Subota, 18. siječnja 2014., u 19 i 30 sati

ZAGREBAČKI SOLISTIKoncert u povodu 60. obljetnice ansambla

Michael Martin Kofler flauta i piccolo

Subota, 18. siječnja 2014., u 19 i 30 satiZagrebačKi SoliSti

Nakon koncerta s umjetnicima će razgovarati gordana Krpan.

U zabavnom programu s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom nastupit će grupa iXeS.

Koncert se održava pod visokim pokroviteljstvom ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, andree Zlatar Violić, ministrice kulture Republike Hrvatske, i Milana bandića, gradonačelnika Grada Zagreba.

ViolineSreten Krstić, koncertni majstorKarlo FioKrunoslav MarićĐana KahrimanMislav PavlinSaki Kodamaivan Zečević

VioleHrvoje PhilipsMarko otmačić

ViolončelaSmiljan Mrčela Zlatko rucner

KontrabaSMario ivelja

čeMbaloPavao Mašić

3

PrograM

arCangelo Corelli:Suita za gudače

(aranžman: Ettore Pinelli)Sarabande

GigueBadinerie

antonio ViValDi: Koncert za flautu, gudače i continuo u D-duru, op. 10, br. 3,

Il Gardellino (češljugar), rV 428Allegro

CantabileAllegro

Carl PHiliPP eManUel baCH: Simfonija u g-duru, Wq. 182/1, H. 657

Allegro di moltoPoco adagio

Presto

***

SilVio ForetiĆ: Solisti za gudače

(praizvedba)

boriS PaPanDoPUlo: Concertino za piccolo i gudače

PredigraRomanca

Igra

FeliX MenDelSSoHn: Simfonija za gudače u h-molu, br. 10

Adagio - Allegro

4

Ansambl Zagrebačkih solista osnovan je 1953. godine u sklopu Radio-televizije Zagreb, pod umjetničkim vodstvom glasovitoga violončelista Antonija Janigra. U više od pet desetljeća – pod umjetničkom palicom jednako znamenitih koncertnih majstora, poput Tonka Ninića, Dragutina Hrdjoka, Anđelka Krpana i Borivoja Martinića-Jerčića, Zagrebački solisti održavaju kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini, koju redovito predstavljaju i na svjetskim koncertnim pozornicama. Do sada su Zagrebački solisti održali više od tri tisuće petsto koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim središtima i najslavnijim koncertnim dvoranama kao što su: Musikverein (Beč), Concertgebouw (Amsterdam), Royal Festival Hall (London), Dvorana Berlinske filharmonije, Dvorana Čajkovski (Moskva), Santa Cecilia (Rim), Carnegie Hall (New York), Opera House (Sydney), Victoria Hall (Ženeva), Teatro Real (Madrid), Teatro Colón (Buenos Aires) itd. Redovito su gostovali na najpoznatijim glazbenim festivalima poput onih u Salzburgu, Pragu, Edinburghu, Berlinu, Bergenu, Barceloni, Istanbulu, Pradesu, Ossiachu, Dubrovniku i drugdje, a uz njih su muzicirali brojni ugledni solisti, primjerice – Henryk Szeryng, Alfred Brendel, Christian Ferras, Pierre Fournier, Leonard Rose, sir James Galway, Jean-Pierre

