5-2011 | Liturgijski himni

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn52011

Liturgijski himniod 15. svibnja do 11. lipnja 2011.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 5God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Himničko lice Crkve

naša tema: Liturgijski himni 2 Himan – hvalbena pjesma

na ustima Crkve, I. Žižić

Nekoliko posebnosti liturgijskih himana, I. Šaško

O dođi, Stvorče, Duše Svet, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:S. Slišković, I. Šaško, I. Raguž, Ž. Tanjić, A. Vučković,

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista

Sedma vazmena nedjelja

u duhu i istini 38 Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja

(Otpjevni psalam za VII. vazmenu nedjelju)

trenutak: pisma čitatelja 40 Liturgija i zajedništvo s Papom

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 5–2011

LHimničko lice Crkve

L iturgijsko slavljenje Božjih spasenjskih djela pruža okvir naj-svečanijim izrazima ljudske hvale, zahvaljivanja, divljenja, pre-danja i, na kraju, molitve. Ne čudi da su i sami molitveni va-

paji unutar liturgije vrlo rano zadobili stalnu izričajnu formu, osobito kroz prepoznatljivost litanijskih zaziva, što pokazuje da se liturgija ne prepušta osjećajima pojedinaca, njihovim ‘trenutnim’ stanjima ili osobnim naklonostima, nego da uvijek na prvo mjesto stavlja zadaću preobrazbe slavitelja Božjom slavom, koja je plod Kristova djela otku-pljenja. Budući da je čin slavljenja i iskazivanja hvale Bogu prva zada-ća svakoga liturgijskoga čina, razumljivo je da su se među prvim litur-gijskim poetskim formama razvili poklici i himni. Liturgijski himan je u svome osnovnom značenju svečani i produženi poklik ili usklik vje-re. U njemu ono pred čim se Bogu iskazuje pjesma hvale postaje ra-zlogom same molitve: iskazujući Bogu hvalu za njegovo divno djelo, molimo da to djelo preobrazi Crkvu, zajednicu molitelja. Tako himan nudi okvir za uranjanje u Božju slavu.

Himan nosi identitetski znak neke zajednice ili događaja. Narodi, države, različita društva, udruženja ili pokreti imaju vlastitu himnu. Nerijetko i događaji za koje se neka zajednica priprema dobivaju hi-mnu, svečanu pjesmu koja vodi k događanju i koja jasno osvjetljava njegov smisao i značaj. Vrijedno je primijetiti da najstariji liturgijski himni, utkani već u novozavjetne tekstove, nose jasno prepoznatljiv kristološki pečat. Ta izvorna poetska forma kršćanske liturgije čuva cjelovitom evanđeosku kerigmu – navještaj Krista utjelovljenog, trpe-ćeg, umrlog i uskrslog, Onoga koji će ponovno doći. Ti drevni himni postaju nadahnućem za otkrivanje istinske naravi kršćanske liturgi-je, ali i jasnim usmjerenjem za glazbeno i hvalbeno oblikovanje litur-gijskih slavlja. Kada himan, kao sažetak vjere Crkve i kao svečani iskaz hvale Bogu za čitavo djelo otkupljenja, ustupi mjesto pjesmama koje su izričaj nečijih osobnih vjerničkih osjećanja ili trenutnih doživljava-nja svijeta, potrebno je priznati da temeljne značajke liturgije – kristo-centričnost i eklezijalnost – bivaju reducirane na osobne potrebe i na uske osobne poglede vjere. Zato su liturgijski himni trajni poticaj ši-renju pogleda vjere i otkrivanju pravoga lica Crkve koja slavi, iskazuje Bogu hvalu i radosno se prepušta svjetlu njegove slave.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski himni

KHiman – hvalbena pjesma na ustima Crkve

Ivica Žižić

K ristov glas u glasovima vjerujućih odjekuje u himnima kojima Crkva sabire i uzdiže hvalu, pripovijeda čudesna Božja djela i zahvalno svetkuje Kristovo Otajstvo. Himan je vlastita liturgij-

ska pjesma koja ima za cilj izreći, odnosno, opjevati u »poetskoj for-mi« smisao blagdana, liturgijskoga časa ili pak liturgijskoga vreme-na. Himni, međutim, nemaju ulogu ‘uresa’ ili ‘tumačenja’ liturgijskoga slavlja. Oni su sastavni dio doksološke naravi liturgije, koji prožima-ju obredne forme, ali i iskustva sudionika dovodeći ih do njihova istin-skoga uvira – zahvalnog svetkovanja Kristova Otajstva. Himan u litur-giji zapravo je sinonim za hvalbenu pjesmu na ustima Crkve.

Po svojoj poetskoj naravi himni su dio liturgijske kulture, o čemu, uostalom, svjedoči veoma živa i neprekinuta tradicija, koja seže sve do vremena prvih kršćanskih zajednica, produžuje se u otačko doba te se nastavlja u srednjovjekovnoj himnodiji. Liturgijsko iskustvo je bilo sve od početaka prožeto himnima kao vlastitim pjesmama vjere slaveće Crkve. Prije njihove književne, glazbene i povijesne vrijednosti u hi-mnima se zrcali veličina kršćanskoga iskustva, dovedenoga do liturgij-skoga trenutka. Himni progovaraju o kulturnoj uronjenosti, duhovnoj otvorenosti, kreativnosti i estetici vjere. U himnima se čita život vje-re Crkve koja pripovijeda svoj iskon i svoju sadašnjost, odnosno, otaj-stvenu izručenost onome koji dolazi.

Himan na antropološko-religijskom obzoruHiman je univerzalna, obredna forma slavlja, koju nalazimo u različi-tim religijskim i kulturalnim tradicijama svetoga. Kao što sama riječ kaže, himan (hymnos) označuje pjesmu hvale čiji iskon valja potra-žiti u okviru religijske ritualne prakse. Antropologija i povijest religi-ja bilježe prve himne u mezopotamskom okružju. Himni tu igraju ulo-gu poziva na hvalu. Njihova je struktura ‘litanijska’ i ‘responzorijalna’, ‘pripovjedalačka’ i ‘poetska’. Nižu se različiti pohvalni naslovi božan-stva, čime se stvara ritam obrednog ponavljanja i pripovijeda mit-ska povijest bogova. Himne se redovito pratilo uz harfu, liru ili ne-ko drugo slično glazbalo. Mezopotamska kultura njegovala je himne kao oblik štovanja i molitve što je i slučaj egipatske kulture u kojoj će himni dodatno zadobiti značenje geste, priznanja i zaziva. Iz egipat-ske tradicije posebno su poznati himni bogovima Ozirisu i Horusu. Tu je također Ehnatonov Veliki Atonov himan. Egipatski himni općeni-to strukturirani su kao poziv na hvalu, pripovijedanje veličine bogova i zaziv za njihovu blizinu i pomoć. Takva trodijelna struktura ostat će trajno upisana kako u književni tako i u obredni oblik himana.

Kristološki su himni utvrdili tradiciju pjevanja i pripovijedanja događaja

koji se u obrednom slavlju obnavlja i zbiva. Himni oblikuju slavlje,

a slavlje oblikuje himne. Ta uzajamnost

vidljiva je ne samo u poetskom segmentu

liturgijskih himana, nego i u njihovom glazbenom

oblikovanju. Ritam, svečani ton, uzvišeni izraz himana jamči liturgijskim

činima da ostanu obavijeni plemenitom

ljepotom, na visini slavlja, uronjeni u mistiku

prisutnosti. Himan je izravni odraz slavlja.

3

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115

Različite kulture Istoka poznaju himan kao oblik obrednoga zaziva i mo-litve. Dovoljno je samo podsjetiti na glasovitu hinduističku zbirku Rgveda i njezinih 1028 himana ili ep Bhagavad Gita, koji sadrži dijelove obrednih hvalbenih tekstova. Na Zapadu početci himnodijske tradicije vezani su uz Homera i uz grčku mitologiju u kojoj je pripovijedanje redovito povjereno pjevanju. U religijskim himnima općenito se radi o »koncentraciji riječi«, koja postaje »poetizirana gesta«, živi dodir s božanskim, odnosno, obred ko-ji vrvi mistikom prisutnosti. Uloga himna je da izusti riječi vjere, dade glas pripovijedanju početaka i događaja koji potom postaju živa epifanija sveto-ga. Zato himni u religijskim tradicijama nisu nikada bili jednostavno poprat-ne ili drugotne forme, nego sastavni dio obrednoga događanja u kojemu pre-biva i u kojemu se iznalazi cjelina iskustva svetoga.

Kristološki himni – temelj liturgijske himnodijeKršćanstvo preuzima himan kao vlastiti obredni oblik slavlja upisujući se u univerzalnu religijsku tradiciju, koja je osobito prisutna u Izraelu, a potom i u religijskom ambijentu misterijskih kultova. Za razliku od potonjih, himan je u kršćanskoj tradiciji i liturgiji vezan uz bogoslužje riječi. Himan je dubo-ko vezan uz Riječ – uz Otajstvo Isusa Krista, uz slavlje njegova navještaja. U liturgiji Riječ – Isus Krist – kazuje samoga sebe i u svjetlu svojega Događa-ja pripovijeda i tumači onu spasenjsku povijest kojoj je on sam vrhunac. U svojem liturgijskom sebeizricanju Riječ daje tijelo riječima i pjesmama vjere. Himan je u tom smislu odjek u slavlju Riječi koja je tijelom postala, koja se izustila u povijesnoj objavi i čiji će govor biti trajno priopćivan u sakramen-talnom slavlju njegova Otajstva. Himni u bogoslužju sve od početaka bili su odjek Riječi koja zbori Događaj i u čijem okrilju sve druge riječi poprimaju svoju istinu i svoj potpuni smisao.

S tog gledišta nije odveć teško razumijeti zašto su prvotne obredne pje-sme u ranim kršćanskim zajednicama bile upravo kristološki himni. U novo-zavjetnim spisima nalazimo himne koje su prve kršćanske zajednice koristi-le u svojem bogoslužju (riječ je o slijedećim himnima: Fil 2,6-11; Kol 1,15-23; 1Tim 3,16; Heb 1,3; 1Pet 2,22-24). Iz njihovih sadržaja i smještaja unutar li-turgijskoga slavlja vidljivo je da su kršćanske zajednice preko kristoloških

Crkva, okupljena na liturgijsko slavlje, biva preobražena slavom Otajstva koje slavi. Iskustvo liturgijske preobrazbe odabire himan, svečanu pjesmu hvale, kao najprikladniji izraz liturgijske riječi i molitve.

Mar

ijan

Dadi

ć

NAŠA TEMA

4

Liturgijski himni

himana bistrile različite segmente vjere u Krista, protiv doketizma, primje-rice, ili drugih krivih shvaćanja. S obzirom na sadržaj i strukturu, kristološ-ki himni su u prvom redu naracije kristološkoga događaja, naracije koje sa-žimaju vječni spasenjski Božji plan u prošlosti, a koji doseže svoj vrhunac u Kristu i obuhvaća sadašnjost zajednice vjerujućih. Druga temeljna značajka kristoloških himana je njihova kristocentričnost. Himni su redovito uprav-ljeni Kristu, njegovu Imenu, njegovu Događaju. Treća karakteristika himana

je ispovijest vjere. Himnima zajednica ispovijeda svo-ju vjeru u Krista i zahvaljuje na očitovanju Riječi koja je tijelom postala. Vjera i hvala ujedinjuju se u jedin-stveni obredni čin i stapaju u očitovanje slave u Sinu. Takva slojevitost novozavjetnih himana govori o bo-gatstvu liturgijskoga slavlja kao događaja vjere, zahva-ljivanja i očitovanja. Dok s jedne strane, novozavjetni kristološki himni imaju jasne poveznice sa tradicijom Izraela, kao i s univerzalnim religijskim tradicijama svetoga, osobito onima u mediteranskom kulturnom okružju, s druge strane, oni oblikuju liturgijski kon-

tekst slavlja Kristova Otajstva te ujedno sami bivaju oblikovani tim istim obrednim kontekstom. Tako se u ranim kršćanskim himnima čita život vje-re u njezinu liturgijskom žarištu. Kristološki himni predstavljaju paradigmu i ideal cjelokupne liturgijske himnodije. Stoga je razumljivo da je liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora, posebno u duhu odredbe sadr-žane u konstituciji Sacrosanctum Concilium br. 35, koja govori o obilnijem, raznovrsnijem i prikladnijem čitanju Svetoga pisma, kristološke himne sta-vila na istaknuta mjesta diljem različitih liturgijskih slavlja.

Himan i slavljeKristološki himni utvrdili su tradiciju pjevanja i pripovijedanja događaja koji se u obrednom slavlju obnavlja i zbiva. Himni oblikuju slavlje, a slav-lje oblikuje himne. Ta uzajamnost vidljiva je ne samo u poetskom segmentu liturgijskih himana, nego i u njihovu glazbenom oblikovanju. Ritam, sveča-ni ton i uzvišeni izraz himana jamče liturgijskim činima da ostanu obavije-ni plemenitom ljepotom, na visini slavlja, uronjeni u mistiku prisutnosti. Hi-man je izravni odraz slavlja. Nerijetko himni otvaraju slavlje, kao što je to slučaj u Božanskom časoslovu. Gdjegdje su oni završni čin slavlja. U svakom pogledu, slaviteljska narav himana podržava čitavu liturgiju u njezinoj cjeli-ni i u njezinoj objektivnosti, u ozračju svetkovanja.

Zanimljivo je primijetiti da osnovna osobina himana – ritam – te općeni-to suzvučje riječi i stihova već u sebi nose duboku glazbenu komponentu. Ta-kozvana eufonija, čija je bit ritam, ujedno je glazbena i ritualna karakteristika himana. Njezina estetska vrijednost počiva na zvučnoj formi, a forma počiva na onoj obrednoj, tvoreći jedinstvo sa činima, zazivima i drugim pjesmama li-turgijskoga slavlja. U tom smislu, himan nije ništa drugo doli simbolički govor oblikovan na temelju obrednih obrazaca poput ponavljanja, zaziva, dijaloga, usklika itd. Kod liturgijskih himana iznovice pronalazimo formu kao ključni trenutak sadržaja, odnosno, teološku poetiku utkanu u liturgijsku estetiku.

Himni su slaviteljski zazivi čija je uloga produ-hovljena preobrazba onih koji pjevaju i pjeva-

jući naviještaju događaj. U njima kršćanska za-jednica gleda velike simbole događaja,

metafore vjere, pripovijeda spasenjski navještaj Radosne vijesti, navještaj koji preobra-

žava vjerujuće unoseći ih u okrilje slave.

5

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115Na taj način ‘značenja’ se ne izručuju ‘čistoj misli’, nego se ozbiljuju kao ge-ste u čijoj nutrini i vanjštini podjedna-ko prebiva isti duh slavlja.

Himni su slaviteljski zazivi čija je uloga produhovljena preobrazba onih koji pjevaju i pjevajući naviještaju do-gađaj. U himnima kršćanska zajedni-ca gleda velike simbole događaja, me-tafore vjere, ona pripovijeda spasenjski navještaj Radosne vijesti, navještaj ko-ji preobražava vjerujuće unoseći ih u okrilje slave. Himnima u bogoslužju Crkva slavi kontinuitet između kristo-loškoga događaja i svoje sadašnjosti. Ali se također spominje svetaca, oso-bito Blažene Djevice Marije, odnosno, povijesti čudesnih Božjih djela u životi-ma svetih. Himni tu stvarnost pripovi-jedaju i naviještaju. Taj odnos u kojemu riječi postaju geste, a slike afekti vjere, može biti samo opjevan. Liturgijski hi-mni su uronjeni u kulturu, u pjesništvo, u povijesna iskustva ljudi i velike pripo-vijesti, elemente koji su obilježili epo-he i ostavili trajni trag u čitavoj liturgij-skoj tradiciji Crkve. To osobito vrijedi za kršćanski Istok gdje su se himni ure-zali duboko u istančanu liturgijsku estetiku i mistiku. Liturgijska poetika nije nimalo strana kršćanskom Zapadu. U otačkom razdoblju – ‘zlatnom dobu’ kr-šćanske liturgije – himni su bili privilegirana forma liturgijskoga govora. To osobito vrijedi za Ambrozijevu himnodiju koja obiluje slikama i simbolima ne-obične ljepote i teološkoga bogatstva. Himni su u riznici liturgijske tradicije bili prepoznati, prihvaćeni i življeni kao hvalbena pjesma slaveće Crkve.

