — Kako vidiš, Esla el Mahemu, mi se ne šalimo — obratih se opet šeiku. — Zapovjedi svojim ljudima da se predaju. — A ako im to ne zapovjedim? — upita« — Onda ćemo ih na to prisiliti pa će poteći njihova krv, a mi bismo to htjeli izbjeći. Hoćeš li mi kasnije potvrditi da sam se samo zbog toga predao, jer vas ima pet puta više nego n*j i jer si mi rekao da su moji ljudi opkoljeni u va Deradžu?308

_ jamčim da je tako.

_ Onda predajte oružje! škrgtitnu šeik. Ali neka te Alah baci u najdublji dženem ako si ml lagao. Razoružasmo Obeide. — Ser! — doviknu odjednom Linđsav, — Sto je? — upitah i okrenuh se k njenau. On je zarobljenog Grka čvrsto držao za ruku. — Taj klipan ždere papir! Prišao sam bliže. Tumač je još držao u ruci komadić papira. — Daj to ovamo! — dreknuh na njega, — Nedam! Gle, gle! Stisnuh ga malo rukom, a on viknu od boli i otvori prste. Papir je bio samo dio omota nekog pisma i na njemu se nalazila jedna jedina riječ: Bagdad. Grk je dakle već progutao drugi dio bmota i pismo iz njega ili ga je još imao u ustima, — Pljunite ono što imate u ustima! — zapovjedih mu. Odgovorio mi je podrugljivim smijehom, a istodobno sam vidio kako je uzđignuo glavu da bi lakše mogao gutati. Smjesta ga stegoh za vrat. Nisam ga baš blago zgrabio i on od straha razjapi usta. Uspjelo mi je da iz njih izvučem grudicu papira Na tim komadićima nalazilo se svega nekoliko riječi pisanih tajnim pismom, a osim toga činilo se posve nemoguće da pojedine komadiće sastavim tako kako su bili. Oštro sam pogledao Grka i upitao: — Tko je napisao ovo pismo? Ne znam — odgovori Od koga ste ga dobili? ~ Ni to ne znam. ~ Iažliivče! — dreknuh sad na njega arapski. — li da ostaneš ovdje i ovdje bijedno pogineš? me prestrašeno Pogleda, a ja mu se zaprije tih te (** Ako mi ne odgovoriš neću te previti, već ću »staviti ovdje kao hranu lešinarima i čagljevima. Moram šutjeti izjavi, ~ Onda žuti zauvijek! u«ao sam. To je djelovalo. 309— Pitaj me, efendijo! — preplašeno dovikne Grk. — Tko ti je dao ovo pismo? — Engleski vicekonzul u Mosulu. — Kome je bilo upravljeno? — Konzulu u Bagdadu. — Znaš li što ono sadrži? — Kunem se da nisam pročitao ni slova! — Ali naslućuješ što je sadržavalo? — Politiku. — To sam mogao i misliti. — Drugo ništa ne smijem reći. — Jesi li se zakleo? — Jesam. — Hm! Ti si Levanttnac. Odakle? — Iz Lemnosa. — Znao sam. Pravi, Turčin je čestit jednostavan čovjek, a ako se izmijeni i postane drukčiji onda ste tome vi krivi. Ti bi danas prekršio zakletvu kad bih te na to prisilio ili ti to platio, špijune! Kako si postao dragoman u Mosulu? Šuti! Ja to naslućujem, jer znam kako se to postiže. Ostani vjeran svojoj prisezi, jer ja poznajem politiku o kojoj si govorio. Zašto vi podjarujete ta plemena jedno na drugo? Zašto jednom podbadate Turka, a drugi put Perzijance protiv njih? Sigurno služiš i drugim susjedima. — Služim, efendijo. Gdje? — U Stambulu. — Dobro. Vidim da mi bar govoriš istinu pa te neću izručiti osveti Hadedina. — Nemoj, efendijo! Moja će te duša za to blagosloviti. ^ — Zadrži samo svoj blagoslov. Kako se zoveš? — Aleksandros Koletis. — Nosiš slavno ime, ali nemaš ništa zajedničkog s onim čovjekom koji ga je proslavio. — Bile! — Ser! — odgovori ovaj. — Umijete li povezati .ranu? — Umijem. — Dobro, onda mu je povežite. ' . Irac previje Levantinca. Tko zna da li bih postupi^ drukčije da sam već onda znao u kakvim ću okoln 310 stima opet sresti toga čovjeka. Obratio sam se sveDanome šeiku: Esla el Mahemu, ti si hrabar čovjek, a meni . žao kad hrabroga ratnika vidim vezanoga. Hoćeš li mi obećati da ćeš neprekidno ostati uza me i da nećeš pokušati da pobjegneš? Zašto da to učinim? — Jer ću u tom slučaju dati da ti skinu spone.

— Obećajem ti. — Zaklinješ li se prorokovom bradom? — I prorokovom i svojom! — Neka mi se tvoji ljudi također zakunu! — Zakunite mi se da nećete pobjeći ovom čovjeku! — zapovjedi im on. — Zaklinjemo se! — glasio je odgovor. — Onda vas nećemo vezati — rekoh. Istodobno razriješili šeikove spone. — Efendijo, ti si plemenit ratnik — reče. — Dao si da postrijeljaju naše konje, ali si nas poštedio. Alah te blagoslovio! To ti želim, premda sam svoga konja volio više od rođenoga brata. Na njegovu plemenitom licu razabrao sam da taj ' čovjek ne poznaje ni podlosti ni nevjere pa mu zato rekoh: — Dopustio si da te strani jezici namame u tu borbu protiv pripadnika tvojega vlastitog naroda. U buduće budi jači! Hoćeš li da ti vratim tvoju sablju, tvoj bodež i pušku? I ti bi to učinio, efendijo? — začudi se. Ja to činim. Seik treba da je najplemenitiji član svoga plemena. Ne bih htio da s tobom postupam kao s kakvim Huteijom ili Celavijom1. Treba da pred Munameda Kinina^ šeika Hadedina, stupiš kao slobodan TO vjek, s oružjem u ruci. Dadoh mu njegovu sablju i ostalo oružje. Esla el Mahem skoči na noge i pogleda me. Kako se zoveš, efendijo? Hadedini me zovu Kara Ben Nemzi. Si !pošten si m čovjek,'efendijo. Vjeruj: time što . '—______v^fltio moje oružje, 'pobijedio si me lakše negoIn

<toji. rezrena arapska plemena, otprilike kao parije u 311Sto bi me mogao svladati oružjem što ga nosiš i kojim bi me mogao ubiti. Pokaži mi svoj bodež!

Pokazao sam mu ga. On ispita oštricu i reče: — Ovo ću željezo slomiti jednom rukom. Pogledaj naprotiv moju džantoiju! On izvuče bodež iz korica. Bio je pravo umjetničko djelo, dvosjek, malo svinut, divan rad, a na obje strane oštrice bila je arapskim jezikom ispisana lozinka: „Samo nakon pobjede u korice!" Taj su bodež sigurno izradili stari glasoviti kovači oružja u Damasku koji su danas izumrli i s kojima se više nitko ne može usporediti. Sviđa li ti se? upita šeik. — Vrijedi sigurno pedeset ovaca. — Radije reci stotinu ili stotinu i pedeset, jer je deset mojih predaka nosilo ovu džanbiju i nikad se nije slomila. Tvoja je! Daj mi za uzdarje svoj bodež! • Tu zamjenu nisam smio odbiti, jer bih inače teško uvrijedio šeika. Pružio sam dakle svoj bodež. — Hvala ti, Eslo el Maheme. Nosit ću ovu oštricu kao uspomenu na tebe i u čast tvojih predaka. — Ona te nikad neće ostaviti na cjedilu, dokle god ti ruka ostane čvrsta — uvjeravao me je. Uto začusmo topot konjskih kopita, a odmah zatim pojavi se konjanik iza stijene koje su naše skrovište zatvarale prema jugu. To je bio moj mali Halef. — Poslali su me po tebe, sidi! — viknu kad me je ugledao. — Kako stoji stvar, Hadži Halef e Omaru? — Pobijedili smo. Je li bilo teško? — Posve lako. Svi su zarobljeni, Svi? — Svi, sa svojim šeicima! Hamdulilah! Nema jedino Esle el Mahema, šeika Obeida. Okrenuo sam se prema ovome. Vidiš li da sam rekao istinu? Zatim upitaj Halefa: — Jesu li Abu Muhamedi pravodobno stigli — Stigli sti neposredno iza Džovarija i tako zatvorili vadi da nitko živ nije mogao umaći. Tko su ljudi? Ovo je šeik Esla el Mahem, o kome si govorio 312 _ Jesu li tvoji zarobljenici? _ Jesu. Doći će sa mnom. _ Valahi, bilahi, talahi! Dopusti mi da se smjeta vratim i da Muhamedu Eminu i Maleku odneseni tu vijest. Okrene konja i odjuri. Šeik Esla zajaha jednoga od naših konja, a i Levantinca podigosmo na konja. Ostali Obeidi morali su poći pješke. Tako krenusmo. Ako pobjeda u Vadi Deradžu nije stajala više krvi nego što je proliveno kod nas, mogli smo biti zadovoljni. Već spomenuti prijevoj odveo nas je na drugu stranu brijega, a zatim ravnicom pojahasmo ravno prema jugu. Nismo se bili još približili Vadiju kad ugledate četiri konjanika koja su nam jahala u susret. Požurih prema njima. Bili su to Malek, Muhamed Emin, te šeici plemena Abu Muhamed i Alabeida,

— Jesi li ga zarobio? — doviknu mi Muhamed Emin. — Eslu el Mahema? Jesam. — Slava Alahu! Samo nam je on nedostajao. Koliko te ljudi stajala borba? — Nijednoga? Tko je ranjen? — Nitko. Samo je jedan od neprijatelja dobio metak. Onda je Alah bio milostiv prema nama. Imamo samo dva mrtva i jedanaest ranjenih, A neprijatelj? ~ TaJ Je gore prošao. Potpuno smo ga opkolili pa se nije mogao ni maknuti. Naši strijelci gađali su do fo, a njih nije nitko mogao pogoditi. Naši su konja nici napadali u čvrstim redovima kako si nas ti to sebe010' Provalivši iz klanca, pogazili su sve ispred Gdje se nalazi neprijatelj? oruž arobl:ien Je u vadiju. Morali su izručiti sve nu H l mtko ne može nos ' Jer «mo opkolili doliMahema' Kako to? Zar on u Obecao mi Je da neće pobjeći. Zar ne hrabrom neprijatelju treba iskazati čast? 313— On nas je htio uništiti. — Zato će biti kažnjen. ! — Ti si mu ostavio oružje pa neka tako bude Hajdemo! Požurimo na bojište, a ostali su nas slijedili što su brže mogli. Na previjalištu je bilo vrlo živo, a ispred njega su naoružani Hadedini stajali u krugu, dok su se usred kruga nalazili pobijeđeni i svezani šeici. Počekao sam dok se Esla nije približio pa ga upitah: — Hoćeš li ostati uza me? Njegov je odgovor glasio onako kao što sam i očekivao: — Ovo su moji saveznici, pa spadam k njima. Ušao je u krug i sjeo do njih. Pri tome nije nitko rekao ni riječi, ali se ipak vidjelo da su se oba ostala šeika prestrašila kad su ga ugledali. Možda su se još nadali njemu. f Odvedi svoje zarobljenike u vadi — reče Muhamed Emin. Poslušao sam ga. Kad sam ušao u dolinu pruži mi se vanredno živopisan prizor. U prsobranu je probijen prolaz da bi se lakše moglo kretati, a uz obje bočne stijene doline postavljene su straže. Cijelo dno doline upravo je vrvjelo od zarobljenih ljudi i njihovih konja, a u pozadini smjestili su se naši saveznici, bar koliko je u dolini još bilo mjesta. Veći broj Hadedina skupljao je konje neprijatelja i izvodio ih u ravnicu, gdje je ležalo i zaplijenjeno oružje u velikim hrpama. — Jesu li neprijateljski ranjenici dobro spremljeni? — upitah Muhameda Emina. — Povezali smo ih kako si ti želio. A što će biti sada? — Proslavit ćemo pobjedu i prirediti najveću fantaziju koja je ikad održana. — Imamo li vremena za takvu svečanost? — A što bi nas moglo spriječiti u tome? — uzvrati on pitanjem. — Posao. Treba nahraniti i prijatelje i neprijatelje — Odredit ćemo ljude koji će to učiniti. r Kako dugo kanite zadržati zarobljenike? — Sve dok se ne budu smjeli vratiti kući. ,314 _ A kad će to biti? — Sto je prije moguće. Dugo ne bismo mogli prehraniti tu vojsku prijatelja i neprijatelja. _ Vidiš li da imam pravo? Treba održati pobjedničku svečanost, ali tek kada budemo za to imali vremena Najprije se šeici moraju skupiti da se dogovore o svemu što je potrebno, a zatim treba smjesta provesti zaključke te skupštine. Reci šeicima da šest tisuća ljudi ne smije dugo ostati ovdje na okupu. Muhamed Emin ode a k meni priđe Lincej. Divna pobjeda! Zar ne? — reče. — Veličanstvena. — Kako sam izveo stvar, ser? — Izvrsno. — Lijepo. Hm, mnogo ljudi ovdje. Vidi se. — Ima li među njima i takvih koji znaju gdje leže ruševine? — Možda. Trebalo bi se raspitati. — Onda pitajte, ser! — Hoću, čim budem mogao.

— Sad odmah, smjesta. — Oprostite, ser Dejvid, ali sad nemam vremena. Možda ću morati prisustvovati vijećanju koje će uskoro početi. Dobro. Ali kasnije pitajte! Sto? — Sigurno. Rekavši to, pođoh prema šatorima. Ondje sam našao mnogo posla, jer je mnoge ranjenike trebalo bolje poviti. Kad sam to obavio, uđoh U fft?r gd; e su šeici " održavali dogovor. Ovdje je bilo VITO živo. Šeici se^nisu uspjeli složiti ni u osnovnim stvarima pa se činilo da sam im baš dobro došao. ... ~ Ti ćeš nam reći što treba da znamo, efen«»jo Kara Ben Nemzi reče Muhamed Emin. Bio u svim zemljama svijeta pa znaš što je pravo. — Pitajte me pa ću vam odgovoriti. Kome pripada oružje pobijeđenih? Pobjedniku. ~ Kome pripadaju njihovi konji? ~ Pobjedniku. — A kome pripada njihova odjeća? 315— Razbojnici je uzimaju, ali pravi je vjernici ostavljaju.

— Kome pripada njihov novac i njihov nakit? — Pravi vjernici uzimaju samo oružje i konje. — A kome pripadaju njihova stada? — Ako vaši neprijatelji nemaju ničega osim svojih stada, onda ona pripadaju njima, ali oni moraju snositi troškove rata i plaćati godišnji danak. — Ti govoriš kao prijatelj naših neprijatelja — promrmlja Muhamed Emin. — Pobijedili smo ih pa zato nam pripada njihov život i sve ono što imaju. — Ja govorim kao njihov prijatelj i vaš prijatelj. Kažeš da vam pripada i njihov život? — Tako i jeste. — Kaniš li im oduzeti život? — Ne kanim. Mi nismo krvnici i ubojice. — A ipak im želiš oduzeti stada. Mogu li oni živjeti bez stada? — Ne mogu. — Ako im oduzmete stada, onda im time oduzimate i život. Štoviše, vi u toni slučaju pljačkate sami sebe. — Kako to, sami sebe? — Pobijeđena plemena treba da vam ubuduće plaćaju danak? — Svakako. — Od čega? Kako Ben Arabi mogu plaćati danak ako nemaju stada? — Riječi su ti mudre i razborite. — Čujte me dalje! Ako pobijeđenima oduzmete sve, odjeću, dragocjenosti i stada, onda ih prisiljavate da kradu i otimaju kako ne bi pomrli od gladi. A gdje će krasti? Najprije kod svojih susjeda, a to ste vi. Gdje će otimati? Najprije od onih koji su ih učinili siromašnima i prisilili ih da otimaju, a to ste vi. Što je bolje: imati za susjede prijatelje ili razbojnike. — Prijatelje. — Onda učinite neprijatelje svojim prijateljima. a nemojte ih učiniti razbojnicima. Pobijeđenom neprijatelju oduzima se samo ono čime vam može naškoditi. Ako im oduzmete oružje i konje dobit ćete vise 316 tisuća komada različitog oružja i tri tisuće konja. Zar je to malo? — Ako pravo razmislimo mnogo je. — Vaši dosadašnji protivnici nemaju onda oružje, a nemaju ni dovoljno konja da vode rat. Vi ćete dakle biti znatno premoćni i oni će se morati staviti pod vašu zaštitu da bi se mogli obraniti od svojih ostalih neprijatelja, a isto će tako i oni vama morati pomoći protiv vaših neprijatelja. Tako, sad sam vam rekao sve što o tome mislim. — Treba da nam još nešto kažeš? Koliki dio njihovih stada da im danas oduzmemo? — Toliko koliko iznosi šteta što vam ju je nanio njihov napadaj. — A koliki danak ćemo zatražiti od njih? — Treba tražiti toliko da pobijeđeni ipak zadrže dovoljno da bi mogli živjeti bez oskudice. Mudar šeik će pri tome pripaziti da se ponovo toliko ne osile da bi se mogli osvetiti za poraz. Ostaje još krvna osveta. Mi smo, ubili više njihovih ratnika. — i oni su ubili nekolicinu vaših. Prije nego što zarobljenici budu pušteni na slobodu neka se rođaci ubijenih sastanu i neka odrede krvarinu. Vi imate da platite vize od njih pa to možete odmah odbiti od plijena.

— Hoće li nam oni donijeti ratnu odštetu? Neće. Morate sami poći po nju. Zarobljenici moraju ostati ovdje dok ne dobijete sve što tražite. Da biste bili sigurni da ćete u buduće redovito dobivati danak, morate stalno imati kod sebe nekoliko otmjenih članova pobijeđenih plemena kao taoce. Ne Plati li pleme danak, taoci se izvrgavaju opasnosti. . ~ Tako Je Mi bismo ih poubijali. — Sad nam reci *« i ono posljednje. Kato ćemo među sobom podrje "« ratnu odštetu i danak? To je vrlo teško odrediti. od«t NaProtiv, to je lako, ako ste prijatelji. Ratnu štetu ćete sami donijeti dok ste ovdje još na okupu, Je možete razdijeliti prema broju ratnika. Neka tako bude. sačirT V1 StS tri Plemena nastavih a i pobijeđeni "uavaju tri plemena. I broj članova tih plemena 317je gotovo jednak. Zašto da pojedino vaše pleme ne dobiva od jednog protivničkog plemena godišnji danak? Vi ste prijatelji i saveznici. Želite li se prepirati i razići zbog repa jednog ovna ili rogova jednoga bika? — Imaš pravo. Tko će ratnu odštetu dognati s njihovih pašnjaka? — Toliko ljudi koliko ih je u tu svrhu potrebno i to dvije trećine pobjednika i jedna trećina pobije^ đenih. — To je dobro. Sto ćeš ti dobiti od te odštete? — Ništa. Ja krećem dalje i ne trebam nikakvih stada. Oružje i konja imam. — A ona trojica koja su s tobom? — Oni također neće ništa uzeti. Oni imaju sve što trebaju. — Onda ćeš ti morati uzeti ono što ti dajemo u znak zahvalnosti. Nisi tako star kao bilo koji od nas, ali si ipak naše ratnike naučio kako se i moćan neprijatelj može poraziti bez gubitaka. — Ako mi želite zahvaliti, onda se pobrinite za one koji kao vaši neprijatelji leže ranjeni u vašim šatorima i razmislite ne biste li mogli pronaći kakvu ruševinu iz koje bi se dali iskopati kipovi i kamenje sa stranim napisima. Moj pratilac traži takvu stvar. Čuli ste što sam vam imao reći. Neka Alah prosvijetli vašu mudrost kako bih ubrzo doznao što ste zaključili. — Ostani kod nas i vijećaj s nama! — Ne mogu reći ništa osim onoga što sam već rekao. Vi ćete i bez mene učiniti što je pravo. Izašao sam i pobrinuo se zato da uhvaćeni šeici dobiju datulje i voće. Zatim naiđoh na Halefa. Otpratio me je u Vadi Deradž kojeg sam sad htio da izbliže pogledam. Zarobljeni Abu Hamedi me prepoznaše. Kad sam prošao kraj njih, oni šapćući skupiše glave na hrpu. U dnu doline me radosno pozdraviše Abu Muhamedi koji su se ondje ulogorili. Bili su oduševljeni što su tako lako pobijedili moćne neprijatelje. Odlazio sam od skupine do skupine pa je tako prošlo više sati prije nego što sani se vratio šatorima. Za to su se vrijeme glasnici što su ih Hadedini poslali na svoje pašnjake pobrinuli da se logor Hade318

,. premjesti u neposrednu blizinu Vadi Deradža. Stava ravnica upravo je vrvjela od stada, te je bilo dovoljno ovnova za svečanu večeru, koju su toga dana pripremili u svim šatorima. Muhamed Emin me je već tražio. — Riječi su ti jednako vrijedne kao i djela — reče. _ Poslušali smo ih. Obeidi će plaćati danak Hadedinima, Abu Hamedi plaćat će Abu Muhamedima, a Džovari Alabeidima. Koliku ratnu odštetu plaćaju pojedina ratna plemena? Muhamed Emin mi spomenu brojke. Bile su znatne, ali nisu bile okrutne. To me obradovalo, pogotovu što sam smio sam sebi reći da je moj savjet ipak utjecao na te ljude i ublažio one okrutne običaje kakvi su se inače primjenjivali u takvim prilikama. O ropstvu nije bilo ni govora. — Hoćeš li mi ispuniti molbu? — upita šeik. — Eado, ako mogu. Samo reci. — Dovest ćemo dio stada pobijeđenih plemena. U tu svrhu trebamo ljude koje ćemo poslati po njih, a trebamo i pametne i hrabre vođe. Šeik Malek i ja moramo ostati ovdje kdd zarobljenika. Zato trebamo tri vođe jednoga za Obeide, jednoga za Abu Hamede i jednoga za Džovarije. Šeici Abu Muhameda i Alabeida su spremni da pođu. Nedostaje nam samo treći čovjek. Hoćeš li to biti ti? Hoću. Kuda bi htio da ideš? — Kuda idu ostali? — Oni će tebi prepustiti prvi izbor. Onda ću otići Abu Hamedima, jer sam već jednom bio kod njih. Kada da krenemo?, Sutra. Koliko ljudi kaniš povesti sa sobom? Cetrdesetoricu od Abu Hameda i šezdesetoricu

edina Hadži Halef (ymaT Pratiti će me također — Onda odaberi svoje ljude. <tBr,:r ^f8*6 ]i se već sporazumjeli sa šeicima pobjecnin Plemena? molitvJoS nkmo' ^ ** to biti obavljeno do večernje 319— Zadrži ugledne neprijateljske ratnike ovdje, a s nama pošalji samo obične ljude! Oni su dosta dobri da tjeraju stada, dok su ti oni drugi vrijedni kao taoci. Otišao sam da odaberem ljude i pri tome se namjerio na Linceja. — Pitali, ser? — upita. — Još. nisam. — Zašto niste? — Nije potrebno, jer sam zamolio šeika da istraži tu stvar. — Divno! Krasno! Seici znadu sve. Pronaći ću ruševine. — I ja to mislim. Hoćete li za zabavu malo izjahati? — Kamo? — Do ispod El Fate, onamo gdje se Tigris probija kroz planinu Mukehil. — Sto je ondje? — Treba da dovedemo ratnu odštetu koja se sastoji u stadima. — Od koga? — Od plemena' Abu Hamed koje nam je onda ugrabilo konje. — Sjajno, ser! Idem! Koliko ljudi s nama? — Stotinu. — Divno! Sjajno! Lijepa povorka! Tamo ruševina? — Nekoliko grobnih humaka, ali na lijevoj obali. — Ne možemo prijeko? — Ne možemo. Šteta! Silna šteta! Mogli bismo tražiti. Pronaći fowlingbulla. — Ipak ćemo naći nešto izvrsno. Sto? — Pravu poslasticu koje već dugo nismo okusili, naime gomoljike. Gomoljike! Oh! Sivokockasti čovjek razjapi usta tako kao da odjednom želi progutati čitavu paštetu od gomoljika. — Ondje ih ima vrlo mnogo — rekoh — pa sa™ doznao da se gomoljikama vrši živa trgovina i da i*1 šalju u Bagdad, Basru, Kerkuk i Sulemaniju. Navodno odlaze čak u Kirmanšah. 320 _ Jašem s vama, ser, jašem s vama! Gomoljike! Hm' Divno! ,. Lincej išćeznu da bi svojim slugama saopćio veliku novost, a ja odoh da odaberem svoje ljude. Sva su tri pobijeđena šeika zaista do večeri morala prihvatiti sve zahtjeve pobjednika, a zatim započe radosna svečanost pri kojoj je mnogi tusti brav izgubio život Za vrijeme te slave i usred klicanja ležao sam ispod mirisavog cvijeća, sa svih strana okružen tisućama glasova, a ipak sam sa svojim mislima. Prije mnogo stoljeća ovdje su dorifori vitlali svojim strašnim kopljima. Možda je ovdje stajao i Holofernov šator izrađen od zlata i grimiza a ukrašen smaragdima i draguljima. Prijeko na šumnim valovima rijeke bili su usidreni čamci što ih Herodot ovako opisuje: „Čamci su potpuno okrugloga oblika, a načinjeni su od kože. Grade ih u Armeniji i u područjima iznad Asirije. Rebra se izrađuju od vnbinoga pruća i od grana, a izvana su prevučena životinjskim kožama. Ti su čamci okrugli kao štit pa nema nikakve razlike između njihova prednjeg i stražnjeg dijela. Dno tih čamaca pokrivaju brodari trstikom ili slamom i tako ti čamci plove niz rijeku, natovareni trgovačkom robom, a posebno pak palminim vinom. Čamci imaju dva vesla, a na svakom je veslu po jedan čovjek. Jedan privlači^ veslo, a drugi se njime odbija. Čamci su različite veličine. Neki su toliko veliki da mogu podnijeti teret od Pet tisuća talenata1. Na onim manjim može se prevoziti jedan magarac, na veće njih nekoliko. Kad brodari stignu s čamcima u Babilon, najprije prodaju svoju robu, a zatim rebra čamaca i trstiku iz njih. Onda svoje mješine tovare na magarce i vraćaju se s njima Armeniju gdje grade nove čamce." Unatoč tolikim stoljećima čamci su ostali jednahii i "arodi koJi su živjeli ovdje nestali su. Kako će " kad oPet prođe toliko vremena?

.

se Herođot služi kao mjerom te c moeao n *P K **• Prema tome bi se na spomenuti mogao natovariti teret od 125 tona. Kroz pustinju 32117. JEZOVITO OTKRIĆEčama

Narednog prijepodneva krenusmo. Jahao sam na čelu s Halefom i s jednim ratnikom Abu Hameda kao vodičem a ostali su jahali za mnom. Na začelju • se nalazio Dejvid Lincej sa svojim slugama Billom i Fredom. Prošli smo između planina Kanuke i Mukehila pa smo ubrzo na lijevoj obali Tigrisa ugledali Tel Hamliju, mali umjetni brežuljak. Na desnoj obali nalazio se Kalat el Džebar, „tiranova tvrđava", ruševina koja se sastojala od nekoliko urušenih okruglih kula međusobno spojenih zidinama. Zatim stigosmo do Tel el Dahaba, brežuljka na lijevoj obali rijeke i zaustavismo se kod Brey el Bada, prilično strme stijene, da ručamo. Pred večer stigli smo do El Fata gdje je Tigris probio sebi široki put kroz planinu Mukehil. Prošavši kroz klanac, uredismo logor za noćenje. Abu Hamedi bili su nenaoružani, ali sam ipak Hadedine podijelio u dvije skupine koje su imale naizmjence čuvati stražu. Da je samo jedan jedini zarobljenik uspio pobjeći, mogao je svom plemenu odati da dolazimo, pa bi onda njegovi ljudi odveli ili sakrili najbolju stoku. U prvo svitanje krenusmo dalje. Tigris je ovdje bio širok i posijan brojnim otocima. Duž lijeve obale pružali su se niski brežuljci, ali na desnoj otvarala se pred nama široka ravnica. Ovdje su se navodno nalazili logori plemena Abu Hamed. — Imate li jedan pašnjak ili više njih? — upitah vodiča. — Samo jedan. 322 Učini mi se da vidim na njemu da nije rekao istinu. _ Lažeš! _ Ne lažem, efendijo. No, dobro. Nastojat ću da ti povjerujem, ali ako opazim da si me prevario, prosvirat ću ti tanetcm glavu. _ To nećeš učiniti, jer ti kažem da možda imamo i dva pašnjaka. Ili tri? — Samo dva. — Ali ako pronađem tri, izgubljen si. — Oprosti, efendijo, možda su naši ljudi u međuvremenu pronašli još jedan pašnjak. Onda će biti tri. — Aha, a možda ih ima čak četiri. — Ti ćeš još zatražiti da ih ima deset! — promrmlja Abu Hamed. Odmahnuh rukom. — Ti si Abu Hamed pa sigurno ne želiš izgubiti ono što si grabežom stekao. Neću te dakle dalje ispitivati. — Imamo četiri, efendijo — bojažljivo će. — Dobro, šuti sada, jer ću se sam uvjeriti. Pregledao sam zatim rub obzorja dogledom i u daljini otkrio nekoliko pokretnih tačaka. Brzo dozvah onog Hadedina koji je 'zapovijedao svojim suplemenicima. Činila mi se da je Salih čovjek u koga se mogu pouzdati. — Uz nas se nalazi četrdeset Abu Hameda — rekoh. — Misliš li da ih sigurno možeš čuvati s tridesetoricom svojih ljudi? — S desetoricom, efendijo. Ta oni nemaju oružja. — Ja ću sad s Hadži Halefom Omarom pojahati naprijed u izvide. Bude li sunce došlo tačno iza onog f™a> a Ja se dotle još ne vratim, poslat ćeš za mnom •tndeset Hadedina da me potraže. Zatim dozvah Engleza. On dojaha sa svoja dva sluge. ~ Vama povjeravam važnu zadaću — rekoh. Well! ~ kimne. Ja ću sad pojahati dalje da izvidim kako da0 »e protežu pašnjaci Abu Hameda. Ne vratim li se le, ~21*

323za dva sata pojahat će tridesetorica naših ljudi za mnom.

— A ja s njima? — Ne, vi ćete ostati kraj preostalih da čuvate zarobljenike. Tko god pokuša pobjeći, ustrijelite ga. — fes! Pobjegne li jedan, postrijeljat ću sve. — Dobro, ali nemojte više. — No — nasmije se čovjek sa sivim kockama i doda: — Čujte, ser, kad budete razgovarali s Abu Hameđima, pitajte ih. — Sta da ih pitam? — Za ruševine i fowlingbulle. — Dobro! — Naprijed, Halefe! Pojurismo u galopu upravo prema tačkama što sam ih otkrio pomoću dalekozora. Bilo je to krdo ovaca. Uz njih je stajao neki starac. — Es selam aleikum! — pozdravih. — Ve aleikum es selam! — odgovori, duboko se naklonivši. — Je li mir na tvom pašnjaku? — Mir je, gospodine.

