6živovre - hilp.hr...sreću i strast za svakodnevni život.« (Go-vor pape Benedikta XVI. umjetnicima, 21. studenoga 2009.). Traganje za Ljepotom izvire iz dubine čovjekova bića

Plemenita jednostavnostod 10. lipnja do 7. srpnja 2018.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN62018 Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXV • CIJENA: 13 KN6

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXV. (2018.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Otkrivati Ljepotu

naša tema: Plemenita jednostavnost 2 Ljepota jednostavnosti, A. Crnčević

Jednostavnost u liturgijskoj arhitekturi i umjetnosti, M. Dančuo

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, S. Slišković, D. Runje, I. Šaško

Deseta nedjelja kroz godinu

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Sveti Petar i Pavao

Trinaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Molitva za Crkvu i za svijet

Molitva za duhovna zvanja

trenutak 40 Knjiga čitanja i sakramentalnost Riječi

6 • 2018

Ljepota ima izvor u Ljubavi. Georges Rouault: Bičevanje Krista.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 6–2018.

živo vrelo 1

ROtkrivati Ljepotu

R asprava o ljepoti može se činiti uzaludnom sve dok se ne spo-zna da su u njoj nerazdvojivo združene istina i dobrota. Ljepota se ne tiče tek ugode. Ljepota se spoznaje, razmatra, živi, u nju

se uranja, njome se biva privučen, preobražen, ona rađa i oplemenjuje odnose… Čežnja za ljepotom u svojoj je dubini traganje za cjelinom i za smislom. Stoga se spoznaja i otkriće ljepote ne isključuju, nego se uzajamno propituju i potvrđuju, pronalazeći se u istome iskustvu i u istome doživljavaju zbilje. Ljepota spoznaje i mudrost istinske ljepote donose radost življenju. Stoga posebno mjesto razmatranja ljepote jesu čini vjere: molitva i liturgijsko slavljenje Boga i njegovih djela spasenja. Teološko-estetičko razumijevanje liturgije prepoznaje slavlje kao milo-sni trenutak poniranja u spoznaju Boga i otvaranja njegovoj preobraz-benoj Ljepoti.

Ljepota liturgije počiva u njezinoj istinitosti i jednostavnosti. Crkva u liturgijskome slavlju uvijek iznova dotiče i kuša ljepotu i istinu Božje ljubavi. Kao što je istina zapretana u mnoštvu riječi, a ljepota skrivena pod nanosima boja i pod površinom koja tek prividno uljepšava svijet, tako je i s liturgijom Crkve. Ona sama katkad ostane skrivena među ‘ljepotama’ koje u nju unosimo. Lijepa umjetnost, arhitektura, skladno pjevanje, umješno i mudro govorenje, pobožnost, dostojanstvo obred-nih čina… sve to pristaje liturgiji. No, bez težnje za otkrivanjem liturgije u njezinoj ljepoti i jednostavnosti, svi ovi izrijeci ljepote mogu zasjeniti smisao i istinitost dara koji nam se milosno nudi. Doista, lakše je truditi se učiniti liturgiju ‘lijepom’, nastojati ‘uljepšati’ ju, negoli otkrivati nje-zinu ljepotu i ponirati u Ljepotu koju nam ona objavljuje.

Plemenita jednostavnost liturgije izranja iz bogatstva dara spasenja koje se uzbiljuje u zajednici vjernika, Crkvi. Što vjera više spoznaje zbilj-skost dara spasenja u liturgiji, to će njezine obredne forme biti ‘čistije’, jasnije, bogate u jednostvnosti. Jednostavnost se ne suprotstavlja sjaju i raskoši, ali ne dopušta da sjaj i raskoš zasjene istinu i ljepotu Dara koji nam se u liturgiji milosno nudi.

Urednik

NAŠA TEMA Plemenita jednostavnost

2

RRiječi ljepota nisu potrebni pridjevi. Njoj ništa ne nedostaje i ne trpi uljepšavanja. Ona okuplja sve i sadrži sve, sve smješta u skladan suodnos, pa bi svako isticanje jednoga njezinoga vidika

već narušilo bit lijepoga. Lijepo je skladno i istinito, bez nedostatka i bez suviška. Ljepota je baš poput istine. Kao što je istina često skrivena pod naslagama riječi i poruka, tako je i ljepota nerijetko zapretana pod nanosima boja, zasjenjena skrivanjem, prividom ili nastojanjem kojim se kani ‘uljepšati’ zbilju. Ljepota se otkriva u istinitosti i jednostavnosti bića. Ona, dakle, nije neka drugotna ili naknadno pridodana odredni-ca bića ili tek neki njezin vidik. Ljepota je utkana u ‘strukturu‘ bića, u njegovo ‘biti’. Otkriti ljepotu bića, znači otkriti biće sâmo; i obrnuto. Lijepo je odsjaj istinitoga – iščitava se već iz Platonove misli, a Plotin je zapisao da je ljepota »procvat bitka«, njegova objava i očitovanje.

Stoga je dug put do otkrivanja ljepote bitka. Ona se ne otkriva na prvi pogled. Za njom se traga; potrebno je zaroniti u bitak da bismo otkrili njegovu ljepotu. Ljepota, naime, ne odijeva izvanjskost bitka, nego odsijeva iz njegove nutrine, iz njegove biti. Susreti s dragim oso-bama to na poseban način potvrđuju. Nije li uvijek začuđujuća i izne-nađujuća tajna tolikih ljubavi, koje počivaju na otkrivanju ljepote koju drugi ne vide – jer gledaju samo izvanjskost?

Danas zacijelo nije lako govoriti o lijepom. Ljepota sve više postaje raznoznačnim pojmom. U jednome će se trenutku o ljepoti govoriti kao o istinitosti i bitku, a već doskora će se ljepotom proglašavati ono što je privid, što je plod uljepšavanja, ono što prekriva istinu. Natjeca-nja u ljepoti najčešće su nijekanje istinitoga. Čini se da se nikada prije nije toliko govorilo o ljepoti; u brigu za ljepotu upregnuta je nevjero-jatno razvijena industrija, ulažu se nepojmljivo velika sredstva, ali je govor o lijepom izostao ondje gdje je nekoć bio posebno njegovan – u umjetnosti. Štoviše ljepota je u suvremenosti izgnana iz umjetnosti; umjetnost danas gotovo zazire od težnje za lijepim. Čak se s podozrivo-šću odnosi prema ideji lijepoga. Umjetnost je krenula putem »stvara-nja«, zazirući od »otkrivanja«, nastojeći izreći misao, ideju, trenutak, osjećaj, viđenje… U umjetnosti lijepo prestaje biti mjerilom.

Sve je teže govoriti o lijepom jer ga se sve manje veže za istinito. »Ljepota koja se promiče vrlo je često iluzorna i lažna, površna i zaslje-

Ljepota jednostavnostiO liturgiji kao objaviteljici istine i ljepote

Ante Crnčević

Krist nam objavljuje »kako je istina ljubavi

sposobna čak i mračno otajstvo smrti preobra-

ziti u ižaravajuće svjetlo uskrsnuća, u kojem sjaj

slave Božje nadilazi sva-ku ovosvjetsku ljepotu.

Istinska ljepota jest Božja ljubav koja nam se konač-

no objavila u vazmenom otajstvu.« (Ivan Pavao II.,

Sacramentum caritatis, 35). Traganje za ljepotom ne zatvara nas u estetičku

idilu ugode, nego nam otvara oči za spoznaju

istine, pa i onda kada je zakrivena talogom laži ili

zasjenjena ružnoćom boli i trpljenja.

2živo vrelo 3

I sve bijaše lijepo i dobro.Marc Chagall: Stvaranje svijeta.

pljujuća, sve do zaglušenja. Umjesto da čovjeku omogući da iziđe iz sebe, otvori ga prema istinskoj slobodi i vodi prema gore, zatvara ga u njega samoga, pretva-ra ga u još većega roba, lišenoga nade i radosti. Riječ je o zavodničkoj, ali i o li-cemjernoj ljepoti koja pobuđuje žudnju, volju za moću, posjedovanjem, vlada-njem nad drugima. Ta se ista ljepota vrlo brzo pretvara u svoju suprotnost te dobi-va lice besramnosti, transgresije i provo-kacije koja je svrha samoj sebi. Nasuprot tomu, istinska ljepota rastvara ljudsko srce prema nostalgiji, prema dubokoj žudnji za spoznajom, ljubavlju i upuće-nošću prema Drugomu, prema Onomu koji je onkraj njega samoga. Ako prihva-timo da nas ljepota iznutra dodirne, da nas rani i otvori nam oči, otkriti ćemo radost gledanja, sposobnosti prihvaća-nja dubokoga smisla našega postojanja. Otkrit ćemo Otajstvo u kojemu imamo udjela, od kojega možemo crpsti puninu, sreću i strast za svakodnevni život.« (Go-vor pape Benedikta XVI. umjetnicima, 21. studenoga 2009.).

Traganje za Ljepotom izvire iz dubine čovjekova bića. U otkrivanju priro-de možemo se diviti neizrecivoj ljepoti stvorenoga, ljepoti upisanoj u svijet, ali možemo reći da je žudnja za ljepotom utisnuta u samo jedno biće – u čovje-ka. Čovjek trajno žudi za ljepotom. Još je Dostojevski govorio: »Čovječanstvo može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali jedino ne može živjeti bez ljepote, jer se više ne bi imalo što činiti u svijetu. Cijela se tajna i cijela povijest sastoji u tomu.« Tako otkrivanje svijeta ljepote postaje putem spoznaje Ono-ga koji je razlog i smisao svemu, Stvoritelja iz kojega sve izvire i kojemu se sve vraća. Istinska ljepota pobuđuje najdublja pitanja

U otkrivanju ljepote čovjek na dublji način spoznaje sebe, svijet, sveuku-pnu zbilju i smisao postojanja. Susreti s lijepim potresaju čovjekovu spoznaju i daju mu otkriti život i svijet u sasvim novome svjetlu. Na to nas potiče sve-ti Augustin: »Pitaj ljepotu zemlje, pitaj ljepotu mora, pitaj ljepotu sveudilj prisutna zraka koji udišemo. Pitaj ljepotu neba, pitaj poredak zvijezda, pitaj sunce, koje svojim svjetlom rasvjetljava dan; pitaj mjesec, koji svojim sjajem razbija tminu noći. Propitaj se kod životinja koje se kreću vodom, koje hodaju zemljom, koje lete zrakom: duše koje se sakrivaju, tijela koja se pokazuju; vidljivo koje traži ruku vodilju, nevidljivo koje vodi. Pitaj ih samo! Svi će ti odgovoriti: Gledaj nas: lijepi smo! Njihova ih ljepota daje upoznati. Tu promjenjivu ljepotu... ta tko ju je stvorio, ako ne Nepromjenjiva Ljepota?« (Govori, 241, 2-3).


4

Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja.

Georges Rouault: Miserere.

Ljepota i iskustvo spoznajeČovjekov hod kroz povijest – još od gubitka iskonske ljepote zajedništva sa Stvoriteljem – trajna je čežnja za ljepotom, iznova darovanom u Isusu Kristu. Ljepota je božanska stvarnost, vlastitost božanskoga života. Psalmist kliče pred stvoriteljem gledajući ga kao onoga koji je »odje-ven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem« (Ps 104, 2). Sve stvorenje nosi odbljesak božanske ljepote; ona je dar koji se milosno razdaje i koji čovjeka ispunja smislom i radošću postojanja. Bog ostaje prisutan u sva-komu svomu djelu stvaranja. Stoga teološki opisi stvaranja u Knjizi Postanka zaključuju svaki dan stvaranja tvrdnjom: »I vidje Bog da je dobro-li-jepo (kalón).« Tako božanska ljepota odsijeva u svim stvorenjima. To je ljepota koju Bog vidi takvom. Bog se daje vidjeti u svojim djelima. A u stvaranju čovjeka refren se prelijeva u objavu još veće ljepote: »I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro-lijepo (kalà lían).« (Post 1, 31). Čovjek je kruna očitovanja Božje ljepote. Hebrejska riječ tōb znači, naime, i dobro i lijepo.

U prijevodu Septuaginte stoga susrećemo tu dvostruku uporabu, ali kad je riječ o stvaranju, prevoditelji su se odlučili za kalon (lijepo), dok se Vulgata na tome mjestu odlučila za bonum (dobro), a ne pulchrum (lijepo). Lijepo se ne svodi na estetičko, nego uključuje spoznaju dobra putem osjetila. Ljepota omogućuje iskusiti biće u onom u čemu ga prepoznajemo kao dobro.

Nasuprot stanju ljudskoga grijeha stoji Božja milost koju doživljavamo kao zahvaćenost ljepotom. »Lijepo (kalón) nam je ovdje biti« (Mk 9, 5; Mt 17, 4; Lk 9, 33), ispovijeda apostol Petar na Gori preobraženja, pred očitovanjem Isusove slave. Božja slava otkriva ljepotu koja se milosno povjerava već ovoze-maljskomu iskustvu. Spoznanje Boga i prihvaćanje njegova dara rađa u nama ljepotu. Vjernik pred Bogom može sa svom iskrenošću reći: Lijepo je biti u tvojoj prisutnosti. To je ljepota udioništva u Bogu, u njegovu životu.

Ne bez razloga grješno nazivamo ružnim. Grijeh dokida ljepotu kojoj su vlastiti jasnoća, sklad i cjelovitost. Grijeh ranjava čovjeka i njegove odnose, oduzima mu sklad i cjelovitost. Tako grijeh dokida ljepotu i otvara prostor ružnomu. Stoga nije moguće zamišljati obnovu svijeta u dobru, bez otvaranja prostora ljepoti. Zar u težnju »učiniti svijet ljepšim« nisu zbijene sve pleme-nite želje i svekoliko ljudsko nastojanje? Hans Urs von Balthasar imao je pu-no razloga svoje veliko djelo naslovljeno Slava – Teološka estetika započeti riječima: »Ljepota je posljednja riječ koju se misleći razum usuđuje izgovori-ti, jer ona ne čini ništa drugo doli oblikuje krunu, aureolu neizrecivoga sjaja oko dvostruke zvijezde istinitoga i dobroga u njihovoj neodvojivoj poveznici.« Gdje ponestane osjetljivosti za ljepotu, čovjek je već zaražen onim što je pro-tivno istini i dobru.

4živo vrelo 5

Ljepota nije svediva na osjećaje ugode. Ljepota pogađa, ranjava, preobra-žava. Koliko li je puta u ljudskim životima spoznaja ljepote začela bolan tre-nutak odricanja, obraćenja, napuštanja, ostavljanja… Kristov križ, mjesto čudesne objave ponovno darovane ljepote zajedništva s Ocem, zar nije bolno iskustvo za sve one koji staju pred njega!? Uvijek, naime, iznova spoznajemo da u kršćanskome iskustvu govor u ljepoti vodi do Isusa Krista, objavitelja Božje ljepote. U vazmenome otajstvu čudesno »blista križ«, do tada znak po-niženja, kazne, umiranja, mjesto na kojemu sva ljepota života biva razapeta. S križa odsijeva ljepota Božje ljubavi, ne zazirući od ruha ranjenosti, poniženo-sti i prepuštenosti trpljenju i umiranju. Ljepota križa zamjećuje se spoznajom Ljubavi koja se daje do kraja, do smrti. Zato ljepota ne niječe ranjenost, bol, susret s onim što je u ljudskome gledanju ružnoća i odbojnost.

