OSNOVE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

O građanskom procesnom pravu

Ako se radi o ugrožavanju ili povredi subjektivnih građanskih prava, ta se zaštita u pravilu ostvaruje u posebnom postupku – građanskom sudskom postupku – pred sudovima, tijelima državnog pravosuđa, čija je zadaća da izreknu adekvatnu sankciju radi uspostavljanja poremećene pravne ravnoteže.

Građansko procesno pravo je sistem pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarivanje zaštite prava koja proistječu iz određenih građanskopravnih odnosa. Njima se regulira: struktura građanskog sudskog postupka te položaj, aktivnosti i uzajamni odnosi procesnih subjekata. Građansko procesno pravo se dijeli na: parnično i izvanparnično.

Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državno pravosuđe. Ako zakon koji regulira građanskopravnu materiju ništa ne propisuje, primjenjuje se parnična metoda, a neka od izvanparničnih metoda primjenjivat će se samo ako je tako izričito propisano.

Ovdje treba spomenuti i odredbu članka 1. Zakona o parničnom postupku1 (dalje: ZPP) prema kojoj se tim zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka.

Parnični postupak pripada među tzv. kognicijske postupke u kojima se određuje sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti.

Priznavanje prava implicira i priznavanje prava na njihovu zaštitu. Prava čiju zaštitu ne bismo mogli ostvariti ne bismo uopće mogli nazvati pravima. Zaštita građanskih prava ostvaruje se u parničnom postupku.

Samopomoć

Pravosudni aparat mora raspraviti svačiji zahtjev za pružanje pravne zaštite, kako bi se spriječila samopomoć. Sudu se ne može dopustiti da, kada neka stvar nije činjenično ili pravno jasna, od sebe otkloni dužnost pružanja pravne zaštite. To nalazi izričit izraz i u ZPP-u: “Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan” (2/2).2

Samopomoć je u pravilu zabranjena. Tko samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada kaznit će se za kazneno djelo “samovlasti” (329 KZ3).

Samopomoć je ipak izuzetno dopuštena u granicama zakona i to u sljedećim slučajevima:

1 Zakon o parničnom postupku objavljen je u Sl. l. SFRJ br. 4/77, izmjene i dopune: Sl. l. SFRJ br. 36/77, 4/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 27/90, 35/91, preuzimanje za Republiku Hrvatsku: Narodne novine br. 53/91, izmjene i dopune: Narodne novine br. 91/92, 112/99 88/01 i 117/03. 2 Kada se nastavku teksta navode u zagradama brojevi članaka / stavaka bez naznake koji je zakon u pitanju, radi se o odredbama Zakona o parničnom postupku.3 Kazneni zakon (KZ) objavljen je u Narodnim novinama br. 110/97, 27/98,

1

1. djelo učinjeno u nužnoj obrani nije kazneno djelo (29 KZ). Tko u nužnoj obrani uzrokuje štetu napadaču nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja (161/1 ZOO4).

2. djelo učinjeno u krajnjoj nuždi nije kazneno djelo (30 KZ). Ako netko uzrokuje štetu u stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak opasnosti ili od osoba od kojih je opasnost otklonjena, ali od ovih posljednjih, ne više od koristi što su je od toga imale (161/2 ZOO).

3. pravo subjekta da sam primjerenom silom brani svoj posjed (27 ZV5).

Izvori građanskog procesnog prava

Ustav RH kao akt najviše pravne snage, on je temeljni izvor građanskog procesno prava. On se ne bavi građanskoprocesnom problematikom, ali sadrži neka temeljna načela koja služe zakonodavcu kada donosi zakon i onome tko primjenjuje taj zakon (napr. načelo javnosti, jednakosti, ravnoprvnosti stranaka, itd.).

Najvažniji među zakonima je Zakon o parničnom postupku od 24. prosinca 1976., stupio na snagu 1. srpnja 1977.6 Treba naglasiti da je Hrvatski sabor 14. srpnja 2003. donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZIDZPP/03), objavljen u Narodnim novinama br. 117/03, a stupio je na snagu 1. prosinca 2003.

Taj propis unosi mnoge bitne novote i promjene u parnični postupak, a promjene su obuhvatile više od polovine odredaba aktualnog propisa. Ove izmjene teže k tome da svi sudionici u postupku (stranke, njihovi zastupnici, ali i sud) svojim aktivnim djelovanjem doprinesu da se sporne činjenice što prije rasprave, te da se jednako tako efikasno donese odluka u sporu.

Zakoni koji reguliraju pojedina procesna pitanja su: Zakon o radu, Zakon o sudovima, Zakon o državnom odvjetništvu, Obiteljski zakon. U izvanparničnim stvarima: Zakon o nasljeđivanju, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlim i dokazivanju smrti, u ovršnim stvarima: Ovršni zakon, za pitanja stečaja: Stečajni zakon.

Običaji nisu izvor, ako zakon na njih ne upućuje, što nije slučaj sa Zakonom o parničnom postupku. Izvjestan izuzetak je pravilo da u pogledu nadležnosti sudova za suđenje strancima koji uživaju imunitet važe pravila međunarodnog prava (26/1), koje je nekad običajno.

Sudska praksa nije izvor, osim za stranke na koje se presude odnose. Značajnu ulogu ona ima pri interpretaciji pravnih pravila. Pravna znanost nije izvor ali može utjecati na rješenja zakonodavca snagom svoje uvjerljivosti.

4 Zakon o obveznim odnosima5 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima6 Brojne izmjene i dopune koje je pretrpio ovaj zakon navedene su u fusnoti 1.

2

Procesne pretpostavke

Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Do zasnivanja procesnopravnog odnosa dolazi uspostavljanjem kontakta između suda i stranaka, neovisno o tome da li su procesne pretpostavke ispunjene. Dakle, o procesnim pretpostavkama ne ovisi nastajanje samog procesnopravnog odnosa, nego dopuštenost odnosa koji je već nastao.

Budući da pokretanju parnice ne prethodi nekakav poseban postupak za utvrđivanje postojanja procesnih pretpostavki, niti izvan parnice ima organa koji bi o tome odlučivao, možemo zaključiti da se postojanje procesnih pretpostavaka može ispitivati jedino u parnici.

Postojanje procesnih pretpostavki relevantno je ne samo za dopustivost odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva već i za odlučivanje o pravnim lijekovima te o incidentalnim zahtjevima koji bi se mogli iznijeti tijekom parničnog postupka.

Klasifikacija:

Pretpostavke koje se tiču suda

Pretpostavke koje se tiču stranaka

Pretpostavke koje se tiču predmeta spora

- Sudska nadležnost - Postojanje stranaka i njihova stranačka sposobnost

- Formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita

- Stvarna i mjesna nadležnost

- Parnična sposobnost stranaka

- Nedostatak dvostruke litispendencije

- Pravilan sastav suda - Uredno zastupanje stranaka

- Nedostatak postojanja sudske nagodbe

- Objektivnost sudaca - Procesno ovlaštenje za vođenje parnice

- Nedostatak pravomoćno presuđene stvari

- Pravni interes (za traženje određene pravne zaštite)

Opće: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost svake parnice.

Posebne: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost određenih vrsta parnica ili rješavanje nekih incidentalnih pitanja u toku parnice npr. polaganje aktorske kaucije, vjerodostojnost isprave za izdavanje platnog naloga, očuvanje roka za podnošenje tužbe, prethodno vođenje administrativnog postupka.

Pozitivne: one bez čijeg postojanja, vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije dopušteno.

Negativne: one čije postojanje sprječava vođenje parnice i donošenje meritorne odluke. ZPP ih naziva smetnje za vođenje postupka, a to su: a) litispendencija, b) sudska nagodba (res iudicaliter transacta), c) pravomoćno presuđena stvar (res iuducata), d) ugovor o prorogaciji nadležnosti, e) arbitražni ugovor.

Apsolutne: o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti (to je u pravilu tako).

3

Relativne: o kojima sud vodi računa samo na prigovor stranke npr. aktorska kaucija, postojanje arbitražnog ugovora, u pravilu postojanje mjesne nenadležnosti. Postojanje aktivne odnosno pasivne građanskopravne legitimacije nije procsna pretpostavka već pretpostavka građanskopravne naravi od čijeg postojanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne dopustivnost suđenja.

O postojanju procesnih pretpostavki sud, u pravilu, mora voditi računa po službenoj dužnosti. Dužnost je suda da o procesnim pretpostavkama vodi računa već od prvog podstadija pripremanja glavne rasprave – prethodnog ispitivanja tužbe.

O njima je ovlašten odlučivati na pripremom ročištu, na glavnoj raspravi a o nekima i u stadiju izvanrednih pravnih lijekova, osim ako nije riječ o pretpostavkama o kojima ovisi njihova dopustivost.

Sud je ovlašten o postojanju nekih procesnih pretpostavki odlučivati tek zajedno s odlukom o glavnoj stvari. Sve procesne pretpostavke nemaju jednako procesno značenja. Nepostojanje nekih dovodi do inegzistencije meritorne odluke i postupka koji mu je prethodio.

Prije povlačenja krajnjih konzekvenci koje proizlaze iz nedostatka procesnih pretpostavki, sud je dužan poduzeti mjere za njihovo otklanjanje. Zbog nedostatka pozitivnih procesnih pretpostavki, odnosno zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki, tužba se mora kao nedopuštena odbaciti.

Parnični, izvanparnični i ovršni postupak

Izvanparnični postupak se negativno definira - kao postupak koji nije parnični. U nedostatku suštinskog kriterija za razgraničenje parničnog od izvanparničnog postupka, primjenjuje se legalni kriterij. Prema tome, da li će neka stvar spadati u jedan ili drugi postupak, ovisi o tome na koju će se od te dvije varijante odlučiti zakonodavac.

Osnovne razlike su sljedeće:

Parnični postupak Izvanparnični postupak

- Jednoobrazan - pravila postupanja su jednaka za sve vrste sporova

- Heterogen - odlučuje se o raznovrsnim materijama

- Uvijek imamo spor - Možemo imati sporne činjenice, ali ne spor- Rigorozan, uniforman - ima jače procesne

garancije za pravilno utvrđivanje činjenica- Elastičnost procesnih instituta - radi boljeg

prilagođavanja specifičnim materijama o kojima se odlučuje

- Nikad se ne pokreće po službenoj dužnosti - Mnogi se pokreću po službenoj dužnosti- Glavna rasprava je centralni stadij - Rasprava je samo izuzetno propisana- Pravni ljekovi su u pravilu devolutivni - Pravni ljekovi mogu biti devolutivno-

remonstrativne prirode- Dominantno je raspravno načelo- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ograničena

- Dispozitivna ovlaštenja stranaka su ograničena

- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ojačana- Mogu sudjelovati samo dvije stranke - Postupanje je moguće i samo s jednom

strankom, ali isto tako i s većim brojem

4

njih

Pravila o paničnoj sposobnosti stranaka su u parničnom postupku uža nego li u izvanparničnom, što znači da se u posljednjem može kao stranka pojaviti neka osoba koja to ne može u parničnom postupku.Ipak, pravila parničnog procesnog prava služe kao supsidijarni pravni izvor u svim izvanpraničnim stvarima.

Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se nakon pravnomoćnosti rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom (19/1). Radnje što ih je proveo parnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) te odluke koje je donio taj sud nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u parničnom postupku (19/2).

Parnični postupak i ovršni postupak

Nakon što sud donese kondemnatornu presudu, tuženiku se ostavlja paricijski rok (rok za dobrovoljno ispunjenje). Ako on dobrovoljno ne postupi po presudi u tome roku, slijedi ovrha. Dakle, u ovršnom postupku se prisilno ostvaruju naredbe suda samo iz kondemnatornih presuda, samo kad nema dobrovoljnog ispunjenja i samo kad vjerovnik to zahtijeva. Neke mjere ovršnog postupka mogu se provesti i u toku parnice, pa čak i prije nje (privremene mjere). Treba reći da ni svakom ovršnom postupku ne prethodi parnični postupak, jer ovršne isprave ne moraju potjecati od parničnog suda.

Sve ovo govori u prilog samostalnosti ovršnog prava, jer se, dakle, na svaki parnični postupak ne nadovezuje ovršni.

Parnični postupak i stečajni postupak

Ni ovršno pravo nije homogeno. Naime, u ovršnom postupku se provodi individualno izvršenje određenog potraživanja na određenoj imovini dužnika. U stečajnom postupku se provodi generalna egzekucija na cjelokupnoj imovini stečajnog dužnika, u korist svih stečajnih vjerovnika. U tome se postupku primjenjuju bitno drukčiji principi namirenja vjerovnika od onih koji važe u ovršnom postupku.

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na prostor

Načelo teritorijalnosti. Naše građansko procesno pravo važi samo unutar granica Republike Hrvatske i ne proteže se na naše državljane u inozemstvu. Ako se pokaže potreba za poduzimanjem nekih nekih radnji u inozemstvu sud mora zatražiti međunarodnu pravnu pomoć od stranog suda. Isto tako se ni strano građansko procesno pravo ne proteže na strance na našem teritoriju, jer za njih važi naše građansko procesno pravo.

5

Lex fori. Naše građansko procesno pravo se uvijek primjenjuje u parničnom postupku pred domaćim sudovima (lex fori, locus regit actum), pa čak i kad su stranke inozemci, kao i kad o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučiti na temelju stranog materijalnog prava.7

Međunarodna sudska nadležnost. Razgraničenje nadležnosti između stranih i domaćih sudova, vrši se po pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti unutrašnjeg prava države pred čijim se sudom pojavi ovakav problem razgraničenja. Zakon propisuje da je sud RH nadležan suditi u sporu s međunarodnim elementom, kad je njegova nadležnost u takvom sporu (a) izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, ili (b) kad ona proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti hrvatskih sudova (27).

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na osobe

Načelo univerzalnosti. Ovo načelo znači da se pred našim sudom mogu pojaviti sve osobe bez obzira na državljanstvo, ako je naš sud u tom sporu naležan prema pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti. Od ovoga pravila izuzete su osobe koje uživaju imunitet po međunaronom pravu (šefovi stranih država koji se nalaze kod nas, diplomati, konzuli, njihove obitelji, itd.).

Položaj stranaca u parničnom postupku

Stranci koji ne uživaju imunitet imaju, pod uvjetom uzajamnosti, u pravilu jednak pravni tretman pred našim sudovima kao i državljani RH.

Uzajamna nadležnost. Ako je za našeg državljanina u stranoj državi nadležan sud koji ne ne bi bio nadležan po našem pravu, tada će i za stranog državljanina biti u Hrvatskoj nadležan taj sud (48 ZRSZ).

Stranačka sposobnost. Mjerodavno je pravo one države čiji je državljanin (79/1 ZRSZ).

Parnična sposobnost. Mjerodavno je pravo države čiji je državljanin, ali ako je po tom pravu nema, može izabrati da se na njega primjenjuje naše pravo, jer bi po njemu imao praničnu sposobnost (79/1,2 ZRSZ).

Pri usmenom poduzimanju parničnih radnji pred domaćim sudom stranci se mogu služiti svojim jezikom (102/1). Pri pismenim radnjama dužni su se služiti hrvatskim jezikom.

Aktorska kaucija. Stranac kao tužitelj dužan je tuženiku, na njegov zahtjev, osigurati parnične troškove (82/1 ZRSZ). Pod uvjetom uzajamnosti, stranci se mogu osloboditi od dužnosti prethodnog snošenja parničnih troškova, po pravilima koja važe za domaće državljane (85/1 ZRSZ).

Inozemne javne isprave. One pod uvjetom uzajamnosti imaju istu dokaznu snagu kao i domaće (231).

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na vrijeme

7 Izuzetak: domaći sudovi mogu postupati po pravilima stranog građanskog procesnog prava kad udovoljavaju zamolnicama inozemnih sudova.

6

Opće pravilo građanskog procesnog prava jest da se pretpostavke za poduzimanje određene procesne radnje prosuđuju po zakonu koji važi u vrijeme njenoga poduzimanja (tempus regit actum). Dakle, novi procesni zakon ne važi za procesne radnje pduzete prije njegovog stupanja na snagu, ali se u načelu primjenjuje na sve radnje poduzete nakon stupanja na snagu.

U slučaju kad novi procesni zakon stupi na snagu dok parnica teče, rigorozna primjena ovih pravila dovodi do teškoća.

Dvije neprihvatljive solucije:

(1) već započete postupke treba dovršiti po bivšem zakonu – neprihvatljivo kad novi zakon dovodi do bitnih strukturalnih promjena u pravosuđu (napr. smanjen broj pravnih ljekova),

(2) na sve radnje poduzete u već započetom postupku treba primijeniti novi zakon – neprihvatljivo jer bi morali negirati pravni značaj radnjama koje su po prijašnjem zakonu bile dozvoljene ali ih novi zakon zabranjuje.

Kompromisna rješenja pokušavaju se nači tako da se postupak podijeli na više stadija, pa se novi zakon primjenjuje na onaj stadij koji će započeti nakon njegovog stupanja na sangu – no i ovdje dolazi do poteškoća jer se nekad podjela na stadije neće sadržajno podudarati u tim dvama zakonima.

Zakonodavac, nemoćan da načelno riješi ovo pitanje, obično pribjegava donošenju posebnih pravila (u prijelaznim odredbama ili uvodnom zakonu).

Parnični postupak i postupak pred Ustavnim sudom

Postupak. Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom (37/1 UZUSRH8).

Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis (podzakonski akt) koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom (37/2 UZUSRH).

O podnijetim zahtjevima u prethodna dva slučaja Ustavni sud će izvijestiti Vrhovni sud Republike Hrvatske (37/3 UZUSRH).

Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu pravomoćne odluke kojom joj je povrijeđeno pravo, a koja je donesena na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa (58/2 UZUSRH).

Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom odlukom donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti, ima pravo podnijeti

8 Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

7

prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke9 (58/3 UZUSRH).

Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke10 (60 UZUSRH).

Parnični postupak i kazneni postupak

Podjela funkcija ovih dvaju vrsta postupaka zasniva se na različitosti predmeta zadataka i metoda u suđenju. U građanskim stvarima sudovi odlučuju u građanskopravnim sporovima, a u kaznenim stvarima ispituje se je li počinjeno kazneno djelo, tko ga je počinio i da li počinitelju treba izreći sankciju. Dakle granice su određene relativno jasno.

Dodirne točke su sljedeće: 1. isti činjenični supstrat može biti predmet razmatranja u oba postupka2. rješavanje prejudicijelnih pitanja (odlučivanje u parnici može zavisiti od rješenja

nekog prejudicijelnog pitanja kaznenopravne naravi o kojem, kao o glavnom, odlučuju kazneni sudovi, i obrnuto).

3. kazneni sud je ovlašten provoditi adhezijski postupak (u kaznenom postupku odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog kaznenim djelom).

a) adhezijski postupak

Sudovi koji sude u kaznenom postupku ovlašteni su, prilikom vođenja kaznenog postupka, da u adhezijskom (pridruženom) postupku odlučuju i o građanskopravnim sporovima koji su nastali zbog izvršenja kaznenog djela. Adhezijski postupak u suštini predstavlja parnicu u okviru kaznenog postupka. Osoba koja postavlja takav imovinskopravni zahtjev je oštećenik.

Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na 1) naknadu štete, (2) povrat stvari ili (3) poništaj određenoga pravnog posla11.

Oštećenik nije dužan postaviti imovniskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Ako ga postavi, kazneni sud nije dužan riješiti to pitanje ako smatra da bi se time znatno odugovlačio postupak12. Ako odluči da ne raspravlja o imovinskopravnom zahtjevu, uputit će oštećenika na parnicu. Ukoliko kazneni sud ipak riješi o imovinskopravnom zahtjevu, on može: zahtjev usvojiti u cijelosti (samo u osuđujućoj presudi) zahtjev usvojiti djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnicu (također samo u osuđujućoj

presudi) uputiti oštećenika da zahtjev u cijelosti može ostvariti u parnici (u oslobađajućoj presudi

ili ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za presuđivanje)13

9 U prethodna dva slučaja prijedlog se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama« (58/4 UZUSRH).10 U roku od godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda (60 UZUSRH).11 čl. 127. Zakona o kaznenom postupku 12 čl. 127. st. 1. Zakona o kaznenom postupku13 čl. 132. Zakona o kaznenom postupku.

8

Dok teče parnica o imovinskopravnom zahtjevu, nije dopušteno pokretanje adhezijskog postupka, i obrnuto.

b)prejudicijelno pitanje

Prejudicijelno pitanje ima sljedeće osobine:a) To je pitanje koje nije neposredan predmet spora, ali se bez prethodnog rješenja tog

pitanja ne može odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva. b) To je pitanje koje predstavlja samostalu pravnu cjelinu o kojoj bi se moglo meritorno

rješavati kao o glavnom pitanju pred nadležnim sudom ili drugim organom. c) To je pitanje pravne prirode (a ne činjenične).14

Slučaj kad parnični sud sam rješava prethodno pitanje. Parnični sud samostalno rješava sva pitanja o kojima zavisi njegova odluka o glavnoj stvari, pa i kaznenopravna, ali pod uvjetom da kazneni sud još nije riješio o takvom kaznenopravnom pitanju (12/1). Parnični sud tada ne mora čekati da kazneni sud riješi kaznenopravno pitanje koje je od prejudicijelnog značenja u parnici.

Kad parnični sud sam zauzme stav o prejudicijelnom pitanju, taj stav ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (12/2).15 Odluka o prejudicijelnom pitanju je deklaratorne naravi. Ona nije sastavni dio dispozitiva, već ulazi u obrazloženje, kao jedan od razloga na kojima sud temelji svoju odluku o glavnom pitanju. Stoga nema zapreke da nadležni organ o ovom pitanju samostalno rješava kao o glavnom, jer niti jedan drugi organ nije vezan za prejudicijelne stavove parničnog suda (12/2).

Slučaj kad parnični sud ne rješava sam prethodno pitanje. No pravo organa, pred kojim se pojavilo prejudicijelno pitanje, da o njemu odlučuje, ne predstavlja i njegovu dužnost. On uvijek može prekinuti postupak (213/1) i sačekati da nadležni organ o tome meritorno odluči. Kad kazneni sud donese svoju odluku, parnični sud će za nju biti vezan u granicama njene pravomoćnosti.

Parnični sud je vezan i za oslobađajuću i osuđujuću presudu kaznenog suda, kad se tom presudom odlučuje o nekom kaznenopravnom pitanju kao prejudicijelnom pitanju. Međutim, parnični sud ne može biti vezan za shvaćanja oslobađajuće kaznene presude, kada je opseg kaznene odgovornosti uži od građanske.16

Parnični sud je vezan samo za osuđujuću presudu kaznenog suda i kad ta odluka nije od prejudicijelnog značenja za parnicu, ali se odnosi na činjenični kompleks koji je predmet obaju postupaka (arg. iz 12/3).

Ako se odluka u parnici zasniva na kaznenoj presudi, pa ta presuda bude kasnije ukinuta, to predstavlja osnovu za ponavljanje pravomoćno završenog postupka (421/8).

14 Primjeri: u parnici za naknadu štete prejudicijelno je pitanje da li je počinjeno kazneno djelo iz kojeg je proizašla šteta. U brakorazvodnoj parnici prejudicijelno je pitanje državljanstvo bračnih drugova.15 Odlučujući se da zauzme ovakav stav, ne čekajući rješenje nadležnog organa, parnični sud se izlaže riziku, jer ako naknadna odluka nadležnog organa bude drukčija od incidentalne odluke parničnog suda, to može predstavljati osnovu za traženje ponavljavnja postupka (421/8).16 Napr. oslobađajuća presuda u kojoj se konstatira da se okrivljeniku ne može pripisati nehaj, ne veže parnični sud ako građansko pravo propisuje objektivnu odgovornost

9

Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

Ova pitanja regulira ZRSZ17. Postupak u kojem se odluka stranog suda ispituje da bi se utvrdilo ispunjava li pretpostavke da joj se prizna učinak domaće sudske odluke i da se dozvoli njeno prisilno izvršenje – naziva se delibacijski postupak. Kod nas je prihvaćena liberalna varijanta ovog sustava u kojoj se ispituje a) da li se strani sud pridržavao osnovnih procesnih odredbi i b) da li ta odluka vrijeđa domaći javni poredak.

O priznanju strane sudske odluke može se odlučiti ili u posebnom delibacijskom postupku ili kao o prejudic. pitanju, ali samo s učinkom u parnici u kojoj je rješavano. Za odlučivanje o priznanju i ovrsi primarno se primjenjuju međunarodni ugovori, a tek supsidijarno domaće procesno pravo (3 ZRSZ).

Priznanje stranih sudskih odluka

Priznata strana sudska odluka izjednačuje se s domaćom pravomoćnom sudskom odlukom. Objekt ovog postupka mogu biti i presude i rješenja (deklaratorne, kondemnatorne i konstitutivne) i sudske nagodbe.

Pozitvna pretpostavka: podnositelj zahtjeva za priznanje mora podnijeti potvrdu stranog suda da je odluka pravomoćna (87 ZRSZ).

Negativne pretpostavke:1. Da osoba protiv koje je donesena odluka nije mogla sudjelovati u postupku18

2. Da je u postupku postojala isključiva nadležnost suda RH19 3. Da je u istoj stvari sud RH donio pravomoćnu odluku. Sud će zastati s priznanjem,

ako je pred sudom RH u toku ranije pokrenuta parnica u istoj stvari među istim strankama, do njene pravomoćnosti (90 ZRSZ).

4. Da ne postoji uzajamnost.20 5. Da je strana odluka u suprotnosti s javnim poretkom (91 ZRSZ)

Ako se odluka tiče osobnog statusa državljanina RH, priznat će se strana odluka, ako strano pravo na temelju kojeg je donesena, ne odstupa bitno od prava RH (93 ZRSZ).

Ispitivanje pretpostavaka za ovrhu strane odluke vrši se u posebnom postupku egzekvature. Da bi se dobila dozvola za ovrhu, nužno je da je strana odluka (na koju se ovrha odnosi) već priznata. Da bi se dobilo rješnje o ovrsi, nužno je da se ispune uvjeti iz čl. 87. – 92. ZRSZ, s tim što podnositelj zahtjeva treba podnijeti i potvrdu stranog suda o ovršnosti odluke21.

17 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima18 Jer joj napr. nije bio uredno dostavljen poziv ili dostava nije ni bila pokušana.19 Izuzetak: ako u bračnom sporu priznanje sudske odluke traži tuženik, ili tužitelj (a tuženik se ne protivi) onda isključiva nadležnost nije smetnja.20 Izuzetak: ako u bračnom ili paternitetskom sporu priznanje traži državljanin RH, onda ovo nije smetnja (92 ZRSZ).21 čl. 96. ZRSZ

10

Pravna pomoć

Određeni parnični sud može poduzimati parnične radnje samo na svome području. Ali u životu su česte situacije kada je nužno poduzeti neke parnične radnje na području drugog suda (jer se dokazi nalaze na tom području).

Ako postoji opasnost od odgode, sud ima ovlast iz čl. 25. ZPP-a da sam poduzme pojedine parnične radnje na području susjednog suda (uz obvezu da o tome obavijesti sud na čijem području je radnja poduzeta).

Međutim, ako ne postoji opasnost od odgode, sud neće moći sam poduzeti takve radnje na području drugog suda, već će zatražiti pružanje pravne pomoći. Pružanje pravne pomoći ujedno i predstavlja iznimku od načela neposrednosti.

Unutrašnja pravna pomoć

Pravnu pomoć treba razlikovati od delegacije nadležnosti.22

Zamolnica. Sud kome je potrebna pravna pomoć drugog suda, obraća se ovome pismom – zamolnicom. Zamoljeni sud nije ovlašten ocjenjivati svrsishodnost zamolnice, već je dužan provesti zamoljenu radnju.23 Zamoljeni sud je ovlašten izvesti i druge dokaze ako to smatra svrsishodnim (kod zamolnice za izvođenje dokaza - 225).

Nadležnost. Za poslove pravne pomoći stvarno su nadležni općinski sudovi (34/4), a nekad i viši sud, ako se od njega traži spis ili obaviještenje iz spisa koji se kod njega nalaze. U slučaju da sud koji je zamoljen nije nadležan za zamoljenu radnju, ustupit će molbu nadležnom i o tome obavijestiti sud od kojega je primio molbu. Ako mu nadležni sud nije poznat, vratit će molbu.

Međunarodna pravna pomoć

Sudovi su dužni pružiti pravnu pomoć i stranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom i kada postoji uzajamnost, te ako se traži izvršenje radnje koja nije protivna javnom poretku (181).

Zamolnica. Sudovi će uzimati u postupak molbe stranih sudova ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su sastavljane na hrvatskom jeziku ili je priložen ovjeren prijevod (183). Isto vrijedi i u slučaju kada se domaći sudovi obraćaju za pomoć stranim sudovima (184).

Nadležnost. Ako zamoljeni sud nije nadležan, shodno se primjenjuju pravila o nenadležnosti kod unutarnje pravne pomoći.

Zamolnica se može uputiti i diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH u stranoj zemlji, ako se opravdano smatra da će se pozvana osoba dobrovoljno odazvati.

22 Kod delegacije određeni se predmet oduzima od nadležnog suda i u cijelosti povjerava na odlučivanje nekom drugom sudu. Kod pravne pomoći nadležni sud zadržava predmet, a od zamoljenog suda traži poduzimanje samo određenih parničnih radnji. 23 Sudovi su dužni jedan drugome pružati pravnu pomoć (179/1), a i ostali državni organi su dužni pružati pravnu pomoć sudovima (11ZS)

11

Lex fori. Sudovi pružaju pravnu pomoć stranim sudovima na način predviđen domaćim zakonom (lex fori, locus regit actum). Iznimno, radnja se može izvršiti i na način koji traži inozemni sud, ako to nije protivno javnom poretku

12

TEMELJNA NAČELA

Načela su značajna zbog tumačenja pravnih normi i zbog postojanja zakonskih praznina. U našem građanskom procesnom pravu postoji 13 načela, među kojima je ponekad i nesklad. No sva načela zajedno postoje i na sudu je da održi ravnotežu i postigne kompromis.

Načelo ustavnosti i zakonitosti

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Gpp ima za zadatak da na posredan način osigura pravilnu primjenu materijalnog prava.

Načelo ustavnosti i zakonitosti traži da se ostvarivanje zakonom i ustavom utvrđenih društvenih ekonomskih i političkih odnosa, jedinstvo pravnog poretka, te zaštita sloboda i prava čovjeka i građanin i drugih pravnih subjekata osiguravaju tako što će se parnični postupak provesti uz strogo poštivanje pravnih pravila koja reguliraju ovu procesnu aktivnost.

U RH zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi sa Ustavom i zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak RH. Međunarodni ugovori koji su sklopljeni, potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, dio su unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona.

Sud se, prilikom vođenja parničnog postupka, dužan rukovoditi pravilima Ustava i ostalih propisa koji svoju snagu izvode iz Ustava. Ako sud smatra da neki propis nije u skladu s Ustavom, postupit će prema čl. 37. UZUSRH.24

Sud se prilikom vođenja parničnog postupka mora strogo pridržavati normi o parničnom postupku, one su za njega ius cogens. On je ovlašten poduzimati samo one radnje koje su zakonom predviđene, a ako nešto u zakonu nije predviđeno treba uzeti da to onda ni u parničnom postupku nije dopušteno (u pravilu). Sud nije ovlašten postupak voditi po načelima pravičnosti – ex aequo et bono.25

Osim suda i stranke se moraju strogo pridržavati normi o parničnom postupku, jer ove i za njih predstavljaju ius cogens.

Parnične radnje moraju se osnivati na zakonu. Što u procesnom zakonu nije predviđeno, to u parničnom postupku nije dopušteno. Sud mora poznavati pravila kojima se regulura parnični postupak – iura novit curia. Ovako postavljen princip strogog legaliteta nije konzekventno proveden, jer bi se time sputavala primjena apstraktnog pravila na konkretan slučaj.

Zato, da bi se omogućila prilagodba općih pravila prilikama određene parnice, uvode se neka pravila kojima se daje ovlaštenje sudu da u konkretnoj stvari primjeni metodu za koju nađe da je in concreto najsvsishodnija – sudsko upravljanje postupkom.

Tako npr. na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom u nekim situacijama zakon prepušta sudu slobodan izbor radnih metoda, te se uvode pravni standardi koji procesnim pravilima daju elasticitet.

24 V. poglavlje 1.2.2.25 Iznimno će sud moću primjeniti to načelo napr. temeljem ovlasti iz čl. 169. ZOO – odgovornost po osnovi pravičnosti). Dakle u sferi procesnog prava Zakon o parničnom postupku je jedini izvor i nema mogućnosti suđenja po pravičnosti, dok takva mogućnost iznimno postoji u sferi primjene materijalnog prava.

13

a) Jednistvena primjena pravnih pravila

Svi su hrvatski građani i stranci jednaki pred zakonom i sudovima. Ostvarenje načela promatrano šire, izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na isti način u istim slučajevima prema svim subjektima. Zato pravila građanskog procesnog prava moraju osigurati jedinstvenu primjenu pravnih pravila na čitavom području njihovog važenja.

Poštivanje načela nezavisnosti sudaca, ustavnosti i zakonitosti trebalo bi imati prednost pred zahtjevom za što ekonomičnijim ostvarivanjem jedinstvene primjene prava te dopuštati ostvarivanje načela jedinstvene primjene zakona samo u granicama u kojima se ne dovodi u pitanje načelo sudačke nezavisnosti.

Na sjednicama sudskih odjela razmatraju se pitanja od interesa za rad odjela a posebno ustrojstvo unutarnjeg poslovanja, praćenje rada, raspravljanje o spornim pravnim pitanjima, ujednačavanje sudkse prakse, stručno usavršavanje.

Na sjednicama sudskih odjela županijskog i Visokog trgovačkog suda razmatraju se i pitanja od zajedničkog interesa za područne sudove nižeg ranga i pitanja značajna za primjenu propisa pojednih pravnih područja iz nadležnosti suda.

Na sjednici odjela Vrhovnog suda RH razmatraju se pitanja od zajedničkog interesa za pojedine ili za sve sudove u RH te se razmatraju i daju mišljenja o nacrtima propisa iz određenog pravnog područja.

Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda RH, Visokog trgovačkog suda i županijskog suda obvezuje sva drugostupanjska vijeća tog odjela.

Jedino su pravna shvaćanja odjelskih sjednica Vrhovog suda RH obvezatna su za sva vijeća, pa time i za sve suce odjela tog suda koje je prihvatilo to shvaćanje.

Pravna shvaćanja usvojena na sjednici sudskog odjela Vrhovonog suda RH ne obvezju vijeća drugih odjela tog suda ni niže sudove. Vezanost vijeća određenog sudskog odjela Vrhovnog suda za pravna shvaćanja prihvaćena na sjednici tog odjela može se opravdati Ustavom utvrđenom misijom najvišeg suda u državi – Vrhovnog suda, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana.

Predsjednik Vrhovnog suda RH može sazvati i proširenu opću sjednicu tog suda. Tu sjednicu sačinjavaju svi suci Vrhovnog suda, te po dva predstavnika Visokog prekršajnog suda, Visokog trgovačkog suda, Upravnog suda te svakog županijskog suda. Na njoj se razmatraju aktualna pitanja iz sudske prakse i utvrđuje se prijedlog kandidata za članove Državnog sudbenog vijeća.

Pri donošenju nove odluke nadležno sudbeno tijelo dužno je poštovati pravna stajališta stavnog suda uzražena u odluci kojojm se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

U postupku za izmjenu odluke suda u povodu konačne presude ESLJP kojom je utvrđena povreda kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene EKLJP i protokolima uz tu konvenciju koje je ratificirala RH, sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u takvoj presudi Europskog suda.

b) Exceptio illegalitatis

14

Ako sud u tijelu postupka utvrdi da zakon koji bi trebao primjeniti ili određena njegova odredba nije suglasna s Ustavom zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom.

No ako sud u tijeku postupka utvrdi da podzakonski propis koji bi trebao primjeniti odnosno pojedina njegova odredba nisu u suglasnosti s Ustavom i zakonom, na konkretni je slučaj dužan neposredno primjeniti zakon, a ustavnom sudu podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom – exceptio illegalitatis

Sudovi osiguravaju objavljivanje važnijih sudskih odluka ali i pravnih shvaćanja. S obzirom na značenje sudske prakse za razvoj prava bilo bi prijeko potrebno da objavljivanje sudskih odluka Vrhovnog suda RH bude sistematsko i potpuno bez arbitrarnog odabiranja.

Pravilna primjena zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovodi do odluka koje su nezakonite u odnosu na društvenu stvarnost koju reguliraju. Pravni lijekovi kao sredstva za ispravljanje nezakonitih odluka su parnične radnje čije poduzimanje u pravilu zavisi od dispozicije stranaka. Viši sud ne može po službenoj užnosti pokrenuti instancijski postupak. Načelo zabrane reformacije in pejus također sprečava usklađivanje nezakonite odluke sa zakonom.

Načelo dispozicije i oficioznosti

Ovo načelo daje odgovor na pitanje o kome ovisi pokretanje, održavanje i prestanak parnice. Ako to ovisi o inicijativi stranaka radit će se o načelu dispozitivnosti, a ako ovisi o incijativni suda radit će se o načelu oficijelnosti.

U parničnom postupku dominantno je načelo dispozitivnosti, korigirano nekim mjerama koje su izraz načela oficijelnosti (koje je inače karakteristično za kazneni postupak). Načelo dispozitivnosti je prihvaćeno u parničnom postupku jer taj postupak služi zaštiti građanskopravnoh donosa, koji su regulirani pravilima dispozitivne prirode.

Korištenje prava na pružanje pravne zaštite u parničnom postupku zavisi od dispozicije stranaka. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti. Nasuprot ovlaštenjima za poduzimanje aktivnosti, nema obveze za njihovo poduzimanje. Sve su parnične radnje stranaka izraz stranačke dispozicije.

Sudu se daju određena oficiozna ovlaštenja pa mu se priznaje pravo na poduzimanje određenih aktivnosti i bez inicijative, pa čak i protiv volje stranaka, dakle uz cijenu ograničavanja njihovih dispozitivnih ovlaštenja.

Neke od parničnih radnji stranaka izraz su njihovog ovlaštenja da ostvaruju određena prava procesne naravi koja se ograničuju na samu parnicu i pravno su relevantne dok parnica traje – tzv. čiste procesne dispozicije.

Čiste procesne dispozicije su; radnje kojima se traži izuzeće, aktorska kaucija, oslobođenje od prethodnog snošenja troškova, kojima se obavlja izbor nadležnog suda, traži osiguranje dokaza, kojima se odlučuje o kumulaciji tužbenih zahtjeva, kojima se određuje mirovanje postupka ili se utječe na tip postupanja.

U drugu grupu parničnih radnji stranaka spadaju one kojima se utječe na sadržaj i sudbinu zahtjeva za pružanje pravne zaštite tako da se učinak tih stranačkih dispozicija

15

preljeva izvan granica konkretne parnice u kojoj su poduzete, neposredno (sudska nagodba) ili posredno ( priznanje tužbnog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva) – tzv. materijalne procesne dispozicije.

Opća ocjena dovodi do zaključka o načelnoj dominantnosti pravila koja su odraz načela dispozitivnosti, korigiranih mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela oficioznosti.

Parnica se pokreće tužbom tužitelja. Od njega zavisi hoće li parnicu pokrenuti, kada i o čemu. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti (nemo iudex sine actore; ne procedat iudex ex officio).

Jednom pokrenut postupak vodi se po službenoj dužnosti do donošenja konačne odluke u pravostupanjskom postupku. U suvremenim procesnim sistemima sve više dolazi do izražaja aktivna uloga suda u provođenju postupka pokrenutog na inicijativu stranke.

Daljnji procesni stadiji koji slijede nakon donošenja konačne odluke u prvostupanjskom postupku, opet zavise od inicijative stranaka - žalbeni postupak, revizijski postupak, postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, povrat u prijašnje stanje.

Pokretanje nekih incidentalnih postupaka također zavisi od inicijative stranaka; postupak za osiguranje dokaza, aktorska kaucija, oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova. Postupak radi određivanja privremenih mjera osiguranja.

Tužitelj, koji je ovlašten pokrenuti postupak, ovlašten je i jednostranom parničnom radnjom dovesti do njegove obustave. Ukoliko parnica nije ovako obustavljena, dalji procesni stadiji (žalba, izvanredni pravni lijekovi) opet zavise od inicijative stranaka.

Stranka od čije dipozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je utvrditi i temu raspravljanja i odlučivanja – predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (2/1) - ne eat iudex ultra et extra petitia partium. Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo od onoga što je tražio.

Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti No o ovoj povredi sud je ovlašten voditi računa samo na zahtjev stranke, pa ako stranke propuste pobijati presudu, time saniraju ovaj nedostatak i takva će odluka postati pravomoćna.

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Tužitelj se može odreći svog zahtjeva; tuženik može priznati zahtjev protivnika; stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora.

Predmet raspolaganja je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, a ne građanskopravni zahtjev prema protivniku. Disponiranje zahtjevima u parnici moguće je i kad iza tih zahtjeva ne stoji građanskopravno ovlaštenje.

Zakon nalaže sudu da ne uvaži raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima morala (3/3). Ova kontrola mora biti prevenivna, jer ove dispozicije mogu biti opasnije od izvansudskih, budući da se one sankcioniraju pravomoćnošću.

Načelo dispozicije; U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.

Načelo oficioznosti; Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

Kontrola parničnih radnji stranaka koje je sud ovlašten ne uvažiti kada su u protivnosti s pravnim poretkom trebalo bi da u biti bude jednaka u odnosu na sve ostale oblike

16

disponiranja. Porcesna pravila predviđaju različite oblike i intenzitet kontrole stranačkih dispozicija.

Najpotpunije mjere predviđene su u odnosu na disponiranje činjeničnom osnovom spora, izričito priznanje navoda protivnika,konkudentno priznanje ovih navoda, priznanje i odricanje od tužbenog zahtjeva. Nepotpune su odredbe koje se tiču sudske nagodbe.

Ako su dopuštene parnične stranke – tužitelj i tuženik – mogu poduzimati sve procesne dispozicije u parnici. Povoljne dispozicije važe za sve jedinstvene suparničare i kad ih poduzme samo jedan od njih.

Načelo pravnog interesa

Funkcioniranje pravosuđa treba racionalno koristiti – samo onda kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava i ostvarenje pravnog poretka. Pravni interes je korist koju tužitelj očekuje od angažiranja suda njegovoj pravnoj stvari. Pravni interes mora biti:

1. pravni i konkretan (treba se ogledati u određenoj sferi tužiteljevih prava)2. socijalno jači od javnog interesa pravosuđa da se bez potrebe ne angažira3. takav da se može ostvariti jedino sudskim putem (nema pravnog interesa ako je

očekivanu korist moguće ostvariti na neki drugi svrsishodniji način bez intervencije suda)

Tužitelj ne mora dokazivati da mu određeno pravo pripada, već da (pod pretpostavkom da mu to pravo pripada) ima razloga da se za ostvarenje toga prava obrati sudu. On mora učiniti vjerojatnim da će, ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati neku pravnu korist.

Da bi tužba bila dopuštena dakle da bi sud bio dužan o tuženom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnivanosti tužitelj mora;

1. iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo te

2. učiniti vjerojatnim da će ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju be povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti

O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti. Bitno je da pravni interes postoji u vrijeme donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite.

Pravni interes je opća pravna pretpostavka. O njegovom postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti. On uvijek mora postojati, razlika je u tome što se nekad presumira, a nekad se mora dokazivati.

Pravni interes mora dokazivati:1. umješač (206/1)2. stranka koja podnosi pravni lijek (358/3)

3. stranka koja posnosi kondemnatrornu tužbu prije dospjelosti tražbine

4. tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje

17

Pravni interes se presumira kod:1. osobe koju zakon ovlašćuje da traži određenu deklaratornu zaštitu26

2. podnositelja kondemnatorne tužbe, jer on, zbog zabrane samopomoći, nema drugog načina da zaštiti svoja povrijeđena prava.

3. podnositelja konstitutivne tužbe, jer strankama nije dopušteno da svojim dispozicijama preinačuju sadržaj pravnih donosa27

4. tuženika, jer poduzimanje defenzivnih parničnih radnji predstavlja jedini dopušteni način obrane od tužitelja.

Kad sud konstatira nedostatak pravnog interesa, dužan je odbaciti tužbu (288/2). Odbacivanje tužbe zbog nedostaka pravnog interesa ima mjesta samo ako se pokaže da – sve kad bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima ili koju bi na drugi način mogao ostvariti.

Ocjena postojanja pravnog interesa mora polaziti od te teze kao dane i nepovredive: tužitelj ima pravni interes ako se može nadati pravnoj koristi od presude kojom bi njegov zahtjev bio prihvaćen.

Povreda pravila o pravnom interesu nije po zakonu razlog apsolutne ništavosti niti instacioni sudovi o njoj nisu ovlašteni voditi računa o njoj po službenoj dužnosti niti ona djeluje na sadržaj konačne odlke. Zbog povrede prava pravnom interesu se ne mogu s uspjehom podnositi pravni lijekovi

Načelo ekonomičnosti

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova (10/1). To je načelo bis dat, qui cito dat. Parnica bi se trebala voditi tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost predmeta spora. Iako se ovaj postulat ne može primijeniti u smislu da bi u tom slučaju sud mogao otkloniti pružanje pravne zaštite, ipak taj postulat treba biti glavna rukovodna misao pri izboru raspravnih metoda u sporu.

ZIDZPP/03 po prvi puta izričito propisuje obvezu suda da parnični postupak provede u razumnom roku.28 Odlučivanje u razumnom roku u interesu je ponajprije onoga tko zahtjeva pravnu zaštitu, ali je isto tako i u interesu države, jer bi kraće trajanje postupaka značilo za nju i manje financijske obveze (budući da ona financira rad sudstva).

Metode za ostvarenje ovog načela. Radi se o sljedećim zakonskim odredbama:1. ograničavanje razloga zbog kojih se mogu podnositi pravni lijekovi2. pri mogućnosti izbora između više metoda, prednost treba dati bržoj i jeftinijoj metodi3. režim rokova i ročišta treba biti strog4. raspravu treba, po mogućnosti, dovršiti na jednom ročištu (koncentracija postupka)

26 Npr. ne mora dokazivati pravni interes onaj kojega zakon ovlašćuje na isticanje deklaratornih zahtjeva za utvrđivanje ili osporavanje očinstva27 Npr. da razvedu ili ponište brak28 Je li u konkretnom slučaju povrijeđen pravni standard «razumni rok» trebalo bi zasnivati na utvrđenju: (1) ukupnog trajanja postupka, (2) složenosti predmeta, (3) načina postupanja sudova, (4) ponašanja podnositelja zahtjeva koje je moglo pridonijeti produživanju postupka, (5) važnosti predmeta za posnositelja zahtjeva, te (6) posebnih okolnosti koje mogu opravdati produženje postupka.

18

5. kod sporova male vrijednosti vodi se bagatelni postupak u kojem sudi sudac pojedinac (ovim se donekle daje izraz načelu de minimis non curat praetor)

6. nepriznavanje nesvrsishodnih troškova7. svrsishodna delegacija, atrakcija nadležnosti

Načelo saslušanja stranaka

Sud je dužan svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima suprotne stranke (5/1). To je klasični procesni princip audiatur et altera pars. Načelo saslušanja obiju stranaka svodi se na pravilo da svakoj stranci treba omogućiti da mutatis mutandis poduzima sve one procesne radnje koje koje može poduzeti i druga parnična stranka. To se u prvom redu odnosi na procesne radnje kojima stranke izražavaju;

1. svoje zahtjeve, stavove, prijedloge, navode, izjašnjenja o relevantnim pitanjima

2. reakcije na stavove, zahtjeve, prijedloge, navode i razjašnjenja svog protivnika.

Načelo obuhvaća i pravo stranaka da budu saslušane kao svjedoci sui generis

Postavlja se pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka? Postoje 3 rješenja ovog problema.

1. Sistem afirmativne litiskontestacije (Qui tacet consentire videtur). Stranka koja šuti smatra se da priznaje istinitost protivnikovih navoda. Ovaj sistem je dobar za motiviranje stranaka na procesnu aktivnost, jer postoji strah od pogrešnog zaključka suda.Pasivnost se pretvara u instrument procesne dispozicije

2. Sistem negativne litiskontestacije (Qui tacet consentire non videtur). Stranka koja šuti smatra se da poriče protivnikove zahtjeve. Ovaj sistem je najlošiji za motiviranje jer potiče pasivnost parnične stranke.

3. Sistem neopredjeljenog stava. (Qui tacet nihil dicet). Iz šutnje stranke se ne može izvesti nikakv zaključak o njenoj volji, ona ne znači ni priznanje ni poricanje.

Naše procesno pravo prihvaća neopredijeljen stav. Izuzetno, u slučaju potpune pasivnosti tuženika, sud je ovlašten donijeti presudu zbog izostanka i presudu zbog ogluhe, kojima usvaja tužbeni zahtjev. Ovdje je prihvaćen sistem afirmativne litiskontestacije. Sud nije ovlašten ispitivati istinitost tužiteljevih navoda pa će biti dužan prihvatiti tužbeni zahtjev ako njegova osnovanost proizlazi iz tih navoda, za koje se uzima da su istiniti. Ovo je ovlaštenje znatno suženo u pogledu mogućnosti primjene;

1. pravilo se može primjenjivati samo u sporovima u kojima je disponiranje dopušteno a i time u općim granicama dispozitivnosti

2. samo prema stranci koja nije poduzela nikakvu aktivnost, stoga samo prema tuženiku, jer je tužitelj barem u tužbi izložio svoj svoj stav koji je suprotan obrani tuženika

3. teza o priznavanju odnosi se samo na činjenične navode ne i na zahtjev aktivne stranke; sud mora sam ocjenjivati pravnu osnovanost zahtjeva koji se na te navode oslanjaju

4. teza o priznavanju navoda odnosi se samo na one navode koji su tuženiku bili priopćeni prije nego što je zazeo pasivan stav u parnici; ne odnosi se na one navode koje aktivna stranka iznese tek nakon isteka roka u kojem je pasivna stranka trebala dati odgovor na tužbu odnosno na ročištu na kojem je nije bilo

19

U ostalim slučajevima sud je dužan rapravljati i bez sudjelovanja jedne od stranaka, cijeneći stav aktivne strane i procjenjujući što znači pasivnost druge strane.

Propisi ZPP-a kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:1. pravila o dostavljanju2. sud poučava nevještu i neku stranku3. stranak može pored punomoćnika aktivno sudjelovati u parnici4. stranke se obavještavaju o prijavi miješanja trećeg u parnicu5. ročišta se određuju tako da stranakama ostane dovoljno vremena da se priprememe za

raspravljanje 6. pripremno ročište i glavna rasprava počinju izlaganjem tužbe, a zatim tuženik

odgovara na tužbu7. stranka može sudjelovati u izvođenju dokaza - osvrati se na rezultate dokazivanja

Propisi ZPP-a kojima se odstupa od ovog načela:1. samo kad je to ZPP-om određeno, sud je ovlašten odličivati o zahtjevu o kojem

protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni (5/2)2. postupak rješavanja sukoba nadležnosti3. postupak osiguranja dokaza4. žalba protv rješenja5. sud može odrediti osiguranje dokaza bez omogućavanja protivniku da se izjasni o

prijedlogu (ali sud mu treba imenovati privremenog zastupnika).6. platni nalog se izdaje ne temelju samih navoda i dokaza tužitelja (ali tuženik može dati

prigovor - 450)7. u postupku zbog smetanja posjeda privremene mjere se određuju bez saslušanja

protivnika (442)8. o troškovima sud odlučuje bez prethodnog raspravljanja (164/1)

Kontradiktorno raspravljanje je aktivna realizacija ovog načela. Stranke iznose svoje stavove protiv stavova protivnika i suda (contra dicere). Kontradiktornost je najizaženija za glavne rasprave, zahvaljujući primjeni načela usmenosti i neposrednosti.

Ako kojoj stranci nezakonitim postupkom a naročito propuštanjem dostave ne bude pružena mogućnost raspravljanja pred sudom izvršena procesna povreda razlog je apsolutne ništavosti o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju redovitih pravnih lijekova.

Revizija protiv drugostupanjske presude može se zbog povrede načela saslušanja stranaka izjaviti samo ako podnositelj revizije zbog nje još nu žalbi pobijao prvostupanjsku presudu ili ako je ona učinjena tek u drugostupanjskom postupku; na tu povredu revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti.

Ponavljanje postupka može se tražiti ako taj razlog nije bez uspjeha bio iznesen u prijašnjem postupku s tim da podnošenje prijedloga nije vezano objektivnim rokom.

Načelo otvorenog pravosuđenja

20

Međutim, nije dovoljno jednu stranku štititi samo s obzirom na procesna djelovanja druge, jer je u parnici aktivan i sud. Stoga se, u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, traži da stranke budu upoznate i sa stavovima suda o njima, te da sud zajedno sa strankama otvoreno razmotri sporna pitanja u parnici.

Prema noveliranim odredbama ZPP-a, sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (219/2).

Dakle, sud, imajući na umu prihvaćeno raspravno načelo, više nije u mogućnosti neovisno o strankama prikupljati dokaze i tako osigurati siguran temelj za utvrđenje materijalne istine. No ipak je uloga suda u funciji pravilnog presuđenja i nadalje ostala aktivna, ali sada na način da tijekom postupka potiče stranke na iznošenje činjenica i predlaganje dokaza. Bitna novina je izričito propisana obveza suda da u takvim situacijama strankama iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

Nadalje, sudac postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora (298).

Ovom je odredbom i izričito uvedeno načelo otvorenog pravosuđenja. Time je istaknuta dužnost suca da, ne samo potiče stranke na iznošenje svih odlučnih činjenica, nego i da sa strankama razmotri i pravna pitanja konkretnog spora.

Posljedice povrede ovih pravila: ako je kojoj stranci nezakonitim postupkom (a naročito propuštanjem dostave) uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/6). Na to sud ne pazi ex offo.

Načelo traženja istine

Istina je kvaliteta ljudskog saznanja. Istina nije svojstvo objektivne stvarnosti. Stvarnost postoji prije i neovisno od ljudskog saznanja. Stjecanje istnitih saznanja i saznanja i spoznaja o objektivnoj stvarnosti u granicamama u kojima je to uopće moguće bitan je preduvjet pravilnosti i zakonitosti sudske odluke.

Stranke se mogu žaliti protiv sudske odluke zasnovane na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Stranke mogu i nakon pravomoćnosti ako se ispune određene pretpostavke tražiti ponavljanje postupka u kojem je došlo do odluke zasnovane na pogrešno ilil nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Mogućnost spoznaje istine u postupku je ograničena, jer su objekt istraživanja prošli događaji. Pritom se sud često oslanja na nepouzdane dokaze – izjave stranaka, svjedoka i vještaka itd.

Dvije su metode utvrđivanja istine. Dakle, postoje dva oprečna sistema izbora, ispitivanja i ocjene dokazne vrijednosti dokaznih sredstava.

1. Sistem legalne ocjene dokaza (sistem tražena tzv. formalne istine). Ovdje procesno pravo određuje pretpostavke za izbor, izvođenje iocjenu dokazne vrijednosti dokaznih

21

sredstava. Osobni stav suca je ovdje irelevantan. Njegov zadatak svodi se na utvrđivanje postoje li zakonom propisane pretpostavke za primjenu zakonskih pravila o istinitosti određenih činjeničnih navoda.

Oslanjajući se na tipična pravila iskustva stečena kroz generacije, zakonodavac unaprijed sam cijeni umjesnost ispitivanja nekog dokaznog sredstva i njegovu dokaznu snagu.

2. Sistem slobodne ocjene dokaza (sistem traženja materijalne istine). Ovdje je karakterističan nedostatak zakonskih pravila o izboru, ispitivanju i ocjeni dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Sud odlučuje tako da, ispitujući konkretan slučaj, formira zaključke induktivnom metodom. Sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kad formira osobno uvjerenje o njenoj istinitosti.29

Ozbiljnost kritika dovodi do nekih korektura i ograničenja: sučevo zaključivanje mora odgovarati zaključivanju razumnog i razboritog čovjeka; sudac je vezan općim zakonima logike, psihologije i iskustva uopće; sudac svoje mišljenje mora obrazložiti.

Kod nas je, prije zadnje novele ZPP-a, kroz odredbu 7/1 bilo je izraženo načelo materijalne istine nalažući sudu dužnost potpuno i istinito utvrditi činjenice o kojima ovisi utemeljnenost zahtjeva stranaka.

Stupanjem na snagu ZIDZPP/03 situacija se značajno mijenja. Prema izmijenjenom članku 7. ZPP-a, napušteno je načelo istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti, dakle apsolutna obveza suda utvrditi materijalnu istinu na način da je upravo na sud bila prevaljena takva dužnost kroz prikupljanje dokaznog materijala.

Prednost je sada dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1). Zakon prepušta inicijativu za prikupljanje procesnog materijala strankama, pa su odluke suda zapravo rezultat stranačke istine. Svoje zaključke sud može u pravilu donositi samo na temelju procesne građe koju su mu predočile stranke.

Pravila koja idu u prilog načela traženja istine:1. pravila o saslušanju stranaka, o dužnosti stranaka u postupku da govore istinu, o dužnosti građana da svjedoče i vještače pred sudom2. o načelu neposrednosti, javnosti, usmenosti i pismenosti3. o izuzeću sudaca u čiju se objektivnost sumnja4. o slobodnoj ocjeni dokaza, o obrazloženju sudske odluke, o načelu otvorenog pravosuđenja

Pravila koja ne idu u prilog načela traženja istine:1. zakon dopušta samo određeno dokazno sredstvo radi dokazivanja ugovora o

prorogaciji, o punomoći o izbranom sudu2. sud ne smije ispitivati svjedoke i vještake o onome što predstavlja službenu ili vojnu

tajnu3. sud mora uzeti da postoje činjenice na koje ukazuju zakonske presumpcije (napr.

dokazna snaga javnih isprava)4. pravilo o zabrani pobijanja presude zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja u

sporovima male vrijednosti5. zabrana reformatio in peius6. raspravno načelo

29 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (8).

22

Raspravno i istražno načelo

Ova načela daju nam odgovor na pitanje na kome je incijativa za prikupljanje procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Procesni materijal sačinjavaju:

1) činjenice,

2) dokazi,

3) pravila iskustva,

4) pravna pravila.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni raspravnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama (da mihi factum, dabo tibi ius). Sud je ovdje pasivni promatrač.

Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni istražnog načela, inicijativu za prikupljanje procesnog materijala priznaju naprotiv sudu. Stranke nisu ovlaštene da svojim dispozcijama utječu na prikupljanje procesnog materijala.

Kod nas je, prije novele ZPP-a iz 2003., u odnosu na utvrđivanje činjenica prevladavalo kao dominanatno raspravno načelo, uz samo uža istražna ovlaštenja. S druge strane, u odnosu na dokaze sudu su bila dana značajna istražna ovlaštenja tako da je u tom dijelu kao dominantno bilo prihvaćeno istražno načelo.

Međutim, novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo kao dominantno i u odnosu na dokaze (na isti način kako je to već u ranijoj odredbi bilo predviđeno u odnosu na činjenice), pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu predložile.

Sada je izjednačeno inkvizitorno ovlaštenje suda u donosu na činjenice i dokaze, i to na način da je sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (7/2). No ni u takvim slučajevima sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (7/3).

Istražno načelo u pogledu prikupljanja dokaza iznimno vrijedi u parnicama iz radnih odnosa, jer je u tim parnicama sud ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2).

Dakle, prednost je dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).30

Stranke su ovlaštene i dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. U pogledu činjenica i dokaza ovo ovlaštenje stranaka iskazuje se u dvojakom smislu;

1. u pozitivnom smislu – sud mora voditi računa o činjeničnim tvrdnjama i dokaznim prijedlozima stranaka koji su pravno relevantni

30 S obzirom na prihvaćeno raspravno načelo u čl. 7. ZPP-a, bilo je potrebno s tim uskladiti i ostale odredbe toga zakona. To je i učinjeno izmjenom članaka 220/2, 225, 286, 289 i 290. Svim ovim izmjenama te su odredbe usklađene s prihvaćenim načelom da sud pribavlja i izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile.

23

2. u negativnom smislu - sud ne smije voditi računa o činjenicama i dokazima na koje se niti jedna od stranaka nije pozvala ma koliko bi nače oni mogli biti relevantni u sporu

Činjenice su sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja, izjave volje) što ulazi u sastav praemisse minor logičkog silogizma iz kojeg nastaje sudska odluka.31

Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja sud se;

1. u ime raspravnog načela – ovlašten i dužan koristiti navodima stranaka u parnici o činjenicama bez obzira na to koja ih je stranka iznijela, ali samo o relevantnim činjenicama na koje su ukazale stranke a ne i onima o kojima je na drugačiji način saznao. Sud može uzeti u razmatranje samo one činjenice o kojima su stranke imale mogućnost raspravljati tijekom parnice

2. u ime načela inkvizitornosti – ovlašten je ispitivati i činjenice koje stranke nisu iznijele ali samo ako iz rezultata raspravljanja proizlazi da stranke pređućivanjem tih činjenica idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

Stranke su ovlaštene svojim dispozicijama vezati sud samo s obzirom na činjenice na koje treba primjeniti pravne propise, ne i za svoje pravne sudove o tim činjenicama.

Treba uzeti da je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice koje su općepoznate, notorne i kad se niti jedna stranka nije na njih pozvala. Sud ne može uzimati u obzir svoje privatno znanje o relevantnim činjenicama jer bi u tom slučaju bio svjedok u stvari u kojoj sam sudi.

Posredno pravno relevantne činjenice – indicije u biti su funkcionalno dokazno sredstvo pa za njih važe pravila o ovlaštenjima suda o izboru dokaza a ne o izboru činjenica. Pravila o procesnim pretpostavkama u pravilu su prisilne naravi. Zbog toga je sud ovlašten da ne vodeći računa o navodima stranaka – utvrđuje sve činjenice od kojih zavisi postojanje procersnih pretpostavka utvrđenih takvim pravilima.

Dokazi su sve ono temeljem čega se može zaključivati o postojanju pravnorelvantnih činjenica. I dokazi su činjenice, ali ne takve činjenice na kojim se gradi sučeva odluka, već takve da se pomoću njih izvodi zaključak o postojanju onoga što treba biti podloga sučeve odluke.

Sud je u pravilu ovlašten izvesti samo dokaze koje su stranke predložile. Samo ako posumnja da stranek idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati sud je ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.

Sud je ovlašten slobodno odlučivati o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja važnih činjenica. Predložene dokaze koje ne smtra važnim sud će odbiti. Indicije su specifično dokazno sredstvo pa o za njih važe pravila o dokazima.

U obiteljskopravnim sporovima u kojima se sudu daju proširena inkvizitornaa ovlaštenja i Centar za socijalnu skrb je dužan na zahtjev suda pribaviti podatke o osobnim i obiteljskim prilikama djece i stranaka u postupku kad sud smatra da je potrebno. On se ppojavljuje kao pomoćni istražno organ.

Pravila iskustva su apstraktni sudovi činjnične (ne pravne) naravi, zasnovani na dugotrajnom promatranju pojava ili eksperimentu, za koje se osnovano može pretpostaviti da važe i za buduće slučajeve.32 Ona se u pravilu ne dokazuju (ona su za su praemisse maior kao i pravna pravila), ali ako neko pravilo iskustva nije poznato sudu, on ga može dokazivati

31 Dakle, činjenice su praemissa minor, pravne norme - praemissa maior, a sudska odluka - conclusio.32 Npr. pravilo da određen postotak alkohola u krvi smanjuje sposobnost vožnje.

24

korištenjem vještaka. Sud je ovlašten da o njima stječe znanja izvan postupka, privatno, za razliku od činjenica kod kojih to nipošto nije dozvoljeno.

Pravna pravila sud mora poznavati (iura novit curia), pa ih zato ne treba dokazivati. Tužitelj nije dužan u tužbi navesti pravnu normu koju bi sud trebao primijeniti. No stranke su ovlaštene da u parnici iznose svoja pravna shvaćanja o predmetu spora. Međutim sud nije takvim shvaćanjima vezan ni u kom pogledu (186/3).33

Sadržaj apstraktnih pravnih pravila ne može biti predmet dokazivanja u parnici. Sud bi mogao i od stranka zatražiti da mu podnesu javne isprave, izdane od nadležnog inozemnog tijela, kojima se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. U svom standardnom obliku ta isprava tzv. certificat de coutume sadrži objektivnu informaciju o važećem pravnom izvoru.

Na strankama ne leži teret dokazivanja sadržaja stranog prava. Neuspjeh stranaka da pomognu sudu u utvrđivanju sadržaja stranog rava ne može dovesti do zaključka da određena strana pravna norma ne postoji. U pravnim lijekovima u kojima nije dopušteno pobijanje odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja može se napadana odluka kritizirati zbog pogrešne primjene stranog materijalnog prava.

Načelo neposrednosti

Ovo načelo je radni princip parničnog postupka, direktiva o metodi ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica, posebno pravilo o načinu izvođenja dokaza. Ovo načelo se odnosi na metodu sučeva rada pri ispitivanju dokaznih sredstava.

Ovo načelo zahtjeva:

1. da sud svojim čulima zapaža sadržaj dokaznih sredstava, između suda i izvora informacija ne smije biti posrednika

2. da sud koji tako neposredno zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava

3. da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta.

Posredno izvođenje dokaza je radna metoda prilikom koje se funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispianih sredstava povjerava drugačijim subjektima.

Načelo neposrednosti odnosi se na metodu sudčeva rada pri ispitivanju dokaznih sredstava, ne i na kvalitetu ispitivanja dokaznog sredstva. Pravila izvedena iz ovog načela rješavaju problem odnosa između suca koji sudi i sredstava informiranja, ne rješavaju

33 Sud bi morao poznavati strano pravo jednako kao i domaće (13/1 ZRSZ). Da bi se upoznao sa stranim pravom sudac može:

- zatražiti od stranaka da mu podnesu javne isprave izdane od nadležnog inozemnog organa kojima se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi (13/3 ZRSZ)

- ako ne uspije sa prethodnim, može se obratiti posebnoj službi pri ministarstvu pravosuđa (13/2 ZRSZ)

- može se obratiti institutu za međunarodno pravo ili institutu Max Planck u Hamburgu koji da je informacije o stranom pravu

25

problem odnosa između sredstava informacija i činjenica o kojoj određeno dokazno sredstvo pruža informaciju. Moguće je;

1. da neposredno dokazno sredstvo bude neposredno i posredno izvedeno

2. da posredno dokazno sredstvo bude bude neposredno i posredno izvedeno

Ako je svjedok posredno dokazno sredstvo njega može ispitivati ili;

1. sudac koji sudi – neposredno izvođenje dokaza

2. zamoljeni sudac – posredno izvođenje dokaza

Prednost je ovog načela u tome što sudac, prilikom ocjenjivanja dokazne vrijednosti tih informacija, pored logičkih kriterija primjenjuje i psihološke – geste svjedoka, (ne)odlučnost, (ne)sigurnost, itd. Ovime se omogućuje da se ostvare prednosti načela slobodne ocjene dokaza, te se također omogućuje ostvarivanje načela ekonomičnosti i usmenosti i saslušanja stranaka. Dakle, spoznaje postaju intentzivnije i točnije.

Hrvatski procesni sistem proglašava načelo neposrednosti rukovodnim pravilom i dopušta odstupanja koja je mogu manifestirati;

1. dokaz ne izvodi raspravni sud nego samo predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac ili sudski savjetnik

2. da sud ne obnavlja neposredno izvođenje dokaza na novom ročištu za glavnu raspravu, već se ograničava na čitanje zapisnika s ranijeg ročišta o rezultatima neposrednog ispitivanja tih dokaznih sredstava

3. da drugostupanjski sud ocjenjuje činjenične tvrdnje oslanjanjući se na zapisnike o neposrednom izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom

4. da se sud zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o posredno relevantnim činjenicama

Propisi kojima se osigurava ovo načelo- sud odlučuje u pravilu na temelju neposrednog raspravljanja (4)- u sporovima koje sudi vijeće, dokazi se prvenstveno izvode na glavnoj raspravi pred

nadležnim vijećem (224/1)- sud može tražiti da se važne isprave podnesu i u izvorniku (108/1)- presudu mogu donijeti samo suci koji su sudjelovali na ročištu na kojem je glavna

rasprava zaključena (335/2)- ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi

iznova (315/3)- presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja gl. rasprave (335/3)

Propisi kojima se zaobilazi ovo načelo1. u sporovima koje sudi vijeće vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni

dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili sucem zamoljenog suda (224/1)2. kad postoji opasnost od odgode dokaze izvodi sud na čijme se području dokaz nalazi,

a to ne mora biti parnični sud (273/2)3. sud se zadovoljava i prijepisima isprava (108/1)4. ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, sudac pojedinac, odnosno

vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se

26

ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza (315/3)

5. u složenijim predmetima sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave (335/4)

6. u odsutnosti stranke sud će raspravljati oslanjajući se na njezine pismeno poduzete radnje

7. u stadiju pripremnog ročišta predsjednik vijeća ovlašten je da izvrši uviđaj izvan suda (290/3). Ako je održano pripremno ročište, na prvom ročištu za glavnu raspravu predsjednik vijeća samo upoznaje članove vijeća s rezultatima pripremnog ročišta (297/2)

Ako su dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom na neposredan način, žalbeni sud može ne može preinačiti utvrđeno činjenično stanje, budući da je institut rasprave pred drugostupanjskim sudom ukinut. Ali ako je prvostupanjski sud zasnovao svoju odluku isključivo na posredno izvedenim dokazima ili na ispravama, žalbeni sud može preinačiti utvrđeno činjenično stanje.Povreda ovih pravila načelno može biti samo uzrok relativne ništavosti.

Načelo usmenosti i pismenosti

U svome ekstrenmom obliku načelo usmenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju govorom. Pismena stranaka imaju samo značaj prethodnog obaviještavanja o radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti: quod est in actis non est in mundo.34

Ekstremno ostvareno načelo pismenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju u pismenom obliku, inače nemaju značaja: quod non est in actis non est in mundo.35

ZPP načelno određuje: ako za pojedine radnje nije predviđeno u kojem se obliku poduzimaju, izvan ročišta parnične radnje se poduzimaju pismeno, a na ročištu usmeno (14).

Propisi koji određuju usmenu formu:1. sud donosi odluku u pravilu na temelju usmenog raspravljanja (4). Usmeno izlažu:

svjedok, vještak, stranke, one još usmeno izlažu tužbu i odgovor na tužbu (287/1)2. isprave i rezultati posredno izvedenih dokaza čitaju se na raspravi3. punomoć se može izdati i u usmeno (97/1)4. sve izjave koje se daju podneskom mogu se dati i usmeno na zapisnik kod suda

(106/5)5. sud usmeno proglašava presudu i njene razloge

Propisi koji određuju pismenu formu:1. svjedok: ako je gluh postavljaju mu se pitanja pismeno, ako je nijem pozvat će se da

pismeno odogovara (245/2);

34 Prednosti načela usmenosti su demokratičnost (jer je pristupačna nepismenima), ekonomičnost (brza i jeftina), spontanost, omogućuje ostvarenje načela: javnosti, neposrednosti, kondradiktornosti. Sve ove kvalitete ne mogu se ostvariti kod načela pismenosti.35 Prednosti načela pismenosti su sređenost, preciznost, iscrpnost, te nema opterećenja teretom pamćenja, dok kod usmenosti imamo kao nedostatke improvizaciju, nepreciznost, propuštanje bitnog, mogućnost, zaboravljanja, sugestivnost.

27

2. vještaka sud može pozvati da prije ročišta podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje (260/1)

3. punomoć se u pravilu izdaje pismeno (97/1)4. presuda i rješenje moraju se pismeno izraditi (337/1)5. sud može donijeti presudu na osnovi pismenih podnesaka bez održavanja rasprave

(332a)6. platni nalozi izdaju se na temelju pismenih podnesaka tužitelja (446/1)

Povreda pravila o formi postupanja je razlog relativne ništavosti. Ako je u slučajevima kada je dužan održati glavnu raspravu sud donio presudu bez glavne rasprave, ta procesna povreda je razlog apsolutne ništavosti.

Načelo koncentracije postupka

Prema ZPP-u (311/2) dužnost je suca brinuti se da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, te da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu. Ovo je u praksi neostvarivo, i više služi kao jedna smjernica, cilj kojemu sudac treba stremiti. Da bi se ostvarila maksimalna koncentracija postoje dva načina.

Metoda strogog zakonskog reda. Postupak je bio podijeljen u niz međusobno strogo odijeljenih stadija a zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom stadiju mogu obavljati i kojim redom. Ni sud ni stranke nemaju mogućnost utjecati na promjenu ovog rasporeda. Propuštanje poduzimanja tih radnji dovodilo je do prekluzije ovlaštenja.

Metoda arbitrarnog, diskrecijskog ili svrsisihodnog reda. Također je postupak podijeljen na stadije, ali granice među njima nisu više tako oštre. Zakonom je redosljed raspravaljanja određen samo okvirno. Sudu se prepušta da po svome nahođenju odredi onaj procesni red za koji smatra da je najprikladniji. Samo u nekim slučajevima propuštanje nekih djelatnosti stranaka u određenom roku ili stadiju dovodi do prekluzije ovlaštenja.

Kod nas zakon prihvaća svrsishodni zakonski red, ali ga korigira pravilima o strožem režimu dopustivosti i redosljeda određenih radnji, što je sada nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03 još izraženije.

Primjeri za prekluziju procesnih ovlaštenja: 1. sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti stvarno ili mjesno nenadležnim,

ako je taj prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/2, 20/1)

2. stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu (ako pripremno ročište nije održano) iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, i predložiti dokaze (299/1).36

3. tužitelj je ograničen u svom pravu na jednostrano preinačenje tužbe (190/1) 4. stranke su ograničene u pravu na traženje izuzeća suca (73/2)

36 Postupanje stranaka sukladno ovako naloženoj obvezi omogućilo bi sudu maksimalnu koncentraciju raspravljanja. Međutim, stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, uz samo blagu sankciju - dužnost naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci (299/2).

28

Načelo javnosti

Ovo načelo traži da se svakome (neograničenom broju osoba koje nisu unaprijed individualno određene) osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja sudskoj raspravi. Ovo načelo se, osim u pravu građana da prisustvuju sudskoj raspravi, manifestira još i u pravu građana da objavljuju svoja zapažanja s rasprave, te da razmatraju i prepisuju sudske spise (150/1).

Zakonodavac je ovime htio postići dva cilja: (a) kontrola građana – oni svojom prisutnošću trebaju spriječiti arbitrarnost suda, te utjecati na sud kako bi se ostvarila kontradiktornost i temeljito raspravilo o sporu; (b) generalna i specijalna prevencija.

Načelo javnosti se odnosi samo na one procesne radnje koje sud poduzima uz sudjelovanje stranaka na slijedećim ročištima:

1. glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom (306/1)2. pripremno ročište (310)3. ročište koje se održava pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sucem (310)4. kad se presuda objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će

pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude (336/1). Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude (336/3).

Raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe (306/2).37 One ne smiju nositi ni oružje ni opasno oruđe, osim čuvara sudionika u postupku. (306/3,4) Prisutnost će biti dozvoljena samo onolikom broju osoba koliko to dozvoljavaju prostorne mogućnosti sudnice, osiguravajući prednost onome tko prvi dođe.

Po zakonu je javnost isključena u statusnim stvarima fizičkih osoba (271 ObZ).

Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njezin dio ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde (307/1). Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ZPP-u ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave (307/2).

Isključenje se ne odnosi na na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umješače (308/1). Na zahtjev stranke sud može dopustiti da raspravi prisustvuju do dvije osobe koje ona odredi (308/3). Sud može dopustiti da na raspravi s isključenom javnošću prisustvuju službene osobe, te znanstveni i javni radnici ako je to od interesa za njihovu službu tj. djelatnost (308/2). Sve takve osobe upozorit će se da kao tajnu moraju sačuvati sve što su na raspravi saznale (308/4).

Povreda ovih pravila u načelu je razlog relativne ništavosti.38 No ako je javnost protivno zakonu bila isključena s glavne rasprave, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/10).

Načelo pružanja pomoći neukim strankama

37 To se ne odnosi na stranke.38 Primjer za relativnu ništavost: stranka nije htjela zbog nazočnosti javnosti iznijeti neku bitnu činjenicu koja bi za nju dovela do povoljnije presude.

29

Prema ZPP-u stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti (11). Ostvarenje ovog zadatka moglo bi ugroziti objektivnost suda, pa se problem svodi na pronalaženje prave mjere u pružanju pomoći neukima.

Iz zakonskog teksta zaključuje se da dužnost poučavanja postoji samo u pogledu procesnih, a ne u pogledu materijalnih prava stranke.39 Međutim, vrlo je teško obavijestiti stranku o njezinim procesnim pravima i pritom izbjeći davanje informacija o materijalnopravnim ovlaštenjima. Može se reći da je u ovakvim situacijama sud dužan stranci dati obavještenja o materijalnopravnim posljedicama procesnih prava. Ta obavještenja moraju biti opće prirode bez ulaženja u detalje.

Propisi kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:1. umjesto podneskom, stranke mogu davati izjave usmeno na zapisnik kod suda (106/4)2. falsa nominatio non nocet: pogrešno nazivanje procesnih radnji ne može štetiti stranci3. ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da

podnesak ispravi ilii dopuni (109/1)4. ako je podnesak pravodobno predan nenadležnom sudu, a stigne nadeležnom nakon

proteka roka,40 uzima se da je na vrijeme podnesen ako se pogreška može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja (113/7).

5. pravila o minimalnim rekvizitima žalbe omogućuju da je koristi i nestručnjak6. u prijepisu odluke kojeg dobiva stranka mora biti i pouka o pravnom lijeku (337/3)7. kad zakonski zastupnik stranke ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju stranke, sud

je dužan o tome obavijestiti organ starteljstva (81/3)

Povreda ovih pravila povlači relativnu ništavost.

Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja

Ciljevi parničnih stranaka su oprečni. Sud ima zadatak da ostvari uvjete za donošenje pravilne i zakonite presude da da pružanjem zaštite onome kojemu po zakonu pripada ostvari i objektivne neterse pravnog poretka.

Postavlja se pitanje mogu li stranke poduzimati takve procesne radnje koje su doduše u formalnom skladu sa zakonom, ali su usmjerene ka postuzanju ciljeva koji nisu u skladu s duhom procesnih institucija? Odgovor je negativan, jer bi se time vršila zloupotreba prava.

Zloupotreba prava je korištenje ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta ili s ciljem koji je protivan savjesnosti i poštenju. Ova zabrana je zasnovana na tezi: non omne quod licet honestum est. Primjeri ovakvih postupaka brojni su u praksi.41

39 Procesno pravo je npr. pravni lijek, potreba promjene odvjetnika, a materijalno npr. prigovor zastare.40 Budući da se tužba upućena nenadležnom ne odbacuje nego prosljeđuje nadležnom.41 Primjeri zloupotrebe prava:

30

Prema čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemoućiti svaku zloupotrebu prava koja stranke imaju u parnici. Obvezu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja sadrži i odredba čl. 9. ZPP-a prema kojoj su stranke i umješači dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.

Do novele iz 2003. spomenuta odredba čl. 10. st. 1. ZPP-a bila je uglavnom dekleratorne prirode. No sada sud ima mogućnost kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku (10/2). Ta novčana kazna može se izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava (10/3).42

Novčanu kaznu izriče prvostupanjski sud. Izvan ročišta za glavnu raspravu kaznu izriče sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (10/4).43 Izrečena novčana kazna prisilno se naplaćuje po službenoj dužnosti kao novčana tražbina prema pravilima ovršnoga postupka (10/7).

Sudu stoje na raspolaganju i drugi instituti za suzbijanje zloupotrebe prava: 1. sud nije dužan uvažiti raspolaganja stranaka suprotna moralu ili prislinim propisima

(3/3); 2. ovlašten je odbaciti tužbu kad stranka nema pravnog interesa (288/2); 3. sud raspolaže efikasnim mjerama protiv stranke koja sprječava da joj se obavi dostava

(133-150). 4. odredbe o naknadi parničnih toškova po načelu culpae (156/3)5. odredbe o postupku izuzeća (73, 75/2 i 5)

Utjecaj zloupotrebe na pravomoćnu odluku. Postavlja se pitanje da li se sudska odluka koja je postala pravomoćna može osporavati u redovnoj građanskoj parnici (actio doli), zbog toga što je nastala kao posljedica zloupotrebe prava? Odgovor je negativan, jer bi tada došlo do velike pravne nesigurnosti, budući da bi se pravomoćne odluke mogle rušiti.

Zakonodavac rađe trpi da presuda zasnovana na zloupotrebi prava postane pravomoćna, nego da žrtvuje pravnu sigurnost pa da se presude donesene prije mnogo godina počnu obarati. S obzirom da je zloupotreba prava protupravna, stranci koja je time pretprjela štetu treba priznati ovlaštenje da u posebnoj parnici ostvaruje zahtjev za naknadu štete.

Pravo na suđenje u razumnom roku

- kako je tužitelj ovlašten kod podizanja tužbe protiv dvojice iz različitih mjesta odabrati mjesno nadležan sud, neki tužitelji izmišljaju tuženike (u dogovoru) kako bi im mjesto suđenja bilo bliže

- stranka je ovlaštena da u žalbi iznosi novote, pa to radi i s onim činjenicama i dokazima koji su joj bili poznati u početku raspravljanja

- tužitelj iznevjerava izvanprocesni dogovor s tuženikom da će obostranim izostankom provocirati mirovanje postupka, te dolazi na ročište i predlaže donošenje presude zbog izostanka 42 Kad je riječ o izricanju ovakve kazne zastupniku stranke koji je odvjetnik, onda valja imati na umu i odredbe Statuta Htvarske odvjetničke komore i Kodeksa odvjetničke etike.43 Sud koji odlučuje o pravnom lijeku nije ovlašten izreći novčanu kaznu, ali ako taj sud posumnja da je koja od osoba koje sudjeluju u postupku teže zlouporabila prava koja joj pripadaju u postupku, naložit će prvostupanjskom sudu da provjeri je li takva zlouporaba počinjena (10/5). U tom slučaju sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskoga suda izreći će novčanu kaznu ili će rješenjem utvrditi da nije počinjena teža zlouporaba prava. Prijepis svoje odluke prvostupanjski će sud uvijek dostaviti sudu koji odlučuje o pravnom lijeku (10/6).