— Ti pripadaš plemenu Abu Hamed? — Tako je. — Gdje je vaš logor? — Tamo iza zavoja rijeke. — Imate li više pašnjaka? — Zašto pitaš, gospodine? — Jer imam svim pripadnicima tvog plemena isporučiti poruku. — Od koga? — Od tvoga šeika Zedara Ben Hulija. — Hamdulilah! Sigurno nosiš radosnu vijest! — O tome kasnije. Reci mi dakle koliko pašnjaka imate? — Šest. Tri niz rijeku, a tri na otocima u rijeci. — Jesu li svi otoci nastanjeni? — Svi osim jednoga. Po glasu odgovora i na starčevu licu zapazio sarn nešto neobično, ali nisam se ničim odao, već sam dalje pitao: — Gdje se nalazi taj nenastanjeni otok? 324 _ Upravo nasuprot nama vidiš prvi otok, a taj __ koga pitaš četvrti je odavde, gospodine. U sebi sam potajice odlučio da ću oštro pripaziti na taj otok, a glasno upitah: — Zašto taj otok nije nastanjen? — Rijeka je ondje opasna pa je teško prijeći na Hm, onda je on veoma prikladan da se na njem čuvaju zarobljenici — pomislio sam i nastavio pitati: — Koliko ratnika ima u vašim logorima? — Jesi li zaista šeikov izaslanik, gospodine? Njegovo je nepovjerenje povećalo i moje. — Jesam. Govorio sam s njime i sa šeicima Obeida i Džovarija. — Kakvu nam vijest nosiš? — Vijest o miru. $ Zaštoešeik nije .poslao nijednoga čovjeka iz svoga plemena? — Ratnici Abu Hameda dolaze odmah iza mene. Nisam više htio ispitivati starca pa pojahah naprijed tik obale rijeke da bih prebrojio otoke. Kad prođosmo treći otok, Tigris je zavio u stranu te ugledasmo šatore logora. U ravnici su upravo vrvjele deve, goveda, koze i ovce. Konja je bilo malo. Opazio sam također svega nekoliko muškaraca, uz to starih i nemoćnih, dakle neopasnih. Ujahali smo u ulicu između šatora. Pred jednim šatorom stajala je neka mlada djevojka milujući konja koji je ondje bio privezan. Kad me ugleda, kriknu, skoči na konja i odjuri. Jesam li . trebao pojuriti za njom? Nisam to učinio. Uostalom, to mi ne bi mnogo ni koristilo, jer su me sad opko«u svi koji su bili u logoru: starci, bolesnici, žene i jevojke. Neki starac .položi ruku na vrat moga vranca pa upita: Tko si ti, gospodine? Glasnik koga vam šalje Zedar Ben Huli. ~ Seik! S kakvom te vijesti šalje? . nito~ 1JeĆi ću vam kad se svi skupite. Koliko je rat"lKa ostavio ovdje? 325— Petnaest mladih ljudi. Ajema je sigurno odjahala po njih. — Onda dopusti da sjašem! A ti — rekao sam, obrativši se Halefu — pojasi odmah dalje jer i Džovari moraju primiti istu poruku. Halef je znao što mu kanim reći pa okrenu konja i odjuri natrag. — Ne može li tvoj pratilac ostati ovdje da se odmori, nahrani i napoji? — upita starac. — On nije ni umoran ni gladan — rekoh — a njegova zadaća ne može se odgađati.. Gdje se nalaze mladi ratnici? — Kod otoka. I opet taj .otok! — Što rade ondje? — Oni... — starac se prekinu, a zatim nastavi — ... pasu stada. — Je li otok daleko odavde? — Nije. — Evo, već su ovdje! I zaista je četica naoružanih ljudi jurila od rijeke prema nama. To su bili najmlađi članovi plemena, gotovo dječaci. U logoru su ostali dakle samo oni i starci. Nisu imali pušaka, već samo koplja i toljage. Onaj najprvi, a ujedno i najsnažniji podigne toljagu i baci se na mene viknuvši. — Pasji sine, i ti se usuđuješ doći k nama! Srećom sam bio skinuo s ramena tešku pušku, tako da sam kundakom mogao odbiti kijaču. Koplja svih dječaka bila su upravljena u mene. Toga se baš nisam mnogo bojao, već stisnuh vranca stegnima i potjeran ga tik do napadačeva konja. Od svih tih mladića jedini je on imao možda dvadeset godina.

— Dječače, i ti se usuđuješ napasti gosta svoga plemena? Rekavši to, trgnuh ga k sebi i posadih ga preda se na pastuha. Visio je ispred mene mlohavih udova kao kakva lutka. Zahvatio ga je silan strah. — A sad udrite kopljem ako nekog hoćete ubiti! — dodah. Dakako da se nisu usudili da to pokušaju, jer sam svog uhvaćenika držao pred sobom kao štit. Ipak dječaci nisu bili baš posve neodlučni. Nekolicina je sja326

hala s konja i pokušala da me napadne sa strane ili s leđa, dok su me ostali ugrožavali sprijeda. Da ranim kojega od njih? Bilo bi šteta. Potjerao sam dakle konja tik do najbližega šatora, tako da su mi leđa ostala slobodna i upitao: — Što sam vam učinio da me hoćete ubiti? — Poznajemo te — odgovori jedan od njih. — Nećeš nam više umaći, ti čovječe s lavljom kožom! — Govoriš veoma smiono, dječače s janjećom kožom! Uto neka starica zajauče, podigne ruke uvis i vikne: Zar je to taj? Oh! Nemojte mu učiniti ništa, jer je strašan! —. Ubit ćemo ga! — prkosno će dječaci. — Onda će vas razderati i odjahati zrakom. — Neću odjahati, nego ću ostati — nasmijah se i pri tom bacih svoga zarobljenika usred napadača. Zatim kliznuh s konja i brzo uđoh u šator. Jednim zarezom noža proširio sam ulaz tako u šator da sam mogao uvući svoga Rija koga nisam smio izvrći nikakvoj opasnosti. Sad sam se zaklonio od uboda tih osa. — Imamo ga. Hamdulilah! Ne dajte mu da izađe! — začu se neki glas. — Ustrijelite ga kroz platno šatora! — viknu netko. — Ne, uhvatit ćemo ga živog. Ima sa sobom vranca, a njega ne smijemo ozlijediti. Šeik hoće da ga ima. Bio sam siguran da se nitko neće usuditi da uđe k meni. Zato sam mirno sjeo i stao jesti hladno pečenje koje mi je na poslužavniku ležalo na dohvat ruke. Uostalom, ovo nedobrovoljno sužanjstvo nije dugo potrajalo. Halef je žestoko potjerao svoga konja, tako da je ubrzo tlo zatutnjalo pod galopom tridesetorice konjanika. — Alah kerim! — čuh poklike. — To su neprijatelji! Izašao sam iz šatora. Od ukupnog stanovništva logora nije se više vidjelo ni žive duše. Svi su se bili zavukli u šatore. — Sidi! — začuh Halefov glas. — Evo me, Hadži Halefe! — Jesu li ti šta naudili? 327— Nisu. Zaposjednite logor da nitko ne umatane. Ustrijelite svakoga tko pokuša pobjeći. Ove sam riječi izgovorio dovoljno glasno da me svi razumiju. Htio sam se samo zaprijetiti. Onda poslan Halefa od jednog šatora do drugoga da dovede sve starce. Onih petnaest dječaka nisam trebao. Dugo je potrajalo dok su se starci skupili. Sakrili su se i sad su dolazili dršćući i oklijevajući. Kad su puni straha i očekivanja 'posjedali oko mene, rekoh: —i Jeste li po tetoviranim znakovima na mojim ljudima prepoznali kojem plemenu pripadaju? — Jesmo, efendijo. To su Hadedini. > Gdje su vaši ratnici? — Ti to sigurno znaš, gospodine. — Da, znam, pa ću vam i reći: Hadedini su ih sve'f. zarobili i nijedan jedini nije umakao. — Alah kerim! — Da, neka Alah bude milostiv i njima i vama. — Taj čovjek laže! — šapne jedan od njih komu starost još nije slomila hrabrost. Okrenuh se k njemu: — Rekao si da lažem? Brada ti je sijeda, a leda su ti se pognula pod težinom godina. Zato ću ti oprostiti te rijeci. Po čemu zaključuješ da lažem? — Kako bi Hadedini mogli zarobiti tri čitava ple J mena? — To će ti biti odmah jasno kad čuješ da nisu bili sami. Hadedini su sklopili savez s Abu Muhamedima i Alabeidima. Oni su znali za sve i kad su me ono zarobili vaši ratnici ja sam upravo dolazio od Abu Muhameda s kojima sam skovao ratni plan. Mi smo u Vadi Deradžu dočekali vaše ratnike i svladali ih. Čuj kakvu zapovijed sad iždajem. Izašao sam na ulaz šatora i domahnuo Halefu da priđe bliže. — Odjaši natrag i dovedi zarobljene Abu Hamede! Starci su se sad zaista prestrašili, a njihov govornik upita: — Je li to moguće, gospodine?

— Govorim ti istinu. Svi ratnici vašeg plemena u našim su rukama. Ili ćemo ih poubijati ili ćete platiti otkupninu što smo je odredili.328

— Seik Zedar Ben Huli je također zarobljen? — Jeste. — Onda si se zbog otkupnine morao sporazumjeti s njima. — To sam i učinio. — A što je on rekao? " — Seik Zedar će platiti otkupninu pa mi je dao četrdeset vaših suplemenika da pođu po nju. — Štitio nas Alah! Kolika je otkupnina? — To ćete čuti. Koliko glava stoke ima u vašim stadima? — Ne znamo. — Lažeš! Svaki Arapin zna tačno koliko pojedinih vrsta životinja pripada njegovom plemenu. Odgovori mi dakle! Koliko konja imate? — Dvadeset osim onih koji su pošli u borbu. — Ti su za vas izgubljeni. Koliko deva imate? — Tri" stotine. — Goveda? —i Dvanaest stotina. — Magaraca i mazgi? — Otprilike trideset. — Ovaca? — Devet tisuća. — Vaše pleme nije bogato. Otkupnina će iznositi: deset konja, stotinu deva, tri stotine goveda, deset magaraca i mazgi te dvije tisuće ovaca. Starci stadoše strašno jadikovati. Zaista mi ih je bilo žao, ali nisam mogao ništa izmijeniti, a kad sam te brojke usporedio s onima koje bi bile 'postavljene u drugim prilikama savjest mi je bila potpuno mirna. Da prekinem jadikovanje, rekoh grubo: — šutite! Sve je to odobrio šeik Zedar Ben Huli. — Toliko ne možemo dati — glasio je odgovor. — Možete. Sto je čovjek stekao grabežom to može lako i dati. — Mi nismo ništa ugrabili. — Samo šutite! Znam ja da ste vi haramije1 i da se zbog toga još i umišljate. Niste li napali čak i mene? — To je bila samo šala, gospodine.1

Razbojnici. Kod Beduina Je ta riječ laskava.

329—

Onda zbijate opasne šale. Koliko pašnjaka imate?

Šest.

— Nalaze li se pašnjaci i na otocima? — Nalaze. — Dakle i na otoku kraj kojega su maločas bili vaši mladići? —' Ne nalaze. — Ipak mi je rečeno da tamo pasu stada. Usta su vam puna neistine. Tko se nalazi na tom otoku? Abu Hamedi se zbunjeno zgledaše, a zatim se javi njihov govornik: — Neki muškarci. — Kakvi muškarci? — Stranci. Odakle? • —• Ne znamo. ' — A tko zna? — Samo šeik. — Tko je te ljude doveo k vama? — Naši ratnici! — Vaši ratnici! A samo šeik zna odakle potječu? Vidim da moram od vas zatražiti tri tisuće ovaca umjesto dvije tisuće. Ili hoćete li radije govoriti? —• Gospodine, ne smijemo. — Zašto ne smijete? — Seik bi nas kaznio. Budi milosrdan prema nama. — Dobro, uštedjet ću vam dakle tu nepriliku. Uto se opet začu topot kopita medu šatorima. To

su bili zarobljenici i njihova pratnja. Premda nitko nije izašao iz šatora, ipak u svim šatorima odjeknu glasno jadikovanje. Ustao sam. — Sad vidite da sam govorio istinu. Ovdje je četrdeset vaših ratnika da dotjera otkupninu. Vratite se u šatore i sazovite sve stanovnike da izađu iz logora. Ništa im se neće dogoditi, ali želim govoriti s njima. Uložismo dosta truda da skupimo cijelo to mnoštvo staraca, žena i djece. Kad su se naposljetku sabrali, izađoh pred zarobljene ratnike: — Pogledajte ovdje svoje očeve, majke, sestre i kćeri! U mojoj su ruci pa ću ih odvesti zarobljene ne budete li poslušali zapovijedi što ćete ih sada dobiti.330

Ovdje u blizini nalazi se šest pašnjaka. Razdijelit ću vas u šest skupina od kojih će svaka pod nadzorom mojih ratnika poći na jedan pašnjak da ovamo dotjera stada. Za jedan sat moraju sva stada biti sabrana ovdje! Bilo je tako kako sam rekao. Abu Hamedi razdijeliše se pod nadzorom Hadedina. Zadržao sam samo dvanaestoricu naših ljudi. Uz njih je bio i Halef. — Ja ću sad otići, Halefe — rekoh. — Kamo, sidi? — Na otok. Ti ćeš pripaziti da bude ovdje sve u redu, a kasnije ćeš nadzirati odabiranje životinja. Pripazi na to da ovim ljudima ne budu oduzete samo najbolje životinje. Izdvajanje mora biti pravedno. — Oni to nisu zaslužili, sidi. — Ali ja tako želim — razumiješ li, Halefe? Uto priđe Dejvid Lincej. — Jeste li ih pitali, ser? — Još nisam. — Nemojte zaboraviti! — Neću. Opet imam zadaću za vas. Well. — Pripazite na ove žene. > Yes. — Ako koja od njih pokuša pobjeći... — ... ja ću je ustrijeliti. Nikako. — Sto onda? — ... pustite je da pobjegne. Well, ser. Lincej je uspio izreći samo te dvije riječi, ali nije mogao zatvoriti usta što ih je razvukao od zapanjenosti. Nasmijao sam se i otišao. Uostalom, bio sam čvrsto uvjeren da .će već sam pogled na toga čovjeka u sivim kockama spriječiti svaku ženu u bijegu. Uzeh sa sobom dva Hadedina i pođoh prema Tigrisu. Ubrzo se nađosmo sučelice četvrtom otoku. Otok je bio dugačak, uzak i obrastao gustim šašem, mnogo višim od čovjeka. Nisam uspio na njemu ugledati ni žive duše, ali otok je sigurno skrivao neku tajnu koju sam morao otkriti. — Potražite splav! — zapovijedih Hadedinima. 331— Kamo ćeš? — Na otok. • — To nije moguće, efendijo. Ne vidiš li tu divlju struju? Svaka bi se splav razbila. Čovjek je imao pravo, no ja sam ipak bio uvjeren da se mora održavati promet između obale i otoka, a kad sam oštrije pogledao onamo, opazih da je na vrhu otoka ugažen šaš. — Pogledajte onamo! Ne vidite li da su ondje bili ljudi? — Čini se da je tako, efendijo. — Onda mora da postoji neko prijevozno sredstvo. Potražite ga! Piretražiše obalu uz vodu i niz vodu, ali se vratiše neobavljena posla. Sad sam i ja stao tražiti s njima, ali uzalud. Naposljetku otkrih ipak — doduše ne splav ni čamac, ali ipak uređaj, čija mi je svrha odmah bila jasna. Na stablo nekog drveta koje se uzvodno od otoka uzdizalo tik uz obalu bilo je pričvršćeno dugačko čvrsto uže od paominih vlakana. Jedan kraj bio je ovijen oko stabla, a .samo uže sakriveno pod gustim grmljem. Kad sam ga izvukao opazih da je na protivnom kraju svezana mjesina od jarčeve kože. Na «ješinu bila je pričvršćena drvena prečka za koju se čovjek mogao držati rukama. — Evo, ovo je splav. Ne može se razbiti. Ja ću otplivati prijeko, a vi pripazite ovdje da me nitko ne smeta. — To 'je opasno, efendijo. — I drugi su ljudi prelazili prijeko. Zbacih odjeću i napuhnuh mješinu. Otvor se vezivao uzicom. — Pridržite uže i puštajte ga polako kroz ruke! Čvrsto sam se uhvatio za prečku i kliznuo u vodu.

Odmah me je zahvatila struja koja je bila tako jaka da je čovjek morao napeti sve sile da se održi ma užetu. Da se jednoga čovjeka s otoka prevuče na obalu, sigurno je bila potrebna udružena snaga nekolicine muškaraca. Uspio sam. Sretno pristadoh na otoku premda sam prilično čvrsto tresnuo o njega. Prva mi je briga bila da uže pričvrstim, tako da mi ne otpliva niz 332 rijeku. Zatim dohvatih bodež što sam ga ponio sa sobom. S vrha otoka vodila je kroz gusti šaš uska ugažena staza kojom sam ubrzo stigao do neke malene kolibice sagrađene od bambusa i šaša. Bila je tako niska da čovjek ne bi mogao stajati u njoj. U kolibi nije bilo ničega, osim nekoliko komada odjeće, razderana odijela trojice muškaraca. Nikakav trag nije odavao da su se vlasnici odijela još nedavno nalazili ovdje. Staza je međutim vodila dalje. Pošao sam njome i uskoro mi se učini da čujem neko stenjanje. Požurih dalje i stigoh na neko mjesto s kojega je ,bio posječen šaš. Na toj maloj čistini opazio sam — tri ljudske glave koje su vratovima bile postavljene na tlo. Bar se tako činilo. Bile su natečene, upravo bez lika, a uzrok tome se dao lako razabrati. Kad sam došao u blizinu podigao se s njih gusti oblak moskita. Oči i usta tih glava bile su zatvorene. Jesu li to bile mrtvačke lubanje, što su ih iz bilo kakva razloga postavili ovamo? Sagnuo sam se i oprezno dodirnuo jednu od tih glava. Uto se njezine usnice pokrenuše u tihom jauku, • oči se otvoriše i zapiljiše se u mene nekim staklastim pogledom. U čitavom svom životu rijetko sam se nečeg prestrašio, ali sam se sada toliko užasnuo da sam ustuknuo nekoliko koraka. Onda opet priđoh bliže i potanje se ogledah. Zaista, ta tri ičovjeka bila ,su ukopana do glave u vlažnom i natrulom tlu. — Tko ste vi? — upitah glasno. Sad sva trojica otvoriše oči i zagledaše se u mene pravim luđačkim pogledom. Usnice jednoga od njih se otvoriše: — O Adi! — polako zastenja on. Adi? Nije li to bilo ime najvećega sveca Jesida, takozvanih obožavatelja đavla? Usta se ponovo otvoriše, ali čovjek nije više imao snage da još išta rekne. Naglo se probih kroz gusti šaš do najbliže obale otoka i zgrabiti među dlanovima vode. Brzo se vratih natrag i ulih vođu u usta tih patnika. Požudno su je popili. Mogao sam je samo malo odjedtoom donijeti, budući da mi je voda curila iz 333među prstiju pa sam morao poći do obale mnogo puta i vratiti se prije nego što su oni bar donekle ugasili svoju strašnu žeđu. — Ima li ovdje kakva motika? — upitah. — Uzeli su je — šapne jedan. Otrčao sam do gornjega vrha otoka. Prijeko su još stajali moji pratioci. Složih ruke oko usta da nadgla j> ^ sam šum vode i doviknuh: | — Donesite lopatu ili motiku i dovedite ona tri Engleza, ali posve ,potajno. Oni iščezoše. Po Halefa nisam smio poslati, jer je bio prijeko potreban. Nestrpljivo sam počekao. Napokon se pojaviše .Hadeđini s Englezima i s već spomenutom Englezovom motičicom. — Ser Dejvid! — doviknuh mu preko vode. — Pređite brzo prijeko! Bili i Fred također! Donesite motiku! — Motiku? Našli fowlingbulle? J Vidjet ćete. Odriješio sam mješinu i gurnuo je u vodu. — Povucite! Malo kasnije stajao je na otoku i ser Dejvid. " ; — Gdje? — upita. — Počekajte. Najprije neka i oni drugi prijeđu. > Well. Lincej domahne svojini ljudima da se požure i ubrzo su oba snažna momka bila kraj nas. Bili je nosio motiku. Ponovo privezan mješinu. — Dođite, ser Dejvid. \ — Ah, napokon! — Ser Dejvid — rekoh — hoćete li mi oprostiti? Sto? — Nisam našao ftnvlingbulle. — Niste? — zastade i razjapi usta. — Niste? Ah! — Ali otkrio sam nešto drugo. Nešto zaista grozno zbog čega je vaša prisutnost ovdje potrebna. Dođite! Uzeh sam motiku i pođoh ispred njih. Kad stigosmo na iskrčeno mjesto, Englezi užasnuto kriknuše i ustuknuše. Uostalom, sad je pogled na te tri glave bio još užasniji nego malo prije, jer su zakopani ljudi imali oči otvorene i pomicali glavama da otjeraju jata komaraca. ~> Ove su ljude ovdje zakopali — rekoh.334

— Tko? — upita Linđsay. — Doznat ćemo.

Tako sam naglo kopao motikom a njih su trojica tako marljivo grebla i gurala zemlju rukama da smo već nakon četvrt sata iskopali sva tri nesretnika. Bili su potpuno goli. Noge i ruke bile su im vezane užadi od lika. Znao sam da .Arapi svoje bolesnike kod nekih opasnih bolesti zakapaju do glave u zemlju smatrajući da ih tako liječe, ali ti su ljudi bili vezani, dakle nisu bili bolesni. Osim toga oni ne bi bolesnike izložili nezaštićene napadajima komaraca. Odnijeli smo oslobođene ljude do vode i poškropili. To ih je osvježilo. — Tko ste vi? — upitah. — Badri — glasio je odgovor. Badri? To je bilo ime jednog sela u kojem su stanovali samo obožavatelji đavla. Slutnja me dakle nije prevarila. — Moramo ih prebaciti na obalu — rekoh. ^ Najprije ću ja otplivati prijeko da pomognem vući uže, a ponijet ću i njihovu odjeću. Zatim dolazite vi, svaki s po jednim od njih. VfelV. Neće biti lako. — Morat ćete te ljude položiti poprijeko na ruke i tako ih držati. Savih odjeću kao turban i stavih je na glavu. Zatim dadoh ,znak da me izvuku na obalu. Ono što je sad slijedilo bilo je za mene i za oba .Hadedina težak posao, a za one ostale veoma opasno. Ipak smo uspjeli da svu šestoricu sretno prebacimo na obalu. — Odjenite ove ljude! — zapovjedili. — Neka ostanu ovdje sakriveni. Ser Dejvid, vi ćete im potajice donijeti hrane, a ostali neka ih čuvaju. — Well. Pitajte ih tko ih je ukopao? — Sigurno šeik. — Treba ga umlatiti! Ova naša pustolovina potraja više od jednoga sata. Kad smo stigli u logor, u dolini su upravo vrvjele tisuće životinja. Posao oko izdvajanja bio je težak, ali mali Hadži bio je dorastao svojoj zadaći. Uzjahao je moga ždrijepca sigurno zato da se brže kreće, a i da bi mu se malo divili. Hadeđini su oduševljeno obavlja335li svoj posao, ali zarobljeni Atm Hamedi koji su im morali pomagati nisu mogli sakriti ogorčenje.

Pogotovu ondje gdje su sjedile žene i starci, tekle su vruće suze, .a mnoga poluglasna kletva vinula se s usana. Pri tome sam zapazio nešto neobično. U skupini 1 žena opazih jednu ženu koja je začudo posao mojih ljudi promatrala s jedva skrivenom zlorađošću. Mora da je zato imala poseban razlog. — Pođi za mnom! — zapovjedili joj. — Budi milostiv, gospodine! Nisam ništa učinila! •— prestrašeno me zamoli. — Ništa ti se neće dogoditi — umirih je. Odveo sam je u šator u kojem sam se maločas zaklonio. Ondje stadoh pred nju, oštro je pogledah u oči i upitah: — Ti imaš neprijatelja u svom /plemenu pa te raduje što trpi štetu zbog vašeg poraza? Ona me iznenađeno pogleda. — Odakleto znaš, efendijo? — Budi iskrena: tko je to? — Ti ćeš mu to odati. — Neću, jer je on i moj neprijatelj. Ti mrziš šeika Zedara Ben Hulija? Njezine tamne oči bljesnuše. — Da, mrzim ga, efendijo, jer je dao ubiti oca moje djece. Zašto? — Moj mu je gospodar prilikom jednog od posljednjih pljačkaških pohoda uskratio poslušnost. Zašto? — Jer šeik zadržava za sebe gotovo cio plijen. — Jesi li siromašna? — Stric moje djece uzeo me k sebi. I on je siromašan. — Koliko stoke ima? — Jedno govedo i deset ovaca. Morat će ih dati, jer kad se šeik vrati, mi mali ljudi morat ćemo snositi cio gubitak. Šeik i njegova rodbina neće osiromašiti, osiromašit će samo pleme. — Budeš li iskrena, Zedar Ben Huli se neće vratiti. Zadržat ću ga kao zarobljenika, a Abu Hamedima 336 ću dati pravednog i poštenog šeika. Stric tvoje djece neka danas zadrži sve što ima. — Efendijo, tvoja je ruka puna milosrđa. Sto hoćeš da doznaš od mene? — Poznaješ li otok onaj prijeko u Tigrisu? Žena problijedi. — Zašto me to pitaš? — Jer želim da s tobom govorim o njemu. Ne čini to, efendijo. Šeik će ubiti svakoga tko oda tu tajnu. * — Odaš li mi je, on .se neće vratiti. Dakle, čemu služi taj otok?

— Na njemu borave šeikovi zarobljenici. — Kakvi zarobljenici? J On hvata putnike koji stižu ravnicom ili rije • kom, pa im oduzima sve. Nemaju li ništa, ubija ih. Ako su naprotiv bogati, on ih zadržava da bi od njih iznudio otkupninu. — Onda te ljude otprema na otok? — Da, u onu .kolibu od rogoza. Zarobljenici ne mogu umaći, jer su im vezane ruke i noge. > A onda kad šeik dobije otkupninu? — Ipak ubija ljude da ga nitko ne bi odao. — Sto radi šeik ako njegovi zarobljenici ne žele. ili ne mogu platiti? — Onda ih muči. — U čemu se sastoje te muke? — Zedar Ben Huli upotrebljava različite muke. Često ih daje zakapati u zemlju. ' Tko obavlja dužnost tamničara? — On i njegovi sinovi. Čovjek koji je ,prve noći na obali Tigrisa ukrao naše konje pa me onda kasnije prepoznao kad sam ovamo došao kao izvidnik također je bio njegov sin. Primijetio sam ga među zarobljenicima u Vadi Deradžu. Zato upitah: — Koliko sinova ima šeik? Dva. — Je li jedan od njih ovdje? t J Jeste. Onaj mladić koji te je htio ubiti kad si stigao u logor. — Ima li sad zarobljenika na otoku?(22

Kroz pustinju

337—

Ima, dvojica ili trojica. Ne znam tačno. To znadu samo ljudi koji su sudjelovali pri hvatanju. — Kako su ti stranci pali šeiku u ruke? — Spuštali su se u keleku niz rijeku pa su navečer nedaleko od nas pristali uz obalu. Ondje ih je napao. — Kako ih već dugo drži zasužnjene? 2ena malo pomisli, a zatim reče: — Bit će dvadesetak dana. — Kako je postupio s tim zarobljenicima? — Ne znam. * — Imate li ovdje mnogo tahtirevana1? — Ima ih nekoliko. Izvukoh nekoliko srebrnjaka od onoga, novca što sam ga pronašao'u Abu Seifovim bisagama. Hvala ti. Uzmi! — O gospodaru, tvoja je milost veća od... — Ostavi to — prekinuh je. — Je li stric tvoje djece također zarobljen? — Jeste. — Pustit ćemo ga na slobodu. Pođi onom malom ratniku koji jaše crnoga konja i reci mu da mu poručujem da neka ti vrati tvoju stoku. Šeik se neće više vratiti. — O gospodaru ... — Dobro je. Hajde sada i ne kazuj nikome što smo ovdje razgovarali! Žena ode, a i ja izađoh iz šatora. Ratnici su već gotovo izdvojili životinje. Potražih Halefa. Kad sam mu mahnuo dojaše k meni. — Tko ti je dopustio da jašeš na mom vrancu, Hadži Halefe Omare? — Htio sam ga samo naviknuti na svoje noge, sidi. — Ne vjerujem da će ih se on odviše poplašiti — dobacih. — A sad /pripazi, Halefe. Tebi će doći neka žena i zatražit će jedno govedo i deset ovaca. Dat ćeš ih. ' ' — Slušam te, sidi.Nosiljka u obuku košare; prenosi je đeva7338

— Čuj me dalje! Uzet ćeš iz logora tri tahtirevana i osedlat ćeš njima tri deve. — Tko će putovati s njima, sidi? — Pogledaj tamo na rijeku! Vidiš li ono grmlje i ono drvo tamo na desno? — Vidim i jedno i drugo. — Ondje leže tri bolesna čovjeka koje ćemo smjestiti u košare. Hodi sada u šeikov šator. On je tvoj sa svime što se u njemu nalazi. Poberi pokrivače i prostri ih u košare da bi bolesnici., ležali na mekom, ali nitko ne smije ni sada ni putem doznati koga to deve prenose. — Ti znaš, sidi, da ja činim sve što mi zapovjediš, ali sve to ne mogu sam obaviti. — Ondje se nalaze Englezi, a i dva Hadedina. Oni će ti pomoći. Daj mi sad ždrijepca. Sam ću preuzeti nadzor.

Nakon jednog sata bili smo gotovi s čitavim poslom. Dok su svi prisutni posvetili samo pažnju stadima, Halef je uspio da bolesnike neopazice smjesti na deve. Čitava dugačka karavana stajala je spremna za polazak. Sad potražih onog mladića koji me je danas dočekao kijačom. Opazio sam ga gdje stoji usred svojih drugova i odjahao k njemu. Lincej je sa svojim slugama stajao u blizini. — Ser Dejvid, imate li vi ili vaši sluge uza se kakav konopac? — Čini mi se da ih ovdje ima mnogo. Lincej priđe k ono nekoliko konja koji su bili ostavljeni plemenu. Konji su konopcima bili vezani uz šatorske motke. Lincej razreze konopce i donese ih. — Vidite li onog smeđeg momka tamo, ser Dejvid? Pri tome sam mu očima dao kradomice znak. — Vidim ga, ser. — Predajem ga vama. On je bio tamničar one trojice nesretnika pa treba zbog toga da pođe s nama. Čvrsto mu svežite ruke na leđima i pričvrstite uže na svom sedlu ili stremenu. Neka malo nauči trčati. — fes, ser. Vrlo lijepo. — Neće dobiti ni jela ni .pića dok ne dođemo u Vadi Deradž. — To je i zaslužio. 22* 339f l pazite na njega. Ako vam umakne, zauvjek smo se rastali, a vi onda gledajte gdje ćete naći fovvlingbulle. — Pripazit ću ja već na njega. Na prenoćištima il ću ga ukopati u zemlju. — Dakle naprijed! Englez priđe mladiću i .položi mu ruku na rame. — Pođi sa mnom, lupeže! Lincej ga je čvrsto zgrabio, a oba mu sluge vješto svezaše ruke. Mladić se u prvi čas zabezeknu, a onda se okrenu k.meni: —< Sto znači to, efendijo? — Poći ćeš p nama. — Ja nisam zarobljenik, ja ću ostati ovdje. Uto se k nama progura neka postarija žena. — Alah kerim! Što hoćeš s mojim sinom, efendijo? J On će s nama. — On? Zvijezda moje starosti, slava svojih vršnjaka, ponos cijeloga plemena? Što je učinio da ga vežeš kao ubojicu koga je stigla krvna osveta? — Brzo, ser Dejvid! Svežite ga na konja, a zatim naprijed. Istodobno dadoh znak za polazak i krenuh. Prije sam osjećao samilost prema tom teško pogođenom plemenu, ali sad mi je svako lice ovdje bilo odvratno, a kad smo izašli iz logora i kad je utihlo sve ono jadikovanje iza nas, bilo mi je kao da sam umakao iz raž ,, bojničke spilje. Halef je sa svoje tri deve jašio na čelu karavane. Pojahah k njemu. — Leže'li ti ljudi udobno? — Kao na padišahovom divanu, sidi. — Jesu li što jeli? — Nisu. Pili su mlijeka. — To je bolje. Mogu li govoriti? — Izgovorili su samo nekoliko riječi, ali jezikom koji ne razumijem. — Mora da je to kurdski. — Kurdski? — Tako je. Ja ih smatram obožavateljima đavla.,,340

— Obožavateljima đavla? Očuvao nas Alah devet puta kamenovanog đavla! Kako može netko obožavati đavla, sidi? — Oni ga ne obožavaju, premda bi se to dalo zaključiti po nazivu što sam ti ga rekao: To su marljivi, dobri i .čestiti ljudi, upola. kršćani, upola muslimani. — Aha. Zato i govore jezikom koji ne razumije ni jedan musliman. Razumiješ li ga ti? — Ne razumijem. On se gotovo prestrašeno trgnu. — Ne razumiješ? Sidi, to nije istina! Ti znaš sve! — Kažem ti da ne vladam tinj jezikom. — Uopće ne vladaš? — Hm! Vladam jednim drugim jezikom koji mu je srodan. Možda bih iz njega mogao koristiti nekoliko riječi da se sporazumijem s njima. — Vidiš li da sam imao .pravo, sidi? — Nemoj misliti da ja baš sve znam — odgovorih. r Ja ne znam čak ni to kako je Hana, svijetlo tvojih očiju, zadovoljna sa svojim Halefom, — Zadovoljna, sidi? ,Za nju na prvom mjestu polazi Alah, zatim Muhamed, onda onaj đavao koga si joj poklonio na lančiću i koga za nju čuva šeik Malek, a zatim odmah dolazi Hadži Halef Omar Ben Hadži Atoul Afoas I'bn Hadži Davud al Gosara.