Divno je primijetio kard. Ratzinger u jednome svome tekstu iz 2002. godi-ne da liturgija Crkve u Liturgiji časova Psalam 45 započinje antifonom »Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula«, pjevajući o zaručničkome odnosu Krista i Crkve. Tako se Krsta prepoznaje kao »naj-ljepšega od ljudskih sinova« jer je on objavitelj Božje ljepote, istine, ljubavi koja sve obnavlja i spašava. No, isti psalma u srijedu Velikoga tjedna praćen je antifonom: »Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja. Njegovo lice bijaše nagr-đeno.« Ta proturječnost ljepote i nagrđenosti istoga Kristova lica daje nam čuti »dvije trublje« istoga Božjega Duha. Križ ne niječe objavu Božje svemoći, nego ju čudesno potvrđuje, do kraja. Zato se pa-pa Benedikt pita »je li ljepota istinita ili nas pak ružnoća dovodi do stvarne istine naše zbiljnosti« te odgovara: »Tko vjeruje u Boga, u onoga koji se upravo u nagrđenu liku Raspetoga objavio kao ljubav ‘do kraja’ (Iv 13, 1), zna da je ljepota isti-na, a istina ljepota, no gledajući Krista patnika također uči da ljepota istine uključuje ranjenost, bol, čak i mračnu tajnu smrti te da ju možemo naći samo prihvaćanjem boli, a ne mimo nje.« (J. Ratzinger, Na putu K Isusu Kristu, 35). Krist nam objavljuje »kako je istina ljubavi sposobna čak i mračno otajstvo smrti preobraziti u ižara-vajuće svjetlo uskrsnuća, u kojem sjaj slave Bož-je nadilazi svaku ovosvjetsku ljepotu. Istinska ljepota jest Božja ljubav koja nam se konačno objavila u vazmenom otajstvu.« (Ivan Pavao II., Sacramentum caritatis, 35).

Traganje za ljepotom ne zatvara nas u estetič-ku idilu ugode, nego nam otvara oči za spoznaju istine, pa i onda kada je zakrivena talogom laži ili zasjenjena ružnoćom boli i trpljenja. Via pulchri-tudinis vodi nas neravnim putem ljudskoga isku-stva, ranjenoga posljedicama grijeha, ružnoćom, nesavršenošću, prijetnjom, lažju, sakrivanjem, pretvaranjem, prividiom, lažnim uljepšavanjem…

Privučeni ljepotom Raspetoga. Georges Rouault: Raspeće Gospodinovo.


6

Liturgija – mjesto objave Ljepote Crkva je u svome hodu kroz svijet obdarena jedinstvenim darom susreta s Ljepotom koja obnavlja svijet: u liturgijskome slavlju uvijek iznova dotiče i kuša ljepotu i istinu Božje ljubavi. Kao što je istina zapretana u mnoštvu ri-ječi, a ljepota skrivena pod nanosima boja i pod površinom koja tek prividno uljepšava svijet, tako je i s liturgijom Crkve. Ona sama katkad ostane skrivena među ‘ljepotama’ koje u nju unosimo. Lijepa umjetnost, arhitektura, skladno pjevanje, umješno i mudro govorenje, pobožnost, dostojanstvo obrednih či-na… sve to pristaje liturgiji. No, bez težnje za otkrivanjem i iskustvom liturgije u njezinoj ljepoti i jednostavnosti, svi ovi izrijeci ljepote mogu zasjeniti smisao i istinitost dara koji nam se milosno nudi. Doista, lakše je truditi se učiniti liturgiju ‘lijepom’, nastojati ‘uljepšati’ ju, negoli otkrivati njezinu ljepotu.

Ono što u liturgiji pripada iskustvu lijepoga, ne može biti svedeno na umjetničku vrijednost liturgijskoga prostora i ne može biti povjereno tek umjetničkim djelima koja su unesena u prostor slavlja ili glazbi koja će slavlje odjenuti u ugodnu zvučnost. Sva je liturgija u sebi umjetnost. Ona daje istin-sku vrijednost umjetničkome djelu.

Ljepota liturgije izvire iz Ljepote koja je darovana u otajstvu Kristova vaz-ma. Slavlje euharistije aktualizira i uprisutnjuje jedinstveno i neponovljivo djelo otkupljenja, očitovano u otajstvu križa. To na divan način posvjedočuje obredna gesta iz istočnih liturgijskih tradicija. Na oltaru se, naime, na po-četku euharistijske službe prostire antimension, kvadratno platno, tkano od lana ili svile, oslikano prizorom polaganja Kristova tijela u grob: svećenik u slavlju euharistije polaže na to platno patenu s euharistijskim kruhom i kalež s vinom, kako bi te geste bile prepoznate kao spomenčin (anamnesis) otkupi-teljskoga Kristova predanja; euharistijska žrtva uprisutnjuje Kristovu žrtvu. Stoga u slavlju euharistije valja gledati ljepotu Kristova predanja. To je ljepota koja zaodijeva svekoliko slavlje, ikonografiju, glazbu, obredne geste i obredne riječi.

»Odnos otajstva koje vjerujemo i otajstva koje slavimo na osobit način dolazi do izražaja u teološkoj i liturgijskoj vrijednosti ljepote. Doista, liturgija je, kao uostalom i kršćanska objava, iznutra povezana s ljepotom: ona je ve-ritatis splendor. U liturgiji blista vazmeno otajstvo posredstvom kojega nas sâm Isus privlači k sebi i poziva na zajedništvo. Sveti Bonaventura je običavao reći da u Isusu motrimo ljepotu i sjaj početaka. Taj atribut na koji se poziva-mo, nije puki esteticizam, već način kojim istina ljubavi Božje u Kristu dopire do nas, privlači nas i ushićuje, osposobljavajući nas da iziđemo iz samih sebe i navodeći nas da prihvatimo svoje istinsko zvanje – ljubav.« (Ivan Pavao II., Sacramentum caritatis, 35).

Tako se u svakome liturgijskome slavlju u koje se uranja s vjerom i lju-bavlju otkriva da »ljepota nije dekorativni čimbenik liturgijskog čina, nego radije njegov nosivi element (ibid.). Ljepota liturgije, očitovana na jedinstven način u slavlju euharistije, nije dakle odrednica koja bi se nadograđivala na obredne geste i obredne riječi, nego ona izvire iz smisla slavlja, iz Božjega dara koji se slavi, te ju doživljavamo kao obličje spasenja kojim bivamo zahvaćeni. Ljepotom liturgije bivamo zahvaćeni, pa i onda kada je ona teško zamjetljiva našemu oku. Ljepota liturgije jest na prvome mjestu ljepota Božja, ljepota

6živo vrelo 7

dara spasenja, ljepota udioništva u božanskome životu. Katkada će ta ljepota živjeti u proturječju s ljudskim očekivanjima, s kulturom, s duhom svijeta u kojemu živimo, ali upravo tu gdje postoji proturječje, gdje se susreće neočeki-vano, otvara se prostor preobrazbi. Kao što tragati za istinom ne znači tragati za onim što je poželjno, tako i čežnja za ljepotom osposobljuje za iznenađuju-će, neočekivano. I baš tu, u neočekivanosti, događa se privučenost ljepotom, zahvaćenost njome, premda sama zahvaćenost može proturječiti njezinoj po-javnosti. Strelica ljepote pogađa one koji su je dostojni. Ljepota koje se objav-ljuje u daru spasenja povjerava se i našim emocijama, iskustvenim moćima, ali ne podliježe kultu emocija (M. Lacroix)

Plemenita jednostavnostNaznačajući put liturgijskoj obnovi koja će uslijediti, Drugi vatikanski koncil je u Konstituciji o liturgiji (br. 34) iznio programsku zadaću koja i danas može biti nadahnjujućom za pristup liturgiji i njezinu razumijevanju: »Neka ob-redi blistaju plemenitom jednostavnošću (nobli simplicitate fulgeant), neka zahvaljujući kratkoći budu jasni, neka izbjegavaju nepotrebna ponavljanja te budu prilagođeni mogućnosti shvaćanja vjerniká tako da im općenito neće trebati mnoga razjašnjenja.«

Prve riječi te odredbe čine se međusobno proturječnima: blistati pleme-nitom jednostavnošću. Može li jednostavnost blistati i može li se u jedno-stavnosti prepoznati ono što je nobilis? Jednostavnost o kojoj govori Kon-stitucija podudarna je s istinitošću. Vratimo li se novozavjetnim izvješćima

U plemenitoj jednostavnosti…


8

o Isusovoj pashalnoj gozbi i ustanovljenju euharisti-je, ostat ćemo »pogođeni jednostavnošću, a ujedno i ‘ozbiljnošću’ kojom Isus, na Posljednjoj večeri, usta-novljuje veliki Sakrament« (Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucharistia, 47). Sve je izgledalo tako uobičajeno, čini se da učenici nisu niti slutili uzvišenost čina ko-jega su bili dionici. Tek će kasnije, rasvijetljeni svje-tlom uskrsnuća, vidjeti značenje tako jednostav-nih riječi, i za sustolnike pashalne večere tako uobi-čajenih gesta.

Jednostavnost koja se čita između redaka u opisima posljednje večere, međutim ne oskudijeva brižnošću za detalje. Sve je tako jednostavno, a opet tako brižno pripravljeno. Isus šalje učenike u Grad da priprave Pashu: naići će, kaže im, na čovjeka koji nosi krčag (keramion) vode, on će im pokazati ve-liko blagovalište, prostrto i spremljeno, gdje će pripraviti što je bilo potrebno (usp. Mk 14, 12-15; Lk 22, 7-13). U čovjeku koji nosi krčag moguće je iščitati žeđ naroda za istinskom Pashom, koja će se ostvariti u Isusovoj žrtvi. U Isu-sovoj ljubavi sve je već pripravljen: našli su stol prostrt i spremljen. Davna pripravljenost pashalne večere čita se i u Isusovim riječima, izgovorenima po-što sjedoše za pashalni stol: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke…« (Lk 22, 14).

U brizi za ljepotu slavlja, u trudu da sve bude pripravljeno, nužno je kre-nuti od ove davne pripravljenosti u Očevoj ljubavi. I sva se briga priprave ima svesti na brigo oko onoga što je davno pripravljeno i što nam je na Pashalnoj večeri predano. Gdje izostane briga za ono što je Bog pripravio, svaka dru-ga priprava bit će uzaludna, a slavlje će biti lišeno one ljepote koja blista u jednostavnosti gesta i riječi pashalne večere. I kao što ondje ništa nije bilo bez smisla, tako ni danas u liturgiji ništa ne ostaje nezahvaćeno otajstvenim događajem, ljepotom koja izvire iz Božjega dara.

Rasvijetljene svjetlom uskrsnuća, geste posljednje večere zadobivaju novi smisao i ljepotu. Baš kao što u svjetlu koje dvojici učenika u Emausu daje prepoznati Uskrsloga, riječi koje im je prethodno zborio započinju odzvanjati u njihovim srcima, a uobičajene geste zajedništva koje su sami pripravili (lo-mljenje kruha) neočekivano postaju bremenite snagom njegove prisutnosti (Lk 24, 30-35). Euharistija se razumijeva mudrošću Kristove ljubavi, očitova-ne u njegovoj smrti i uskrsnuću. Kada u slavlju izostane čežnja za susretom s Uskrslim, sve geste postaju prazne, riječi tvrde, a on ostaje »strancem«. Tada iz jednostavnih riječi i gesta izbija »ružnoća«, grubost, običnost, neprivlač-

Ljepota se krije u svakome kutku svijeta

8živo vrelo 9

nost, dosadnost jer se sve gleda kao puko ponavljanja… Tu, gdje je izostala objava Ljepote Uskrsloga, rađa se potreba za »uljepšavanjem« obrednih čina, za »stvaranjem novoga«, za tumačenjem, za ‘davanjem smisla’, nesvjesni da smo već izvan smisla i izvan ljepote.

Nije li čudesno da je obredna igra uzvišenoga sakramenta euharistije povje-rena tako jednostavnim i običnim gestama: lomljenju kruha i pijenju gutljaja vina. Sve je stalo u komadić kruha i u gutljaj vina. Sve u malo toga. Kao što je i otajstvo životnoga okristovljenja (krštenja) povjereno jednostavnomu uranjaju u vodu. Upravo ta jednostavnost objavljuje bogatstvo i uzvišenost. Jednostav-nost pokazuje našu nedostatnost i nemoć da, uz sav trud i uza sve bogatstvo kojim bismo možda mogli stvarati obred, stvorimo onu čudesnu Ljepotu koja nas zaodijeva i čini dionicima spasenja. To je uvijek dar Božje Ljubavi.

No, možemo li pred uzvišenošću toga dara ostati bez želje za uzdarjem? Ima li u jednostavnosti gesta koje nam je Isus ostavio prostora za izvršenje onoga što je Isus rekao učenicima u Jeruzalemu: »pripravite nam da blaguje-mo pashu« (Lk 22, 7); »pokazat će vam na katu veliko blagovalište, prostrto: ondje pripravite« (22, 13). Kada se vjerom i željom za susretom s Uskrslim pristupa slavlju euharistije, lako je prepoznati ono što je povjereno našemu pripravljanju: i krčag, i prostiranje stola, i uređenje dvorane, i priprava nas samih… Jednostavnost (iskrenost) i istinitost vjere uvijek ostavlja prostora plemenitosti koja se neće ustručavati u sveti susret s Gospodinom unijeti naj-bolje od naših umijeća i od svega što posjedujemo. »Poput žene koja je izvršila pomazanje u Betaniji, Crkva se ne boji ‘rasipništva’, koristeći najbolje od ono-ga što ima kako bi izrazila svoje divljenje i klanjanje pred neizmjernim darom Euharistije.« (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, 48). Ako smo mi, grješ-ni, dostojni biti dionicima tako uzvišena dara, zar u tome divnom susretu pre-obrazbe čovještva božanskim životom, zemlje nebom, možemo pomisliti da bi naša djela bila manje dostojna da budu unesena u tu čudesnu preobrazbu.

U pripravi svega onoga što postaje dijelom liturgijskoga slavlja (prostor, glazba, umjetnost, obredne geste riječi, liturgijski predmeti…) uvijek je mudro čuvati se dviju kušnja: prva je ona davidovska, očitovana u težnji da Gospodi-nu sagradimo hram i tako ‘zagospodarimo’ njime (usp. 1Ljet 17); druga je ona kojoj su podlegli i sami Isusovi učenici nazvavši rasipništvom postupanje one žene u Betaniji kada je skupocjenom pomašću pomazala Isusa (Mt 26, 6-12). I želja za ‘posjedovanjem’ Boga i strah da ne budemo ‘zarobljeni’ Kristovim darom znak su nepreobraženosti Darom. Važno je pitati se što smo spremni izdvojiti, ‘rasuti’ od svoga i staviti u službu najsvetijega susreta s Gospodinom. U jeziku ljubavi ništa nije rasipanje. Ljubavi pristaje sve što je natopljeno lje-potom i iskrenošću dara.

»Kada vjera, a na osobit način vjera slavljena u liturgiji, susretne umjetnost, stvara se duboki sklad, jer obje mogu i žele govoriti o Bogu, čineći vidljivim Nevidljivoga.« (Benedikt XVI., Kateheza na općoj audijenciji 18. studenoga 2009.). Jednostavnost i plemenitost obrednih čina stoje u skladu i ljepoti na isti način kao što vidljivost liturgijskih čina stoji u odnosu prema Nevidljivomu kojega očituje. Jednostavnost nije u nebrizi, kao što i plemeni-tost nije u raskoši. Jednostavnost izvire iz istinitosti, a plemenitost iz ljubavi koja se daje bez mjere.


10

PPromišljanje o odnosu liturgije i umjetnosti te otkrivanje bogat-stva u jednostavnosti nužno polaze od raščlambe umjetnosti u estetičkome iskustvu i arhitekture s njezinim elementima.