5

Rampal, Aldo Ciccolini, Katia Ricciarelli, Lily Laskine, Zuzana Růžičková, Mario Brunello, Isabelle Moretti, Guy Touvron i mnogi drugi. Zagrebački solisti izvode repertoar koji uključuje barokna, klasična i romantična djela, ali i djela suvremene glazbe, posebno ona usmjerena na aktualizaciju ranijih, pritom ne zanemarujući predstavljanje mlađih generacija hrvatskih skladatelja. Snimili su više od sedamdeset nosača zvuka, i to za kompanije Vanguard, EMI, ASV, Eurodisc, Melodia, Hispavox, Pickwick i Croatia Records. Od recentnijih se izdanja ističe nosač zvuka s djelima Ernesta Cordera, koji su snimili s istaknutim solistima – violinistom Guillermom Figueroom te gitaristom Pepeom Romerom (Naxos, 2010.). Taj je nosač zvuka nominiran za nagradu Latin Grammy. Ansambl je u 2013. godini snimio i nosač zvuka s djelima Borisa Papandopula, čije se izdavanje očekuje u proljeće 2014. godine. Zagrebačkim solistima dodijeljene su mnoge ugledne nagrade i priznanja, među kojima se ističu: prva nagrada u Mar del Plati (za album Koncerti 18. stoljeća), Medalja Pablo Casals, Medalja Elisabeth Sprague Coolidge (za izvođenje suvremene glazbe), nagrade Vladimir Nazor, Milka Trnina, Josip Štolcer Slavenski za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja; zatim Nagrade Ivan Lukačić Varaždinskih baroknih večeri, Villa Manin, UNESCO-a, Nagrada grada Zagreba, Srebrni kompakt disk diskografske kuće Croatia Records, Orden za zasluge naroda sa srebrnim zracima, Plaketa Grada Zagreba, više hrvatskih diskografskih nagrada Porin (1994. godine za životno djelo), Srebrna plaketa Hrvatske glazbene mladeži i brojne druge. Tijekom Domovinskoga rata Zagrebački solisti održali su sedamdesetak dobrotvornih koncerata (za grad Dubrovnik, za srušene glazbene škole u Hrvatskoj, srušenu zgradu HNK-a u Osijeku, Dječju bolnicu Zagreb, za brojne razorene hrvatske spomenike i dr.), a izveli su i brojne svečane koncerte u povodu predstavljanja nove hrvatske države. U 2010. godini ansambl je nagrađen Nagradom Orlando Grand Prix za osobite umjetničke doprinose u ostvarenju cjelokupnoga programa Dubrovačkih ljetnih igara. Od jeseni 2011. godine Zagrebački solisti nastupaju pod umjetničkim vodstvom glasovitoga francuskog violončelista Marca Coppeya te uz violinista Sretena Krstića kao koncertnoga majstora. Šezdeset godina uspješnoga djelovanja ovoga renomiranog hrvatskog ansambla klasične glazbe može se zahvaliti brojnim sjajnim glazbenicima koji su, u određenome razdoblju, zauzimali mjesto članova Zagrebačkih solista, a ono što sve članove – prošle, sadašnje i buduće – sasvim sigurno ujedinjuje, jest vrhunska razina i discipliniranost u vještini kojom se bave te nepresušni entuzijazam i ljubav prema glazbi, napose prema komornom muziciranju.

6

Austrijski flautist Michael Martin Kofler rođen je godine 1966. u Villachu. Flautu je studirao i diplomirao na Visokoj glazbenoj školi u Beču (u razredima Wernera Trippa i Wolfganga Schulza), a usavršavao se na Glazbenoj akademiji u Baselu kod Peter-Lucasa Grafa. Još tijekom studija godine 1987. postao je solo flautist Simfonijskog orkestra mladih Gustav Mahler (pod vodstvom Claudija Abbada), a u prosincu iste godine na poziv dirigenta Sergiua Celibidachea postaje član Minhenske filharmonije, na mjestu prve flaute. Od najranije mladosti osvajao je nagrade na mnogim međunarodnim natjecanjima