— Dakle nakon đavla dolaziš ti? — Ne dolazim, ja nakon đavla, već nakon 'tvoga poklona, sidi. — Onda budi zahvalan Hani i slušaj je. Opomenuvši ga tako, pođoh dalje. Zbog stoke smo se vraćali mnogo polaganije nego što smo stigli ovamo. O zapadu sunca stigosmo do mjesta koje je ležalo još ispod Kalata El Džebara, a ,kako je bilo bogato obraslo cvijećem i zelenilom, bilo je prikladno za noćni logor. Naša glavna ,zadaća bila je sada da nadziremo i stada i Aibu .Hamede, pa sam poduzeo sve potrebne mjere opreza. Kasno uveče sam se već zavio na spavanje kad Lincej još jednom stiže k meni. — Strašno! Užasno, ser! — Što to? Je li vaš zarobljenik pobjegao? — Taj? No! Leži čvrsto vezan.

341

— No, što je onda tako strašno i užasno? — Zaboravili smo ono glavno. — Sto? Govorite. — Gomoljike. Morao sam se glasno nasmijati, i — To je zaista užasno, ser Dejvid, pogotovu što sam u logoru Abu Hameda vidio pune vreće gomoljika. — Odakle da ih sad uzmemo? — Sutra ćemo ih imati. Budite posve sigurni. — Lijepo, laku noć, ser. Zaspao sam a da nisam govorio s ona tri bolesnika. Narednoga jutra sam već zarana bio kod njih. Košare su bile posliavljene tako da su ljudi u njima mogli jedan drugoga vidjeti. Danas su već malo bolje izgledali i bili se toliko oporavili da su mogli govoriti bez teškoća. Kako sam ubrzo ustanovio, sva su trojica dobro govorila arapski, premda su se jučer u stanju djelomične nesvijesti umjeli služiti samo svojim materinjim jezikom. Kad sam im se približio, jedan me od njih radosno i ispitljivo pogleda. — Alah te blagoslovio! — viknu prije nego što sam ga mogao pozdraviti. — Ti si to! Prepoznajem te! — Tko sam ja, prijatelju? — Ti si mi se pojavio kad je smrt već posegla za mojim srcem. O efendijo Kara Ben Nemzi, hvala ti od srca! — Gle, znaš kako se zovem. — Znam' jer nam je Hadži Halef Omar, otkako smo se osvijestili, mnogo pripovijedao o tebi i o tvojim slavnim djelima. Okrenuo sam se k Halefu. — Brbljavče! — Ta zar ne smijem .govoriti o tebi, sidi? — branio se mališan. — Smiješ, ali bez hvalisanja! Zatim se ponovo obratih spašenim ljudima: — Jeste li se toliko oporavili da možete govoriti? — Jesmo, efendijo. —< Onda mi recite, tko ste? — Ja se zovem Pali, ovaj ovdje zove se Selek, & ovaj treći Melah. 342 Gdje vam je domovina? I Naša se domovina zove Badri, a nalazi se sje ! KakoosteDospjeli u položaj u kojem, sam vas naS8 ^ Naš nas je bej poslao u Bagdad da namjesniku odnesemo njegovu poruku. _ U Bagdad? Ne spadate li vi pod Mosul? _ Gospodine, mosulski ,paša je opak čovjek koji nas često tlači. Bagdadski namjesnik uživa padišahovo povjerenje, pa se trebao zauzeti za nas. — Kako ste putovali? U Mosul, a zatim niz rijeku? — Nismo. Otišli smo do rijeke Gomul, sagradili splav, pa otplovili niz tu rijeku u Gazir Su, a odande u Sab el Kebir koja utječe u Tigris. U Tigrisu smo pristali uz obalu pa nas je ondje šeik Abu Hameda napao dok smo spavali. Je li vas opljačkao? — Oduzeo nam je sve što smo imali, a zatim nas je htio prisiliti da pišemo svojim ljudima neka nam pošalju otkup.

— A vi to niste učinili? — Nismo, jer smo siromašni i ne možemo platiti otkupninu. — Vaš bi je bej možda ipak platio? — Seik je tražio da pišemo njemu, ali to nismo htjeli. Bej bi sigurno platio, no mi smo znali da bi to bilo uzalud, jer bi nas oni ipak ubili. — Imali ste pravo. Sve da ste i platili otkupninu ipak biste izgubili život. — Zatim su nas udarili na muke. Batinali su nas, duge ;sate vješali za ruke i noge i naposljetku nas zakopali u zemlju. — I cijelo to vrijeme bili ste svezani? — Jesmo. — Znate li da se vaš krvnik nalazi u našim nikama? Hadži Halef Omar nam je to već rekao. — Seika neće mimoići kazna. — Efendijo, ne osvećuj mu ,se. Kako? Da prođe bez kazne? 343— Da, bez kazne. Ti misliž na osvetu, ali mi siti zadovoljni s time što smo opet zadobili život pa ćemo mu oprostiti. To su dakle bili obožavatelji đavla! — Vidjet ćemo. Znate li kamo sad jašemo? — Znamo. U Vadi Deradž. — Ondje ćete naći Hadedine, a njihov šeik primit će vas s dobrodošlicom. Nakon toga .kratkog razgovora nastavismo put. Kod Kalata El Džebara uspio sam pronaći čitavu hrpu gomoljike, tako da je moj .Englez bio sav ushićen. Sabrao je veliku zalihu i obećao mi da će me pozvati na paštetu od gomoljika što će je sam prirediti. Kad je prošlo .podne, zafcrenusmo među planine Kanuke i Mukehir pa ,pođosmo ravno prema Vadi Deradžu. Namjerno nisam najavio naš dolazak da iznenadim šeika Muhameda Emina. Ipak su nas opazili stražari plemena Abu Muhamed i dali znak da dolazimo. Cijelu dolinu ispuni glasno kliktanje. Muhamed Emin i Malek pojahali su nam odmah u susret i srdačno nas .pozdravili. Moje je stado stiglo prvo. Do pašnjaka Hadedina vodio je samo jedan put i to kroz vadi. Ovdje su se još nalazili svi ratni zarobljenici pa svako može lako zamisliti s kakvim su pogledima Abu Hamedi promatrali dugačku povorku s plijenom kolja je prolazila kraj njih. Naposljetku stigosmo opet u ravnicu pa sjahah. — Tko se nalazi u tehtirevanima? — upita Muhamed Emin. — Tri čovjeka koja je šeik Zedar Ben Huli dao mučiti na smrt — odgovorih. — ,Pripovijedat ću ti još o njima. Gdje su zarobljeni šeici? — Ovdje u šatoru. Evo ih, dolaze. , Upravo su izašli. Oči šeika plemena Abu Hame da podmuklo bljesnuše kad je prepoznao svoje stado. On mi priđe bliže. — Jesi li doveo više nego što si vsmio? Misliš li stoke? — Da, stoke. — Doveo sam toliko koliko mi je bilo zapovjeđeno. — Ja ću je prebrojiti. •344

broji rekoh hladno. Uostalom, ipak moo više nego što sam trebao dovesti. _ Ceiga? _ Hoćeš li da vidiš? _ Moram vidjeti! — Onda dozovi onog ondje. Pri tome sam pokazao na njegovog starijeg sina koji se upravo pojavio na ulazu u šator. Domahnuo mu Je da priđe bliže. Hajdete svi sa mnom! — rekon. Muhamed Emin, Malek i sva tri zarobljena šeika pođoše za mnom onamo gdje su ,klekle one tri deve stahtirevanima. Halef je upravo dao izvaditi Jeside iz njih. • _ Poznaješ li te ljude? upitah Zedara Ben Hulija. On prestrašeno ustuknu, a isto tako i njegov sin. Jesidi! — viknu. — Da, .Jesidi koje si htio polako umoriti kao što si umorio već tolike ljude, ti nemani! šeik me osinu .pravim panterskim pogledom. — Sto je učinio? — upita Obeid Esla el Mahem. — Dopusti da ti ispripovjedim. Začudit ćeš se kakav je čovjek tvoj ratni saveznik.

Ispripovjedio ,sam im kako sam našao ta tri čovjeka i u kojem su stanju "bila. Kad sam zašutio svi se odmakoše od Zedara Ben Huli'ja. Time se ovome otvorio pogled na ulaz .u dolinu gdje se u tom trenutku pokazaše tri konjanika: Lincej sa svoja dva sluge. Zaostao je za nama. Kraj njegova konja vukao se mladi šeikov sin. Zedar Ben Huli ugleda mladića i smjesta se okrenu k meni: — Alah akbar! Sto je to? Moj drugi sin zarobljen? — Kako vidiš. — Sto je učinio? — Bio je pomoćnik u ,tvojim zločinima. Osim toga Pokušao je da i mene ubije. Dao sam ga svezati i sad dolazi kazna za vas. Tvoja dva sina će dva dana čuvati stražu kraj glave svoga oca zakopanog u zemlju. Onda ćemo te osloboditi. Kazna je uostalom i odviše za tebe i tvoje sinove! Idi i odveži svoga sina! 345Zedar smjesta priskoči Englezovom konju i posegnu .za konopcem. Ser Dejvid je bio upravo sjahao pa odgurnu šeikovu ruku i viknu: — Gubi se odavde! Taj je momak moj! Uto Zedar Ben Huli strelovitom brzinom izvuče Englezu jedan od njegovih golemih pištolja iz pojasa namjeri u njega i opali. Lincej se strelovito okrenu' ali mu je tane ipak okrznuto ruku. U narednom trenutku prasnu drugi hitac. Irac Bili je podigao pušku da obrani svoga gospodara i njegovo tane prosvira šeikovu glavu. Oba šeikova sina baciše se na strijelca, ali naiđoše <na doličan prijem. Ubrzo su /bili svladani. Okrenuo sam se od tog prizora, zgrozivši se. Kazna koju sam namijenio zločincu bila bi odviše blaga. Sad se ispunilo obećanje što sam ga dao onoj ženi: šeik se neće vratiti u svoj logor. Proteklo je dosta vremena prije nego što smo se opet smirili. Onda začuh kako me Halef pita: — Sidi, kamo da odvedem ova tri čovjeka? , — O tome neka odluči šeik Hadedina — glasio je moj odgovor. Muhamed Emin im priđe. — Merhaba — dobro mi došli! .Ostanite kod Muhameda Emina dok se ne oporavite od .svoje patnje. Selek ga iznenadno .pogleda. — Muhamed Emin? — ufcita. — Tako se zovem. / — Ti nisi Samar, već Hadedin? — Hadedini spadaju u pleme Šamara. — Seiče, onda imam poruku za tebe. — Poruku? — Tako je. Bilo je to u Badriju, prije nego što smo krenuli na put. Otišao sam na potok da zagrabim vode. Ondje je ležala če'ta Arbanasa, čuvajući nekog snažnog čovjeka. Zamolio me je da mu dadem vode a gradeći se da pije on,mi šapnu: „Pođi Samarima, Muhamedu Eminu, mom ocu i reci mu da me vode u Amadiju." Eto, to sam ti imao reći. Šeik zapanjeno ustuknu. — Moj sin Amad el Gandur! — viknu. — To je bio on, on! Kako je izgledao? 346 Bio je visok poput tebe, ali plećatiji od tebe a crna mu je brada dopirala do prsiju. ' Moj sin! HamdulMah! Napokon imam njegov trag! Radujte se, ljudi, radujte se sa mnom, jer će da nas biti svečani dan za sve prijatelje i suplemenike' Kad si to govorio ,s njime? — Otada je iprošlo .šest tjedana Hvala ti. Šest tjedana, to je' dugo vrijeme' Ali mol sm ne smije dulje čamiti u tamnici Poći ću no njega, pa sve da, moram osvojiti i razoriti ciielii A™ diju. Kara Ben Nemzi, hoćeš li pojahlh sa mnn pojanatl Mćeš me ostaviti ,na cjedilu? sa mnom ili — Pojahat ću s tobom

<**•pri

đe

tuli istina da ćeš, i ti s njime? Smijem li te pratiti? Sjeti se svoje žene, Halefe

S

347—

Da, bez kazne. Ti misliš na osvetu, ali mi smo zadovoljni s time što smo opet zadobili život pa ćemo mu oprostiti. To su dakle bili obožavatelji đavla! — Vidjet ćemo. Znate li kamo sad jašemo? • — Znamo. U Vadi Deradž. — Ondje ćete naći Hadedine, a njihov šeik primit će vas s dobrodošlicom. Nakon toga kratkog razgovora nastavismo put. Kod Kalata El Džebara uspio sam pronaći čitavu hrpu gomoljike, tako da je moj .Englez bio sav ushićen. Sabrao je veliku zalihu i obećao mi da će me pozvati na paštetu od gomoljika što će je sam prirediti. Kad je prošlo ,podne, zaterenusmo među planine Kanuke i Mukehir pa ,pođosmo ravno prema Vadi Deradžu. Namjerno nisam najavio naš dolazak da iznenadim šeika Muhameda Emina. Ipak su nais opazili stražari plemena Abu Muhamed i dali znak da dolazimo. Cijelu dolinu ispuni glasno kliktanje. Muhamed Emin i Malek pojahali su nam odmah u susret i srdačno nas .pozdravili. Moje je stado stiglo prvo. Do pašnjaka Hadedina vodio je samo jedan put i to kroz vadi. Ovdje su se još nalazili svi ratni zarobljenici pa svako može lako zamisliti s kakvim su pogledima Abu Hamedi promatrali dugačku povorku s plijenom koja je prolazila kraj njih. Naposljetku stigosmo opet u ravnicu pa sjahah. — Tko se nalazi u tehtirevanima? — upita Muhamed Emin. — Tri čovjeka koja je šeik Zedar Ben Huli dao mučiti na smrt — odgovorih. — ,Pripovijedat ću ti još o njima. Gdje su zarobljeni šeici? — Ovdje u šatoru. Evo ih, dolaze. Upravo su izašli. Oči šeika .plemena Abu Hameda podmuklo bljesnuše kad je prepoznao svoje stado. On mi priđe bliže. — Jesi li doveo više nego što si ^mio? Misliš li stoke? — Da, stoke. — Doveo sam toliko koliko mi je bilo zapovjeđeno. — Ja ću je prebrojiti. •344

_ Samo broji rekoh hladno. — Uostalom, ipak sam doveo više nego što sam trebao dovesti. Čega? Hoćeš li da vidiš? — Moram vidjeti! — Onda doeovi onog ondje. Pri tome sam pokazao na njegovog starijeg sina koji se upravo pojavio na ulazu u šator. Domahnuo mu je da priđe ,bliže. — Hajdete svi sa mnom! — rekoh. Muhamed Emin, Malek i sva tri zarobljena šeika pođoše za mnom onamo gdje su (klekle one tri deve s tahtirevanima. Halef je upravo dao izvaditi Jeside iz njih. . — Poznaješ li te ljude? — upitah Zedara Ben Hulija. On prestrašeno ustuknu, a isto tako i njegov sin. — Jesidi! — viknu. — Da, .Jesidi koje si htio polako umoriti kao što si umorio već tolike ljude, .ti nemani! Šeik me osinu ,pravim panterskim pogledom. — Što je učinio? — upita Obeid Esla el Mahem. — Dopusti da ti ispripovjedim. Začudit ćeš se kakav je čovjek tvoj ratni saveznik. Ispripovjedio ,sam im kako sam našao ta tri čo . vjeka i u kojem su stanju "bila. Kad sam zašutio svi se odmakoše od Zedara Ben Hulija. Time se ovome otvorio pogled na ulaz .u dolinu gdje se u tom trenutku pokazaše tri konjanika: Lincej sa svoja dva sluge. Zaostao je za nama. Kraj njegova konja vukao se mladi seikov sin. Zedar Ben Huli ugleda mladića i smjesta se okrenu k meni: Alah akbar! Sto je to? Moj drugi sin zarobljen? — Kako vidiš. Sto je učinio? ~ Bio Je Pomoćnik u ,tvojim zločinima. Osim toga POKusao je da i mene ubije. Dao sam ga svezati i sad oiazi kazna za vas. Tvoja dva sina će dva dana ču OnJ: stražu kraj glave svoga oca zakopanpg u zemlju. aa cemo te osloboditi. Kazna je uostalom i odviše bl" Sa za tebe i tvoje sinove! Idi i odveži svoga sina! 345Zedar smjesta priskoči Englezovom konju i posegnu za konopcem. Ser Dejvid je bio upravo sjahao pa odgurnu šeikovu ruku i viknu: — Gubi se odavde! Taj je momak moj!

Uto Zedar Ben Huli strelovitom brzinom izvuče Englezu jedan od njegovih golemih pištolja iiz pojasa namjeri u njega i opali. Lincej se strelovito okrenu,' ali mu je tane ipak okrznuto ruku. U narednom tre' nutku prasnu drugi hitac. Irac Bili je podigao pušku da obrani svoga gospodara i njegovo tane prosvira šeikovu glavu. Oba šeikova sina baciše se na strijelca, ali naiđoše <na doličan prijem. Ubrzo su /bili svladani. Okrenuo sam se od tog prizora, zgrozivši se. Kazna koju sam namijenio zločincu bila bi odviše blaga. Sad se ispunilo obećanje što sam ga dao onoj ženi: šeik se neće vratiti u svoj logor. Proteklo je dosta vremena prije nego što smo se opet smirili. Onda začuh kako one Halef pita: — Sidi, kamo da odvedem ova tri čovjeka? . — O tome neka odluči šeik Hadedina — glasio je moj odgovor. Muhamed Emin im priđe. — Merhaba — dobro mi došli! Ostanite kod Muhameda Emina dok se ne oporavite od .svoje patnje. Selek ga iznenadno .pogleda. — Muhamed Emin? — upita. — Tako se zovem. ; — Ti nisi Samar, već Hadedin? — Hadedini spadaju u pleme Samara. — šeiče, onda imam poruku za tebe. — Poruku? — Tako je. Bilo je to u Badriju, prije nego što smo krenuli na put. Otišao sam na potok da zagrabim vode. Ondje je ležala četa Arbanasa, čuvajući nekog snažnog čovjeka. Zamolio me je da mu dadem vode a gradeći se da pije on,mi šapnu: „Pođi Šamarima, Muhamedu Eminu, mom ocu i reci mu da me vode u Amadiju." Eto, to sam ti imao reći. Šeik zapanjeno ustuknu. — Moj sin Amad el Gandur! — viknu. — To je bio on, on! Kako je izjgledao? 346 — Bio je visok poput tebe, ali plećatiji od tebe, a crna mu je brada dopirala do prsiju. Moj sin! Hamdulilah! Napokon imam njegov trag! Radujte se, ljudi, radujte se sa mnom, jer će danas biti svečani dan za sve prijatelje i suplemenike! Kad si to govorio ,s njime? — Otada je ^prošlo .šest tjedana. Hvala ti. Šest tjedana, to je dugo vrijeme! Ali moj sin ne smije dulje čamiti u tamnici. Poći ću po njega, pa sve da .moram osvojiti i razoriti cijelu Ama diju. Kara Ben Nemzi, hoćeš li pojahati sa mnom ili ćeš me ostaviti ,na cjedilu? Pojahat ću s tobom. Sidi, je li istina da ćeš ,i ti s njime' — Hoću. Smijem li te pratiti? Sjeti se svoje žene, Halefe1 1

' ««

s34718.

KOD MOSULSKGG PASE Tako sam stigao u Mosul i čekao da me primi Šekib Halilpaša, mutesarif1 toga sandžaka2. Nakanio sam s Muhamedom Eminom odjahati gore u kurdske planine da lukavštinom ili silom oslobodim njegovog sina Amada el Gandura iz tvrđave Amadije. Bila je to zadaća koja se nije dala baš tako lako riješiti. Hrabri šeik Hadedina najradije bi krenuo s ratnicima čitavoga svog plemena da se probije kroz tursko područje i da javno i otvoreno napadne Amadiju, ali je bilo stotinu važnih raaloga koji sii govorili protiv provedbe takvog pustolovnog plana. Jedan jedini čovjek mogao bi lakše uspjeti nego čitavi čopor Beduina, pa je tako Muhamed Emin naposljetku pristao na moj prijedlog da taj pothVat izvedemo samo nas trojica to jest, on, Halef i ja. 'Pri tome sam morao napregnuti svu svoju snagu uvjeravanja da objasnim Dejvidu Linceju koji nam se unatoč svojoj rani želio priključiti da bi nam on, budući da ne vlada jezicima i jne umije se prilagođivati prilikama, bio više na štetu nego od koristi. Naposljetku je odlučio da će ostati /kod Hadedina i da će •ondje počekati naš povratak. Ovdje mu je ranjeni Levantinac Aleksandros Koletis mogao poslužiti kao tumač kad bude iskapao fowlingbulle. Hadedini su mu obećali da će mu pokazati ruševina koliko god hoće. Sukob s njihovim neprijateljima potpuno se izgladio. Sva tri plemena su se pokorila i morala pobjed* NamlHsniir mesni Pokrajina.348

icima dati taoce. Prilike su bile takve da je Muhamed Emin mogao poći na put. ,

,

,„,,,•

Uostalom, nije s nama pojahao u Mosul, jer bi se die izvrgao vanredno velikoj opasnosti. Dogovorili 0 se da ćemo se sastati u ruševinama Korsabada, starog asirskog Saraguma. Zajedno smo dakle projahali kroz Vadi Mur u Kal Kan i El Kasr. Ondje smo se razišli. Ja'/am s Haflefom otišao u Mosul, a šeik se na splavi prevezao preko Tigrisa da bi na protivnoj obali rijeke stigao ha mjesto urečena sastanka. Zbog čega sam pak ja pošao u Mosul? Da potražim predstavnika Engleske i da ga zamolim za zaštitu? Nije mi padalo ni .na um, jer sam s njegovom zaštitom bio isto tako ,siguran kao i bez nje. Naprotiv, bilo je prijeko potrebno da govorim s pašom. S ' njegovom pomoću htio sam se snabdjeti svime što bi nam moglo ^koristiti ,u našoj namjeri. U Mosulu je vladala strašna vrućina. Termometar je pokazivao 46o Celzija u hladu. Zato sam unajmio jedan od onih serdaba1 u kojima stanovnici toga grada većinom stanuju u vruće godišnje doba. Halef je sjedio kraj mene i čistio svoje pištolje. Dulje vremena smo obojica šutjeli, ali sam vidio da mališanu nešto tišti srce. I zaista se naposljetku naglo okrenu k meni i reče: — Na to nisam ni mislio, sidi! Na što? Da nikad više nećemo vidjeti Hadedine. — Ah! Zašto nećemo? ( — Ti želiš u Amadiju, sidi? Tako je. To već dugo znaš. — Da, znao sam, ali nisam poznavao put koji vodi onamo. To je put u smrt i u džehenem. 1 Ialefovo lice bil je tako ! o ozbiljno kako to još niKad kod njega nisam opazio. Zar je baš tako opasan, Hadži Halefe Omaru? upitah. Ne vjeruješ li mi, sidi? Dokazat ću ti. Pripazi! uo sam da na tom putu želiš posjetiti tri čovjeka koji ^vu Pali, Selek i Melah, dakle ona tri čovjeka koja,

349si spasio na otoku Abu Hameda i koja su se oporavivši se kod Hadedina vratila u svoju domovinu.

— Posve tačno. — No, onda ,smo obojica izgubljeni. Svaki vjernik koji dođe k tim ljudima izgubit će i život i raj. To mi je nešto posve novo, Halefe. Tko ti je to rekao? — To svatko ,zna. Nisi li još čuo da se zemlja u kojoj ti ljudi stanuju zove Sejtanistan? Ah, sad sam shvatio što misli. Bojao se Jesiđa, obožavatelja đavla. Ipak sam se gradio kao da ništa ne slutim pa upitah dalje: — Sejtanistan, đavolova zemlja? Kako to? — 'U njoj stanuju ridžal eš šejtan, đavolovi ljudi, oni koji obožavaju đavla. — Halefe, zar ima ljudi koji obožavaju đavla? — Ima ih. Zar nisi dosad čuo za ,njih? — Jesam, jesam. Ali ti ljudi žive u zemlji s one strane velikoga mora. Franci je nazivaju Australijom. Ondje stanuju divlji narodi koji imaju šejtana po imenu Jahu. Njega obožavaju. Ali ovdje nema ljudi koji bi to radili. ' . — Sidi, ti si pametniji od menei mudriji od mnogih ljudi, ali kadšto tvoja pamet i tvoja mudrost jednostavno iščezavaju. Pitaj koga god hoćeš i svatko će ti reći da ljudi u Šejtanistanu obožavaju đavla. — Jesi li prisustvovao tom njihovom obožavanju? — Nisam, ali sam to čuo. — Jesu li oni ljudi od kojih si to čuo prisustvovali obožavanju? — I oni su to čuli od drugih. — Onda ću ti reći da je sve to samo naklapanje, jer Jesidi nikome tko nije njihove vjere ne dopuštaju da prisustvuje njihovim vjerskim obredima. — Je li to istina? — Posve sigurno. U najmanju ruku bila bi zaista velika iznimka kad bi nekom strancu dopustili da im prisustvuje. — Pa ipak je poznato sve što oni rade. — Ako se toliko bojiš, možeš se mirno vratiti kući, a ja ću poći sam. 350 _ Vratiti? Nipošto! Kako bih te mogao ostaviti ažem ti Halefe da se ne moraš bojati obožavatelja đavla nasmiješih se. Ti ljudi uopšte ne obožavaju đavla. To su čisti, vjerni, zahvalni i iskreni ljudi. Oni neće ugroziti tvoje vječno blaženstvo, jer neće ni dirnuti u tvoju vjeru. — Ti dakle misliš da me Jesidi neće prisiliti da se klanjam đavlu? — Uvjeravam te da neće. — Ali oni će nas ubiti. — Neće ni mene ni tebe. — Pa ipak su već ubili brojne ljude.

— Jesidi su se samo branili kad su pokušali da ih iskorijene. Ubijali su samo one koji su ih napadali. Uostalom, oni će biti tvoji prijatelji kao što su i moji. Nisi li ti njegovao onu trojicu njihovih sve dok nisu ozdravili? — Istina je, sidi. Neću te dakle napustiti, nego ću poći s tobom. Uto začuh korake niza stepenice. U podrum uđoše dva čovjeka, dva arbanska age iz pašinih četa. Zastaše na ulazu i jedan od njih'upita: — Jesi li ti onaj nevjernik koga imamo otpratiti? Nipošto nisam želio dopustiti da ti ljudi ovako po stupaju sa mnom. Oficir je očekivao odgovor, ali mu ga ja nisam dao. Dapače, gradio sam se da ga nisam ni vidio ni čuo. — Jesi li gluh i slijep da mi ne 'odgovoriš? — osorno me upita. Ti su Arbanasi surovi i neobuzdani, opasni momci koji kod najsitnijeg povoda ne samo što posežu za oružjem, već ga i upotrijebe. Ipak nisam htio doPustiti da sa mnom postupaju na taj način. Zato kao nenotice izvukoh revolver iz havka1 i obratih se svom Pratiocu: Hadži Halefe reci mi je li netko ovdje? Jeste: dva čovjeka. ~ Tko su oni? ___2j^a_sabita2 koja žele govoriti s tobom. ; Pojas. Vojna lica. 351— Tko ih šalje? — Sekifo Halilpaša, Alaih mu dao dug život! — To nije istina. Paša — Alah ga .zaštitio! ~ po. slao bi mi uljudne ljude. Reci tim ljudima koji me vrijeđaju umjesto da me pozdrave neka idu i neka onome čovjeku koji ih je poslao ponove riječi što sam ti ih rekao. Oba age posegnuše za kundacima svojih pištolja i zgledaše se. Upravih mirno cijev svoga oružja u njih i smrkoh obrve. — No, Hadži Halefe Omaru, što sam ti zapovjedio? Na mališanu se vidjelo da odobrava moje vladanje. I on je izvukao jedan od svojih pištolja pa se sad okrenu prema ulazu, držeći se što je ponosnije mogao: — Čujte što vam imam reći. Taj hrabri glasoviti efendija zove se Kara Ben ,Nemzi, a ja sam Hadži HaJef Omar Ben Hadži Atoul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Čuli ste što je moj efendija rekao. Hajdete i učinite onako kako vam je zapovjeđeno! — Ne idemo mi nikamo! Šekib Halilpaša nam je dao nalog pa ćemo ga izvršiti. — A ja vani kažem: vratite se .paši i recite neka nam pošalje uljudnije ljude. Tko dođe mom efendiji mora najpre izuti cipele, a zatim pozdraviti. — Kod takvog nev... Za tren oka nađoh se pred njima. — Mi smo... poče jedan od njih ponovo. — Napolje! Trenutak kasnije bio.sam s Halefom sam. Age su morale uvidjeti da nemam ni najmanje volje da od njih primam ikakve naloge. U takvim prigodama valja znati nastupiti. Malo lične hrabrosti i što veća doza neskromnosti uz pomoć one lijepe vrline koju bismo kod nas nazvali grubošću polučuju u određenim pretpostavkama najbolji uspjeh. S druge strane čovjek zapada u neprilike koje ga sile da proguta koješta pa i mnogo toga. U takvim slučajevima je najbolje da se gradi kao da nije ništa ni čuo. Istina, tu je potrebno dobro poznavanje prilika i pravilna ocjena svakog pojedinog slučaja, a povrh svega još i veliko iskustvo da se odluči što je u danom času bolje i pametnije: 352 bost ili strpljivost i svladavanje. Ruku na oružje 111 ~* to učinio, sidi? zapanjeno će Halef. Premda je bio neustrašiv, poplašio se posljedica učinio? Izbacio sam ta dva klipana. _ Ta ti poznaješ Arbanase. Krvožedni su i osvet.. j 1^ u ,u Kahiri vidio da je jedan od njih ustrijelio neku staricu samo zbog toga jer mu se nije uklonila s puta. A bila je slijepa. j Vidio sam, ali ta nas dvojica neće ustrijeliti. Zbog paše? Poznaješ li ga? gekib Halil je veoma dobar čovjek. O da! Veoma dobar, sidi! Pola Mosula je prazno, jer ga se svi 'boje. Ne prođe nijedan dan a da deset ili dvadeset ljudi ne dobije bastonadu. Bogati ljudi omrknu a,.ne osvanu, a njihov imutak pripadne paši. On podjaruje arapska plemena jedno na drugo, a zatim napada pobjednika da mu otme plijen. On veli svojim Arbanasima: „Pođite, palite i žarite, ubijajte, ali donesite mi novaca!" Oni to i čine pa mutesarif postaje bogatiji od padišaha. Tko još danas uživa .njegovo povjerenje, toga daje sutra zatvoriti, a prekosutra mu skida glavu. Sidi, što će učiniti s nama?

