1

FILOZOFIJA JEZIKA

Elementarni uvod

(Za privremenu uporabu studenata Filozofskog fakulteta u Mostaru – sastavio A.

Šoljić)

UVODNA RAZMATRANJA

Zanimanje filozofa za pitanja jezika oduvijek je postojalo. To je samorazumljivo, jer

je filozofija otvorena za cjelinu bitka, kako na podruĉju pojmova tako i na podruĉju

iskustva. Rezultati filozofiranja mogu se zabiljeţiti samo u jeziku, no i sam ĉin

filozofiranja bitno je ne-odvojiv od jezika. Pa ipak u ţarište filozofskog zanimanja

prvo su dospjela fiziĉko-kozmološka pitanja (lakše se suoĉavamo s onim što nam je

udaljenije nego s onim što nas proţima, što je dio nas), potom metafiziĉka, logiĉka,

etiĉka, spoznajno-teorijska, antropološka, zatim pitanja filozofije povijesti, filozofije

umjetnosti itd. I sam izraz 'jezik' relativno je kasno postao zasebnim predmetom

promišljanja. Kao što ćemo vidjeti Platon ne raspravlja o jeziku, u smislu njegove

cjelovite problematike, nego o imenima. Aristotel ĉini odmak od Platonove

usidrenosti u mitski kontekst, ali takoĊer ne raspravlja o cjelini jeziĉne pojavnosti

nego istiĉe raznovrsnost izriĉaja/iskaza. Tako sve do novoga vijeka filozofi pridodaju

nove vidove (facete) jeziĉne problematike pa se tek krajem 18. stoljeća poĉinje

problematizirati jezik kao jedinstvena stvarnost.

Tek je u 20. stoljeću - osobito sredinom toga stoljeća – problematika jezika dospjela

u samo ţarište filozofskog zanimanja. Toj zaokupljenosti jezikom zgodan je izraz dao

ameriĉki filozof Richard Rorty odabravši za naslov svoje zbirke ogleda o filozofskoj

metodi, objavljene 1967 u izdanjima Chicago University Press, The Linguistic Turn.

Doista, tih je godina, pored već ĉetiri afirmirana pristupa jeziku (logiĉkog pozitivizma

u potrazi za idealnim /eventualno formaliziranim/ jezikom znanosti u tradiciji Fregea,

ranog Wittgensteina i Carnapa, zatim filozofije obiĉnog jezika nadahnute kasnijim

Wittgensteinom i Austinom, strukturalizma nadahnutog prvenstveno djelom F. de

Saussurea ali i niza drugih teoretiĉara, te osebujnoga Heideggerova pristupa i – na

njegovu tragu - hermeneutike) u punom zamahu bio već peti pristup, koji je s jedne

strane zdruţivao korjenitu modernost i duboke tradicijske korijene, a s druge strane

znanstvenu konkretnost s izrazito filozofskim interesom. Rijeĉ je dakako o

transformacijsko-generativnoj teoriji jezika, koja je u samo jednom desetljeću osvojila

gotovo sve mlade jezikoslovce, ali ujedno zaintrigirala i profesore filozofije.

Radilo se dakle o veoma raznorodnim i istodobno ambicioznim pristupima, koje nije

lako amalgamirati pa je stoga Filozofija jezika ustvari još uvijek daleko od ustaljenih

odgovora pa i od ustaljenog popisa kljuĉnih pitanja. Mogli bismo reći da je usprkos ne

baš mladoj dobi i danas u nastajanju ili barem stalnom previranju. Stoga nije ĉudno da

priruĉnici filozofije jezika mahom slijede dosta raznolike programe i nacrte.

Zapravo je pitanje jezika malo pomalo dospjelo u središte filozofije upravo zbog

dvostruke krize, to jest zbog krize filozofije i krize jezika. Razoĉaranje filozofskom

tradicijom, ali i nizom pokušaja da se filozofija korjenito transformira (Descartes,

engleski empiristi, Kant, Hegel, Husserl – da spomenemo samo neke pokušaje) brojne

je moderne filozofe potaklo da filozofiju posve svedu na kritiku jezika, jer su u

njegovoj ‗nesavršenosti‘ i – još više u zloporabi (ili navodnoj zloporabi) te

nesavršenosti - vidjeli izvor neizljeĉivih zastranjenja u prevladavajućoj tradiciji

2

zapadne filozofije. Stoga su neki filozofi kritiĉkom analizom uznastojali provesti

svojevrsnu ‗terapiju‘ jezika. Ta je tendencija vidljiva osobito kod sljedbenika kasnog

Wittgensteina. Drugi su se pak zanosili reformiranjem jezika pa ĉak i konstruirali

formalizirane jezike, koji bi izbjegli slabosti i nesavršenosti naravnoga jezika. Ova su

nastojanja ponajviše uhvatila korijena u anglo-saksonskoj filozofiji (iako su zaĉetnici

tog programa njemaĉki logiĉari Gottlob Frege i njegov sljedbenik Rudolf Carnap).

Njihova je zajedniĉka poĉetna motivacija antimetafiziĉka i pozitivistiĉka. S

vremenom se ipak taj tabor znatno diferencirao pa su se dvije spomenute tendencije

kroz uzajamnu borbu mišljenja donekle zbliţile tako da se danas i u tako-zvanoj

anglosaksonskoj filozofiji na obiĉni, naravni jezik gleda s više uvaţavanja, a na

umjetne, formalizirane jezike s više skepse. Zapravo više ne moţemo opravdano

govoriti o anglo-saksonskoj filozofiji pa je danas za filozofiju kojoj je u središtu

kritika ili 'terapija' jezika ustaljen naziv analitička filozofija. Unutar nje ima više

razliĉitih tendencija, ali ih nije lako razrvrstati po nekom jasnom i jedinstvenom

kriteriju.

Iako je danas analitiĉka filozofija jezika najrasprostranjenija, drţim da je dobro

razvijati i druge pristupe. Osobito je generativno-transformacijska teorija jezika N. A.

Chomskog pridonijela tome da se malo pomalo urušava zid izmeĊu filozofskog i

znanstvenog pristupa jeziku pa je za cjelovito poimanje jezika oĉito od koristi

pristupati jeziku s više razliĉitih gledišta. Analitiĉka filozofija jezika još uvijek je

najdominantnija, pa ćemo nerijetko naći uvode u filozofiju jezika koji se i zaustavljaju

samo na tom tipu filozofiranja, jedva usputno dotiĉući transformacijsko-generativnu

teoriju N. A. Chomskog. Neki na primjer u priruĉnicima filozofije jezika ne spominju

ni Wilhelma von Humboldta ni M. Heideggera, ili ih eventualno jedva spomenu, ali se

uopće ne osvrću na njihova promišljanja jezika.

Donekle je razumljivo što razliĉiti priruĉnici filozofije jezika zaobilaze F. de

Saussurea, jer je njegov strukturalizam znatno zadahnut pozitivistiĉkom sociologijom

pa izvorno bez filozofskih ambicija, a tek je kroz recepciju kulturne antropologije

postao i filozofski relevantan.

Mi ćemo slijediti panoramski pristup (moglo bi se reći u tradiciji takozvanog

hrvatskog pletera uvaţavati povijesnu, tematsku i metodološku raznolikost), a to znaĉi

da ćemo – unatoĉ saţetosti – nastojati dotaknuti širok spektar kljuĉnih pitanja

filozofije jezika, što dakako ne znaĉi da ćemo svima dati jednak prostor. Pitanja su

brojna i meĊusobno isprepletena. Pitanje znaĉenja na primjer intimno je povezano s

pitanjem istine, ali i s pitanjem uporabe, svijesti i intencije. Isto tako isprepletene su

funkcije jezika: sluţi li jezik prvenstveno komunikaciji ili prikazivanju (opisivanju)

stvarnosti ili pak djelovanju?

Izlaganje bi se moglo artikulirati na razliĉite naĉine. Moglo bi se izdvojiti i sustavno

razmatrati kljuĉna pitanja odnosno kljuĉne probleme, ali isto tako i u povijesnom

slijedu izdvojiti prijelomne trenutke u kojima je problematika jezika bivala jaĉe

osvijetljena. Dakako da je moguće i kombiniranje dvaju spomenutih pristupa, jer i

kljuĉni problemi u vremenskom slijedu bivaju sve slojevitije sagledani, a isto tako u

odreĊenom prijelomnom trenutku moţe pojedinom problemu biti posvećeno više

pozornosti odnosno pridavana veća vaţnost. Ja sam sklon povijesnoj perspektivi jer

mi se ĉini da povijesni kontekst pomaţe većoj preglednosti i razumljivosti kljuĉnih

problema. A unutar povijesne perspektive posebno mjesto posvetit ću autorima koji su

3

dali kljuĉan doprinos osvjetljavanju problematike jezika. Pri tome se neću opšrno

baviti biografskim prikazima, ali poneka anegdota iz ţivota nekih mislilaca zna biti od

pomoći u razumijevanju njihova pristupa problematici jezika, pa premda je djelo

svakako bitnije od biografije, poneka zgoda iz ţivota moţe baciti zanimljivo svjetlo

na samo djelo.

Promišljanje jezika trebalo bi na kraju, uz ostalo, sluţiti i općem osvješćivanju

(filozofi se ne bi smjeli sputati ni zavesti modom, aktualnošću i/li primjenjivošću

odreĊenih uĉenja), jer 'ĉudo jezika' uz raznolike uporabe zna biti i zlorabljeno. Znan

nam je izriĉaj A.B. Šimića «pjesnici su ĉuĊenje u svijetu», znan nam je i strah proroka

pred zadaćom osvješćivanja naroda («Ah, Gospode Jahve, gle ja ne umijem govoriti:

dijete sam» – Ecce nescio loqui, u knjizi proroka Jeremije 1,6), ali isto tako i politiĉki

govor zavoĊenja i laţnog obećavanja, sve do govora mrţnje, koji osobito buja u

vrijeme ratova i meĊunacionalnih sukoba, pa je i posloviĉno poznata 'zagaĊenost'

njemaĉkog jezika tijekom nacistiĉke vladavine. Prema tome, ni pjesniĉki ni proroĉki

govor ne bi trebali ostati izvan filozofskog propitivanja, ali ni politiĉarsko šifrirano

zakukuljeno ne-kazujuće govorenje, pa ni politikantsko «bla, bla» bez filozofskog

prokazivanja.

Ovaj saţeti uvod u filozofiju jezika ponajviše odstupa od standardnih uvoda u

filozofiju jezika zalaţenjem u podruĉje opće lingvistike. Nastojat ću izbjeći

preklapanja s programima koji se cjelovitije i kompetentnije izlaţu u kolegijima

teorije jezika i knjiţevnosti, ali raĉunajući s time da studenti filozofije nisu nuţno i

studenti knjiţevnosti, drţim uputnim da kao kompletni intelektualci trebaju steći

uvjete za plodan dijalog s drugim humanistiĉkim disciplinama. Stoga i uz rizik manjih

preklapanja neće biti na odmet osvijetliti dodirne toĉke i hvatišta za spomenuti

dijalog. U tom smislu, iako danas postoje mnogobrojne i vrlo raznolike znanstvene

analize jezika, mi ćemo dotaknuti samo one malobrojne koje nam se upravo zbog

naglaska na općim znaĉajkama jezika ĉine u znatnijoj mjeri filozofski relevantnima.

Osim osvrta na neke rezultate opće lingvistike moţe nam dobro doći i osvrt na poneko

razmišljanje o jeziku koje je u općoj povijesti filozofije ostalo više-manje u sjeni. Zato

ćemo bez kontinuiranog praćenja rasprava o jeziku ipak sporadiĉno ukazati na neke

davne uvide koji tek danas, viĊeni u novom svjetlu i kontekstu, bivaju ponovno

aktualni i znakoviti.

Tako ovaj Uvod u filozofiju jezika poprima ĉetverodjelni ustroj. Filozofska se

tradicija sve do modernog doba uglavnom bavila znaĉenjem pojedinaĉnih

rijeĉi/izraza. Tek poslije Kanta, negdje s romantizmom pogled se okreće širem

spektru jeziĉnih pojava, a osobito je de Saussure istaknuo sustavni i društveni karakter

jezika. Stoga ćemo kao drugi blok razmotriti filozofske aspekte i izazove lingvistike

kao (pozitivne) znanosti o jeziku. Treći blok posvetit ćemo takozvanoj analitiĉkoj

filozofiji jezika. Ĉetvrti će blok biti posvećen uvjetno nazvanoj spekulativnoj

filozofiji jezika.

4

I. DIO – RIJEĈI I ZNAĈENJA

Platonovi doprinosi promišljanju jezika

Kao i većini drugih filozofskih disciplina i filozofiji jezika korijene i pretpovijest

moţemo potraţiti u Platonovim dijalozima. Mora nam dakako biti jasno da Platon nije

razvio filozofiju jezika u današnjem smislu, a s druge strane trebamo biti svjesni da su

se i takozvani predsokratovci već hrvali s pitanjima vezanim uz jezik. Prema tome kad

Platonu pridajemo osobitu vaţnost u kontekstu antiĉkog promišljanja jezika imajmo

na umu da su uĉenja predsokratovaca saĉuvana tek u ulomcima (fragmentima), a od

Platona su na sreću saĉuvani brojni dijalozi, a dijalozi su već po svom raspravnom

obliku upućeni na pozornost prema pitanjima jezika.

Platon je dakle baštinik niza mislilaca koji su uoĉavali odreĊene probleme vezane uz

jezik. Dapaĉe, uputno je uĉiniti i još jedan korak unatrag: već se u mitovima

susrećemo s ĉovjekovim pitanjem o porijeklu jezika. Jezik se tu poima boţanskim

darom, a već uz prve ljude veţe se i davanje imena stvarima u svijetu. Danas je dosta

uobiĉajeno brkati mitove s bajkama pa se ĉesto mit poima u korjenitoj

suprotstavljenosti logosu, što je pogrešno. Filozofsko promišljanje ima svoje korijene

u religioznim predstavama, a kritiĉko svoĊenje mišljenja u granice samoga uma bilo

je dug i postupan proces.

Prve korake odmaka od mitsko-religioznog poimanja u pravcu kritiĉkog odnosa

prema jeziku susrećemo u nekim Heraklitovim izriĉajima (autoritativno Dielsovo

izdanje predsokratovskih fragmenata prevedeno je i na hrvatski – glede Heraklita

valja u ovom kontekstu vidjeti VS 22, B 32, 48, 67, 114) koji upozorava da se ne

smijemo dati zavesti rijeĉima nego tragati za poretkom svjetskog zakona koji ravna

vjeĉnom mijenom..

I Parmenid je prema jeziku kritiĉan: imena prema njegovu uĉenju pripadaju svijetu

privida kao izraz ljudskih mnijenja o bitku.

Demokritu se pripisuju već nešto sloţenija stanovišta o odnosu rijeĉi i stvari.

Nestalnost toga odnosa zrcali se u tome što jedna rijeĉ moţe upućivati na više stvari, a

s druge strane ista stvar ponekad ima više imena (ovaj je uvid vaţan i dalekoseţan –

on se javlja iznova i iznova u blago variranim formulacijama). Nadalje, ime odreĊene

stvari doţivljava promjene, a na kraju susrećemo i stvari kojima ne odgovara nijedna

rijeĉ. Sve to Demokrita upućuje na uvjerenje da porijeklo jezika valja traţiti u

konvenciji.

Probleme jezika Platon dotiĉe u više dijaloga, a svakako im je ponajviše posvećen

dijalog KRATIL. Naravno, od Platonova se vremena problematika jezika proširila, ali

većina pitanja koja susrećemo u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih

rasprava.

Glavnina rasprave, u kojoj sudjeluju Hermogen, Kratil i Sokrat, odnosi se na pitanje

što je temelj znaĉenja rijeĉi, toĉnije imen(ic)a. Izloţit ćemo relativno iscrpno tijek

rasprave, jedva dotiĉući veliki središnji dio u kojemu se pokušavaju objasniti brojni

korijeni imen(ic)a. Za utemeljena i pouzdana etimološka razmatranja vrijeme oĉito ne

bijaše zrelo.

5

Hermogen i Kratil zastupaju posve opreĉna stajališta glede toga što odreĊuje znaĉenje

rijeĉi (imenâ). Ta se dvojba najkraće moţe saţeti u dva kljuĉna izraza; (physei

- po prirodi) ili (thesei - po pogodbi/konvenciji). Zato sporazumno uzimaju

Sokrata da arbitrira u njihovom sporenju.

Hermogen drţi da znaĉenje rijeĉi potjeĉe od pogodbe/ugovora (synthēke) ili

suglasnosti/priznanja (homologìa), odredbe (nomos - nomô) i navike odn. obiĉaja

(ethos - ethei). Nasuprot tome Kratil drţi da rijeĉi svoja znaĉenja dobivaju po prirodi

(physis – physei).

Sebi svojstvenom ironijom Sokrat se najprije ograĊuje od uloge arbitra, jer zbog

siromaštva nije mogao biti dobro školovan u gramatici, ali pristaje zajedno sa

spomenutim sugovornicima tragati za istinom o znaĉenju rijeĉi. Najprije propituje

Hermogenovo stajalište. Hermogen na primjeru robova kojima gospodari promijene

ime pa novo ime jednako dobro sluţi svojoj svrsi kao i ono starije odnosno izvorno,

nastoji pokazati da je dostatno naviknuti se na ime, ma kako ono bilo dano ili

odabrano. Sokrat odmah postavlja pitanje kompetentnosti davatelja imena: moţe li

to doista biti bilo koji pojedinac (idiotes) i moţe li npr. on zvati ĉovjeka konjem i

konja ĉovjekom, na što Hermogen bez dvoumljenja odgovara potvrdno. Slijedeće

Sokratovo pitanje takoĊer je pertinentno: nije li istinitost sudova koje izriĉemo na neki

naĉin uvjetovana ispravnošću imena koja su dio tih sudova? Ako sudovi mogu biti

istiniti ili neistiniti moţe li neka stvar imati bilo koliko imena koja bi im proizvoljno

davali pojedinci? Hermogen još ustraje na svom stajalištu pa navodi primjer da istoj

stvari barbari daju imena razliĉita od grĉkih, a i razliĉita grĉka plemena istim stvarima

daju donekle razliĉita imena. Sokrat nastoji ostati pri problemu istine pa pita

Hermogena prihvaća li to on mišljenje sofista Protagore da je čovjek mjerilo svih

stvari, drugim rijeĉima hoće li se i stvari razlikovati kao što se razlikuju imena. Tu se

Hermogen već koleba jer se ne ţeli u svemu sloţiti s Protagorom. Sad Sokrat razvija

misao pitajući po ĉemu bi netko bio mudriji od drugoga, ako svatko s istim pravom

moţe davati imena stvarima. Sokrat drţi da stvari po naravi posjeduju svoju bit. I ne

samo stvari, nego i čini imaju svoju istinsku narav. Da bismo nešto ĉinili sluţimo se

instrumentima, opet u skladu s prirodom. Ako nam treba odgovarajući instrument za

rezanje, zar i za ĉin govora, koji je takoĊer ljudski ĉin, nisu potrebni odgovarajući

instrumenti – a to su imena (rijeĉi)? Ako je tome tako, moţe li netko tko hoće

ispravno govoriti, proizvoljno - kako mu se svidi - nametati stvarima imena? Imena su

instrumenti, zakljuĉuje Sokrat, a davanje imena svojevrstan je zakonodavni ĉin.

Uĉitelj je, kad nas uĉi ispravnim imenima, u ulozi zakonodavca (nomothétês).

Dapaĉe, da bi se stvari ispravno imenovale, zakonodavac bi trebao uĉiti od

dijalektiĉara (filozofa).

Ukratko, Sokratu je bitno da se saĉuva kriterij istinitosti, a potpuna proizvoljnost u

davanju imena po njegovu bi sudu onemogućila takav kriterij.

Sad Sokrat postupno prelazi na razmatranje pojedinih imena, što nas ne će osobito

zanimati; spomenimo tek nekoliko primjera radi kurioziteta. Neumjesno bi bilo, drţi

Sokrat, da bezboţan sin u poboţna oca nosi ime Teofil (Bogoljub ili miljenik Boţji).

U ovom kontekstu pada mi meĊutim na pamet kako njemaĉki filozof Schnädelbach

sebe predstavlja «frommer Atheist», što bi u uobiĉajenom prijevodu bilo «poboţni

ateist». No 'fromm' u korijenu nema ništa vezano za boţansto, nego izvorno znaĉi

blag, krotak, ĉestit i sliĉno, a tek proširenjem svoga znaĉenja izraz je obuhvatio pa

onda i naglasio upravo poboţnost…

6

A prikladnom se Sokratu ĉini dvostrukost korijena u Zeusovu imenu (di- i ze- jer je

Zeus onaj po kojemu svi dobivaju ţivot (‗di on zen‟ – 396a). Zaustavljajući se još

malo na 'rodoslovlju' glavnih grĉkih bogova Sokrat kaţe kako u prvi mah izgleda

neprikladno Zeusa drţati sinom Kronosa (Vremena), no onda u genitivnom obliku

Kronosa uoĉava korijen , što znaĉi um, pa zakljuĉuje da je to itekako prikladno…

Iako neke od 'etimologija' imaju odreĊeni šarm – tako npr. 421b evocira

(biće) na koje se odnosi traţenje - , a (istina) evocira

(boţansko tumaranje, kruţenje), što planetarno popularni slovenski filozof Slavoj

Ţiţek paralelizira s tako-zvanim Freudovim «radom sna», to jest neoĉekivanim

sastavljanjima i razdvajanjima. MeĊutim, bez obzira na sugestivnost i šarm, u tim

'igrama rijeĉi' ne moţe biti govora o etimološki utemeljenim vezama. No, premda su

Sokratove etimologije neutemeljene (i sam sugovornik Hermogen obazrivo ukazuje

na tu neutemeljenost («Ti si to Sokrate doista smiono rašĉlanio») druge su teme

vrijedne naše pozornosti.

Kao što smo uostalom rekli, za etimološka pitanja Sokrat i Platon nisu bili spremni,

no ta su pitanja i danas tvrd orah pa se i veliki autoriteti u mnogim sluĉajevima

razilaze. (Ni Heideggerove etimologije filolozi ne prihvaćaju kao pouzdane, što ne

znaĉi da one ne posjeduju odreĊenu sugestivnost i da ne mogu posluţiti osvjetljavanju

nekog problema. Isto vrijedi i za brojne etimologije drugih znaĉajnih mislilaca,

ukljuĉujući Hegela…) a upravo je zabavno kako je inaĉe vrlo kompetentni hrvatski

filolog Petar Skok, na tragu nekih starijih dubrovaĉkih tekstova otoke Elafite kod

Dubrovnika povezao s jelenima (elafos) umjesto s divljim maslinama (elāa). Drugim

rijeĉima, ime su tim otocima dali stari grĉki zamljopisci jer se radi o otocima obraslim

divljim maslinama, a ne zato što bi svojom konfiguracijom imali nekakve sliĉnosti s

jelenima).

