8/17/2019 4 DEU 11 Pedagogija Umjetnost Nosenja s Rizikom a Ne
Njegovog Izbjegavanja
1/2
18 Djeca u Europi
Pedagogija: umjetnost nošenja s
rizikom, a ne njegovog izbjegavanja
Roger Prott
Tijekom planiranja odgoja i obrazovanja koje bi se trebalo
odvijati negdje
između permisivnosti i pretjerane zaštite, moraju se uvažavati
prilike koje
potiču razvoj.
Prema njemačkom zakonu i pravnojpraksi1 roditeljska prava i
obvezetijekom podizanja djece su zajamčena,uključujući i obveznu
superviziju.Njemačkim Ustavnim zakonom iGrađanskim zakonodavnim
kodeksompropisani su najvažniji ciljevi odgojai obrazovanja. U duhu
demokracijei prvenstva koje se daje slobodnomrazvoju ličnosti,
djecu bi trebalo
odgajati tako da budu što samostalnija,ali i timski igrači,
odgovorna i brižnaprema sebi i drugima.
Odgoj djece obuhvaća i zaštitu trećeosobe od ozljeđivanja, kao i
zaštitusamog djeteta, što podrazumijevapostupke poput nadzora. Vrlo
je važnoda nitko ne bude ozlijeđen, ali životnosi rizike. Ovo
počinje nalikovati nanerješiv konflikt. Mogli bismo zaštititidjecu
smještajući ih u kaveze poputzečeva, dopuštajući im kretanje
uprostoru jedino pod uvjetom da snjima održavamo stalni kontakt
očima.Samo tada bi djeca bila sigurna, a rizikod ugrožavanja nekog
trećeg ne bipostojao. Bez ikakvog rizika? Doista?Takav nadzor bi se
kosio s ciljemslobodnog razvoja, što bi značilo daje protuzakonit.
Takvo ograničavanjeosujećuje razvoj neovisnosti iodgovornosti.
Glavni odgojno-obrazovnizadatak nije sigurnost za i od
djece.Roditelji – mi još uvijek pogled upiremona njih – moraju
uvijek na umu imatiglavni cilj ‘slobodnog razvoja’ i s njim
usuglasiti svoju razinu nadzora djece.Drugim riječima, nadzor je
sekundarnazadaća, to je način poticanjaneovisnosti. On nije sam
sebi svrha, niti
se prvenstveno na njega cilja u tekstu‘Sigurnost i zaštita’.‘Kad
određ ujemo mjeru obveznog
nadzora, moramo osigurati ravnotežuizmeđ u potrebe za
minimalnomrazinom zaštite i reda i pedagoškog
cilja izraženog u zahtjevu za slobodnimrazvojem
dječ je lič nosti.’2
Zato njemački zakon prepoznajebrojne rizike svakog razvojnog
procesa.
S razvojem – životom – se ne možekalkulirati. Iako je od
prioritetnevažnosti minimalizirati štetu odgovornimponašanjem, ona
je uvijek moguća.‘Sigurnost’ predstavlja kompetentnonošenje s
rizicima, a ne njihovoizbjegavanje. Neovisna, odgovornaodrasla
osoba nadzire samu sebe. To jezadatak koji bi svatko trebao imati
odnajranije mladosti. Kad roditelji predajusvoju djecu
odgajateljima u vrtiću, toisto čine i sa svojim pravom i dužnošćuda
poučavaju. Usto, svi bitni zakoni kojise odnose na rad službi
namijenjenihdjeci također naglašavaju upravo teodgojno-obrazovne
zadatke i prava.‘Dječ ja igra podrazumijeva
otkrivanjenovih teritorija… Inač e bi svaki
pravilandječ ji razvoj, posebno proces uč enja
nošenja s opasnoš ću, bio usporen.’Suprotno važećem zakonu,
izgleda dajača tendencija za izbjegavanjem bilokakvog rizika.
Roditelji gotovo da i nepuštaju svoju djecu da se sama igrajuvani;
razvoze ih od vrata do vrata ikonstantno su s njima na vezi
putemmobilnih telefona. Visoki su standardi
sigurnosnih mjera prilikom izgradnjenovih objekata, pa se oni
zbog velikihtroškova rjeđe grade. Odgajatelji slijedeisti trend.