31

Pravo na suđenje u razumnom roku je temeljno procesno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom jer svatko ima pravo da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanskopravne naravi zakonom ustanovljeni i neovisno sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Pravo na pravično suđenje nije zakonski definirano. Ustavni sud pri ocjeni je li u određenom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku slijedi standarde afirmirane u praksi Europskog suda.

Subjekti

U RH sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudovi uz određene pretpostavke mogu preispitivati odluke arbitražnih sudova, a u nekim situacijama mogu intervenirati u povodu stanovitih incidentalnih pitanja tijekom postupka pred tim sudovima.

Sudovi se dijele prema kriteriju vrste i ranga. Prema vrsti se dijele na (1) sudove opće nadležnosti (općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud), te (2) sudove specijalizirane nadležnosti (trgovački sudovi, Visoki trgovački sud, prekršajni sudovi, Visoki prekršajni sud i Upravni sud). Unutar ove podjele prema vrsti lako je uočiti i rang pojedinih sudova (13 ZS).

U RH državna vlast ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu izvršnu i sudsku. Sudovi obavljaju sudbenu vlast koja je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava i zakona (117 URH44) i na temelju međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka

44 Ustav Republike Hrvatske

32

Republike Hrvatske (5/2 ZS). Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno u ime Republike Hrvatske (119 URH).

Odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom. Ustavni sud RH odlučuje u povodu ustavnih tužbi protiv odluka sudova kada su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom. Ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se ne radi o kršenju zakona.

Svi su pred zakonom jednaki. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Zajamčeno je pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom. To pravo može biti iznimno isključeno ako je osigurana druga pravna zaštiTA

Suce imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće (123 URH). Sudačka dužnost je stalna. Iznimno, prigodom prvog stupanja na sudačku dužnost suci će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja sudac obavlja svoju dužnost stalno (122 URH).

Stalni suci su profesionalci kojima je obavljanje sudačke dužnosti glavno i jedino zanimanje koje ostvaruju u radnom odnosu. Oni moraju imati posebne stručne pravničke kvalifikacije. Stupanjem na znagu ZIDZPP/03-a, ukinut je institut sudaca porotnika, što znači da je uvedeno načelo profesionalnosti.

Sudbena vlast mora biti samostalna i neovisna. Ustavno načelo neovisnosti sudbene vlasti znači nezavisnost sudaca u suđenju. Ta nezavisnost nije apsolutna. Oni su vezani Ustavom i zakonima, ali nisu vezani instrukcijama ili uputama o tome kako trebaju odlučiti u konkretnoj pravnoj stvari. U suđenju suci su jedini mjerodavni tumači zakona.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom i ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke osim ako se ne radi o kršenju zakona – sudački indemnitet. Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog kaznenog djela u obavljanju službene dužnosti biti pritvoren bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća – sudački imunitet.

Pravni položaj sudaca

Za suca može biti imenovan državljanin Republike Hrvatske koji ima završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit, radno iskustvo na određenim pravnim poslovima, stručnu sposobnost i iskazane radne sposobnosti (49 ZS).

Za suca općinskog suda; osoba radila kao savjetnik ili tajnik u sudu ili drugim pravosudnim tijelima najmanje 2 godine, odnosno koja je bila odvjetnik, javni bilježnik ili nastavnik pravnih predmeta, odnosno osoba koja je 4 godine radila na drugim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog.

33

Za suca trgovačkog suda; osoba radila kao dužnosnik u pravosudnim tijelima, tj. najmanje 4 godine bila savjetnik ili tajnik, odvjetnik, javni bilježnik, odnosno osoba koja je najmanje 6 godina radila na drugim pravnim poslovima nakon završenog pravosudnog.

Za suca županijskog i Visokog trgovačkog suda; osoba koja je najmanje 8 godina radila kao dužnosnik suda ili drugog pravosudnog tijela, ili je najmanje 10 godina bila odvjetnik, javni bilježnik ili javnobilježnički prisjednik ili nastavnik pravnih predmeta, odnosno osoba koja je najmanje 12 godina radila na pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog.

Za suca Vrhovnog suda RH može se imenovati osoba koja je najmanje 15 godina radila kao dužnosnik u sudu ili drugim pravosudnim tijelima ili je isto toliko vremena bila odvjetnik ili javni bilježnik.

Suci obnašaju sudačku dužnost samostalno ili sudjelujući u radu sudskih vijeća. Poslovi u sudu raspoređuju se na početku svake kalendarske godine. Sudac se mora ponašati tako da ne umanji svoj ugled i ugled sudbene vlasti, te ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti.

On je dužan zadržati za sebe sve što je doznao o strankama i njihovim pravima, obvezama i pravnim interesima, te čuvati tajnost svih podataka koji tijekom suđenja nisu bili predmet javne rasprave.

Ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću. On se ne smije koristiti svojim radom u sudu i ugledom suda za ostvarenje svojih prava. Ne može obavljati službu ili posao za koje je zakon utvrdio da su nespojivi sa sudačkom dužnošću. Dužan se stalno stručno usavršavati. Ovlašten je pisati stručne i znanstvene radove.

Ima pravo na plaću, na naknade vezane uz obavljanje dužnosti, mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, te na stručno usavršavanje i specijalizaciju.

Ne može biti premješten protivno njegovoj volji osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja suda u skladu sa zakonom. Sudac može uz svoj pristanak biti privremeno upućen na rad u sud višeg stupnja. Predsjednik višeg suda povjerit ce mu poslove u izradi nacrta odluka iz nadležnosti tog suda ili druge odgovarajuće poslove.

Republika Hrvatska odgovara po principu kauzalne odgovornosti za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Takav zahtjev zastarijeva za šest mjeseci od dana isplate naknade oštećeniku.

Imenovanje, razrješenje i stegovna odgovornost sudaca

Suce imenuje i razrješuje i o njihovoj stegovonoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Državno sudbeno vijeće je posebno državno tijelo čiji se članovi biraju na vrijeme od 4 godine, ali ne mogu biti birani dva puta uzastopce. Ima 11 članova; sedam istaknutih sudaca, dva odvjetnika, dva sveučilišna profesora. Bira ih Hrvatski sabor.

Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: (a) ako to sam zatraži, (b) ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost, (c) ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini

34

nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti, (d) ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće, (e) kad navrši sedamdeset godina (122/3 URH).

Postupak imenovanja

Slobodno sudačko mjesto objavljuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih osoba. Oglas se objavljuje u NN i sadrži poziv kandidatima koji ne može biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana da podnesu prijavu.

Ministar traži od nadležnog sudačkog vijeća mišljenje o svim kandidatima. Mišljenje se izdaje u pismenom obliku i sadrži obrazloženje o ispunjavanju općih i posebnih uvjeta za imenovanje. Sudačko vijeće dužno je svoje mišljenje dostaviti najkasnije u roku od 60 dana odnosno u naknadnom roku od 8 dana nakon ponovljenog zahtjeva ministra odgovornog za poslove pravosuđa.

U postupku imenovanja i razrješenja Vijeće je dužno pribaviti mišljenje od mjerodavnog odbora Sabora. Odluka o imenovanju objavljuje se u NN, a dostavlja se s pisanim obrazloženjem svim kandidatima u roku od 15 dana od objavljivanja imenovanja.

Disciplinski postupak

Sudac odgovara za počinjena stegovna djela;

1. zloupotrebe položaja ili prekoračenja službene ovlasti

2. neopravdanog neobnašanja ili neurednog obnašanja sudačke dužnosti

3. obnašanja službe, poslova ili djelatnosti nespojivih sa sudačkom dužnošću

4. izazivanja poremećaja u radu suda koji znatno utječu na djelovanje sudbene vlasti

5. povreda službene tajne u vezi s obnašanjem sudbene dužnosti

6. nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način

Stegovne kazne su ukor, novčana kazna do 1/3 plaće ostvarene u prethodnom mjesecu u razdoblju najduljem do 6 mjeseci, te razrješenje od dužnosti koje se može izreći samo za stegovna djela počinjena pod naročito teškim okolnostima. Pri izricanju kazne uzima se u obzir težina povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti.

Stegovni postupak ne smije se pokrenuti nakon 6 mjeseci od saznanja za počinjeno stegovno djelo i počinitelja odnosno dvije godine od počinjenog djela. Ako stegovno djelo povlači kaznenu odgovornost stegovni postupak smije se pokrenuti u vremenu u kojem zastarjeva pokretanje kaznenog postupka pod uvjetom da je taj postupak pokrenut.

Udaljenje od obavljanja dužnosti

35

Sudac će biti udaljen od dužnosti ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora preko 5 godina ili dok se nalazi u pritvoru. Odluku o udaljenju donosi predsjednik suda. Predsjednik suda ili sudac može biti udaljen od dužnosti;

1. ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora od 5 godina

2. ako obavlja službu, posao ili aktivnost koje su nespojive s obnašanjem sudačke dužnosti bez prethodnog pisanog odobrenja predsjednika suda

3. ako je pokrenut postupak za razrješenje zbog osude za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim za obavljanje sudačke dužnosti ili zbog počinjenog teškog disciplinskog djela

Postupak za razrješenje

Ako sudac sam zatraži razrješenje prijedlog za pokretanje postupka Vijeću podnosi predsjednik suda u kojem taj sudac obnaša dužnost. Ako sudac trajno izgubi sposobnost obnašanja sudačke dužnosti ili je osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti prijedlog Vijeću za pokretanje postupka za razrješenje podnosi nadležno sudačko vijeće.

Sastav suda

Donošenjem ZIDZPP/03 radikalno su izmijenjene odredbe o sastavu suda.

Izmjenom čl. 41. st. 1. ZPP-a uvodi se načelo monokracije: u parničnom postupku u prvom stupnju sporove sudi sudac pojedinac, ako posebnim zakonom nije određeno da sudi vijeće. Kolegijalnost u prvom stupnju mora biti izrijekom propisana zakonom. Monokratnost je prihvaćena i u postupku u povodu devolutivnih pravnih lijekova.

Kad u prvom stupnju sudi vijeće, ono je sastavljeno od trojice sudaca, ako zakonom nije drugačije određeno (42). Tom odredbom je uvedeno načelo profesionalnosti u kolegijalnom sastavu suda prvog stupnja, jer u suđenju više ne sudjeluju suci porotnici.

U drugom stupnju sudovi sude u vijeću sastavljenom od trojice profesionalnih sudaca, ako zakonom nije drukčije određeno (41/2, 44/1). Dakle, u pravilu ovdje imamo načelo zbornosti i profesionalnosti.

No i u drugostupanjskom postupku uvedeno je načelo monokracije, ali samo kao iznimka. Tako je propisano da o žalbi protiv rješenja45 odlučuje sudac pojedinac višeg suda, ako zakonom nije drugačije određeno (44/2). Također, sukob nadležnosti iz čl. 23. st. 1. i 2. ZPP-a rješava sudac pojedinac nadležnog suda. Iznimno i o žalbi protiv presude odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda, kad je riječ o sporovima male vrijednosti (467/6). O svrsishodnoj delegaciji također odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste.

Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih odluka, Vrhovni sud RH sudi u vijeću sastavljenom od pet sudaca, ako ZPP nije drukčije odredio (44/3).46

45Dakle, protiv svih prvostupanjskih rješenja, pa i onih kojima se odlučuje o meritumu stvari (kao što je rješenje o smetanju posjeda).

36

Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih rješenja koje je donio sudac pojedinac suda nižeg stupnja, Vrhovni sud Republike Hrvatske sudi u vijeću sastavljenom od trojice sudaca (44/4).

Postupak za svrhovitu delegaciju. I u ovom slučaju uvedeno je načelo monokracije: o zahtjevu prvostupanjskog suda za svrhovitu delegaciju odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste (68/3). Najviši sud određene vrste je Vrhovni sud RH, a kad se radi o trgovačkim sudovima - Visoki trgovački sud RH.

O zahtjevu stranaka za izuzeće predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučuje vijeće sastavljeno od pet sudaca toga suda (74/3).

Kad vijeće prvostupanjskog suda donese odluku o sporu koji je trebao suditi sudac pojedinac, to ne može biti razlog za pobijanje (18/4).

Predsjednik vijeća

Odredbe o predsjedniku vijeća gube na značaju nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, budući da je tom novelom, kao pravilo, uvedeno načelo monokracije i profesionalnosti. Vijeće će suditi samo kad je to posebnim zakonom propisano.

U kolegijalnim sudovima radi rasterećenja kolegija od odlučivanja u pitanjima koja se ne odnose na meritum spora, odlučivanje o gotovo svim pitanjima procesne naravi povjereno je predsjedniku vijeća.

Kad predsjednik vijeća kao primus inter pares rukovodi tijekom postupka, njegove odluke nisu definitivne, a kad bilo koji od sudionika u postupku izrazi protivljenje postupku predsjednika vijeća, konačnu odluku donjet će vijeće (311/3).

Tako predsjednik vijeća: rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća te objavljuje odluke vijeća (311/1).

Predsjednik vijeća izdaje platni nalog, izvan ročišta za glavnu raspravu on može primiti na zapisnik nagodbu stranaka, može izreći presudu na temelju priznanja, presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka te presudu bez održavanja rasprave.

Nekad predsjednik vijeća poduzima radnje kao određeni sudac:- vijeće može ovlastiti predsjednika vijeća da obavi uviđaj (228/1)- vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred

predsjednikom vijeća (224/1)

Presjednik vijeća objavljuje i izrađuje presudu. U žalbenom i revizijskom postupku pred prvostupanjskim sudom nastupa predsjednik vijeća. On provodi prvi stadij postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, u pravilu donosi judicium rescindens. Rukovodi vijećanjem i glasovanjem u zbornim sudovima.

Predsjednik suda

46Takvu drukčiju odredbu nalazimo u čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a: nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu reviziju odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj revizijskog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud. Reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 2. ZPP-a odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj ako utvrdi da ona nije izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena.

37

Predsjednik suda je sudac koji, uz tu dužnost, obavlja još i poslove sudske uprave. Imenuje se na vrijeme od 4 godine (73a ZS).

U parničnom postupku on; odlučuje o izuzeću, a ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda,postavlja stranci, koja je oslobođena od prethodnog plaćanja parničnih troškova, besplatnog punomoćnika iz reda odvjetnika (174/4) ,daje dozvolu trećima za razmatranje i prepisivanje spisa kad je postupak završen.

Sudsko vijeće sudac pojedinac

Kad vijeće u tijeku postupka utvrdi da se radi o sporu kojeg treba suditi sudac pojedinac, postupak će se, po pravomoćnosti rješenja kojim se to utvrđuje, nastaviti pred sucem pojedincem (18/1). Sudac pojedinac vezan je za ovo rješenje, protiv kojega nije dopuštena žalba (18/2).

U obrnutom slučaju, kada sudac pojedinac utvrdi da je za suđenje nadležno vijeće, postupak će se nastaviti pred vijećem. Vijeće nije vezano za ovo rješenje suca pojedinca, protiv kojega je nije dopuštena žalba (18/5).

Ako treba suditi o nekim od kumuliranih zahtjeva vijeće, a o drugima pojedinac, sudit će vijeće (188/4). Protutužba se može podnijeti i kad o zahtjevu protutužbe treba suditi isti sud ali u drugačijem sastavu.

Sudski savjetnici kao pomoćnici sudaca

Sudski savjetnici - pomoćnici suca. Novom odredbom čl. 13. ZPP-a sudski savjetnici su stekli zapravo status pomoćnika suca. Sudski savjetnici ovlašteni su u prvom stupnju provoditi parnični postupak, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice. Na temelju tako provedenog postupka sudski savjetnik podnosi sucu kojeg na to ovlasti predsjednik suda, pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku. (13/1).

Takav samostalni rad sudskih savjetnika ograničen je na provođenje postupka i predlaganje sucu odluka u sporovima za isplatu novčane tražbine, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 50,000,00 kuna, odnosno u trgovačkim sporovima ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 500.000,00 kuna (13/3).

Funkcija suđenja pridržana je za suca. Predsjednik suda može ovlastiti jednog ili više sudaca koji će donositi odluke na temelju prijedloga sudskih savjetnika. Dakle, funkcija suđenja pridržana je za suca, ali sve pripremne radnje obavlja savjetnik. Ako ne prihvati prijedlog kojeg mu je dao sudski savjetnik, nadležni sudac će sam provesti postupak (13/2), tj. ocijeniti dokaze, utvrditi činjenice i donijeti odluku. U tom slučaju sudac ne mora o tome donijeti posebno rješenje, već će odrediti glavnu raspravu na kojoj će strankama priopćiti svoju odluku da sam provede postupak.

U uvodu odluke navest će se da je odluka donesena temeljem prijedloga sudskog savjetnika (13/1).

Pisani prijedlog sudskog savjetnika trebao bi obvezno sadržavati prijedlog izreke odluke, a korisno bi bilo i prijedlog obrazloženja, te vlastoručni potpis sudskog savjetnika. Takav prijedlog treba uvezati i čuvati u spisu predmeta.

38

U drugostupanjskom postupku i postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova sudski savjetnici referiraju o stanju spisa i pripremaju nacrte odluka (13/4).

Povreda pravila o sastavu suda

Kad vijeće prvostupanjskog suda donese odluku u sporu u kojem je trebao suditi sudac pojedinac odluka se ne može pobijati zbog toga zbog toga što nije sudio sudac pojedinac, ne može se uzeti da je sud bio nepravilno sastavljen.

U ostalim slučajevima povreda pravila o sastavu suda predstavlja razlog relativne ništavosti. Razlog apsolutne ništavosti ima samo okolnost da je u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

Izuzeće sudaca

Pravo na nepristranog suca je temeljno procesno ljudsko pravo. Nepristranost je svojstvo suca da bi donio istu odluku i među drugim strankama, ili da bi istu odluku donio i drugi sudac. Kad ta nepristranost dođe u pitanje, može se tražiti izuzeće suca.47 S obzirom na vrstu mogućih uzroka neprostranosti, razlikujemo isključenje suca ili apsolutno izuzeće (iudex inhabilis) i izuzeće u užem smislu ili relativno izuzeće (iudex suspectus).

Razlozi za izuzeće

1) Isključenje (apsolutno izuzeće)

Traži se iz apsolutnih razloga, tj. onih koji samim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost, pa nema potrebe dokazivati postoji li kauzalna veza između tog razloga i nepristranosti. To su okolnosti koje suca dovode u pravnu ili ekonomsku vezu s strankama ili predmetom spora, u moralnu vezu sa strankama.

Ti su razlozi u zakonu taksativno navedeni (71/1-6).

Dakle, sudac ne može obavljati sudačku dužnost:1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u

odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak.

2) ako stalno ili privremeno radi u pravnoj osobi koja je stranka u postupku.Prema Zakonu o sudovima, sudac ne smije obavljati poslove člana upravnog ili

nadzornog odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe koja je osnovana radi stjecanja dobiti (61/2,3 ZS). Dakle, sucu nije zabranjeno biti članom određenog društva, uz uvjet da je to članstvo izvan granica citiranih zabrana.

Zato se smatra u teoriji da bi zakonom trebalo na odgovarajući način regulrati ovo pitanje, jer zainteresiranost suca kao člana trgovačkog društva (npr. dioničara) za ishod spora nije ništa manja od one kada radi u pravnoj osobi.

47 Osim institutom izuzeća, nepristrano i samostalno obavljanje sudačke dužnosti štiti se i odredbana Zakona o sudovima kojma se određuju načini i kriteriji raspoređivanja predmeta (56, 57 ZS), te kojma se uređena zabrana obavljanja službe i poslova koji bi mogli utjecati na samostalnost i nepristranost suca (61 ZS).

39

3) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni drug, izvanbračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije.

ZIDZPP/03 dodao je i izvanbračnog druga i to, prema stajalištu teorije, bez obzira što je izvanbračna zajednica prestala.

4) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njezina zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

Terminologija nije usklađena s ObZ-om pa bi trebalo stajati "skrbnik, posvojitelj i posvojenik"

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom.

Dakle, sudac je isključen od obavljanja sudačke dužnosti, ne samo u slučaju ako je sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela, već i u slučaju ako je na bilo koji način sudjelovao u postupku pred takvim sudom ili tijelom.

6) ako je u stečajnom postupku u povodu kojega je došlo do spora sudjelovao ili sudjeluje kao stečajni sudac ili član stečajnog vijeća.

Sud je dužan na ove razloge paziti po službenoj dužnosti u tijeku čitavog postupka pa ga stranke mogu na to i upozoravati.

2) Izuzeće u užem smislu (relativno izuzeće)

Traži se iz relativnih razloga tj. onih kod kojih je potreban ne samo dokaz o postojanju određenog svojstva, već i tome da to svojstvo in concreto ugrožava sučevu neprostranost (kauzlani neksus).

Ti razlozi nisu u zakonu taksativno navedeni, već generalno: razlogom za izuzeće ima se smatrati i svaka druga okolnost ako je takve naravi da dovodi u sumnju nepristranost suca u konkretnoj stvari48 (71/7).

O razlozima relativnog izuzeća sud vodi računa ako to traže stranke. Međutim sudac bi bio dužan tražiti da bude izuzet zbog postojanja jednog od tih razloga kada on sam ocjeni da bi njegova objektivnost mogla biti stavljena na kušnju.

Postupak izuzeća

Stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluje u određenom postupku, odnosno predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti.49

Nije dopušten zahtjev za izuzeće (73/2):

48 Takvi razlozi su naprimjer: sudac je vjerovnik ili dužnik stranke ili njenog zastupnika, srodnik u daljem stupnju srodstva, u odnosu intimnog prijateljstva ili neprijateljstva, hranitelj, vjerenik, ako je član trgovačkog društva koje je stranka u postupku, ako se radi o predmetu u kojem se pojavljuje pravno pitanje identično s pitanjem koje se javlJa u nekom drugom predmetu u kojem je taj sudac izravno zainteresiran, i sl.49 Ne može se zahtijevati izuzeće predsjednika suda nevezano za njegov rad u konkretnom predmetu (npr. zbog toga što je već odbio zahtjev za izuzeće u nekom drugom predmetu, itd.).

40

1. kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu50;

2. o kojem je već odlučeno; 3. u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.51 Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek (73/6, 7).

1) Zbog apsolutnih razloga

Sudac, čim sazna da postoji koji od razloga za apsolutno izuzeće, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Na isti način će postupiti i predsjednik suda ako u predmetu u kojem sudjeluje postoji razlog za njegovo isključenje.

Sudac odnosno predsjednik suda će odmah prekinuti rad na predmetu i u slučaju da je inicijativa za izuzeće potekla od stranke.

U oba slučaja predsjednik suda će sucu odnosno sebi odrediti zamjenika, a ako to nije moguće, postupit će po pravilima o nužnoj delegaciji.

Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog apsolutnih razloga, zamjenik će ukinuti sve radnje koje je poduzeo isključeni sudac.

2) Zbog relativnih razloga

Ako smatra da postoji neki od relativnih razloga za izuzeće, sudac će o tome odmah obavijestiti predsjednika suda, te prekinuti svaki rad u predmetu.

Kada stranka podnese zahtjev za izuzeće, sudac će, čim sazna da je takav zahtjev stavljen, obustaviti svaki rad na tome predmetu.

Neovisno o tome je li zahtjev za izuzeće stavio sudac ili stranka, sudac može poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.

Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog relativnih razloga, zamjenik će ukinuti samo one radnje koje je izuzeti sudac poduzeo od dana saznanja da je zahtjev za njegovo izuzeće podnesen.

Nastavak postupka prije donošenja odluke o izuzeću

Iznimno, sudac može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena žalba) odlučiti nastaviti s radom ako ocijeni da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je postavljen radi

50 No dopušten je zahtjev u kojemu bi za svakog suca nadležnog suda bile navedene konkretne okolnosti zbog kojih postoji sumnja u nepristranost svakog od nijh.51 Vremensko ograničenje ovlaštenja stranke na podnošenje zahtjeva "čim sazna" za razlog za izuzeće odnosi se samo na relativno izuzeće. Ako stranka ne podnese zahtjev odmah nakon što je saznala za razlog, zakonom nije predviđena mogućnost odbacivanja takvog zahtjeva, već bi se radilo o zloporabi prava i sud bi trebao izreći novčanu kaznu (sukladno čl. 10/2) i obvezati stranku na snošenje troškova postupka (sukladno čl. 156).

41

sprječavanja ili ometanja suda u poduzimanju određenih radnji, odnosno radi odugovlačenja postupka.

U tom slučaju sudac će odrediti da se spis predmeta umnoži te da se prijepis spisa zajedno sa zahtjevom za izuzeće proslijedi na odlučivanje. Ako zahtjev za izuzeće bude prihvaćen, radnje koje su poduzete i odluke koje su donesene ukinut će sudac koji će preuzeti vođenje postupka (75/2 - 4).52

Pri ocjeni je li zahtjev očito neosnovan, treba biti primarno jesu li okolnosti, koje se u zahtjevu ističu kao razlog za sumnju u nepristranost suca, istinite. Samo pitanje sumnje u nepristranost je subjektivne naravi, zbog čega bi se ocjeni o tome trebalo pristupiti suzdržano.

Nedopuštene zahtjeve odbacit će sudac pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena53 (73).

O dopuštenom zahtjevu stranke za izuzeće odlučuje: • za suca - predsjednik suda• za predsjednika suda – predsjednik neposredno višeg suda54

• za predsjednika Vrhovnog suda – vijeće sastavljeno od 5 sudaca toga suda (74/1 - 3)• izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik

vijeća koji vode postupak (76/2).• zahtjevu za izuzeće vještaka odlučuje parnični sud, dakle sudac (254/4).

Prije donošenja odluke uzet će se izjava suca čije se izuzeće traži, a prema potrebi obavit će se i drugi izviđaji (74/4). Primjerak izjave suca čije se izuzeće traži, odnosno izvješća o obavljenim izviđajima predsjednik suda dostavit će strankama, koje mogu u roku od tri dana dati svoje očitovanje (74/5).

U slučaju apsolutnog izuzeća, predsjednik suda rješenjem utvrđuje postojanje razloga za izuzeće i određuje sucu ili sebi zamjenika. Ta su rješenja deklaratorne naravi jer se njima samo utvrđuje postojanje razloga za izuzeće. U slučaju relativnog izuzeća, predsjednik suda rješenjem odlučuje o zahtjevu za izuzeće na način da ga prihvaća i izuzima suca te mu određuje zamjenika ili ga odbija. Ta su rješenja konstitutivne naravi.

Protiv rješenja kojim se zahtjev usvaja nije dopuštena žalba, a protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje ili odbija te rješenja kojim je sudac odlučio nastaviti s radom nije dopuštena posebna žalba (74/5).

Posljedice povrede pravila o izuzeću

Povrede propisa o obje vrste izuzeća koje se sastoje u tome što je u suđenju sudjelovao sudac koji je odlukom suda bio izuzet, predstavljaju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka (354/2/1). Također, apsolutno bitna povreda je ostvarena ako je u

52 Sud će novčano kazniti (uz odgovarajuću primjenu odredaba čl. 10. ZPP-a) stranku i umješača, odnosno njihova zastupnika ako se utvrdi da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je podnesen samo zato da bi se omelo ili spriječilo sud u poduzimanju nekih radnji ili radi odugovlačenja postupka (75/5).

Na zahtjev protivne stranke sud će bez odgode rješenjem odlučiti o naknadi troškova postupka koji su toj stranci uzrokovani postavljanjem neosnovanoga zahtjeva za izuzeće. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a na temelju njega ovrha se može tražiti i prije njegove pravomoćnosti (75/6).53 Ako je takav zahtjev za izuzeće istaknut u pravnom lijeku, odbacit će ga predsjednik prvostupanjskog suda.54 Osim kada predsjednik suda odredi sebi zamjenika iz reda sudaca, jer u odnosu na njega postoje razlozi za apsolutno izuzeće.

42

donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti zbog razloga za apsolutno izuzeće.

Povreda izvršena sudjelovanjem suca za kojeg postoji razlog za relativno izuzeće, a koji nije uvažen, predstavlja relativno bitnu povredu.

Osobe na koje se primjenjuju pravila o izuzeću

Odredbe o izuzeću primjenju se i na zapisničare i sudske savjetnike. S obzirom da je u parničnom postupku napušten sustav porotnog suđenja, iz odredaba ZPP-a o izuzeću izostavljeni su suci porotnici (76/1).

O izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća (76/2).

Ostali organi koji sudjeluju u suđenju pravosuđa

Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona (2/1 ZDO55).

Ono obavlja svoje ovlasti na osnovi Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih propisa koji su doneseni u skladu sa Ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorima. Uređeno je Zakonom o državnom odvjetništvu.

55 Zakon o državnom odvjetništvu (NN 51/01).

43

Temeljne karakteristike organizacije i djelovanja državnog odvjetništva su inokosnost, funkcionalni centralizam te hijerahijska podređenost nižih tijela.

Državno odvjetništvo RH ustanovljuje se za cijelo područje RH. Nadležna državna odvjetništva mogu na temelju posebne punomoći zastupati u građanskim i upravnim predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH te jedinice lokalne i područne samouprave.

Nadležna državna odvjetnišva dužna su u slučajevima kada se radi o imovinskim stvarima od osobitog značenja za RH ili su od iznimno visoke vrijednosti, a treba se odreći tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne strane, zaključiti nagodbu ili odustati od pravnog lijeka o tome izvjestiti Državno odvjetništvo RH koje će o tome bez odgode izvjestiti Vladu RH.

Državno odvjetništvo RH zastupa RH u imovinskim sporovima pred inozemnim sudovima ustanovama i drugim tijelima. U postupcima koji se vode pred međunarodnim ili stranim sudovima ili drugim tijelima u kojima je stranka RH; Vlada RH može odlučiti da je zastupa odgovarajući hrvatski ili strani stručnjak uz ili bez sudjelovanja Državnog odvjetništva RH.

Troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Sredstva naplaćena za ime troškova zastupanja prihod su državnog propračuna.

Jedna je osoba nositelj funkcije progona koja sama poduzima sve radnje (ovisno o rangu to je općinski d.o., županijski d.o. ili Glavni d.o.R.H.). Mogu ga zastupati zamjenici d.o.-a. On je ovlašten davati obvezne upute za rad svim svojim zamjenicima. Među pojedinim državnim odvjetništvima postoji podređenost odnosno nadređenost. Viši d.o. može nižem davati obvezne upute za rad (26/1 ZDO).Devolucija – državni odvjetnik je ovlašten preuzeti predmet zamjenika ili nižeg državnog odvjetnika.Supstitucija – državni odvjetnik može, nakon preuzimanja predmeta prema prethodnom načelu, taj predmet ustupiti drugom zamjeniku ili drugom nižem d.o.-u (26/2 ZDO).

Državno odvjetništvo u parničnom postupku nije ovlašteno na odlučivanje, već ono sudjeluje u postupku kao stranka ili kao sudionik.

Prema novom ZDO-u, državno odvjetništvo je preuzelo ulogu koju je prije imalo državno pravobraniteljstvo.

Tako nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku: zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava (15/3 ZDO), dakle,

kao zastupnik ex lege; zastupa pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te

jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano, i to na temelju posebne punomoći (16/1/1).

u incidentanom postupku radi provjere zakonitosti odluke o obustavi postupka u kojem pravna osoba nema sljednika ili se on ne može utvrditi, odluka o obustavi se dostavlja državnom odvjetništvu (215b/4). Tada drž. odvjetništvo ima status intervenijenta sui generis.56

56 Naime, ono tada nije zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća je zaštita objektivne zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u konkretnoj parnici ipak radilo o prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).

44

ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik, kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješvanje spora. Ako takava zahtjev bude podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, smatrat će se da je podnesen nadležnom državnom odvjetništvu istekom roka od 8 dana. Podnošenjem zahtjeva prekida se zastarjevanje.

Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegova podnošenja podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud je dužan odbaciti tužbu protiv RH podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješavanje spora, odnosno prije isteka roka od 3 mjeseca.

Odvjetništvo

Odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa (1 ZO57).

Pravna pomoć obuhvaća: davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava (ugovora, oporuka), sastavljanje tužbi, žalbi, zahtjeva i drugih podnesaka, zastupanje stranaka (3 ZO).

Neovisnost i samostalnost – očituje se u tome što su odvjetnici nezavisni od bilo kakvih organa i što su organizirani u Hrvatsku odvjetničku komoru kao samostalnu organizaciju. Mogu poduzimati sve ono što smatraju korisnim za stranke.

Dužnost pružanja pravne pomoći – odvjetnik je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja to od njega zatraži, osim u slučajevima kad je to izričito propisano zakonom (tako on mora uskratiti pravnu pomoć ako je u istoj pravnoj stvari zastupao protivnu stranku ili je u toj stvari prije radio kao sudac ili druga službena osoba, a odvjetnik s priznatom specijalizacijom može uskratiti pravnu pomoć koja ne spada u njegovu specijalnost).

Dužnost čuvanja odvjetničke tajne. Sve što mu je stranka povjerila, ili što je u zastupanju stranke saznao na bilo koji način, odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu.

Odvjetnici se obvezno udružuju u HOK, koja predstavlja odvjetništvo RH kao cjelinu. Odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu, zakonima, statutu i drugim općim aktima HOK te kodeksu odvjetničke etike.

Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova za obavljen rad sukladno tarifi koju utvrđuje HOK.

Stjecanje prava na obavljanje odvjetništva. To pravo se stječe upisom u Imenik odvjetnika, a nakon dane svečane prisege. Uvjeti za upis su slijedeći: da se radi o poslovno i zdravstveno sposobnom državljaninu Republike Hrvatske, koji je završio pravni fakultet i položio pravosudni ispit, da ima tri godine prakse na pravnim poslovima u pravosudnim tijelima ili u odvjetničkom uredu, te da se protiv njega ne vodi kazneni postupak.

Ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost za pravno mišljenje izraženo u pružanju pravne pomoći niti smije biti pritvoren, bez odobrenja sudskog vijeća zbog kaznenog djela počinjenog u pružanju pravne pomoći.

57 Zakon o odvjetništvu

45

Zabrana pactum de quota litis. Ništav je ugovor kojim bi odvjetnik kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog njegovom nalogodavcu (461/2 ZOO58).

NADLEŽNOST SUDOVA U PARNIČNOM POSTUPKU

Nadležnost u objektivnom smislu je djelokrug poslova određenog organa. Nadležnost u subjektivnom smislu je pravo i dužnost određenog suda (ili drugog organa) da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju. Nadležnost predstavlja pozitivnu procesnu pretpostavku.

Nadležnost može biti apsolutna (sudska nadležnost, sudbenost, jurisdikcija) i relativna (nadležnost u užem smislu, kompetencija).

Pravila o apsolutnoj nadležnosti razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od nadležnosti ostalih domaćih upravnih i drugih organa te od nadležnosti inozemnih organa.

Pravila o relativnoj nadležnosti razgraničavaju djelokrug poslova u okviru domaćeg sudskog sistema. Ovim pravilima se određuje stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost.

58 Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99)

46

Pravila o stvarnoj nadležnost razgraničavaju djelokrug poslova između sudova različite vrste, te između sudova različitog ranga u okviru te iste vrste.

Pravila o funkcionalnoj ili instancijskoj nadležnosti određuju kompetenciju sudova za rješavanje o pravnim lijekovima ili nekim drugim pitanjima, a s obzirom na to koji sud je nadležan odlučivati o određenom predmetu u prvom stupnju.

Pravilima o mjesnoj nadležnosti razgraničuje se teritorijalna nadležnost između stvarno nadležnih sudova iste vrste i istog ranga. Pravilima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti određuje se koji će sud biti nadležan u prvostupanjskom postupku.

Sud ocjenjuje po službenoj dužnosti, odmah poslje primitka tužbe, je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan. To ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate.

Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste, ako zakonom nije izrijekom drugačije određeno.

Pravila o sudskoj nadležnosti razgraničavaju djelokrug domaćih sudova od djelokruga drugih domaćih upravnih ili drugih tijela te od djelokruga inozemnih sudova i drugih tijela. Sadržana su ili izričito u zakonu ili se izvode posredno i to:

u odnosu na domaće nesudske organe - iz pravila o stvarnoj nadležnosti; u odnosu na inozemne sudove i druge organe - iz pravila o mjesnoj nadležnosti.

Prema čl. 27. ZPP-a, sud RH je nadležan za suđenje u sporu s međunarodnim elementom kad je njegova nadležnost izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, a ako nema takve izričite odredbe, kad ta nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u RH. Takva pravila sadržana su u ZRSZ.

Opća međunarodna nadležnost suda u RH postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u RH. Ako tuženik nema prebivalište u RH niti u nekoj drugoj državi (opća supsidijarna međunarodna) nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima boravište u RH.

Ako su parnične stranke državljani RH (opća elektivna međunarodna) nadležnost suda RH postoji i kad tuženik ima boravište u RH. Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara (atrakcijska međunarodna) nadležnost suda RH za sve tuženike postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište ili sjedište u RH.

Isključiva nadležnost suda u RH postoji kad je to zakonom izričito određeno.

Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana RH po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda RH, ti će sudovi biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda RH u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države.

Hrvatski sud isključivo je nadležan za suđenje;

1. u sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih brodova I hrvatskih javnih brodova,

2. u naknadi štetet nastale zbog sudara brodova od kojih je jedan hrvatski ratni brod ili hrvatski javni brod,

47

3. u sporovima koji nastanu tijekom i u vezi s provođenjem postupka ograničenja odgovornosti brodara koji provodi hrvatski sud, u sporovima koji nastanu tijekom i u vezi sa sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na brodovima

Stvarna nadležnost (competentia ratione materiae) razgraničuje djelokrug poslova između različitih vrsta sudova jedinstvenog domaćeg sudskog sistema, te između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova. Kriteriji za razgraničenje stvarne nadležnosti su različiti:

- s obzirom na procesne subjekte (personaln kriterij) c.r. personae- s obzirom na predmet spora (kauzalni kriteriji) c.r. cause- s obzirom na vrijednost predmeta spora (vrijednosni kriterij) c.r. valoris- nadležnost određenog suda se zasniva na činjenici da se kod tog suda već vodi neki

drugi postupak (atrakcijski kriterij)

Neka pravila o stvarnoj nadležnosti rezultat su primjene samo jednog od ovih kriterija, a druga su rezultat kombinirane primjene više njih.

Općinski sudovi rješavaju o svim sporovima iz čl. 1. ZPP-a koji nisu koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova (34/2). Općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima (34):

1. uzdržavanju,2. postojanju ili nepostojanju braka, o poništenju i rastavi braka,3. utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva,4. tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, ako se istodobno

odlučuje o rastavi braka, postojanju ili nepostojanju braka i poništenju braka,5. stvarnim i osobnim služnostima,6. zbog smetanja posjeda,7. iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa (osim sporova iz članka 34.b točke 1.),8. za ispravak informacije i za naknadu štete nastale objavom informacije,9. za zaštitu od nezakonite radnje,10. iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu11. obavljaju poslove pravne pomoći, ako zakonom nije drugačije određeno (34/4)

Na području županijskog suda u kojem je ustanovljeno više općinskih sudova zakonom se može odrediti da u određenoj vrsti sporova iz djelokruga općinskog suda na području istog županijskog suda sude samo neki općinski sudovi. Općinski sudovi obavljaju poslove pravne pomoći, ako zakonom nije drugačije određeno.

Županijski sudovi u parničnom postupku:

1. sude u prvom stupnju u sporovima predviđenim zakonom,59

2. rješavaju o sukobu nadležnosti između općinskih sudova kojima su neposredno viši sudovi,

3. odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju,

4. obavljaju druge poslove predviđene zakonom. (34 a)

59 Prema Zakonu o radu, ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća podrućje samo jedne županije, o zabrani štrajka, odnosno isključenja s rada, u prvom stupnju odlučuje nadležni županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca (217/1 ZR). Ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća područje dviju ili više županija, o zabrani štrajka odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od tri suca (217/2 ZR).

48

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:1. sudi u prvom stupnju u slučajevima predviđenim zakonom,2. odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju3. odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova,4. obavlja druge poslove određene zakonom (34 c).

Vrhovni sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:1. odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokoga

trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, ako zakonom nije drugačije određeno,

2. odlučuje o reviziji,3. rješava sukob o nadležnosti između sudova na području Republike Hrvatske ako

im je zajednički neposredno viši sud,4. obavlja druge poslove određene zakonom. (34 d)

Zbog povrede pravila o stvarnoj nadležnosti žalba se može izjaviti samo ako je sud u povodu pravodobno podnesenih prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno nadležan (345/1/3). U povodu žalbe drugostupanjski sud na tu povredu ne pazi po službenoj dužnosti, a revizija zbog te povrede nije dopuštena.

Generalna delegacija je poseban vid određivanja stvarne nadležnosti kod kojeg se suđenje u sporovima određene vrste povjerava samo nekim od sudova određene vrste i ranga, a ne svima koji postoje.

Ratio legis za ovakvo rješenje je u tome što su pred tim sudovima ti sporovi češći, pa se na taj način sudovima omogućuje specijalizacija. Slučajevi apsolutne delegacije sporova određene vrste samo na jedan stvarno nadležni sud određene vrste u državi uređeni su Zakonom o radu i Zakonom o arbitrži. Npr. trgovački sud u Splitu je nadležan rješavati plovidbene sporove za područje trgovačkih sudova u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru (čl. 8. Zakonima o područjima i sjedištima sudova).

Vrijdnost predmeta spora

Vrijednost predmta spora je vrijednost zahtjeva što ga tužitelj ističe u tužbi izražena u novcu.

Novelom ZIDZPP/03 bitno je reformiran institut utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (vps) i to na način da su za pojedine vrste sporova postala mjerodavna opća pravila o utvrđivanju vps, zatim je tuženiku otvorena mogućnost da utječe na utvrđivanje vps, te je izrijekom predviđena mogućnost utvrđivanja vps i u stadiju pravnih lijekova. Novim uređenjem ovog instituta afirmirano je načelo jednakosti stranaka i u odnosu na utvrđivanje te vrijednosti.

O vrijednosti predmeta spora može ovisiti stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje, pravo na naknadu troškova postupka, obveza plaćanja sudskih pristojbi.

Sud utvrđuje vrijednost spora s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe sudu, u pravilu na osnovi podataka u tužbi što važi i za prosuđivanje

49

dopustivosti revizije, ali je sud ovlašten u određenim slučajevima na brz i prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti.

Pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva; onog zbog kojeg je postupak pokrenut. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, označenje visine zahtjeva predstavlja ujedno i označenje vps.

Međutim, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, tužitelj je dužan u tužbi posebno označiti vps. Ako to ne uradi, sud je ovlašten s takvim podneskom postupiti kao s podneskom koji ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati.60

Kao vps uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva61 (35/1). Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju se u obzir62 (35/2).

Troškovi postupka za osiguranje dokaza dio su parničnih troškova pa se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora prosuđuje se uvijek s obzirom na zahtjev koji je istaknut u tužbi, ne uzimajući u obzir ostala ovlaštenja na koja bi tužitelj imao pravo iz spornog pravnog odnosa.

U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu u pravilu je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. To opće pravilo dopunjeno je pravilom po kojem sud može po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika korigirati tako naznačenu vrijednost, te pravilom da će se ako tužitelj ne naznači vrijednost predmeta spora ona moći na odgovarajući način naknadno utvrditi tijekom postupka.

Ako se zahtjev odnosi na takva buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina (36).

Ako davanja nisu novčana potrebno je utvrditi njihov novčani ekvivalent. Ako se zahtjev sastoji da se ispune već dospjele periodične obveze, kao vrijednost mjerodavan je zbroj dospjelih tražbina.

Kod kvalificirane objektivne kumulacije zadržano je staro pravilo: ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (37/1). Ovo pravilo treba primjenjivati i kad kvalificirana objektivna kumulacija konicidira sa subjektivnom kumulacijom (bilo pasivnom ili aktivnom).63

60Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka (109/1). Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska (109/2). Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen suđu onog dana kad je prvi put bio podnesen (109/3). Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen suđu u određenom roku; a ako bude vraćen bez ispravka odnosno dopune, odbacit će se (109/4).61 Kad je tužbeni zahtjev izražen u stranoj valuti, vps čini porutvrijednost utuženog iznosa strane valute u domaćoj valuti utvrđena prema tečaju koji vrijedi na dan podnošenja tužbe. 62 Zahtjev za isplatu kamata smatra se sporednim ako je istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice. Međutim, ako je taj zahtjev glavni zahtjev, tako će se i tretirati.

50

Pravila u slučaju obične objektivne kumulacije koja koincidira sa subjektivnom kumulacijom dopunjena su na način da su sada izjednačeni slučajevi kada se radi aktivnoj ili pasivnoj subjektivnoj kumulaciji. Dakle, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva (37/2).

Spajanje parnica odlukom suda radi zajedničkog raspravljanja ne stvara kumulaciju, pa nema mjesta zbrajanju zahtjeva.

U sporovima o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa ili iz odnosa korištenja stana ili poslovnih prostorija, vps se, prema prije važećem teksu ZPP-a, računala u pravilu prema jednogodišnjoj najamnini odnosno zakupnini. No donošenjem ZIDZPP/03 taj je poseban kriterij napušten, pa se vps u ovoj vrsti sporova utvrđuje prema općim pravilima. Dakle, vps za isplatu dospjelih najamnina odnosno zakupnina utvrđuje se prema zbroju istaknutih tražbina.

Ako se tužbom zahtijeva davanje osiguranja ili osnivanje založnog prava, tada se vps određuje prema iznosu potraživanja koji treba osigurati (39/1). Ako predmet zaloga ima manju vrijednost od tog potraživanja, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost predmeta zaloga, a ne potraživanja (39/2).

Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužitelj u tužbi iznosi da pristaje da umjesto ispunjenja primi određeni novčani iznos, kao vps uzima se taj novčani iznos64

(40/1).

Sud ipak može korigirati vps koju je tužitelj označio. Dakle, ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (40/3).

Sud bi pritom mjerodavne okolnosti trebao utvrditi na razini vjerovatnosti, tako da bi u velikom broju takvih slučajeva svoju odluku o vps zapravo donosio na temelju slobodne ocjene (sukladno čl. 223. ZPP).

Deklaratorni i konstitutivni zahtjev. Kod ovakvih tužbenih zahtjeva smatra se da nema mogućnosti da se po objektivnim kriterijima utvrdi vrijednost koju za tužitelja ima zatražena deklaracija odnosno konstitucija. Međutim, budući da pri utvrđivanju vps treba i tuženiku omogućiti da utječe na njezino utvrđivanje, sud bi svoju odluku o vps u ovdje donosio po slobodnoj ocjeni (sukladno čl. 223. ZPP), uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, a posebno značenje koje spor ima za tuženika te moguće imovinske i ostale posljedice njegovih rješenja.

Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (40/4).

63Dakle, u slučajevima kada se u tužbi ističe više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a postoji i subjektivna kumulacija (bilo pasivna ili aktivna).64 To je neosnovano jer se u biti radi o ponudi.

51

Na taj način sud će postupiti i nakon izjavljivanja žalbe, odnosno revizije, prije nego što predmet uputi višem sudu radi odlučivanja o tim pravnim lijekovima (40/5).

U slučajevima u kojima se ne može objektivno precizno utvrditi vps, ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud je ovlašten o tome odlučiti po slobodnoj ocjeni (sukladno čl. 223. ZPP).

Funkcionalna nadležnost

Funkcionalna nadležnost je podvrsta stvarne nadležnosti. Ta pravila određuju koji će sud biti stvarno nadležan za rješavanje pravnih lijekova i za odlučivanje o nekim drugim procesnim pitanjima ako je određeni predmet stavljen u prvostupanjsku stvarnu nadležnost suda određene vrste i ranga.

Stranke ne mogu svojim sporazumom isključiti primjenu pravila o funkcionalnoj nadležnosti. Pravila o funkcionalnoj nadležnosti nisu samo devolutivne, već i remonstra-tivne prirode.

Općinski i trgovački sudovi nadležni su za postupanje u povodu remonstrativnih pravnih lijekova (ponavljanje postupka i prigovor protiv platnog naloga).

Županijski sudovi odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju, a Visoki trgovački sud odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka trgovačkih sudova. I jedni i drugi odlučuju o sukobu mjesne nadležnosti sudova sa svog područja, te o nužnoj delegaciji.

Vrhovni sud odlučuje o odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, zatim o reviziji, o sukobu nadležnosti i o svrsishodnoj delegaciji.

Mjesna nadležnost

Pravila o mjesnoj nadležnosti (competentia ratione loci) određuju koji će teritorijalno određeni sud, koji je s obzirom na svoju vrstu i rang stvarno nadležan, biti ovlašten i dužan odlučivati o konkretnom tužbenom zahtjevu.

Sud opće mjesne nadležnosti je sud kod kojega se protiv tuženika mogu pokretati u pravilu sve parnice osim onih za koje je predviđena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

Neki subjekti imaju, pored prebivališta,65 u nekom drugom mjestu boravište trajnije naravi, a to je mjesto za koje se, iz okolnosti konkretnog slučaja, može pretpostaviti da će se određeni subjekt u njemu duže zadržavati (47/3).66 Za ove je osobe opće mjesno nadležan, pored suda njihova prebivališta, i sud na čijem području trajnije borave.67

65 Prebivalište je mjesto u kojem se građanin nastanio (corpus) s namjerom da u njemu stalno živi (animus)Utvrđivanje takvog prebivališta ne predstavlja problem, zato jer ono mora biti u pravilu formalno registrirano. Okolnost da se netko udaljio iz mjesta svog prebivališta ne dovodi do njegovog prestanka.66 Npr. studenti u mjestu studija, bolesnici u liječilištima.

52

Neki subjekti nemaju ni prebivalište ni trajnije boravište (ili im se ono ne može utvrditi),68 pa je za njih opće mjesno nadležan sud njihova boravišta (47/2).69

Kad tuženik ima više područja opće mjesne nadležnosti, tužitelj ima pravo izabrati konkretno mjesno nadležan sud. Za državljanje RH koji stalno žive u inozemstvu općemjesno nadležan je sud njihovog posljednjeg prebivališta u RH.

Državljani RH koji stalno žive u inozemstvu kamo ih je na službu ili rad uputilo državno tijelo ili pravna osoba, za te je osobe opće mjesno nadležan sud njihovog posljednjeg boravišta u RH.

Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište (48/1). Za suđenje u sporovima protiv županija, Grada Zagreba, gradova i općina općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo predstavničko tijelo (48/2).

Za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Ako tužitelj nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor (48/3).

U sporovima protiv Republike Hrvatske iz odnosa s vojnim postrojbama isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište zapovjedništva vojne postrojbe (61).

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (59). Ovo pravilo odnosi se na sve kategorije pravnih osoba, pa tako i na državu, županije, Grad Zagreb, gradove i općine.

Posebna mjesna nadležnost- forum speciale

Izberiva mjesna nadležnost (forum electivum)

Tužitelju se omogućuje da bira između suda koji je opće mjesno nadležan i još nekog drugog suda kojeg zakon određuje (46/2). Pravo izbora tužitelja traje do podnošenja tužbe. U doktrini se smatra da bi pravo na izbor tužitelj mogao realizirati i povlačenjem tužbe i ponovnim podnošenjem iste tužbe drugom sudu, ali samo prije nego tužba bude dostavljena tuženiku.

Osim suda opće mjesne nadležnosti, još je nadležan:

1. Više prebivališta tuženika2. Trajnije boravište tuženika67 Budući da ZPBG razlikuje uobičajeno i privremeno boravište, trajnim boravištem u smislu ZPP-a treba smatrati tzv. uobičajeno boravište prema ZPBG-u. Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije boravi bez namjere da se u njemu naseli (5/2 ZPBG).68 Problem osoba koje nemaju prebivallište mogao bi se javiti samo glede stranih državljana, budući da je hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u RH nadležno policijsko tijelo dužno utvrditi prebivalište prema kriterijim određenim u ZPBG-u.69 U smislu ZPB-a, to bi bilo tzv. privremeno boravište, dakle mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana (5/3 ZPB).

53

3. Obični materijalni suparničari4.Objektivna kumulacija5. Sporovi pokrenuti protutužbom6.U sporovima o zakonskom uzdržavanju, još i sud na čijem području tužitelj koji traži uzdržavanje ima prebivalište, odnosno, boravište (51/1)7.U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete, još i sud na čijem području je štetna radnja počinjena (forum delicti comissi) ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila (52/1) 8. U bračnim sporovima, još i sud na čijem su području bračni drugovi imali svoje posljednje zajedničko prebivalište (54/1)9. U paternitetskim i maternitetskim sporovima, maloljetno dijete može podići tužbu još i pred sudom svog prebivališta, odnosno, boravišta (55/1)10. U sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, još i sud gdje se ta jedinica nalazi (59)11. U sporovima o nekretninama, ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova (56/2) tj. bira se između više isključivo nadležnih.12. U sporovima zbog smetanja posjeda na pokretninama, još i sud na čijem se području dogodilo smetanje – forum turbationis (56/3)13. U sporovima zbog smetanja posjeda na brodovima odnosno zrakoplovima mjesno je nadležan, pored suda na čijem se području vodi upisnik u koji je brod odnosno zrakoplov upisan, i sud na čijem se području dogodilo smetanje (57/2).14. Sporovi protiv osobe koja ima sjedište u inozemstvu15. U sporovima protiv proizvođača za zaštitu prava na temelju njegovog jamstva, još i sud općemjesne nadležnosti za prodavača koji je pri prodaji stvari uručio kupcu pismeno jamstvo proizvođača (53).16. U sporovima iz nasljednopravnih odnosa te u sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostaviocu, dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, još i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak (62).17. U sporovima imatelja mjenice ili čeka protiv potpisnika, još i sud mjesta plaćanja – forum solutionis (64).18. U sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova

19. U sporovima iz radnih odnosa

Isključiva mjesna nadležnost (forum exsclusive).

Ova pravila eliminiraju opću i svaku drugu mjesnu nadležnost, osim one koja je propisana zakonom. Ova se pravila ne mogu otkloniti ni prorogacijom.

Isključivo je mjesno nadležan u sporovima:1. o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini - sud na čijem se području nalazi nekretnina (56)

2. o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na brodu i zrakoplovu te u sporovima iz zakupnih odnosa na brodu i zrakoplovu, kad je za suđenje nadležan sud u Republici Hrvatskoj, sud na čijem se području vodi upisnik u kojem je brod, odnosno zrakoplov upisan (57)

54

3. protiv RH iz odnosa s vojnim postrojbama - sud na čijem se području nalazi sjedište zapovjedništva vojne postrojbe (61)

4. koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnoga ovršnog postupka odnosno u tijeku i u povodu stečajnog postupka - sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili stečajni postupak odnosno sud na čijem se području provodi upravna ovrha (63).

Pomoćna mjesna nadležnost (forum subsidiale).

U slučaju nemogućnosti primjene primarnog pravila o mjesnoj nadležnosti, zakon predviđa da će mjesno nadležan biti neki drugi sud. Kod elektivne posebne mjesne nadležnosti tužitelj konzumira svoje pravo izbora podnošenjem tužbe. To bi pravo iznova oživjelo ako bi povukao tužbu, jer se u tom slučaju smatra kao da tužba nije ni bila podnesena.

Npr. pomoćno su mjesno nadležni:1.u bračnim sporovima kada je sud u Republici Hrvatskoj nadležan zato što su bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište u Republici Hrvatskoj odnosno zato što tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište odnosno sud na čijem području tužitelj ima prebivalište (54/2).

2.u patrenitetskim i maternitetskim sporovima, kad je sud u Republici Hrvatskoj nadležan zato što tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište (55/2).

3.o imovinskopravnim zahtjevima protiv osobe koja nema općemjesnu nadležnost u Republici Hrvatskoj - svaki sud u Republici Hrvatskoj na čijem se području nalazi kakva imovina te osobe ili predmet koji se tužbom traži (58/1). Ako nadležnost suda u Republici Hrvatskoj postoji zato što je obveza nastala za vrijeme boravka tuženika u Republici Hrvatskoj - sud na čijem je području obveza nastala (58/2).

4. boravište tuženika, ako on nigdje nema prebivalište ili trajnije boravište (47/2).

5. Sporovi protiv hrvatskog državljanina u inozemstvu – ako tuženik nije imao posljednje prebivalište u RH, Vrhovni sud odredit će koji će sud biti nadležan

6. Sporovi protiv običnih materijalnih suparničara

7. Sporovi protiv osobe koja ima sjedište u inozemstvu

Zbog povrede pravila o mjesnoj nadležnosti tuženik može izjaviti žalbu samo ako je pravodobno podnio prigovor (354/2/3). Na tu povredu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (365/2), a izvanredni pravni lijekovi nisu dopušteni.

Atrakcija nadležnosti

Po pravilima o atrakciji (forum atractionis), ako se pred jednim sudom vodi određeni spor, a pojavi se potreba da se pokrene i drugi spor koji je u izvjesnoj vezi s ovim koji se već

55

vodi, tada će nadležnost suda pred kojim se vodi spor, privući ovaj drugi spor, makar taj sud ne bi bio nadležan po pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti. Razlozi za primjenu pravila o atrakciji su procesna ekonomija i efikasnost, te pravna sigurnost.

Atrakcija može biti apsolutna ili potpuna (atrakcija jurisdikcije, stvarne i mjesne nadležnosti) i relativna ili nepotpuna (atrakcija samo stvarne i mjesne ili samo mjesne nadležnosti).70 Sud na koji upućuju pravila o atrakciji može biti isključivo, elektivno ili supsidijarno nadležan.

Primjeri atrakcije;1. Sporovi o zakonskom uzdržavanju. Ako se vode zajedno s bračnim ili

paternitetskim sporovima, za njihovo su rješavanje nadležni sudovi, koji rješavaju bračni tj patenitetski spor. Atrakcija je isključiva i potpuna ali slabijeg tipa.

2. Tužba tzv. glavnog miješanja. Osoba koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi (198). Ta atrakcija je elektivna. Potpuna i jačeg tipa.

3. Sporovi iz nasljednopravnh odnosa. Dok traje ostavinska rasprava za suđenje u sporovima iz nasljednopravnih odnosa te iz potraživanja vjerovnika prema ostavitelju, osim suda opće mjesne nadležnosti, mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi i ostavinski sud (62). Ta atrakcija je elektivna i tiče se samo mjesne nadležnosti. Nepotpuna

4. Sporovi u ovršnom postupku: za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnoga ovršnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili stečajni postupak. odnosno sud na čijem se području provodi upravna ovrha. Za sporove u vezi sa sudskom ovrhom atrakcija se tiče mjesne nadležnosti, a u sporovima u povodu upravne ovrhe utemeljuje se i jurisdikcija. Sporovi u kojima je nad objema strankama otvoren stečajni postupak, mjesno je nadležan sud pred kojim je protiv jedne od stranaka prije otvoren stečajni postupak (63a/1). Iznimno, u sporovima o izlučnim i razlučnim pravima, o postojanju ili nepostojanju tražbina prema stečajnom dužniku, o postojanju obveza stečajne mase te o pobijanju pravnih radnji stečajnoga dužnika, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište stečajnoga dužnika (63a/2). Nepotpuna

5. Sporovi protiv materijalnih usparničara; ako je jednom tužbom tuženo više osoba, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog tuženika, a ako među njema ima glavnih i sporednih obveznika, sud koji je mjesno nadležan za kojeg od glavnih obveznika. Nadležnost je elektivna i supsidijarna, atrahira se samo mjesna nadležnost (50). Potpuna ali slabijeg tipa.

6. Sporovi s kumuliranim zahtjevima; kod kvalificirane objektivne kumulacije dolazi do atrakcije stvarne te mjesne nadležnosti, kod obične

70 U teoriji ima i drugačijih podjela koje se ovdje ne navode.

56

objektivne kumulacije može doći samo do atrakcije mjesne nadležnosti. Nepotpuna

7. Sporovi pokrenuti protutužbom; protutužba se podnosi sudu pred kojim se provodi prvobitna parnica, ako je stvarno nadležan za prvu tužbu ili je viši sud. Nadležnost je elektivna; atrakcija je potpuna ali slabijeg tipa.

Ordinacija i delegacija nadležnosti

Viši sudovi na dva načina mogu odrediti mjesnu nadležnost nižeg suda: po pravilima o delegaciji i ordinaciji.

Delegirati se može mjesna nadležnost prvostupanjskog, ali i drugostupanjskog suda. Ordinirati se može samo nadležnost prvostupanjskog suda. Protiv rješenja o delegaciji i ordinaciji žalba nije dopuštena.

Delegacija nadležnosti znači da će odlukom višeg suda za postupanje biti nadležan mjesno nenadležan, ali stvarno nadležan sud.

Nužna delegacija. Ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudaca ili iz drugih razloga ne može postupati u konkretnoj stvari, on će po službenoj dužnosti o tome obavijestiti neposredno viši sud koji će odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja (67).

Svrsishodna delegacija. Ako nadležni sud može postupati u konkretnoj stvari, ali nije svrsishodno da u tom predmetu postupa, dakle, ako je očigledno da bi se tako lakše proveo postupak ili postoje drugi važni razlozi71 najviši sud određene vrste u RH72 može odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja (68/1).

Naime, prema novom uređenju svrsishodnu delegaciju može od najvišeg suda određene vrste zatražiti nadležni sud prvog stupnja sam ili na prijedlog stranke (68/1). Stranka može predložiti svrsishodnu delegaciju tek nakon podnošenja tužbe. O prijedlogu stranke za svrsishodnu delegaciju odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena (68/2). O zahtjevu prvostupanjskog suda odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste (68/3).

Generalna delegacija. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske može uz prethodno pribavljeno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta, odnosno u pojedinoj vrsti pravnih stvari postupa drugi mjesno i stvarno nadležni sud s područja neposredno višeg suda, ako sud koji je po zakonu mjesno i stvarno nadležan zbog broja predmeta o kojima mora odlučivati, ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku (10/2 ZS). Ta odluka Predsjednika Vrhovnog suda RH ima značenja akta o svojevrsnoj generalnoj delegaciji. Za generalnu delegaciju temeljem zakona vidjeti poglavlje 2.3.3.

71 Najčešći razlog za ovakvu delegaciju je kada se dokazna sredstva nalaze na području drugog suda, a njihovo dovođenje pred nadležni sud bilo bi nemoguće ili skopčano s nerazmjernim troškovima ili npr. što je stranka ili njen srodnik bivši ili sadašnji sudac parničnog suda.72 Najviši sud u državi je Vrhovni sud, odnosno, Visoki trgovački sud.

57

Ako se po odredbama zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, a postoji jurisdikcija sudova RH, Vrhovni sud, na prijedlog stranke, odredit će koji će stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan (69). Za razliku od delegacije, ovdje se tužitelj mora obratiti Vrhovnom sudu prije podnošenja tužbe, jer da bi se tužba mogla podnijeti mora se znati kojem će se sudu to moći učiniti.

Sporazum stranaka o nadležnosti

Izričita prorogacija - prorogatio expressa

Prorogacija je sporazum stranaka o tome da za rješavanje spora bude mjesno nadležan ugovoreni sud, a ne sud koji je po zakonu mjesno nadležan (70/1).

Ugovor o prorogaciji ujedno je i ugovor o derogaciji jer se njime isključuje zakonom određena mjesna nadležnost. Zakon dopušta strankama da mijenjaju samo mjesnu nadležnost (a ne stvarnu ili funkcionalnu) samo prvostupanjskog suda, (a time posredno i drugostupanjskog) i to samo ako nije isključiva.

Uvjeti za valjanost ugovora o prorogaciji:1. da je zaključen pismeno,73 prije podnošenja tužbe sudu (70/3)2. da je isprava o ugovoru priložena uz tužbu (70/4)3. da je ugovorni sud stvarno nadležan (70/1)4. da se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost (70/1)5. da sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje (70/1)

6. da je sud čija se nadležnost prorogira stvarno nadležan

Nakon što je tužba podnesena, o prigovoru nenadležnosti zbog ugovora o prorogaciji, sud vodi računa samo na prigovor tuženika koji uz prigovor mora priložiti i ugovor. Ako se u spor za koji je ugovorena prorogacija kumulira drugi za kojeg nema takvog ugovora, bit će nadležan onaj sud koji je nadležan po zakonu, a ne po ugovoru.

Ugovor o prorogaciji mora biti napisan. Može biti ugovoren za spor koji je već nastao, ali i tako da se ugovori nadležnost za sve buduće sporove iz određenog pravnog odnosa (70/3). Može biti zaključen kao samostalan ugovor ili kao prorogacijska klauzula, koja se dodaje građanskopravnom ugovoru određujući neki sud da bude mjesno nadležan za sporove koji nastanu iz pravnog odnosa zasnovanog glavnim ugovorom. Zaključuje se izvan i prije parnice pa nije parnična radnja.

Prorogacija o nadležnosti stranog suda. Stranke mogu ugovoriti nadležnost stranog suda derogirajući time sudsku nadležnost domaćih sudova pod uvjetom;

(1) da je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu i

(2) da se ne radi o sporu za koji postoji isključiva nadležnost sudova Republike Hrvatske (49/1 ZRSZ).

Bitno je i da ovaj sporazum bude zaključen u pismenoj formi. Hrvatski zakon ne može propisivati stranoj državi uvjete pod kojima će ona prihvaćati sporazume o prorogciji svojih sudova.73 Sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen je u pisanom obliku i ako je sklopljen razmjenom pisama, brzojava, teleksa ili drugih telekomunikacijskih sredstava koja omogućavaju pisani dokaz o sklopljenom ugovoru (70/4).

58

U obrnutom slučaju, domaći sudovi će poštivati sporazume o sudskoj nadležnosti sudova RH kad oni inače ne bi bili nadležni ako je ispunjen prvi gore navedeni uvjet (49/2).

Nijedna od ovih odredbi neće se primjenjivati u bračnim, paternitetskim i maternitetskim sporovima, sporovima o djeci koja su pod roditeljskom skrbi i u sporovima o uzdržavanju (49/3).

Kad nadležnost suda RH zavisi od pristanka tuženika da sudi sud RH smatra se da je tuženik konkludentno dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu odnosno prigovora na platni nalog ili upuštanjem u raspravu pred sudom ako nije stvorio nadležnost hrvatskog suda.

Prešutna prorogacija - (prorogatio tacita)

To je procesna situacija u kojoj sud, koji po zakonu ne bi bio nadležan, ipak postaje nadležan za rješavanje konkretnog spora zbog propuštanja suda da u određenom prekluzivnom stadiju po službenoj dužnosti utvrdi svoju nenadležnost, te zbog propuštanja stranaka da u određenom prekluzivnom stadiju prigovore nenadležnost suda kome je tužba podesena.

Do ovakve procesne situacije može doći u slijedećim slučajevima:U odnosu na mjesnu nadležnost:1. ako tuženik ne istakne prigovor mjesne nenadležnosti na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1);2. u slučaju kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekoga drugog suda, ako se sud po službenoj dužnosti ne proglasi mjesno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/2).

U odnosu na stvarnu nadležnost:1.ako tuženik ne istakne prigovor stvarne nenadležnosti na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/2);2.ako se sud po službenoj dužnosti ne proglasi stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/1).

Izričita prorogacija je rezultat zakonom reguliranog ugovora među strankama, a prešutna prorogacija je usputni rezultat prekluzije ovlaštenja suda i stranaka da vode računa o određenoj vrsti nadležnosti koja je propisana zakonom. Do izričite prorogacije može doći samo u odnosu na mjesnu nadležnost, a do prešutne u odnosu na mjesnu i stvarnu nadležnost.

Nadležnost je procesna pretpostavka. Odmah poslije primitka tužbe, sud je dužan po službenoj dužnosti ocijeniti je li nadležan (15/1). Ovo pravilo se tiče jurisdikcije, stvarne nadležnosti i ograničeno mjesne nadležnosti. Naime, na svoju mjesnu nenadležnost sud u pravilu ne pazi po službenoj dužnosti, osim kad postoji isključiva mjesena nadležnost nekog drugog suda.

Nadležnost se ocjenjuje na temelju navoda sadržanih u tužbi, te na osnovi činjenica koje su sudu poznate (15/2). Sud, dakle, ne mora izvoditi dokaze radi utvrđivanja činjenica od

59

kojih zavisi njegova nadležnost, samo izuzetno moraju biti podneseni neki dokazi (npr. isprava o ugovoru o prorogaciji). Sud ispituje nadležnost s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu, bez obzira na to u kojem stadiju ispituje nadležnost.

Sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe, ostat će i dalje nadležan, iako se u tijeku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana njegova nadležnost (15/3) – to je pravilo o ustaljivanju nadležnosti (perpetuatio fori). Cilj toga pravila je spriječavanje šikanoznog postupanja stranaka koje bi namjernim promjenama relevantnih okolnosti mogle prouzročiti odugovlačenje parnice jer bi tada postojala dužnost ustupanja predmeta nadležnom sudu.

Pravilo o perpetuatio fori djeluje u pravilu apsolutno odnosu na stvarnu i mjesnu nadležnost; ako se tijekom postupka promjene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ako zakonom nije izrjekom drugačije određeno.

Odstupanja od tog pravila tiču se atrakcije nadležnosti u povodu stečaja. Tako trgovački sudovi u parničnom postupku sude sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke i na vrijeme pokretanja sporova te svih sporova u povodu stečaja ako za pojedine vrste sporova zakonom nije izrijekom određeno da su za njih uvijek stvarno nadležni sudovi druge vrste.

Iznimke: pravilo o ustaljivanju nadležnosti ne djeluje ako naknadne promjene relevantnih okolnosti utječu na zasnivanje nadležnosti a) nekog redovnog suda druge vrste nego što je prvobitno nadležni sud, b) nekog inozemnog suda, c) nekog domaćeg ili inozemnog nepravosudnog organa, npr. upravnog.

Nadležnost suda se ocjenjuje prema propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti. No ovaj se stav često u teoriji osporava.74

Nenadležnost

Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim sud će ustupiti predmet nadležnom sudu ili jednom od više izberivo nadležnih sudova. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na glavnoj rasprai sud kome je predmet ustupljen zakazat će glavnu raspravu i postupiti kao da se rasprava drži pred sudom u izmjenjenom sastavu.

Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na pripremnom ročištu, neće se zakazati novo pripremno ročište ako predsjednik vijeća smatra da ono nije potrebno s obzirom na

74 Naime, već je spomenuto pravilo prema kojem su za utvrđivanje nadležnosti mjerodavne okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe sudu, a kasnije promjene tih okolnosti su irelevantne. U teoriji se smatra da iz tog pravila treba zaključiti da pojam "promjene okolnosti" obuhvaća promjene kako činjenične tako i pravne naravi, pa bi, slijedom navedenoga, bile irelevantne i jedne i druge promjene. Izloženo pravilo o ustaljivanju nadležnosti motivirano je potrebom da se, zbog pravne sigurnosti i procesne efikasnosti, jednom utemeljena nadležnost nekog suda održi do okončanja predmeta. Ti razlozi vrijede i kad je u pitanju promjena nadležnosti i zbog promjene propisa. U teoriji se čak smatra da bi terbalo preispitati prikladnost pravila da procesni zakoni djeluju odmah, jer treba uvažiti okolnost da stranke imaju određena stečena prava u postupku (npr. pravo na pravne lijekove). Zato pri određivanju vremenskih granica u važenju procesnih zakona treba početi voditi računa o doktrini stčenih prava.

60

radnje poduzete na prijašnjem pripremnom ročištu. Parnične radnje nenadležnog suda nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud.

Apsolutna nenadležnost postoji onda kad sud utvrdi da je za rješavanje predmeta nadležan drugi organ, a ne sud ili strani organ. U ovom slučaju sud će donijeti rješenje kojim se oglašava nenadležnim, ukidaju sve parnične radnje i odbacuje tužba (16/2,3). Sud na ovu vrstu nadležnosti pazi po službenoj dužnosti (16/1). Povreda ovih pravila razlog je apsolutne ništavosti na koju sud u stadiju žalbe pazi po službenoj dužnosti (354/2/2). Ovdje pravilo o ustaljivanju nadležnosti ne važi.

Ako tužba bude odbačena zbog nenadležnosti suda pa tužitelj podnese novu tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom.

Relativna nenadležnost postoji onda kad se utvrdi da je za rješavanje predmeta nadležan neki drugi domaći sud. U ovom slučaju nenadležan sud ustupa predmet nadležnome sudu koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio i pokrenut (21/1,2). Poduzete radnje nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud, pa će ih nadležni sud moći koristiti.

Stvarna nenadležnost

Bitna novina je da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/1).

U povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari (17/2). Pritom, kad se oglašava stvarno nenadležnim po službenoj dužnosti, sud svoje rješenje o tome mora donijeti do okončanja navedenih stadija, dok u povodu pravodobno podnesenog prigovora stranaka može odlučiti sve dok ne donese odluku kojom se okončava prvostupanjski postupak.

Iznimno, sud jedne vrste može se po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika oglasiti stvarno nenadležnim za predmete iz nadležnosti suda druge vrste i nakon navedenih stadija, ali samo kada je to zakonom izrijekom određeno (17/4).75

Protiv rješenja višeg suda prvog stupnja kojim se oglasio stvarno nadležnim te protiv rješenja kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stupnja iste vrste nije dopuštena žalba (17/3).

75 Ovim je izuzetkom omogućeno da se npr. općinski sudovi oglašavaju stvarno nenadležnima i nakon tih pripremnih stadija parnice u povodu naknadno otvorenih stečajnih postupaka nad kojom od stranaka (34.b/5)

61

Izmijenjeni procesni tretman stvarne nadležnosti u bitnome se približio onome koji je prije ZIDZPP/03 vrijedio za mjesnu nadležnost.

Povreda ovih odredaba razlog je apsolutne ništavosti ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno nadležan (354/2/3).

Mjesna nenadležnost

Sud se može, u povodu prigovora tuženika,76 proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1).

Sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna, nadležnost nekoga drugog suda najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1).77

Sud koji se oglasio mjesno nenadležnim mora o tome donijeti rješenje i tek nakon pravomoćnosti toga rješenja ustupiti predmet sudu za kojeg smatra da je nadležan. Povreda ovih odredaba razlog je apsolutne ništavosti ako je sud u povodu pravodobnog prigovora stranaka pogrešno odlučio da je mjesno nadležan (354/2/3). O toj povredi sud vodi računa samo u povodu žalbe izjavljene zbog te povrede.

Posebno rješenje sud donosi samo kad se oglašava nenadležnim. Kad utvrdi da je nadležan, on u pravilu o tome ne odlučuje posebnim rješenjem, već nastavlja s postupkom. Ako je odluka o nenadležnosti donesena na glavnoj raspravi, sud kojem je predmet ustupljen dužan je zakazati glavnu raspravu i postupiti kao da se rasprava drži pred sudom u izmijenjenom sastavu (315/3).

Ako stranka prigovori nenadležnost, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (301/1). Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (301/2). Ako ne prihvati prigovor, rješenje o prigovoru unosi se u odluku o glavnoj stvari.

Sukob o nadležnosti

To je razmimoilaženje u shvaćanjima između više tijela o tome koji je od njih nadležan za postupanje u konkretnoj stvari.

Sukob o nadležnosti može biti pozitivan i negativan. Pozitivan sukob postoji kad više organa smatra da su nadležni za postupanje, a negativan sukob kad više organa smatra da nisu nadležni.

76 Tužitelj nema pravo podnoešenja prigovora jer se smatra da je on podnošenjem tužbe pristao na mjesnu nadležnost. Tužitelj svoju pogrešku može korigirati do upuštanja tuženika u raspravljanje jednostranim povlačenjem tužbe i podnošenjem tužbe sudu za koji smatra da je nadležan.77 U postupku za izdavanje platnog naloga, sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do izdavanja platnog naloga (453/1). Tuženik može istaći prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti samo u prigovoru protiv platnog naloga (453/2). Ako sud nakon izdavanja platnog naloga utvrdi da je stvarno ili mjesno nenadležan, neće ukinuti platni nalog, nego će nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim ustupiti predmet nadležnom sudu (454).

62

Sukob o relativnoj nadležnosti je sukob između različitih domaćih sudova, a sukob o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) je između domaćih sudova i drugih organa. Dakle, ovo je moguće samo ako su svi organi u sukobu domaći, a ako bi došlo do neslaganja između domaćeg i stranog suda, to se rješava u postupku priznanja stranih sudskih odluka, a ne u postupku rješavanja sukoba jurisdikcije.

Zakon predviđa poseban incidentalni postupak za rješavanje sukoba o nadležnosti. Dok se sukob ne riješi, sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzimati one radnje za koje postoji opasnost od odgode (24/2). Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nije dopuštena žalba (24/3).

Sukob o apsolutnoj nadležnosti (sukob o jjurisdikciji). Može biti pozitivan i negativan, a o njemu rješava Ustavni sud RH (81, 82 UZUSRH).

Sukob o relativnoj nadležnosti. Može biti samo negativan, zbog pravila o litispendenciji i pravomoćnosti. Postupak za rješavanje sukoba pokreće sud kojem je predmet ustupljen kao nadležnom, stranke ne mogu izravno inicirati taj potupak.

Iznimno, sud kojem je predmet ustupljen neće pokrenuti postupak za rješavanje sukoba nadležnosti ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite pogreške, a trebalo je da bude ustupljen kojem drugom sudu, u kom će slučaju taj sud predmet ustupiti drugom sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio (22/1).

Sukob između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud (23/1). Sukob između sudova različite vrste rješava Vrhovni sud (23/2). Sukob nadležnosti rješava sudac pojedinac nadležnog suda (23/3). O sukobu nadležnosti može se odlučiti i kad se stranke prije toga ne izjasne o nadležnosti (24/1).

Pokretanje postupka za rješavanje sukoba nadležnosti nije dopušteno u dva slučaja. Prvo, kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on oglasio mjesno nenadležnim odluku donio drugostupanjski sud, za tu je odluku vezan u vezi s nadležnošću i sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostupanjski sud koji je odluku donio nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova (22/3).

Drugo, odluka drugostupanjskog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda vezuje svaki sud kome se kasnije isti predmet ustupi, ako je drugostupanjski sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova (22/4).

63

STRANKE

Stranke u parnici

Tužitelj (actor) je osoba koja u svoje ime odnosno u čije se ime traži od suda da pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja, pravima za koja se tvrdi da su ugrožena ili povrijeđena.

Tuženik (reus) je osoba protiv koje se upravlja zahtjev za pružanje pravne zaštite zasnovan na tvrdnjama da je ugrozila ili povrijedila određena prava.

Pored suda, stranke su temeljni procesni subjekti u parnici.

Pojam stranke je samostalne naravi jer je nezavisan od građanskopravnog odnosa u vezi s kojim se vodi parnica. Za postojanje stranke irelevantno je postoji li građanskopravni odnos, dovoljno je da tužitelj tvrdi da određeni građanskopravni odnos postoji odnosno, da ne postoji ili da mu iz njega pripada ili ne pripada neko građanskopravno ovlaštenje.78 Dakle, pojam stranke je procesnopravne prirode.

Zakon ovlašćuje državnog odvjetnika da kao eksponent javnih interesa u svoje ime pokreće određene parnice npr., parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora. On je ovlašten podnijeti tužbu kao stranka radi utvrđenja da je neki ugovor apsolutno ništav, ovlašten je i podnijeti prijedlog radi zabrane djelovanja udruga. Izvodi o držanom odvjetniku vrijede

78 Najbolji primjer je deklaratorna tužba kod koje ne samo da nije nužno postojanje građ.prav. odnosa nego je upravo postojanje ili nepostojanje građ.prav. odnosa predmet spora, pa ako se može podići takva tužba znači da prethodni građanksopravni odnos nije preduvjet za egzistenciju stranke.

64

mutatis mutandis vrijede i za situacije u kojima pravo na pokretanje parnice pripada centru za socijalnu skrb.

Položaj tužitelja u parnici stječe se podnošenjem tužbe sudu. Određeni subjekt postaje tuženik u parnici mimo svoje volje, od momenta kad se protiv njega sudu podnese tužba. Položaj stranke zasniva se i sukcesijom. Položaj stranke u parnici gubi se smrću fizičke osobe odnosno gubitkom svojstva pravne osobe. Pravni subjekt prestaje biti stranka i okončanjem parnice.

Tužitelj je u načelu ovlašten da jednostranom izjavom prestanem biti stranka u parnici – povlačenjem tužbe. Tuženik nema te mogućnosti; on mora ostati stranka dok tužitelj to hoće.

Parnica – sistem dviju stranaka. U parničnom postupku mogu sudjelovati samo dvije stranke, koje su nosioci suprotnih pravnih interesa. Ovo pravilo ima izuzetak: u bračnim i paternitetskim sporovima stranke su primorane, unatoč svojoj suglasnosti, voditi parnicu kad zakon određuje da se neki odnos može preinačiti samo odlukom donesenom u parničnom postupku. Parnica se ne može voditi protiv nepoznate osobe.

Da bi se strankama omogućilo da slobodno ostvaruju i štite svoje interese, zajamčuje im se ravnopravan položaj u parnici. Sve ono što zakon omogućuje tužitelju to može, na shodan način, poduzeti i tuženik. No, unatoč pravnom izjednačavanju stranaka, ne može se izbjeći njihova faktička nejednakost koja može proizlaziti iz razlike u imovinskim prilikama, obrazovanju itd. To se nastoji izgladiti pravilima o pomoći neukima, oslobođenju od prethodnog snošenju parnčnih troškova, pravu na besplatnog punomoćnika itd.

Razlika u procesnom položaju. One proistječu iz prirode njihovih specifičnih funkcija. Tužiteljev je položaj ponekad povoljniji, a ti su slučajevi onda u pravilu nepovoljniji za tuženika. Vrijedi i obrnuto.

TUŽITELJ TUŽENIK

Pre

dnos

ti

Od njega zavisi kada će i koga tužiti

Ned

osta

ci

Ne može osjuetiti podnošenje tužbe protiv sebe

Ovlašten je tijekom parnice preinačiti temu raspravljanja, pa i odustati od raspravljanja

On je izložen šikani prozročenoj preinačenjem ili povlačanjem raspravne teme

Ima mogućnost pripremiti se za raspravljanje

Nema takve uvjete da se pripremi za raspravljanje

Ne može biti osuđen u glavnoj stvari, u najgorem slučaju može biti osuđen na naknadu parničnih troškova

Može biti osuđen na određeno činjenje u glavnoj stvari, a i na naknadu parničnih troškova.