Liturgijski himni: estetika hvale na ustima CrkveHimni kao pjesme vjere izrasli su iz dodira s Otajstvom. Oni su odjek divlje-nja i zahvalnoga svetkovanja Događaja u kojem je Riječ Očeva prozborila i ostvarila spasenje ljudi. I u današnjoj liturgijskoj praksi himan nastavlja bi-ti pjesma vjere u čijim se simbolima i slikama raskriva sretnost zahvalnoga svetkovanja Božjega prebivanja s ljudima. Himan kao pjesma vjere, uronjena u Otajstvo Božje Riječi i njegova sakramentalnoga sebedarja, nije puki lirski trenutak koji bi imao nakanu sentimentalno pobuditi srca vjernika, nego traj-no prožimati osjećaj vjere, dovodeći ga do njegova liturgijskoga izvorišta i vr-hunca. Himni su dio liturgijske estetike koja je u istom trenutku čin i emoci-ja: oni su djelovanje ispunjeno slikama, simbolima i afektima u kojima zbori i odjekuje Događaj Otajstva. Ako se himne shvati u sklopu liturgijskih činâ, ta-

Pjevanje i glazba u liturgiji otkrivaju hvalbenu narav Crkve i njezino udioništvo u nebeskoj liturgiji svetih.(Vitraj u episkopalnoj crkvisv. Ignacija Antiohijskog,New York)

NAŠA TEMA

6

Liturgijski himni

da su oni doista geste koje iziskuju biti doživlje-ne u čitavoj svojoj afektivnosti i efektivnosti. Po-radi toga je važno uočiti obrednu i antropološku kontekstualnost liturgijskih himana. Bez te kon-tekstualnosti postoji opasnost da liturgija ostane lišena svoje važne doksološke komponente, od-nosno, da antropološko iskustvo postane suviš-no. Estetika hvale u himnima Crkve neprestano se potvrđuje u svojoj obrednoj ukorijenjenosti, kao i u svojoj antropološkoj smještenosti. Kon-tekstualnost je ključ razumijevanja i prakticira-nja istinske estetike kao djelatnog dioništva na liturgijskom događaju. Kao što liturgija treba hi-mne da bi izrekla svoju doksološku narav, tako i himni trebaju liturgiju kako bi postali istinske geste slaveće Crkve. Njihovo glazbeno osmišlja-vanje, teološko tumačenje i pastoralna primje-na ni u kom slučaju ne smiju zaobići liturgiju jer himni upravo u liturgiji bivaju ono što po svojoj naravi jesu – hvalbena pjesma.

Relativno slabo i rijetko korištenje himana u današnjoj liturgijskoj praksi čini se posljedicom dublje estetske krize kršćanskoga bogoslužja, krize koja za-cijelo ne pogađa tek ‘ornamentalni okvir’ liturgijskoga slavlja, nego njegovu bit – vjerničko iskustvo, istinitost liturgijskih forma, cjelinu svetkovanja Otajstva. Himni tako bivaju često zamijenjeni sentimentalnim popijevkama sterilnoga duhovnog i simboličkog izričaja, banalne melodioznosti i priproste običnosti. Pomišlja se da su himni odveć arhaični i nerazumljivi današnjem mentalitetu, da ih treba zamijeniti ponešto ‘pristupačnijim’ formama. Time se, međutim, ne ide toliko ususret vjernicima, koliko ususret estetiziranom i komercijalizira-nom sentimentalizmu kojim je preplavljen medijski svijet današnjice.

Drugi vatikanski sabor donio je odredbu prema kojoj se himni trebaju us-postaviti u svojem »prvotnom obliku«: »neka se ukloni ili izmjeni ono što podsjeća na mitologiju ili nije u skladu s kršćanskom pobožnosti. Neka se uz-mu, ako je prikladno, i drugi himni iz bogate riznice himana.« (SC, 93) Ovi kriteriji, u širem smislu, vrijede i danas u obnovljenoj liturgiji u kojoj je oče-vidno sve više pjesama koje nisu u skladu s kršćanskom pobožnošću, dok »bo-gata riznica himana« ostaje i dalje neodškrinutom. Time je posebno pogođe-na liturgijska glazba, koja zbog sve većega raskoraka sa liturgijom, izostaje iz cjelovite obnove. Ostvarenje »prvotnoga oblika« himana u bogoslužju Crkve zadaje otkriće himna u sklopu liturgijskoga čina, u bogatstvu tradicije i kultu-re, u estetici i poetici vjere, utisnute u svetkovanje Kristova Otajstva.

Liturgijski himni upravo po svojoj plemenitoj uzvišenosti, punoj blisko-sti, po svojoj objektivnosti prepunoj istine i po svojoj jasnoći u kojoj odsijeva sklad ljepote sposobni su potaknuti autentično estetsko iskustvo vjere i po-buditi očevidnost njezine cjeline. Himan, kao pjesma vjere na ustima Crkve, obznanjuje probuđeni osjećaj svetoga i otvorenost vjerujućih prema veličini Otajstva koje obuhvaća i sažima hvalbeni kliktaj liturgijskoga slavlja.

Sveti Ambrozije,otac zapadne liturgijske

himnodije, utkao je liturgijsku teologiju

i ljepotu slavlja u svečani ritam i metriku himna.

7


SNekoliko posebnosti liturgijskih himana

Ivan Šaško

Smatram sretnom okolnošću činjenicu da se u hrvatskome je-ziku koriste dva slična, a ipak različita izraza: himna i himan. Himna označuje ponajprije službenu pjesmu identitetske sna-

ge – pjesmu koja predstavlja državu; pjesmu u čast domovine; sve-čanu pjesmu neke zajednice, kluba, skupine – dok je himan ostao pridržan religijskom obrednom (liturgijskom) ozračju.

U neobrednome kontekstu riječ je o zborskoj poetskoj pjesmi, i po formi i po umjetničkom govoru, koji je razigran i obuhvatan. Upravo dimenzija zajedničkoga, ‘zborskoga’ pjevanja razlikuje hi-mnu i himan od drugih rodova pjesama. U novije vrijeme ima po-java da i državne himne pjevaju solisti, što je odstupanje od njezine naravi, jer je himna emblemetični izražaj kolektiviteta, naroda, na-cije. Niti u obrednome okviru, iako se radi o veoma različitim zna-čenjima, kako u Starome, tako i u Novome zavjetu, himan nije izgu-bio tu vlastitost zajedničkoga pjevanja.

Izvorna odlika himana (da su određena vrsta pjevanoga odra-žaja vrijednosti naroda i skupine, posvješćivanje onoga što ta sku-pina živi te zbog toga vrsta odražaja samoga kolektivnog subjekta koji pjeva) mijenja se u religijskome judeo-kršćanskome pjevanju. Naime, Bog je u židovstvu jedini obredni subjekt kojemu se narod istinski obraća. U kršćanstvu se radi o sličnome pristupu, samo što postoji razlika u objavljenome božanskome subjektu koji je u kr-šćanstvu Trojedan, sa specifičnošću kristološke istine Utjelovljenja i Otkupljenja, te se himni upućuju ponajprije Bogu Ocu, ali veoma brzo i Isusu Kristu.

Početci pjevane poezije u liturgijiCrkva oduvijek živi s poetskim oblicima. Oni najstariji samo su dje-lomice sačuvani i ugrađeni u novozavjetne spise, ali i takvi pokazuju svoju važnost i iznimne domete. Iz 2. st., unutar raznorodne zbirke koja je dobila naslov Apostolske konstitucije, do nas su doprle arha-ične poeme s kršćanskim sadržajem (Fos hilaron, Gloria in excel-sis, Laudate pueri). One su različite po formi, ali im se sadržaj spaja u leksiku koji se odnosi na davanje hvale. Tako je Fos hilaron ‘pučka popijevka’, jednostavna u svojim poetskim sredstvima, s jasnim sa-držajem povezivanja simbola svjetla s proslavljenim Kristom.

Himan uvijek sa sobom nosi vedrinu ozračja.

Pomoću njega se osjećamo uronjeni u vrijeme dana u kojemu slavimo, kao i u cjelokupnost proslave

ili u doba liturgijske godine. Himan svojom velikom sposobnošću sažimanja predstavlja

tematiku i iz nje izvlači primjenu moralnoga reda. U molitvenim tekstovima

taj se preduhitraj razrađuje tijekom slavlja u drugim tekstovima i liturgijskim umjetničkim izražajima. Zbog toga se na Zapadu

u glavnim časovima himan sustavno smješta na početak, prije euhologije.

NAŠA TEMA

8

Liturgijski himni

Čini se da je u 2. i 3. st. stvoreno mnoštvo poetskih tekstova s kršćanskim sadržajima. Oni su se razlikovali od prijašnjih poema i po svojoj liričnosti i po brižljivosti pridanoj književnomu obliku. No, ujedno je obilata uporaba metafo-ričkih slika dovela do njihova isključivanja, jer su živjele u ozračju kojim je prevladavala skrb za uklanjanje svake moguće hereze, a svojim su pristupom bile zaražene gnosticizmom.

Razlozi koji su bili poetske naravi prevlada-li su (tek) u 4. st. U tome su svoj veliki doprinos na Istoku dali sv. Grgur Nazijanski i sv. Efrem Sirski. Na Zapadu, nakon propaloga pokuša-ja Hilarija iz Poitiersa da kristološke i trinitar-ne izrijeke (bez poezije) iznese u stihovima, to uspijeva svetom Ambroziju. On je koristio jed-nostavniju formu, prikladnu za puk, ali je jeziku dao određenu visinu i primjerenost za izražava-nje ideja, osjećaja i događanja koja nisu dohvat-ljiva redovitim značenjima riječi.

Himni sv. AmbrozijaZa nas je posebno zanimljiv splet himana koji po-tječu od sv. Ambrozija, jer se u njima već vidi she-ma i ustroj koji su usmjereni prema raspodjeli u časoslovu. Zapravo se u devet himana, za koje se može sigurno utvrditi Ambrozijevo autorstvo, prema zapažanjima J. Pinella, vidi jezgra proce-sa unošenja himnodije u molitvu Crkve, ali i nji-hova egzistencijalna vrijednost za vjernike.

U četiri od devet himana nalazi se temati-ka pojedinoga molitvenog časa: Aeterne rerum

conditor (o vječnome Stvo-ritelju) odgovara bdjenju; Splendor paternae glori-ae govori o sjaju Očeve sla-ve i odnosi se na zoru; Iam surgit hora tertia odgova-ra prvim prijepodnevnim satima, te opet himan ko-ji govori o Stvaranju (Deus creator omnium) odnosi se na večer. Dva su himna vezana uz dvije svetkovi-ne: Uskrs (Hic est dies ve-rus Dei) i Božić (Veni, Redemptor gentium). Pre-

ostala tri himna začetci su himnodije vlastitih slavlja i slavlja svetaca.

Gledajući kako su ti himni sastavljeni, izne-nađuje činjenica da su, sa stanovitim ograni-čenjima, rađeni prema pravilima po kojima su sastavljene liturgijske molitve. To znači da se najprije zaziva Boga i ističu Božje vlastitosti. Ta-ko prva ili dvije početne kitice imaju ulogu za-ziva i uvoda, povezujući anamnezu (spomen na Božja djela) i smisao dotičnoga slavlja blagda-na. U tim izrijecima zadivljuje umjetnost ko-jom pisac uspijeva izraziti bitno i na sažet način prereći teološko-liturgijski smisao. Premda se u prijevodima ta osjetljivost gubi, u hrvatskim se prijevodima prilično dobro može vidjeti ljepo-ta sadržaja (a ponekad se unese neki novi sadr-žajni naglasak u odnosu na izvornik), premda je dobro posegnuti za izvornicima.

Nedvojbeno je da su euhološke molitve i hi-mni dva različita književna i teološka roda. Ta-ko himan ne može izraziti bogatstvo koje se lak-še izražava u molitvama. Međutim, lirske slike i snaga lirskoga jezika dovodi do drukčijega raspo-loženja duha; uvodi u događajnost i otajstvenost, a ne samo do racionalnoga razlaganja stvari.

Nekoliko primjeraU himnu Splendor paternae gloriae (O sjaju slave Očeve), koji se pjeva u jutarnjoj, obraća se izravno Kristu. Naizgled se radi o još jednome tematiziranju Krista-svjetla, ali u ovome se slu-čaju slike ne ograničuju na prepoznavanje Kri-

Najstariji liturgijski himni u središte stavljaju Krista i njegovo otajstvo otkupljenja.

9

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115stove prisutnosti u znakovima svjetla koji se na-laze pred nama; one prenose duh u razmatranje vječnoga rođenja Riječi.

U lijepome hrvatskome prijevodu se kaže: O sjaju slave Očeve, od Svjetla Svjetlo, Isuse, ti vrelo svjetla divnoga i dane od kog sja nam dan. U latinskome se u prvoj kitici izrijekom ne spominje Isus, ali su sadržaji dinamičnosti svje-tla i izvorišta prekrasni: de luce lucem profe-rens – pronoseći svjetlost od svjetlosti. Zatim ponavlja izraz: lux lucis i dodaje fons luminis te upućuje i na ono izvorište koje danu daje da bu-de dan. Splet izraza: splendor, lux, lumen, sol, fons, dies, sav je satkan od ljepote, poletnosti, usmjerenosti pogleda i uma prema svjetlu, ali i vraćanje na iskustva uronjenosti u svjetlo.

U tome istom himnu postoji gotovo nepre-vediv stih: Christus nobis sit cibus, potusque noster sit fides; laeti bibamus sobriam ebrie-tatem Spiritus (hrv. prijevod glasi: Ko’ jelo, Kri-ste, hrani nas i vjerom ti nas napajaj, da napu-ni nas nevino veselje Duha Svetoga.), a on bi doslovno glasio: Nek nam Krist bude hrana, a piće nek nam bude vjera; radosni pijmo trije-znu opijenost Duha(om). ‘Opijenost Duhom’ u ovakvoj poeziji dobiva još veću vrijednost i po-buđuje na razmišljanje. Kulturološki kontekst u kojemu nastaju himni živi specifičnost svojih sintagmi i slika, svoga jezika i duhovnosti, ali je iznenađujuće da su i danas prihvatljive.

Drugi primjer koji pokazuje prelijepu sadr-žajnu tankoćutnost dolazi iz himna večernje na Uskrs: U svojoj divnoj ljubavi On pit nam da-je svetu Krv. U latinskome je naglašena druga nijansa – ne samo dar, nego i naše življenje, jer kaže: sed et cruorem roseum gustando, Deo vi-vimus – kušajući crvenkastu krv Bogu živimo.

U Časoslovu se koristi tristotinjak himana, različitih dosega, koji su gotovo neiscrpno blago za proučavanje liturgije, teologije književnosti te kulture općenito. Bilo bi vrijedno zadržati se na detaljima, ali ovdje neka ostane zapisano tek ne-koliko riječi o himnima vazmenoga vremena.

U njima se nalaze sljedeći sadržaji (navede-ni u obliku naslovnih tema): Povijest spasenja od Adama do Krista (»Vjekovit Kralju sveviš-nji«); Udalji daleko Neprijatelja (»Otkupitelju

svijeta blag«); Istinski Božji dan: otkupljenje od grijeha (»Vedri dane uskrsnuća«); Kristo-vo uskrsnuće: nada za vjernike (»Nebo, zemlja, svemir cijeli«); Kralj slave, Krist okuplja sve na-rode (»Crkvo, novi grade sveti«); Čas koji je za-počeo vrijeme milosti (»Čas šesti, evo, poči-nje«); Odgovor ljubavi na Kristovu muku (»Sve sluge Božje, dođite«); Pobijeđena je smrt, zapo-činju novi vjekovi… Očito je da bi se na temelju tih himana vrlo lako mogla pojaviti zbiljska sli-ka onoga što kršćani vjeruju i slave.

Uloga himana u liturgijiHiman uvijek sa sobom nosi vedrinu ozrač-ja. Pomoću njega se osjećamo uronjeni u vri-jeme dana u kojemu slavimo, kao i u cjeloku-pnost proslave ili u doba liturgijske godine. No, na tome ne ostaje. Himan svojom velikom spo-sobnošću sažimanja predstavlja tematiku i iz nje izvlači primjenu moralnoga reda. U moli-tvenim tekstovima taj se preduhitraj razrađu-je tijekom slavlja u drugim tekstovima i litur-gijskim umjetničkim izražajima. Zbog toga se na Zapadu u glavnim časovima himan sustav-no smješta na početak, prije euhologije. Zato ulazne pjesme pojedinih slavlja mogu biti hi-mničkoga karaktera, jer imaju sljedeće zadaće: a) otvaranje slavlja – pjesma je u ulozi obred-noga odvajanja od onoga što prethodi slavlju; odvajanje od običnoga; b) poticanje jedinstva okupljenih – simbolički čin s psihološkim po-sljedicama na razini zajedništva; c) uvođenje u otajstvo liturgijskoga vremena ili blagdana – mistagoška vrijednost.