Njemački filozof A. G. Baumgarten definira estetiku kao »znanost o osjetilnoj spoznaji«. On naime smatra da estetička vrijednost ne-kog predmeta leži u tome da pruži snažna iskustva u smislu osjetilne spoznaje, više dakle od estetske privlačnosti percipirane vizualnim osjetom. Antika i srednji vijek promatraju kategoriju lijepoga kroz ontologijsku prizmu, no klasični grčki filozofi smatraju umjetnost tek kao »oponašanje« (mimesis) ideje ili neke stvari u prirodi pa su time umjetnici oni koji vežu svoja djela uz osjetilno i stvaraju na taj način lijepi privid. U filozofiji je estetika disciplina koja kao opća teorija umjetnosti ispituje tijek umjetničkoga stvaranja i doživljavanja, pro-suđuje vrijednosne sadržaje i oblike umjetničkoga djela, njegov izvor i smisao. Estetika tako preuzima ulogu niže vrijedne vrste spoznaje nasuprot onoj bitnoj spoznaji koja pripada filozofiji. Klasični idea-lizam određuje nadalje umjetnost kao najniži stupanj apsolutnoga duha (umjetnost, religija, filozofija) i to upravo zbog njezine osjetilne naravi. Iako pojam estetike i u današnje vrijeme prolazi određenu kri-zu i nijekanje vrijednosti, umjetnosti i estetici se ipak ponovno vraća ontologijska funkcija, budući da umjetnost i jest jedan od temeljnih načina na koji se otkriva smisao postojanja u cjelini. Time će i litur-gija nužno u sebi sadržavati estetiku i iskustvo osjetilne spoznaje, ali liturgijsko slavlje nema samo ulogu produciranja lijepoga, već stvara mjesto susreta između Boga i čovjeka u otajstvenoj proslavi spasenja.

Jednostavnost u arhitekturiArhitektura je osnovni i polazišni okvir u kojem se ostvaruje krite-rij jednostavnosti, primijenjen na umjetnost i na liturgijsku estetiku. Već su pojedini znameniti arhitekti naglasili važnost jednostavnosti u arhitekturi. Francuski arhitekt Auguste Perret, oblikovatelj mnogih liturgijskih prostora, među kojima je i crkva sv. Josipa u Le Havreu u Francuskoj, definirao je arhitekturu kao umjetnost organizacije pro-stora koja se izražava konstrukcijom. Na tragu Perreta je i poznata krilatica Less is more (»manje je više«) arhitekta minimalizma Lud-viga Miesa van der Rohea, koju su kritizirali mnogi predstavnici post-moderne arhitekture poput Roberta Venturija, raznim protu-krilati-cama, kao na primjer Less is a bore (»manje je dosadno«) ili More is

Jednostavnost u liturgijskoj arhitekturi i umjetnostiMilan Dančuo

Zgrada kršćanskoga bogoslužja i liturgijski

prostor odgovaraju shvaćanju koje Crkva

ima o samoj sebi. Crkva je otajstvo zajedništva

Božjega naroda na hodu prema vječnosti, a liturgija

je djelo spasenja Isusa Krista koje zajednica slavi

i uprisutnjuje u svakome slavlju. To je i temeljni

eklezijalno-liturgijski kriterij za sâm

liturgijski prostor.

10živo vrelo 11

Jednostavnost ne dokida raskoš.Crkva Sainte‐Foy, Conques, Francuska, 1050.-1130. (Foto: Shutterstock)

not less (»više nije manje«). Naime, odnos složenost-jednostavnost i na po-dručju arhitekture je vrlo kompleksan i zamršen. Za Augusta Perreta kom-pozicija je umijeće okupljanja najsloženijih funkcija u najjednostavnijem volumenu. Time je i sama arhitektura umjetnost jer u osnovnom uređenju arhitektonskih elemenata teži skladnom volumenu. I prema znamenitom arhitektu Le Corbusieru, autoru kapele Notre Dame du Haut u Ronchampu, povijest pokazuje tendenciju kretanja duha prema jednostavnom. Jedno-stavnost je, prema njegovu mišljenju, posljedica prosuđivanja i izbora, ali i određeni znak vještine. Oslobađanjem od složenosti moguće je pronaći na-čine kojima se izražava stanje čovjekove svijesti.

Talijanski arhitekt Bruno Zevi smatra da arhitektura ne proizlazi iz zbro-ja širina, dužina i visina konstruktivnih elemenata što obuhvaćaju prostor, već upravo iz praznine obuhvaćenoga prostora, iz unutrašnjeg prostora u kojemu se ljudi kreću i žive. Slično tome i Henri Focillon, povjesničar um-jetnosti, zaključuje da možda ipak u unutrašnjoj masi leži duboka stvarnost same arhitekture. Dajući određen oblik tomu ‘šupljem prostoru’, arhitek-tura doista stvara vlastiti svemir, ako se dobro promisli. Prema Focillonu, jedinstvena je povlastica arhitekture među svim umjetnostima ta da samo ona gradi nastambe, crkve ili građevine, ali ne tako da ogradi neki prikla-dan prostor i da ga opaše omotačem, nego da stvori nutarnji svijet, koji sebi mjeri prostor i svjetlost po zakonima geometrije, mehanike i optike, a koji su nužno sadržani u prirodnome poretku, no s kojima priroda nema ništa zajedničko. Iz navedenoga proizlazi da je nužan pravilan odnos arhitekture i umjetnosti. Već je sama arhitektura umjetnost, ali i pojedini arhitektonski elementi postaju okvir za stvaranje umjetničkih i ikonografskih izričaja.

Polaziti od unutarnjeg, od središta, temeljan je teološki i liturgijski kri-terij i za arhitektonsko i umjetničko oblikovanje liturgijskih prostora. Time


12

se ne zanemaruje izvanjski izgled, već kako promišlja Le Corbusier, vanjsko je uvijek druga vrsta unutraš-njeg. Slično tome, i vanjski izgled liturgijske građevine uvijek je odraz puno važni-jeg elementa, onog unu-trašnjeg, odnosno samoga Krista.

Jednostavnost u arhi-tekturi može se izraziti dvjema osnovnim moguć-nostima oblikovanja pro-

stora: zatvorenim tijelom koje prostor izolira u svojoj unutrašnjosti, te otvorenim tijelom koje zahvaća dio prostora povezanog s beskonačnim. Protežnost prostora i naglasak na njegovu jednostavnost mogu se učiniti vidljivim pomoću tijelâ otvoreno postavljenih ili nanizanih u dubinu prosto-ra i slično. Kriterij jednostavnosti možda će se tako protumačiti u fukciona-lističkome smislu, no važno je naglasiti da funkcionalističko ne znači da od-govara samo nekoj funkciji, zato što neka građevina zadovoljava određene funkcije, a ipak nužno ne pripada funkcionalističkoj arhitekturi. Ono što je funkcionalističko jest recipročni odnos koji od oblika stvara funkciju, a oblik stvara od funkcije. Upravo tu leži arhitektonski potencijal jednostavnosti i simbolička vrijednost oblika.

Arhitektura je stoga umjetnost organiziranja i konstruiranja prostora, pri čemu se uspostavljaju jednostavni prostorni odnosi između unutrašnjosti i vanjštine građevine, odnosi između bliže i dalje okolice, te odnosi u sustavu organizacije nekoga šireg naselja. Arhitektonsko djelo tako je sklop neod-vojivih i međuovisnih elemenata: funkcije, konstrukcije i kompozicije, koje je teško promatrati zasebno, pa se vrijednost arhitektonskog djela pokazuje u vještini uspostavljanja međusobnih odnosa spomenutih elemenata u cje-lovitu višeslojnom životnom funkcioniranju. Ako će prostorno oblikovanje uzeti u obzir načelo jednostavnosti, tada će i sam prostor postati umjetnost i omogućiti stvaranje konkretnih umjetničkih izričaja i estetičkog iskustva.

U praksi posljednjih desetljeća situacija je ipak slojevitija. Moderna arhitektura, zbirni naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo prve polovice 20. stoljeća, odbacuje historicizam i secesiju te se u teoriji i prak-si priklanja načelima funkcionalizma, konstruktivizma i niza usporednih umjetničkih smjerova. Njezini su se začetci nazirali već u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su se počeli primjenjivati novi industrijski materijali kao što su lijevano željezo, beton, staklo. Napušta se strogi racionalizam i for-malizam, koristi se povijesni eklekticizam, negdje prevladava težnja za ek-spresijom materijala i oblika, a pojedini su se arhitekti oslanjali na lokalno graditeljstvo. Jednostavnost arhitektonske umjetnosti ponegdje se izgubila u obilju, zagušenosti ili neorganizacijom pojedinih elemenata, a ponegdje i u prenaglašenom minimalizmu koji je osiromašio sam umjetnički izričaj.

Auguste Perret: crkva sv. Josipa, Le Havre,

Francuska, 1951.

12živo vrelo 13

Zaključujemo sa švicarskim arhitektom P. Zumtho-rom da građevina može polagati pravo na umjetničku kvalitetu tek onda kad se njezine mnogostruke forme stječu u jakom temeljnom ugođaju koji nas uspijeva dirnuti. Umjetnost na taj način nema ništa sa zanimlji-vim konfiguracijama ili s originalnošću. Ona se više bavi uvidom, razumom i ponajprije istinom. Istup umjetno-sti za Zumthora zahtijeva tišinu. Tom tihom očekivanju dati oblik – to je umjetnička zadaća arhitekture. Prostor može jedino posjedovati one kvalitete koje čovjeku u posebnim trenutcima daje da razumije nešto što još ni-kada ranije nije mogao razumjeti na takav način. Na tra-gu toga liturgijski će prostor kroz svoju jednostavnost i umjetnički izričaj postati prostorni simbol iskustva Bož-je prisutnosti i mjesto otkupljenja i spasenja.

Vlastitosti liturgijske arhitekturePrepoznavajući umjetničku vrijednost same arhitek-ture, sljedeći naglasak je na vlastitostima liturgijske arhitekture. Naizgled postoji problematika termino-logije, odnosno postavlja se pitanje može li se govo-riti o sakralnoj ili liturgijskoj arhitekturi i umjetno-sti. Naziv liturgijska arhitektura je ispravniji, ovisi o liturgiji te svaki korak u oblikovanju ili umjetničkom osmišljavanju liturgijskih prostora mora imati upori-šte u kvalitetnom poznavanju teologije i same liturgije. Liturgijski prostor uvijek treba biti slika same Crkve-zajednice: crkva-građevina je mjesto na kojem se oku-plja slavljenička zajednica, kako bi slušala Božju riječ i uputila Bogu svoje molitve, a osobito slavila sveta otaj-stva. Crkva kao zajednica vjernika tako postaje subjekt i istinski Božji hram izgrađen na živom kamenju, kako je zapisao pisac Prve Petrove poslanice: »Kao živo ka-menje ugrađujete se u duhovni Dom za sveto svećen-stvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isu-su Kristu« (1Pt 2, 5). Zgrada kršćanskoga bogoslužja i liturgijski prostor odgovaraju stoga shvaćanju koje Crkva ima o samoj sebi. Crkva je otajstvo zajedništva Božjega naroda na hodu prema vječnosti, a liturgija je djelo spasenja Isusa Krista koje zajednica slavi i upri-sutnjuje u svakome slavlju. To je i temeljni eklezijalno-liturgijski kriterij za sam liturgijski prostor.

Uz arhitektonske elemente, kao i u drugim vrstama građevina, koji će naglasiti jednostavnost, diferencijal-nim elementima s druge strane želi se istaknuti drukčiji karakter liturgijskog prostora u odnosu na uobičajeni. Prvi naglasak je na zajednici i na različitim liturgijskim

Pokušaji prenošenja naslijeđa…Crkva u Kopenhagenu (1921.-1940.)


14

službama. Posebno se vodi briga oko vidljivih znakova kao što je umjetnost, po čijoj će se jednostavnosti u arhitektonskim elemen-tima i raznim ikonograf-skim izričajima prikazati uzvišenost Božje prisutno-sti i slavljenih otajstava. Liturgijski prostor nadalje stavlja naglasak na subjekt za koji se gradi te na Boga u trojstvu osobâ na koje se odnosi. Prostor tako sim-bolički izražava otajstvo koje izgrađuje sam Božji narod. Unutrašnjost crkve ne odražava samo arhitek-tonski otajstvo Crkve koja je Božji narod, već je sama organizacija prostora za li-turgijsko slavlje označena iskustvom vjere, odnosno uvjerenjem da se prosto-

rom sudjeluje u navještaju spasenja putem forme, odnosno simbola. Orga-nizacijom ili rasporedom prostora težište se stavlja na slavlje i okupljenost zajednice s naglaskom na različite liturgijske službe, kako bi se omogućilo obredno slavljenje i aktivno sudjelovanje svih vjernika. Oblikovanje arhi-tektonskih elemenata i umjetničko osmišljavanje prostora započinje od ol-tarnoga prostora koji je središte proslave Kristova otajstva, ali se dinamika razvija od ulaza, preko dvorane do prezbiterija različito naglašenim, ali ne i odvojenim prostorima, vodeći se idejom da je liturgija osnovno načelo i teološki kriterij. Crkva nije spomenik ili žrtvenik, već mjesto na kojemu se slavi spomenčin spasenja i ostvaruje susret s Bogom. Usredištenost prosto-ra jest po mjeri euharistije, nije geometrijska ili funkcionalna, već ponajprije mistagoška. Stoga i prostor, arhitektonski i umjetnički pravilno osmišljen, treba uvoditi vjernike u snažnije i dublje vjerničko iskustvo. Na taj način i on sam u jednostavnosti i uzvišenosti posreduje spasenje; ne stvara samo estetičko iskustvo, već vjernike transformira Božjom prisutnošću.

Jednostavnost pojedinih elemenata prostoraPromotrimo li posebnosti i karakteristike pojedinih arhitektonskih oblika, pronaći ćemo važne naglaske koji ističu jednostavnost u arhitekturi liturgij-skoga prostora i koji daju okvir za umjetničko oblikovanje. Prostor svetišta je uvijek u odnosu na čitavu dvoranu naglašen i različit, a kao istaknut (izdi-gnut) element treba omogućiti organički i uređen razvoj obreda svih slavlja. Arhitektura unosi novu dimenziju u prostor običnog života za svoje potrebe

Nesnalaženja u jednostavnosti…

Crkva Presv. Trosjtva, Fatima (Foto: Shutterstock)

14živo vrelo 15

slavlja. Time se otkriva kako zajednica slavi ono što vjeruje i koje naglaske pritom stavlja. U umjetničkom osmišljavanju liturgijskog prostora važna je i teološka odrednica dvostrukosti oltara kao središnje točke prostora koja se izražava konvergencijom (prezbiter i vjernici okrenuti jedni prema drugima uokolo oltara) i orijentacijom (zajednica usmjerena prema oltaru). Koordi-nate konvergencije i orijentacije u različitim dimenzijama tako označuju sa-dašnjost i budućnost u vremenu te bolji raspored unutarnjih i vanjskih arhi-tektonskih elemenata u prostoru. Cirkularnost (kružnost) vremena upućuje na vječnost, a cirkularnost prostora upućuje na savršenost kao upućenost na božansku transcendenciju. U konačnici Bog nadilazi cirkularnost.

Važnost jednoga oltara označuje jedinoga Spasitelja i jednu euharistiju Crkve. Oltar je stoga središte i temelj svih ostalih liturgijskih prostora kao prostorni simbol Krista. Odnos Kristove žrtve i žrtve Crkve treba biti jasno izražen. Kako je Kristova žrtva na križu za kršćane jedina, tako je Crkva tije-lo Kristovo koje se danas prinosi na oltaru. Kršćani su oltar i hram Gospod-nji, a oltar kao mjesto slavlja spomena Kristove žrtve u znak vazmene gozbe postaje stol na kojemu kršćani sjedinjuju svoje duhovne žrtve zajedno sa sakramentalnim znakovima tijela i krvi. Uloga oltara u konačnici je voditi prema istinskome oltaru kojega čine Krist i Crkva.