Ned

osta

ci

U pravilu prethodno snosi sve parnične troškove

Pre

dnos

ti

Ako se odluči na pasivan stav ne mora prethodno snositi troškove

U pravilu je dužan tužiti kod suda koji je povoljniji za tuženika (actor seqitur forum rei)

Tužba se u pravlu podnosi sudu tuženikove opće mjesne nadležnosti

Dužnost dokazivati istinitost navoda na kojima tereti svoje zahtjeve

Dok tužitelj ne dokaže istinitost svojih navoda sud ne može osuditi tuženika, pa mu je dovoljno da ih poriče.79

79 No ako bi bio pasivan, izlaže se riziku da bude osuđen zbog neosporavanja tih navoda.

65

Parnica se ne može voditi protiv subjekata koji ne postoje, a ni protiv nepoznatih osoba. Ako tužitelj ne ispravi ili ne dopuni tužbu podacima o osobi tuženika, njegov podnesak se smatra povučenim ili se odbacuje sukladno čl. 109. ZPP-a.

Položaj stranke u parnici stječe se: - položaj tužitelja stječe se podnošenjem tužbe sudu

- položaj tuženika stječe se u trenutku kad se protiv osobe podnese tužba mimo njegove volje

- suglasnim traženjem razvoda braka - sukcesijom u procesni položaj osobe koja je dotad bila stranka

Položaj stranke u parnici gubi se: - smrću fizičke osobe, gubitkom svojstva pravne osobe, - okončanjem parnice, - izlaskom iz parnice ako povodom sukcesije na njegovo mjesto stupi netko drugi.- tužitelj je ovlašten da jednostranom izjavom volje prestane biti stranka, i to

povlačenjem tužbe ili odricanjem od tužbenog zahtjeva. Tuženik nema te mogućnosti, on mora ostati stranka ako to tužitelj hoće.

Osim tužitelja i tuženika, u parnici se mogu pojaviti i treće osobe u incidentalnim, uzgrednim postupcima koji se vode na periferiji postupka o glavnoj stvari. U tim postupcima oni imaju položaj stranke. To su zastupnici, svjedoci, vještaci, umješači kad sud odlučuje o njihovim zahtjevima za sudjelovanje u postupku, za naknadu troškova ili kad prema njima primjenjuje određene mjere radi sprječavanja zlouporabe ovlasti.

Utvrđivanje identiteta stranke

Zadatak je stranka da omoguće sudu identifikaciju svoju i svog protivnika. Ako tužitelj ne ispravi ili ne dopuni tužbu podacima o osobi tuženika, njegov se podensak smatra povučenim ili se odbacuje.

Ako sud dostavi tužbu trećem a ne osobi koja je naznačena kao tuženik pogreška se može ispraviti ponavljanjem dostave pravom adresatu- No ako unatoč pogreški u dostavi bude donesena presuda, njezini će se učinci odnositi na osobu naznačenu u tužbi, a ne na osobu kojoj je tužba bila dostavljena.

Ako tužitelj pogrešno držeći da se osoba A nalazi prema njemu o obvezi a ne osoba B – tuži sobu A, onda će osoba A biti stranka pa će presuda o odnosu na nju proizvesti svoj učinak. Tu tuženik može pobijati presudu zbog greške u suđenju.

Ako stranke nema – jer je izmišljena ili je prestala postojati ili još ne postoji, to je razlog za odbacivanje tužbe. Ako sud u korist ili protiv takve stranke donese presudu, presuda se smatra nepostojećom.

Procesnopravna sukcesija

Sukcesija je jedan od načina stjecanja položaja stranke u parnici. Naime, kod sukcesije dotadašnja stranka (auctor) prestaje biti stranka, a njen sljednik (sukcesor), preuzima njezin položaj. Sukcesor ne počinje parnicu iznova, već je nastavlja u stadiju u kojem je parnicu zatekao u času stupanja u nju. Poduzete procesne radnje ne gube procesni značaj, donesene odluke djeluju prema sukcesoru, a prekluzije procesnih ovlaštenja odnose se i na sukcesora.

66

Sukcesija može biti posljedica promjena u građanksopravnom odnosu (univerzalna ili singularna sukcesija), a može nastupiti i neovisno od promjene u sadržaju spornog građanskopravnog odnosa.

Sukcesija kao posljedica univerzalne građanksopravne sukcesije.80 Ova sukcesija dovodi ex lege i do procesnopravne sukcesije pod uvjetom da se parnica ne vodi o strogo osobnim, neprenosivim pravima. Sukcesor se ne može protiviti procesnoj sukcesiji. On postaje stranka u času građanksopravne sukcesije. Dok sukcesor ne preuzme postupak, u parnici traje prekid postupka ex lege (212).

Sukcesija kao posljedica singularne građanskopravne sukcesije.81 Ova sukcesija ne dovodi ex lege do procesnopravne sukcesije. Do procesnopravne sukcesije može doći i to samo ako na to pristanu obje stranke. Sukcesor postaje stranka u trenutku stupanja u parnicu.82

Sukcesija koja nije posljedica bilo kakve građanskopravne sukcesije. Do ovakve sukcesije dolazi u slijedećim slučajevima:

1. Procesnopravna sukcesija nakon pribavljanja stvari ili prava o kojima teče prnice

2. Procesnopravna sukcesija tuženika kao posljedica preinake tužbe (192)3. Procesnopravna sukcesija umješača u položaj stranke kojoj se pridružio

(208)4. Procesnopravna sukcesija imenovanog prethodnika u položaj stranke koja ga

je imenovala (210)

Određena svojstva stranke kao procesne pretpostavke;

a) stranačka sposobnost,

b) parnična sposobnost, a nekad i postulacijska sposobnost,

c) procesno ovlaštenje za vođenje parnice

Stranačka sposobnost (ius standi in iudicio).

To je svojstvo određenog subjekta da može biti nositeljem procesnih prava i dužnosti. Stranačka sposobnost je procesna pretpostavka za funkciju tužitelja, tuženika, umješača i zastupnika u parnici.

Stranačka sposobnost je pretpostavka parnične sposobnosti, jer parnično sposoban može biti samo onaj koji je i stranački sposoban, ali svi stranački sposobni nisu ujedno i parnično sposobni. Stranačka sposobnost se priznaje svima koji imaju pravnu sposobnost (77/1) jer je cilj građanskog postupka pružanje zaštite građanskim pravima.

Osobine stranačke sposobnosti:a) šira je od pravne sposobnosti. Sve fizičke i pravne osobe su pravno sposobne pa

prema tome, i stranački sposobne. No, građansko procesno pravo pod određenim

80 Univerzalna građanksopravna sukcesija je npr. nasljeđivanje fizičke osobe ili pripajanje, spajanje ili podjela pravne osobe.81 Singularna građanksopravna sukcesija je npr. pravni posao (prodaja stvari).82 Primjer: slučaj osobe koja je pribavila stvar ili pravo o kome teče parnica, koja će moći stupiti u parnicu na mjesto tužitelja/tuženika pod prije navedenim uvjetima (195).

67

uvjetima, priznaje stranačku sposobnost i nekim društvenim fenomenima koji nisu pravne osobe.

b) nezavisna je od konkretne parnice. Stranačka sposobnost predstavlja potencijalnu i permanentnu kvalitetu njenog nosioca da sudjeluje u parnici kao stranka. Određene osobe su stranački sposobne i kad nisu stranke u parnici. Svatko tko je stranački sposoban ne mora biti stranka u parnici, on će to postati ako tuži, bude tužen ili sukcesijom.

c) nezavisna je i od konkretnog građanskopravnog odnosa u kojem bi njen nositelj mogao biti sudionik. Dakle, određene osobe imaju stranačku sposobnost neovisno o tome da li su subjekti građanksopravnog odnosa i neovisno o tome je li među njima došlo do spora.

d) može biti samo potpuna, neograničena (za razliku od pravne sposobnosti). Naime, oni koji imaju ograničenu pravnu sposobnost, imaju potpunu stranačku sposobnost. Ovo zato jer radi zaštite makar jednog od svojih materijalnih prava stranka mora imati mogućnost da koristi sva ovlaštenja koja proizlaze iz procesnog prava.

Stranačku sposobnost imaju sve fizičke osobe (77/1). One je stječu rođenjem, a gube smrću. I nasciturusu se može priznati stranačka sposobnost kad se radi o njegovim interesima, parnica se tada mora voditi pod uvjetom da se nasciturus rodi živ.

Stranačku sposobnost imaju sve pravne osobe (77/1). Stječu je upisom u registar, a gube brisanjem iz registra. Stranačku sposobnost imaju i neki oblici udruženja koji nemaju pravne osobnosti. Naime, parnični sud je ovlašten da iznimno, s pravnim učinkom, samo u određenoj parnici prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruženja koji po zakonu nemaju stranačku sposobnost ako utvrdi da (s obzirom na predmet spora) ti oblici udruženja udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti83, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti ovrha. Protiv rješenja kojim se priznaje takva stranačka sposobnost nije dopuštena posebna žalba (77/4).84

Sud je dužan, tijekom čitavog postupka, po službenoj dužnosti paziti imaju li osobe koje se javljaju kao stranke stranačku sposobnost (82). Kad sud utvrdi da takva osoba nema stranačku sposobnost, dužan je ispitati da li se nedostatak može otkloniti.

Ako se taj nedostatak može otkloniti, sud će poduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti (83/1). Za takvo otklanjanje sud može tužitelju odrediti rok (83/3). Ako se taj nedostatak ne može otkloniti ili ako rok za otklanjanje buzuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu (83/5).

Inače, dok se nedostaci otklanjaju, mogu se poduzimati samo one radnje zbog čijeg bi odlaganja mogle nastupiti štetne posljedice za neku od stranaka (83/4). No, takve radnje imaju samo uvjetan značaj, jer će biti relevantne samo ako se nedostatak naknadno ukloni.

Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe tijekom parnice o prenosivim pravima, nastupa ex lege prekid postupka. Postupak će se nastaviti kad sukcesor nastavi postupak (212). Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe tijekom parnice o neprenosivim pravima, dolazi do konačne obustave postupka.

83 Bitni uvjeti za stjecanje stranačke sposobnosti su isti kao i uvjeti za stjecanje pravne sposobnosti, dakle: određena sredstva, ciljevi i organ upravljanja84 Oblici udruživanja kojima je sudska praksa priznala stran. sposobnost: lovna jedinica u sastavu lovačkog društva, skup vlasnika garaže, kaznenopopravni dom, carinarnica.

68

Nedostatak stranačke sposobnosti je razlog apsolutne ništavosti o kojem žalbeni sud vodi računa po službenoj dužnosti (354/2/8). Ovo pod uvjetom da osoba koja je stekla stranačku sposobnost nije naknadno odobrila obavljanje pojedine radnje.

Parnična sposobnost

To je svojstvo određene osobe da s procesnopravnim učinkom poduzima procesne radnje u parnici. Parnična sposobnost stranaka ili njihovih zastupnika je procesna pretpostavka. Naziva se i procesna poslovna sposobnost.

Da bi postojala parnična sposobnost, pretpostavka je postojanje stranačke spobobnosti. Parnična sposobnost se priznaje svima koji imaju stranačku sposobnost, jer je opravdano da se sposobnost poduzimanja radnji pred sudom priznaje onima kojima građansko pravo priznaje sposobnost stjecanja prava i obveza.

Osobine parnične sposobnosti:a) uža je od stranačke sposobnostib) treba biti permanentna kvaliteta stranaka, ona mora postojati pri poduzimanju

određene parnične radnje kao i pri donošenju odlukec) može biti samo potpuna, neograničena i bezuvjetna. Stranka koja ima parničnu

sposobnost ovlaštena je samostalno poduzimati sve parnične radnje.

Nemaju parničnu sposobnost osobe koje su ovlaštene poduzimati radnje samo pod uvjetom da budu naknadno odobrene. Osobe koje nemaju parničnu sposobnost zastupaju njihovi zakonski zastupnici koji moraju biti stranački i parnično sposobni (80/1).

Parničnu sposobnost imaju poslovno sposobni (79/1), a to su osobe s navršenih 18 god. života i maloljetne osobe koje su stupile u brak sa najmanje 16 god. (26/2 ObZ). Djelomično lišeni poslovne sposobnosti85 imaju parničnu sposobnost u granicama svoje poslovne sposobnosti (79/2). Dakle, u sporovima koji se tiču onih odnosa s obzirom na koje njegova poslovna sposobnost nije ograničena, takva osoba ima potpunu parničnu sposobnost.

U sporovima koji se tiču onih odnosa s obzirom na koje im je poslovna sposobnost ograničena, takve osobe nemaju parničnu sposobnost. U posljednjem slučaju, za njih u sporovima može djelovati samo njihov zakonski zastupnik (80/1). S ovim osobama se izjednačuje maloljetnike koji su parnično sposobni u granicama u kojima im se priznaje poslovna sposobnost (79/3).

Imaju je i pravne osobe. Njih zastupaju njihovi zastupnici (po statutu, drugom općem aktu ili zakonu). Pravne osobe nad kojima je otvoren stečajni postupak gube parničnu sposobnost (212/5), te ih u parnici zastupa stečajni upravitelj, zakonski zastupnik sui generis (215/1).

Nemaju je potpuno lišeni poslovne sposobnosti i za njih parnične radnje poduzimaju njihovi zakonski zastupnici (80/1). Ako se u parnici javi stranka kojoj bi trebalo oduzeti poslovnu sposobnost jer pokazuje znakove ozbiljnih relevantnih poremećaja, sud je ovlašten prekinuti postupak dok se ne provede postupak radi lišenja poslovne sposobnosti. Međutim, i sud sam može takvoj stranci postaviti privremenog zastupnika ako za to postoje uvjeti iz čl. 84 ZPP. Državno odvjetništvo nema ni pravne ni poslovne sposobnosti no u nekim je parnicama ovlašteno da djeluje kao stranka.

85 To su punoljetne osobe kojima je poslovna sposobnost ograničena odlukom suda

69

Pravilo je da se parnična sposobnost stranaca prosuđuje po pravu države čiji je državljanin (79/1 ZRSZ). Međutim, ako po tom zakonu nije parnično sposoban, a po hrvatskom jest, može poduzimati parnične radnje (79/2 ZRSZ). Dakle, stranac ima pravo izbora po kojem će se zakonu njegova parnična sposobnost ocjenjivati.

Na parničnu sposobnost sud pazi tijekom čitavog postupka po službenoj dužnosti (82). Ako je nedostatak parnične sposobnosti postojao od samog podnošenja tužbe sudu, sve poduzete radnje su pravno irelevantne (jedino se mogu poduzeti uvjetne radnje). Ako je do nedostatka parnične sposobnosti došlo tijekom parnice, nastupa ex lege prekid postupka (212/2).

Sud neće uvažiti radnje parnično nesposobne stranke, međutim, prije nego povuče krajnje konzekvence, dužan je zatražiti od nadležnog organa skrbništva da postavi stranci skrbnika ili poduzeti druge mjere radi otklanjanja parnične nesposobnosti (83/2) ili mu sam postavlja privremenog zastupnika (prema čl. 84. ZPP-a).

Ako stranka nije imala parničnu sposobnost, ali je nedostatak naknadno otklonjen, parnične radnje zahvaćene tim nedostatkom će konvalidirati, odnosno, nastavak postupka će biti moguć ako ih sama stranka ili zakonski zastupnik odobri.

Povreda pravila o parničnoj sposobnosti uzrok je apsolutne ništavosti, ako radnje zahvaćene nedostatkom nisu bile naknadno odobrene (354/2/10). Drugostupanjski sud će, s obzirom na prirodu povrede, ili ukinuti presudu i vratiti predmet nižem sudu, ili ukinuti presudu i odbaciti tužbu (369/3).86

Postulacijska sposobnost

To je svojstvo parnično sposobne osobe da može sama (bez punomoćnika) neposredno poduzimati parnične radnje pred sudom s procesnopravnim učinkom. Stranka koja je postulacijski nesposobna, može određivati granice ovlaštenja svog punomoćnika, ali ne može sama djelovati pred sudom.87

Kod nas ova institucija u pravilu ne dolazi do primjene jer su napuštene odredbe o obveznom zastupanju stranaka profesionalnim punomoćnicima.

Ipak misao da se strankama nekad obvezno pružanje kvalificirane pravne pomoći nije sasvim napuštena: specifičan vid postulacijske sposobnosti predstavljaju odredbe po kojima punomoćnici moraju u nekim slučajevima imati posebne posebne stručne kvalifikacije.88

Takva postulacijska sposobnost odnosi se samo na njih, ali ne i na stranke.Odredbe po kojima nadležno državno odvjetništvo, kao punomoćnik sui generis, u

građanskom i upravnom postupku ex lege zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava (15/3 ZDO). Ovo su zapravo pravila o prisilnom zastupanju stranaka od strane kvalificiranih punomoćnika. Dakle, RH nema postulacijsku sposobnost, za nju tu sposobnost ima nadležni državni odvjetnik.

86 Međutim, parn. nesposobnost stranke koja je uspjela u parnici, praksa ne tretira kao razlog ništavosti.87 Kategorija postulacijske sposobnosti relevantna je u onim procesnim sistemima gdje sve parnično sposobne osobe nemaju ovlaštenja da neposredno bez priofesionalnih punomoćnika poduzimaju parnične radnje.88 Takav je slučaj s odredbom čl. 91. ZPP prema kojoj u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima, ako vrijednost predmeta spora prelazi 50.000,00 kuna, punomoćnici pravnih osoba mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit.

70

Procesna legitimacija i stvarna legitimacija

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje određene osobe za vođenje konkretne parnice protiv određene osobe.

Ona je odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, za razliku od stranačke i procesne sposobnosti koje nisu vezane za konkretnu parnicu.

Procesna legitimacija se dokazuje tako da se učini vjerojatnim da je baš tužitelj ovlašten istaknuti baš taj tužbeni zahtjev baš protiv tuženika. Imamo samo pretpostavku da postoji odnosno ne postoji određeno građanskopravno ovlaštenje istaknuto u tužbenom zahtjevu. Tek se kasnije utvrđuje postojanje građanskopravnih pretpostavki za koje se u početnom stadiju samo tvrdi da postoje, što je pitanje meritorne naravi.

Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam) je svojstvo određene osobe da je sudionik određenog građanskopravnog odnosa i da joj zbog tog odnosa pripada određeno građanskopravno ovlaštenje. Osoba ne samo da tvrdi da je npr. dužnik ili vjerovnik iz odnosa kupoprodaje, nego ona to stvarno i jest.

Ako ne postoji legitimatio ad causam tužbeni zahtjev se odbija, a ako ne postoji legitimatio ad processum, onda se tužbeni zahtjev odbacuje.89

O postojanju procesne legitimacije za vođenje konkretne parnice zaključuje se na dva moguća načina;

1. na temelju pravne norme koja određene subjekte ovlašćuje da traže određenu zaštitu2. na temelju dokazanog konkretnog pravnog interesa za dobivanje povoljnije presude u parnici

Tko sve ima procesnu legitimaciju?1) subjekti spornog građanskopravnog odnosa, oni su ovlaštenici odnosno obveznici

prava istaknutog u tužbenom zahtjevu2) osoe koje samo tvrde da su subjelti određenog građanskopravnopvnog odnosa3) treći koji nisu subjekti spornih odnosa ali se na njih sadržaj tuđeg grđanskopravnog

odnosa na posredan ili neposredan način pravno reflektira

Takvi su slučajevi trećih npr.1. pravo treće osobe da traži poništenje tuđeg braka2. kod ugovora u korist trećih osoba, gdje je stipulant ovlašten na parnicu protiv promitenta da se ostvari obveza u korist beneficijara3. ako koja od stranka tijekom parnice otuđi stvar ili pravo o kojem parnica teče, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši4. državni odvjetnik i svatko tko za to ima pravni interes ovlašten je tražiti utvrđenje ništavosti ugovora

5. parnicu radi pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja može pokrenuti svaki stečajni vjerovnik

89Npr. ja tužim osobu A da mi duguje 200 kn s naslova kupoprodaje. Ja dokazujem samo vjerojatnost toga da osoba A meni duguje taj iznos s naslova kupoprodaje, da sam ja prodavatelj, a osoba A kupac. Ovo je, uz ostale procesne protpostavke, dovoljno za prvi stadij. Ako ne mogu učiniti vjerojatnim postojanje toga, onda sud odbacuje tužbu.

No ovo još ne znači da sam ja stvarno prodavatelj koji ima pravo potraživati od osobe A 200 kn. To se tek kasnije dokazuje, tj. dokazuje se da ja imam stvarnu legitimaciju. Ako to ne dokažem tužbeni zahtjev se odbija.

71

6. centar za socijalnu skrb i svaka druga osoba koja za to ima pravni interes imaju pravo na tužbu radi utvrđenja da brak postoji ili ne postoji

7. poništaj braka zbog određenih razloga mogu tražiti centar za socijalnu skrb, roditelji bračnog druga, pa i osobe koje imaju pravni interes

ZASTUPNICI STRANAKA

Zastupanje u parnici

Zastupnik je osoba koja u ime i za račun stranke poduzima procesne radnje u parnici. Njihove radnje djeluju neposredno prema stranci koju zastupaju pod uvjetom da su se legitimirali kao zastupnici i da djeluju u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz njihove legitimacije. Radnje poduzete izvan ovih okvira ne proizvode pravni učinak prema stranci u čije ime se poduzimaju.

Zastupnik nije stranka, ali se ipak u izvjesnom smislu izjednačava sa strankom, jer sud pri dokazivanju saslušava njega umjesto parnično nesposobne stranke (267/1). Ako zakonski zastupnik umre ili prestane njegovo ovlaštenje, a stranka nema punomoćnika u parnici, dolazi do prekida postupka (212/3).

Kako nije stranka, zastupnik ne može u parnici biti osuđen niti mu se što može dosuditi. Ipak, sud može odlučiti da zastupnik stranke naknadi protivniku troškove koje mu je prouzročio svojom krivnjom (156/2), te može biti kažnjen za zlouporabu prava (10), te za narušavanje reda (318).

Zastupnici su dužni savjesno obavljati svoju funkciju, ali oni ne odgovaraju stranci za neuspjeh u parnici, već samo za štetu koju joj prouzroče skrivljenim nepravilnim radom (751 ZOO).

72

Zastupnik može biti osoba koja ima potpunu poslovnu i parničnu sposobnost. Zastupnik ne može zastupati:- protivnu stranku- suparničare čiji su interesi u koliziji

Pojam zastupnika obuhvaća:a) zakonske zastupnike: oni zastupaju osobe koje nemaju poslovne ni parnične

sposobnosti ili osobe koje zbog nekih drugih razloga nisu u mogućnosti da se same brinu o svojim pravima i interesima. Oni crpe svoja ovlaštenja ili neposredno iz zakona90 ili iz akata nadležnog tijela.91

b) punomoćnike – oni zastupaju parnično sposobnu stranku koja je ovlaštena samostalno odlučiti da li će sama djelovati u parnici ili će nekoga drugog ovlastiti da to čini u njeno ime i za njen račun. Oni crpe svoja ovlaštenja iz volje stranke, iz sklopljenog ugovora o zastupanju.

c) organi (zastupnici) – zastupaju pravne osobe, a svoja ovlaštenja crpe iz akata kojima se uređuje njihovo konstituiranje i djelovanje (statut, drugi opći akt ili zakon).92

Zakonski zastupnik

Zakonski zastupnici (zz) su fizičke, poslovno i parnično sposobne osobe koje su ovlaštene da u ime i za račun stranaka, koje su parnično nesposobne ili zbog drugih razloga u nemogućnosti da štite svoje interese u parnici, pred sudom poduzimaju parnične radnje. Zz-a ne postavlja sama stranka, već netko drugi: njegova ovlaštenja proizlaze ili neposredno iz zakona ili iz akta nadležnog državnog tijela (80/2).93

On je, u pravilu, ovlašten u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku (81/1). Međutim, ovdje postoje izvjesna ograničenja:1.ako je za podizanje odnosno, povlačenje tužbe, za priznanje odnosno odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za druge radnje posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebno ovlaštenje, zz te radnje može poduzeti samo ako ima takvo ovlaštenje (81/1)

2.sud je dužan kontrolirati obavlja li zz savjesno svoju funkciju. Kad ustanovi da on ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestiti će o tome tijelo skrbništva, a ako bi zbog te nepažnje mogla nastati šteta za zastupanog, sud će zastati s postupkom i predložiti da se odredi drugi zz (81/3)

3.roditelji mogu samo s odobrenjem nadležnog organa skrbništva opteretiti ili otuđiti imovinu maloljetnog djeteta (261 ObZ)

4.budući da se propuštanje zz tumači kao rezultat zanemarivanja njegove funkcije, sud je ovlašten odbiti donošenje presude zbog izostanka, iako su za to ispunjeni uvjeti.

90 Npr. roditelj u odnosu na maloljetnu djecu91 Npr. skrbnici osoba lišenih poslovne sposobnosti92 To su dakle, fizičke osobe koje zastupaju pravne osobe. Organ zastupnik pravne osobe može uzeti punomoćnika koje će u ime i za račun pravne osobe voditi parnicu.93 Tako su roditelji, zz svoje maloljetne djece (98/1 ObZ). Skrbnici su zz maloljetnika koji nisu pod roditeljskom skrbi te osoba koje su djelomično ili potpuno lišene poslovne sposobnosti, te drugih osoba koje nisu u stanju same skrbiti o svojim interesima. Posvojitelji su zz maloljetnih posvojenika.

73

Ako parnično nesposobna stranka sama poduzme parnične radnje koje sud ne spriječi jer nije znao za njenu nesposobnost, zz je ovlašten naknadno odobriti ove radnje da bi one bile valjane. Zz može, inače, sam imenovati punomoćnika čije radnje onda djeluju prema stranci.

Pravilnost zakonskog zastupanja kroz postupak

Pravilna primjena odredaba o zakonskom zastupanju je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka. Osoba koja se pojavljuje kao zz, dužna je na zahtjev suda, dokazati to svojstvo, a kad je za poduzimanje neke radnje potrebno posebno ovlaštenje, dužna je dokazati da i njega ima (81/2).

Kad sud utvrdi da stranka nema zz-a, ili da on nema posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, zatražit će da nadležni organ skrbništva postavi stranci skrbnika, odnosno, pozvat će skrbnika da pribavi potrebno ovlaštenje (83/2).

Ako parnično nesposobnu osobu nije zastupao zz, ili ako zz nije imao posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, to predstavlja razlog apsolutne ništavosti, pod uvjetom da takvi postupci ne budu naknadno odobreni (354/2/8).

Privremeni (zakonski) zastupnik

To je zastupnik koji će se skrbiti o zaštiti interesa stranke samo na neko vrijeme i samo u određenoj parnici – curator ad litem, curator ad actum.

Naime, ako zz ne crpi svoja ovlaštenja neposredno iz zakona, onda ga postavlja Centar za socijalnu skrb. Samo izuzetno, ovo ovlaštenje pripada sudu i to u slučaju privremenog zastupnika.

Ako se u tijeku postupka sa prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obije stranke mogle nastati štetne posljedice sud će tuženiku postaviti privremenog zastupnika. Da bi sud stekao ovlaštenje da imenuje privremenog zastupnika, potrebno je:

1. da su se ispunili uvjeti da se tuženiku postavi zz2. da postoji vjerojatnost da bi redovni postupak postavljanja zz-a mogao dugo trajati94

3. da postoji vjerojatnost da bi zbog toga, za bilo koju od stranaka, mogle nastupiti štetne posljedice (84/1)

Ako su kumulativno ispunjeni svi ovi uvjeti sud će obvezatno postaviti privremenog zastupnika.

94 No postavlja se pitanje praktičnog značaja pretpostavke iz 84/1 koja se odnosi na vjerojatnost dugog trajanja redovnog postupka postavljanja zak. zastupnika. Ovo zato što je ObZ-om regulirana hitnost izvanparničnih postupaka u statusnim stvarima (263/2, 265/1 ObZ), žurno postupanje CZSS-a u postupcima stavljanja pod skrbništvo (199 ObZ), a s druge strane, čim se pokrene postupak za lišenje poslovne sposobnosti CZSS je dužan osobi imenovati posebnog skrbnika (161/2, 168/1/1 ObZ) na kojega se primjenjuju odredbe o redovnom skrbniku.

74

Zakon navodi, primjera radi, a ne taksativno, neke karakteristične slučajeve u kojima je sud ovlašten postaviti privremenog zastupnika (84/2/1-5):

a) ako tuženik nije parnično sposoban, a nema zz-ab) ako postoje suprotni interesi tuženika i njegovog zz-a95 c) ako obje stranke imaju istog zz-a96 d) ako je boravište tuženika nepoznato, a nema punomoćnika97

e) ako se stranka ili zz nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika, te se dostavljanje nije moglo izvršiti.

U posljednja dva slučaja (d, e) sud će o postavljanju zastupnika izdati oglas koji će se objaviti u Narodnim novinama i na oglasnoj ploči suda (86/1).

Novine uvedene ZIDZPP/03-om su da sud može privremenoga zastupnika postaviti i pravnoj osobi (84/4), a ako se tijekom postupka nakon podnošenja tužbe i u odnosu na tužitelja ostvare razlozi zbog kojih je moguće tuženiku postaviti privremenoga zastupnika, sud će privremenoga zastupnika postaviti i tužitelju (84/5).

O postavljanju privremenog zastupnika sud će bez odgode obavijestiti tijelo skrbništva, a i stranke kad je to moguće (84/3).

On ima u postupku sva prava i dužnosti zz-a (85/1), no njegova ovlaštenja ne prelaze granice parnice za koju je postavljen. Ova prava i dužnosti on vrši sve dok se stranka ili njen punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno, dok organ skrbništva ne obavijesti sud da je postavio zz-a u svojoj kompetenciji (85/2).

Strani državljanin koji nije parnično sposoban prema zakonu države čiji je državljanin, a parnično je sposoban prema zakonu RH, može sam poduzimati radnje u postupku. Zakonski zastupnik može poduzimati radnje u postupku samo dok strani državljanin ne izjavi da sam preuzima vođenje parnice.

Posebni slučajevi privremenog zastupnika. Privremeni zastupnik pojavljuje se i u nekim drugim zakonskim odredbama:

1.zastupnik za primanje pismena (146)2.u parnicama o neprenosivim pravima, ako ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže trajati, sud će nasljednicima umrle stranke postaviti privremenog zastupnika kojemu će dostaviti rješenje o obustavi postupka (215b/3)3.protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza postaviti privremenog zastupnika (275/4)

Punomoćnici

Punomoćnik je osoba koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (89/1, 92). Stranka u istoj parnici može imati više punomoćnika, a može ga imati i umješač u parnici. Novelom 2003 stranku može kao punomoćnik zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije određeno.

Punomoćnika može imenovati samo poslovno i parnično sposobna stranka, zz stranke, organ zastupnik stranke koja je pravna osoba. Sud ne može pozvati stranku da osobno

95 Npr. spor roditelj - dijete96 Npr. spor među braćom pr. spor među braćom97 Dakle, u ovom slučaju se postavlja pz i parnično sposobnome.

75

poduzima dispozitivne procesne radnje. Sud je ovlašten apelirati na neposredno sudjelovanje stranke u postupku samo kad stranku koristi kao izvor saznanja o činjenicama, a ne kao izvor procesnorelevantne dispozicije u parnici.

Stranka može sama neposredno obavljati procesne radnje pred sudom, te nije dužna imenovati punomoćnika. No ako se odluči imenovati punomoćnika, to može biti u pravilu samo odvjetnik, ako zakonom nije drugačije određeno (89a/1).

Izuzeci su taksativno određeni:Stranku može kao punomoćnik zastupati osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna (89a/2)

Stranku kao punomoćnik može zastupati srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug – ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom98 (89a/3).

Radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član (434a/1)

Poslodavca može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član (434a/2).

Ako utvrdi da punomoćnik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, sud će upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja (90/4).

Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja ne može biti punomoćnikom, sud će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje (90/1) rješenjem protiv kojeg žalba ne zadržava provedbu rješenja (90/2). O tome će sud obavijestiti stranku. Radnje poduzete od strane takve osobe, do donošenja rješenja o uskrati zastupanja, proizvode pravni učinak.

Ako u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi 50.000,00 kuna, punomoćnici pravnih osoba mogu biti samo osobe koje imaju položen pravosudni ispit (91).

Odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom može zamjenjivati odvjetnika99 bez ikakvih ograničenja (95/4). S druge strane, vježbeniku bez pravosudnog ispita sužene su ovlasti, jer on može zamjenjivati odvjetnika kod kojeg je zaposlen samo pred sudom prvoga stupnja, u postupcima čija vrijednost predmeta spora nije veća od 50.000,00 kuna (95/3).

Od pravila da stranka ne treba osobno sudjelovati u postupku, zakon predviđa iznimku za slučaj kad sud smatra potrebnim da se sama stranka (koja ima punomoćnika) pred sudom osobno izjasni o relevantnim činjenicama koje treba utvrditi u parnici (89/1).100

Uzimanjem punomoćnika, stranka ne gubi pravo da sama, pored njega, djeluje pred sudom (89/2). Zato može doći do nesuglasnosti među njima.Kad je punomoćnik poduzeo neku povoljnu radnju, nju stranka stranka može opozvati.

98 Prema tome, zakon ne zahtijeva da srodnici kao punomoćnici stranaka imaju pavno obrazovanje. Kad je riječ o ovoj vrsti punomoćnika dovoljna će biti i izjava stranke na ročištu da je riječ o zakonom propisanom stupnju srodstva.

Nadripisarstvo je kazneno djelo iz čl. 310 KZ-a. Nadripisar je osoba koja se neovlašteno i za nagradu bavi pružanjem pravne pomoći. Da bi sud utvrdio da se netko bavi nadripisarstvom, za to ne treba kaznena presuda, jer on to može i sam utvrditi.99Dakle ne samo ong kod kojega je zaposlen100 No stranka se nije dužna odazvati pozivu, pa ako izostane ne mogu je zadesiti nikakve štetne procesne posljedice.

76

No problem je puno složeniji kad je punomoćnik poduzeo neku nepovoljnu radnju, a stranka svojom intervencijom nastoji popraviti negativne posljedice. Rješenja ovog sukoba su različita:

dok traje ročište na kojem je punomoćnik dao neku izjavu (bez obzira na prirodu izjave), stranka je može opozvati (93/1).101

ako punomoćnik prizna neku činjenicu na ročištu na kojem stranka nije prisustvovala, a stranka kasnije opozove priznanje, sud je ovlašten prosuditi hoće li tu činjenicu uzeti za priznatu ili za osporenu (93/2, 221/2).

ako punomoćik poduzme neku drugu procesnu dispoziciju na ročištu na kojem stranka nije prisustvovala, a stranka kasnije opozove tu dispoziciju, treba uzeti da će stranka moći opozvati i ove dispozicije punomoćnika onda kad bi mogla opozvati takvu dispoziciju da je istu sama poduzela.102

Kod nas se ne primjenjuje postulacijska sposobnost, jer je napuštena institucija obveznog zastupanja stranaka od strane profesionalnih punomoćnika. Ako stranka ili zakonski zastupnik stranke nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o predmetu o kojemu se raspravlja, a nema punomoćnika, sudac će je upozoriti na potrebu da uzme punomoćnika (296/1). Ako stranka ne može odmah uzeti punomoćnika, sud će na njezin prijedlog odgoditi ročište (296/2).

Punomoćnik za primanje pismena u RH je iznimka od općeg pravila prema kojem ne postoji obveza stranke da angažira punomoćnika odnosi se na slučaj prema kojem tužitelj koji se nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužan je već prigodom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako tako ne postupi, sud će tužbu odbaciti (146/1).

Neke bitne novote u procesnoj poziciji punomoćnika: Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku

osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda103

(110/1). Dostava pismena odvjetnicima putem pretinaca. Regulirana je člankom 134 b ZPP-a,

vidjeti poglavlje o dostavi. Ako stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, pa se

zbog toga dostava nije mogla uredno obaviti, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok stranka ili njezin zastupnik ne priopće sudu svoju novu adresu (145/5). Dostava se smatra obavljenom istekom osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (145/6).

Ako se dostava obavlja državnome tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost (dakle i odvjetnicima), primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Dostavljač je dužan naznačiti na dostavnici zašto prigodom dostave tom tijelu ili osobama pečat ili štambilj nije otisnut (149/1).

Ako stranka ima punomoćnika, poziv na ročište na kojemu će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka stranci ili osobi koja se treba saslušati za stranku uputit će se preko punomoćnika (268/2). Stranka se smatra valjano pozvanom samom dostavom poziva punomoćniku.101 Izjava stranke veže sud, a opozvane izjave punomoćnika su bez procesne važnosti. Ipak, ako je sud iz radnje punomoćnika već povukao konzekvencije (npr. donio djelomičnu presudu na temelju priznanja), stranka neće moći opozvati ove izjave.102 Tako npr. budući da je tuženik ovlašten sve do donošenja presude opozvati priznanje tužbenog zahtjeva, to će i stranka moći učiniti kad je priznanje izvršio punomoćnik.103 Dakle ne i drugih sudionika u postupku, kojima su na raspolaganju instrumenti kaznenog progona zbog povrede časti i ugleda.

77

Ako osoba koja sudjeluje u postupku ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom (318/1). Ako zastupnik stranke bude udaljen iz sudnice, ročište će se održati i bez njegove prisutnosti (318/2), makar na tom ročištu stranka i nije prisutna.

Punomoć

Punomoć je jednostrana izjava volje vlastodavca punomoćniku kojom ga ovlašćuje da u njegovo ime i za njegov račun poduzima pravne radnje. Punomoćnikom se postaje u trenutku prihvata ponude, a punomoć, kao pismeni dokument, samo je dokaz o tom pravnom poslu.

Dok za zasnivanje pravnog odnosa između stranke i punomoćnika nije potrebna posebna forma, punomoć mora biti sastavljena u pismenoj formi ili dana usmeno na zapisnik kod suda (97/1). Kod punomoći razlikujemo interni odnos između stranke i punomoćnika, i vanjski odnos između punomoćnika i treće osobe.

Najčešće se radi o ugovoru o mandatu. Punomoćnik je dužan kretati se u granicama njihovog internog odnosa. Suda i parničnog protivnika se ne tiče kakav je taj odnos i da li punomoćnik radi izvan ovlaštenja koje je dobio u internom odnosu. Ako bi punomoćnik izvršio neke radnje koje su u granicama pisane punomoći, a izvan granica ugovora o mandatu, te radnje vlastodavac ne može poništiti, jedino ima pravo tražiti naknadu štete od punomoćnika zbog neispunjenja ugovora o mandatu.

Vanjski odnos zasniva se izdavanjem pismene punomoći koja se upućuje protivnoj stranci i sudu, od tog trenutka punomoć djeluje. Punomoćnik je dužan kretati se u granicama pisane punomoći. Radnje kojima se prekoračuju te granice nemaju učinka. Kad stranka ima punomoćnika, promet između suda i protivnika s jedne strane, te stranke i vlastodavca s druge strane, obavlja se posredovanjem punomoćnika, što znači da se dostavljanje vrši punomoćniku, a ne stranci.104

Opseg punomoći ovisi o vlastodavcu, on je uvijek ovlašten izmijeniti njen sadržaj. Postoje tri osnovna tipa:

1. Punomoć za pojedinu parničnu radnju – ovlaštenje za poduzimanje jedne ili više poimenično određenih radnji (94/2). Čim se ta radnja izvrši, punomoć prestaje.

2. Parnična punomoć – ovlaštenje punomoćnika da poduzima sve radnje u postupku (94/2) – mandatum ad litem.105

Kod ove vrste punomoću opseg ovlaštenja ovisi o tome tko je punomoćnik: a) Odvjetnik je ovlašten obavljati sve radnje u postupku koje bi mogla obavljati i sama

stranka, dakle, sve materijalne i procesne dispozicije, te neke radnje izvan parnice: staviti zahtjev za ovrhu, primiti od protivne stranke dosuđene troškove, prenijeti punomoć na drugog odvjetnika (95/1).106 Ako stranka želi odvjetniku izdati punomoć s navedenim ovlastima, dovoljno je da ga ovlasti «na vođenje parnice» pa

104 Kako punomoćnik odgovara stranci, ne može mu se ništa dosuditi vidjeti 2.4.1., zabrana pactum de quota litis vidjeti 2.2.2.105 Međutim, ovo ga ne ovlašćuje da sklopi ugovor o prorogaciji (70/3).106 Odvjetnik ne može tražiti ponavljanje postupka na osnovi parnične punomoći nakon proteka 6 mjeseci od pravomoćnosti odluke (95/2)

78

se sve ove ovlasti podrazumijevaju. Ali, ako ga želi lišiti nekog od navedenih ovlaštenja, stranka treba u punomoći izričito navesti koja ovlaštenja mu uskraćuje – negativna enumeracija (95/1).

b) Osobi koja nije odvjetnik ovlaštenja su znatno uža. On ne može poduzimati materijalne dispozicije niti neke procesne koje su nepovoljne za stranku i dovode do okončanja spora (povlačenje tužbe, odustanak od pravnog lijeka), ne može poduzimati radnje izvan parnice niti prenijeti primljenu punomoć niti primiti dosuđene troškove niti zastupati stranku u ovršnom postupku. Međutim, i ovaj će punomoćnik moći poduzimati takve radnje ako ga vlastodavac na to izričito ovlasti – pozitivna enumeracija (90).107

Generalna punomoć – punomoć za zastupanje u svim parnicama koje se vode ili bi se mogle voditi u korist ili protiv određene stranke. Ovu punomoć uređuju sudski poslovnici. Ona se deponira u predsjedništvu suda koje izdaje o tome potvrdu na osnovu koje se takav punomoćnik može pojaviti kao zastupnik svoje stranke pred svim sudovima u zemlji. Najčešće se primjenjuje kad netko na duže vrijeme odlazi iz zemlje, a očekuje pokretanje parnice.

Prestanak punomoći

Punomoć prestaje:1. parnična punomoć prestaje okončanjem parnice za koju je izdana, punomoć za

pojedinu parničnu radnju izvršenjem te radnje ili nastupanjem okolnosti u kojima je izvršenje te radnje postalo neaktualno ili nemoguće

2. smrću, odnosno, gubitkom poslovne ili parnične sposobnosti punomoćnika 3. prema noveliranom ZPP-u, smrću fizičke osobe po sili zakona prestaje i punomoć

koju je ona izdala (101/1).108 Prestankom pravne osobe prestaje i punomoć koju je ona izdala. U slučaju stečaja punomoć koju je izdao stečajni dužnik prestaje kad prema važećim propisima nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, ako zakonom nije drugačije određeno (101/2). Iznimno, punomoćnik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku ako je potrebno da od stranke otkloni štetu (101/3).

4. opozivom, koji daje stranka, a moguć je u svako vrijeme (99/1)5. otkazom, kojeg daje punomoćnik, on je moguć u svako vrijeme. Međutim,

punomoćnik nije ovlašten da istovremeno s davanjem otkaza prestane vršiti zastupanje ako bi zbog toga za njegova dotadašnjeg vlastodavca mogla nastati kakva šteta, pa će u takvom slučaju punomoćnik biti dužan još mjesec dana od otkaza obavljati za stranku radnje u postupku (99/4)

I opoziv i otkaz punomoći mora se priopćiti sudu pred kojim se vodi postupak (99/2).

Pravilnost punomoći kroz postupak

107 Zato bi on mogao imati čak i šire ovlasti nego odvjetnik.108 Ovo ujedno rezultira i prekidom postupka. Sukladno tome reformiran je i čl. 100. ZPP-a na način da je punomoćnik po općoj punomoći ovlašten obavljati radnje u postupku i nakon što stranka izgubi parničnu sposobnost, ali ne i nakon što umre (jer tada nastupa prekid parnice i prestanak punomoći).

79

To je procesna pretpostavka. Na odredbe o punomoći sud pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka (98/4). Osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik dužna je, već pri poduzimanju prve radnje, podnijeti sudu punomoć (98/1).

Negotiorum gestor. Sud je ovlašten da radnje u postupku poduzme privremeno i uvjetno i osoba koja nije podnijela punomoć (98/2), ali tvrdi da je ovlaštena na zastupanje. Ako punomoć ili izjava o odobrenju poduzetih radnji ne budu podneseni u određenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje osobe bez punomoći (98/3).

Falsus procurator. Kao punomoćnik se može pojaviti i osoba koja ima ispravu koja ovlašćuje na zastupanje iako u suštini takvog ovlaštenja nema (npr. ako je isprava krivotvorena ili zastarjela). Ako sud to utvrdi, ukinut će parnične radnje koje je ova osoba poduzela, osim ako ih stranka naknadno ne odobri (98/4).

Ako sud svoju odluku zasnuje na radnjama poduzetim od osobe koja nije imala punomoć, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/8).

Državni odvjetnik kao zastupnik u parnici

Osnove za njegovo postupanje u parnici su dvije:

1. Po zakonu ex lege, nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava109. Tada drž. odvjetnik djeluje kao “zastupnik po zakonu” ili “punomoćnik sui generis”, jer Republika Hrvatska nema postulacijsku sposobnost. Tu sposobnost za nju ima državni odvjetnik. Sudovi ne mogu postupati ako te stranke ne zastupa nadležni državni odvjetnik.

2. Na temelju posebne punomoći nadležna državna odvjetništva mogu zastupati u građanskim i upravnim predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano. U slučaju da nadležni državni odvjetnik odbije punomoć, izvijestit će o tome višega državnog odvjetnika koji će donijeti konačnu odluku (16/1/1 ZDO).

Pravna priroda njegovog sudjelovanja u parnici u svojstvu zastupnika

Državni odvjetnik u slučaju navedenom gore pod 1. po zakonu je ovlašten poduzimati sve radnje koje je ovlaštena poduzimati stranka u postupku. U teoriji se javljaju nesporazumi oko toga je li državni odvjetnik zakonski zastupnik stranke ili “zastupnik po zakonu” ili “punomoćnik sui generis”. Prihvaćeno je potonje stajalište, a to se opravdava slijedećim razlozima:

- stranke koje on zastupa su pravne osobe te imaju poslovnu i parničnu sposobnost (a takva stranka ne može iamti zakonskog zastupnika)

- on je vezan stavovima stranke koju zastupa110 (što ne može biti slučaj sa zakonskim zastupnikom)

109 Čl. 15. st. 3. Zakona o državnom odvjetništvu110 Npr. člankom 17. Zakona o državnom odvjetništvu propisano je da su nadležna državna odvjetništva dužna u slučajevima kada se radi o imovinskim stvarima od osobitog značenja za Republiku Hrvatsku ili iznimno visoke vrijednosti, a treba se odreći tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne strane, zaključiti nagodbu ili odustati od pravnog lijeka o tome izvijestiti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje će bez odgode o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske može dati uputu za postupanje u navedenim sporovima.

80

- on ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetničkoj tarifi111 (zakonski zastupnik ne može imati takvo pravo).

ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik, kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.

Međutim, kada se donese odluka o obustavi postupka, potrebno je u nastavljenom (incidentalnom) postupku utvrditi jesu li bile ispunjene pretpostavke za obustavu. U tom incidentalnom postupku stranke su nasljednici odnosno pravni sljednici. Ali ako pravna osoba nema sljednika ili se on ne može utvrditi nastupa državno odvjetništvo, jer se njemu dostavlja rješenje o obustavi postupka (215b/4).

Državno odvjetništvo ovdje ima kvazistranački status, status intervenijenta sui generis. Naime, ono tada nije zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća je zaštita objektivne zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u konkretnoj parnici ipak radilo o prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).

111 Tako, prema članku 22. Zakona o državnom odvjetništvu, troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Sredstva naplaćena na ime troškova zastupanja prihod su državnog proračuna.

81

PARNIČNE RADNJE

O parničnim radnjama

To je držanje procesnog subjekta koje neposredno proizvodi izvjestan, zakonom utvrđeni, procesnopravni učinak u parnici.

Parnična radnja može se poduzeti aktivno, a također i nečinjenjem, propuštanjem očekivanog činjenja, konkludentno. Međutim, propuštanje je procesno relevantno samo kad to zakon određuje.

Za parničnu radnju je irelevantno je li osoba koja je radnju poduzela htjela da se njome ostvari zakonom određeni učinak i cilj radi kojega se određena radnja poduzima. Parnične radnje su samo ona držanja procesnih subjekata koja su regulirana procesnim pravom ugovor o prorogaciji nadležnosti, arbitraži, o zastupanju stranaka, izvansudski ugovori o likvidaciji spora nisu parnične radnje jer direktno ne proizvode procesni učinak u parnici.

S obzirom na subjekte, dijele se na parnične radnje stranaka, suda i ostalih sudionika u postupku.

S obzirom na sadržaj, radnje suda tiču se pripremanja i donošenja odluke, a radnje stranaka tiču se iznošenja zahtjeva, prijedloga, tvrdnji i dokaza. Radnje mogu predstavljati izjave volje ili izjave o znanju.

S obzirom na formu, dijele se na pismene i usmene.

Parnične radnje stranaka

Da bi stranka mogla vršiti parnične radnje potrebno je da ima stranačku, parničnu, a nekad i postulacijsku sposobnost. Parnične radnje stranaka upravljene su neposredno sudu, a tek posredno protivniku. Procesnopravni učinak postižu trenutkom poduzimanja pred sudom.

Parnične radnje stranaka rezultat su njihovih dispozitivnih ovlaštenja. Nasuprot procesnim ovlaštenjima nema procesnih dužnosti stranaka za poduzimanje određene parnične radnje. Same parnične radnje se neposredno ne pobijaju, nego odluke suda zasnovane na radnji koja ima nedostatke.

82

Jednostrane i dvostrane parnične radnje

Parnične radnje stranaka u pravilu su jednostrane. Izuzetno neke parnične radnje stranaka postižu procesnopravno relevantan učinak samo ako ih poduzmu obje stranke suglasno.

Takvo značenje ima sudska nagodba kao specifičan procesnopravni i građanskopravni ugovor, radnje koje dovode do mirovanja postupka. U nekim slučajevima efekti parnične radnje jedne stranke zavise od naknadne suglasnosti protivnika. Tako je u slučaju povlačenja ili preinake tužbe.

Ako se prihvati stajalište da značenje parnične radnje imaju i ona držanja stranka koja iako regulirana građanskim pravom, posredno postižu određene procesnopravne učinke, onda se procesnopravnim ugovorima mogu smatrati i sporazumi stranka o prorogaciji mjesne i međunarodne nadležnosti te ugovor o arbitraži.

Bezuvjetne i uvjetne parnične radnje

U parničnom postupku ne mogu se oduzimati radnje koje bi po svom pravnom značenju bile slične šepavim pravnim poslovima građanskog prava. Sud je ovlašten u stadiju nastojanja da se ti nedostatci otklone poduzimati one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice na stranku. Radnje stranaka i suda poduzete u tom intervalu imaju samo uvjetno značenje.

Ako sud nije znao za nedostatak određenih procesnih pretpostavka pa takve radnje ne spriječi, one mogu steći pravnu valjanost ex tunc ako ih ovlaštena osoba naknadno odobri.

Učinak procesnih radnji može se učiniti zavisnim od naknadnog nastupanja nekog rezoluzivnog uvjeta koji treba nastupiti u parnici u kojoj se radnja poduzima.

Trebalo bi uzeti da takvo značenje ima eventualno objektivno i subjektivno kumuliranje tužbenih zahtjeva.

Dopušta se eventualno isticanje prigovora radi sudskog prebijanja, koji će prestati biti aktualan ako sud, uvažavajući ostale prigovore, nađe da tužiteljev zahtjev nije osnovan zbog nekih drugih razloga. Isto tako dopušta se i podnošenje kompenzabilne protutužbe ako tuženik svojim prigovorima protiv tužbenih zahtjev ne uspije u nastojanju da sud odbije tužiteljev zahtjev.

Neposredne i posredne parnične radnje stranaka

Neposredne parnične radnje stranaka proizvode krajnji procesnopravni učinak bez interpoliranja određene sudske aktivnosti između radnje stranaka i toga procesnopravnog učinka.

Ako se tužba tretira kao radnja kojom se pokreće parnica – tužba je neposredna parnična radnja. Isto značenje ima i žalba u odnosu na pokretnje instancijskog postupka. Držanje parničnih stranaka kojima uzrokuju mirovanje, izjava o povlačenju tužbe ili žalbe, zaključenje sudske nagodbe – primjeri su neposrednih parničnih radnji stranaka. Posredne parnične radnje stranaka nisu podobne da same po sebe prouzroče krajnji željenji procesnopravni učinak. Između njih i procesnopravnog učinka koji stranka njihovim poduzimanjem želi postići potrebno je da se interpolira određena aktivnost suda.

Ako se tužba tretira kao zahtjev upravljen sudu za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, tužba je posredna parnična radnja. Pravni lijekovi su posredne parnične radnje.

83

Ofenzivne i defenzivne parnične radnje stranaka

Ofenzivne ili napadačke parnične radnje poduzimaju se radi ostvarivanja određene pravne zaštite usmjerene na postizavanje samostalnog procesnog rezultata.

Defenzivne parnične radnje imaju za cilj osujećivanje postizanja rezultata koje protivnik nastoji ostvariti ofenzivnim radnjama. Ofenzivne parnične radnje u pravilu poduzima tužitelj a defenzivne tuženik.Ofenzovne parnične radnje složene su po svojoj strukturi, one sadrže;1. određeni zahtjev2. činjenice na kojima se zahtjev zasniva3. dokaze kojima se navedene činjenice mogu utvrditi4. pravna osnova zahtjeav koja nije neophodan ali je moguć element ofenzivne parnične radnje

Defenzivna parnična radnja može biti poduzeta radi osporavanja svih ili samo nekih elemenata ofenzivne parnične radnje. Ona će biti u pravilu uspješna ako uspije obezvrijediti makar jedan od elemenata ofenzivne parnične radnje.

1. osporavanje činjenične osnove ofenzivne parnične radnje može se ograničiti na obično poricanje istinitosti činjeničnih navoda – negatio

2. osporavanje činjeničnih navoda može se sastojati još i u isticanju tvrdnje o istodobnom postojanju nekih drugih činjenica koje isključuju mogućnost postojanja osporavane činjenice ili je makar ograničuju, pa joj time oduzimaju smisao koji joj pridaje stranka koja poduzima ofenzivnu radnju – negatio per positionem alterius

3. negiranje ili ogrančavanje činjeničnih navoda može se sastojati i u iznošenju tvrdnji o postojanju čnjenica koje su nastupile naknadno, nakon činjenica navedenih u ofenzivnoj radnji, no koje ograničuju ili oduzimaju smisao činjenicama na koje se poziva ofenzivna parnična radnja iako se postojanje tih činjenica ne poriče - exceptio

Defenzivna parnična radnja može se ograničiti samo na osporavanje pravne osnovanosti zahtjeva istaknutog u ofenzivnoj parničnoj radnji, ne osporavajući osnovanost činjeničnih navoda i snagu dokaznih sredstava.

Defenzivni prigovori mogu biti građanskopravne ili procesnopravne naravi. Oni su peremptorni kad se utvrdi da je određeno pravo prestalo. Dilatorni su kad se tvrdi da još nije nastupio moment nakon kojeg se može tražiti ostvarenje osporavanog zahtjeva.

Opozive i neopozive parične radnje stranaka

U zavisnosti od toga je li stranka ovlaštena svojom naknadnom parničnom radnjom oduzeti procesnopravno značenje već poduzetoj parničnoj radnji, radnje stranaka su opozive ili neopozive.

Opozive su u pravilu one radnje čiji je cilj pobiljšanje pravnog položaja stranke – tužba, žalba, prijedlog za izvođenje dokaza. Neopozive su one parnične radnje kojima stranka svojom dispozicijom pogoršava svoj položaj i smanjuje izglede za uspjeh – povlačenje tužbe, odricanje od prava na žalbu.

Opozivanje priznanja činjeničnih navoda protivnika podvrgnuto je posebnom režimu zbog dvostruke pravne prirode te parnične radnje. Sud će prosuditi hoće li uzeti za priznatu ili

84

za osporenu činjenicu koju je stranka priznala, a poslje potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Pobijanje parničnih radnji stranka

U parničnom postupku vlada načelo da se ne može osporavati parnična radnja zbog mane volje stranke koja ju je poduzela. Ipak postoje izuzeci:

- nepravomoćna presuda može se pobijati žalbom ističući da je do pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili do procesne povrede došlo zbog mana u volji stranke dok je poduzimala radnje.

- ponavljanje postupka može se tražiti ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca, protivne stranke ili treće osobe, a to kazneno djelo može biti prijevara ili prisila stranke koja je poduzela radnju pod utjecajem takvog djela.

- presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog toga što je izjava o priznaju dana u zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare

Otklanjanje negativnih posljeidca prouzročenih poduzimanjem parnične radnje koja zbog određenih nedostatka ne može prouzročiti proesni učinak može se postiči naknadnim pravilnim poduzimanjem takve radnje.

Ponovno poduzeta radnja proizvodi procesni učinak u pravilu ex nunc, no u određenim slučajevima ona djeluje ex tunc pa se smatra da je bila valjano poduzeta već kad je bila, unatoč nedostatcima, poduzeta prvi put.

U nekim drugim slučajevima kad se nedostatci tiču sposobnosti osobe koja poduzima radnju, sanacija se može izvršitit naknadnom retihabicijom radnje koja je prilikom poduzimanja bila manjkava ili pravno irelevantna.

Parnične radnje suda

Parnične radnje koje poduzima sud imaju jedan zajednički osnovni zadatak – da dovedu do odluke o biti spora, o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pružanje određene pravne zaštite.

Djelatnosti suda se u osnovi svode na;

- primanja parničnih radnji stranaka

- pripremanje procesnog materijala radi donošenja odluke o glavnoj stvari i usmjeravanje postupka prema određenom cilju

- izvođenje dokaza radi utvrđivanja važnih činjenica

- registriranje i protokoliranje poduzetih parničnih radnji suda i stranaka

- odlučivanje o prethodnim i osnovnim pitanjima, o sporednim i glavnim zahtjevima, o pitanjima procesne i meritorne naravi

- dostave pismena

- pružanje pravne pomoći strankama, sudovima i drugim tijelima izvan pravosudne organizacije

Sudske odluke

85

Sudske odluke su parnične radnje kojima sud izražava svoju volju u pogledu pitanja koja se pojavljuju tijekom parnice. Sudskim odlukama se autoritativno reguliraju konkretni pravni odnosi subjekata, te se apstraktna pravna norma konkretizira u stvarnosti. Odluke suda s obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se njima pruža mogu biti deklaratorne, kondemnatorne i konstitutivne naravi.

Odluke suda mogu biti procesne ili građansko – materijalnopravne naravi. Sudske odluke su pripremne kad se njihov cilj sastoji u ostvarivanju pretpostavki za donošenje odluke o glavnom pitanju. One su konačne kad se njima završava postupak pred sudom određenog stupnja ili pred sudom uopće.

Sudskim odlukama se može odlučivati glavnom pitanju spora te o incidentalnim pitanjima (nadležnosti, izuzeću, prekidu, mirovanju) ili o lateralnim pitanjima koja se pojave tijekom postupka (oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova, aktrorska kaucija, imenovanje prethodnika)

Oblik sudskih odluka

Sud donosi odluke u obliku presude i rješenja (129/1). Presudu donosi kad odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva (129/2). Rješenje donosi kao odlučuje o procesnim pitanjima.112 U tri slučaja sud rješenjem odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva: (a) rješenje o smetanju posjeda (129/2), (b) rješenje o izdavanju platnog naloga (129/4) i (c) rješenje o troškovima (129/5), iako stoji u izreci presude.

U instancijskom postupku kad se pravni lijek odbija ili preinačuje pobijana presuda, to se čini presudom. Međutim, kad se pravni lijek odbacuje ili kad se pobijana presuda to se čini rješenjem.

Donošenje sudske odluke

Donošenje sudske odluke predstavlja intelektualni i voljni proces u osobi suca. Odluke vijeća donose se nakon vijećanja glasovanjem. U prostoriji u kojoj se vijeća i glasa mogu biti prisutni samo članovi vijeća i zapisničar (130/1,2). Prvo se odlučuje o procesnim pitanjima, zatim o prethodnim pitanjima, a tek na kraju o glavnoj stvari. Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasovanjem i glasuje posljednji. On se brine da se o svim pitanjima svestrano i potpuno raspravlja.

Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova. Da bi prijedlog bio prihvaćen u vijeću od 5 članova za nju moraju glasati barem trojica. Članovi vijeća ne mogu odbiti da glasuju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća. Član vijeća koji je pri glasovanju o kojem ranijem pitanju ostao u manjini ne može se suzdržati od glasovanja o pitanju o kojem se ima kasnije odlučiti.

Ako se u vezi s pojedinim pitanjima o kojima se odlučuje glasovi podijele na više različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojit će se pitanja i glasovanje će se ponavljati sve dok se ne postigne većina.

112 Npr. o izvođenju dokaza.

86

Ako se u pogledu visine novčane svote ili količine glasovi podijele na više od dva mišljenja, ponovno će se raspravljati o razlozima za svako mišljenje pa ako se i nakon toga ne može postići većina, glasovi dani za najveću novčanu svotu ili količinu dodat će se glasovima danim za najbližu manju novčanu svotu ili količinu dok se ne postigne većina (131). Mjerodavan je u stvari srednji glas a ne aritmetička sredina stvarnih glasova

Vezanost suda za parnične radnje koje je poduzeo

Sud je u pravilu vezan odlukama koje je donio tijekom postupka. Svoju odluku za koju je vezan sud ne može sam izmjeniti već to može učiniti samo sud nadležan da riješava u postupku u povodu pravnih lijekova protiv te odluke. Odlukama donesenim u obliku presude sud je uvijek vezan.

Ako presudu objavljuje vezan je za nju čim je objavljena a ako je ne objavljuje čim je otpravljena. Odlukama koje donosi u obliku rješenja sud je vezan ako se one ne odnose na upravljanje parnicom ili ako zakonom nije što drugo određeno.

Prema strankama presuda u pravilu ima učinak od dana kada im je dostavljena. Isto vrijedi i za rješenje koje se dostavlja strankama. Ako se rješenje stranci ne dostavlja ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

Jezik suda i stranaka

Stranke imaju pravo pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih radnji pred sudom upotrebljavati svoj jezik. Ovo pravilo se odnosi i na domaće državljanine i na strance.

U Ustavu RH zapisano je da su u RH u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo, ali da se u pojednim lokalnim jednicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu upotrebu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom.

Ako se postupak ne vodi na jeziku stranaka, osigurat će im se usmeno prevođenje svega što se na ročištu iznosi, te usmeno prevođenje isprava koje su na ročištu koriste radi dokazivanja (102/1). Sud je dužan poučiti stranke na pravo da usmeni postupak prate na svom jeziku uz pomoć tumača.

Oni se mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju jezik na koji se vodi postupak. U zapisnik će se zaključiti da im je dana pouka te njihovo eventualno odricanje (102/2). Prevođenje obavljaju tumači. Troškovi prevođenja padaju na teret stranke ili sudionika kojega se tiču.

Sud je dužan osigurati tumača koji će usmeno provoditi ono što se na ročištu iznosi a isto tako i sadržaj isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja koje su sastavljene na dugom jeziku. Izjave stranke tumač je dužan prevoditi na jezik suda.

Pozivi odluke i druga pismena upućuju se strankama i drugim sudionicima upostupku na hrvatskom jeziku na latiničnom pismu. Stranke svoje podneske (tužbe, žalbe) upućuju sudu na hrvatskom jeziku u latiničnom pismu (104).

87

Upotreba jezika i pisma nacionalnih manjima se u parničnom postupku uređuje se posebnim zakonom. Troškovi prevođenja na jezik nacionalne manjine koji nastanu primjenom odredaba Ustava Republike Hrvatske, ZPP-a te drugih zakona o pravu pripadnika nacionalnih manjina na uporabu svoga jezika padaju na teret sredstava suda (105).

U općinama, gradovima i županijama u kojima je u ravnopravnoj upotrebi jezik i pismo nacionalne manjine, prvo pismeno u postupku dostavlja se stranci na hrvatsko jeziku i latiničnom pismu i na jeziku i pismu nacionalne manjine koji je u ravnopravnoj službenoj upotrebi.

Jezik i pismo na kojem je predan odnosno pripoćen prvi podnesak stranke smatra se jezikom i pismom na koje se stranka želi služiti u postupku.

Ako su se sudionici u postupku izjasnili za upotrebu dvaju ii više jezika i pisama koji su u ravnopravnoj službenoj upotrebi, u postupku se uz hrvatski jezik i latinično pismo, koristi jezik i pismo o čijioj se upotrebi sudionici u postupku sporazume.

Ako se takav sporazum ne postigne, u postupku će se koristiti jezik i pismo nacionalne manjne kojim se služi većina sudionika u postupku, uz osiguranje tumača za ostale sudionike u postupku.

Sudovi uzimaju u postupak molbe za pravnu pomoć inozemnih sudova samo ako su dostavljene diplomatskim putem i ako su molba i prilozi sastavljeni na jednom od jezika koji je u službenoj upotrebi suda ili ako je priložen ovjereni prijevod na tom jeziku.

Molbe domaćih sudova za pravnu pomoć dostavljaju se inozemnim sudovima diplomatskim putem, sastavljene na jeziku zamoljene države ili s ovjerenim prijevodom na tom jeziku. Ova pravila vrijede ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

Apsolutno bitna povreda postoji ako je sud, protivno ZPP-u, odbio zahtjev stranke da u postupku upotrebljava svoj jezik ili pismo ili da prati tijek postupka na svom jeziku, i ako se zbog takve povrede svog prava stranka žalila (354/2/7). Relativno bitna povreda: propuštanje da se u zapisniku registrira davanje upozorenja ili izjave o odricanju.

Podnesci

Ako za pojedine radnje određen oblik u kojem se mogu poduzeti parnične radnje stranaka poduzimaju se na ročištu usmeno, a izvan ročišta pismeno. (sporazum o nadležnosti mora biti napisan)

Podnesci su pismena kojima stranke i ostali sudionici u postupku poduzimaju procesne radnje. I saopćenje telegrafskim putem tretira se kao podnesak. Tužba, odgovor na tužbu, pravni lijekovi, prijedlozi i priopćenja izvan rasprave podnose se u pravilu pismeno (106/1), ali se mogu podnositi i usmeno na zapisnik (106/4).

Podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati: oznaku suda, ime, zanimanje, prebivalište odnosno boravište stranaka (odnosno njihovih zz ili punomoćnika), predmet spora, sadržaj izjave (činjenice i dokazi) i potpis podnositelja (106/2). Novelirani ZPP propisuje da stranka, odnosno njezin zastupnik potpisuju podnesak na njegovu kraju (106/3).

Podnesci koje treba dostaviti protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Tako treba postupiti i kad se uz podnesak podnose prilozi (107/1). Ako je na protivnoj strani više osoba koje imaju zajedničkog zz ili punomoćnika, mogu se za sve te osobe podnesci i prilozi predavati u jednom primjerku (107/2).

88

Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, sud će odrediti da se oni prepišu na trošak stranke, uz odgovarajuću primjenu propisa o sudskim pristojbama. (109/5).

Podnesci se s obzirom na svrhu zbog koje se podnose dijele na pripremne i konačne ili dispozitivne. U pripremnima se navode činjenice na kojima se zasniva zahtjev i dokazi samo koliko je to potrebno da posluži orjentaciji suda i protivnika za pripremanje rasprave o najavljenom zahtjevu. Konačni ili dispozitivni su definitvna osnova za donošenje odluke.

Isprave koje se prilažu podneskom, podnose se u izvorniku ili u prijepisu (108/1). Sud će takvu ispravu zadržati, a protivnoj stranci dopustiti da je razgleda. Kad prestane potreba da se takva isprava drži u sudu, vratit će se podnositelju na njegov zahtjev (108/2). Ako je isprava priložena u prijepisu, sud će, na zahtjev protivne stranke, pozvati podnositelja da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda (108/3).

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno, sud će podnositelja podučiti i pomoći mu da ga ispravi te će ga zato pozvati u sud ili će mu podnesak vratiti radi ispravka (109/1) i odrediti rok za ponovno podnošenje podneska (109/2). Ako podnesak bude ispravljen ili dopunjen u tom roku, smatrat će se da je podnesen sudu onoga dana kad je prvi put bio podnesen (109/3).

Ako podnesak ne bude u tom roku vraćen sudu, smatrat će se da je povučen. Ako podnesak bude vraćen sudu bez ispravka ili dopune, odbacit će se (109/4).

Telegrafski podnesak koji ne sadrži što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati smatrat će se da je predan u roku ako uredan podnesak bude predan ili upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku od 3 dana od dana predaje telegrama pošti.

Ako se iz žalbe ne može utvrditi koja se presuda pobija ili ako žalba nije potpisana sud će odbaciti žalbu ako je žalitelj u određenom roku ne dopuni ili ispravi. Ako u žalbi nisu navedeni razlozi ili ako se iz nje ne vidi koji se dio presude pobija sud će žalbu dostaviti višem sudu.

Odredba kojom se predsjednik vijeća ovlašćuje na poduzimanje mjera radi otklanjanja nedostataka u podnescima upućuje na ovlaštenje za donošenje svih odluka koje se tiču pravilnosti podneska.

Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda (110/1). Odredbe članka 10. ZPP-a na odgovarajući se način primjenjuju u ovim slučajevima (110/3).

Zapisnici

Sudski zapisnici su javne isprave koje sud sastavlja o radnjama koje poduzimaju stranke ili drugi sudionici u postupku na ročištu, i o važnijim izjavama koje oni daju izvan ročišta (123/1,2). Zapisniku je glavna svrha da posluži kao dokaz o sadržaju poduzetih procesnih radnji i kao temelj na osnovu kojega viši sud kontrolira pravilnost provedenog postupka. Zapisnik piše zapisničar (123/3).

Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o poduzetoj procesnoj radnji. U zapisnik se unosi: naziv i sastav suda, mjesto, dan i sat obavljanja radnje, naznaka predmeta spora, imena prisutnih stranaka odnosno trećih osoba (i njihovih zz, odnosno punomoćnika), je li rasprava

89

bila javna ili je javnost isključena, sadržaj izjava stranaka, svjedoka i vještaka, dokazi koji su predloženi i koji su izvedeni (124/2).

Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa brisati, dodati ili mijenjati. Prekrižena mjesta moraju ostati čitljiva. Zapisnik se sastavlja tako da predsjednik vijeća glasno kazuje zapisničaru što da unese u zapisnik (126/1). Precrtana mjesta moraju ostati čitljiva.

Stranke imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se on pročita te staviti prigovor na sadržaj zapisnika (126/2). To pravo imaju i druge osobe čija je izjava unesena u zapisnik (126/3). Ispravci i dodaci povodom prigovora unijet će se na kraju zapisnika (126/4).

Zapisnik potpisuju sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća, zapisničar, stranke odnos njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici i tumač. Svjedoci i vještaci potpisuju svoj iskaz na zapisniku (127/2). Nepismena osoba će na zapisnik staviti otisak kažiprsta, a zapisničar će ispod otiska napisati njeno ime i prezime (127/3). Ako se koja stranka (zz i punomoćnik), svjedok ili vještak udalji prije potpisivanja ili ne želi potpisati zapisnik, to će se zabilježiti u zapisniku i navesti razlog koji je iznesen (127/4).

O vijećanju i glasovanju sastavlja se poseban zapisnik. Ako je kod višeg suda u postupku u vezi s pravnim lijekom odluka donesena jednoglasno, neće se sastaviti zapisnik, nego će se na izvorniku odluke staviti bilješka o vjećanju i glasovanju. On sadrži tijek glasanja i odluku koja je donesena.

Odvojena mišljenja priključuju se zapisniku o vjećanju i glasovanju ako nisu unesena u sam zapisnik. Taj zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar (128/4). Taj će se zapisnik zatvoriti u poseban omot, te ga može razgledati samo viši sud kad odlučuje o pravnom lijeku i u tom slučaju zapisnik će se ponovo zatvoriti u omot i na omotu naznačiti da je zapisnik pregledan (128/5).

Dostavljanje

Načelo saslušanja stranaka ne bi se moglo ostvariti ako se svakoj stranci ne bi pružila mogućnost da sazna za vrijeme i mjesto poduzimanja parničnih radnji. Tome služi ustanova dostavljanja.

ZIDZPP/03 je u većoj mjeri izmijenio odredbe koje se odnose na ovaj institut, s ciljem da se sudska dostava učini efikasnijom. Iako nije napušen koncept prema kojemu je dostava briga i zadatak suda, učinjeni su hrabri pomaci ka konceptu u kojem je urednost dostave zadatak samih stranaka.

Dostava je određena zakonom propisana aktivnost nadležnih tijela i osoba usmjerena na to da adresatima pruži mogućnost da saznaju za sadržaj pismena koja im se upućuju.

Sudsku dostavu mogu vršiti:1. pošta 2. određeni sudski službenik, namještenik, 3. nadležno tijelo uprave4. javni bilježnik5. neposredno u sudu (133/1)

Ako se dostava ne obavlja preko pošte, osoba koja obavlja dostavu dužna je osobi kojoj se dostava obavlja, na njezin zahtjev, dokazati svoje svojstvo ovlaštene osobe (133/2).

Da bi se sa sigurnošću moglo znati je li pismo uručeno adresatu, dostavljač ima ovlaštenje utvrđivati identitet adresata tražeći na uvid identifikacijske isprave113 (133/3) i pri tome je ovlašten zatražiti i pomoć policije (133/4). Policija je u takvom slučaju dužna pružiti svoju pomoć i to bez odgađanja.113Ovo ovlaštenje se ne proteže samo na adresata već i na sve druge osobe koje se zateknu na mjestu dostave.

90

Javnobilježnička ili "leteća" dostava

Ovdje javni bilježnik nastupa kao povjerenik suda. Na zahtjev stranke koja izjavi da je spremna snositi troškove time izazvane, sud može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena žalba) odrediti da se dostava nekoga pismena povjeri javnome bilježniku (133a/1). Dakle, sud nije ovlašten takvu dostavu odrediti po službenoj dužnosti.

Sud dopušta dostavu putem javnog bilježnika, ali ne određuje i osobu javnog bilježnika. Sud stranci (predlagatelju) uručuje u posebnoj omotnici rješenje kojim se dopušta javnobilježnička dostava i pismeno koje treba dostaviti, da bi stranka po svom nahođenju odabrala javnog bilježnika (133a/1). Stranka nije dužna obavijestiti sud o osobi javnog bilježnika kojeg je odabrala.

Javni bilježnik dužan je obaviti povjerenu mu dostavu, pri čemu ima sva prava i dužnosti sudskoga dostavljača, a u obavljanju tih poslova može ga zamjenjivati i javnobilježnički prisjednik ili javnobilježnički vježbenik (133a/2).

O primitku pismena radi dostave i o radnjama poduzetim radi dostave javni bilježnik sastavit će zapisnik (133a/3). Javni bilježnik dostavit će bez odgode izravno sudu ovjerovljeni prijepis zapisnika o primitku pismena radi dostave te (a) potvrdu o obavljenoj dostavi zajedno s ovjerovljenim prijepisom zapisnika o dostavi, odnosno (b) nedostavljeno pismeno zajedno s ovjerovljenim prijepisom zapisnika o poduzetim radnjama (133a/4).

Troškove izazvane javnobilježničkom dostavom stranka izravno podmiruje javnom bilježniku. Javni bilježnik kome nisu predujmljena sredstva za pokriće troškova dostave nije dužan dostavu obaviti,114 o čemu će javni bilježnik sastaviti zapisnik i o tome izravno obavijestiti sud (133a/5).

Na radnje poduzete u svezi s dostavom preko javnih bilježnika stranke ne plaćaju javnobilježničke pristojbe. Troškovi dostave putem javnoga bilježnika ulaze u parnične troškove, ako sud ocijeni da su oni bili nužni (133a/7).115

Dostava u sudu

Ako se određenim osobama (pravnim ili fizičkim), na temelju njihova zahtjeva i odobrenja predsjednika suda, dostava obavlja u sudu, pismena koja im upućuje sud polažu se za njih u posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu obavlja službena osoba suda (134b/1).

Naime, predsjednik suda može rješenjem donesenim u upravnom postupku odrediti da svi odvjetnici koji imaju pisarnicu na području njegovog suda, sudska pismena primaju preko sudskih pretinaca. Protiv toga rješenja odvjetnik ima pravo žalbe predsjedniku neposredno višeg suda u roku od osam dana (134b/2). Dakle, predsjednik suda može donijeti takvo rješenje bez obzira jesu li odvjetnici s tim suglasni, i jesu li podnijeli takav zahtjev.

Pismena koja se dostavljaju preko pretinca ne smiju biti dostupna osobama kojima se dostavljaju prije nego što potpišu dostavnicu. Pismena se dostavljaju u zatvorenim omotnicama, u kojima se dostava obavlja preko pošte. Prigodom uzimanja pismena moraju se preuzeti sva pismena položena u pretinac (134b/3).

Na svako pismeno koje se dostavlja na ovaj način naznačit će se dan kada je položeno u pretinac (134b/4).

Kada se radi o dostavi odvjetnicima, oni su dužni pismeno podići iz pretinca u roku od osam dana od dana polaganja pismena u pretinac. Ako pismeno ne bude podignuto u tom roku, dostava će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (134b/5). Rečeno ne vrijedi za osobe koje nisu odvjetnici.

114No on ne može odbiti primiti pismeno od stranke radi dostave.115 Na radnje poduzete u svezi s dostavom preko javnih bilježnika stranke ne plaćaju javnobilježničke pristojbe (133a/6).

91

Predsjednik suda povući će odobrenje ako utvrdi da osoba kojoj je ono dano neredovito preuzima pismena ili pokušava zloupotrijebiti takav način dostave (134b/7). O žalbi protiv takvog rješenja odlučuje predsjednik neposredno višeg suda.

Valjana je dostava koja je u umjesto preko pretinca obavljena na drugi zakonom predviđen način (134b/6).

Dostava putem sudskog dostavljača

O ovoj dostavi nije ništa posebno propisano, no ona se po proceduri i ovlaštenjima dostavljača ne razlikuje od dostave putem pošte ili javnog bilježnika.

Dostava osobi određenoj sporazumom

Sporazumom o dostavi se stranke sporazumijevaju da se sva sudska pismena moraju dostaviti na adresu određenu tim sporazumom ili preko osobe određene tim sporazumom. (133b)

Pretpostavke za valjanost sporazuma:

1. mora biti zaključen u pisanoj formi2. mora biti javno ovjerovljen ako je tuženik fizička osoba koja ne obavlja

registriranu djelatnost, ili obavlja registriranu djelatnost ali mu se pismena imaju dostavljati u vezi sa sporovima koji se ne tiču te djelatnosti (133b/5).116

3. mora biti priložen uz tužbu. Tužitelj koji u tužbi nije predložio da se dostava tuženiku obavlja na adresi ili preko osobe iz sporazuma, može i kasnije tijekom postupka to predložiti tek ukoliko mu se nije mogla uredno obaviti na adresi naznačenoj u tužbi (133b/3).

4. sporazum može se sklopiti glede određenog spora koji je već nastao ili glede budućih sporova koji mogu nastati iz određenoga pravnog odnosa (133b/4).

Temeljni ratio ovog instituta jest u posljedicama koje nastaju za tuženika ukoliko se dostava nije mogla obaviti. Naime, u takvom slučaju sud će odrediti da se daljnje dostave tuženiku obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (133b/2).

Tuženik iz opravdanih razloga može zatražiti, unatoč zaključenom sporazumu s tužiteljem, da mu se dostava obavlja na novoj adresi u Republici Hrvatskoj. Takvom zahtjevu tuženika sud može udovoljiti tek nakon što tužitelju omogući da se o tom zahtjevu izjasni i ako uvjeti uz koje se dostava treba obavljati nisu bitno teži od onih uz koje se dostava obavlja prema sporazumu (133b/6).

O zahtjevu tuženika sud odlučuje rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena. Dok sud ne odluči o zahtjevu dostava će se obavljati na adresu, odnosno osobi iz sporazuma (133b/7). Troškove izazvane prijedlogom tuženika snosi tuženik bez obzira na ishod spora (133b/9)

Izravna uzajamna dostava

Ovakva dostava moguća je kada se stranke sporazume tijekom postupka da će pismena izravno upućivati jedna drugoj. Da bi se dostava smatrala urednom, potrebno je da stranke upućuju podneske preporučeno preko pošte uz povratnicu (133c/1). Ako je koja od stranaka pravna osoba ili fizička osoba s registriranom djelatnošću, pismena joj se mogu predati izravno u njezinom sjedištu uz potvrdu o preuzimanju pošiljke ovjerovljenu njenim pečatom (133c/2).

116 To znači kada sporazum zaključuju pravne ili fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost te im se pismena imaju dostavljati u vezi sa sporovima koji se tiču te djelatnosti, sporazum ne mora biti javno ovjerovljen, ali mora biti zaključen po ovlaštenoj osobi.

92

No sporazum stranaka o ovakvom upućivanju podnesaka nije potreban ako u parnici obje stranke zastupaju odvjetnici ili državni odvjetnici. Tada sud može odrediti da zastupnici stranaka izravno upućuju podneske jedni drugima – poštom uz povratnicu ili da ih izravno predaju uredu, odnosno pisarnici (133c/3).

Mjesto dostave

U pravilu se dostava vrši na adresi prebivališta boravišta ili sjedišta osobe adresata. Dostava državnim tijelima i pravnim osobama obavlja se predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena ili radniku koji se zatekne u uredu (134/1).

Dostava državnom odvjetništvu obavlja se predajom njegovoj pisarnici (134/2). Kad dostavu treba obaviti u inozemstvu, ona se obavlja diplomatskim putem (136). Kad stranka ima punomoćnika ili zz-a, dostava se obavlja tim osobama (138/1). Dostava odvjetniku obavlja se predajom osobi koja radi u odvjetničkom uredu (139).

No ZIDZPP/03 donosi neke novine.

Pravnoj osobi koja je upisana u određeni sudski ili drugi upisnik dostava se obavlja na adresu navedenu u tužbi. Ako dostava na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostava će se obaviti na adresu sjedišta te osobe upisanu u upisniku. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavit će se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (134a/1).

Ista pravila primjenjuju se i na fizičke osobe koje obavljaju određenu upisanu djelatnost (obrtnici, trgovci pojedinci, javni bilježnici, odvjetnici, liječnici itd.) kad se tim osobama dostava obavlja u vezi s tom djelatnošću (134a/2).

Dakle, ovo vrijedi kad se te osobe pojavljuju kao stranke u postupku, a u vezi s djelatnošću koju obavljaju. Naime, ovu odredbu treba tumačiti jednako kako prema trgovcu tako i prema odvjetniku. Stoga se ona neće primjenjivati u nekom njihovom osobnom sporu (npr. radi uzdržavanja), ali niti onda kada se dostava vrši odvjetniku kao punomoćniku stranke, jer tu sam odvjetnik nije stranka.