Himni su i po svome sadržaju i po svojoj formi jedan od najsavršenijih pokazatelja od-likâ kulture u kojoj nastaju. Očito da je riječ o auditivnoj kulturi koja je trebala imati i svoja mnemotehnička sredstva. Ponajprije je glazba sredstvo pomoću kojega se lako pamti sadržaj; zatim se nedvojbeno radilo i o ritmičnosti i bro-ju slogova, kao i markantnosti riječi.

Ta poetska ostvarenja i dalje ostaju biser prošlosti i kršćanska baština, ali pokazuju i na put mogućih katehetsko-liturgijskih iskoraka, kakvima su se pokazali od starine do najnovijih obnova liturgije.

NAŠA TEMA

10

Liturgijski himni

HO dođi, Stvorče, Duše Svet Slike Crkve koja vjeruje i moli

Ante Crnčević

H imni, kao izričaji hvale upućene Gospodinu, utkani su u osnovnu obrednu formu kršćanske liturgije. Liturgija je u svome temelju i po svojoj definiciji svečani iskaz hvale Bogu za njegovu svetost,

za njegova djela otkupljenja i za njegovu spasenjsku prisutnost u životu Crkve. U liturgijskim se himnima stoga otkriva svojevrsna theologia la-udis, koja izriče bît kršćanske liturgije i same Crkve. Ako život onih koji su »iznova rođeni u Kristu« možemo nazvati bivovanjem »na hvalu sla-ve njegove« (usp. Ef 1,2), liturgijske himne Crkve nije dostatno promatra-ti tek kao vrijedne poetske tekstove ili kao izvore teološke misli i kršćanske duhovnosti, nego prije svega kao slike kršćanske forme življenja, koja se očituje kao laus Dei. Kršćansko je življenje himan hvale Gospodinu.

»Himnička forma« življenja otvorila je široke mogućnosti i prostor kršćanskoj poeziji, osobito unutar liturgijskoga iskustva Crkve. U drev-noj kršćanskoj himnodiji moguće je prepoznati djela mnogih autora, ali iznimno mjesto u tome nizu pripada svetome Ambroziju, ocu liturgijske himnodije, koji je otkrio ljepotu stiha s dvosložnom stopom jamba, koji je postao najčešćom lirskom formom zapadne himnodije. Jedan od naj-slavnijih himana spjevanih u jambski intoniranom stihu bez sumnje je himan Veni, Creator Spiritus (O dođi, Stvorče, Duše Svet). Njegovo au-torstvo predaja pripisuje Rabanu Mauru (†856), opatu benediktinsko-ga samostana u Fuldi i kasnijemu nadbiskupu Mainza. Premda je hi-man Veni, Creator Spiritus tradicionalno vezan uz slavlje Pedesetnice (pjeva ga se u Večernjoj od petka nakon Uzašašća Gospodinova do su-bote prije Pedesetnice), potrebno je istaknuti da on izvorno ne temati-zira događaj prve Pedesetnice u Jeruzalemu nego preobrazbenu prisut-nost Duha Svetoga u Crkvi. Takvo »apentekostalno« ozračje himna čini se logičnim ima li se u vidu činjenicu da u ono doba, kao i kroz čitavo pr-vo tisućljeće, pedeseti dan nakon Vazma u kršćanskim zajednicama nije bio slavljen kao »dan Duha«, još manje kao izdvojeni spomen na silazak Duha Svetoga, nego kao dan kojim se slavi dovršetak Kristova pashal-noga otajstva. Takav pristup ovdje nudimo kao polazište i okvir za teo-loško čitanje himna koji, slijedeći strukturu klasične liturgijske euholo-gije, nosi jedinstvenu liturgijsku pneumatologiju.

Prema kršćanskoj Objavi i Predaji moguće je uočiti

raznolikost djelovanja Duha u povijesti spasenja, na temelju čega su izrasla

tri oblika molitve Duhu Svetome: epikleza (zaziv

za silazak Duha na Crkvu, na zajednicu vjernika),

parakleza (molitva za preobrazbenu prisutnostDuha u Crkvi) i anakleza– molitva za »povratak«

Duha Ocu, kao izraz želje za skorim »ostvarenjem

punine« Božjega kraljevstva i za konačnim

bivanjem svega u Bogu. Crkva, preobražena

snagom Duha, živi u anakletičkom gibanju;

po vodstvu Duha,put Crkve kroz svijet

jest put povratka Ocu.

11

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115Tekstualna kritika razlikuje u rimskoj liturgijskoj

euhologiji nekoliko stalnih elemenata: uvodni za-ziv (invocatio), spomen na Božja spasenjska dje-la (anamneza), molitveni zaziv Duha (epikle-za) i svečani iskaz hvale (doksologija). Takva je struktura uočljiva i u himnu Veni, Creator Spi-ritus, pa ga je potrebno promatrati kao himnič-ko-molitveni tekst kojim Crk va ispovijeda vje-ru u stvarateljsku i spasenjsku snagu Duha te iz te vjere moli da ta ista snaga Duha bude živa i djelatna u njezinu životu. U ovome razmatra-nju napustit ćemo uobičajenu interpretaciju koja slijedi strofnu strukturu himna te pokušava u sva-koj strofi prepoznati pojedine darove sedmooblično-ga Duha Svetoga. Takvo čitanje ne bi moglo biti prihva-ćeno i iz razloga što himan izvorno ima šest strofa (kako to stoji u obnovljenoj liturgiji časova), dok je sedma strofa (pri-sutna u pučkim varijantama i pjesmaricama) kasniji doksološki dodatak koji uobičajenom formom trinitarnog završetka sadržajno samo ponavlja troj-stvenu hvalu, jasno iznesenu u šestoj strofi. Zbog svega iznesenoga slijedit će-mo euhološku strukturu himna te njegovom analizom pokazati pneumatološku strukturu Crkve i njezine liturgije. Na tom putu usmjeravat će nas misao auto-ra koji su već analizirali ovaj jedinstveni himan (R. Cantalamessa, H. Lausberg). Himan O dođi, Stvorče, Duše Svet jest molitva u punome smislu riječi. U nje-mu se govori o Duhu, ali na prvome je mjestu riječ upućena Duhu. Sintaksa svih šest strofa oblikuje govor obraćanja Duhu u drugome licu jednine. U izravnome obraćanju njemu Crkva ispovijeda svoju vjeru i upućuje mu svoju molitvu.

Molitva za povratak Duha Ocu (1. strofa)Prema kršćanskoj Objavi i Predaji moguće je uočiti raznolikost djelovanja Du-ha u povijesti spasenja, a na temelju čega su izrasla tri oblika molitve Duhu Svetome: epikleza (zaziv za silazak Duha na Crkvu, na zajednicu vjernika), pa-rakleza (molitva za preobrazbenu prisutnost Duha u Crkvi) i anakleza – mo-litva za »povratak« Duha Ocu, kao izraz želje za skorim »ostvarenjem punine« Božjega kraljevstva i za konačnim bivanjem svega u Bogu. Crkva, preobražena snagom Duha, živi u anakletičkom gibanju (motio anacletica, A. M. Triacca); po vodstvu Duha, put Crkve kroz svijet jest put povratka Ocu. Sve će biti »do-vršeno« kad sve bude predano u ruke Očeve. Moliti za dar Duha Svetoga zna-či dati se usmjeriti putem koji vodi k eshatološkom jedinstvu s Ocem. Na tome tragu razumijevamo i prvi zaziv himna: O dođi, Stvorče, Duše Svet.

Svaki molitveni zaziv za darom Duha polazi od istine da Duh Gospodnji ispu-nja svemir (Mudr 1,7). Dok smo u svijetu i dok smo u tijelu, ograničeni kao stvore-nja, Bog se po Duhu nastanjuje u nama, a na kraju vremenâ, kad budemo dionici njegove punine, mi ćemo biti u Bogu. Prva strofa himna nosi trostruki molitveni zaziv, izražen trima imperativima: dođi, pohodi, poteci (veni, visita, imple).

Duh Sveti nije tek neka »božanska energija« nego očitovanje samoga Bo-ga. U molitvi ga nazvati Stvoriteljem, znači ispovjediti vjeru u njegovo božan-

Tekstualna kritika razlikuje u rimskoj liturgijskoj euhologiji nekoliko stalnih elemenata: uvodni za-

), spomen na Božja spasenjska dje-la (anamneza), molitveni zaziv Duha (epikle-za) i svečani iskaz hvale (doksologija). Takva je

da ta ista snaga Duha bude živa i djelatna u njezinu životu. U ovome razmatra-nju napustit ćemo uobičajenu interpretaciju koja slijedi strofnu strukturu himna te pokušava u sva-koj strofi prepoznati pojedine darove sedmooblično-ga Duha Svetoga. Takvo čitanje ne bi moglo biti prihva-ćeno i iz razloga što himan izvorno ima šest strofa (kako to stoji u obnovljenoj liturgiji časova), dok je sedma strofa (pri-sutna u pučkim varijantama i pjesmaricama) kasniji doksološki dodatak

Tekstualna kritika razlikuje u rimskoj liturgijskoj euhologiji nekoliko stalnih elemenata: uvodni za-

), spomen na Božja spasenjska dje-la (anamneza), molitveni zaziv Duha (epikle-

nju napustit ćemo uobičajenu interpretaciju koja slijedi strofnu strukturu himna te pokušava u sva-koj strofi prepoznati pojedine darove sedmooblično-ga Duha Svetoga. Takvo čitanje ne bi moglo biti prihva-ćeno i iz razloga što himan izvorno ima šest strofa (kako to stoji u obnovljenoj liturgiji časova), dok je sedma strofa (pri-

Crkva živi, vjeruje i moli prodahnuta snagom Duha Svetoga.(Detalj oltara iz dominikanske crkveu Friesachu, Austrija)

NAŠA TEMA

12

Liturgijski himni

12

stvo, u njegovu jednost s Ocem. Tko zaziva O dođi, Stvorče zapravo ispovijeda da je stvorenje, da je podložan stvarateljskom djelu Duha te da se daje voditi gibanjima Duha koja sve stvorenje usmjeravaju k spasenjskome »biti u Bogu«. Molitveni zaziv Duhu Svetome dođi i pohodi, izvire iz vjere u njegovu prisutnost te ujedno očituje otvo-renost moliteljeva života toj preobrazbenoj Prisutnosti. U životu vje-re stvarateljska snaga Duha Svetoga biva olako zaboravljena. Molimo za njegovo nadahnuće, prosvjetljenje i za njegove poticaje, a sva su ta djela Duha samo plod novoga stvaranja koje božanski Duh oblikuje u nama. Zazvati njegovu stvarateljsku snagu znači priznati da u nama u nekoj mjeri još uvijek opstoji »kaos«, pustoš koja nije oživljena Du-hom koji je »lebdio« nad vodama početka i koji je Krista uveo u novi život s Ocem. Stvarateljsko djelovanje Duha nije jednako onome pr-vom stvaranju, stvaranju ex nihilo; riječ je o novome stvaranju u ko-jemu smo mi, svojim tijelom i životnom stvarnošću, ‘materija’ koja je potrebna ‘božanskoga daha’, onoga daha kojim Uskrsli živi, za ži-vot u Bogu.

Zaziv Duhu da »pohodi duše vjernika« ucjepljuje se u biblijske metafore o konačnom djelu spasenja. Čitava je povijest spasenja opi-sana nizom Božjih pohoda njegovu narodu. Zaharija, »pun Duha Sve-toga«, blagoslivlja Boga »jer je pohodio i otkupio svoj narod« (Lk 1,67-68). Slika pohoda, urešena zazivom »Poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih«, pred nas stavlja ideju nastanjenja Boga u čovjeku. U pozadini je slika doma ili kuće (oikia), koja simbolizira svu čovjeko-vu zbilju života. Duh omogućuje bliskost i intimnost (oikeiosis) s Bo-gom. Moliti Duha da nas pohodi, znači povjeriti mu svoj životni dom, predati mu »ključeve svoga doma« (Cantalamessa), dopustiti njemu

da, po nastanjenju u našim grudima (pectora), ravna našim životom. U hrvat-skome prijevodu vapaja poteci, krije se i jezična zamka krivoga razumijevanja. Nije riječ o požurenju (poteći, požuriti se), nego o ulijevanju i ispunjanju (im-plere) Božjim Duhom grudî, koje su »sjedište« života.

Slike Duha Kenoza Duha i posvetno djelovanje (2. strofa). Nakon molitvenoga zaziva iz prve strofe, prepoznatljive po trima imperativima, druga i treća strofa nose is-povijest vjere u Duha Svetoga. One, čuvajući hvalbenu narav teksta, postaju jezgrom čitavoga himna. Nose ispovijed vjere i iskaz hvale Duhu pa se po tim izričajima hvale lako prepoznaje posvetno i darovno (karizmatsko) djelovanje Duha Svetoga u životu Crkve.

Ispovijest započinje izricanjem istine da je Duh za vjernike Tješitelj (Pa-raclitus). Ta istina slijedi iz Objave i Predaje. Izraz »ti nazivaš se« (tu diceris) pretpostavlja »u Pismima« (in Scripturis). Slijede naslovi koji svjedoče »kon-solatornu« snagu Duha: Duh je »blagodat (donum) Boga Svevišnjeg«, stude-nac, ljubav, plamen, duhovno pomazanje, prst desne Očeve, onaj koji je od Oca obećan, onaj koji riječju ispunja usta vjernika. Uvidom u te naslove uočavamo dvostruko djelovanje Duha: posvetno i darovno (karizmatsko).

Veni, creátor Spíritus,mentes tuórum vísita,imple supérna grátia,

quæ tu creásti, péctora.

Qui díceris Paráclitus,donum Dei altíssimi,

fons vivus, ignis, cáritaset spiritális únctio.

Tu septifórmis múnere,dextræ Dei tu dígitus,

tu rite promíssum Patrissermóne ditans gúttura.

Accénde lumen sénsibus,infúnde amórem córdibus,

infírma nostri córporis,virtúte fi rmans pérpeti.

Hostem repéllas lóngiuspacémque dones prótinus;

ductóre sic te præviovitémus omne nóxium.

Per te sciámus da Patremnoscámus atque Fílium,

te utriúsque Spíritumcredámus omni témpore. Amen.

13


Duh Sveti je Paraclitus, Tješitelj Božjega naroda. Na taj način on nastavlja Kristovo djelo spasenja u svijetu. Tješitelj (ili Branitelj) je onaj koji nastupa u doba izgnanstva, napuštenosti, osamljenosti, ra-zočaranja i tuge. Iz takve mučne situacije starozavjetnoga Božjega na-roda prorok naviješta Iščekivanoga kao »Utjehu Izraelovu« (Lk 2,25). Krist ispunja svoje poslanje tješeći sve žalosne, a nakon njegova uza-šašća k Ocu »djelo utjehe« povjereno je Duhu Svetome kojega sam Krist obećava kao »Drugoga Tješitelja« (Iv 14,16). Po ostvarenju to-ga obećanja Crkva je, kako svjedoči pisac Djela apostolskih, »uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utje-hom Svetoga Duha« (Dj 9,31).

Duh Sveti daje se Crkvi kao Dar. Prije govora o »darovima Du-ha« potrebno je razmišljati o Duhu kao daru. U razgovoru sa Sama-rijankom Isus kaže: »Kad bi znala Dar Božji…« (Iv 4,10), a liturgijska će tradicija u Duhu prepoznati najveći Božji dar. Zato je vrijedno za-pažanje R. Cantalamesse da je izričaj donum Dei altissimi (blagodat Boga svevišnjeg) zapravo pogrješka, nastala prepisivanjem kodeksâ, pa zaključuje da je u himnu izvorno stajala sintagma donum Dei alti-ssimum (najuzvišeniji, najveći Božji dar). Duh je dar u samome sebi, dar koji oblikuje trinitarnu perihorezu, darovno prožimanje triju bo-žanskih osoba (R. Fisichella). Po Duhu Svetome Bog »postoji na na-čin dara« i objavljuje se kao dar (Ivan Pavao II.). Može se ići i dalje pa reći: dok Otac i Sin, govoreći ljudskim rječnikom, imaju lice, Treća božanska osoba, Duh Sveti, naziva se Ljubav (C. Ferretti). On je Na-čelo ljubavi koja se daruje. Ljubav koja ljubi darujući se.