Često djeci ne dopuštaju
slobodu ili aktivnosti koje bi kod kućebile dozvoljene.Kaže se
da je sve to u cilju zaštitedjece. Iza ovih riječi krije se
potrebaodraslih za samozaštitom. Nema štete,nema problema i sve
izgleda sjajno! Aliizgled vara. Ustanova u kojoj se nikadništa ne
događa može ustvari biti vrloopasna za djecu jer u takvom
okruženjudjeca rijetko imaju priliku učiti kako
biti neovisan. Nezgode u vrtićimamogu se vidjeti kao indikatori
pokušajaodgajatelja da realiziraju svoje obvezei zadatke. Ukoliko
odgajatelji i roditeljine riskiraju, dijete će biti u opasnosti
dase nepotpuno razvije.Odgajatelji rade u posebnoopremljenim
ustanovama: testiranim,
Prednost imaju djeca u igri
8/17/2019 4 DEU 11 Pedagogija Umjetnost Nosenja s Rizikom a Ne
Njegovog Izbjegavanja
2/2
Djeca u Europi 19
standardiziranim, sigurnim – na srećune potpuno sigurnim od
svakog rizika.Ukoliko bi se njihova sigurnosnakomponenta pojačala,
postale biustanove za sigurno čuvanje djece,skladišta bez pedagoške
misije. Takvezgrade bi se mogle usporediti sazatvorima: sigurnost
iznad svega, bezimalo mjesta za slobodan i neovisanrazvoj.‘Razina
nadzora mora biti u ravnoteži sodgojno-obrazovnim ciljem
ostvarenja
dječ jih razvojnih potencijala i potrebeda djeluju
neovisno i odgovorno. Stalninadzor može ometati osobni
razvoj...’
Kada se djeca dobro snalaze u kućii vrtu i sama se igraju vani i
unutra,nezgode su uvijek moguće. Gotovonikada se ne dogodi da je ta
nezgoda
razlog određivanja (zakonske) mjereobveznog nadzora. Još uvijek
je nesamo dopušteno da se djeca igraju bezneposrednog nadzora
odraslih, već jeto i neophodno. Nadzirati znači biti ustanju
prosuditi što bi djecamogla raditi, imati u njihpovjerenja i
povremenootkloniti eventualnesumnje. Pod određenimokolnostima
roditeljiće se morati umiješati iograničiti dječje aktivnosti– ali
samo privremeno, netrajno.‘Trajni nadzor
(petogodišnjaka) mogaobi se svesti na držanje
prodika, a što bi se
kosilo s pouč avanjemza samostalnost iodgovornost.’
Promatrati djecu ne značipratiti svaki njihov korak.Poznato je
da što su djecamlađa i što odgajatelji manje o njima znaju,
to
je veći zahtjev za strogimnadzorom i češća pričao opasnim
mjestima iigrama. Pa ipak, odgojno-
obrazovne težnje i ciljevi nampomažu da prebrodimo ovaosjetljiva
razvojna razdoblja.Tek kad djeca mogu procijenitii prosuditi rizik,
mogu naučitikako će biti sigurna.Državna odgovornost zaobrazovanje
mora biti
realizirana radom odgajatelja– to je njihova prioritetnazadaća.
Način na koji nadzirudjecu trebao bi se uskladitis njihovom
zadaćom. Naneki način raste pritisakza smanjivanjem
rizika.Odgajatelji ugrožavaju svoju
profesionalnu reputaciju uzmičući predovim pritiscima. Slika
dadilje kojabudno prati dijete ponovno je oživjela.Mišljenje da
muškarci i žene (još uvijek)imaju različite sposobnosti nošenja
srizikom mogu biti poziv za veći brojmuškaraca u ovim
zvanjima.Gotovo svi suci potvrđuju da u svojimpresudama uvažavaju
činjenicu da usvakodnevnom životu nema izoliranogmjesta na kojem su
djeca potpunosigurna. Znači li to da odgajatelji mogudopustiti sve?
Niti govora! Ali morajuuzeti u razmatranje činjenicu da
jepretjerani nadzor jednako štetan kaoi premali. Moraju se zapitati
kojepedagoško oslobađanje služi kao osnovaprilikom procesa
planiranja:
Je li to korak ka slobodnom razvoju,1.
neovisnosti i odgovornosti? Mogu li se u planiranim
aktivnostima2.izdvojiti neke konkretne opasnosti/rizici?
Vrijedi li se upustiti u pretpostavljeni3.
rizik ili se isti ishod može postići krozneku manje opasnu
aktivnost?
Mogu li održati pregled nad4.aktivnošću?
Kako sam pripremljen/a za moguću5.nezgodu?
Ukoliko tijekom planiranja odgajateljivode računa o ovim
pitanjima i ukolikosu do određene razine odgovorni zasvoje
postupke, neće biti u opasnosti.Djeca se, s druge strane,
mogupripremati za odgovoran život.
Roger Prott je pedagog, radi u Berlinu kao slobodni
savjetnik za pitanja organizacijskog razvoja i
obrazovanja odraslih (www.rogerprott.de)
[email protected]
1 Sve do Njemačkog federalnog suda
(Bundesgerichtshof), koji je najviša instanca
apelacijskog suda za civilne i kriminalne
procese.2 Dijelovi napisani italic slovima citiraju tekst
o
obveznoj superviziji.
Pozor prisutnog odgajatelja dopušta djetetu da se upusti i u
rizične situacije koje potiču njegov razvoj