Prema odvjetniku će se ova odredba moći primijeniti jedino onda kada se on pojavljuje kao stranka u sporu vezanom za njegovu odvjetničku djelatnost (npr. tužba za naknadu štete počinjene prilikom zastupanja). Uostalom, dostava odvjetniku kao punomoćniku u njegovoj pisarnici regulirana je člankom 139. ZPP-a.

Promjena adrese

Stranka ili njezin zastupnik dužni su tijekom postupka odmah izvijestiti sud o promjeni adrese. Taj se rok produžuje i nakon završetka postupka u raznim procesnim situacijama ovisno o ulaganju pravnog lijeka, tako da su oni dužni odmah izvijestiti sud o promjeni adrese i to:

- do isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnosti prvostupanjske odluke protiv koje žalba nije izjavljena (145/1)

- do isteka roka od šest mjeseci nakon dostave drugostupanjske odluke kojom se postupak pravomoćno završava (145/1)

- do isteka roka od šest mjeseci od dostave stranci odluke kojom se revizija odbacuje ili odbija ili pobijana odluka preinačuje, ako je izjavljena revizija (145/2)

- ako je podnesen prijedlog za ponavljanje postupka, taj se rok produžava do isteka roka od šest mjeseci od od pravomoćnosti prvostupanjske odluke u tom postupku protiv koje nije izjavljena žalba (postupku kojim se odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka), odnosno do isteka roka od šest mjeseci od dostave stranci drugostupanjske odluke kojom se postupak za ponavljanje postupka pravomoćno završava (145/3)

Ako stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, pa se zbog toga dostava nije mogla uredno obaviti, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok stranka ili njezin zastupnik ne priopće sudu svoju novu adresu (145/5).

93

Vrijeme obavljanja dostave

Dostava se obavlja radnim danom, i to od sedam do dvadeset sati, u stanu ili na radnom mjestu osobe kojoj se dostava ima obaviti ili u sudu kad se ta osoba tamo zatekne (140/1). Dostava se može obaviti i u drugo vrijeme i na drugom mjestu, po pristanku osobe kojoj se dostava ima obaviti (140/2). Ako ocijeni da je to potrebno, sud će odrediti da se dostava obavi na bilo kojem drugom mjestu ili u bilo koje drugo vrijeme. Prigodom takve dostave osobi kojoj se dostava obavlja predat će se primjerak rješenja suda kojim je ona određena. To rješenje ne mora biti obrazloženo (140/3).

Odredba o vremenu obavljanja dostave ne važi za dostavu poštom ili putem javnoga bilježnika (140/4).

Obična dostava

Dostava članu kućanstva odnosno zaposleniku. Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena kome od njezinih punoljetnih članova domaćinstva, koji je dužan primiti pismeno. (141/1).

Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu i ako se ono ne može predati kome od njezinih punoljetnih članova domaćinstva, pismeno se može predati kućepazitelju ili susjedu, ako oni na to pristanu, i time je dostava obavljena (141/2).

Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta se osoba tu ne zatekne, dostava se može obaviti osobi koja na istom mjestu radi, ako ona pristane da primi pismeno (141/3). Predaja pismena drugoj osobi nije dopuštena ako ona sudjeluje u parnici kao protivnik osobe kojoj se dostava ima obaviti (141/4).

Osobe kojima se prema prethodnim odredbama dostava obavi umjesto osobi kojoj se pismeno ima dostaviti, dužne su pismeno predati toj osobi. Ako svojom krivnjom propuste pismeno predati, odgovaraju osobi za koju su pismeno primili za štetu koju su joj time prouzročili (141/5).

Osobna dostava

Dostava stranci (odnosno njezinom punomoćniku ili zz-u) dostavlja se tužba, platni nalog, presuda, rješenje, te izvanredni pravni lijek (142/1). Ako se osoba kojoj se pismeno mora osobno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostava ima obaviti, dostavljač će kod člana domaćinstva, kućepazitelja, susjeda ili osobe koja je zaposlena na istom radnom mjestu ostaviti obavijest da radi primanja pismena bude u određeno vrijeme u svome stanu ili na radnom mjestu.

Ako i nakon toga ne zatekne osobu kojoj se pismeno ima dostaviti, ono će se predati gore navedenim osobama i time se smatra da je dostava obavljena (142/2).

Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno ima dostaviti odsutna i da joj druge osobe ne mogu na vrijeme predati pismeno, ono će se vratiti sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi i uz naznaku osobe od koje se to saznalo (143).

Kad osoba kojoj je pismeno upućeno odbija primiti pismeno, dostavljač će ga pribiti na vrata stana. Na dostavnici će zabilježiti sat, dan i razlog odbijanja te mjesto gdje je pismeno ostavljeno. Time se smatra da je dostava obavljena (144).

94

Punomoćnik za primanje pismena je osoba koja ima dužnost i ovlast primati pismena i što prije ih dostaviti adresatu. On se može pojaviti na strani tuženika ili tužitelja, a osnovni preduvjet je da se stranka nalazi u inozemstvu.

Tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako tako ne postupe, sud će tužbu odbaciti (146/1) i nema mogućnosti vraćanja tužbe na ispravak.

Tuženika ili njegova zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a tuženik nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, sud će već prigodom dostave prvoga pismena pozvati da u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj, uz upozorenje da će u suprotnom sud tuženiku na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje pismena iz reda odvjetnika ili javnih bilježnika i preko toga zastupnika obavijestiti tuženika odnosno njegova zastupnika o tom postavljenju (146/2).

Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada zastupnika tuženika za primanje pismena dužan je predujmiti tužitelj na temelju rješenja suda protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je sud odredio u svom rješenju, sud će tužbu odbaciti. (146/5).

Stranci koja opozove punomoć punomoćniku za primanje pismena i istodobno ne postavi drugog takvog punomoćnika, sud će dostavu obavljati stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok ta stranka ne postavi drugoga punomoćnika za primanje pismena. (146/3).

Punomoćnik za primanje pismena koji je obavijestio sud o tome da je stranci otkazao punomoć i priložio nesumnjiv dokaz o tome da je stranka uredno primila taj otkaz, dužan je za stranku i dalje primati pismena sve dok ne protekne trideset dana od dana kojega je sudu priložio taj dokaz. Ako stranka u roku od trideset dana od dana primitka otkaza punomoći ne obavijesti sud o imenovanju novoga punomoćnika za primanje pismena, sud će dostavu obavljati stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda (146/4).117

Ako više osoba tuži, sud će ih pozvati da imenuju zajedničkog punomoćnika za primanje pismena (147/1).

Vojnim osobama pripadnicima redarstvene službe i djelatnicima kopnenog, zračnog, riječnog i pomorskog prometa poziv se dostavlja preko njihove komade odnosno neposrednog starješine, a prema potrebi mogu im se na taj način dostavljati i ostala pismena.

Ako dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inozemstvu ili strancima koji uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u međunarodnom ugovoru ili zakonu nije drugačije određeno.

Osobama lišenim slobode dostava se obavlja preko uprave zatvora, kazneno-popravne ustanove ili odgojno popravnog doma.

Kad stranka ima zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika, dostava se obavlja njima ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Ako stranka ima više zakonskih zastupnika odnosno punomoćnika dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih.

Odgovornost dostavljača

Novelirani ZPP uvodi strožu odgovornost dostavljača (149a) koja se manifestira na dva načina:

1) kažnjavanje dostavljača2) obvezivanjem dostavljača da stranci naknadi troškove

117 Pravila o postavljanju zastupnika tužitelju za primanje pismena na odgovarajući se način primjenjuju na umješače (146/6).

95

Dostavljača118 koji nesavjesno obavi koju radnju dostave i zbog toga dođe do znatnijeg odugovlačenja postupka (kumulativno) sud može novčano kazniti novačanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu (149b/1 u svezi sa 110/1).

Stranka kojoj je dostavljač nesavjesnim obavljanjem svoje dužnosti prouzročio dodatne troškove u postupku, može u tom postupku zatražiti od suda da dostavljača, odnosno pravnu osobu koja za njega odgovara119, po općim pravilima za naknadu štete osudi da joj te troškove naknadi.

O takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja dopuštena je žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti i prije njegove pravomoćnosti (149b/2).

Zahtjev stranka može postaviti u roku od petnaest dana od saznanja za razloge koji opravdavaju njegovo postavljanje, a najkasnije do pravomoćnosti, odnosno okončanja postupka u povodu izvanrednog pravnog lijeka (149b/3).

Osobu (različitu od dostavljača) koja spriječava dostavu na način da odbija dokazati svoju istovjetnost ili primiti pismeno ili svjesno ometa dostavu na neki drugi način, čime onemogućava ili otežava primjenu odredaba ZPP-a o dostavi, sud može novčano kazniti (149a/1).

Stranka kojoj je takva osoba prouzročila dodatne troškove u postupku, može u tom postupku zatražiti od suda da je osudi da joj te troškove naknadi, neovisno o tome je li je novčano kaznio ili nije. O takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja dopuštena je posebna žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti (149a/2).

Dostavnica

Dostavnica je javna isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) potpisuje primatelj, koji će na njoj napisati datum primitka. Ako se dostava obavlja državnome tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe.

Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog tijela uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke.

Dostavljač je dužan naznačiti na dostavnici zašto prigodom dostave tom tijelu ili osobama pečat ili štambilj nije otisnut (149/1). Ako je primatelj nepismen ili se nije u stanju potpisati, dostavljač će ispisati njegovo ime i prezime uz napomenu zašto primatelj nije stavio svoj potpis120 (149/2).118Bez obzira o kojem se dostavljaču radi.119U slučaju kada dostavu obavlja pravna osoba, stranka može zahtjev postaviti prema dostavljaču ili prema pravnoj osobi za koju on radi.120 Ako primatelj odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, i time se smatra da je dostava obavljena. Ako je dostava obavljena prema odredbi članka 142. stavka 2. ZPP-a, na dostavnici će se pored potvrde o primitku pismena naznačiti da je prethodila pismena obavijest. Kad je prema odredbama ovog zakona pismeno predano drugoj osobi, a ne onoj kojoj se pismeno imalo dostaviti, na dostavnici će dostavljač naznačiti odnos tih dviju osoba. Ako dostavu ne obavlja državnom tijelu ili pravnoj osobi, dostavljač će od osobe kojoj pismeno predaje, a koju osobno ne poznaje, zatražiti da dokaže svoju istovjetnost. Dostavljač će na dostavnici upisati ime i prezime osobe kojoj je pismeno predao te naznačiti da osobu kojoj je pismeno predao osobno poznaje, odnosno broj isprave na temelju koje je utvrdio njenu istovjetnost i tko ju je izdao. Dostavljač koji nije javni bilježnik dužan je čitljivo označiti na dostavnici svoje ime i prezime te svojstvo, a zatim je osobno potpisati. Ako je to potrebno, dostavljač će o dostavi sastaviti poseban zapisnik i priložiti ga uz dostavnicu. Ako je na dostavnici netočno naznačen datum dostave, smatrat će se da je dostava obavljena onog dana kad je pismeno predano. Ako je dostavnica nestala, dostava se može

96

Kad je prema odredbama ovog zakona pismen predano drugoj osobi a ne onoj kojoj se pismeno imalo dostaviti, na dostavnici će se naznačiti odnos tih dviju osoba. Ako dostavu ne obavlja državnom tijelu ili pravnoj osobi dostavljač će od osobe kojoj pismeno predaje, a koju osobno ne poznaje, zatražiti da dokaže svoju istovjetnost.

Dostavljač će na dostavnici upisati ime i prezime osobe kojoj je pismeno predao te naznačiti da osobu kojoj je pismeno predao osobno poznaje, odnosno broj isprave na temelju koje je utvrdio njenu istovjetnost i tko ju je izdao.

Dostavljač koji nije javni bilježnik dužan je čitko naznačiti na dostavnici svoje ime i prezime te svojstvo, a zatim je osobno potpisati. Ako je to potrebo dostavljač će o dostavi saataviti poseban zastupnik i priložiti ga uz dostavnicu.

Ako je na dostavnici netočno naznačen datum dostave, smatrat će se da je dostava obavljena onog dana kad je pismeno predano. Ako je dostavnica nestala, dostava se može dokazivati i na drugi način.

Rokovi

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može poduzeti, odnosno, prije čijeg se isteka ne može poduzeti. Svrha postojanja rokova je pravna sigurnost i osiguranje brzog pružanja pravne zaštite.

Zakonski i sudski rokovi

Zakonskim rokovima trajanje je određeno zakonom (111/1) te se ne mogu mijenjati odlukom suda.121 Zakonski rokovi su; prijedlog za ponavljanje postupka, poslje otkaza punomoći, punomoćnik obavlja još jedan mjesec radnje u postupku, rokovi kod podnesaka, prijedlog za povrat u prijašnje stanje, rok od 6 mjeseci od prava na promjenu adrese, zahtjev za naknadu troškova, 3 mjeseca od nastupanja mirovanja, naknada putnih troškova, rok za izvršenje činidbe, donošenje presude, otpremanje predsude, prijedlog da se presuda dopuni, podnošenje žalbe, odgovor na žalbu, izjavljivanje revizije, rok za izvršenje presude, rok za podnošenje žalbe, rok za udovoljenje dužnostima, zahtjev za ovrhu, ponavljanje postupka kod smetanja posjeda, platni nalog...

Sudskim rokovima trajanje, na temelju zakonskog ovlaštenja, određuje sud prema svom nahođenju (111/1) u konkretnom slučaju, time što je ponekad vezan u pogledu minimalne ili maksimalne granice njihova trajanja.122 Sudski su rokovi; rok za otklanjanje nedostataka, rok za podnošenje punomoći, rok za pregled isprave, rok za ponovno podnošenje podneska, postavljanje punomoćnika za primanje pismena,plaćanje vještaka, rok za izvođenje dokaza, rok za podnošenje isprave, rok za podnošenje izvještaja vještaka, odgovor na tužbu, pripremno ročiše, novčane činidbe, presuda zbog izostanka...

dokazivati i na drugi način (149/3-11).121 Npr. rok za žalbu od 15 dana122 Npr. odgovor na tužbu podnosi se u roku kojeg odredi predsjednik vijeća, a ne može biti duži od 15 dana, a iznimno 30. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka i dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje.

97

Produživi i neproduživi rokovi

Neproduživi su zakonski rokovi. Produživi su sudski rokovi. O produživanju rokova odlučuje sud, ali samo na prijedlog stranaka ako nađe da za to postoje opravdani razlozi (111/2) s tim da se prijedlog mora podnijeti prije proteka tog roka. Zakon ne predviđa mogućnost da sud odluči da će skratiti trajanje roka koji je već počeo teći.

Subjektivni i objektivni rokovi

Subjektivni su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za događaj koji je relevantan za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu radnju.123 Objektivni se računaju od nastupanja relevantne činjenice, neovisno o saznanju ovlaštenih osoba za tu činjenicu.124

Prekluzivni i monitorni rokovi

Prekluzivni (peremptorni) su oni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje. Takvi su, u pravilu, svi zakonski rokovi. Monitorni su oni kad propuštanje radnje ne proizvodi štetne posljedice pa se radnja koja nije izvršena u roku može poduzeti i naknadno.125

Dilatorni su oni rokovi kojima se određuje vremensko razdoblje prije čijeg isteka nije dopušteno poduzimati radnje.126

Procesnopravni i građanskopravni rokovi

Procesnopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili dužnosti koja proistječu iz odredaba procesnog prava. Takvi su, u pravilu, svi rokovi iz ZPP-a. Građanskopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili dužnosti koja proistječu iz odredaba građanskog prava.127

123 Npr. prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se u roku od 15 dana računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je za to saznala.124 Npr. nakon proteka roka tri mjeseca od dana propuštanja, ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.125 Npr. rok za odgovor na tužbu ili žalbu.126 Npr. pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje 8 dana od primitka poziva.127 Npr. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon roka, smatrat će se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja.

98

Paricijski rokovi. To su rokovi unutar kojih je moguće dobrovoljno izvršiti neku obvezu, a ako se ne izvrši, onda druga strana protekom roka može tražiti ovrhu.

Računanje rokova

Rokovi se računaju samo po jedinicama određenim punim danima, od pola noći do pola noći. Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine (112/1). Ako je rok određen na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno odnosno dan u koji pada događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan (112/2).

Rokovi određeni na mjesece odnosno na godine završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca (112/3). Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan, ili u nedjelju ili u koji drugi dan kad sud ne radi, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana (112/4).

Prekidanjem postupka prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi (214/1). Mirovanjem postupka prestaju teći samo sudski rokovi (217/1). Rokovi koji su prestali teći, počinju teći iznova kad se postupak nastavi (215/6).

Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan ili u nedjelju ili neki drugi dan kada sud ne radi, rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana.

Pravilo je da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra izvršenom u roku ako je podnesak kojim se ta radnja poduzima predan nadležnom sudu u roku (113/1). Izuzeci:1. ako je podnesak upućen sudu putem pošte, preporučenom pošiljkom ili telegrafom, dan

predaje pošti smatra se danom predaje sudu (113/2)2. za osobe koje se nalaze u vojsci, dan predaje podneska vojnoj jedinici smatra se danom

predaje sudu3. za osobe lišene slobode, dan predaje podneska upravi zatvora, odnosno,

kaznenopopravnog doma smatra se danom predaje sudu (113/6)4. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon

roka, smatrat će se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja (113/7)

5. svaki jedinstveni suparničar može poduzeti procesnu radnju sve dok i za jednog od njih teče rok

6. u sudskoj praksi smatraju se pravodobni i podnesci predani nakon proteka roka ako se takav postupak može pripisati pogrešnoj uputi koju je sud dao stranci

Ročišta

Ročište je vremenski određeno doba kada sud poduzima neku procesnu radnju uz sudjelovanje stranaka i drugih sudionika u postupku. Susret suda i stranaka na ročištu omogućuje ostvarivanje načela kontradiktornosti, neposrednosti, javnosti i usmenosti.

Ročišta određuje sud kad je to zakonom propisano ili kada to zahtijevaju potrebe postupka. Protiv rješenja o određivanju ročišta, nije dopuštena žalba (114/1). Ročišta se određuju zbog poduzimanja raznovrsnih procesnih radnji: pripremnog ročišta, glavne rasprave, izvođenja dokaza, raspravljanja incidentalnih pitanja.

99

Ročišta se u pravilu održavaju u sudskoj zgradi (115/1), no sud može odlučiti da se ročište održi izvan sudske zgrade ako je to nužno ili kad će se time uštedjeti na vremenu ili troškovima (115/2).128 Protiv takva rješenja nije dopuštena žalba. Ročišta se održavaju radnim danom, danju, kada sud radi.

Važno je da se o ročištu obavijeste stranke i drugi sudionici čija je prisutnost potrebna (114/2), te da se pozvanima da dovoljno vremena za pripremanje.129 U pozivu treba naznačiti: mjesto i vrijeme održavanja ročišta, upozorenje o posljedicama izostanka, te će se strankama dostaviti podnesak koji je dao povod za ročište (114/2,3).

Kada za to postoje opravdani razlozi, sud može odgoditi ročište. Sud prisutnima priopćava mjesto i vrijeme novog ročišta pa im se neće dostavljati poziv (116/1,2). Protiv rješenja o odgodi ročišta nije dopuštena žalba.

Propuštanje

Stranke mogu ugrožavati procesni tjek i svojom pasivnošću, propuštanjem, nepoduzimanjem procesnih radnji, uopće ili ne na vrijeme, u stadiju u kojem je normalno očekivati da se određena radnja poduzme.Propuštanje stranaka manifestira se u nekoliko varijanti:

a) nepoduzimanje proc. radnje u predviđenom rokub) nepoduzimanje proc. radnje u procesnom stadijuc) neodazivanje na zakazano ročište do njegova završetka ili odazivanje uz pasivno

držanje ili odazivanje uz neposredno povlačenje s ročišta

Na propuštanje se može reagirat na dva načina; primjenom prisile ili pridavanjem određenog procesnopravnog značenja pasivnosti stranaka. U određenim situacijam procesno pravo je indiferentno prema pasivnosti stranaka. Ponekad se na propuštanje nadovezuje gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Posljedice propuštanja su pridavanje određenog procesnopravnog značaja tom propuštanju, ovisno o tome kad je do njega došlo.

Propuštanje rokova

Procesne posljedice propuštanja rokova su različite:1. prekluzija – gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Do nje dolazi kod

prekluzivnih rokova.130 Sudski rokovi koji su prekluzivni su; rok za davanje osiguranja parničnih troškova, za dopunu ili ispravak žalbe. Propuštanje većine zakonskih rokova dovodi do gubitka prava na poduzimanje određene radnje.

2. fikcija, odnosno, presumpcija o manifestaciji određene procesne volje stranke koja je propustila neku radnju – dakle, značaj konkludentne izjave volje.131

128 Npr. kad se predmet uviđaja ne može donijeti na sud.129 Ako se određuje pripremno ročište ili ročište za gl. raspravu, poziv mora biti dostavljen najmanje osam dana prije početka ročišta130 Npr. odvjetnik ne može tražiti ponavljanje postupka na osnovi parnične punomoći nakon proteka 6 mjeseci od pravomoćnosti odluke (95/2)131 Npr. smatra se da je podnesak povučen ako ne bude ispravljen odnosno dopunjen i vraćen sudu u određenom roku (109/4). Ako stranka u sudskom roku ne ispravi žalbeni podnesak, sud će žalbu odbaciti

100

3. indiferentnost – neke radnje se mogu poduzeti i nakon proteka roka (monitornog).132

Propuštanje stranke da dođe na ročište u pravilu ne utječe na pravo suda da to ročište održi, pa će stranka koja izostane biti prekludirana u pravu na poduzimanje onih radnji koje se mogu poduzimati samo u određenom stadiju.133 Ako obje stranke propuste doći na ročište, nastupa mirovanje postupka. Ako samo jedna stranka dođe na ročište i predloži mirovanje također nastupa mirovanje (216/1).

Propuštanje procesnog stadija

Kod nas postoje neka pravila koja stranke prekludiraju u pravu poduzimanja određene radnje nakon propuštanja da je poduzmu u određenom stadiju postupka.134

Takvog su značenja pravila o prigovoru nadležnosti, i traženju izuzeća sudaca i vještaka, pravo na opoziv izjave punomoćnika, na traženje aktorske kaucije, na podnošenje incidentalne tužbe za utvrđenje, na protutužbu, na jednostranu preinaku i povlačenje tužbe, na odricanje od tužbenog zahtjeva, na naknadnu subjektivnu kumulaciju, na tužbu glavnog miješanja, na imenovanje prethodnika, na zaključenje sudske nagodbe, na povlačenje priznanja tužbenog zahtjeva, na prigovor radi kompenzacije.

Propuštanje stranaka da se izjasne o pravnim pitanjima ne dovodi do situacije u kojoj bi se na takvo propuštanje nadovezale negativne posljedice. Priznanje tužbenog zahtjeva I odricanje od tužbenog zahtjeva ne mogu se izvršiti konkludentnim procesnim radnjama već samo izričitom izjavom.

Propuštanje ročišta

1. održavanje ročišta unatoč propuštanju – propuštanje stranke da se odazove pozivu na ročište u pravili ne utječe na pravo suda da to ročište održi

2. mirovanje postupka – ako obje stranke propuste doći na ročište u redovnom parničnom postupku doći će do mirovanja postupka

3. presuda zbog izostanka – ako tuženik ne dodje na pripremno ročište tj ako prvo ročište za glavnu raspravu ako propremno ročište nije održano, sud će izreći presudu zbog izostanka

4. odgoda ročišta – ako u postupku pred trgovačkim sudom s pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu izostanu obje stranke sud će ročište odgoditi

132 Npr. sud je dužan primiti predujam za izvođenje dokaza i nakon roka (153).133 Npr. neće moći tražiti da se ponovno izvode dokazi, postoji mogućnost da bude donesena presuda zbog izostanka134 Npr.: prigovor tuženika o mjesnoj i stvarnoj nenadležnosti može se staviti do pripremnog ročišta, odnosno, do

upuštanja tuženika u raspravljanje. Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do

završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke (73/6). Protutužba se može podnijeti do zaključenja glavne rasprave (189).

101

5. povlačenje tužbe – ako u postupku pred trgovačkim sudom nakon odgode ročišta obje stranke ne dodju ni na novo ročište smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu

Građanskopravne posljedice propuštanja

Sud je ovlašten prosuditi od kakvoj je značenja što stranka koja drži ispravu ne postupa po rješenju suda kojim joj se nalaže podnošenje isprave ili što neosnovano poriče da se isprava kod nje nalazi ili što stranka odbija iskazivati u stadiju izvođenja dokaza saslušanjem stranaka.

U slučaju otkaza punomoći odnosno prestanka ili stečaja pravne osobe punomoćnik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku ako je to potrebno radi otklanjanja štete. Neizvršenje te obveze dovodi do imovinskopravne odgovornosti punomoćnika za štetu.

Preuranjeno poduzimanje procesnih radnji

Dvije vrste situacija:a) nekad je poduzimanje određene radnje nedopušteno jer još nisu sazreli uvjeti za njeno

poduzimanje,135

b) nekad preuranjeno poduzimanje radnji nije nedopušteno, ali bi se njime ugrožavali interesi stranke koja ih poduzima ili protivnika.136

Povrat u prijašnje stanje

To je vraćanje parnice u stanje prije (opravdanog) propuštanja roka ili ročišta za poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno poduzimanje propuštene radnje.

Pretpostavke za povrat u prijašnje stanje

1. da je stranka propustila rok ili ročište za poduzimanje neke procesne radnje (117/1),137

2. da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje (117/1),3. da je zbog prekluzije za stranku nastala nemogućnost da na drugi način ostvari cilj

koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom138

4. da postoje opravdani razlozi za propuštanje (117/1). 5. da stranka predloži da joj se dopusti da propuštenu radnju naknadno izvrši (117/1),

jer o povratu sud nikad ne odlučuje po službenoj dužnosti.6. da je povrat zatražen u zakonskom roku: subjektivni rok je 15 dana. Početak roka se

računa od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje; a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje - od dana kad je za to saznala. (118/2). Ako je stranka u pozivu za poduzimanje neke parnične radnje ili u pozivu za ročište bila upozorena na posljedice propuštanja, smatrat će se da je saznala za propuštanje onoga

135 npr. ulaganje žalbe protiv presude koja još nije donesena136 npr. stranka se ne može odreći prava na žalbu protiv presude koja još nije objavljena.137 Povrat nije dopušten ako se radi o stadiju138 Zato nije dopušten povrat zbog propuštanja iznošenja nekih činjenica nakon čega je donesena kontradiktorna presuda jer se to može ostvariti i u žalbi.

102

dana kojega je istekao rok u kojemu je radnju trebala poduzeti, odnosno onoga dana kojega je održano ročište na koje je pozvana (118/3). Objektivni rok je 3 mjeseca i uvijek se računa od dana propuštanja (118/4).7. da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata.

Povrat nije dopušten: a) ako se propusti rok za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti, b) ako se propusti ročište određeno u povodu prijedloga za povrat (119)c) ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se

može izjaviti pravni lijek (117/2).

Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju (118/1). U vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog temelji općepoznate (121/2). Ako se povrat traži zbog propuštanja roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga izvršiti propuštenu radnju (118/4).139Nepravodobne i nedopuštene prijedloge sudac odbacuje (121/1). Sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu (120/1).140

Neće se dopustiti povrat u prijašnje stanje ako je propušteni rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje ili ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje

Odluka suda o dopuštanju povrata je konstitutivna. Parnica se vraća u stanje u kojemu se nalazila prije popuštanja, a odluke donesene zbog propuštanja ukidaju se po sili zakona (117/2). Stranci se, dakle, dozvoljava da obavi propuštenu radnju.

Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog nije dopuštena žalba (122). Protiv rješenja kojim se prijedlog odbija ili odbacuje dopuštena je posebna žalba (271/2).

Stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora. O zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti (122a).

TUŽBA

O tužbi

Parnični postupak se pokreće tužbom (185). Bez tužbe, koju podnosi tužitelj, nema parnice (nemo iudex sine actore).

Tužba je zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji tužitelj traži od suda s obzirom na tuženika, za kojeg tvrdi da se prema njema nalazi u određenoj građanskopravnoj obvezi koju dobrovoljno nije ispunio ili u u odnosu za kojeg tvrdi da je u svoju korist ovlašten tražiti autoritativno utvrđenje sadržaja nekog pravnog odnosa ili proizvođenje određene promjene u pravnim odnosima.

139 Ovo je relikt načela ekvivalentnosti, propuštena radnja se poduzima uvjetno; bit će relevantna samo ako sud uvaži prijedlog za povrat140 Ako je sud donio odluku da se postupak prekine, a pred višim je sudom u tijek u postupak u povodu žalbe, obavijestit će se viši sud o toj odluci (120/2).

103

Umjesto podneskom tužba se može podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda. U jednoj tužbi shvaćenoj u formalnom smislu može biti više tužbi shvaćenih u materijalnom smislu.141

Svojom tužbom tužitelj provocira sudsku odluku (ali podloga za donošenje te odluke nije samo tužba nego cjelokupni rezultat raspravljanja u parnici), njome tužitelj određuje granice raspravljanja i determinira vrstu postupka.

U povodu podnesene tužbe vodi se parnični postupak u kojem se utvrđuje jesu li ispunjene procesne pretpostavke da se tužba uzme u razmatranje, a zatim jesu li ispunjene i materijalnopravne pretpostavke.

Ako se utvrdi da nisu ispunjene procesne pretpostavke, tužba će se odbaciti, ne ispitujući materijalnopravne pretpostavke. Ako su ispunjene procesne pretpostavke, sud će ispitati postoje li materijalnopravne pretpostavke. Ako ne postoje, zahtjev će odbiti, a ako postoje, zahtjev će usvojiti.

Tužba je po svojoj pravnoj prirodi parnična radnja, a ne građanskopravni posao (kako to neki teoretičari smatraju). Procesni odnosi su potpuno samostalni i neovisni od materijalnopravnih. Argumenti za ovu tvrdnju su deklaratorna tužba i slučaj singularne sukcesije koja nije dovela do procesnopravne sukcesije.

Podnošenjem tužbe zasniva se dvostrani procesni odnos između tužitelja i suda. Trostrani procesni odnos, koj obuhvaća i tuženika, zasniva se tek dostavljanjem tužbe tuženiku.

U parnici se raspravlja i odlučuje o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja koja proizlazi kao zaključak iz primjene određene pravne norme na utvrđeno činjenično stanje. Odlučuje se o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da se presudom u njegovu korist proizvedu određene pravne posljedice kao rezultat pružanja pravne zaštite koju je po zakonu ovlašten tražiti.

Deklaratorna tužba

Za razliku od kondemnatorne tužbe kod koje se intervenira tek nakon što je došlo do povrede prava sa zadatkom represivne reakcije, kod deklaratorne tužbe tužbe se intervenira prije nego je došlo do povrede, sa zadatkom da se očekivana povreda unaprijed spriječi.

To se postiže primjenom sistema dekalratorne pravne zaštite – tužbom i presudom za utvrđenje. Pružanje pravne zaštite ograničuje se samo na deklariranje postojanja odnosno nepostojanja određenog sadržaja konkretnog prava ili pravnih odnosa.

Utvrđivanje sadržaja prava i pravnih odnosa u sistemu deklaratorne pravne zaštite krajnji je cilj parničnog postupka. Deklaratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose niti preinačuje postojeće. Odnosi čiji sadržaj ona utvrđuje postoje nezavisno od nje i prije nje. Sva snaga deklaratorne presude sastoji se u njenoj pravomoćnosti. Ona je historijski noviji oblik pravne zaštite, do njene pojave dolazi polovinom 19.st.

Vrste deklaratornih tužbi

141 Npr. više zahtjeva za zaštitu uperenih protiv jednog ili više tuženika.

104

Traženje deklaratorne zaštite može biti usmjereno na utvrđenje da određeni pravni odnos postoji – pozitivna deklaratorna tužba. Ali i da određeni pravni odnos ne postoji – negativna deklaratorna tužba.

U praksi je više deklaratornih presuda nego deklaratornih tužbi zato što je svaka presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev, presuda negativnog utvrđenja da tužitelju ne pripada ovlaštenje za traženje pravne zaštite određenog sadržaja. Ovo vrijedi bez obzira je li takva presuda donesena u povodu deklaratorne, kondemnatorne ili konstitutivne tužbe.

Ako sud prihvati pozitivni deklaratorni zahtjev ili ako odbije negativni deklaratorni zahtjev – presudom se utvrđuje da pravni odnos ima odnosno da nema sadržaj kakav proizlazi iz njenog dispozitiva.

Objekt utvrđvanja u parnici pokrenutoj deklaratornom tužbom

Ovom tužbom se traži od suda a) da utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, b) da utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave (187/1).

Odnos čije se utvrđenje traži mora biti konkretan i u pravilu mora postojati u vrjeme suđenja. Pružanje pravne zaštite se ograničuje samo na deklariranje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, time se ne stvaraju novi pravni odnosi niti preinačuju postojeći. Ti odnosi postoje prije nje i neovisno od nje.

Ne može se tražiti utvrđivanje budućih pravnih odnosa. Ne može se tražiti ni utvrđivanje sadržaja pravnih propisa. Odnos čije se utvrđivanje traži mora biti konkretan i mora postojati u vrijeme suđenja, ne može se utvrđivati da je neki pravni odnos postojao.

Isprava je istinita, autentična ako potječe od osobe koja je na njoj označena kao potpisnik. Dakle, povodom tužbe za utvrđivanje istinitosti isprave, ne može se utvrđivati istinitost njenog sadržaja.

Ne može se, na temelju deklaratorne presude, provesti ovrha. Ako subjekt iz pravnog odnosa, čiji je sadržaj utvrđen takvom presudom, ne postupi u skladu s njom, povrijeđeni subjekt će bit primoran da, radi zaštite svojih prava, podnese protiv prekršitelja novi kondemnatornu tužbu.

Pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite

Svaki tužitelj nezavisno od prirode svoje procesne legitimacije mora imati konkretan i aktualan pravni interes za angažiranje pravosudne djelatnosti u određenoj pravnoj stvari. Tužitelje je u pravilu dužan učiniti vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa da se njegov deklaratorni zahtjev uzme u razmatranje.

Zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji;

1.kad je to posebnim propisima predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice

2.kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa

105

3.kad tužitelj ima neki drugi- bilo koji određeni pravni interes za podnošenje ove tužbe. Tužitelj je tada dužan u nedostatku presumpcije o postojanju, učiniti vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa

Pravni interes se ne presumira već ga je potrebno dokazati. Pravni interes postoji kad tužitelj učini vjerojatnim da bi tuženik svojim držanjem mogao ugroziti ostvarenje njegovih prava u bliskoj budućnosti. On se presumira se kad je to posebnim propisima predviđeno (187/2)142. Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

Incidentalna tužba za utvrđenje

Ako odluku o sporu zavisi od toga postoji li ili ne neki pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, osim postojećeg, istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, pod uvjetom da je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o ovom novom zahtjevu (187/3).

Sporni odnos mora biti od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu. Ovaj zahtjev se može istaći i već prilikom podnošenja tužbe u glavnoj stvari. Nije, dakle, potrebno čekati da pravo, na koje se taj zahtjev odnosi, postane sporno tijekom postupka.

Time se pridonosi pravnoj sigurnosti, jer pravomoćnost deklaratornog dijela izreke presude onemogućuje ponovno aktualiziranje pitanja osnove tužbenog zahtjeva u eventualnoj novoj parnici po osnovi drukčijeg kondemnatornog zahtjeva. Kad sud u presudi utvrdi, pored ostalog, i postojanje takvog pravnog odnosa, taj dio izreke naziva se deklaratorni preambul.

Zahtjev prejudicijelnog sadržaja može tijekom parnice istaknuti i tuženik koristeći se institucijom protutužbe. Sud može iz razloga svrsishodnosti odlučiti da prije donošenja odluke o glavnoj stvari incidentalnom međupresudom riješi pitanje osnovanosti osnove istaknutog tužbenog zahtjeva.

Ako je sud nadležan za samostalno rješavanje prejudicijelno pitanja, o njemu može odlučiti deklaratornom presudom. Ako nije nadležan stajalište suda o tom pitanju imat će pravni učinak u parnici u kojoj je prethodno pitanje na takav način riješeno.

Kondemnatorna tužba

Represivna pravna zaštita. Do intervencije dolazi nakon što je došlo do povrede prava – post festum. Stanje odnosa nije onakvo kakvo bi trebalo biti obzirom na sadržaj mjerodavne građanskopravne norme. Da bi se uspostavilo stanje kakvo bi trebalo biti, potrebno je represivnom mjerom suzbiti nepravo koje je tuženik uzrokovao.

Ovom tužbom tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu tako što će tuženika osuditi da u korist tužitelja (ili iznimno nekog trećeg) nešto učini, trpi ili propusti. (osudne ili tužbe na činjenje).

142 Čl. 187. st. 2. glasi: “Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe”.

106

Raspravljanje o osnovanosti zahtjeva za izricanje osude mora nužno prethoditi utvrđivanje sadržaja tužiteljevih ovlaštenja i tuženikovih obveza. Stoga dispozitivu osuđujuće presude prethodi deklaratorni preambul koji se u pravilu unosi u obrazloženje. Takva deklaracija, međutim, nije obuhvaćena pravomoćnošću pa postoji mogućnost da se u nekoj drugoj parnici taj sadržaj utvrdi drukčije.

Sud je ovlašten donijeti kondemnatornu presudu samo ako tužitelj podnese kondemnatornu tužbu. Ako sud stekne uvjerenje da tužiteljevo traženje nije osnovano, dužan je odbiti tužbeni zahtjev, to je presuda tzv. negativnog utvrđenja. Ona nema jednaku vrijednost kao negativna deklaratorna presuda.

Kondemnatorni tužbeni zahtjev može biti odbijen npr. zbog toga što je utvrđeno da je potraživanje s obzirom na koje je takav zahtjev istaknut zastarjelo, odnosno zato što potraživanje još uvijek nije dospjelo.

U kondemnatornoj tužbi može se tražiti osuda tuženika da nešto pozitivno učini; sašije odjelo, da preda određenu robu, da u ime naknade štete plati određeni iznos novca; ili osudu kojom mu se nalaže da nešto trpi; pravo služnosti, zabrana smetanja tužiteljevog posjeda. Može se tražiti da tuženik bude osuđen da dade određenu izjavu volje; da izda ispravu podobnu za upis prava u zemljišne knjige (clausula intabulandi). Pravni interes se zbog zabrane samopomoći presumira.

Nedospjelost činidbe i kondemnatorna tužba

Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu, samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave (326/1). Kad se tužba podnese prije dospjelosti, u praksi je uobičajeno da se tužbeni zahtjev odbija kao preuranjen.143 Postoje, međutim, tri izuzetka kad je dopušteno izricanje kondemnatorne presude prije dospjelosti činidbe:

1) Uzdržavanje: ako sud nađe da je zahtjev za uzdržavanje osnovan, on može osuditi tuženika i na plaćanje uzdržavanja koje još nije dospjelo (326/2). No obveza plaćanje postoji tek kad potraživanja za pojedine obroke dospiju;

2) Najam / zakup: presuda kojom se tuženiku nalaže predaja ili preuzimanje stvari dane u najam ili zakup, može se donijeti i prije prestanka tih odnosa (326/3). Tužitelj može ostvariti svoje pravo neposredno nakon isteka najma/zakupa.

3) Buduća šteta: sud će, na zahtjev oštećenika, dosuditi naknadu i za buduću štetu, ako je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti (203 ZOO).

Novelom 2003. proširen je krug slučajeva u kojima se može i s obzirom na nedospjele tražbine tražiti kondemnatorna zaštita uz uvjet da se učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa. Tužitelj koji učini vjerojatim da;

1.tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još nedospjele tražbine ili

2. da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu ili da

3. iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine tražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispunji dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti.

143 O tome u teoriji postoje dva shvaćanja: 1) tužba se odbacuje jer ovlaštenik nema pravnog interesa za nju, 2) tužba se odbija je je dospjelost materijalnopravna pretpostavka osnovanosti (a ne procesna pretpostavka) tužbenog zahtjeva.

107

Tužbu kojom je zatražena osuda radi ispunjenja nedospjele tražbine u budućnosti treba zbog nedostatka pravnog interesa odbaciti zbog istog razloga zbog kojeg se odbacuje deklaratorna tužba za čije podnošenje tužitelj nema pravnog interesa.

Okolnost da se tužba kojom je zatražena osuda radi ispunjenja nedospjele tražbine odbacuje ako se ne učini vjerojatnim postojanje pravnoh interesa za njeno podnošenje ne dovodi u pitanje stav da kondemnatorni tužbeni zahtjev treba odbiti ako se uzvrdi da tražbina s obzirom na koju je istaknut nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

Izricanjem kondemnatorne presude tužitelj još ne dolazi do ostvarenja svog ovlaštenja. Kondemnatornom presudom tuženiku se samo nalaže da svoje držanje uskladi sa pravnom normom. Ako on to ipak ne učini steći će se pretpostavke da se u posebnom ovršnom postupku nalog parničnog suda prisilno ostvari.

Stupnjevite tužbe

Radi se o potpuno novom institutu u našem procesnom pravu, uveden po uzoru na njemačko i austrijsko pravo.

Ratio uvođenja ovog instituta jest u činjenici da su u praksi česti slučajevi u kojma tužitelj naprosto nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev (u smislu njegove određenosti) zato što mu tuženik ne želi položiti račun (u skladu s odredbama materijalnog prava ili ugovora) ili zato što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.144

Naziv "stupnjevite tužbe" uveden je zbog toga što je, kako bi omogućilo ostvarivanje prava na polaganje računa, a posljedično nakon toga i na ostvarivanje tražbine u parničnom postupku, postupak na kojeg se odnosi odredba čl. 186 b. ZPP-a podijeljen u dva dijela. Tijekom prve faze tuženiku se nalaže polaganje računa, a tijekom druge faze raspravlja se u povodu određenog tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj dužan postaviti nakon okončanja prvog stadija.

Manifestacijska tužba

Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da tuženiku - koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini - naloži da (pod prisegom ili bez prisege):

- položi račun ili, - preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno, - da priopći što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato,- te da ujedno izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine, odnosno dani

podaci o imovini, potpuni i točni (186b/1).

Nespecifirane kondemnacije

144Do takvih situacija primjerice dolazi u odnosima izmeðu trgovačkih društava i dioničara, izmeðu nalogodavca i nalogoprimca, izmeðu upravitelja zajedničke imovine i suvlasnika te imovine, izmeðu autora i nakladnika, izmeðu poslodavca i radnika, itd.

108

Ako prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj ne može postaviti procesno dopustiv, tj. određen tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca (ili isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava), tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za

- polaganje računa ili- predaju pregleda imovine i obveza, tek samo odrediv zahtjev za isplatu iznosa (ili isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava) a visinu (količinu odnosno istovjetnost) toga zahtjeva će odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (186b/2).

Naime, u sporovima u kojima ne može postaviti procesno dopustiv, tj. određen zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti tek samo odrediv zahtjev za isplatu iznosa (ili predaju stvari ili prijenos prava) a visinu (količinu odnosno istovjetnost) toga zahtjeva odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (186b/3).

Dakle, razlika između druge i treće varijante je u tome koje se svoje obveze tuženik ne pridržava: obveze polaganja računa odnosno predaje pregleda imovine i obveza - 2. varijanta, ili obveze davanja potrebnih podataka - 3. varijanta.

Konstitutivna tužba

Konstitutivna ili pravnostvarajuća pravna zaštita realizira se u stvaranju pravnih odnosa koji dotle nisu postojali – bilo da proizvode nove bilo da preinačuje, ukida ili poništava postojeće pravne odnose.

Predmet spora u konstitutivnim parnicama je zahtjev sudu da izmjeni sadržaj postojećih građanskopravnih odnosa, zasnovan na tužiteljevom pravu da traži određenu promjenu. Presuda kojom se odbija zahtjev za pružanje konstitutivne pravne zaštite utvrđuje da tužitelj nema ovlaštenja za traženje takve zaštite. Ona je presuda negativnog utvrđenja.

Na podnošenje ove tužbe ovlaštene su samo osobe kojima to pravo zakon izričito priznaje tj. samo one imaju procesnu legitimaciju: 1) kad zakon radi zaštite općih interesa, ne dopušta pravnim subjektima da sami prouzrokuju promjene u pravnim odnosima, pa čak ni kad među njima postoji suglasnost; 2) kad im je dopušteno da sami vrše promjene svojom suglasnošću, a te suglasnosti nema, pa do promjene ne može doći jednostavno izraženom voljom.

Ovom tužbom tužitelj traži od suda uspostavljanje, izmjenu ili ukidanje pravnog odnosa. Dakle, radi se o stvaranju pravnih odnosa koji do tada nisu postojali, bilo da se proizvode novi odnosi ili se postojeći odnosi preinačuju ili ukidaju.145 Zaštiti prethodi utvrđivanje sadržaja pravnih odnosa među strankama. Ovaj deklaratorni preambul ulazi u obrazloženje presude.

145 Konstitutivnog značaja su naprimjer tužbe: za razvod, poništenje braka i zajedničko traženje razvoda braka, tužba za određivanje vremena za ispunjenje obveza, tužba za smanjenje ili povećanje uzdržavanja, tužba za sniženje ugovorne naknade advokatu, tužba za poništenje arbitražne presude, itd.

109

Presude kojima se prihvaća konstitutivni tužbeni zahtjev pa se određeni pravni odnos preinačuje, ukida ili poništava djeluju erga omnes; presude kojima se zahtjev odbija djeluju u pravilu samo inter partes, no u određenim slučajevima, naročito u bračnim sporovima i te presude djeluju prema svima.

Ovakva presuda ne deklarira postojanja prava na promjenu već tu promjenu sama neposredno vrši. Izvršenje odluke konzumira se nastupanjem njene pravomoćnosti. Učinak ove presude djeluje od trenutka nastupanja pravomoćnosti ex nunc. Samo izuzetno njihovo djelovanje proteže se unatrag, obično u vrijeme kada je nastupila neka pravnorelevntna činjenica koja pruža osonovu za isticanje konstitutivnog zahtjeva.

Sadržaj tužbe

S obzirom na svoj oblik tužba je podnesak stranke kojim ona pokreće parnicu. Njega može u pravilu zamjeniti usmena izjava dana na zapisnik pred parničnim sudom. Određujući elementa sadržaja tužbe zakon propisuje jedan minimalni obvezatni sadržaj bez kojeg se tužba ne može uzeti u razmatranje i jedan dalji mogući ili preporučljivi sadržaj koji će sudu i strankama omogućiti uspješnije raspravljanje.

Obligatorni sadržaj:

1. Podaci koje mora imati i svaki drugi podnesak,

2. Određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja

3. Tvrdnje o činjenicama na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev,

4. Prijedloge o dokazima kojima se činjenice mogu utvrditi (186/1),

Kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora (186/2)

Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Vrijednost predmeta spora može biti relevantna i za vrstu postupka koji će se provesti. Jednom naznačenu vrijednost predmeta spora tužitelj nije ovlašten naknadno mijenjati.

Fakultativni sadržaj

Tužitelj može izložiti svoje shvaćanje o pravnoj osnovi svog tužbenog zahtjeva (186/3) ali sud za tu osnovu nije vezan (jura novit curia). U tužbi se mogu istaknuti zahtjeva za donošenje odluka procesnopravne naravi,146. Mogu se navesti i pravnorelevantne izjave koje su pretpostavka za osnovanost tužbenog zahtjeva147

146 Npr. zahtjevi za delegaciju, izuzeće, za postavljanje besplatnog punomoćenika.147 Npr. o odustanku od ugovora, po pobijanju pobojnih pravnih poslova.

110

Ti podaci koje mora imati i svaki drugi podnesak su: a) oznaka suda, b) ime, zanimanje i prebivalište ili boravište stranaka i njihovih zakonskih zastupnika i punomoćenika ako ih imaju, c) predmet spora,148 d) sadržaj izjave, e) potpis podnositelja (106/2) koji mora biti na kraju podneska (106/3).

Tužbeni zahtjev

Tužbeni zahtjev je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja. Pored zahtjeva u pogledu glavne stvari, on može obuhvatiti i sporedna potraživanja (186/1) kao što su zahtjev za naknadu parničnih troškova, za isplatu kamata, itd. Zahtjev mora biti konkretan i svestrano određen i to u subjektivnom smislu (u pogledu stranaka), te u objektivnom smislu (u pogledu predmeta spora).

Tužbeni zahtjev je neodređen ako se sudu prepušta da nađe adekvatno rješenje s obzirom na činjeničnu osnovu spora ili da sam utvrdi osobu u odnosu na koju tužitelju pripada određeno ovlaštenje.149

Tužbena ili stvarna osnova

Dužnost je tužitelja da navede činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve – glavne i sporedne, građanskopravo i procesnopravno relevantne. Historijski događaj za koji tužitelj smatra da mu pruža osnovu za isticanje određenog zahtjeva je stvarna ili tužbena osnova tužbe.

Činjenice trebaju pokazati da postoji podudarnost između faktičnog stanja i onoga koje zakon predviđa kao osnovu za pružanje pravne zaštite. Činjenice koje se navode u tužbi trebaju biti dovoljno precizno opisane da omoguće konkretizaciju i specifikaciju spornog odnosa - sistem supstanciranja stvarne osnove spora.

Tužitelj ne mora već u tužbi iscrpno navesti sve elemente relevantnog činjeničnog stanja. On je ovlašten i u nastavku prvostupanjskog postupka iznositi nove činjenice.

Dokazi

Tužitelj je već u tužbi dužan po mogućnosti navesti sve dokaze radi provjeravanja istinitosti svojih navoda. Dokazi moraju biti određeni u dva smisla: potrebno je navesti za koje se činjenice nude određena dokazna sredstva i kojim se dokaznim sredstvom određena činjenica može dokazati. Pismeni dokazi mogu se priložiti tužbi.

Pravna osnova

148 To je u biti isto što i tužbeni zahtjev.149 Tužbeni zahtjev bi bio neodređen, recimo kad bi se sudu prepustilo da nađe adekvatno rješenje s obzirom na činjeničnu osnovu spora ili da sam utvrdi osobu u odnosu na koju tužitelju pripada neko ovlaštenje. On mora glasiti npr. Tuženik V. A. mi je dužan isplatiti 5000 kn.

111

Pravna osnova zahtjeva za pružanje pravne zaštite – pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja samo je fakultativni element tužbe.

Sud će po tužbi postupati ako tužitelj ne navede pravnu osnovu, a ako je i navede, sud nije vezan za njegovo shvaćanje (186/3). Prema načelu iura novit curia sud je dužan da sam utvrdi pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Tužba protiv RH

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora (186a/1).150 Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (186a/5). Sud će odbaciti tužbu podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka spomenutog roka (186a/6).

Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prekida se zastarijevanje (186a/3). U slučajevima kad je posebnim zakonom propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe, tužitelj se ne mora poslužiti ovim zahtjevom jer bi time izgubio pravo na sudsku zaštitu.

Ove odredbe se ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu (186a/7).151

Eventualno postignuta nagodba između podnositelja zahtjeva i državnog odvjetništva ima svojstvo ovršnosti (186a/4).

Predmet spora

Predmet spora tužbeni zahtjev – zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja zasnovan na tvrdnji o ovlaštenju tužitelja da traži nastupanje određene pravne posljedice koja rezultira iz primjene mjerodavne pravne norme na utvrđeno činjenično stanje.

Tužbeni zahtjev je nezavisan od građanskopravnog ovlaštenja. Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog sud smije donijeti tek kad utvrdi da nijedno pravno pravilo ne upućuje na zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Kad tužitelj u deklaratornoj tužbi traži da sud prihvati njegovu tvrdnju o postojanju određenog građanaskopravnog odnosa tada on u svome tužbenom zahtjevu, po prirodi stvari, iznosi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa. Sud je u takvim slučajevima vezan za pravnu kvalifikaciju istaknutu u tužbenom zahtjevu jer je ona sastavni dio tužbenog zahtjeva.

Pravne posljedice podnošenja tužbe sudu

150Ako je zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, smatrat će se da je podnesen nadležnom državnom odvjetništvu istekom roka od osam dana (186a/2).151 Npr. ZKP-om, Zakonom o službi u oružanim snagama.

112

Podnošenje tužbe sudu uzrokuje određene procesnopravne i građanskopravne posljedice. Ako sud tužbu odbaci ili je tužitelj povuče svi pravni učinci prouzročeni podnošenjem poništavaju se ex tunc. Ako sud smatra da je tužba dopuštena, on ne donosi o tome posebnu odluku već se takav stav manifestira konkludentno iz radnje koje se dalje poduzimaju.

Procesnopravne posljedice:1) Ocjenjivanje nadležnosti vrši se, u pravilu, s obzirom na činjenice u vrijeme

podnošenja tužbe sudu (15/3) (perpetuatio furi)2) U slučaju elektivne nadležnosti pravo tužitelja na izbor nadležnog suda konzumira

se podnošenjem tužbe sudu,3) Ugovor o prorogaciji relevantan je ako je pravovaljan u vrijeme podnošenja tužbe

sudu,4) Dopustivost tužbe sa stajališta ostalih procesnih pretpostavki prosuđuje se, u prvom

redu, prema okolnostima u vrijeme podnošenja tužbe sudu,5) Ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe

sudu, tuženik se preinaci ne može protiviti (191/2)

Građanskopravne posljedice:1) Dospjelost i zastara se prekidaju podnošenjem tužbe sudu – pod rezolutivnim

uvjetom da se postupak uredno nastavi (360-393 ZOO),2) Kod alternativnih obveza kad pravo izbora pripada tužitelju, to pravo izbora se

konzumira podnošenjem tužbe sudu,3) Na povremena novčana dospjela davanja, teče zatezna kamata od dana kada je sudu

podnesen zahtjev za njihovu isplatu (279/3 ZOO).4) Ako je pravo na podnošenje tužbe ograničeno prekluzivnim rokom, do prekluzije

ne dolazi ako se tužba podnese dok rok još teče.5) Pravo na ostvarivanje i zaštitu nekih strogo osobnih neprenosivih prava prenosi se

na nasljednike ako je prednik podnio tužbu radi zaštite tih prava6) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtjevati zatezna kamata od dana kad je

sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu7) Za razvod braka mjerodavno je i pravo države čiji su državljani oba bračna druga u

vrijeme podnošenja tužbe8) Zastarjevanjem tražbina prekida se podnošenjem tužbe sudu te isticanjem

kompenzacijskog prigovora. Smatra se da prekid nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe te ako tužba bude odbačena ili odbijena. No ako je tužba odbačena pa vjerovnik podigne ponovno tužbu u roku od 3 mjeseca smatrat će se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom

9) Ako rok za ispunjenje obveza nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, između ostalog i pokretanjem postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze, dakle i podnošenjem kondemnatorne tužbe.

Litispendecija – pravne posljedice dostave tužbe tuženiku

Litispendecija je postojanje parnice. Parnica počinje teći dostavljanjem tužbe tuženiku (194/1), od tada parnica postoji, visi (lat. lis pendent). Od tada se ujedno i zasniva trostrani procesnopravni odnos između suda, tužitelja i tuženika.

113

Protiv supsidijarnog tuženika parnica počinje teći kad mu se dostavi tužba, a ne tek nakon pravomoćnosti presude kojom je bio odbijen na zahtjev u odnosu na prvotuženika. No u slučaju subjektivne preinake tužbe u odnosu na novog tuženika, parnica teče ex tunc, od postojanja litispendencije u odnosu na prethodno tuženog.

Pravila o litispendenciji važe i za ostvarivanje tražbina istaknutih radi kompenzacije u parnici. Zasnivanje litispnedencije proizvodi određene procesnoprave i građanskopravne učinke. Ako sud odbaci tužbu ili je tužitelj povuče svi učinci litispendencije poništavaju se ex tunc kao da je nije ni bilo.

Litispendencija prestaje:

1) Pravomoćnošću odluke kojom se parnica završava,2) Kad tužitelj povuče tužbu ili se odrekne od tužbenog zahtjeva,3) Kad stranke zaključe sudsku nagodbu,4) Kad umre stranka, u parnici koju nasljednici ne mogu produžiti,5) Kad dođe do konfuzije stranaka.

Prekid, mirovanje i zastoj postupka ne utječu na litispendenciju.

Procesnopravne posljedice litispendencije;1) Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva i među istim strankama

pokrenuti nova parnica (194/3),

2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je, u pravilu, tuženikov pristanak (190/2),

3) Nakon početka parnice umješač se može pridružiti jednoj od stranaka (206),4) Atrakcijska nadležnost za protutužbu i tužbu tzv glavnog miješanja može se

zasnovati tek kad nastupi litispendencija u parnici koja atrahira5) Nakon početka parnice obavlja se obavještavanje treće osobe o parnici (211),6) Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da

se parnica među istim strankama dovrši (195/1),7) Tek nakon dostave tužbe tuženiku sud može dostavu pismena tuženiku obavljati

preko oglasne ploče

8) Riješenje kojim se sud oglašava nenadležnim ne dostavlja se tuženiku ako mu tužba nije dostavljena

Nedopustivost nove parnice među istim strankama o istom zahtjevu

Dok parnica teče ne može se o istom zahtjevu pokrenuti nova parnica među istim strankama. Sud na poštivanje ovog pravila vodi računa po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka (194/4).152

Ako bi unatoč ovom pravilu bila pokrenuta nova parnica među istim strankama u pogledu istog zahtjeva, sud je dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica počela kasnije teći153 (288, 301). No, ako je u parnici koja je počela kasnije teći, ranije donesena pravomoćna odluka, odbacit će se tužba u parnici koja je počela ranije teći, zbog toga što pravomoćnost ima prednost pred litispendencijom.

152 Naime, istodobno vođenje dvije parnice protivi se načelu načelu pravne sigurnosti, jer otvara mogućnost donošenja više odluka u istoj stvari (ne varie judicetur) te načelu ekonomičnosti, jer uzrokuje nepotrebne troškove.153 A ne u odnosu na onu koja je kasnije ponesena.

114

U drugostupanjskom postupku odluka suda o zahtjevu o kome još teče parnica predstavlja razlog apsolutne ništavosti (354/2/9), o kome viši sud vodi računa po službenoj dužnosti. Sud će ukinuti presudu i odbacit tužbu (369/2). Izvanredni pravni lijekovi ne mogu se podnositi zbog ovakvih povreda jer pravomoćnost ima prednost pred litispendencijom. Revizija se ne može podnositi zbog ove povrede jer pravomoćnost nosi prevagu nad litispendencijom.

Otuđenje stvari ili prava o kojima teče parnica

Ako koja od stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnice to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši. Otuđenje stvari odnosno prava ne utječe na zasnovani procesnopravni odnos. Sud će unatoč otuđenju biti ovlašten donijeti meritornu presudu s obzirom na stranke koje su započele parnicu.

Građanskopravne posljedice litispendencije

Pošteni posjednik postaje nepoštenim od trenutku kada mu je tužba dostavljena uz uvjet da je u sporu o pravu na tužbu pravomoćno odlučeno da mu ne pripada pravo na posjed.

Litispendencija pred stranim sudom

Sud RH prekinut će postupak na zahtjev stranke ako je pred stranim sudom u toku spor o istoj stvari i između istih stranaka i to: 1) ako je pred stranim sudom pokrenut postupak u istoj stvari; 2) ako za taj spor ne postoji isključiva nadležnost suda u RH; 3) ako postoji uzajamnost (90 ZRSZ).

Dakle, tužba se pred domaćim sudom ne odbacuje, parnica i dalje teče, a njen eventualni nastavak ovisit će o rezultatu suđenja pred stranim sudom: - ako strana presuda bude u RH priznata, tužbu pred domaćim sudom treba odbaciti, - ako ne bude priznata, postupak pred domaćim sudom treba nastaviti. Na ovakvu litispendenciju pred stranim sudom, sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva (cummulatio actionum)

Tužitelj može podnijeti onoliko tužbi protiv istog tuženika koliko ima tužbenih zahtjeva. No on može podnijeti samo jednu tužbu (shvaćenu u formalnom smislu) te u njoj istaknuti više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženika (cummulatio actionum).

O kumuliranim zahtjevima sud može odlučiti jednom presudom, a može i o svakom zahtjevu donijeti djelomičnu presudu.154 Objektivna kumulacija može se spojiti sa subjektivnom. Kumulacija tužbenih zahtjeva ovisi od dispozicije tužitelja.

Spajanje samostalnih parnica odlukom suda ne dovodi do primjene pravila o objektivnoj kumulaciji.

154 Kad se ističu sporedni zahtjevi uz glavni, to po slovu zakona ne predstavlja objektivnu kumulaciju iako to u biti jest. Objektivna kumulacija omogućuje nepotpunu atrakciju.

115

Pretpostavke za objektivnu kumulaciju

Zakon ne prepušta sudu sa s obzirom na prilike slučaja odluči jesu li se stekle pretpostavke za ostvarivanje ciljeva kumulacije. Zakon a priori određuje minimalne objektivne pretpostavke za dopustivost kumulacije.

Zakon smatra da se procesni ciljevi kumulacije mogu ostvariti samo pod uvjetom da je za sve kumulirane zahtjeve stvarno nadležan isti sud i da je određena ista vrsta postupka. Objektivna kumulacija onemogućuje nepotpunu atrakciju.

Ako o nekim od kumuliranih zahjeva sudi vijeće a o drugima sudac, o svima će suditi vijeće. Ne mogu se spojiti zahtjevi koji se rješavaju po općim pravilima sa zahtjevima za koje važe propisi o bračnim ili paternitetskim parnicama, radnim sporovima, zbog smetanja posjeda, za izdavanje platnog naloga pa ni zahtjevi za koje važe različite vrste postupaka.

Izuzetno na osnovi izričite zakonske odredbe s bračnim sporovima mogu se spojiti sporovi o zakonskom uzdržavanju bračnog druga, a s bračnim, maternitetskim i paternitetskim sporom i sporom o tome s kim će dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi, o drugim mjeram za zaštitu prava i dobrobiti djeteta te o njegovom uzdržavanju. Atrakcija je ovdje potpuna.

Obična (istodobna) kumulacija postoji kad tužitelj već pri podnošenju tužbe kumulira više zahtjeva protiv istog tuženika (188/1).

Sukcesivna kumulacija postoji kad tužitelj, uz već istaknuti tužbeni zahtjev, naknadno istakne nove zahtjeve (191/1). Na to ima pravo sve do zaključenja glavne rasprave. Ovdje se primjenjuju i pravila o preinaci tužbe.

Eventualna kumulacija postoji kad tužitelj kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj vezi, na način da zatraži od suda da slijedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako ustanovi da prethodni nije osnovan155 (188/2).

Zahtjevi su u međusobnoj vezi u pravilu kad proizlaze iz bitno istog činjeničnog stanja i kad su usmjereni ka ostvarenju bitno identičnog pravnog ili ekonomskog interesa. U pravilu je moguće prihvatiti jedan od njih jer se međusobno isključuju.

Koga će tužitelj i kakav će zahtjev protiv njega istaknuti zavisi od dispozicije tužitelja. Institucija eventualne kumulacije omogućuje da se zahtjevi kumuliraju eventualno, određujući redosljed odlučivanja o njihovoj osnovanosti; raspravljanje o sljedećem postat će bespredmetno ako sud prihvati prethodni.

Alternativna obveza (duae res in obligatione, una in solutione)

To je takva obveza kod koje postoji više načina ispunjenja, a tuženik se oslobađa obveze ako ispuni samo jedan od njih. Ako pravo izbora pripada tužitelju, on ga vrši prije podnošenja tužbe pa u tužbi ističe samo jedan zahtjev.

Ako pravo izbora pripada tuženiku, tužitelj je dužan istaći u zahtjevu sve moguće načine ispunjenja, sud će također tuženika osuditi na ispunjenje svih mogućnosti, ostavljajući tuženiku da sam izabere način ispunjenja. Kako se ovdje radi o različitim mogućnostima ispunjenja jednog zahtjeva, nema objektivne kumulacije.

155 Npr. prvi zahtjev – da se plati kupoprodajna cijana, drugi zahtjev za slučaj da je ugovor možda ništavan, vraćanje stvari, treći zahtjev za slučaj da je stvar propala, plaćanje cijene propale stvari

116

Facultas alternativa (una res in obligatione, duae in solutione)

To je takva obveza koja ima za predmet jednu činidbu ali je tuženik ovlašten na ponudu tužitelja osloboditi se svoje obveze izvršenjem neke druge radnje. Tužitelj ovdje prema tuženiku ističe samo jedan zahtjev. Ta alternativna mogućnost oslobođenja od obveze nije tužbeni zahtjev već građanskopravna ponuda. O toj alternativnoj mogućnosti sud ne može odlučivati. Dakle ni ovdje nema objektivne kumulacije.

Preinaka tužbe

Tužba se smatra preinačenom kada se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata, tako da izmijenjena tužbe nije istovjetna s onom prvobitnom pa se pravomoćnost presude koja bi bila izrečena na osnovi prvobitne tužbe ne bi odnosila i na preinačenu tužbu.

Preinakom se smatraju i neke izmjene koje ne dovode do kvalitativnih promjena prvobitne tužbe, dok se s druge strane ne tretiraju kao preinaka neke izmjene koje očigledno predstavljaju preinaku.

Elementi od kojih zavisi preinaka tužbe su tužbeni zahtjev i parnične stranke. Preinaka može biti subjektivna i objektivna. Promjene u pogledu predloženih dokaza i pravne osnove tužbe nisu relevantne. Preinaka tužbene osnove može biti relevantna samo posredno. Također, smanjenju tužbenog zahtjeva zakon ne pridaje značaj preinake tužbe (191/3).

Vrste preinačenja: 1) Objektivno preinačenje može biti:

a) promjena tužbenog zahtjeva: - promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva;- povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva;- isticanje drugog zahtjeva uz postojeći;

b) promjena činjenične osnove.2) Subjektivno preinačenje je promjena stranaka.

Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskih sudom (190/1).

Za preinaku tužbe potreban je i pristanak tuženika. Ako on pristane, sud mora dopustiti preinaku (190/2).156

Objektivno preinačenje obuhvaća promjenu tužbenog zahtjeva (promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećavanja postojećeg ili isticanje drugog tužbenog zahtjeva) i promjenu činjenične osnove.

Ako tuženik ne da svoj pristanak, to nema značaj apsolutnog veta jer sud ipak može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (190/2).

Međutim postoje i slučajevi kad zakon izričito dozvoljava preinačenje tužbe i bez pristanka tuženika, pa će sud morati dozvoliti preinaku:

156 Nedostatak instituta preinake je u tome što onemogućuje ostvarenja načela ekonomičnosti i otvara mogućnost šikane.

117

a) kad se tužba preinačuje tako da se, zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu (191/2);

b) kad se smanjuje tužbeni zahjtev (191/3) tada važe pravila o povlačenju tužbe;

c) kad se u toku parnice istakne incidentalni zahtjev za utvrđenje (187/4).

U pogledu novih zahtjeva parnica se smatra pokrenutom tek kad su ti zahtjevi istaknuti, a litispendencija nastupa dostavljanjem tuženiku (tužiteljeve) izjave o preinaci.

Pojedini slučajevi: a) Promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva ili preinaka u užem smislu - do nje dolazi

kad tužitelj umjesto postojećeg tužbenog zahtjeva istakne neki drugi, neovisno od toga je li se novi zahtjev opravdava istom ili drugom činjeničnom osnovom. Tada se u pogledu prijašnjeg zahtjeva parnica gasi te prestaje litispendencija. U odnosu na povučeni zahtjev primjenjuju se pravila o povlačenju tužbe.

b) povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva - do toga dolazi kad tužitelj postojeći zahtjev kvanititativno poveća. O postojećem tada parnica teče i dalje. Primjenjuju se pravila o sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva.

c) Isticanje drugog zahtjeva u već postojeći - do toga dolazi kad se naknadno dodaju dodatni zahtjevi uz postojeći zahtjev. Ovdje se primjenjuju pravila o sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji.

d) Preinaka tužbene osnove - do nje dolazi kad se tužbeni zahtjev zasniva na drugačijem činjeničnom stanju. Novoiznesene činjenice objektivno dovode do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva.

e) promjena ponuđenih dokaza – sud nije vezan za prijedloge stranaka u pogledu dokaznih sredstava, dokazi nisu bitan element identiteta tužbe

Pravna osnova navedena u tužbi nije bitna za identitet spora.

Subjektivno preinačenje - Tužitelj može svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugu osobu (192/1).

Do promjene stranaka dolazi još i kad uz tužitelja pristupi novi tužitelj, kad tužba bude proširena na novog tuženika, kad umješač stupi umjesto stranke kojoj se pridružio, kad imenovani prethodnik stupi na mjesto tuženika.

Ako prvobitni tuženik, koji se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, ne da svoj pristanak, to ima značaj apsolutnog veta (192/2). Pristanak prvobitnog tuženika je potreban jer je to za njega samo povlačenje tužbe što znači da se ista može ponovno podići protiv njega. Pristanak novotuženog treba jer on ne ulazi u novu parnicu već preuzima staru u stanju u kome se nađe u trenutku preinake (prekluzije).

Stupanje novog tuženika u parnicu. Nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (litiskontestacija), umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane (192/3). Ovime je uspostavljeno opće pravilo da je za stupanje novog tužitelja u parnicu umjesto dotadašnjeg, nužno potreban njegov pristanak.

Dotadašnji tuženik prestaje biti stranka pa u odnosu na njega ova preinaka predstavlja povlačenje tužbe. Novi tuženik stupa u parnica na mjesto dotadašnjeg pa se efekti podnošenja tužbe i litispendencije protiv prvobitno tuženog odnose na novog. Novi ne može ulagati prigovore u odnosima koje je prvotuženi bio prekludiran. Isto vrijedi i za novog tužitelja (192/4).

Zakon izričito dozvoljava da se tužba u određenim slučajevima preinači i bez pristanaka tuženika;

118

1. kada se tužba preinačuje tako da se zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbenog zahtjeva iz bitno iste činjenične osnove drugi predmet ili novčani iznos – umjesto propale stvari naknada štete

2. kada se smanjuje tužbeni zahtjev, no tada važe pravila o povlačenju tužbe

3. kada se tijekom parnice istakne incidentalni tužbeni zahtjev za utvrđenje za koji zakon također određuje da se neće smatrati preinakom tuže

U slučaju subjektivne preinake tužbe protivljenje prvobitnog tuženika ima zančenje apsolutnog veta pa sud nije ovlašten dopustiti tu preinaku. Pristanak novog tuženika potreban je jer on ne ulazi u novu parnicu već preuzima staru u stanju u kojem se nađe u momentu preinake, sa svim prekluzijama koje su dotad nastale i rezultatima do kojih je dovelo sudjelovanje prvobitnog tuženog u raspravljanju.

Nije dopušteno prihvaćanje umješača kao stranke ako na to stranke ne pristanu. Ako se preinakom obuhvaćaju novi jedinstveni suparničari, oni se preinaci ne mogu protiviti jer se presuda ionako na njih neposredno odnosi. Novotuženi ne može spriječiti da bude tužen pa će tužitelj moći protiv njega pokrenuti novu parnicu.

Suglasnost svih stranaka potreban je i za subjektivnu preinaku do koje dolazi kada u parnicu stupa osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica; dotadašnji umješač, imenovani prethodnik, ako se protiv prvobitno tuženog ističu zahtjevi koji ne zavise od toga drži li u ime prethodnika stvar ili vrši pravo; pri naknadnom zasnivanju aktivnog ili pasivnog suparničarstva.

Nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane. Prije upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari za te promjene pristanak tuženika ne bi bio potreban.

Ako je tužba preinačena na ročištu na kojem tuženik nije prisutan, sud će odgoditi ročište i dostaviti tuženiku prijepis zapisnika sa tog ročišta. Kad dopusti preinaku sud je dužan tuženiku ostaviti dovoljno vremena da se može pripremiti za raspravljanje o preinačenoj tužbi.

Ako sud nije stvarno nadležan za preinačenu tužbu, dostavit će predmet nadležnom sudu koji će, ako se tuženik protivi preinaci riješiti je li preinaka dopuštena. Tako će postupiti i kad o preinačenoj tužbi treba suditi isti sud, ali u drugom sastavu. Protiv rješenja kojim se prihvaća objektivna preinaka nije dopuštena posebna žalba.

Povlačenje tužbe

Povlačenje tužbe je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja kojom izjavljuje da odustaje od traženja da sud odluči o njegovom tužbenom zahtjevu. Ova izjava je neopoziva. Međutim, ta izjava ne znači i odustanak od prava na određenu sudsku zaštitu.

U času predaje ove izjave sudu, dolazi do gašenja parnice. Posljedice prouzročene podnošenjem tužbe i litispendencije poništavaju se ex tunc. Obavljene radnje tužitelja, tuženika i suda gube važnost. Povučena tužba smatra se kao da nije ni podnesena pa se može ponovno podnijeti. Rješenje o povlačenju tužbe, deklaratorne je naravi.

Izjava o povlačenju ne može se opozvati. Do povlačenja dolazi obično kad stranke nađu načina da izvan suda riješe spor ili kad tužitelj odustane od daljnjeg traženja pravne zaštite.

119

Tužba se može povući samo djelomično, smanjenjem zahtjeva. Punomoćnk koji nije odvjetnik mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe. Tužba se može povući i dok postupak miruje pa bi se ponovno mogla podnijeti i prije isteka 3 mjeseca od nastupa mirovanja. Tužba se može povući i tako da se tužbeni zahtjev zamjeni novim, po pravilima o preinaci tužbe.

Unatoč povlačenju tužbe u povodu koje je primjenom pravila o atrakciji došlo do zasnivanja nadležnosti za protutužbu ili za tužbu tzv. glavnog mješanja ovako zasnovana nadležnost ostaje i dalje valjana u granicama važenja pravila o ustaljivanju nadležnosti.

Tužba se može povući do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane(193/2). Naime, ako je raspravljanje u sporu došlo dotle da je stvar zrela za suđenje, ne može se dozvoliti tužitelju da povlačenjem tužbe učini nevažećim provedeni postupak, te da isti postupak ponovno pokrene neograničeno puta.

Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog samo do upuštanja tuženog u raspravljanje (193/1). Nakon upuštanja tuženog u raspravljanje, za povlačenje je potreban pristanak (193/2). Tuženikovo eventualno protivljenje ima značaj apsolutnog veta.157 Što se tiče izjave o pristanku, ako se tuženik u roku od 15 dana od obavijesti o povlačenju o tome ne izjasni, smatrat će se da je pristao na povlačenje (193/2)

Presumirano povlačenje

U određenim slučajevima zakon iz određene pasivnosti tužitelja neoborivo presumira da tužitelj povlači tužbu. Takvi su slučajevi:

1. ako tužitelj ne vrati tužbu koja mu je poslana na ispravak ili dopunu (109/4).2. ako niti jedna stranka u roku od 4 mjeseca od početka mirovanja postupka ne

predloži nastavak (217/3).3. ako ne dokaže da je položio aktorsku kauciju (84/2 ZRSZ).158

4. ako tužitelj izostane s ročišta u sporovima male vrijednosti5. ako niti na novo ročište u postupku pred trgovačkim sudom ne dođu obje stranke

Odricanje od tužbenog zahtjeva (rennuntiatio)

To je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja, kojom izjavljuje da konačno tj. zauvijek odustaje od prava na određenu sudsku zaštitu. Sinonim za ovo je kvalificirano povlačenje tužbe.

Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjega raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev - presudu na temelju odricanja (331a/1). Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika (331a/2). Odricanje od tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pisanom podnesku, tužitelj može i bez pristanka tuženika opozvati do donošenja presude (331a/5). Sud neće donijeti presudu na temelju odricanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima ako utvrdi da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (331a/3).159

157 Naime ako se tuženik upustio u raspravljanje mora mu se priznati interes da se raspravljanje okonča donošenjem meritorne odluke. Ne može se tuženiku dozvoliti da po još neograničen broj puta tuži u istoj stvari158 Neodazivanje tužitelja da pristupi ročištu ne znači da je povukao tužbu.

120

DRŽANJE TUŽENIKA U PARNICI

Upuštanje tuženika u parnicu

Procesno pravo ne obvezuje nijednu stranku na određeno držanje u parnici. Tuženik može priznati zahtjev protivnika, protiviti se zahtjevu protivnika ili ostati pasivan.

Boreći se protiv tužiteljevog zahtjeva tuženik može isticati prigovore koji se ograničavaju na to da ospore postojanje procesnih pretpostavki za postupanje u povodu određene tužbe pred određenim sudom s ciljem da sud otkloni postupanje u određenoj parnici, u pravilu odbacivanjem tužbe.

Svaka parnična radnja tuženika kojom ispoljava određeni stav prema biti spora predstavlja radnju kojom se tuženik upušta u raspravljanje o glavnoj stvari.

Upuštanje tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari predstavlja svaku parničnu radnju tuženika koja ispoljava određen stav prema meritumu spora. Takva parnična radnja je isticanje materijalnopravnog prigovora tuženika, a također i suglašavanje tuženika s tužbenim zahtjevom. Isticanje procesno pravnih prigovora nije upuštanje tuženika u raspravu.159 Donošenje presude na temelju odricanja odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 3. ovog članka prethodno pribave obavijesti.

121

Prekluzija procesnopravnih prigovora zbog upuštanja u meritorno raspravljanje

Upuštanje tuženika u meritorno raspravljanje o glavnoj stvari u nekim slučajevima dovodi do prekluzije prava tuženika da u nastavku postupka ističe neke procesnopravne prigovore o kojima sud ne mora voditi računa po službenoj dužnosti.

Smatra se da tuženik koji se upušta pred određenim sudom u raspravljanje o glavnoj stvari samom tim izjavljuje da nema procesnopravnih smetnji za meritorno raspravljanje. Činjenica da se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari dovodi do prekluzije prava tuženika da u nastavku postupka ističe neke procesne prigovore o kojima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti.160

Budući da bi ovo moglo dovesti do negativnih posljedica za neuku stranku, ZPP propisuje: "kad je u ovom Zakonu predviđeno da stranka može staviti određeni prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženik na glavnoj raspravi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno prijedlog stranka može staviti, odnosno drugu parničnu radnju poduzeti dok tuženik ne završi svoj odgovor na tužbu." (297/5).

Tuženik može već u pisanom odgovoru na tužbu osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva i time sprječiti donošenje presude zbog ogluhe ili izostanka, a da time ne izgubi pravo da na ročištu za glavnu raspravu ističe prigovore procesne naravi.

Vrste materijalnopravnih prigovora

Materijalnopravni prigovori se ističu radi osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, s ciljem da sud meritornom odlukom odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovi prigovori mogu se zasnivati na slijedećim tvrdnjama:

a) da određene okolnosti spriječavaju sam postanak tužiteljeva prava161

b) da su naknadno nastupile okolnosti zbog kojih je pravo prestalo,162

c) da unatoč postojanju tužiteljeva prava, tuženik nije dužan ispuniti određenu obvezu, jer ga na to ovlašćuje neko njegovo samostalno pravo.163

Isticanjem takvih prigovora tuženik na sebe preuzima teret dokazivanja relevantnih činjenica koje mu idu u prilog. Npr. nasuprot reivindikacijskom zahtjevu za predaju stvari tuženik ističe prigovor postojanja ugovora o zakupu te iste stvari, nasuprot zahtjevu za

160 Napr. stvarna i mjesna nenadležnost, protivljenja preinaci i povlačenju tužbe, imenovanje prehodnika, traženja aktorske kaucije.161 Napr. mane volje mane volje, nesposobnost ugovaratelja162 Napr. raskid ugovora, oprost duga163 Napr. nasuprot revindikacijskom zahtjevu za predaju stvari, tuženik ističe prigovor postojanja ugovora o zakupu te iste stvari

122

ispunjenje obveze tuženik ističe prigovor zastare. O ovim okolnostima sud pazi samo na prigovor tuženika (osim na ništavost ugovora).

Svoje prigovore samostalne materijalnopravne naravi tuženik može isticati i u vidu tužbenog zahtjeva u protutužbi. Tužitelj reagirajući na prigovore tuženika, može tužbenim zahtjevom deklaratorne naravi tražiti da se utvrdi postojanje pravnog odnosa koji negira osnovanost tuženikovih prigovora.

Isticanje prigovora o postojanju potraživanja radi prebijanja (kompenzacije)

Građanskopravno prebijanje (compensatio civilis)

Prijeboj ili kompenzacija je ukidanje uzajamnih prava i obveza dvaju pravnih subjekata, koji su jedan prema drugome stekli istovrsna i dospjela potraživanja i to do visine do koje su uzajamna potraživanja po iznosu jednaka. Ako su potraživanja različita po visini, ovlašteniku većeg iznosa pripada pravo na ostvarenje viška.

Da bi do takvog ukidanja došlo potrebno je da jedan od subjekata izjavom priopći drugome da dolazi do kompenzacije. Međutim tada ovo ukidanje nastupa ex tunc: od časa kad su se potraživanja realno susrela (a ne priopćenjem volje).

Ako do kompenzacijske izjave dođe, a druga strana u parnici zatraži ispunjenje obveze, tuženik se može braniti prigovorom da je tužiteljevo potraživanje prestalo zbog te izjave. To se postiže prigovorom prebijanja – prigovorom zbog već nastupjelog prebijanja. Kompenzirati se može i tražbina o kojoj je već donesena pravomoćna presuda u ranijoj parnici.

Tuženik se ne brani tvrdnjom da i on ima prema tužitelju svoj zahtjev, već da su kompenzacijom prestala ovlaštenja obiju stranaka.

Prijeboj u parnici odlukom suda – compensatio per judicem

Izreka presude treba sadržavati i odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja ne može se iznositi tek u žalbenom postupku. Tuženik ne tvrdi da je tužiteljevo potraživanje prestalo (izvanprocesnim prebijanjem), već ističe postojanje svog kompenzabilnog ali nekompenziranog zahtjeva i traži od suda da presudom izvrši prebijanje ovih zahtjeva. To je prigovor radi prebijanja.

Ako sud, povodom ovog prigovora, utvrdi da postoje oba potraživanja, njegova odluka treba sadržavati:

(1) deklaratornu odluku o postojanju tužiteljeva potraživanja(2) deklaratornu odluku o postojanju tuženikova potraživanja do visine tužiteljeva(3) konstitutivnu odluku o kompenzaciji uz: (a) odbijanje tužiteljevog zahtjeva do

visine do koje je njegovo potraživanje kompenzirano, (b) osuda tuženika da ispuni višak tužiteljevog nekompenziranog dijela potraživanja.