Ambon se ističe kao posebnost kršćanskog bogoštovlja, a temelje prona-lazi u židovskoj predaji. Ambon je prostor govora Božje riječi, povišeno je i posebno urešeno mjesto koje ima vrijednost znakovitosti i važnosti Riječi. Kršćanska ga je predaja ipak oblikovala kao spomenik uskrsnuća, otajstva u kojemu je Riječ dosegla puninu Božje objave. Božji se narod javlja iz sluša-nja Riječi (usp. Iv 5, 24). Koncilska obnova je ponovno dala važnost Riječi (usp. SC 24) koja se simbolički uprisutnjuje u ambonu kao prostornom ele-mentu slavlja.

Preko krstionice kršćanin započinje svoj hod prema euharistiji, vrhuncu kršćanske inicijacije i cjelokupnoga života i djelovanja Crkve. Bog po Kristu slavi susret s čovječanstvom i svakim pojedinim vjernikom. Prostorni izričaj utječe na oblikovanje mentaliteta, ali i zajedničkoga identiteta. Svetohrani-šte kao mjesto u liturgijskome prostoru danas prolazi i dalje određenu krizu. Euharistija se, prema odredbama, čuva na arhitektonski važnome mjestu, redovito različitome od crkvene lađe kako bi se izrazio odnos prema oltaru, misleći na odnos koji se uspostavlja između euharistijske pobožnosti i slav-lja euharistije (usp. Opća uredba Rimskog Misala, 314). Odnos svetohra-ništa i oltara treba arhitektonski i simbolički pomiriti znak sakramentalne prisutnosti i posadašnjenja u euharistijskom slavlju.

Sjedište predsjedatelja slavlja važan je element koji je u današnje vrijeme izgubio svoju simboličku snagu. Kada se svećenika promatra isključivo kao službenika oltara, a ne kao službenika u služenju zajednici, sjedište više nema tu znakovnu vrijednost. Bogoslužni prostor treba uvijek odražavati ispravnu sliku Crkve pa je sjedište mjesto koje izražava službu onoga koji vodi zajed-nicu i predsjeda slavlja u osobi Krista-Glave. Smještaj sjedišta arhitektonski treba biti vidljiv i u izravnoj komunikaciji sa zajednicom. Na taj se način pro-miče jednostavnost i obredna komunikacija. Osnovni kriterij kojim se treba voditi jest da se smjesti u prostoru koji je vlastit i prikladan za sjedište.


16

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Jednostavnost u umjetnostiUz arhitekturu kao umjetnički izričaj, jednostavnost u odno-su prostora i liturgije treba biti izražen i u umjetničkom i iko-nografskom oblikovanju prostora. Vodeći se definicijom, i u liturgijskom je prostoru umjetnost ukupnost ljudske kreativ-ne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj dje-la. U naravi je umjetnosti težnja da sebe prevodi u objektivno postojanje oblikovanjem osjećaja ili zamisli, te naknadnim djelovanjem na doživljaj djela. Izvor je liturgijske umjetnosti spoznaja i susret s Bogom, unutar koje se vjernik oslobađa svoje individualnosti i transformira se po simboličkoj snazi i estetskoj vrijednosti umjetnosti, u kojima se razotkrivaju Božja ljubav, jednostavnost i stvaralačka kreativnost. Ikonografija je, s druge strane, disciplina povijesti umjetnosti koja proučava, razjašnjava i klasificira sadržaj, smisao i simboliku likovnoga prikaza na temelju motiva, osoba, ili tema.

Ikonografija i umjetnost su u početcima kršćanstva neredo-vita pojava. Štoviše, prvim kršćanima je bilo zabranjeno stva-ranje slika. Odbijanje kulta poganskih slika kršćane dovodi i do mučeništva, ali i usmjeruje na jednostavan kult Bogu u duhu i istini, bez potrebe da se Boga umjetnički prikazuje. S vreme-nom se stvara druga vrsta slike - ona kršćanska koja postoji usporedno uz klasičnu. Kršćanski umjetnički izričaj različit je u odnosu na poganski. Freske sa svim svojim bojama posjedu-ju jednostavnost i simboličku vrijednost. Različit je i kršćanski ambijent u odnosu na hramove, a svi likovi (slični helenističkoj umjetnosti) usmjereni su prema središtu, odnosno Kristovoj muci i uskrsnuću. Prve kršćanske slike nisu bile shvaćene kao

mjesta u kojima se manifestira božanska-carska snaga, kao u klasičnoj rim-skoj umjetnosti, već postupno postaju sustavne mistagoške kateheze. Prvi slikovni umjetnički izričaji služili su kao vizualna didaktička pomagala, radi se o naslikanim molitvama, sličnima psalmima u kojima se spominju spa-senjski Božji interventi u povijesti, zazivajući druge u sadašnjosti i budućno-sti. Izražavaju često molitvu više nego što to mogu izreći riječi. Čine molitvu trajnom, i onda kada su misli zaokupljene drugim stvarima ili poslovima. Umjetnost u prvim stoljećima je izražavanje u slikama, dovršavanima u rije-čima zajedničke molitve Crkve. Molitelji se spominju Kristove smrti i uskr-snuća i važnih trenutaka povijesti spasenja, jer njihov spomen ima središnje mjesto u kršćanskoj molitvi. U molitvi vjernik mora dati najviše od sebe, a slikovni izričaji stavljaju naglasak upravo na taj element.

Drugi nicejski koncil iz 787. godine progovara o ikonama. Sabor naglaša-va da slikanje slika potvrđuje stvarno i nadnaravno utjelovljenje Božje riječi. Stvari koje među sobom imaju odnos sličnosti, imaju bez sumnje izmjenju-jući odnos značenja. U ikoni boravi Duh Sveti, a glavni autor nije ikonograf, već osoba koja je prikazana. Svete slike naslikane u mozaiku ili na neki drugi prikladan način, trebaju biti izložene prema naputku toga koncila. Koliko se

Igra svjetla i svetosti.Ivo Dulčić:

Sv. Petar i Pavao, 1972.

16živo vrelo 17

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR L IPANJ

10 N DESETA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Sv. Barnaba, apostol, spomendan

vl.: Dj 11,21b-26; 13,1-3; Ps 98,1-6; Mt 10,7-13 12 U Svagdan: 1Kr 17,7-16; Ps 4,2-5.7-8; Mt 5,13-16 13 S Sv. Antun Padovanski, prezb. i crkv. nauč., spomendan:

1Kr 18,20-39; Ps 16,1-2.4-5.8.11; Mt 5,17-19 14 Č Svagdan: 1Kr 18,41-46; Ps 65,10-13; Mt 5,20-26 15 P Svagdan: 1Kr 19,9a.11-16; Ps 27,7-9.13-14; Mt 5,27-32 16 S Svagdan: 1Kr 19,19-21; Ps 16,1-2a.5.7-10; Mt 5,33-37 17 N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: 1Kr 21,1-16; Ps 5,2-3.4b-7; Mt 5,38-42 19 U Svagdan; ili: Sv. Romuald, opat :

1Kr 21,17-29; Ps 51,3-6b.11.16; Mt 5,43-48 20 S Svagdan: 2Kr 2,1.6-14; Ps 31,20-21.24; Mt 6,1-6.16-18 21 Č Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik, spomendan

od dana: Sir 48,1-14; Ps 97,1-7; Mt 6,7-15 22 P Svagdan; ili: Sv. Paulin Nolanski; Sv. Ivan Fisher i Toma More

2Kr 11,1-4.9-18.20; Ps 132,11-14.17-18; Mt 6,19-23 23 S Svagdan: 2Ljet 24,17-25; Ps 89,4-5.29-34; Mt 6,24-34 24 N ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA 25 P Svagdan: 2Kr 17,5-8.13-15a.18; Ps 60,3-5.12-13; Mt 7,1-5

26 U Svagdan: 2Kr 19,9b-11.14-21.31-35a.36; Ps 48,2-4.10-11; Mt 7,6.12-14

27 S Svagdan ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj2Kr 22, 8-13; 23,1-3; Ps 119,33-34.36-37.40; Mt 7,15-20

28 Č Sv. Irenej, biskup i mučenik, spomendan od dana: 2Kr 24 8-17; Ps 79,1-5.8-9; Mt 7,21-29

29 P SV. PETAR I PAVAO, apostoli 30 S Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve

Tuž 2,2.10-14.18-19; Ps 74,1-7.20-21; Mt 8,5-17SRPANJ 1 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 2 P Svagdan: Am 2,6-10.13-16; Ps 50,16b-23; Mt 8,18-22 3 U SV. TOMA APOSTOL, blagdan: vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2;

Iv 20,24-29 4 S Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Am 5,14-15.21-24; Ps 50,7-14.16b-17; Mt 8,28-34 5 Č SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe

vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 P Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Am 8,4-6.9-12; Ps 119,2.10.20.30.40.131; Mt 9,9-13 7 S Svagdan: Am 9,11-15; Ps 85,9.11-14; Mt 9,14-17

više likovi na njima prikazuju, to više oni koji gledaju nošeni su u spomen i u želju onih koji su predstavljeni, da im se daje poštovanje. Čašćenje iskazano slici prelazi na onoga koga ona predstavlja, i onaj tko se klanja slici, klanja se supstanci onoga koji je na njoj prikazan. To su važni naglasci Drugoga nicejskoga koncila, iz kojega i danas možemo crpiti vrijedne teološke i litur-gijske misli.

Zaključne misliSnaga je današnjih umjetničkih i ikonografskih izričaja, kao i ikona kroz po-vijest, stvaranje simboličke prisutnosti. Umjetnost u liturgijskom prostoru nije samo estetske ili funkcionalne prirode, već je poziv na molitvu. Stoga je i umjetnost liturgijskog prostora u službi slavlja gdje se dostiže kulminira-juća točka za vjerničko iskustvo i transformaciju. Moliti u slavlju ne samo riječima, već i slikama i ostalim umjetničkim izričajima. Umjetnost u jedno-stavnosti i plemenitosti bolje izražava od pretjeranosti i riječi transformaci-ju materijalnog svijeta, već sada na djelu. Time umjetnost izražava molitvu, služi liturgiji te ide onkraj jednostavnoga estetičkog iskustva. Umjetnost i liturgija na taj se način uzajamno nadopunjuju. Umjetnički izričaji, s vlasti-tom ljepotom, evanđeoski su navještaj i prikazuju snagu Božje prisutnosti te sklad između dobrog i lijepog. Interakcija i sklad umjetnosti i slavlja u jed-nostavno oblikovanome, ali uzvišenome liturgijskom prostoru, omogućuju u konačnici pristup neizmjernomu otajstvu Božje ljubavi.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: Gospodin mi je svjetlost i spasenje (ŽV 5-2012)

Otpj. ps.: U Gospodina je milosrđe (ŽV 2-2005)

Prinosna: 325 Evo, BožePričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 224.4 Oče naš dobri

Prvo čitanje Post 3, 9-15Čitanje Knjige Postanka Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospo-din, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena. Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 130, 1-8Pripjev: U Gospodina je milosrđe

i obilno je u njega otkupljenje.Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:Gospodine, usliši glas moj!Neka pazi uho tvojena glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?Al u tebe je praštanjeda bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna.

Drugo čitanje 2 Kor 4, 13 – 5,1Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umno-žena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izva-nji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite ne-volje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a ne-vidljivo – vječno. Znamo doista: ako se razru-ši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 12, 31b-32Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen, govori Gospodin. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.

Ulazna pjesmaGospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Protivnici moji i dušmani posrću i padaju.

Ps 27, 1-2

Zborna molitvaBože, sve što je dobro od tebe dolazi. Udijeli nam dar svoga Duha, da mislimo što je pravo i to u djelo provedemo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,usavrši naše služenje,da ovaj prinos budetebe dostojan a namauveća ljubav. Po Kristu.


10. lipnja 2018.

18živo vrelo 19

Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.Pellegrino Tibaldi: Isus među farizejima, oko 1553.

Bogu, pobjedniku grijeha i svakoga zla, s pouzdanjem iznesimo svoje molitve:

1. Prati, Gospodine, svoju Crkvu na putu kroz svijet: daj da vjernošću tvojoj riječi i svjedočanstvom života donosi ljudima svjetlo koje razbija svaku tamu zla, molimo te.

2. U svojoj mudrosti čuvaj, Gospodine, papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: pomozi im da svojim služenjem grade ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

3. Budi bliz, Gospodine, svima koji trpe, a sve koji se nalaze u tami grijeha obasjaj svjetlom svoga spasenja, molimo te.

4. Čuvaj u nama, Gospodine, dar vjere; otkloni iz našega srca sve što ranjava ljepotu zajedništva s Kristom te budemo dostojni zvati se njegovom braćom i sestrama, molimo te.

5. Primi, Gospodine, u nebesko blaženstvo sve naše pokojne, molimo te.

Svemogući Bože, izvore zemaljskoga i nebeskoga života, usliši nam molitve i naš zemaljski hod upravi na put k tvojoj vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaGospodine, po ljekovitim otajstvima koja smo primili daj da ozdravimo od svoje zloće i hodimo putempravednosti. Po Kristu.

Evanđelje Mk 3, 20-35Sotoni je došao kraj.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!« I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.« A on ih dozva pa im u prispodobama govo-raše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdije-li, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplije niti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti! Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječ-noga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« I dođu majka njegova i braća njegova. Osta-nu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

O neuspjehu obuzdavanja Isusa


Možda koji put prebrzo prelazimo preko teških optužaba, uvrjeda i svega ono-ga što je Isus morao slušati od pismo-

znanaca, farizeja, ali i od mnogih drugih, pa i od svojih najbližih. Isus je činio mnoga čuda, ozdravljao bolesne, oživljavao mrtve, istjerivao đavle, mnoge snažio svojim riječima, donosio radost. Ali opet, mnogima to nije značilo ništa. Nisu mogli samo tako prijeći preko tih dobrih djela, ali su se dosjetili kako ga poniziti, kako pred drugima uništiti njegov dobar glas: rekoše, naime, da on sve to čini jer ima Beelzebula i da po poglavici đavolskom izgoni đavle. Zamislite, nazvali su Isusa Sotonom, učenikom Sotone! Kao da su rekli: »Da, da, činiš ti dobro, ali ne činiš ti dobro zbog dobra, nego zbog Sotone.« Nismo li i mi sami možda doživjeli nešto slično? Trudimo se činiti dobro, nastojimo se žrtvova-ti za druge, za zajednicu, naša dobra djela ipak su vidljiva, ali onda dođu drugi koji nas optu-žuju da to činimo »po poglavici đavolskom«, što bi značilo da to činimo zbog svoje vlastite slave, zbog stavljanja sebe u središte, zbog toga da druge prekoravamo svojim djelovanjem, ili jednostavno zbog nekakvih skrivenih interesa i koristoljublja. I što god činimo, slično kao i Krist, ništa ne vrijedi, jer se sve to čini, tvrde pi-smoznanci i farizeji, »po poglavici đavolskom«. No, ne treba zbog toga očajavati. Jer, ako je naš Isus, potpuno svet i bez grijeha, to morao slu-šati, koliko tek mi, slabi i grješni, trebamo biti spremni na takve optužbe i uvrjede.