Na tragu već spomenutoga Demokritova uvida o 'nesimetriĉnosti' sklopa rijeĉi i

sklopa stvari ovdje se ĉini prikladnim ukazati na to da se stalna mijena jeziĉnih

elemenata odvija razliĉitom dinamikom i razliĉitom logikom od mijene znaĉenjskih

polja. Veoma prikladnim primjerom ĉini se glagol taknuti (iz starijega oblika t-konti),

iz kojega imamo brojne izvedenice, kako glagolske (dotaknuti, ticati, poticati,

isticati), tako i imeniĉne (toĉka, toĉnost, doticaj, poticaj itd.) pa i pridjevske (toĉan,

dotiĉni, istaknuti itd.) i priloške. Vrijedi uoĉiti duboku starost korijena ovoga glagola:

on je zajedniĉki s nizom drugih indoeuropskih jezika: latinskog tangere (zanimljivo, u

grĉkom je posvjedoĉen samo aorist !), talijanskog toccare, francuskog

toucher, engleskog touch…MeĊutim, dok u hrvatskom imamo glagol bliskog znaĉenja

dirati, iz kojega je izvedena imenica dodir, te pridjev dirljiv, engleski za dodir

zadrţava rijeĉ touch, a dirljiv je touching! Touch štoviše znaĉi i opip, ali ako se radi o

opipavanju rukom, onda to engleski izriĉe oblicima vezanim za prst pa na tom jeziku

imamo glagol to finger sa desetak razliĉitih znaĉenja, od kojih na hrvatskom nijedno

nije povezano s prstima! Imajući u vidu ove ĉinjenice nije ĉudno što je filozof Max

Black jednu knjigu o jeziku naslovio The Labyrinth of Language!

Hermogen osjeća da je Sokrat uzdrmao njegovo stajalište radikalnoga

konvencionalizma, ali ipak ne moţe prihvatiti suprotnu, to jest Kratilovu, tezu. Na

kraju Sokratovih ‗etimologija‘ Hermogen stoga zahtijeva da Sokrat propita Kratilovu

tezu prema kojoj postoji naravna prikladnost imena. Kratil to naime ustrajno tvrdi, ali

se Hermogen tuţi što se Kratil ‗nećka‘ za svoje tvrĊenje navesti obrazloţenje. Kratil

na to istiĉe da je upravo pitanje jezika moţda i najteţe od svih pitanja pa stoga nije

moguće riješiti ga kratkim raspravljanjem. Na to Hermogen insistira da se usvoji

Hesiodov savjet, to jest da se to teško pitanje barem ‗malo po malo‘ osvijetli pa se

7

Sokrat doista prihvaća razglabanja Kratilovih stajališta, spreman (s blagom ironijom)

da postane njegovim uĉenikom ako ga Kratil uspije uvjeriti. Kratil dakako ima

intuiciju da Sokrat, iako neškolovan u jezikoslovlju, ima snaţnih nadahnuća.

Sokrat nastoji zapoĉeti pojašnjenjem polazišta: ispravno ime ukazuje na narav

odreĊene stvari. Zato on predlaţe da se imenovanje odn. davanje ispravnih imena (što

je jedno od brojnih oprimjerenih umijeća) promatra po analogiji s drugim umijećima,

kao npr. sa slikarstvom. Slika je vjernija ili bolja, ako je slikar pogodio prave boje: i

višak i manjak boje ĉine sliku lošijom. Ako davanje imena jest umijeće, tko su ovdje

‗umotvorci‘? Tu vreba teškoća: umijeće slikara jest stupnjevito, jedan će portret biti

bolji, uspjeliji od drugoga, no i onaj se lošiji još moţe zvati portretom. Zato se

Sokratu ĉini da bi imena mogla biti bolja ili lošija, ovisno o tome sadrţe li pravu

mjeru glasova i slogova: tako bi slog više ili manje od prave mjere ĉinio i ime lošijim.

Kratil meĊutim istiĉe da je s jezikom stvar bitno drugačija. Slog više ne bi ime ĉinio

tek lošijim nego takav niz slogova jednostavno više ne bi uopće bio ime. Toĉnije, bilo

bi to ili drugo ime ili ‗ne-ime‘. Kratil ustvari hoće reći da se neistina jednostavno ne

moţe izricati. Sokrat nalazi oĉitu teškoću za Kratilovo stajalište o prirodnosti imena

na primjeru brojeva: tko bi našao imena koja bi po naravi odgovarala svakomu iz

mnoštva brojeva kad ne bismo imali konvenciju i dogovorno im davali imena (na

deset /10/ na primjer dodajemo jedan /1/ pa imamo jedanaest /11/). Stoga se Sokrat

donekle slaţe s Kratilom da bi bilo idealno da imena sliĉe stvarima, ali mu se taj ideal

ĉini nedostiţnim, pa drţi da je nuţno posluţiti se i konvencijom. Zatim Sokrat naĉinje

drugo pitanje: ĉemu imena sluţe. Po Kratilu ona daju obavijesti o stvarima: tko

poznaje imena poznaje i stvari što ih imena izraţavaju. No Sokrat upozorava Kratila

da po njegovu poimanju više imena izriĉe mijenu u stvarima, a da nas to dovodi do

pitanja istinite spoznaje. Jedna te ista rijeĉ moţe sadrţavati glasove suprotne naravi,

npr. ‗r‘ i ‗l‘. Ako su prvi davatelji imena u tome ĉinili pogreške, što smo dalje te

pogreške bivaju većima. Ako nam pak imena sluţe da spoznamo narav stvari, kako su

prvi davatelji imena znali dati prava imena? Oni su morali prvo poznavati narav stvari

da bi im dali prava imena. Kratilovo stajalište zapravo ga nuţno dovodi u krug

(klasiĉno se to zove circulus vitiosus). To nas onda dovodi do zakljuĉka da se stvari

mogu spozna(va)ti i bez imena. Nadalje, ako su stvari u stalnoj mijeni što je s dobrom,

ljepotom i sliĉnim stvar(nost)ima? Ono što je u stalnoj mijeni ne moţe biti

predmetom istinske spoznaje. Ukratko, Sokrat je naznaĉio da oba suprotstavljena

stajališta nailaze na teškoće: ni proizvoljna konvencionalnost ni potpuna ‗prirodnost‘

ne dovode do uvjerljivog poimanja znaĉenja, kao kljuĉnog pitanja jezika. Stoga

Sokrat savjetuje Kratilu da dobro promisli i ne prihvaća olako i nekritiĉki

heraklitovsko poimanje stvari kao stalno protjecanje i mijenu. Moţda tome i jest tako,

ali vjerojatno nije. Kad naĊe istinu neka doĊe podijeliti je sa Sokratom: o jeziku dakle

valja i dalje promišljati…

Dvojbe o jeziku susreću se i u nekim drugim Platonovim dijalozima (npr. u Fedonu, a

osobito u Sofistu, gdje se osim pitanja imena naĉinje i pitanje iskaza - rhema).

Jedno je sigurno: Platon veoma misaono ukazuje na niz problema što ih nameće

razmatranje jezika, ali je oĉito neadekvatno osloniti pitanje naravi jezika na puĉke,

neutemeljene etimologije. Zato se ĉini da je upravo nadopunjavanje Platonovih

‗fundamentalnih‘ i seminalnih mišljenja sa sustavnim znanstvenim razmatranjem

jezika bitno za cjelovito poimanje jezika.

8

Od imena prema znaku

Ovim se ne ţeli reći da u meĊuvremenu, izmeĊu Platonivih dijaloga i moderne

lingvistike, nema relevantnih razmatranja jezika. Nisu u tom pogledu bez vrijednosti

ni Aristotelovi logiĉki spisi (Kategorije i O tumačenju pa i Metafizika), pa ni spisi

njegovih neoplatonistiĉkih komentatora. Gotovo cijelom poviješću filozofije provlaĉi

se problem takozvanih univerzalija, kojemu je zaĉetak u Porfirijevu komentaru

zvanom Uvod (Introductio - Eisagogé). Tu Porfirije navodeći 'predikabilija' rod

(genus), vrstu (species), razliku (differentia), znaĉajku (proprium) prigodak

(accidens), kaţe da ne će govoriti o tomu «opstoje li recimo rodovi i vrste ili pak

poĉivaju samo u golim mislima; jesu li, ako opstoje, tjelesni ili pak netjelesni; jesu li

potom odvojeni od osjetnina ili opstoje s obzirom na njih» - latinske im nazive

navodim iako je izvornik grĉki – jer su upravo u latinskom obliku stoljećima muĉili

filozofe.

Glede Aristotela valja napomenuti barem to da on više ne pozna Platonovo kolebanje

izmeĊu prirodnosti i konvencionalnosti rijeĉi. On je bez dvoumljenja konvencionalist.

Uz to valja pripomenuti i to da se preĉesto bez pokrića generaliziraju suprotnosti

izmeĊu ova dva filozofa. Istina je da je Aristotel 'kategoriĉniji' pa ondje gdje Platon

ostaje bez odgovora on daje odgovor, ali neoplatonisti nisu bez razloga traţili i

nalazili više slaganja nego suprotstavljenosti meĊu tom dvojicom zaĉetnika

sustavnijeg razmatranja filozofijskih pitanja. Upravo u jednomu od prvih pitanja

nazivlja u jeziku oni su na primjer suglasni. U obojice izrazi ονομα (onoma) i ρημα

(rēma) oznaĉuju ime i glagol (ovo posljednje još i rijeĉ u smislu besjede ili iskaza), a

ne subjekt i predikat, kako se ponegdje neoprezno prevodi.

Aristotel napominje da i neartikulirani ţivotinjski glasovi imaju znaĉenje (tu je

znaĉenje oĉigledno 'prirodno', ne konvencionalno!), ali ne doseţu status imena

odnosno imenice. Temeljnu razliku izmeĊu imenica i glagola Aristotel vidi u

vremenitosti glagola. Da bi to ilustrirao Aristotel daje primjer jedne imenice i jednoga

glagola s istim korijenom: σγιεια (higieia) je imenica (zdravlje), a σγιαινει (higiainei)

je glagol (zdrav biti, 'zdraviti'). Upravo meĊutim ovi primjeri ukazuju na to kako je

teško definirati rijeĉi kao jeziĉne jedinice. Dok naime grĉku imenicu prevodimo

hrvatskom imenicom, grĉki smo glagol primorani prevesti dvodijelno, pomoćnim

glagolom i pridjevom istovjetnoga korijena s grĉkom imenicom. U mnogim jezicima

uz imenicu ide odreĊeni ili neodreĊeni ĉlan pa valja reći da u tom sluĉaju pred sobom

imamo dvije rijeĉi. Niz jezika, koji takoĊer poznaju ĉlan, ne pišu ĉlan ispred imenice i

odvojeno od nje, nego na kraju imenice, bez odvajanja: takav je sluĉaj s rumunjskim

te sa skandinavskim jezicima, danskim i švedskim. Tako je biblija na njemaĉkom die

Bibel, a na švedskom Bibeln. Brojni njemaĉki glagoli u odreĊenim sklopivima

odvajaju naglašeni prvi slog od korijenskoga dijela. Na primjer sich vorbereiten na

njemaĉkom znaĉi pripremati se (ili: pripremiti se, jer njemaĉki ne pravi morfološki

ovu za hrvatski vaţnu razliku izmeĊu svršenog i nesvršenog oblika!), ali dok reĉenicu

«Trebaš se pripremati!» prevodimo s «Du sollst dich vorbereiten!», reĉenicu «On se

ne priprema» ne smijemo prevesti s «Er vorbereitet sich nicht» nego s «Er bereitet

sich nicht vor»! Isti dakle glagol jednom susrećemo kao jednu rijeĉ, drugi put kao

dvije rijeĉi, ukoliko rijeĉ shvaćamo kao izdvojiv isjeĉak govornog lanca. To nas moţe

podsjetiti i na 'dvojno' – to jest sad ĉestiĉno, sad valno - ponašanje materije na mikro-

razini. Drugi zgodan primjer koji nam pokazuje kako nije lako iz govornog lanca

izdvajati jedinice kojima ćemo priznati rang rijeĉi imamo u talijanskom terminu

9

vicecaporedattore, što na hrvatskom moţemo prevesti samo s tri odvojena termina:

pomoćnik glavnog urednika!

Govoreći o imenicama Aristotel drţi vaţnim istaknuti i to da ime(nica) u kosim

padeţima, na primjer Filona ili Filonu, nema isti rang: 'Filona' po njemu nije

(samostalna) ime(nica) nego samo padeţ - τ σις (ptôsis).

Uz ovo se veţe i delikatno pitanje za koje isjeĉke govornog lanca moţemo reći da

nose neovisno znaĉenje. Aristotel reĉenicu naziva imenicom λογος (logos), a neki

reĉeniĉni dijelovi imaju neovisno znaĉenje, no taj (relativno) neovisni izriĉaj on

oznaĉuje kao υασις (fasis), to jest kao izriĉaj koji još nije nositelj suda/stava. Tek na

razini reĉenice znaĉenje moţe dosegnuti rang suda/stava.

Iako svaka reĉenica ima znaĉenje Aristotel izdvaja kao sudove, odnosno tvrdnje, one

reĉenice koje imaju svojstvo istinitosti ili neistinitosti. Ta se 'iskazna' reĉenica zove

λογος ο αντικος (logos apofantikos). Takva pak reĉenica moţe biti potvrdna -

καταυασις (katafasis) ili nijeĉna - α ο ασις (apofasis).

I neki su stoički fragmenti takoĊer vrijedni i zanimljivi. Klasiĉna je stoiĉka analiza

znaka (semeion) na semainon (osjetni/aistheton zvuk-oznaĉitelj), semainomenon

(inteligibilni pojam/noeton-oznaĉeno) i tynhānon (stvar na koju se pojmom cilja) te

lekton (nematerijalni sadrţaj).

Kod sv. Augustina susrećemo znaĉajnu novost, koja meĊutim svoju motivaciju crpi

prvenstveno iz teološke problematike. Trojstveno poimanje boţanstva u kršćanstvu

nalazi svoj izraz u pojmu bogo-ĉovjeka Isusa Krista, Rijeĉi i savršenoj slici Boga Oca.

Stoga Augustin poseţe i za platonskim dvojstvom naravnih i konvencionalnih odlika

jeziĉnog znaka. On prvo usvaja stoiĉku rašĉlambu: signum (znak), signans

(oznaĉitelj) i signatum (oznaĉeno). Govoreći pak relativno iscrpno o znacima luĉi

prirodne i konvencionalne znakove. Tako je u latinski jezik prenesen u biti stoiĉki

nauk o znaku. Pri tome je vaţno, a na to upozorava Umberto Eco, još jednom

podsjetiti da se u Platonovu Kratilu ne govori o znacima nego o imenima, što nam

govori da je Augustin uĉinnio znaĉajan korak u proširenju teorije (jeziĉnog) znaka.

Augustin definira znak kao stvar koja nam 'doziva' u pamet nešto drugo, mimo svoga

lika («res, praeter speciem quam ingerit sensibus, aliud aliquid ex se faciens in

cogitationem venire» - Stvar koja pored lika, koji unosi u osjetila, ĉini da u misao uĊe

nešto razliĉito od nje/t.j. dotiĉne stvari - De doctrina christiana, II, 1, 1). Tu se već

nazire kako je pitanje znaĉenja sloţeno. Eco kao ilustraciju sloţenosti znaka navodi

primjer crvene zastave sa srpom i ĉekićem koja je znak komunizma. Ovdje oznaĉitelj

s oznaĉenim stoji u odnosu ekvivalencije (p ≡ q). Ako pak vidimo nekoga tko nosi

zastavu sa srpom i ĉekićem onda ćemo pomisliti da je taj vjerojatno komunist. Ovdje

znaĉenje ne uspostavlja odnos ekvivalencije nego implikacije (p → q). Prvotno se

rijeĉi nije poimalo kao znakove. Glasoviti Heraklitov izriĉaj: «Gospodin (boţanstvo)

ĉije je svetište u Delfima niti kazuje (légei) niti skriva (kryptei) nego naznaĉuje

(semainei)» jasno pokazuje da glagol 'semainein' ovdje nije u funkciji povezivanja

oznaĉitelja i oznaĉenog nego u smislu davanja miga ili sugestije. 'Semeion' je i

simptom, ali svakako ne imenica. Tek Augustin stoiĉko artikuliranje znaka na

semainon i semainomenon primjenjuje na govor. Kad je pak rijeĉ o govoru, odnosno

kad je govor o rijeĉi(ma) Augustinu je veoma vaţno razlikovanje izvanjske,

izgovorene rijeĉi (verbum vocis) i one neizgovorene rijeĉi, rijeĉi uma (verbum mentis)

kao njezina unutarnjeg ekvivalenta.

10

I kod skolastika je pitanje znaĉenja bilo vrlo aktualno. Iako se redovito osvrću na

Aristotelove zasade, oni povezuju Aristotetlove i Augustinove motive pa se postupno

sve više osamostaljuju i formiraju osebujna gledanja na pitanja odnosa izmeĊu rijeĉi,

mišljenja i stvari. Već kod ranih skolastika, na primjer sv. Anzelma nailazimo na

intrigantna razmatranja jeziĉne problematike. Profesor D. P. Henry za moto svoje

knjige o odnosu logike i metafizike u skolastika uzima veoma misaoni iskaz sv.

Anzelma: Non tantum debemus inhaerere improprietati verborum veritatem tegenti

quantum inhiare proprietati veritatis sub multimodo genere locutionum latenti (Ne

trebamo se toliko drţati nepodesnosti rijeĉi koja zastire istinu, koliko ĉeznuti za

vlastitošću istine koja se skriva pod mnogovrsnošću izriĉaja). Skolastiĉko uĉenje o

tzv. supozicijama više je vezan za povijest logike i njezine veze s ontologijom pa se

ovdje moţemo zadovoljiti s kratkiim pregledom Ockhamovih pogleda na jezik i

znaĉenje.

Pozivajući se na Boetija Ockham napominje da valja razlikovati tri vrste govora:

pisani, izreĉeni i poimani. Svakom od njih pripadaju i odgovarajući termini. Pisani

termin nalazi se na nekoj materijalnoj podlozi i dostupan je oku, izgovoreni termin

moţe se ĉuti uhom, dok poimani termin nije dostupan ni oku ni uhu, nego je odreĊeni

utisak u duši. Glede ovoga posljednjega Ockham se poziva i na svetog Augustina i na

Aristotela. Već smo spomenuli kako je Augustin razlikovao unutrašnju rijeĉ (verbum

mentis) od one izgovorene (verbum vocis). Aristotel pak, podsjeća Ockham, kaţe da

su glasovi znaci utisaka u duši: Aristotelov izraz za te utiske jest ε τ

(pathémata), a Ockham napominje da i Boetije govori sliĉno kad kaţe da glasovi

oznaĉuju pojmove.

Ockham naglašava i vaţnu razliku izmeĊu navedenih termina: pojmu kao utisku u

duši znaĉenje je prirodno, dok i izgovoreni i pisani termini znaĉenje imaju tek

pogodbnom, to jest konvencijom.

Otuda opet slijedi još jedna daljnja razlika: znaĉenje mislenoga termina ne moţemo

nikakvom pogodbom ni dogovorom mijenjati, dok se znaĉenje izgovorenih i pisanih

termina pogodbom moţe mijenjati.

II. DIO - RAZVOJ ZNANSTVENOG POIMANJA JEZIKA

Za cjelovito tematiziranje jezika moralo se ĉekati do prijeloma osamnaestog i

devetnaestog stoljeća kad je otkriće duboke srodnosti svih indoeuropskih jezika

(vezano ponajviše za Franza Boppa) pokrenulo dotad neviĊeno zanimanje za pitanja

jezika.

Prvo razdoblje poredbene lingvistike bilo je usmjereno ponajviše povijesnim

pitanjima, prema rašĉlanjenju velike indoeuropske (u poĉetku zvane i indogermanske)

jeziĉne zajednice i pokušajima rekonstrukcije indoeuropskog prajezika. Ambicije su

išle i dalje: tragalo se za kolijevkom svih jezika. Ta su se nastojanja naravno pokazala

bezizglednima pa se konaĉno nametnulo i kljuĉno pitanje: koji je pravi predmet

jezikoslovlja – lingvistike.

Uza svu vrijednost i zanimljivost starih tekstova naĊenih na glinenim ploĉicama koji

su iznenaĊujuće uspješno dešifrirani i tako davali kljuĉ za rekonstrukciju rodoslovlja

nekih drugih, neindoeuropskih jeziĉnih porodica, za izvornu stvarnost jezika pravo je

gradivo više govorni nego pisani jezik. MeĊu nepreglednim mnoštvom znanstvenih

11

teorija jezika nama se ĉine filozofski osobito relevantnima dva veoma razliĉita

pristupa: strukturalistiĉki i generativno-transformacijski. Razlike ovih dvaju pristupa

na odreĊen naĉin zrcale i već stoljećima uvrijeţenu dvojnost empirizma (tipiĉni

zastupnik John Locke) i racionalizma (tipiĉni predstavnici René Descartes i Gottfried

Wilhelm Leibniz).

A. FILOZOFSKI ASPEKTI I IZAZOVI STRUKTURALNE LINGVISTIKE

Strukturalizam Ferdinanda de Saussurea

Nakon što je jezikoslovlje pod odluĉujućim dojmom svrstanosti jezika u velike

obitelji i otkrića 'glasovnih zakona' stotinjak godina ponajviše prouĉavalo njihove

'genealoške' veze i unutrašnji razvoj, odluĉujući korak u novom usmjerenju

jezikoslovlja dao je švicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure. On je u tri

akademske godine, 1906/07, 1908/09 i 1910/11 na Ţenevskom sveuĉilištu odrţao

predavanja na temelju kojih je nastalo djelo Cours de Linguistique générale (Teĉaj

općeg jezikoslovlja). Djelo je objavljeno posthumno, to znaĉi poslije njegove smrti.

PrireĊivaĉi, Charles Bally i Albert Sechehaye, u de Saussureovoj ostavštini nisu našli

dovoljno materijala pa su se posluţili i bilješkama njegovih slušatelja. Zato nas ne

treba ĉuditi što u tom djelu nalazimo i poneku nedosljednost: takva su djela skolastici

nazivali reportationes ili reportata (za njihov sadrţaj ne odgovara autor, jer nisu u

cijelosti njegovo djelo – cjelovito autorska djela mogla su se zvati ordinatio).

De Saussure je svjestan da je njegov pristup jeziku bitno nov pa istiĉe da je jezik prvo

bio predmetom normativne discipline, to jest gramatike, zatim filologije, to jest

prouĉavanja temeljenog na tekstovima, a tek sad postaje poredmetom ‗ĉistog

opaţanja‘.