1

Vidjet ćemo. — Nešto ću .ti reći, sidi. .Čim opazim da nam paša želi nanijeti kakvo zlo, ja ću ga ustrijeliti. Neću umrijeti a da i njega ne povedem sa sobom. — Zato nećeš uopće imati prilike, jer odlazim k njemu sam. — Sam? To ne dopuštam. I ja ću s tobom! Zar te (smijem povesti se sobom, ako .on želi da primi samo mene? — No, dobro, onda ću počekati ovdje, ali ti se zaklinjem prorokom i svim kalifima: ne vratiš li se oo večeri, poručit ću paši da mu imam nešto važno »općiti. Qn će ine primiti, a ja ću mu oba metka iz .g dvocjevnog pištolja ispaliti u glavu. b . Govork> je ozbiljno pa sam bio uvjeren da bi hramališan to i učinio. Takvu zakletvu ne bi prekršio. ~ A Hana? upitah.Kroz Pustinju353— Plakat će, ali će se ponositi — izjavi. — Ne b<h htio da voli čovjeka koji dopušta da ubiju njegovog sidija a da ga ne osveti. — Hvala ti, dobri moj Halefe. Uostalom, uvjeren sam da do toga neće doći. Nakon nekog vremena ponovo začusmo korake. Ušao je neki obični vojnik. Cipele je skinuo vani. — Dobro jutro! — pozdravi me. — Dobro jutro. Sto hoćeš? — Jesi li ti onaj efendija koji želi govoriti s pašom? — Jesam. — Šekib Halilipaša — Alah mu poklonio tisuću godina! — poslao ti je nosiljku. Treba da dođeš k njemu. — Iziđi: odmah ću doći. Kad je vojnik izašao, reče mi JHalef : — SMi, vidiš li da stvar postaje opasna? Kako to? , — Mutesarif ti je ovoga puta poslao običnog vojnika. — Moglo bi biti, ali budi bez brige! Uspeo sam se uz ono nekoliko stepenica. Ah, pred kućom je stajala četa od dvadesetak Arbanasa. Bili tfu naoružani x3o zuba, a vodio ih je jedan od one dvojice aga koji su malo prije bili kod mene. Dva hamala držala su otvorenu nosiljku. — Uđi! — zapovjedi aga mrko. Poslušao sam ga što sam nemamije mogao. Po pratnji mogao ,sam naslutiti da sam već upola uhapšenik. Ponesoše me brzim koracima sve dok se nismo zaustavili pred nekim vratima. — Iziđi i pođi za mnom! — opet rni mrko zapovjedi aga. Odveo me je uza neke stepenice u sobu u kojoj je stajalo nekoliko oficira. Svi su me omjeravali mračnim pogledima. Kraj ulaza sjedilo je nekoliko građa, na na kojima se dalo razabrati da se nipošto ne osjećaju ugodno u toj lavljoj jami. Odmah su me najavili. Skidoh sandale koje sam posebno navukao baš za taj posjet i uđoh. 354 Es selam aleikum! .pozdravih prekriživSi ruke na prsima i naklonivši se. Lkib'Halilpaša se smjesta prekinu i upita: Tvoj je glasnik rekao da neki Alaman želi govoriti sa mnom? _ Tako je. _ Zašto me onda pozdravljaš muslimanskim po Z — Ti si musliman, ljubimac Alaha i padišaha — Alah te zaštitio! zar da te pozdravljam pozdravom pogana koji ne poznavaju ni boga ni svete knjige? — Smion si, strance. Dobacio mi je neobičan, vrebajući pogled. Bio" je srednjega stasa i mršav, a lice bi mu bilo veoma prosječno da se u njem nije isticao izraz lukavosti i okrutnosti. Desni obraz bio mu je jako natečen. Kraj paSe stajala je srebrna plitica puna vode koja mu je služila kao pljuvačnica. Bio je odjeven u svilenu odjeću, a držak njegovoga bodeža i kopča na turbanu svjetlucali su od dijamanata. Na prstima mu je sjalo prstenje, a nargila iz koje je pušio, bila je jedna od najskupocjenijih što sam ih ikad vidio. Sekib Halil me je najprije neko vrijeme mjerio od glave do pete, a zatim upita: — Zašto nisi dao da mi te predstavi kakav konzul? Nijemci nemaju konzula u Mosulu, a ostale konzule isto tako ne .poznajem kao što nisam poznavao ni tebe. Nikakav me konzul ne može učiniti ni boljim m gorim nego što jesam, a u tebe su oštre oči. TU ne trebaš konzula da bi me upoznao. Mašalah! Zaista govoriš smiono. Govoriš kao da «i velik čovjek. To je zaista bilo veoma drsko, no ipak sam odh opazio da je polučilo očekivani dojam. Kako se zoveš? — upita. Ekscelencijo, imam više različitih imena. Različitih imena? Mislim da svaki čovjek ima tjedno ime. jej. J" Obično ima, ali je kod mene nešto drukčije, naziv r"6 U svakoJ zemlji koju sam pohodio drukčije mah

355— Jesi li vidio mnoge zemlje i mnoge narode?

— Jesam. — Koje narode? — Osmamlijce, Francislere, Inglislere, Espaniolare... Nabrojao sam prilično dugačak niz imena, a od uljudnosti sam počeo s Osmanlijama. Oči su mu se pri svakom imenu sve više širile. Konačno prasnu: — Cok šej." Zar toliko naroda ima na svijetu? —: Još mnogo, mnogo više! — Alah akbar! Stvorio je toliko naroda, kao mravi u mravinjaku. Još si mlad: kako si mogao već posjetiti tolike zemlje? Koliko ti je bilo godina kad si iz Almanje krenuo u svijet? — Bilo mi je osamnaest godina kad sani preko mora otputovao u Jenijdinju2. A što si ti? — Pišem novine i knjige koje se onda štampaju, — O čemu pišeš u njima? — Obično opisujem ono što vidim i čujem, što doživim. — Dolaze li dakle u te gazetalare3 oni ljudi s kojima se sretneš? — Samo oni najistaknutiji. — Dakle i ja? I ti. . — Što ćeš pisati o meni? — Kako bih to već sada mogao znati, moj pašo? Ljude mogu opisati samo onako kako su se prema meni ponijeli. Tko to čita? — Brojne tisuće ljudi, siromasi i bogataši, velikani i bijednici. — Također i paše i knezovi? I oni. U tom trenutku odjeknu iz dvorišta zvuk udaraca praćen jaukanjem batinanog čovjeka. I nehotice osluhnuh.1 1

Usklik začuđenja. Amerika (doslovno: Novi svijet). 3 Novine.

356

_ Ne obazird se na to! reče paša. To je moj hedim 'Tvoj liječnik? začuđeno upitah. Z Da, on. Jesi li kada imao zubobolju? Z Jesam, kao dijete. _ Onda znaš kako je to. Imam bolestan zub. Ova] nas mi ga je htio izvaditi, ali je to izveo tako nespretno da me je strašno zaboljelo. Sad ga zbog toga šibaju. Ja pak ne mogu više zatvoriti usta. Ne može zatvoriti usta? Da nije bolesni zub možda već bio napola podignut iz čeljusti? Odlučio sam da to iskoristim. „ — Smijem li pogledati taj bolesni žuto, moj pašo? Jesi li ti hećim? — Kadšto jesam. — Onda pogledaj! Dolje desno! Sekib Halil otvori usta i ja zavirih u njih. — Dopuštaš li mi da opipam taj zub? — i Ako me iie bude boljelo. Umalo da se strogom paši nisam nasmijao u lice. Šuplji zub je ležao izvan svoga ležišta u natečenom mesu, tako da sam ga trebao samo malo .povući prstir ma i time dovršiti prekinuto vađenje. — Koliko batina ima dobiti hećim? — Šezdeset. > Hoćeš li mu oprostiti udarce što ih još nije dobio ako ti izvadim zub a da te ništa ne zaboli? To ne možeš. Mogu. Dobro, ali bude li me boljelo onda ćeš ti dobiti ""6 k<?je sam njemu oprostio; oficir teSarif 'pljesne ""kama i odmah se pojavi jedan r,.1^18^6 'hećima! Ovaj je stranac molio za njega. uiicir izađe. Na licu mu se vidjelo da se začudio. da ^ Surnuh paši dva prsta u usta pa najprije stegoh ™ ko zavaram opipah susjedni zub, a zatim obrvam * Zub * izvadih Sa Namjesnik je trgnuo «vađe * p Či"no Se da ni ne sluti da mu ^ zub već — Ak • ^e zgrabio moju ruku i odgurnuo je. Evo ~t Si hećim onda nemoj tako dugo opipavati. ' camo leži ona stvar.

357Sekib Halil pokaza na pod. Držao sam zub med prstima tako da ga nije mogao zamijetiti i sagnuo se Predmet što sam ga ugledao na podu bila su kliješt za vađenje zuba, ali kakva kliješta! Njima bih mogao vaditi užareno željezo iz vatre. Malo opsjene nije ovdje moglo naškoditi. Gurnuo sam paši kliješta u povelika usta. — Pripazi, hoće li te zaboljeti! Bir, ini, ič — jedan dva, trd! Evo onog neposlušnog zuba koji ti je zadao tolike boli! Pružio sam mu zub. On me zapanjeno pogleda — Mašalah! Nisam baš ništa osjetio! — Eto, tako umiju raditi franački liječnici — nasmiješih se. On posegnu rukom u usta, pogleda zub i tek je tada bio uvjeren da ga se riješio. > Ti si veliki hećim! — reče. — Kako se zoveš? — Beni Arabi me zovu Kara Ben Nemzi. — Umiješ li svaki zub tako vješto izvući? — Hm! Samo ako su okolnosti povoljne. šekib Halil ponovo pljesnu rukama. Opet se pojavi onaj isti oficir. —' Raspitaj se posvuda u kući da li nekoga bole zubi! Oficir izađe a meni je bilo kao da su me samoga zaboljeti zubi, premda je izraz pašina lica postao veoma milostiv. — Zašto nisi odmah došao s mojim glasnicima? — upita me. —' Jer su me uvrijedili. — Pripovijedaj mi o tome! Rekao sam mu sve što se dogodilo. Pozorno me 3e saslušao, a zatim mi se zaprijeti rukom. — Krivo si učinio. Ja sam zapovjedio, i ti si rao smjesta doći. Zahvali Alahu što te je naučio se bolesni zubi vade bez boli. — Zašto? — Jer bi inače bio kažnjen. Kako, to još ne — Kažnjen? To ti ne bi učinio. Mašalah! Zašto ne bih? Tko bi me — Sam padišah. — Padišah? — upita zapanjeno. 358 a Nisam ništa skrivio pa sigurno mogu da tvoji age budu uljudni prema meni. Ili da nije potrebno uzeti u obzir ovu ispravu? ir, pogleda ga, a zatim ga s pošto,„ni«n Doloži na čelo, usta i srce. J f Padišahov bujuruldu Alah ga blagoslovio! šekib Halil pročita ispravu, složi je i vrati. — Ti stojiš u sjeni padišaha! Kako si došao do l Ti si mosulski namjesnik. Kako si došao do toga, pašo? . — Zaista, veoma si smion! Ja sam namjesnik ove pokrajine, jer me je obasjalo padišahovo sunce. A ja stojim u padišahovoj sjeni, jer me obasjala njegova milost. Padišah mi je dopustio da 'posjetim sve njegove zemlje, a zatim ću o tome napisati knjige i navesti kako su me njegovi ljudi primili. To je djelovalo. Paša pokaza na skupocjeni ćilim kraj sebe. Sjedi! Zatim zapovjedi nekom crnačkom dječaku, koji je čučao pred njim da mu puni lulu, neka za mene donese kavu i lulu. Tako smo sjedili pušeći i srčući kavu kao stari znanci. Činilo se da se Sekibu Halilu sve više sviđam. Da bi mi to dokazao djelom, dao je pozvati oba moja arnautska age. Lice mu je pri tome bilo takvo da nikako nije agama nagoviještalo ništa dobra. Upita ih: Vi ste toga beja imali dovesti k meni? — Ti si to zapovjedio, o pašo — odgovori jedan. Niste ga pozdravili! Zadržali ste cipele na nogamaj C?k.ste mu rekli da je nevjernik. ~ F^ili smo to, jer si ga i ti tako nazvao. n ~ Suti> Pasji sine, i reci jesam li ga zaista tako 'Ekscelencijo, ti si ... Šuti! Jesam li ga nazvao nevjernikom? Nisi, moj pašo. *S k Pa *Pak si to ustvrdio. Siđite dolje u dvorište. Vas dobit će T Po Pedeset udaraca po tabaJavite to dolje! 359To je zaista bio divan dokaz prijateljstva pre . meni. Pedeset udaraca? To je ipak bilo previše iya uštio bih im deset ili petnaest udaraca, ali ovako sa'" se morao zauzeti za njih,

— Ti si pravedan sudac, moj pašo — rekoh dakle — Tvoja je mudrost uzvišena, a tvoja je dobrota još uzvišenija. Svi carevi, svi kraljevi i vladari imaju međutim pravo da iskažu milost. Ti si mosulski knez pa ćeš svojom milošću obasjati ta dva čovjeka. — Ta dva lupeža feoji su te uvrijedili? Nije li to isto kao da su uvrijedili i mene? — Ekscelencijo, ti se toliko uzdižeš iznad njih kao što se zvijezde uzdižu iznad zemlje. Čagalj zavija na zvijezde, ali ga one ne čuju pa svijetle i dalje. Ljudi na Zapadu slavit će tvoju dobrotu ako im ispripovjedim da si mi ispunio molbu. — Ti pasji sinovi nisu vrijedni da im oprostimo, ali da vidiš da te volim, oprostit ću im kaznu. Gubite se odavde i ne izlazite nam danas više na oči. Kad su age izašle iz sobe, paša upita: — U kojoj si zemlji u posljednje vrijeme bio? — U Egiptu. Zatim sam kroz pustinju došao k tebi. Rekao sam tako jer nisam htio lagati, a istodobno nisam mogao ni reći da sam bio kod Hadedina. — Kroz pustinju? Kroz koju? Sigurno kroz Sinajsku i Sirijsku. To je težak put. Ipak budi sretan što si pošao njime. Zašto? —' Jer bi inače zapao među Arape plemena Samar, a oni bi te ubfli. Da je znao ono što sam mu prešutio! — Zar su Samari tako zli, ekscelencijo! — upitah Oni su drski razbojnički klatež koji ću ja već naučiti reda. Ne plaćaju ni porez ni danak i ja saffl se već latio posla da ih uništim. — Zar si protiv njih poslao vojsku? — Nisam. Svoje Arbanase trebam za pametnu stvari. .. Te „pametnije stvari" lako su se dale pogoditipljačkanje podanika da bi se paša obogatio. — Ah! Nagađam! 360 ~~ Mudar vladar čuva svoje ljude 1. pobjeđuješ ^ neprijatelje razdvajajući ih. SVOJ _ vaiahi! Alamanlari nisu glupi ljudi. Zaista sam tako i učinio. _ jesi li uspio? _ Nisam! A znaš li tko je tome kriv? Tko? — Jedan Englez i neki strani emir. Hadedini su najratobornije šamarsko pleme. Htio sam ih uništiti ne prolijevajući krv svojih ljudi pa sam protiv njih poslao tri domorodačka plemena. Zatim je došao taj Englez s onim stranim emirom i nagovorio druga plemena da se pridruže Hađedinima. Svi moji saveznici su " zarobljeni ili poubijani. Izgubili su najveći dio svojih stada i moraju plaćati danak. — Kojem plemenu pripada taj emir? — To nitko ne zna. Ljudi govore da uopće nije čovjek. On noću sam ubija lava. Tane mu pogađa na n daljinu od mnogo milja, a oči mu noću svijetle kao paklena vatra. — Nisi li ga mogao uhvatiti? Pokušat ću, ali ima malo nade. Abu Hamedi su ga već jednom uhvatili, ali im je umakao jašući PO zraku. Činilo se da je čestiti paša malo praznovjeran. Nije imao ni pojma da taj đavolski momak upravo s njime pije kavu. Od koga si sve to doznao, ekscelencijo? — upitah. ~ od nekog Obeida koga su mi poslali kao gla kad je bilo već prekasno. Hadedini su im već oduzeli stada. Hoćeš li ih kazniti? jeme" ^o bih> ali ih na žalost moram još neko vriPio sv i*1 na miru> Premda sam već potpuno sakuJe oJesi u ru

ševinama Kujun — Nisam. nd s7Jndje su se skupili vojnici koji'su trebali poći na re, ali sad ću ih poslati drugamo. r" Sjnijem li pitati kamo? 361—' To je moja tajna i nitko to ne smije dozn Sigurno i ti znaš da se državne tajne moraju stroa' čuvati. ^o Uto uđe čovjek koga je paša maločas poslao s nalogom da pronađe kakav bolesni zub. Pokušao sam da mu s lica pročitam rezultat njegove potrage, jer mi nipošto ne bi bilo milo da s onim golemim kliještima moram probijati rupe u nizu zubi kakvog Arnauta — i to bezbolno kako se od mene izričito tražilo.

No? upita Sekib Halil. — Oprosti, pašo, ali nisam našao nikoga tko bi patio od zubobolje. — Zar ni tebe ne bole zubi? — Ne bole. Veliki mi je kamen pao sa srca. Ljubezni paša se okrenu k meni i reče mi s iskrenim žaljenjem: — Šteta. Htio sam ti dati prilike da se ljudi zadive ^vojoj umjetnosti. Možda ćemo sutra ili prekosutra naći nekoga. — Sutra i prekosutra neću više biti ovdje — odgovorih. — Nećeš? Moraš ostati. Stanovat ćeš u mojoj palači pa neka te dvore kao i mene. — Odlazi! Ova posljednja riječ bila je upućena oficiru koji smjesta ode. — Ipak moram otići — rekoh paši — ali ću se opet vratiti. — Kamo kaniš? — Gore, u kurdske planine. Dokle? — To još nije određeno. Možda do Ture Sine, a možda i do Džulamerga. — Sto ćeš tamo? • Htio bih da vidim kakvi ljudi tamo žive, te kakve biljke rastu u onim krajevima. A zašto treba da odeš odmah, tako da ne m0" žeš kraj mene ostati nekoliko dana? Jer ćejnače uvenuti biljke što ih tražim. — One ljude tamo gore ne trebaš upoznavatisu kurdski razbojnici i nekoliko Jesida, prokleo Alah. A biljke? Čemu? Ah, ti si hećim pa 362 •f„ hilie' Ali nisi li pomislio da će te Kurdi ljekovito "^J • možda ubiU?^ ^ . ^ gQrih ljud. nego što gu oni "i Bez pratnje? Bez Arbanasa ili bašibozuka? _ Da imam dobro oružje a osim toga — imam i tebe, moj pašo. _ Mene? — Tako je. Tvoja 'moć dopire sve do gore do m Upravo donde. Amadija je granična tvrđava moga područja. Tamo imam topove i posadu od tri stotine Arbanasa. Amadija mora da je vrlo jaka tvrđava. — Ne samo da je jaka već je i potpuno neosvojiva. Ona je ključ za zemlju slobodnih Kurda. Ali i pokorena plemena su neposlušna i opasna. — Vidio si moj bujuruldu, pa ćeš mi pružiti zaštitu. Zbog te molbe sam došao k tebi. — Pružit ću ti je, ali uz jedan uvjet: vratit ćeš se i bit ćeš moj gost. — Prihvaćam to vrlo rado. — Dat ću ti dva kavaza koja će te služiti i štititi te. Znači da ćeš proći i kroz zemlju Jesida kako sam već spomenuo. — Proći ću. To je opak i neposlušan narod kome treba pokazati zube. Oni obožavaju đavla i piju vino. — Zar je to tako opaka stvar? On me postrance ispitij ivo pogleda. ~ Piješ li vino? ' Vrlo rado. — Imaš li ga uza se? — Nemam. rv^ ~ Mislio sam da ga imaš ... onda... onda bih te Ponodio prije nego što otputuješ. SU r eči bUe znak da sam već njee ^ 'Prilic110 stekao rekoh0 pov^eren:ie To sam trebao iskoristiti pa dakle ~ Samo me posjeti. Mogu ja nabaviti vina. ~ i onakvoga koje se pjeni? jutesarif je svakako mislio šampanjac. Jesi H već pio takvo vino, moj pašo? a 363— Nisam! Ne znaš li da je prorok zabranio d pijemo vino. Ja sam vjerni sljedbenik korana. — Znam. Ali takvo vino koje se pjenuša može se napraviti i na umjetan način, pa onda ito nije pravo vino. — Umiješ li ti napraviti vino koje se pjenuši? — Umijem. Ali to sigurno traje dugo možda nekoliko tjedana pa čak i mjeseci? — To traje svega nekoliko sati. — Hoćeš li mi prirediti takvo piće? — Htio bih, ali nemani stvari koje su u tu svrhu potrebne.

Sto to trebaš? — Boce, — Njih imam. — Šećera i grožđica. — Dobit ćeš od mene. — Malo octa i vode. — To ima moj aščija1. — A osim toga neke stvari koje se dadu kupiti samo u ljekarni. — Je li to kakav lijek? — Jeste. — Moj hećim ima ljekarnu. Trebaš li još štogod? — Ne trebam. Samo mi moraš dopustiti da vino priredim u tvojoj kuhinji. — Smijem li promatrati kako to radiš da bih i ja naučio? — To je gotovo nemoguće, moj pašo. Vrlo je velika tajna kako se pravi vino koje musliman smije piti, vino koje pjenuši i razveseljuje dušu. — Dat ću ti sve što zatražiš. — Tako važna tajna ne može se prodati. Nju smije doznati samo prijatelj. Nisam li tvoj prijatelj, Kara Ben Nemzi? Volim te pa ću ti rado odobriti sve što me zamoliš. — Znam, ekscelencijo, pa ću ti zato otkriti tu tajnuKoliko boca da ti napunim? — Dvadeset? Ili zar je to odviše?' Kuhar.364

e. Pođimo u kuhinju. • .._,.,, iski paša je posve sigurno bio potajni podanik koholf ObuH smo cipele, pripalili čibuke ^ ~to nargile i krenuli u kuhinju. Gospođa u predsoblju razrogačiše oči, vidjevši da ko drugarski izlazim uz njihova gospodara, ali ja f nisam ni osvrnuo na njih. Kuhinja je ležala u nrizemlju Bila je to visoka mračna prostorija s gole mim ognjištem na kojemu je iznad vatre visio veliki kotao pun ključale vode, određene za kuhanje kave. Naš ulazak u kuhinju nije izazvao toliko iznenađenje koliko prepast. Pet ili šest momaka sjedilo je na podu pušeći i pijući kavu koja se još pušila. Paša sigurno još nikad nije zašao u kuhinju, jer su se ljudi upravo skamenili od prepasti kad se pojavio. Ostali su sjedili i samo se zablenuli u njega širom razrogačenih očiju. Sekib Halil uđe među njih, rastjera ih udarcima noge i viknu: — Dižite se, lijenčine, robovi! Zar me ne poznajete da ste ostali sjediti kao da sam ravan? Ljudi skočiše na noge, a zatim se ponovo baciše na pod, pod noge paši. — Imate li vruće vode? — upita paša. — Eno je tamo 'kuha, gospodaru — odgovori jedan od njih, očito kuhar. Bio je naime najdeblji i najprljaviji od sviju. — Donesi grožđice, blesane. Koliko? Koliko trebaš? upita me mutesarif. _ Pogledom sam ispitao količinu vode, a zatim potezao na neku praznu posudu. — Tri takva puna vrča. A šećera? — Dvostruko toliko. Octa? Otprilike jednu desetinu vrča. Jeste li čuli, vi nakaze? Gubite se! Dao Uge izjurlše i ubrzo donesoše ono što sam tražio. 1 ^aii grožđice * bacio ih u ključalu vodu. r SampanJca sa Zapada nasmijao bi se mojoj ^i ja sam imao malo vremena i morao sam pecar' *> 365to što prije završiti da ne bih previše opteretio pamćenje plemenitoga paše. — A sad u ljekarnu! — zamolih ga. Dođi.

Pošao je naprijed i odveo me u neku odaju koja se također nalazila u prizemlju. Ondje je čučao siromašni hećim povezanih nogu. Paša i njega udari nogom. — Ustani, gade, i iskazi meni i ovom efendiji čast koja nam pripada. Zahvali mu, jer je molio za tebe tako da sam ti oprostio ostatak batina. Znaj ti, neznalico, da mi je on izvadio zub a da nisam ništa osjetio. , Zapovijedam ti da mu se zahvališ! Kakva li užitka biti pašin osobni liječnik! Ovaj se bijednik bacio preda me na koljena i poljubio rub moga starog haika. Zatim Sekib Ha'lil upita: — Gdje je ljekarna? Liječnik pokaza na neki veliki crvotočni ormar. — Evo je, moj pašo. — Otvori je! Ugledao sam silnu zbrku kojekakvih vrećica, listova, dozica, smotaka, zavoja i koječega drugoga. Nisam znao ni šta je to ni za šta služi. Potražio sam sodu , bikarbonu i vinsku kiselinu. Sode je bilo mnogo, a J vinske kiseline vrlo malo. No ipak je bilo dovoljno. J — Imaš li sve što trebaš? — upita me paša. l — Imam. ~ l Gospodar Mosula udari za oproštaj liječnika još J! jednom nogom i zapovjedi: — Nabavi od tih sltvari veću količinu i upamti | njihova imena. Nužno ću ih ustrebati ako oboli koji J konj. Zaboraviš li im imena, dobit ćeš pedeset dobro l odmjerenih batina. Zatim se vratismo u kuhinju. Sluge su donijele boce, laka, žice i hladne vode, a zatim ih paša istjera napolje. Nitko osim njega nije smio doznati za veliku tajnu kako se priređuje vino koje nije vino i koje svaki musliman može piti bez grižnje savjesti. Sad smo počeli kuhati, miješati, hladiti, puniti boce, začepljivati ih i pečatifti ih da je pa5i znoj potekao s lica, a 'kad smo naposljetku bili gotovi, pustismo sluge opet u kuhinju da odnesu boce na najhlad366 •je mjesto u podrumu. Jednu je međutim paša ponio « sobom da je okuša pa ju je sam nosio kroz predfoblje u svoje odaje gdje sjedosmo. _ Hoćemo li je popiti? upita. _ Vino se još nije dovoljno ohladilo. — Onda ćemo piti toplo. _ Neće ti prijati. — Mom! Dakako da je moralo, kad mu je to paša zapovjedio. Sekib Halil dade donijeti dvije čaše, zabrani svakom ulaz i skine žicu. — Puf! — Čep je odletio do stropa. — Mašalah! — prestrašeno uzviknu namjesnik. — Zaista se pjenuša. Umjetno je vino šiknulo iz boce. Hitio sam brzo podmetnuti svoju čašu, ali paša otvori usta i usnicama obuhvati grlo boce.. Kad ju je skinuo, bila gotovo potpuno »prazna. On brzo začepi grlo prstom. . — Cok ala — izvrsno! Prijatelju moj, ja te volim. Tvoje je vino bolje od vode sa zdenca ZemZem. Misliš li? — Bolje je. Bolje je čak od vode s Havus Kevsera što je piju 'blaženi u raju. Neću ti dati dva kavaza, nego četiri. — Hvala ti. Jesi li zapamtio kako se priprema ovo vino? — Posve tačmo. Neću zaboraviti. I ne misleći na to da ovdje stoje dvije čaše, muitesarif prinese bocu ustima i odmakne je tek kad je bila posve prazna. — Bom bos, posve prazna! Usahnula je. Zašto nije bila veća? — Vidiš li kako je moja tajna bila dragocjena? upitah. — Proroka mi, vidim! Oh! Vi ste Franci vrlo pametni ljudi. Dopusti mi međutim da se malo udaljim. Namjesnik ustane i izađe iz sobe. Kad se nakon nekog vremena vratio, nosio je nešto skriveno ispod kaftana. Bile su to — dvije boce. Nasmijao sam se. — Jesi li sam pošao po njih! — Sam! Nitko osim mene ne smije ni taknuti to vino koje nije vino. Zapovjedio sam dolje da ga nitko 367ne smije diraiti, a ako netko ma i prstom takne bocu, dat ću ga izbičevati na smrt. — Kaniš li još piti? — upitah ga. — Zašto ne bih? Nije li to divno piće? — A ja ti kažem da to vino tek onda dobiva pravi okus i miris kad se ohladi. — Kako mora tek onda prijati ako je već sada tako divno! Slava Alahu koji daje da raste voda, grožđice, šećer i lijekovi kako bi obradovao srce svojih vjernika! Pio je i ne misleći na mene. Lice mu je izražavalo najveći užitak, a kad je ispio drugu bocu, dobaci mi:

— Prijatelju moj, tebi nije nitko ravan, ni vjernici ni nevjernici Četiri kavaza su za tebe premalo: dobit ćeš ih šesit. — Tvoja je dobrota velika, ekscelencijo. Razglasiti ću je posvuda. — Hoćeš li pripovijedati i o onome što sam sad ispio? — Ne, o tome ću šutjeti, a isto tako neću spomenuti ni ono što sam ja popio. — Jao, imaš pravol Pijem a ne mislim na tebe! Daj mi svoju čašu a ja ću otvoriti i ovu bocu. Sad sam okušao svoj proizvod. Prijao je upravo onako kao što mora prijati nerashlađena sodavoda s juhom od grožđica i šećera. Ipak se činilo da nerazmaženo pašino nepce uživa u njoj. — Znaš li — reče mutesarif i nagne 'bocu — da je šest kavaza za tebe još uvijek premalo. Dobit ćeš deset. — Hvala ti, moj pašo. Bude li i dalje taiko pio, morat ću poći na put s čitavom vojskom kavaza a to bi mi moglo u izvjesnim okolnostima postati velikom zaprekom. — Dakle proći ćeš kroz zemlju poklonika đavla — vrati se Sekib^ Halil na stari predmet razgovora. — Poznaješ li njihov jezik? — Mislim da govore kurdski? — Da, jednim narječjem kurdskog jezika. Samo nekolicina od njih vladaju arapskim jezikom. — Ne poznajem to narječje. — Onda ću ti dati tumača. 369 — Možda to neće biti potrebno. Kurdski je jezik srodan perzijskom, a perzijskim jezikom vladam. — Ja ne razumijem ni jedan ni drugi, pa ti najbolje sam znaš trebaš li (tumača ili ne trebaš. Svakako se u njihovoj zemlji nemoj zadržavati. Nemoj se ni odmarati kod njih, već brzo projaši kroz njihovo područje. Inače bi te moglo zadesiti zlo. Kakvo? — To je moja tajna. Kažem ti samo da bi ti upravo oružana pratnja što ti je dajem mogla postati opasna. Pij! To je bila već druga tajna što ju je spomenuo. — Tvoji me ljudi mogu pratiti samo do Amadije? — upitah. — Tako je, jer moja moć dalje ne dopire. — Kakvo područje slijedi onda? — Zemlja Kurda plemena Bervari. — Kako se zove njihov glavni grad? — Gumri. To je čvrsta tvrđava u kojoj stanuje njihov bej. Dait ću ti pismo za njega, ali ti ne mogu obećati da će ti ono biti od koristi. Koliko pratilaca imaš? — Jednoga. — Samo jednoga? Imaš li dobre konje? — Imam. — To je dobro za tebe, jer od konja često ovisi sloboda i život jahača. Bila bi šteta da te stigne kakva nesreća, jer si bio vlasnik vrlo lijepe tajne koju si mi odao. Htio bih da ti pokažem svoju zahvalnost. Znaš, li što ću učiniti za tebe? Sto? Mutesarif ispije bocu i reče veoma dobrohotno: — Znaš li što je dišparasi? — To je porez kojeg samo ti smiješ ubirati. Pri tome sam se veoma blago izrazio, jer dišparasi, „odšteta za zube", predstavlja dažbinu u gotovu novcu koja se ubire svuda gdje se namjesnik zadrži na svom putovanju i to kao naknada zato šj» žvakanjem živežnih namirnica što mu ih domaći stanovnici moraju besplatno dati troši svoje zube. Pogodio si — reče. — Dat ću ti pismo kojim zapovijedam da ti posvuda kamo god stigneš Isplate24 Kroz pustinju

369dišparasi upravo kao da se ja nalazim na tvome mjestu. Kad ćeš otputovati?

— Sutra ujutro. — Počekaj, onda ću donijeti svoj pecat i dati da smjesta napisu pismo! Šekib Hali! ustane i izađe iz sobe. Budući da je Crnac morao za njim nositi lulu, ostao sam sam. Kraj paše ležalo je nekoliko papira. Sigurno se bavio njima u času kad sam ušao. 'Jedan od njih bila je geografska karta, a ikad sam je pomnije pogledao, opazio sam da je to plan doline Seik Adija. Ah! Da ne stoji taj plan možda u vezi s namjesnikovom tajnom? Nisam se mogao dulje baviti tom mišlju, jer se paša vratio. Na njegovu zapovijed došao je i njegov tajni pisar. Naredio mu je da napiše tri pisma: jedno upućeno kurdskom beju, jedno komandantu tvrđave Amadije, "a treće svim glavarima sela i

drugim oblastima sjeverne pokrajine. U njem je stajalo da imam pravo da ubirem dišparasi i da svi stanovnici moraju upravo tako izvršiti moje zahtjeve kao da ih postavlja sam mutesarif. Jesam li mogao više tražiti? Cilj moga boravka u Mosulu potpuno je postignut, brže nego što sam očekivao, a to je čudo osim mojega smionog nastupa pplučila samo soda. — Jesi li zadovoljan sa mnom? — upita. — Beskrajno zadovoljan, pašo. Tvoja me dobrota upravo zasipava dobročinstvima. — Nemoj mi zahvaljivati sada već kasnije. — Nadam se da ću to jednom moći učiniti. — Moraš. Kako? — Odmah ću ti reći. Ti ne samo što si hećim, već si i oficir. — Po čemu to zaključuješ? — Obični hećim ili čovjek koji piše knjige ne bj se usudia da me pohodi bez pratnje kakvog konzulaTi imaš padišahov bujuruldu, a ja znam da padisa« kadšto poziva strane oficire koji moraju proputovati njegove zemlje da mu podnesu izvještaj o stanju njegove vojske. Priznaj da si ti takav oficir!370

To pogrešno mišljenje moglo mi je samo koristiti. K« hi bilo pametno da sam ga porekao. Ipak nisam Min ni lagati pa sam se dakle lukavo izmotao: m _ To ne mogu priznati, ekscelencijo. Ako znaš da dizah izašUje takve oficire, onda si sigurno čuo i to da se to obavlja potajno. Smiju li oni izdavati — Ne smiju. Ja te ni ne želim na to nagovarati, ali mi u jednom pogledu ipak možeš biti od koristi. Baš sam to maločas htio spomenuti. — U kojem pogledu? — S obzirom na tvoje zvanje oficira. Kad se vratiš iz planina Kurdistana, poslat ću te Arapima plemena "Samar, osobito Hadedinima. Trebaš da proputuješ njihovo područje i da mi javiš kako bih mogao da ih 'pobijedim. Ah! — Da. Tebi će to biti lakše nego bilo kojem od mojih ljudi. Znam da su strani oficiri pametniji od naših, premda sam i sam bio pukovnik te sam padišahu učinio velike usluge. Zamolio bih te da pregledaš i područje Jesida, ali za to je već kasno. Odande sam već dočuo sve što sam trebao. Te su me riječi uvjerile da sam maločas pravilno naslutio. Ćete skupljene u Kujundžiku bile su spremne da napadnu poklonike đavla. _ — Brzo ćeš proputovati njihovo područje — nastavi paša te nećeš nipošto ondje ostati do dana njihove vehke svečanosti. — Kakve svečanosti? Svečanosti u čast njihova sveca. Ona se održava na grobu njihova šeika Adija. Evo ti tvoja pisma. Pratio te Alah! Kad ćeš sutra ujutro otputovati 12 grada? ~ U vrijeme prve molitve. onih deset kavaza bit će u to vrijeme u tvom stan ~ Ekscelencijo, dva su mi dovoljna. Jice n W ne razumiJeš Desetorica su bolja od dvoBrzo Pamti!. I?obit ćeš Pet Arbanasa i pet bašibozuka. ljubav'6 VPati * ne zaboravi da sam ti Poklonio svoju24«

371dišparasi upravo kao da se ja nalazim na tvome mjestu. Kad ćeš otputovati?