Na istome tragu valja razumijevati i sliku »studenac živi« (fons vi-vus). Duh je izvor (fons) svakoga dara. Svi darovi Duha Svetoga sa-mo su darovi Dara. Duh Sveti, koji je po božanstvu istobitan s Ocem i Sinom, jest nestvoreni dar iz kojega, kao iz živoga vrela proistječe svekoliko dariva-nje stvorenjima, tj. svaki stvoreni dar (Dominum et vivificantem, 10). Slikovni niz iz druge strofe – studenac živi, ljubav, plam, pomazanje duhovno – zacije-lo ne nabraja »znakove« pojedinih sakramenata (krštenja, potvrde, euharistije i svetoga reda), kako bi se na prvi pogled činilo, nego je riječ o izrazima i nači-nima posvetnoga djelovanja Duha u životu Crkve. Te su slike, zapravo, »sakra-mentalni glagoli« Duha, načini po kojima Duh djeluje u svakome sakramentu i u svakome posvetnom djelu u Crkvi. Dostatno je zamijetiti kako književnu sli-ku studenac živi, prema biblijskoj i liturgijskoj tradiciji, ne treba nužno vezati uz sakrament krštenja, nego ponajprije uz Duha Svetoga i njegovu »izvornu« snagu za svako posvećenje. Irenej Lionski (+202) često rabi vodu da bi nazna-čio djelovanje Duha; Duh je: voda što silazi s neba, živa voda, rosa, najbistriji izvor, piće, rijeka… U razlaganju Marija Viktorina (+364) o Presvetome Troj-stvu Otac je predstavljen kao Izvor, Sin je Rijeka, a Duh Sveti Natapanje.

Na sličan se način može govoriti i o raznolikosti značenja slike ognja ili pla-mena (ignis). Oganj je eshatološki znak, znak vremena Crkve, vremena Duha Svetoga. On pročišćava, rasvjetljuje, obnavlja, preporađa, kažnjava, ali i grije toplinom zajedništva. Djelovanje »ognja Duha« moguće je prepoznati u sva-

O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika,poteci višnjom milosti u grudi, štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg,studenac živi, ljubav, plâm i pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ, ti, prste desne Očeve,od vječnog Oca obećanti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju,u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj,ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo.

Daj Oca da upoznamo i Krista Sina njegova,i u te, Duha njihova, da vjerujemo sveudilj. Amen.

NAŠA TEMA

14

Liturgijski himni

kom sakramentu. Sveti Efrem tako navodi da u euharistiji blagujemo kruh koji je pripravljen (i ‘ispečen’) ognjem Duha Svetoga. Zato i sama euharistija postaje ognjem iz kojega se rasplamsava ljubav. Prepoznajući djelovanje Duha Svetoga u svakome sakramentu može se reći da sakramenti daju prostor trajnoj kenozi Duha Svetoga, kako ističu S. Bulgakov i H. U. von Balthasar. »Poslušan« molitvi Crkve, Duh Sveti »silazi«, spušta se u njezin život i biva vidljiv po sakramen-talnim ‘formama’ i ‘znakovima’.

Darovi Dara (3. strofa). Treća strofa himna svojevrsni je hvalo-spjev Duhu koji se daruje u mnogostrukosti načina i darova. Zbog te raznolikosti darivanja nazvan je munus septiforme, sedmooblič-ni dar. Iza te slike ne stoji nauk o »sedam darova Duha Svetoga« jer u doba kada je himan nastao govor o sedam darova nije bio razvijen. Zato je u jezgri te slike misao o Duhu koji je izvor raznolikosti Bož-je milosti (multiformis gratia, usp. 1Pt 4,10). Izraz »munus septifor-me« nema, naime, numeričku nego simboličku vrijednost. U patri-stičkome simbolizmu, među osnovnim brojevima (od 1 do 10), broj sedam nije izveden ni od jednoga drugoga broja, on »niti je rođen, niti rađa« (Izidor Seviljski). Zato je prirodan simbol Duha Svetoga; Duh niti rađa kao Otac, niti je rođen kao Sin. Simbolizam broja se-dam govori o punini Dara (plenitudo). Jedan je Duh, ali je njegovo darivanje »sedmerostruko«, mnogoblično, »neizbrojivo«, tj. izmje-reno mjerom punine. Liturgijska tradicija zato opisujući djelovanje Duha navodi slike: operatio septiformis, munus septiformis, donum septiforme, sacrum septenarium.

U okviru govora o mnogostrukosti darova i djelovanja Duha, na-lazimo i naslov »digitus dextrae Dei« – Ti, prste desne Očeve. Duh je izraz Očeva djelovanja. Kršćanska predaja ispovijeda da su Riječ i Duh »dvije Očeve ruke« (Irenej Lionski), različite ali istovreme-no povezane i neodvojive, kojima se ostvaruje jedinstveni Božji na-um spasenja. U takvom metaforičkome govoru Duhu zacijelo prista-je slika digitus dext(e)rae Dei. Još se u novozavjetnom govoru izrazi »Božji prst« i »Duh sveti« pojavljuju kao sinonimi (usp. Lk 11,20 i Mt 12,28). Kao što se u strukturi »osoba–ruka–prst« očituje jedinstvo osobe i njezina djelovanja, tako i izraz »prst desne Očeve«, vezan uz

Duha Svetoga, objavljuje Boga Oca i njegovo spasenjsko djelovanje po djelima Duha. Zanimljivo je vidjeti kako sv. Ambrozije Kraljevstvo Božje prispodoblju-je slici jedinstvenoga tijela: »ako je Krist Božja ruka, Duh Sveti je nužno prisli-čiti slici prsta«. Izraz »prst desne Očeve« ne priziva u prvome planu na Božju moć, ili na njegov sud, nego ponajprije na jednakost i jedinstvo božanske na-ravi. Grgur Veliki, interpretirajući perikopu o ozdravljenju gluhonijemoga (Mt 7,33-35), primjećuje da Isusovi prsti, stavljeni u uši bolesnika, posreduju daro-ve Duha Svetoga. Tim tumačenjem pojašnjava se da književna figura Božjega prsta predstavlja darivanje Duha Svetoga koji prodire u ljudsko biće i u njemu budi riječ vjere i riječ svjedočenja.

Duh je od Oca obećan. To nije tek jednostavna tvrdnja da je Otac obećao dar Duha, nego je riječ o Duhu koji je »Obećani«, štoviše, rite promissum, što

Himnom »O dođi, Stvorče, Duše Svet«

Crkva moli za ‘povratak’ Duha k Ocu nebeskom,

kada će čovjek biti potpuno unesen

u Božju slavu.(Vitraji iz crkve sv. Martina

u Dugom Selu).

15

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115je teško prevedivo na hrvatski jezik. Prilog rite naznačuje svečanost, jav-no manifestiranje, pa u slobodno prevedenomu hrvatskom izrazu »od vječnog Oca obećan« treba prepoznati istinu da se u duhu manifesti-raju i ostvaruju sva(!) Božja obećanja. On je punina i ostvarenje Božje-ga obećanja. On je sve što je Otac u svome naumu spasenja obećao.

Obećani Duh »ispunja usta besjedom«, riječju. Duh je svojim na-dahnućem nekoć oblikovao Pismo, a zapisana Božja riječ, čitana u svjetlu vjere, biva nadahnjujuća za vjernikov život. Nadahnuta Bož-ja riječ ostaje nadahnjujuća, trajna nositeljica Duha. Duh je od Oca obećan, u Pismima izrečen i po toj istoj riječi iznova govori Crkvi. On govori i daje govoriti: po njegovu daru vjernik svjedoči, propo-vijeda, naviješta, naučava, moli, zaziva, zahvaljuje, propituje, savje-tuje… Kad se u himnu kaže da Duh »puni usta besjedom« potrebno je podsjetiti na snagu latinskoga izraza sermone ditans gutura, gdje je Duh prepoznat kao onaj koji je ditans, On je Ditator, Obogatitelj, onaj koji daje biti istinski bogat (dives). Riječ koju Duh u nas pohra-njuje izvor je pravoga bogatstva. On daje biti dives in sermone, biti bogat riječju i snagom govora, kako bismo uvijek umjeli pružiti od-govor svakomu tko od nas zatraži »obrazloženje nade« koja je u na-ma (usp. 1Pt 3,15).

Parakletičko djelovanje Duha (4. i 5. strofa)Četvrta i peta strofa himna unose u tekst novi jezični izričaj. Glago-li, na koje se oslanjaju sve slike i svi izričaji, izraženi su u impera-tivu ili konjuktivu koji se, kao nositelj molitve i želje, ima shvatiti kao »liturgijski optativ«. Tako himnička hvala vjere iz prethodnih strofa postaje sada molitvom u pravome smislu riječi. Nakon epikle-ze pred nama je parakleza Duha. Hvalitelj upućuje molitvu Duhu, izravno njemu, moleći da svojim djelovanjem preobrazi, performi-ra život Crkve. Preobrazbena djela Duha očituju njegovo parakletič-ko djelovanje.

Molitveni zaziv započinje zazivima accende i infunde, što je pre-vedeno kao zapali i ražari. Duha se zaziva u »nemoćima tijela«. Pr-va »nemoć« očituje se u onome što se protivi svjetlu. Zapadnjačka misao razumijeva simbolizam svjetla kao govor o mudrosti i znanju te zbog toga svjetlo povezuje s Riječju, s Objaviteljem Oca, dok uz Duha Sve-toga veže poglavito djela ljubavi. Himan, međutim, govori o prosvjetljenju ko-je je djelo Duha Svetoga. Za svetoga Ambrozija Duh je svjetlo (»Spiritus lumen est«). U liturgijskome blagoslovu koji zaključuje pomazanje bolesnika nalazi-mo blagoslovni poklik »Prosvijetlio te Duh Sveti«. Iz tih je osnovnih naznaka vidljivo da prosvjetljenje, kao djelo Duha, nije usmjereno samo k spoznaji ne-dokučive tajne Boga, nego i k spoznaji smisla i ‘otajstva’ samoga čovjeka. Pro-svjetljenje je djelo nutarnjega čovjeka. Moliti za dar Božjega svjetla ne znači željeti rasvjetljenje puta koji je pred nama ili za obasjavanje onoga što ne spo-znajemo dovoljno jasno. Moliti za prosvjetljenje znači moliti za dar novoga gle-danja, Božjega gledanja na otajstvo Boga, na svijet i na čovjeka. Prosvjetljenje se događa u nama. Himan to snažno izriče imenicom sensibus – u našim osje-

NAŠA TEMA

16

Liturgijski himni

tilima, (u prijevodu stoji »u srcu«). Božje svjetlo zahvaća sva naša osjetila, sve oblike spoznaje i iskustva Boga i svijeta. Božje svjetlo nije samo prosvjetljenje pameti, nego sveukupnosti čovjekova odnosa prema zbilji pred kojom se na-lazi. Hrvatski jezik na divan način čuva jedinstveno značenje glagola »prosvi-jetliti« smještajući njegovo zbivanje u čovjekovu nutrinu, za razliku od glagola rasvijetliti ili osvijetliti koji se odnose na izvanjski svijet.

Ražari dušu ljubavlju. I ovdje je potrebno naznačiti snagu izvornoga izra-za: infunde amorem cordibus. Moli se za ljubav koja će biti ulivena u srca. Pr-vi »uliveni dar«, dar odozgor jest sâm Duh Sveti. On se daruje ulijevanjem. Sa-mo onaj tko nosi ulivenu Ljubav, može razlijevati taj Dar, svjedočiti ga i dijeliti drugima. Istinski se ljubi jedino iz obilja Božje ljubavi, iz opijenosti onom lju-bavlju koja nas je prva ljubila.

Nakon molitve za prosvjetljenje Božjim svjetlom i za opojenost njegovom ljubavlju, molitelj vapi za okrjepom nemoćnoga tijela. Ovdje je tijelo (corpus) slika ranjene i ranjive ljudske naravi, neodvojive od smrti i umiranja. Ne mi-sli se tek na bolesti ili trpljenja tijela, nego na nemoći i uvjetovanosti koje pra-te čovjekov život na zemlji. Duh je »božanski liječnik« (sv. Bonaventura). Ži-vodajnim dahom on krijepi ljudsko biće, darujući mu neumrlost života. Duh ozdravlja vlastitom snagom (virtus), tj. darujući samoga sebe. Crkva ga zato prepoznaje kao snagu (fortitudo, robur), pa ga ne prestaje zazivati kao Duha jakosti (Spiritum fortitudinis). On obnavlja ljudski život krijepeći ga snagom božanskoga života. Snažan je (i ‘zdrav’) onaj tko živi božanskim životom.

U petoj strofi himna, nakon prethodne molitve za terapeutičko djelovanje Duha u nutarnjemu životu vjernika, Crkva moli za očitovanje njegova djela u odnosima prema izvanjskome svijetu. Dušmana od nas otjeraj. Dušmanin (hostis) je ponajprije »duh svijeta«, Sotona, onaj koji je nazvan »neprijateljem našega spasenja« (hostis humanae slutis). Riječ hostis (neprijatelj) označava i zlo i Zloga te ovdje poprima isto značenje koje u Molitvi Gospodnjoj razu-mijevamo pod zazivom »izbavi nas od zla« (libera nos a malo). Samo Božji

Duh može daleko (longius) odagnati snagu Zloga. Oruđe kojim vjernik pobjeđuje zlo jest mir koji proizlazi iz Duha Svetoga (postoja-ni mir daj nam). U svim nabrajanjima daro-va Duha, mir je neizostavni dar, mir kao na-čin očitovanja Duha. Mir nije tek odsutnost zla i Zloga. On je mnogo više: sredstvo po-bjede nad zlom.

Duhu je pridan i naslov ductor; on je vo-đa puta kroz svijet (Ispred nas idi, vodi nas). Molitelj himna moli zajedno s psalmistom: »Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi« (Ps 143,10). Duh je kazivatelj puta, onaj ko-ji bdije da vjernik ne zaluta, da se ne spota-kne o zlo. On pazi da se izbjegne zlo. I ovdje je zanimljivo zamijetiti da u pridjevu noxium (ono što je štetno, što škodi) stoji imenica nex (usp. grč. nekys), koja znači nasilnu smrt

Iskustvo Božjega spasenja u liturgiji Crkve preobražava

vjernički pogled na svijet i život te sveukupno

življenje postaje pjesmom hvale Stvoritelju.

(Karl Clobes, 1986.)

17


Liturgijski kalendar

31 U POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdanSef 3,14-18a ili Rim 12,9-16b;Otpj. pj.: Iz 12,2-6; Lk 1,39-56

LIPANJ 1 S Sv. Justin, mučenik, spomendan

od dana: Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14;Iv 16,12-15

2 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO, svetkovina 3 P Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 4 S Svagdan: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28 5 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 6 P Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskup

Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 7 U Svagdan: Dj 20,17-27; Ps 68,10-11.20-21; Iv 17,1-11a 8 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 9 Č Svagdan; ili: Sv. Efrem, đakon i crkveni naučitelj

Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 10 P Svagdan: Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab;

Iv 21,15-19 11 S Sv. Barnaba, apostol, spomendan

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13

SVIBANJ 15 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 16 P Svagdan: Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,11-18 17 U Svagdan: Dj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30 18 S Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

Dj 12,24-13,5a; Ps 67,2-3.5-6.8; Iv 12,44-50 19 Č Svagdan: Dj 13,13-25; Ps 89,2-3.21-22.25.27; Iv 13,16-20 20 P Svagdan; ili: sv. Bernardin Sijenski

Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6 21 S Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezbiter, i

drugovi, mučenici: Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14 22 N PETA VAZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan: Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 24 U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 25 S Svagdan; ili: Sv. Beda Časni; Sv. Grgur VII., papa;

Sv. Marija Magdalena de’ PazziDj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8

26 Č Sv. Filip Neri, prezbiter, spomendanod dana: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11

27 P Svagdan; ili: Sv. Augustin KenterberijskiDj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17

28 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 29 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 30 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b;

Iv 15,26 – 16,4a

ili ubojstvo. Ispravan put za koji se u himnu moli nije tek put moralne čistoće ili put izbjegavanja grijeha, nego put koji ne završava smrću. Pravi put jest put koji vodi u besmrtnost. A besmrtnost je plod Darivatelja života, Duha živodaj-nog. Tako se i tim zazivom moli za nastanjenost Duha u životu vjernika.