Međutim ako je tuženikovo potraživanje veće od tužiteljevog, ne može se izreći kondamnatorna presuda protiv tužitelja, jer tuženikog zahtjev za ostvarenje svog potraživanja nije samostalan (to bi bilo moguće ako tuženik radi ostvarenja viška istakne protutužbu ili pokrene samostalnu parnicu. Dakle, sud može odlučivati o tuženikovu prigovoru samo u granicama tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

123

Ova dva prigovora se međudobno isključuju, dale tuženik se ne može braniti koristeći oba prigovora. Naime, prigovora radi prebijanja se može istaći samo ako oba prebijanja još uvijek postoje, ako među njima još nije došlo do izvanprocensog prebijanja. Razlike između ova dva instituta su:

Compensatio civilis Compensatio per iudicem

- Prigovara se da je već nastupilo prebijanje

- Prigovorom se traži da sud presudom izvrši prebijanje

- Tuženik ne tvrdi da i on ima svoj zahtjev prema tužitelju, već da su kompenzacijom prestala ovlaštenja obiju strana.

- Tuženik nasuprot tužitelju ističe svoj zahtjev

- Osporava se osnovanost tužiteljeve tvrdnje o postojanju potraživanja

- Ne osprova se postojanje tužiteljevog potraživanja

- Nastupa s učinkom ex tunc – tek od priopćenja pritivniku

- Nastrupa tek prevomoćnošću presude

Kod nje oba potraživanja i dalje postoje, prigovor ih ne gasi, već samo stvara osnovu za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda. Važno je naglasiti da zahtjev tuženika za prijebojem treba uzeti u obzir tek kad sud nađe da je tužiteljev zahtjev sam po sebi osnovan.

Prigovor radi prijeboja i litispendencija

Kad tuženik istakne ovaj prigovor on ostvaruje ista ovlaštenja kao i isticanjem tužbenog zahtjeva, pa se tu primjenjuju pravila o litispendenciji: - dok je prigovor pendentan ne može se o istom potraživanju pokrenuti druga parnica, - jedno potraživanje se ne može isticati prigovorom radi prebijanja u dvije različite parnice, - tužitelj ne može u novoj parnici istricati taj zahtjev protiv dosadašnejg tužitelja (zbog toga što ZPP propisuje da sud mora presudom odlučiti i o potraživanju istaknutom radi potraživanja (338/3).

Ako stranka nije tijekom prvostupanjskoga postupka istaknula prigovor radi prebijanja ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi (352/2).

Kad sud u povodu prigovora radi kompenziranja u parnici ne bi presudom utvrdio da takva tražbina ne postoji, već bi samo prihvatio tužbeni zahtjev, tuženik bi u novoj parnici mogao isticati zahtjev protiv dotadašnjeg tužitelja jer o njemu nije odlučeno. Da to spriječi zakon određuje da sud mora presudom odlučiti i o tražbini istaknutoj radi prebijanja

Protutužba

To je tužba tuženika kao protutužitelja protiv tužitelja kao protutuženika u parnici koju je ovaj posljednji ranije protiv njega pokrenuo, njome tuženik sada protutužitelj ostvaruje pred istim sudom i u istoj parnici protiv tužitelja, sada protutuženika svoj samostalni tužbeni zahtjev.

124

Tuženik bi u ovakvim situacijama iste obrambene argumente mogao upotrijebiti i u formi prigovora, samo što tada ne bi uvijek dobio pravomoćnu odluku.

U pogledu sadržaja i forme za protutužbu isto što i za tužbu. Tuženik svoj zahtjev može ostvariti ili u protutužbi ili u samostalnoj parnici, dakle, protutužba je samo mogućnost a ne i dužnost.

Vrste (189/1) :a) Koneksna protutužba – ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, a

naročito ako oba zahtjeva proizlaze iz istog pravnog odnosa ili stvarnog dogođaja.164

b) Kompenzabilna protutužba - ako su zahtjevi takvi da se mogu uzajamno prebiti. 165

Budući da u tom slučaju i tuženik i tužitelj ističu kondemnatorne zahtjeve do kompenzacije bi moglo doći u fazi dobrovoljnog ili prisilnog izvršenja

c) Prejudicijelna protutužba – ako se njome traži utvrđenje nekoga pravnog odnosa ili prava od čijeg (ne)postojanja zavisi odluka o tužbenom zahtjevu166

Tuženik može protutužbu podnijeti sudu kod kojega je protiv njega ranije podnesena tužba, osim ako je za zahtjev protutužbe nadležan viši sud ili sud druge vrste (189/2). Ako bi o zahtjevu protutužbe trebao suditi isti sud ali u drugačijem sastavu, oba zahtjeva sudit će se u kvalificiranijem sastavu (189/3).

Pravila o postupku u povodu protutužbe

Sud može odlučiti da se o zahtjevima tužbe I protutužbe zajednički raspravlja I odlučuje. Ciljevi zajedničkog raspravljanja mogu se postići ako je za zahtjev tužbe i protutužbe propisana ista vrsta postupka.

Sud može donijeti djelomičnu odluku o tužbi I protutužbi prema tome koji je od zahtjeva prije sazrio za donošenje konačne odluke. Ako je podnesena protutužba od prejudicijelnog značenja za tužbu odluka o protutužbenom zahtjevu u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu imat će značaj specifične međupresude.

Ako se pokaže osnovanim sud bi mogao prekinuti postupak u predmetu tužbe dok odluka o parnici pokrenutoj protutužbom ne postane pravomoćna.

Protutužba se može podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom u parnici pokrenutoj na tužbu protivnika (189/1). Sud može odlučiti da se o zahtjevima tužbe i protutužbe zajednički raspravlja i odlučuje.

Ako se to pokaže osnovanim, sud može prekinuti postupak u predmetu tužbe dok odluka u protututžbi ne postane pravomoćna. Ako se radi o protutužbi tuženik nema pravo na

164 Napr. Kupac tužbom traži predaju robe, a prodavatelj protutužbom isplatu cijene.165 Napr. Pogodna je kad je zahtjev tuženika viši od zahtjeva tužitelja.166 Napr. Tužitelj reviindikacijom traži prdaju stvari, a tuženik protutužbom traži da se utvrdi da je on vlasnik iste.

125

osiguranje parničnih troškova. Protutužba je dopuštena I u postupku u povodu izdavanja platnog naloga.

SUDJELOVANJE VIŠE STRANAKA U PARNICI

Suparničarstvo ( litis consortium)

Ono postoji kad se u istoj stranačkoj ulozi u parnici pojavljuje više procesnih subjekata (naziva se još i subjektivna kumulacija ili lat. litis consortium). Kumulaciju procesnih subjekata u pravilu prati i kumulacija tužbenih zahtjeva. Tu se formira onoliko procesnih odnosa koliko se ističe tužbenih zahtjeva.

S formalnog stajališta suparničarstvo se manifestira u jednoj parnici. S materijalnog stajališta u suparničarstvu postoji u pravilu onoliko parničnih odnosa koliko ima procesnih parova.

Kod jedinstvenog suparničarstva subjektivnu kumulaciju ne prati objektivna kumulacija tužbenih zahtjev. Tda su svi subjekti u jednoj stranačkoj ulozi jedna jedinstvena stranka.

126

Suparničarstvo je u pravilu fakultativne prirode, što znači da je rezultat procesne dispozicije tužitelja, ovisi o njegovoj volji. Iznimno može biti i obligatorno (nužno supraničarstvo), a čak neka može nastati i nezavisno od volje tužitelja (napr. kad stranku naslijedi više univerzalnih sljednika). Spajanje parnica odlukom suda radi zajedničkog raspravljanja ne stvara suparničarstvo

Ova institucija se opravdava razlozima ekonomičnosti i pravne sigurnosti. Suparničarstvo je aktivno kad više subjekata sudjeluje u parnici u svojstvu tužitelja a pasivno kad više subjekata ima ulogu tuženika. Ono je obostrano kad i u ulozi tužitelja i u ulozi tuženika ima više stranaka.

Zakon sam propisuje pretpostavke za dopustivost suparničarstva, ne ostavljajući sudu mogućnost samostalnog ocjenjivanja. Nedostatak pretpostavki u pravilu ne dovodi do odbacivanja tužbe, već se naređuje razdvajanje postupka. Izuzetak postoji kad parnicom nisu obuhvaćeni svi subjekti nužnog suparničarstva, tada se odbacuje tužba.

Materijalno i formalno suparničarstvo

Materijalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice nalaze u određenoj pravnoj ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora.

U pravnoj vezi su oni koji se nalaze u nekoj pravnoj zajednici (196/1/1).167

U stvarnoj vezi su oni čija prava i obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove (196/1/1)168.

Formalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice ne nalaze u određenoj pravnoj ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora, ali su u njihovim parnicama posredan predmet spora prava i obveze koje proistječu iz bitno istovrsne (slične) činjenične i pravne osnove (196/1/2). Samo ih veže ista parnica formirana dispozicijom tužitelja.169

Suparničarstvo je moguće samo ako je za sve zahtjeve stvarno nadležan isti sud. U pogledu mjesne nadležnosti važe pravila o atrakciji: ako je jednom tužbom tuženo više osoba, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženika; a ako među njima ima glavnih, i sporednih obveznika sud koji je mjesno nadležan za koga od glavnih obveznika (50).

Ako su svi suparničari sporedni obveznici, mjesno je nadležan sud koji je nadležan za bilo kojeg od njih.

Razlozi koji opravdavaju atrakciju kod materijalnog ne postoje u odnosu na formalno suparničarstvo. Subjektivna kumulacija kod formalnog suparničarstva dopuštena je samo ako postoji i stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika.

Nadležnost suda RH postoji za sve materijalne suparničare kad jedan od tuženih materijalnih suparničara ima prebivalište odnosno sjedište u RH.

Do atrakcije stvarne nadležnosti trgovačkih sudova i postupka pred tim sudovima dolazi u sporovima koji proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost u kojima kao materijalni suparničari sudjeluju i druge fizičke ili pravne osobe.

167 Npr. Suvlasnici u sporu protiv trećeg o zajendičkoj imovini., bračni drugovo u sporu u kojem treći traži poništenje njihovog braka.168 Npr. Tuženi supočinitelji nekog delikta u pranici u kojoj se od njih traži naknada štete.169 Npr. u takvoj su situaciji više tuženika tuženih radi isplate dugovane najamnine.

127

Obično i jedinstveno suparničarstvo

Obični suparničari - protiv svakoga od takvih suparničara može se donijeti različita presuda. Položaj svakoga od njih je samostalan u odnosu na ostale, pa svaki od njih slijedi svoju procesnu sudbinu. Posljedice radnji koje on poduzima djeluju samo u odnosu na njega (200).

Obični suparničari su svi formalni suparničari, a mogu biti i materijalni, ako njihov međusobni odnos ne iziskuje jedinstveno rješenje spora (u pravilu oni koji se ne nalaze u pravnoj zajednici170).

Za jedinstvene suparničare je karakteristično da se, po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, spor može riješiti samo na jednak način prema svima (201).Tužbeni zahtjev može biti ili u istom zahtjevu prihvaćen prema svima ili odbijen u odnosu na sve njih. Oni imaju jedinstveni tretman u parnici, te se smatraju kao jedna parnična stranka.

Jedinstveni suparničari su; suvlasnici poslužnog dobra u parnici o realnim služnostima na nekretninama jer su služnosti nedjeljive, tuženi bračni drugovi u parnici za poništaj braka, suparničari u paternitetskom sporu, ovrhovoditelj u čiju je korist zapljenjena tražbina u parnici radi utvrđivanja postojanja ili visine tražbine, zakonski nasljednici u parnici osporavanja testamenta, tuženi davatelji uzdržavanja.

Svaki od njih može samostalno poduzimati parnične radnje, pa se postavlja problem njihovog tretiranja kad su međusobno suprotne. Od radnji koje pojedini jedinstveni suparničari poduzimaju, vrijedi samo ona koja je za sve njih najpovoljnija te se uz to omogućuje da se prema svima povuku jednake procesne i materijalnopravne konzekvencije.

Štetne procesne radnje ne djeluju ni prema kome, pa ni prema onome koji ih je poduzeo, osim ako su ih poduzeli svi. Korisne procesne radnje jednoga djeluju i u korist onih koji te radnje nisu poduzeli (201)171.

Jedinstveni suparničar ne može samostalno priznati zahtjev, odreći se tužbenog zahtjeva ili zaključiti sudsku nagodbu. Protiv njih se ne može donijeti presuda zbog izostanka ili presuda zbog ogluhe ako makar u odnosu na jednog ne postoje uvjeti za donošenje tih presuda. Pravni lijekovi koje je podnio jedan djeluju i u korist onih koji ih nisu podnijeli.

Jedinstveni suparničar može samostalno povući tužbu osim ako se ne radi o nužnom suparničarstvu. Presuda donesena nakon odstupanja jedinstvenog suparničara iz parnice neposredno će i na njega djelovati. Inače svaki suparničar može samostalno podnositit prijedloge koji se tiču tijeka parnice pa i jedinstveni.

Nužno suparničarstvo

170 No obični suparničari mogu biti i oni materijalni koji se nalaze u pravnoj zajednici (npr. suvlasnici u nekoj vlasničkoj parnici, glavni dužnik I jamac u parnici koju protiv njih vodi vjerovnik, solidarni dužnici iz ugovornog odnosa)171 Primjena ovoga pravila na rokove: Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok ma i za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje (202).

128

Nužno suparničarstvo postoji pri odnosima u kojima sudjeluje više osoba, koji su takvi da građanskopravni propisi traže da se ti odnosi riješe sudjelovanjem svih tih osoba u parnici. Ovakvo suparničarstvo moguće je samo na pasivnoj strani. Ako tužitelj ne obuhvati tužbom sve one koji tek zajedno čine jednu parničnu stranku, tužbu treba odbaciti. Odsutnost jednog sudionika u parnici predstavlja nedostatak procesnoprave legitimacije za vođenje parnice.172

Svi nužni suparničari su ujedno i jedinstveni, ali ne i obrnuto.

U parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji tužbu bi trebalo podnijeti ne samo protiv trećeg već nužno i protiv dužnika koji je poduzeo radnju sa trećim. Pogrešno je tužbu tzv. glavnog mješanja tretirati kao slučaj nužnog suparničarstva jer je ona rezultat procesnopravne mogućnosti a ne materijalnopravne nužde.

Suparničarstvo na osnovi zakona

Zakonsko suparničarstvo postoji kad zakon izričito predviđa suparničarstvo neovisno od postojanja općih pretpostavaka za suparničarstvo. Takve su dvije situacije:

1. Glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi, ako to nije u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jamstvu (199). Naime, ako se jamac nalazi u obvezi samo pod uvjetom da glavni dužnik ne bi mogao platiti (beneficium ordinis), onda je obveza jamaca uvjetne prirode i ne dopušta kumulacija.

2. Tužba glavnog miješanja. To je tužba osobe koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica. Takva osoba može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi (198). To je moguće čak i ako taj sud ne bi bio stvarno nadležan – atrakcija.

Prvobitno i naknadno suparničarstvo

Prvobitno suparničarstvo je takvo suparničarstvo koje je zanovano već prilikom podnošenja tužbe.

Naknadno suparničarstvo zasniva se onda kad je parnica već počela, na način da se tužba proširi na novog tuženika ili da uz tužitelja pristupi i novi tužitelj.173 Do ovoga može doći sve do zaključenja glavne rasprave (196/2).

Nova stranka mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa (196/4), čime dolazi u nepovolju procesnu situaciju. Zato od ocjene same nove stranke zavisi hoće li to prihvatiti.

Novi tužitelj svoj pristanak izražava podnošenjem tužbe, a novi tuženik je ovlašten uskratiti pristanak na proširenje tužbe na sebe (196/2).174 ZIDZPP/03-om je unesena nova odredba prema kojoj, nakon što se (dotadašnji) tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, bez njegova pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj (196/3).

172 Primjeri: parnica radi utvrđenja prava služnosti na nekretninama u pogledu suvlasnika poslužnog dobra, parnica koju pokrene jedan suvlasnik za diobnu suvlasništva, parnica za poništaj braka koju pokrene treća osoba ili organ skrbništva

173 Do naknadnog suparničarstva može doći i mimo volje stranaka kod univerzalne sukcesije.174 Ipak će protiv njega moći biti pokrenuta nova parnica.

129

Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo

Tužitelj može jednom tužbom obuhvatiti više tuženika i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega (197/1). Ovim institutom tužitelj se može poslužiti samo ako prema svakome od tuženika postavlja objektivno isti zahtjev175, ili ako prema pojedinima od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi176. Traži se i to da je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva i za svakog od tuženika (197/2), jer su tuženici formalni suparničari, pa nema osnove za primjenu pravila o atrakciji.

Dakle, potreba za ovim institutom javlja se kad tužitelj nije siguran u pasivnu legitimaciju. Odlučivanju o zahtjevu prema slijedećem tuženiku može se pristupiti tek pošto zahtjev prema prethodnome bude pravomoćno odbijen.

SUDJELOVANJE TREĆIH OSOBA U PARNICI

Pravomoćnost sudskih odluka odnosi se, u pravilu, samo na parnične stranke (res iudicata facit ius inter partes). No, postoje slučajevi kada se presuda nužno odražava na pravnu situaciju trećih, koji nisu bili stranke u parnici, a i na raznovrsne opće interese.

Zato se subjektima koji u parnici ne sudjeluju kao stranke osiguravaju sredstva na zaštitu njihovih prava u toj parnici, naime, one štite svoje interese neposrednim sudjelovanjem u parnici. Zaštita općih interesa povjerena je u određenim slučajevma Centru za socijalnu skrb.

Time je ostvareno načelo iz čl. 5 ZPP-a da se onome o čijim se pravima odlučuje treba omogućiti da sudjeluje u postupku radi zaštite svog pravnog položaja.

Umješač

Hrvatsko pravo poznaje 3 kategorije umješača; običnog, umješača s položajem jedinstvenog suparničara i umješača sui generis.

175 Npr. od svakoga od tuženika se traži predaja iste stvari.176 Npr. tužitelj od tuženika A traži predaju stvari, pa za slučaj da s ovim zahtjevom ne uspije, ističe prema B-u zahtjev za naknadu štete jer mu je ovaj prodao stvar koja nije bila njegovo vlasništvo.

130

Obični umješač je osoba koja se, u parnici što se vodi među određenim strankama, pridružuje jednoj od njih, jer ima pravni interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici (206). Umješač nije stranka. Njegov pravni interes da sudjeluje u tuđoj parnici proizlazi odatle što se pravne posljedice presude koja bude donesena mogu posredno odraziti i na njegovu pravnu situaciju.

Da bi došlo do intervencije, on mora ispunjavati opće uvjete u pogledu stranačke i parnične sposobnosti, mora imati određeni pravni interes, mora dati izjavu i stranke se ne smiju protiviti. Odredbe o tim pretpostavkama za intervenciju, prisilne su naravi i sud na njih pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka.

Odredbe ZPP-a o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te zastupanju stranaka, kao i o podnescima stranaka i dostavi strankama na odgovarajući se način primjenjuju i na umješača (209a).

Pravni interes ima onaj na čiju se pravnu situaciju (prava i obveze) posredno mogu odraziti posljedice presude koja bude donesena u parnici između drugih osoba.177

Vrijeme poduzimanja intervencije

Izjava o stupanju u parnicu može se dati na ročištu ili pismenim podneskom (206/3). Podnošenjem izjave umješač se u parnici konstituira kao treći sudionik, dakle, za to nije potrebna sudska odluka. Sudska odluka bit će potrebna kad jedna od stranaka ospori osnovanost intervencije, a sud nađe da je prigovor neosnovan.

On može stupiti u parnicu tijekom čitavog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu pa i tijekom postupka po izvanrednim pravnim lijekovima (206/2). Obični umješač može uvijek samostalno podnijeti pravni lijek, a ako je intervenirao do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, čak i izvanredni pravni lijek (208/2).

Stranke se mogu protiviti intervenciji u svim stadijima postupka (207/1). Nesumnjiv je njihov interes da se protive: protivnika – ako izgubi parnicu, morat će umješaču naknaditi njegove troškove; stranke kojoj se pridružuje – jer će nekad biti dužna protivniku naknaditi i troškove koje mu je prouzročio umješač ili jer ne želi uopće da netko treći utječe na razvoj parnice. Da stranke svojim protivljenjem ne bi spriječile aktivnost umješača, on može i dalje poduzimati radnje u postupku, uvjetno, sve do pravomoćnosti rješenja kojim se miješanje odbija (207/2).

Razlozi intervencije su dvojaki: (1) da se time pomogne jednoj od strana da uspije jer se njen uspjeh pozitivno reflektira i na njegovu pravnu situaciju i (2) da se time kontrolira postupanje stranke od čijeg uspjeha zavisi i njegova pravna situacija.

Umješač nije stranka pa zbog toga ne može poduzimati radnje kojima se disponira tužbenim zahtjevom ni radnji kojima stranka disponira procesnim ovlaštenjima o kojima zavisi tijek parnice178. Općenito, on ne može poduzimati radnje koje su nepovoljne za stranku, njih sud po službenoj dužnosti ne smije uvažiti, nije potrebno da ih stranka ospori.

On može poduzimati samo one radnje koje su za tu stranku načelno i objektivno korisne. Tada umješač procesne radnje poduzima u svoje ime, a ne kao zastupnik stranke kojoj se pridružio. Te radnje tretiraju se kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio, ali

177 Npr. pravni interes ima jamac u parnici između vjerovnika i glavnog dužnika, cedent u parnici između cesionara i cesusa, jer će u slučaju neuspjeha cesionara oživjeti odgovornost cedenta prema cesionaru178 Npr. povlačenje i preinaka tužbe, odustanak od pravnog lijeka

131

samo ako ih stranka ne ospori (208/4), dok prešutno na njih pristaje. Dakle, konačna odluka pripada stranci.179 Propuštanje umješača da poduzme neku procesnu radnju ne može imati negativne pravne posljedice za stranku jer on nema ni proc. dužnosti ni tereta.

On je ovlašten jednostranom procesnom radnjom istupiti iz parnice, što ga ne sprječava da ponovno intervenira u istoj parnici.

On može biti saslušan kao svjedok, a u glavnoj stvari ne može biti osuđen niti mu se može što dosuditi, budući da nije stranka.

Intervencijski efekt. Presuda donesena u parnici u kojoj je sudjelovao umješač proizvodi prema njemu specifičan procesni efekt – intervencijski efekt. On će se ispoljiti u novoj parnici u kojoj su stranke: umješač iz ranije parnice (tuženik) i stranka kojoj se umješač bio pridružio (tužitelj). Umješač ne može u odnosu na stranku kojoj se bio pridružio u prethodnom postupku tvrditi da spor, onako kako je tijekom toga postupka izložen sudu, nije pravilno riješen. Dakle, u toj novoj parnici bivši umješač neće moći poricati ni činjeničnu ni pravnu ocjenu stvari iznesenu u odluci iz prijašnje parnice.180

Međutim, ovaj učinak ne djeluje apsolutno pa postoji izuzetak kad će mu se umješač moći suprostaviti: prigovor umješača istaknut u novoj parnici, da je stranka kojoj se bio pridružio pogrešno vodila spor (exeptio malae gesti vel conducti processus), može biti prihvaćen samo utoliko ukoliko je on, s obzirom na stanje spora u vrijeme svoga stupanja u prethodnu parnicu, izjavama ili radnjama te stranke bio spriječen poduzeti radnje koje bi dovele do povoljnijeg ishoda spora, odnosno ako takve radnje, za mogućnost čijega poduzimanja on nije znao, sama stranka nije poduzela namjerno ili iz grube nepažnje (208a/1).

Ove odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i na imenovanog prethodnika te na treću osobu obaviještenu o parnici (208a/2).

Da bi se prema umješaču mogao istaći int. efekt, potrebno je:- da je umješaču bilo omogućeno da u parnici poduzme sve radnje pogodne da

pomognu pobjedi stranke;- da je ta stranka lojalno vodila parnicu.

Postojanje ovih pretpostavki presumira se sve dok se u povodu prigovora bivšeg umješača ne utvrdi protivno. Ako presumpcija ne bude oborena, u novoj parnici nema mjesta ponovnom meritornom raspravljanju o stvarnoj i pravnoj osnovi donesene presude. Ako bude oborena, otvara se mogućnost zauzimanja drukčijeg stava o pitanjima o kojima je bilo odlučeno u prijašnjoj parnici.

Umješač s položajem jedinstvenog suparničara

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa pravni učinak presude odnosi neposredno i na umješača, jednako kao i na parničnu stranku, on u parnici ima položaj jedinstvenog suparničara (201, 209/4). Do toga može doći kad materijalnopravni odnosi ne

179 Primjer nepovoljnih radnji - priznanje činjenica nepovoljnih za stranku, protivljenje izvođenju dokaza koje je stranka sama predložila. Primjer korisnih radnji – predlaganje novih dokaza, osporavanje protivnikovih navoda, ulaganje pravnih lijekova. 180 Jer je umješač imao priliku vršiti korisne parnične radnje (ne varie judicetur).

132

uvjetuju formiranje nužnog suparničarstva pa osoba ne postane stranka u parnici, već pristupi jednoj stranci kao umješač. 181

Budući da se na ove umješače učinci presude odnose apsolutno i neposredno, priznaju im se sva ovlaštenja koja se priznaju i strankama u jedinstvenom suparničarstvu (209/1).

Stranka s ovakvim umješačem predstavlja jednu parničnu stranku.

Stranka ne može, ako se s tim ne suglasi umješač, poduzimati materijalne dispozicije niti procesne koje utječu na sudbinu istaknutih zahtjeva. Stranka ne može osujetiti povoljne radnje umješača, niti ona svojim radnjama može niti ona svojim radnjama može pogoršati situaciju koju je on poboljšao. Oboje imaju pravo koristiti rokove koji teku od trenutka kad je njima izvršeno dostavljanje ako su ti rokovi povoljniji.

U ovom slučaju umješač nema mogućnosti od sebe otkloniti pravne efekte pravomoćnosti donesene presude.

Ovaj umješač ima pravo podnijeti izvanredni pravni lijek i u parnici u kojoj nije prije pravomoćnosti sudjelovao kao umješač (209/2).

Umješač može biti osuđen da naknadi troškove prouzročene radnjama koje su u suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio i po načelu causae.

Umješači sui generis

Centar za socijalnu skrb

ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik, kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.

Obavještenje treće osobe o parnici (litis denuntiatio)

To je parnična radnja kojom jedna stranka obavještava treću osobu, radi upoznavanja obavještenog sa činjenicom da se vodi parnica o sporu u kome odluka može imati posredan pravni učinak i na obavještenoga, te da se prema njemu stekne mogućnost isticanja intervencijskog efekta (211/1). Obavještenje nema značaj poziva obavještenome da se priključi parnici.182

Obavještavanje se vrši posredovanjem suda, a na zahtjev stranke. U podnesku treba navesti razlog obavještavanja i u kakvom se stanju nalazi parnica (211/2). Procesna pravila obvezuju sud da izvršu tu posredničku ulogu, pa on ne može ispitivati osnovanost traženja da se izvrši obavještavanje.183

Svaka stranka može tražiti obavještavanje putem suda od samog početka parnice pa dok se parnica pravomoćno ne dovrši (211/1).

Posljedice obavještavanja:

181 U takvom su položaju, npr. treći koji imaju pravo tražiti poništenje tuđeg braka, stečajni vjerovnici u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju i visini stečajnog potraživanja.182 Primjeri kad je na temelju pravila građanskog prava potrebno trećeg obavijesiti da bi se prema njemu postigao izvjesni građansko pravni učinak: kupac tuženog trećeg da je to njegova stvar dužan je o toj parnici obavijestiti prodavača (511 ZOO), ostavoprimac tuženom trećem da je to njegova stvar, dužan je o toj parnici obavijestiti ostavodavca (713/2 ZOO).183 Obavještavanje postiže učinak i kad se obavi vansudski, ali je to onda u pravilu teško dokazati.

133

(a) Građanskopravne:- prekid zastarjevanja, - prekid dosjelosti, - ostvarivanje zahtjeva za odgovornost zbog nedostatka stvari.

(b) Procesnopravne:- stranka koje je izvršila obavještavanje može se u naknadnoj parnici pozivati

na intervencijski efekt presude (208a/2).

O tome da li odnos između obavještenoga i obavještača omogućuje pozivanje na ovaj efekt prosuđivat će sud u toj eventualnoj naknadnoj parnici.

Obavješteni može pristupiti parnici kao umješač, ako za to postoje opće pretpostavke,. On ne mora intervenirati na strani stranke koja ga je obavjestila, pa se može pridružiti i njenom protivniku ako za to ima pravnog interesa.

Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris)

To je parnična radnja samo tuženika i to ako je on držatelj neke stvari ili korisnik nekog prava, a tvrdi da stvar drži odnosno da pravo vrši u ime neke treće osobe, kojom on preko suda poziva toga trećeg da umjesto njega stupi u parnicu (210/1).184 Upućujući poziv pozivač samo ukazuje na osobu koja je u većem stupnju od njega građanskopravno pasivno legitimirana, on ne može potpuno poricati svoju građanskopravnu pasivnu legitimaciju.

Tuženik može prethodnika imenovati najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (210/1).

Nezavisno od toga da li će se prethodnik odazvati pozivu ili ne, dostavljanjem poziva ostvaruje se za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe intervencijski efekt presude koja bude donesena u ovoj parnici (208a/2).

Reagiranje prethodnika

On može zauzeti različite stavove: 1. oglušiti se na poziv, zadržavajući pasivan stav. Tuženik mora dopustiti da se

parnica protiv njega nastavi (210/3), on u parnici može obavljati sve dispozitivne radnje, ali savjesnije nego u «svojoj» parnici jer on sada za svoje postupke odgovara i prethodniku. Odgovarat će mu ako je parnicu izgubio nepoduzimajući sve što je bilo u njegovoj moći da se suprostavi usvajanju tužbenog zahtijeva.

2. Odazvati se pozivu i intervenirati u tuđu parnicu kao obični umješač.3. Stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog koji istupa iz parnice. Ovdje dolazi

do subjektivne preinake tužbe za koju pristanak tužitelja u pravilu nije potreban, osim ako tužitelj ističe zahtjev koji ne zavisi od toga da li tuženik drži stvar ili pravo u ime prethodnika (210/2).185

184 U takvoj se situaciji nalazi npr. zakupoprimatelj prema zakupodavatelju, najmoprimatelj prema najmodavatelju, čuvar prema onome koji mu je predao stvar na čuvanje.185 Npr. kad tužitelj ističe zahtjev za naknadu štete koju je počinila životinja što ju je tuženik čuvao u ime trećeg.

134

4. Pokrenuti protiv stranaka iz prvobitne parnice, novu parnicu po pravilima o tužbi tzv. glavnog mješanja (zakonsko suparničarstvo).

5. Pokrenuti samostalnu parnicu protiv jedne od stranaka iz parnice iz koje mu je upućen poziv

Dostava poziva ostvaruje za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe intervencijski efekt presude koja bude donesena u ovoj parnici.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Osnove za trošenje i naknadu parničnih troškova

Opća aktivnost suda finacira se iz državnog proračuna. Država ne pruža besplatnu zaštitu strankama na području građanskog pravosuđa pa je načelno prihvaćeno pravilo da su stranke dužne plaćati pristojbe u obliku sudskih taksi u razmjeru sa značenjem spora. Stranke su dužne unaprijed same podmirivati sve ostale troškove prouzrokovane svojim radnjama u parnici.

Troškove su dužne nadoknaditi i stranke oslobođene dužnosti prethodnog snošenja troškova. Pravo na naknadu priznaje se samo za troškove koji su bili potrebni za svrrsishodno ostvarivanje ili obranu prava u parnici.

Postoje dva pravila. Prema načelu causae snosi ih stranka koja je izgubila parnicu, jer je opravdano da svoje troškove snosi i drugome ih naknađuje onaj koji je dao povoda parnici (154/1) – ako je tužbeni zahtjev neosnovan, tužitelj je dao povoda parnici, a ako je osnovan tuženik je dao povoda parnici.

135

Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna od njih nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

Da primjena ovog principa ne bi u konkretnim situacijama dovela do nepravičnih rješenja, zakon ga korigira načelom culpae. Prema tom načelu, bez obzira na uspjeh u parnici, troškove snosi onaj koji ih je tijekom parnice prouzročio svojom krivnjom ali i slučajem koji mu se dogodio (156/1). Razlog tome je što se u obzir uzimaju samo oni troškovi koji su bili potrebni i svrsishodni radi vođenja parnice (155/1), a ovi to nisu.

Sadržaj parničnih troškova

Parnični troškovi su svi izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka (151/1). Oni se plaćaju u obliku sudskih biljega, a ne efektivnog novca.

Dakle, postoje troškovi u povodu parnice186 i troškovi tijekom postupka.187 Nagrada za rad odvjetnika uvjek se tretira kao dio parničnih troškova (151/2).

Prema Noveli u postupcima u kojima državni odvjetnik nastupa kao stranka odluka o troškovima postupka donosi se u korist odnosno protiv RH. Državni odvjetnik tada ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP-a, ali ne i pravo na nagradu. Ta se odredba odnosi i na druga državna tijela koja u parnicama nastupaju kao stranke.

Prethodno snošenje parničnih troškova

Svaka stranka sama prethodno snosi troškove koje je prouzročila svojim radnjama (152), ona ih je dužna predujmiti.188 Sredstva za izvođenje dokaza moraju osigurati stranke. Kad stranka predloži izvođenje dokaza dužna je unaprijed položiti u roku što ga sud odredi, iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.(153/1).

Kad to predlože obje stranke ili sud ex offo potreban iznos položit će obje stranke na jednake dijelove (153/2). Ako je sud odredio izvođenje dokaza po službenoj dužnosti može odrediti da iznos položi samo jedna stranka.

Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude priložen u roku što ga sud odredi. Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa ovrhu.

Stranku se ne može prisiliti da aktivno sudjeluje u parnici. Uzima se da stranka koja u određenom roku ne osigura sredstva za izvođenje dokaza pokazuje pomanjkanje interesa za postizanjem zakonite zaštite. Tada slabi dužnost suda da brine o pravilnom utvrđivanju činjenica pa je on u pravilu dužan odustati od izvođenja dokaza te će s obzirom na sve okolnosti po svom uvjerenju ocjeniti od kakve je važnosti to što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje tih troškova.

186 Npr. troškovi prethodnog postupka, troškovi nagodbe koja nije uspjela, troškovi prouzrokovani zaključenjem ugovora o prorogaciji, izdaci za osiguranje dokaza, 187 Npr. izdaci za takse, za oglase, troškovi dolaska na sud, nagrada za rad odvjetnika, izdaci za osiguranje i izvođenje dokaza188 Tako tužitelj prethodno snosi troškove: podnošenja tužbe, izvođenja dokaza koje je on predložio, dolaska na sud, podnošenja žalbe, a tuženik: odgovora na tužbu izvođenja dokaza koje je on predložio, dolaska na sud itd.

136

U parnici radi utvrđivanja očinstva troškovi vještačenja mogu se predujmiti iz sredstava suda samo iznimno ako to ne učini niti jedna od stranaka i to stoga što se radi o postupku u kojem je dispozicija stranaka ograničena.

Sud ne može odbaciti radnju stranke zbog toga što stranka nije platila propisanu pristojbu odnosno uskratiti poduzimanje procesnih radnji u povodu takvog držanja stranaka, no zbog neizvršenja pristojbene obveze protiv stranke se može provesti administrativna ovrha.

Troškovi za koje se može tražiti naknada

Pri odlučivanju za koje će troškove stranci priznati pravo na naknadu sud će ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

Zakon se služi objektivnim kriterijem. Troškovi odvjetničkog zastupanja smatraju se uvijek svrsishodnim ali samo ako se tiču radnji koje su bile potrebne radi uspjeha stranke kojoj se naknađuju.

Nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila pa ona nema pravo na naknadu ni kad u parnici uspije. Ako je tužitelj pokrenuo više postupaka a sve je tražbine mogao obuhvatiti jednom tužbom, sud mu može priznati troškove kao da je pokrenuo jedan postupak (prijedlogom za ovrhu)

Pravo na naknadu troškova prozročenih sudjelovanjem umješača moći će se ostvariti ako za to postoje opće pretpostavke. Sudjelovanje umješača ne smije protivnika staviti u bitno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi se nalazio da nije bilo intervencije.

Aktivno su legitimirani za zahtjev za naknadu; stranke, umješači, svjedoci, vještaci i tumači. Po načelu cause pasivno mogu biti legitimirane parnične stranke te umješači s položajem jedinstvenog suparničara. Po načelu culpae pored stranaka mogu biti pasivno legitimirani njihovi umješači i zastupnici, svjedoci, vještaci i tumači.

Konačno snošenje i naknada po načelu cause

Dužan je snositi svoje troškove i nadoknaditi troškove protivniku onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, koji je prouzrokovao parnicu, koji joj je dao povoda povredom subjektivnih prava pa je zbog toga izgubio parnicu.

Izgubio je parnicu onaj kome je sud uskratio pravnu zaštitu. Tužitelj čiji je zahtjev odbijen ili je njegova tužba odbačena, tuženik u odnosu na kojeg je tužiteljev zahtjev prihvaćen. Odluka o troškovima po načelu cause može se donijeti tek u povodu donošenja konačne odluke.

Suparničari snose troškove u pravilu na jednake dijelove. Ako postoji znatna razlika u pogledu udjela suparničara u predmetu spora, sud će prema omjeru tog udjela odrediti koji će dio troškova naknaditi svaki od suparničara. Ako su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, suparničari odgovaraju solidarno i za troškove.

Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna naknadi drugoj razmjerni dio troškova.

137

Konačno snošenje i naknada troškova prema načelu culpe

Načelo culpe ispravlja nepravične solucije do kojih bi dovela primjena načela cause. Po načelu culpae stranka je dužna nezavisno od ishoda parnice, dakle i kad uspije u parnici, pa i prije nego bude donesena odluka o glavnoj stvari naknaditi protivniku troškove koje mu je tijekom i u povodu parnice prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji joj se dogodio definitivno snositi svoje troškove koji su zbog toga nastali.189

Po ovom načelu stranka odgovara i za radnje svojih zastupnika. Svoj zahtjev za naknadu štete protiv njih može ostvariti u posebnoj parnici.

Glede zahtjeva za naknadu troškova po načelu culpae propisano je da je sud dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju toga rješenja može tražiti prije njegove pravomoćnosti.

Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen190, rješenjem će naložiti stranci da u roku od osam dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu (153/4). Iznimno, ako stranke ne predujme troškove za izvođenje dokaza, koje je određeno po službenoj dužnosti radi utvrđivanja činjenica od kojih zavisi pravo suda da ne uvaži nedopuštene dispozicije (3/3), sud je ovlašten te troškove isplatiti iz sredstava suda. (153/5).

Posebni slučajevi dužnosti naknade troškova po načelu culpae:

1. nedavanje povoda na tužbu - ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je u odgovoru na tužbu odnosno na pripremnom ročištu, a ako se ne održava pripremno ročište onda na glavnoj raspravi, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (157).

2. povlačenje tužbe - tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik (158/1).

3. odustanak od pravnog lijeka - stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (158/2).

4. izlučne parnice – ako u izlučnoj parnici sud prihvati zahtjev za izlučenje te tvrdi da je tuženik imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje izlučna prava trećih odredit će da svaka stranka snosi svoje troškove.

Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi nije drugačije ugovoreno. Troškovi nagodbe koja je pokušana, ali nije uspjela ulaze u parnične troškove (159).

Odlučivanje o naknadi troškova u prvostupanjskom postupku

189 Kad stranak svojim skrivljenim nesvrsisihodnim ponašanjem prouztoči produljenje sudskih rokova, kad proutroči posebne troškove zbog narušavanja reda, zbog naknadnog uzmanja punomoćnika zbog traženja povrata u prijašnje stanje190Izvan slučajeva provođenja onih dokaza koje sud određuje po služb. dužnosti radi sprječavanja nedopuštenih dispozicija stranaka

138

O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. U svom zahtjevu stranka je dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu i to za svaku radnju, osnovu i visinu. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se u pravilu ostvariti samo u parnici u kojoj su troškovi nastali. Zato se samostalna tužba podnesena radi naknade troškova odbacuje.

Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se odluka donosi bez prethodnog raspravljanja stranka je dužna istaknuti svoj zahtjev u prijedlogu o kojemu sud treba odlučiti.

O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. U odluci kojom se postupak završava za nekog suparničara sud će odlučiti i o zahtjevu za naknadu troškova stranaka između kojih se tom odlukom postupak pred tim sudom završava.

U slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troška odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari

Ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu poduzeti na raspravi, zahtjev se može staviti u roku od 15 dana od dostave obavijesti protivniku o odustanku odnosno povlačenju.

Zatezne kamate na parnični trošak mogu se stranci dosuditi i u parničnom postupku. Tijekom parnice sud može odlučivati i o pravu svjedoka na naknadu troškova i za isplatu nagrade za vještačenje odnosno za tumačenje. I kad je odluka o troškovima sastavni dio presude, ona se tretira kao rješenje.

U međupresudi ili djelomičnoj presudi sud može izreći da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu, osim ako se kod djelomične presude ne radi o slučaju u kojem se postupak završava za određenog suparničara, kada treba primjeniti odredbu koja se odnosi na taj slučaj.

Ako se predmet zbog nenadležnosti ustupa drugom sudu, nadležni će sud donijeti odluku o naknadi i onih troškova koji su nastali pred nenadležnim sudom. Ako sud propusti odlučiti o zahtjevu za naknadu troškova, stranke mogu predložiti donošenje dopunskog rješenja. Protiv odluke o troškovima dopuštena je samostalna žalba, ako zakonom nije izrjekom drugačije određeno.

Odlučivanje o naknadi troškova u povodu pravnih lijekova

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek dužan je odlučiti o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka. Ako sud preinači napadanu odluku ili je ukine i odbaci tužbu dužan je odlučiti o troškovima cijelog postupka jer se takvom odlukom postupak konačno pravomoćno završava.

Sud može ostaviti da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči tek u konačnoj odluci i kad odluka protiv koje je pravni lijek podnesen bude samo djelomično ukinuta. Prilikom ukidanja odluke ukida se u pravilu samo odluka o troškovima koja je donesena s obzirom na ishod spora u glavnoj stvari , ne i odluke koje se donose neovisno od ishoda parnicee, osim ako i one nisu napadnute žalbom.

139

Zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka stranka može staviti najkasnije u roku za žalbu. Stranka koja je u povodu revizije uspjela samo u pogledu kamata na dosuđeni iznos parničnih troškova nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav revizije.

Oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova

Kad bi svaka stranka bila dužna predujmljivati troškove, oni kojima imovinske prilike to nedopuštaju bili bi faktički primorani odustati od ostvarivanja pravne zaštite. Zato socijalni obziri traže da se predvide uvjeti pod kojima će takve osobe moći sudjelovati u postupku bez obveze da prethodno snose troškove postupka. Ova institucija ranije se nazivala siromaško pravo.191

Oslobođenje može biti potpuno i djelomično. Pravo na potpuno oslobođenje ima stranka koja prema općem imovnom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje sebe i svoje porodice. Pravo na djelomično oslobođenje ima stranka koja prema svom općem imovinskom stanju ne može podmiriti sudsku prostojbu bez štetnih posljedica za nužno uzdržavanje nje osobno i njezine obitelji.

Kriteriji za oslobađanje su relativni, zavise od prirode spora i njegove vrijednosti. Pravo na oslobođenje nije uvjetovano poreskim cenzusom. Nije uvjetovano ni izgledom stranaka da uspju u parnici.

Strani državljani imaju pravo na oslobođenje od prethodnog plaćanja parničnih troškova uz uvjete uzajamnosti. Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje ako ima prebivalište ili boravište u RH.

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojba i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa.

Sud može stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi uz uvjete propisane Zakonom o sudskim pristojbama. (172/3).

Stranka koja je potpuno oslobođenja od prethodnog plaćanja parničnih troškova nije dužna plaćati pristojbe ni polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka uviđaja i sudskih oglasa. Pod određenim uvjetima potpuno oslobođena stranka ima pravo i na besplatnog punomoćnika.

Ako oslobođeni pobjedi u parnici sud će po službenoj dužnosti odrediti da protivnik plati u korist sredstava suda iznose čijeg je plaćanja stranka bila oslobođena. Ako oslobođeni izgubi parnicu, troškovi definitivno padaju na teret sredstava suda.

Postupak oslobođenja provodi se samo na prijedlog stranke (173/1), koja je dužna podnijeti svjedožbu o imovnom stanju (173/2). Sud je dužan brižljivo ocjeniti sve okolnosti, a naročito uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava te prihode obitelji (172/4).

Sud će stranci priznati pravo na besplatnog punomoćnika ako stranka koja je potpuno oslobođena od prethodnog snošenja troškova to zatraži te ako je to nužno radi zaštite njenih 191 Pravo stranaka da budu oslobođene od prethodnog snošenja troškova zakon naziva "oslobođenje od plaćanja troškova postupka" čime navodi na pogrešan zaključak da stranka nije uopće dužna plaćati sve troškove. Ustvari oslobođenje se odnosi samo na obvezu prethodnog snošenja, predujmljivanja troškova prouzročenih svojim procesnim radnjama. Ono se ne odnosi na dužnost stranke da naknadi protivniku troškove koje mu je prouzročila.

140

prava (177/1).192 Ako stranka dobije parnicu troškove punomoćnika će platiti druga strana, a ako izgubi onda ti troškovi idu na teret budžeta suda.

Za punomoćnika postavlja se odvjetnik, ali se može postaviti i druga osoba s pravnom spremom koja je sposobna pružiti pravnu pomoć. Punomoćnika iz reda odvjetnika postavlja predsjednik suda, a ako se niži sud prvog stupnja nalazi u sjedištu višeg suda prvog stupnja punomoćnika određuje predsjednik višeg suda prvog stupnja.

Postavljeni punomoćnik može iz opravdanih razloga tražiti da bude razrješen. O tome odlučuje izvan glavne rasprave predsjednik vijeća a na raspravi vijeće. Protiv odluke suda kojom se punomoćnik razrješava nije dopuštena žalba. Također protiv rješenja suda kojim se prihvaća zahhtjev stranke o postavljanju punomoćnika nije dopuštena žalba.

Stranka kojoj je postavljen punomoćnik nije mu dužna davati sredstva za podmirenje izdataka i nagradu. Stvarni izdaci punomoćnika isplaćuju se iz sredstava suda.

Postavljeni punomoćnik djeluje u pretpostavci da ga je stranka na to ovlastila. Stranka nije dužna prihvatiti određenog punomoćnika. Postavljeni punomoćnik dužan je prihvatitit zastupanje kao građansku dužnost. Može otkazati punomoć samo uz odobrenje suda.

Sud može tijekom postupka ukinuti svoje rješenje o oslobađanju i o postavljanju punomoćnika ako naknadno utvrdi da stranka može snositi troškove postupka, odnosno da joj punomoćnik nije potreban.

Sud će tada riješiti hoće li stranka biti dužna potpuno ili djelomično naknaditi i one troškove i pristojbe od kojih je prije bila oslobođena te stvarne izdatke i nagradu postavljenom punomoćniku. Prvenstveno će se naknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda.

Pristojbe i troškovi plaćeni iz sredstava suda te stvarni izdaci i nagrada postavljenog punomoćnika čine dio parničnih troškova. O naknadi tih troškova od protivnika stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka sud će odlučiti prema odredi o naknadi troškova.

Neki posebni slučajevi naknade parničnih troškova;

Stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje neovisno o ishodu spora (o zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti - 122a).

Troškove od suda postavljenog zastupnika za primanje pismena tuženiku koji se nalazi u inozemstvu, a koji odbija postaviti svog punomoćnika za primanje pismena, snosi u cijelosti, i bez obzira na ishod spora, tuženik, a dužan ih je predujmiti tužitelj (146/2,5). U protivnom, ako tuženik na zahtjev suda postavi svog punomoćnika za primanje pismena, troškovi će ovisiti o ishodu parnice (načelo causae).

Stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ali su dužne naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci, osim ako potreba za iznošenjem novih činjenica i predlaganja novih dokaza nije izazvana ponašanjem protivne stranke (na zahtjev protivne stranke, sud će bez odgode rješenjem odlučiti o naknadi takvih troškova rješenjem, protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti - 299/2).

Stranka kojoj je dostavljač nesavjesnim obavljanjem svoje dužnosti prouzročio dodatne troškove u postupku, može u tom postupku zatražiti od suda da dostavljača, odnosno

192 To će biti nužno npr. Ako je spor složen, ako stranka ne stanuje u sjedištu suda, a troškovi putovanja su preteški za nju itd.

141

pravnu osobu koja za njega odgovara, osudi da joj te troškove naknadi (o takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga rješenja dopuštena je žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti i prije njegove pravomoćnosti - 149b/2).

Stranka kojoj je osoba koja opstruira dostavu prouzročila dodatne troškove u postupku, može zatražiti od suda da je osudi da joj te troškove naknadi (o takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga rješenja dopuštena je posebna žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti - 149a/2).

Sud će na zahtjev stranke odlučiti da je svjedok dužan nadoknaditi troškove što ih je uzrokovao svojim neopravdanim izostankom odnosno neopravdanim odbijanjem da svjedoči (248/5). No ovdje nije propisana obveza suda da odmah odluči o takvom zahtjevu rješenjem protiv kojeg nije dopuštena suspenzivna žalba.

Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači (o takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode, žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu 255/3). Isto vrijdi i kada vještak svoj nalaz i mišljenje ne podnese u roku koji mu je sud odredio (260/4).

Na zahtjev protivne stranke sud će bez odgode rješenjem odlučiti o naknadi troškova postupka koji su toj stranci uzrokovani postavljanjem neosnovanoga zahtjeva za izuzeće.

DOKAZIVANJE

Općenito o dokazivanju

Dokazivanje je niz parnični radnji procesnog subjekta koje se sastoji u predlaganju, izboru, prikupljanju i ispitivanju i ocjenjivanju dokaznih sredstava radi utvrđivanja istinitosti tvrdnji parničnih stranaka i pretpostavki suda o činjenicama koje su bitne za primjenu prava.

Sa stajališta suda dokazivanje ima svrhu provjeravanja istinitosti navoda stranaka i provjeravanja istinitosti vlastitih pretpostavka o činjenicama čije postojanje smije utvrđivati i kad ih stranke ne navedu u parnici.

Dokazivanje je utvrđivanje predložaka (premisa) i izvođenje zaključaka ( konkluzija) o istinitosti jednog suda tvrdnje ili teze stranaka ili suda o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica iz drugih sudova čija istinitost također mora biti utvrđena.

Kad je uvjerenje suda o relevantnoj činjenici takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost, uzima se da je određena teza potpuno dokazana, da postoji izvjesnost o egzistenciji i sadržaju određene činjenice odnosno o tome da je nema.

Kod stupnja izvjesnosti o postojanju neke činjenice dovoljno je da se utvrdi stanovita mogućnost da se ustanovljenje suda podudara sa stvarnošću; da sud dođe do uvjerenja da je vjerojatno da određene činjenice postoje ili da ne postoje – da ima više argumenata koji govore u prilog uvjerenju o postojanju relevantnih činjenica nego onih koje govore protiv.

Između izvjesnosti i vjerojatnosti da je određena tvrdnja istinita nema u biti spoznajne kvalitativne razlike. Razlika je samo kvantitativna. No ova je kvantiteta sa stajališta praktične primjene toliko značajna da ovlašćuje na kvalitativno različit tretman u sudovanju.

142

Dokazivanje je aktivnost parničnih subjekata u postupku radi utvrđivanja istinitosti činjenica koje navode i koje sud želi utvrditi. Naime stranke dolaze pred sud i iznose svoje tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. A priori sud strankama ne vjeruje zbog toga što one imaju suprotne interese. Zbog toga su stranke dužne uvjeriti sud u istinitost svojih tvrdnji, a to će postići dokazivanjem.

Do kojeg stupnja treba uvjeriti sud pa da on dođe do zaključka kako određene činjenice zaista postoje. Budući da postoje dvije grupe činjenica u tom smislu postoje i dva stupnja vjerojatnosti.

a.) ako se radi o materijalnopravnim činjenicama zakonodavac traži od suda da u svom suđenju dođe do stupnja izvjesnosti tj. do stupnja izvjesne sigurnosti koja isključuje sumnju u njihovu istinitost.

b.) ako se radi o procesnopravnim činjenicama zakonodavac ne traži od suda da ide do kraja, već da u svom suđenju dođe do stupnja vjerojatnosti tj. do nižeg stupnja od stupnja izvjesnosti.193

Umjesno je da se izvode samo likvidni dokazi tj. dokazi koji se mogu odmah na brz i prikladan način izvesti. Za to su najprikladnije isprave ali to ne isključuje ni saslušanje svjedoka, naročito ako se oni već nalaze u sudu ili ih se može odmah dozvati.

Elementi dokaza i dokazivanja

Dokazno sredstvo ili dokaz je ono iz čega se čulnim opažanjem crpi saznanje o istinitosti tvrdnje o postojanju ili nepostojanju činjenice čije je utvrđivanje od značenja u parnici, dakle sve ono što svojim postojanjem pruža informaciju o činjenici koja je posredan predmet dokazivanja.

Predmet dokazivanja su određene tvrdnje stranaka ili suda o postojanju ili nepostojanju činjenica od čijeg postojanja neposredno ili posredno zavisi primjena mjerodavnog pravnog pravila.

Zadatak je dokazivanja da provjeri istinitost iznesenih tvrdnji. Dokazivanje je uspjelo ako sud stekene uvjerenje da je tvrdnja o sadržaju činjenice istinita, da se podudara sa stvarnošću. Dokazivanje nije uspjelo ako sud ne stekne takvo uvjerenje ili ako stekne suprotno uvjerenje.

Dokazni razlozi ili argumenti su sudovi, zaključci o sadržaju i kvaliteti informacije do koje se došlo ispitivanjem dokaznog sredstva. Ti sudovi su premise iz kojih se izvode zaključci o istinitosti predmeta dokazivanja – tvrdnje o postojanju ili nepostojanju neke činjenice.

Dokazana snaga dokaznog sredstva ili dokaznog dokumenta je sposobnost sredstava ili argumenata koji iz njega proizlazi da pridonese izvođenju zaključaka o istinitosti suda koji se želi dokazati.

Predlagači dokazivanja su osobe koje ukazuju sudu na dokazna sredstva pomoću kojih se može provjeriti istinitost teze o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica.

Teret dokazivanja je dužnost određenog procesnog subjekta da sudu pruži obavještenje o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način

193 Npr. kod problema nadležnosti, vrijednosti predmeta spora, povrata u prijašnje stanje

143

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se primjeniti u sudskom postupku. Zakonski nedefiniran pojam pribavljanja dokaza mogao bi se odrediti u širem i užem stupnju. U širem bi smislu obuhvaćao;

1. metode prikupljanja dokaznih sredstava koji bi se stavljali sudu na raspolaganje2. metode njihova ispitivanja

U užem smislu pojam prikupljanja dokaza obuhvaćao bi samo prvu od navedenih metoda. Dokazi će biti pribavljeni na nezakoniti način najprije ako su pribavljeni kaznenim

djelom, ako su bili pribavljeni povredom i zakonom utvrđene dužnosti čuvanja tajnosti osobnih podataka, protuustavnim i protuzakonitim prikupljanjem, obrađivanjem i korištenjem takvih podataka, povredom Ustavom i zakonom zajamčene tajnosti dopisivanja i drugih oblika općenja, zakonom utvrđene dužnosti čuvanja određene tajne neovisno o tome imaju li te povrede značenje kaznenog djela.

Zbog upotrebe nezakonito pribavljenih dokaza presuda bi de lege lata bila relativno ništava; de lege ferenda upotrebu dokaza koji su pribavljeni na nezakonit način trebalo bi sankcionirati apsolutnom ništavošću.

Predmet dokazivanja

Predmet dokazivanja su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi primjena mjerodavnog prava u parnici. Predmet dokazivanja mogu biti i teze suda o postojanju određenih činjenica kada je to potrebno radi ispitivanja idu li stranke za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

U parničnom postupku se ne dokazuju činjenice, već istinitost tvrdnji stranaka o činjenicama. Sud ne utvrđuje istinitost svih tvrdnji koje su iznesene, već samo tvrdnji o pravno relevantnim činjenicama, i to o takvim koje su sporne.

Pravno relevantne činjenice su one koje su odlučne za primjenu prava u konkretnom slučaju. Imajući u vidu pravnu normu koju treba primjeniti na konkretan pravni odnos, sud utvrđuje samo tvrdnje o onim činjenicama koje ta pravna norma traži. Iz sadržaja određene norme izvodi se zaključak o tome koje su činjenice potrebne za njenu primjenu

O relevntnost određene činjenične tvrdnje ne zaključuje se na temelju rezultata dokazivanja o njezinom postojanju već na temelju pravilne primjene pravilno izabrane norme.

Dokazuju se u prvom redu činjenice od kojih zavisi zasnivanje, postanak, promjena ili prestanak nekog pravnog odnosa – pravno relevantne, neposredno važne činjenice. Dokazuju se i one činjenice koje su neposredno važne ali omogućuju formiranje suda o postojanju neosredno važnih činjica. Na temelju posredno relevantnih činjenica – indicija- stvara se zaključak o postojanju neposredno relevantnih činjenica. Za njihovo postojanje govore pravila iskustva ili izričiti zakonski propisi.

Dokazivanje tvrdnji o spornim činjenicama

Sporne činjenice su one o kojima postoje kontradiktorne tvrdnje. Sud može odrediti da se izvodi dokazivanje i radi provjeravanja istinitosti suglasnih tvrdnji stranaka, ako smatra da stranka priznavanjem činjeničnih navoda svog protivnika ide za tim da raspolaže zahtjevima kojima po zakonu ne može raspolagati. U bračnim i paternitetskim sporovima sud ima mogućnost da se bavi utvrđivanjem tvrdnji i o nespornim činjenicama.

144

Utvrđivanje činjenica po pravilima o zakonskim presumpcijama

Presumpcije su okolnosti čija se istinitost presumira (221/3). Naime u životu postoje neki tipični slučajevi koji se često ponavljaju i uvijek dovode do istog rezulatata, pa je takvim činjenicama zakonodavac dao neki značaj.194

Vrste: a.) presumptiones iuris su presumpcije čije postojanje zakon pretpostavlja, dijele se

dalje na; 1) presumptiones iuris tantum – oborive presumpcije,195 2) presumptiones iuris et de iure – neoborive presumpcije, ne postoji mogućnost protudokaza.196

b.) presumptiones facti vel hominis su presumpcije čija se istinitost pretpostavlja na temelju životnog iskustva197

Iz 1). Način utvrđivanja činjenica iz oborivih presumpcija najbolje je pokazati na primjeru: spomenutu presumpciju očinstva razdvojit ćemo na dva dijela – "pater est" je neposredno relevantna presumirana činjenica i nju ne treba dokazivati (221/3), treba dokazivati samo posredno relevantnu činjenicu - ”quem nuptiae demonstrant“, tj. postojanje braka. Ako je ta posredno relevantna činjenica istinita, onda iz nje nužno proizlazi istinitost neposredno relevantne činjenice tj. da je muž majke otac djeteta.

Općepoznate notorne činjenice

Notorne činjenice su one činjenice koje su poznate širem krugu ljudi (bilo prosječnom čovjeku u zemlji, bilo prosječnom čovjeku sredine u kojoj se suđenje obavlja). Tvrdnjom o postojanju notornih činjenica može se pobijati pravilnost zaključka o postojanju važnih činjenica, dobivenog primjenom pravila o zakonskim presumpcijama, no samo kad je dopušteno dokazivati da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja.

Njih ne treba dokazivati (221/4) ali postoji mogućnost dokazivanja da neka činjenica nije notorna.198 Ako dokaz uspije trebat će izvoditi redovito dokazivanje radi provjeravanj istinitosti tvrdnje o njenom postojanju.

Pravila iskustva

To su iskustvom formirani sudovi činjenične naravi koji važe i za buduće slučajeve. Njih ne treba dokazivati, ali postoji mogućnost dokazivanja da neko pravilo iskustva nije točno.

194 Npr. ako se dijete rodilo u braku presumira se da je to dijete muža majke - pater est quem nuptiae demonstrant195 Npr. gore navedena196 Npr. Odgovornost roditelja za štetu koju počine njihova djeca mlađa od 7 godina197 Npr. pretpostavlja se da je potpis ispod nekog teksta potpis autora tog teksta198 Npr. Krupan politički događaj ili elementarna katastrofa.

145

Pravna pravila - polazi se od pretpostavke da sud poznaje pravo (iuria novit curia), pa stranke nisu dužne poznavati pravo niti ga trebaju dokazivati. Ovo se odnosi i na domaće i na strano pravo.

Priznanje činjenica

Stranke se različito ponašaju u odnosu na navode protivne stranke - nekad ih osporavaju nekad su pasivne a nekad ih priznaju.

Priznanje je jednostrana parnična radnja kojom stranka potvrđuje istinitost navoda protivne stranke na kojima ona temelji svoj tužbeni zahtjev. Priznanje mora biti nepovoljno za stranku koja daje priznanje. Ono se može dati izričito ili konkludentno.199 Činjenice priznate u parnici ne treba dokazivati.

Objekt priznanja su činjenčni navodi protivnika, dakle element praemise minor silogizma u kojem je tužbeni zahtjev conclusio, odnosno zahtjev za odbijanje tužbenog zahtjeva.

Priznanje činjenica nije svaka izjava o istinitosti protivnikovih činjeničnih navoda već samo ona kojom se priznaje istinitost takvih navoda koji su za onog koji ih priznaje u parnici pravno nepovoljni.

Priznanje može biti potpuno ili djelomično. Izričito djelomično priznanje moglo bi – s obzirom na uzročnu vezu između priznatih navoda i onih o kojim se stranka nije izjasnila – upućivati na zaključak o konkludentnom priznanju navoda koji nisu izričito priznati.

Zakon ne traži da priznanje bude izričito pa se o njemu može zaključivati i konkludentno na temelju ostalog držanja stranaka u parnici. Pasivno držanje stranaka moguće je inerpretirati na 3 načina;

1. kao priznanje činjeničnih navoda protivnika

2. kao osporavanje tih navoda

3. može mu se odricati dispozitivno procesnopravno značenje

Stranci se može imputirati određeni stav prema činjeničnim navodima njezinog protivnika samo ako joj se pruži prilika da se s tim navodima uredno upozna i ako joj se priži mogućnost da se o tim navodima izjasni.

Zakon određuje da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice. Odatle a contrario zaključak da treba dokazivati činjenice koje je stranka osporila. Treba dakle dokazivati ne samo osporene nego i činjenice o kojima se protivnik nikad nije izjasnio.

Anticipirano priznanje je priznanje koje je dano prije nego što se na postojanje činjenice koja je predmet priznanja, pozvala stranka za koju je ta činjenica povoljna.

199 Pravna priroda priznanja. Postoje različita mišljenja:

-to je izjava o znanju (stranka izražava svoje uvjerenje da je ono što protivnik govori točno)

-to je izjava volje (stranka time na posredan način raspolaže sa svojim zahtjevom u parnici)

ZPP ne kaže ništa izričito, ali proizlazi zaključak da je priznanje manifestacija volje. Naime kad bi ono bilo izjava o znanju, sud bi bio ovlašten kontrolirati istinitost izjave o priznanju. Kao što je poznato, zakon to ne dopušta jer ako je činjenica priznata, ona je time i nesporna te je ne treba utvrđivati.

146

Poricanje i ograničenje priznanja

Sve dok je ovlaštena iznositi novote stranka je ovlaštena poreći svoju raniju izjavu o priznanju činjenica, odnosno ograničiti dano priznanje iznošenjem drugih navoda koji ranijem priznanju oduzimaju značenje.

Sudu će tek rezultat istraživanja istinitosti priznatih a zatim osporenih navoda poslužiti kao oslonac za prosuđivanje vjerodostojnosti razloga kojima stranka opravdava svoje poricanje. Poricanje priznanja dovodi do toga da ranije priznanje gubi značenje procesnopravne dispozicije pa stoga i do potrebe da se ranije priznata a sada osporena tvrdnja dokazuje.

Pravna priroda priznanja činjenica u parnici

Sud koji je dužan utvrditi relevatne činjenice dužan je nakon ovog utvrditi pravi sadržaj volje parničnih stranaka, a ne sadržaj činjenica kojima su stranke svojom naknadno izraženom voljom oduzele pravnorelevantno značenje.

Sud može provjeravati istinitost priznanja samo kada sumnja u dopuštenost stranačke dispozicije, a priznanju otkloniti pravno značenje kad nađe da nije dopušteno.

Priznanje činjenica ne oslobađa po zakonu od prava i dužnosti dokazivanja. Ako sud stekne uvjerenje da se priznanjem poduzima nedopušteno disponiranje, ne smije ga uvažavati pa je dužan utvrđivati istinitost priznatih navoda dokaznim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju.

Priznanje činjenica i priznanje tužbenog zahtjeva

Treba razlikovati priznanje činjenica od priznanja tužbenog zahtjeva. Stranka koja priznaje činjenične navode potvrđuje protivnikovog zaključivanja, istinitost činjenične osnove njegovog zahtjeva. Činjenične navode mogu priznati obje parnične stranke, a tužbeni zahtjev samo tuženik. Činjenice se mogu priznati izričito i konkludentno. Tužbeni zahtjev samo izričito.

Da bi bilo relevantno priznanje mora biti dano pred sudom. Priznanje dano izvan suda nema procesnopravni značaj, ali ipak ima svoju vrijednost u smislu što utječe na stav suda prema spornom odnosu.

Posljedice (ne)priznanja:- ako je stranka priznala određenu činjenicu onda je ta činjenica nesporna i ne treba

je dokazivati. Međutim, sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (221/1).

- ako je stranka osporila ta je činjenica sporna i treba je dokazivati- ako je stranka ostala pasivna prema određenoj činjenici, tj. nije je ni priznala ni

osporila zakonodavac se o tome nije izjasnio. Tu važe pravila po afirmativnoj, negativnoj ili neutralnoj litiskontestaciji. Zaključujemo da činjenice o kojima se stranka nije izjasnila treba dokazivati. (vidjeti čl. 221/1).

147

Može li stranka naknadno povući priznanje? Može, ali postavlja se pitanje kako će sud na to reagirati. Sud sam odlučuje da li će smatrati da takva činjenica postoji ili ne postoji. Pri tome će sud uzeti u obzir okolnosti slučaja (221/2), te će morati biti obziran, jer je moguće da su stranke dale izjavu o priznanju neshvativši značaj te izjave ili da je priznanje dano u zabludi.

Kod bračnih i paternitetskih sporova sud može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku, dakle može kontrolirati istinitost priznanja (270/2 ObZ).

Parnični punomoćnik koji nije odvjetnik može priznati činjenične navode bez posebnog izričitog ovlaštenja. Za priznanje tužbenog zahtjeva potrebno mu je takvo dopunsko ovlaštenje.

Opoziv priznanja parničnih činjeničnih navoda ovlašćuje sud da ocjenjuje značenje priznanja i poricanja iste činjenice. Kako je priznanje tužbenog zahtjeva isključivo izjava volje, opoziv oduzima priznanju svako procesno relevantno značenje baze za izricanje presude na osnovi priznanja.

Dokazna sredstva

Dokazno sredstvo ili dokaz je sve ono iz čega se čulnim zapažanjem crpi saznanje o istinitosti tvrdnja o postojanju ili o nepostojanju činjenice koja je posredan predmet dokazivanja.

Među dokazna sredstva zakon ubraja svjedoke, vještake, tumače, stranke, isprave i predmete uviđaja. Zakon u načelu ne ograničava pravo suda u izboru dokaznih sredstava. Sud ne smije pribaviti dokaze pribavljene na nezakonit način. Zakon ne određuje kojim redom treba izvoditi dokaze. Izuzetak je dokaz saslušanja stranaka koji se u načelu provodi kad nema drugih dokaza. Nema zakonskih pravila o klasifikaciji dokazne snage pojednih dokaznih sredstava

Vrste dokaznih sredstava;

1. Uobičajeno je da se s obzirom na objektivna svojstva dokazna sredstva dijele na osobna – svjedoci, vještaci, tumači i stranke i stvarna – isprave i predmeti uviđaja

2. S obzirom na njihov odnos prema činjenici o kojoj pružaju određenu informaciju mogu biti posredna i neposredna

3. Dokaz je glavni kad se iz njega izvodi sud o postojanju važne činjenice

4. Protudokaz je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da se rezultati postignuti izvođenjem glavnog dokaza ne mogu prihvatiti jer ne dopuštaju stvaranje izvjesnog suda

148

5. Dokaz o protivnom je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da nema osnove da se o postojanju važne činjenice zaključuje po pravilima o relativnim zkonskim presumpcijama iako je utvrđeno postojanje presumptivne baze

6. Potpuni dokaz je dokazno sredstvo koje je u stanju na nesumnjiv način uvjeriti sud o istinitosti određene činjenične tvrdnje. Dokaz je nepotpun kad je u stanju uvjerenje suda o istinitosti iznesene tvrdnje dovesti samo do stupnja vjerojatnosti.

Indicije

Ponekad je nemoguće neposrednim dokaznim sredstvima dokazati postojanje važnih činjenica jer ih nema ili ih je teško pronać. Sud tada ispituje istinitost tvrdnji o postojanju pravnorelevantnih činjenica utvrđivanjem indicija – činjenica koje nisu neposredno važne, ali u sklopu s nizom činjenica iste kvalitete pružaju osnovu za utvrđenje da postoji i neposredno važna činjenica koja je uzrok ili posljedica indicija.

Sud ne bi trebao na temelju indicija zaključivati o postojanju neposredno važne činjenice dok god postoji razumna mogućnost da je istinita i neka druga tvrdnja a ne samo ona koja je predmet dokazivanja. Istinitost iznesene tvrdnje mora se nametati takvom logičkom nuždom da isključuje mogućnost da bi i neka druga tvrdnja mogla biti istinita.

Teret dokazivanja

Teret dokazivanja sastoji se od dvije obveze: (1) onus proferendi – teret iznošenja činjenica i (2) onus probandi – teret dokazivanja.

U našem pravu raspravni je sustav dominantan. Na strankama leži i dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza. No to nije dužnost koja povlači sankcije već teret koji stranka podnosi radi svog dobra.

Novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo200 kao dominantno na jednak način i u odnosu na dokaze i u odnosu na činjenice, pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. Dakle, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).

Izjednačeno je i inkvizitorno ovlaštenje suda u donosu na činjenice i dokaze, i to na način da je sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (7/2). No ni u takvim slučajevima sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (7/3).

Iznimno, u statusnim stvarima i u stvarima uzdržavanja maloljetnog djeteta sud ima inkvizitorna ovlaštenja budući da je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku. (270/2 ObZ). Istražno načelo u pogledu prikupljanja dokaza iznimno vrijedi u parnicama iz radnih odnosa,

200 Više o ovome u poglavljima 1.2.6., 1.2.7.

149

jer je u tim parnicama sud ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2).

Kad se primjenjuju pravila o teretu dokazivanja? Sud mora donijeti odluku i kada, na temelju činjenica koje su iznijele stranke i dokaza koje su one predložile, ne bude u stanju formirati izvjesno uvjerenje o istinitosti iznesenih tvrdnji. Tada stupaju u igru stara pravila o teretu dokazivanja (221a):

1. actori incubit probatio - teret dokazivanja pada na tužitelja2. actore non probante, reus absolutur - ako tužitelj ne dokaže svoje tvrdnje tuženik će

biti oslobođen 3. reus excipiendo fit actor - stavljajući prigovor, tuženik postaje tužitelj, dakle on

mora dokazati ono što iznosi kao protutvrdnju4. probatio incubit ei qui affirmat, non ei qui negat - teret dokaza pada na onoga tko

tvrdi a ne na onoga tko poriče. Ovo ne vrijedi apsolutno, jer ako stranka iznosi negativne tvrdnje, onda je dužna takve tvrdnje i dokazati.

Idem est non esse aut non probari - ne postojati i ne biti dokazano potpuno je isto. Sud prilikom izricanja presude uzima u obzir samo one tvrdnje koje su dokazane.

Predlaganje izbor i izvođenje dokaza

Jedna od manifstacija načela saslušanja stranaka i kontradiktornosti sastoji se u pravu i dužnosti stranaka da iznesu pred sud sve važne činjenice i da predlože dokazna sredstva pomoću kojim se sud može uvjeriri u istinitost njihovih navoda.

Budući da stranke predlažu velik broj dokaza, sud ih nije dužan sve izvesti, već sam odlučuje koje će od njih izvesti (220/2). Sud o tome donosi odluku u obliku rješenja (300/1). Kad odbije izvođenje nekog dokaza u rješenju mora objasniti razloge odbijanja (300/2). Čak i kad je odlučio izvesti dokaz sud nije vezan za svoje rješenje pa može od njega naknadno odustati i dokaz ne izvesti (300/4).

Rješnje o izvođenu dokaza u pravilu donosi sud koji odlučuje o osnovanosti zahtjeva – parnični sud, u zbornim sudovima vijeće a ne predsjednik vijeća.

Ne postoji zakonski propis o tome kada dokaz treba izvesti. Zato izvođenje dokaza nije neki poseban stadij već sud vrši dokazivanje tijekom čitavog postupka.

Kojim će se redom izvoditi dokazi zavisi od suda. Saslušanje stranaka kao dokaz izvodi se tek onda kad nema drugih dokaza ili mu već izvedeni dokazi ne pružaju dovoljno elemenata za donošenje odluke (264/2). Ostale dokaze sud kombinira po svom nahođenju.

U pravilu sud vrši neposredno izvođenje dokaza (4) što znači da on dolazi u direktan dodir sa dokaznim sredstvima.201 Izuzetno postoji i posredno dokazivanje i to kod zamolnice (224).

Osiguranje dokaza

201 Npr. putem uviđaja, svjedoka, vještaka, stranaka itd.

150

Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se u tijeku, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede (272/1). U postupku za osiguranje dokaza ne može se izvesti dokaz saslušanjem stranaka (271/2).

Pretpostavke za osiguranje dokaza;

1. da je podnesen prijedlog za osiguranje dokaza

2. da se tvrdi da postoje prava čija zaštita ovisi o činjenicama koje se imaju utvrditi predloženim dokazima

3. da postoji opravdana bojazan da se predloženi dokaz neće kasnije u normalnom stadiju postupka, moći izvesti, odnosno da će kasnije izvođenje dokaza biti otežano

4. da je za dokazivanje činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava predlagatelja nužno izvesti dokaze za koje prijeti opasnost da ih se kasnije neće moći izvesti ili da će njihovo izvođenje biti otežano

Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen u tijeku parničnog postupka, za postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u tijeku (273/1). Kad se traži osiguranje dokaza prije pokretanja postupka te u hitnim slučajevima ako je postupak već u tijeku, nadležan je niži sud prvog stupnja na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati (273/2).

Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza dostavit će se protivniku, ako je poznat. Ako postoji opasnost od odgode, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog izjašnjenja protivnika (275/1).

U rješenju kojim se prihvaća prijedlog sud će odrediti ročište za izvođenje dokaza, navest će činjenice o kojima će se izvoditi dokazi te dokaze koji će se izvesti, a ako je potrebno, imenovat će i vještake. Protiv rješenja suda kojim se prihvaća prijedlog za osiguranje dokaza nije dopuštena žalba (275/6).

Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza postaviti privremenog zastupnika. O tom postavljanju nije potrebno izdati oglas (275/4).

Troškove osiguranja prethodno snosi predlagatelj, a definitivno stranka koja je dala povoda parnici - princip causae (168).

Osigurani dokaz se ne mora koristiti, to ovisi o tome da li je on relevantan ili ne.

151

P o j e d i n a d o k a z n a s r e d s t v a

Uviđaj

Uviđaj je parnična radnja suda kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke relevantne činjenice neposrednim opažanjem suda (227). Uviđaj se može obaviti i uz sudjelovanje vještaka.

To je najpouzdanije dokazno sredstvo, uviđaj je metoda neposrednog izvođenja dokaza. Ako se radi o sporu na stvari, uviđaj podrazumijeva kontakt suda sa samim predmetom spora, a ako se radi o sporu na nekretnini ili o imovinskoj šteti, uviđaj podrazumijeva dolazak suca na lice mjesta. Uviđaj se izvodi najčešće pomoću vidnih osjetila, ali s obzirom na razvoj tehnike, danas se može vršiti pomoću magnetofonske vrpce ili kamere.

Vijeće će ovlastiti predsjednika vijeća da obavi uviđaj ako se stvar koju treba razgledati ne može donijeti na sud ili bi njezino donošenje uzrokovalo znatne troškove, a vijeće smatra da nije nužno neposredni opažanje svih članova vijeća.

Ako treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka, kod treće osobe, kod državnog tijela ili kod poduzeća ili druge pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, na odgovarajući će se način primjeniti odredbe ovog zakona o pribavljanju isprava od tih tijela ili pravnih osoba.

U pravilu ga vrši parnični sud (neposredno izvođenje dokaza), a može ga izvoditi i zamoljeni sud (posredno izvođenje dokaza) jer određeni predmet zapaža zamoljeni sudac, a dokaznu vrijednost ocjenjuje drugi sudac.

Uviđaj se vrši samo na stvarima i predmetima, nije ga moguće vršiti na ljudskom tijelu ako na to ne pristane ta osoba.

152

Isprave

Isprava je svaki predmet na kojemu je pismom zabilježena čovjekova misao, činjenica ili događaj. Isprava je stvarno dokazno sredstvo. Prednosti isprava su višestruke, osiguravaju relevantno trajan trag o relevantnim događajima.

Dokazivanje ispravama je poseban oblik dokazivanja uviđajem. Obavlja se čitanjem isprava pred sudom. Sama isprava u pravilu nije pravno relevantna, već odnos o čijem sadržaju isprava svjedoči. Isprave se u pravilu mogu kvalificirati kao posredna dokazna sredstva.

Vrste isprava

Javna isprava je ona koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu javna isprava (230/1). Dakle, tri su elementa;

1. da je izdana u propisanoj formi

2. da ju je izdalo ovlašteno tijelo ili osoba, nadležni organ,

3. da spada u krug nadležnosti organa.202

Nedostatak jednog od tih elemenata oduzima ispravi svojstvo javne isprave. Privatne isprave su sve one koje nisu javne. Mogu ih izdati fizičke ili pravne osobe.

Podjela isprava na domaće i inozemne vrši se s obzirom na mjesto izdavanja ili izdavača. Dispozitivne ili konstitutivne su isprave kojima se neposredno zasnivaju, ukidaju ili mijenjaju pravni odnosi nezavisno od toga je li za postizanje pravnog učinka pisana forma propisana zakonom ili su taj oblik odabrale stranke.

Dokumentarne su isprave kojima se ne zasniva pravni odnos, već je isprava sastavljena da pruži dokaz o pravnom odnosu koji je nastao neovisno od isprave.

Isprave mogu biti izvorne ili prijepis izvornika. Prijepisi mogu biti ovjerovljeni ili obični. Među prijepisima posebnu važnost imaju tzv. otpravci.

Posebu kategoriju predstavljaju tzv. vjerodostojne isprave koje s obzirom na izdatnika ili sadržaj u relativno visokom stupnj vjerojatnosti dokazuju postojenje tražbina na temelju kojih se traži izdavanje platnih naloga, odnosno donošenje rješenja o ovrsi.

202 Npr. podatak o mom rođenju u mom indeksu nije javna isprava jer to nije nadležnost fakulteta, ali podatak o položenom ispitu u indeksu jest javna isprava

153

Dokazna snaga isprava

Po zakonu se mora uzeti istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje. Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

Kod javnih isprava postoji presumpcija istinitosti (230/3) - presumptio iuris tantum, a kod privatnih postoji presumptio facti vel hominis jer se polazi od toga da nitko ne stavlja svoj potpis ispod teksta ako se ne slaže s njegovim sadržajem.

Pravilo o dokaznoj snazi javnih isprava sadrži dvije presumpcije;

1.da je isprva autentična – da je ispravu izdalo tijelo koje je na ispravi označeno kao izdavač

2.da je sadržaj isprave utvrđen u granicama nadležnosti izdavača istinit

Ako sud posumnja u autentičnost isprave može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od kojeg ona navodno potječe. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

Dok je u parnici pred sudom dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi činjenice neistinito utvrđene ne može se u parničnom postupku podvrgnuti ispitivanju pravilnost pravnih dispozicija sadržanih u javnoj ispravi. Pravni sadržaj isprave može se dovesti u pitanje samo po pravilima procesnog prava koje važi za postupak u kojem je isprava izdana, u pravilu korištenjem izvanrednih pravnih sredstava protiv pravomoćne odluke tijela od kojeg isprava potječe.

Privatna isprava na kojoj je potpis izdavača javno ovjerovljen, odnosno čiji je rukopis ili prijepis javno ovjerovljen, ne izjednačuje se u pogledu dokazne snage sa javnom ispravom.

Ako međunarodnim ugovorom nije ništa drugo određeno inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju uz uvjet uzajamnosti istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.

Stranka je sama dužna podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjerovljeni prijevod. Ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na

Kako doći do isprave na koju se pred sudom pozvala neka stranka? Ako se isprava nalazi kod stranke koja se na nju poziva, onda nema problema. Ako se isprava ne nalazi kod nje, situacija je dosta složena. Ovdje treba upozoriti na ustavno načelo nepovredivosti privatnosti i tajnosti dopisivanja (35,36 URH), jer je moguće da se isprava nalazi kod neke osobe koja nema veze s parnicom.

Protivnik stranke koja se na ispravu pozvala dužan je na poziv suda (233/1) podnijeti takvu ispravu. Ova se obveza ne može prisilno ostvariti u parnici u kojoj bi te isprave trebalo pregledati radi dokazivanja. Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi (233/5).

Kod toga treba voditi računa da stranka ima pravo uskratiti podnošenje isprava iz istih razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedina pitanja (233/3 u svezi sa 237, 238).

154

Izuzetno od općeg pravila da stranka da pod određenim uvjetima ima pravo uskratiti podnošenje isprave, stranka kod koje se isprva nalazi je bezuvjetno dužna podnijeti ispravu samo u tri slučaja (233/2):

1. ako se stranka sama pozvala na tu ispravu, ali je kasnije odustala 2. ako se radi o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati203 3. ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke204

Ako u slučajevima pod 2. i 3. osobe odbiju ediciju isprava, potrebno je ustati tužbom te istaknuti tužbeni zahtjev za ediciju isprava. Ako i nakon pravomoćne odluke stranka odbije edicirati ispravu, moguće je prisiliti na to u ovršnom postupku.