Biti u sebiEvanđeoski nam ulomak time doziva u svijest veličinu, ali i duboku tajnu čovjekova pokvare-nog i grješnog srca. Čovjek je u stanju zanijekati Boga koji čini dobro, spreman je odbaciti do-bro koje mu sjaji pred očima. To je čovjek činio i uvijek iznova čini jer je ohol. Oholost ovdje označava samu mržnju prema dobroti. Dobro-ta se doživljava kao ugroza i prijetnja vlastitoj samodostatnosti, vlastitoj grješnosti, ili pak kao ugroza mnogim drugim običnim, svakodnev-

nim stvarnostima, kao što su lijenost, nepodu-zetnost, prosječnost. Čovjek je toliko pokvaren da u oholosti počinje mrziti i samo dobro koje vidi. Pogledajmo samo Adama i Evu kako se po-našaju u današnjem prvom čitanju. Ni Adam, ni Eva, premda su oboje sagriješili, ne priznaju svoj grijeh! Nije Adam rekao: »sagriješio sam, kajem se«, nego: »žena mi je dala«. Nije ni Eva rekla: »sagriješila sam, kajem se«, nego »zmija me prevarila«. Umjesto da priznaju svoj grijeh, oni idu tako daleko, nečuveno i užasno daleko, da optužuju samoga Boga, jer je on dao Adamu ženu i jer je on stvorio zmiju! Adam i Eva tako čine samo ono što čine i pismoznanci u evan-đeoskom ulomku, a to je da Boga proglašavaju Beelzebulom, krivcem svojih grijeha i zala! Ka-ko je velika tajna čovjekova grješnog srca, srca koje je tako oholo da mrzi samu dobrotu, koje je tako oholo da ne želi priznati vlastite grijehe i pokajati se za njih!

Zato nas Krist upozorava na onaj jedini grijeh koji ni Bog ne može oprostiti: »Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljud-skim, koliki god bili grijesi i hule kojima po-hule. No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječno-ga.« To je grijeh »nečistoga duha«, srca koje je toliko postalo oholo da mrzi dobrotu i isti-nu, toliko oholo da se ne želi pokajati i prizna-ti svoje grijehe. Krist ovdje ne prijeti, ali nas upozorava da nam se to može dogoditi.

Biti izvan sebeKrist pak nije bio omiljen ni među svojom rodbinom. Dok se narod skupljao oko njega te nisu mogli ni jesti, piše evanđelist Marko, njegova rodbina stajala je vani. Nije se rodb i-na tiskala oko Isusa, ona je stajala »vani«. To ’vani’ pokazuje da rodbini uopće nije bilo stalo do Isusove poruke, do njegovih riječi i djela. Štoviše, došli su da ga »obuzdaju«, to jest – ka-ko bismo mi to danas rekli – da ga urazume, da ga učine ‘normalnim’, ili pak da konačno prestane sve to činiti, jer ih on samo sramoti,

20živo vrelo 21

cijelu svoju rodbinu. Možemo pretpostaviti da ih je Isus zaista počeo sramotiti, jer su mnogi govorili da ima Beelzebula, ili pak da je »izvan sebe«, odnosno da je poludio, da je čudan, da je osebujan: da se povlači u osamu, da se ne druži s ljudima na uobičajen način, da naučava neobičan nauk, da nastupa vrlo autoritativno… Sve je to rodbina morala svakodnevno slušati te više jednostavno nije mogla izdržati. Vjero-jatno je rodbina više puta pokušavala ‘obuz-dati’ Isusa, ali joj to nije uspijevalo pa je ovaj put promijenila taktiku. Uspjela je nagovoriti Mariju, majku Isusovu, nadajući se da će time Isusa sigurno moći slomiti njezinom prisutno-šću jer, ipak, nitko nije neosjetljiv na majku. No, Isus iznenađuje svoju rodbinu i iznenađu-je i nas same. Ne samo da nije izišao van, nego je rekao: »Tko je majka moja i braća moja?« I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega reče: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Isus nam tako poručuje sljedeće:

Biti Kristov, biti Kristov učenik znači biti onaj koji vrši Božju volju. Pripadnost Kristu ne mjeri se ni krvnim podrijetlom, ni bogatstvom, ni čašću, ni titulom, ničim ovozemaljskim, ne-go jedino vršenjem Božje volje. Jedino takva osoba može se zvati Isusovim bratom, sestrom i majkom. Štoviše, Isus nam je pokazao da mo-ramo biti spremni suprotstaviti se i svojoj vla-stitoj rodbini, ako nas ona sprječava da bude-mo Kristovi, da vršimo Božju volju. To je Isus učinio čak i svojoj majci Mariji. Ovako piše sv. Augustin: »Svoju tako posebnu majku on je zanemario kako se u djelu, koje je činio, ne bi umiješala majčinska ljubav i time ga spriječila u njegovu djelovanju.« Znamo dobro koliko i nas rodbina može sprječavati da krenemo Kri-stovim putem i kako mnogi iz sažaljenja prema krvi, prema rodbini, koja stoji ‘vani’, na koncu odustaju od Isusa Krista. Poslušajmo još jed-nom sv. Augustina: »Krist nije osudio ljubav prema majci, ali nam je dao veliki primjer tako što je zanemario svoju majku kako bi mogao činiti Božje djelo. On je učitelj riječima, ali i učitelj djelima, tako što je zanemario majku. Usudio se zanemariti majku kako bi tebe podu-

čio da to isto učiniš i spram oca, kako bi mogao djelovati u skladu s Bogom.«

Nadalje, Krist nam daje veliko, neizmjerno dostojanstvo da budemo ne samo njegova bra-ća, njegove sestre, nego i njegove majke. Ako vršimo Božju volju, ako se oslobodimo oholosti i odlučimo nasljedovati ga, možemo biti njego-ve majke. Možemo biti ono što je bila sama nje-gova majka Marija. Jer Krist, zanemarivši svo-ju majku zbog agresivne rodbine, zapravo joj odaje najveću počast. Marija je ona koja je u ci-jelosti ostvarila ono što Krist zahtijeva od svih nas, a to je vršenje Božje volje. Sv. Augustin piše: »Marija je izvršila Očevu volju, potpuno ju je izvršila. I zato je za Mariju važnije to što je bila Kristova učenica nego Kristova majka: bo-lje je i sretnije biti Kristova učenica, nego biti Kristova majka. Tako je Marija bila blažena što je nosila Učitelja u utrobi prije nego ga je rodi-la… Marija je blažena jer je slušala Božju riječ i čuvala ju: više je duhom čuvala istinu nego svojom utrobom tijelo. Istina je Krist i tijelo je Krist: Kristova je istina u Marijinu duhu, a Kri-stovo tijelo u Marijinoj utrobi. A više znači ono što je u duhu, nego ono što se nosi u utrobi.« »Ništa Mariji ne bi koristilo njezino majčinstvo da Krista nije nosila u srcu.« Tako je Marija, majka Kristova, nama uzor i zagovornica da i mi, vršeći Božju volju, nosimo Krista u duhu, u srcu. I ne samo to. Majke smo Kristove, ako druge ljude svojim riječima i djelima, svjedo-čanstvom cijeloga života, ‘rađamo u Kristu’, ako ih dovodimo njemu i njegovoj Crkvi.

Naposljetku, dobro da je Krist bio »izvan sebe«, ili doslovno, u ludilu. Da, stvarno je on bio izvan sebe, bio je u ludilu, ali izvan sebe i u ludilu ljubavi, u ludilu ljubavi prema Ocu i pre-ma nama. I Marija je bila izvan sebe i u ludilu vršenja Božje volje. I za nas nema drugoga na-čina da budemo Kristovi, da budemo Marijini, osim da budemo »izvan sebe«, da budemo u ludilu ljubavi: ludo izvan svojega egoizma, ludo izvan sebe u Ocu, ludo izvan sebe u Crkvi, ludo izvan sebe u ljubavi prema svakom čovjeku. Jedino to ludo Kristovo ‘biti izvan sebe’ može pobijediti naše ‘biti u sebi’, naše oholo ja. Isusu Kristu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: Dobro je slaviti Gospodina

(www.hilp.hr)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 136.3 Jedno smo tijeloili: 241 Oče naš dobri, slavimo ti ImeZavršna: 183 Ti, Kriste, kralj si vjekova


17. lipnja 2018.

Jedanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Ps 27, 7.9

Zborna molitvaBože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 17, 22-24Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih,odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 92, 2-3.13-16Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.Dobro je slaviti Gospodina,pjevati imenu tvome, Svevišnji;naviještati jutrom ljubav tvojui noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravedniki raste ko cedar libanonski.Zasađeni u domu Gospodnjemu,cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,sočni i puni svježine:da navijeste kako je pravedan Gospodin,hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje 2Kor 5, 6-10

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.Da, puni smo pouzdanjai najradije bismo se iselili iz tijelai naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije EvanđeljaSjeme je riječ Božja, a sijač Krist;tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Darovna molitvaBože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život. Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu. Po Kristu.

22živo vrelo 23

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Bogu, darivatelju života, da nam udijeli milost nesebičnoga zauzimanja u izgradnji njegova kraljevstva.1. Svoju Crkvu, Gospodine, ispuni poslušnošću

tvojoj Riječi i radošću služenja, da po svjedo-čanstvu vjere bude dom svima koji te traže, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve okrijepi proročkom snagom u naviještanju evanđelja i u zauzimanju za dobro svih ljudi, kako bi tvoje Kraljevstvo raslo i obnavljalo svijet, molimo te.

3. Nama ovdje okupljenima daj razumjeti da dar vjere niče iz neznatnoga sjemena i raste u skrovitosti, po vjernome izručenju tvojoj milosti, molimo te.

4. Braći i sestrama koji nose kušnje oskudice, nezaposlenosti ili bolesti budi utjeha u njihovim nevoljama, a kršćane prodahni djelotvornom ljubavlju prema svim potrebitima, molimo te.

5. Našim pokojnicima podari milost vječnoga zajedništva s tobom u kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, pozvao si nas da u svijetu budemo graditelji tvoga kraljevstva i znak obećane vječnosti. Čuvaj u nama snagu svoje milosti da povjereni dar u našim životima trajno raste i donosi plodove tvoje dobrote za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Spavao čovjek ili bdio, sjeme klija i raste – sam ne zna kako.Paul Nash: Rađanje života.

Evanđelje Mk 4, 26-34Manje od svega sjemenja na zemljipostane veće od svega povrća.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio,noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljev-stvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i posta-ne veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«Mnogim takvim prispodobama navješćiva-še im Riječ, kako već mogahu slušati.Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaZa jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga.

Ps 27, 4

Popričesna molitvaGospodine, sveta pričest što je primamo označuje zajedništvo svih vjernika s tobom. Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

K ako da prispodobimo kraljevstvo ne-besko ili u kojoj da ga prispodobi izne-semo? – pita se Isus. Mnoštvu slušate-

lja trebao je navijestiti istinu o onome o čemu su već imali mišljenje, ali nije bilo identično njegovomu. Govor o Bogu kao kralju Isusovim je sunarodnjacima bio blizak. Imali su ideju o Božjemu kraljevstvu u smislu ostvarenja želje za pravednošću, stabilnim političkim poret-kom i prosperitetnim društvom. Nisu ga mo-gli zamisliti drukčije nego kao oblik vladavine. Sveto Pismo također o Božjem kraljevanju govori u slikama veličanstva koje treba slaviti i moći kojoj se mora pokoravati. Bog Izrae-lov je u usporedbi s bogovima drugih naroda snažniji. Tijekom Izlaska jači je od susjednih kraljeva i njihovih božanstava. Opisuje ga se slikama snage prirode kao što su oluja, munja, vatra ili potres.

Pri tome je paradoksalan nesklad između iskustva Božjeg djelovanja i ljudskih želja. Bog se pokazuje potpuno drukčijim. Izabrao je malen i nevažan narod kako bi cijelom svi-jetu objavio istinu o sebi. Za glasnogovornika uzima Mojsija koji je imao problema s govo-rom. Nositeljima nade u potomstvo brojnije od zvijezda na nebu učinio je neplodne starce Abrahama i Saru. Najmlađega betlehemskoga pastira stavlja nasuprot Golijatu. Na taj ih je način pokušavao poučiti o naravi svoga Kra-ljevstva. Unatoč tomu, Izabranomu narodu trebala su stoljeća dok nije shvatio kako Bog nije u »olujnome vihoru, potresu i ognju« ne-go u »šapatu laganoga i blagoga lahora« (usp. 1Kr 19, 11-12). No, ni to nije bilo dovoljno. Sto-ljećima kasnije opet ga ne razumiju pa je Isus »nasamo svojim učenicima sve razjašnjavao«. Teško im je prihvatiti da je Bog iznova izabrao nevažan i mali grad za mjesto rođenja Spa-sitelja. Ne razumiju kako se najprije objavio prezrenim pastirima, čiju se riječ nije slušalo, da budu navjestitelji radosne vijesti. Nejasan im je Isusov skroviti život u mjestu za koje će pobožni kazati: »Iz Nazareta da može biti što

dobro?« (Iv 1, 46). Zatečeni su dok im govori o Kraljevstvu Božjem drukčije od onoga njiho-vih zamišljanja. On, istina, naviješta kako nit-ko nikada nije govorio (Iv 7, 46), čini čudesa, mnoštvo ga slijedi i ide prema Jeruzalemu, ali to nije slika željenoga Kraljevstva i očekivano-ga Mesije.

Stabl o vjereKako bi svoj govor učinio lakše razumljivim, Isus nastoji Kraljevstvo Božje opisati slikama iz Staroga zavjeta koje su slušateljima bliske. Jedna od njih je poredba sa stablom. U današ-njemu prvom čitanju prorok Ezekiel govori o cedru. Veličanstveno drvo svojim skladnim rastom, višestoljetnom dugovječnošću, ljepo-tom i otpornošću materijala, krasnim mirisom i zdravom smolom, uljem i iglicama, bilo je simbol kraljevske dinastije. No, u trenutcima Prorokova govora cedar izraelskoga naroda postao je »drvo suho«. Sve su izgubili: zemlju koja je bila stvaran znak Božjega blagoslova, kralja kao posrednika između Boga i naroda i Hram kao mjesto Božje prisutnosti. Nalaze se u babilonskom ropstvu. Čudo vjere je da se

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Drukčije kraljevstvo

Wer

ner P

ersy

, 199

6.

24živo vrelo 25

ona čisti i produbljuje u kušnjama. Sirah po-ručuje: »Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju… Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja.« (Sir 2, 1.5). Upravo to se događa Izraelu. Vjera mu raste u ropstvu.

Ezekiel je jedan od poticatelja toga rasta. Narodu poniženu progonstvom upućuje riječ nade. Trenutno su poput posječenoga stabla, ali Bog ne može biti nevjeran. Obećao je Da-vidovu potomstvu kraljevstvo koje ne će imati kraja. Stoga će uzeti sa suhoga drva mladicu i zasaditi ju »na najvišoj gori izraelskoj«. Iako to nije topografski, Jeruzalem se simbolično sma-trao najvišom gorom. Tako prorok najavljuje dvoje: povratak u zemlju i obnovu kraljevstva u Jeruzalemu. Mlada grančica postat će veliko stablo i »prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih«. »Sve ptice« i »sve krilato« slika su svih naroda.

Tako će Izrael ostvariti svoje poslanje do-vođenja svih naroda u Božje kraljevstvo. Isus rabi iste riječi kao kada Kraljevstvo opisuje slikom gorušičina stabla koje »potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde pti-ce nebeske«. No, za njega izgradnja Kraljev-stva od kolektivnog poslanja jednog naroda postaje zadaćom svakog pojedinca. Ono na-staje i raste iz susreta Božje milosti s ljudskom naravi. Postupno se razvija poput sjemena bačena u zemlju. Postoji životna snaga susreta sjemena i zemlje. Ne znamo kako, ali raste i donosi plod. Tako se i Kraljevstvo Božje naj-prije mora ostvariti u osobi da mi moglo izra-sti u svijetu i donositi plod.