Bezizgledno je – prema de Saussureu - nastojanje obuhvatiti jednim djelom

sveukupnost jeziĉne stvarnosti koju u francuskom oznaĉuje naziv langage (ĉitaj:

langaţ). Zato se de Saussure usredotoĉuje na langue (ĉitaj:lang), a to je po njemu

sustav znakova koji odgovaraju idejama. Time se, uz ostalo, hoće reći da mimo i

iznad razliĉitih organa koji sudjeluju u govornoj aktivnosti ĉovjek posjeduje jednu

općenitiju moć (une faculté plus générale) koja vlada znakovima. S obzirom da

jeziĉne zakonitosti nisu lako uoĉljive de Saussure se sluţi nizom poredaba. Jezik

(langue) sliĉi simfoniji: realnost je simfonije neovisna o naĉinu na koji je izvode

glazbenici pojedinog orkestra. IzvoĊaĉku stranu jezika de Saussure naziva parole. Da

bi govorna aktivnost (parole) mogla biti razumljiva nuţan je sustav (langue), iako

parole ĉinjeniĉno i povijesno prethodi. Oba ova vida jezika nerazdvojno su povezana:

langue je ujedno instrument i proizvod govora (parole). No kako je nemoguće

istodobno ići objema stazama koje se neumoljivo raĉvaju, sustav (langue) zadrţava

logiĉko prvenstvo kao prvotni predmet lingvistike. Bitni razlog de Saussure vidi u

tome što je svojom cjelinom jeziĉni sustav kao društvena ĉinjenica (langue) u masi,

dok je govorna aktivnost (parole) individualna. Ova dakle podjela razdvaja ono što je

društveno od onoga što je individualno, a ujedno – po de Saussureovu mišljenju – ono

bitno od onog manje bitnoga.

Da bi pojasnio ideju sustava u jeziku de Saussure poseţe za usporedbom koja je vrlo

znakovita: to je igra šaha. Ona posve zorno istiĉe u prvi plan formalnu sastavnicu na

raĉun materijalne. Bitan je broj figura, njihov raspored i pravila kretanja figura, a

posve nebitan materijal od kojeg su napravljene figure i njihova veliĉina. Nebitno je i

to da je ta igra potekla iz Perzije. Bitno je ono što se ne moţe mijenjati a da se ne

promijeni sustav. Ne znamo tko je prvi uporabio tu usporedbu sa šahom. No znaĉajno

12

je da ju je sigurno rabio i Gottlob Frege, utemeljitelj moderne formalne logike, a

moţda još znaĉajnije to što i Ludwig Wittgenstein, kojega je upravo upoznavanje

Fregeovih ideja definitivno odvelo na put filozofije, ideju ili pojam (jeziĉne) igre uzeo

za ideju vodilju u poimanju stvarnosi jezika.

De Saussure je, polazeći od toga da je jezik bitno sustav znakova, svjestan da to

svojstvo povezuje jezik s nizom drugih znakovnih sustava. On zato postulira jednu

širu znanost o sustavima znakova koja bi se zvala semiologija. Tako bi lingvistika bila

tek dio semiologije. U nedostatku te znanosti de Saussure postavlja nekoliko teza o

naravi jeziĉnog znaka.

Znak se najprije sastoji od dvije sastavnice: signifiant (ĉitaj: sinjifiân - oznaĉitelj) i

signifié (ĉitaj: sinjifié - oznaĉeno). Poput dviju stranica jednoga lista oni su, po de

Saussureu, u strogoj korespondenciji. Oznaĉitelj je zvuĉna slika, a ono oznaĉeno

mentalna.

Jeziĉni znak ima dva osnovna svojstva. To su arbitrarnost i linearnost. Arbitrarnost

podsjeća na ono što u Platonovu dijalogu zastupa Hermogen; no to nipošto ne znaĉi

proizvoljnost (ĉemu je dosta blizu Hermogen, kako je prikazan u predmetnom

dijalogu, Kratilu) ili slobodu. Arbitrarnost jednostavno znaĉi nemotiviranost i

nepostojanje prirodne veze izmeĊu dviju sastavnica jeziĉnog znaka. Iznimka su u tom

pogledu onomatopeje, no one su – prema de Saussureu - u jezicima marginalna

pojava, a ĉak i onomatopeje od jezika do jezika ipak poprimaju drugaĉije likove

(hrvatski pijetao glasa se s ‗kukuriku‘, a njemaĉki s ‗kikeriki‘!).

Linearnosti jeziĉnog znaka de Saussure pridaje dalekoseţniju vaţnost. Govor se

odvija u vremenu, a ono je jednodimenzionalno i jednosmjerno (pismo je

dvodimenzionalno i simultano dostupno pa se stoga neko pismo ĉita s lijeva na desno,

drugo s desna na lijevo, treće odozgor prema dolje…). Uslijed linearnosti svaki

element sustava moţe se odrediti opozicijom prema onomu koju mu prethodi i onomu

koji slijedi u govornom nizu/lancu, ali i s onim odsutnima koji bi mogli biti na tome

mjestu. Zato se u de Saussureovoj teoriji jezika upravo opoziciji pridaje kljuĉna uloga

u funkciji znaĉenja. Govoreći o cjelini jeziĉnog znaka de Saussure kaţe da u jeziku

(langue) «postoje samo razlike»: jeziĉni sustav jest po njemu niz glasovnih razlika

kombiniranih s nizom razlika razliĉitih ideja. Ta dva zdruţena niza tvore sustav

vrijednosti.

Tako dolazimo do još jedne de Saussureove znaĉajne dihotomije: odnos u prisutnosti

jest sintagmatičan a odnos u odsutnosti asocijativan (u kasnijoj je lingvistici umjesto

Saussureove asocijativnosti prevagnuo naziv paradigmatičnosti).

Primjer: Predsjednik Bush pokreće rat (sintagmatiĉki niz)

x x x x

Profesor Supek zagovara mir

x x x x

Premijer R a ĉ a n ne zna što bi

(Predsjednik, Profesor i Premijer su u asocijativnom ili paradigmatiĉnom nizu, a tako

i Bush, Supek i Raĉan…)

Još je jedna de Saussureova dihotomija ostavila dubok trag, osobito u francuskom

strukturalizmu, ali i šire. To je dihotomija: sinkronija / dijakronija. Sinkronija se

sastoji od elemenata koji su istovremeno prisutni u jeziku te praktiĉki saĉinjavaju

njegovu gramatiku. Moţe se zvati i ‗statiĉkom‘ lingvistikom. Iako postoje brojne

‗povijesne gramatike‘ za de Saussurea nije moguća povijesna gramatika jer gramatika

13

mora povezivati istovremeno vaţeće elemente jeziĉnog sustava. Pojedine se promjene

u jeziku svakako mogu pratiti pa i on navodi primjere promjena unutar romanskih

jezika. No teško je ustanoviti je li neka promjena plod pritisaka jednoga sustava na

drugi (na granicama govornih podruĉja), ili se radi o pozajmicama, ili pak o

inovatorstvu darovitih ĉlanova govorne zajednice, ili prestiţne društvene skupine.

Moţda je donekle jednostrano de Saussureovo gotovo iskljuĉivo ostajanje pri

sinkronijskom promatranju jezika. MeĊutim, on govori i o jezičnoj mijeni. Ona je

neminovna, dapaĉe upravo fatalna, ali i neprogramirana. Uz to i nesvjesna. De

Saussure je moţda previdio ĉinjenicu da unatoĉ neprogramiranosti i u jeziĉnoj mijeni

ima sustavnosti. On je dao prednost opisivanju jezika pred propisivanjem jeziĉnih

normi. S druge strane, definirajući jezik kao društvenu činjenicu ostavio je

mogućnost da se jeziku pristupa i iz drugih perspektiva (na našoj novijoj i najnovijoj

povijesti vidimo koliko je jezik i vruć politiĉki problem).

Prednost formalnog elementa nad materijalnim, prednost posredno dostupnog sustava

nad neposrednim iskustvom govora te transcendentnost i nadmoć društveno (za)danih

struktura s obzirom na pojedinca opravdavaju de Saussureov status glavnog zaĉetnika

strukturalizma. S obzirom na to da je nedovoljno poznat njegov ţivotopis teško je

ocijeniti tko je sve i u kojoj mjeri utjecao na njegova gledišta. Iako on izriĉito

spominje jezikoslovca Dwighta Whitneya ĉini se da je još znaĉajniji utjecaj sociologa

Emilea Durkheima: to se moţe zakljuĉiti prije svega po uĉestalosti kojom on

karakterizira jezik kao društvenu činjenicu (fait social- ĉitaj: fe sosial). Durkheimu tu

zaslugu izriĉito pripisuje Antoine Meillet koji je bio de Saussureov uĉenik u Parizu

(prije ţenevskih predavanja). Meillet naime već 1906. istiĉe: ―(Jezik) toĉno ulazi u

definiciju koju je predloţio Durkheim‖. S druge strane stoji ĉinjenica da je i Dwight

Whitney isticao da je jezik društvena ĉinjenica, no mi ćemo ostaviti postrani pitanje

tko je od dvojice spomenutih autora prvi istaknuo društveni karakter jezika.

Već spomenuta usporedba sa šahom daje slutiti da je de Saussure pratio i razvoj

moderne formalne logike. Ne radi se naime samo o tome da istu usporedbu nalazimo

kod Fregea. Još je indikativnija ĉinjenica da protiv Wundtova psihologistiĉkog

poimanja polemiĉki nastupa de Saussureov uĉenik Antoine Meillet, a znamo da je kod

Fregea upravo antipsihologizam odluĉujući motiv za nove osnove logike i matematike

(i Husserla u Logiĉkim istraţivanjima takoĊer – moţda i pod Fregeovim utjecajem -

odlikuje antipsihologizam).

Uz utjecaj tadašnje sociologije i novonastajuće logike sigurno je bio znatan i utjecaj

teorije vrijednosti koja je u ono vrijeme bila vruća tema meĊu ekonomistima.

Naglasak na društvenom karakteru jezika time je i dodatno pojaĉan. De Saussure na

više mjesta istiĉe analogiju izmeĊu lingvistike i politiĉke ekonomije. Kao što se studij

politiĉke ekonomije razlikuje od studija ekonomske povijesti tako i u lingvistici

razlikujemo sinkronijski pristup od dijakronijskog. Usporedo s time postoji i unutar

sinkronije obiju disciplina (politiĉke ekonomije i /sinkronijske/ lingvistike)

ekvivalentnost meĊu stvarima razliĉitih redova, to jest ekvivalencija rada i plaće u

ekonomiji te izmeĊu oznaĉenoga i oznaĉitelja i lingvistici.

Analogija izmeĊu znaĉenja i vrijednosti u ―Coursu‖ se veoma ĉesto naglašava. A

barem trojica meĊu tada vodećim ekonomistima govore o vrijednostima na naĉin koji

dade naslutiti da ih je de Saussure poznavao. Tako npr. Cournot kaţe: ―Postoje samo

relativne vrijednosti; htjeti drugaĉije vrijednosti bilo bi u proturjeĉju s pojmom

razmjenske vrijednosti‖(isticanje: A.Š.) On je prvi uputio ekonomiju prema

matematici: vrijednost je logiĉko-matematiĉki odnos, što vrlo dobro korespondira s de

Saussureovom igrom korespondencija koja ne proizvodi supstanciju nego formu. De

14

Saussureov izriĉaj da se pojam identiteta poklapa s pojmom vrijednosti i obratno u

skladu je s Cournotovim poimanjem vrijednosti.

Engleski ekonomist Jevons još je izriĉitiji: Vrijednost po njemu ne oznaĉuje ni

količinu neke stvari ni njezina svojstva. Vrijednost je ―jednostavno okolnost da se ona

razmjenjuje s bilo kojom drugom u odreĊenom omjeru‖. Pošto je ta mreţa odnosa

podloţna stalnoj mijeni Jevons kaţe da razmjenu mogu obraĊivati samo pod statiĉkim

vidom, što neodoljivo podsjeća na de Saussureovu odluku za sinkroniju koju on na

nekim mjestima i naziva upravo statičkom lingvistikom.

Njemaĉki sociolog G. Simmel, koji je upravo 1900. objavio ĉuveno djelo ―Filozoija

novca‖ (Philosophie des Geldes) takoĊer iznosi neke teze koje lako podsjećaju na de

Saussurea. Vrijednost nije u stvarima, nju odreĎuje čovjek: ona je dakle

konvencionalna. No istodobno je i objektivna jer je neovisna o individuama,

proizvodi je mehanizam razmjene. Iznad svega je indikativna teza da vrijednost sve

više pokazuje tendenciju da postane znakom: materija biva sve manje pertinentnom.

MeĊutim, pojam pertinencije, bitan za opću lingvistiku, pravo je istaknuo tek N.S.

Trubeckoj.

Praška škola

jest naziv za skupinu lingvista koju je okupio V. Mathesius 1926. a koja se na I.

meĊunarodnom lingvistiĉkom kongresu u Haagu 1928. afirmirala kao neupitno

vodeća snaga u produbljenom studiju jezika na tragu de Saussureovih ideja. Grupi su,

pored nekoliko ĉeških lingvista, pripadali i lingvisti iz drugih naroda. Ustvari su

najznaĉajniji bili oni ruski, Nikolaj Sergejević Trubeckoj, Roman Jakobson i Sergej

Karĉevski. Oni su se stjecajem razliĉitih okolnosti našli u Pragu. Trubeckoj je, kao

izdanak plemićke obitelji poslije komunistiĉke revolucije 1920. emigrirao u

Bugarsku, a Jakobson je došao u Prag kao kulturni ataše sovjetske Rusije, dok je

Karĉevski onamo došao iz Švicarske. Njihova ogromna erudicija svjedoĉi o tome da

je predrevolucionarna Rusija u mnogome bila iznimno snaţna kulturna sredina.

Prvih desetak godina dominantna je figura bio N.S. Trubeckoj (1890-1938),

slobodarski orijentiran (otac mu je bio rektor Moskovskog sveuĉilišta i pripadnik

kruga Vladimira Solovjeva, znamenitog mislioca koji je nastojao ujediniti Rusku

pravoslavnu crkvu s Katoliĉkom i borio se protiv zapadnoeuropskog pozitivizma).

Trubeckoj je od 1922.-1938. drţao katedru slavistike na Beĉkom sveuĉilištu. Umro je

naţalost prerano u 48. godini uslijed šikaniranja od strane nacista, kojima se zamjerio

jednim ĉlankom protiv rasizma. Epohalno je njegovo djelo Grundzüge der

Phonologie (Osnove fonologije). Kao što je de Saussure iz nepreglednog obilja

reĉenica koje su moguće u jeziku ‗izvukao‘ sustav (langue) koji ih omogućuje, tako

je Trubeckoj ustanovio da se iz sliĉno nepreglednog obilja konkretnih glasova za

svaki jezik moţe izdvojiti karakteristiĉan sustav fonema, njih dvadesetak, na temelju

niza opozicija (vokali/konsonanti, zvuĉni/bezzvuĉni konsonanti i tsl.). Trubeckoj

istiĉe da je bitno razlikovanje fonologije od fonetike. Fonologija spada u lingvistiku

langue-a, a fonetika u lingvistiku parole (ili u stilistiku). Fonetika razvrstava glasove

po zvuĉnoj materiji, a da bi neka opozicija bila fonološkog a ne tek fonetiĉkog ranga

ona mora biti u sluţbi razlučivanja intelektualnog znaĉenja. To se zove pertinencijom.

Mogu biti – od govornika do govornika - vrlo izrazite razlike u izgovoru pojedinih

glasova, no u govornom su procesu to samo varijante. Fonemi su logiĉke tvorevine.

Fonem je klasa svih svojih varijanata. Jedan od preteĉa moderne lingvistike poljski

jezikoslovac Baudouin de Courtenay poimao je fonem psihiĉkim ekvivalentom

govornog glasa. No takvo poimanje lingvistici bi oduzelo suverenost: znaĉilo bi da ta

znanost ne moţe definirati svoj predmet. D. Jones je pokušao definirati fonem

15

akustiĉko-artikulacijski kao klasu srodnih glasova. No to je definicija putem identiteta

a ne putem opozicije, razlike, kao kod Trubeckoja. Do klase se dolazi pomoću

apstrakcije, a ona mora iskazati gledište s kojeg je poduzeta. Tek u odnosu prema

drugom moţe biti potpuna definicija; a to nas vodi Trubeckojevom poimanju.

Fonologija ustanovljuje ne samo statiĉke i ‗bilateralne‘ odnose meĊu fonemima nego i

pravila njihova kombiniranja u morfeme. To se naravno puno razlikuje od jezika do

jezika. U burmanskom su jeziku sve rijeĉi jednosloţne pa se morfemi oblikuju samo

po jednom pravilu: suglasnik + samoglasnik (bilo koji). Japanski ima osam pravila za

kombinacije, a engleski ih ima već tako mnogo da ih B. Trnka donosi na 22 stranice.

IzmeĊu morfološke i sintaktiĉke razine za neke je jezike (osobito slavenske) prikladno

priznavati i tzv. morfo(fo)nološku razinu. Uzmimo za primjer hrvatski: više desetaka

hrvatskih rijeĉi imaju u osnovi isti morfem koji moţe ima ĉak šest fonoloških

realizacija (polagati, polog, leći, uleknut, ležati, položiti), od toga ĉetiri u istoj

poziciji. Morfemi se zatim kombiniraju u rijeĉi pa rijeĉi u reĉenice.

Trubeckojev mlaĊi kolega Roman Jakobson takoĊer se rodio u Moskvi. Na

spomenutom kongresu u Haagu on je zajedno s Trubeckojem i Karĉevskim prikazao

teze o fonologiji. Kako je imao sreću dugo nadţivjeti Trubeckoja nastavio je razvijati

fonologiju, ali i niz drugih lingvistiĉkih i srodnih disciplina, osobito teoriju

knjiţevnosti s naglaskom na poetici, prije svega analizirajući moderne ruske pjesnike

(Hljebnikova i Pasternaka).

Na tragu Trubeckojevih fonoloških gledišta on je razvio i univerzalnu fonologiju na

binarističkim (dihotomijskim) osnovama. Razvijajući teoriju razluĉnih crta koje tvore

pojedine foneme Jakobson je donekle odstupio o jedne de Saussureove ‗dogme‘, tj. od

linearnosti oznaĉitelja (signifianta). Fonem naime nije crta nego akord, snop

svojstava. Dovodeći pak u pitanje dogmu arbitrarnosti znaka Jakobson se poziva na

puno autora, sve od Platona pa do svojih suvremenika, osobito na Francuza Emila

Benvenistea i danskog mislioca Otta Jespersena

Iz obilja širokog spektra Jakobsonovih radova ĉini mi se osobito zanimljivim izdvojiti

njegove – više puta izlagane - opaske o dva pola jezika i dva tipa afazije, koji se

uzajamno osvjetljuju. Analizirajući najtipiĉniju i najbitniju jeziĉnu situaciju –

razgovor – Jakobson konstatira da sudionici – koji se izmjenjuju u ulogama govornika

i slušatelja – moraju raspolagati s više-manje istovjetnom zalihom jeziĉnih sredstava.

Iz te zalihe govornik u skladu sa svojom zamisli prvo ĉini izbor, a potom kombinaciju

kojom izabrana sredstva povezuje u govorni lanac, uvaţavajući ograniĉenja koja

nameće gramatika danoga jezika. Radi se o vrlo sloţenom kombiniranju znamo li da

već fonem predstavlja kombinaciju razluĉnih crta; fonemi se ulanĉuju u morfeme opet

uvaţavajući fonološko-gramatiĉka ograniĉenja.

Moţe se ĉak govoriti i o jednome ‗meĊu-koraku‘ unutar reĉenice, jer se ĉesto sluţimo

gotovim izriĉajima-kovanicama (npr: više-manje, brţe-bolje, i-tako-dalje i tsl.). Na

razini reĉenice sintaktiĉko-gramatiĉka ograniĉenja prestaju, ali da bi govor saĉuvao

suvislost i reĉenice se povezju poštujući odreĊeni kontinuitet teme, no svakako je

vidljivo da na razini fonema vlada čista nužnost (sloboda ravna nuli) a na razini

reĉenice imamo već znatan stupanj slobode. Spomenute radnje izbora i kombiniranja

uvjetovane su dvjema osovinama koje je definirao de Saussure: selekcija se vrši po

asocijaciji osi, a kombinacija ostvaruje sintagmatiĉki niz. Srodna je i misao ameriĉkog

filozofa C. S. Peircea, koji istiĉe da se pri otkrivanju smisla moramo obratiti na

kodeks i kontekst. Upravo ovaj dvostruki karakter jeziĉne aktivnosti uvjetuje podjelu

govornih poremećaja, tj. afazijskih pojava u dvije osnovne skupine: nered u sličnosti i

nered u slijedu (suvislosti).

16

Bolesnik sa smetnjama iz prve skupine nije u stanju nekoj rijeĉi naći sinonim pa cijele

skupine zamjenjuje izrazom ‗stvar‘. Grĉevito se drţi konteksta, jer mu je asocijativna

osovina nemoćna. Moţe doći ĉak dotle da ne umije reći ―Pada kiša‖, ako se to ne

zbiva pred njegovim oĉima. On iz reĉenice najprije gubi subjekt, jer je to

najneovisniji ĉlan, dok najlakše preţivljuju veznici i pomćni glagoli, jer su posve u

sluţbi konteksta. Ako ga se upita kako se kaţe noţ (na pitanje ―Što je ovo?‖) reći će

―za rezanje‖, drugim rijeĉima u njemu odmah oţivljuje sintagma umjesto paradigme.

Jakobson ovaj poremećaj izraţava i tehniĉkim izrazom simboliĉke logike: to je nemoć

da se razlikuje meĊu tzv. predmetnim jezikom (object language) i meta-jezikom.

Svako pitanje o prvom ĉini taj jezik predmetom i iziskuje meta-jezik kao novu, višu

razinu. Neka rijeĉ u govoru nadomješta se sinonimom u svrhu boljeg razumijevanja;

to je ustvari stegnuta metajeziĉna radnja. Ako kaţemo ―neizvjesnost, to jest

nesigurnost‖ mi sugovorniku kaţemo: ‖U našem rjeĉniku (kodeksu) ‗neizvjesnost‘

znaĉi isto što i ‗nesigurnost‘.‖

Naravno da nemoć uporabe sinonima za sobom povlaĉi i nemoć afaziĉnog bolesnika

da se sluţi heteronimima, tj. odgovarajućim rijeĉima drugog jezika, pa i svoga

knjiţevnog jezika (ako se taj govornik sluţi nekim dijalektom). U krajnjoj liniji on se

zatvara u tzv. idiolekt, svojevrstan osobni jezik, tek djelomiĉno sukladan s jezikom

zajednice.