Dar vjere i spoznanjaUmjesto ‘izravnoga’ doksološkoga završetka, himan u zadnjoj strofi na jedin-stven način sažimlje svu trojstvenu vjeru. Duh je onaj koji izlazi od Oca i Sina (utriusque). Tri glagolska izraza (sciamus, noscamus, credamus) izražavaju vjernički odnos prema osobama Presvetoga Trojstva. Od Duha Svetoga ima-mo dar spoznaje i znanja (per te sciamus); tim darom spoznajemo Oca i Si-na – uz napomenu da latinski izvornik razlikuje ‘znanje Oca’ (sciamus) te spo-znaju/poznavanje (noscamus) Sina. Od Duha proizlazi i dar vjere. Duha se ne ‘spoznaje’, nego ga se iskuša vjerom, vjerujući (credamus).

Vraćajući se na euhološku strukturu himna, lako je uočiti njegove osnovne dijelove: zaziv, epikleza, anamneza, parakleza, doksologija. Duh vodi vjerne k istinskoj spoznaji i proslavi Boga te k »povratku Ocu«, kamo je usmjeren sav spasenjski hod Crkve. Duh je svjetlo i živodajni dah Crkve na tome putu.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

15. svibnja 2011.


Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: 532 Gospodin je pastir mojPrinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu pastir dobriZavršna: XXI Na nebu zora rudi

Ulazna pjesmaPuna je zemljadobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana, aleluja!

Ps 33,5-6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 2,14a.36-41Bog ga je učinio i Gospodinom i Kristom.

Čitanje Djela apostolskihNa dan Pedesetnice Petar zajednos jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: »Pouzdano neka znadesav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: »Što nam je činiti, braćo?« Petar će im: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.«I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: »Spasite se od naraštaja ovog opakog!« I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje 1Pt 2,20b–25Obratiste se k pastiru duša svojih.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući

19

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskomu Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao pastirai otkupitelja. Molimo zajedno:Čuvaj nas, Gospodine, u ljubavi svojoj.

Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu1. da po primjeru Kristove ljubavi i žrtve prihvaća sve ljude i tako vrši svoje poslanje u svijetu, molimo te.Pastire kojima si povjerio brigu za svoj narod 2. obdari svojim Duhom vodstvai okrijepi ih snagom ljubavi kako bi se svi tvoji vjernici osjetili ljubljenom djecom tvoje Crkve, molimo te.Daruj potrebnu snagu i odlučnost mladima 3. koji te žele nasljedovati živeći put svetosti u svećeništvu i redovništvu, molimo te.Nadahni snagom svoje riječi vjernike laike 4. da s ljubavlju surađuju u poslanju Crkve: neka njihovo služenje bude svima svjedočanstvo tvoje dobrote za svakoga čovjeka, molimo te. Obnovi u našim obiteljima radost zajedničkoga 5. ispovijedanja vjere kako bi umjele prihvatiti život kao dar tvoje dobrote, a svako iskušenje kao mjesto obnove povjerenja u tebe, molimo te.

Bože milosrdni i Oče svake dobrote, ti po obilju ljubavi svoga Sina nikad ne prestaješ skrbitiza svoj narod. Molimo te, ojači nas u vjernosti tebite jednom prispijemo u nebesko zajedništvos tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaUskrsnu Pastir dobri koji život svoj položi za svoje ovce, aleluja.

Molitva vjernika

Popričesna molitvaPastiru dobri, pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu.

to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste. Doista, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastirui čuvaru duša svojih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10,14Ja sam pastir dobri, govori Gospodin;ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.

Evanđelje Iv 10,1-10Ja sam vrata ovcama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«Riječ Gospodnja

Ja dođoh da život da imaju, u izobilju da ga imaju.(Ruska ikona, nepoznati autor, 19. st.)


20

Evanđelist Ivan nam opisuje kako Isus uče-nicima iznese prispodobu, »ali oni ne ra-zumješe što im htjede time kazati«. Zasi-

gurno je slično i s nama danas. Unatoč tome što je govor o ovcama i pastirima snažno ukorijenjen u biblijskoj tradiciji izabranog naroda, iskustvu Isu-sovih slušatelja i višestoljetnoj povijesti Crkve, na-ma je ova metafora anakrona i uglavnom nejasna. Mnogima čak i neprihvatljiva. Nerijetko doživlja-vamo da u raznim sferama društvenog života od nas žele napraviti bezličnu masu ili stado kojim je lako upravljati. Budući da se na socijalnom polju

ne uspijevamo uvijek oduprijeti takvim nastojanjima, barem pokušavamo

izbjeći slično iskustvo na duhov-noj razini. U ime ljudskog do-

stojanstva i vlastite slobode ne želimo biti ničije ‘ovce’,

ali jednako tako iz pošto-vanja prema drugima teško nam je prihvatiti naziv pastira. Ipak, Cr-kva spomenuti govor još uvijek ljubomor-no čuva, a često i prak-ticira. S jedne stra-ne stalno je prisutna tendencija ‘pastirâ’ da budu jedini ko-ji odlu čuju o svemu što je vezano uz vjer-ski život. Ideal im je imati poslušno sta-do. Pri tome naila-ze na nerazumijeva-nje vjernika, željnih pridonositi dobru i napretku Crk ve svo-jim umijećem u širem smislu od članstva u zboru, kupljenja mi-lostinje ili čitanja po-slanicâ. S druge strane,

brojni su površni vjerni-


ci koji žele biti vođeno ‘stado’ te od crkvenih služ-benika traže zakone, zabrane i ograničenja kako ne bi morali sami razmišljati i opterećivati savjest pri-hvaćajući odgovornost za vlastiti vjernički život i cijelu Crkvu. Bježeći od težine učenja, razmišljanja i odlučivanja biraju lakši put poslušnosti naređe-njima. Stoga su im potrebni ‘pastiri’. Njima prepu-štaju sve inicijative čak i kad su spremni uložiti vla-stite snage u njihovu realizaciju.

Vodič kroz životUnatoč stalnoj napetosti između pastira i sta-da, koja potiče Crkvu da u svakom vremenu tra-ži prikladna rješenja za suvremen navještaj vje-re, evanđeoska prispodoba time nije iscrpljena. Jedna od prepreka njezinu razumijevanju na-ša je egocentričnost. Često mislimo da cijeli svi-jet postoji samo radi nas i da bismo se mi do-bro osjećali. Svaki govor, pa čak i evanđeoski, doživljavamo u tom kontekstu. Današnja čita-nja ipak ne govore o nama, nego o Kristu. Sva su kristocentrična i žele nam osvijetliti njegov lik. Prvo čitanja opisuje Petra kako na dan Pe-desetnice javno propovijeda da je Isusa »Bog učinio Kristom i Gospodinom«. Drugo čitanje iz njegove Prve poslanice također govori o Kri-stu koji »grijeha ne učini niti mu usta prijeva-ru izustiše… na uvrjedu nije uvrjedom uzvra-ćao i mučen nije prijetio… u tijelu svome grijehe naše ponese na drvo«. I sam Isus progovara o sebi: »Ja sam vrata ovcama… Ja dođoh da ži-vot imaju, u izobilju da ga imaju.« Stoga treba-mo prestati gledati iz perspektive stada te se za-gledati u Onoga koji se opisao slikom pastira i upoznati ga. On bi se danas, u duhu vremena, vjerojatno predstavio kao osoba koju sami bira-mo i koja bi nas nekamo odvela, nečemu pouči-la ili nešto pokazala. Njegova je želja biti naš vo-dič na putu života. U govoru o pastiru nalaze se sve oznake suvremenog ‘vodiča’. On prvenstve-no poznaje cilj i zna kamo dovesti one koji su mu povjereni. Potvrđuje da je »od Oca došao« te da ide »pripraviti mjesto«. Zato poziva: »Do-đite i vidjet ćete.« On nije poput drugih učite-

Božje smo blago

Cláudio Pastro

21


Odjeci RiječiKrist je trpio za vas uz: 1Pt 2,20b-25Izričaj »Krist je trpio za vas« u 2,21 je uzet prema onome što stoji u Iz 53. U r. 24 govori se o preuzimanju naših grijeha, a prema r. 22 na-glasak je na trpljenju, na bezgrešnosti, na Kristovoj šutnji. Krista treba nasljedovati. Iz Iz 53 preuzeta je slika strpljivog i nevinog Sluge Bož-jega koji nosi kaznu za grijehe drugih. Preuzima grijehe trpljenjem. To se događa da bi se moglo živjeti pravednim životom. Isusovo je trplje-nje donijelo spasenje. Bog je pastir i čuvar života. Govor o obraćenju pokazuje da je Kristovo trpljenje na križu omogućilo temeljito preu-smjerenje u ponašanju. Krist je trpio, bio je ‘ranjen’ i konačno je umro na križu. Autor Poslanice s tim Kristovim primjerom konfrontira robo-ve u kući gospodara koji trpe zbog njihove zloće, baš kao što je i Krist trpio za njih. Radi se o kristološkom utemeljenju pareneze, gdje se upućuje na nasljedovanje ponašanja trpećeg Krista.

Mario Cifrak

Zrnj

e

lja duhovnosti koji zajedno s učenicima pokuša-vaju pronaći cilj. Isus Krist ga već poznaje. »Ja sam vrata… Kroza me tko uđe, spasit će se.« On ne obećava Kraljevstvo, nego ga donosi. »Ja do-đoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« Na-dalje, on kao dobar vodič zna put kojim treba ići do cilja, pa može odvažno poručiti da oni ko-ji idu za njim »ulazit će i izlaziti i pašu nalazi-ti«. Na koncu, vodič zna one koji su mu povjere-ni. »On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.« Njegov glas vodi sigurnim putem ne dopuštajući da bilo tko zalu-ta i ne stigne do cilja. Unatoč brojnim usputnim ponudama, raznim glasovima i izloženosti buci svijeta, onaj tko slijedi njegov glas neće se izgu-biti, nego će stići do punine života.

Pastir dobri i pastiriNaizgled nevažna Isusova prispodoba o pastiru i stadu bila je jako provokativna te je imala na nje-gove slušatelje nevjerojatan učinak. Izrečena je tijekom rasprave kada su ga otvoreno pitali je li on obećani Mesija. Izabrani je narod u svojoj du-goj tradiciji Boga zamišljao kao pastira. Uzimaju-ći sebi taj pridjev Isus je otišao dalje od svih nji-hovih očekivanja. Nije se predstavio kao Božji poslanik, nego kao sami Bog. No, naglašavajući

svoju pastirsku službu, poslao je još jednu snaž-nu poruku. Iako na prvi pogled svrstavanje u sta-do može izgledati neprivlačno ili čak ponižava-juće, u duhu njegova vremena nije tako. Čak će nam i danas barem usputni susret s pastirima ot-kriti kako oni svoje stado nazivaju »blagom« ili »dobrom«. Predstavljajući se kao pastir, a ne na-jamnik, Isus nam poručuje da smo mi njegovo blago i njegovo dobro. Upravo zato došao je tra-žiti svaku zalutalu ovcu. Spreman je nositi je na svojim ramenima i čak život svoj za nju dati. Svi-jest o tome daje nam posebno dostojanstvo i uli-jeva sigurnost da s pouzdanjem idemo za njim.

Ove nedjelje Crkva na poseban način moli da joj Gospodin podari osobâ koje su spremne u njegovo ime vršiti službu »pastirâ« i biti njegov glas u buci suvremenog svijeta. Budući da je sve manje »duhovnih zvanja«, čini se da je ova mo-litva danas potrebnija nego ikada prije. Sigurno je da Bog i u našemu vremenu jednako poziva kao što je to činio i ranije, ali je sve manje onih koji su spremni odgovoriti »Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!« Stoga naša molitva nije po-kušaj da Boga nagovorimo kako bi pozivao, ne-go poticaj svakome od nas da budno osluškuje-mo njegov glas u svetištu svoje savjesti i budemo spremni s pouzdanjem krenuti stazom života za jedinim pravim Pastirom.

Slavko Slišković

Ovce slušaju glas svoga pastira. Prepoznaju ga po glasu. Nakon

uskrsnuća Krista se ne prepoznaje po njegovu licu, nego po riječi koju

govori. Učenici, vidjevši ga, pomisliše da je utvara, ribar, prolaznik…

Slušanje pak ne vara. Posluh otvara oči ‘prepoznavanju’ Krista. Pastirom ga može nazvati samo onaj tko sluša

njegovu riječ i tko u njojprepoznaje njegovu blizinu.


22

22. svibnja 2011.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

Ps 98,1-2

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu.Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 6,1-7Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju riječi.« Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33,1-2.4-5.18-19Pripjev: Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude

nad nama, kao što se u tebe uzdamo!Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Slavite Gospodina na harfi,na liri od deset žica veličajte njega!

Jer prava je riječ Gospodnjai vjernost su sva djela njegova.On ljubi pravdu i pravo:puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Drugo čitanje 1Pt 2,4-9Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše,ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: 522 Aleluja (antifona) 534 Pravednici, Gospodinu kličite

(tekst psalma)Prinosna: 217 Bože, tvoj smo sveti narodPričesna: 551 O Spase roda ljudskoga ili: 135.1 Tko jede moje tijeloZavršna: 561 Kraljice neba


23


Braćo i sestre, uputimo svoje molitve Bogu Ocu, koji nas je u Kristu pozvao da se životom ugrađujemo u živi hram, zajednicu njegova svetoga naroda. Molimo zajedno:

Za tvoju Crkvu: da, vjerno živeći 1. put Kristove ljubavi, sve svoje služenje i djelovanje podloži izgradnji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.Za papu Benedikta, za čiji se pohod našoj 2. domovini pripravljamo: prati ga svjetlom istine i obdari mudrošću svoje ljubavi kako bi tvoju Crkvu uvijek vodio putem koji tebe proslavlja i k tebi vodi, molimo te.Za našu domovinu: obnovi u svima dostojanstvo 3. koje je ranjeno i za koje su mnogi prinijeli dar života; ujedini nas u zalaganju za opće dobro, a duh evanđelja neka prodahne i oplemeni sva naša nastojanja i sve želje, molimo te.Za nas sabrane oko stola tvoje Riječi: 4. potakni nam srca da budu otvorena tvojoj mudrosti i pomozi da od svoga života gradimo duhovni dom u kojemu ćeš ti uvijek imati dostojno mjesto, molimo te.Za sve one koje si pozvao iz ovoga života: 5. učini ih dionicima tvoga nebeskog Domai vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, vrelo ljubavi i dobrote, ti si žrtvom svoga Sina potvrdio svoju ljubav prema grješnome čovjeku. Usliši nam smjerne molitve i daj da naš život bude dostojan tvoje velike ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs,vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

Iv 15,1.5

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,6Ja sam put i istina i život, govori Gospodin; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje Iv 14,1-12Ja sam put i istina i život.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine,ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus:»Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene,i Oca biste moga upoznali. Od sada gai poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?«»Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«Riječ Gospodnja

Molitva vjernika

»Ja sam Put, Istina i Život.Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.«

F. Vi

gnaz

ia


24

Neuznemireno srce

R iječi današnjega evanđelja nazvane su ‘Isusovim oproštajnim govorom učeni-cima’ koji se nalaze pred skorim Kristo-

vim odlaskom u nebo, ali taj odlazak govori i o povezanosti te o pozivu u zajedničku kuću nebe-skoga Oca »u kojoj ima mnogo stanova«.

Glagol ‘odlaziti’ kao da reže brazdu u iluzi-jama i željama dragih osoba. Govori se o srcu, o mjestu, o kući, o putu… zapravo o tako bliskim pojmovima koje rabimo u svakodnevici, ne raz-matrajući ih odviše duboko. To je jednostav-no naš život, no u ovome trenutku, u Isusovim ustima kao da dobivaju drukčije značenje i od-miču se od običnosti.

Isus želi od učenika odagnati strah; objašnja-va da nije riječ o konačnome odvajanju i odla-sku, jer to nije praznina, nepostojanje, već druk-čija, skrivena prisutnost. Mjesto na koje odlazi prostor je, životnost jedne osobe i njezina doma – kuća Očeva. I kao da je čitav smisao njegova boravka na zemlji bio građenje puta do Oca, da-vanje sebe nama putem vlastitoga predanja.