(Prag, Bruxelles, Bari, Uelzen, München). Uz Nagradu za promicanje kulture Koncertnoga društva iz Münchena, Nagrade za kulturu pokrajine Kärtner te počasne nagrade Ministarstva za znanost i kulturu Republike Austrije, Kofler dobiva 1993. i Nagradu za doprinos kulturi svojega rodnog grada Villacha. Od godine 1983. intenzivno se bavi solističkim i komornim sviranjem, a često snima za nosače zvuka, radio i televiziju. Nastupa s uglednim svjetskim orkestrima, među kojima su Academy of St Martin in the Fields, filharmonijski i simfonijski orkestri iz Praga, Varšave, Zagreba, Salzburga, Linza, Tel Aviva, Tokija, Osake, Kyota, Komorni orkestri iz Beča, Münchena, Stuttgarta, Würtenberga, Slovačka, Slovenska i Seulska filharmonija, Salzburška komorna filharmonija, amsterdamska Sinfonietta, Australski komorni orkestar Amadeus i Zagrebački solisti. Nastupao je kao solist pod vodstvom uglednih dirigenata kao što su James Levine, sir Neville Marriner, Fabio Luisi, Herbert Blomstedt, Frans Brüggen, Ton Koopmann i Jonathan Nott. Kao komorni glazbenik nastupao je s istaknutim glazbenicima poput Paula Badura-Skode, Irwina Gagea, Stefana Vladara, Stephana Kiefera, Konrada Ragossniga, Xaviera de Maistrea, Regine Kofler, Martina Spangenberga, Benjamina Schmida, Clemensa i Veronike Hagen, kao i Kvarteta Mandelring i Kvarteta Mozart iz Salzburga. Od godine 1989. profesor je na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu, a često održava majstorske tečajeve u Europi, Aziji i SAD-u. Bio je član prosudbenih komisija velikih međunarodnih natjecanja.

arcangelo Corelli (1653.-1713.) bio je istaknuti talijanski violinist i skladatelj baroka, koji je ostavio znatan utjecaj na daljnji razvoj sviranja violine. Stekao je slavu diljem Europe vlastitim izvedbama, ali i nastupima svojih učenika,

7

poput Francesca Geminianija ili Pietra Locatellija, koji su pronosili njegove novitete u sviranju na svojim nastupima diljem Europe. Kao skladatelj ostavio je trag na formama kao što su concerto grosso, trio sonata i sonata za violinu, kojima je postavio temelje za skladatelje generaciju starije od sebe, poput Bacha, Vivaldija ili Händela. Bio je vješt instrumentator, a njegove skladbe krase i bogata invencija, snažni formalni okviri te vješta harmonizacija. Tri Corellijeva jednostavna, a na glazbenom planu kratka plesna stavka koji čine Suitu za gudače, Sarabanda u d-molu, Gigue u A-duru i Badinerie u E-duru, nisu u skladateljevoj mašti zamišljena kao suita, već je riječ o trima stavcima iz njegovih Sonata za violinu (op. 5), koje je u cjelinu spojio talijanski skladatelj Ettore Pinelli (1843.-1915.) u 19. stoljeću. U tom obliku, kao suita, Corellijevi su stavci stekli veliku popularnost među gudačkim ansamblima i publikom, te je suita bila omiljeno djelo na repertoaru još i u drugoj polovici 20. stoljeća (kada su se intenzivnije počela postavljati pitanja o autentičnosti djela). Tada je ta kompozicija bila i jedna od temeljnih skladbi repertoara Zagrebačkih solista, koju je njihov tadašnji umjetnički voditelj i dirigent, Antonio Janigro, uvijek rado izvodio. Strastvena Sarabanda, preuzeta iz Sonate za violinu u d-molu, op. 5, br. 7, koristi pun zvuk ansambla, dok poletni Gigue, izvorno drugi stavak Sonate za violinu u A-duru, op. 5, br. 9, u prvi plan stavlja dionice violina. Kratka i žustra Badinerie donosi vrtloge virtuoznosti, a stavak je služio kao posljednji stavak Sonate za violinu u E-duru, op. 5, br. 11.