Druga vrsta bolesnika, kod kojih postoji nered u slijedu jeziĉnih jedinica, imaju

uporište u asocijativnoj ili paradigmatiĉnoj osi. Ĉesto se površno rekne da se govor

sastoji od rijeĉi. To je netoĉno: da bi saĉinjavale govor, rijeĉi moraju stajati u

osobitim odnosima. Govoriti znaĉi graditi reĉenice, stvarati od jeziĉnih jedinica

sloţenije jedinice. Nije rijeĉ samo o reĉeniĉnoj razini. Smetnje kod ovih radnja

ukazuju na agramatizam, nemoć da se oblikuje konkekst.

Agramatizmom se iz reĉenice gubi jedna po jedna skupina rijeĉi i dolazi se do tzv.

telegrafskog stila. Za razliku od prvog oblika afazije, ovdje je najotporniji element

govora subjekt. Prevladava djeĉji stil kratkih i uglavnom gotovih, ĉvrsto oblikovanih

reĉenica.

Na sub-reĉeniĉnoj razini dade se takoĊer ustanoviti spomenuti nered. To pokazuje da

je rijeĉ ne samo dio reĉeniĉnoga konteksta nego je i sama kontekst manjim

sastojcima, kao što su morfemi i fonemi. Morfemi su npr. padeţni nastavci i svi drugi

elementi sklonidbe, bilo kod imenica bilo kod glagola (dakako i osnove rijeĉi).

Bolesnici o kojima je rijeĉ gube infleksiju pa govore nominative umjesto drugih

padeţa, a infinitive umjesto odgovarajućih konjugacijskih oblika. Isto se tako moglo

ustanoviti da takvi pacijenti ne mogu pojmiti rijeĉ kao slijed fonema. Vide samo rijeĉ

kao cjelinu. Tako je jedan francuski pacijent uspijevao reći „café‟ ali ne i „kéfa‟.

Prouĉavatelji afazije u spomenutim pojavama nereda uoĉili su i neki red. Naime, gdje

se raspada ĉak i glasovna razina vidjelo se da se to ne dogaĊa bilo kojim

redoslijedom. Najprije se gube oni razluĉni znaci koji se u djetinjstvu najkasnije

stjeĉu.

Iz spomenuta dva temeljna tipa afazije Jakobson je zakljuĉio da moţemo govoriti o

dva pola jezika: metaforičkom i metonimijskom. I u pisanom i u govornom jeziku

kod nekoga prevladavaju navike jednog oblika: ako se pred djecom na tabli napiše

rijeĉ ‗koliba‘ i upita ih se što im prvo pada na pamet, jedni će reći ‗kućica‘, drugi pak

17

‗srušila se‘ ili nešto sliĉno. U svakom sluĉaju, jedni će reagirati supstitucijom

(metaforiĉki postupak) drugu dopunom (metonimijski postupak).

Navedena polarnost je uostalom i prikladno sredstvo za analizu knjiţevnih pa i nekih

drugih umjetniĉkih djela i postupaka. Kao pravi ekstrem metonimijskog stila

Jakobson spominje G. I. Uspenjskog koji donosi beskrajne opise. Nekad je taj

metonimijski stil uvjetovan i diktatom vremena, kad moţda realizam ima prevlast; u

romantizmu i simbolizmu više se traţila metafora. Moţda je izrazito metonimijski stil

u romanu Güntera Grassa uvjetovan i njegovim slikarskim iskustvom…

Jakobson uoĉava sliĉne polariziacije i meĊu filmskim stvarateljima: prema Jakobsonu

D.W. Griffith je primjer metonimijskoga a C. Chaplin metaforiĉkoga filmaša.

Doprinosi ostalih pripadnika Praške škole nisu jednako znaĉajni, no vrijedni su

spomena barem još dvojica: Karl Bühler je u djelu Sprachtheorie (Teorija jezika) –

oĉito usredotoĉen na 'parole', to jest na govornu djelatnost ili komunikaciju -

identificirao tri bitna ĉimbenika u jeziĉnoj komunikaciji (govornik, slušatelj i

predmet) kao i tri bitne funkcije te komunikacije (Darstellung –

predstavljanje/prikazivanje, Ausdruck – izraz i Appell – apeliranje). Već više

desetljeća analitiĉka filozofija još uvijek razglaba o odnosu prve i treće od tih

funkcija, koje se u toj filozofiji tehniĉki oznaĉuju kao semantika i pragmatika. Sergej

Karčevski je pak zanimljiv barem po jednom prilogu o nesimetriĉnosti jeziĉnog

znaka. Već je spomenuto da je i grĉki filozof Demokrit ukazivao na to da jedna rijeĉ

moţe upućivati na više stvari, a na jednu stvar moţe upućivati više rijeĉi. Ova

ĉinjenica moţe izgledati banalno, ali isto tako moţe biti - i bila je - izvorom ozbiljnih

sporenja meĊu filozofima. Prema tome, kad znamo kako je de Saussure inzistirao na

strogoj korespondenciji oznaĉitelja i oznaĉenoga, ova korekcija je doista dalekoseţna.

To je izvor i velike (osobito izraţajne) moći jezika ali ujedno i velikih teškoća s tzv.

polisemijom (višeznačnošću) u naravnom jeziku. MeĊu više znaĉenja iste rijeĉi neka

naime mogu biti jasna i neproblematiĉna, druga pak razumljiva samo pripadnicima

odreĊene struke, to jest onima koji su stekli specifiĉno obrazovanje. Uzmimo samo

rijeĉ transfer: koliko su razliĉita znaĉenja u sportu, u bankarstvu i(li) psihoanalizi!

Saţeto moţemo za usporedbu de Saussureova i 'praškog' strukturalizma reći da je

praška škola donijela znaĉajne korekcije, kako u gledanju na glasovnu razinu jezika s

pomoću Trubeckojeve strukturalne fonologije, tako i otvaranjem prema većim

jeziĉnim jedinicama (poetskim i proznim tekstovima). Moţda više od svega time što

je ublaţila oštro suprotstavljanje sinkronijske i dijakronijske perspektive. Odluĉujući

je u tom smislu stav praške škole da je i u jeziĉnoj mijeni na djelu sustavno, a ne tek

sluĉajno dogaĊanje.

Kopenhagenska škola

Daljnja znaĉajna škola strukturalne lingvistike formirala se u Danskoj. Valja barem

spomenuti da je u Danskoj nastalo jedno iznimno vrijedno djelo posvećeno

problematici jezika. To je Filozofiju gramatike O. Jespersena. Kako je već spomenuto

u svezi s Jakobsonom, on je uvjerljivio pokazao da je arbitrarnost jeziĉnog znaka silno

precijenjena. Budući da nisam imao prilike doći do Jesperssenove knjige prenosim još

jednu njegovu misao, koju naglašava Ernst Cassirer u svom Eseju o čovjeku (An

Essay on Man), a to je da unatoĉ razlikama izmeĊu pojedinih jezika, moţemo s

18

pravom govoriti o univerzalnim jeziĉnim kategorijama, koje Jespersen naziva

pojmovnim (u Cassirera 'notional').

Nešto više reći ću o djelu V. Brøndala i L. Hjelmsleva.

Ova dva teoretiĉara jezika znatno se razlikuju pristupom pitanjima jezika. Viggo

Brøndal je svoje viĊenje jezika stavio u osebujnu perspektivu, koju on – za razliku i

od ranije dominantne dijakronije i od tada dominantne sinkronije – naziva

pankronijom (tj. sve-vremenskim pristupom). Oĉito je teţio za uklapanjem vlastite

teorije u zapadnu filozofsku tradiciju, obogaćujući je novijim spoznajama o onim

odlikama koje se nalaze u svim jezicima. On je dakle prvi meĊu lingvistima inzistirao

na postojanju jezičnih univerzalija. Izlaţući tradicionalni nauk o vrstama ili klasama

rijeĉi (u francuskom saţetku Les parties du discours) od Platona i Aristotela preko

latinskih gramatiĉara te skolastika meĊu kojima istiĉe Duns Škota (iako je djelo na

koje se on poziva – po svemu sudeći pisao Toma iz Erfurta) pa do francuskog

teoretiĉara Lévy Bruhla. Brøndal u tradicionalnoj filozofiji jezika s pravom uoĉava

prevlast metafiziĉke tendencije (tako se u imeni(ca)ma vidi supstancija) a u novijoj

rizik psihologizma. Analizom takozvane spekulativne gramatike on u izriĉaju vidi dva

podruĉja: relativni/relacijski i deskriptivni. U onom prvome s objektivnoga se gledišta

razluĉuju kategorije R(elatum) i r(elator), a u drugom – sa subjektivnoga gledišta –

D(escriptum) i d(escriptor). Ove kategorije pretpostavljaju visoku artikuliranost

jezika. Ako se pak prihvati teza Lévy Bruhla o takozvanom primitivnom mentalitetu u

primitivnim bi jezicima ĉetiri spomenute funkcije bile 'kumulirane' u rRDd. Ideju o

takvu znaĉaju primitivnog jezika danas daju naslutiti jedino uzvici. Odmah

napominjemo da ova teorija meĊu znanstvenicima i filozofima jezika već odavno

nema ozbiljnih zastupnika.

Kao što je po objektivnoj i subjektivnoj osi klasificirao i analizirao univerzalne

gramatiĉke kategorije Brøndal i morfeme klasificira s pomoću binarnih

(dihotomijskih) opozicija. Metoda je inspirirana Trubeckojevom 'opozicijskom'

fonologijom – vidjeli smo kako kod Trubeckoja svaki element fonološkog sustava

svoje mjesto dobiva na osnovi odnosa s drugim elementima sustava. Neki su morfemi

markirani, drugi neutralni. Ako se neutralni oznaĉe s A, pozitivni ili negativni s B,

kompleksni koji su bez prevlasti jednog obiljeţja nad drugim sa C, a kompleksni s

prevlašću jednog obiljeţja nad drugim s D ('algebra' je dakle dosta srodna onoj

gramatiĉko-sintetiĉkoj) dolazimo do ĉetiri tipa s 15 sustava

A

AB

B AC ABC

AD ABD

C BC ACD ABCD

BD BCD

CD

D

Brøndal zakljuĉno priznaje da je na ovaj naĉin stigao do strukturalizma koji ―u naše

dane‖ razglašava Trubeckoj.

Louis Hjelmslev je u Obrisu teorije jezika (engl. Prolegomena to a Theory of

Language) izloţio vrlo apstraktnu teoriju po modelu moderne matematiĉke logike. No

na samom poĉetku susrećemo nekoliko lakše razumljivih i dojmljivih misli pa ćemo

odatle donijeti jedan opširniji ulomak:

19

«Ljudski govor pruţa neiscrpno obilje višestrukih blaga. Jezik je neodvojiv od

ĉovjeka i prati ga u svakoj njegovoj djelatnosti. Jezik je instrument kojim ĉovjek

oblikuje misli i osjećaje, stanja duha, aspiracije, htijenja i ĉine, instrument kojim

utjeĉe na druge i drugi na njega, zadnji i najdublji temelj ljudskog društva. No jezik

je takoĊer zadnja, neophodna, potpora individuuma, njegovo utoĉište u ĉasu samoće,

kad se um bori s problemom egzistencije i kad se rješava konflikt u monologu

pjesnika ili mislioca: prije prvog buĊenja naše svijesti oko nas je odjekivao jezik,

spreman oviti se oko prvih njeţnih sjemenki misli i pratiti nas neodvojiv ĉitava ţivota,

u najjednostavnijim svagdanjim aktivnostima kao i u najintimnijim i najuzvišenijim

ĉasovima iz kojih crpimo snagu i toplinu za svagdanji ţivot, zahvaljujući

posjedovanju memorije što nam je pruţa isti taj jezik. Ali jezik nije neka vanjska

pratnja, on je u samome temelju ljudskoga uma, blago baštinjenih uspomena

individuuma i grupe, budna svijest koja podsjeća i opominje. A govor je razlučni znak

liĉnosti, po dobru i zlu, razluĉni znak obitelji i nacije, plemićka povelja ljudskog roda.

Jezik se razvijao u tako nerazmrsivoj zdruţenosti s liĉnošću, obitelji, nacijom,

ĉovjeĉanstvom i samim ţivotom da ponekad moţemo imati napast da se upitamo je li

jezik samo odsjev ili on sam jest sve to… … U jeziku shvaćenom kao sustav znakova

traţilo se kljuĉ sustava ljudske misli, kljuĉ naravi ljudske psihe… … Došlo se dotle

da se na jezik gleda kao na kljuĉnu poziciju s koje su se otvarale razliĉite panorame u

raznim pravcima…» (prijevod i isticanja: A.Š.). Ovaj gotovo himniĉni tekst priziva

mi naslov knjige njemaĉkog jezikoslovca Waltera Porziga: Das Wunder der Sprache

(Čudo jezika). Jezik je doista toliko mnogoliĉan i nesaglediv da nije ĉudo što ga

Porzig zove ĉudom, Max Black labirintom, dok Ludwig Wittgenstein govori o

«morima jezika»…. (the seas of language- što je jedan od vodećih britanskih filozofa

Michael Dummett uzeo za naslov jedne svoje zbirke ĉlanaka).

ViĊenje jezika koje je izloţio u gore citiranom ulomku za Hjelmsleva krije i

opasnosti: naime, tu je jezik sredstvo da se doĊe do transcendentne (to jest

izvanjeziĉne) a ne imanentne spoznaje (to jest samospoznaje jezika). Fiziĉko i

fiziološko opisivanje jeziĉnih glasova lako se pretvara u ĉistu fiziku i fiziologiju, a

logiĉko i psihološko opisivanje znakova (rijeĉi i reĉenica) u ĉistu psihologiju, logiku i

ontologiju, a na taj se naĉin po Hjelmslevu gubi lingvistiĉko ishodište. Sve to

Hjelmslev ne ţeli obezvrijediti nego samo izbjeći ustvari naravnu tendenciju da s

pomoću jezika dohvatimo predmet spoznaje pa sam jezik biva neopaţen. Zato

Hjelmslev hoće lingvističku teoriju kojoj je jezik cilj a ne tek sredstvo. Tradicionalna

lingvistika po Hjelmslevu više je otkrivala kontakte meĊu narodima nego narav

samog jezika. To je pak posao filologije. Poredbena lingvistika, kaţe Hjelmslev,

studira membra disiecta (rasjeĉene udove) jezika, umjesto da nam pokaţe cjelinu što

jezik jest. Ta tradicionalna lingvistika je stoga drugotna i 'usluţna' znanost. Ono što

Hjelmslev zahtijeva od lingvistike jest pojmiti jezik kao samodostatan totalitet,

strukturu sui generis a ne konglomerat fiziĉkih, fizioloških, psiholoških, logiĉkih i

socioloških fenomena.

Htijući 'vratiti jezik njemu samom' to jest osloboditi ga podreĊenosti oznaĉiteljskim i

komunikacijskim namjenama Hjelmslev kaţe da je «teorija u našemu smislu u sebi

neovisna o bilo kojemu iskustvu. Ona u sebi ne kazuje ništa u svezi sa svojim

mogućnostima primjene i svojim odnosima s iskustvenim danostima/podatcima…»

Ali s druge strane autor teorije, na osnovi prethodnoga iskustva zna da neke premise

teorije jezika ispunjaju uvjete primjenjivosti. Zato Hjelmslevova teorija po svojoj

neovisnosti o iskustvu treba biti arbitrarna, a po mogućnosti primjene adekvatna

20

Pregnantno izraţeno, ona je po neovisnosti ne-realistiĉna, a po adekvatnosti

realistiĉna. Štoviše, njezina je krajnja svrha opisati i pred-kazati svaki mogući tekst

svakog mogućeg jezika. (Rekao bih da je ovom mišlju Hjelmslev anticipirao bitne

crte Davidsonova shvaćanja filozofije jezika). Ona treba biti sustav definicija.

Definirajući na primjer predmet jeziĉne teorije Hjelmslev - oĉito u duhu de Saussurea

– insistira na tome da jezik nije skup stvari, to jest materija ili supstancija, nego splet

odnosa i meĎuovisnosti.

Iako je ovo u biti i de Saussureovo poimanje Hjelmslev unosi dodatnu strogost i niz

terminoloških novina. Umjesto de Saussureova rašĉlanjenja znaka na oznaĉitelja i

oznaĉeno (signifiant i signifié) Hjelmslev rabi termine izraz i sadržaj. Razliĉiti jezici

istom misaonom sadrţaju daju znatno razliĉit izraz. Tako za misaoni sadrţaj ―Ne

znam (to)‖ danski, engleski i francuski rabe po ĉetiri rijeĉi, finski dvije, a eskimski

jednu:

Danski: Jeg véd det ikke (doslovno-‘mehaniĉki‘: Ja znam to ne)

Engleski: I do not know (doslovno-mehaniĉki: Ja ĉinim ne znati)

Francuski: Je ne sais pas (Ja ne znam – uz dodatnu negacijsku ĉesticu koja moţe

znaĉiti i ‗korak‘)

Finski: En tiedä (Ne-ja znati)

Eskimski: Naluvara (Neznalica sam ja to/ga/)

Valja osobito uoĉiti da engleski i francuski tu misao izraţavaju bez objekta, za razliku

od danskoga i eskimskoga.

I paradigmatiĉko-pojmovni (kod de Saussurea se zvao asocijativni) kontinuum biva

razliĉito artikuliran. Evo kako danski, njemaĉki i francuski rašĉlanjuju drvo i šumu:

Baum arbre

trae

Holz

bois

skov

Wald

foret

I temeljnu de Saussureovu dihotomiju langue/parole Hjelmslev preimenuje: kod

njega je rijeĉ o shemi i uporabi. Uporaba manifestira shemu.

Visoka apstraktnost ovoj je teoriji priskrbila naziv glosematika (što asocira na na

bliskost s matematikom).

B. STRUKTURALNO-LINGVISTISTIĈKI DOPRINOSI ANTROPOLOGIJI I

SEMIOTICI UNUTAR FRANCUSKOG STRUKTURALIZMA

Rekli smo da je de Saussure postulirao stvaranje još nepostojeće znanosti, koje bi

sastavni dio bila lingvistika, predlaţući za tu znanost naziv semiologija.

MeĊutim, neovisno o njegovim istraţivanjima znaka već se postupno stvarala ta

znanost, iako s kolebanjima kako glede naziva tako i glede podruĉja i metoda. S jedne

21

strane u Americi je, na tragu ranijih – prvenstveno skolastiĉkih – nastojanja Charles

Sanders Peirce u nizu tekstova udario temelje modernoj semiotici. S druge strane u

Rusiji je poĉetkom dvadesetog stoljeća izuzetno ţivo zanimanje za teoriju

knjiţevnosti iznjedrilo više pristupa knjiţevnom djelu, od kojih je pitanjem znaka u

knjiţevnom stvaranju najviše zaokupljena takozvana formalistička škola. Formalizam

je potaknut prvenstveno ruskim futurizmom, kojega su predstavnici najavili «rat

dobrom ukusu» i raskid «s prašnom prošlošću». Uz povike da treba «baciti Puškina,

Dostojevskog, Tolstoja s laĊe našega vremena» oni su oĉito knjiţevnosti namijenili

nove ciljeve i zadaće. Dok je knjiţevnost Tolstoja i Dostojevskog bila usmjerena k

onome apsolutnom i vjeĉnome u ĉovjeku, sad se pogled suzuje na samo knjiţevno

djelo i proizvoĊenje istoga. Tome prilagoĊena kritika traga dakle za ustrojem,

strukturom stiha i pripovijesti. Ideje su potisnute u drugi plan, u prvi plan dolazi jezik

knjiţevnih djela, a kad je rijeĉ o poeziji u prvi plan dolazi upravo glasovna struktura.

MeĊu utemeljiteljima formalizma posebno mjesto zauzima, a i posebno nas zanima

već spominjani Roman Jakobson. On je naime ujedno bio i istaknuti ĉlan

moskovskoga lingvistiĉkog kruga (1915) i teoretiĉar futurizma, a i sam je pod

pseudonimom Aljagrov 1918. objavio pjesniĉko djelo Zaumnaja kniga. Stjecajem

sretnih okolnosti, kao svestran lingvist, ali i ljubitelj i poznavatelj više umjetnosti

(prijateljevao je i sa slikarom Kazimirom Maljeviĉem, koji ga je pozivao da s njme

poĊe u Pariz) ostvario je dugu i uspješnu sveuĉilišnu karijeru u Americi (Columbia,

Harvard, M.I.T.) te je u neku ruku baštinio steĉevine formalizma, strukturalne

lingvistike te peirceovske semiotike. Širinu njegovih kulturoloških interesa, ali i

teorijske kompetentnosti, pokazuju naslovi njegovih radova, od kojih spominjemo

samo mali isjeĉak (naslove prevodim na hrvatski): Što je poezija?, Propast filma?,

Rubne napomene o prozi pjesnika Pasternaka, O lingvističkim aspektima prevoĎenja,

Znaci i sustav jezika, Lingvistika i poetika, Antropolozi i lingvisti: bilanca jednog

susreta, Lingvistika i teorija komunikacije, U potrazi za bîti jezika, Jezik u odnosu na

druge komunikacijske sustave, Einstein i znanost o jeziku…

Veliki je odjek i utjecaj osobito Jakobsonova verzija strukturalne lingvistike preko

kontakata s etnologom Claude Lévi Straussom izvršila na cijelu jednu generaciju

francuskih intelektualaca.

Bijegom pred nacizmom i Jakobson (jezikoslovac i teoretiĉar knjiţevnosti) i Claude

Lévi-Strauss (po formaciji filozof, a po vokaciji etnolog-antropolog) našli su se u

Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama pa su sredinom II. svjetskog rata bili i kolege na

Novoj školi za društvena istraţivanja (New School for Social Research) u New Yorku.

Rezultat njihove plodne suradnje jest i Lévi-Straussov ĉlanak «Strukturalna analiza u

lingvistici i u antropologiji» objavljen 1945 u Word-u, uglednom ĉasopisu

Lingvistiĉkoga kruga u New Yorku. Osnivaĉ tog ĉasopisa bio je upravo Jakobson.

Suradnja lingvista i etnologa postojala je dakako i ranije, jer je za istraţivanje tzv.

primitivnih kultura bilo nuţno uĉiti i odgovarajuće jezike, ali suradnja Jakobsona i

Lévi-Straussa znaĉila je nešto znatno više.