— Sutra ujutro. — Počekaj, onda ću donijeti svoj pečat i dati da smjesta napisu pismo! Šekib Ha'lil ustane i izađe iz sobe. Budući da je Crnac morao za njim nositi lulu, ostao sam sSm. Kraj paše ležalo je nekoliko papira. Sigurno se bavio njima u času kad sam ušao. 'Jedan od njih bila je geografska karta, a kad sam je pomnije pogledao, opazio sam da je to plan doline Šeik Adi ja. Ah! Da ne stoji taj plan možda u vezi s namjesnikovom tajnom? Nisam se mogao dulje baviti tom mišlju, jer se paša vratio. Na njegovu zapovijed došao je i njegov tajni pisar. Naredio mu je da napiše tri pisma: jedno upućeno kurdskom beju, jedno komandantu tvrđave Amadije, "a treće svim glavarima sela i drugim oblastima sjeverne pokrajine. U njem je stajalo da imam pravo da ubirem dišparasi i da svi stanovnici moraju upravo tako izvršiti moje zahtjeve kao da ih postavlja sam mutesarif. Jesam li mogao više tražiti? Cilj moga boravka u Mosulu potpuno je postignut, brže nego što sam očekivao, a to je čudo osim mojega smionog nastupa pglučila samo soda. — Jesi li zadovoljan sa mnom? — upita. — Beskrajno zadovoljan, pašo. Tvoja me dobrota upravo zasipava dobročinstvima. — Nemoj mi zahvaljivati sada već kasnije. — Nadam se da ću to jednom moći učiniti. — Moraš. Kako? — Odmah ću ti reći. Ti ne samo što si hećim, već si i oficir.

— Po čemu to zaključuješ? — Obični hećim ili čovjek koji piše knjige ne bJ se usudio da me pohodi bez pratnje kakvog konzula. Ti imaš padišahov bujuruldu, a ja znam da padišan kadšto poziva strane oficire koji moraju proputova i njegove zemlje da mu podnesu izvještaj o stanju nj« gove vojske. Priznaj da si ti takav oficir!370

To pogrešno mišljenje moglo mi je samo koristiti. Ne bi bilo pametno da sam ga porekao. Ipak nisam Mio ni lagati pa sam se dakle lukavo izmotao: _ To ne mogu priznati, ekscelencijo. Ako znaš da padišah izašilje takve oficire, onda si sigurno čuo i to da se to obavlja potajno. Smiju li oni izdavati tajnu? — Ne smiju. Ja te ni ne želim na to nagovarati, ali mi u jednom pogledu ipak možeš biti od koristi. Baš sam to maločas htio spomenuti. — U kojem pogledu? — S obzirom na tvoje zvanje oficira. Kad se vratiš iz planina Kurdistana, poslat ću te Arapima plemena 'Samar, osobito Hadedinima. Trebaš da proputuješ njihovo područje i da mi javiš kako bih mogao da ih pobijedim. Ah! Da. Tebi će to biti lakše nego bilo kojem od mojih ljudi. Znam da su strani oficiri pametniji od naših, premda sam i sam bio pukovnik te sam padišahu učinio velike usluge. Zamolio bih te da pregledaš i područje Jesida, ali za to je već kasno. Odande sam već dočuo sve što sam trebao. Te su me riječi uvjerile da sam maločas pravilno naslutio. Ćete skupljene u Kujundžiku bile su sprenme da napadnu poklonike đavla. _ Brzo ćeš proputovati njihovo područje nastavi pasa te nećeš nipošto ondje ostati do dana njihove vehke svečanosti. — Kakve svečanosti? Svečanosti u čast njihova sveca. Ona se odrsma Sa ?nba nJihova šeika Adija. Evo ti tvoja pite grada* ** AIah'' Kad Ć&Š SUtra UJ1Jtro otPutovati ~ ^ yrijeme prve molitve, stanu * deSet kavaza bit će u to vrijeme u tvom Ekscelencijo, dva su mi dovoljna. Jiee n,!0 l1. ne razumiješ. Desetorica su bolja od đvofirzo se £ 7 Dobit Ćeš pet Arbanasa X ne 2aboravi da sam i Pet bašibozuka. v! ti Poklonio svoju 371Sekib Halil mi dade znak da sam otpušten pa uzdignute glave iziđoh iz kuće u koju sam prije nekoliko sati ušao gotovo kao uhapšemik. Kad sam stigao u svoj stan, nađoh Halefa pod oružjem. — Slava Alahu, da dolaziš, sidi! — pozdravi. — Da se nisi vratio do zalaza sunca, održao bih riječ i ustrijelio pašu. — To ti ne smijem dopustiti, Halefe. Paša je moj prijatelj. — Tvoj prijatelj? Kako tigar može biti čovjekov prijatelj? — Ukrotio sam ga. — Mašalah! Onda si izvršio pravo čudo. Kako si to uradio? — Lakše nego što sam mogao<i naslutiti. Mi stojimo pod njegovom zaštitom pa ćemo dobiti deset kavaza koji će nas pratiti. — To je dobro. — Možda i nije. Osim toga dao mi je preporučena pisma i pravo da ubiram dišparasi. — Alah akbari Onda si i ti postao paša! Ali reci mi, sidi, tko ima sad slušati, ja kavaze ili oni mene? — Oni moraju slušati tebe, jer ti misi nikakav sluga, već si Hadži Halef Omar, moj pratilac i zaštitnik. — To me raduje, a ja ti kažem da će me oni već upoznati ako im padne na um da mi uskrate dužno poštovanje.372

19. KOD OBOŽAVATELJA ĐAVLA Sekib Halil^paša održa riječ. Kad je Halef ustao u prvo praskozorje i provirio kroz vrata pozdravilo ga je deset ljudi koji su vani čekali na konjima. Odmah me je probudio, a ja se požurih da pogledam tu svoju gospodu zaštitnike. Bilo ih je, kako je paša obećao, pet Arbanasa i pet bašibozuka. Bašibozuci su nosili običnu uniformu turskih vojnika. Arbanasi su naprotiv imali grimizne gornje prsluke, zelene donje prsluke podstavljene baršunom, široke pojase, crvene hlače s metalnim prugama, crvene turbane i toliko oružja da bi se njihovim pištoljima i noževima mogla naoružati tri puta veća četa. Bašibozuke je vodio neki stari bulukemini1, a Arbanase neki onbaša2 divljih očiju. Bulukemini kao da je bio neki osobenjak. Nije jahao na konju, već na magarcu, a oko vrata nosio je znak svoga dostojanstva, golemu tintamicu. Za turban mu je bilo zataknuto nekoliko guščjih pera. Bio je to debeli mališan bez nosa. Zato su mu to veći bili brkovi koji su mu se spuštali niz donje usnice.

Obrazi su mu bili gotovo plavi i tako mesnati da mu je koža na njima bila silno napeta, a za otvaranje očiju ostalo mu je jedva toliko prostora da u mozak toga čovjeka Propusti sitnu zraku svjetlosti. Dao sam Halefu bocu rakije i zapovjedio mu da st d h Ipozdravi hrabre junake. Izašao je k njima, a ja aoh tako da sam cio prizor mogao promatrati.četnl

373— Dobro jutro, hrabri borci! Dobro nam došli i

— Dobro jutro! — odgovoriše svi jednoglasno. — Došli ste da glasovitog efendiju Kam Ben Nemzija pratite na njegovu putovanju? — Da, mutesarif nas je zato poslao ovamo. — Onda ću vam reći da se zovem Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ja sam aga, putni maršal i zaštitnik onoga kojega treba da pratite, pa morate poslušno izvršavati sve što vam kažem. Kako glasi zapovijed koju vam , je dao paša? Odgovori mu bulukemini i to takvim piskutljivim glasom da je zvučao kao da netko trubi u staru zarđalu trublju. — Ja sam bulukemini padišaha, Alah ga blagoslovio, i zovem se Ifra. Upamti to ime! Šekib Halilpaša, čiji sam ja najvjerniji sluga, dao mi je ovu tintamiou i ova pera te mnogo papira da bih zabilježio sve što doživite vi i mi. Ja sam hrabri vođa ovih ljudi pa ću vam dokazati da... — Šuti, jahače na magarcu! — prekinu ga onbaša, gladeći svoje silne brkove. — Što si ti? Naš vođa? Ti patuljče! Ti gospodaru tintarnice i gusaka od kojih potječu ova pera. To si ti i ništa više! — Što? Ja sam bulukemini i zovem se Ifra. Moja hrabrost... — Šuti, kažem ti! Tvoja hrabrost raste u stopama tvog magarca, Alah ga spa'lio, jer ta životinja ima strašnu naviku da danju bježi, a noću reve do neba. Poznajemo mi tebe i tvoga magarca samo što se ne zna tko je od vas bulukemini, a tko je magarac!. — Jezik za zube, onbašo! Ne znaš li da sam tako hrabar da sam se u borbi usudio zaci čak onamo gdje ljudima sijeku nosove! Pogledaj moj nos koga na žalost više nema pa ćeš se zadiviti smionosti kojom sam se borio! Ili zar možda ne znaš kako sam izgubio nos? Onda čuj! Bilo je to u vrijeme kad smo se pred Sevastopoljom borili protiv Moskovićana. Ja sam stajao usred najveće bojne vreve i upravo sam podigao ruku da... • * Šuti! Tvoju smo pripovijest čuli već tisuću puta — viknu Arbanas, a zatim se obrati Halefu 374 etavi. _ ja sam onbaša Ular Alija. Ćuli smo da je fdiia Kara Ben Nemzi hrabar čovjek i to nam se •rta Ćuli smo, dalje, da se zauzeo za naše age, toi nam se još više sviđa. Štitit ćemo ga i' služit ćemo mu, pa će biti zadovoljan s nama. _ Onda još jednom pitam kakve vam je zapovijedi dao paša? Mutesarif nam je zapovjedio da se pobrinemo za to da efendiju posvuda primaju kao najboljeg pašinog prijatelja, kao njegova brata. — Znači da ćemo posvuda besplatno dobivati prenoćište i hranu? — Dobivat ćete sve što trebate, a i mi isto tako. — Je li vam spomenuo i dišparasi? Jeste. — On se isplaćuje u gotovom novcu? — Tako je. — Koliko iznosi? / — Toliko koliko efendija zatraži. — Alah blagoslovio pašu! Njegov razum je svijetao poput sunca, a njegova mudrost obasjava svijet. Bit će vam dobro kod nas. Jeste li spremni da krenete na put? — Jesmo. — Imate li hrane? Za jedan dan. — Ali nemate šatore? ~ iNTe trebamo ih, jer ćemo svakog dana dobiti dobro prenoćište. Znate li da ćete proći kroz zemlju Jesida? ~ Znamo. Bojite li se obožavatelja đavla? da J" ot Se bo'iimo? Halefe Omare, jesi li ikad čuo mnf^ne Arbanas bojao? Reci efendiji da smo spre""» da ga pozdravimo. đoh M<fl0 kasni;ie dadoh da izvedu moga konja i izamirno esetorica stajala su preda mnom u stavu Pozđra *h od n;iih uz Slavu svojega konja. Ja ih Mala . ' UZJ'ahah i domahnuh im da pođu za mnom. Mala cetica krenu. 375Prejahali smo pontonski most i našli se na lijevoj obali Tigrisa izvan grada Mosula. Tek onda

dozvah onbašu k sebi i upitah: — Kome služiš sada? Meni ili paši? — Tebi, efendijo. — Zadovoljan sam tobom. Pošalji mi bulukemina.

Ular Alija odjaha dalje, a debeli mališan pritjera k meni svoga magarca. — Ti se zoveš Ifra? Čuo sam da si hrabar ratnik. ( — Veoma hrabar! — stade me uvjeravati svojim piskutljivim glasom. * — Umiješ U pisati? — Umijem efendijo, vrlo dobro i vrlo lijepo. — Gdje si služio i gdje si se borio? — U svim zemljama svijeta. — Ah, reci mi kako se zovu? — Čemu, efendijo? Bilo bi to više od tisuću imena. — Onda mora da si zaista glasovit bulukemini. — Vrlo sam glasovit. Nisi li još čuo za mene? — Nisam. — Onda sigurno još nisi mnogo putovao u svom životu, jer bi inače sigurno doznao za moju slavu. Moram ti na primjer ispripovjediti kako sam izgubio nos. Bilo je to onda kad smo se pred Sevastopoljem borili s Moskovićanima. Ja sam se nalazio u najvećoj bojnoj vrevi i upravo sam podigao ruku... Ali Ifra se morao prekinuti. Moj vranac nije mogao podnijeti vonj magarca. On Ijutito njisnu, nakostriješi grivu i pokuša ugristi sivonju bulukeminija. Magarac se propnu da izbjegne ugriz, okrene se i pobježe. Jurio je pred nama preko drvlja i kamenja. Mali bulukemini se jedva uspio održati na njegovim leđima. Uskoro obojica iščezoše pred našim pogledima. — Uvijek je to tako kod njega — čuh kako je onbaša rekao Halefu. —Boramo za njim — predloži mališan; — ir>ace ćemo ga izgubiti.. — Zar njega? — nasmije se Arbanas. — Ne bi biw> šteta za njega. Ali ne brini ništa! To se njemu dogodilo već tisuću puta no nikad se nije izgubio. ? Zašto onda taj bulukemini jaše na magarcu376

— Jer mora. Mora? Kako to? to tako hoće. On se zabavlja s Ifrom i njegovim magarcem. Kad smo prošli između Kujumdzika i samostana svetog Jurja ugledasmo bulukeminija pred sobom. Pustio me je da mu se približim, a zatim mi dovikne: _ Da nisi možda pomislio, efendijo, da je magarac pobjegao sa mnom? — Zaista sam to pomislio. — Varaš se, efendijo. Ja sam samo pojahao dalje da ispitam put kojim ćemo krenuti. Hoćemo li pojahati duž Kausera ili nastaviti običnim putem? — Ostat ćemo na običnom putu. — Onda mi dopusti da ti kasnije . ispripovjedim svoju pripovijest. Sad ću vam poslužiti kao vodič. Ifra pojase naprijed. Kauser je rječica koja izvire na sjevernim obroncima Džebel Makluba pa na svom toku prema Mosulu natapa polja brojnih sela. Prešli smo mali most i pojahali dalje, tako da nam je rijeka ostajala stalno nalijevo. Ruševine i selo Korsabad gdje smo se namjeravali ponovo sastati sa šeikom Muhamedom Eminom leže otprilike sedam sati jahanja od Mosula. Cio je kraj močvaran pa se iz njega uzdižu otrovne pare izazivajući groznicu. Požurili smo se da stignemo na svoj cilj. Kad nas je od njega dijelio još svega jedan sat jahanja, dođe nam u susret četa od otprilike pedeset Arbanasa. Na čelu je jašilo nekoliko oficira, a u sredini opazih bijelu arapsku odjeću. Kad su mi prišli bliže, prepoznah Muhameda Eroma. 3 Pa ' o ^e u ruke tih 1:*udi' on' Pašin neprijatelj, ruke čovjeka koji je već zarobio Amada el Gandura o ivf ga U AmadiJu Sad sje u prvom redu radilo mjer A6 " SG ŠCik branio? Brzo sam 'Pogledom odno 10 Arbanase, ali među njima nisam opazio nijed Morar>an;ienika' Mož<Ja su Sa iznenadili na spavanju, snoe H S3m poduzeti sve da ga oslobodim iz toga opas arustva. Zato zastadoh usred puta, čekajući da mi se četa približi.1

Kapetan.

377Moji

pratioci sjahaše i sjedoše kraj puta na zemlju. Halef i ja smo ostali na konjima. Vođa Arbanasa odvoji se od ostalih i ipojaše nam u susret oštrim kasom. Tik ispred mene zaustavi konja i upita, ne obazirući se na ljude koji su sjedili na zemlji. — Es selam aleikum! Tko si ti? — Aleikum es selam! Ja sam efendija sa Zapada. — Od kojeg plemena? — Od naroda Alamanlara. — Kamo kaniš?

— Na istok. — Čovječe, ti vrlo kratko odgovaraš. Znaš li što sam ja? — Vidim što si. — Onda odgovaraj bolje! S kojim pravom putuješ ovuda? — Istim pravom kojim i ti ovuda jašeš! — Valahi! — Bogami, vrlo si smion. Ja jašem ovuda na zapovijed mosulskog mutesarifa. To i sam možeš zamisliti. — A ja putujem ovuda na zapovijed mutesarifa iz Mosula i padisaha iz Stambula. To možeš i sam zamisliti. Oficir malo raširi oči i zapovjedi mi: — Dokaži to! — Evo! Predao sam mu svoje isprave. Otvori ih uz propisane formalnosti i pročita. Zatim ih pomno opet složi, vrati i reče uljudno: — Sam si kriv što sam tako strogo govorio s tobom. Vidio si tko sam pa si mi prema tome trebao i odgovoriti. — Sam si kriv da do toga nije došlo — odgovorih. — Vidio si moje pratioce koji me već sami legitimiraju kao čovjeka koji uživa namjesnikovo prijateljstvo, Pa si trebao uljudnije pitati! Izruči svome gospodaru moje pozdrave! Ostaj mi zdravo! — Razumijem, efendim — gospodaru. Okrenuo sam se i od jahao. Namjeravao sam <>a oslobodim Muhameda Emina, ali sam odmah na P^~ četku svoga razgovora s oficirom opazio da to niJe potrebno. Njegova je pratnja zaostala nešto iza njega378 ."

Svi su se ti ljudi zagledali u mene i nisu više pazili zarobljenika. Taj je odmah iskoristio priliku. Bio samo lako svezan i sjedio je na lošem konin anna

ijeiuB.ii. taj je uuniaii isKoristio priliku. Bio . samo lako svezan i sjedio je na lošem konju, ali u nosljednjem redu čete vodili su njegova izvrsnoga konja na čijem je sedlu visjelo sve njegovo oružje. Opazio sam kako je šeik uspio da skine spone s ruku l upravo u trenutku kad sam prekinuo razgovor, skočio je na leđa svoga kljuseta. — Pripazi, Halefe! — prišapnuh Hadžiju koji je sve to isto tako pozorno promatrao kao i ja. — Između njega i njih, sidi! — šapnu mi on. Mališan me je smjesta raznmio. U tom času poče Hadedin smiono preskakivati s jednih konjskih sapi na druge. Jahači na tim konjima nisu bili spremni na takvu smionost i prije nego što su se uspjeli snaći, Muhamed Emin je stigao do svoga trkača, skočio u sedlo, istrgao uzde iz ruku Arbanasa koji je vodio konja i jurnuo ustranu ravno prema rječici. Za njim odjeknu krik iznenađenja i gnjeva iz brojnih usta. Tvoj zatvorenik bježi! — uzviknuli vođi pedesetorice. Naprijed, za njim! Istodobno okrenuh konja i jurnuh za bjeguncem. Halef je jurio tik kraj mene. Ne tako blizu, Halefe! Malo dalje opomenuh ga. — Jaši tako da ne uzmognu pucati ' a da nas ne pogode. Započeo je divlji lov. Srećom su progonitelji u prvi čas mislili samo na ito da stignu Muhameda Emina, a kad su uvidjeli da je njegov konj bolji od njihovih te se latili oružja, bila je njegqva prednost već prevelika. Osim toga nisu se mogli pravo poslužiti svojim puškama, jer smo Halef i ja jahali u kratkoj ispredanoj crti a ne ravno, pri čemu sam se ja još T«no kako bih .pobudio dojam da mi je konj USred trka skakao u hirovit. nat)"L Č3S zastaJao i Propinjao se, čas bi pojurio stranu, okretao se na nogama a zatim bi oko osi, neko bi vrijeme jurio desno naglo zakretao u pravi smjer. tako H J6 SVoga kon;ia natjeravao r na slične pokrete će nas P ogonitelji nisu mogli pucati bojeći se da ili 379Seik je smiono natjerao svoga konja u valove Kausera. Sretno je prešao rijeku, a ja s Halefom za njim. Prije nego što su progonitelji uspjeli da se povedu za nama, dobili smo veliku prednost. Na svojim sjajnim konjima odjurili smo dalje neprekidno prema sjeverozapadu, sve dok nismo za puna dva sata jašući tako izbili na cestu koja iz Mosula preko Tel Kefa vodi u Haban Hormuzd te teče usporedo s onom cestom kojom smo malo prije htjeli da stignemo u Korsabad, Džeraiju i Badri. Tek je ovdje Hadedin obuzdao konja. Ugledao je samo nas dvojicu, jer su oni ostali već davno iščezli iza nas. — Slava bogu! — viknu. — Efendijo, hvala ti što si vojnicima skinuo ruke s pušaka. Što da radimo da oni izgube naš trag? — Kako si im pao u ruke, šeiče? — upita mali Halef. —'To će nam kasnije reći. Sad nije vrijeme za to — dobacih. — Muhamede Emine, poznaš li ti močvarnu zemlju između Tigrisa i Džebel Makluba? — Jednom sam iz Bašeika i Bazana odjahao preko Ras ul Ajna u Dehuk.

— Je li močvara opasna? — Nije. — Vidiš li tamo na sjeveroistoku onaj vrh do kojega možemo stići za otprilike tri sata? — Vidim ga. — Ondje ćemo se opet sastati, jer se ovdje moramo razdvojiti. Cestom ne smijemo pojahati, jer bi nas na njoj mogao netko opaziti i pogoditi kamo kanimo. Moramo kroz močvaru i to pojedinačno, kako progonitelji, ako ipak stignu ovamo ne budu znali koji trag da prate. — Ali naši Arbanasi i naši bašibozuci, sidi? — upita Halef. — Oni se nas ništa ne tiču. Uostalom, više nam smetaju nego što nam pomažu. Ne pružaju mi nimal0 veću zaštitu od one koju mi osiguravaju moje putnice i pisma. Halefe, ti ćeš ovdje skrenuti s puta i Po" najjužnijim pravcem. Ja ću pojahati u sredini, a sei će ostati na sjeveru — svaki najmanje pola sa a jahanja od drugoga.380

Njih dvojica se odvojiše od mene, a i ja skrenuh utrtoga puta u močvaru koja uostalom nije bila neprohodna. Oba moja pratioca iščezoše mi s očiju pa sam krenuo sam prema cilju što smo, ga sami sebi odredili. . Već nekoliko dana nalazio sam se u stanju neke napetosti, kakvu već dugo nisam osjetio. Tomu je kriva bila krajina koja se sad otvarala preda mnom. Na cijelom svijetu ne postoji nijedna zemlja koja bi skrivala toliko brojne i tako duboke zagonetke kao upravo ovo tlo što su ga sad dodirivala kopita mojega konja. Sve ako i ne uzmem u obzir ruševine asirske i babilonske države, na koje ovdje nailazimo na sva f. kom koraku, to su se sad preda mnom pojavile planine na čijim su obroncima i u čijim dolinama stanovali ljudi kojima je vrlo teško odrediti narodnu i vjersku pripadnost. Ugašivači svjetla, obožavatelji vatre, obožavatelji đavla, nestorijanci, kaldejci, nahumiti, suniti, šiiti, mutaciliti, vahabiti, Arapi, Zidovi, Turci, Armenci, Sirijci, Druži, Manoniti, Kurdi, Perzijanci, Turkmeni: na svakom koraku možeš se namjeriti na pripadnike tih plemena, naroda i sekta, a tko bi mogao poznavati sve one pogreške i propuste što ih stranac u takvim prilikama može učiniti! S ovih se planina još i danas puši krv onih koji su pali kao žrtva mržnje između naroda, najdivljijeg vjerskog fanatizma, želje za osvajanjem političke nevjere, grabežljivosti i krvne osvete. Ljudski stanovi vise ovdje uz spilje na golim stijenama i iznad ponora Poput gnijezda orlova uvijek spremnih da se bace na Piijer^koji to i ne sluti. Ovdje je tlačenje i bezobzirno isKonstavanje izazvalo ono strašno ogorčenje koje više ne umije razlikovati prijatelja od neprijatelja. U kurd»«m planinama spajaju se krajnje neprijateljske iruje u dnrlji vrtlog koji će se smiriti tek onda kad raiu tniOĆn0j Šaci uspije da smrvi hridine koje stvanom • Vlr> da svlada mržnju i da šatre glavu ruž S njoj T1 je p! Podmuklom trgovanju krvlju. se nr . na mi se sve više primicala, odnosno ja sam žnoT o ' o doduše naišao sam na bilo rastresito i vla kopit * nekoliko mjesta na kojima su moga konja prilično duboko propadala, ali 381sam na kraju ipak izašao na suho tlo. Okolina zaražena groznicom ostala mi je za leđima. Nadesno za sobom ugledah konjanika i uskoro prepoznali u njemu Halefa. Malo zatim sastao sam se s njime. — Jesi li koga sreo? — upitah. — Nisam, sidi. — Je li te tko vidio? — Baš nitko. Samo sam daleko na jugu na putu s kojeg smo skrenuli opazio čovjeka koji je svoga konja vukao za sobom. Nisam ga međutim mogao prepoznati. — A možeš li prepoznati onoga ondje? — upitah pokazujući prema sjeveru. — To nije nitko drugi nego naš šeik! — Da, to je Muhamed Emin. Za deset minuta bi i, će kod nas. Tako je i bilo. Hadedin je brzo dojahao. — Sto da radimo, efendijo? — upita. — To ovisi od onoga što si doznao. Je li te netko opazio? — Nije. Samo je neki pastir prilično daleko od mene protjerao svoje stado. — Kako su te zapravo zarobili? — Rekao si mi da dođem u ruševine Korsabada. Sve do jutros sakrivao sam se u njihovu južnom dijelu, a zatim priđoh bliže putu da te vidim kad budeš došao. Ondje su me opazili vojnici i opkolili me. Nisam se mogao braniti, jer ih je bilo odviše. Ni sam ne znam zašto sii me zarobili. — Jesu li te pitali kako se zoveš i kojem plemenu pripadaš? — Jesu, ali ja sam im dao krive podatke. — Ti ljudi su neiskusni. Arapin bi te prepoznao po tvojim tetoviranim znakovima. Zarobili su te, jer u ruševinama Kujuedžika leže pašine čete određene da pođu na bojni pohod protiv Šamara.

Muhamed Emin se prestraši. — Protiv Samara! Pomogao nam Alah! Moram se smjesta vratiti. — Nije potrebno. Poznato mi je što namjesnik namjerava. Bojni pohod na Samare je zasad samo izlika za sakupljanje četa. Mutesarif želi najprij* 382 cti leside Oni to ne smiju naslutiti pa zato on ri da će krenuti na Samare. Uostalom, kasnije i vi doći na red. _ Znaš li to tacno? Posve tačno, jer sam govorio sa samim Sekib Halilpašom. Trebao sam se vratiti i za njega izviditi pašnjake Samara. _ Ali ako on brzo svrši s Jesiduna, sigurno će iskoristiti priliku da svoju vojsku odmah prebaci protiv Samara. — Budi siguran da mutesarif neće tako brzo svršiti s Jesidima. Dotle će proći i kratko proljetno doba. Doći će vrući dani, biljke će uvenuti, a čitava ravnica će se osušiti. Bedvani će se sa svojim stadima povući u planine Samara ili Sindžara, a pašina vojska morala bi bijedno uginuti od žeđi pokuša li da prodre k vama. — Imaš pravo, efendijo. Dakle ćemo mirno nastaviti put, samo što ga ja ne poznajem. — Nadesno vodi cesta u Asin Sifni — objasnih šeiku — a lijevo put u Džeraiju i Badri. Do Badrija nas ne smije nitko vidjeti pa će dakle biti najuputnije da se stalno držimo obale rijeke Kauser. Kad jednom prijeđemo Džeraiju ne moramo se više sakrivati. — Koliko imamo još do Badrija? Tri sata. — Efendijo, ti potječeš iz daleke zemlje pa ipak poznaješ ovaj kraj bolje od mene! — To nije čudo. Mi kanimo u Amadiju pa sam se dakle tačno raspitao za cio kraj koji moramo proputovati. To je sve. A sad naprijed! _ Premda oba puta što smo ih nastojali izbjeći ne .e ni punih pola sata udaljeni jedan od drugoga, »Pak nam je uspjelo da ostanemo nezapaženi. Kad nismo ugledali da nam zdesna prilaze ljudi, pojahali nismo nalijevo, a kad bismo ljude ugledali lijevo, dr?, s™o se više desno. Pri tome mi je bio od velike «onsti moj dogled i samo njemu možemo zahvaliti s Sm gotovo deset sati ""o se ugledavši Badri, mogli osjetiti sigurni. zai t o sjedili u sedlu pa smo ni? K umorni kad smo napokon stigli do onog brežuljaka podno kojega je ležalo selo, sijelo vr388

I

hovnog svećenika obožavatelja đavla kao i političkog poglavara toga plemena. Prvog čovjeka kojeg smo sreli upitah kako se zove njihov bej. On me smeteno pogleda. Posve sam zaboravio da Jesidi obično ne razumiju arapski. — Kako se zove vaš bej? — ponovih pitanje turski. — Alibej — odgovori. — Gdje stanuje? — Dođi, ja ću te odvesti. Otpratio nas je do neke velike kuće sagrađene od kamena. — Stanuje u ovoj kući — reče čovjek i ode. U selu je bilo vrlo živo. Osim kuća i koliba opazio sam cijelo mnoštvo šatora pred kojima su bili svezani konji i magarci. Posvuda se amotamo kretalo veliko mnoštvo ljudi. Bilo ih je toliko da naš dolazak nije bio pravo mi zapažen. — Pogledaj ovamo, sidi! — reče Halef. — Poznaješ li ovoga? On pokaza na magarca svezanog na ulazu te kuće. Zaista, to je bio magarac našeg debelog bulukeminija! Sjahao sam i ušao u kuću. Odmah začuh piskutljivi glas hrabroga Ifre. — Ti mi zaista ne želiš dati neki drugi stan? — Drugoga nemani — suho odvrati neki glas. — Ti si kjaja1, pa mi moraš naći stan. — Već sam ti rekao da drugoga nemam. Badri je pun hodočasnika. Nijedno mjesto nije više slobodno. Zašto tvoj efendija ne nosi sa sobom šator? — Moj efendija? To je emir, veliki gospodin, glasovitiji od svih knezova Jesida. — Gdje je? — Doći će za mnom. Najprije želi uhvatiti jednog uhvaćenika. Uhvatiti uhvaćenika? Jesi li lud? — Uhvaćenika koji je pobjegao. — Ah, tako! — On ima padišahov ferman. Ima mutesarifov ferman2 i mnogo mutesarifovih pisama, a ovdje je i

ja objava.1

Glavar sela. 1 Putnica.