antonio Vivaldi (1678.-1741.), poznat i kao „crveni svećenik“, kako su ga nazivali njegovi suvremenici zbog njegove riđe kose, uz Johanna Sebastiana Bacha zacijelo je najpoznatiji barokni skladatelj. Za života je bio cijenjen i kao virtuozni violinist, a u svojem je skladateljskom radu postavio temelje zrelom baroknom stilu. Unatoč tome, nakon smrti je brzo zaboravljen, a ponovno je „otkriven“ tek početkom 20. stoljeća. U rodnoj Veneciji proveo je cijeli život. Učitelj mu je najvjerojatnije bio Giovanni Legrenzi. Vivaldi je poznat prije svega po svojim instrumentalnim skladbama, poglavito po više od tristo pedeset koncerata, od čega dvjesto trideset za violinu te devedesetak sonata. Također je skladao i pedesetak opera. Godine 1713. imenovan je profesorom violine u Ospitale della Pietà, ustanovi sličnoj sirotištu u kojoj su mlade djevojke, među ostalim, dobivale i temeljitu glazbenu poduku. Vivaldi će ondje službovati sve do 1740. godine, uz pokoji izlet u druge europske zemlje, a mnoga njegova slavna djela (koncerti, moteti, kantate i zborske skladbe) bila su namijenjena upravo sastavima u la Pietà. U isto vrijeme kada dolazi u tu ustanovu, Vivaldi sklada i svoje prve opere, koje su se uspješno izvodile diljem Europe pa Vivaldija lansiraju u sam vrh glazbenih događanja. Vivaldi je dao velik doprinos razvoju baroknog koncerta. Nastavlja tradiciju Corellija, Albinonija i Torellija; unosi inovacije koje su preuzeli mnogi drugi barokni majstori poput Tartinija i Telemanna, pa i sam Johann Sebastian Bach. Upravo je u instrumentalnim

8

koncertima Vivaldi ostvario možda najveće vrhunce svojega stvaralaštva, pišući u trodijelnom rasporedu stavaka (brzi-polagani-brzi), koji je postavio kao konačan oblik koncerta, iznimno virtuozna djela puna imaginacije te eruptivne energije brzih stavaka i lirske izražajnosti polaganih središnjih stavaka. Godine 1729. u Amsterdamu je tiskana Vivaldijeva zbirka šest koncerata za flautu, op. 10. Bila je to u cijeloj Europi prva tiskom objavljena zbirka koncerata za taj instrument, iako je većina koncerata što ih zbirka sadrži zapravo transkripcija ranijih Vivaldijevih koncerata za druge instrumente ili dijelom koristi neka prijašnja djela kao model. Treći koncert iz zbirke, Koncert za flautu, gudače i continuo u D-duru, rV 428, prerada je Koncerta za flautu, obou, violinu, fagot i continuo, RV 90. Koncert nosi podnaslov Il Gardellino (u nekim verzijama i Il Cardellino), što je talijanska riječ za češljugara. I doista, već u prvom stavku Vivaldi ornamentiranom i virtuoznom, raspjevanom dionicom flaute koja ne miruje, nego se obrušava po pasažama nad pratnjom gudača, imitira ptičji pjev, a stavak je ispunjen poletom. Drugi stavak pisan je samo za flautu uz continuo i donosi mirnu pastoralnu sliku oslikanu nježnim melodijama i plesnim ritmom siciliana. U posljednjem stavku ptić iz naslova, kojega predstavlja flauta, natječe se s drugim pticama čiji pjev donose gudači, a njihovo nadmetanje posljednjem stavku donosi bujicu energije u kojoj djelo i završava.