Spomenuti ĉlanak u Word-u pokazuje da je Jakobson Lévi-Straussa uputio na

rezultate Trubeckojeve fonologije, a ovaj je u fonologiji vidio svojevrsno

revolucionarno sredstvo u sluţbi svih društvenih znanosti. Na taj se naĉin ustvari

dogaĊa preokret: vidjeli smo kako je de Saussure isticao da je jezik društvena

ĉinjenica te nastojao osobito rezultatima ekonomske teorije osvijetliti pojam

vrijednosti i znaĉenja u okviru jeziĉne teorije. Sad meĊutim Lévi-Strauss fonologiji

22

priznaje «istu onu zadaću koju je nuklearna fizika imala za sveukupne egzaktne

znanosti». Trubeckoj je naime, kako uviĊa Lévi-Strauss, kao prvo od studija svjesnih

jeziĉnih pojava prešao na studij njihove nesvjesne infrastrukture. Nadalje, ne prihvaća

promatranje termina kao neovisnih jedinica nego za osnovu uzima analizu odnosâ

meĊu terminima. Potom uvodi pojam sustava fonema i ujedno pokazuje konkretne

fonološke sustave otkrivajući njihovu strukturu. Konaĉno smjera na otkrivanje općih

zakona na podruĉju fonoloških sustava.

Lévi-Strauss zakljuĉuje da i druge znanosti o ĉovjeku mogu i moraju uĉit i od

fonologije. Sociolog se, po njemu, nalazi u formalno sliĉnoj situaciji: termini srodstva

su poput fonema elementi značenja pa jedinstveni ljudski um sustave srodstva

elaborira «na stadiju nesvjesnog mišljenja». Kada dakle etnolog na veoma udaljenim

podruĉjima susreće jednake norme osnivanja braĉnih zajednica i sliĉne odnose meĊu

odreĊenim tipovima srodstva s razlogom zakljuĉuje da se radi o općim zakonima

skrivenim našoj svijesti. Nameće se dakle promjena paradigme: kao što se prije

fonološke revolucije glasovne zakonitosti nastojalo proniknuti dijakronijski,

individualno i 'atomistiĉki', tako se i u etnologiji nastojalo odreĊene pojave i odnose

tumaĉiti u perspektivi povijesne kontingentnosti (sluĉajnosti). Trubeckoj je umjesto

individualizma i atomizma fonologiju postavio na strukturalistiĉke i univerzalne

osnove.

Nama naravno nije cilj razvijati u pojedinostima Lévi-Straussove etnološke teorije

nadahnute dostignućima Trubeckojeve i Jakobsonove fonologije. Napominjemo tek

da osim elementarnih struktura srodstva Lévi-Strauss u fonologiji crpi nadahnuća i za

rasvjetljavanje niza drugih kulturnih pojava. Osobito je ilustrativno kako on vidi

sustavnost u tako elementarnoj društvenoj pojavi kao što je spravljanje hrane.

Jakobson u skladu s de Saussureovom tezom da znaĉenja poĉivaju na opozicijama i

kontrastima govori o nuklearnom slogu /pa/. Taj slog najranije usvajaju djeca i to

stoga što se on sastoji o jednoga konsonanta i jednog vokala ili drugim rijeĉima sa

stanovišta artikulacije i u svojoj realizaciji od maksimalne zatvorenosti glasovnog

sustava (aparata) i njegove maksimalne otvorenosti. Osim opozicije konsonant –

vokal tu je ostvarena i opozicija visoko koncentrirane energije /a/ i niske energije /p/.

Ali Jakobsonova analiza zatim otkriva primarne trokute. Fonem /p/ kao labijalni

(usni) konstrastira se se s fonemom /t/ kao dentalnim (zubnim). Sljedeći je korak

cijepanje na dva trokuta: vokalni i konsonantni. Ni ovdje ne ćemo zalaziti u

pojedinosti pa ćemo se zadovoljiti rezultatom Jakobsonove analize fonološke

strukture. Ona izgleda ovako:

a

u i

k

p t.

Ovaj se trokut moţe i pojednostaviti tako da uz vokal /a/ pridruţimo konsonant /k/,

Uz vokal /u/ pridruţimo konsonant /p/, a uz vokal /i/ konsonant /t/.

Slijedeći taj 'prototip' Lévi-Strauss je došao do 'kulinarskog trokuta'. Kao što nema

nijednog ljudskog društva bez govornog jezika tako nema niti društava koja na ovaj ili

onaj naĉin ne primjenjuju kuhanje. Kako se u tome prepoznaje prisutnost znaĉenja?

Analogno opoziciji izmeĊu vokala i konsonanata uspostavlja se opozicija izmeĊu

23

sirove (prirodne) i kulinarski, to jest kulturnim sredstvima, obraĎene hrane. Tu još

nismo došli do trokuta. Valja meĊutim znati da se svjeţa, dakle upotrebljiva hrana,

osim kulturne preobrazbe moţe transformirati i s pomoću plijesni, dakle prirodnom

preobrazbom. Tako dolazimo do trokuta analognog primarnom fonološkom trokutu:

sirovo

kuhano pljesnivo

Moţe se meĊutim formirati i sloţenije kulinarske trokute kontrastirajući razliĉite

tehnike kulinarske obrade. Meso moţemo peći, ali i sušiti s pomoću dima i zraka

(vjetra/bure), ili variti/pirjati s pomoću vode i vatre. Tako dolazimo do razvijenijeg

kulinarskog trokuta:

SIROVO

peĉeno

(-) (-)

zrak voda

(+) (+)

sušeno pirjano/vareno

KUHANO PLJESNIVO

Moţda je upravo razmatranje postupaka s hranom pogodno za ilustraciju Lévi-

Straussove glavne preokupacije, a to je da se u nekadašnjem razlikovanju na

civilizirana i 'primitivna' društva krije europocentriĉna zabluda. Ta je naime razlika

kvantitativna i nebitna a ne kvalitativna i bitna. Hranjenje nam je prirodna,

instinktivna potreba, zajedniĉka sa ţivotinjama, ali kod ljudi je hranjenje ujedno i

kulturna stvarnost. Sveĉana veĉera moţe ukljuĉiti i sirove (stonske) kamenice i pršut i

juhu i pečenje i pljesnivi sir (gorgonzolu). Hrana dakle obiljeţava i društvene prigode

i doţivljaje, ali i društveni rang konzumenata (ne moţe si svatko priuštiti jastoga i sl.).

Ljudi su ujedno i prirodna i kulturna bića, ne postoje društva iskljuĉivo 'prirodnih'

ljudi (premda u njemaĉkom postoji izraz Naturvölker, što znaĉi 'prirodni narodi', to

jest narodi bez civilizacije).

Lévi-Strauss je, sluţeći se sliĉnom metodom, analizirao i brojne mitove te je u

mnogim 'primitivnim' društvima našao mitove analogne edipovskom mitu, što je još

jedan dokaz da je neopravdano govoriti o primitivnom mentalitetu. Njegova je

simpatija za kulture kojima se prišiva naziv 'primitivne' tolika da njihovo siromašno

znanje nipošto ne drţi razlogom za osjećaj nadmoći, nego u njemu prepoznaje ono

bitno iz svojih vlastitih spoznaja. Stoga sebe drţi ujedno «njihovim uĉenikom i

svjedokom.»

Problematiĉna je prema tome i dvoznaĉna, po Lévi-Straussu, ideja progresa. I to je

jedan od razloga odmaka od Sartreove filozofije, iako su jedan i drugi bliski

marksizmu. Tehniĉki napredak se ne nijeĉe, ali ako imamo u vidu da je njegov

korelativ izrabljivanje ljudi, onda nema velika razloga da se tim progresom ponosimo.

U Francuskoj je strukturalizam, prvenstveno djelom Lévi-Straussa – upravo

promjenom 'paradigme', to jest jeziĉno-teorijskom i semiološkom orijentacijom -

definitivno prevladao nad dugo dominantnom egzistencijalistiĉkom filozofijom Jean

Paul Sartrea. Egzistencijalizam stavlja subjekt u ţarište svog zanimanja, a Lévi-

24

Strauss je gotovo alergiĉan na subjekt (ovdje se dakako ne radi o reĉeniĉnom

subjektu). Budući da se posvetio prouĉavanju drugih i drugaĉijih, njegovu 'pogledu

izdaleka' isticanje subjekta pokazuje se beznaĉajnim, a povijesna zbivanja, u kojima

egzistencijalizam pripisuje subjektu kljuĉnu ulogu, on 'demitologizira' i relativizira.

Takozvana primitivna društva naime vremenski tijek doţivljavaju cikliĉnim, a u

takvoj shemi nema mjesta ideji progresa. Štoviše, kao pripadnik zapadne civilizacije,

nositeljice toboţnjeg napretka, Lévi-Strauss se osjeća obvezanim na 'djelo skrušenja',

s obzirom da je naša civilizacija izrazito razaraĉka: dovela je do uništenja mnoštva

tehniĉki manje snaţnih kultura, a postupno uništava i mnoštvo biljnih i ţivotinjskih

vrsta, na taj naĉin 'napredujući' prema propasti ţivota uopće. Ovdje valja napomenuti

da je Lévi-Strauss osim inicijativnog nadahnuća Trubeckojevom fonologijom oĉito

bio nadahnut i djelom Wilhelma von Humboldta, s kojim ćemo se susresti nešto

kasnije. I Humboldt je naime, za razliku od hegelovske perspektive nezaustavljivog

napredovanja, u drugim kulturama vidio prvenstveno drugaĉije a ne manje vrijedne,

jer se u susretima s veoma razliĉitim kulturama uvjerio kako svaka od njih posjeduje

dragocjeno jeziĉno bogatstvo i da bi gubitak bilo koje od njih znaĉio neprocjenjivu i

nenadoknadivu štetu.

Sve ovo naravno ne znaĉi da je strukturalizam i danas dominantan: javili su se

osporavatelji, koji se grupno nazivaju 'post-strukturalistima'. No vaţno je spomenuti

da je upravo zahvaljujući strukturalnoj lingvistici Lévi Strauss uvjerljivo relativizirao

– kako hegelovsku, idealistiĉku, tako i egzistencijalistiĉku – filozofiju povijesti, koje

su se zasnivale na idejama subjekta i progresa.

Dok se Lévi-Strauss inspirirao prvenstveno trubeckojevskim i jakobsonovskim

strukturalizmom, to jest strukturalizmom Praške škole, Roland Barthes se više

oslanjao na izvorni de Saussureov strukturalizam, primjenjujući ga prije svega na

knjiţevnu problematiku i osnove semiologije, ali i na druge sustave znakova. MeĊu

njima je za Barthesovo ime ponajviše vezano analiziranje sustava mode. Dok je

knjiţevnost iskljuĉivo kulturna stvarnost, odijevanje je poput pripreme hrane, i

ĉovjekova prirodna potreba (zašita tijela od nepovoljnih vanjskih utjecaja). MeĊutim,

kao što hrana usporedo sa zadovoljavanjem ĉovjekovih prirodnih potreba ujedno ima

i kulturne aspekte, razluĉujući na primjer obiĉne dane od blagdana pa i blagdane jedne

od drugih (mnogi blagdani tradicionalno se obiljeţe i posebnim prigodnim menijem,

npr. ameriĉki Dan nezavisnosti puricom, naš Badnjak bakalarom itsl.), tako i odjeća

ujedno zadovoljava prirodnu potrebu da nas zaštiti od nepovoljnih atmosferskih

utjecaja ali i puno toga moţe kazivati. Ako vidimo muškarca odjevena u suknju,

moţemo znati da se radi o nekom Škotu, ili se pak radi o maškarama. U mnogim

društvima odreĊeni dio odjeće rezerviran je za udane ţene, odreĊene prigode

zahtijevaju nošenje kravate, po nekim pokrivalima za glavu prepoznat ćemo

ortodoksne Ţidove ili kosovske Albance itd.

MeĊutim, osim ovih posebnih znaĉenja, odjeća ima i sustavnu čitljivost. Odjeća se

moţe razmatrati kroz dvije perspektive: niz odjevnih predmeta 'od glave do pete' ĉini

sintagmatički niz (npr. šubara, šal, kaput, hlaĉe, ĉarape, cipele), dok svaki od tih

predmeta u drugom podneblju moţe biti zamijenjen neĉim drugim (šeširom,

kravatom, dţemperom, trenerkom, tenisicama itd.), što prema de Saussureu zovemo

asocijativnim, a po kasnijim strukturalistima paradigmatičkim nizom. U tom

kontekstu bitno je uoĉiti da izbor ne slijedi samo praktične zahtjeve nego i one

značenjske, kulturološke.

25

Na sliĉan naĉin Barthes 'ĉita' i sustave pokućstva i arhitekture. I kod njih se praktiĉnoj

funkciji pridruţuje značenjska. Barthes je uopće zaokupljen uoĉavanjem značenjâ

skrivenih ispod površine u svim podruĉjima ţivota. MeĊu brojnim radovima

posvećenim znaĉenjima svakodnevice jedan obraĊuje 'ikonografiju' svećenika zvanog

abbé Pierre, koji je svoj ţivot posvetio nadasve brizi za pariške beskućnike.

Promatrajući naĉin odijevanja, frizure, brade i drugih detalja Barthes nalazi brojne

naznake (konotacije) koje tog svećenika 'preodijevaju' u svetog Franju.

Strukturalisti su, uvelike nadahnuti i ruskim teoretiĉarem formalizma Vladimirom

Proppom, pronalazili strukturalne srodnosti brojnih bajki, mitova i drugih

pripovjednih tvorbi. Lévi-Strauss se uglavnom zaustavljao na analizi mitova tzv.

primitivnih društava (vidjeli smo doduše da u nekima od njih nalazi strukturalnu

sliĉnost s edipovskim mitom, koji pripada dosta 'visokoj' grĉkoj civilizaciji), a

biblijske je tekstove drţao neprikladnim za sliĉne analize zbog toga što su

starozavjetne tekstove višekratni intelektualni zahvati redaktora na neki naĉin

'deformirali' pa bi to, po mišljenju Lévi-Straussa, zahtijevalo izniman oprez. MeĊutim

njegov se sljedbenik Edmund Leach hrabro upušta u strukturalno 'ĉitanje' Knjige

postanka (Geneze) pa u opširnom ĉlanku o zakonitosti Salomona iznosi veoma

zanimljivo viĊenje uloge genealogija, kao sredstva za premošćenje dviju

suprotstavljenih potreba. Teološka je naime dogma pozivanjem na Boţja obećanja

Abrahamu, Izaku i Jakovu (Izraelu) trebala obraniti ţidovsko iskljuĉivo pravo na

'obećanu zemlju' (Palestinu), iako su u toj zemlji i prije njih i istovremeno s njima

obitavali brojni drugi narodi. Vjernost Boţjim obećanjima u tom je kontekstu

iziskivala izbjegavanje mješovitih brakova (to se u etnologiji zove endogamijom), ali

su ĉesto politiĉke potrebe sugerirale odstupanje od toga pravila. Zato u Salomonovu

rodoslovlju nalazimo i niz neţidovskih osoba. Iako su sve te genealogije izloţene po

muškoj liniji (patrilinearno) povremeno se navode i ţene, a Leach uvjerljivo navodi

razloge tome. MeĊutim, nećemo se baviti pojedinostima. Bitno je svakako to da

strukturalizam raĉuna s time da su društvene ĉinjenice proţete znaĉenjem, a to

znaĉenje redovito treba traţiti ne na površini nego ispod površine.

Jednako tako, donekle neizravnije inspiriran strukturalnom lingvistikom, Jacques

Lacan je snaţno osvjeţio psihoanalizu, uvodeći upravo jezik kao bitno mjesto na

kojem se kao ne nekom ekranu naziru dubinski, podsvjesni ili nesvjesni procesi. Za

njega je upravo govor pacijenta, više nego snovi, privilegirano sredstvo, to jest

najvaţniji dokument.

Kao psihoanalitiĉar Lacan je više puta sudjelovao u tradicionalnim meĊunarodnim

filozofskim susretima u Royaumontu, a već 1953. pokrenuo je izdavaĉki niz pod

naslovom 'Le champ freudien' (freudovsko podruĉje), oĉito s namjerom da istakne

kako njegovi teorijski doprinosi ne smjeraju na originalnost ili na zasebnu

psihoanalitiĉku školu nego na specifiĉno osnaţivanje izvorne Freudove teorije

ucjepljivanjem rezultata moderne lingvistike.

Koliko je ozbiljno uzimao rezultate strukturralne lingvistike, osobito Jakobsonove (po

svemu sudeći i posredstvom Lévi Straussa, koji je ipak s Jakobsonom izravnije i

sustavnije komunicirao) svjedoĉi i domišljato oznaĉavanje ĉovjeka kao govornog bića

(parle-être)

Poziva se izriĉito na de Saussurea i Jakobsona: «Ono nesvjesno je, polazeći od

Freuda, lanac oznaĉitelja (signifiants) … U toj formuli, krucijalni izraz jest oznaĉitelj,

oţivljen antiĉkom retorikom preko moderne lingvistike… kojoj su zoru i vrhunac

26

naznaĉila imena Ferdinanda de Saussurea i Romana Jakobsona … Ţeneva 1910,

Petrograd 1920. kazuju dostatno zašto je taj instrument nedostajao Freudu.». Freudu

je prema tome nedostajala lingvistiĉka podloga, ali je i sam Freud isticao da je ono

podsvjesno, a osobito rad snova (Traumarbeit) nešto poput jezika. Lacan nastavlja

misao: mehanizmi koje je opisao Freud «toĉno pokrivaju funkcije koje drţi ova škola

za utvrĊivanje najradikalnijih strana uĉinaka jezika, posebice metaforu i metonimiju,

drugim rijeĉima uĉinke supstitucije i kombinacije oznaĉitelja u sinkronijskoj odnosno

dijakronijskoj dimenziji.» Freud je, opisujući 'rad snova' govorio o šifriranju (ne smiju

se prizori iz sna tumaĉiti kao dovršene slikarske kompozicije nego kao 'hijeroglifi', to

jest slici iz sna ne odgovara puna slika nego svojevrsni slog/silaba, a otkrivanje

znaĉenja i poruke srodno je s odgonetanjem hijeroglifa), zgušnjavanju (Verdichtung)

i pomicanju (Verschiebung) .

Iz prethodno iznesenoga lako je uoĉiti koliko je oznaĉitelj kljuĉan izraz za de

Saussurea, i koliko je znaĉajno isticanje metafore i metonimije kod Romana

Jakobsona. Doduše, kako bi plodnije primijenio rezultate strukturalne lingvistike,

Lacan, pored simptoma kao kljuĉnog izraza u terapijskoj primjeni psihoanalize, uvodi

izraz 'diskurs'. Naime, osim de Saussureovih izraza 'langue' (za jeziĉni sustav) i

'parole' (za individualno korištenje jeziĉnog sustava), pojam diskursa ukazuje se

potrebnim da oznaĉi iskazni niz u kojemu su šifrirani simptomi, kao oznaĉitelji s

latentnim znaĉenjem, koje treba dešifrirati psihoanalitiĉar.

Ono podsvjesno prema Lacanu jest «govor Drugoga». Drugi/Drugo ne pišu se ovdje

sluĉajno velikim slovom. Time se oznaĉuje i druga osoba, kojoj se na neki naĉin

upućuje apel za otkrivanje smisla (a time i oslobaĊanje od simptoma), ali se time

oznaĉuje i poredak jezika, kojemu je podloţan svaki govornik. Bitno je – po Lacanu -

razlikovati jeziĉne oznaĉitelje, koji posjeduju znaĉenje tek posredovanjem drugih

oznaĉitelja u govornom lancu, od prirodnih znakova, kakav je na primjer dim, koji po

prirodi ukazuje na prisutnost vatre jer inaĉe ne moţe biti dima. Simptom se dakle

moţe interpretirati jedino unutar oznaĉiteljskog niza.

Kao i kod Freuda, i kod Lacana se ono nesvjesno 'oglašava' kroz simptome, govorne

omaške i snove. Nije nam nakana ni u najkraćim crtama ovdje izlagati Freudovu

teoriju, no svakako je nuţno znati da Freud segmentira psihiĉku realnost na tri

'instance': Super-ego jest splet društvenih normi, kojima u neku ruku odgovara

interiorizirarna savjest, Ego, koji je u ulozi kormilara nastoji odrţavati ravnoteţu

izmeĊu društvenih normi i individualnih ţelja i (uglavnom podsvjesnih i nesvjesnih)

poriva, kojih se splet oznaĉava izrazom Id. Već na poĉetku karijere Freud je svoju

psihoanalizu uz ostalo poimao i kao lijeĉenje putem (raz)govora. Pacijent bi putem

slobodnih asocijacija otkrivao analitiĉaru svoju osobnu povijest, tijekom ĉega bi se

zbivao 'transfer', koji dakako nije tekao bez otpora, tako da je proces lijeĉenja bio

svojevrsna drama. Valjalo je dovesti u sjećanje duboko potisnute i zaboravljene

traumatiĉne doţivljaje. Za Lacana je upravo ovaj proces verbalizacije najbitniji za

psihoanalizu. Sjetiti se (zaboravljenoga), dozvati u pamćenje, na njemaĉkom se kaţe

'erinnern' ('pounutarnjiti') a tu se radi o doţivljajima pacijenta, ne o doţivljajima

analitiĉara. (Psiho)analitiĉar moţe samo (re)konstruirati strukturu pacijentove liĉnosti

na temelju nuţno nepotpunih, isprekidanih, dijelom nesuvislih, priopćenja. No bitno

je da ono/Id govori. (na francuskom: ça parle). Prema Lacanu simptom, putem kojega

Id govori, jest neke vrste tjelesna metafora. To je uvijek neizravan govor, apel za

osloboĊenje i anticipacija osloboĊenja. Uspješna psihoanalitiĉka interpretacija meĊu

27

uĉincima ima ĉak i uĉinak na biološku realnost tijela kroz razrješenje pacijentovih

simptoma. Prepoznavanje strukture pacijentove liĉnosti ujedno je i priznavanje

njegove liĉnosti. Stoga Lacan u ovom analitiĉkom radu ĉak vidi paralelu s odnosom

gospodara i sluge, koji Hegel izlaţe u Fenomenologiji Duha. Taj analitiĉki rad

osnaţuje pacijentovu liĉnost kao što rad osnaţuje poziciju sluge u odnosu na

gospodara. Veliki Drugi jest poredak jezika, koji bezuvjetno prihvaćamo, ali znaĉenje

ovdje nije nešto što prethodi analitiĉkom radu nego ima karakter budućega, to jest

dolazi kao rezultat. S tim u svezi je i Lacanov stav da je apsolutno temeljna jedinica

znaĉenja rečenica, a ne pojedinaĉne rijeĉi, s ĉime su se uglavnom rvali svi filozofi, od

Platona pa sve do moderne filozofije (poĉevši od Freggea, a osobito Quine i

Davidson). Još i kod Lockea govor pretpostavlja gotova znaĉenja. Lacan naprotiv

ukazuje na to da u zapoĉetoj reĉenici znaĉenja 'plutaju' sve dok reĉenica nije

dovršena. Ĉak i reĉeniĉni lanac svoj potpuniji smisao otkriva postupno (o tome je

argumentirano pisao autor ĉuvenog djela o semantici Algirdas Greimas, ukazujući na

to da postaoji takozvana clotûre, to jest 'zatvaranje' znaĉenja s pomoću duljega

konteksta). Simptom poput pojedinaĉnih rijeĉi tek kroz paţljivu analizu biva 'proĉitan'

i tako razrješen. Simptom dakle osim veze s prošlim odnosima od poĉetka smjera

prema interpretativnom, to jest budućem razrješenju.