384'S

_ Neka tvoj gospodin dođe sam. _ Sto? On ima dišparasi, a ti veliš neka dođe sam! Govorit ću sa šeikom. — Njega nema ovdje. — Onda ću govoriti s bejom. — Hajde unutra k njemu! — Da, idem. Ja sam padišahov bulukemini i imam mjesečnu plaću od trideset pet pijastera pa se ne moram bojati nikakvoga kjaje. Čuješ li me? — Gle, trideset pet pijastera mjesečno! — Odgovor je zvučao .gotovo veselo. — A što još dobivaš? — Sto još? Odmah ću ti reći: dvije funte kruha, sedamdeset lota1 mesa, tri lota maslaca, pet lota riže, jedan lot soli i lot i pol raznog začina, a osim toga sapun, ulje i mast za čizme. Razumiješ li me? A ako se smiješ mome nosu kojeg više nemam, onda ću ti ispripovjediti kako sam ga izgubio. Bilo je to oiida kad smo stajali pred Sevastopoljem. Nalazio sam se"u pravoj kiši tanadi i... — Nemam vremena da te slušam. Želiš li da reknem beju da bi htio s njime govoriti? — Reci mu! I ne zaboravi da spomeneš kako neću dopustiti da me odbije. ' Ja sam dakle bio predmet toga glasnog razgovora. Ušao sam, a Muhamed Emin i Halef za mnom. Kjaja je upravo htio da otvori neka vrata, ali se okrene kad nas je ugledao. Eto i mog emira! dobaci Ifra. On će ti već pokazati da imaš slušati! Najorije sam se okrenuo bulukeminiju: Ti ovdje? Kako si tako sam stigao u Badri? Na licu mu se odrazila laka zbunjenost, ali mi je ipak odgovorio: leneF ^iSam H t! rekao da ću Plašiti naprijed, eksce~ Gdje su ostali? — Iščezli su, nestali, izgubili se! ~ Kamo?~ Ne znam, visosti. Stara mjera za težinu; l lotPustinju

15 grama.

385— Ipak si to morao vidjeti. — Samo nešto malo. Kad je zarobljenik pobjegao svi su pojurili za njim, pa i moji ljudi» i Arbanasi — Zašto ti nisi pojurio? — Moj magarac nije htio, gospodaru. Osim toga • morao sam u Badri da za tebe osiguram smještaj. — Jesi li tačno pogledao odbjegloga zarobljenika? — Kako bih to mogao? Ležao je licem na konju, a kad sam ustao da i ja pojurim za njim, bio je već daleko. To mi je bilo drago zbog Muhameda Emina. — Hoće li oni ostali uskoro stići za tobom? — Tko to zna? Neistraživi su putovi Alahovi. On vodi vjernike amo i tamo, desno i lijevo, kako mu se svidi, jer su svi ljudski putovi pisani u ćitabi takdir, u knjizi sudbine. — Je li Alibej ovdje? — upitah glavara sela. — Jeste. Iza ovih vrata! — Reci mu da bismo htjeli govoriti s njime. Kad je kjaja ušao u drugu sobu, gurne Ifra malog Halefa u bok i tiho mu reče, namignuvši prema Muhamedu Eminu: — Tko je taj Arapin? — Neki šeik. — Odakle dolazi? — Putem smo ga sreli. Prijatelj je moga sidija pa će sad ostati uz nas. — Daje li bogate napojnice? — Tolike? — usklikne Halef, uzdigavši svih deset prstiju. . ^ Kako sam razabrao po njegovu razveseljenom licu, to je čestitom bulukeminiju bilo dovoljno. Uto se otvoriše vrata i kjaja se vrati k nama. Iza njega se po" javi neki mladi čovjek upadljivo lijepa lica. Bio 3e visok i vitak, crte su mu lica bile pravilne, a oči su mu se upravo žarile. Bio je odjeven u fino izvezene hlače, ukusni jelek i turban, ispod koga su izvirivah bujni i divni uvojci. Za pojasom je nosio samo nož, čiji je držak bio vrlo lijepo umjetnički ukrašen. Dobro mi došli reče pa pruži ruku najprije meni, zatim šeiku, a naposljetku i Halefu. Bulu eminija kao da nije ni opazio. 386 _ oprosti mi, gospodine, što ulazim u tvoju ku _ odgovorih. Večer se bliži pa sam te htio upitati ima li na tvom području kakvo mjesto gdje bismo mogli otpočinuti. _ Bej me pomno odmjeri od glave do pete i odgo — Putnika ne treba pitati odakle dolazi i kamo ide, ali moj kjaja mi je rekao da si emir.

'— Nisam emir, nisam uopće ni Arapin ni Turčin, već sam Alaman i dolazim daleko sa Zapada. — Alaman? Ne poznajem taj narod i nisam još nikad vidio nijednog od njegovih sinova, ali sam čuo za jednoga koga bih vrlo rado upoznao. — Smijem li te upitati zašto? — Jer mu trojica mojih ljudi zahvaljuju život. On ih je oslobodio iz teškoga sužanjstva i odveo ih Hadedinima. — Jesu li ovdje u Badriju? — Jesu. l zovu se Pali, Selek i Melah? Alibej iznenađeno ustukne za korak. Poznaš li ih? , — Poznam. Zovem se naime Kara Ben Nemzi pa sam onaj Alaman o kojem si govorio. Ovaj čovjek ovdje je Muhamed Emin, šeik Hadedina a onaj drugi je moj pratilac Hadži Halef. Je li moguće? Kakva li iznenađenja! Dopusti da te zagrlim! Alibej me pritisne na grudi i poljubi me u oba ooraza To je isto učinio i s Muhamedom, a zagrlio , l Haleta, samo što ga nije poljubio. Zatim me primi za ruku: vam~ ^P^3™. dolaziš u pravo vrijeme. Mi održavati t svečanost kojoj inače ne smiju prisustvoovd J rt£Ci' ali ti treba da se raduJeš s nama. Ostani što đul g tra— M radosni dani' a ostani * nakon nJih t~doStat ću bude li to šeiku pravo. Moraš naime ; a ga nJegovo srce tjera dalje kako ćemo ti to 'spnpovjediti.35«

387—

Znam, ali vas ipak rriolim da ostanete. Moja je kuća vaša kuća, a moj je kruh vaš kruh. Bit ćete naša braća. Dok smo prolazili kroz vrata, začuh kako Ifra govori kjaji: — Sad si čuo, starce, kako je moj efendija glasovit emir. Moraš dakle i mene poštovati. Soba u koju smo ušli bila je jednostavno namještena. Seik i ja morali smo sjesti kraj Alibeja. Još je držao moju ruku i ponovo me pomno odmjerio. — Dakle ti si čovjek koji je porazio neprijatelje Hadedina... — Hoćeš li da pocrvenim od stida? — ... i koji je noću bez ičije pomoći ubio lava? I ja bih htio da sam takav kao ti. Poznaješ li Jeside? — čuo sam mnogo dobra o njima. — A jesi li čuo šta su oni sve pretrpjeli? — I to sam čuo. — Mi smo u miru i slozi živjeli na Džebel Sindžaru, ali su nas tlačili i istjerali. Bilo je to u proljeće, a rijeka je nabujala i odnijela most. Tako su naši starci, naše žene i djeca ležali dolje kod Mosula uz vodu. Natjerali su ih u nabujale valove ili su ih poklali kao divlje zvijeri, a na visovima na kojima se uzdiže grad stajalo je stanovništvo Mosula i klicalo od radosti gledajući to klanje. Preživjeli nisu znali kamo da zaklone glavu. Krenuli su u planine Maklub, u Buhtan, Seik Kan, Misuri, u Siriju pa čak i preko ruske granice. Ondje su stekli novu domovinu, ondje rade, pa kad ugledaš njihove stanove, njihovu odjeću, vrtove i polja, obradovat ćeš se jer kod njih vlada marljivost, red i čistoća, dok ćeš posvuda naokolo naći samo prljavštinu i lijenost. To mami druge pa kad ustrebaju novaca napadaju nas i ubijaju nas i našu sreću. Za tri dana proslavit ćemo svečanost našega velikog sveca. Već je mnogo godina nismo mogli slaviti, jer su ; hodočasnici putem u Seik Adi stavljali život na kocku. Čini se međutim da će se naši neprijatelji vladati mirno pa ćemo nakon dugo vremena opet jednom moći « proslaviti naš praznik. Gospodaru, dolaziš u pravo vri J jeme. Mi inače ne dopuštamo strancima da prisustvu jj388

ju našim svečanostima, ali ti si dobročinitelj naših ljudi pa si nam dobro došao. Taj mi je poziv bio vrlo mio, jer mi je dao prilike da upoznam običaje tih tajanstvenih đavolovih poklonika. Njih su mi dosad opisivali najcrnjim bojama, ali sad su mi se pokazali u mnogo boljem svjetlu, tako da sam živo poželio da saznam pravu istinu o njima. — Hvala ti na tvom prijaznom pozivu — odgovcrih. — Volio bih os'tati kod tebe, ali mi moramo riješiti zadaću koja traži da uskoro odemo iz Badrija. — Ta mi je zadaća poznata — odgovori Alibej. — No ipak možeš sudjelovati u našoj svečanosti. — Poznata ti je naša zadaća? — Jeste. Vi ste pošli k Amadu El Ganđuru, sinu šeika Muhameda Emina. On se nalazi u Amađiji. — Odakle to znaš? — Rekla su mi ona tri čovjeka koja si spasio. Vi ga međutim nećete moći sada osloboditi. — Zašto nećemo? — Mosulski mutesarif kao da se boji prodora istočnih Kurda pa je odredio da se u Amadiju prebace brojne čete. Dio tih četa već je stigao u tvrđavu.

Koliko? — Dva juzbaše sa dvije stotine ljudi od Šestog pješadijskog puka Anadoliordusu iz Dijabekira i tri juzbaše sa tri stotine ljudi iz Trećeg pješadijskog puka Irakordusu iz Kerkuka, dakle svega pet stotina ljudi pod zapovjedništvom jednog bembaše. — Amadija leži dvanaest sati puta odavde? — Tako je, ali putovi su tako loši i teški da ne možeš onamo stići za jedan dan. Obično se putem noći u Kelokiju ili u Spinđuriju pa se tek narednoga jutra krene preko strmih i tegobnih planina Gara, iza kojih se pruža ravnica i strmi kameni čunj Amadije. — Kakve se čete nalaze u Mosulu? — Dijelovi Drugog dragunskog i Četvrtog pješadijskog puka iračke divizije. I oni su u pokretu. Jeđkn dio treba da krene protiv Beduina, a drugi će prijeći naše planine da stigne u Amadiju. — Kako je jak taj drugi odjel? 1 389* Tisuću ljudi pod zapovjedništvom jednog miralaja, kraj kojega se nalazi i jedan alajemini . Miralaja poznajem. On je nekoć ubio ženu i oba sina Pira Kameka i zove se Omar Amed. — Znaš li gdje se skupljaju? — Oni koji su određeni za pohod protiv Beduina sakriveni su u ruševinama Kujundžika. Moji su mi uhode javili da će prekosutra krenuti. Svi ostali bit će tek kasnije spremni za pokret. — Mislim da su te tvoji izvidnici krivo obavijestili. Kako to? — Zar zaista misliš da je Sekib Halilpaša dovukao čete tako daleko iz Dijabekira da bi ih upotrijebio protiv istočnih Kurda? Ne bi li mu u tu svrhu mnogo bliži bio Drugi pješadijski puk iračke divizije koji leži u Sulejmaniji? Uostalom, zar se Treći puk u Kerkuku ne sastoji većinom od Kurda? Vjeruješ li da će počiniti pogrešku i tri stotine Kurda poslati protiv njihovih suplemenika? Alitoej se zamisli a zatim reče: — Govoriš pametno, a ja te ipak ne razumijem. — Imaju li one čete koje se zadržavaju u Kujundžiku sa sobom topove? — Nemaju. — Na svaki bojni pohod kroz ravnicu sigurno bi povele sa sobom topove. Dakle su čete uz kojih nema topova vjerojatnije određene za rat u brdima. — Onda su moji uhode nešto zamijenili. Oni ljudi koji čekaju u ruševinama nisu dakle određeni da pođu na Beduine, već da krenu u Amadiju. — I ti ljudi treba da već prekosutra pođu na put! Onda će ovamo stići upravo na dan vaše velike svečanosti. — Efendijo! Jesidi je izgovorio samo tu jednu riječ, ali u tonu najveće prepasti. . . — Imaj u vidu da se u Šeik Adi ne može stići ni sa zapada ni s istoka, već samo s juga ili sa sjevera. — nastavih. — Deset sati odavde skupilo se na1

Pukovski konačar.

390

kad Mosula, tisuću ljudi a dvanaest sati odavde na «iieveru u Amadiji, skupilo se pet stotina ljudi. Seik Adi će biti opkoljen i nitko neće moći da umakne. Gospodaru, zar je to tako mišljeno? — Vjeruješ li zaista da bi pet stotina vojnika bilo dovoljno da prodre u područje Kurda plemena Bervari, Buhtan, Tijari, Kal, Hakijari, Tura Gara, Bos Dag'i širvan? Kurdi bi im već trećeg dana mogli suprotstaviti šest tisuća boraca. — Imaš pravo, to je usmjereno na nas. — Sad kad si dopustio da te uvjerim razlozima vjerojatnosti, čuj i ovo: iz samih mutesarifovih usta čuo sam da vas kani napasti u Seik Adiju. Ponovio sam mu svoj razgovor sa Šekib Halilpašom i rekao mu sve što mi je dalo povoda da stvorim takav zaključak. Kad sam završio, on ustane i nekoliko puta prošeta po sobi goredolje. — Hvala ti, efendijo, ti si nas sve spasio. Da nas je petnaest stotina vojnika neočekivano napalo, bili bismo izgubljeni. Sad će mi međutim biti drago ako zaista dođu. Paša nas je namjerno uljuljao u sigurnost da bi nas namamio na hodočašće u Seik Adi. Sve je on to vrlo lukavo zamislio, samo jedno nije uzeo u obzir f miševi što ih žele uhvatiti postat će toliko brojni da bi mogli zdrobiti mačke. Bit će najbolje da zasad nikome ni ne spomenemo ono o čemu smo upravo govorili. Dopusti mi da izađem nekoliko časaka. On izađe iz sobe. Emin" K3ko ^ S6 SViđa> efendyo? ~ uPita Muhamed Jednako kao i tebi.

I to da je obožavatelj đavla? upita Halef. 7 Ja sam sebi Jesidija predočio s vučjim ždrijelom, "grovim očima i vukodlakovim čaporcima. Zar Još vjeruješ da će ti Jesidi oteti raj? osmjehnuh se mališanu. 0<m,. , Po€eka mal oonr~ J o. sidi! Čuo sam da đavo kadšto vjernik*1 ^"^ 11Jepi llk da bi Što usPJešniJe Prevario /6 otvoriše vraia i u *> U "đe čovjek čija je ??elovala upravo čarobno. Odjeća mu je bila bijela, a isto tako snježnobijela bila mu je i 391kosa koja mu se u dugačkim uvojcima spuštala na leđa. Moglo mu je biti oko osamdeset godina. Bio je upalih obraza, a i oči su mu duboko ležale u licu, ali mu je pogled bio smion i oštar, a način na koji je ušao i zatvorio vrata za sobom pokazivao je gotovo mladenačku spretnost. Puna brada, crna poput ugljena, spuštala mu se preko pojasa i činila neobičnu suprotnost snježnoj bjelini kose. Poštujući njegovu duboku starost, sva trojica smjesta ustadosmo. On nam se nakloni i pozdravi zvučnim glasom: — Neka vam sunce nikada ne ugasne! — Zatim doda: — Razumijete li kurdski? To je pitanje postavio u kurmunadžijskom narječju kurdskoga jezika, a kad sam i nehotice oklijevao s odgovorom, postavi isto pitanje u zazanskom narječju. Bila su to oba najvažnija narječja kurdskoga jezika, ali ih u to vrijeme nisam još poznavao. Nisam dakle razumio riječi ali sam pogodio njihov smisao, i odgovorio mu turski: — Bog te blagoslovio. Ne razumijemo te. Molim te da govoriš turski.' Ponudio sam mu svoje mjesto kako je to tražila uljudnost prema starosti. On me upita: — Jesi li ti onaj Franak? — Jesam. — Dopusti mi da te zagrlim. Starac me srdačno privinu na grudi, ali ne prihvati ponuđeno mjesto već sjede onamo gdje je sjedio bej. — Zovem se Kamek — poče on. — Alibej me poslao k vama. — Kamek? Bej je već govorio o tebi. — Kojom je prilikom govorio? — Zaboljele bi te da to čuješ. — Zaboljelo? Kameka ne može više ništa zaboljeti. Sve boli što ih može podnijeti ljudsko srce iskusio sam u toku jednog jedinog sata. Kakva bi patnja još mogla postojati za mene? — Alibej mi je rekao da poznaješ miralaja Omara Ameda.D

392

Na Kamekovom licu nije se pomakla ni jedna crta, a i glas mu je zvučao posve mirno kad mi je odgovorio: — Poznajem ga, ali on mene još ne poznaje. Ubio je moju ženu i moje sinove. Što je s njime? — Oprosti, Alibej će ti to sam reći. — Znam da vam je rekao neka ne govorite ništa, ali Alibej nema nikakve tajne preda mnom. Rekao mi je što si mu saopćio o namjerama Turaka. Misliš li zaista da će oni doći da ometaju našu svečanost? — Uvjeren sam u to. — Naći će nas bolje pripremljene nego onda kad sam izgubio svoju dušu. Imaš li ženu i djecu? — Nemam. — Onda ne možeš razumjeti kako to da živim, a ipak sam već davno umro. Ali doznat ćeš to. Poznaješ li Tel Afar? — Čuo sam za njega. — Čuj me dakle. Stanovao sam u Mikranu na podnožju Džebel Sindžara, kad su nas napali Turci. Pobjegao sam sa ženom i dva sina u Tel Afar, jer je to bio utvrđen grad i u njemu sam imao prijatelja koji me je primio i sakrio. Bjesomučni« su međutim prodrli i ovamo da poubijaju sve Jeside koji su se •ondje zaklonili. Moje je skrovište otkriveno, a moga su prijatelja zbog njegove milosrdnosti ustrijelili. Svezali su me pa me zajedno sa ženom i djecom odvukli pred grad. Ondje su plamtjele vatre u kojima smo imali zaglaviti, ondje je tekla krv mučenika. Da bi mi nanio bol, neki mi je mulasim nožem probo oba obraza. Evo, još vidiš brazgotine. Moji su sinovi bili hrabri mladići. Vidjeli su moju muku i nasrnuli na moga mučitelja. Zato su i njih svezali, a i njihovu majku. Obojici su zatim odsjekli desnu ruku, odvukli ih do vatre i bacili ih u plamen. I moju su ženu spalili, a ja sam to morao gledati. Zatim je mulasim izvukao nož iz moga lica pa mi ga polako žabo u prsa. Kad sam se probudio, bila je noć i ja sam ležao među lešinama. Oštrica me nije pogodila u srce, no ipak sam ležao u lokvi krvi. Ujutro me je našao neki Kaldejac i sakrio me u ruševinama Kara Tepe. Prošlo je mnogo tjedana prije nego što sam uspio ustati, a kosa mi je 393u smrtni sat moje žene i djece posijedila. Tijelo mi je živjelo i dalje, ali mi je duša bila mrtva. Srce mi je iščezlo. Umjesto njega u meni kuca i udara jedno ime, ime Ornar Amed, jer se tako zvao onaj mulasim. Sad je miralaj.

Pir Kamek nam je sve to ispripovjedio jednoličnim i ravnodušnim glasom koji me je više dirnuo od najžarčega izraza nepomirljive osvete. Cijela pripovijest je zvučala tako bezizražajno kao da je iznosi neki mjesečar. Bilo ju je upravo strašno slušati. — Kaniš li se osvetiti? — upitah ga. — Osvetiti? Što je osveta? — jednakim glasom odgovori starac. — To je opako i podlo djelo. Kaznit ću miralaja, a zatim će moje tijelo otići onamo kamo je moja duša otišla prije njega. — Hoćete li kod nas ostati kao naši gosti na svečanosti? — To još ne znamo. — Ostanite ovdje! Odete li, neće vam uspjeti namjera. Naprotiv, ako ostanete, smijete se ponadati da će vam uspjeti. Onda vam naime nijedan Turčin neće, više zakrčiti put, a Jesidi' će vam pomoći. Starac je sad govorio posve drukčijim glasom, a u | oči mu se 'ponovo vratio život. — Naša bi prisutnost smetala vašoj svečanosti —! rekoh u namjeri da doznam nešto o njegovoj sekti. Kamek odbije kretnjom ruke. — Zar i ti vjeruješ u laži što ih pripovijedaju o nama? Usporedi nas s ostalima pa ćeš kod nas naći samo čistoću. Mi nastojimo da polučimo čistoću, čistoću tijela i duha, čistoću govora i nauke. Voda je čista, a i plamen je čist. Zato volimo vodu i krstimo njome, Zato poštujemo svjetlo kao znak čistoga boga. Umačemo ruku u plamen i blagoslivljamo njime svoje čelo kao što vi to činite vodom. Uto uđe Alibej, a Pir Kamek ustane i reče: — Alah bio s tobom i sa mnom. Polazim putem kojim moram krenuti, ali ćemo se opet vidjeti. Kamek ode, a Alibej mu domahnu i reče: — To je najpametniji čovjek među Jesidima i nitko mu nije ravan. Bio je u Iranu i u Indiji, bio je u Jerusalemu i u Stambulu, pa je posvuda gledao i učio, napisao je štoviše i jednu knjigu.394

— Knjigu? — začuđeno upitah. — Jeste. Jedini on među nama umije pravilno pisati. On želi da naš narod jednom postane tako pametan i civiliziran kao ljudi sa Zapada, a to možemo naučiti samo iz knjiga što su ih napisali Franci. Kako bi se jednom te knjige mogle prenijeti u naš jezik, Kamek je zapisao mnogo stotina riječi našega narječja. To je njegova knjiga. — Ta to je sjajno! Gdje je ta knjiga? — U mojoj kući, u kojoj i on stanuje. Pir Kamek je svetac. On prolazi cijelom zemljom i posvuda ga vrlo srdačno primaju. Cio je Kurdistan njegov stan, ali zavičaj mu je kod mene. — Misliš li da će mi pokazati tu knjigu? — Posve sigurno; rado će ti je pokazati. — Odmah ću ga zamoliti za nju. Kamo je otišao? — Sad ga nećeš naći jer je otišao da bdi nad svojima. Ali knjigu ćeš dobiti. Ja ću ti je sam donijeti, no prije toga obećajte mi da ćete ostati ovdje. — Misliš li da treba da odgodimo svoj put u Amadiju? — Mislim. Ovdje su bila tri čovjeka iz Kalonija. Oni pripadaju ogranu Badinana plemena Misuri pa su spretni, hrabri, pametni i meni odani ljudi. Poslao sam ih u Arnadiju da izvide što rade Turci. Oni će istodobno pokušati da pronađu Amada el Gandura. To sam ih posebno zamolio da vam ugodim i dok" oni ne donesu vijesti, ostanite kod mene! S time smo bili zaista od srca sporazumni. Alibej nas od radosti ponovo zagrli i zamoli: — Dođite sad sa mnom da vas vidi i moja žena. Taj me je poziv začudio, ali sam kasnije vidio da Jesidi nipošto ne zatvaraju svoje žene onako kao što to čine muslimani. Kod njih vlada uopće posve drugi duh i nigdje na cijelom Istoku nije me ništa toliko podsjećalo na obiteljski život moje domovine kao upravo njihov život. Kultura takozvanih obožavatelja đavla stoji po srijedi između kaldeizma, islama i kršćanstva. Vani pred kućom sjedio je bulukemini kraj svoga magarca. Obojica su jela, magarac ječam, a bašibozuk suvišne sindžarsmokve. Pred njim je ležalo 395nekoliko vijenaca smokava. Pri tome je žvačući brojnim slušaocima pripovijedao svoja junačka djela. Halef mu se pridružio, a nas trojica pođosmo u onaj dio kuće gdje je stanovala domaćica. Bila je vrlo mlada, a na rukama je nosila malog dječačića. Lijepa crna kosa bila joj je spletena u brojne dugačke pletenice, a čelo joj je pokrivao niz svjetlucavih zlatnika. — Dobro došli, gospodo! — pozdravi nas jednostavno i prirodno. Alibej reče njezino ime, a zatim i naša. Ime sam joj na žalost zaboravio. Uzeo sam joj dječaka iz naručja i pomilovao ga. Činilo se da joj se to sviđa i da se ponosi time. Mališan je bio veoma zgodan, vrlo čist i nipošto nije bio sličan ono debeloj i prerano ostarjeloj djeci kakvu često nalazimo kod Turaka. Alibej me upita gdje želimo jesti, u svojoj sobi ili ovdje u ženskom dijelu stana, a ja se smjesta odlučih da ostanemo ovdje. Činilo se da se malom pokloniku đavla kod mene vrlo sviđa. Nestašno me je gledao svojim tamnim očicama, cupkao mi bradu, od radosti živo mlatarao nogama i rukama i kadšto bi

promucao po koju riječ koju nije razumio ni on ni ja. što se tiče kurdskog jezika, obojica smo se nalazila na istom stupnju znanja, pa ga tako nisam ispuštao iz ruku ni za vrijeme jela. Njegova majka odužila mi se stavljajući preda me najslasnija jela, a nakon objeda pokazala mi je svoj vrt. Najbolje mi je prijao kurs, jelo od vrhnja pečeno u pećnici, posuto šećerom i zatim preliveno medom. U virtu mi se pak najviše svidjelo neko divno drvo s krvavo crvenim cvjetovima, na kojem cvijet stoji do cvijeta, a Arapi ga nazivaju bint el onsul, konzulovom kćerkom. Zatim dođe Alibej po mene da mi pokaže moj stan. Nalazio se na ravnom krovu, odakle je pucao divan izgled. Kad sam stigao u svoju „sobu" opazih na niskom stoliću debelu bilježnicu. — Evo Pirove knjige — objasni mi Alibej kad sam ga upitno pogledao. Smjesta sam je uzeoj legao na divan. Bej se nasmije i ode, da me ne smeta dok se bavim tim drago396

cjenim predmetom. Bilježnica je sadržavala oveliku zbirku arapskih riječi i fraza prevedenih na nekoliko kurdskih narječja. Ubrzo sam uvidio da mi više neće biti odviše teijko da se izrazim kurdskim jezikom. Odlučio sam da ću naš ovdašnji boravak iskoristiti na tom području što god budem mogao. Međutim spustilo se veče, a dolje uz potok gdje su djevojke grabile vodu a mladići im pri tome pomagali, odjeknu pjesma. Bila je ritmička i imala ugodnu melodiju, što se na Istoku vrlo rijetko čuje. Na žalost, otpjevali su samo jednu kiticu, pa sam ustao i izišao iz kuće. Vani je bilo vrlo živo. Neprekidno su dolazili stranci i podizali šator za šatorom. Vidjelo se da predstoji velika svečanost. Izašavši iz kuće, ugledah velik broj ljudi okupljen oko malog bulukeminija koji je glasno pripovijedao: — Borio sam se već kod Saide •— hvalisao se — a zatim na otoku Kandij gdje smo porazili buntovnike. Zatim sam se u Bejrutu borio pod glasovitim Mustafom Nurpašom čija hrabra duša živi sad u raju. U ono vrijeme imao sam svoj nos, ali sam ga izgubio na Balkanu kamo sam pošao pod zapovjedništvom Šekibefendije. Činilo se da naš vrijedni bašibozuk više ni sam tačno ne zna kojom je prilikom izgubio nos. — Napali su me naime iza Bukarešta — nastavio je Ifra. — Ja sam se doduše hrabro branio i već je preko dvadeset neprijatelja ležalo mrtvo na zemlji, kad jedan zamahnu sabljom. Htio mi je udarcem rascijepiti glavu, ali kad sam uzmakao udarac je pogodio moj... U tom trenu odjeknu u našoj neposrednoj blizini takav krik kakva još nikad u životu nisam čuo. Zvučao je kao da se iza oštrog zvižduka parne sirene nastavlja ćurlikanje purana, a iza toga opet ono mnogoglasno stenjanje i jecanje koje se čuje kad orguljama usred svirke ponestane zraka. Svi prisutni se prestrašeno zagledaše u biće koje se javilo takvim zagonetnim pretpotopnim glasovima, ali Ifra mirno reče: Sto se čudite? To je moj magarac! On ne trpi tamu. Zato se dere cijelu noć dok se ne razdani. S97Hm! Ako je tome tako, onda je taj magarac zaista bio Ijubezno biće. Taj bi glas probudio i mrtve. Tko bi mogao i pomisliti na san i počinak bude li svake noći morao slušati te muzikalne izljeve četvei^nožnog opernog pjevača koji kao da je u plućima imao trublju, u grlu gajde, a u grkljanu deset klarineta? Uostalom, sad sam po četvrti puta čuo pripovijest o izgubljenom nosu bulukeminija. Činilo se da je „zapisano u knjizi" da je on nikada neće završiti. — Magarac se dakle dere cijelu noć? — upita neki slušalac. — Čitavu noć •— potvrdi bulukemini prepustivši se sudbini kao kakav mučenik. — Svake dvije minute jednom. — Oduči ga od toga! — Lako rečeno — ali kako? — Ne 7nam kako. — Onda sačuvaj svoj savjet za sebe. Sve sam već uzalud pokušavao, batine, glad i žeđu. — Onda to jednom ozbiljno razloži svom magarcu kako bi uvidio da griješi. — Održao sam mu ja već ozbiljne govore i govore pune ljubavi. On me gleda, mirno me sasluša, a zatim zatrese glavom i njače dalje. — To je čudno. Očito te magarac dobro razumije, ali ne želi da te posluša. — Da, i ja sam često čuo da životinja razumije čovjeka jer se u njima kadšto nalazi ukleta duša kojeg preminulog, osuđena da na taj način ispašta grijehe. Onaj klipan koji se sad nalazi u magarcu mora da je bio gluh, ali nijem nikako nije bio. — Moraš pokušati da istražiš kojem plemenu je pripadao. Kojim jezikom razgovaraš s magarcem? — Turskim. — Ako je onda ona duša u njemu nekad bio Perzijanac, Arapin ili iakav kaurin, koji uopće ne razumije turski? — Alah akbar, istina je! Na to nisam još pomislio! — Zašto tvoj magarac uvijek zatrese glavom kad mu nešto rekneš? Njegov duh ne razumije turski. Porazgovori s njime kojim drugim jezikom! . •

398 — Hoću li pronaći pravi jezik? Zamolit ću svoga gospodara. Hadži Halef Omar mi je rekao da efendija umije govoriti jezicima svih naroda. Možda će on otkriti gdje je nekad živio duh moga magarca. I Sulejman1 je razumio govor svih životinja. — Bilo je i drugih koji su to umjeli. Poznaješ li priču 6 onome bogatašu čiji su sinovi razgovarali čak s kamenom? — Ne poznajem. — Onda ću ti je ja ispripovjediti. De vahta beni Israil meru ki dauletli hebu, mir; du lau vi, man..% — Stoj! — prekinu ga Ifra. — Kojim to jezikom govoriš? — Našim. To je kurmandži. — Ja to ne razumijem. Pripovijedaj mi turski! — Eto, tako stoji stvar i s duhom tvoga magarca koji razumije samo svoj jezik. Uostalom, kako mogu kurdsku pripovijest pripovijedati turski? Zvučat će posve drukčije. — Samo pokušaj! — Vidjet ću. Dakle: U vrijeme djece Izraela umro je neki bogat čovjek. Ostavio je dva sina, veliko bogatstvo i kuću. Kad su sinovi htjeli da podijele kuću, posvadiše se. Jedan reče: „To je moja kuća!" I drugi reče: „To je moja kuća!" Uto se u zidu božjom voljom pomakne neki kamen i reče: Što, zar se ne stidite? Ta kuća nije ni tvoja ni njegova. Ja sam nekoć bio čovjek, moćan vladar, i duge sam godine bio jedan od velikana ovoga svijeta. Zatim sam umro. Mnogo sam godina ležao u grobu, istrunuo i pretvorio se u prah. Zatim je došao neki čovjek i od mene izradio opeku. Četrdeset godina bio sam kuća, a zatim sam se raspao. Sedamdeset godina ležao sam na polju. .Zatim je opet došao neki čovjek. Opet sam postao opeka pa sli me ugradili u ovu kuću. U njoj se nalazim već tri stotine trideset godina i ne znam što ću ubuduće biti. Zasada me još ne boli duša..." Govornika prekinuše. Činilo se da magarcu dosađuje ta pripovijest, budući da nije razumio turski. Razjapio je .gubicu i javio se dvostrukim trilerom, kaoSalamun.

399da su se udružili lovački rog i razbijena truba. Uto se neki čovjek progura kroz sakupljene ljude i

uđe u predvorje. Ondje me je opazio. — Efendijo, je li istina da si stigao? Tek sad sam to čuo, jer sam bio u brdima. Silno se radujem! Dopusti da te pozdravim. Bio je to Selek. Prihvatio je moju ruku i stisnuo je. Gdje su Pali i Melah? — Sreli su Pira Kameka i krenuli s njime prema Mosulu. Moram Alibeju odnijeti neku poruku. Hoću li te kasnije opet vidjeti? — I ja sam upravo pošao Alibeju. Je li ta poruka tajna? — Možda jeste, ali ti ćeš je sigurno čuti. Hajdemo! Ušli su u ženski dio stana gdje se nalazio bej. Činilo se da ovdje svatko ima pristup. I Halef je bio ovdje. Moj vrijedni Hadži je opet sjedio i jeo. — Alibeje — javi se • Selek — bio sam u brdima iznad Bozana, pa ti imam nešto reći. — Govori! — Smiju li svi to čuti?Svi.