Trećemu koji nije stranka sud može narediti da pokaže ili da podnese ispravu samo u dva slučaja (234/1):kada je ispravu po zakonu dužan pokazati ili podnijeti205

2. kada je isprava koja po svojem sadržaju zajednička za trećega i stranku koja se na ispravu poziva.

U pogledu prava treće osobe da uskrati podnošenje drugih isprava također se na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o svjedocima (234/1 u svezi sa 237, 238).

Na temelju rješenja kojim je trećoj osobi naloženo da preda određenu ispravu ovrha će se provesti po službenoj dužnosti po pravilima ovršnog postupka i prije pravomoćnosti toga rješenja (234/5).

Svjedoci

Svjedok je osoba pozvana da pred sudom dade iskaz o svojim prošlim zapažanjima koja bi mogla biti važna za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.

To su fizičke osobe koje su u stanju svojim čulima zapaziti neku relevantnu činjenicu i to opažanje reproducirati pred sudom. Dakle, dva su bitna svojstva svjedoka: a) biti u stanju zapaziti, b) biti u stanju reproducirati. Svjedok ne mora biti punoljetna osoba, dovoljno je da ima ova dva svojstva.

Dužnost je svjedoka da obavijesti sud samo o osobnoj registraciji događaja a ne i o svojem mišljenju o zbivanju koje je zapazio. Zaključak o značenju tih okolnosti treba donijeti sud.

Svjedočenje je opća obveza svakoga. Osobe koje uživaju diplomatski imunitet te one koje se nalaze u inozemstvu mogu se saslušati po pravilima o pružanju međunarodnopravne pomoći.

Dužnost svjedočenja sadrži u sebi dužnost odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, govorenja istine i donekle polaganja prisege

Nijedan građanin ne može biti oslobođen dužnosti da odgovara na pitanja pred sudom (235/1) – ako je neka osoba pozvana, dužna je odazvati se makar smatra da ništa ne zna o slučaju.

Sud nije ovlašten saslušati osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službe ili vojne tajne sve dok je nadležno tijelo ne oslobodi od te dužnosti. Na to sud pazi po

203 Npr. ispravu koja je u suvlasništvu stranke.204 Npr. oporuka za nasljednike205 Npr. čl. 411/1 ZOO

155

službenoj dužnosti pa ne smije saslušavati svjedoka ni kad bi ovaj bio sprema dati iskaz bez odobrenja.

Svjedok može uskratiti svjedočenje;

1. o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila

2. o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedila

3. o činjenicama što ih je svjedok saznao kao odvjetnik, liječnik ili u obavljanju kakvog drugogo poziva ili kakve druge djelatnosti ako postoji obveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

Sudac pojedinac ili predsjednik vijeća upozoriti će te osobe da mogu uskratiti davanje iskaza. Onaj koji se poziva na razlog uskraćivanja svjedočenja dovoljno je da učini vjerojatnim da je za relevantnu činjenicau saznao u obavljanju odnosne djelatnosti.

Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi,a osobito ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj do trećeg stupnja zaključno, svog bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog stupnja zaključno i onda kada je brak prestao te svog staratelja, usvojitelja ili usvojenika.

Postoje svjedoci koji ne mogu uskratiti odgovor pod izgovorom da bi zbog svjedočenja za njih mogla nastati imovinska šteta:

1.zamoljeni svjedoci (testis rogatus) - to su svjedoci koji su bili zamoljeni da prisustvuju, u svojstvu svjedoka, sklapanju nekog pravnog posla;206

2.poslovni svjedoci – to su oni koji su u pogledu spornog odnosa poduzeli radnje kao pravni prethodnici ili zastupnici stranke (239).

3. osobe pozvane da svjedoče o činjenicama koje se tiču imovinskih odnosa uvjetovanih obiteljskom ili bračnom vezom te o činjenicama koje se tiču rođenja, sklapanja braka ili smrti

4. osobe koje su po posebnim propisima dužne podnijeti prijavu ili dati izjavu o relevantnim okolnostima – osobe koje su dužne prijaviti izvršenje kaznenih djela, prekršaja, pojavu opasnih bolesti

Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba da svjedoči. Ako je potrebno prije toga će se o tome saslušati stranke.

Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti mjezino ime i prezime, zanimanje i boravište.

Svjedoci se pozivaju dostavom pismenog poziva u kojem se navodi prezime, ime i zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi s kojim se poziva i naznaka da se poziva kao svjedok. U pozivu će se svjedok upozoriti na posljedice neopravdanog izostanka i na pravo na naknau troškova. Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu saslušat će se u svom stanu.

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisutnosti svjedoka koji će se kasnije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno. Svjedok će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza.

206 Smatra se da, ako su pristali da budu testis rogatus, da su pristali i da budu ispitani pred sudom

156

Poslje općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je poznato o činjenicama o kojim treba da svjedoči a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja radi provjere, dopune illi razjašnjenja. Nije dopušteno postavljati pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.

Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj je ne slažu pojedinačno saslušati i njihov odgovor unijeti će se u zapisnik.

Svjedok koji ne zna jezik na kojem se vodi postupak saslušat će se preko tumača. Ako je svjedok gluh postavljat će mu se pitanja pismeno; a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti. Sud će tumača upozoriti na dužnost vjernog prenošenja pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao.

Sud može odlučiti da svjedok prisegne na iskaz koji je dao. (asertona zakletva)Neće se tražiti prisega od svjedoka koji u vrijeme saslušanja nisu punoljetni ili ne mogu shvatiti njeno značenje.

Budući da su svjedoci nezamjenjivi, protiv onih svjedoka koji se ne odazovu pozivu, a svoj izostanak ne opravdaju, sud može narediti da ga se prisilno dovede,207 a može ga se kazniti i novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna (248/1). Ako svjedok dođe na ročište, ali uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a za to nema opravdanih razloga, može ga se kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna,208 a ako i poslije toga odbije svjedočiti, može ga se zatvoriti.

Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najdulje mjesec dana (248/2). Strankama je omogućeno da od njega traže naknadu troškova zbog neopravdanog uskraćivanja svjedočenja (248/5). Za lažni iskaz svjedok odgovara (303 KZ-a), ali ne i za neistinit.209

Svjedok ima pravo na naknadu troškova koje je imao - putni troškovi, izgubljena zarada, troškovi noćenja, prehrana (249/1). Te troškove je dužan tražiti odmah, čim je dao iskaz, a sud ga je dužan upozoriti na to njegovo pravo (249/2).

Vještaci

Vještak je osoba pozvana da pred sudom koristeći se svojim stručnim znanjem iznese svoja sadašnja zapažanja i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.To su fizičke osobe koje raspolažu stručnim znanjem potrebnim za razjašnjenje nekih činjenica u postupku koji je u tijeku (250). Vještaci su obično fizičke osobe, no u novije vrijeme se vještačenje sve češće vrši putem različitih institucija (252/3).210

Sudac ima opće znanje, ali nema stručno znanje iz nekih posebnih oblasti koje je ponekad potrebno da bi se razjasnile neke činjenice u postupku.211 Čak kad bi i sudac

207 U tom slučaju sam snosi troškove prisilnog dovođenja208 U slučajevima izricanja novčanih kazni na odgovarajući način se primjenjuju se odredbe članka 10. ZPP-a (248/4).209 Laž je svjesna neistina, a neistinit iskaz je nesvjesna neistina.210 Npr. Medicinski fakultet u Zagrebu vrši genetske analize.211 Npr. uzrok pada dizalice

157

raspolagao potrebnim stručnim znanjem, nije dobro da to znanje upotrebljava u postupku te se pozivaju vještaci. Ovo iz razloga što tada ta znanja ne podliježu kontroli od strane stranaka: kad vještak daje svoj iskaz, onda su njegove spoznaje podvrgnute kontroli stranaka jer mu one mogu postavljati pitanja, kritizirati ga i zahtijevati novog vještaka.

Funkcija vještaka dvostruko je značajna. Ako obavještavaju sud o svome nalazu oni su klasično dokazno sredstvo a ako sudu pomažu svojom stručnošću da izvodi zaključke oni obavljaju funkciju speceifičnog pomagača u obavljanju funkcije suđenja pri utvrđivanju činjeničnog stanja.

Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci mogu biti samo fizičke osobe. Vještak mora imati svojstva koja ima svjedok.

Osoba koja je u svojstvu vještaka pozvana na ročište, dužna je odazvati se tom pozivu te dati svoj nalaz i mišljenje (253/1). Vještak daje nalaz na stručan način i obrazlaže ga lege artis. Vještak daje nalaz usmeno, ali sud može tražiti od njega da taj nalaz i napiše (260/1). Vještačenje se u pravilu vrši na usmenoj raspravi, tj. na ročištu.

Uredno pozvani vještak koji ne dođe na ročište, a svoj izostanak ne opravda i vještak koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti, može se kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna (255/2). Međutim, ne može ga se prisilno dovesti niti zatvoriti.

Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači. O takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu (255/3). Ova odredba primijenit će se na odgovarajući način i kada vještak svoj nalaz i mišljenje ne podnese u roku koji mu je sud odredio (260/4).

Vještak se može izuzeti od dužnosti vještačenja u onim slučajevima u kojima se i svjedok može osloboditi svjedočenja (253/2). Postoji mogućnost da stranka, ako smatra da vještak neće biti objektivan, traži njegovo izuzeće, iz istih razloga iz kojih se može tražiti izuzeće suca (254/1).

Vještaka određuje sud svojim rješenjem (251/1). Sud prethodno traži mišljenje stranaka o tome kojeg vještaka treba pozvati, ali nije vezan njihovim mišljenjem (251/2). Sud raspolaže s registrom vještaka u kojem su unaprijed određeni sudski vještaci (252/3), ali ni njime nije vezan jer može za vještaka odrediti i neke druge osobe koje se ne nalaze na tom popisu.

Često se za vještačenja određuje više vještaka (252/1). Ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima (261/2).

Ako bi sudac bio vezan za vještakov nalaz i mišljenje, to bi značilo da vještak postaje sudac. Zato sudac slobodno ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka. Ako sud taj nalaz ne usvoji, mora dati ozbiljne razloge za to (261/3).

Vještaci imaju pravo na naknadu troškova kao i svjedoci, no osim toga, oni imaju i pravo na nagradu (256).

Tumači spadaju u kategoriju vještaka (263). Tumač je vještak koji uspostavlja kontakt između suda i sudionika u postupku koji ne zna jezik ili se ne može sporazumijevati, (npr. gluhonijemi).

158

Stranke kao dokazno sredstvo

Stranke su osnovni informatori sudao činjeničnim i pravnim elementima spora. Stranke izražavaju svoju volju o tome u kojem bi smislu trebalo istrazivati spor i kako bi ga trebalo riješiti. Za sud nisu interesantna htjenja, dispozicije stranaka, već njihovo znanje, njihova sposobnost da obavijeste sud o svojim zapažanjima prošlih izvanprocesnih zbivanja.

Kad tužitelj iznosi tužbu, a tuženik odgovara na tu tužbu, tada stranke nisu dokazno sredstvo, već samo osobe koje raspolažu svojim dispozicijama. Međutim, kad se od stranaka traži da pruže sudu određene informacije o spornom događaju, tada stranke jesu dokazno sredstvo.

Naš zakon ne vjeruje strankama, pretpostavlja da one ne govore istinu, te ih proglašava supsidijarnim dokaznim sredstvom. Stranke se koriste kao dokazno sredstvo samo onda kad nema drugih dokaznih sredstava ili kad pomoću izvedenih dokaza sud nije uspio utvrditi pravno relevantne činjenice (264/2).

Treba li uvijek saslušati obje stranke? Ako se ovo dokazno sredstvo izvodi, u pravilu da. No, ako sud dođe do uvjerenja da jedna od stranaka ne zna ništa o pravno relevantnim okolnostima, onda je sud nema razloga saslušavati (265/1).212

Parnična sposobnost nije nužna. Kad se stranke saslušava kao dokazno sredstvo, od njih se želi dobiti samo nužna informacija o spornom događaju. Ako se može dobiti takvu informaciju od svjedoka koji nema parničnu sposobnost, nema razloga da se pravi razlika u odnosu na tu stranku. Dakle, može se ispitati i ona osoba koja nema parničnu sposobnost pod uvjetom da posjeduje one kvalitete koje mora imati svjedok - zapažanje, reproduciranje. U protivnom, saslušat će se njezin zakonski zastupnik (267/1).

Sud ce biti ovlašten da sasluša samo jednu stranku ako;

1. Ako se uvjeri da drugoj stranci nisu nisu poznate sporne činjenice

2. Ako ustanovi da se dugu stranku zbog faktičnih ili pravnih razloga ne može saslušati

Poziv na ročište na kojem će se izvoditi dokaz saslušanjem stranaka dostavit će se osobno strankama odnosno osobi koja će se za stranku saslušati (268/1). Ako stranka ima punomoćnika, poziv na ročište na kojemu će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka stranci ili osobi koja se treba saslušati za stranku uputit će se preko punomoćnika. (268/2). U pozivu će se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da stranka koja dođe na ročište može biti saslušana u odsutnosti druge stranke (268/3).

Neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda (265/2).

Ako stranka odbije biti saslušana u svojstvu izvora informacija, prema njoj se ne mogu primijeniti prinudne mjere (269/1). Ipak, posljedice postoje. Ako stranka odbije biti saslušana bez valjanog razloga, sud će slobodno ocijeniti takvo njeno ponašanje (269/2).

Ako stranka pristane biti saslušana, onda je dužna govoriti istinu isto kao i svjedok. Međutim, postoji razlika u kaznenom djelu davanja lažnog iskaza (303 KZ-a) svjedoka i stranke. Davanje lažnog iskaza od strane svjedoka (303/1 KZ) je kazneno djelo ugrožavanja, što znači da će svjedok biti kazneno gonjen bez obzira je li sud zasnovao svoju odluku na tom lažnom svjedočenju ili ne.

212 Zato često neka osoba postaje stranka, mada nije bila učesnik spornog odnosa, već je to mjesto naslijedila od prethodnika.

159

Davanje lažnog iskaza od strane stranke (303/2 KZ) je kazneno djelo s posljedicom što znači da će stranka biti kazneno gonjena samo onda ako je sud zasnovao svoju odluku na njenom lažnom iskazu. Nema mogućnosti polaganja prisege.(270).

TIJEK PARNIČNOG POSTUPKA

Postupak pred prvostupanjskim sudom

Parnični postupak pokreće se tužbom. Centralno mjesto u parničnom postupku zauzima glavna rasprava. Razlozi ekonomičnosti traže da se glavna rasprava što prije završi i drži po mogućnosti na jednom ročištu.

Pripremanje glavne rasprave

U ovome stadiju zadatak je: utvrditi postojanje procesnih pretpostavki, odlučiti o incidentalnim procesnim pitanjima, da se uz suradnju stranaka pregleda stanje stvari, sredi procesnu građu, da razluči sporno od nespornog i da pokuša navesti stranke da okončaju parnicu svojim dispozicijama.

Pripremanje glavne rasprave ne ograničava se na ispitivanje postojanja procesnih pretpostavki, već obuhvaća i pripremanje građe za odlučivanje u glavnoj stvari. Stadij pripremanja glavne rasprave počinje od predaje tužbe sudu, pa u normalnom tijeku stvari traje do početka ročišta za glavnu raspravu.

Stadij pripremanja glavne rasprave sastoji se od četiri odvojena podstadija:1. Prethodno ispitivanje tužbe2. Dostava tužbe tuženiku na odgovor3. Pripremno ročište4. Zakazivanje glavne rasprave

Glavna rasprava je osnovni stadij parničnog postupka u kojem se na posebnom ročištu organiziranom na načelima usmenosti, javnosti, neposrednosti i kontradiktornosti prikuplja i ispituje procesna građa i raspravlja o osnovanosti zahtjeva koje su stranke istekle tijekom postupka.

Kad sudac pojedinac odnosno vijeće nađe da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluku, zaključuju raspravu i odlučuju o dopuštenosti parnice odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

160

Prethodno ispitivanje tužbe

Prethodno ispitivanje tužbe obvezatan je podstadij pripremanja glavne rasprave.

Sud će ispitati:1. je li tužba razumljiva i potpuna2. postoji li jurisdikcija domaćih sudova3. je li sud nadležan4. postoje li razlozi za izuzeće5. imaju li stranke stranačku i parničnu sposobnost i jesu li pravilno zastupane6. je li tužba pravovremeno podnesena

Ako utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna ili da postoje nedostatci koji koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici ili nedostatci u pogledu zakonskog zastupanja stranke ili nedostatci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu.

Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Sud donosi i rješenje kojim se oglašava nenadležnim i ustupa predmet drugom redovnom sudu.

Ne može odlučivati o postojanju: litispendencije, pravomoćno presuđene stvari, sudske nagodbe, odricanja od tužbenog zahtijeva nedostatku pravnog interesa.213

Ispitivanje tužbe obavlja sudac odnosno predsjednik vijeća čim tužba bude podnesena sudu. Sudac ispituje tužbu na osnovi podataka sadržanih u tužbi i činjenica koje su sudu poznate (15/2).

Ako tuženik saznavši za pokretanje parnice, saopći sudu da priznaje tužbeni zahtjev, sud će donijeti presudu na temelju priznanja. Ako se tužitelj u tom stadiju odrekne tužbenog zahtjeva, sud će donijeti presudu na temelju odricanja. Sud može već sada primiti na zapisnik nagodbu stranaka – meritorno okončanje postupka

Kad sud nađe da je tužba dopuštena, o tome u pravilu ne donosi posebno rješenje, osim kad o dopuštenosti tužbe treba donijeti odluku u povodu tuženikova prigovora o njezinoj nedopuštenosti. Sud će u pravilu u nastavaku postupka odrediti da se tužba dostavi tuženiku radi podnošenja pismenog odgovora, a samo iznimno će umjesto toga zakazati pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu.

Ako smatra da nema dovoljno osnova za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će ostaviti da o tom pitanju donese odluku nakon odgovora na tužbu ili na pripremnom ročištu.

Pisani odgovor na tužbu

Ako sud smatra da se na temelju tužbe može dalje postupati on će u pravilu narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je dužan

213 Jer je o tome teško odlučivati bez prethodnog izjašnjavanja stranaka.

161

u pozivu upozoriti tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu - mogućnost donošenja presude zbog ogluhe (284/1)

Dosad je ovaj podstadij bio obvezatan jedino u trgovačkim sporovima. No prema noveliranom ZPP-u, dostava tužbe na odgovor propisana je kao pravilo i obveza. Sud može iznimno, ako to zahtijevaju posebne okolnosti pojedinog slučaja, a osobito ako je to potrebno radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje privremenih mjera, odmah zakazati ročište i narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku (284/2).

U odgovoru na tužbu tuženik se može očitovati o tužbenom zahtjevu i o činjeničnim navodima tužitelja, te predložiti dokaze kojima potkrepljuje te navode. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti isprave na koje se poziva ako je to moguće (285/1). Odgovor na tužbu podnosi se u roku koji odredi sud, ali taj rok ne može biti kraći od petnaest niti duži od trideset dana (285/2). Rok je prekluzivan u tom smislu što tuženik njegovim istekom gubi pravo da odgovorom na tužbu spriječi donošenje presude zbog ogluhe.

Sadržaj odgovora na tužbu mora se ograničiti na iznošenje stavova i prijedloga tuženika o odnosu na zatjeve istaknute u tužbi i na procesna pitanja u vezi sa tim zahtjevima. U odgovoru tuženik ne može isticati svoje samostalne meritorne zahtjeve protiv tužitelja – osim zahtjeva za naknadu parničnih troškova i prigovora radi kompenziranja u parnici.

U odgovoru na tužbu tuženik može istaknuti određene incidentalne zahtjeve procesne naravi; prijedlog za svrsishodnu delegaciju, za izuzeće sudaca, za osiguranje parničnih troškova, za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka, za imenovanje prethodnika, za obavještavanje trećeg o parnici, za prekid ili mirovanje postupka.

Ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbni zahtjev ako za to budu ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti.

Nakon što tuženik podnese odgovor na tužbu, u sporovima koje sudi vijeće predsjednik vijeća će ocjeniti je li s obzirom na prijedloge i navode stranaka potrebno zakazivati pripremno ročište ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu. Tuženik može u pisanom obliku odgovoriti na tužbu iako mu sud to nije naredio.

Nakon što primi odgovor na tužbu, sud može donositi sva rješenja koja može donositi u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe (285/5). Ako tuženik u odgovoru na tužbu prizna tužbeni zahtjev sud ce odmah donijeti presudu na temelju priznanja. Ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sudac može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu ako ne postoje druge smetnje za njezino donošenje.

Ni u ovom stadiju sud još uvijek nije ovlašten odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa za tužbu ili zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki.

Sadržaj odgovora na tužbu može učiniti suvišnim svako daljnje raspravljanje ili barem raspravljanje pred određenim sudom. To će biti ako novi podaci daju dovoljno osnove za odbacivanje tužbe ili za ustupanje tužbe nadležnom sudu ili za donošenje presude bez održavanja rasprave, odnosno na temelju priznanja tužbenog zahtjeva.

Pripremno ročište

Ako u sporovima u kojima sudi vijeće predsjednik vijeća smatra da se nakon prethodnog ispitivanja tužbe, odnosno nakon dobivanja pismenog odgovora na tužbu, može dalje postupati, zakazat će u pravilu pripremno ročište. Ono je fakultativan podstadij.

162

Pripremno ročište se ograničava samo na parnice u kojima sudi vijeće (277/5). Kako, po novom uređenju, u prvom stupnju u pravilu sudi sudac pojedinac, a samo iznimno vijeće, možemo zaključiti da glavna rasprava postaje pravilom, a pripremno ročište bit će izuzetak.

Nakon što tuženik podnese odgovor na tužbu, u sporovima koje sudi vijeće predsjednik vijeća će ocijeniti je li s obzirom na prijedloge i navode stranaka potrebno zakazati pripremno ročište ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu (285/3). Pripremno ročište se zakazuje rješenjem.

Pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva (286/1).

U pozivu na pripremno ročište razložit će se strankama da na ročište donesu sve isprave koje im služe za dokaz,a i sve predmete koje treba razgledati u sudu. U pozivu na pripremno ročište predsjednik vijeća dužan je upozoriti stranke na pravne posljedice propuštanja da na tom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu iznesu nove činjenice i predlože nove dokaze.

Ako je potrebno da se za pripremno ročište pribave spisi, isprave ili predmeti koji se nalaze kod suda ili kod kojeg drugog državnog tijela ili pravne, odnosno fizičke osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, sud će narediti, ako su stranke to predložile, da se ti predmeti odnosno isprave pravovremeno pribave.

Zadatak je pripremnog ročišta da sud uz suradnju stranaka otkloni smetnje koje smetaju daljnje postupanje i sredi materijal o glavnoj stvari kako bi se glavna rasprava mogla što uspješnije i što prije okončati.

Izostanak obaju stranaka dovodi do mirovanja postupka. Izostatanak tužitelja, a tuženik predloži mirovanje ili ostane pasivan dovodi do mirovanja. Ako izostane tuženik donosi se presuda zbog izostanka (ako su ispunjeni svi uvjeti). Izostanak jedne od stranaka u pravilu ne sprečava održavanje ročišta.

Pripremno ročište počinje izlaganjem tužbe, a nakon toga tuženik iznosi svoj odgovor na tužbu (287/1). Kad bude potrebno, predsjednik vijeća zatražit će od stranaka razjašnjenje u vezi s njihovim navodima ili prijedlozima (287/2).

Predmet raspravljanja su pitanja koja se odnose na smetnje za daljnji tijek postupka, bilo da je predsjednik vijeća nakon ispitivanja tužbe odgodio rješavanje tih problema, bilo da su ona pokrenuta u odgovoru na tužbu ili na priremnom ročištu. O tim se pitanjima mogu na pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno.

Osim rješenja koja je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.

Treba razlučiti sporno od nespornoga, utvrditi kojim bi se dokazima mogli utvrditi sporne činjenice, pa te dokaze osigurati za glavnu raspravu, nastojati navesti stranke da svojim dispozicijama okončaju parnicu (povlačenjem tužbe, odricanjem od tužbenog zahtijeva, priznanjem tužbenog zahtijeva, zaključenjem sudske nagodbe).

Pripremno ročište može se održati i na više od jednog ročišta. U pogledu upravljanja postupkom predsjednik vijeća ima ima sva ovlaštenja koja imaju predsjednik vijeća i vijeće na glavnoj raspravi.

163

Na pripremnom ročištu sud može odlučivati o svim procesnim pitanjima o kojima je bio ovlašten odlučivati u ranijim stadijima pripremanja glavne rasprave. Sud ovdje mora zauzeti stav o svim procesnim pitanjima koja su se dotle pojavila.

Predsjednik vijeća ovlašten je na pripremnom ročištu ako za to postoje uvjeti donijeti presudu zbog izostanka i presudu kojom se pod istim procesnim uvjetima odbija tužbeni zahtjev jer osnovanost zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

Ako tuženik prizna tužbeni zahtjev sud će donijeti presudu na temelju priznanja, a ako se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva presudu na temelju odricanja. Sud također može primiti na zapisnik nagodbu stranaka.

Kad utvrdi da ne postoje smetnje za daljnje vođenje postupka, predsjednik će vijeća, prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu, odlučiti koji će se od predloženih svjedoka i vještaka pozvati na glavnu raspravu i koji će se drugi od predloženih dokaza pribaviti. O tome koji će se od tih dokaza izvesti odlučuje vijeće na glavnoj raspravi (289/1). Ovdje se, dakle, odlučuje o pribavljanju, a ne o izvođenju dokaza.

Izuzeci od tog pravila:- ako je sporno postojanje činjenica koje se tiču procesnih pitanja, o tome se mogu na

pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno (288/1).- radi provjeravanja okolnosti od kojih zavisi dopuštenost dispozicije stranaka mogu se

izvoditi dokazi- ako se ispune pretpostavke za osiguranje dokaza, mogu se izvoditi dokazi- ako je koja od stranaka predložila da se neke sporne činjenice utvrde vještačenjem,

predsjednik vijeća će imenovati vještake, odlučiti o zahtjevima za njihovo izuzeće i pozvati jednu ili obje stranke da polože svotu potrebnu za troškove vještaka (290/1). No ovo je samo odlučivanje o izvođenju vještačenja, pred njim se vještačenje ne može provesti.

- na prijedlog koje od stranaka, ako ocijeni da je to potrebno, predsjednik vijeća može obaviti uviđaj izvan suda (290/3).

Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučiti koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. O tome odlučuje vijeće. Ako predsjednik vijeća ne prihvati prijedlog stranaka o dokazima stranke mogu svoje prijedloge ponoviti pred vijećem na glavnoj raspravi. Odluka predsjednika vijeća nije odluka o izvođenju već o pribavljanju dokaza za glavnu raspravu.

Stranke mogu na ročište za glavnu raspravu dovesti svjedoke i vještake odnosno donijeti isprave i predmete uviđaja koje je predsjednik vijeća odbio pozvati, odnosno prihvatiti.

Vijeće nije vezano za svoje odluke o izvođenju dokaza još manje za odluke predsjednika vijeća o pribavljanju dokaza, za njegove odluke o izvođenju vještačenja i za rezultate uviđaja koje je proveo.

Ako je koja od stranaka predložila da se neke sporne činjenice utvrde vještačenjem, predsjednik vijeća će imenovati vještake, odlučiti o zahtjevima za njihovo izuzeće i pozvati jednu ili obje stranke da predlože svotu potrebu za troškove vještaka. Imenovane vještake sud će obavjestiti o predmetu koji treba razgledati i pozvati ih da do glavne rasprave pripreme svoj nalaz i mišljenje.

Na prijedlog koje od stranaka ako ocjeni da je to potrebno predsjednik vijeća može obaviti uviđaj izvan suda.

164

Ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj ili ne dođe tuženik a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, predsjednik vijeća raspravljat će s prisutnom strankom. Na pripremnom ročištu predsjednik vijeća u pravilu saopćava strankama dan i sat kad će se održati ročište za glavnu raspravu.

Zakazivanje glavne rasprave

Zakazivanje prvog ročišta za glavnu raspravu je posljednji i obvezni podstadij njezinog pripremanja, ako prije toga ne dodje do okončanja postupka.

Ročište za glavnu raspravu zakazuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća rješenjem protiv kojega nije dopuštena žalba (293/1). Sudac će na pripremnom ročištu, ako je ono održano, priopćiti strankama dan i sat održavanja glavne rasprave (292).

Sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća pozvat će na ročište stranke te svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio da pozove na glavnu raspravu. Ako pripremno ročište nije održano predsjednik vijeća odlučit će koje će od svjedoka što su ih stranke predložile pozvati, a stranke će upozoriti da mogu na ročište dovesti i druge svjedoke.

Sud samo iznimno može zakazati ročište za glavnu raspravu odmah nakon prethodnog ispitivanja tužbe – u onim slučajevima u kojima se tužba ne šalje tuženiku na odgovor. Ako tužnik podnese prigovor na tužbu u stvarima u kojima sudi vijeće predsjednik vijeća ocjenit će je li s obzirom na nove informacije potrebno zakazivati pripremno ročište. Ako tuženiku nije bila dostavljena tužba dostavit će mu se uz poziv za glavnu raspravu.

Općenito o glavnoj raspravi

Glavna rasprava je centralni stadij postupka u kojem sud razmatra sav procesni materijal – navode stranaka, izvedene dokaze i ostale rezultate raspravljanja – da na temelju njih donese konačnu odluku.

Kako je već navedeno, glavna rasprava postaje pravilom, a pripremno ročište bit će izuzetak, budući da je ono predviđeno samo za sporove u kojima sudi vijeće. Odluke koje u pripremanju glavne rasprave predsjednik vijeća može donijeti tek na pripremnom ročištu, sudac pojedinac može donijeti tek na ročištu za glavnu raspravu (277/6).

Sud može bez glavne rasprave donijeti presudu na temelju priznanja presudu zbog izostanka, presudu zbog ogluhe i presudu bez održavanja ročišta.

Pravila o organizaciji i vođenju glavne rasprave zasnovana su na načelima; usmenost, neposrednost, javnost, kontradiktornost, raspravnosti i inkvizitornosti u prikupljanju činjenica i izvođenju dokaza, sudskog materijalnog i formalnog upravljanja postupkom, jedinstva glavne rasprave i koncentracije postupka, suzbijanja zloupotreba u parnici. Svrha tih načela je donošenje pravilne i zakonite odluke, ekonomičnost i pravna sigurnost.

Glavna rasprava može se održati samo ako sud urednom dostavom poziva omogući strankama sudjelovanje u raspravi. Odsutnost obiju pozvanih stranaka sprečava održavanje glavne rasprave. Pretpostavka za održavanje glavne rasprave je nazočnost stranaka, a sud urednim dostavljanjem mora omogućiti strankama sudjelovanje. Izostanak stranaka dovodi u pravilu do istih posljedica kao i izostanak s pripremnog ročišta.

165

Međutim, ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj, ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojega kasnijeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati (295).

Sud nije vezan za svoja rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom. Pravo na samostalnu suspenzivnu žalbu protiv tih odluka negativno bi moglo djelovati na tijek I brzinu rada. Povrede pravila o održavanju glavne rasprave imaju značenje relativnih razloga ništavosti, pa se rješenja koja se odnose na rukovođenje glavnom raspravom mogu pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari.

Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi dokaze (311/1). On odlučuje o tome koje će se radnje i kojim redom poduzimati – načelo arbitrarnog upravljanja glavnom raspravom. Sud nije vezan za svoje rješenje koje se odnosi na rukovođenje raspravom (311/4), jer se tijekom raspravljanja situacije mijenja, pa se ta rješenja mogu pokazati nesvrsishodnim. Protiv rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom nije dopuštena posebna žalba (311/5). Ta rješenja se mogu pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari.

Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom (primus inter pares), a njegove odluke su punovažne pod pretpostavkom da ih donosi uz (prešutnu) suglasnost ostalih članova vijeća. Ako se osoba koja sudjeluje na raspravi protivi kakvoj mjeri predsjednika vijeća koja se odnosi na rukovođenje raspravom ili kakvu pitanju koje je postavio predsjednik vijeća o takvu protivljenju odlučuje vijeće (311/3).

Vijeće odlučuje o postojanju procesnih pretpostavki; o isključenju javnosti, o izvođenju dokaza, o spajanju i razdvajanju parnica, o odgodi ročišta, o zaključenju glavne rasprave, izriče kazne zbog zloupotrebe prava i zbog narušavanja reda.

Tijek glavne rasprave

Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja. Nakon toga utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe; pa ako nisu, provjerava jesu li ujedno pozvane i jesu li opravdale svoj izostanak (294).

Ako s prvog ročišta za glavnu raspravu ne dođe tužitelj ili na to ročište ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojeg ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati.

Ako stranka ili zakonski zastupnik stranke nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o predmetu o kojem se raspravlja, a nema punomoćnika, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća upozorit će je na potrebu da uzme punomoćnika. Ako stranka ne može odmah uzeti punomočnka, sud će na njezin prijedlog odgoditi ročište.

Ako nije prije toga održano pripremno ročište, prvo ročište za glavnu raspravu počinje izlaganjem tužbe, a nakon toga tuženik odgovara na navode (297/1).

Ako je prije glavne rasprave održano pripremno ročište, predsjednik vijeća upoznat će vijeće s tijekom i rezultatima toga ročišta. Stranke mogu dopuniti izlaganje predsjednika vijeća (297/2).

U daljnjem tijeku raspravljanja raspravljat će se o prijedlozima stranka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje navode. Tijekom glavne rasprave stranke iznose činjenice i predlažu dokaze, a sud će te činjenice utvrditi i dokaze izvesti.

166

Radnje provedene na prethodnom ročištu ne gube procesno značenje. Stranke su samo prekludirane u ovlaštenju da poduzimaju neke parnične radnje prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ako je prije toga već održano pripremno ročište. Tako je s ovlaštenjem da se prigovori stvarnoj nanadležnosti, mjesnoj nenadležnosti, da se zatraži polaganje aktorske kaucije ili da se imenuje prethodnik.

Sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodni način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i uopće da se daju sva razrješenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojo je to potrebno radi ostvarivanja cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.

Sud treba pomoći strankama da zaključe sudsku nagodbu. Načelo neposrednosti traži da suci koji odlučuju o osnovanosti tužbenog zahtjeva prisustvuju čitavom tijeku raspravljanja.

Stranke nisu dužne navesti i obrazložiti pravnu osnovu svojih zahtjeva. Ipak ih zakon ovlašćuje da iznesu svoja pravna shvaćanja o predmetu spora. Zakon ne određuje poseban stadij glavne rasprave na kojemu stranke svojim odgovorima plediraju činjeničnim i pravnim argumentima u prilog svojih a protiv zahtjeva protivnika.

Ako se pokaže potreba da sud odlučuje o postojanju procesnih pretpostavka tek na glavnoj raspravi sud će biti dužan prvenstvenu pažnju posvetiti tim pitanjima. Ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne pripada u sudsku nadležnost; da sud nije stvarno ili mjesno nadležan; da o istom zahtjevu već teče parnica; da je stvar pravomoćno presuđena ili da je o predmetu spora zaključena sudska nagodba sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom.

Ako utvrdi da je prigovor osnovan sud će tužbu odbaciti rješenjem protiv kojeg je dopuštena samostalna žalba.

Unatoč odbijanju prigovora i odluci o nastavljanju raspravljanja sud je ovlašten naknadno donijeti novo rješenje kojim se prigovor prihvaća ako tijekom raspravljanja izmjeni svoje ranije stajalište. No ako je sud donio odvojenu odluku pa je ona postala pravomoćna, sud je clausula rebis sic santibus – vezan za to rješenje pa u nastavku postupka može drugačije odlučiti samo ako svoju novu odluku zasnuje na novim činjenicama.

Ročište se može odgoditi ako se ročište ne može održati ili ako se ne mogu provesti parnične radnje.214 Protiv rješenja suda kojim se odgađa ročište ili se odbijaju prijedlozi stranaka o odgodi ročišta nije dopuštena žalba (314/2).

Između ročišta sudac je ovlašten odlučivati gotovo o svim pitanjima o kojima je ovlašten odlučivati u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ipak, u parnicama koje se vode pred vijećem, o nekim pitanjima odlučuje isključivo vijeće.215

Kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća priopćit će da je glavna rasprava zaključena. U sporovima koje sudi, vijeće će se nakon toga povući na vijećanje i glasanje (304/1).

Sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja (305). 214 Npr. kad sva dokazna sredstva nisu pribavljena ili kad je potrebno da se tuženik pripremi za raspravljanje o preinačenoj tužbi215 Npr. o sudjelovanju umješača, preinaci tužbe, ustupanju tužbe drugom sudu zbog nenadležnosti, itd.).

167

Spajanje i razdvajanje postupka

Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Spojeni se postupak nastavlja pred sucem koji je odlučio o spajanju. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu (313/1).

Nije nužno da se u svim spojenim parnicama ista osoba nalazi u istoj stranačkoj ulozi. To što u jednom predmetu sudi vijeće a u drugom sudac pojedinac nije prepreka za spajanje, sudit će vijeće (313/2)216. Sud nije vezan za to rješenje, pa može spojene parnice razdvojiti.

Spajanje nema utjecaja na već formiranu nadležnost suda. Nije dopušteno spajanje parnica koje se vode pred raznim sudovima među istim strankama. Spajanje parnica radi zajedničkog raspravljanja ne dovodi do objektivne kumulacije.

Sud može odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima u istoj tužbi i nakon završetka odvojenoga raspravljanja može donijeti posebne odluke o tim zahtjevima (313/3). Sud može odlučiti da se odvojeno raspravlja o tužbi i protutužbi.

Ako se ročište ne može održati ili ako se na već započetom ročištu ne mogu provesti parnične radnje radi kojih je bilo zakazano, ročište se može odgoditi. (kad sva dokazna sredstva nisu pribavljena, kad izvedene dokaze treba ponoviti, da se strankama pruži prilika da srede svoje stavove...)

U stadiju glavne rasprave ali izvan ročišta za raspravu sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća ovlašteni su odlučivati o gotovo svim pitanjima o kojima su ovlašteni odlučivati u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ipak u sporovima koje sudi vijeće ovlaštenja predsjednika vijeća su u tom razdoblju u izvjesnoj mjeri sužena, jer je odlučivanje o nekim pitanjima rezervirano isključivo za vijeće.

Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučivati o stupnju prethodnika u parnici, o učešću umješača, o preinaci tužbe, o razdvajanju postupka, o povratu u prijašnje stanje. On ne može odbaciti tužbu zbog nedostatka procesnih pretpostavki, niti je ustupiti drugom sudu zbog nenadležnosti. Predsjedniku vijeća dano je posebno ovlaštenje da nakon primitka zapisnika o izvođenju dokaza pred zamoljenim sucem odredi potrebne dopune i ispravke.

Održavanje reda na glavnoj raspravi

Dužnost je suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća da se u tijeku glavne rasprave brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda (317). U sporovima koje sudi vijeće sankcije može izricati samo vijeće.

Ako osoba koja sudjeluje u postupku ili osoba koja kao slušatelj prisustvuje raspravi vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom (318/1).

216 Dakle, rješenje o spajanju donosi vijeće.

168

Ako stranka ili zastupnik stranke bude udaljen iz sudnice, ročište će se održati i bez njihove prisutnosti (318/2). Međutim,ako iz sudnice bude udaljen zakonski zastupnik fizičke osobe sud će odgoditi ročište ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa zastupane stranke (318/3).

Kad sud novčano kazni ili udalji iz sudnice odvjetnika ili odvjetničkoga vježbenika kao punomoćnika, obavijestit će o tome Hrvatsku odvjetničku komoru (318/4). Kad sud novčano kazni ili udalji iz sudnice državnog odvjetnika, obavijestit će o tome nadležnog državnog odvjetnika (318/5).

Prema prijašnjem uređenju, žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ili o udaljenju iz sudnice bila je nesuspenzivna. Međutim, u noveliranom tekstu ZPP-a nema takve odredbe što praktički cijelu odredbu čl. 318. ZPP-a ostavljana razini deklaracije. Naime, sada se kažnjene osobe mogu žaliti i to takvom žalbom koja odgađa ovrhu tog rješenja (sukladno čl. 379 ZPP-a).

Održavanje reda u drugim slučajevima: - vrijeđanje u podnesku: sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do

5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda. Odredbe članka 10. ZPP-a na odgovarajući se način primjenjuju u ovim slučajevima (110/1,2).

- svjedok: ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, sud može narediti da se prisilno dovede i podmiruje troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna (248/1). Ako svjedok dođe i nakon što je upozoren na posljedice uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a sud ocijeni da su razlozi uskraćivanja neopravdani, može ga kazniti novčano do od 500,00 do 10.000,00 kuna; a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najdulje mjesec dana (248/2).

- vještak: Sud može kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna vještaka koji ne dođe na ročište iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda, a i vještaka koji bez opravdanog razloga odbije da vještači (255/1).

Ovrha. Izrečena novčana kazna prisilno se naplaćuje po službenoj dužnosti kao novčana tražbina prema pravilima ovršnoga postupka (110/2 u svezi sa 10/7).

Zaključenje glavne rasprave

Kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može donijeti konačna odluka, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća saopćiti će da je glavna rasprava zaključena.

Moment zaključivanja glavne rasprave u pravilu je relevantan za prosuđivanje pitanja osnovanosti istaknutih zahtjeva, pa se taj moment redovito odnosi i na pravomoćnost donesene odluke.

Sudac pojedinac odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja još nekih važnijih pitanja.

Ako je sud već donio odluku nema mjesta ponovnom otvaranju glavne rasprave zbog činjenica koje su nastupile naknadno. Rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave je rješenje o upravljanju postupkom pa protiv njega nije dopuštena posebna žalba. Do ponovnog otvaranja glavne rasprave može doći i u povodu prijedloga za donošenje dopunske presude.

169

Konačnu odluku na temelju rezulatata glavne rasprave sud donosi nakon njezinog zaključenja u sporovima u kojima sudi vijeće – u procesnom stadiju vijećanja i glasovanja. Ročište na kojem se presuda objavljuje nije sastavni dio glavne rasprave, iako se u pravilu nadovezuje na ročište za glavnu raspravu.

Beneficum novorum u prvostupanjskom postupku

Prema ranije važećem tekstu ZPP-a strankama je bilo omogućeno da tijekom čitavog trajanja glavne rasprave iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze, a ta mogućnost protezala se i na stadij žalbenog postupka, pa čak i na neke slučajeve izvanrednih pravnih lijekova. Ovakvo stanje otvaralo je mogućnost odugovlačenja postupka kroz zlouporabu tog ovlaštenja.

No ZIDZPP/03 je propisao dužnost stranaka da već u tužbi i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predlože dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, te se izjasne o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (299/1). Postupanje stranaka sukladno ovako naloženoj obvezi omogućilo bi sudu maksimalnu koncentraciju raspravljanja.

Međutim, stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, uz samo blagu sankciju - dužnost naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci, osim ako potreba za iznošenjem novih činjenica i predlaganja novih dokaza nije izazvana ponašanjem protivne stranke. Pojačanje učinka te sankcije nastojalo se ostvariti kroz nalog sudu da, na zahtjev protivne stranke, bez odgode rješenjem odluči o naknadi takvih troškova rješenjem. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti (299/2).

Stranke mogu i između ročišta za glavnu raspravu upućivati podneske u kojima će iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Sankcija naknade troškova protivnoj stranci primijenit će se i u tom slučaju na odgovarajući način (299/3).

U pozivu za pripremno ročište predsjednik vijeća je dužan upozoriti stranke na pravne posljedice propuštanja da na tom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu iznesu nove činjenice i predlože nove dokaze (286/3). Iako to nije izričito propisano, valja uzeti da ista obveza suda vrijedi i pri pozivanju stranaka na prvo ročište za glavnu raspravu, a posebno u onim slučajevima kada se pripremno ročište ne održava.

Prekid postupka

To je privremeno zaustavljanje tijeka postupka, do kojega može doći sve do njegova pravomoćnog okončanja, ali i u postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova, koje se očituje u prestanku tijeka svih zakonskih i sudskih rokova, u nedjelotvornosti radnji stranaka prema parničnom protivniku, te u zabrani sudu da poduzima parnične radnje osim onih koje se tiču nastavka prekinutog postupka. Razlozi za prekid su taksativno navedeni.

170

Cilj prekida postupka je da zaustavi razvoj parnice zbog spriječenosti suda ili neke stranke da u njoj sudjeluju, sve dok se ponovo ne uspostavi procesna ravnoteža koja će svim subjektima omogućiti normalnu aktivnost. Nekad do prekida dolazi po sili zakona (tada sudska odluka ima deklaratorni značaj), a nekad po odluci suda (tada je sudska odluka konstitutivna).

Postupak se prekida po sili zakona (212) :1) kad stranka umre, a isti učinak ima i pravomoćno proglašenje nestale osobe

umrlom. Prema Noveli, okolnost da je umrla stranka imala punomoćnika u parnici ne sprječava nastupanje prekida postupka i to stoga što po novome uređenju smrću stranke prestaje i punomoć koju je ona izdala. U parnicama o strogo osobnim neprenosivim pravima smrt stranke ne dovodi do prekida već do konačne obustave postupka.

2) kad stranka izgubi parničnu sposobnost a nema punomoćnika u toj parnici, 3) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje,

a stranka nema punomoćnika u toj parnici,4) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati odnosno kad nadležno tijelo

pravomoćno odluči o zabrani rada,5) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka (one nastaju u pravilu

početkom dana kad je oglas o otvaranju postupka istaknut na oglasnoj ploči suda -čl. 88. Stečajnog zakona) i to neovisno je li stranka imala punomoćnika u toj parnci. Međutim, ne prekida se parnični postupak pokrenut nakon otvaranja stečajnog postupka jer stranku tada zastupa stečajni upravitelj.

6) kad se stranka nađe na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.) odsječeno od suda, (ovo je prije bio razlog za prekid po odluci suda)

7) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu,8) kad je to drugim zakonom određeno.

Ako su okolnosti navedene pod 1 - 5 postojale već u vrijeme pokretanja postupka, one neće biti razlogom za prekid, već će se nedostaci u zastupanju stranke nastojati otkloniti, a ako to ne bude moguće, tužbu treba odbaciti kao neurednu.

Razlozi za prekid postupka po odluci suda su:Sud je dužan odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o

prethodnom pitanju (213/1).217Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna (213/2).

Sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje (120/1).

Za trajanja prekida postupak i dalje teče, postoji litispendencija, jedino je zaustavljano njegovo odvijanje. To zaustavljanje tijeka postupka se očituje trojako: 1. Prestaju teći svi rokovi (zakonski i sudski, prekluzivni, monitorni i dilatorni) određeni za

obavljanje parničnih radnji suda i stranaka (214/1)2. Sud nije ovlašten poduzimati nikakve radnje u postupku. Međutim, ako je prekid nastupio

poslije zaključenja glavne rasprave sud može na temelju te rasprave donijeti odluku (214/2).

217Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (12/1).

171

3. Parnične radnje koje je poduzela stranka nemaju prema drugoj stranci nikakav učinak; njihov učinak počinje tek nakon nastavka postupka (214/4).

Ako do prekida dođe po sili zakona, a sud je ne znajući za to poduzeo neku parničnu radnju, u odluci kojom utvrđuje nastupanje prekida deklarirat će da je i ona bez pravnog učinka.

Ako je postupak prekinut zbog otvaranja stečajnoga postupka nad kojom od stranaka, u kojemu je zbog toga prestala i nadležnost suda koji vodi postupak, taj će sud rješenjem utvrditi prekid postupka, oglasiti se nenadležnim i ustupiti predmet nadležnom sudu nakon pravomoćnosti rješenja (214/3).

Prekid je u načelu privremenog značenja. Do nastavka postupka može doći na inicijativu stranaka, ali ga i sud može nastaviti po službenoj dužnosti.218

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih pod. točkama od 1) do 5), nastavit će se kad nasljednik ili skrbnik ostavine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine (215/1).

Postupak koji je prekinut zbog otvaranja stečajnoga postupka nad kojom od stranaka, smatrat će se da je postupak nastavljen dostavom rješenja o prekidu postupka i o oglašavanju suda nenadležnim stranci kojoj je kasnije dostavljen (215/2).

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih točki 6) nastavit će se kad stranka koja se nalazila na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda preuzme postupak ili kad je sud na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti pozove da to učini (215/3).

Ako je sud prekinuo postupak da pričeka rješenje prethodnog pitanja, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak, ili kad odluči da dalje ne čeka (215/4).

U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti čim prestanu razlozi prekida (215/5).

Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka (215/6).Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje ili određuje prekid postupka ne zadržava nastupanje pravnih učinaka rješenja (218/1). Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (218/2).

Zastoj postupka

Moguće je da se u parnici pojave neke okolnosti zbog kojih mora biti prekinuta aktivnost, ali zbog kojih ne može doći ni do prekida ni do mirovanja postupka.

U slučajevima u kojima po ZPP-u dolazi do zastoja postupka, primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe o prekidu postupka (215a). To su slijedeći slučajevi:

− kad sud ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod skrbništvom ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome tijelo starateljstva. Ako bi zbog propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za osobu pod skrbništvom, sud će zastati s postupkom i predložiti da se odredi drugi zakonski zastupnik (81/3).

− kad sud donese rješenje kojim ne dopušta nagodbu stranaka, zastat će se s postupkom dok to rješenje ne postane pravomoćno (321/5).218Prije ZIDZPP/03-a sud nije mogao ex offo nastaviti postupak.

172

− do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (330/2).219

− Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti nije suglasan s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom (37/1 UZUSRH).

U sva tri navedena slučaja sud je dužan donijeti konstitutivno rješenje kojim će odrediti zastoj postupka. Sud i stranke će tijekom zastoja moći poduzimati radnje nužne radi ostvarenja svrhe zastoja.220

Obustava postupka

Da bi do obustave postupka došlo potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke. Mora se raditi o postupku u kojemu je predmet spora pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno na pravne sljednike. Mora umrjeti stranka koja je fizička osoba odnosno postati postojati stranka koja je pravna osoba.

Ovo je novi institut uveden ZIDZPP/03-om. Postupak se obustavlja kad stranka koja je fizička osoba umre ili stranka koja je pravna osoba prestane postojati u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike (215b/1).

U kategoriju sporova o neprenosivim pravima spadaju sporovi o osobnim pravima221. Takva prava imaju i fizičke i pravne osobe, ona su neotuđiva i nenasljediva. Rješenje o obustavi postupka je deklaratorno jer do obustave dolazi po sili zakona.

Rješenje o obustavi postupka dostavlja se protivnoj stranci te nasljednicima, odnosno pravnim sljednicima stranke nakon što oni budu utvrđeni (215b/2). Sud će nasljednicima umrle stranke, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, postaviti privremenog zastupnika kojemu će dostaviti rješenje o obustavi postupka, ako ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže trajati (215b/3).

Rješenje o obustavi postupka zbog toga što je pravna osoba prestala postojati dostavit će se protivnoj stranci i njezinom pravnom sljedniku nakon što on bude utvrđen, a ako pravna osoba nema pravnoga sljednika, sud će, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, rješenje o obustavi postupka dostaviti državnom odvjetništvu (215b/4).

Pravo na žalbu protiv rješenja o obustavi postupka ima privremeni zastupnik i protivna stranka, a trebalo bi to pravo priznati i državnom odvjetništvu.

Incidentalni postupak radi provjere zakonitosti odluke o obustavi. Iako se postupak obustavlja ex lege, potrebno je u nastavljenom (incidentalnom) postupku utvrditi jesu li bile ispunjene pretpostavke za obustavu. U tom incidentalnom postupku stranke su nasljednici odnosno pravni sljednici. I jedni i drugi u pravilu nastupaju neposredno.

Stranke može iznimno zastupati postavljeni privremeni zastupnik, ali ako pr. osoba nema sljednika ili se on ne može utvrditi nastupa državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo ovdje ima kvazistranački status, status intervenijenta sui generis. Naime, ono tada nije

219U ovom slučaju zastoj je relativnog učinka - ticat će se samo onih radnji vezanih uz postupak o visini tužbenog zahtjeva. Što se tiče postupka u povodu međupresude nema zastoja.220Npr. prijedlog suda CZSS-u da se odredi drugi zakonski zastupnik, kad se donese rješenje kojim se ne dopušta nagodba stranke mogu protiv toga rješenja izjaviti žalbu.221Npr. pravo na tjelesni integritet, pravo na slobodu, čast i ugled, pravo na privatnost, pravo na duševni integritet, itd.

173

zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća je zaštita objektivne zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u konkretnoj parnici ipak radilo o prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).

Troškove nastavljenog incidentalnog postupka snosila bi svaka stranka, osim ako bi se pokazalo da se ne radi o postupku koji je obustavljen po sili zakona. U potonjem slučaju postupak bi bio prekinut, a ne obustavljen.

Dok se postupak u povodu rješenja o obustavi pravomoćno ne završi, glede rokova za poduzimanje pravnih radnji te prava stranaka i suda da poduzimaju te radnje primijenit će se na odgovarajući način pravila o prekidu postupka (215b/5).

ZPP poznaje još jedan slučaj obustave postupka. Naime, sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako, do donošenja odluke o glavnoj stvari, utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se nakon pravnomoćnosti rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom (19/1). Radnje što ih je proveo parnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) te odluke koje je donio taj sud nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u parničnom postupku (19/2).

Mirovanje postupka

To je privremeni zastoj gotovo svih aktivnosti u parnici kao rezulatat izričite ili prešutne dispozicije stranaka. Postupak može mirovati od trenutka dostave tužbe sudu, pa do zaključenja glavne rasprave. Sud može donijeti deklaratorno rješenje o tome da je mirovanje nastupilo.

Mirovanje postupka nastupa (216/1):a) ako se obje stranke prije zaključenja glavne rasprave o tome sporazumijub) kad obje stranke izostanu s pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu c) kad prisutne stranke na ročištu neće da raspravljaju d) kad jedna stranka koja je uredno pozvana izostane, a druga predloži mirovanje.

Kad su se stranke sporazumjele da postupak miruje, to mirovanje nastupa od dana kad stranke o tome obavijeste sud (216/2).

Mirovanje postupka neće nastupiti ako obje stranke izostanu s ročišta za izvođenje dokaza pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sucem. U tom slučaju, ako su stranke uredno pozvane, ročište će se održati (216/3).

Ako se u istom postupku ponovno udovolji uvjetima za mirovanje, smatrat će se da je tužba povučena (216/4).

Parnica se ne gasi, ona još uvijek teče. Nastupaju iste pravne posljedice kao i pri prekidu postupka, osim što rokovi određeni zakonom ne prestaju teći (217/1). Dakle, prestaju teći samo sudski rokovi.

Postupak miruje dok jedna stranka ne predloži da se postupak nastavi. Takav prijedlog ne može se staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka (217/2). Ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba povučena (217/3).

Žalba protiv rješenja se utvrđuje mirovanje postupka ne zadržava nastupanje pravnih učinaka rješenja (218/1).

174

Okončanje parničnog postupka

Do okončanja parničnog postupka dolazi:a) odlukom suda o usvajanju i odbijanju tužbenog zahtjevab) odbacivanjem tužbe zbog nepostojanja procesnih pretpostavkic) materijalnopravnim dispozicijama stranakad) usljed nekih relevantnih zbivanja izvan parnice

Sa stajališta prvostupanjskog suda postupak se smatra okončanim kad sud donese konačnu odluku, a irelevantno je hoće li se postupak nastaviti podnošenjem pravnih lijekova, jer će u tom postupku odlučivati neki drugi sud. Međutim, ipak je moguće da u istom predmetu prvostupanjski sud ponovno postupa i to kad drugostupanjski sud ukine presudu i vrati prvostupanjskom na ponovno odlučivanje ili kad se radi o remonstrativnom pravnom lijeku.

Sa stajališta stranaka postupak se smatra okončanim tek kad u pogledu određenog zahtjeva ni jedan sud ne može više postupati.

Okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom

a) kad donese odluku o usvajanju ili odbijanju tužbenog zahtjevab) kada odbaci tužbuc) kad se proglasi nenadležnim te ustupi predmet nadležnom sudu

Stranke: a) povlačenjem tužbe b) odricanjem od tužbenog zahtjevac) priznanjem tužbenog zahtjeva,d) sudskom nagodbom

Zbivanja izvan parnice:a) smrt jedne od stranaka u parnici koja se vodi o njenim pravima koja se ne mogu

nasljeditib) konfuzija parničnih stranaka.

Sudska nagodba (res iudicaliter transacta)

Sudska nagodba je ugovor kojim stranke uređuju svoje građanskopravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom koji ga dopušta u parničnom ili izvanparničnom postupku, koji ima svojstva pravomoćne presude i, ako se njime ugovara obveza za neku činidbu onda i svojstvo ovršne isprave.

Sudska nagodba dovodi do okončanja parnice odnosno do sprečavanja da do parnice uopće dođe. Sudska nagodba je mješovit – procesnopravni i građanskopravni ugovor. Za dopustivost sudske nagodbe trebaju se ispuniti ove pretpostavke;

1. sudska nadležnost

2. pravilan sastav suda

175

3. sposobnost ugovarača

4. pravni interes za zaključenje ugovora u vidu sudske nagodbe

5.dopuštenost predmeta i sadržaja

6.propisana forma ugovora o sudskoj nagodbi

Sudsku nagodbu u parnici mogu zaključiti parnične stranke. Mogu joj pristupiti i treće osobe. Stranke u parnici ne moraju dokazivati poseban pravni interes za zaključenje sudske nagodbe. Sud je ovlašten i dužan ispitivati jesu li raspolaganja stranaka pri zaključivanju sudske nagodbe suprotna prisilnim propisima odnosno moralu.

U prvom redu nagodba se zaključuje u tijeku cijelog postupka pred parničnim sudom prvog stupnja (321/1). Međutim, nagodba se može zaključiti i prije početka parnice. Naime, osoba koja namjerava podići tužbu može preko nižeg suda prvog stupnja na čijem području protivna strana ima prebivalište pokušati postići nagodbu (324/1). Sud kojemu je takav prijedlog upućen pozvat će protivnu stranu i upoznati je s prijedlogom o nagodbi. Troškove tog postupka podmiruje podnositelj prijedloga (324/2).

Nagodba se zaključuje pred a.) sudom pred kojim se vodi parnica, b.) zamoljenim sudom, c.) u adhezijskom postupku, d.) pred bilo kojim općinskim sudom kojem se stranke obrate.

Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik. Nagodba je zaključena kad stranke nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik (322/1). Strankama će se na njihov zahtjev izdati ovjeren prijepis zapisnika u koji je unesena nagodba (322/2).

Predmet nagodbe su oni građanskopravni odnosi koji su regulirani dispozitivnim propisima, ali ne može se zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati (321/4). Nagodba se može odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio (321/2), a u posljednjem slučaju se za preostali dio nastavlja parnica.

Procesnopravni učinak okončanja parnice ne pristječe iz same izjave stranaka da su zaključile nagodbu, nego tek iz potpisa protokolarnog sadržaja zaključenog ugovora.

Sudaska nagodbe neposredno okončava parnicu pa izjava tužitelja da povlači tužbu, a tuženika da na to pristaje, ne samo da je suvišna nego je neodrživa. Izjava o povlačenju tužbe ne može prouzrokovati namjenjenu posljedicu jer tužbe više nema.

Za sudsku nagodbu nije bitno uzajamno popuštanje ugovarača. Sudska nagodba kao specifičan ugovor kojemu se pridaju svojstva pravomoćne presude može kao procesnopravni akt biti samo bezuvjetna jednako kao i presuda. Ona po svom sadržaju može nadomjestiti presudu.

Sudska nagodba neposredno konstitutivno djeluje na okončanje parnice. Pravni interes se presumira. To je mješoviti ugovor, jer sadrži procesnopravne elemente: izjednačena je s pravomoćnom presudom (323), to je ovršni naslov (24 OZ) i građanskopravne elemente: njome se regulira građanskopravni odnos i to voljom stranaka, dakle ugovorom. I na nju se odnosi pravilo ne bis in idem.

Kad sudska nagodba ne bi imala značaj pravomoćne presude bilo bi neosnovano poricati strankama pravo na traženje sudske zaštite nakon takve nagodbe o istom zahtjevu, jer njihovo pravo na sudsku zaštitu kakvu im pruža pravomoćna presuda ne bi bilo ostvareno nagodbom koja nema značaj presuđene stvari.

176

Po zakonu sudska nagodba je zaključena ka stranke, pošto pročitaju zapisnik o nagodbi potpišu taj zapisnik. Sudsko ispitivanje nagodbe rezultira prešutnim deklariranjem njezine dopuštenosti ili izričitim rješenjem kojim se nagodbe ne dopušta. Ispunjavanje zakonom propisanih forma bitan je element sudske nagodbe.

Pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati. Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima ili koja su protivna javnom moralu

Ako nađe da je projektirana nagodba dopuštena sud o tome ne donosi izričitu odluku. On samo dopušta da se tekst nagodbe unese u zapisnk. Nepostojanje rješenja kojim se sudska nagodba ne dopušta znači jedino nihil obstat – dopuštanje, a ne potvrđivanje ili odobravanje zaključenog ugovora.

Kod pobijanja postoje dva stajališta. Prvo stavlja naglasak na građanskopravne elemente - ako je do nagodbe došlo manom volje ona se može pobijati klasičnom tužbom za ništavost pravnog posla kao i svi ugovori. Drugo stavlja naglasak na procesne elemente - ona se može pobijati izvanrednim pravnim lijekovima kao i svaka pravomoćna presuda.

Međunagodba je slučaj kad se tijekom postupka dođe do nagodbe o problemu prejudicijelnog utvrđenja prava ili pravnog interesa, o tužiteljevu zahtijevu za utvrđenje ili o protutužbi. Dakle međunagodba se nikad ne tiče glavnog zahtijeva, već nekog sporednog pitanja.

177

Presude

Općenito o presudi

Presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o osnovanosti traženja tužitelja da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja. Presudom se riješava glavno ili meritorno pitanje u parničnom postupku i to o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dok se o svim ostalim pitanjima odlučuje rješenjem222

Presudom se konkretizira pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi, pa presuda prestaje konkretna pravna norma, izvor prava za konkretan društveni odnos. Presudom se na autoritativan način pruža deklaratorna, konstitutivna i kondemnatorna zaštita.

Izreka – dispozitiv, tenor – o osnovanosti tužbenog zahtjeva glavni je dio presude. Nju prate elementi, uvod i obrazloženje – koji konkretiziraju i objašnjavaju njezin sadržaj, determinirajući je s obzirom na društveni odnos osobe i vrijeme.

Činjenična osnova presude, dakle činjenice koje je sud utvrdio predstavljaju praemissu minor logičkog silogizma presude.

Pravna osnova presude, dakle sadržaj pravne norme koju treba primjeniti na utvrđeno činjenično stanje predstavlja praemissu maior. Sud ne može odbiti zahtjev za donošenje odluke o dopustivom zahtjevu pa je njegova službena dužnost utvrditi sadržaj prava koje treba primjeniti.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom. Ako je više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja, a za konačnu odluku sazrela je samo jedna parnica, može se donijeti presuda samo za tu parnicu.

Vrste presuda

S obzirom na sadržaj pravne zaštite dijele se na deklaratorne - kojima se utvrđuje sadržaj pravnih odnosa, konstitutivne – kojima se preinačuju ili ukidaju postojeći pravni odnosi i kondemnatorne – kojima se tuženika osuđuje da u korist tužitelja nešto učini , trpi ili propusti.

S obzirom na dio zahtijeva o kojem se odlučuje: potpune - kojima se konačno odlučuje o svim istaknutim zahtjevima, djelomične – kojima se konačno odlučuje samo o nekim od istaknutih zahtjeva, dopunske – kojima se naknadno odlučuje o zahtjevima o kojima je sud omaškom propustio odlučiti i međupresude – kojima se odlučuje samo o osnovanosti osnove tužbnog zahtjeva.

S obzirom na postupak koji je prethodio donošenju presude: kontradiktorne, ako su donesene na temelju rezultata kontradiktorne rasprave, te presude na temelju priznanja, presude zbog izostanka, presude bez održavanja glavne rasprave i presuda na temelju odricanja,presude na temelju ogluhe ako se presuda donosi na temelju drugih radnji i propusta tuženika koji se ne mogu po i presude bez održavanja rasprave.

222Ali i o nekim meritornim pitanjima se odlučuje rješenjem, npr. u parnicama zbog smetanja posjeda.

178

Konačna presuda koja se donosi u povodu takozvane stupnjevite tužbe po svom sadržaju i dijelu zahtjeva o kojem se njome odlučuje nije posebna vrsta presude. Njezina specifičnost očituje se tek u tome što njezinom donošenju prethodi postupak razdvojen na dva dijela, prvi - u kojem se odlučuje o takvom manifestacijskom zahtjevu i drugi – u kojem se odlučuje o definitivno postavljenom zahtjevu.

Deklaratorne presude donose se u povodu deklaratornih zahtjeva, kondemnatorne u povodu kondemnatornih, a konstitutivne povodu konstitutivnih tužbenih zahtjeva.

Sud nije ovlašten presudom preći granice istaknutih zahtjeva ali je ovlašten tužitelju dosuditi manje od onog što je tražio pa da tužbeni zahtjev djelomično prihvati a djelomično odbije.

Deklaratorna presuda

Ovom zaštitom unosi se u odnose među strankama izvjesnost i sigurnost, te se otklanjaju nejasnoće u pogledu uzajamnih prava i obveza. Preventivno se pridonosi spriječavanju povrede prava. Pravna zaštita se ograničava na autoritativno deklariranje sadržaja određenih pravnih odnosa.

Pozitivna deklaratorna presuda se donosi u povodu pozitivne deklaratorne tužbe, kad sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan. Tom presudom se utvrđuje sadržaj određenog prava ili pravnog odnosa, a samo izuzetno sadržaj određenih činjenica – istinitost odnosno neistitnitost neke isprave (187/1).

Negativna deklaratorna presuda se donosi - kad u povodu negativne deklaratorne tužbe sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan;

- kad u povodu pozitivne deklaratorne, konstitutivne ili kondemnatorne tužbe sud nađe da tužbeni zahtijev nije osnovan.

Krajnji cilj ovakve zaštite se ostvaruje pravomoćnošću, pa nema prisilnog izvršenja.

Kondemnatorna presuda

Kondemnatorna presuda se donosi kad sud nađe da je kondemnatorni tužbeni zahtijev osnovan. Kondemnatornom presudom sud nalaže osuđenoj stranci da nešto u korist protivnika učini, trpi ili propusti; njome se ne mijenja sadržaj postojećih pravnih odnosa.

Kondemnatornim presudama prethodi deklaratorni preambul (nalazi se u obrazloženju presude, pa ne postaje pravomoćan) u kome se konstatira sadržaj pravnog odnosa i ovlaštenja iz kojih tužitelj izvodi osnovanost svoga zahtijeva.

U povodu incidentalne tužbe za utvrđenje, u povodu protutužbe a i u drugim situacijama gdje postoji pravni interes, ostvaruje se mogućnost istodobnog izricanja deklaratorne presude o prejudicijelno važnom pravnom odnosu ili ovlaštenju i kondemnatorne presude kojom se nalaže određeno činjenje koje svoj temelje izvodi iz pravnog odnosa utvrđenog prethodnim deklaratornim judikatom.

Pravomoćnošću kondemnatorne presude tužitelj ne postiže u potpunosti pravnu zaštitu radi koje se obratio sudu.

Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu, samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave (326/1). Od ovog pravila postoje dvije kategorije izuzetaka;

179

U prvu spadaju taksativno određeni sporovi u kojima tužitelj može po zakonu tražiti osudu na buduću činidbi, činidbu koja će dospjeti ili dospijevati tek nakon zaključenja glavne rasprave;

1. ako usvoji zahtjev za uzdržavanje, sud može osuditi tuženika i na činidbe koje nisu dospjele, s tim da će ih biti dužan ispunjavati kako budu dospjevale

2. presuda kojim se tuženik osuđuje da preuzme ili preda stvari dane u najam ili zakup može se donijeti i prije prestanka tih odnosa

3. sud će dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovitom tijeku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti

4. sud dosuđuje kamate na glavnicu i prije njihove dospjelosti, do isplate glavnog duga

Drugu kategoriju izuzetaka čini slučaj uveden Novelom 2003 u kojemu je tužitelj zatražio osudu za činidbu koja će dospjeti u budućnosti zato što ima pravni interes da se takva odluka već sad donese.

Parcijski rok u kondemnatornim presudama

Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu je tu činidbu dužna izvršiti (328/1). Međutim, ovo vrijedi samo za pozitivne činidbe, ne i kad se nalaže propuštanje ili trpljenje. Paricijski rok se obično naziva rok za dobrovljno ispunjenje, što navodi na pogrešan zaključak da nakon njegova proteka osuđeni nema više pravo na dobrovoljno ispunjenje.

Naime, ako tuženi nije izvršio činidbu unutar paricijskog roka, može je izvršiti i kasnije, sve dok tužitelj ne pokrene ovršni postupak. Suština ovog roka je u garanciji osuđenome da sve dok rok ne protekne protivnik neće moći tražiti prisilno izvršenje. Prema tome sa stajališta suda i ovlaštenika to je dilatorni rok. Kad prođe paricijski rok, a osuđeni nije izvršio činidbu, tužitelj može pokrenuti ovršni postupak.

Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana (328/2). Ali ako se platni nalog izdaje u mjeničnoj ili čekovnoj stvari, rok traje samo 3 dana. U sporovima male vrijednosti I u postupku pred trgovačkim sudovima paricijski rok traje 8 dana.

Za činidbe koje se sastoje u novčanom davanju sud može odrediti I dulji rok. To će biti potrebno kad sud nađe da je nemoguće da osuđeni ispuni svoju obvezu u zakonskom roku, naročito obvezu na ispunjenje nekog složenijeg dijela. Sud u pravilu nije ovlašten skratiti paricijski rok određen zakonom.

Ipak u parnicama zbog smetanja posjeda sud je ovlašten odrediti trajanje paricijskog roka prema okolnostima slučaja pa I tako da paricijski rok bude kraći od zakonskog, a može narediti I da se činidba ispuni odmah.

Ako u roku za njegovo ulaganje redovni pravni lijek ne bude podnesen presuda postaje pravomoćna. Protekom paricijskog roka presuda postaje ovršna.

Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje (328/3). Ulaganje pravnih lijekova prekida tijek parcijskog roka. Rok počinje teći iznova od dana dostave instancijske odluke osuđenome.

180

Konstitutivna presuda

Prava zaštita se sastoji u tome što se mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi koji su posredan objekt spora.

Konstitutivna presuda se donosi kad sud nađe da je konstitutivni tužbeni zahtijev osnovan. Njima se mijenjaju, odnosno ukidaju pravni odnosi koji su posredan objekt spora. I ovim izrekama prethodi deklaratorni preambul, o kojem sud iznosi svoj stav u obrazloženju presude, o postojanju određenog pravnog odnosa i ovlaštenja tužitelja da od suda traži preinačenje sadržaja tog odnosa.

Krajnji cilj ovog tipa zaštite ostvaruje se pravomočnošću odluke. Pravna promjena nastaje u času pravomoćnosti presude, i to s učinkom pro futuro, samo iznimno konstitutivne presude djeluju retroaktivno /ex tunc), npr. presuda kojom se poništava pobojni ugovor.

Potpuna presuda

To je ona presuda kojom sud odlučuje o svim zahtjevima u tijeku parnice, tj. glavnim i sporednim. Sud je dužan jednom presudom odlučiti o zahtjevima istaknutim tijekom postupka;

1.o zahtjevima kumuliranim po pravilima o objektivnoj i subjektivnoj kumulaciji

2. o zahtjevima u tužbi i protutužbi

3. o zahtjevima u samostalnim tužbama kad sud odluči da se spoje radi zajedničkog raspravljanja

Takvom presudom se iscrpljuju sve teme o kojima je tijekom parnice trebalo meritorno odlučiti. Ona je konačna jer se njome završava postupak pred sudom određenog stupnja o zahtjevima na koje se presuda odnosi.

Nakon potpune presude nema više mjesta daljem raspravljanju o osnovanosti istaknutih zahtjeva. Važno je reći da potpun i konačan nisu identični pojmovi. Svaka potpuna odluka je i konačna ali svaka konačna odluka ne mora biti potpuna; i djelomična je presuda konačna u odnosu na zahtjev o kojemu se u njoj odlučuje.

Djelomična presuda

Ako su na temelju raspravljanja sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva, ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u vezi sa sazrelim zahtjevima, odnosno dijelom zahtjeva zaključiti raspravu i donijeti presudu (djelomična presuda).

Pri ocjeni hoće li donijeti djelomičnu presudu sud će osobito uzeti u obzir veličinu zahtjeva ili dijela zahtjeva koji je sazrio za odluku (329/1). Dakle to je presuda o jednom od istaknutih zahtijeva ili o dijelu jednog zahtijeva.

Time se vrši vertikalna, kvantitativna dioba tužbenih zahtijeva – pa se o svakom zahtijevu, odnosno u njegovom dijelu donosi konačna odluka. Time je postupak pred sudom određenog stupnja u pogledu tog dijela zahtjeva završen.

181

Po prirodi stvari djelomičnu presudu moguće je izreći kad god je moguće samostalno odlučivati o djelu ukupnosti istaknutih zahtjeva. Donošenje djelomične presude moguće je i kad je istaknut samo jedan zahtjev koji je po svojoj pravnoj prirodi kvantitativno djeljiv, dakle kad se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet spora, a ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti.

Specifična narav kompenzabilnog zahtjeva omogućuje donošenje djelomične presude o tužbenom zahtjevu ako se kompenzabilna tražbina ostvaruje u vidu protutužbenog zahtjeva.

Opravdanje: ekonomičnost, pravna sigurnost i efikasna zaštita – jer se zaštita pruža čim je to moguće.

Kad se može izreći djelomična presuda:- kod objektivne kumulacije - kod subjektivne kumulacije (suparničarstvo), kad ona predstavlja ujedno i

objektivnu kumulaciju- kad imamo protutužbu- kad je više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja

Ako su sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva, sud može (ali ne mora) u vezi sa sazrelim zahtjevima zaključiti raspravu223 i donijeti presudu (djelomična presuda). No sud je dužan bez odgode donijeti djelomičnu presudu ako su, na temelju priznanja ili odricanja od više istaknutih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku (329/2).

Ako je tužbeni zahtjev koji se tiče više suparničara sazrio za konačnu odluku na temelju priznanja ili odricanja samo prema kojem od suparničara, ili ako je neki od više tužbenih zahtjeva koji se tiču različitih suparničara sazrio za konačnu odluku na temelju priznanja ili odricanja samo prema suparničaru kojeg se tiče, sud je dužan donijeti djelomičnu presudu (329/3).

Kad je podnesena protutužba, ako je sazrio za konačnu odluku zahtjev ili dio zahtjeva tužbe ili protutužbe sud može, odnosno dužan je, donijeti djelomičnu presudu u skladu s prethodnim odredbama (329/4).

Na isti način sud će postupiti i u slučaju spajanja dviju ili više parnica radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja (329/5).

Teorija i praksa poznaju mogućnost donošenja djelomične presude i kada je tužbom postavljen jedan tužbeni zahtjev, ali koji je objektivno djeljiv.224

Ova presuda se ne može izreći u parnici u kojoj sudjeluju jedinstveni suparničari, jer ovdje nema objektivne kumulacije pa je nužno u odnosu na sve njih donijeti jednaku presudu.

Postupak donošenja djelomične presude ovisi o tome radi li se o slučaju u kojem je sud ovlašten ali nije dužan donijeti presudu ili o slučaju u kojemu ju je dužan donijeti. Po kriteriju oportuniteta sud donosi kontradiktorne djelomične odluke, dok po kriteriju legaliteta donosi dispozitivne djelomične presude.

Djelomična presuda je konačna glede onog dijela tužbenog zahtjeva o kojem je njome odlučeno. Što se tiče pravnih lijekova i ovrhe, ona se smatra samostalnom presudom (329/6).

223 Dakle, sud rješenjem zaključuje raspravu glede tih zahtijeva. Kako to spada u odluke koje se odnose na upravljanje postupkom, protiv tog rješenje nije dopuštena žalba.224Npr. kada se u parnici radi naknade štete traži izvjesna svota novca na ime više vidova štete, te tijekom raspravljanja sazriju za odlučivanje neki od utuženih vidova štete.

182

Njenom pravomoćnošću prestaje i teći parnica glede zahtjeva o kojem je njome odlučeno. Njena sudbina ni na koji način nije vezana za sudbinu drugih presuda koje se u istom predmetu mogu donijeti.

U slučaju žalbe protiv djelomične presude sud će umnožiti spis i prijepis spisa sa žalbom i odgovorom na žalbu dostaviti drugostupanjskom sudu, a postupak glede zahtjeva ili dijela zahtjeva o kojemu nije odlučio nastaviti (329/7).

Dopunska presuda

Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom suda da se presuda dopuni (339/1).

Dok u slučaju djelomične presude sud namjerno odlaže odluku o nekim zahtijevima ili o dijelu zahtijeva, ovdje se naknadno odlučuje zbog nehotičnog propusta suda da odluči o svim zahtijevima o kojima je morao odlučiti. Izričući presudu sud je mislio da donosi potpunu presudu dok je u stvari donio samo djelomičnu.

Sud ovu presudu može donijeti samo na prijedlog stranke – tužitelja, jer je istakao zahtijev o kojem sud još nije odlučio, – tuženika, jer mu treba priznati pravo na odluku u sporu kojeg tužitelj vodi protiv njega.

Prema noveliranom ZPP-u, ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena (339/2). To znači da je tužitelj ovlašten za taj dio zahtjeva ovlašten ponovno podnijeti tužbu.

Do proteka roka traje, a protekom roka prestaje litispendencija o zahtijevu o kojem nije odlučeno. U sporovima male vrijednosti rok je 8 dana (467/5).

Nepravovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sudac bez održavanja ročišta (339/3).

Kad sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, zakazat će glavna raspravu pred vijećem radi donošenja dopunske presude (340/1)225. Dopunska presuda može se donijeti i bez ponovnog otvaranja glavne rasprave ako tu presudu donosi sud u sastavu u kojem je donio i prvobitnu presudu, a zahtjev u pogledu kojega se traži dopuna dovoljno je raspravljen (340/2).

Ako sudac pojedinac odnosno vijeće na raspravi ustanovi da je prijedlog za donošenje dopunske presude nepravovremen ili neosnovan, odbacit će odnosno odbiti prijedlog rješenjem.

Ako se prijedlog za dopunu presude odnosi samo na troškove postupka, odluku o prijedlogu donosi sudac bez održavanja ročišta (340/4).

Ako je uz prijedlog za dopunsku presudu podnesena i žalba protiv presude, prvostupanjski sud može (a) dostaviti prijepis spisa sa žalbom drugostupanjskom sudu i nastaviti postupak u povodu prijedloga za dopunsku presudu, ili (b) zastati s dostavom te žalbe drugostupanjskom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke, pa ako i protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, tu žalbu zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviti drugostupanjskom sudu (341/1).

225 Ako sudac tek na raspravi ustanovi da je prijedlog za donošenje dopunske presude nepravovremen ili neosnovan, odbacit će odnosno odbiti prijedlog rješenjem (340/3).

183

Ako se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda (341/2).

Prijedlog za donošenje dopunske presude nije žalba. Žalba se podnosi protiv presude, a prijedlog upravo zbog toga što presuda nije donesena.

Novelom 2003 izrjekom je uređen institut dopunske drugostupanjske presude koji se na odgovarajući način primjenjuje i u revizijskom postupku. Drugostupanjski sud može propustiti;

a. odlučiti u pogledu svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom

b. donijeti sve odluke koje je odbacujući odnosno odbijajući ili prihvaćajući žalbu trebalo donijeti

c. odlučiti u pogledu jedne od više žalbi

Međupresuda

Ako je tuženik osporio i osnovu tužbenog zahtjeva i iznos tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnova stvar je sazrela za donošenje odluke, sud može iz razloga svrsishodnosti donijeti najprije presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva - međupresudu (330/1). Do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

Dakle osnovanost osnove tužbenog zahtijeva je pitanje prejudicijelnog značenja. Bilo bi neracionalno upuštati se u ponekad dugo raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtijeva, ako prethodno nije odlučeno o pravnoj osnovanosti njegove osnove. Njom se riješavaju pravna a ne činjenična pitanja.

Međupresuda može biti samo deklaratorna, njen cilj se ograničava na to da se utvrdi sadržaj određenog pravnog odnosa. Međupresuda nije konačna presuda jer sud mora još utvrditi i osnovanost tužbenog zahtijeva.

Institut međupresude pretpostavlja donošenje dviju odluka; prve, deklaratorne – kojom se utvrđuje kvaliteta materijalnopravnog ovlaštenja koje je osnova tužbenog zahtjeva i druge kojom se – na bazi prethodno pozitivnog pravomoćnog utvrđenja – konačno utvrđuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Donosi se po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka.

Donošenje:1. Kad sud nađe da je osnovana osnova tužbenog zahtijeva, on donosi pozitivnu

deklaratornu međupresudu. Do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (330/2). Nastavit će s raspravljanjem o osnovanosti tužbenog zahtijeva kad ona postane pravomoćna. Dakle ovakva presuda nije konačna.

2. Kad nađe da je neosnovana osnova tužbenog zahtijeva donosi presudu negativnog utvrđenja nakon čega nema mjesta raspravljanju o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Dakle ovakva presuda je konačna.

Ako prvostupanjski sud donese međupresudu ali drugostupanjski sud povodom žalbe ustanovi da je prejudicijelni pravni odnos ne pruža osnove za nastavak raspravljanja on će preinačiti međupresudu, donijeti konačnu presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

Možemo zaključiti da međupresuda može biti samo pozitivna deklaratorna presuda. Konačna presuda uvjetova je sadržajem međupresude. Pravomoćna međupresuda obvezuje

184

one na koje se odnosi i izvan parnice u kojoj je donesena, jednako kao i svaka druga pravomoćna odluka o postojanju određenog pravnog odnosa.

Presuda na temelju priznanja

Priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika kojom pred sudom izričito izjavljuje da je tužiteljev zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja na zakonu osnovan. Ovo priznanje je tzv. materijalna procesna dispozicija – raspolaganje tuženika koje se odnosi na sam predmet spora.

Priznavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženik priznaje pravilnost zaključka logičkog silogizma na kojemu je zasnovana tužba.

Priznanje je posredna parnična radnja (jer tek presuda na temelju priznanja konstitutivno djeluje na tijek postupka), ne može biti vezano za uvjet ili rok, a može biti poduzeto samo izričito. Nije važno je li tužitelj s njime upoznat i jeli ga prihvatio.

Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtijev, a punomoćnik koji nije odvjetnik mora imati izričito ovlaštenje (96). Zakonski zastupnik mora imati posebno ovlaštenje (81/1).

Ono se može izvršiti najkasnije do završenja glavne rasprave (331/1), ali može i na raspravi pred drugostupanjskim sudom (364), te u ponovljenom postupku nakon ukidanja prvostupanjske odluke.

Način davanja priznanja: u pismenom podnesku (odgovoru na tužbu ili nekom kasnijem podnesku) ili usmeno (na pripremnom ročištu ili na glavnoj raspravi).

Tuženik je ovlašten i bez pristanka tužitelja – dakle jednostranom parničnom radnjom – opozvati svoju izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva. On to može učiniti sve do donošenja presude. Opoziv oduzima priznanju značaj materijalne procesne dispozicije pa više nema osnove za donošenje presude na temelju priznanja.

Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev - presudu na temelju priznanja (331/1).

Sud je ovlašten ispitati jedino:1. postojanje općih i posebnih pretpostavki za donošenje presude

2. nije li izvršena nedopuštena dispozicija u suprotnosti sa čl. 3/3 ZPP-a, u kojem slučaju će nastaviti postupak

3. je li priznanje možda posljedica mana volje

Ako ustanovi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati ili o dispoziciji koja nije dopuštena sud neće donijeti presudu na temelju priznanja pa će nastaviti redoviti postupak. Tužitelj bi mogao spriječiti nastavljanje postupka samo povlačenjem tužbe.

Presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (353/3).

Okolnost da je sud donio presudu na temelju priznanja protivno odredbama zakona razlog je apsolutne ništavosti. To će biti i kad sud donese presudu iako je priznanje u protivnosti s prisilnim propisima ili moralom.

185

Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju priznanja potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Presuda na temelju odricanja

Ova vrsta presude uvedena je ZIDZPP-om od 06.05.1990. Odricanje od tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja kojom u postupku pred sudom izričito izjavljuje da određeni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji je istakao u tužbi ili kasnije tijekom postupka nije na zakonu osnovano. Ovo odricanje je materijalno procesna dispozicija – raspolaganje tužitelja koje se odnosi na sam predmet spora.

Ako se tužitelj odrekne tužbenog zahtijeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom se tužbeni zahtijev odbija – presudu na temelju odricanja (331a/1).

Odricanje od tužbenog zahtjeva je posredna parnična radnja. Tek presuda na temelju odricanja svojom pravomoćnošću konstitutivno djeluje na tijek postupka. Tužitelje se može odreći i samo dijela tužbenog zahtjeva ili samo jednog od istaknutih zahtjeva.

Priznavajući neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj priznaje nepravilnost zaključka logičkog silogizma na kojem je zasnovana tužba. Izjava o odricanju od tužbenog zahtjeva je procesna radnja parnične stranke. Ona nije i građanskopravni posao na ne proizvodi neposredni učinak na području građanskopravnih odnosa među strankama.

Tužitelj je ovlašten i bez pristanka tužitelja dakle jednostranom parničnom radnjom, opozvati svoju izjavu o odricanju od tužbenog zahtjeva. On to može učiniti sve do donošenja presude. Opoziv oduzima priznanju značenje materijalne procesne dispozicije.

Odricanje od tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja. Ona ne može biti vezana ni uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta. Za valjanost odicanja od tužbenog zahtjeva nije značajno je li tuženik s njime upoznat i je li ga prihvatio.

Tužitelj se može odreći tužbenog zahtijeva sve do zaključenja glavne rasprave (331a/1). Pristanak tuženika nije potreban (331a/2).

Ova se presuda neće donijeti unatoč zadovoljenim uvjetima ako se utvrdi da je riječ o zahtijevu iz 3/3 (331a/3). U bračnim i paternitetskim sporovima tužitelj se ne može odreći svog zahtijeva niti se može donijeti ova presuda.

Sudac je može donijeti tijekom pripremanja glavne rasprave (279) a i izvan ročišta za glavnu raspravu (312/3).

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (353/3).

Okolnost da je sud donio presudu na temelju odricanja protivno odredbama zakona razlog je apsolutne ništavosti. Tako će biti i kad donese presudu iako je odricanje u protivnosti s prisilnim propisima ili s moralom.

Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju odricanja potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Postupak pravomoćno završen presudom na temelju odricanja može se ponoviti zbog svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom, osim zbog toga što je nadležni sud ili drugo tijelo naknadno drukčije riješilo neko meritorno

186

prejudicijelno pitanje te zbog običnih novota. Taj se postupak može ponoviti i zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Presuda zbog ogluhe

Sud u pravilu dostavlja tužbu tuženiku na odgovor, nalaže mu da (u roku koji ne može biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana) dostavi odgovor na tužbu, te ga upozorava na posljedice koje nastaju ako propusti dostaviti odgovor na tužbu (284, 285). Ta posljedica je donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presude zbog ogluhe).

To je presuda koja se izruče protiv tuženika polazeći od apsolutne presumpcije da je on time što je propustio u određenom roku dati pisani odgovor na tužbu i u njemu osporiti tužbeni zahtjev priznao činjenične navode tužitelja koji su za njega nepovoljni, na kojima ovaj zasniva svoj tužbeni zahtjev. Ova se presuda temelji na sistemu afirmativne litiskontestacije.

Presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat, a ne na tezi da tuženik priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja može se odnositi samo na činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom dostavom.

Zatim ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti sa dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate. Ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor za tužbu.

Uvjeti za donošenje presude na temelju ogluhe su slijedeći: 1. parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati2.da tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku;3. da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni;4. da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi;5.da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je

sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate;6.da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili

opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu (331b/1).

Iako su ispunjeni svi gore navedeni uvjeti, neće se donijeti presuda zbog ogluhe ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati226 (331b/2).

Sud je dužan ex officio izreći presudu zbog ogluhe samo ako tuženik propusti podnijeti pisani odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen.

Donošenje presude zbog ogluhe odgodit će se u dva slučaja:1. ako je potrebno da se pribave obavijesti radi provjere radi li se o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (331b/3).2. ako nema dokaza da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu, a nesumnjivo je da su mu upućeni.

U tom slučaju odredit će se rok, (koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji, odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu), da se izvidi jesu li tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni. Ako se u tom roku utvrdi da su ta pismena bila tuženiku uredno dostavljena, donijet će se presuda zbog ogluhe (331b/5).

U oba ova slučaja presuda zbog ogluhe može se donijeti i bez saslušanja stranaka (331b/7).

Sud presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), donosi bez održavanja ročišta i nije potrebno da tužitelj predloži donošenje ovakve presude.

226Članak 3. stavak 3. ZPP-a.

187

Kad nisu ispunjeni uvjeti za donošenje ove presude, sud će zakazati pripremno ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu, a ako je tužitelj predložio donošenje takve presude, sud će rješenjem odbiti njegov prijedlog. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena (331b/6).

Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, sud će odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (331b/4).

Presuda zbog ogluhe može se napadati zbog pogrešne primjene materijalnog prava.Ova presuda se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja (353/2).

Protiv rješenja suda kojim odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe žalba nije dopuštena.

Činjenična osnova presude zbog ogluhe rezultat je dispozicije stranaka. Mane u volji tužene stranke koje su uzrokovale njeno pasivno držananje trebalo bi da ovdje predstavljaju poseban razlog za pobijanje žalbom jer se ti nedostatci prenose na presudu koja je determinirana voljom tuženika.

Ako su tuženika opravdani razlozi sprječili da podnese u roku pisani odgovor na tužbu, treba mu priznati pravo da prijedlogom za povrat u prijašnje stanje otkloni štetu koju na drugi način ne bi mogao izbjeći jer se žalba protiv ove presude ne može podnijeti zbog pogrešno il nepotpuno utvrđenog činjeičnog stanja.

Postupak pravomoćno završen presudom zbog ogluhe može se ponoviti zbog svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom osim zbog drukčijeg rješenja nekog prejudicijelnog pitanja i običnih novota.

Presuda zbog izostanka (kontumacijska presuda)

U ovom slučaju dolazi do primjene sistem tzv. afirmativne litiskontestacije, jer se ova vrsta presude izriče polazeći od apsolutne presumpcije da tuženik svojom pasivnošću priznaje po sebe nepovoljne činjenične navode tužitelja. Termin «presuda zbog izostanka» je neadekvatan, jer se ta presuda može donijeti i kad tuženik dođe na ročište a odbije raspravljati, a ne može se donijeti ako on ne dođe na ročište ali je na bilo koji način (npr. pismeno) osporio tužbeni zahtijev.

Naime temelj za donošenje ove presude nije izostanak tuženika s ročišta, već nedostatak njegovog protivljenja tužbenom zahtijevu. Može se izricati samo u slučaju pasivnosti tuženika.

Presuda zbog izostanka zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost nepovoljnih činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat.

Prema novom uređenju, presudu zbog izostanka sud može donijeti po prijedlogu tužitelja ili po službenoj dužnosti. Stoga, izostanak prijedloga tužitelja nema više za posljedicu nastup mirovanja postupka.

Kad bi pasivnost tuženika značila priznanje zahtjeva sud ne bi bio ovlašten ispitivati proizlazi li iz činjenica navedenih u tužbi osnovanost tužbenog zahtjeva već bi bio dužan donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev prihvaća. Ne bi bilo osnove ni da se dopusti žalba zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer se takva žalba ne dopušta protiv presude koja se bazira na priznanju tužbenog zahtjeva.

188

Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja može se odnositi samo na činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom dostavom tužbe

Presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog izostanka) može se donijeti u onim slučajevima kada tužba tuženiku nije dostavljena na odgovor, već mu je samo dostavljena zajedno s pozivom na ročište, te tuženik (alternativno):

a) ne dođe na pripremno ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu (ako pripremno ročište nije održano) do njegova zaključenja, ili

b) ako dođe na ta ročišta, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili c) se udalji s ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev.

Ako je udovoljeno jednome od prethodnih uvjeta, sud može donijeti presudu zbog izostanka ako je udovoljeno i slijedećim uvjetima (kumulativno):

2) parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati227

3) ako je tuženik bio uredno pozvan, po pravilima o dostavi4) tužba ne smije biti tuženku dostavljena s pozivom za podnošenje odgovora na

tužbu5) ako tuženik nije podneskom osporio tužbeni zahtjev,6) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,7) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima

koje je sam tužitelj podnio228 ili s činjenicama koje su općepoznate,8) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili

opravdani razlozi da dođe na ročište229 (332/1).

Kao i kod presude zbog ogluhe, neće se donijeti presuda zbog izostanka i kad je udovoljeno svim navedenim uvjetima ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati230 (332/2). Donošenje presude zbog izostanka odgodit će se ako je potrebno da se o tim okolnostima prije toga pribave obavijesti (332/3).

Donošenje presude zbog izostanka može se odgoditi i ako nema dokaza da je tuženik uredno pozvan, a nesumljivo je da mu je poziv upućen. U tom slučaju predsjednik vijeća odredit će rok, (koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu), da se izvidi je li tuženik uredno pozvan. Ako se u tom roku utvrdi da je tuženik bio uredno pozvan, predsjednik vijeća donijet će presudu zbog izostanka (332/5).

U oba spomenuta slučaja odgode donošenja presude zbog izostanka, sud može ovu presudu donijeti bez saslušanja stranaka (332/7).

Ako je tužitelj predložio donošenje ove presude, pa sud utvrdi da za to nisu ispunjeni uvjeti, o tome će odlučiti rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena (332/6).

Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a tužba na ročištu nije preinačena, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (332/4).

Ova presuda se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja (353/2). Tuženiku bi trebalo priznati ulaganje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, ako su ga opravdani razlozi spriječili da ospori tužbeni zahtijev.

227 Disponiranje zahtjevima nije dopušteno npr. u bračnim i paternitetskim sporovima228 Npr. ako tužitelj kaže da obveza dospjeva određenog datuma, a iz dokaza je vidljivo da dospjeva kasnije.229 Npr. ako je sud saznao za sudar vozila, možda je tuženik bio u jednom od njih230Članak 3. stavak 3. ZPP-a

189

Ako se povredi prida značenje koje odgovara njezinoj biti, dakle značenje pogrešne primjene matrerijalnog prava, viši sud bi bio ovlašten presudu sam preinačiti.

Presuda bez održavanja glavne rasprave

Ovo je novina koju uvodi ZIDZPP/03. Prema prijašnjem uređenju, ova je vrsta presude postojala samo u trgovačkim sporovima231, a sada je uvedena kao opći institut.

Ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje. Sud ju može donijeti kao potpunu presudu ali i kao djelomičnu presudu.

Pretpostavke za donošenje;

1. tuženik treba pravodobno podnijeti pisani odgovor na tužbu

2. postupak u koje je tuženik priznao činjenice mora biti postupak u kojemu su stranke u načelu ovlaštene poduzeti tu dispoziciju

3. tuženik treba u odgovoru na tužbu priznati odlučne činjenice navedene u tužbi, ali ne smije iznijeti tvrdnje o postojanju drugih činjenica koje svojim postojanjem dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva

4. priznate činjenice ne smiju biti u suprotnosti sa dokazima koje su same stranke predložile uz svoje podneske ili s općepoznatim činjenicama

5. u konkretnom slučaju ne smije biti drugih razloga koji bi izazivali sumnju da tuženik priznanjem ide za tim da raspolaze zahtjevima kojima ne može raspolagati

Donošenje i objavljivanje presude

Donijeti presudu znači odrediti njen sadržaj, izreći odluku o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Objaviti presudu znači javno pročitati izreku presude i obrazloženje.

Novela ZPP-a jača načelo neposrednosti koje se ogleda u dva pravila: (1) presudu donosi onaj sudac ili vijeće koje je sudjelovalo u postupku koji je prethodio donošenju presude, i (2) presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave.

Presuda se donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske (335/1). Presudu donosi sudac koji je vodio postupak na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a u slučaju da se postupak vodio pred vijećem, presudu donose predsjednik vijeća i članovi vijeća koji su sudjelovali na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena (335/2).Rok do čijeg steka sud može odgoditi donošenje presude je instruktivan pa prekoračenje ne dovodi ni do kakvih procesnih posljedica. Zbog prekoračenja roka sudac bi eventualno mogao stegovno odgovarati.

Presuda se donosi odmah nakon zaključenja glavne rasprave i nju objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (335/3). U složenijim predmetima sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave. U takvu slučaju u istom roku sud će održati ročište na kojem će objaviti presudu. To je ročište sud dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena.

231Bila je predviđena člankom 496. ZPP-a, koji je brisan.

190

Ročište na kojem se presuda objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište (335/4). Stoga odgoda ročišta za objavu presude nije ni dozvoljena ni moguća.

Kad se presuda objavljuje sudac će javno pročitati izreku i ukratko usmeno obrazložiti razloge presude (336/1). Trenutak objave presude je vrlo važan, jer je sud od tog trenutka vezan za svoju presudu (tj. za njenu izreku), što znači da on nakon objavljivanja ne može svoju odluku opozvati i nadomjestiti drugom (334/1).232 Sud nije vezan usmeno izrečenim razlozima presude i u pismenom otpravku može dati druge razloge, te su mjerodavni ovi potonji. U takvoj situaciji stranka se ne bi u žalbi mogla s uspjehom pozivati ne one razloge koje je sudac usmeno iznio.

Prema strankama presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena (334/2). Naime, slijedeći dan nakon toga za njih počinje teći žalbeni rok (348/1).

Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena, izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude (336/3). Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći (336/4).

Vrijeme objavljivanja relevantno je za nastupanje nekih procesnopravnih posljedica;

1. sud je vezan za svoju presudu čim je objavljena

2. tek tada stranka se može odreći prava na žalbu

Vrijeme dostave presude strankama također je procesnopravno relevantno;

1. od tog dana presuda djeluje prema strankama

2. stranka se tek od tog dana može odreći prava na žalbu ako presuda nije bila objavljena

3. rokovi za ulaganje pravnih lijekova teku o dana dostave prijepisa presude

4. od dana dostave osuđenome teče paricijski rok

5. pravomoćnost nastupa nakon neuspoješnog proteka roka za izjavljivanje redovnog pravnog lijeka koji se računa od dostave presude

6. prethodne mjere osiguranja mogu se tražiti na temelju dostavljene presude

7. rok za traženje dopunske presude teče od dana primitka presude kojom nije odlučeno o svim zahtjevima

Pismena izrada presude

Presuda se mora izraditi i otpremiti u roku od trideset dana od donošenja. Predsjednik suda može na temelju obrazloženog prijedloga suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća dopustiti produženje toga roka za daljnjih trideset dana (337/1). U tome roku presuda mora biti i otpremljena strankama. Ovaj rok ima samo instruktivni značaj.

232 Tek po objavi presude stranke se mogu odreći prava na žalbu.

191

U slučaju dulje odsutnosti ili nastupanja drugih iznimnih okolnosti (smrt, iznenadna teška bolest i dr.) zbog kojih sudac nije u mogućnosti izraditi ili potpisati odluku koju je objavio, odluku će po nalogu predsjednika suda izraditi i potpisati drugi sudac (337a/1). Neizrađena odluka izradit će se prema sadržaju proglašene odluke i prema podacima iz spisa (33

Sadržaj presude

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje (338/1) te uputu o pravnom lijeku (337/2).

Uvod sadrži podatke o sudu i strankama, predmet spora, postupak koji je proveden, dan zaključenja glavne rasprave i donošenja presude.233

U izreci mora biti naveden sadržaj pravne zaštite - odluka suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluka o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (338/3).234 Ako se izrekom stranci nalaže neka činidba, izreka mora sadržavati i rok za dobrovoljno ispunjenje te činidbe (paricijski rok).

Cilj mu je da sudac uvjeri čitača da je, s obzirom na utvrđene činjenice i izvedene dokaze, donesena jedino moguća presuda. Zadatak mu je obavijestiti o subjektivnim i objektivnim elementima spora, kao i objasniti razloge zbog kojih je sud odlučio kao u izreci.

U obrazloženju sud će izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka (338/4). Ako ovo posljednje propusti to nije razlog apsolutne ništavosti.235

U obrazloženju presude zbog ogluhe, presude zbog izostanka, presude na temelju priznanja ili presude na temelju odricanja iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda (338/5).

Izvornik presude potpisuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća. Strankama se dostavlja ovjeren prijepis presude s uputom o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude (337/2).

Ako su se stranke nakon proglašenja presude odrekle prava na žalbu te ako nisu izričito zatražile da presuda koja će im biti dostavljena bude obrazložena, sud neće posebno

233 Uvod presude sadrži: naznaku da se presuda izriče u ime Republike Hrvatske, naziv suda, ime i prezime suca pojedinca, odnosno predsjednika i članova vijeća, ime i prezime ili naziv te prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora, dan zaključenja glavne rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali te dan kad je presuda donesena (338/2).234Članak 333.235 Razlog apsolutne ništavosti (354/2/11): ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

192

obrazložiti donesenu presudu, već će samo naznačiti da su se stranke odrekle prava na žalbu i da zbog toga presuda nije obrazložena (338/6).

Ispravljanje presude

Pod ispravljanjem presude misli se na pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom (342/1). Dakle greške se odnose na tehniku pismene redakcije, a ne na odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtijeva.

Pokretanje postupka za ispravljanje moguće je po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka.

Ispravljanje je moguće u svako doba (342/1), dakle nije vezano rokom. Ispravljanje obavlja sudac, a nadležan je sud koji je donio presudu. O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka (342/4).

Ispravljanje će se obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prijepis rješenja (342/2). Ako između izvornika i prijepisa presude postoji nesuglasnost u pogledu kakve odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prijepis presude s naznakom da se tim prijepisom presude zamjenjuje prijašnji prijepis presude. U takvu slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prijepisa presude (342/3).

Žalba protiv tog rješenja je dopuštena. Ako bi stranka u žalbi isticala zahtjev za ispravljanje, žalbu bi trebalo tretirati kao prijedlog za ispravljanje (falsa nominatio non nocet).

Rješenja

O rješenjima

Sud donosi odluke u obliku presude i rješenja (129/1). Presudu donosi kad odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva (129/2). Rješenje donosi kao odlučuje o procesnim pitanjima.236

236 Npr. o izvođenju dokaza.

193

U tri slučaja sud rješenjem odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva: 1. rješenje o smetanju posjeda (129/2)2. rješenje o izdavanju platnog naloga (129/4)3. rješenje o troškovima (129/5), iako stoji u izreci presude.

Rješenje se može donijeti bez održavanja rasprave, osim kad zakon određuje drukčije. Prethodna su rješenja onakojima se priprema daljnji tijek postupka. Konačna su ona kojima se postupak pred sudom određenog stupnja završava u pravilu zbog toga što nema procesnih pretpostavka za meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Rješenje koje je objavljeno na ročištu dostavlja se strankama u ovjerovljenom prijepisu samo;

1. ako je protiv rješenja podnesena posebna žalba

2. ako se na osnovi rješenja može odmah tražiti ovrha

3. ako to zahtjeva upravljanje parnicom

Rješenja koja sud donosi izvan ročišta moraju se uvijek dostavljati strankama u ovjerovljenom prijepisu. No ako se rješenjem odbija prijedlog jedne stranke bez prethodnog saslušanja protivne stranke, protivniku se rješenje neće dostaviti.

Sud je vezan za svoja rješenja i to od objavljivanja, a ako ih ne objavljuje, onda od otpremanja. Ako se rješenje odnosi na upravljanje parnicom, onda nije vezan (343/3). Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno (343/4), a ako im se dostavlja, tek od dana kada im je dostavljeno.

Pismeni sastav rješenja treba uvijek sadržavati uvod i izreku, a obrazloženje ako to zakon određuje. Rješenje mora biti obrazloženo;

1. ako se njime odbija prijedlog stranke

2. ako se njime rješava o prijedlozima koji su oprečni a može biti obrazloženo

3. i u drugim slučajevima kad je to potrebno

Sud će biti dužan naznačiti razlog odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza. I rješenje o isključenju javnosti mora biti obrazloženo i javno objavljeno. Rješenje kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje treba biti obrazloženo. Ako se rješenjem nalaže činjenje u dispozitivu treba odrediti paricijski rok.

Pravomoćna i ovršna rješenja o kaznama izrečenim prema odredbama ZPP-a izvršavaju se po službenoj dužnosti (346), a ostala rješenja kada stranka to zatraži. Procesna pravila o rješenju upućuju na shodnu primjenu nekih odredaba o presudama. I pravila o nastupanju pravomoćnosti presude važe i za rješenja.

194

PRAVOMOĆNOST

Sadržaj pravomoćnosti

Presuda ima snagu zakona među strankama. Ona je autoritativan regulator pravnih odnosa, njome se konačno regulira sporni pravni odnos. Pravomoćnost ne znači i apsolutnu neizmjenjivost sudske odluke. Ona je samo prijelazni stadij u rastu pravne snage sudske odluke.

Svojstvo pravomoćnosti može steći svaka sudska presuda. Pravomoćne ne mogu postati i odluke procesne naravi. Pravomoćno može postati rješenje koje vezuje sud i stranke. Nisu podobna da steknu svojstvo pravomoćnosti rješenja koja se odnose na upravljanje

195

postupkom te ona kojima zakon tu mogućnost izričito niječe. Takva rješenja stranke ne mogu pobijati samostalnim pravnim lijekovima.

Svojstvo pravomoćnosti može steći i odluka o tražbini koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja u parnici. Tzv. nepostojeće presude ne mogu postati pravomoćne.

Pravomoćnost je izraz kojim se u gpp-u označavaju složena svojstva koja stječe izreka sudske odluke u određenom stadiju rasta svoje pravne snage ka potpunoj neopozivosti, kad se odluka više ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima. Ta su svojstva;

1) Ne bis in idem. O stvari o kojoj je odlučeno ne može se, u redovnom postupku (nova tužba ili redovni pravni lijek), ponovno meritorno raspravljati ili odlučivati.

2) Res iudicata pro veritate habetur. Utvrđenja sadržaja prava i pravnih odnosa u sudskoj odluci treba smatrati istinitim.

3) Res iudicata facit ius inter partes. Sudska odluka, kao autoritativan regulator pravnih odnosa, pravno obvezuje stranke i druge pravne subjekte na koje se odnosi.

Postojeća pravomoćna odluka predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za ponovno suđenje. Ovo pravilo je rezultat nedostatka pravnog interesa stranaka za ponovno suđenje, jer se u novom postupku, radi očuvanja pravne sigurnosti, ne bi smjelo suditi drukčije nego što je već suđeno. Kad se ne smije suditi drukčije nema potreba da se sudi ponovno.

U prvostupanjskom postupku, ako sud utvrdi da je pokrenuta parnica o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, mora odbaciti tužbu (288/2).

U drugostupanjskom postupku, povreda ovih pravila je razlog apsolutne ništavosti (354/2/9), a zbog tog razloga može se tražiti i ponavljanje postupka (421/1/7).

Ako se ipak, unatoč ovome pravilu, donese druga pravomoćna presuda, a ne bude više moguće ostvariti ukidanje pravomoćne odluke, uvažit će se kasnija pravomoćna odluka (iudicium posterior derogat priori). Takvo ukidanje neće se moći ostvariti ako stranka nema uvjeta za traženje ponavljanja (svojom krivnjom nije ovo istakla prije okončanja postupka) ili ako su protekli rokovi.

Dakle, ne bis in idem ustvari znači da tužitelj ne može, nakon pravomoćne presude, podnijeti tužbu s istim tužbenim zahtijevom protiv istog tuženika.

Formalna i materijalna pravomoćnost

Formalna pravomoćnost je negativni učinak pravomoćnosti koji se ogleda prvenstveno na planu procesnopravnih odnosa i to kao zabrana ponovnog suđenja o već presuđenoj stvari (ne bis in idem).

Materijalna pravomoćnost je pozitivni učinak pravomoćnosti koji se ogleda prvenstveno na planu materijalnopravnih odnosa subjekata na koje se pravomoćnost odnosi (res iudicata facit ius inter partes, res iudicata pro veritate habetur).

Pravne posljedice pravomoćnosti

196

U nekom drugom postupku pravomoćna presuda se može upotrijebiti kao dokaz o činjenicama i pravnim odnosima čije je postojanje u njoj utvrđeno.237 Ostale pravne posljedice pravomoćnosti su:

1. Zastara. Sva potraživanja utvrđena pravomoćnom odlukom (ili nagodbom pred sudom) zastaruju za 10 godina. Međutim, povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćne odluke (ili nagodbe pred sudom), a dospjevaju ubuduće zastaruju normalno - 379/2 ZOO).

2. Prenosivost. Neki zahtijevi koji ne prelaze na nasljednike preći će na njih kad se postojanje takvih zahtijeva utvrdi pravomoćnom odlukom (npr. potraživanje naknade nematerijalne štete – 204/1).

3. Pravo zahtijevati naknadu umjesto dosuđenog. Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u paricijskom roku, vjerovnik ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primjerenom roku i izjaviti da nakon proteka tog roka neće više primiti ispunjenje nego će tražiti naknadu štete (293/1 ZOO).

4. Sudski penali. Kad dužnik ne izvrši u roku neku nenovčanu obvezu utvrđenu pravomoćnom odlukom, sud može, na zahtijev vjerovnika, odrediti naknadni primjereni rok i izreći da će dužnik, ako ne izvrši svoju obvezu u tome roku, biti dužan vjerovniku isplatiti određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja (294/1 ZOO)

5. Ovršnost. Pravomoćnost kondemnatornih presuda pretpostavka je za nastupanje njihove ovršnosti (23/1,2 OvZ).

6. Prema umješačima, imenovanim prethodnicima i osobama obaviještenim o parnici, pravomoćna presuda proizvodi tzv. intervencijski efekt.

Nastupanje pravomoćnosti

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna. Pravovremeno izjavljena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. Dok je moguće podnošenje redovnih pravnih lijekova odluka ne može postati pravomoćna. Redovni pravni lijek sprečva nastupanje pravomoćnosti bez obira je li osnovan ili nije.

Presuda donesena u prvostupanjskom postupku postaje pravomoćna:a) kad strankama protekne rok za ulaganje žalbe, a ni jedna od njih ne uloži žalbu (333/1)b) kad se stranke odreknu prava na žalbu (349/1), tada pravomoćnost nastupa prije isteka

roka za ulaganje žalbe, kad se odrekne žalbe stranka koja to posljednja učini.c) kad stranke koje su uložile žalbu odustanu od izjavljenih žalbi prije nego što o njima

odluči drugostupanjski sud (349/2)d) kad drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Presuda donesena u drugostupanjskom postupku postaje pravomoćna:• po jednom shvaćanju - trenutkom dostave presude stranci• po drugom shvaćanju - trenutkom donošenja odluke, na ovom stajalištu stoji i

sudska praksa.238

237 Tako se npr. pravomoćna presuda kojom se tuženik osuđuje na isplatu jednog obroka zajma, može upotrijebiti kao dokaz u parnici u kojoj se traži da isti tuženi isplati drugi obrok istog zajma. 238 Protiv ovog shvaćanja ističe se da u trenutku donošenja presude za nju nitko nije vezan – ni sud, jer nije otpravljena, ni stranke jer im nije dostavljena. U prilog tome shvaćanju navodi se odredba čl. 331/1 ZPP-a prema kojoj presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom, a to svojstvo presuda stječe upravo donošenjem.

197

Pravomoćnost ne djeluje samo prema osuđenom ona djeluje prema sudu, prema objema strankama i prema trećima, pa zbog toga mora biti jedinstvena i nedjeljiva.

Nedjeljiva (jedinstvena) i podjeljena pravomoćnost

Nedjeljiva pravomoćnost je slučaj kad pravomoćnost nastupa istodobno u odnosu na obje parnične stranke. Podjeljena pravomoćnost je kad pravomoćnost ne nastupa za obje stranke istodobno.

Kod nas je usvojeno stajalište o nedjeljivoj pravomoćnosti, jer činjenica što je jedna od stranaka izgubila pravo na ulaganje žalbe ne dovodi do toga da odnosna presuda prema toj stranci postane pravomoćna. Ona će postati pravomoćna tek kad i druga stranka izgubi to pravo.

Objektivne granice pravomoćnosti

Pravomoćnost se donosi samo na izreku. Učenje o objektivnim granicama pravomoćnosti odnosi se na pitanje: na koje se dijelove sudske odluke pravomoćnost odnosi i što je stuštinski objekt pravomoćnosti? Iz pravila po kome presuda postaje pravomoćna ukoliko je njome odlučeno o zahtijevu tužbe ili protutužbe (333/1) odnosno o postojanju ili nepostojanju potraživanja koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja (333/3), zaključuje se da se pravomoćnost odnosi samo na odluku o tužbenom i protutužbenom zahtijevu te o postojanju potraživanja koje je istaknuto prigovorom radi prebijanja.

Budući da je ova odluka sadržana u izreci presude, zaključuje se da se pravomoćnost odnosi samo na taj dio presude. Obrazloženje, a contrario, ne postaje pravomoćno, pa to svojstvo ne stječu ni stavovi suda o činjeničnom stanju ni o pravnim pitanjima. Ipak izuzetno činjenična utvrđenja postaju pravomoćna kad je utvrđenje određenih činjenica predmet spora.239 Isto tako i pravna kvalifikacija postaje pravomoćna kad je utvrđenje sadržaja određenog pravnog odnosa predmet spora.

Obrazloženje sudjeluje u pravomoćnosti. Međutim elementi izreke koji su često verbalno oskudni ne pružaju uvijek dovoljnu osnovu za sadržajnu identifikaciju odluke, već je takva identifikacija moguća tek pomoću elemenata sadržanih u obrazloženju, tek se tada može utvrditi suštinski sadržaj izreke (npr. identifikacija stranaka, odnosa i događaja na koje se presuda odnosi). Zato se kaže da obrazloženje iako ne postaje pravomoćno, sudjeluje u pravomoćnosti izreke.

Djelomično ostvarenje zaštite. Tužitelj nije dužan u pokrenutoj parnici tražiti zaštitu za cjelokupnost svog ovlaštenja, pa ako traži zaštitu samo za jedan dio, iz toga se ne može zaključiti da se odriče prava na ostvarivanje zaštite za ostatak. Presuda u parnici u kojoj je tužitelj tražio zaštitu samo u odnosu na dio ne predstavlja zapreku za pokretanje nove parnice u kojoj će tražiti zaštitu za ostatak.

Prekoračenje granica tužbenog zahtijeva. Sud ne smije suditi ni ultra ni extra petitia partuim. Ako se donese odluka kojom je stranci pružena određena zaštita iako tu zaštitu ona

239 Npr. u parnici u kojoj se utvrđuje istinitost neke isprave

198

nije tražila, i taj dio odluke će postati pravomoćan ako ne bude izričito napadan pravnim lijekovima.

Subjektivne granice pravomoćnosti

Učenje o subjektivnim granicama pravomoćnosti odnosi se na pitanje: prema kome djeluje pravomoćna presuda? Staro je pravilo da ona djeluje među parničnim strankama (inter partes). To se pravilo opravdava time što odluka može djelovati samo u odnosu na osobe kojima je bila pružena mogućnost da u parnici aktivno sudjeluju radi zaštite svojih prava, inače bi se povrijedilo načelo saslušanja stranaka.

Ali od tog općeg pravila postoje značajni izuzeci:1. univerzalni sukcesori su vezani pravomoćnim odlukama koje su donesene u

parnicama u kojima su njihovi prednici sudjelovali kao stranke.2. singularni sukcesori u pravilu ne mogu steći više prava nego što na njih može

prenijeti njihov prednik. Zato pravomoćne odluke donesene protiv prednika neposredno djeluju prema singularnom sukcesoru, ako je do sukcesije došlo nakon njene pravomoćnosti. No ni ovo pravilo se ne primjenjuje kad je moguće stjecanje vlasništva od nevlasnika.

3. Suparničari. Kod običnog suparničarstva pravomoćna odluka donesena u korist ili protiv jednog od suparničara ne djeluje neposredno i na ostale suparničare. Kod jedinstvenog suparničarstva odluka može samo jednako glasiti u odnosu na sve suparničare.

4. Statusne parnice. Pravomoćne presude u tim parnicama djeluju prema trećima neposrednom snagom svoje pravomoćnosti, pa i kad nisu konstitutivne. Ako jesu konstitutivne djeluju prema trećima i to po dvije osnove: kao pravomoćna odluka i kao pravnorelevantna činjenica.

5. Intervencijski efekt. U odnosu na običnog umješača, trećeg koji je obavješten o parnici te imenovanog predhodnika pravomoćna odluka proizvodi intervencijski efekt, kojeg ove osobe mogu od sebe otkloniti isticanjem prigovora male gesti vel conducti processus.

Vremenske granice pravomoćnosti

Učenje o vremenskim granicama pravomoćnosti odnosi se na (1) početak djelovanja sudske odluke s obzirom na sud i stranke, (2) na prestanak postojanja odluke i (3) na utvrđivanje trenutka s obzirom na koji se sudska odluka donosi.

Sudska odluka u pravilu veže sud i stranke još prije nego postane pravomoćna. Sud je vezan za svoju presudu čim je objavi, a ako se presuda ne objavljuje onda čim je otpravi (334/1). Nakon toga sud je nije ovlašten ni povući ni preinačiti. Prema strankama presuda djeluje od dana kad im je dostavljena (334/2). Od tog trenutka počinje teći paricijski rok, rok za pravni lijek, rok za traženje dopunske presude. Sud je vezan za svoja rješenja od objavljivanja odnosno otpravljanja. Prema strankama rješenje djeluje od dostave (ako im se dostavlja prijepis rješenja), odnosno od objavljivanja (ako im se ne dostavlja).

Do prestanka postojanja odluke može doći:a) kad odluka bude ukinuta u povodu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, a tada se

može i preinačiti odluka;b) kad sud nakon njenog donošenja usvoji prijedlog za povrat u prijašnje stanje;c) kad je donesena na temelju zakona za kojeg Ustavni sud utvrdi da je neustavan;

199

Trenutak na koji se odnosi sudska odluka je trenutak zaključenja glavne rasprave. To znači da su za donošenje pravomoćne odluke relevantne samo one činjenice koje su nastale do zaključenja glavne rasprave. Činjenice koje su nastale nakon tog trenutka irelevantne su jer nije bilo mogućnosti da se o njima raspravlja

Pravni lijekovi

Općenito o pravnim lijekovima

Povreda pravila o provođenju parničnog postupka – error in procendo, u pravilu dovodi do grešaka pri utvrđivanju činjeničnog stanja i promjena apstraktnih pravnih pravila – errores in judicando, no do grešaka u suđenju može doći i kad je postupak bio pravilno proveden.

200

Pravni lijek je parnična radnja stranke kojom ona od nadležnog suda traži da ukine ili preinači odluku suda za koju tvrdi da je za nju nepovoljna, nepravilna ili nezakonita. Pravo na podnošenje pravnog lijeka dispozitivno je pravo ovlaštene stranke. Sud ne može pokrenuti postupak o pravnim lijekovima po službenoj dužnosti.

Redovni pravni lijekovi su oni koji se podnose protiv nepravomoćnih odluka (to su žalba protiv presude, žalba protiv rješenja i prigovor protiv platnog naloga). Oni sprečavaju nastupanje pravomoćnosti pobijanih odluka.

Izvanredni pravni lijekovi su oni koji se podnose protiv pravomoćnih odluka (to su revizija protiv presude, revizija protiv rješenja, prijedlog za ponavljanje postupka, tužba za poništaj pravorijeka arbitražnog suda, zahtjev za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta donesenog na temelju odredbe zakona ili drugog propisa koje je ukinuo Ustavni sud, zahtjev za izmjenu pravomoćne odluke suda koji nije primjenio odredbu drugog propisa za koji je Ustavni sud utvrdio da nije neustavna odnosno nezakonita).

Devolutivni su oni pravni lijekovi o kojima odlučuje viši sud (iudex ad quem), to su žalba protiv presude, žalba protiv rješenja, revizija protiv presude, revizija protiv rješenja.

Remonstrativni su oni o kojima rješava onaj isti sud koji je donio odluku protiv koje se pravni lijek podnosi (iudex ad quo), to su prijedlog za ponavljanje postupka i prigovor protiv platnog naloga.

Suspenzivni odlažu nastupanje ovrhe (žalba protiv presude i prigovor protiv platnog naloga), a nesuspenzivni ne odlažu nastupanje odluke (u pravilu žalba protiv rješenja i svi izvanredni pravni lijekovi). Međutim moći će se zastati s provođenjem odluke, na zahtjev ovršenika, pod uvjetom da ovrhovoditelju pruži sigurnost za štetu koja bi mu mogla nastati ako se pokaže da je nesuspenzivni pravni lijek bio neosnovan (61 OZ).

Dvostrani pravni lijek je onaj kod kojega se protivniku podnositelja pravnog lijeka mora pružiti mogućnost da se izjasni o zahtijevima podnositelja (takvi su većina pravnih lijekova), a jednostrani ako mu tu mogućnost ne treba pružiti (samo u pravilu žalba protiv rješenja).

Načelo saslušanja stranka u stadiju pravnih lijekova ostvaruje se tako da se pravni lijek dostavlja protivniku radi odgovora na uloženi pravni lijek ili da se protivnika poziva na ročište radi raspravljanja o pravnom lijeku.

Samostalan je kad se može podnijeti odvojen pravni lijek (takvi su većina pravnih lijekova), a nesamostalan je kad zakon određuje da se odluka može pobijati samo u pravnom lijeku protiv neke druge odluke (samo žalba protiv rješenja i to izuzetno, kad zakon određuje da posebna žalba nije dopuštena).

Odbacivanje nepodobnog pravnog lijeka je u pravilu u nadležnosti suda kojemu se pravni lijek podnosi – judex a quo. Ako taj sud propusti to učiniti, za odbacivanje je ovlašten sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku – judex ad quem.

Pravni lijekovi nisu dopušteni ni protiv tzv. nepostojećih odluka jer takve odluke pravno ne postoje pa ne mogu biti ni objekt napada.

Zakon određuje da neće biti dopušteno samo ono pravno sredstvo koje nema ni toliko elemenata da se iz njega ne može utvrditi;

201

1. tko ga podnosi niti

2. protiv koje se odluke podnosi

Na podnošenje pravnog lijeka ovlaštena je osoba koja je stranka u postupku. U incidentalnim stvarima to ne mora biti parnična stranka. Budući da se pravomoćnost odnosi i na univerzalne nasljednike stranke i oni mogu podnijeti pravni lijek protiv odluke u parnici u kojoj je kao stranka sudjelovao njihov prednik.

Obični umješači mogu podnositi pravne lijekove ako to nije u suprotnosti s radnjama stranke kojoj su se pridružili. Zastupnici stranaka ovlašteni su podnositi pravne lijekove u granicama svojih ovlaštenja. Procesna legitimacija podnositelja pravnog lijeka ne zavisi od osnovanosti pravnog lijeka koji on podnosi. Suparničar koji nije jedinstveni može se žaliti samo protiv dijela presude koji se na njega odnosi.

Pravni lijek nije dopušten ako stranka koja ga podnosi nema za njegovo podnošenje pravnog interesa pa pravni lijek treba odbaciti. Pravni interes za ponošenje pravnog lijeka ima onaj podnositelj koji bi mogao očekivati određenu pravnu korist od podnesenog pravnog lijeka, ako se ovaj pokaže osnovanim.

Nema pravni interes stranka čiji je zahtjev sud usvojio. Ako su stranke u parnici doživjele djelomičan uspjeh, treba im priznati pravni interes za podnošenje pravnog lijeka protiv dijela odluke kojim se njihov zahtjev odbacuje ili odbija.

Razlozi pravne sigurnosti traže da se pravo na ulaganje pravnih lijekova vremenski ograniči. Pravni lijek uložen nakon proteka prekluzivnog zakonskog roka treba kao nepravovremen odbaciti.

Rokovi za ulaganje pravnih lijekova samo u nekim slučajevima koincidiraju s paricijskom rokovima no njihova je namjena bitno drugačija. Rok za traženje dopunske odluke nije rok za podnošenje pravnog lijeka. Koincidencija tih rokova nije rezultat uzajamne uvjetovanosti tih instituta.

Rokovi za izvaredne pravne lijekove koje izjavljuju stranke počinju u pravilu teći od dana kada je stranci dostavljen prjepis pravomoćne odluke koja se pobija. Izuzetno za neke izvanredne pravne lijekove rokovi počinju teći od dana kad je pobijana odluka postala pravomoćna (prijedlog za ponavljanje postupka).

U suvremenom procesnom pravu zapaža se tendencija skraćivanja rokova za podnošenje pravnih lijekova. Ona se objašnjava potrebama ubrzanog pravnog prometa i cirkulacije dobara.

Rokovi za ulaganje pravnih lijekova u pravilu su jednostavni i objektivni. Izuzetno su složeni od subjektivnih i objektivnih rokova, npr. rok za traženje ponavljanja postupka. Jedinstveni suparničar ovlašten je podnijeti pravni lijek sve dok i za jednog od jedinstvenih suparničara rok još teče.

Izvanredni pravni lijekovi se ne mogu uložiti ako predhodno nisu bili uloženi redovni pravni lijekovi. Izuzetak je prijedlog za ponavljanje postupka koji se može iznijeti nakon pravomoćnosti odluke protiv koje nije bila izjavljena žalba.

Stranka koja je ovlaštena podnijeti redoviti pravni lijek ovlaštena je i da se jednostranom parničnom radnjom odrekne tog svog prava. Odricanje se ne može opozvati. Odricanje prije mogućnosti saznanja za sadržaj odluke u odnosu na koju se poduzima nije dopuštena. Odricanje se može poduzeti samo izričito.

Umješač se ne bi mogao odreći prava na ulaganje pravnog lijeka jer takva dispozicija ne bi u pravilu mogla biti korisna za stranku kojoj se pridružio. Jedinstveni suparničari mogu

202

dati izjavu o odricanju samo zajednički. Parnični punomoćnik koji nije odvjetnik mora imati posebno ovlaštenje za odricanje.

Stranka koja se odrekla prava na pravni lijek ne može ga više podnijeti, pa ni kad bi još tekao rok za njihovo podnošenje. Ako ga nakon toga ipak uloži treba ga kao nedopuštenog odbaciti.

Stranka koja je podnijela pravni lijek ovlaštena je od njega odustati. Odustanak se ne može osporiti. Odustanak od pravnog lijeka trebalo bi utvrditi posebnim rješenjem. Djelomičan odustanak od pravnog lijeka moguć je u okvirima mogućnosti donošenja djelomične presude.

Pred sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku može se iznositi samo onaj predmet spora u kojem je bilo suđeno pred sudom čija se odluka napada – tantum appellatum quantum litigatum. Pravo stranaka da napadaju odluku zbog svih mogućih povreda do kojih bi moglo doći tijekom suđenja – errores in procedendo et in judicando – načelno se prizanje samo s obzirom na redoviti pravni lijek koji se podnosi nakon donošenja prvostupanjske odluke.

Beneficium novorum

Sve do stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, stranke su u žalbi protiv presude mogle iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze (beneficium novorum), pa čak i onda kad one nisu iznosile te novote u postupku u kojem je donesena napadana odluka.

Prednosti tog instituta su ostvarivanje načela traženja istine, donošenje zakonite odluke, te isključenje potrebe pokretanja novih sporova zasnovanih na činjenicama koje prije nisu bile iznesene. Međutim, nedostatak je mogućnost zlouporabe procesnih ovlaštenja.

ZIDZPP/03 uvodi bitna ograničenja razloga zbog kojih se žalba može izjaviti i to tako:

(1) da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (352/1);

(2) da se u žalbi ne može iznijeti prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti - ako stranka takav prigovor nije istaknula već tijekom prvostupanjskoga postupka, tj. do zaključenja glavne rasprave (352/2).240

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (387).

Ponavljanje postupka se može tražiti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka (421/1/10) i to pod uvjetom da stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom (422/2).

Drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (374). Kad ne bi postojala ova zabrana, stranka možda ne bi uopće

240 Dakle, posljednji trenutak do kojega će stranke moći iznositi nove činjenice, odnosno predlagati nove dokaze, sada postaje trenutak zaključenja gl. rasprave.

203

ulagala žalbu zbog bojazni da bi time mogla proći gore. Naravno, ova zabrana ne vrijedi ako obje stranke ulože žalbu. – zabrana reformacje in pejus

Redovni pravni lijekovi

Žalba protiv presude

Žalba protiv presude je univerzalni pravni lijek protiv prvostupanjskih nepravomoćnih presuda svih sudova. Pravo na žalbu protiv prvostupanjske presude zajmačeno je Ustavom. Protiv svake presude donesene u prvom stupnju, bez obzira na to o kojoj se vrsti presude radi, stranke mogu podnijeti žalbu. Ona je devolutivan, suspenzivan, dvostran samostalan pravni lijek. O njoj odlučuje drugostupanjski sud.

Nastupanje pravomoćnosti sprečava ne samo pravovremeno izjavljena žalba već i samo trajanje roka za njeno podnošenje. Dok taj rok traje presuda u pravilu ne može postati ni ovršna. Rok je prekluzivan a računa se od dana dostave prijepisa presude stranci koja podnosi žalbu. Rok za podnošenje žalbe iznosi u pravilu 15 dana. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok 8 dana. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.

204

Sadržaj žalbe

Pored podataka koje mora imati svaki podnesak (članak 106.), žalba treba sadržavati:1) oznaku presude protiv koje se podnosi,2) određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu,3) razloge zbog kojih se žalba podnosi,4) potpis podnositelja žalbe (350).

Žalba, dakle, ima svojstvo podneska, ali se umjesto podneskom može izjaviti i usmeno na zapisnik kod parničnog suda (106/4), što međutim ne vrijedi za postupak pred trgovačkim sudovima (501/1). Žalba protiv presude udovoljava zahtjevima minimalnog sadržaja:

1. ako se iz nje vidi koja se presuda njome pobija

2. ako je potpisana

Iako bi iz čl. 350. ZPP-a proizlazilo da je žalba koja ne sadrži sve tamo navedene elemente (1-4) nepotpuna, čl. 351. ZPP-a to demantira. Naime, nepotpunom se smatra samo ona žalba na temelju koje se ne može utvrditi koja se presuda pobija, odnosno koja nije potpisana (351/1). U pogledu potpisa treba upozoriti da prema novom uređenju stranka odnosno njezin zastupnik potpisuju podnesak na njegovu kraju (106/3).241

Ako je žalba nepotpuna, prvostupanjski će sud rješenjem, protiv kojega nije dopuštena žalba, pozvati žalitelja da u određenom roku dopuni ili ispravi žalbu podneskom ili na zapisnik kod toga suda (351/1). Ako žalitelj u određenom roku ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu (351/2).

Ako žalba po svojem sadržaju ima nekih drugih nedostatka, prvostupanjski će sud dostaviti žalbu drugostupanjskom sudu ne pozivajući žalitelja da je dopuni odnosno ispravi.

Posebne odredbe vrijede za odluku o troškovima sadržanu u presudi. Ona se smatra rješenjem (129/5), pa se u načelu može napadati samo žalbom na rješenje (167/2). Međutim od toga pravila postoje dvije iznimke.

Ako se žalbom napada ne samo odluka o troškovima sadržana u presudi, nego i odluka o glavnoj stvari, i žalba protiv odluke o troškovima smatra se žalbom protiv presude (167/1). Isto tako, ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu glavne stvari, viši će sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka (167/2).

Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je presuda objavljena, a ako presuda nije objavljena, onda od trenutka kad joj prijepis presude bude dostavljen (349/1). Do donošenja odluke drugostupanjskog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe (349/2). Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati (349/3).

Rok za žalbu iznosi petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako zakonom nije određen drugi rok.

ZPP-om je određeno da taj rok iznosi osam dana: u mjeničnim i čekovnim sporovima (348/1), u radnim sporovima (437), u sporovima male vrijednosti (467/3), i u postupku pred trgovačkim sudovima (500/2).

Suspenzivnost i devolutivnost žalbe. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (348/2).

241Što se tiče potpisa, postavlja se pitanje je li potpuna žalba poslana telegrafski? Naime, žalba se može poslati i brzojavom na kojemu se, po prirodi stvari, ne može nalaziti potpis podnositelja. Sudska praksa je na to pitanje dala pozitivan odgovor, pod uvjetom da je na brzojavu označena presuda koja se pobija i ime podnositelja.

205

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (348/3). Tako, županijski sud odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju (34a/3), Visoki trgovački sud RH odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju (34c/2) i Vrhovni sud RH odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, ako zakonom nije drugačije određeno (34d/1).

Iznošenje novota, isticanje prigovora

Sve do stupanja na snagu zadnje novele ZPP-a, stranke su u žalbi protiv presude mogle iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. ZIDZPP/03 uvodi bitna ograničenja razloga zbog kojih se žalba može izjaviti i to tako:

- da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (352/1).

- da se u žalbi ne može iznijeti prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti - ako stranka takav prigovor nije istaknula već tijekom prvostupanjskoga postupka, tj. do zaključenja glavne rasprave (352/2).

Dakle, posljednji trenutak do kojega će stranke moći iznositi nove činjenice, odnosno predlagati nove dokaze, sada postaje trenutak zaključenja glavne rasprave.

Presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati, između ostalog, i zbog toga što je izjava o priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (353/3). Kada presudu na temelju priznanja i presudu na temelju odricanja pobija zbog tih razloga, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji (353/4).

Zabrana iznošenja novota u žalbi, doduše olakšava nastupanje pravomoćnosti presude, ali treba naglasiti da se uz određene pretpostavke te novote mogu iskoristiti kao razlog za ponavljanje postupka.

Razlozi za žalbu protiv presude

Donošenju presude o osnovanosti tužbenog zahtjeva prethode 3 djelatnosti suda;1. sud provodi određeni postupak2. utvrđuje pravnorelevantne činjenice3. na utvrđene činjenice primjenjuje određena pravna pravila radi ocjene osnovanosti

tužbenog zahtjeva

Sve moguće greške suda svode se na dva osnovna tipa;1. greške u provođenju postupka – errores in procendo2. greške u suđenju o osnovanosti zahtjeva – errores in judicando

Errores in judicando mogu biti uzrokovane;1. nepravilnim utvrđivanjem činjeničnog stanja – errores facti2. pogrešnom primjenom materijalnog prava – errores juris

Zakon predviđa da se presuda može pobijati:

206

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava (353/1).

Ograničenje žalbenih navoda

Žalba se u načelu može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali samo zato što je sud propustio utvrditi neku od pravno relevantnih činjenica koje su stranke iznijele do zaključenja glavne rasprave – nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog toga što tijekom prvostupanjskog postupka nije, metodama koje su mu stajale na raspolaganju radi utvrđivanja važnih činjenica, a osobito zbog toga što su na temelju dokaza koje su stranke predložile do zaključenja glavne rasprave – nije o postojanju neke od važnih činjenica formirao zaključak kakav je trebao formirati – pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Presuda zbog ogluhe i presuda zbog izostanka ne mogu se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja (353/2).

Presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati samo zbog242 apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (353/3).

Presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja ni zbog relativno bitnih procesnih povreda.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Povredu odredaba parničnog postupka čini sud kada u provođenju postupka ne primjeni ili kad pogrešno primjeni neko procesno pravilo.

Bitne su;1. one za koje zakon presumira da su mogle utjecati na donošenje zakonite i pravilne

presude te one koje zakon proglašava uvijek bitnim zbog nekih drugih razloga – apsolutno bitne

2. one za koje postoji vjerojatnost da su in concreto utjecale ili da su mogle utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude – relativno bitne

Bitne povrede odredaba parničnog postupka imaju za posljedicu ništavost donesene presude. Ništava presude pravno postoji i može steći svojstva pravomoćnosti. Ništavost je samo određeni nedostatak zbog kojeg se napadana presuda ukida.

Za neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zakon presumira da uvijek dovode do pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ta pretpostavka opravdava instituciju ništavosti koja ovlašćuje suda da presudu ukine ne ispitujući je li meritorno pravilna ili nije zbog apsolutne ništavosti.

Za ostale bitne povrede ova pretpostavka ne važi pa je u svakom konkretnom slučaju potrebno učiniti vjerojatnim da postoji kauzalna veza između procesne povrede i rezultata meritornog suđenja – zbog razloga relativne ništavosti.

242Prije novele ZPP-a iz 2003. te su se presude mogle pobijati i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

207

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Povreda dužnosti suda da pravilno utvrdi činjenično stanje je razlog za ulaganje žalbe.Činjenično je stanje ono pitanje koje predstavlja sadržaj praemisse minor silogističkog

zaključivanja koje dovodi do odluke suda, pitanje koje je element konkretnog zbivanja na koje se primjenjuje pravno pravilo kojim se opravdava osnovanost zahtjeva o kojem sud u parnici treba odlučiti.

Procesna pravila o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnose se samo na činjenični kompleks koji je relevantan za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno kad je sud utvrđivao sve relevantne činjenice, ali je o postojanju svih tih činjenica ili samo nekih od njih stekao nepravilne predodžbe i formirao nepravilan zaključak.

Razlozi koji mogu dovesti do toga da činjenično stanje bude pogrešno utvrđeno mogu biti različiti; pogrešan stav suda o tome da je neka činjenica priznata iako ona nije bila priznata, pogrešan stav suda da je neka činjenica općepoznata, oskudna dokazna sredstva, njihov loš izbor ili neadekvatna ocjena njihove dokazne snage.

Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i kad sud nađe da određena činjenica ne postoji zbog toga što se nije uvjerio u njeno postojanje iako je za uvjerenje o njezinom postojanju bilo dovoljno razloga i obrnuto.

Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kad sud propusti zauzeti stav o određenoj činjenici koja je međutim relevantna za pravilnu primjenu prava. O tome koje su činjenice važne sud zaključuje na temelju hipotetičke primjene pravnog pravila za kojeg smatra da bi ga trebalo primjeniti pri odučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pogrešna primjena materijalnog prava

Unatoč pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja presuda će biti nezakonita ako se pokaže da je rezultat pogrešne primjene pravnih pravila koja treba primjeniti radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Do pogrešne primjene mjerodavnog prava može doći kad sud primjeni pravno pravilo koje ne postoji, kad primjeni pravno pravilo koje važi ali koje nije trebalo primjeniti na konkretan slučaj, kad primjeni pravno pravilo koje je trebalo primjeniti ali na način koji nije zakonit.

Pravno pitanje je ono pitanje koje po svom sadržaju predstavlja element apstraktne praemissae major logičkog silogizma koji dovodi do presude ili neke druge odluke u parnici. Ali Zakon pod pogrešnom primjenom materijalnog prava misli samo na na povredu onih pravila od kojih zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Svako postupanje suda koje je u protivnosti s odredbama parničnog procesnog prava – bilo da sud tijekom postupka nije primjenio, bilo da je nepravilno primjenio neku procesnu odredbu – predstavlja odredbu procesnog prava.

Nebitne su povrede one koje su u određenoj stvari bez značenja za ishod suđenja ili za ostvarivanje nekih drugih procesnih ciljeva. Bitne su one povrede koje su u uzročnoj vezi s

208

rezultatima nepravilnog suđenja ili sa povredama nekih drugih pravno zaštićenih interesa u parnici.

Bitna je povreda procesnog prava i kad je sud nepravilno utvrdio neku činjenicu o čijem utvrđenju ovisi primjena procesne norme pa je na takvom utvrđenju zasnovao primjenu procesnog prava. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje tretira se kao poseban žalbeni razlog samo u odnosu na činjenice na koje se primjenjuje materijalno pravo po kojemu se odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Posljedica relativno i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka je ništavost presude i procesnih radnji zahvaćenih povredom. Unatoč ništavosti presuda i dalje pravno postoji pa može steći i svojstva pravomoćnosti. Ništava presuda gubi pravno značenje tek djelovanjem konstitutivne odluke o njezinom ukidanju u povodu uloženog pravnog lijeka. Jedina sankcija protiv ništavosti je ukidanje ništave odluke.

Neke povrede odredaba parničnog postupka toliko su značajne da zbog njihovog postojanja akt koji bi trebao biti presuda ne može steći svojstva presude. Sa stajališta procesnog prava ona je jedno ništa, nepostojeća presuda

Sve što bi u takvim okolnostima procesno bilo moguće to je da se ako postoji neposredni pravni interes deklaratornom odlukom konstatira nepostojanje sudske presude. U svakom postupku u kojem bi se na nju netko pozivao kao na pravomoćni sudski akt dopušteno je prejudicijelno uzvrđivati inegzistenciju presude, u okviru postupka u kojem se taj problem pojavi.

Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Relativno bitna povreda – relativni razlog ništavosti postoji ako sud tijekom postupka nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredu procesnog prava, a to je bilo ili je bar moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite presude.

Relativno je bitna ona povreda koja je mogla spriječiti da se stvar meritorno temeljito raspravi i pravilno ocjeni. Ona dobiva određeno značenje samo s obzirom na posljedice koje je prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati u suđenju o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Relativna bitnost presude odraz je njenog funkcionalnog vrednovanja.

Broj tih povreda je neograničen. Relativno bitnih povreda u parnici može biti toliko koliko i poduzetih parničnih radnji suda. Za razloge relativne ništavosti karakteristično je da o njima žalbeni sud vodi računa samo ako se žalitelj na takvu povredu u žalbi pozove.

Relativno bitno značenje prosuđuje se s obzirom na odnos povrede prema presudi o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga je ispravan zaključak o relativno bitnom značenju potvrde moguć tek nakon ispitivanja pravilnosti napadane odluke.

Određena povreda ne može se kvalificirati kao relativno bitna ako se ustanovi da je njezina posljedica povreda nekog dugog pravno zaštićenog interesa u parnici a ne samog zahtjeva za donošenje pravilnih i zakonitih presuda.

Bit će dovoljno da žalitelj učini vjerojatnim da je određena procesna povreda pod danim okolnostima mogla utjecati na zakonitost odluke.

Funkcionalni značaj razloga relativne ništavosti upućuje na zaključak da svaka relativno bitna povreda procesnog prava dovodi i do povrede u suđenju i to u pravilu do pogrešnog utvrđivanja sadržaja praemisae minor – činjeničnog stanja na koje se primjenjuje materijalno pravo.

209

Pozivanje na procesnu povredu omogućuje da se određena odluka pobija i kada se određeni pravni lijek zbog povrede u suđenju ne može izjaviti ( u žalbi protv presude zbog ogluhe i presude zbog izostanka, u reviziji protiv drugostupanjske presude)

U žalbi protiv presude na temelju priznanja i odricanja te protiv presude u sporu male vrijednosti ne može se isticati relativno bitna povreda kao žalbeni razlog.

Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Apsolutno bitne povrede su one povrede zbog kojih, prema izričitoj odredbi zakona, treba uvijek ukinuti presudu, bez obzira na to je li povreda utjecala ili mogla utjecati na pravilnost presude. Tada će drugostupanjski sud ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. Ne treba utvrđivati kauzalni neksus, taksativno su navedene u zakonu, sud na njih pazi ex offo.

Klasifikacija razloga apsolutne ništavosti

1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama

a) s obzirom na sud

- izuzeti sudac, ne pazi po sl.d.

- sudjelovanje u suđenju osobe koja nema svojstvo suca, ne pazi po sl.d.

- sudska nenadležnost, pazi po sl.d.

- relativna nenadležnost suda, ne pazi po sl.d.

b) s obzirom na stranke

- stranačka nesposobnost, pazi po sl.d.

- parnična sposobnost, pazi po sl.d.

- nedostatci u zastupanju,pazi po sl.d.

c) s obzirom na predmet spora

- postojanje procesnih smetnji, pazi po sl.d.

2. Povreda pravila o postupanju

- povreda načela saslušanja stranaka, ne pazi po sl.d.

- povreda načela javnosti, ne pazi po sl.d.

- povreda pravila o jeziku, ne pazi po sl.d.

3. Povreda pravila o odlučivanju

210

- nedopušteno izricanje presude na temelju priznanja, ne pazi po sl.d.

- nedopušteno izricanje presude na temelju odricanja, ne pazi po sl.d.

- nedopušteno izricanje presude zbog ogluhe,ne pazi po sl.d.

- nedopušteno izricanje presude zbog izostanka,

- nedopušteno izricanje presude bez održavanja rasprave, ne pazi po sl.d.

- odlučivanje utemeljeno na nedopuštenim raspolaganjima stranaka,

- prekoračenje tužbenog zahtjeva, ne pazi po sl.d.

- povreda pravila o obliku i sadržaju presude, pazi po sl.d.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (354/2):1) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (članak

71. stavak 1. točka 1. do 6.), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca,

2) ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16.),3) ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno

nadležan,4) ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud utemeljio svoju odluku na

nedopuštenim raspolaganjima stranaka (članak 3. stavak 3.),5) ako je protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu na temelju priznanja,

presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka ili presudu bez održavanja rasprave,

6) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom,

7) ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i da prati tijek postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga žali,

8) ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno - u ovom slučaju žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču (354/3).

9) ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe,

10) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi,11) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka

presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika,

12) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev.

211

Zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zto što zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostatci tiču.

Postupak u povodu žalbe protiv presude

U parničnom stadiju pokrenutom žalbom protiv presude prvostupanjskog suda sudjeluju dva suda; prvostupanjski sud koji je donio napadanu presudu i kojemu se žalba podnosi – judex a quo i drugostupanjski sud nadležan da odlučuje o žalbi – žalbeni sud judex ad quem.

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku (357).

Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (358/1).

Žalba je nepravovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njezino podnošenje (358/2). Žalba je nepotpuna ako se iz nje ne može utvrditi koja se presuda pobija ili ako nije potpisana.

Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe (358/3).

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci koja može u roku od osam dana od primitka podnijeti tome sudu odgovor na žalbu (359/1). Primjerak odgovora na žalbu dostavit će prvostupanji sud žalitelju. Nepravovremeno podnesen odgovor na žalbu neće se odbaciti, već će se dostaviti drugostupanjskom sudu koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće (359/2).

Nakon primitka odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu (360/1).

Kad je žalba izjavljena zbog bitnih povreda parničnog postupka, drugostupanjski sud je može prihvatiti samo ako utvrdi postojanje tih povreda, a ne može ukinuti presudu samo zato jer postoji sumnja da su se one ostvarile.

Međutim, u spisu se ponekad ne nalaze podaci na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao ocijeniti je li došlo do procesne povrede na koju se žalitelj poziva. Zato je propisano da će sudac po potrebi dati žalbenom sudu objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih povreda, odnosno provesti izviđaje da provjeri istinitost tih navoda u žalbi (360/2).

Da bi se osigurala primjena načela kontradiktornosti, sudac može, ako ocijeni da je to potrebno, pozvati stranke da prisustvuju provedbi izviđaja (360/4). Primjerak objašnjenja, odnosno izvješća o obavljenom izviđaju, sudac će dostaviti strankama, koje mogu dati svoje očitovanje u roku od osam dana (360/3). Očitovanja stranaka sudac će dostaviti drugostupanjskom sudu bez obzira na to jesu li dana u propisanom roku (360/5).

Kad spisi po žalbi stignu drugostupanjskom sudu, odredit će se sudac izvjestitelj (361/1). Ako je predsjednik vijeća određen za suca izvjestitelja, dužnost predsjednika vijeća obavljat će drugi član vijeća (361/2).

212

Sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvještaj o povredama odredaba postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu izviđaji (361/3).

Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća (362/1). Kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je to radi donošenja odluke o žalbi potrebno, može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća (362/2).243 Sud će održati sjednicu vijeća i odlučiti o žalbi i ako u prethodnom slučaju izostanu jedna ili obje stranke (363/1).

Sjednica vijeća na kojoj prisustvuje barem jedna od stranaka počinje izvještajem suca izvjestitelja, koji izlaže stanje stvari ne dajući svoje mišljenje o osnovanosti žalbe (363/2). Nakon toga pročitat će se presuda ili dio presude na koji se odnosi žalba, a prema potrebi i zapisnik o glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom. Zatim će žalitelj obrazložiti svoju žalbu, a protivna stranka odgovor na žalbu (363/3).

Granice ispitivanja prvostupanjske presude

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom (quantum devolutum tantum apelatum), a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu (365/1).

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (365/2)244.

Razlozi za žalbu

Drugostupanjsku sud u načelu ispituje prvostupanjsku presudu samo u granicama razloga koji su navedeni u žalbi. Od tog pravila postoje neki izuzetci;

1. Bitne povrede odredaba parničnog postupka – drugostupanjski sud vodi računa samo o onim razlozima apsolutne ništavosti koji su u zakonu zričito predviđeni. Na ostale apsolutno i relativno bitne povrede sud pazi samo ako se žalitelj na njih pozvao u žalbi. Novelom 2003 je predviđeno da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na okolnost da je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

2. Pogrešna primjena materijalnog prava – žalbeni sud je uvijek dužan paziti po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava bez obzira radi li se o kogentnim ili dispozitivnim normama

3. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje- na njega drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnost. U noveli 2003 brisana je odredba po kojoj je

243Inače, institut rasprave pred drugostupanjskim sudom je ukinut.244Žalbeni sud više ne pazi ex offo na ostale apsolutno bitne povrede.

213

drugostupanjski sud bio dužan ukinuti presudu prvostupanjskog i vratiti predmet na ponovno suđenje i kad stranka presudu nije pobijala zbog tog razloga ako bi se prilikom rješavanja o žalbi pojavila opravdana sumnja jesu li činjenice na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda pravilno utvrđene

Žalbeni prijedlog

Tema raspravljanja pred žalbenim sudom ne može biti drugačija od one koja je bila istaknuta pred prvostupanjskim sudom. Žalbeni sud primarno sudi o osnovanosti pravnog lijeka, pa tek tako i o meritumu spora iznesenog pred prvostupanjski sud.

Pred žalbeni sud mogu se iznijeti samo one teme o kojima je prvostupanjski sud već odlučivao ili dio tih tema ( tantum apellatum quantum judicium).

U žalbenom postupku iznosi se i zahtjev procesnopravne naravi – prijedlog žalitelja da žalbeni sud na određeni način nadomjesti presudu novom, povoljnijom za tužitelja ili da je ukine, odnosno prijedlog protivnika da žalbeni sud žalbu odbaci ili odbije.

Pravna shvaćanja stranaka ne obvezju parnični sud. Jura novit curia. Zakon ne traži da se u žalbi istakne žalbeni prijedlog, on ako je istaknut ne obvezuje žalbeni sud.

Odluke drugostupanjskog suda o žalbi

Drugostupanjski sud sudi u vijeću sastavljenom od trojice sudaca, ako zakonom nije drukčije određeno (41/2, 44/1).

Drugostupanjski sud odlučuje rješenjem ili presudom: rješenjem odbacuje žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu, odnosno ukida prvostupanjsku presudu, a presudom odbija žalbu, potvrđuje prvostupanjsku presudu, odnosno tu presudu preinačuje.

Dakle, drugostupanjski sud može: 1. odbaciti žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili kao nedopuštenu, 2. odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, 3. ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno

suđenje, 4. ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu 5. preinačiti prvostupanjsku presudu (366/1).

Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud (367).

Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupnju presudu:

- kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti (368/1).

- ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu (368/2).

214

Drugostupanjski će sud rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu:

- ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom (370).

- ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka245 (369/1).- ako utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je

odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo (369/4).- ako utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je

dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostupanjski će sud rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskoga suda samo u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev (369/5) i neće vraćati prvostupanjskom sudu, jer nema zahtjeva o kojem bi se odlučivalo.

Ako su u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđene odredbe članka 354. stavka 2. točke 2. i 9. ZPP-a, drugostupanjski će sud ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu (369/2).

Ako su u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđene odredbe članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona, drugostupanjski će sud, s obzirom na prirodu povrede, ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet nadležnome prvostupanjskom sudu ili će ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu (369/3).

Drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupnju presudu:1) ako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a

odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima;2) ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o

postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda;3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da

je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (373).

Zabrana reformatio in peius: drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (374).

Kad drugostupanjski sud ukine presudu prvostupanjskog suda i vrati predmet istom sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava održi pred drugim vijećem (371).

Drugostupanjski sud može ukinuti presudu i kad stranka traži njezinu preinaku, a može preinačiti presudu iako stranka traži da se ona ukine (366/2).

Sadržaj drugostupanjske odluke. U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (375/1). Kad se prvostupanjska presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, treba u obrazloženju navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje (375/2). Ako se prvostupnja presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, navest će su u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja odnosno zašto su određene činjenice i dokazi važni i od utjecaja za donošenje pravilne odluke (375/3).

Drugostupanjski sud vratit će sve spise sudu prvog stupnja s dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke, radi predaje strankama i drugim zainteresiranim osobama (376).

245 U ovom slučaju može i ustupiti predmet nadležnome prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

215

Dopunska drugostupanjska odluka

Ako je drugostupanjski sud propustio odlučiti glede svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom ili ako je propustio donijeti sve odluke koje je odbacujući, odnosno odbijajući ili prihvaćajući žalbu trebalo donijeti ili ako je propustio odlučiti u pogledu jedne ili više žalbi, žalitelj može u roku od petnaest dana od dostave drugostupanjske odluke predložiti drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni (377a/1).

Prijedlog za donošenje drugostupanjske odluke ne može se podnijeti radi toga što drugostupanjski sud nije odlučio o svim razlozima zbog kojih je žalba izjavljena ili na koje je bio dužan paziti po službenoj dužnosti (377a/2).

Prijedlog se podnosi prvostupanjskom sudu, koji ga je dužan bez odgode zajedno sa spisom proslijediti drugostupanjskom sudu (377a/3).

Ako žalitelj ne podnese pravovremeno prijedlog za donošenje dopunske drugostupanjske presude, smatrat će se da je odustao od žalbe ili njezinog dijela u vezi s kojima je bilo moguće donijeti drugostupanjsku presudu (337a/5, u svezi sa 339/2).

Postupanje prvostupanjskog suda nakon ukidanja njegove presude. Prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju (377/1). No prvostupanjski sud nije ni u tom predmetu vezan pravnim shvaćanjem na kojem se temelji ukidno rješenje žalbenog suda.246

Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze (377/2). Ako presuda bude ukinuta zato što je presudu donio nenadležni sud, nova rasprava pred prvostupanjskim sudom održat će se prema odredbama koje važe za održavanje glavne rasprave u slučaju kad se izmijeni sastav suda (377/3).

Žalba protiv rješenja

Žalba protiv rješenja je redovan, devolutivan, jednostran i u pravilu suspenzivan pravni lijek protiv rješenja prvostupanjskog suda. Za režim žalbe protiv rješenja važe ova pravila;

1. žalba protiv rješenja dopuštena je u svim slučajevima osim o onima u kojima je izričito zabranjena

2. kad je dopuštena ona je samostalna osim u slučajevima kad zakon neposredno ili sud na temelju zakonskog ovlaštenja odredi da je dopuštena samo vezana, nesamostalna žalba

3. kad je dopuštena samostalna žalba, ona je suspenzivna, osim kad zakon neposredno ili sud na temelju zakonskog ovlaštenja, odredi da žalba nije suspenzivna.

Protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena je žalba, ako ZPP izrijekom ne isključuje žalbu (378/1). Pravo na žalbu protiv rješenja imaju ne samo stranke, već ponekad i drugi sudionici u postupku (npr. svjedoci) ako se ono na njih odnonsi.

246 Međutim, u teoriji se smatra da će biti vezan za pravna stajališta drugostupanjskog suda o procesnim pitanjima.

216

Pravovremeno podnesena žalba zadržava ovrhu rješenja, ako ZPP nije drugačije propisao (379/1). O žalbi protiv rješenja odlučuje sudac pojedinac višeg suda (44/2).

Nesamostalna žalba

Ako ZPP izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke (378/2). Rješenje protiv kojega nije dopuštena posebna žalba može se odmah ovršiti (379/1).

Nesamostalna žalba svodi se na žalbu protiv konačne odluke u kojoj se nezakonitost napadane odluke dovodi u funkcionalnu vezu s nezakonitošću rješenja koje je takvoj odluci prethodilo i svojim ju sadržajem uvjetovalo. Nesamostalna žalba je specifičan način kritiziranja obrazloženja konačne odluke.

Postupak po žalbi protiv rješenja

Rješavajući o žalbi drugostupanjski sud može:1) odbaciti žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda;3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti te prema potrebi predmet vratiti na

ponovan postupak (380)

U slučajevima u kojima je po ZPP-u posebna žalba dopuštena protiv rješenja kojima se postupak pred prvostupanjskim sudom ne završava, prvostupanjski sud umnožit će spis i prijepis spisa zajedno sa žalbom dostaviti drugostupanjskom sudu te će nastaviti postupak radi rješavanja pitanja na koja se žalba ne odnosi (378/3).

U postupku po žalbi protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe koje važe za žalbu protiv presude.

Odredbe o odgovoru na žalbu primjenjivat će se samo na žalbe izjavljene protiv rješenja kojima je postupak pred prvostupanjskim sudom okončan (381). U tim je slučajevima, dakle, žalba postala dvostrani pravni lijek.

Izvanredni pravni lijekovi

Osnovne karakteristike revizije

Revizija protiv presude je izvanredan, samostalan, devolutivan nesuspenzivan, ograničen i dvostrani pravni lijek stranka zbog povrede zakona protiv pravomoćne presude drugog stupnja donesene u povodu žalbe protiv prvostupanjskog suda.

Revizija se može izjaviti u prekluzivnom roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude stranci koja ju izjavljuje neovisno o tome je li prijepis drugostupanjske presude sadržavao uputu o njenom izjavljivanju.

Ako stranka ima više punomoćnika rok za izjavljivanje revizije počinje teći od dostave prijepisa drugostupanjske presude jednom od njih, neovisno o tome tko ju je izjavio.

217

O reviziji meritorno odlučuje bez održavanja glavne rasprave Vrhovni sud RH. Određene odluke procesnog karaktera može u povodu revizije donositi i sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda ali i sudac izvjestitelj tog suda.

Presude protiv kojih se može izjaviti revizija

a) Općenito

Revizija se može podnijeti samo protiv drugostupanjske presude. To znači, drugim riječima, da se ona može izjaviti samo protiv presude koja je postala pravomoćna, a ne može se izjaviti protiv prvostupanjske presude koja nije pobijana žalbom.247

b) Drugostupanjske presude protiv kojih je revizija isključena

U određenim sporovima revizij je isključena po vrijednosnom a u nekim po kauzalnom kriteriju.

Po vrijednosnom kriteriju revizija je isključena u sporovima male vrijednosti uz stanovite izuzetke određene po kauzalnom kriteriju.

Po kauzalnom kriteriju revizija je npr. isključena u bračnim sporovima, u sporovima s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, te u sporovima o uzdržavanju maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelj ostvaruje roditeljski skrb nakon punoljetnosti.

c) Redovna revizija

Redovna revizija nije dopuštena u svim sporovima u kojima revizija nije isključena. Ograničenja dopustivosti te revizije određena su po vrijednosnom i kauzalnom kriteriju.

1. Primjenom klasičnog selektivnog kriterija vrijednosti predmeta spora, zakon dopušta reviziju u svim sporovima u kojima u redovnom parničnom postupku vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000 kuna

Ovdje nije mjerodavna ukupna vrijednost predmeta spora, pa se može dogoditi da protiv presude kojom je zahtjev djelomično prihvaćeno pravo na reviziju ima samo jedna stranka; ona koja može napadati dio presude čija vrijednost prelazi restriktivnu granicu.

Kod običnog materijalnog suparničarstva zasnovanog na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi za dopustivost revizije mjerodavna je vrijednost svakog zahtjeva posebno a ne njihov zbroj. Određivanje vrijednosti predmeta spora zbrajanjem vrijednosti pojedinih zahtjeva moguće je samo kod objektivne kumulacije.247Međutim, kod djelomičnog uspjeha stranaka u prvostupanjskom postupku možemo imati i drukčije situacije. Ako tada recimo samo jedna stranka izjavi žalbu, njena mogućnost izjavljivanja revizije ovisi o sadržaju drugostupanjske presude. Stranka koja nije izjavila žalbu nema pravo na reviziju protiv drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba protivne strane. No, kad drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na štetu stranke koja se nije žalila, ta će stranka moći izjaviti reviziju.

Jednako pravilo vrijedi i onda kad je u prvostupanjskom postupku jedna stranka u cijelosti uspjela (pa stoga nije ni mogla podnijeti žalbu zbog nedostatka pravnog interesa), ali je drugostupanjski sud povodom žalbe protivne stranke preinačio prvostupanjsku presudu.

218

Ako prigovor prebijanja prelazi revizibilnu granicu a to nije slučaj i sa tužbenim zahtjevom, reviziji nema mjesta. Vrijednost predmeta spora za dopustivost revizije protiv međupresude utvrđuje se prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela glavnog zahtjeva. U sporovima u kojima se traži da se ovrha proglasi nedopuštenom mjerodavna je za ocjenu dopustivosti revizije vrijednost predmeta spora označena u tužbi.

Kad je više tužitelja označilo jedinstvenu vrijednost predmeta spora u parnici u kojoj traže utvrđenje njihovog prava suvlasništva na nekretninama na jednake dijelove, za ocjenu dopustivosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koji se dobije dijeljenjem te vrijednosti s brojem tužitelja. U slučaju eventualne kumulacije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva.

2. U nekim sporovima u kojima bi vrijednosni, negativni, selektivni kriterij sprječio reviziju iako se radi o sporovima od posebnog socijalnog značenja, primjenom kauzalnog pozitivnog selektivnog kriterija zakon reviziju ipak dopušta. Tako stranke mogu podnijeti reviziju ako je drugostupanjska presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu.

3. Po kauzalnom kriteriju revizija je dopuštena i protiv drugostupanjske presude o utvrđivanju ili osporavanju majčinstva ili očinstva, te protiv drugostupanjske presude donesene radi objavljivanja ispravka objavljenje informacije i odgovora.

d) Izvanredna revizija

Da bi izvanredna revizija protiv drugostupanjske presude bila dopuštena, trebaju biti ispunjene dvije negativne i jedna pozitivna pretpostavka, svakako uz ispunjenje ostalih općih pretpostavka o kojima ovisi dopustivost revizije;

1. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojem je revizija isključena

2. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojemu revident protiv nje može izjaviti tzv. redovnu reviziju

3. da je tu reviziju u izreci svoje presude dopustio drugostupanjski sud zato što je ocjenio da odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana koje je naznačio u obrazloženju te presude

Izvanredna revizija je supsidijarna i dopunska u odnosu na redovnu – ona je suvišna u slučajevima u kojima je dopuštena redovna revizija. Njom se omogućava kontrola jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana u onim drugostupanjskim presudama u kojima se ta kontrola ne može ostvariti redovnom revizijom.

Razlozi za reviziju

Razlozi za reviziju su različito određeni u ovisnosti o tome je li riječ o redovnoj ili izvanrednoj reviziji. Redovna revizija dopuštena je u sporovima značajne imovinskopravne i socijalne vrijednosti. Izvanredna je revizija koncipirana kao pravni lijek čija je primarna pravnozaštitna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana.

e) Redovna revizija

219

Redovna revizija je ograničeni pravni lijek i s obzirom na razloge zbog kojih se može izjaviti. Namjenjena je sankcioniranju povreda procesnog i materijalnog zakona.

Revizija se može izjaviti zbog apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ali glede toga postoje ograničenja.

Dakle, protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može izjaviti zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim ako se povreda;

1. odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost248,

2. ako je prvostupanjski sud protivno ZPP-u donio presudu bez održavanja rasprave249 ili

3. ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica250(385/1/1).

U drugu kategoriju spadaju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka;

1. o saslušanju stranaka

2. o pravu stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismomo te da prati tijek postupka na svom jeziku

3. o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka

4. o javnosti glavne rasprave

5. o formi i sadržaju presude zbog nedostataka o kojima se ona ne može ispitati

6. o prekoračenju tužbenog zahtjeva

Mogućnost izjavljivanja revizije zbog tih povreda višestruko je relativizirana. Zbog tih se povreda revizija ne može izjaviti ako su kumulativno ispunjene ove pretpostavke;

1. da su počinjene u prvostupanjskom postupku

2. da podnositelj revizije zbog toga žalbom nije pobijao prvostupanjsku presudu

3. da je drugostupanjskom presudom žalba odbijena i prvostupanjska presuda utvrđena

Ako je zbog navedenih povreda podnositelj revizije svojom žalbom pobijao prvostupanjsku presudu pa je njegova žalba odbija i prvostupanjska presuda potvrđena – one od njih zbog kojih je žalba bila izjavljena postaju i razlog za podnošenje revizije.