Analitiĉar treba otkriti temeljne ili srţne označitelje pacijentove liĉnosti jer oni kao

glavne odrednice identiteta dominiraju ostalima. Ovisno o tome doţivljava li se netko

liberalom ili na primjer komunistom svi će kljuĉni pojmovi biti razliĉito 'obojeni' Za

liberala je sloboda prvenstveno sloboda kretanja roba, a za komunista sloboda od

izrabljivanja i tako redom. Jednako tako razliĉita će im biti i znaĉenja pojmova

jednakosti, demokracije itd.

C. – DOPRINOSI TRANSFORMACIJSKO-GENERATIVNE LINGVISTIKE

FILOZOFSKOJ PROBLEMATICI

N. A. Chomsky i generativna gramatika

Otkad je F. de Saussure sinkronijski opis jezika – nasuprot ranijem povijesno-

komparativnom pristupu - oznaĉio kao bitni predmet lingvistike razvilo se

nepregledno mnoštvo teorija jezika. Ipak, filozofijski je najzanimljivija takozvana

Transformacijsko-generativna gramatika (TGG) Noama Avrama Chomskog. Ako se

prisjetimo kako je de Saussure spomenuo upravo gramatiku kao prvi, te normativni

pristup jezika razumjet ćemo da se s Chomskim ne zbiva vraćanje na neki davni

pristup jeziku, ali se u nekom smislu ipak dogaĊa rehabilitacija neĉega već 'otpisanog'

ili prevladanog.

Chomsky je vjerojatno najautoritativniji ţivući intelektualac pa ćemo osim njegova

struĉno-tehniĉkog pristupa jeziku dotaknuti i neke druge aspekte.(u svezi politiĉkom

uporabom i zlouporabom jezika). Ovdje ćemo kratko prikazati razvoj njegove

gramatiĉke teorije i njezine filozofske korijene i odjeke.

Transformacijsku su gramatiku prihvatili i u više smjerova razvili vrlo brojni drugi

lingvisti. Ĉak je u bivšem SSSR-u lingvist Šaumjan razvio vlastitu transformacijsku

gramatiku. Naravno, tamo je cjelovita Chomskijeva teorija morala biti oĉišćena od

«burţoasko-idealistiĉkih» elemenata, to jest od sastavnica filozofske tradicije

kartezijanskog racionalizma.

28

Mnoge elemente prvotne verzije i sam je Chomsky napustio, razvijajući više

naknadnih verzija. MeĊutim, uza sve preobrazbe tehniĉkih aspekata teorije, duh

filozofije koja ga inspirira ostao je uglavnom konstantan, a to je ono što je za nas

ovdje bitnije.

Filozofski je odluĉujući Chomskijevo odbijanje behavioristiĉkog poimanja jezika. Po

toj je koncepciji jezik bitno oponašateljska aktivnost. Najautoritativniji zastupnik

behavioristiĉkog izlaganja individualnog stjecanja jezika bio je B. Skinner. Po njemu

ljudi stjeĉu jezik u osnovi na isti naĉin kao što i pokusne ţivotinje usvajaju neke

obrasce ponašanja uvjetnim refleksima, stjeĉući poţeljne navike s pomoću

nagraĊivanja uspješnih pokušaja i penaliziranja promašaja.

Nasuprot tome, Chomsky usvaja racionalistiĉku filozofiju jezika, ali podsjećajući i na

Platona, konkretno na njegov dijalog Menon. Menonov rob, voĊen jedino Sokratovim

pitanjima, nikakvim dakle pozitivnim poukama, pokazuje poznavanje vaţnih teorema

geometrije, na primjer da kvadrat kojemu je stranica jednaka dijagonali drugoga

kvadrata ima upravo dvaput veću površinu od toga poĉetnog kvadrata. Platon to

tumaĉi 'sjećanjem' iz ranijeg ţivota duše. Ne radi se u Chomskoga naravno o

doslovnom prenošenju nauka o uroĊenim idejama nego o tome da je jezik, za razliku

od nekih organskih mehanizama koji ĉovjeku jesu zajedniĉki s drugim ţivotinjskim

vrstama, specifičan, to jest svojstven ĉovjeku kao vrsti pa tako predstavlja njegovu

razluĉnu odliku.

Povezujući racionalistiĉki pristup spoznaji s Platonovim Chomsky je osamdesetih

godina prošlog stoljeća saţeto formulirao dvije suprotstavljene uporabe jezika kao

'Platonov problem' i 'Orwellov problem'. U oba sluĉaja stavljeni smo pred iznimno

zaĉuĊujuću situaciju. U sluĉaju Platonova problema zaĉuĊujuće je kako ljudi s tako

malo danih iskustvenih ĉinjenica ovladaju tako velikim spoznajama. To je situacija

ĉovjekova snalaţenja u tako sloţenom svijetu. Nasuprot tome u sluĉaju Orwellova

problema zaĉuĊujuće je kako ljudi s tako puno danih iskustvenih ĉinjenica ostaju

'obnevidjeli'. To je dakako situacija u kojoj se ljudi nalaze uslijed sustavne politiĉke

manipulacije. Ovdje pretpostavljamo kao dio opće kulture poznavanje ĉuvenog

Orwellova djela «1984», kojim je on zamjenjujući godine 1948 i 1984 anticipirao

razvoj totalitarizma i blokovske podjele svijeta. Totalitarni reţimi imaju 'Ministarstva

istine', a Chomsky nesmiljenom kritiĉkom analizom ameriĉke politike pokazuje da se

glavnina ameriĉke inteligencije unatoĉ demokratskom ustroju ponaša kao da i ondje

postoji Ministarstvo istine i da se općenito drţe normalnima stvari koje to za zdravo

kritiĉki um otvoren istini nipošto nisu.

Dakako da je razmatranje Platonova problema kudikamo vrednije, no Chomsky

posvećuje puno pozornosti i Orwellovu problemu, jednostavno iz etiĉkih razloga,

svjestan odgovornosti intelektual(a)ca.

Chomskijev je najbitniji doprinos teoriji jezika na razini sintakse/gramatike: bitno

manje na razini fonologije, jer je fonološku razinu Roman Jakobson kao 'bašt inik'

fonološke Praške škole dostatno cjelovito obradio, dijelom je prilagoĊavajući novim

dostignućima lingvistike i u suradnji s lingvistima Chomskijeve generacije.

(Uostalom, glasovna je razina svakako filozofski manje intrigantna, iako – kako s mo

vidjeli na primjeru C. Lévi-Straussa – i strukturalna fonologija moţe biti svojevrsni

kljuĉ za razumijevanje ustroja i funkcioniranja ljudskog uma). S druge strane

semantiĉka je komponenta zadavala puno glavobolje pa ni do danas nisu definitivno

razriješene brojne dileme na tom podruĉju. Zato ćemo ih u ovom kratkom prikazu

izostaviti.

29

U dugaĉkoj listi Chomskijevih jezikoslovnih djela prijelomna je mala knjiga Syntactic

Structures, prvi put objavljena 1957. Nakon UVODA od samo jedne stranice slijedi

njegova odluĉna teza da je gramatika neovisna (prvenstveno o semantici, što nipošto

ne znaĉi da je semantika neovisna o gramatici). On drţi da je osnovni cilj lingvistiĉke

analize razluĉiti gramatiĉne reĉenice nekog jezika od ne-gramatiĉnih, pa prouĉavati

one gramatiĉne. Ambicija na neki naĉin podsjeća na Hjelmsleva: gramatika će biti

'ureĊaj' koji generira sve gramatiĉke nizove unutar odreĊenog jezika.

Predmnijeva se da neki slijedovi fonema definitivno jesu reĉenice, a neki to opet

definitivno nisu. Ali postoje i (meĊu)stupnjevi gramatiĉnosti. Gramatika zrcali

ponašanje osobe/govornika koji na osnovi konaĉnoga i neprogramiranog, to jest više-

manje sluĉajnog iskustva s jezikom moţe razumjeti i proizvesti neodreĊen (naĉelno

neograniĉen) broj novih reĉenica.

Neovisnost gramatike Chomsky ilustrira upravo neovisnošću o smislu. Dvije gotovo

istovjetne 'reĉenice'

(1) Colorless green ideas sleep furiously /Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju/

i

(2) Furiously sleep ideas green colorless /doslovan hrvatski prijevod, za razliku od

engleskog izvornika, ne pokazuje negramatiĉnost: Bijesno spavaju ideje zelene

bezbojne/

razlikuju se po tome što je prva, usprkos besmislenosti posve gramatiĉna, a druga

posve negramatiĉna.

Jednako negramatiĉna jest i posve smislena ‗reĉenica‘

(3) Read you a book on modern music? /U doslovnom hrvatskom prijevodu - ―Ĉitaš li

ti knjigu o modernoj glazbi?‖ - ona je i gramatiĉna jer hrvatski za oblikovanje pitanja,

za razliku od engleskoga, ne zahtijeva pomoćni glagol/.

Statistiĉki podatci o brojnosti ili uĉestalosti nekih izriĉaja u govornoj praksi takoĊer

nisu kriterij za gramatiĉnost: reĉenice (1) i (2) zacijelo su jednako malo vjerojatne, a

njihova je gramatiĉnost sasvim razliĉita.

Organiĉnu preglednost reĉeniĉne strukture Chomsky prikazuje dijagramom u obliku

izokrenutog stabla:

R

ID GD

Odr I G ID

Odr I

Neki ĉovjek vozi plavi auto.

Chomsky grafiĉki prikazuje i ciljeve lingvistiĉke teorije. Adekvatna bi gramatika

trebala na osnovi ograniĉenog korpusa ustanoviti niz pravila koja bi omogućila

stvarati, na osnovi rjeĉnika/leksikona, nove prihvatljive reĉenice, iskljuĉujući

neprihvatljive, to jest one koje nisu kompatibilne s danim korpusom.

Prema jaĉini njihovih ambicija tri teorije imaju slijedeći strukturalni izgled:

30

korpus gramatika

(1) ------------ ---------------

gramatika da

(2) ------------- --------------

korpus ne

G1 G1

(3) -------------- --------------

G2 G2

-------------- -------------

korpus

--------------

Prvi bi primjer ilustrirao 'stvaranje' gramatike na osnovi korpusa. Oĉito prejaka

ambicija.

Teško se od lingvistiĉke teorije moţe oĉekivati da bude, prema prvom modelu, stroj

koji bi na osnovi korpusa otkrivao gramatiku jezika. U malom ali vaţnom djelu

Language and Mind (Jezik i um) Chomsky navodi kako je poĉetkom pedesetih godina

dvadesetog stoljeća uistinu bila zavladala euforija pojavom kompjutora: od toga

'tehniĉkog ĉuda' doista se oĉekivalo upravo to da na osnovi korpusa (dostatno

opseţnog jeziĉnog materijala) otkrije gramatiku odreĊenog jezika.

Drugi model teorije odlučuje odgovara li konstruirana gramatika korpusu ili ne.

Chomsky tvrdi da je i ovaj zahtjev nedovoljno realistiĉan.

Treći model u fazi Syntactic Structures on smatra realistiĉnim: taj model daje

relativnu ocjenu dviju konkurentnih gramatika, to jest odgovara na pitanje koja je od

njih više u skladu s danim korpusom.

Nakon ove digresije o tipovima lingvistiĉkih teorija nastavlja se razrada nekih

transformacijskih koraka. Taj je dio slijedećih godina doţivio nekoliko promjena,

moţda najpresudniju 1965. s djelom Aspects of the Theory of Syntax.

I ovdje je sintaksa najbitniji ‗blok‘ ali su i semantiĉka i fonološka razina uvrštene u

gramatiku (Syntactic Structures imaju umjesto fonološke morfofonemsku razinu:

Chomsky se naime još od mladosti puno bavio hebrejskim jezikom i posebno

morfofonološkim pitanjima hebrejskoga).

Shematski prikaz preraĊene organizacije izgleda ovako:

--------------------------- ----------------------

| Base | | Semantic |

| Component | -------> | Component |

-------------------------- -----------------------

| |

V V

------------------------ -----------------------

| Transformational | | Phonological |

| Component | ---------> | Component |

------------------------ ----------------------

Kasnije je ipak prevladalo drugaĉije viĊenje funkcioniranja jeziĉne 'moći':

31

Znaĉenje reĉenice izvodi se iz tzv. dubinske strukture s pomoću pravila semantiĉke

interpretacije, a glasovna realizacija iz površinske strukture s pomoću pravila

fonološke komponente.

Baza se sastoji od dva dijela: skupa kategorijskih pravila i leksikona. Semantiĉka

informacija sastoji se od tzv. 'features' (obiljeţjâ). Natuknica /rijeĉ 'djevojka' imala bi

npr. slijedeća obiljeţja: /+imenica/, /+brojiva,/, /+opća/, /+ţivo biće/, /+ljudsko biće/.

Lako se vidi da je gramatika nevjerojatno sloţen 'mehanizam', a ta se sloţenost ustvari

pravo nazire tek generativno-transformacijskim pristupom koji je inaugurirao

Chomsky.

| language |

data → | | → language → structured expressions

| faculty |

Danas Chomskijeva teorija jezika nije općeprihvaćena, namnoţilo se puno

konkurentnih teorija, ali je definitivno velik izazov svakoj teoriji jezika objasniti oĉitu

ĉinjenicu da je jezik toliko sloţena stvarnost da nijedan pojedinaĉni jezik nije do kraja

prikazan na naĉin koji bi nesporno prihvatili svi lingvisti, a s druge strane njegovim

bitnim ustrojem ovladava svako normalno dijete izmeĊu druge i pete godine ţivota.

Upravo ovo stavljanje u ţarište stjecanja jezika Chomskoga ĉini zaĉetnikom psiho-

lingvistike. Dok je de Saussure najsnaţnije naglasio društveni znaĉaj jezika, koji je po

njemu bitno fait social (društvena ĉinjenica), Chomsky taj naglasak pomiĉe zapravo

u dva smjera: 'ĉudo jezika' oĉituje se s jedne strane u djetetovom ovladavanju tom

presudnim ĉovjekovim posjedom a s druge strane pred oĉi se dovodi, zbog

'preoĉitosti' zanemarena, prevaţna ĉinjenica da je jezik općeljudska odlika pa stoga

valja uvaţiti istinu da osim društvenog vida po kojemu postoje samo 'društveni' jezici

tj. hrvatski, srpski, ruski, njemaĉki, engleski, talijanski itd. (to su po Chomskomu E-

jezici, tj. eksternalizirana jeziĉna stvarnost) nego i JEZIK kao sastojak ljudskog

uma/mozga (to je za Chomskoga uz ostalo i prije svega I-jezik, tj. internalizirani jezik,

zapravo individualan u svakoga govornika, ali 'nakalemljen' na njegovu urođenu

jeziĉnu moć).

Ne ĉudi stoga što je Chomsky u svezi s ovim pitanjima posegnuo za racionalistiĉkom

filozofijom jezika, koja je ustvari 'demitologizirani' platonizam. Već je Leibniz naime

priznao da je Platon u biti imao pravo tvrdeći da su naša znanja 'sjećanja' iz pre-

egzistencije: treba ih samo «oĉistiti od zablude pre-egzistencije» (Usp. N:A.

Chomsky, Knowledge of Language, 263). Već smo spomenuli da je Chomskoga na to

potaklo nezadovoljstvo bihavioristiĉkim filozofskim okvirom, koji je dominirao

ameriĉkom lingvistikom. Bit će meĊutim korisno i nešto iscrpnije izloţiti pitanje

uroĊenih ideja u svezi s općom teorijom jezika. Chomsky istiĉe da valja odvojeno

promatrati pitanje povijesne interpretacije klasiĉnog uĉenja koje se povezuje s

Descartesom i Leibnizom od pitanja što ga nameću ĉisto iskustvena pitanja vezana za

usvajanje jezika. Svakako je za Chomskoga kao lingvista bitnije ovo posljednje.

Upravo znanstveno istraţivanje, po Chomskomu, potkrepljuje tezu da postoje

univerzalni psihološki principi u svezi s ĉovjekovom predispozicijom za jeziĉnu

komunikaciju, a to upadno podsjeća na klasiĉni nauk o uroĊenim idejama.

32

Model usvajanja jezika u skici jest trodijelni sustav koji kao input ima odreĊen korpus

jeziĉnih podataka na osnovi kojih se kao output oblikuje interiorizirana gramatika

predmetnog jezika. Jasno je da 'ureĊaj' koji na osnovi odreĊenog inputa isporuĉuje

odgovarajući output mora posjedovati odreĊenu 'proizvodnu moć'.

Input ---------- ---------- output

Pitanje je dakle kakvu strukturu uroĊenih mentalnih funkcija moramo postulirati kao

adekvatno objašnjenje spomenute ĉinjenice da sva djeca svih naroda, kultura i rasa u

istoj dobi steknu bitno istu jeziĉnu kompetentnost. Oĉito da taj djeĉji um mora biti

bogato – a ipak ne 'prebogato' opremljen za tu presudnu funkciju. Predispozicija za

jezik naime nije predispozicija za neki konkretni (engleski, hebrejski ili kineski) jezik:

to bi iziskivalo 'prejaku' strukturiranost i bilo bi ustvari prepreka usvajanju drugoga

'ne-oĉekivanog' jezika. S druge strane strukturiranost djeĉjega uma ne smije biti ni

'preslaba' za tako krupan projekt kao što je ovladavanje sloţenom gramatikom kakvu

posjeduje svaki jezik.

Bitno je istaknuti da je input, to jest korpus na osnovi kojega dijete treba izraditi

vlastitu teoriju jezika ili gramatiku i nepotpun i nesustavan, svakako veoma raznolik.

To znaĉi da postoji silan nerazmjer izmeĊu ograniĉenog i dijelom defektnog inputa i

bitno istovjetnog outputa, to jest jeziĉne kompetentnosti ili usvojene gramatike

vlastitog jezika. S obzirom da ni najinteligentniji majmuni, uza sva sustavna vjeţbanja

vrhunskih struĉnjaka ne mogu ovladati jeziĉnom komunikacijom opravdan je

zakljuĉak da je jeziĉna sposobnost specifiĉno obiljeţje ĉovjeka i da to nije tek

sposobnost opće inteligencije primijenjene na jeziĉno podruĉje nego ima i uroĊenu

komponentu. Ona se sastoji od više pod-sastavnica: anatomske, fiziološke i –

najbitnije – genetske sastavnice.

Veliki struĉnjak na podruĉju bioloških preduvjeta ili predispozicija jezika Eric H.

Lenneberg postavlja slijedeći kriterij za razluĉivanje opće sposobnosti za nešto od

predispozicije. Ĉovjekov uspravan hod zasniva se na biološkoj predispoziciji, zato je

univerzalno obiljeţje ĉovjeka kao vrste, dok je posjedovanje pisma kulturno razvijena

sposobnost. Zato pismo nije univerzalno prisutno u svih naroda, kultura i rasa, što

nipošto ne znaĉi da su ti narodi ili kulture ili rase bitno niţe inteligencije. Univerzalna

su obiljeţja jezika fonemiĉnost, i konkatenacija (lanĉano povezivanje) rijeĉi prema

utvrĊenim gramatiĉkim pravilima (a ne nasumce ili proizvoljno).

Uza sve to vaţno je, s Lennebergom, istaknuti da jezik nije a priori najsavršeniji

mogući naĉin komuniciranja – ne vidi se zašto su gramatike toliko komplicirane i

zašto su leksikoni puni preklapanja znaĉenja, a uz to i tako nepodudarni od jezika do

jezika, ali sa zateĉenom ĉovjekovom konstitucijom oĉito je najpodudaraniji upravo

jeziĉni sustav komuniciranja.

Da specifiĉna jeziĉna sposobnost ima, uz ostale, i genetsku podlogu Lenneberg drţi

potvrĊenim i time što je usvajanje jezika oĉito 'programirano' za dob izmeĊu druge i

pete godine. Tek roĊeno dijete naprotiv nije u stanju odmah razluĉivati glasove, a ni

dijete u doba stjecanja jezika još ne razvija adekvatnu okretnost ruku, koja se pak

izrazito brzo i uspješno razvija poĉetkom mladosti. Prema tome, usvajanje jezika

nikako se ne moţe adekvatno objasniti samom općom inteligencijom uz pomoć

navika i poticaja/stimula. Besmisleno bi bilo govoriti da se reĉeniĉnom strukturom

ovladava s pomoću nekakve 'familijarnosti' reĉenica koje se ĉešće susreću. Vidjeli

smo koliko su sliĉne reĉenice što ih Chomsky navodi kao jednako besmislene, a ipak

po gramatiĉnosti bitno razliĉite.

33

Oslanjajući se na Lennebergovo razlikovanje opće sposobnosti u smislu

predispozicije od kulturno razvijene sposobnosti Chomsky je dodatno zaoštrio to

razlikovanje rabeći za onu opću sposobnost rijeĉ faculty (od latinskog facultas, što

dolazi od facilis – tj. lak, lako izvediv, a u latinskom postoji i arhaiĉni oblik facul!), a

za onu drugu sposobnost, koja nije obiljeţje vrste, rijeĉ ability (od latinskog habilis -

tj. okretan, vješt). Iako se ĉesto rabe kao sinonimi, ova su dva izraza bitno razliĉitog

znaĉenja. Kao ljudska bića, pripadnici vrste, svi smo sposobni za jezik, imamo

'jeziĉnu moć', dok s druge strane netko pokazuje izrazitu sposobnost (talent) za

trĉanje, drugi za pjevanje, treći za slikanje itd. Govorimo doduše i o

sposobnosti/talentu za jezike, no to nije u smislu, o kojemu je rijeĉ kod Chomskoga.

Materinskim jezikom ovladaju sva djeca, a samo talentirani poslije svladaju i na

desetke jezika.