Smrt kao rođenjeSveti Pavao inzistira na plodovima: »Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo do-bro, bilo zlo.« Za Pavla je življenje na zemlji poput boravka djeteta u majčinoj utrobi, a smrt poput rođenja. Pri dolasku na svjetlost dijete kao da oslijepi, premda je do tada bo-ravilo u potpunoj tami. Čulo je glasove, a sada se nalazi licem u lice s onima koji ga vole, koji su mu govorili, čak mu dali ime prije nego je

Zrnje…Je li moguće ubrzati dolazak i rast Božjega kraljevstva? Isusova prispodoba o bačenu sjemenu, kao da nas ostavlja mirne pred darom Kraljevstva: čovjek »baci sjeme u zemlju« i čeka, povjerava se vremenu, i tek se na kraju »laća srpa«. Ta slika, posuđena iz ondašnjega načina obrađivanja zemlje, kad je sve bilo povjereno zemlji i njezinoj plodnosti, ističe vrijednost pouzdanja, nadanja, ali i nezaustavljivu snagu »sjemena Kraljevstva« koje dolazi htjeli mi to ili ne. Svima nam nedostaje te strpljivosti i čekanja. Htjeli bismo plod odmah (baš kao danas u poljoprivredi!). Ljepota kraljevstva nije tek u njegovim plodovima, nego baš u njegovu rastu – u nama. I to je njegov plod.

rođeno. Kao što je vrijeme u utrobi majke smi-sleno u vidu budućega rođenja, tako je i čo-vjekovo bivovanje na zemlji priprava za život u zajedništvu s Gospodinom. Trenutno smo u tami i tek nas čeka punina svjetlosti.

Nasreću, već sada postoji trag svjetlosti vjere. »Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.« Ona nam pomaže koračati u sadašnjosti i pripra-viti se za budućnost. Otkriva nam smisao sa-dašnjega života i narav tjelesne smrti. U vjeri znamo da je tjelesna smrt rođenje za vječnost. Zato se Pavao ne plaši smrti. Čak ju priželjkuje. »Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.« Među-tim, ne smatra život na zemlji nevažnim. On ima svoj smisao, cilj i značenje. Zato je naš po-ložaj drukčiji od djetetovoga. Ono je nemoćno u majčinoj utrobi, dok mi imamo glavnu ulogu. Sve što danas činimo, određuje kakvo će nam biti sutra. Način življenja u prolaznosti učenje je za život u vječnosti. Što danas sijemo, sutra ćemo žeti. Ne trebamo se plašiti ako je sjeme koje bacamo neznatno, jer i ono koje je »manje od svega sjemenja na zemlji, jednom posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa po-tjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske«.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

26

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 621.4 Radujmo se Otpj. ps.: Hvala ti što sam stvoren tako

čudesno (ŽV 6-2010) Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 201 O svjetlo duša, Isuseili: 199-200 O Kruše, živi milosniZavršna: 663 Zarana on jeili: 664 Preblažen sveče

24. lipnja 2018.

Rođenje svetoga Ivana KrstiteljaUlazna pjesmaPoslan je čovjek od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svjetlo, te spremi Gospo-dinu narod pripravan.

Iv 1, 6-7; Lk 1, 17

Zborna molitvaBože, ti si pozvao svetog Ivana Krstitelja da narod pripravi na dolazak Krista Gospodina. Obdari svoj narod radošću Duha Svetoga i upravi putem spasenja i mira. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, polažemo darove na tvoj oltar, časteći rođendan svetog Ivana, koji je Spasitelja navijestio i po dolasku pokazao. Daj da i mi s vjerom pođemou susret Kristu. Koji živi.

Prvo čitanje Iz 49, 1-6Postavit ću te za svjetlost narodima.

Čitanje Knjige proroka IzaijeČujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak je mač načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu. Rekao mi: »Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A ja rekoh: »Zaludu sam se trudio, nizašto naprezao snagu.« Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja. A sad govori Gospodin, koji me od utrobe Slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 139, 1-3.13-15Pripjev: Hvala ti što sam stvoren

tako čudesno!Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,ti znaš kada sjednem i kada ustanem,izdaleka ti već misli moje poznaješ.Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,znani su ti svi moji putovi.

Jer ti si moje stvorio bubrege,satkao me u krilu majčinu.Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,kosti moje ne bijahu ti sakritedok nastajah u tajnosti,otkan u dubini zemlje.

Drugo čitanje Dj 13, 22-26Pred Kristovim je dolaskom Ivan propovijedao.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Progovori Pavao: »Bog podiže ocima Davida za kralja. Za nj i posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’« »Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni među vama koji se Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja.«Riječ Gospodnja.

26živo vrelo 27

MOLITVA VJERNIKA

Zaharija zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Fra Angelico: Nadijevanje imena Ivanu Krstitelju, 1434.-1435.; Bazilika sv. Marka, Firenze.

Braćo i sestre, potaknuti snagom Božje riječi utecimo se Kristu Gospodinu pouzdanom i jednodušnom molitvom:

Upravi nas, Gospodine, putem spasenja.

1. Ti si, Gospodine, odabrao svetoga Ivana da bude glasnik spasenja tvome narodu: daj da Crkva vjerno prihvati tvoju riječ i živi kao novi narod spašenika, molimo te.

2. Ti, Gospodine, i danas odabireš navjestitelje tvoje riječi: daj svim pastirima i učiteljima Crkve snagu Ivanove poniznosti i proročku hrabrost kojom će svjedočiti tvoj novi dolazak u slavi, molimo te.

3. Tvoj preteča Ivan u pustinji se pripravljao za djelo propovijedanja: daj svima nama snagu odlaska u samoću molitve kako bismo te mogli prepoznati među ljudima, molimo te.

4. Tvoj je preteča Ivan krvlju posvjedočio vjernost tvojoj riječi: ohrabri i ojači i nas u svim iskušenjima vjere, molimo te.

5. Braću našu i sestre koji prijeđoše prag zemaljskoga hoda obasjaj svjetlom vječnoga života, molimo te.

Kriste Spasitelju, tebi su znani svi naši putovi. Izliječi nas od straha pred budućnošću i obdari nas snagom da rastemo u onome što smo ti obećali. Koji živiš.

Popričesna molitvaGospodine, o rođendanu svetog Ivana Krstitelja veselo smo blagovali od gozbe nebeskog Jaganjca. Daj da u Kristu, koga je on navijestio, prepoznamo začetnika svoga krštenja. Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Lk 1, 76Ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati:jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove.

Evanđelje Lk 1, 57-66.80Ivan mu je ime!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiElizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I poro di sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radova-hu se s njome.Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upi-taju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglaša-vali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmi-šljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Otac i majka imaju naravno pravo biti prvi i glavni odgojitelji svoga djeteta. Ali djecu ne odgajaju samo roditelji.

Bilo da se radi o drugim članovima obitelji, o odgojno-obrazovnim ustanovama ili o sredini u kojoj dijete odrasta, utjecaj okoline na dije-te neizbježan je. Roditelji, međutim, u odgo-ju svoje djece mogu i trebaju utjecati i na sve vanjske odgojne čimbenike. Dinamika tih pe-dagoških odnosa na svoj način predstavljena je u opisu rođenja i obrezanja Ivana Krstitelja.

Susjedi i rođaci koji su čuli da je dotadašnja nerotkinja Elizabeta rodila sina, radovali su se s njome. Sretan događaj doživjeli su kao Božje iskazivanje dobrote prema Elizabeti. To nam doziva u pamet primjere onih biblijskih žena koje su mnogo patile zbog toga što nisu imale djece. Sjetimo se kako se Jakovljeva žena Rahe-la, dok je još bila nerotkinja, očajnički obratila svojemu mužu: »Daj mi djecu! Inače ću svisnu-ti!« (Post 30, 1). Samuelova majka Ana, koja također dugo nije mogla zatrudnjeti, naziva sebe velikom nesretnicom. Gorko plače, moli se i zavjetuje Bogu da će, ako joj usliši molitvu, njemu darovati svoje dijete (usp. 1Sam 1, 6-16). U Knjizi Sirahovoj kao jedna od veoma mučnih očevih briga navodi se strah da mu se kći nakon udaje ostane nerotkinjom (usp. Sir 42, 10).

Naravna radostZnajući sve to lakše razumijemo kako su se susjedi i rođaci, kad je Elizabeta rodila, više radovali zbog nje, nego zbog samoga djeteta. U tome trenutku nije im bilo važno što će to dijete biti u budućnosti. Oni vjerojatno nisu ništa znali o navještenju njegova rođenja. U njihovim očima novorođeno dijete ispunilo je svoju svrhu već samim svojim rođenjem. Na-kon što su već bili izgubili svaku nadu, Eliza-beti i njezinu mužu Zahariji ispunila se davna i naravna želja da postanu roditelji. Njihovi rođaci i susjedi vjerojatno su ih sažalijevali zbog toga što nisu imali djece, pa je i njima, kada je Elizabeta, rodila bilo lakše.

No Elizabeta i Zaharija bili su svjesni da njihovo dijete, prije nego njima samima i iko-mu drugomu, pripada Bogu. Znak toga jest i djetetovo ime Ivan koje znači Jahve je milo-stiv. Osmoga dana nakon rođenja muško di-jete trebalo se, prema Zakonu, obrezati (usp. Post 17, 12; Lev 12,3), a prema običaju tada se djetetu davalo i ime. Susjedi i rođaci htjeli su djetetu nadjenuti ime njegova oca Zaharije. Koliko su se radovali s Elizabetom zbog njezi-na majčinstva, toliko su htjeli pokazati i svoju radost zbog Zaharijina očinstva. Dijete koje nosi očevo ime na poseban je način povezano sa svojim ocem. Nakana rođaka i susjeda da djetetu nadjenu ime po njegovu ocu stoga je razumljiva i dobronamjerna.

Ali susjedi i rođaci nemaju glavnu riječ u odgoju i ostalim pitanjima koja sa tiču djeteta. Tu ulogu imaju roditelji. Stoga Elizabeta, kojoj

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

Radovati se Božjemu daru

On treba da raste…Emman Tzane: Isus s Ivanom Krstiteljem, kraj 17. st.

28živo vrelo 29

za razliku od Zaharije nije bio oduzet govor, energično reagira na namjeru okupljenih pri-jatelja. Odgovara im: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« (Lk 1, 60). U evanđelju se ne opisuje kako je ona doznala da je Božji anđeo Gabri-el baš tako nazvao dijete prije njegova začeća. Možda je i sama imala ukazanje anđela ili joj je to nijemi muž Zaharija otkrio znakovima.

To ne znamo, ali znamo da su se njih dvoje glede djetetova imena potpuno slagali. Zaha-rija, kojemu se još nisu bila otvorila usta, upi-tan kako želi nazvati sina napisao je na ploči-cu: »Ivan mu je ime!« (Lk 1, 63).

Tek tada oslobođen mu je jezik i progo-vorio je blagoslivljajući Boga. Kada mu se bio ukazao anđeo Gabrijel i navijestio Ivanovo ro-đenje, Zaharija nije povjerovao i zbog toga je bio kažnjen nijemošću »do dana dok se to ne zbude« (Lk 1, 20). No, dan kad se to zbilo nije bio dan Ivanova rođenja, nego osmi dan – dan obrezanja kada je dijete na sebe primalo vanj-ski znak Saveza s Bogom. Drugim riječima, to je dan kada je dijete obilježeno znakom svoje pripadnosti Bogu.

On će pripraviti put GospodinuNadjenuvši svojemu djetetu ime Ivan, Eliza-beta i Zaharija, kao prvi njegovi odgojitelji, po-

MU

DR

OST

CR

KV

E

Zrnje…

tvrdili su ono što je u Evanđelju po Luki o nji-ma već prije rečeno: »Oboje bijahu pravedni pred Bo gom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim.« (Lk 1, 6). Oni su od Boga primili dijete na čudesan način. Ali to nije glavni razlog zbog kojega je u njihovim srcima bila jako urezana svijest da je njihovo dijete poseban dar Božji.

Oni su bili svjesni da je dijete Božji dar u prvom redu zato što su živjeli po Božjim zapo-vijedima. Tako su postupali i u odgoju svoga djeteta. Odgajali su Ivana po Božjim zapovi-jedima i tako surađivali u ostvarenju njegova životnoga poslanja. I ne samo to.

Stav koji su Elizabeta i Zaharija imali pre-ma svomu djetetu kao, daru Božjemu, jed-nodušno su zahtijevali i od svih ostalih koji su utjecali na njegov odgoj. U tome su imali i uspjeha. Ne samo njihovi susjedi, nego sve Gorje judejsko govorilo je o svim tim događa-jima i pitalo se: »Što li će biti od ovoga djete-ta?« (Lk 1, 66).

Elizabeta i Zaharija poučili su ljude u svo-joj sredini da se s njima raduju ne samo zato što su napokon postali ocem i majkom, nego da se prije svega raduju njihovu djetetu koje će im svima pokazati kako će »pripraviti put Gospodinu«.

Domagoj Runje

O Ivanovu rođenju Zaharija je »ozdravljen« od svoje nije-mosti. Ivan je već time naviješten kao »Glas koji viče u

pustinji«, a Zaharija će prozboriti kako bi njegove riječi bile prepoznate kao obećanje što ga Bog daje »na usta svetih proroka svojih« (Lk 1, 70). »Što je Zaharijina šutnja, ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propo-vijedanja na neki način skrovito i zatvoreno?« (sv. Augustin). Zaharijina nijemost i riječ, Elizabetina neplodnost i dijete, starost i rađanje – sve je puno neočekivanoga, puno obrata, baš kao što kaže i ime Ivan: »Gospodin je učinio milost«. Glas koji ustupa mjesto Riječi, svjetiljka koja daje da zablista Svje-tlo, zraka po kojoj odsijeva Sunce – slike su kojima liturgijska mudrost naziva Ivana. U njemu pohađamo školu učeništva i služenja, kako bismo čuti Riječ i prepoznati Svjetlo.

Ivan Krstitelj, preteča Isusov po dje-lu propovijedanja i po pozivu na obra-ćenje, preteča je i u još jednome: u mu-čeništvu koje je kao pravednik podnio. Svojom smrću Preteča je najavio i smrt Pravednika čiji je dolazak pripravljao. On koji je došao svjedočiti za svjetlo, bit će bačen u mrak tamnice. Tko hoće biti Kristov svjedok, ne može biti lišen nje-gova puta: trpljenja, poniženja, progon-stva, osude, odgurnutosti u tamu… To su mjesta gdje svjedočanstvo za Krista postaje najrazgovjetnije. I gdje se kuša naša odanost.

OTAJSTVO I ZBILJA

30


29. lipnja 2018.

Sveti Petar i Pavao, apostoliUlazna pjesmaOva su dvojica krvlju svojom zasadila Crkvu:ispili su čašu Gospodnju i postadoše prijatelji Božji.

Zborna molitvaBože, ti si nas danas obradovao časnom svetkovinom svetih apostola Petra i Pavla. Od njih je Crkva primila početke vjere i bogoslužja. Daj da u svemu slijedi i njihov nauk. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 12, 1-11Sad uistinu znam da me Gospodinizbavio iz Herodove ruke.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Uze Herod zlostavljati ne-ke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivano va. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra (bijahu upravo Dani beskva-snih kruhova). Uhiti ga, baci u tamnicu i da-de da ga čuvaju četiri četverostraže vojni-čke, nakan izvesti ga nakon Pashe pred narod. Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za nje-ga. One noći kad ga je Herod kanio privesti, spavao je Petar između dva vojnika, okovan dvojim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: »Opaši se i priveži obuću!« On učini tako. Onda će mu anđeo: »Zaogrni se i hajde za mnom!«Petar izađe, pođe za njim, a nije znao da je zbilja što se događa po anđelu: činilo mu se da gleda viđenje. Prošavši prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih vrata koja vode u grad. Ona im se sama otvore te oni izađu, prođu jednu ulicu, a onda anđeo odjednom odstupi od njega.Petar pak, došavši k sebi, reče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-9Pripjev: Anđeo Gospodnji

izbavlja štovatelje Božje.Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,njegova će mi hvala biti svagda na ustima!Nek se Gospodinom duša moja hvali,nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,uzvisujmo ime njegovo zajedno!Tražio sam Gospodina i on me usliša,izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite seda se ne postide lica vaša.Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje 2Tim 4, 6-8.17-18 Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuPredragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevani-cu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Sto-ga, pripravljen mi je vijenac pravednosti ko-jim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pra-vedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. Gospodin

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti ove darove da ih posvetiš. Daj da ih prati molitva svetih apostola da ti u ovoj žrtvi odano služimo. Po Kristu.