Ljepota ‘poezije vjere’Jedna od najsadržajnijih Isusovih samoobja-va u Ivanovu evanđelju nedvojbeno je izrijek: »Ja sam put, istina i život.« No, te riječi objav-ljuju i Oca. Isus pripovijeda sebe i opisuje otaj-stveni odnos prema nebeskomu Ocu u ljepoti koja Filipa dovodi do žurbe u zamolbi: Poka-ži nam Oca i dosta nam je. Očekivao je Bogo-objavu koja će na tragu starozavjetnih očito-vanja potvrditi Isusovu blizinu sa Svevišnjim. Bog je preuzeo lice i obličje čovjeka; to će treba-ti promatrati da bi se vidjelo Oca. U tome pro-storu zrači ljepota.

Ovo je Evanđelje, dakle, govor o kršćanskoj ljepoti. Evdokimov će reći da »lijepo nije sa-mo ono što nam se sviđa, slavlje za oči, već ono što krijepi i prosvjetljuje duh«. Vjera se redovi-to predstavlja kao neko zalaganje, nauk, suprot-stavljanje sumnji i tomu slično. No, postoji ne-što što slobodno zovemo ‘poezijom vjere’. Boga ne treba promatrati samo kao darivatelja istina,

Peta vazmena nedjelja

kao dobro biće, već i kao onoga koji se pri-bližava čovjeku, da bi mu se očitovao kao vječni sjaj ljubavi, stvarateljski, poetički sjaj i odsjaj ljubavi.

Nedjeljno slavlje, osobito vazmeno, pi-ta nas nismo li zabo-ravili kršćansku lje-potu. Teško se oteti dojmu da se Zapad, u svojim kulturalnim mijenama, u prevla-sti tehnike, stidi lje-pote i da se prepu-šta ružnomu, možda i zbog toga što se od-mičemo od onoga svjetla koje je sastavni dio ljepote i Onoga koji je promatra, pri čemu i do-bro gubi svoju snagu i privlačnost. Istina »Lje-pota će spasiti svijet« (Dostojevski) može bi-ti izrečena još kršćanskije: Ljepota je spasila i spašava svijet. Ljepota je Božji atribut, baš kao i hebrejski pojam kabod koji prevodimo imeni-com ‘slava’. No, kabod je božanski sjaj njego-va života. Ljepota je Krist koji je živ i koji svaku ružnoću i umiranje preobražava svojom prisut-nošću koja je uljepšana mudrošću križa. Naj-ružnije boje već su se prolile po ljepoti i ljepota je ne samo ostala prisutnom, nego se probija is-pod svakoga ružnog namaza.

Kršćanska ljepota nesebičnostiKada je u Šestodnevlju (‘heksameronu’) Bog skladao svoju simfoniju stvaranja, nakon sva-ke sekvence se kaže: i vidje Bog da je dobro, da je lijepo, jer biblijski izvornik veže ova dva pridjeva. No, nakon narušavanja ljepote grije-hom, Božja ljepota na zemlji ponovno progo-vara u Isusu, u Bogočovjeku, u licu Boga ljuba-vi. Dionici smo te ljepote. I dok će jedni i dalje zatvarati oči pred tim licem, gasiti iskru u ljud-

25


Odjeci Riječi

Tko je vido mene, vido je i Oca. Tom riječju Isus poučava učenike da se Oca ne može vidjeti kao što

se gleda njega dok je na zemlji. Ovdje ‘vidjeti’ znači ‘vjerovati’.

Tko vjeruje u Krista, vjeruje i u Oca. Oca se prepoznaje u Kristu, Objavitelju Oca. Temelj vjere nije

viđenje ili gledanje, nego povjerenje, predanje. Tko s predanjem vjeruje,

on gleda očima vjere.

Pristupite Kamenu živomu uz: 1Pt 2,4-9Autor Poslanice pokazuje da vjernici sudjeluju u svećeništvu samo po sjedinjenju s Kristom. Samo on ima puninu svećeništva jer je jedi-ni posrednik. Vjernici sudjeluju u svećeničkom kultu, ali nemaju sve-ćeničko posredovanje. Kršćani, stoga, pristupaju Kristu vjerom. Po-slije krštenja to se pristupanje izražava sudjelovanjem u liturgijskom životu: u slušanju riječi Božje, u molitvi i euharistiji te bratskoj lju-bavi. Krš ćani pristupaju uskrslom Kristu. Govori se naime o »živom« kamenu. No prije negoli je postao dragocjen pred Bogom, taj su »ži-vi kamen« ljudi odbacili. Vjera nije samo prihvaćanje Kristove osobe, nego otvaranje cijelom misteriju patnje i uskrsnuća, svim događaji-ma njegova života. Pristupanje kršćana Kristu koji je trpio i uskrsnuo odnosi se na njegovo utemeljenje novih odnosa među ljudima i nače-lâ nove solidarnosti. Krist kao »živi« kamen je temelj nove građevine, veza novoga zajedništva koje povezuje ljude s Bogom.

Mario Cifrak

skim očima, dok će drugi optuživati čitavo raz-doblje suvremene povijesti kao nehumano, kao bezbožničko, ipak bih naglasio da u svijetu ima puno toga nad čim i danas glasno odzvanjaju bi-blijske riječi: vidje Bog da je dobro i lijepo. Mi-slim na tolike dragovoljce, volontere, velikoduš-ne ljude koji se žrtvuju za druge, koji svoje suze stapaju s tuđima, samo zato da svijet može po-novno gledati Kristovo lice. I Crkva je živjela, ži-vi i živjet će od te ljepote koja nema izvorište u čovjeku; koja se protivi našim sebičnostima...

»Tko je vidio mene, vidio je i Oca.« – gla-si Isusov odgovor, vjerojatno zbunjujući za apo-stola Filipa koji je želio da im Isus pokaže Oca. Predodžbe o nedostupnu Bogu u Isusu su do-bile i drugo obilježje – pristupačnost, bliskost, ljudskost. Samo vjera u Uskrsloga može pove-zati te dvije slike.

Nije teško vidjeti na koji način Krist pokazuje Oca. Želi li se naslikati Očevo lice, treba uporabiti boje koje je izabrao Isus, a na kojima piše na koji ih način valja koristiti: On se odlučuje za najma-nje, pokazuje sućut prema onima koji trpe, opra-šta grješnicima, vraća povjerenje isključenima, posjećuje osamljene, ne krije se pred onima koje su ljudi učinili zadnjima, drži se podalje od moć-nika, plače nad smrću prijatelja i poziva tužne da u njemu pronađu radost. Takav je Bog.

Poznavanje Oca rađa put i putokazU ovome je Evanđelju naznačen cilj, ali i put. I na-kon što je kao cilj istaknut Očev dom, punina za-jedništva s Isusom koji je prodromos, onaj ko-ji pripravlja prostor toga iskustva, naznačuje se i put. U mnogim je gnostičkim tekstovima temelj-na tema upravo put: nakon izlaženje iz tijela, duša treba poznavati put prema dosizanju svijeta svje-tlosti. Tomino pitanje Isusu prigoda je za važnu objavu koja prosvjetljuje put svakoga vjernika.

Svečani izrijek koji počinje riječima »Ja sam« niže tri vlastitosti koje je možda najlakše razumjeti u svjetlu govora o putu. On nije put zbog svoje moralne posebnosti, ili zbog učinje-nih znamenja, nego zbog toga što poznaje Oca, i – poznajući ga – može objaviti njegovu istinu. Današnjemu putniku, hodočasniku, koji je če-sto u hodu traganja za smislom, Isus kao cilj ho-da nudi zajedništvo s Bogom, a kao put do njega vjeru. To putovanje može biti bijeg, čime se uda-ljavamo od cilja, a hod je uvijek čežnja za susre-tom – onim u istinitosti.

Ako je Kristov život bio sav u pokazivanju Očeva lica, naš mora sačuvati Kristov lik. Po-novite, danas češće, Isusovu rečenicu: Neka se ne uznemiruje srce vaše – vjerujte u Boga i u mene vjerujte.

Ivan Šaško

Zrnj

eIsusov povratak Ocu ostaje jedini put svakoga Kristova vjernika. (Đuro Seder )


26

29. svibnja 2011.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesma Ugodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

usp. Iz 48,20

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 8,5-8.14-17Polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Filip siđe u grad samarijskii stade im propovijedati Krista. Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio. Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa,a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onome gradu.Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 66,1-3a.4-7a.16.20Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo.Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom.

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Drugo čitanje 1Pt 3,15-18Ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni: Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.


Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 530 Kliči Bogu, zemljo svaPrinosna: 239 Danas Isus Pričesna: 273 Ja sam s vamaZavršna: XIX Radujte se, kršćani

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože, neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu. Po Gospodinu.

27

Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, govori Gospodin, i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Iv 14,15-21Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«Riječ Gospodnja

Pričesna pjesmaAko me ljubite, zapovijedi moje čuvajte, govori Gospodin. I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da bude s vama zauvijek, aleluja.

Iv 14,15-16

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

Braćo i sestre, nebeski nas je Otac obdario darom ljubavi i okrijepio snagom svoga Duha. Obratimo mu se smjernom molitvom da uvijek budemo vjerni suradnici Duha Svetoga.Daj nam svoga Duha, Gospodine.

Neka Duh Sveti bude Nadahnitelj i Branitelj tvoje 1. Crkve i svih vjernika u življenju vjere i zauzimanju za dobrobit svijeta i društva, molimo te.Prodahni mudrošću Duha Svetoga papu 2. Bendikta i sve pastire Crkve: daj da budu vjerni sluge Duha Svetoga i istinski svjedoci tvoje ljubavi, molimo te. Sve obitelji u našemu narodu pohodi svojom 3. milošću da spoznaju dar zajedništva i uzvišenost sakramenta iz kojega su nastale; pomozi svim supružnicima da jedni drugima budu pomoći poticaj u življenju vjere i odgoju djece na putu spasenja, molimo te. Naše mlade, koji u ovome svetom vremenu 4. Vazma pristupaju sakramentu potvrde, obdari oduševljenjem za Kristovo evanđelje i pomozi da se u svim životnim brigama i traženjima daju voditi svjetlom tvoga Duha, molimo te.Nas, sabrane u tvoje ime, ispuni svojim mirom 5. i učini radosnim nositeljima tvoje ljubavi svim ljudima, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, u daru Duha Svetoga dao si nam Branitelja koji nas čuva postojane u tvojoj istini. Obnovi u nama sve što je tebe nedostojno i učini da svakodnevno rastemo u spoznanju Dara koji si u nas pohranio. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek.

(Vitraj u evang. crkvi sv. Katarine, Oppenheim, Njemačka)


28

duje zapovijedima jer zna da vršeći zapovijedi ljubljene osobe postaje jedno s njom. Toliko že-li biti jedno s njom da želja i zapovijed ljubljene osobe postaju njezina želja i njezina zapovijed.

Ljubav koja se zaustavlja samo na sviđa-nju zapravo je vrsta egoistične ljubavi koja ljubi neku zamisao drugoga, kako tvrdi sveti Toma Akvinski, a ne stvarnu osobu. Ljubav sviđa-nja bez dobrohotnosti stoga ljubi drugu osobu zbog svojega užitka, a ne želi i sama pružati uži-tak drugoj osobi. Uživa u ljubljenosti, a ne želi ljubiti. Tako je sasvim očito kako je to nepotpu-na ljubav: ne postoji jednost, jedinstvo između jedne i druge osobe. Njihove misli, želje, osje-ćaji nisu jedno. Ostaje samo kolebljivo sviđanje koje vrlo brzo iščezne.

A ko me ljubite, zapovijedi ćete moje ču-vati… Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi. – Zaista neobično zvuče

ove Kristove rečenice, napose za naše uši, navi-kle isključivo na govor ljubavi. Kad malo bolje razmotrimo, s obzirom na ljubav uopće ne po-stoji razlika između vjernika i onoga koji ne vje-ruje. I jednima i drugima puna su usta ljuba-vi, jedni i drugi govore o ljubavi: ljubavi prema ljudima, prirodi, svijetu, ili ljubavi prema Bo-gu, ljubavi prema Isusu Kristu. Usudili bismo se reći da je i u jednih i u drugih prisutna već iritantna inflacija govora o ljubavi. Svi se pozi-vaju na ljubav, svi brane ljubav, u ime ljubavi kritiziraju društvo, kršćanstvo, samu Crkvu. I ne samo to. Svi govore o ljubavi, a tako različi-to djeluju, čine sve u ime ljubavi, ponekad i naj-besramnija djela. I sve to u ime ljubavi! Stoga nam se nužno nameće pitanje o istinskoj ljuba-vi. Kako zapravo razlikovati istinsku ljubav od pogrješne? Po čemu ćemo znati da zaista istin-ski ljubimo? Ova nas propitivanja o ljubavi do-vode do današnje Kristove rečenice: ljubav i zapovijed. Da, istinska ljubav očituje se u pri-hvaćanju zapovijedi. Ljubav bez zapovijedi nije istinska ljubav. O čemu se radi?

Ljubav sviđanja i ljubav dobrohotnostiLjubav je usmjerenost volje prema ljubljenoj stvari ili osobi. Usmjeravamo se drugoj osobi u ljubavi jer nam se ona sviđa. Tako nam se snaž-no sviđa da tek uz nju postajemo ‘živi’, da bez nje sve postaje besmisleno, prazno i površno. Ljubav u tom smislu ne postoji bez sviđanja, ono je »njezina majka i njezina hrana«, kako piše sveti Franjo Saleški. Ali ljubav nije samo sviđanje. Ona započinje sviđanjem, ali završa-va dobrohotnošću. Dobrohotna je ona ljubav koja se sva usredotočila na drugu osobu i že-li postati jedno s njom. Dobrohotna ljubav že-li primati sve ono što druga osoba misli, želi, osjeća, a time i ono što ona zahtijeva. Da, do-brohotna ljubav prima i zapovijedi druge oso-be, dopušta drugomu da zapovijeda. Ona se ra-

O poslušnoj ljubavi

Šesta vazmena nedjelja

J. Botteri Dini

29


Odjeci Riječi

Ljubav sviđanja, ako ne želi da se sama lju-bav uguši, mora prijeći u ljubav dobrohotnosti, čak bismo rekli u ljubav napora. Radi se o na-poru poslušnosti: poslušno slušati drugoga te učiniti sve da mîsli, želje i osjećaji druge oso-be budu i moje misli, želje i osjećaji. Kršćanstvo to naziva vjerom. Da, ljubavi treba prethoditi vjera. Vjerom se poslušno prihvaća sav svijet ljubljene osobe i to se potom ljubi. Vjera je ta-ko ona koja postavlja temelje istinske ljubavi, po njoj se ostvaruje jedinstvo između osoba, ona sprječava da se ljubi vlastita zamisao dru-ge osobe umjesto stvarne osobe. Nema istinske ljubavi bez poslušnosti (slušanja), bez vjere.

Istinska ljubav u poslušnoj vjeriRazvidno je kako je ljudska ljubav ograničena. Kako je teško ostvariti u potpunosti ljubav svi-đanja i dobrohotnosti, kako su ljudi veliki stran-ci jedni drugima, premda žive zajedno, premda su se nekoć ljubili sviđanjem, kako naše misli, želje i osjećaji nisu takvi da bi se netko s njima suobličavao, kako smo samo egoistični, nepo-slušni pa ne želimo dopuštati drugomu da nas u ljubavi određuje svojim mislima, željama i osje-ćajima! Postoji, stoga, jedna ljubav koja je ne-

prevarljiva, pred kojom se ne trebamo bojati da ćemo, suobličujući se njezinim mislima, želja-ma i osjećajima, izgubiti sebe. To je Božja lju-bav, Kristova ljubav prema nama. Krista smo pozvani ljubiti ljubavlju sviđanja i dobrohotno-sti. Potrebna je poslušnost, potrebno je vjerova-ti onomu što nam on govori, što on od nas iz lju-bavi traži, prihvatiti božansku viziju nas samih, njegove misli, želje i osjećaje, jednom riječju prihvatiti njegove zapovijedi: »Tko ima zapovi-jedi i čuva ih, taj me ljubi.« Uzaludno vičemo da Krista ljubimo, ako poslušnom vjerom ne pri-hvaćamo sve njegove misli, želje i osjećaje, ako mu ne dopuštamo da nas on određuje, ako mu stalno ‘pametujemo’, ako mu nismo poslušni. Tada ne ljubimo njega, nego sebe.