Peti sin Johanna Sebastiana Bacha, Carl Philipp emanuel bach (1714.-1788.), bio je u svoje vrijeme jedan od najcjenjenijih glazbenika iz nadarene obitelji Bach, a djelovao je u razdoblju kad se barokni stil (koji je u svojim skladbama njegov otac Johann Sebastian Bach iskazao u najsavršenijim oblicima) okretao prema sljedećem razdoblju glazbenoga stvaralaštva: klasici. Bio je jedan od najistaknutijih skladatelja tzv. osjećajnog stila, pretklasičnog glazbenog ogranka koji je iz baroka težio klasici, ali i nagovještavao kasniju romantiku. Unaprijedio je repertoar za instrumente s tipkama, koje je i sam svirao, a autor je i traktata o „pravome načinu“ sviranja tih instrumenata. Svoje je profesionalno djelovanje počeo na dvoru Friedricha II. u Berlinu. Friedrich II. bio je veliki ljubitelj i poticatelj umjetnosti, posebice glazbe, pa će mladi Bach na dvoru ostati sljedeća tri desetljeća, nakon čega će, od 1768. godine, služiti kao glazbeni ravnatelj u Hamburgu. Autor je opusa od oko tisuću djela, među kojima i devetnaest pretklasičnih simfonija. Pod brojem opusa Wq. 182 nalazimo šest simfonija pisanih isključivo za gudače, bez dodanih dionica puhača. Nastale su 1773. godine na narudžbu baruna van Swietena, jednog od najvećih mecena glazbe 18. stoljeća. Swieten je Bachu navodno dao uputu da skladanju simfonija pristupi slobodno, odriješenih ruku, i neka se ne zamara ograničenjima izvedbenih mogućnosti svirača, što je, čini se iz skladanoga, Bach objeručke prihvatio. Šest simfonija poznajemo i kao Hamburške simfonije, prema gradu njihova nastanka. Nakon dolaska

9

u Hamburg, Bach se doista mogao slobodnije posvetiti skladanju, uz manja ograničenja u pogledu sastava i stila, a ondje je nastalo čak deset njegovih simfonija. Hamburške simfonije sve slijede raspored stavaka brzi-polagani-brzi, a sadrže neke od Bachovih najinovativnijih ideja; iz njih izvire strast neuobičajena za dotadašnje glazbeno stvaralaštvo. U skladu s postavkama osjećajnoga stila, koji nastoji prikazati „prave i prirodne emocije“, ukidajući isprazni racionalizam, i u kojemu glazba treba govoriti izravno srcu i dirnuti ga, Simfonija u g-duru, Wq. 182/1, H. 657 donosi nagle promjene stanja, koje su za onodobnu publiku bile prilična novost. Bach uvodi nagle promjene i snažne kontraste karaktera, neočekivane promjene tonaliteta i smjera razvoja glazbenih misli. Drugi stavak unosi smiraj, dok je posljednji ispunjen plesnim pokretom. Simfonija odiše profinjenim glazbenim idejama.

Silvio Foretić (1940.) rođen je u Splitu kao sin opernog tenora. Djetinjstvo i mladost proveo je u Sarajevu i Osijeku. Nakon prvih skladateljskih pokušaja, studij kompozicije upisao je 1959. godine kod Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Za vrijeme studija radio je kao novinar, orkestralni glazbenik, baletni i operni korepetitor, operetni dirigent te kao pijanist i kućni skladatelj u Satiričkom kazalištu Jazavac (danas Kerempuh). Godine 1963. osnovao je Ansambl za suvremenu glazbu čiju su provokativnu i angažiranu djelatnost pratili skandali. Godine 1966. preselio se u Köln i na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu nastavio studij kompozicije kod Bernda Aloisa Zimmermanna i elektroničke glazbe kod Herberta Eimerta. Usavršavao se kod Karlheinza Stockhausena, bio suradnik i asistent Mauricija Kagela. Od 1974. do 2006. predavao je na Folkwang-Hochschule u Essenu i Duisburgu. Ondje je 1982. utemeljio ansambl Fin de siècle – fin de millénaire s kojim je u dvanaest godina priredio pedesetak koncerata suvremene glazbe. Jedan je od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik Hrvatske kulturne zajednice Colonia croatica u Kölnu. Nekoliko godina bio je član predsjedništva Kölnskog društva za Novu glazbu. Djeluje kao skladatelj, tekstopisac te kao izvođač (dirigent, pijanist, pjevač) pretežito vlastitih djela. Umjetnički je voditelj Glazbene tribine u Opatiji. O svojoj novoj skladbi, Solisti, koja će se večeras praizvesti, Silvio Foretić je zapisao: „Skladba je posvećena Zagrebačkim solistima. Dok se ‘solisti’ pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se kriju u notama, iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela.“