Ulazna: Ova su dvojica (ŽV 6-2012)ili: 622.2 Ova su dvojicaOtpj. ps.: Anđeo Gospodnji izbavlja

štovatelje Božje (ŽV 6-2010)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik Završna: 633 Krasote puno rajsko svjetloili: 634 O blažen dane

30živo vrelo 31

MOLITVA VJERNIKA

Bogu Ocu, koji nas je u svome Sinu pozvao da budemo dionici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, uputimo svoje prošnje moleći za dar vjere i za snagu zajedništva u Crkvi:1. Za tvoju Crkvu, sazidanu na vjeri apostola:

čuvaj je u istini evanđelja, obnovi u njoj svetost života i pomozi joj graditi novo zajedništvo među svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: rasvijetli ih mudrošću Duha Svetoga da poput Krista Pastira s ljubavlju okupljaju sve tvoje vjernike, te tvoja Crkva bude vjerna slika Kraljevstva pravednosti i mira, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio apostolsku službu naviještanja tvoje riječi: usadi im u srce duh poučljivosti da riječ koju naviještaju vjerno svjedoče svojim životom te budu znak svetosti Crkve, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: povrati nam oduševljenje za put vjere i udijeli nam pouzdanje u tebe u svim kušnjama života, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: po svojoj blagosti oprosti im grijehe i primi ih u radost nebeske Crkve, molimo te.

Svemogući Bože, tebi su znane naše slabosti i sva naša odanost. Ispuni nas svojom milošću da uvijek umijemo prepoznati put na koji nas zoveš i biti svjedoci tvoje ljubavi za sve kojima nas šalješ. Po Kristu Gospodinu našemu.

Petar odgovori: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«Lorenzo Monaco: Sv. Petar, oko 1370., Siena.

je stajao uza me, on me krijepio da se po me-ni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi na-rodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 16, 18Ti si Petar-Stijena, i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.

Evanđelje Mt 16, 13-19Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im:»A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar--Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, okrijepio si nas svetim otajstvom. Daj svojoj Crkvi da bude postojana u lomljenju kruha i nauci apostola te tvojom ljubavlju postanemo jedno srce i jedna duša. Po Kristu.

Petar odgovori: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«Lorenzo Monaco: Sv. Petar, oko 1370., Siena.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Govoreći o svetima, često se dogodi da njihov život, njihovi likovi, dobiju takve razmjere da u nama pobuđuju divljenje, ali se istodobno udaljavaju od naših života, od okolnosti u

kojima mi živimo, od naše ljudskosti i poteškoća s kojima se su-srećemo. Suprotno onomu radi čega su čašćeni, njihova veličina postaje nedostiživim uzorom, umjesto da budu primjeri koji nam pokazuju kako možemo njihov način življenja ugraditi u svoju sva-kidašnjicu. Jer, sveci su nam darovani da bismo Boga osjetili blizim, da bi nam blizina svetih bila ohrabrenje i pomoć.

Puno je toga što kod svetoga Petra i Pavla zadivljuje: ne samo u svjetlu njihova životopisa, nego i u svemu što je plod njihove vje-re i njihova apostolskog djelovanja; jer njihov je život ugrađen u početke Crkve, u ljepotu neizrecivoga, koja je rasla i koja svjedoči životnost Isusa Krista do naših dana, od duhovnosti koja je zaživjela u kršćanskoj ljubavi u brizi za najpotrebnije do velebnih djela koja su se očitovala u darovima srca i uma ljudi, vođenih Kristovim Du-hom, u umjetnosti, znanosti i svoj širini društvenih nastojanja. Što sve nije obilježeno imenima i duhovnim nasljeđem te dvojice svetih apostola! Pa ipak, ovo slavlje ne govori o njihovoj udaljenosti, nego o njihovoj blizini našoj vjeri, našemu vremenu, našim životima. I zato osjećamo da je povijest apostolskih prvaka s Isusom povijest naših života: bliska, dodirljiva, vjerodostojna.

Radost zbog znanja srca i gubitkaO toj blizini nam je progovara Božja riječ s nekoliko stranica Svetoga pisma. Tih nekoliko stra-nica upućuje nas na cjelinu povijesti Boga i čovjeka, na otajstvo kojega je svatko od nas dio. Život apostola Petra i Pavla protegnut je od početne iznenađenosti do završnoga pouzdanja. Prvi je susret s Bogom uvijek susret neočekivanoga obrata, ulazak koji zbunjuje i mijenja motrišta, osjećaje i ciljeve. I nije važno je li netko mlad ili star, učen ili neuk, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan. Susret s Kristom dovodi do zaokreta koji ima odlike privrženosti i predanosti Bogu.

Povijest svetoga Petra očituje da taj početak nije jamstvo da nakon njega neće biti odmaka, ali pokazuje i to da se taj početak ne gubi, nego da ima snagu novih početaka i da je vidljiv u vrijed-nosti završetka, u plodovima koji se nisu mogli ni naslutiti.

Stavljamo pred sebe tako bliske rečenice ove dvojice apostola, koje odišu istinom kršćanske ljepote. Apostol Petar, premda u početku nesiguran i sumnjičav, nakon Isusovih znamenja i ču-desnih djela zahvaćen je oduševljenjem, ali ubrzo i suočen s razočaranjem i sa svojom slabošću. Njegova spremnost i iskrena vjera, ali i njegovo kajanje i duboka bol, primili su ključeve nebe-skoga kraljevstva. Odgovor koji je dao o Isusu kao živomu Bogu trebao je dozrijevati u suzama i sumnji, da bi svakomu čovjeku Kristovo kraljevstvo bilo blisko; trebalo je dobiti dozreli odgovor ljubavi koji može izgovoriti svaki čovjek koji priznaje svoju malenost. Petrov odgovor na Isusovo pitanje: Ljubiš li me? nije iznikao iz nedohvatljive veličine, iz uvidâ koji su dostupni samo neki-ma, nego iz rastuženoga srca koje voli. Taj odgovor i mi danas ponavljamo i nosimo ga na oltar

Sv. Petar i Pavao

Od početne iznenađenosti do završnoga pouzdanja

32živo vrelo 33

MU

DR

OST

CR

KV

E

i u svoje živote: Gospodine, ti sve znaš; ti znaš da te volim.

Apostol Pavao, koji je bio uvjeren da pozna-je sve odgovore i da su mu jasni i put i cilj, mora proći kroz neočekivanost pada, kroz potrebu da ga u sljepilu drugi vode do motrišta i pogleda koji živi od snage drukčijega svjetla. Petar je dao odgovor koji nije razumio bez izdaje Uči-telja, a Pavao je nosio odgovore koji su urodili sljepilom. Baš kao i Petar, Apostol naroda nam ostavlja rečenicu u kojoj se vidi cijeli njegov život, a koja je i nama darovana. Pavao piše Korinćanima: »Ja sam najmanji među aposto-lima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna.« (1Kor 15, 9-10) On koji je mislio da posjeduje sve: i znanje i moć i životne odgovore, jasno daje do znanja: sve gubitkom smatram. On je otkrio dragocjenost koju je objavljivao drugima.

Dvije rečenice za svakogaTe dvije rečenice: Petrova: Gospodine ti sve znaš, i Pavlova: Milošću Božjom jesam što je-sam, otkrivaju nam ljepotu Crkve. U njima nema umišljenosti ni ljudske veličine; u njima nema zahtjeva niti privida; u njima nema vrije-đanja niti prijevare. Samo zahvalnost, pouzda-nje i predanost Bogu. Ima li netko tko ih ne bi mogao izgovoriti? U čijemu životu zvuče nepri-mjereno ili nepripadno? Za te riječi ima mjesta

Opravdani smo besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rim 3, 24). Tim riječima sveti Pavao izriče osnovni sadržaj svoga obraćenja, novi smjer života koji je po-

sljedica susreta s uskrsnulim Kristom. Prije obraćenja Pavao nije bio čovjek udaljen od Boga i njegova Zakona. Naprotiv, bio je opslužitelj, sve do fanatizma vjeran vršitelj Zakona. Međutim, u svjetlu susreta s Kristom shvatio je da je time nastojao na prvo mjesto staviti sama sebe, svoju pravednost te da je sa svom tom pravednošću živio za sama sebe. Shvatio je da je njegovu životu bio prijeko potreban novi smjer. A taj novi smjer nalazimo izražen u njegovim riječima: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20). Dakle, Pavao više ne živi za sebe, za svoju vlastitu pravednost. Živi od Krista i s Kristom.: dajući sama sebe, ne gledajući više da sama sebe stavi na prvo mjesto.«

PAPA BENEDIKT XVI., Kateheza na Općoj audijenciji, 8. studenoga 2006.

u ljudskoj tuzi i ushitu; one se lako pronađu iza pragova obiteljskih domova, u metežu ulica; one su u nadama siromašnih i u strepnjama bogatih; te se riječi nalaze nadvite nad bole-sničke krevete; one žive u mislima i traženjima znanstvenika, u žamoru i igri djece; kroz njih se čuje kucaj srca i vidi smiješak nerođenih; one su riječi koje ublažuju rastanke i ispunjaju čekanja; riječi snage zaljubljenih i odluka koje nasljeduju Krista…

Nikomu nisu suvišne, nikomu neprijatelj-ske: Gospodine ti sve znaš i: Milošću Božjom jesam što jesam. Pa ipak, njihov se odjek čuje jače, ako ih izgovaramo u poniznosti, srcem koje poznaje ograničenost čovjeka, i sa zahval-nošću, zadivljeni Božjim otajstvom.

Isus je Petru dao ključeve ne kao nebesko-mu vrataru, nego mu povjerava poziv i službu da svima širom otvara vrata Kristove blizine. Sam Petar i njegova vjera otvaraju vrata spase-nja, a time i istinske sreće u Kristu. U tu je sreću pozvan svaki čovjek. To smo pozvani svjedočiti kao Crkva, koja živi od malenosti i ljubavi, kao stablo koje ima korijenje u nebu, a plodove na zemlji; u vremenu koje nameće drukčiju sliku: sliku stabla koje raste iz zemlje, kojemu neba ne treba, i koje daje svoje neprobavljive plo-dove onima koji ih nasilno ubiru trgajući gra-ne, ne primjećujući da od odbačenih grana na preobraženu tlu nastaje križ, drvo života, pred kojim u svome srcu zahvalno ponavljamo: Gos-podine, ti sve znaš. Vodi nas svojom milošću.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

34

1. srpnja 2018.

Trinaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNarodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Ps 47, 2

Zborna molitvaBože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 1, 13-15; 2, 23-24Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.

Čitanje Knjige Mudrosti

Bog nije stvorio smrtniti se raduje propasti živih.Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova.I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 30, 2.4-6.11-12a.13bPripjev: Veličam te, Gospodine,

jer si me izbavioVeličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje 2Kor 8, 7.9.13-15Vaš suvišak neka nadoknadi oskudicu braće.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivo-sti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežlji-vost Gospodina našega Isusa Krista! Prem-da bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jed-nakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedosta-jalo onome koji bijaše nakupio manje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. 2 Tim 1, 10Spasitelj naš Isus Krist obeskrijepi smrti učini da zasja život po evanđelju.

Darovna molitvaBože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi.Po Kristu.


Ulazna: 219 Gospode Bože Otpj. ps.: Veličam te, Gospodine

(ŽV 4-2007) Prinosna: XIV Evo nas, Očeili: 325 Evo, BožePričesna: 199-200 O Kruše, živi milosniZavršna: 189-190 O Oče skrajnje blagosti

34živo vrelo 35

Braćo i sestre, s vjerom se utecimo svemogućemu Bogu da nas obnovi svojom milošću i ozdravi od svega što priječi radost života s njim i s braćom ljudima.

1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: da po otvorenosti tvojoj Riječi i po zajedništvu ispovijedanja vjere bude jasan znak tvoga Kraljevstva u svijetu, molimo te.

2. Za braću i sestre, pogođene bolešću i trpljenjem: obdari ih pouzdanjem u tebe i budi im bliz po ljubavi tvojih vjernika, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio brigu za bolesne i nemoćne: obdari ih snagom nesebične ljubavi da ondje gdje vlada trpljenje, unose radost tvoje blizine i tvoga otkupljenja, molimo te.

4. Za nas sabrane u tvoje ime: rasvijetli nas mudrošću Duha Svetoga da u svojim životima umijemo prepoznati znakove tvoje dobrote, molimo te.

5. Za naše pokojnike: po Kristovoj pobjedi nad smrću uvedi ih u radost vječnoga kraljevstva, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše smjerne molitve i daj da živeći dar otkupljenja budemo dionici tvoje pobjede nad grijehom i smrću. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Mk 5, 21-24.35b-43 (kraća verzija)Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovihs porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vje-ruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakov-ljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugle-da buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djete-tova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I dje-vojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapa-njeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevoj-ci dadnu jesti.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, žrtva kojusmo prinijeli i primili nek nas ojači, da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavii donosimo plod u posto-janosti. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Zapovijedam ti: Ustani!Đuro Seder: Ozdravljenje Jairove kćeri.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Često nas evanđelisti izvješćuju o tome kako su se mnogi ljudi okupljali oko Isusa, doslovno ga pritiskali svojom

prisutnošću. Htjeli su mu biti što bliže, kako bi ga izbliza čuli i doživjeli.

Pritiskati ili pasti na koljena Premda su se mnogi tiskali oko Isusa i pritiska-li ga, malo je onih koji su, poput nadstojnika Jaira, pali na koljena i usrdno ga molili. I mi smo takvi. I mi pritišćemo Isusa jer ne želimo pasti na koljena pred njim. Mi stojimo usprav-ni: ne priznajemo Isusa Krista Bogom koji nas može spasiti i izliječiti. Mi možda usrdno i tra-žimo nešto od Isusa, ali zapravo u tome svojem traženju i moljenju nemamo nikakav odnos prema njemu. Ophodimo se prema njemu kao prema svim ostalim ljudima od kojih nešto tražimo. Kad dobijemo ono što smo tražili, vi-še nas uopće ne zanimaju, idemo dalje svojim putom, kao da naši dobročinitelji nikad nisu ni postojali. Ili, kako veli Meister Eckhart, Boga pretvaramo u svijeću koju palimo da nešto dru-go pronađemo. Nakon što smo to našli, baca-mo svijeću. Tako nekako i mi pritišćemo Isusa. S njim smo samo izvanjski, a iznutra nismo s njim i nismo u njemu. Zato nam je nadstojnik Jair veliki uzor za istinski odnos prema Isusu, a to je odnos vjere, vjere koja zahtijeva padanje na koljena, klanjanje Isusu Kristu. Možda pre-više pritišćemo Isusa, ukoliko mu se nameće-mo; možda mu prebrzo i olako želimo biti jako bliski, možda nam je više potrebno da mu izda-leka dolazimo, da si priznamo koliko smo mu stranci, da mu možemo biti bliski dugotrajnom i mukotrpnom promjenom vlastitoga života.