Dakako, ljubav se ne zaustavlja na zapovi-jedima. Zapovijedi postoje jer još ne postoji sa-vršeno zajedništvo ljubljenih osoba. No, po za-povijedima dolazimo do savršenosti jedinstva u kojoj ne će više biti zapovijedi, ne će više biti vjere, nego samo ljubav. Vjerujmo u Isusa Kri-sta, poslušno primajmo njegove zapovijedi, i istinski ćemo ljubiti. Poslušna će nas vjera sa-čuvati od pogrješne ljubavi.

Ivica Raguž

Pružiti obrazloženje nade uz: 1Pt 3,15-18Uvodni redak (1Pt 3,15) podsjeća na riječi Božje kod proroka Izaije: »Ne bojte se čega se narod boji i nemajte straha. Gospodin nad Vojskama – on jedini nek’ vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek’ vas prožme.« (Iz 8,12-13) Umjesto da se plaši nevolja koje ga mogu snaći u svijetu koji ga okružuje, kršćanin se mora bojati Krista. Usto, kršćanin treba biti spreman, svima koji bi to zatražili, obrazložiti »nadu koja je u njemu« (1Pt 3,15). Može to biti radosno svjedočenje evanđelja ljudima koji su ga spremni prihvatiti, ali i njegova ispovijest vjere pred progoniteljima. Kršćanin ne smije zatajiti vjeru jer tako napušta nadu koja je u njemu. U tome svjedočenju ne smije biti nasilja ni prepotencije, nego sve mora biti »blago i s poštovanjem«, a život je prvo svjedočanstvo za Krista (3,16). Primjer za to dao je sâm Isus Krist (3,18).

Darko Tepert

Zrnj

e

Isus učenicima obećava»Duha istine«. Taj izraz u Ivanovu evanđelju označava božanski duh, Istinu iz koje sve potječe, nasuprot

laži koja je slika odbijanja Boga. Krist je nazvan Istinom, kao što je

Sotona nazvan »ocem laži«.Isus tako obećava Duha koji će biti

pobjednik nad Sotonom i nad laži koja je oruđe Sotone. Biti u istini, znači biti u Bogu.


30

2. lipnja 2011.

Uzašašće Gospodina našega Isusa KristaUlazna pjesmaGalilejci, što stojitei gledate u nebo? Ovaj Isus kao što ste ga vidjeli da odlazi u nebo, isto će tako doći, aleluja.

Dj 1,11

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nas svetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 1,1-11Bi uzdignut njima naočigled.

Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen, pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetom. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo, »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.«Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.«Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47,2-3.6-9 Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,

Gospodin uza zvuke trublje!Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Ef 1,17-23Posjede ga sebi zdesna na nebesima.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo! Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slaveu baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom

31


Pričesna pjesmaEvo, ja sam s vamau sve dane do svršetka svijeta, aleluja!

Mt 28,20

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 28,19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Mt 28,16-20Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.

Svršetak svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Krist Gospodin svojim je uskrsnućem uzašao u slavu Očevu da bi nama otvorio put u vječnost. Zajedno ga zamolimo:Oživi nas svojim Duhom, Gospodine.

Ti si pred očima učenika uzašao u slavu neba: 1. daj da Crkva, zajednica tvojih vjernika, uvijek bude poslušna tvome Duhu te sva svoja nastojanja usmjerava prema daru vječnosti, molimo te.Ti si učenike poslao da budu svjedoci velikih 2. djelā tvoje ljubavi: probudi u svim krštenicima odgovornost za spasenje drugih i za kršćansko lice društva u kojemu žive, molimo te.Ti si iz trpljenja i smrti uzašao u novi život:3. svima koji trpe rasvijetli smisao križa, molimo te.Ti si prije uzašašća k Ocu svoje učenike učvrstio 4. u vjeri: obnovi dar vjere u našemu narodu, a pohod pape našega Benedikta neka u svima nama probudi radost pripadnosti tvojoj Crkvi te budemo snaga koja preobražava svijet tvojim Duhom, molimo te. Ti si svojim vjernima u nebu pripravo mjesto: 5. primi u nebesko blaženstvo naše drage pokojnike, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, svojim uzašašćem k Ocu postao si na nov način prisutan među nama. Razbistri nam pogled vjere da tvoju blizinu možemo uvijek prepoznati te naš život bude put k slavi koju si nam pripravio. Koji živiš.

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama (ŽV 4/2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se

Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek

Molitva vjernikaMolitva vjernika

Dok su ga slušali, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.

(Reljef u bjelokosti, 9. st., Hessisches Landesmuseum, Darmstadt)


32

beskrajnih i lijepih prostranstava, niti u zemlju prekrasnih, ali i zastrašujućih horizonata. Vjera nas poziva da se zagledamo u Krista.

Pogled vjere i nadeTaj pogled živi od svijesti da je Isus Krist uvi-jek s nama. Do svršetka svijeta. Plod dara nje-gova života jest u tomu da on jest s nama, na otajstven, stvaran način. Mi smo u njegovom društvu, s njime. To je pogled pun nade koji obuhvaća i duhovno i tjelesno, povijesno. Naše se tijelo može nadati zajedništvu s Bogom, naša povijest se može nadati zajedništvu s Ocem, jer u tome nas je prethodio Krist, naša glava. Prem-da ova nada živi od vjere u Kristov ponovni do-lazak, ona nije bijeg od povijesti ili bijeg od svi-jeta. Ona je nada koja se u punini živi u svijetu i u povijesti, nadajući se potpunoj preobrazbi u Kristu, preobrazbi koja nas i danas nosi i jača u našoj vjernosti Učitelju. Osim toga ovaj pogled živi od svijesti da sâm Krist kaže »Ja sam s va-ma«, a ne da mi kažemo »Bog je s nama«.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Uzašašće Gospodinovo

L judi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? – Tim se riječima, prema evanđeoskom za-pisu, »dva čovjeka u bijeloj odjeći« obraća-

ju učenicima koji su netremice gledali u nebo za Gospodinom. Nisu to bile riječi ni optužbe niti su im bile upućene od njihovih neprijatelja, nego od onih koji su ih htjeli ohrabriti i ispuniti nadom na-kon Kristovog povratka Ocu. Prijateljske, anđeo-ske riječi. A danas? Danas su to, prema mnogima, riječi optužbe na račun kršćana. Što stojite i gle-date u nebo? Budite vjerni zemlji – reći će nam s prigovorom – jer samo onaj tko je vjeran zemlji u potpunosti živi svoj ljudski poziv. Samo u vjerno-sti zemlji živi se punina ljudskog poziva. Vjerno-sti koja ne traži utjehe, nade i pogleda u nebo. Jer pogled u nebo znači izdaju zemlje.

Kršćani – zagledani u Krista, čvrsto na zemljiMožda ta optužba i nije potpuno besmislena. Čini se da pogled u nebo uistinu predstavlja iz-daju zemlje i okrenutost k beskrajnom, dale-kom, nedokučivom, te se čini da je taj pogled vjere slijep za sve blisko, svakodnevno, patnič-ko, povijesno. Koliko li su puta mnogi kršćani zlouporabili taj pogled i pretvorili ga u okrenu-tost ne samo pogleda, nego i leđa, misli, djela od nevolje bližnjega? Bio je to često pogled odsut-nosti, pogled skretanja i bijega od stvarnosti.

Mnogi kršćani kao da ne čuju poziv ‘dvojice u bijeloj odjeći’: »Što stojite i gledate u nebo?« Jesu li te riječi optužba ili prijetnja nama kršća-nima? Ne. Te su riječi zapravo ključ razumije-vanja kršćanske egzistencije u vremenu nakon Kristova uzašašća i vremenu u kojemu iščeku-jemo njegov povratak. One ne pozivaju na okre-nutost zemaljskom jer nuditi čovjeku samo ze-maljsko nedostojno je njegova poziva. Te riječi pozivaju na pogled usmjeren prema Kristu ko-ji povezuje nebesko i zemaljsko i koji je, premda kod Oca, živo prisutan među nama u povijesti. Raspeti i uskrsli Krist nije isto što i nebo, niti je isto što i zemlja, ali se ni nebo ni zemlja ne mo-gu razumjeti bez zagledanosti u Krista. Od nas se ne traži da budemo zagledani u prazno nebo

Uzašašće – zagledanost u Krista

Svojim uzašašćem k Ocu, Isus ostavlja učenicima svoju Riječi obećanoga Duha za siguran put kroz svijet.(Detalj oltarnoga zastora u župnoj crkvi u Baldramsdorfu, Austrija)

33


Uskrsli susreće jedanaestoricu u Galileji, ondje gdje je i sâm započeo Božje djelo

spasenja. U tom polupoganskome kraju Isus ‘ostavlja’ učenike. Poslanje

koje im daje nije naznačeno samo riječima »Pođite i učinite sve narode

mojim učenicima« nego i samom ‘ostavljenošću’ među polupoganskim

narodom. Galileja je slika svijeta. Uzašašće nije rastanak. Zato je

znakovito opisano riječima: »Evo, ja sam s vama u sve dane.« Na nov način.

Zrnj

e Odjeci Riječi

Ljudi raznih religija, pa i kršćani, često su tvrdnju »Bog je s nama« zlorabili htijući poka-zati vlastitu nadmoć i aroganciju. Dok riječi »Bog je s nama« stoje u prostoru apsolutnog znanja i sigurnosti, one zapravo vode k iluziji i laži te za-tvaraju svaku nadu i ne traže vjeru u riječi koje Isus izgovara svojim učenicima. Riječi koje dola-ze s Kristovih usana, »Ja sam s vama«, jesu rije-či obećanja, riječi koje traže poniznost, strahopo-štovanje i predanje. Te je riječi moguće razumjeti i prihvatiti jedino iz prostora vjere i nade, iz pro-stora koji se oblikuje uskrsnućem i uzašašćem.

Pogled svjedočenja i naučavanjaU tome svjetlu kršćanska je egzistencija pozva-na biti egzistencija svjedočenja (Dj 1,8) i egzi-stencija naučavanja (Mt 28,20). Te dvije di-menzije kršćanskoga postojanja neodvojivo su povezane i znak su prisutnosti Krista uskrsloga u njegovoj zajednici i među njegovim učenici-ma. Naučavati znači naučavati ono što je Krist naučavao, što je on govorio i svjedočio. Nisu to naše vlastite riječi ni naš vlastiti nauk, nego Kri-stov nauk. Tko sebe stavlja na njegovo mjesto i tko svoj nauk stavlja umjesto njegovog, taj nije-če Krista uskrslog koji sjedi s desna Ocu. Na nje-gov tron stavlja samoga sebe te time i sebe i dru-ge vodi u propast. Naučavati Kristov nauk znači

učiniti stvarnost znakovitom (in-signare), po-nuditi kristološki ključ čitanja i razumijevanja cjelokupne stvarnosti. Takav je nauk znak Kri-stove prisutnosti među nama.

Tko može biti autentični učitelj Kristove pri-sutnosti u povijesti? Samo onaj tko je svjedok ili to svim srcem želi i pokušava biti. Iz naučavanja i svjedočenja rađa se vjera kod drugih, uvođenje drugih u isti pogled i isto razumijevanje stvarno-sti, u isti odnos s Kristom koji je kod Oca. Sna-gom Duha, koji je isti u Kristu i u njegovoj za-jednici, kršćanski pogled, pogled njegove Crkve, nije usmjeren ni prema dalekom nebu niti pre-ma ograničeno zemaljskom, nego je usmjeren prema Kristu po kojemu se sve drugačije vidi i drugačije prihvaća. To je pogled koji je rođen u trenutku Kristova Uzašašća. Ne pogled ispu-njen tjeskobom i lažnom sigurnošću, nego po-gled pun nade i vjere. Taj pogled rađa Crkvu kao zajednicu onih koji svjedoče prisutnost istovre-meno Prisutnog i Odsutnog, prisutnost koja je prožeta odnosima, tjelesnošću, poviješću, a da nije samo njima omeđena i ograničena. »Ja sam s vama«, govori Gospodin. Njegov »ja« traži od našega »mi« vjernost njegovom pozivu, ustraj-nost u vjeri i nadi, u naučavanju i svjedočenju. Znači omogućiti Kristu na nebo uzašlom da po nama bude prisutan u tijelu i povijesti.

Željko Tanjić

Uzvišenost Božjega poziva uz: Ef 1,17-23Bog je darivatelj Duha po kojemu kršćani mogu spoznati Boga. Zato je to Duh mudrosti i objave (Ef 1,17). Sveti pisac moli Boga Oca da njegovim naslovnicima »prosvijetli oči srca« (1,18), pri čemu je srce shvaćeno kao sjedište čovjekove moralnosti i duhovnosti. Bog je jedini koji poznaje ljudsko srce i u njega je stavio dar svoga Duha. Njime kršćani mogu spoznati veličinu nade koja im je dana i baštine koju su primili kao djeca Božja. Božja se moć očitovala u Kristu, u njegovu uskrsnuću od mrtvih i njegovim smještajem zdesna Bogu. Krist je uzvišen iznad svega stvorenja i sve mu je podloženo, te je postao Glava Crkve, »koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja«. U Crkvi svaki kršćanin dobiva dostojanstvo koje je »iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva«.

Darko Tepert


34

5. lipnja 2011.

Sedma vazmena nedjeljaUlazna pjesma Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja.

Ps 27,7-9

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 1,12-14Bijahu jednodušno postojani u molitvi.

Čitanje Djela apostolskihPošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1.4.7-8aPripjev: Vjerujem da ću uživati

dobra Gospodnja u zemlji živih.Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«

Drugo čitanje 1Pt 4,13-16Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostolaLjubljeni: Radujte se kao zajedničari Kri-stovih patnja da i o objavljenju njegove sla-ve mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradlji-vac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 14,18Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin: idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 1-11aOče, proslavi Sina svoga!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebui progovori: »Oče, došao je čas: proslvi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću ko-ju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istin-skog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši dje-lo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom ko-ju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

35



dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upo-znaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti po-slao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svije-tu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaMolimo te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Iv 17,22

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom.

Molitva vjernika

Ulazna: 558 Pobjedni dan slavimoOtpj. ps.: Vjerujem da ću uživati

dobra Gospodnja (vidi str. 38)Prinosna: 260 O da bude radostPričesna: 200 O Kruše živi, milosniZavršna: 561 Kraljice neba

Braćo i sestre, danas po nacionalnom susretu katoličkih obitelji i po blizini pape našega Benedikta osjećamo snagu kršćanske vjere i radost pripadnosti Katoličkoj crkvi. Zahvalni za ovaj milosni dan, molimo nebeskoga Oca za dar vjere u našemu narodu, za dostojanstvo obitelji i za novu snagu svjedočenja Kristove blizine svakomu čovjeku: Obnovi nam radost vjere, Gospodine.

Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika, sazdao na Kristovoj ljubavi; 1. daj joj da trajno raste u ljubavi prema tebi i ljubav dijeli svakome čovjeku, molimo te.Gospodine, danas nas hrabriš milosnim pohodom pape našega Benedikta; čuvaj u njemu svjetlo svoje 2. istine kako bi Crkva pod njegovim vodstvom bila za sve ljude znak Nade u kojoj smo spašeni, molimo te.Gospodine, danas ti povjeravamo našu domovinu i sav naš hrvatski narod: ukloni podjele koje nas 3. razaraju, daj da u Kristovu putu evanđelja prepoznamo put obnove i istinskoga zajedništva, a sve svoje vjerne potakni da žive dostojno dara krštenja, molimo te.Gospodine, ti si rođenjem svoga Sina od Djevice Marije posvetio sve ljudske obitelji: 4. učini da naše obitelji budu sveti dom tvoje prisutnosti; prodahni svojim Duhom sve roditelje da po snazi molitve čuvaju svetost obitelji te radosno prihvaćaju dar života koji im povjeravaš, a sve odgovorne u našemu društvu potakni da se zdušno zalažu za dostojanstvo svake ljudske osobe, od njezinoga začeća do prirodne smrti, molimo te.Gospodine, u svakomu od nas obnovi danas radost što smo kršćani i daj da, 5. s povjerenjem u Crkvu kojoj pripadamo, budemo graditelji tvoga Kraljevstva u svijetu, molimo te.

Bože, darivatelju života i izvore svake obnove, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da se po snazi tvoga Duha trajno obnavljamo u novosti života koji si nam darovao uskrsnućem svoga Sina. Koji živi.

Svojom proslavom kod Oca, Krist u božansku slavu uvodi čitavu Crkvu.