10

Jedna od najistaknutijih umjetničkih osobnosti hrvatske glazbe, skladatelj boris Papandopulo (1906.-1991.) kompoziciju je diplomirao u Zagrebu, u klasi Blagoja Berse, a dirigiranje kod Dirka Focka na konzervatoriju u Beču. Još kao student predstavio se javnosti istovremeno i kao dirigent i kao skladatelj, ravnajući izvedbama vlastitih djela, ali i djelima drugih skladatelja. Obavljao je različite funkcije u hrvatskom glazbenom životu; bio je, između ostaloga, direktor Hrvatskog pjevačkog društva Kolo, Glazbenog društva Zvonimir u Splitu te dirigent zagrebačke, riječke, sarajevske i splitske Opere. Papandopulov glazbeni jezik tijekom godina stvaralačkog rada kretao se od nacionalnog izraza u godinama prije Prvog svjetskog rata, preko postupnog integriranja značajki europske moderne, pa sve do upotrebe tada vrlo modernih skladateljskih tehnika, poput dvanaesttonske tehnike, kojom se djelomice koristio u nekoliko svojih djela. Jedan je od prvih hrvatskih skladatelja koji su iskazali veliko zanimanje prema neoklasicizmu. Golem opus toga skladatelja obuhvaća gotovo sve glazbene vrste: komornu i simfonijsku glazbu, opere, balete, skladbe za glasovir, vokalne skladbe te glazbu za film. Concertino za piccolo i gudače skladao je Papandopulo 1978. godine za vrsnu hrvatsku flautisticu Tinku Muradori koja je djelo praizvela iste godine, uz pratnju Zagrebačkih solista. Papandopulo nam u nazivima stavaka već nagovješćuje njihov sadržaj. Prvi je stavak obojen tradicijskom melodikom i ritmikom, počinje ga piccolo donoseći ornamentiranu melodiju krojenu prema tradicijskoj glazbi nad bordunom gudača, koji se uskoro pretvaraju u pratnju u pizzicatu. Papandopulo tu situaciju nekoliko puta ponavlja, uz poneki samostalni istup gudačkoga korpusa. Romancu počinju gudači, stvarajući nježnu, pastoralnu atmosferu kojoj se priključuje piccolo, donoseći melankoličnu melodiju slavenskoga prizvuka. U središnjem odsjeku dolazi do kratkog uzburkivanja emocija, no glazba se ubrzo ponovno okreće mirnom ugođaju s početka stavka. Posljednji je stavak doista igra – ples, vrlo razigran, raznovrsnih ritmova koji nas podsjeća na atmosferu prvoga. Piccolo i orkestar izmjenjuju se u izlaganju materijala oblikovanih prema tradicijskoj glazbi, prema kraju sve žustrije, i energičnim plesom zaključuju tu vedru i kolorističku Papandopulovu skladbu načinjenu od tri prizora.