— Mislili smo da je mosulski namjesnik poslao pet stotina Turaka u Amadiju da je zaštite protiv Kurda. Međutim, to nije istina. Onih dvije stotine ljudi koji su stigli iz Dijabekira prešlo je preka Urmelija i sakrilo se u šumama Tura Gare. " — Tko ti je to rekao? — Neki drvosječa iz Mugajšija koga sam sreo. Pošao je dolje u Kara Kojunli gdje je ležala jedna od njegovih splavi. Ni one tri stotine ljudi iz Kerkuka ne nalaze se na putu u Amadiju. Oni su preko Altin Keprija otišli u Erbil i Girdašir pa sad stoje iznad Mar Mateja na rijeci Gazir. — Tko ti je to rekao? — Neki Kurd iz plemena Cibar koji je putovao Kauserom da preko Bozana ode u Dehuk. — Cibari su pouzdani ljudi. Oni ne lažu, a Turke mrze. Vjerujem ono što su ti rekla ta dva čovjeka.400

Poznaješ li ti dolinu Idis na Gomelu, postrance i iznad Kalonija? — Vrlo je malo ljudi poznaje, ali ja sam već često bio ondje. — Možemo li odavde prevesti konje, goveda i ovce u tu dolinu i sakriti ih ondje? — Tko dobro poznaje šumu taj će to uspjeti. — Koliko bi vremena bilo potrebno da se onamo prevedu naše žene i djeca, a i naša stoka? • — Pola dana. Pođemo li preko Seik Adija, uspet ćemo se iza svečevoga groba uz uski klanac i nijedan Turčin neće opaziti što radimo.

— Ti najbolje poznaješ ovaj kraj. Kasnije ću se još porazgovoriti s tobom, a dotle o svemu nikome ni riječi! Htio sam te zamoliti da se staraš ovdje za ovog efendiju, ali sad ćemo te trebati drugdje. — Smijem li mu poslati svoga sina Jusufa? — Pošalji mu ga, — Govori li on pravilno kurdski? — upitah. — Jusuf razumije kurmandži, a i narječje zaza. — Pošalji mi ga; bit će mi dobrodošao! Selek ode. U kuhinji se pripremalo jelo. Budući da je gostoprimstvo Jesida neograničeno, na večeri je bilo prisutno dvadesetak ljudi, a u čast Muhameda Emina i mene svirala je čak i glazba. Sastojala se od tri glazbenika koji su svirali na tamburi, kamanču i biluru, instrumentima koji bi se dali usporediti s evropskom gitarom, frulom i guslama. Glazba je bila blaga i ugodna. Kasnije sam uostalom primijetio da Jesidi imaju dotjeraniji muzikalni ukus od ostalih Istočnjaka. Za to vrijeme stigao je Selekov sin Jusuf. Povukao sam. se s njime u svoje „odaje" da njegovom pomoću proučim Pir Kamekov rukopis. Duševni krug toga mladića bio je doduše uzak, ali mi je ipak mogao reći mnogo što sam želio znati. Pir Kamek bio je najobrazovaniji od svih đavlovih poklonika pa je samo u njemu moglo dozreti ono iskustvo i onaj način gledanja na svijet koji me je iznenadio. Svi ostali bili su skučeniji, pa se nisam smio čuditi da su simbole smatrali stvarnošću i da su se svojih običaja držali više iz navike nego iz unutarnjeg uvjerenja.26 Kroz pustinju401Naš

razgovor nije nipošto protekao nesmetano, jer je u gotovo pravilnim vremenskim razmacima od svega nekoliko minuta odjekivala prodorna i odvratna magarčeva dreka. Dugo se nije dala podnijeti, ali ljudi su je ipak podnosili, pa su mu se što više i smijali dok je Badri bio budan i dok su neprekidno pristizali novi hodočasnici. Kad su međutim postepeno utihnuli svi ostali zvuči i kad su ljudi pošli na počinak, magarčeva je gromka dreka postala tako nepodnošljiva da su se javili različiti glasovi koji su najprije Ijutito mrmljali, a ubrzo počeli glasno grditi. Umjesto da preplaše magarca ti su ga ljutiti poklici čak i podsticali na sve glasnije revanje. Stanke između revanja postajale su sve kraće, i naposljetku se njegova dreka povezala u trajnu glazbu koju smo morali nazvati upravo paklenskom. Upravo sam ustao da priskočim u pomoć, kad odozdo odjeknu buka. Cijela hrpa ljudi napala je malog bulukeminija. Nisam mogao razumjeti o čemu razgovaraju s njime, ali očito su ga tako stjerali u škripac da više nije znao kako da sebi pomogne, već je pošao k meni. Ubrzo začuh njegove korake. Uspinjao se na krov. — Spavaš li već, efendijo? Pitanje je zapravo Mio suvišno, jer je vidio da obojica još potpuno odjeveni sjedimo uz knjigu. Ipak, onako prestrašen, mali debeljko očito nije uspio naći bolji uvod. — Zar me pitaš? — odgovorih. — Kako čovjek može da spava kod te grozovite dreke, što je izvodi tvoj magarac? — Efendijo, upravo o tome se i radi! Ni ja ne mogu spavati. Svi su sad došli k meni pa zahtijevaju da odvedeni magarca daleko u šumu i da ga ondje privežem, jer će ga u protivnom slučaju ustrijeliti. Ne smijem dopustiti da se to .dogodi, jer moram magarca dovesti natrag u Mosul. Inače ću dobiti bastonadu i degradirat će me. — Onda ga odvedi u šumu! — Emire, ne mogu ni to. — Zašto ne možeš?402

— Zar da pustim da vuk proždere moga magarca? U šumi ima vukova. — Onda ostani kod njega i čuvaj ga. — A šta onda ako dođu dva vuka? — No, pa? — Onda će jedan požderati magarca, a drugi mene. To bi bilo vrlo dobro, jer onda ne bi dobio bastonadu. — Šališ se. Neki su mi ljudi rekli da pođem k tebi. — K meni? Zašto? — Efendijo, misliš li da taj magarac ima dušu? — Svakako da ima — našalih se. — Ali možda ima kakvu drugu, a ne svoju prvotnu. — Kamo je onda nestala ona prvotna? Možda ste se zamijenili, pa je njegova duša ušla u tebe, a tvoja •u njega? Sad si ti magarac i bojiš se poput zeca a on je bulukemini i urla kao lav. Što bih ja tu mogao pomoći?

— Efendijo, posve je sdgurno da moj magarac ima neku drugu dušu. Turska duša nije, jer ne razumije osmanlijski jezik. Ti govoriš sve jezike svijeta, pa te molim da siđeš dolje. Budeš li govorio s magarcem, ubrzo ćeš opaziti tko se skriva u njemu. Možda je to kakav Perzijanac, ili Turkmen, ili Armenac. — Zar zaista misliš da je... U tom času se magarac ponovo javi i to teko »glasno da mu se cio buntovni skup pridružio u zboru. — Alah kerim, oni će mi ubiti magarca! Siđi brzo dolje, gospodaru, jer je magarac inače izgubljen, a i •njegova duša s njime! Ifra otrči dolje, a ja siđoh za njim. Pri tom mi je na um pala neka šala. Da se zaista našalim? Možda to nije bilo pravo, ali bulukemini je bio uvjeren da njegov sivonja ima dušu, i to me tako raspoložilo da se nisam mogao oduprijeti. Kad sam stigao dolje, (čekao me je cio skup. —' Tko z:na kakvo sredstvo da ušutka toga magarca? — upitah. Nitko mi nije odgovorio. Naposljetku reče Halef: — Sidi, jedino ti to možeš.26*

403Moj

Hadži je dakle spadao među „prave vjernike". Prišao sam magarcu i zgrabio ga za uzde. Najprije sam mu njemačkim jezikom, koji ovdje nitko nije razumio, glasno uputio nekoliko pitanja, a zatim mu pri • ] slomio uho uz njušku kao da prisluškujem. Onda se iznenađeno trgnuh i okrenuh se Ifri. . — Bulukemini, kako se zvao tvoj otac? — Nasir Mehmed. — To nije. Kako se zvao otac tvojega oca? — Sulejman Cauš. — To je. Gdje je živio? — U Hirmenliju, sjeverozapadno od Jedrena. — To se slaže. On je jednom iz Hirmenlija jahao u Kaskej pa je svom magarcu, da ga razljuti, privezao teški kamen na rep. Prorok je međutim rekao: „Voli evoga magarca!" Sad mora duh tvoga djeda okajati to djelo. Morao se vratiti s mosta Sirat koji vodi u raj pa je ušao u toga magarca. On je svom magarcu svezao kamen na rep pa se može samo tako iskupiti da se životinji u kojoj živi njegova duša također veže kamen za rep. Hoćeš li ga iskupiti, Ifro? — Hoću, efendijo! — viknu mališan. Bio je bliže plaču nego smijehu, jer ga je vrlo mučila predodžba da njegov djed trpi u tome magarcu. — Reci mi sve što moram još učiniti da bih spasio očevoga oca. — Donesi kamen i uzicu! — naldžih mu. Magarac je opazio da se bavimo njime pa otvori gubicu i zareva. — Brzo, Ifra. Neka to bude posljednji put što je eajadikovao! Pridržao sam magarčev rep, a mali bašibozuk sveže kamen na vrh repa. Kad smo to obavili magarac okrene glavu prema natrag da gubicom ukloni kamen. Dakako da to nije mogao. Zatim je pokušao da mahne repom i odbaci kamen, ali kamen je bio odviše težak, pa se rep svega malo zanjihao. Uostalom, magarac je smjesta prekinuo te pokrete, jer ga je kamen pri tome lupao u noge. Sad se očito zabezeknuo. Zaškiljio je prema natrag, zamišljeno strignuo dugačkim ušima, njisnuo i naposljetku otvorio gubicu da jzareve — ali glas ga je izdao. Svijest da nešto pridržaje odostraga njegov najveći ukras oduzela je ma404

garcu sposobnost da svoje osjećaje izrazi groznom dfekom. — On se zaista više ne dere! — viknu bašibozuk. — Efendijo, ti si najmudriji čovjek kojeg sam ikada vidio! Uspeo sam se opet na krov, oprostio se s Jusufom i poslao ga kući, a zatim legao na počinak. Dolje su hodočasnici još dugo vremena ostali na okupu da po.čekaju hoće li to čudo zaista potrajati. Već rano ujutro probudilo me živo komešanje po selu. Ponovo su stizali hodočasnici koji su dijelom ostali u Badriju, a dijelom nakon kratkog odmora krenuli dalje u Šeik Adi. Prvi čovjek koji je došao k meni bio je šeik Muhamed. — Jesi li pogledao što se zbiva pred kućom? — upita me. — Još nisam. — Onda pogledaj dolja Prišao sam k rubu krova i pogledao dolje. Oko magarca stajale su stotine ljudi i zapanjeno ga promatrale. Po cijelom selu razglasilo se što se zbilo i kad su me ljudi ugledali na krovu povukoše se s poštovanjem od kuće. To nisam želio postići. Htio sam se našaliti, ali nipošto nisam htio da te ljude učvrstim u njihovom ludom praznovjerja. Došao je i Alibej, pozdravio me i nasmiješio se.

— Efendijo, tebi zahvaljujemo mirnu noć. Ti si veliki čarobnjak. Hoće li magarac opet revati ako mu skinemo kamen? — Svakako. Magarac se boji noćne tame, pa sam sebe ohrabruje zvukom svoga vlastitog glasa. Ja sam mu međutim svojim malim trikom izbio volju za revan je. — Pođimo sad svi na doručak. Sišli smo u ženske odaje. Ovdje su već bili Halef i Jusuf, moj tumač kurdskog jezika, a također i Ifra, ali upadljivo snužden. Bejova žena mi vrlo prijazno izađe u susret. —' Dobro jutro — pozđravih. — Dobro jutro — odgovori ona — kako si? — Kandža! Tu čava — dobro, a kako si ti? — Suker hode, kandža — hvala bogu, dobro.

405

— Pa ti govoriš kurmandži! — začuđeno će Alibej. — Samo ono što sam sinoć naučio iz Pir Kamekove knjige — nasmiješili se — a to je vrlo malo. — Dođite ovamo i sjedite! Najprije smo dobili kavu s medenjacima, a zatim pečenu ovčetinu, narezanu u tanke i široke komade koja se jela poput kruha. Uz to smo pili arpu, neku vrst slaboga piva koje Turčin naziva ječmenom vodi(Com. Svi su jeli s dobrim tekom, osim bulukeminija koji je turobno sjedio postrance. — Ifro, zašto ne sjediš kraj nas? — upitah ga. — Ne mogu jesti. Sto ti je? — Teško mi je, efendijo. Dosad sam jahao na svom magarcu, tukao ga i grdio, rijetko "sam ga češljao i prao, a kadšto ,sam ga pustio i da gladuje, a sad čujem da je to otac mojega oca. Eno ga gdje stoji van, a kamen mu još visi na repu! Bilo mi je žao bulukeminija i u meni se probudila savjest. S druge strane je cio položaj toio tako smiješan da se nisam mogao suzdržati da se ne nasmijem. — Smiješ se? — poče mi predbacivati Ifra. — Da imaš magarca koji je bio otac tvoga oca, ti bi plakao. Trebao bi da te odvedem u Amadiju, ali ne mogu. Nikad više neću sjesti na duha svoga djeda. — To i ne trebaš. Uostalom, to ne bi bilo ni moguće, jer nitko ne može uzjahati duha. — Na čemu ću onda jahati? , — Na tvome magarcu. Bašibozuk me smeteno pogleda. — Ta moj je magarac pravi duh. Sam si to ustanovio. — To je bila samo šala. — Oh, ti to kažeš sada samo da me umiriš. — Ne, to ti kažem, jer mi je žao što si moju šalu itako primio k srcu. — Efendijo, .ti me želiš samo utješiti! Zašto je taj magarac toliko puta pobjegao sa mnom? Zašto me je toliko puta zbacio? Jer je znao da on nije magarac, a ja da sam sin njegovoga sina. I zašto je 406 kamen odmah pomogao kad sam učinio ono što mi je preporučila duša toga magarca? — Ona mi nije ništa preporučila, ipa ću ti odmah, jeci zašto je moje sredstvo pomoglo. Nisi li nikad opazio da pijetao zatvara oči kad kukuriječe? — To sam već vidio. — Kad bismo ga bilo kojim načinom spriječili da zatvori oči, on ne bi više kukurijekao. A sad pripazi! Nisi li već opazio da tvoj magarac uvijek podigne rep kad želi zarevati? — Da, zaista, on to čini, efendijo. — Onda se pobrfni za to da magarac ne uzmogne podići rep. U tom slučaju će prestati i da reve. — Je li to zaista tako? — zapanjeno upita debeljko. — Zaista! Pokušaj to večeras kad se bude opet derao, jer se boji mraka. —. To znači da otac moga oca nije učaran? i Uvjeravam te da nije. Koran zabranjuje svako .čaranje. — Hamdulilah, od srca ti hvala! Ifra istrči iz kuće i strgne magarcu kamen s re . pa, a zatim se brzo vrati da se naknadno pridruži doručku. Okolnost da je on kao podređeni smio sjediti s bejom za istim stolom ponovo mi je pokazala u kakvoj patrijarhalnoj zajednici žive Jesidi. 40720. VELIKA SVEČANOST Sat kasnije od jahao sam po vedrom jutru s Jusuna šetnju. Muhamed Emin je radije ostao kod kuće i odlučio da se što manje pokazuje. — Poznaješ li dolinu Idis1? — upitah svoga pratioca. Jusuf potvrdi. — Koliko treba jahati donde? — upitah ga dalje. — Dva sata. — Volio bih da je vidim. Hoćeš li me odvesti onamo? — Kako god zapovijedaš, efendijo. Hoćemo li poći ravnim putem ili ćemo krenuti preko Šeik Adija? — Hm! Što mi predlažeš? — Ravni je put kraći, ali teži. — Ipak ćemo poći njime. — Hoće li tvoj konj izdržati? To je skupocjena životinja kakvu još nikad nisam vidio, ali sigurno je> naućen samo na ravnicu. — Upravo bih ga danas htio ispitati. Badri ostade iza nas. Naš put pod kojim se nipošto ne smije podrazumjevati neka utrta staza, strmo se uspinjao, a zatim opet naglo spuštao, ali je1 moj vranac hrabro izdržao. Najprije smo se uspeli na1 visove obrasle samo grmljem, a kasnije na druge obrasle gustom mračnom šumom, pa smo jahali pod1 krošnjama bjelogoričnih i crnogoričnih stabala. Naposljetku je put postao tako težak da smo morali sjahati i konje povesti za uzde. Trebalo je pomno pregledati svako mjesto prije nego što smo stupili na njega. Jusufov konj bio je navikao na takav kraj. Stupao je 408

sigurnije a po iskustvu je bolje umio razlikovati opasna mjesta od neopasnih, ali moj vranac posjedovao je prirodni nagon i bio je vanredno oprezan, tako da sam se uvjerio da će već nakon kratke vježbe naučiti da se vrlo dobro penje. U najmanju ruku Ri je već i danas pokazao da se ne aamara, dok se Jusufov konj uznojio i zasoptao. Spomenuta su dva sata gotovo prošla kad stigosmo do neke guštare iza koje su se stijene gotovo okomito rušile dolje. — Evo je, to je dolina — reče moj vodič. — Kako ćemo sići u nju? — Postoji samo jedan jedini put, ovamo dolje! — Prolazi li ovuda mnogo ljudi? — Ne prolazi, jer se put ne da razlikovati od okolišnog tla. Pođi za mnom. Pošao sam za Jusufom duž gustoga grmlja koje je tako savršeno sakrivalo rub doline da stranac uopće ne bi mogao slutiti da se ona ovdje nalazi. Nakon nekog vremena stigosmo do mjesta gdje se' put ponovo spuštao. Moj vodič sjaha i pokaza na desno. — Ovuda se kroz šumu dolazi u Seik Adi, ali samo Jesidi umiju naći put. Ovuda lijevo silazimo u dolinu. Jusuf razmakne grmlje i ja ugledah pred sobom veliku dolinu u obliku kotla, čije su se stijene strmo uzdizale i u koju se dalo spustiti samo onim puteni na kojem smo se upravo nalazili. Sišli smo, vodeći konje za uzde. Dolje sam mogao pregledati cijelu dolinu u svoj njezinoj £irini. Bila je dovoljno velika da se u nju sakrije više tisuća ljudi, a po otvorima koji su vodili u neke spilje i drugim tragovima zaključio sam da su još nedavno ovdje stanovali ljudi. Cijelo dno doline bilo je obraslo gustom travom, tako da (je u n'joj bilo dovoljno hrane i za stada. Nekoliko •bušotina sadržavalo je dovoljno pitke vode za brojna žedna grla. Pustili smo konje da pasu i legli u travu. Ubrzo sani počeo razgovor rekavši: — To je skrovište da ga priroda boljeg ne bi mogla stvoriti. 409— Već je i poslužilo u tu svrhu, efendijo. Pri posljednjem progonu Jesida ovdje se zaklonilo više od tisuću ljudi. .Zbog toga nitko od naših neće odati to mjesto. Moglo bi se desiti da ga opet ustrebamo. — Čini se da tako i jeste. — Znam. Ali sad se ,ne radi o općem progonu zbog vjere, već samo zbog toga da nas se opljačka. Šekib Halil^aša poslao je na nas petnaest stotina ljudi da nas iznenada napadnu, ali će se prevariti. Mi već mnogo godina nismo svetkovali svečanost, pa će zato na nju doći svako tko ikako može, tako da ćemo Turke moći dočekati s nekoliko tisuća ljudi spremnih za borbu. — Jesu li svi naoružani? — Svi. Sam ćeš vidjeti koliko se baruta ispuca za vrijeme naše svečanosti. Mutesarif ne utroši za svoje vojnike u toku čitave godine toliko baruta koliko ga mi u ta tri dana ispucamo od radosti. —* Zašto vas progone? — Navodno zbog naše vjere, efendijo, ali već sam ti rekao da su danas — a i inače — mjerodavni drugi razlozi. Paša nimalo ne mari za vijeru. ,On ima samo jedan cilj: da se obogati i pri tome mu moraju pomagati čas Arapi ili yKaMejci, a čas ,Kurdi Ili Jesidi. Upravo sam zaustio da ga upitam nešto o njegovoj vjeri kad iza nas odjeknu krik. Pogledavši gore, prepoznasmo Seleka koji se upravo spuštao prema nama. Malo kasnije stajao je kraj nas. —• Umalo što vas nisam ustrijelio — glasio je njegov (pozdrav. — Nas? Zašto? — upitah. — Odozgo sam vas smatrao strancima, a stranci ne smiju ući u ovu dolinu, no onda sam vas prepoznao. Došao sam da vidim treba li ovdje izvesti kakve pripreme. — Za prihvat bjegunaca? — Bjegunaca? — ponovi. Mi nećemo bježati. Ja sam naprotiv ispripovjedio beju kako si ti lukavo namamio neprijatelja Samara u onu dolinu gdje ste ih zarobili, pa ćemo i mi učiniti to isto. — Kanite li Turke namamiti ovamo? 410

— Ne ovamo već u Seik Adi. Ovamo ćemo smjestiti za vrijeme borbe nenaoružane hodočasnike. Bej je zapovjedio, a šeik je sporazuman s time.

Selek pretraži vodu i spilje, a zatim nas upita hoćemo li ga otpratiti natrag. Poveli ,smo dakle svoje konje opet .uzbrdo, gore uzjahali na njih i krenuli ravno prema Badriju. Kad smo stigli onamo, nađoh beja prilično uzbuđena. — Za vrijeme tvoje odsutnosti dobio sam važne vijesti — reče. — Turci iz Dijabekira s,toje već na rijeci Gomel, a oni iz Kerku'ka /prešli su kod Džebel Makluba istu rijeku. — To znači da pu se tvoji izvidnici već vratili iz Amadije. — Nisu uopće stigli do Amadije, jer su se morali razdijeliti da motre te čete. Time je dokazano da je namjeravani napadaj usmjeren samo protiv nas. — Je li se to već pročulo? H Nije, jer' bi neprijatelj mogao doznati da će nas naći spremne. Kažem ti, efendijo, da ću ili umrijeti ili ću Šekib Halilpaši dati pouku koju nikad neće zaboraviti. — Ostat ću kod tebe dok se borba ne svrši. — Hvala ti. Ali .boriti se ne smiješ! — Zašto ne smijem? i Moj si go%t. Tvoj mi je život povjeren. — Ne brini se ti ea moj život. Zar da budem tvoj gost i da te pustim da sam pođeš u borbu? Zar da tvoji suplemenici kažu za mene da sam kukavica? — To oni neće nikada reći. Uostalom, nisi li ti bio mutesarifov gost? Ne nosiš li u džepu njegovu putnicu i njegova pisma? A sad se želiš boriti protiv njega? Ne moraš li svoju ruku sačuvati za sina tvojega prijatelja kojeg želite osloboditi? I ne možeš li mi biti od koristi i drukčije a ne da ubijaš moje neprijatelje? — Imaš pravo u svemu što si rekao. Ja uostalom nikoga nisam želio ubijati, nego ću naprotiv nastojati da spriječim prolijevanje krvi. — Prepusti tu brigu meni, efendijo. Ja ne želim krvi, već bih htio samo odbiti tiranina. — Kako ćeš to izvesti? 411— Znaš li da je u Seik Adi stiglo već tri tisuće hodočasnika? Do početka svečanosti bit će ih šest ti suca pa i više. — Muškaraca, žena i djece? — Jeste. Žene i djecu poslat ću u dolinu Idis, tako da će ostati samo muškarci. Čete iz Dijabekira i Ker kuka sjedinit će se na putu iz Kalonija ovamo, a one čete iz Mosula uspet će se preko Džeraije ili Ain Sifnija. One nas žele opkoliti u svečanoj dolini. Mi ćemo se međutim uspeti iznad groba i opkoliti cijelu dolinu kad oni uđu u nju. Onda ih možemo postrijeljati do posljednjeg čovjeka, ako se ne predaju. U protivnom slučaju poslat ću glasnika k paši i postaviti x uvjete pod kojima ću ih pustiti na slobodu. On će onda morati da snosi odgovornost pred sultanom u Stambulu. — Paša će to prikazati sultanu u posve krivom svjetlu. — Neće uspjeti da zavara pađišaha. Ja sam »naime već potajice otpremio poslanstvo u Stambul koje će ga preteći. Morao sam sam sebi priznati da Alibej nije samo hrabar već i pametan i dalekovidan čovjek. — A kakvu si zadaću meni namijenio? — upitah. — Ti trebaš da pođeš s onima koji će zaštititi naše žene i djecu. • — Hoćete li ponijeti sa sobom sav svoj imutak? — Koliko god budemo mogli. Još danas ću objaviti stanovnicima Badrija da sve svoje stvari prenesu u dolinu Idis, ali potajice da se ne otkrije moj plan. — A Seik Muhamed Emin? — On će poći s tobom. I onako ne biste sad mogli stići u Amadiju, jer put onamo nije više slobodan. — Turci će morati poštovati sultanov bujuruldu i mutesarifova preporučna pisma. — Svakako. Među njima se nalaze međutim i ljudi iz Kerkuka pa bi se lako moglo dogoditi da koji od njih prepozna Muhameda Emina. Dok smo još tako razgovarali, uđoše u kuću dva čovjeka. Bila su to moja dva stara znanca Pali i 412 Melah. Vanredno su se obradovali ugledavši me i srdačno mi stisnuli ruke. — Gdje je Pir? — upita Ali'bej. — Na Jonasovom grobu kod Kujundžika. Poslao nas je da ti kažemo da će nas Turci napasti drugoga dana svečanosti u zoru. — Poznaje li Pir Kamek izgovor što će ga paša navesti? — Navodno su dva Jesida u Maltaiji ubili nekogTurčina. Šekib Halil želi počinitelje toga djela potražiti u Seik Adiju.

—l U MaJtaiji su tri Turčina ubila gvojicu Jesida. To je čista istina. Vidiš li ti, efendijo, kakvi su ti Turci. Ubijaju moje ljude da bi našli izliku za prodiranje u naše područje. Ali oni će već dobiti ono što traže. Oprostivši se od beja otišao sam sa svojim tumačem Jusufom na krov da nastavim učenje kurdskog jezika. Muhamed Emin sjedio je nijemo kraj mene, pušio lulu i čudio se što se toliko trudim čitajući knjigu i učeći riječi stranog jezika. To sam radio cijeloga dana, pa i navečer. I naredni dan protekao mi je u tom <poslu. U međuvremenu sam opazio da stanovnici Badrija potajno odnose svu (Svoju imovinu. Osim toga je u jednoj sobi naše kuće izliveno veliko mnoštvo olovne tanadi. Moram spomenuti i to da se magarac bulukeminija za sve to vrijeme nije više javljao, budući da mu je njegov gospodar već u sumrak svezao kamen za rep. Hodočasnici su neprekidno nadolazili, čas pojedinačno, čas u obiteljima, čas u većim skupovima. Mnogi od njih bili su siromašni pa su ovisili o milosrđu drugih. Poneki bi dotjerao kozu ili tustoga brava, a bogatiji ljudi darivali su jednog ili dva vola. Kadšto sam opazio čak i gdje tjeraju čitava stada. To su bili pokloni i žrtveni darovi što su ih imućni Jesidi donosili na sveti grob da njihova siromašna braća ne bi oskudijevala. Ma koliki su ljudi dolazili i odlazili, moji bašibozuci i Arbanasi su iščezli netragom i nikad nisam čuo gdje su se izgubili. 413Trećega dana kad je trebala da počne svečanost sjedio sam sa svojim tumačem opet uz knjigu. Sunce još nije bilo izašlo. Toliko sam se zadubio u posao, da nisam ni opazio kako je bulukemini ušao. — Emire! — vikne debeljko, pošto se nekoliko puta nakašljao. Sto je? — Idemo! Tek sad sam opazio da je bašifoozuk već potpuno odjeven i spreman za *put. Brzo predah Jusufu knjigu i skočih na noge. Posve sam zaboravio da se moram okupati i navući svježe rublje, ako želim da dostojno izađem na svečev grob. Uzeo sam dakle rublje, sišao niza stepenice i požurio iz sela. Potok je bio upravo pun kupača pa sam morao otići prilično daleko da pronađem mjesto gdje bih se mogao nesmetano okupati. Okupao sam se ondje i izmjenio rublje, što čovjek naIstoku ne može odviše često učiniti. Zato sam se osjetio kao preporođen i već sam htio da odem s toga mjesta kad opazih neki laki pokret u grmlju koje je raslo uz obale potoka. Je li se ondje nalazio v čovjek ili kakva životinja? Očekivali smo rat" pa nije moglo naškoditi ako pobliže istražim tu stvar. Gradio sam se dakle da ne slutim ništa, ubrao nekoliko cvjetova i "pri tome se priVidno nenamjerno približio onom mjestu gdje sam zapazio da se pokreće lišće. Pri tome sam grmu okrenuo leđa, ali sam se onda odjednom naglo okrenuo i brzini se skokom našao usred gustoga granja. Preda mnom je čučao neki čovjek. Bio je još mlad, ali je ipak izgledao kao vojnik, premda sam kod njega kao jedino oružje ugledao nož. Desni obraz proparala mu je široka brazgotina. Ustao je i htio se smjesta izgubiti, ali ga ja zgrabih za ruku i zadržah ga — Što radiš ovdje? — upitah. Ništa. Tko si ti? — Ja sam — Jesidi — odgovori on oklijevajući. Odakle? — Zovem se Lasa iz obitelji Dasini. 414 Čuo sam da su Dasini jedna od najotmjenijih obitelji Jesida, ali taj čovjek s brazgotinom nikako mi se nije učinio Jesiđorn. — Pitao sam te šta radiš ovdje? — Htio sam se okupati. — Gdje ti je rublje? — Nemam ga. — Ti si prije mene bio ovdje pa si dakle imao pravo da ostaneš a ne da se sakriješ. Gdje si noćas spavao? — Kod... kod... kod ... ne znam kako se zove. — Član obitelji Dasini sigurno neće prenoćiti kod čovjeka čije ime ne poznaje. Pođi sa mnom i pokaži mi svoga domaćina. — Najprije ge moram okupati. — To ćeš kasnije učiniti. Naprijed! Navodni Dasini pokuša da se oslobodi iz moga zahvata. — S kojim pravom govoriš ovako sa mnom? — promrmlja. — S pravom opreznoga čovjeka. Ne vjerujem ti. — Isto tako ne moram ni ja tebi vjerovati.

— To je tačno. Ja te čak i molim da mi ne vjeruješ. Onda ćeš me odvesti u selo pa će se pokazati tko sam. — Odlazi kamo god hoćeš. — To ću i učiniti, ali ti ćeš me pratiti. Pogled mu zape za moj pojas. Opazio je da nemam oružja pa sam razabrao na njemu da kani povući svoj nož. Zato sam još čvršće prihvatio njegov zglob i tako ga snažno trgnuo da je morao iz grma izaći na otvoreno. — Što se to usuđuješ? — dreknu na mene. — Baš ništa. Poći ćeš sa mnom i to smjesta. — Ispusti mi ruku, jer inače... — Što inače? — Upotrijebit ću silu! — Samo je upotrijebi. — Evo ti... On trgnu nož i zamahnu na mene, ali ja posegnuh odozdo gore i uhvatih i drugu njegovu ruku. — šteta za tebe. Čini se da nisi kukavica — rekoh.