(Benediktinska opatija Sv. Petra i Andrije, Novalesa, Italija)


36

molitva izlazi iz odnosa koji postoji već i prije prve izgovorene riječi. Isus svoju molitvu go-vori Ocu. No, on je izriče pred učenicima. Svi su s njim. Svi osim Jude. On je dvoranu napu-stio prije molitve. Učenici slušaju. Slušanjem su uvedeni u najintimniji odnos Oca i Sina. Uvo-deći ih u svoj odnos s Ocem, Isus pokazuje kako im je sve dao. Otvorio im je put u odnos s Ocem. Nije riječ o bilo kojem odnosu s Ocem, nego o njegovomu odnosu. Svoje učenike uvodi u svoj odnos s Ocem. U molitvi će Isus Ocu reći kako oni između sebe nemaju ništa što bi bilo izuze-to od davanja drugome. Sve Očevo pripada Si-nu. I obrnuto. Sve Sinovljevo pripada Ocu. Ne-ma ničega što bi Otac zadržao za sebe, niti ičega što bi Sin uskratio Ocu. U tu potpunu otvore-nost i uzajamnost Isus sada uvodi i svoje učeni-ke. Sve moje tvoje je i tvoje moje. Ove su riječi vrlo slične onima iz prispodobe o milosrdnom ocu kod Luke. Njima se otac obraća starijemu sinu. Otac iz prispodobe govori sinu, a sin mu ne uzvraća. Niti očevo smatra svojim niti, kada mu otac to izričito kaže, prihvaća očevo kao svo-je. Sin iz prispodobe niti ne opaža da bi on svo-je mogao dati ocu. U ovoj molitvi Sin već zna da mu je Otac dao sve i da mu je on uzvratio na isti način. U prispodobi se nije dogodila uzaja-mnost, a Isusova molitva izvire iz nje. Ono što je u prispodobi ostalo nedovršeno i otvoreno, u Isusovoj je molitvi u savršenosti prisutno. Uza-jamni i potpuni odnos bez zadrške.

Spoznaja Boga: život vječniTrenutak molitve ujedno je i sadržaj molitve. Čas proslave. Proslava je također uzajamna. Otac će proslaviti Sina da bi Sin mogao prosla-viti Oca. Iz proslave koja se rađa u uzajamnosti i otvorenosti Oca i Sina Sin daruje život vječni onima koje mu je darovao Otac. Život vječni sa-stoji se u upoznavanju Oca i Sina. Život vječni ne počinje u trenutku kada završi smrtni život. On započinje usred smrtnoga života. Spoznaja Oca kao istinskoga Boga i Isusa Krista, koga je on poslao ljudima, početak je vječnoga života.

Na završetku uskrsnoga vremena pogled se vraća na Isusovu velikosvećeničku mo litvu koja je u Ivanovu evanđelju

prethodila njegovoj muci i smrti. Time se po-kazuje kako je ovoj molitvi primjerena uskrsna perspektiva.

Isusova velikosvećenička molitva je za-htjevna. Isus doduše govori sasvim jednostav-nim jezikom, ali otvara pogled u božanske du-bine i svoje učenike ovom molitvom uvodi u odnos s Ocem, pa i jednostavni jezik traži veliki napor i dugo vrijeme. Ovu se molitvu najlakše usvaja ako čovjek pusti da ga ona uvede u moli-tvu samu. Ni ova, kao ni druge molitve, nisu tu najprije zbog raščlanjivanja. Molitva stvara od-nos i dolazi iz njega.

Isusova molitva započinje pogledom usmje-renim u nebo. Podiže oči k nebu. Ulazi na vidljiv način, pogledom u nebo, u odnos s Ocem. Mo-litva sama, međutim, izlazi iz odnosa s Ocem. Ne obraća se Isus samo Ocu molitvom, nego

Božja uzajamnost

7. vazmena nedjelja

Preobraženi slavom Neba. (Sorin Dumitrescu, 2007.)

37

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520112011520115520115Ovdje spoznaja nije racionalno mišljenje o Bo-gu. Spoznaja Boga nije razumsko obrazloženje Božje opstojnosti. Boga ne poznaje tko pozna-je argumente koji govore u prilog da Bog jest. Spoznaja Boga nije govor o Bogu. Spoznaja Bo-ga s kojom započinje vječni život leži u otkriću Isusa kao Sina Božjega. Isus je u svojoj moli-tvi još precizniji. Boga upoznaje onaj tko prima Isusove riječi. Spoznaja se ne sastoji u naporu uma da svojim snagama otkrije da Bog jest i uz to možda i kakav jest. Spoznaja je Boga u otvo-renosti njegovoj riječi. Boga spoznaje tko pri-ma njegovu riječ. Ona je dar.

Ovdje se krije i shvaćanje objave. Kada Bog objavljuje, onda on ljudima ne objavljuje nešto različito od sebe. Božja objava je objava Boga. Samoobjava. Bog objavljuje sebe. Dopušta čo vje-ku da ga upozna. Zato je Isus središte. On je vrata kroz koja čovjek ulazi u odnos s Ocem. Kroz nje-ga kao vrata čovjek upoznaje Boga i ujedno pri-ma njegovu riječ. Čovjek ulazi u odnos s Ocem ta-ko da ulazi u odnos koji Sin ima s Ocem.

Kada čovjek otkrije nešto u prirodi, onda to smatramo njegovim uspjehom. Čak njegovim vlasništvom. Što čovjek dublje prodire u priro-du ili bilo koji drugi dio postojećega, to nam se čini mudrijim i nadarenijim. Kod upoznavanja Boga nije tako. Boga spoznaje bolje tko je spre-mniji primati. Čovjek ne može svojim snagama

prodrijeti u Boga. No, čovjek može biti otvoren Bogu. Tako se može dogoditi da čovjek isto-vremeno istražuje svijet i bude otvoren Bogu. I obratno. Da bude zatvoren i za spoznaju svijeta i za upoznavanje Boga.

Božja Riječ: uzajamnostBožja riječ koju Isus daje svojima ne ostaje kod njegovih. Oni je primaju, ali je nakon toga od-mah daju dalje. Drugima. Tako među ljudima nastaje uzajamnost koja vlada u odnosu Oca i Sina. Otac daje i prima. Podjednako i Sin. I ta-ko će činiti i njegovi. Primaju i daju. U ovoj uza-jamnosti davanja i primanja valja vidjeti iskon-ski način Božjih međusobnih odnosa, odnosa čovjeka i Boga kao i međuljudskih odnosa.

To je i način kako se možemo približiti eu-haristiji. Euharistija je mjesto na kojem Bog ulazi u uzajamnost davanja i primanja s čovje-kom. On se daje potpuno. Daje sebe. Čovjek koji ga prima pozvan je da drugima daje pri-mljenu riječ i da se sam daje. Premda Ivan u svome evanđelju ne opisuje posljednju veče-ru, on opisom pranja nogu i Isusovom veliko-svećeničkom molitvom stvara ozračje euhari-stijske proslave. Euharistija tako čini ono što je Isus činio svojom molitvom. Uvodi prisutne u odnos s Ocem, otvara ih primanju i davanju, stvara odnose uzajamnosti.

Ante Vučković

Radost u patnjama uz: 1Pt 4,13-16Svoje je naslovnike sveti pisac već prethodno potakao na među-sobnu »žarku ljubav« (1Pt 4,8) te da gostoljubivo primaju jedni druge »bez mrmljanja« (4,9). Ipak, ne trebaju se čuditi »požaru što bukti« među njima. I unutar kršćanske zajednice mogući su nespo-razumi i nedostatak ljubavi. Svaki kršćanin stoga je pozvan da se, unatoč svemu, raduje »kao zajedničar Kristovih patnjâ« jer će i po Objavljenju njegove slave, o njegovu drugom dolasku, moći iskusi-ti potpunu radost. Kršćani ponajprije moraju podnositi sve napade izvana i u tome mogu uspjeti jer imaju Duha Božjega. Sami pak ne smiju pridonositi tim napadima svojom grješnošću jer su onda pra-vedno proganjani i nemaju dijela na Kristovoj patnji, budući da je on umro pravedan za grešnike. Kršćansko ime mora ostati časno, tako da zbog njega svatko uzmogne dati slavu i hvalu Bogu.

Darko Tepert

Zrnj

e

»Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu.« Riječi kojima Isus moli za učenike. Oni ostaju s njim povezani,

premda odijeljeni svijetom. Ipak, sadašnjost i vječnost nisu pored ili

mimo jedno drugog, ili jedno iza drugog kao što su to sadašnjost

i budućnost. Vječnost nije tek budućnost. Vječnost je, po snazi

Božjega Duha, utkana u život učenika. Kršćanin živi tu vječnost i po njoj se

prepoznaje Kristovim učenikom.

Odjeci Riječi

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Zbor i puk

Org.

Vje ru- jem- da u u ži- vati- do bra- Go spod- nja- u zem lji- ži vih.-

1. Go

Sopran ili tenor I.

spodin mi je svjetlost- i spa se- nje- ko ga- da se bo jim?-

Gospodin je štit ži vo- ta- mo ga:- pred ki me- da stre pim.-

2. Za jedno molim Gospodina, samo

Bas/bariton

to ja tra žim:-

D. Anđić / I. Andrić

Vjerujem da ću uživati dobra GospodnjaOtpjevni psalam za Sedmu vazmenu nedjelju – A

(za Euharistijsko slavlje sa Svetim Ocem Benediktom XVI., 5. lipnja 2011.)

39


da živim u domu Gospodnjem sve dane ži vo- ta- svo ga,-

da uživam mi li- nu- Go spod- nju- i dom nje gov- gle dam-

3. Slu

Sopran ili tenor I.

šaj, Gospodine, glas- mo ga- va pa- ja,- mi lostiv mi budi u- sli- ši- me!-

Moje mi sr ce- go vori:- traži li ce- nje go- vo.-

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Sretna je okolnost da se u kratkome razdo-blju povijesti pripravljamo i za četvrti pohod Sve-toga Oca domovini Hrvatskoj. Svaki od tih pohoda nosi svoje specifičnosti, obilježene povijesnim tre-nutkom i novim okolnostima u kojima Crkva živi, pa će se smisao i vrijednost pohoda nastojati čitati poglavito iz toga »povijesnoga trenutka«. No, u svim tim pohodima potrebno je prepoznati i jednu konstantu: središte i vrhunac svih pastoralnih po-hoda Svetoga Oca nekoj zemlji jesu liturgijska slavlja. Slaviti euharistiju zajedno s Rimskim bi-skupom znači na jedinstven i neposredan način iskusiti ono što svaka liturgija ima zadaću biti – ostvarenje Crkve, koja je spasenjsko zajedništvo Krista s čitavim Božjim narodom. Papa Benedikt ne pohađa samo »našu Domovinu«; on dolazi u »svoju Crkvu« kako bismo se po iskustvu i radosti zajedništva na jasniji način prepoznali kao Crkva.

U euharistijskoj molitvi uvijek molimo »za papu našega…«. No, to nije tek obična molitva za Papu. Liturgijski obrasci prvih triju euharistij-skih molitava, u kojima se prepoznaje duh rim-ske euhologije, naglašavaju da molimo za Crkvu »u zajedništvu s papom našim…«. Prva euhari-stijska molitva, nazvana Rimskim kanonom, u tome je još jasnija; euharistijski darovi prinose se »ponajprije (in primis) za svetu Crkvu katoličku« te se odmah i moli za nju: »u miru je čuvaj, ujedi-ni i ravnaj po svemu krugu zemaljskom, zajedno s papom našim… i biskupom našim…«. Vrijedno je također zapaziti da se u euharistijskoj molitvi, moleći za Crkvu, spominje ime pape i odmah za-tim ime mjesnoga biskupa. Razlozi takvoj struk-turiranosti molitve stoje u istini o preobrazbenoj prisutnosti Krista u Crkvi koja slavi. Vjerujemo li da se Krist daje čitav u svakoj euharistiji, nužno je prihvatiti i istinu da je u svakome euharistij-skome slavlju prisutna sveopća Crkva. Okuplje-na zajednica utjelovljuje čitavu Kristovu Crkvu. Papa se spominje kao prvi pastir i simbol jedin-stva svih udova Crkve. Slaviti euharistiju, koja je

Liturgija i zajedništvo s PapomSkori pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj prigoda je za odgovor na pitanje koje nam je davno pristiglo: Zašto u svakomu euharistijskom slavlju molimo za Svetoga Oca?

sakrament jedinstva, znači biti jedno s Kristom i jedno s čitavom Crkvom. »Krist je na svim mje-stima jedan jedini i stoga ga se ne može primiti protiv drugih ili bez drugih.« (J. Ratzinger) Do-ista, nije moguće slaviti euharistiju na cjelovit i istinit način i pritom misliti samo na okupljenu (npr. župnu) zajednicu vjernika. Kao što se u eu-haristiji daje čitavi nepodijeljeni i nepodjeljivi Krist, tako se po istome otajstvu očituje i živi pu-nina zajedništva Crkve.

Upravo iz želje da euharistija bude očitovanje punoga zajedništva Crkve, u svakome se slavlju euharistije moli za Svetoga Oca. On je onaj koje-mu se priznaje prvenstvo; on je »pastir čitave Cr-kve«, onaj u komu se prepoznaje »počelo i temelj jedinstva kako biskupâ tako i mnoštva vjernika« (Lumen gentium, 23). Slaviti zajedno s njim zna-či iskusiti ljepotu zajedništva Crkve, ali i ljepotu euharistije koja je vrhunac zajedništva. Molitva za »papu našega« i »biskupa našega« budi u na-ma radost udioništva u onomu što je naše, u ono-mu što nas okuplja i čini Crkvom, a to je otajstvo Krista. Moliti za Papu znači moliti »za nas« – da »budemo više« Crkva, zajednica vjernika koji izrastaju iz jednoga temelja – Krista.

Kada je u slavlju euharistije molitva »za Cr-kvu, u zajedništvu s papom našim…« posvjedo-čena i samom nazočnošću Svetoga Oca, slavlje za sve sudionike postaje jedinstvenom prigo-dom očitovanja Crkve i prepoznavanja njezi-noga lica u vlastitome životu. Moliti i slaviti s papom znači moliti i slaviti s čitavom Crkvom, koja je »širom svijeta« i »po svem krugu ze-maljskom«. Takvo iskustvo zajedništva budi u svima nama svijest o katoličkoj dimenziji vjere i crkvenosti. Crkva je katolička, sveopća, jer je po njoj Krist »sve u svima« i jer je poslana svemu ljudskome rodu. Molitva za Papu u euharistij-skoj molitvi nije tek jedna od molitvenih naka-na, nego molitva po kojoj se prepoznaje identi-tet liturgijske molitve i Crkve moliteljice.

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Zašto poklik»Riječ Gospodnja«?

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

Gdje dijeliti pričest?

Tko drži dijetena krštenju?

Došašće – iščekivano vrijeme ili vrijeme iščekivanja?

ANTE CRNČEVIĆ • IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešća liturgijska pitanja

320 str. ▪ 120 knKnjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

www.hilp.hr

Postoje li još »pokrajnji oltari«?

Ispovijed zavrijeme mise?

Kršćansko i građansko imena krštenju?

OdgovoriOdgovoriOdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?

Odgovori»Riječ Gospodnja«?

OdgovoriZašto poklik OdgovoriZašto poklik»Riječ Gospodnja«?


OdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriOdgovoriGdje dijeliti pričest?

OdgovoriGdje dijeliti pričest?

Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriOdgovoriKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko imeKršćansko i građansko ime

OdgovoriKršćansko i građansko ime

na krštenju?

Odgovorina krštenju?na krštenju?

Odgovorina krštenju?

Stajati ili sjediti kod»darovne molitve«?


Odgovori su pisani da bismo kao vjernici bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje


Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed zavrijeme mise?Ispovijed za





List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje »u duhu i istini« – cijelim životom.

Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu bili radosni sudionici i sugovornici u Otajstvu te odgojeni za klanjanje


IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici

OdgovoriOdgovoriOdgovori»Riječ Gospodnja«?







IVAN ŠAŠKO


Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici









ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?Kršćansko i građansko ime



Odgovori na najčešća liturgijska pitanja

Knjiga je nastala iz tekstova, pitanja i odgovora objavljivanih u Živom vrelu. Odgovori su pisani da bismo kao vjernici u liturgijskome slavlju i po njemu

IVAN ŠAŠKO









OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme

OdgovoriDošašće – iščekivano vrijeme Došašće – iščekivano vrijeme


ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?ili vrijeme iščekivanja?

Odgovoriili vrijeme iščekivanja?


IVAN ŠAŠKO


IVAN ŠAŠKO

Pred liturgijskim slavljem

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

Documents

5-2011 | Liturgijski himni