U slučaju u kojemu drugostupanjski sud u povodu žalbe preinači prvostupanjsku presudu - neovisno o tome koja je stranka izjavila žalbu i zbog kojh razloga – sve navedene apsolutno bitne povrede postaju razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti. Ipak treba uzeti da bi povreda pravila o stranačkoj i parničnoj sposbnosti te o zastupanju reviziju mogla izjaviti samo ona stranka koje se te povrede tiču.

Zbog navedenih povreda revizija je uvijek dopuštena ako su počinjene u drugostupanjskom postupku.

U trećoj su kategoriji sve ostale apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, dakle bitne povrede odredaba;

1. o izuzeću i sastavu suda

2. o apsolutnoj nadležnosti

248 Čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a249Čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP-a250Čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a

220

3. o dopustivosti stranačkih dispozicija

4. o donošenju presude na temelju priznanja i odricanja te bog ogluhe i izostanka

5. o pravomoćnosti

Zbog tih se povreda revizija uvijek može izjaviti neovisno o tome jesu li počinjene u prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku i je li ih stranka koja se na njih poziva izjavila u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Dakle, protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može izjaviti zbog zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ako su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom (385/1/2). O tim povredam žalbeni sud vodi računa samo na zahtjev žalitelja. Propuštanjem podnošenja žalbe stranka ih sanira.

Prema sudskoj praksi, ako drugostupanjski sud povodom žalbe ne ukloni relativno bitnu procesnu povredu, on i sam čini tu povredu, tako da se njegova odluka može pobijati revizijom zbog relativno bitne procesne povrede.

Što se tiče revizije protiv presude donesene u drugom stupnju kojom se potvrđuje presuda na temelju priznanja ili presuda na temelju odricanja, ZPP o tome sadrži posebne odredbe.251

Pogrešna primjena materijalnog prava

Protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može izjaviti zbog pogrešne primjene materijalnog prava (385/1/3) i to u jednakom opsegu u kojem se zbog tog razloga može izjaviti i žalba.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (387).

Slijedi, dakle, da revizijski sud u načelu ispituje samo pravilnost primjene prava, a ne i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Razlozi za izvanrednu reviziju

Kad se revizija podnosi protiv drugostupanjske presude zato što odluka ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje

251Protiv presude donesene u drugom stupnju kojom se potvrđuje presuda na temelju priznanja ili presuda na temelju odricanja revizija se može izjaviti samo iz razloga iz stavka 1. točke 1. i 2. članka 385. (385/3). To znači da ovdje revizijski razlog mogu biti neke od apsolutno bitnih povreda i relativno bitne povrede koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom. Prema tome, dok se prvostupanjske presude na temelju priznanja odnosno odricanja uopće ne mogu pobijati žalbom zbog relativno bitnih procesnih povreda, drugostupanjska presuda kojom se te presude potvrđuju može se pobijati i zbog tih povreda, ali samo ako su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom. Protiv te presude se, međutim, ne može izjaviti revizija zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

221

jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana ona se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Pretpostavke za dopustivost podnošenja takve revizije su da odluka u sporu ovisi;

1. o rješenju nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja koje je2. važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana

Odluka u sporu ovisila bi o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana npr;

1. ako o tom pitanju reviijski sud još uvijek nije zauzeo svoj stav odlučujući o pojednim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a radi se o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.U tom bi slučaju okolnost što postoji različita praksa drugostupanjskih sudova upućivala na potrebu da se intervencijom revizijskog suda pridonese osiguranju jedinstvene primjene zakona i ravnopravsnosti građana

2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo stav a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita mišljenja. Pravni stav revizijskog suda mogao bi unaprijed spriječiti raznolikost prakse i djelovati usmjeravajuće uspostavljanjem jasnih interpretacijskih pokazatelja na stranke i njihove kvalificirane zastupnike te prvostupanjske i drugostupanjske sudove.

3. ako je tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim stavom. U tom slučaju drugostupanjski sud bi dopuštajući reviziju nastojati isprovocirati primjenu prakse revizijskog suda navodeći ga razlozima iznijetim u durgostupanjskoj presudi da odstupi od svog prije zauzetog stava i da prihvati shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav i presuda se drugostupanjskog suda temelji na shvaćanju koje je podudarno s tim stavom ali drugostupanjski sud smatra da bi – osobito uvažavajući pravne argumente iznesene tijekom prvostupanjskog postupka i užalbi, promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim izvorima prava te judikaturu ustavnog suda ili EKLJ-a- trebalo preispitati ustaljenu sudsku praksu

Slučajevi u kojima bi odluka u sporu ovisila o rješenju nekog procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstevene primjene zakona i ravnopravnosti građana bili bi slični onima u kojima bi ta odluka ovisila o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja. Ipak reviziju ne bi trebalo dopustiti o pitanjima koja se ne tiču neke apsolutno ili relativno bitne povrede zbog koje je revizija inače dopuštena.

Iznošenje novota

Iznošenje novota dopušteno je samo ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti. Kad novote ne bi bile dopuštene ni u tom okviru, bilo bi nemoguće pobijati drugostupanjsku presudu zbog povreda procesnog pravila do kojih je došlo tek u žalbenom postupku.

Suđeno je da se u reviziji po prvi put ne mogu iznositi nove činjenice; da je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu koji prelazi visinu ugovorenih osiguranih svota, da određena osoba nije mogla biti svjedok oporuke, na kojima se temelji prigovor apsolutne ništavosti ugovora.

Budući da se prigovor radi prebijanja u parnici može isticati samo tjekom prvostupanjskog postupka ako takav prigovor nije iznesen pred prvostupanjskim sudom, on se ne može isticati ni u reviziji.

222

Granice ispitivanja drugostupanjske odluke

a) Općenito

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga na određeni način navedenih u reviziji. To pravilo vrijedi i za redovu i za izvanrednu reviziju.

Ako podnositelj revizije ne bi u svojoj reviziji naznačio u kojem dijelu pobija drugostupanjsku presudu, dio koji pobija trebalo bi utvrditi primjenom pravila o pravnom interesu.

To znači da bi trebalo uzeti da se drugostupanjska presuda pobija u onom dijelu u kojem je nepovoljna za revidneta jer ju on ne bi imao pravnog interesa pobijati u djelu koji bi za njega bio povoljan. U dijelu u kojem bi drugostupanjsku presudu trebalo ispitivati u povodu izvanrene revizije.

b) Redovna revizija

Revizijski sud ispituje samo razloge koji su na određeni način navedeni u samoj reviziji. On u tom pogledu nema nikakvih oficioznih ovlaštenja.

Revizijski sud ovlašten je paziti samo na one razloge zbog kojih je revizija dopuštena ako se na njih revident određeno pozvao.

c) Izvanredna revizija

Izvanredna revizija dopuštena je samo zbog materijalnopravnih i procesnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih ju je drugostupanjski sud dopustio.

Revizijski sud bi mogao ispitivati drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija izvanrendom revizijom ako je ona dopuštena protiv tog dijela napadane presude. Ako se revizija ne bi ticala tog dijela trebalo bi ju odbaciti kao nedopuštenu.

Postupak u povodu revizije

Revizija se izjavljuje u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude (382/4).

Revizija treba sadržavati: sve što i svaki drugi podnesak (106), oznaku presude protiv koje se podnosi, određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu, određene navedene razloge zbog kojih se izjavljuje, te potpis podnositelja (350 u svezi sa 399 te 386/1).

Što se tiče odustanka od revizije primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZPP-a o žalbi protiv presude (399).

Revizija ne zadržava ovrhu presude protiv koje je izjavljena (384).

223

Revizija se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sudove252i protivnu stranku (388).

Pošto je podnesena revizija, sudac prvostupanjskog suda ima slijedeće zadatke:1) Provjeriti nije li revizija nepravovremena, nepotpuna ili nedopuštena2) Provjeriti je li revizija obrazložena3) Primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije dostaviti protivnoj stranci na

odgovor4) Uputiti je revizijskom sudu

Nepravovremena je ako je podnesena nakon proteka roka iz 382/4 ZPP-a. Što se tiče pitanja kad je nepotpuna, primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZPP-a o žalbi protiv presude (399).

Revizija je nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (389/2).

Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će rješenjem sudac prvostupanjskog suda, bez održavanja ročišta (389/1).

Budući da revizijski sud ne pazi više po službenoj dužnosti ni na koji revizijski razlog (392a), nužno je da revizija bude obrazložena, kako bi sud mogao o njoj odlučivati.

U reviziji stranka treba određeno navesti razloge zbog kojih je izjavljuje (386/1). Posljedice neobrazložene revizije su slijedeće.

Ako je revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona izjavljena iz razloga zbog kojeg nije dopuštena ili je izjavljena iz razloga zbog kojeg je dopuštena ali koji nije obrazložen, odnosno ako revizija iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona nije izjavljena iz razloga zbog kojega ju je drugostupanjski sud dopustio, sudac prvostupanjskog suda odbacit će je rješenjem bez prethodnog pozivanja stranke da je dopuni (386/2).

Primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda dostavit će protivnoj stranci, koja može u roku od petnaest dana od dostave revizije podnijeti tom sudu odgovor na reviziju (390/1). Dakle, revizija je dvostrani pravni lijek. Nepravodobno podnesen odgovor na reviziju neće se odbaciti, već će se dostaviti revizijskom sudu, koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće (390/2).

Nakon primitka odgovora na reviziju, odnosno nakon proteka roka za odgovor na reviziju sudac prvostupanjskog suda uputit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima izravno revizijskom sudu (390/3).

Sudac prvostupanjskog suda dostavit će primjerak revizije i odgovora na reviziju ako je podnesen i drugostupanjskom sudu koji će svoje izvješće o mogućim povredama postupka pred tim sudom izravno uputiti revizijskom sudu (390/4). Dakle, dostavljanje revizije se više ne vrši putem drugostupanjskog suda, već jedino njemu dostavlja primjerak revizije i eventualnog odgovora.

252Pod izrazom "sudovi" misli se na prvostupanjski, revizijski te drugostupanjski sud, iako se predmet više ne dostavlja rev. sudu preko drugostupanjskog suda (390/3). Ne podnosi se više ni primjerak za državnog odvjetnika.

224

O reviziji bez rasprave odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske (391) i to u vijeću sastavljenom od pet sudaca (44/3). No kada odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih rješenja koje je donio sudac pojedinac suda nižeg stupnja, odlučuje u vijeću sastavljenom od troje sudaca (44/4).

Kad spisi po reviziji stignu revizijskom sudu, odredit će se sudac izvjestitelj (399 u svezi sa 361). Nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu reviziju odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj revizijskog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud (392/1).

Reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj, odnosno ako on to ne učini, vijeće revizijskog suda ako utvrde da ona nije izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena (392/2). Međutim, vijeće revizijskog suda nije ovlašteno preispitivati stav žalbenog suda da je pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (392a). Ako revizija ne sadrži izjavu o tome u kojem dijelu se pobija presuda, uzet će se da se presuda pobija u dijelu u kojem revident nije uspio u sporu (365/1). Ako u reviziji nije navedeno iz kojeg se razloga izjavljuje, odbacit će se, budući da revizijski sud ne pazi više po službenoj dužnosti ni na koji revizijski razlog (392a)

Odluke revizijskog suda

On svoje odluke donosi u obliku presude ili rješenja.

Rješenjem revizijski sud:− odbacuje rješenjem nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu

reviziju, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud (392/1).− ukinuti rješenjem presude sudova nižeg stupnja i odbacuje tužbu ako je u postupku

pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom učinjena povreda iz članka 354. stavka 2. toč. 2, i 9. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica (394/2).

− rješenjem ukida presude drugostupanjskog i prvostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda odnosno drugome nadležnom sudu ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354, st. 1. i 2. ovog zakona zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. čl 394. (394/1).

− ukida presude sudova nižeg stupnja i odbacuje tužbu, ako je to s obzirom na prirodu povrede neophodno, ako je u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom učinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a, (394/3).

− ukida presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda ako revizijski sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude (395/2).253

− ukida drugostupanjsku presudu bez vraćanja predmeta na ponovno suđenje ako utvrdi

253Obrnuto nije moguće. Revident ne može tvrditi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pa da je to dovelo do pogrešne primjene materijlanog prava zbog toga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

225

da je drugostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo (396/2). Presudu ukida samo dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev.

Presudom revizijski sud:− odbija reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija

izjavljena (393).− prihvaća reviziju i preinačuje pobijanu presudu ako utvrdi da je materijalno pravo

pogrešno primijenjeno, a ne radi se o slučaju pogrešne primjene materijalnog prava koja bi dovela do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer bi tada ukinuo (395/1).

Revizijski prijedlozi ne vežu revizijski sud, jer on može ukinuti presudu kad stranka traži preinaku, a može je i preinačiti iako stranka traži ukidanje (366/2 u svezi sa 399).

I u revizijskom postupku zabranjena je reformacija in peius (374 u svezi sa 399).

Iz svega iznesenog slijedi da revizija kod nas ima reformatorski a ne kasatorni karakter. To znači da revizijski sud može, ne samo odbiti reviziju ili ukinuti pobijanu presudu, već je on ovlašten tu presudu preinačiti te sam meritorno odlučiti. On ukida pobijanu presudu samo kad ne postoje pretpostavke za meritorno odlučivanje tj. za preinačenje. To će biti onda kad je potrebno ukloniti neke pravno relevantne procesne povrede ili utvrditi neke dodatne činjenice, jer revizijski sud to nije ovlašten sam učiniti.

Postupak nakon odluke revizijskog suda

Pošto je donio odluku, revizijski sud će vratiti sve spise prvostupanjskom sudu, s dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa odluke radi njene predaje strankama (376 u vezi sa 399). Odluka revizijskog suda izravno se dostavlja prvostupanjskom sudu (398/1), a ne više preko drugostupanjskog suda, kojem revizijski sud dostavlja samo primjerak svoje odluke (398/2).

Prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio revizijski sud u svome rješenju (377/1 u svezi sa 399).

ZIDZPP/03 uveo je jednu izuzetno značajnu novinu koja treba poslužiti ostvarenju zadaće Vrhovnog suda RH da osigurava jednistvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Naime, sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda (394a).

Revizija protiv rješenja

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je;

1. postupak pravomoćno završen

2. u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude dakle protiv rješenja koje dovodi do prestanka litispendencije u određenoj stvari

U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ZPP-a o reviziji protiv presude (400/3). Ono po čemu se odredbe o reviziji protiv

226

rješenja razlikuju od odredbi o reviziji protiv presude odnosi se na krug rješenja koja se mogu pobijati tim sredstvom.

Revizija protiv rješenja dopuštena je ako su ispunjene ove pretpostavke (400/1):1) mora se raditi o rješenju drugostupanjskog suda254

2) rješenjem postupak mora biti pravomoćno završen255

3) mora se raditi o sporu u kojemu bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude u smislu članka 382. ZPP-a

No revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda:- kojim se podnesena žalba odbacuje - kojim se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije (400/2).

Zakonom može izrijekom biti određeno da u nekim sporovima revizija protiv presude nije dopuštena (382/3). Tada u tim sporovima nije dopuštena ni revizija protiv rješenja (400/1).

Tako revizija protiv rješenja nije dopuštena:- protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda (443/4)256

- protiv rješenja drugostupanjskog suda u sporovima male vrijednosti (467/6)-protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja o privremenoj mjeri donesenoj tijekom

parničnog postupka257

Ponavljanje postupka

Prijedlog za ponavljanje postupka je ograničeni izvanredni pravni lijek stranaka protiv odluka kojima je postupak pravomoćno završen, bez obzira na to je li do pravomoćnosti došlo nakon korištenja redovnih pravnih lijekova ili nezavisno od njih. Prijedlog za ponavljanje postupka je nesuspenzivan, u pravilu remonstrativan i dvostran pravni lijek.

Predmet ponavljanja postupka

Prijedlogom za ponavljanje postupka može se zahtijevati da se ponovi parnični postupak koji je završen pravomoćnom sudskom odlukom (421/1). Za razliku od revizije koja se može izjaviti samo protiv drugostupanjske odluke, ponavljanje postupka može se tražiti neovisno o tome je li protiv odluke donesene u prijašnjem postupku bio izjavljen pravni lijek.

254Pritom nije prijeko potrebno da je rješenje doneseno povodom žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda. Dovoljno je da je rješenje donio sud drugog stupnja, pa makar on bio i prvi koji je donio odluku.255Dakle radi se o rješenju koje dovodi do prestanka litispendencije. No moguće je da do litispendencije uopće ne dođe (npr. sud tijekom prethodnog ispitivanja tužbe rješenjem odbaci tužbu zbog toga što spor ne ide u sudsku nadležnost), a da i tada bude moguća revizija.256Prema sudskoj praksi, u tim parnicama revizija nije dopuštena ni protiv rješenja drugostupanjskog suda o odbacivanju žalbe.257Naime, ta se mjera određuje prema odredbama Ovršnog zakona koji je poznaje reviziju kao pravni lijek.

227

Predmet pobijanja može biti presuda, djelomična presuda, međupresuda kao i tzv. dispozitivne presude.258 Također, pravomoćna presuda kaznenog suda kojom je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu može se izmijeniti u parničnom postupku po pravilima za ponavljanje postupka (135/2 ZKP). Međutim, protiv pravomoćne presude kojom se utvrđuje da brak ne postoji ili se poništava ili se razvodi, nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi, pa tako ni revizija (285/2 ObZ).

Predmet ponavljanja mogu biti i rješenja kojima je spor pravomoćno završen, kao što je rješenje u parnici zbog smetanja posjeda, rješenje o odbačaju tužbe,259 o odbačaju prigovora protiv platnog naloga, o ispravku izreke presude, o utvrđenju da je tužba povučena.

Sudska nagodba se ne može pobijati prijedlogom za ponavljanje postupka, jer ona u materijalnopravnom smislu predstavlja ugovor. Njeno se poništenje može zahtijevati samo tužbom.

Pretpostavke za traženje ponavljanja postupka

Pored općih procesnih pretpostavki, za dopustivost traženja ponavljanja postupka trebaju se ispuniti i neke posebne;

1. da prijedlog udovoljava posebnim pravilima s obzirom na formu i sadržaj2. da se ponavljanje traži protv odluke koje je traženje dopušteno3. da prijedlog bude podnesen u zakonskom roku4. da bude osnovan na razlozima zbog kojih se ponavljanje postupka može tražiti5. da u pogledu razloga zbog kojih se ponavljanje traži postoje specifične pretpostavka

Prijedlog za ponavljanje postupka ovlaštene su podnijeti osobe koje su u prijašnjem postupku imale status parničnih stranaka. U slučaju smrti stranke, odnosno prestanka pravne osobe, legitimirani su njihovi nasljednici odnosno pravni sljednici. Umješač koji je stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke legitimiran je, osim ako to nije u suprotnosti s pravnim radnjama stranke kojoj se pridružio.

Međutim umješač koji ima položaj jedinstvenog suparničara, legitimiran je i ako u prijašnjoj parnici nije uopće sudjelovao kao umješač. Punomoćniku-odvjetniku legitimirane stranke potrebna je posebna punomoć ako je od pravomoćnosti odluke proteklo više od šest mjeseci. Punomoćniku koji nije odvjetnik potrebno je izričito ovlaštenje.

Razlozi za ponavljanje postupka

Ponavljanje postupka se može tražiti zbog (1) povrede postupka, (2) kaznenih djela sudionika u postupku, i (3) novih činjnica dokaza. Ponavljanje se, dakle, ne može tražiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

258Razlozi za pobijanje ovih potonjih su ograničeni.259Zbog: - apsolutne nenadležnosti suda,

- nepravovremenosti tužbe, - postojanja parnice, - presuđene stvari, - nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje- jer je već o predmetu sklopljena sudska nagodba

228

Ad 1 - povrede postupka. Kao razlozi za ponavljanje postupka određene su najteže apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Povreda pravila o izuzeću: ako je u donošenju odluke sudjelovao sudac koji je po zakonu morao biti izuzet (71/1/1-6) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca260(421/1/1). Iz ovih razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku (422/1). Nadalje, ovdje se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak pravomoćno završen (422/2).

Povreda načela saslušanja stranaka: ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom (421/1/2). Iz ovog razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku (422/1).

Povreda pravila o stranačkoj sposobnosti i zastupanju stranaka: ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno. Iz ovog razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku (422/1). Za napomenuti je da se u teoriji smatra da prijedlog za ponavljanje postupka iz ovog razloga, analogno žalbi, može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

Povreda načela pravomoćnosti: ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi pravomoćnu odluku suda koja je ranije među istim strankama donesena o istom zahtjevu (421/1/7). Također je razlog za ponavljanje i sklopljena sudska nagodba između istih stranaka o istom predmetu spora. Ovdje se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak pravomoćno završen (422/2). To znači da je moguće postojanje dvaju pravomoćnih presuda između istih stranaka u istoj stvari, u kojima nije istovjetno odlučeno. Smatra se u teoriji da u tom slučaju treba uzeti da će vrijediti kasnija od dvaju pravomoćnih presuda, jer se više ne može postići njezino ukidanje.

Ad 2. - kaznena djela sudionika u postupku. Razlog za ponavljanje postoji:

ako se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka261 (421/1/4)

ako se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj (421/1/5)

ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe (421/1/6)

Između počinjenih kaznenih djela i donesene odluke mora postojati uzročna veza, tj. odluka sud ne bi bila kakva jest da nije počinjeno kazneno djelo. Postojanje ovih kaznenih djela dokazuje se pravomoćnom kaznenom presudom. Jedino ako zbog nekih razloga ne bi bilo moguće provesti kazneni postupak (zastara i sl.) parnični sud je ovlašten odlučivati o 260Dakle, ne i kada je u postupku poduzimao neke radnje kojima se postupak ne završava.261Trebalo bi uzeti da je razlog za ponavljanje i lažni iskaz stranke, iako to nije izričito propisano. Naime, čl. 303. st. 2. Kazenog zakona propisuje da će se za lažan iskaz kazniti i stranka ako je na njemu utemeljena sudska odluka.

229

postojanju kaznenog djela kao o prethodnom pitanju. Stranka nije dužna dokazivati da bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak pravomoćno završen.

Ad 3. - nove činjnice i novi dokazi. Ovoj su grupi razloga za ponavljanje, s jedne strane, nove činjenice u svezi s prejudicijelnim pitanjem na kojem se temelji pravomoćna odluka i, s druge strane, nove činjinice i dokazi u užem smislu za koje je stranka naknadno saznala odnosno došla u mogućnost upotrijebiti ih. Zajednička karakteristika ove grupe razloga je da se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom (422/2).

Izmjena odluke prejudicijelnog značenja: a) ako se odluka suda temelji na drugoj odluci suda ili na odluci kakva drugog organa, a ta odluka bude pravomoćno preinačena, ukinuta odnosno poništena (421/1/8), ili b) ako je nadležno tijelo naknadno pravomoćno riješilo prethodno pitanje na kojemu se temelji odluka suda (421/1/9). Dakle, ovdje je razlika u tome što je u slučaju pod a) drugo tijelo donijelo odluku o onome što za sud predstavlja prethodno pitanje, a pod b) je sud sam odlučio o prethodnom pitanju.

Nove činjenice i novi dokazi u užem smislu: ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku (421/1/10). Pod pojmom "nove činjenice" misli se na činjenice nastale do trenutka zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, samo što stranka za njih nije znala, pa ih zbog toga nije mogla predočiti sudu.262 Što se tiče "novih dokaza", bitno je da se oni odnose na činjenice koje se mogu isticati kao razlog za ponavljanje postupka. Novote ne smiju biti takve da mijenjaju identitet spora.

Postupci kojima su ograničeni razlozi za ponavljanje postupka

Postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja, presudom na temelju odricanja, presudom zbog ogluhe i presudom zbog izostanka ne može se ponoviti zbog toga što je nadležno tijelo donijelo drugačiju odluku o prejudicijelnom pitanju i zbog novih činjenica i novih dokaza (421/1).

Iznimno, postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja i presudom na temelju odricanja može se ponoviti zato što je izjava o priznanju, odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (421/3). Iz potonjeg razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku (422/1).

Nadalje, iz ovog razloga ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom (422/2). Na stranci je teret dokaza da do propusta nije došlo njenom krivnjom.

U parnicama zbog smetanja posjeda razlozi za ponavljanje su samo samo bitne povrede pravila o saslušanju stranaka te o stranačkoj sposobnosti i zastupanju stranaka (445).

262Činjenice koje bi nastale nakon toga trenutka nisu razlog za ponavljanje postupka, već za novu tužbu. Također "novu činjenicu" ne predstavlja ni promjena stajališta sudske prakse kao ni pogrešna primjena materijalnog prava, pa se iz tih razloga ne može tražiti ponavljanje postupka.

230

Rokovi za traženje ponavljanja postupka

Subjektivni rok je uvijek određen u trajanju od trideset dana, a računa se:1) u slučaju povrede pravila o izuzeću (toč. 1.), te povrede pravila o zastupanju ako

zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku (zadnji dio toč. 3.) - od dana kad je stranka saznala za taj razlog;

2) u slučaju povrede pravila o saslušanju stranaka (toč. 2.), te pravila o stranačkoj sposobnosti ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba odnosno parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik (prvi dio toč. 3.) - od dana kad je odluka dostavljena stranci;

3) u slučaju relevantnog kaznenog djela (toč. 4., 5. i 6.) - od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku; a ako se kazneni postupak ne može provesti - onda od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti;

4) u slučaju povrede pravila o pravomoćnosti (toč. 7.), te kada nadležno tijelo donese odluku o pitanju koje je od prejudicijelnog značenja (toč. 8. i 9.) – od dana kad je stranka mogla upotrijebiti pravomoćnu odluku koja je razlog za ponavljanje postupka;

5) Kada se stranka poziva na nove činjenice i nove dokaze (toč. 10), uključujući i one koji se odnose na okolnost da je izjava o priznanju ili odricanju dana pod utjecajem mana volje (st. 3.) – od dana kad je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva.

Ako konkurira više razloga za ponavljanje, subjektivni rok se računa samostalno za svaki razlog.

Ako bi subjektivni rok počeo teći prije nego što je odluka postala pravomoćna, taj će se rok računati od pravomoćnosti odluke, ako protiv nje nije bio izjavljen pravni lijek. No ako je bio izjavljen, rok će se računati od dostave stranci pravomoćne odluke višeg suda izrečene u posljednjem stupnju (423/2).

Nakon što protekne objektivni rok od pet godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti.

Međutim, ako se ponavljanje traži zato što je u donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca (toč. 1.) ili iz razloga povrede pravila o saslušanju stranaka, pravila o stranačkoj sposobnosti te zastupanju stranaka, ono nije ograničeno rokom (423/3). U ovim slučajevima prijedlog za ponavljanje treba biti podnesen u subjektivnom roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za neki od tih razloga, odnosno od kada joj je dostavljena odluka.

Za ponavljanje postupka u parnicama zbog smetanja posjeda propisan je samo objektivni rok od 30 dana od pravomoćnosti rješenja.

Postupak

Postupak je ustvari podijeljen na dva dijela: u prvom dijelu se odlučuje o osnovanosti razloga za ponavljanje, pa se u pozitivnom slučaju donosi odluka o ukidanju pravomoćne odluke (iudicium rescindens). Ta odluka ima konstitutivni značaj, djeluje ex tunc. Ako se ovaj prvi stadij uspješno završi, dolazi do drugog u kojem se ponovno raspravlja i odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtijeva o kojemu je već bilo suđeno (iudicium rescissorium).

Sud je ovlašten odlučivati samo o onim razlozima za ponavljanje na koje se predlagač poziva. Teret dokazivanja o postojanju tih razloga u osnovi pada na predlagatelja.

231

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom stupnju (424/1). U prijedlogu se, pored podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, osobito moraju navesti: zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi predlagača (424/2).

Nadležni sud. O prijedlogu za ponavljanje postupka isključivo je nadležan odlučivati sud koji je u prijašnjem postupku donio prvostupanjsku odluku, osim ako se razlog za ponavljanje ne odnosi na postupak pred višim sudom.

Sastav suda. Postupak provodi i o prijedlogu za ponavljanje odlučuje sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća (427). O prijedlogu za ponavljanje postupka pred drugostupanjskim sudom odlučuje vijeće (44/1).

Ispitivanje procesnih pretpostavki. U pripremnoj fazi postupka sudac utvrđuje jesu li ispunjene sve procesne pretpostavke za odlučivanje o prijedlogu. Nepravovremene i nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem sudac bez održavanja ročišta (425/1). U slučaju da je prijedlog nepotpun, pozvat će stranku da ga u određenom roku dopuni i ako stranka tome ne udovolji prijedlog će odbaciti.

Ročište za raspravljanje o prijedlogu. Ako sudac ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak prijedloga protivnoj stranci, koja ima pravo da u roku od petnaest dana odgovori na prijedlog. Kad sudu stigne odgovor na prijedlog ili kad protekne rok za davanje odgovora, sudac će odrediti ročište za raspravljanje o prijedlogu (425/2).263

Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, sudac prvostupanjskog suda će, nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka, dostaviti predmet tome višem sudu radi donošenja odluke (428/1).

Odluke suda o prijedlogu za ponavljanje postupka

1) Sud rješenjem odbacuje prijedlog bez održavanja ročišta ako je nepravovremen, nedopušten i nepotpun (425/1).

Nepravovremen je onaj prijedlog koji je podnesen nakon proteka propisanog objektivnog odnosno subjektivnog roka. Nedopušten je onaj prijedlog kojeg je podnijela neovlaštena osoba, zatim osoba koja nema pravnog interesa, ako se njime pobija neka odluka koja nije pravomoćna, te ako je prijedlog izjavljen zbog nekog razloga koji nije dopušten. Nepotpuni prijedlog, kojeg stranka nije dopunila po nalogu suda, sudac će odbaciti. Protiv rješenja o odbacivanju žalba je dopuštena.

2) Sud deklaratornim rješenjem odbija prijedlog za ponavljanje postupka ako utvrdi da nije osnovan, odnosno da okolnosti koje su navedene kao razlog ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju.

3) Sud konstitutivnim rješenjem dopušta ponavljanje postupka i izriče da se ukida odluka donesena u prijašnjem postupku - iudicium rescindens (427/2), ako utvrdi da je prijedlog osnovan. Protiv ovog rješenja dopuštena je posebna žalba. Sudac će odrediti glavnu raspravu tek nakon pravomoćnosti tog rješenja.

263 Kada se radi o novim činjenicama glede postojanja mana volje prilikom davanja izjave o priznanju tužbenog zahtjeva, sudac može raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka spojiti s raspravljanjem o glavnoj stvari (425/3). Također, ako se ponavljanje zahtijeva iz razloga što je stranka saznala za nove činjenice ili stekla mogućnost upotrijebiti nove dokaze, sudac može odlučiti da će se raspravljanje o prijedlogu spojiti s raspravljanjem o predmetu spora (to je opravdano učiniti samo kada postoje izgledi da je prijedlog osnovan).

232

Međutim, ako je sud prethodno odlučio o prijedlogu za ponavljanje postupka raspravljati zajedno s glavnom stvari (425/3), ili je u rješenju kojim se dopušta ponavljanje odlučio da se odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari (427/3), protiv takvog rješenja nije dopuštena posebna žalba, već se rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida odluka donesena u prijašnjem postupku unosi se u odluku o glavnoj stvari (427/5).

4) Nakon pravomoćnosti samostalnog rješenja o ponavljanju postupka i o ukidanju odluke iz prijašnjeg postupka, sud zakazuje raspravu radi odlučivanja o glavnoj stvari - iudicium rescissorium.

Ako je razlog ponavljanja povreda iz čl. 421. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, glavna rasprava počinje iz početka, dok se u drugim slučajevima rasprava provodi u opsegu koji je koji je bio zahvaćen razlogom za ponavljanje. U potonjem slučaju nova rasprava je dopuna ranije i čini s njom jedinstvenu cjelinu, te se na njoj mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi (427/3).

Kad viši sud rješenjem dopusti ponavljanje postupka, nakon pravomoćnosti tog rješenja može predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ako smatra da nije potrebno održati novu glavnu raspravu, ukinut će svoju raniju odluku i donijeti novu odluku o glavnoj stvari (428/4). Kad je viši sud donio rješenje o prijedlogu za ponavljanje, protiv njega se ne može izjaviti žalba (već samo revizija).

Odnos između izvanrednih pravnih lijekova

Ako stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka samo iz razloga iz kojih se može izjaviti i revizija, i u roku za izjavljivanje revizije, smatrat će se da je stranka izjavila reviziju (429/1), bez obzira što bi naknadno bila izjavljena i revizija (430/1). Međutim, ako je u prijedlogu za ponavljanje iznesen i neki razlog zbog kojega se revizija ne može izjaviti, u tom dijelu ne postoji presumpcija da je izjavljena revizija.

Ako stranka izjavi reviziju zbog toga što je suđeno o predmetu o kojem već postoji pravomoćna odluka ili sudska nagodba, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka iz bilo kojeg dopuštenog razloga, sud će prekinuti postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka do završetka postupka po reviziji (429/2).

Suprotno tome, ako stranka izjavi reviziju iz bilo kojeg razloga, osim zbog povrede pravila o presuđenoj stvari, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka u svezi s relevantnim kaznenim djelima, sud će prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka (429/3).

U svima ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnesena i dokaze koje su stranke predložile (429/4).

U svima ostalim slučajevima u kojima stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka i nakon toga izjavi reviziju sud će, u pravilu, prekinuti postupak po reviziji do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, osim ako ustanovi da postoje ozbiljni razlozi da postupi drugačije (430/2).

Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne prvostupanjskom sudu prije nego što je predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu, rješenja da se da se prijedlog za ponavljanje smatra revizijom te o prekidu jednog i o nastavljanju drugog postupka (čl. 429), donosi sudac prvostupanjskog suda. Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne

233

prvostupanjskom sudu nakon što je predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu, navedena rješenja donosi revizijski sud (431/1).

U slučaju da je prijedlog za ponavljanje stigao u sud prije revizije, o daljnjem postupku odlučuje prvostupanjski sud, osim ako je predmet upućen višem sudu (jer se razlog za ponavljanje odnosi na postupak pred tim sudom), u kojem slučaju o odnosu revizije i ponavljanja postupka odlučuje viši sud (431/2). Protiv ovih rješenja nije dopuštena žalba (431/3).

Ponavljanje postupka povodom odluke ustavnog suda RH

Razlog za ponavljanje postoji kad Ustavni sud RH donese odluku o ukidanju nekog zakona zbog njegove neustavnosti, odnosno nekog drugog propisa zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti. Ovlast za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka ovisi o tome je li stranka bila predlagatelj u postupku pred Ustavnim sudom.

Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu pravomoćne odluke kojom joj je povrijeđeno pravo, a koja je donesena na temelju ukinute zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa (58/2 UZUSRH).

Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom odlukom donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke264 (58/3 UZUSRH).

Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke265 (60 UZUSRH).

Pravo na izmjenu pravomoćne odluke stranka ima bez obzira je li ona prigovor o neustavnosti zakona ili neustavnosti i nezakonitosti drugog propisa uopće iznijela u prijašnjem postupku.

Ponavljanje postupka povodom presude EKLJP-a

Obveza Republike Hrvatske da se podvrgava presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u svakom sporu u kojem je ona stranka, proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola br. 1, 4, 6, 7, 11.266 Sukladno tome, ZIDZPP/03-om unesen je novi članak 428.a kojim se regulira ovo pitanje.

264 U prethodna dva slučaja prijedlog se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama« (58/4 UZUSRH).265 U roku od godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda (60 UZUSRH).266Repubilka Hrvatska je potpisala i ratificirala navedene akte, čiji tekstovi su objavljeni u Narodnim novinama, Međunarodni ugovori br. 6/99 i 8/99.

234

Uvjeti. Naime, kad Europski sud utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnim Protokolima uz tu Konvenciju koje je RH ratificirala, stranka može podnijeti zahtjev sudu u RH koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno (428a/1).

Postupak se provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka (428a/2). Irelevantno je jesu li ti prigovori o povredi prava bili razmatrani u prijašnjem postupku.

Prijedlog za ponavljanje postupka može se podnijeti u objektivnom roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda.267 Prijedlog za ponavljanje mora sadržavati potrebne opće podatke (106) kao i relevantne činjenice o presudi Europskog suda.

Vezanost za pravna stajališta Europskog suda. Prvostupanjski sud ne može odbiti prijedlog za ponavljanje ako je presudom Europskog suda utvrđena povreda ljudskog prava ili slobode stranke, jer je u ponovljenom postupku dužan poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda (428a/3).

Posebni postupci

Postupak u bračnim sporovima

Bračni sporovi su sporovi radi utvrđivanja postoji li brak ili ne postoji, te radi poništaja ili razvoda braka (280/1 ObZ).

U ovim sporovima kao stranke mogu sudjelovati bračni drugovi i to bilo kao suprotne stranke bilo kao jedinstveni i nužni suparničari.

Sporovi radi razvoda braka

Parnični postupak pokreće se tužbom (280/1 ObZ) ili sporazumnim zahtjevom za razvod braka (280/2 ObZ). Ako jedan bračni drug podnese tužbu za razvod braka, a drugi najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava opravdanost tužbenog zahtjeva, smatrat će se da su bračni drugovi podnijeli sporazumni zahtjev za razvod braka (280/3 ObZ).

Ako jedan od bračnih drugova odustane od sporazumnog zahtjeva za razvod braka, a drugi ostane pri zahtjevu da se brak razvede, takav zahtjev smatrat će se tužbom za razvod

267Presuda Europskog suda je konačna: - kad stranke izjave da neće uložiti zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću, - tri mjeseca nakon donošenja presude ako nije uložen zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću, - kad odbor velikog vijeća odbije zahtjev, - kad odbor velikog vijeća donese presudu kojom prihvaća zahtjev te sam rješava slučaj (44/2 Konvencije).

235

braka, a sud će bračne drugove uputiti da pokrenu postupak posredovanja (280/4). Tužba i presuda su konstitutivne naravi.

Sporovi radi poništenja braka

U ovim sporovima traži se poništenje braka koji je sklopljen protivno pretpostavkama za valjanost braka predviđenima u čl. 26. do 30. ObZ. Parnični postupak se pokreće tužbom. Pravo na tužbu za poništaj braka imaju bračni drugovi, centar za socijalnu skrb (36 ObZ) i osobe s pravnim interesom (40/1 ObZ). Tužba i presuda su konstitutivne. Do poništaja braka može doći samo na temelju konstitutivne presude.

Ako parnicu pokreće treći koji nije bračni drug, u toj parnici bračni drugovi sudjeluju kao pasivni, materijalni, nužni i jedinstveni suparničari.

Sporovi radi utvrđenja nepostojanja braka

U ovim sporovima traži se da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog bračnog odnosa. Parnični postupak pokreće se tužbom, a pravo na tužbu radi utvrđivanja postoji li brak ili ne, ima svaka osoba koja za to ima pravni interes i centar za socijalnu skrb (25 ObZ). Tužba i presuda imaju deklaratorni značaj.

Dopuštena je kumulacija bračnog spora sa sporom o zakonskom uzdržavanju bračnog druga.

Bez obzira na to jesu li konstituivne ilil deklaratorne prirode, presude u bračnim sporovima djeluju prema svima.

Postupak pred trgovačkim sudovima

Osiguranje efikasnog djelovanja pravnog prometa u području trgovačkih odnosa iziskuje relativno hitno rješavanje trgovačkih sporova. Ako u glavi ZPP-a o trgovačkim sudovima ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (488).

Pravila o postupku pred trgovačkim sudovima primjenjuju se u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova, osim u sporovima za koje je propisana posebna vrsta postupka (489). Trgovački sudovi su nadležni provoditi stečaj ne samo nad pravnim, već i nad fizičkim osobama (286 ZIDZPP/03).

U sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja ugovora, radi ispunjenja ili raskida ugovora, a i u sporovima radi naknade štete zbog neispunjenja ugovora, osim suda opće mjesne nadležnosti, mjesno je nadležan i sud mjesta gdje je prema sporazumu stranaka tuženik dužan ispuniti ugovor (492).

U hitnim slučajevima ročište se može zakazati telefonom, brzojavom ili na drugi odgovarajući način. O tome će se sastaviti službena bilješka, ako o zakazivanju ročišta, s obzirom na to kako je obavljeno, nema drugog pisanog dokaza (495).

Ako obje stranke sporazumno predlože da se ročište odgodi da bi pokušale nagodbu, sud će uvažiti taj prijedlog i odmah obavijestiti stranke o danu i satu kad će se održati novo ročište (498).

236

U postupku pred trgovačkim sudovima sud može strankama naložiti da jedna drugoj izravno upućuju pismena preporučeno poštom s povratnicom ili na drugi način koji omogućava nesumnjiv dokaz o obavljenoj predaji, i to bez njihove suglasnosti, pri čemu nije odlučno imaju li stranke punomoćnike.268 Takvo je upućivanje podnesaka po učincima izjednačeno sa sudskom dostavom pismena (499/1).

Ako s pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu ili s nekoga kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, sud će ročište odgoditi, a ako ni na novo ročište ne dođu obje stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu (499/3).

Ove sporove sudi sudac pojedinac, a vijeće trgovačkog suda u drugom stupnju sastavljeno je od trojice sudaca profesionalaca.

U postupku pred trgovačkim sudovima važe ovi rokovi:1) rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje;2) rok od 8 dana za žalbu protiv presude odnosno rješenja, a rok od 3 dana za

podnošenje odgovora na žalbu,3) rok od 8 dana za ispunjenje činidbe, a za činidbe koje se ne sastoje u novčanom

davanju sud može odrediti duži rok (500).

U ovom postupku neće se primjenjivati odredbe o mirovanju postupka (499/2). Ovdje stranke ne mogu izvan ročišta davati izjave usmeno na zapisnik kod suda (501/1).

Nedokumentirani platni nalog u sporovima pred trgovačkim sudovima. Novinu predstavlja rješenje da se u sporovima pred trgovačkim sudovima može izdavati i nedokumentirani platni nalog. Tako će sud u ovim sporovima nedokumentirani platni nalog izdati kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelu glavnu tražbinu u novcu koja ne prelazi svotu od 20.000,00 kuna (447/2).

Isprava na temelju koje se izdaje platni nalog ne mora biti priložena u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu. Dovoljno je ako je prijepis takve isprave ovjerilo ovlašteno tijelo pravne osobe (501/2).

U postupku u trgovačkim sporovima sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kuna (502/1). Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužitelj je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenju određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne prelazi spomenutu svotu (502/2).

Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi nevedenu svotu (502/3). I u ovim sporovima tužba se dostavlja tuženiku na odgovor (novina).

Revizija u postupku pred trgovačkim sudovima dopuštena je ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 500.000,00 kuna (497).

Postupak u parnici iz radnog odnosa

268Za razliku od slučaja iz čl. 133.c ZPP-a, gdje se traži suglasnost stranaka. No i tada općinski sud ima mogućnost naložiti ovakvu dostavu i bez suglasnosti stranaka, pod uvjetom da obje stranke zastupaju odvjetnici i državni odvjetnici (133c/3).

237

Supsidijarna primjena ostalih odredbi ZPP-a. Ako u glavi ZPP-a o parnicama iz radnih odnosa ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (433).

Primjeri parnica iz radnog odnosa:1. zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odonosa

može zathijevati sudsku zaštitu (126/1,2 ZR)2. član udruge može tražiti sudsku zaštitu u slučaju povrede njegovih prava utvrđenih

statutom udruge (178 ZR)3. udruga može zahtijevati od suda da zabrani djelatnost koja je protivna pravu na slobodno

udruživanje radnika ili poslodavaca (179/1 ZR)4. stranka kolektivnog ugovora može zahtijevati sudsku zašititu prava iz kolektivnog

ugovora (202 ZR)5. poslodavac može zahtijevati od suda za zabrani štrajk koji je protivan odredbama Zakona

o radu i naknadu štete koju je pretrpio zbog takvog štrajka (215/1,2)

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova (434/1). Ovo je osobito važno kada su u pitanju postupci koji se tiču prestanka ugovora o radu, jer se tu zapravo rješava pitanje egzistencije radnika.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa rok za odgovor na tužbu je 8 dana (434/2). U sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu i u kolektivnim radnim sporovima, ako zakonom nije određen kraći rok, ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu (434/3).

U postupku u parnicama iz radnih odnosa postupak pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja tužbe (434/4). Nadalje, drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od 30 dana od dana primitka žalbe (434/5). Dakle, ovdje je riječ o odredbama kojima je cilj operacionalizirati spomenuto načelo hitnosti. Međutim, riječ je o instruktivnim rokovima.

Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti paricijski rok od 8 dana za njezino izvršenje (436). Rok za podnošenje žalbe jest 8 dana (437/1).

U tijeku postupka sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete (435/1). Iz važnih razloga sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu odluke o određivanju privremene mjere (437/2).

Prema noveli ZPP-a od 2003. općenito je data prednost raspravnom načelu. Iznimku od toga pravila predstavlja odredba prema kojoj je sud u parnicama iz radnih odnosa ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2). Dakle, ovdje sud ima glede izvođenja dokaza i inkvizitorna ovlaštenja.

Punomoćnici radnika odnosno poslodavca. Svaka stranka može voditi parnični postupak u svoje ime. Ako se ona odluči angažirati punomoćnika, to u pravilu može biti samo odvjetnik. Od toga pravila postoje iznimke:

1. stranku može zastupati ona osoba koja je s njom u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna (89a/2). Dakle, takva osoba može sa strankom biti u radnom odnosu u punom ili u nepunom radnom vremenu, na određeno ili na neodređeno vrijeme. Po ovakvim punomoćnicima mogu biti zastupane pravne osobe, obrtnici i sl.

2. stranku mogu zastupati i punomoćnici po srodstvu (o čemu detaljnije u poglavlju o zastupanju)

238

3. radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član (434a/1).

4. poslodavca može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član (434a/2).

U prvom stupnju, sukladno općem pravilu, postupak provodi sudac pojedinac. Iznimno, o zabrani štrajka, odnosno o isključenju s rada, u prvom stupnju odlučuje županijski sud u vijeću sastavljenom od tri suca profesionalca (217 ZR).

Iz važnih razloga sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu odluke (437/2). Dakle, ovršnost odluke može nastupiti prije njezine pravomoćnosti. Takva mogućnost postoji, kako u odnosu na rješenja kojima sud određuje privremene mjere, tako i u odnosu na prvostupanjske presude kojima se odlučuje o meritumu spora.

Općinski sudovi su uvijek nadležni rješavati sporove iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu, pa ako je ona uvjetovana i otvaranjem stečajnog postupka. Budući da je u ovom slučaju izrijekom određena nadležnost općinskog suda (34/1/10), tu nema mogućnosti da trgovački sudovi ni u povodu otvaranja stečajnog postupka (34b/5) po načelu atrakcije postanu stvarno nadležnima.

Međutim, što se tiče sporova iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik zbog ostvarivanja drugih svojih prava269 situacija je drugačija. Naime, takvi sporovi nisu izrijekom stavljeni u stvarnu nadležnost općinskih sudova, već su u njihovoj nadležnosti temeljem odredbe o općoj stvarnoj nadležnosti općinskih sudova (34/2). Stoga, će takve sporove rješavati trgovački sudovi, koji će, zbog otvaranja stečajnog postupka (34b/5), po načelu atrakcije postati stvarno nadležan.

Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda

Zakon određuje neka posebna pravila za postupanje u parnicama zbog smetanja posjeda, kojima se u izvjesnoj mjeri odstupa od općih pravila parničnog postupka. Osnovni je zadatak tih parnica da omoguće hitnu i efikasnu uspostavu poremećenog faktičnog stanja prema posljednjem stanju posjeda, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, te bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu.

U sporovima zbog smetanja posjeda stvarno su nadležni općinski sudovi. Pravo na traženje zaštite posjeda ograničeno je subjektivnim i objektivnim rokom. Tužba se mora podnijeti u subjektivnom roku od 30 dana od dana kada je tužitelj saznao za čin smetanja i počinitelja. No ako od dana kada je smetanje nastalo protekne objektivni rok od godine dana ova se tužba ne može više podnijeti, makar subjektivni rok nije još počeo teći.

Neposredni cilj postupka je da pruži zaštitu faktičkim posjedovnim odnosima, raspravljanje je ograničeno samo na dvije bitne okolnosti;

1. posljednje stanje posjeda

2. smetanje

269 Npr. naknada štete ako je tuženik osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak

239

Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, pravnom temelju posjeda, poštenju posjednika. Dopušteno je da se na prigovor tuženika – exceptio vitosae possessionis ob adversario – raspravlja o tome je li mu tužitelj oduzeo posjed silom, potajno ili prijevarom, no samo ako dana kada je tuženik saznao da mu je tužitelj oduzeo posjed pa od dana kada je vratio posjed nije proteklo više od trideset dana, ni više od godine dana. Ovaj je prigovor dopušten samo ako se zasniva na tvrdnji da je baš tužitelj oduzeo posjed na nedopušten način.

Sadržaj rješenja kojim se pruža posjedovna zaštita determiniran je sadržajem tužbenog zahtjeva. U tom smislu tužitelj je dužan tražiti da sud;

1. utvrdi čin smetanja njegovog posjeda

2. naredi uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja

3. zabrani takvo ili slično smetanje

Ako nađe da je tužiteljev zahtjev osnovan, sud bi bio dužan donijeti rješenje kojim će;

1. utvrditi čin smetanja

2. narediti tužniku uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja

3. zabraniti mu takvo ili slično smetanje ubuduće

Ovdje pravodobna žalba u načelu zadržava ovrhu rješenja no sud može iz važnih razloga odlučiti da žalba nema suspenzivne moći. Rok za žalbu traje 8 dana. Revizija nije dopuštena.

Ponavljanje postupka može se tražiti samo zbog toga što nezakonitim postupanjem stranci nije bila pružena mogućnost raspravljanja pred sudom, ili ako se povreda odnosi na stranačku ili parničnu sposobnost i zastupanje stranaka. Pravo na podnošenje prijedloga ograničeno je samo veoma reduciranim objektivnim rokom od 30 dana od pravomoćnosti rješenja o smetanju posjeda.

Tijekom postupka sud može po službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne opasnosti protupravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenaknadive štete.

Izdavanje platnog naloga

Ako u glavi ZPP-a o postupku za izdavanje platnog naloga ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (445a).

Rješenje kojim sud prihvaća tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži neko plaćanje – platni nalog, mandat, može biti samo kondemnatornog značenja. Efikasnost platnog naloga manifestira se u tome što pravomoćnost i ovršnost nastupaju u relativno kratkom roku i vremenski koincidiraju.

Pobijani platni nalog ne gubi pravno značenje zbog toga što je protiv njega podnesen prigovor. Raspravljanje u povodu prigovora ima za neposredan cilj ispitivanje pravilnosti i zakonitosti donesenog platnog naloga i tako, tek posredno, raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo svojstvo platnog naloga izjednačuje ga s pravnim lijekom.

Hrvatsko procesno pravo poznaje dvje vrste platnih naloga;

1. platne naloge koji se izdaju za tražbine čije postojanje tužitelj dokazuje kvalificiranim ispravama – dokumentarni platni nalozi

240

2. naloge koji se izdaju za tražbine manje vrijednosti o čijem postojanju tužitelj ne mora uz tužbu priložiti nikakva dokazna sredstva – nedokumentarni platni nalozi

Sud je dužan izdati dokumentarni platni nalog ako se pored općih ispune i sljedeće posebne procesne pretpostavke;

7. da je tražbina novčana

8. da je dospjela

9. da tužitelj dokazuje tražbinu vjerodostojnom ispravom priloženo, uz tužbu u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu

Vjerodostojnim ispravama smatraju se osobito: 1) javne isprave;2) privatne isprave na kojima je potpis obveznika ovjerio tijelo nadležan za ovjeru;3) mjenice i čekovi s protestom i povratnim računima ako su oni potrebni za zasnivanje

zahtjeva;4) izvaci iz poslovnih knjiga270; 5) fakture;6) isprave koje prema posebnim propisima imaju značenje javnih isprava (446/2).

Bitna izmjena koju unosi ZIDZPP/03 jest brisanje stavaka 4. i 5. članka 446. ZPP-a koje su izdavanje platnog naloga uvjetovale obvezom tužitelja da učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa, a ako tužitelj to ne bi učinio, sud je bio ovlašten takvu tužbu odbaciti. Time je zapravo tužitelju bio sužen put ostvarivanja pravne zaštite.

Nedokumentirani platni nalog - kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo glavno potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna, sud će izdati platni nalog protiv tuženika iako tužbi nisu priložene vjerodostojne isprave, ali je u tužbi iznesena osnova i visina dugovanja i naznačeni dokazi na temelju kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda (447/1). Nedokumentirani platni nalog može se izdati samo protiv glavnog dužnika (447/3).

Prema novom uređenju, u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova nedokumentirani platni nalog sud će izdati kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelu glavnu tražbinu u novcu koja ne prelazi svotu od 20.000,00 kuna (447/2).

Tužitelj u tužbi predlaže izdavanje platnog naloga. Ako sud ne prihvati taj prijedlog, nastavit će postupak po tužbi (449/1). Protiv rješenja suda kojim se ne prihvaća prijedlog za izdavanje platnog naloga nije dopuštena žalba (449/2).

Međutim, sud će izdati platni nalog i kad tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, a udovoljeno je svim uvjetima za izdavanje platnog naloga (446/3).

Dakle kad sud prihvati prijedlog ili sam odluči izdati platni nalog, sudac će bez održavanja ročišta izdati platni nalog (448/1). U platnom nalogu sud će izreći da je tuženik dužan u roku od osam dana (u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana) nakon primitka platnog naloga udovoljiti zahtjevu tužbe zajedno s troškovima koje je sud odmjerio ili u istom roku podići prigovore protiv platnog naloga. (448/2).

Platni nalog je specifično rješenje kojim se u ovom postupku usvaja tužbeni zahtijev i može biti samo kondemnatorne prirode (129/4). Pravomoćnost i ovršnost platnog naloga vremenski koincidiraju.

270Ovi izvaci, nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03, ne moraju više biti ovjereni, budući da se ni poslovne knjige više ne ovjeravaju.

241

Platni nalog dostavlja se objema strankama. Tuženiku se uz platni nalog dostavlja i primjerak tužbe s prilozima (448/3).

Platni nalog tuženik može pobijati samo prigovorom.271 U dijelu u kojemu nije napadnut prigovorom platni nalog postaje pravomoćan (450/2).

Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore odbacit će sudac bez održavanja ročišta (451/1). Ako su prigovori podneseni pravovremeno, sudac će ocijeniti je li potrebno da zakaže pripremno ročište ili može odmah odrediti ročište za glavnu raspravu (451/2). Dakle, ulaganje prigovora dovodi do početka redovnog kontradiktornog postupka. Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave odustane od svih podnesenih prigovora, platni nalog ostaje na snazi (456/2).

U odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida (451/3).

Sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do izdavanja platnog naloga (453/1). Tuženik može istaći prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti samo u prigovoru protiv platnog naloga (453/2). Ako sud nakon izdavanja platnog naloga utvrdi da je stvarno ili mjesno nenadležan, neće ukinuti platni nalog, nego će nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim ustupiti predmet nadležnom sudu (454).

Zaključno možemo kazati da, nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, tužitelj svoju novčanu tražbinu može zahtijevati prema svojem vlastitom izboru:

1) prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave272 (28, 37/2 OZ).2) tužbom s prijedlogom za izdavanje platnog naloga3) tužbom u parničnom postupku

Put pravne zaštite tužitelj će birati zavisno od ocjene hoće li i kakve prigovore tuženik, odnosno ovršenik isticati.

Postupak u sporovima male vrijednosti

Ova pravila rezultat su kompromisa između radikalne primjene načela de minimis non curat praetor (u nas neprihvatljivog) i težnje da se strankama osiguraju procesna jamstva za zaštitu prava.

Ako u glavi ZPP-a o postupku u sporovima male vrijednosti ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (457).

271Ako se platni nalog pobija jedino u pogledu odluke o troškovima, ta se odluka može pobijati samo žalbom protiv rješenja (450/1). Ako tuženik prigovori da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga (čl. 446. i 447) ili da postoje smetnje za daljnji tijek postupka, sud će najprije odlučiti o tom prigovoru. Ako ustanovi da je takav prigovor osnovan, ukinut će rješenjem platni nalog i nakon pravomoćnosti rješenja otpočeti raspravljanje o glavnoj stvari, kad takvu raspravljanju ima mjesta (452/1). Ako sud ne prihvati taj prigovor, prijeći će na raspravljanje o glavnoj stvari, a rješenje suda unijet će se u odluku o glavnoj stvari (452/2). Ako u povodu prigovora nedospjelosti sud ustanovi da je zahtjev tužbe dospio nakon izdavanja platnog naloga, ali prije zaključenja glavne rasprave, sud će presudom ukinuti platni nalog i odlučiti o tužbenom zahtjevu (Članak 326. stavak 1) (452/3).272Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donose javni bilježnici (307a OZ). Oni ta rješenja i provode, osim ako je riječ o ovrsi na pokretninama. U slučaju prigovora, javni bilježnik cijeli spis, zajedno sa prigovorom, dostavlja nadležnom sudu. Nepravovremeno podneseni prigovor može odbaciti sam javni bilježnik. Protiv njegovog rješenja ovršenik ima pravo žalbe o kojoj odlučuje sud. Tako nastaje jedan komplicirani sudsko-javnobilježnički sustav.

242

Sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna (458/1). Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužitelj je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne prelazi navedenun svotu (458/2).

Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo, ne prelazi spomenutu svotu (458/3).

Ne smatraju se sporovima male vrijednosti: 1. sporovi o nekretninama; 2. sporovi iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu (dakle, prema novom uređenju, ostali sporovi iz radnih odnosa su malični sporovi ako se ispune opće pretpostavke); 3. sporovi zbog smetanja posjeda (459).

Ako tužitelj preinači tužbeni zahtjev tako da vrijednost predmeta spora prelazi svotu od 5.000,00 kuna, postupak će se dovršiti prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku (464/1). Ako tužitelj do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona o postupku u sporovima male vrijednosti (464/2).

Ako tužitelj ne dođe na prvo ročište za glavnu raspravu273, a uredno je pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženik na tom ročištu ne upusti u raspravljanje (465/1). Ako s kojeg kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, sud će odgoditi ročište. Ako i na novo ročište ne dođu obje stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu (465/2).

U maličnim sporovima ne primjenjuju se odredbe o mirovanju postupka (465/3).

Presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave (466/1). Prijepis presude uvijek se dostavlja stranci koja nije bila prisutna objavi, a stranci koja je bila prisutna objavi samo na njezin zahtjev. Taj zahtjev stranka može postaviti najkasnije na ročištu na kojemu se presuda objavljuje (466/2).

U postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena je posebna žalba samo protiv rješenja kojim se završava postupak (462/1). Ostala rješenja protiv kojih je po ovom zakonu dopuštena žalba mogu se pobijati samo žalbom protiv odluke kojom se postupak završava

273U pozivu za glavnu raspravu navest će se, među ostalim, da će se smatrati da je tužitelj povukao tužbu ako ne dođe na prvo ročište za glavnu raspravu, da se u postupku u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe o mirovanju postupka i da u tom postupku stranke trebaju sve činjenice i dokaze iznijeti do zaključenja glavne rasprave jer se u žalbi protiv presude ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, te da se odluka može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (465/4).

U postupku u sporovima male vrijednosti zapisnik o glavnoj raspravi, osim podataka iz članka 124. stavka 1. ovog zakona. sadrži:

1) izjave stranaka od bitnog značenja, a osobito one kojima se, u cijelosti ili djelomično, priznaje tužbeni zahtjev, ili se odriče od tužbenog zahtjeva ili od žalbe, ili se preinačava ili povlači tužba;

2) bitni sadržaj izvedenih dokaza;

3) odluke protiv kojih je dopuštena žalba i koje su objavljene na glavnoj raspravi;

4) jesu li stranke bile prisutne objavi presude i, ako su bile prisutne, da su poučene uz koje uvjete mogu podnijeti žalbu (463).

243

(462/2). Potonja rješenja ne dostavljaju se strankama, već se objavljuju na ročištu i unose u pismeni sastav odluke (462/3).

Protiv prvostupanje presude odnosno rješenja kojim se završava spor stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana (467/3). Rok za žalbu računa se od dana objave presude odnosno rješenja; a ako je presuda odnosno rješenje dostavljeno stranci, rok se računa od dana dostave (467/4).

Presuda ili rješenje kojim se završava malični spor može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (467/1). Dakle, prema novom uređenju, lista apsolutno bitnih povreda zbog kojih se ovdje može izjaviti žalba dodatno je ograničena. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se žalba ne može podnijeti odbacit će se kao nedopuštena (467/5).

O žalbi protiv presude odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskoga suda (467/6). Protiv odluke drugostupanjskog suda nije dopuštena revizija (467/7).

Postupak u sporovima male vrijednosti provodit će se i u povodu prigovora protiv platnog naloga ako vrijednost osporenog dijela platnog naloga ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna (460).

ARBITRAŽA

Arbitraža je provođenje suđenju u sporu pred arbitražnim sudom. Arbitražni sud je nedržavno pravosudno tijelo koje svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka. Sastavljeno je od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, kojem su stranke dobrovoljno i sporazumno povjeravaju donošenje meritorne odluke u sporu.

Sabor RH je na sjednici 28.9. 2001. donio Zakon o arbitraži. Arbitražno sudovanje razvilo se kao izraz nezadovoljstva zbog sporog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. Za arbitražni postupak tvrdi se da osigurava tajnost i pomirljiv ton raspravljanja, brzinu i jeftinoću.Zakonom o arbitraži uređuje se;

1. domaća arbitraža2. priznanje i ovrha arbitražnih pravorjeka3. nadležnost i postupanje sudova u vezi s arbitražom

Osnovne definicije arbitraže;1. arbitraža – suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ga ili njegovo

djelovnje organizira arbitražna ustanova ili ne2. domaća arbitraža – arbitraža čije je mjesto na području RH3. arbitražni sud – je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma

stranaka4. arbitražna ustanova – pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje osigurava i organizira

djelovanje arbitražnih sudova5. arbitar - je pojedinac ili član odnosno predsjednik arbitražnog vijeća6. spor bez međunarodnog obilježja – je spor u kome su stranke fizičke osobe s

prebivalištem ili običajenim boravištem u tuzemstvu, odnosno pravne osobe koje su osnovane na pravu RH

244

7. spor s međunarodnim obilježjem – spor u kojem je barem jedna stranka fizička osoba s prebivalište ili uobičajenim boravištem u inozemstvu odnosno pravna osoba koja je osnovana po stranom pravu

8. pravorijek – odluka arbitražnog suda o biti spora9. konačni pravorijek – je odluka kojom je odlučeno o osnovi i visini pojedinog zahtjeva10. posrednik – je osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi postupak

mirenjaKad ZA upućuje na sporazum stranaka ili na mogućnost njihovog sporazuma o nekom

pitanju ili kad na bilo koji način upućuje na sporazum stranaka takav sporazum obuhvaća i sva pravila o arbitraži koja se u sporazumu navode ili na koja se u sporazumu upućuje.

Arbitrabilnost

Stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. U sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti i arbitražu čije je mjesto izvan područja RH osim ako je posebnim zakonom propisano da takav spor može rješavati samo sud u RH.

Stranke se mogu sporazumjeti da sporove iz ovog članaka iznesu pred arbitražni sud bez obzira na to organizira li njihovo djelovanje arbitražna ustanova ili ne.

Ugovor o arbitraži

On je temeljni pravni posao na kojem počiva konstrukcija arbitražnog suđenja. Ugovor je djelo suglasno izražene volje stranaka. Ako se njime ugovara arbitraža hrvatske državne pripadnosti, da bi bio pravno valjan trebao bi ispunjavati uvjete o sadržaju i formi hrvatskog ZA.

Ovaj ugovor je valjan ako je sklopljen u pisanom obliku. Po hrvatskom zakonu se smatra da je ugovor sklopljen u pisanom obliku i kad je unesen u odvojene isprve koje su stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, teleksa, telefaksa brzojava ili dr-sredstava komuniciranja koja omogućuju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesi li ga stranke potpisale. Smatra se da je ugovor o arbitraži u pisanom obliku zaključen ako:

1. je jedna od stranaka uputila drugoj ili ako je treća osoba uputila objema strankama pisanu ponudu za zaključenje tog ugovora, a protiv te ponude nije pravodobno izjavljen prigovor, što se prema običajima u prometu moće smatrati prihvatom ponude

2. ako nakon usmeno zaključenog ugovora jedna od ugovorenih strana uputi drugoj pisanu obavijest u kojoj se poziva na prethodno zaključeni usmeni ugovor, a druga strana pravodobno ne prigovori sadržaju obavijesti, što se prema običajima u prometu može smatrati suglasnošću sa sadržajem primljene obavijesti

3. upućivanje u glavnom ugovoru na ispravu koja sadrži arbitražnu klauzulu jest ugovor o arbitraži ako je pućivanje takvo da je ta klauzula sastavni dio tog ugovora

4. ugovor je valjan i ako se u teretnici izričito poziva na arbitražnu klauzulu u brodarskom ugovoru

5. iznimno od općih odredaba, ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koju su potpisale obje strane, u kojoj, ako nije sastavljena kod javnog bilježnika ne smije biti drugih utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni postupak

245

6. smatra se da je ugovor o arbitraži valjan i ako tužitelj podnese tužbu arbitražnom sudu , a tuženik ne prigovori njegovoj nadležnosti najkasnije u odgovoru na tužbu u kojemu se upustio u raspravljanje o biti spora

Za materijalno pravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke izabrale. Ako stranke nisu izabrale pravo, mjerodavno će biti pravo koje je mjerodavno za bit spora ili pravo RH.

Prestanak ugovora o arbitraži

Ugovor o izbranom sudu može prestati zbog potpune likvidacije pravnog odnosa u vezi s kojim je zaključen; zbog izvršenja zadatka arbitraže ili zbog nemogućnosti izvršenja tih zadataka; zbog nastupanja roka ili uvjeta od kojega je zavisila njegova valjanost te na temelju sporazuma stranaka.

Sposobnost stranaka

Sposobnost fizičkih, pravnih i drugih osoba da zaključe ugovor o arbitraži i da budu stranke u sporu pred arbitražnim sudom ocjenjuje se prema pravu koje je za njih mjerodavno. Državljani RH i pravne osobe hrvatskog prava, ukljućujući i RH te jedinice lokalne samouprave i jedinice područne samouprave, mogu zaključiti ugovor o arbitarži i biti stranke u sporu pred arbitražnim sudom.

Punomoć za zaključenje ugovora o arbitraži

Ako je za valjanost punomoći mjerodavnopravo RH, ovlaštenje za zaključenje glavnog ugovora obuhvaća i ovlaštenje za sklapanje uovora o arbitaži .

Kompetenz kompetenz problem

Taj problem govori o tome može li arbitražn sud suditi o valjanosti arbitražnog ugovora, te je li nadležan za suđenje u konkretnom sporu. Konstatira se da bi nesavjesne stranke mogle dovestu u pitanje efokastnost arbitraže time što bi poricale ovlaštenje arbitražnog suda da odlučuje o svojoj nadležnosti tražeći da o tome odluči državni sud koji bi bio nadležan za rješavanje spora

Arbitražnom sudu treba omogućiti da odlučuje o svojoj investituri, pod rezervom naknadne državne sudske kontrole do koje dolazi, u odnosu na domaće arbitraže, u povodu tužbe za poništaj arbitražne presude, a u odnosu na strane arbiraže u povodu oslućivanja o njihovom priznanju ili ovrsi.

Dostava pisanih priopćenja

246

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele smatrat će se da su pisana priopćenja dostavljena onog dana kada budu predana na poštansku adresu adresatu ili osobi ovlaštenoj za primanje pisanih priopćenja.

Poštanska adresa je ona koji adresat redovito prima poštu. Ako adresat nije izričito doredio drugu adresu ili ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja, poštanska adresa bit ć adresa sjedišta ili podružnice adresata navedena u glavnom ugovoru ili ugovoru o arbitraži.

Smatrat će se da je predaja izvršena i ako adresat kojem se dostava obavlja odbije primiti pisano priopćenje.

Arbitri

Ako sporazumom stranaka nije određen broj arbitara, imenovat će se tri arbitra. Nikog se ne može spriječiti da zbog svog državljanstva bude arbitar, osima ako su se stranke o tome drugačije sporazumjele. Suci suda RH mogu biti izabrani samo za predsjednika arbitražnog vijeća ili arbitra pojedinca. Izabrani arbitar mora imati potpunu poslovnu ili parničnu sposobnost.

Izjavu o prihvaćanju dužnostu arbitar mora dati pismeno. On je dužan arbitražu voditi primjerenom brzinom i pravodobno poduzimati radnje u postupku, te se brinuti da se izbjegne svako odugovlačenje postupka.

Osoba kojoj se neko obrati radi imenovanja za arbitra dužna je iznijeti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda za osnovanu sumnju u njenu neizvjesnost ili nepristranost. Nakon imenovanja i u tijeku postupka arbitar je dužan bez odlaganja iznijeti strankama takve okolnosti osim ako ih je o njima već ranije obavjestio.

Stranka može tražiti izuzeće arbitra kojeg je imenovala ili u čijem je imenovanju sudjelovala samo ako je razlog za izuzeće nastao ili je stranka za njega saznala tek nakon što je arbitar imenovan.

Ako arbitar zbog stvarnih ili pravnih razloga ne može obavljati svoju dužnost njegov mandat prestaje ako se povuče sa te dužnosti ili ako se stranke sporazumiju o njenom prestanku.

Ako mandat arbitra prestane na temelju odredaba o izuzeću ili o smjenjivanju zbog neobavljanja dužnosti ili zbog njegovog povlačenja s dužnosti zbog bilo kojeg drugog razloga, ili zbog opoziva njegovog mandata na temelju sporazuma stranaka ili u bilo kojem drugom slučaju prestanka njegovog mandaa, imenovat će se zamjenik arbitra u skladu s pravilima koja se primjenjuju na imenovanje arbitra koga se zamjenjuje.

Ravnopravnost stranaka u postupku

Stranke su ravnopravne u postupku pred arbitražnim sudom. Strankama treba omogućiti da se izjasne o navodima i zahtjevima protivne stranke. U svrhu ostvarivanja ovih odredbi abitri će nastojati strankama iznijeti svoja shvaćanja te dati prikladana objašnjenja kako bi se zajedno sa strankama razmotrila sva odlučna činjenična i pravna pitanja spora.

Pravila postupka

Ako to nije u protivnosti s odredbama ovog zakona stranke se mogu sporazumjeti o pravilima postupka kojih će se arbitražni sud pridržavati ili tako da ih same odrede ili upućivanjem na određena pravila ili na drugi prikladan način.

247

Ako takvog sporazuma nema, arbitražni sud može, ako to nije su suprotnosti s odredbama Zakona, provoditi postupak na način koji smatra prikladnim.

Mjesto arbitraže

Stranke se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže. Ako takvog sporazuma nema mjesto arbitraže odredit će arbitražni sud vodeći računa o okolnostima spora, uključujući i pogodnost određenog mjesta ta stranke.

Početak arbitražnog postupka

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele arbitražni postupak počinje;1. ako se arbitraža provodi pred arbitražnim sudom čije djelovanje organizira i osigurava rabitražna ustanova – onog dana kad ta arbitražna ustanova primi tužbu2. u ostalim slučajevima – onog dana kad tuženik primi obavijest o tome da je protivna stranka imenovala arbitra ili predložila arbitra pojedinca i uz nju pozove da imenuje drugog arbitra ili da se izjasni o predloženom arbitru pojedincu te tužbu kojom se spor iznosi pred arbitržni sud.

Jezik

Stranke se mogu sporazumijeti o jeziku na kojima će se provoditi arbitraža. Ako se stranke ne sporazume onda sud odlučuje na kojem jeziku će se provoditi postupci.

Tužba i odgovor na tužbu

Ako se stranke nisu drugačije sporazumijele, tužitelj u tužbi treba iznijeti činjenične tvrdnje na kojima temelji svoje zahtjeve, sporna pitanja i tužbeni zahtjev, a tuženik u odgovoru na tužbu treba iznijeti svoju obranu u pogledu tih tužiteljevih navoda.

Svjedoci

Oni se u pravilu saslušavaju na glavnoj raspravi. Ako na to pristanu, svjedoci se mogu saslušavati i izvan glavne rasprave, a arbitražni sud može od svjedoka zatražiti da u određenom roku pismeno odgovore na postavljena pitanja. Oni se saslušavaju bez polaganja zakletve.

Vještaci

Ako se stranke nisu drukčije sporazumijele , arbitražni sud može : 1. imenovati jednog ili više vještaka od kojih će zatražiti nalaz o činjenicama

248

2. zahtijevati od stranke da vještaku dade sve važnije informacije, da mu preda važne isprave, robu ili druge stvari radi pregleda.

Pravorijek

Ako se sranke nisu drgačije sporazumjele , arbitražni sud može donositi djelomične pravorijeke i međupravorijeke. Djelomični pravorijek smatra se samostalnim pravorijekom. Pravorijek se donosi u mjestu arbitraže , izrađuje se u pisanom obliku.

On mora biti obrazložen osim ako su se stranke sporazumjele da obrazloženje nije potrebno ili ako je pravorijek donesen na temeljnu nagodbe stranaka.

U pravorijeku treba navesti kada je donesen i mjesto njegovog donošenja. Izvornik pravorijeka i sve prijepise potpisuju arbitrar pojedinac tj. svi članovi vijeća. Pravorijek je valjan i ako ga koji arbitrar uskrati potpisati, ako je pravorijek potpisala većina članova vijeća.

Dopunski pravorijek

Ako se stranke nisu drukčije sporazumijele, svaka strana može u roku od 30 dana od primitka pravorijeka, uz obavijest drugoj stranci, od arbitražnog suda zatražiti donošenje dopunskog pravorijeka o zahtjevima iznesenim u arbitražnom postupku o kojima arbitržni sud u svom pravorijeku nije odlučio. Ako arbitražni sud nađe da je zahtjev opravdan, donijet će dopunski pravorijek.

Pravna snaga pravorijeka

Pravorijek arbitražnog suda je akt delegirane jurisdikcije, a ne građanskopravna nagodba stranaka u sporu. On ima prema stranakama, ali ne i prema trećima, snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumijele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja.

Pravorijek koji se ne moće pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja stječe svojstvo pravomoćnosti samim podnošenjem.

Ispravak i tumačenje pravorijeka

U roku od 30 dana od primitka pravorijeka, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele o nekom drugom roku;1. jedna stranka, uz obavijest drugoj, može zahtijevati od arbitražnog suda da u pravorijeku ispravi računsku, pisarsku ili tipografsku grešku2. ako su se stranke tako sporazumjele, jedna stranka, uz obavijest drugoj može zahtijevati od arbitražnog suda da dade tumačenje odeđenog mjesta ili dijela pravorijeka.

Ako arbitražni sud smatra da je iznesen zahtjev opravdan, ispravit će pravrijek ili će dati njegovo tumačenje, koje je sastavni dio pravorijeka. Arbitražni sud može ex offo ispraviti svaku navedenu grešku u roku od 30 dana od donošenja pravorijeka.

249

Odluka o troškovima

Na zahtjev stranke, arbitražni sud će u pravorijeku ili u odluci kojom se postupak okončava odrediti koja je stranka i u kojem omjeru dužna naknaditi drugoj stranci troškove potrebne radi vođenja postupka, uključujući i troškove zastupanja i nagrade arbitrima, te snositi svoje troškove.

O troškovima postupka arbitražni sud odlučuje po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno ishod arbitražnog postupka. Ako arbitražni sud propusti odlučiti o troškovima ili je takva odluka moguća tek nakon okončanja arbitražnog postupka, arbitražni sud će o troškovima donijeti posebni pravorijek.

Dominira shvaćanje da tuženik nema pravo tražiti da tužitelj položi aktorsku kauciju. Oslobađanju dužnosti prethodnog plaćanja arbitražnih troškova nema mjesta jer arbitražu financiraju samo stranke.

Nagodba

Ako se stanke tijekom postupka nagode o sporu, arbitražni sud će na njihov zahjev obustaviti postupak, osim ako stranke zatraže da se na temelju nagodbe donese pravorijek. Arbitražni sud će na traženje stranaka donijeti pravorijek na temelju nagodbe, osim ako nađe da je sadržaj nagodbe protivan javnom poretku RH .ZA predstavlja dvije različite vrste nagodaba o biti spora. Na strankama je da odluče koju će varijanu izabrati :

1. nagodba je supstancijalnopravni ugovor građanskog/trgovačkog prava, pa ako je zaključena pred arbitrima sama po sebi nema neposrednog procesnog utjecaja na postupka u kojemu je zaključena.

2. no ako stranke koje su se nagodile žele toj svojoj nagodbi osigurati i procesnopravni kvalitet presuđene stvari moraju od arbitara zatražiti da donesu pravorijek na temelju nagodbe .

Ovjera i polaganje pravorijeka

Stranke se mogu sporazumjeti o ovjeri i polaganju pravorijeka te o načinu njegovog ovjeravanja i polaganja. Ako se sporazum odnosi na ovjeru i polaganje pravorijeka kod suda , sud će ovjeru i polaganje obaviti prema pravilima za pružanje pravne pomoći arbitražnim sudovima. Ako su se stranke o tome sporazumjele, sud će dostaviti jednoj ili objema strakama prijepis pravorijeka koji je kod njega položen.

Okončanje arbitražnog postupka

Donošenjem konačnog pravorijeka okončava se postupak o pitanjima o kojima je njime odlučeno. Postupak se može okončati i zaključkom arbitražnog suda kada :

1. tužitelj povuče tužbu, osim ako se tuženik tome usprotivi a arbitražni sud smatra da tuženik ima pravdan pravni interes da se donese konačni pravorijek o sporu

2. stranke sporazumno odluče o okončanju postupka3. arbitražni sud nađe da je nastavak postupka iz nekog drugog razloga postao

nepotreban ili nemoguć.

250

Mandat arbitražnog suda u pravilu prestaje okončanjem postupka. Preživljava u slučajevima zahtjeva za donešenje dopunskog pravorjeka, za ispravak i tumačenja pravorijeka za naknadno odlučvanje o troškovima, za vraćanje stvari radi otklanjanaj nedostataka.

Tužba za poništaj pravorijeka

Stranke nemogu ugovoriti pravo na ulaganje žalbe protiv odluke izabranog suda redovnom državnom sudu ali se ne mogu ni odreći prava na pobijanje pravomoćne arbitražne presude pred redovnim sudom. Ovo pobijanje ostvaruje se tužbom stranke za poništaj.

Međupravorijek se može pobijati samo tužbom za poništaj podnesenom protiv pravorjeka kojim je okončan postupak o zahtjevu u povodu kojeg je on donesen. Protiv pravorijeka nije dopušteno drugo pravno sredstavo sudu. Pravorijek može poništiti samo nadležni sud i to samo ; 1.ako stranka koja podnese tužbu dokaže:a)da ugovor o arbitraži nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaljučiti ugovor o arbiraži i biti stranka u sporu, ili da stranka nije bila uredno zastupana. c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništa pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućena rspravljanje pred arbitražnim sudomd) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugvorom ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu nisu bili u skladu sa ZA ili s dopuštenim sporazumom stranaka , a to je moglo utjcati na sadržaj pravorijeka f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba ZA

2. ako sud nađe i kad se straka nije pozvala na taj razlog : a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima RHb) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom RH

Tužba za poništaj pravorijeka se može podnijeti u roku od 3 mj od dana kada je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek ili ako joj je tužba podnesena u slučaju čl.33, 34 . ZA od dana kada je stranci koja je tužbi podnijela dostavljena odluka arbitražnog suda od jednog od tih zahtjeva.

Sud od kojeg se traži poništaj pravorijeka može ako nađe da je to prikladno ili ako to zatraži jedna od stranaka odgoditi postupak po tužbi za poništaj za vrijeme koje on odredi kako bi dao mogućnost arbitražnom sudu da nastavi postupak ili da poduzme nešto drugo što bi moglo ukloniti razloge za poništaj pravorijeka .

Ako stranke to izričito predvide u ugovoru o arbiraži pravorijek se može pobijati tužbom i ako stranka koja ga pobija sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju koih bo za nju mogao biti donesen povoljniji pravorijek da su te činjenice i dokazi bili upotrebljeni prije zaključenja raspravljanja koje je prethodilo donošenju pobijanog pravorijeka. Taj se razlog može isticat samo ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao te okolnosti iznijeti u arbitražnom postupku.

Tužba za poništaj je konstitutivne naravi. Presuda kojom se tužbeni zahtjev prihvaća poništava pravorijek arbitražnog suda s djelovanjem ex tunc.

251

Mirenje

Mirenje je jedna od alternativnih metoda rješavanja sporova, to je postupak u kojem treća nepristrana osoba kojoj su stranke sporazumno povjerile tu zadaću pomaže strankama da pokušaju postići sporazumno rješenje njihova spora, bez ovlaštenja da ga sama riješi svojoj odlukom ili da o njemu strankama nadmetne kakvo drugačije obvezujuće rješenje.

Obilježja mirenja

Pored stranaka sudjeluje izmiritelj koji je nepristran, nema ovlaštenja da svojom odluko riješi spor ili da na koji drugi način nametne strankama njegovo obvazato rješenje, ima samo ona ovlaštenja koja su mu stranke dale. Neposredni cilj mirenja je rješavanje spora među strankama po mogućnosti postizanjem nagodbe. Opći i osnvni izvor hrvatskog prava mirenja je Zakon o mirenju iz 03.

Vrste mirenja

Razlikujemo dobrovoljna i prisilna mirenja, mirenje je u pravilu dobrovoljno. S obzirom na ulogu izmiritelja može biti čisto facilitacijsko ili evaluacijsko. S obzirom na cilj mirenje može biti rezolucijsko ili/i terapeutsko tj.transformacijsko .

Koncilijabilnost

Granice mogućnosti medijacijskog rješavanja sporova, mogu biti određene objektivno dakle s obzirom na vrstu sporova u kojima je dupušteno, subjektivno, dakle s obzirom na stranke koje mogu u njemu sudjelovati te organizacijsko kompetencijski, dakle s obzirom na to može li se mirenje povjeravati samo organizacijama za mirenje ili se može organizirati kao ad hoc prigodno mirenje, odnosno s obzirom na to mogu li se određeni oblici posredovanaj povjeriti samo nekim organizacijama za mirenje i/ili samo nekim , zato posebno ovlaštenim osobama.

252