415

ne bih učinio da sam ga odmah prepoznao. — Zatim se obratih kolagasiju: — Ti mi dakle obećaješ da ćeš se smjesta vratiti u Mosul. — Obećajem. — Onda idi i neka te Alah čuva, da tvoja osveta ne postane opasna za samog tebe. Nasiraga se začudi. Još prije svega nekoliko trenutaka bio je uvjeren da ga čeka sigurna smrt, a sad je bio slobodan. — Hvala ti, efendijo! Alah blagoslovio tebe i sve tvoje! Rekavši to, jurnu kroz vrata. Možda se bojao da ćemo požaliti svoju velikodušnost. — Što si to učinio? — reče Alibej više Ijutito nego začuđeno. — Najbolje što sam mogao učiniti. —'Naj'bolje? Taj je čovjek špijun! Zaslužio je smrt., — To je tačno. . i — A ti si mu poklonio slobodu. Nisi ga prisilio! da prizna. l I ostali Jesidi su me mrko gledali, ali ja se nisam j dao nimalo smesti, već upitah beja: — Sto bi doznao njegovim priznanjem? — Možda mnogo. — Ništa više nego što već znamo. Uostalom, čini se da je taj Nasiraga čovjek koji bi radije umro nego da prizna. — Onda t>ismo ga ubili. — A kakve bi to posljedice imalo? — Da bi na svijetu bio jedan špijun manje. — Tako je, ali bi bilo i posve drugih 'posljedica. Toga kolagasija su svakako odaslali da se uvjeri kako mi ništa ne slutimo da će nas napasti. Da smo ga ubili ili zadržali ovdje, on se ne bi vratio i Turci bi znali da smo opomenuti. Ovako je Nasiraga ponovo stekao slobodu a miralaj Omar Amed će sigurno smatrati da nemamo ni pojma o namjeravanom muter sarifovcm napadaju. Oni će sami sebi reći da bi bila najveća glupost pustiti špijuna ako si uvjeren da će te napasti. Nemam li pravo? 418 — Oprosti mi, efendijo! Nisam bio tako dalekovidan kao ti, ali ja ću za kolagasijem poslati izvidnika da se uvjerim, hoće li zaista otići. — Ni to nemoj učiniti. Nasiraga bi baš po tome mogao otkriti ono što smo htjeli pred njim zatajiti, puštajući ga na slobodu. Ne boj se, neće on ostati, a sada uostalom stalno pristižu ljudi kod kojih se "možeš raspitati jesu li ga sreli. I u to sam ga uvjerio. Bio sam zadovoljan jer sam polučio dvoje: spasio sam život čovjeku koji je izvršio samo svoju dužnost a istodobno sam omeo mutesarifove planove. S takvim mislima otišao sam u ženske odaje da ondje doručkujem. Prije toga sam iz svoje zbirke uspomena što sam je dobio od Išle Ben Maflaja izvadio narukvicu na kojoj se nalazila mala kapsula. Mali je bej također već bio budan. Dok ga je njegova majka držala, pokušao sam da nacrtam njegovo ljupko lice. Prilično sam uspio, jer su sva djeca slična. Zatim stavih papir u kapsulu i pružih majci narukvicu. — Nosi je kao uspomenu na Alamana — zamolih. — U njoj se nalazi lice tvojega sina. Ono će na papiru ostati mlado pa i onda kad on ostari. Ona pogleda sliku i sva se oduševi. Za pet minuta pokazala ju je svim ukućanima i svim prisutnima, tako da sam se jedva mogao spasiti od izražavanja zahvalnosti. Zatim krenusmo, ali nipošto u svečanom već veoma ozbiljnom raspoloženju. Alibej obukao je svoju najsvečaniju odjeću. Jahao je sa mnom na čelu povorke, a za njim najugledniji stanovnici Badrija. I Muhamed Emin jahao je kraj nas. Bio je zlovoljan što se naš put u Amadiju tako prekinuo. Ispred nas jahala je čitava skupina glazbenika s frulama i tamburinima. Zatim su došle žene, većinom goneći magarce natovarene ćilimovima, jastucima i koječim drugim. — Jesi li izvršio sve pripreme za Badri? — upitah beja. — Jesam. Sve do Džeraije stoje stražari koji će mi odmah javiti čim se približi neprijatelj. — Hoćeš li Badri prepustiti Turcima bez obrane?87«

419

— Oni će mirno proći kroz njega da nas prerano ne opomenu. Sad je oko nas sve oživjelo. Naokolo su jurili konjanici, izvodeći prividne borbe, a posvuda su neprekidno pucale puške. Put se zatim veoma suzio pa se na nekim mjestima tako strmo uspinjao uz brdo da smo morali sjahati i jedan za drugim povesti svoje konje. Tek za dobar sat stigosmo do vrhunca prijevoja, odakle smo mogli razabrati zelenu, šumom pokrivenu dolinu Seik Adija. Čim bi ugledao bijeli vrh nadgrobnog spomenika, svaki bi Jesidi ispalio svoju pušku, a odozdo im je odgovarala neprekidna pucnjava, tako da se činilo kao da se odvija velika vatrena bitka, odjekujući od planina. Iza nas stizale su neprekidno nove povorke, a kad smo sjahali niz obronak, ugledasmo desno i lijevo brojne hodočasnike gdje leže pod drvećem. Odmarali su se od napornoga uspinjanja i uživali u pogledu na svetište i na divnu planinsku krajinu koja mora da je za stanovnike ravnice bila pravo čudo. Nismo još stigli do grobnog spomenika kad nam ususret dođe miršeikkan, duhovni glavar Jesida, na čelu nekolicine šeika. Nazivaju ga Emir Hadži, a potječe navodno od Omajida. Njegova obitelj smatra se najuglednijom obitelji Jesida, a prezime joj glasi Posnir ili Bejsade. Sam miršeikkan bio je snažan starac blaga i dostojanstvena izgleda. Činilo se da nije nimalo ohol, jer mi se poklonio pa me štoviše i zagrlio kao sina. — Mir i Alahovo milosrđe neka je s tobom! Dobro mi došao! — pozdravi. — Pomogao ti Alah u vršenju tvoje dužnosti! — ođgovorih. — Ne bi li međutim htio sa mnom govoriti turski? Ne razumijem još dovoljno jezik vaše zemlje. — Easpolaži sa mnom kako god hoćeš i budi moj gost u kući onoga čiji grob poštujemo. Bili smo sjašili kad nam se približio. On dade znak i Jesidi prihvatile naše konje a mi, naime Alibej, Muhamed Emin i ja krenusmo kraj njega prema nadgrobnom spomeniku. Najprije smo ušli u vanjsko dvorište u koje Jesidi ulaze samo bosi. Poveo sam se 420 za njihovim primjerom, izuo cipele i ostavio ih na ulazu. U unutarnjem dvorištu stajalo je mnogo drveća, pružajući sjenu hodočasnicima. Gusti oleander potjerao je cvijet do cvijeta, a golemi trs vinove loze tvorio Je sjenicu u koju nas je uveo miršeikkan da ondje sjednemo. Nekoliko šeika i kavala odmaralo se pod drvećem, a inače smo bili sami. U tom dvorištu uzdiže se zgrada samog grobnog spomenika, a iznad njega dva bijela tornja koji se vrlo lijepo ističu od tamnog zelenila doline. Vrhovi tornjeva pozlaćeni su i puni oštrih bridova između kojih se igraju svjetla i sjene. Iznad ulaza bilo je u zgradu uklesano nekoliko likova u kojima sam prepoznao lava, zmiju, sjekiru, čovjeka i češalj. Unutrašnjost zgrade razdijeljena je, kako sam kasnije opazio, u tri glavine prostorije, jednu veću i dvije manje. Najveća lađa počiva na stupovima i lukovima. U njoj se nalazi zdenac čiju vodu Jesidi smatraju svetom. U jednoj od onih manjih lađa nalazi se svečev grob, a iznad njega veliko četverokutno kube sagrađeno od gline i prevučeno sadrom. Preko njega je kao jedini ukras prebačena velika zelena izvezena ponjava. U drugoj manjoj prostoriji nalazi se također neki grob, ali čini se da ni Jesidi sami ne znaju tko u njemu počiva. U vanjski zid svetišta ugrađene su brojne udubine u koje se za vrijeme svečane rasvjete stavljaju svjetiljke. Oko grobnice uzdiže se veći broj zgrada u kojima stanuju svećenici i čuvari groba. Cijelo mjesto leži u uskoj dolini, čije se stijene sa svih strana vrlo strmo uzdižu. Mjesto se sastoji od svega nekoliko jednostavnih kuća pa su u njemu osim svetišta najznačajnije zgrade za smještaj hodočasnika. Svako pleme i svaka znatnija grana Jesida ima ovdje po jednu takvu kuću jedino za sebe. Vani izvan zidova razvio se pravi pravcati sajam. Sve moguće vrsti tkanina i druge robe visjele su na granama drveća izložene na prodaju. Prodavano je i različito voće i povrće, a mogao si kupiti i oružje, nakit i kojekakve istočnjačke sitnice. Da ljudi nisu bili 421odjeveni u drukčije ruho mogao bih pomisliti da se; nalazim u Evropi, tako je ta živopisna vreva u sveca/J nom selu bila vedra i neprisiljena, bezazlena i dobroj* dušna. Uistinu ti đavlovi poklonici sve su više stjecali moju naklonost, pa se potpuno slažem s onim što mi j< o njima kasnije u Stambulu rekao neki svjetski put _ nik koji je nekoliko tjedana proveo kod njih u Teli Uskufu: — Te obožavaoce đavla kleveću, jer su oni boljil od njihovih klevetnika. Da su brojniji i da nisu tako l raspršeni, mogli bi predstavljati jezgru za širenje kul| ture na Istoku. Promatrajući tako i slušajući, nisam popustio uz1 de svojoj radoznalosti da ne bih smetao i povrijedio l Jeside. Upravo zbog toga razgovarali smo tako srda ' čno kao da smo članovi jedne obitelji i kao da se od l rane mladosti poznajemo i poštujemo. Razgovor se najprije poveo o predstojećem napadaju, ali je taj predmet ubrzo bio iscrpen, jer se ispostavilo da je Alibej najvećom pomnjom poduzeo sve potrebne mjere. Zatim je razgovor prešao na Muhameda Emina, na naše doživljaje i na naše namjere. — Možda će te pri tom zapasti u opasnost pa ćete ustrebati

pomoć — reče miršeikkan. — Dat ću vam znak koji će vam osigurati pomoć svih Jesida čim ga pokažete. — Hvala ti. Hoće li to biti pismo? — upitah.

— Neće. Bit će melek ta'us. Umalo da nisam skočio od začuđenja. Upravo tim imenom nazivali su Jesidi đavla. To je bila ona životinja koja se prema nekim klevetničkim glasinama nalazila na oltarima Jesida i gasila sva svijetla kad bi Jesidi počinjali svoje navedene strašne tajne obrede! To je istodobno bio i naziv isprave koju je miršeikkan davao svakom svećeniku određenom da izvrši neki poseban nalog. I sad je on tako nehajno izgovarao tu tajanstvenu riječ o kojoj su se vodile tolike prepirke! Napravio sam što bezazlenije lice i upitao: Melek ta'us? Smijem li upitati što je to? 422 Prijazno, otprilike onako kako to čini otac, tumačeći nešto neukom si'nu, odgovorio mi je duhovni glavar Jesida: — Melek ta'us nazivamo onoga čije se pravo ime kod nas ne izgovara. Melek ta'us zove se i životinja koja je kod nas znak hrabrosti i budnosti, a melek ta'us nazivamo i kip te životinje koji dajem onima u koje imam povjerenje. Ja znam sve što se o nama trabunja, ali znam i to da se pred tobom ne moram braniti. Miršeikkan prekinu se u riječi, jer su se sad otvorila vanjska vrata da propuste dugačku povorku hodočasnika, od .kojih je svaki nosio svjetiljku. Te svjetiljke bile su darovi zahvalnosti što su ih vjernici prinosili svecu. Svi ti hodočasnici bili su naoružani. Ugledao sam i veoma neobične kurdske puške. Kod jedne od njih bila je cijev vezana uz kundak s dvadeset širokih željeznih prstenova, tako da se iz nje nije dalo sigurno nišaniti. Na drugoj je pak bio nataknut bod u obliku Vilice, tako da su s obje strane cijevi virila po dva šiljka. Hodočasnici predadoše svećenicima svjetiljke i iredom priđoše miršefkkanu da mu poljube ruku. Pri tome su pred njim spuštali oružje ili ga posve odložili. Svjetiljke su bile potrebne da se uveče osvijetli .sveto mjesto i čitava njegova okolina. U njima među,tim nije smjela gorjeti zemna smola, nafta ni bilo kakvo obično ulje, jer su njih Jesidi smatrali nečistim. Dopušteno je samo sezamovo ulje. Kasnije izađoh s Muhamedom Eminom da se prošećemo kroz dolinu. Najupadljivija mi je bila zaista neizmjerpa količina zublji izložena na prodaju. Pokušao sam procijeniti njihov broj. Moglo bi ih biti oko deset tisuća. Trgovci su sklapali izvrsne poslove, jer su im hodočasnici tako reći otimali robu iz ruke. Upravo smo se zaustavili pred nekim prodavačem staklene robe i lažnih koralja, kad ugledah .bijeli lik Pir Kameka gdje se spušta niz planinsku stazu. Ako je .krenuo u svetište, morat će .proći kraj nas. On nas ugleda i zastane pred nama. 423— Dobro došli ovdje, gosti šeika Semsasunca! Upoznat ćete jesidskog sveca.

Čim je narod ugledao Pira Kameka, odmah ga okruži. Svatko se trudio da rukom dotakne njegovu ruku ili rub njegove odjeće, odnosno da ih poljubi. Pir Kamek im održa kratak govor. Pri tome mu je dugačka sijeda kosa lepršala u jutarnjem povjetarcu, oči ču mu sjale, a živi pokreti pokazivali su njegovo oduševljenje. Odozgo su neprekidno praskali hici hodočasnika koji su stizavali, a iz doline su im odgovarale čitave salve. Na žalost nisam mogao mnogo razumjeti od njegova govora, budući da ga je držao kurdskim jezikom, a govorio je brzo. Naposljetku Karnete zapjeva neku pjesmu kojoj se svi pridružiše. Kad je pjevanje završilo, mnoštvo se raziđe, a Pir Kamek priđe. — Jesi li razumio ono što sam rekao hodočasnicima? — Vrlo slabo. Znaš da još ne vladam vašim jezikom. — Rekao sam im da kanim prinijeli žrtvu šeiku Semsu, pa su ljudi otišli u šumu da donesu potrebno drvo. Želiš li prisustvovati žrtvi, dobro si nam došao. A sad mi oprosti, efendijo. Evo već dolaze žrtvene životinje. Pir Kamek pođe prema grobnom spomeniku, ispred čijih zidova su goniči upravo tjerali dugačak red volova. I mi smo polako pošli za njim. — Sta će te životinje? — upitah svoga tumača. — Zaklat ćemo ih. — Za koga? — Za šeika Semsa. — Umije li sunce jesti volove? — Ono ih ne jede, ali ih u obliku darova dijeli siromašnima. — Samo meso? — Sve: meso, kosti, utrobu i kožu. Miršeikkan vrši raspodjelu. — A krv? — Krv se ne pije, već se zakapa u zemlju, jer se duša nalazi u krvi. 424 To je bilo shvaćanje iz Staroga zavjeta da život i duša leže u krvi. Vidio sam da se ovdje ne radi o paganskoj žrtvi, već o prijateljskom darivanju koje treba da omogući siromašnima da dane svečanosti proslave bez brige za hranu.

Kad smo stigli na otvoreni trg, upravo je miršeikkan izašao iz vrata, a zatim Pir Kamek, nekoliko šaika i kavala, te veći broj pastira. Svi su držali noževe u desnici. Veliki skup ratnika okruživao je cio trg, držeći puške na gotovs. Uto miršeikkan odbaci gornju odjeću, priskoči k najbližem biku pa mu tako sigurno zahode nož u kralješke na zatiljku da je vol smjesta pao mrtav na zemlju. U istom trenutku zaori kliktanje iz stotinu grla i .isto toliko pušaka zapraska. Miršeikkan se povuče, a Pir Kamek nastavi djelo. Zaista je neobičan prizor pružao taj čovjek sijede kose i crne brade koji je skačući od jednog do drugoga bika sve redom obarao jednim jedinim sigurnim ubodom noža u zatiljak. Pri tome nije potekla ni kapljica krvi. Sad su međutim šeici prišli bliže da žrtvenim životinjama otvore vratne žile, a pastiri su prinijeli velike posude da u njima uhvate krv. Kad je sve to bilo završeno, dotjerano je golemo stado ovaca. Miršeikkan je ubio prvu, a ostale su zaklali pastiri. Uto mi priđe Alibej. — Hoćeš li me otpratiti u Kaloni? — upita. — Moram osigurati prijateljstvo plemena B'adinan. — Zar s njima živite u neprijateljstvu? — Zar bih onda među njima odabrao svoje izvidnike? — uzvrati protupltanjem. — Njihov mi je vođa prijatelj, no ipak postoje prilike u kojima čovjek mora biti vrlo oprezan. Dođi! Nismo morali poći daleko da stignemo do velike kuće sagrađene od neotesanog kamena. U njoj je Alibej stanovao za vrijeme svečanosti. Njegova nas je žena već čekala ondje. Našli smo na ravnom krovu kuće rasprostrto nekoliko ćilimova pa sjedosmo da doručkujemo. S toga mjesta mogli smo pregledati gotovo čitavu dolinu. Posvuda su logorovali ljudi. Svako se drvo pretvorilo u šator. Prijeko, desno od nas, stajao je hram posvećen šeiku Šemsu, suncu. Stajao je tako da su ga morale 425osvijetliti prve zrake jutarnjega sunca. Kad sam kasnije ušao u taj hram, našao sam u njemu samo četiri gola zida i ništa drugo po čemu bi se dalo zaključiti da se ovdje vrši bilo kakvo idolopoklonstvo. Sredinom poda tekla je kroz utor mala struja bistre vode, a na čistom bijelo okrečenom zidu pročitao sam arapskim slovima ispisane riječi: „O sunce, o svjetlo, o živote!" Sad je s vanjske strane hrama sjedilo nekoliko obitelji bogatih Kočera1. Muškarci su čučali naslonjeni uza zid, odjeveni u dolame svjetlih boja i u turbane, te ukrašeni najfantastičnijim oružjem. Žene su bile odjevene u svilenu odjeću, a kosu nosile u spuštenim pletenicama u koje je bilo upleteno cvijeće. Čela su im bila ukrašena zlatnini i srebrnim novcima, a dugački nizovi novaca, staklenoga biserja i izrezbarenoga kamenja visjeli su im oko vrata. Preda mnom je stajao neki čovjek iz Sindžara naslonjen na stablo. Put mu je bila tamnosmeđa, ali odjeća bijela i čista. Prodirnim pogledima promatrao je okolinu, a kadšto bi rukom uklonio dugačku kosu s lica. Puška mu je imala nezgrapno izdjelanu vatru kremenjače, a nož mu je bio pričvršćen na grubo izrezuckani držak. Na njemu se ipak vidjelo da se tim jednostavnim oružjem umije služiti s uspjehom. Nedaleko od njega čučala je njegova žena uz malu vatru na kojoj je pekla kolač od ječmenoga brašna, a iznad njih su se po drvetu penjala dva polugola smeđa dječaka koja su također nosila već noževe zataknute za tanku uzicu što su je ovili oko pasa. Nedaleko od njih smjestili su se brojni stanovnici gradova, možda iz Mosula. Muškarci su se bavili svojim mršavim magarcima, a žene su izgledale blijedo i mršavo, jasna slika nevolje, brige i tlačenja, kojima su ti ljudi bili izvrgnuti. Zatim ugledah muškarce, žene i djecu iz Seik Kana, iz Sirije, Midijada i Semsata, iz Mardina i Nisibina, iz područja Kendalija i Delmamikama, iz Kokana i Kočalijana, pa čak i iz područja Tuzika i Delmagungumukua. Staro i mlado, siromašno i bogato, sve je1

Nomadska plemena.

426

bilo čisto. Neki su svoje turbane ukrasili nojevim perjem, a drugi su jedva mogli da pokriju golotinju. Svi su nosili oružje. Međusobno su saobraćali kao braća i sestre. Nijedna žena ni djevojka nije pokrivala lice pred strancima — sve su to bili članovi jedne velike obitelji koja se sastala ovdje. Sad prasnu salva i ja opazih kako su muškarci u većim ili manjim skupinama krenuli prema nadgrobnom spomeniku. —' Sta će ti ljudi ondje? — upitah Alibeja. — Uzet će svoj dio mesa od žrtvenih životinja. — Vrši li se to pod kakvim nadzorom? — Vrši. Dolaze samo siromasi. Oni

primaju meso svrstani prema plemenima i boravištima. Njihov ih vođa prati ili pak oni pokazuju .njegovu potvrdu. — Zar vaši svećenici uopće ne dobivaju od toga mesa? — Ne dobivaju od ovih goveda. Posljednjeg dana svečanosti kolje se nekoliko posve bijelih životinja. Njihovo meso dobivaju svećenici. A sad bi bilo vrijeme da pođemo! — Kako je daleko do Kalonija? — Jahat ćemo četiri sata.

Dolje su stajali naši konji. Vinusmo se na njih i pojahasmo iz doline bez ikakve pratnje. Put nas je vodio uz neku strmu stijenu, a kad smo se uspeli na vrh, ugledah pred sobom planinsko područje obraslo gustom šumom i ispresijecano brojnim dolinama. U toj zemlji stanuju plemena MisuriKurda među koje spadaju i Badinani. Put nas je vodio čas nizbrdo čas uzbrdo, čas među golim stijenama, a zatim opet kroz gustu šumu. Na padinama brda ugledali smo nekoliko malih sela, ali su sve kuće bile napuštene. Tu i tamo morali smo projahati kroz hladnu vodu kakvog divljeg planinskog potoka koji je hrlio u susret rijeci Gomel da zajedno s njome uteče u Gazir. Ovaj je opet utjecao u Veliki Sab, koji se kod Eski Kušafa spajao s Tigrisom. Spomenute kuće bile su okružene vinogradima,, a osim toga uspijevao je ovdje sezam, raž i pamuk. Kućice su vrlo ljupko izgledale okružene cvijećem i pomno njegovanim stablima maslina, oraha, mo" granja, bresaka, trešanja i dudova. 427Nikoga nismo sreli, jer su se svi Jesidi koji su stanovali u tom području sve do Džulamerga nalazili već u Seik Adiju. Jahali smo puna dva sata kad začusmo kako nas netko doziva. Iz šume je izašao neki čovjek. Bio je Kurd. Imao. je široke hlače, a gole noge bile su mu obuvene u cipele od lika. Odjeven je bio samo u košulju s četvrtastim izrezom oko vrata koja mu je dopirala do polovine listova. Gusta kosa visjela mu je u uvojcima sve do ramena, a na glavi je nosio jednu od onih neobičnih pustenih kapa koje izgledaju kao golemi pa . ući. Okrugla sredina tih kapa pokriva tjeme a dugački kraci vise sve do pazuha. Za pojasom je nosio nož, rog za barut i vrećicu s kuglama, ali puške nisam vidio. — Dobar dan — pozdravi nas. — Kamo to jaše hrabri Alibej? — Bog te čuvao! — odgovori bej. — Poznaješ li me? Kojem plemenu pripadaš? — Ja sam Badinan, moj beje. Iz Kalonija? — Da, iz Kalahonija, kako ga mi nazivamo. — Stanujete li još u kućama? — Ne, već smo se preselili u kolibe. —' Nalaze li se ove ovdje u blizini? — Po čemu to zaključuješ? — Ako se ratnik udalji od kuće, uzima sa sobom pušku. Ti je pako nemaš uza se. — Pogodio si. S kim želiš govoriti? — S tvojim vođom Huseinagom. — Sjaši i pođi za mnom! Sjahali smo i poveli konje za uzde. Nisam doduše sve razumio, ali sam ipak uz pomoć onoga što sam u međuvremenu naučio, mogao pogoditi smisao njihova razgovora. Kurd nas je uveo u šumu. Usred šume naiđosmo na čvrste palisade podignute od odsječenih stabala, iza kojih su se nalazile brojne kolibe sagrađene samo od motki, granja i grančica. U palisadama bio je ostavljen samo uzak otvor kroz koji smo mogli proći. Odmah ugledasmo mnoštvo djece koja se igrala među kolibama i drvećem dok su svi ostali, jednako muškarci kao i žene, bili zaposleni povećavajući l učvr428 šćujući ogradu. Na jednoj od najvećih koliba sjedio je neki čovjek. Bio je to vođa, koji je sjeo onamo da bi imao bolji pregled i da bi lakše mogao upravljati poslom. Kad je Huseinaga ugledao moga pratioca, skoči dolje i pođe nam u susret. — Dobro mi došao. Neka bog poveća tvoje bogatstvo! Rekavši to, poglavica Badinana pruži mu ruku i đomahme nekoj ženi, a ova odmah prostre pokrivače na koje smo sjeli. Činilo se da mene uopće ni ne primjećuje. Jesidi bi bio uljudan i .prema meni. Ista žena koja je svakako bila njegova supruga donijela je zatim tri lule, prilično grubo izrezbarene od narančina drveta, a neka mlada djevojka donese zdjelu punu grožđa i komadića pčelinjeg saća s medom. Husein izvadi duhansku vrećicu izrađenu od mačjega krzna, otvori je i položi pred Alibej a. — Ne ustručavaj se, to je među nama suvišno — reče. Zatim posegnu prljavim prstima u med, izvuče povelik komad saća i gurne ga u usta. Bej napuni lulu i pripali je. — Reci mi, vlada li između tebe i mene prijateljstvo? — započne Alibej razgovor. — Između mene i tebe vlada prijateljstvo — glasio je jednostavni odgovor. — Vlada li ono između tvojih i mojih ljudi? — Vlada također između njih. — Kad bi kakav neprijatelj došao da te napadne, bi li me zamolio za pomoć? — Ako bih bio odviše slab da ga sam pobijedim, zamolio bih te za pomoć. — A bi li ti meni pomogao da te ja za to zamolim? — Ako tvoj neprijatelj nije istodobno i moj prijatelj, rado ću ti pomoći. — Je li mosulski paša tvoj prijatelj? — Taj je Turčin moj neprijatelj. On je neprijatelj svih slobodnih Kurda. On je razbojnik koji nam otima stada l prodaje naše kćeri. Jesi li čuo da Šekib Halil kani napasti Seik Adi?

— Čuo sam to od svojih ljudi koji ti služe kao izvidnici.

429

— Muhamed Emin, šeik Hadedina, sjedio je pred svojim šatorom, držeći vijeće s najstarijim ratnicima svoga plemena. Uto se otvori oblak i k njima dolebdi neki jahač čiji je konj tačno usred kruga staraca dodirnuo zemlju. ,Es selam aleikuml' pozdravi. .Aleikum es selam', odgovori Muhamed Emin. .Strance, tko si ti i odakle dolaziš?' Konj toga jahača bio je crn kao noć. On sam no ,* šio je oklopnu košulju, željezni oklop na rukama i nogama i kacigu od suhoga zlata. Oko kacige bio mu je ovijen šal što su mu satkale rajske hurije. U njemu je naime kružilo tisuću živih zvijezda. Držak njegovoga koplja bio je od čistoga srebra, a šiljak mu je svijetlio kao munja. Ispod šiljka bile su pričvršćene brade od stotinu ubijenih neprijatelja. Bodež mu je svjetlucao poput dijamanta, a njegov mač mogao je presjeći čelik i željezo. ,Ja sam vojskovođa jedne daleke zemlje', odgovori taj sjajni junak. ,Volim te, a prije jednog sata doznao sam da tvoje pleme treba da bude iskorijenjeno. Zato sam uzjahao konja koji umije letjeti kao ljudske misli i požurio ovamo da te opomenem.' ,Tko to želi iskorjeniti moje pleme?' upita Muhamed. Nebeski ratnik navede mu imena njegovih neprijatelja. ,Znaš li ti to sigurno?' ,Moj mi štit kazuje sve što se na zemlji zbiva. Pogledaj ovamo!' Muhamed pogleda na zlatni štit. Usred štita nalazio se rubin pet puta veći od ljudske šake. U njemu je opazio sve svoje neprijatelje kako se skupljaju da ga napadnu. ,Kolike li vojske', viknu Muhamed Emin. .Izgubljeni smo!' ,Niste, jer ću ti ja pomoći', reče stranac. ,Skupi sve svoje ratnike oko Stepenaste doline i počekaj dok onamo dovedem tvoje neprijatelje.' On dade znak svom konju, konj uzleti i iščeznu iza oblaka. Muhamed Emin naoruža svoje ratnike i 432 pođe s njima u Stepenastu dolinu pa je zaposjedne okolo naokolo, tako .da su neprijatelji mogli ući u nju, ali više nisu mogli izaći. Narednoga jutra dojaše strani junak. Svijetlio je kao stotinu sunca, a to je svjetlo zaslijepilo neprijatelje, tako da su morali sklopiti oči. Pošli su za njim u Stepenastu dolinu. Ondje je vojskovođa okrenuo štit, a neprijatelji Hadedina otvoriše oči. Našli su se u dolini iz koje nije bilo izlaza. i morali su se predati. Muhamed Emin nije poubijao svoje protivnike, ali im je oduzeo dio njihovih stada i nametnuo im danak što ga moraju redovito plaćati svake godine dokle god postoji zemlja, Ispripovjedivši sve to, Kurd zašuti. — A što je bilo sa stranim vojskovođom? — upita bej. — Rekao je, ,Es selam aleikum!' a zatim njegov crni konj poleti u otolake i iščeznu — glasio je Kurdov odgovor. — Ta pripovijest vrlo lijepo zvuči, ali znaš li ti je li se ona zaista dogodila? — Dogodila se. U ono vrijeme boravilo je u Selamiji pet ratnika iz Dželua pa su im ondje Hadedini sve to ispripovjedili. Ti su ljudi prošli ovuda i sve ispričali meni i mojim ljudima. — Imaš ,pravo — izjavi Alibej. — To se zaista dogodilo, ali drukčije nego što si čuo. 2eliš li vidjeti seraskerovoga vranca? — Ali^beju, to je nemoguće! — Moguće je, jer se vranac nalazi u blizini. Eno ga tamo! — Šališ se, beje! — Ne šalim se, već govorim istinu! — Taj je konj divan i još nikad nisam vidio takvoga, ali to je samo konj ovoga čovjeka. — A taj je čovjek upravo onaj strani serasker o kojemu si pripovijedao! — Nemoguće! — Kurd zinu od čuda tako da su mu se vidjeli svi zubi. — Veliš da je nemoguće. Jesam li ti ikad slagao? Još jednom ti.velim da je zaista tako.28 Kroz pustinjo;433Oči

i usta Huseinage još više se otvoriše. Buljio je u mene kao učaran i pri tome nesvijesno posegnuo rukom prema medu, ali je pogriješio i zagrabio vrećicu duhana. Nije ni opazio tu zabunu već zagrabi znatnu količinu narkotičnog bilja i gurne je među svoje sjajne bijele zube. Duhan je smjesta tako žestoko djelovao da je Badinan snažno kihnuo i poštrcao Alibeja. — Proroka mi! Je li to zaista on? — upita ponovo, sav zapanjen. —> Već sam ti rekao da jeste — nasmije se Alibej, otirući lice skutom svoga zobuna. —' O seraskeru — okrenu se sad Kurd prema meni — želio bih da nam tvoj posjet donese sreću! — Donijet će ti sreću, obeeajem ti — rekoh svojim oskudnim kurdskim jezikom, no on me ipak razumio. — Tvoj je vranac ovdje — nastavi Kurd — ali gdje ti je štit s rubinom, gdje ti je oklop, kaciga, koplje i sablja? — Čuj me što ću ti reći! Ja sam onaj stari ratnik koji je bio kod Muhameda Emina, ali se nisam spustio s neba. Dolazim iz strane zemlje, ali nisam njezin serasker. Nisam imao ni zlatno ni srebrno oružje, no

ovdje vidiš oružje kakvo vi nemate, tako da se ne moram bojati ni .brojnih neprijatelja. Hoćeš li da ti po~ kažem kako pucaju ove puške? — Tako ti glave, glave tvojega oca, i glave tvojega prijatelja Alibeja, ne čini toga! — zamoli me preplašeno. — Odložio si oklop, koplje, štit i mač da bi se poslužio ovim oružjem koje je možda još mnogo opasnije. Ne znam što da ti dam, ali obećaj mi da ćeš . mi biti prijateljem. — Što ti može koristiti da mi i postaneš prijatelj? U tvojoj zemlji kola poslovica koja glasi: Pametan je neprijatelj bolji od nerazborita prijatelja. 1 Zar sam nerazborito postupio, gospodine? — Ne znaš li da gosta treba pozdraviti, pogotovu, ako dođe s kakvim .prijateljem? — Imaš pravo! Kaznio si me jednom poslovicom, pa mi dopusti da ti odgovorim drugom: „Mali mora slušati velikoga". Budi ti taj 'veliki, a ja ću te slušati.434

— Poslušaj najprije moga prijatelja Alibeja! On će pobijediti, pa ćeš sigurno dobiti svoje turske puške. — Ljutiš se na mene? Oprosti mi! Tako mi glave, neću ni u čemu štedjeti da ti poslužim. Uzmi ovo grožđe i jedi, uzmi ovaj duhan i puši! — Zahvaljujemo ti odgovori Alibej, koji je sigurno također bio navikao na čišće jelo. — Jeli smo prije nego što smo krenuli, a ne smijemo gubiti vremena, jer se moramo smjesta vratiti u Seik Adi. Ustane, a ustanem i ja. Huseinaga nas otprati do staze i još jednom obeća da će svoju dužnost ispuniti što bude bolje mogao. Zatim pojahasmo natrag istim putem kojim smo i došli.28*

435

Korektori Nadežda Bajde Milica Gluvačević Štampa „Kultura", Beograd, Makedonska 4