A nismo mi samo poput onih ljudi koji su pritiskali Isusa. Nalikujemo mi i onim nadstoj-nikovim slugama koji dolaze s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Kada nismo dobili ono što smo tražili od Isusa, tada odustajemo od njega. Štoviše, pravdamo se da

bismo ga moljenjem »mučili«, dodijavali mu. Umjesto da i dalje ostanemo na koljenima, da i dalje budemo s Isusom, da njemu prepusti-mo sve ono što on namjerava činiti s nama, mi prebrzo i olako odustajemo od njega, upravo onako kako smo prije toga prebrzo i olako htjeli biti uslišani, biti njemu bliski.

Vjerojatno to i jest razlog zbog kojega se Isus umiješao u razgovor. Zasigurno mu je za-smetao takav stav. Hrvatski prijevod glasi da je Isus »čuo taj razgovor«, ali u izvorniku stoji da je Isus »prečuo« taj razgovor, odnosno, još bolje bi se moglo prevesti: »nije htio ni čuti za to«, nije ga bilo briga što nadstojnikove slu-ge govore Jairu. Kao kad mi kažemo nekomu ljutito: »Ne želim to ni čuti.« Da, Isus se zbog takva razgovora naljutio te je došao samomu Jairu i kazao mu: »Ne boj se! Samo vjeruj!« Drugim riječima, Isus je poručio njemu i nama da pustimo puste ljudske priče, ljudska umo-vanja i pametovanja, koja samo uzrokuju u nama razne strahove, zbog kojih odustajemo od Boga. Ne, pustimo te strahove i vjerujmo, vjerujmo u Isusa. Da se Isus ozbiljno bio na-ljutio na takav stav, da nije »htio ni čuti za to«, svjedoči i činjenica da nije dopustio nikomu da ga prati, osim Petra, Jakova i Ivana. Bilo mu je dosta »pritiskanja«, ljudskih logika, umovanja i pametovanja, htio je uza se imati osobe vjere.

Pustite mene, mislite na djevojčicu…

36živo vrelo 37

Podsmjehivati se ili hitro činiti dobroI još nešto. Isus je time što je »prečuo razgo-vor« i došao Jairu, i nama potvrdio da je jako dobro pokazati svoju spremnost da pomogne-mo drugima i prije negoli oni to od nas zaištu. Mi uglavnom činimo dobro kad nas netko za-moli za to. A iz iskustva znamo kako nije laga-no, kako je često ponižavajuće moliti nekoga za nešto. I obratno, iskustvo nas poučava kako je oslobađajuće i blagoslovljeno kad netko sâm primijeti našu nevolju i priskoči nam u pomoć. Tako je Isus učinio Jairu, a tako čini i nama. On želi da padnemo na koljena, da ga dođemo usrdno moliti, ali uvijek trebamo imati na umu da on dolazi nama u pomoć već i prije nego ga za nešto molimo. Bog je tako dobar da ne mo-ra biti potaknut našim molitvama i molbama, nego je potaknut samom svojom dobrotom. Tako trebamo i mi činiti spram svojih bližnjih, biti tako prožeti Kristovom dobrotom da nas ona motivira, da hitro prepoznajemo nevolju i patnju drugih, da im spremno pritječemo u pomoć, i onda kada nas oni za to ne pitaju, ču-vajući time njihovo dostojanstvo.

No, vratimo se Isusu. Nakon što je ušao u kuću, sada već preminule djevojčice, suočio je osobe koje su tamo »bučile, plakale i naricale u sav glas« s Božjim djelovanjem: »Dijete ni-je umrlo, nego spava.« A od osoba koje buče i pretjerano plaču i nije se moglo ništa drugo očekivati doli izrugivanje, podsmjehivanje,

MU

DR

OST

CR

KV

E

rekli bismo, cerekanje Isusu, podcjenjivanje njegove riječi, njegova poslanja. Tako je bi-lo nekoć, a tako je i sada. Oni koji se nalaze u buci ovoga svijeta, u buci svojih riječi i svojih zaključaka, oni koji plaču nad sobom i nad ovim svijetom, ti ne mogu čuti Krista i nje-gove riječi. Ti se i danas izruguju i podsmje-huju Kristu, Crkvi i kršćanima. To cerekanje, koje susrećemo u svijetu i u Crkvi, uvijek je izričaj vlastitoga samozadovoljstva vlastitim istinama i stavovima, izričaj nesposobnosti za primanje Boga, njegovih riječi i djela. Zato se vjernici nikada ne podsmjehuju, ne izruguju i ne cerekaju, ni Bogu ni drugima, nego puštaju da Bog djeluje u njima, da pokreće tamo gdje se čini da se nema više što pokrenuti, da do-ziva u život tamo gdje postoji samo ništavilo, tamo gdje je kraj da bude novi početak: »Ta-lita kum!« Neka taj »talita kum« odjekuje i u našem životu, da slušajući Kristovu zapovijed ustajemo na novi život.

I opet, kao i uvijek, nije Isusu do spektakla, do spektakularne vjere, nego: »I reče da dje-vojci dadnu jesti.« Kako li je divno to Kristovo povlačenje od sebe, kako li je velika i nježna briga za djevojčicu, za nas. Kao da čujemo po-niznoga Krist kako govori: »Ma pustite sada mene, mislite na djevojčicu, na nju koja je u potrebi…« Tomu čudesnomu i poniznomu Isusu Kristu, našemu Gospodinu i Spasitelju, neka je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

MU

DR

OST

CR

KV

E Žena koje je bolovala od krvarenja dvanaest godina i djevojčica koja je na umoru s navršenih tek dvanaest godina, dvije su slike života koji se gasi. U prvome prizoru krv je snaga života;

izgubiti ju znači izgubiti život. Drugi prizor govori o okrutnome gubljenju života koji je tek na svome početku. U prvome slučaju žena, željna života, sama dotiče Isusove haljine. To čini s vjerom da će to biti dostatno da bude ozdravljena. Zna da time krši odredbe i lijepo ponašanje jer je ženi to bilo nedopušteno. No, Isus joj kaže: »Kćeri, vjera te tvoja spasila.« Već u riječi »kćeri«, ona biva prihvaćena, spašena. U susretu s Jairovom kćeri koja već bijaše umrla, Isus prisutne uvjerava da ona nije umrla, nego da spava. Ono što je za druge nepovratna smrtnost, za njega je poput sna. Pokazuje svoju moć nad smrću. Zato prima dijete za ruku i vraća ju u život. U prvome slučaju žena vjerom dotiče Isusa i ozdravlja. U drugome Isus sam dotiče onu koja je podložna smrti. Dok smo na životu potrebna je vjera da bismo živjeli, vjera koji dotiče onoga koji je život. Kad nastupi smrt, Njegova je ruka jedina koja mjože oživjeti. Sada je vrijeme pružanja naše ruke, kako bismo jednom, onkraj praga smrti, mogli biti dodirnuti i uvedeni u novost života.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitva Bogorodici za Crkvu i za svijet

Želimo ti zahvaliti, Djevice, Majko Božja i Majko naša preljubljena,

na tvojemu zagovoru za dobro Crkve.Ti, koja si se bez zadrške, prigrlivši volju Božju,svim svojim snagama posvetila osobi i djelu tvojega Sina,nauči nas da poput tebeu srcu čuvamo i u tišini razmišljamootajstva Kristova života.

Ti, koja si se uspela sve do Kalvarijevazda najdublje sjedinjena sa svojim Sinom,koji te je na križu dao učeniku Ivanu za majku,pomozi da i mi osjetimo kako si nam uvijek blizu,u svakome trenutku života,posebno u trenutcima tame i kušnje.

Ti, koja si na dan Pedesetnice zajedno s apostolima u molitvi zazivala dar Duha Svetoga za Crkvu koja se rađa, pomozi nam da ustrajemo u vjernome nasljedovanju Krista.S pouzdanjem upravljamo pogled u tebe,koja si »znak sigurne nade i utjehe,sve dok ne dođe dan Gospodnji« (LG 68).

Tebe, Marijo, ustrajnom molitvom zazivajuvjernici sa svih strana svijeta da nas, uzvišena na nebesa među anđele i svete,zagovaraš kod svojega Sina,»dok sve obitelji narodâ,koje su obilježene kršćanskim imenom,i one koje još ne poznaju svojega Spasitelja,ne budu u miru i slozi sretno ujedinjeneu samo jedan narod Božji, na slavu Presvetoga i nevidljivoga Trojstva« (LG 69). Amen!

Papa Benedikt XVI.,Molitva pred likom Bezgrješne Bogorodice, 8. prosinca 2005.

38živo vrelo 39

Molitva za duhovna zvanja

O,Oče, daj da među kršćanima niknubrojna i sveta svećenička zvanja

koja će vjeru održati živom i čuvati zahvalan spomenna tvojega Sina Isusapo naviještanju njegove riječii po posluživanju sakramenata,kojima trajno obnavljaš svoje vjernike.

Daruj nam svetih službenika oltarakoji će biti pozorni i brižni čuvari euharistije,sakramenta najizvrsnijega Kristova daraza otkupljenje svijeta.

Pozovi službenike svojega milosrđakoji će po sakramentu pomirenjaširiti radost tvojega oproštenja.

Učini, Oče, da Crkva s radošću prihvati brojna nadahnuća Duha Sina tvojegai poslušna njegovom naukubrine za pozvane u svećeničku službui na posvećeni život.

Podupri biskupe, svećenike, đakone,posvećene osobe i sve krštene u Kristu,kako bi vjerno ispunili svoje poslanje u službi evanđelja.To te molimo po Kristu, našemu Gospodinu.Amen.

Marijo, Kraljice apostola, moli za nas!

Papa Benedikt XVI., iz Poruke za 43. svjetski dan molitve za duhovna zvanja,

5. ožujka 2006.

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Knjiga čitanja i sakramentalnost Riječi

I deja o kojoj čitatelj pita nije sasvim nova jer se i drugdje po svijetu već raspravljalo o uređenju »dvaju tabernakula« u liturgijskom prostoru: je-dan za čuvanje euharistije, drugi za čuvanje knji-ge Božje riječi, osobito Evanđelistara. Da bismo razumjeli razložnost pitanja i približili se jasnoći odgovora, potrebno je naglasiti važnost koju ob-novljena liturgija daje navještaju Božje riječi te uočiti razloge zbog kojih Crkva čuva i časti Pre-sveti oltarski sakrament.

O Božjoj riječi, naviještenoj u slavlju vjere, te o euharistijskim prilikama govorimo kao o dvama oblicima Kristove prisutnosti u liturgiji Crkve (SC 7). Tragom te istine Drugi vatikanski koncil priznaje da je Crkva »uvijek častila bo-žanska Pisma kao i sámo Gospodinovo Tijelo jer ona ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života – kako sa stola Božje riječi tako i sa stola Kristova Tijela« (DV 21). Čuvajući istini-tost i čistoću toga nauka ipak valja uočiti razli-ke u čašćenju Svetoga pisma i Kristova Tijela.

Praksa čuvanja Kristova Tijela pod prilikom kruha nakon slavlja euharistije u povijesti Cr-kve nije nastala iz želje za štovanjem euharistije, nego prvotno iz potrebe da se udioništvo u eu-haristijskom zajedništvu omogući i onima koji iz opravdana razloga nisu mogli biti prisutni na slavlju (bolesni i utamničeni) te umirućima. Nakon više stoljeća, srednjovjekovna kretanja u duhovnosti dala su »novo značenje« drevnoj praksi čuvanja Euharistije, pa su nastali oblici euharistijske pobožnosti i štovanja (klanjanja, blagoslovi, procesije), što je kasnije urodilo i oblikovanjem posebnoga mjesta za čuvanje eu-haristije – svetohraništa, koje će u doba baroka zauzimati središnji dio liturgijskoga prostora. Time je naglasak prenesen s euharistijske brige za bolesne i nemoćne na pobožnost prema Kri-stu prisutnom u euharistiji. Potrebno je pitati se o iskrenosti klanjanja pred Presvetim, ako znademo da u našoj životnoj blizini postoje oni koji su ‘gladni’ euharistije i kršćanske ljubavi.

No, to je tema za neko drugo promišljanje. Ov-dje ističemo da su briga za bolesne, nemoćne i umiruće te klanjanje i pobožnost dva valjana razloga za čuvanje euharistije na prikladnom i dostojnom mjestu u crkvi.

Premda Crkva u navještaju Božje riječi pre-poznaje Kristovu djelatnu prisutnost u zajedni-ci okupljenoj na liturgijsko slavlje te premda ne predviđa liturgijsko slavlje bez navještaja Rije-či, ipak valja reći da se čašćenje usmjereno pre-ma Božjoj riječi smješta na drugu razinu zna-čenja. Riječ izvan slavlja nema sakramentalno značenje kakvo imaju euharistijske prilike. Sto-ga bi izjednačavanje Riječi i Euharistije nakon slavlja vodilo k neželjenim nesporazumima i zabludama.

Liturgijska obrednost poznaje čašćenje Bož-je riječi unutar obrednog navještaja: navještaj je praćen poklicima i pjesmom; navještaju evan-đelja prethode: procesija, pjesma hvale, kađe-nje i znamenovanje, a na kraju se čašćenje iska-zuje poljupcem evanđelistara. Ipak, to su sve elementi čiji je smisao moguće razumjeti samo unutar dinamike obreda. Po dinamizmu i djelo-tvornosti Riječi sami udovi Crkve, nahranjeni i preobraženi Riječju i Tijelom, postaju nositelji i svjedoci Božje objave svijetu. Zatvoriti taj dina-mizam u Knjigu, čuvanu i ‘čašćenu’ na nekome časnom mjestu, značilo bi umanjivati obvezu poslanja koje proizlazi iz sakramentalnosti ri-ječi naviještene u liturgijskom slavlju. Korisno je na neki način omogućiti vjernicima da izvan slavlja mogu u crkvi osobno čitati i razmatrati Sveto pismo te moliti, ali ideja o »tabernakulu riječi« ne nudi nikakav »produžetak slavlja« na život vjere. Dva ‘tabernakula’ u prostoru slavlja zacijelo ne bi doprinijela promicanju željenoga jedinstva liturgije Riječi i euharistijske liturgije u slavlju vjere. Valja nam znati da Crkva pred svetohraništem nije samo zagledana u Krista, prisutna pod prilikom kruha, nego u molitvi i klanjanju također sluša njegovu riječ.

Kod preuređenja naše župne crkve rodila se ideja da se u svetištu, u blizini ambona, ure-di posebno mjesto na koje bi se, nakon navještaja Božje riječi u slavlju euharistije, knjiga misnih čitanja dostojno pohranila s ciljem naznačavanja Božje prisutnosti nakon slavlja euharistije. Željeli bismo razjašnjenje te ideje.

Danijel Koprivnjak

Knjižicu po cijeni od 5,00 kuna možete naručiti na [email protected] ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Za župne urede, koji za svoje vjernike žele naručiti više primjeraka, predviđeni su posebni popusti*: 50 primjeraka – 125,00 kn; 100 primjeraka – 225,00 kn; 200 primjeraka – 400,00 kn.

*Navedeni popust odnosi se samo na župe i pretpostavlja da knjižica nije namijenjena za daljnju prodaju.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Ispit savjestiPRIPREMA ZA SAKRAMENT POMIRENJA – ISPOVIJEDI

PRIREDIO: mons. Ivan Šaško

Oto

n Gl

iha:

Krčk

i kra

jolik

»Ex

voto

«, za

vjet

ne p

loči

ce;

crkv

a Ro

đenj

a Bl

. Dj.

Mar

ije, S

krad

in.

Documents

6živovre - hilp.hr...sreću i strast za svakodnevni život.« (Go-vor pape Benedikta XVI. umjetnicima, 21. studenoga 2009.). Traganje za Ljepotom izvire iz dubine čovjekova bića