Gramatika jest sustav pravila kojima povezujemo glasovnu i znaĉenjsku razinu: tim

pravilima ĉovjek ovladava nesvjesno. Tek temeljita analiza pokazuje kako površinske

sliĉnosti ĉesto maskiraju dubinske razlike i obrnuto. Chomsky u svojim brojnim

radovima ĉesto suĉeljuje takve reĉeniĉne parove, a nakon njegovih pionirskih radova

to je postala vrlo raširena praksa meĊu lingvistima. On upozorava na to da je već

racionalistiĉki intonirana gramatika Port Royala ukazivala na potrebu razlikovanja

dubinske i površinske strukture. Npr. reĉenica «Nevidljivi je Bog stvorio vidljivi

svijet» - u svom temelju odnosno dubini sadrţi tri suda: Bog je nevidljiv; Bog je

stvorio svijet; svijet je vidljiv. Bihavioristiĉki usmjereni lingvisti, za razliku od toga,

zadovoljavali su se razmatranjem iskljuĉivo površinske strukture. Chomsky navodi

kako je primjer koji spominje danski lingvist Otto Jespersen, autor slavne Filozofije

gramatike za ilustraciju spomenutog razlikovanja dubinske i površinske strukture

(«the man's house» i «the doctor's arrival») nailazio na oštro protivljenje dominantnih

bihavioristiĉkih lingvista. Chomsky meĊutim s pravom istiĉe da je razlika vrlo

indikativna: «the doctor's arrival (doktorov dolazak) povezuje se s frazom «the

doctor arrives» (doktor dolazi), a ništa se analogno ne moţe povezati s izrazom «the

man's house» (ĉovjekova kuća). U drugom pravcu – to jest dvoje razliĉite dubinske

strukture površinski iste reĉenice

Visiting dignitaries can be boring

po jednoj analizi ili dubinskoj strukturi moţe se prevesti: Posjećivati uglednike moţe

biti dosadno, ali i drugaĉije (Uglednici koji /nas/ posjećuju mogu biti dosadni).

Oĉito je da su neke od ilustriranih gramatiĉkih osobitosti specifiĉno engleske ali

Chomsky inzistira na tezi da jeziĉna struktura ima i bitno univerzalnih karakteristika.

Uza sve izrazite razlike površinske strukture dubinske strukture pokazuju izrazitu

sliĉnost, a transformacijska pravila koja povezuju dubinske strukture s površinskima

sadrţe ipak relativno ograniĉen broj formalnih operacija. Naĉelna beskonaĉnost

mogućih reĉenica uvjetovana je postojanjem rekurzivnosti, to jest mogućnošću

ponovljene primjene odreĊenih pravila, a to daje neograniĉene mogućnosti

kombinacija. Ukratko, stjecanje istovjetne jeziĉne kompetentnosti na osnovi tako

razliĉitoga korpusa/inputa svjedoĉi o izrazitoj kreativnosti ĉovjekove jeziĉne

sposobnosti.

Budući da je u ameriĉkoj filozofiji ipak dominantna kombinacija pragmatizma i

bihaviorizma Chomskijevo je oţivljavanje racionalistiĉke filozofije naišlo je na

korjenito odbijanje. MeĊu osporavateljima su vodeći ameriĉki filozofi Quine,

34

Goodman i Putnam. Osobito je ţestok kritiĉar bio Neslon Goodman. Po njegovu sudu

inatizam je definitivno pobio već J. Locke: po njemu je ta teorija ili pogrešna ili bez

smisla. Osim toga Goodman drţi da se moţe razlikovati usvajanje prvog jezika od

usvajanja daljnjih. Ovdje se u biti radi o usvajanju prvog jezika i Goodman drţi da je

dovoljno objašnjenje analogija jezika i drugih – predjeziĉnih - semioloških sustava.

Konaĉno, Goodman odbija racionalistiĉku tezu kao nesuvislu i nerazumljivu, pa je

nije spreman prihvatiti ni u sluĉaju da nema nikakva alternativnog objašnjenja.

Chomsky pak drţi da Locke uopće ne pokazuje poznavanje autentiĉnoga

racionalistiĉkog poimanja jezika nego kritizira lošije izloţenu verziju racionalistiĉke

teze. Glede razlikovanja izmeĊu usvajanja prvoga i drugoga odnosno daljnjih jezika,

Chomsky napominje da mi i u stjecanju novog jezika formiramo teoriju koja je

nerazmjerna s nesavršenostima i nepotpunostima razmatranih jeziĉnih podataka pa se

ne moţe smatrati rezultatom indukcije na osnovi tih podataka. A jezik toliko nadilazi

predjeziĉne simboliĉke sustave da oni ni na koji naĉin ne mogu posluţiti kao obrasci u

stjecanju prvoga jezika. Poseţući za analogijom iz biologije Chomsky kaţe da bismo

onda mogli reći da oblikovanje sloţenih organizama ne predstavlja nikakav problem s

obzirom da poznamo mitozu.

Glede Goodmanova odluĉujućeg argumenta, da je racionalistiĉka teza nerazumljiva

Chomsky navodi primjer uroĊene ideje trokuta koja je zapravo razumljivija od

nacrtanog trokuta.

Koliko god nam jeziĉne pojave bile familijarne to ne znaĉi da im ne treba traţiti

objašnjenje. Jezik nam je doista iznimno familijaran a s druge strane ipak nedovoljno

poznat. Znajući kako je sloţen svaki tjelesni organ zašto bi bilo nerazumljivo

pridavati ljudskome umu (koji Chomsky sustavno zdruţuje, praktiĉki identificira s

mozgom, rabeći 'dvoznak' mind/brain, što ne smatram posve sretnim) veliku

sloţenost?

Kratki prikaz djela N.A. Chomskog zacijelo je najpogodnija poveznica s ‗ĉisto‘

filozofskim pristupima jeziku. I to iz više razloga. Prvo zato što je generativna

lingvistika više od svih ranijih teorija jezika uvjerljivo ukazala na izuzetnu sloţenost

jeziĉnog ustroja. Zatim stoga što je u usku vezu dovela znanstvenu i filozofsku

problematiku jezika, a potom i nametnula niz tema koje su u modernoj filozofiji bile

potisnute ili posve zanemarene i zaboravljene. Jedna od tih bilo je na primjer pitanje

takozvanih jeziĉnih univerzalija. Već je srednjevjekovni franjevac Roger Bacon

isticao da svi jezici imaju neke zajedniĉke znaĉajke pored onih specifiĉnih koje ih

razlikuju (Grammatica una et eadem est secundum substantiam in omnibus linguis,

licet accidentaliter varietur – Gramatika je po svojoj biti jedna te ista u svim jezicima,

premda se u nebitnom razlikuje). Iako je sam Chomsky svoja razmišljanja

prvenstveno doţivljavao kao obnovu racionalistiĉkog (konkretnije: kartezijanskog)

pristupa jeziku i kao korekciju bihavioristiĉkog pristupa, on je dosta snaţno isticao i

poticajna razmišljanja o jeziku Wilhelma von Humboldta. Ipak je njegova generativna

gramatika osim oţivljavanja ranijih ideja u teoriju jezika donijela velikih novina koje

su silno potakle kritiĉko razmišljanje o jeziku. Veoma su brojni Chomskijevi

sljedbenici, ali i njegovi kritiĉari.

Kritiĉari se regrutiraju iz dva posve razliĉita tabora: jedni su ‗izvana‘, to jest iz redova

više-manje behavioristiĉki usmjerenih analitiĉkih filozofa, a drugi iz redova nešto

mlaĊih lingvista, prvenstveno zastupnika generativne semantike (J.D. McCawley, G.

35

Lakoff, J.R. Ross). Naţalost, ova ‗škola‘ nije ostala dovoljno kompaktna, iako su

njezini predvodnici iskazivali pravu briljantnost i dubokoumnost. Moja je slutnja da je

ovoj školi i iz politiĉkih razloga uskraćena potpora u istraţivaĉkim projektima jer je

njezin najorginalniji predstavnik J.D. McCawley (umro nenadano 1999.), kao

strastveni anarhist, brojne izvorne uvide u problematiku znaĉenja u velikoj mjeri

ilustrirao upravo psovaĉkim i opscenim izriĉajima: u njima su glavni ‗likovi‘ bili

ameriĉki politiĉari koji su vodili vijetnamski rat (a kao nakladnika više svojih ĉlanaka

navodio S(outh) H(anoi) I(nstitute) of T(echnology) – SHIT – oĉito aluzija na ĉuveni

MIT - Massachusetts Institute of Technology), kojemu su dodjeljivane silne potpore u

istraţivaĉkim projektima. Da bi se ovo razumjelo valja znati da su suvremena

lingvistiĉka istraţivanja usko vezana za razvoj kompjutorske tehnologije i takozvane

umjetne inteligencije (Artificial Intelligence) i robotike pa su za takve projekte

potrebna ogromna novĉana sredstva, koja najĉešće idu upravo preko Ministarstva

obrane u kojemu upravo politiĉari, a ne gospodarstvenici ili intelektualci, imaju

presudnu rijeĉ. Moja je dakle slutnja da moţda i zato projekti generativne semantike

naţalost nisu dovoljno ustrajno i produbljeno potrajali, a to je semantiĉka istraţivanja

okrenulo u druge pravce. K tome su dakako pridošli i drugi razlozi: G. Lakoff

okrenuo se takozvanoj kognitivnoj lingvistici, pa se usmjerio prema objedinjavanju

razliĉitih disciplina sa svrhom da pridonese i politiĉkom angaţiranju intelektualaca.

Osobito je zaokupljen teorijom metafore, prema kojoj to nije tek poetska katategorija

nego temeljni mehanizam uma.

Svejedno je s teorijom generativne gramatike jezikoslovna znanost definitivno

priznata kao relevantan sugovornik u filozofskim analizama jezika.

III. DIO: ANALITIĈKA FILOZOFIJA JEZIKA

Nakon niza znanstvenih pristupa jeziku s odreĊenom relevantnošću za filozofiju

jezika sada se moţemo okrenuti dominantanim filozofskim pristupima jeziku.

Ishodište filozofije koju najĉeće zovemo jeziĉno-analitiĉkom, a koja je dominantna u

anglo-saksonskoj filozofiji, pomalo paradoksalno, ipak je bilo u Njemaĉkoj, iako ne u

matiĉnoj struji njemaĉke filozofije nego u istraţivanjima logiĉkih osnova matematike

koje je poloţio Gottlob Frege. Frege je zapravo uĉinio prvi odluĉujući korak kao

usredotoĉenosti na jezik, kojoj je Richard Rorty dao zvuĉni naziv The Linguistic Turn

(što smo spomenuli već u Uvodnim razmatranjima.) Stoga ćemo se, unatoĉ tome što

je ovo tek elemmentarni Uvod u filozofiju jezika, nizom Fregeovih koraka u tom

smjeru pozabaviti ipak nešto više nego drugim filozofijama jezika.

A. TRAGANJE ZA SAVRŠENIM JEZIKOM

Gottlob Frege (1848.-1925.) je – iako ne iz istih pobuda kao i Chomsky – takoĊer

djelovao na tragu racionalistiĉkog programa. Doduše ne kartezijanskoga, nego ovome

suprotstavljenoga, Leibnizova. A Leibniz je – nadahnut pomalo ĉudnim

srednjovjekovnim franjevcom Ramonom Lullom – tragao za ideografskim pismom

koje bi preko jeziĉnih barijera kao svojevrsna ‗characteristica universalis‟ u funkciji

alfabeta ljudskog mišljenja omogućilo logiĉko suĉeljavanje suprotstavljenih mišljenja

i tako prevladalo suvišne dispute s nejasno formuliranim tezama u naravnim jezicima.

Kako je pak Leibniz bio ĉovjek od genijalnih ideja i zamisli ali ‗razapet‘ na

36

nebrojenim projektima, pa zato manje sustavan i ustrajan u provoĊenju i razradi

vlastitih ideja, glavnina je njegovih djela objavljena tek puno kasnije, poslije njegove

smrti. Frege se na Leibniza ĉesto poziva, ali nije lako utvrditi koje je od Leibnizovih

ideja crpio izravno, a koje posredovano preko drugih autora. U svakom sluĉaju iz

bibliografije Fregeovih radova moţe se vidjeti da se on opetovano bavio Leibnizovim

radovima.

Nije lako ustanoviti povijest pojedinih ideja: konkretno, Leibnizom se uvelike

nadahnjivao i jedan drugi mislilac, koji je dugo bio malo poznat i cijenjen, a s

razvojem moderne logike sve se više uviĊa da je on anticipirao mnoge bitne smjerove

tog razvoja. Rijeĉ je o Bernardu Bolzanu, katoliĉkom svećeniku, kojemu je prerano

prekinuta sveuĉilišna karijera jer su njegove propovijedi i razmišljanja o ratu,

društvenoj hijerarhiji i graĊanskom neposluhu u austrijskom ‗Svetom rimskom

carstvu‘ ocijenjene opasnima i bliskima krivovjerju (teško je ustanoviti je li njegova

osuda bila iskljuĉivo rezultat svjetovne ili i crkvene vlasti). U svakom sluĉaju puno je

njegovih djela objavljeno tek posmrtno. Svejedno, barem su njegovo veliko djelo

Wissenschaftslehre (Nauk o znanosti) koje je u 4 sveska objavljeno 1837, pa i

posmrtno – 1851. - objavljeni Paradoski beskonačnoga (Paradoxien des

Unendlichen) mogli, bilo izravno bilo posredno, biti Fregeu dostupni. Vjerojatno

posredno, jer je Frege u puno primjera pokazao duboko intelektualno poštenje pa bi

sigurno i Bolzanu, kao i Leibnizu, priznao eventualni ‗dug‘. Bilo kako bilo, po

rigoroznosti u izlaganju logiĉkih i matematiĉkih uĉenja Bolzano i Frege pokazuju

dosta sliĉnosti. Moţemo dapaĉe reći da Bolzano i Frege, iako ne pripadaju istoj

generaciji, predstavljaju znaĉajnu reakciju na hegelovski idealizam. Na Bolzana na

primjer neodoljivo podsjeća Fregeovo oštro i odluĉno kritiziranje psihologizma i

zalaganje za formaliziranje logike radi oslobaĊanja logiĉkih stavova od unutarnje veze

sa subjektom i bilo kojim subjektivnim faktorom. Za modernu filozofiju jezika ĉini mi

se najrelevantnijom Bolzanovom tezom teorija o ‗stavu po sebi‘ (der Satz an sich).

Sam ovaj izraz ţivo podsjeća na brojna sporenja u filozofiji jezika. Naime, izraz

‗Satz‘ nema dobrog ekvivalenta u hrvatskom jeziku pa se prevodi i izrazom

‗reĉenica‘, dok je u engleskom za nj usvojen termin ‗proposition‟. Upravo ova ‗polu-

prevodivost‘, to jest izostajanje istinskog sinonima, s jedne strane podsjeća na velike

segmente jezika koji nisu (kako bi rekao Roger Bacon) ‗univerzalno‘ prisutni u

jezicima nego se od jezika do jezika u znatnoj mjeri razlikuju, pa se nailazi na teškoće

u primjeni Leibnizova kriterija po kojemu se mogu slobodno zamjenjivati izrazi

unutar iskaza, ako te zamjene ne ugroţavaju istinitost iskaza (ovo će osobito

zaokupljati ameriĉkog filozofa – logiĉara Q. v. O. Quinea). Bolzanov ‗Satz an sich‟

definira se kao ―stav da nešto jest ili nije, neovisno o tome je li to istinito ili neistinito,

neovisno o tome je li to itko ikada formulirao rijeĉima, pa ĉak neovisno i o tome je li

to ikada kao misao bilo prisutno u bilo kojem umu/duhu‖ (Wissenschaftslehre, izdanje

1929, s. 77 – navodim po Povijesti filozofije F. Coplestona, S.J., dakle nemam uvid u

njemaĉki tekst, zato za termin ‗mind‘ stavljam dva hrvatska izraza). Primaran je dakle

objektivni sadrţaj ili znaĉenje ‗stava‘.

Zanimljiva je i Bolzanova teza o idejama kojima ne odgovara nikakav predmet: prema

modernom nazivlju one nemaju 'ekstenziju'. Najjasniji sluĉaj jest 'ništa(vilo)' A sliĉno

je i s idejama 'okrugli kvadrat' ili 'zelena vrlina'. Oĉito pod tim izrazima nešto mislimo

ali te ideje ipak ne oznaĉuju nikakav predmet. U novije se vrijeme postupno

pojavljuju studije o Bolzanu koje ukazuju na to da se uoĉava njegova relevantnost za

analitiĉku filozofiju (W. Künne objavio je ĉlanak pod naslovom Jedan analitički

37

filozof u sjeni njemačkog idealizma, Sandra Lapointe ĉlanak Analitičnost,

univerzalnost i kvanitifikacija, M. Textor Bolzano i Husserl o analitičnosti, a A. Betti

Vječna istina. Osovina Bolzano- Twardowski-Lesniewski. Znaĉajno je da je Bolzano

kao podanik Austro-Ugarske bio više poznat u srednjoeuropskom krugu nego u

Njemaĉkoj pa je stoga i njegov utjecaj na poljsku filozofiju (Twardowski i

Lesniewski) vaţan i dobrim dijelom objašnjava procvat moderne logike u tzv.

Varšavskoj školi.

Zasad je o Bolzanu dosta toliko, a ovo je navedeno iz dva razloga: prvo da se naznaĉi

kako ideje ţive poput ponornica, ponekad uoĉljive i uoĉene, ponekad pak skrivene,

drugo zato što je upravo ovaj pojam stava/propozicije u analitiĉkoj filozofiji izazivao

burne rasprave, a ondje se povezuje i s Fregeovim pojmom misli, (Gedanke) iako je

upravo Bolzano bio prvi koji je toj ideji/pojmu dao tako istaknutu ulogu u sustavu

znanosti i jezika. Usput, Bolzano takoĊer govori o predstavi po sebi (Vorstellung an

sich - to je sastojak stava koji sam za se još ne moţe biti istinit ni neistinit) te o sudu

po sebi (tome bi u engleskom odgovarali izrazi judgment, ali i utterance, jer po

Bolzanu sud izraţava i tvrdi stav/propoziciju). Istinitost stavova (Wahrheit an sich) ne

ovisi o tome jesu li izreĉeni ili nisu – istine su ĉak i o Bogu neovisne. Bolzana bi

stoga valjalo još više revalorizirati kao vaţnu kariku izmeĊu Leibnizova i Fregeova

mišljenja. Mogli bismo reći da on, naţalost, za razliku od Fregea nije susreo svoga

Russella ni svoga Wittgensteina.

Već prvo znaĉajno Fregeovo djelo Pojmovno pismo (Begriffsschrift- neki ga na

hrvatski prevode kao Pojmopis, što mi se ĉini nezgrapno) relevantno je ne samo za

logiku i osnove matematike nego i za filozofiju jezika. Svakako je preporuĉljivo

proĉitati knjigu o tome djelu koju je kao doktorsku disertaciju napisao G. Švob

(Frege, Pojmovno pismo). Tko pak ţeli produbiti razumijevanje Fregeove filozofije

najbolje će to postići studijem niza djela Michaela Dummett-a.

Dummett uoĉava pet razliĉitih faza u razvoju Fregeove misli. Prva obuhvaća

Pojmovno pismo (objavljeno 1879.) i nekoliko kraćih ĉlanaka koji ga objašnjavaju.

Drugo razdoblje završava objavljivanjem njegova remek-djela Osnove aritmetike

(1884), a treće zamašnim ali manje svjeţim prvim sveskom Osnovni zakoni aritmetike

(1893). Ĉetvrto razdoblje bilo je u biti neplodno, obiljeţeno samo nizom polemiĉkih

ĉlanaka (1904.-1917.). Tome su kumovale dvije vrste razloga: nije uspio dovršiti

Osnovne zakone aritmetike u kojima se upustio u dvojbenu teoriju klasa. Upravo u

vrijeme tiskanja drugog sveska dobio je pismo od lorda Bertranda Russella da ta

teorija vodi u antinomije (tzv. Russellov paradoks). Druge razloge za odreĊenu

depresivnost u tom razdoblju moţemo slutiti u neopravdano slabom odjeku njegovih

dubokih ideja.

Depresivnost ove faze donekle su mu iznimnim uvaţavanjem i zanimanjem za njegov

rad ublaţili Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein.

Na ovom mjestu ĉini mi se umjesnom jedna digresija. Britanski filozof P. T. Geach sa

suprugom G.E. M. Anscombe (oboje obraćenici na katolicizam), svojim djelom iz

1961 (Three Philosophers) uvrstili su Fregea u veliku trijadu s Aristotelom i sv.

Tomom Akvinskim. U kratkom uvodu prije prikaza Fregeova djela prenesene su

Wittgensteinove uspomene na susrete s Fregeom. Wittgenstein je nakon ĉitanja

Fregeovih spisa Fregeu uputio neke prigovore njegovim teorijama te napeto ĉekao

Fregeov odgovor. Frege ga je pismom pozvao u posjet. Wittgenstein se osjećao

deprimirano nakon što ga je Frege kroz diskusiju praktiĉki 'bacio na pod'. Nakon toga

ga je ipak ohrabrio pozivom na novi posjet. Uslijedilo je više razgovora, a kad god bi

38

Wittgeinstein naĉeo bilo koju temu koja nije vezana za logiku ili matematiku Frege bi

s nekom uljudnom primjedbom razgovor vraćao na ta dva podruĉja. Jednom je

pokazao nekrolog o nekom kolegi, u kojem se govorilo kako taj nikad nije upotrijebio

rijeĉ ne znajući što ta rijeĉ znaĉi. Frege je bio iznenaĊen da bi za to nekoga trebalo

pohvaliti. Moţda upravo ova pojedinost najbolje karakterizira Fregeovu zaokupljenost

pitanjem znaĉenja.

Opraštajući se na posljednjem susretu Wittgenstein je priupitao Fregea «Nalazite li

ikad ikakvu teškoću u svojoj teoriji da su brojevi predmeti?» Frege je odgovorio;

«Ponekad mi se uĉini da vidim neku teškoću – ali onda je opet ne vidim.»

Peto razdoblje Fregeova intelektualnog puta (1918.-1925.) iznova pokazuje odreĊenu

vitalnost: Tada je Frege – kako tvrdi Dummett – po šesti put pokušao sustavno izloţiti

svoju filozofsku logiku (a to je dakako relevantno i za filozofiju jezika). U okviru tog

projekta objavio je tri rasprave, a od ĉetvrte je u ostavštini naĊeno tek šest strojopisom

ispisanih stranica.

Ipak, u duhu jedne od uvodnih napomena, da filozofija jezika treba posluţiti i

razvijanju kritiĉnosti i otvorenosti duha spomenut ću i Dummettovu primjedbu kako

je baveći se Fregeovom ostavštinom u ţelji da što cjelovitije osvijetli misao toga tako

oštroumnog mislioca naišao i na jednu razoĉaravajuću crtu, a to je antisemitizam.

Moţda Fregeu kao olakotnu okolnost moţemo ubrojiti pogoĊenost slomom Njemaĉke

u I. svjetskom ratu, za koji je smatrao znatno krivima Ţidove, no i nas nedavni rat na

ovim prostorima moţe uvesti u napast da olako izriĉemo kolektivne osude, da za

vlastite pogreške i promašaje okrivimo druge zajednice, pa nam ova Dummettova

primjedba treba biti opomena da se toga klonimo.