Felix Mendelssohn (1809.-1847.), u svoje vrijeme jednako poznat i kao dirigent i kao skladatelj, jedan je od najznamenitijih i najomiljenijih skladatelja romantičara, a ostao je zapamćen i kao glazbenik najzaslužniji za ponovno “oživljavanje” opusa Johanna Sebastiana Bacha, za koje je bila iznimno važna izvedba Bachove Muke po Mateju 1829. godine, pod Mendelssohnovim ravnanjem, prva cjelovita izvedba toga djela nakon Bachove smrti. Mendelssohn je autor pet simfonija, nekoliko koncerata i oratorija te velikog broja komornih skladbi i skladbi za glasovir, pjesama, ali i danas manje poznatih duhovnih djela. Mendelssohn je jedan od onih skladatelja, poput Mozarta, koji su od najranijih dana nazivani „čudom“ i još je zarana skladao

11

velik opus kvalitetnih kompozicija. Tom mladenačkom opusu pripada i Deseta simfonija za gudače u h-molu, dio ciklusa od dvanaest istovjetnih djela što ih je Mendelssohn skladao u dobi od dvanaest do četrnaest godina, od 1821. do 1823. godine, kao svojevrsnu vježbu iz orkestralnog skladanja, kao upoznavanje i primjenjivanje tehnika velikih skladatelja prethodnika, poput Bacha i Mozarta, ali i za izvođenje na koncertima što ih je u njegovu domu organizirala njegova obitelj, a kojima je pribivala berlinska umjetnička i intelektualna elita. U razdoblju koje je prethodilo skladanju simfonija, Mendelssohn je učio kontrapunkt, kompoziciju i teoriju glazbe kod Carla Friedricha Zeltera, koji je na Mendelssohna uvelike utjecao, ne samo kao učitelj nego i kao poznavatelj umjetnosti. Upravo je Zelter mladome Mendelssohnu predstavio djela Johanna Sebastiana Bacha i pomogao mu u postavljanju Muke po Mateju, ali mu je predstavio i glazbeni stil Bachova sina, Carla Philippa Emanuela Bacha. Deseta simfonija jedina je jednostavačna, no njezin jedan stavak zaokružena je cjelina i najduži je stavak od svih Mendelssohnovih simfonija za gudače. Nije sigurno je li simfonija trebala imati još stavaka, pa je ostala nedovršena, ili ju je Mendelssohn zamislio takvom obliku. Počinje svečanim Adagiom, uvodom koji sadrži neke karakteristike majstora klasičara, ali i romantične uzdahe, kao i punoću i kompaktnost zvuka koji najviše iznenađuju od tako mladog skladatelja. Slijedi Allegro i njegova briljantna energična prva tema s mnogo odjeljaka pisanih unisono, koji dodatno osnažuju zvuk. Druga tema donosi kratkotrajno smirenje unutar turbulentne teksture, ali i u provedbi i u Codi prevladava materijal iz prve teme Allegra. I dok prvih šest simfonija doista možemo nazvati vježbama, i namjerno su skladane prema stilu Carla Philippa Emanuela Bacha (vjerojatno na Zelterov poticaj), posljednjih šest, kojima pripada i Deseta, doista već pokazuju individualni stil i fantaziju talentiranog mladog skladatelja, te njegov prijelaz iz konzervativnijeg, strožeg stila, prema slobodnijem jeziku romantike, čiji će istaknuti predstavnik postati upravo Mendelssohn. Osma, Deveta i Deseta simfonija posebno pokazuju polagano udaljavanje od klasičnih modela i istraživanje orkestralnog sloga koje će Mendelssohn dalje razvijati u svojim simfonijama za puni orkestralni sastav.

nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava LisinskogZa nakladnika: Dražen Siriščević, ravnateljProducentica programa: Ana BoltužićUrednica: Ana Boltužićautorica teksta: Marija Saragalektorica: Rosanda Tometićoblikovanje, grafička priprema i tisak:Intergrafika TTŽ d. o. o., Zagrebnaklada: 500 primjerakaCijena: 20 kuna www.lisinski.hr

12

15. velja»e 2014.

ČEŠKA FILHARMONIJAJiří Bělohlávek dirigent

Nikolaj Luganski glasovir

Program:B. Smetana: VltavaS. Rahmanjinov: Koncert za glasovir i orkestar u c-molu, br. 2, op. 18A. Dvořák: Simfonija u e-molu, br. 9, op. 95, „Iz Novog svijeta“