U Pojmovnom pismu Frege kao svoje ideale iskazuje preciznost i jasnoću. Rijeĉima

naravnog jezika, drţi Frege, te ideale nije moguće ostvariti. Osvrćući se na recenzije

svoga djela, koje su bile promašene jer nisu ‗išĉitale‘ njegove ciljeve, Frege kaţe:

―Ono što sam ţelio stvoriti nije bio puki calculus raciocinator nego lingua

characteristica u Leibnizovu smislu‖. Za usporedbu naravnog jezika i ovoga za ĉim je

on tragao uzeo je odnos oka i mikroskopa. Oko je u mnogo ĉemu superiorno

mikroskopu. Ono je i okretnije i prilagodljivije. MeĊutim, mikroskop omogućuje

kudikamo jasniju sliku. Naravnom jeziku nedostaje jednoznaĉnost. To je, ne samo u

njegovim poĉetcima, prisutno kao svojevrsni «ceterum censeo». Frege za primjer

uzima izraz ‗konj‘: taj izraz oznaĉuje i pojdinaĉnu ţivotinju i ţivotinjsku vrstu, a i

sam pojam konja (na ovo su razlikovanje ukazivali već skolastiĉki logiĉari naukom o

takozvanoj supoziciji, to jest naĉinu oznaĉivanja – s razlogom moţemo drţati da je

Frege ove opaske preuzeo od Leibniza, koji je poznavao skolastike, kojima se u

Fregeovo vrijeme posvećivala kudikamo manja pozornost). Dakako, u ţivoj je

komunikaciji naĉelno moguće otkloniti eventualno brkanje takvih znaĉenja, ali Frege

govori o pismu (sam govor već iz drugih razloga, jer se odvija ‗jednocrtno‘, lakše

nego pismo dovodi do nesporazuma: puno toga podrazumijeva umjesto da iscrpno i

izriĉito iskaţe). Da bi zakljuĉivanje bilo pouzdano po Fregeu valja izbjeći svaku

pretpostavku i inzistirati na tome da zakljuĉak svojim opsegom, to jest općenitošću,

ne prekoraĉuje granice koje mu odreĊuju premise. A ĉak se i kod Euklida, koji se

smatra uzorom strogog zakljuĉivanja, kako tvrdi Frege, nalaze neke prešutne

pretpostavke. Naravni jezik općenito dosta toga prepušta intuiciji i odgonetanju

umjesto izriĉitog iskazivanja. Zato Frege daje prednost pismu, koje ‗ostaje‘

provjerljivo dok izgovorena rijeĉ odmah ‗odleti‘ (Poznata je latinska izreka Verba

volant, scripta manent – rijeĉi odlijeću, ono što je napisano ostaje). Ali i taj je

39

pismeni oblik radi ‗mekoće‘ jezika podloţan stalnoj mijeni. Iz tog razloga Frege

usporeĊuje jezik sa šakom: šaka je savršenija od alata, ali nam za mnoge poslove

trebaju alati koji se odlikuju krutošću i preciznošću. Pojmovno pismo je Frege i

shvaćao kao alat koji moţe osigurati pouzdanost i preciznost logiĉkom zakljuĉivanju.

Njemaĉki autor Franz von Kutschera za ovu usporedbu nalazi još pregnantiji

pojmovni par: naravni jezik odlikuje plastičnost, logiĉkom jeziku treba upravo

rigidnost.

Najznaĉajnija novina Pojmovnog pisma, koja ga ĉini relevantnim i za filozofiju

jezika, jest pronalaţenje odgovarajućeg obiljeţavanja kvantifikacije ('pokoliĉenja'),

koje nije izvedeno apstrakcijom iz analize naravnog jezika nego izvorno iz vlastitih

pravila logiĉkog izvoĊenja. To je pitanje inaĉe stoljećima 'gurano pod tepih' jer ga

skolastici uza sve pokušaje nisu uspjeli riješiti, a kasniji logiĉari i analitiĉari jezika

ponašali su se kao da pitanje ne postoji. Dakako da je taj spis ipak prevenstveno

namijenjen zasnivanju matematiĉke logike. MeĊutim Frege svoj ĉlanak O znanstvenoj

opravdanosti pojmovnog pisma s pravom ovako zakljuĉuje: «Sada sam samo pokušao

dopuniti matematiĉki jezik formula znakovima za logiĉke odnose tako da iz toga

proiziĊe pojmovno pismo za podruĉje matematike kakvo sam prikazao kao poţeljno.

Primjena mojih znakova na ostala podruĉja nije time iskljuĉena. Logiĉki odnosi

ponavljaju se svugdje, a znakovi za posebne sadrţaje mogu biti izabrani tako da se oni

umeću u okvire pojmovnog pisma. Bilo da se ovo dogodi ili ne, u svakom sluĉaju

zorno prikazivanje oblika mišljenja ima znaĉaj koji seţe i dalje od matematike. Neka

zato i filozofi poklone tome pažnju!» (isticanje a.š.)

Pojmovno pismo tek je naznaĉilo Fregeovu kritiĉnost prema naravnom jeziku. Već u

Osnovama aritmetike on pokušava dati definiciju broja i biva sve više svjestan kako

će mu se prigovarati što kao matematiĉar zalazi u podruĉje filozofije. On ne nijeĉe tu

ĉinjenicu nego je proglašava neizbjeţnom jer je ―temeljito istraţivanje pojma broja

zajedniĉka zadaća matematici i filozofiji‖. Pri tome Frege dodatno upozorava da je ta

zadaća neobavljena i zbog toga što su ―psihološki naĉini razmišljanja poĉeli

prevladavati u filozofiji, a … prodiru ĉak i u logiku‖. On odluĉno odbacuje to

upletanje psihologije (u filozofiji je to bila jedna od reakcija na hegelijanizam): ―Neka

si psihologija ne umišlja da moţe bilo što pridonijeti zasnivanju aritmetike‖.

Pomišljanje nekog stavka ne smije se brkati s njegovom istinitošću. ―Stavak ne

prestaje biti istinit kada na nj više ne mislim, isto kao što ni Sunce ne nestaje kada

zatvorim oĉi.‖ (Oĉita je srodnost ove teze s Bolzanovom teorijom o ‗Satz an sich‟).

Kao naĉela istraţivanja Frege ovdje usvaja 1) oštro luĉenje psihološkoga od logiĉkoga

i subjektivnog od objektivnoga, (iako terminološki posve razliĉita, i ova teza podsjeća

na Bolzana, to jest njegovu Vorstellung an sich), 2) o znaĉenju rijeĉi treba pitati u

kontekstu reĉenice i 3) pred oĉima valja imati razliku izmeĊu pojma i predmeta.

Predmet Frege poima kao objektivni korelat vlastitog imena: to je ono o ĉemu

govorimo – predmet se po njemu ne moţe drugaĉije karakterizirati. Mogu to biti

konkretni predmeti (ljudi, planeti itd.) ali i apstraktni (teoremi, strane svijeta itd.).

Frege za njih postulira kriterije identiteta, ali ih ne odreĊuje dostatno pa Dummett drţi

da je to jedna od slabosti Fregeove teorije. Dummett napose upozorava da Frege nije

posvetio odgovarajuću pozornost 'pokaznim' izrazima (ovaj i tsl.). Ako se na nešto

moţe 'uprijeti prstom' to jest dostatan uvjet da se to smatra predmetom, ali to ipak nije

nužni uvjet. Tako dolazimo do veoma široke kategorije predmeta i njezina

sveukupnost ostaje preslabo odreĊena.

40

Uz ĉesto pozivanje na Leibnizove zamisli Fregeova se kritiĉka oštrica redovno

usmjeruje na tada vrlo utjecajnog J.S. Milla i njegov empirizam. Frege (u § 11

Osnova aritmetike) donosi i Leibnizov tipiĉno racionalistiĉki citat: ―Ĉitava nam je

aritmetika uroĊena i u nama je na virtualan naĉin‖. Moţda nije naodmet ovdje ukazati

i na svojevrsni platonizam ovog otklona od empirizma (naime i Platonu i

racionalistima iskustvo ima prvenstveno 'pobudnu' ulogu u razvijanju intelektualne

moći, koja nam je uroĊena). A platonizmom brojni autori zovu i Fregeov stav da su

brojevi predmeti, to jest da pripadaju 'trećem podruĉju', izmeĊu onih fiziĉkih i

psihiĉkih, te da ih odlikuje objektivnost i neovisnost o subjektima, koji se njima bave.

Znaĉajan korak u luĉenju onoga subjektivnog od onog objektivnog susrećemo u § 26

Osnova aritmetike. Stoga ću navesti i jedan nešto opširniji citat iz tog paragrafa:

«Tako rijeĉ za boju ĉestone oznaĉuje naš subjektivni osjet, o kojemu ne moţemo znati

da se podudara s osjetom nekoga drugoga – jer oĉito je da isti naziv to ne jamĉi –

nego objektivno svojstvo. Stoga pod objektivnošću razhumijem neovisnost o našemu

osjećanju, zrenju i predoĉivanju, o projiciranju nutarnjih slika iz sjećanja na ranije

osjete; no pod objektivnošću ne razumijem i neovisnost o umu, jer odgovoriti na

pitanje o tome što su stvari neovisno o umu znaĉilo bi suditi, a da se ne sudi, znaĉilo

bi prati se, a da ne smoĉimo koţu.» (isticanje a.š.)

Ovaj Uvod u filozofiju nema ambiciju iscrpno izloţiti Fregeov doprinos filozofiji pa

ni samoj filozofiji jezika, jer bi to iziskivalo znatno više prostora kako bi se taj

doprinos sagledao i u svom unutrašnjem razvoju, koji je temeljito istraţio M.

Dummett, i u organskoj povezanosti matematiĉkih, logiĉkih i jeziĉnih problema. U

Uvodu filozofije jezika koji ne bi bio elementaran, kao što je ovaj, valjalo bi svakako

produbljenije prikazati i povezanost Fregeovih shvaćanja kako s Leibnizovim,

Bolzanovim te Husserlovim, tako i s Russellovim i Wittgensteinovim. To bi pak

iziskivalo ne samo više prostora nego i produbljenije istraţivanje.

Glede Fregeova znaĉaja za filozofiju donekle je paradoksalno da Bertrand Russell,

koji je bio u intenzivnoj pisanoj komunikaciji s Fregeom, u svojoj Povijesti zapadne

filozofije, objavljenoj 1945 Fregeu posvećuje tako malo prostora! Doduše, ta je

povijest promatrana iz perspektive društvenog utjecaja filozofije, a oĉito su imali

prvenstvo mislioci koji su uvjetno reĉeno bili 'profesionalni' filozofi. Svejedno, kad je

već završno poglavlje te Povijesti posvetio filozofiji logiĉke analize, ĉini mi se da je

Fregeovoj ulozi u tom filozofskom 'obratu' trebao dati barem jednako mnogo prostora

kao i sebi, ako ne više. Wittgenstein u tom djelu nije ĉak ni spomenut (istina, u

vrijeme pisanja navedenog djela Wittgenstein osim Filozofsko-logiĉkog traktata nije

imao praktiĉki ništa objavljeno, no i Traktat je bio dostatan razlog da njegov autor

bude uvršten meĊu utemeljitelje analitiĉke filozofije).

Poĉetkom devedesetih godina (19.st.) Frege objavljuje nekoliko temeljitih logiĉkih

studija, od kojih su neke izrazito relevantne za filozofiju jezika. Iznad svih ona O

smislu i značenju (Über Sinn und Bedeutung). Taj je spis izvršio ogroman utjecaj na

anglosaksonsku analitiĉku filozofiju općenito, osobito na filozofiju jezika. Oĉito je

Frege ovim razlikovanjem odstupao od redovite njemaĉke uporabe tih termina. Za

ono što je Fregeu (u ovoj raspravi) ‗Bedeutung‘ na njemaĉkom se obiĉno rabi 'Bezug'.

I na hrvatskom bi vjerojatno bio toĉniji prijevod O Značenju i označivanju (iako opet

ne idealan, već i zato što su u hrvatskom oba termina od istog korijena, što nije sluĉaj

s njemaĉkim). U engleskom se ustalio naslov On Sense and Reference, iako

prevoditelj Wittgensteinova Traktata (Ogden) termin „Bedeutung‘, koji je i tu

fregeovski, prevodi terminom ‗meaning‘ umjesto ‗reference‘. Ipak, u standardnom

Uvodu u filozofiju jezika ameriĉkog autora vjerojatno hrvatskih korijena A. P.

41

Martinicha to je klasiĉno Fregeovo djelo uvršteno u pijevodu Herberta Feigla pod

naslovom On Sense and Nominatum (O smislu i /onom/ imenovanom). Vjerojatno

zbog 'kontaminiranosti' pojmova znaĉenja i oznaĉivanja dosta hrvatskih autora radije

se umjesto hrvatskim terminom 'oznaĉi/va/ti' sluţi anglicizmom 'referirati (se)'.

Frege uz glagol ‗bedeuten‘ (znaĉiti) ĉesto pridruţuje i ‗bezeichnen‘ (oznaĉivati), što

takoĊer ukazuje na to da ni sam Frege, unatoĉ tome što je drţao nepoţeljnom

uporabu razliĉitih naziva za isti predmet ipak nije kruto ustrajao na iskljuĉivoj uporabi

glagola 'bedeuten'.

Miss Anscombe, jedna od izvršitelja Wittgensteinove ostavštine i autorica veoma

kompetentnoga Uvoda u Wittgensteinov Traktat, koja se produbljeno bavila upravo

odnosom Wittgensteinove filozofije s Fregeovom i Russellovom, s razlogom drţi da

Fregeov Sinn otprilike znaĉi isto što i englesko ‗meaning‘, ali ‗to mean‘ kao glagol u

odreĊenim sklopovima odgovara upravo Fregeovu bedeuten. Da se ne bismo zapleli

u ovoj isprepletenosti znaĉenja sjetimo se Fregeova naĉela iznesenog već u paragrafu

62 Osnova aritmetike: «Rijeĉi nešto znaĉe samo u kontekstu nekoga stavka».

Ovdje napominjem da je Osnove aritmetike zajedno s nekoliko drugih spisa vaţnih za

filozofiju jezika (Funkcija i pojam iz 1891, O smislu i značenju iz 1892, O pojmu i

predmetu iz iste godine, Što je funkcija iz 1904) na hrvatskom objavila izdavaĉka

kuća KruZak 1995 u prijevodu Filipa Grgića i Maje Hudoletnjak Grgić. Šteta je što u

ovaj izbor nije uvršten i vaţni spis iz 1918 Der Gedanke (Misao). Da bi se steklo

dobar uvid u strogost Fregeova mišljenja treba, pored Osnova aritmetike, proĉitati –

zapravo prouĉiti - barem ona dva spisa iz godine 1892. U Osnovama aritmetike uz

paragrafe 11, 26 i 62 pozornije proĉitati barem Zakljuĉni dio (od § 87 do kraja). Kao

što se ondje vidi Frege se odvaţio korigirati Kanta, i to opravdano. Pri tome moram

upozoriti na nekoliko pogrešaka i nepreciznosti u prijevodu. Nisam matematiĉar, ali

ipak drţim da se nipošto ne smiju istim izrazom (jednakost) prevoditi dva, po meni

bitno razliĉita, njemaĉka izraza Gleichheit i Gleichung, jer ovaj drugi znaĉi

jednadţba! Što se pak tiĉe izraza Gleichheit, s kojim poĉinje spis O smislu i značenju,

ovdje bi ga, po Fregeovu citiranom naĉelu da rijeĉi «nešto znaĉe samo u kontekstu

nekoga stavka» bilo ispravnije prevesti kao 'istovjetnost': tako bi se naime istaklo da

nije rijeĉ o koliĉinskoj jednakosti nego upravo o 'istosti', to jest identitetu, što istiĉe i

sam Frege u bilješci uz taj izraz. Nadalje – budući da je upravo uvodni ulomak ovoga

spisa od odluĉujuće vaţnosti da bi se uoĉila poanta izlaganja, to jest bitan iskorak od

Pojmovnog pisma kao instrumenta matematiĉke logike u smjeru filozofije jezika –

mislim da se nije smjelo previdjeti da Frege rabi pluskvamperfekt, a ne obiĉni perfekt

kad kaţe da je u Pojmovnom pismu bio pretpostavio da je istovjetnost odnos izmeĊu

znakova za predmete. U ovom pak spisu oĉito se istovjetnost shvaća i kao odnos

izmeĊu predmeta! To jasno slijedi iz cjeline izlaganja.

Na razlikovanje ‗Sinn‘ i ‗Bedeutung‘ Frege se odluĉio kako bi rasvijetlio probleme

identiteta. Pitajući se koja je razlika izmeĊu iskaza tipa ‗a = a‘ i ‗a = b‘ (kad je ova

posljednja jednakost istinita) Frege istiĉe da se u oba sluĉaja oznaĉuje isti predmet, ali

kod jednakosti ‗a = b‘ dodatno valja uoĉiti i smisao. Da bi olakšao razumijevanje

spomenute razlike daje ĉak tri razliĉita primjera. Ako npr. iz vrhova trokuta A, B, C

povuĉemo crte do sredine suprotnih stranica, sve tri će se crte (a, b i c) sjeći u istoj

toĉki: oznaĉena/obiljeţena je ista toĉka ali moţemo razlikovati smisao sjecišta a/b i

sjecišta a/c. Popularniji je primjer planeta Venere (Danice), koja se na njemaĉkom

zove i Abendstern (večernja zvijezda) i Morgenstern (jutarnja zvijezda – hrvatski

danica): znaĉenje je isto, ali se smisao razlikuje. Treći je primjer imenovanje filozofa

42

Aristotela opisnim naĉinom kao Platonov učenik i učitelj Aleksandra Velikog ili

Stagiranin (po mjestu roĊenja). Iako imenovanje Aristotela s pomoću razliĉitih

sloţenih naziva po Fregeu ne ugroţava istinitost iskaza o Aristotelu, u 'savršenom

jeziku' ne bi se – drţi Frege - smjelo tolerirati takve varijacije smisla. Bitni rezultat

razlikovanja smisla i znaĉenja/oznaĉivanja Frege vidi u tome da se iskazi tipa ‗a = a‘

ne razlikuju samo svojom konfiguracijom od iskaza tipa ‗a = b‘, nego i time što je

―razliĉit naĉin danosti onoga oznaĉenoga‖. Iskazi ovoga tipa su informativni za

razliku od onih prethodnih (a = a), kojih je istinitost oĉigledna a priori. Sve ove

izraze (pa i one opisne, kao «uĉitelj Aleksandra Velikog») Frege tretira kao vlastita

imena. Ti znakovi svoj smisao izraţavaju, a znaĉenje (ono oznaĉeno odnosno

imenovano) oznaĉuju (bedeutet oder bezeichnet seine Bedeutung). Veoma je vaţno

imati uvijek na umu ovo temeljito razlikovanje, a uz to i ĉinjenicu da je ono uĉinjeno

na pozadini Fregeova nepovjerenja u svagdanji govor, a to znaĉi da su ovo za Fregea

tehniĉki izrazi, utvrĊeni konvencionalnim utanaĉenjem (stipulacijom). Ovo

razlikovanje prema Fregeovoj nakani bitno povezuju pitanje znaĉenja i pitanje istine.

Od smisla i znaĉenja odreĊenog znaka, upozorava Frege, valja razlikovati predodţbu.

Bitna je razlika izmeĊu smisla i predodţbe u tome što ĉak i kod jednoga te istog

ĉovjeka nije ista predodţba povezana s istim smislom. Pogotovo pak predodţba jedne

osobe nije predodţba druge osobe. Budući da je subjektivna, pogotovo će se

razlikovati predodţba koju o imenu (konja) 'Bukefalus' imaju jedan slikar, jedan

jahaĉ, jedan zoolog.

Frege iskljuĉuje svaku debatu sa skepticima ili idealistima koji bi mogli prigovoriti

tvrdnji da ime nekog planeta ima znaĉenje, odnosno traţiti dokaze da ime označuje

neki izvanmisaoni predmet, to jest da se tvrdi izvanmisaona egzistencija toga

predmeta. Mi znaĉenje jednostavno pret-postavljamo: ―Da bi se opravdao govor o

znaĉenju znaka – pod uvjetom da neko takvo znaĉenje postoji – dovoljno je uputiti na

našu namjeru pri govorenju odnosno mišljenju‖. Moglo bi nam moţda smetati ono

‗pod uvjetom da neko takvo znaĉenje postoji‘. MeĊutim, Frege nipošto ne tvrdi da

svako ime ima znaĉenje: upitno je na primjer ima li ime ‗Odisej‘ znaĉenje ili nema.

To ovisi o tome je li Odisej postojao ili je samo lik u umjetniĉkom djelu. ‗Pegaz‘ na

primjer uopće nema znaĉenje nego samo smisao, jer se radi jednostavno o mitskoj

fikciji. Drugim rijeĉima, ovo razlikovanje smisla i znaĉenja ima ontološke reflekse,

jer je Frege (umjereni) realist. Likovima koji postoje samo u mašti, mitu ili

umjetniĉkom djelu on priznaje smisao, ali ne i znaĉenje (oni naime ne mogu

oznaĉivati jer ne postoje individue koje bi s pomoću njih bile oznaĉene). Uostalom,

Frege vidi slabost naravnog jezika upravo u toj 'sposobnosti' naravnog jezika da sadrţi

(gramatiĉki) ispravno oblikovane izriĉaje koji nemaju znaĉenja (u njegovu smislu, to

jest nemaju referente odnosno oznaĉene ili imenovane predmete).

Iskazi koji sadrţe odreĊene opise bez postojanja oznaĉenih predmeta (na primjer

«krilati konj», ili «sadašnji francuski kralj») po Fregeu nisu ni istiniti ni laţni.

(Upravo će ovo biti uporište P. F. Strawsonu za kritiku Russellova gledanja na taj isti

problem).

Stvari sa smislom i znaĉenjem stoje drugaĉije u sluĉaju reĉenice koju izriĉemo kao

tvrdnju (Behauptungssatz). Ona sadrţi misao (Gedanke). S posebnim naglaskom (u

bilješci) Frege objašnjava da pod tim ne razumije subjektivni ĉin mišljenja nego

njegov objektivni sadrţaj koji moţe biti ―zajedniĉko vlasništvo mnogih‖ (sjetimo se

opet Bolzanova ‗Satz an sich‟). Reĉeniĉnoj je cjelini po Fregeu znaĉenje njezina

istinosna vrijednost. Slijedi iznenaĊujući zakljuĉak: ―sve istinite reĉenice imaju isto

znaĉenje, a sve laţne isto tako.‖ Doduše, u ovom kontekstu valja napomenuti da se

43

Frege ne drţi uvijek takva shvaćanja. Uoĉljivo je – od razdoblja do razdoblja –

razliĉito poimanje znaĉenja kako rijeĉi tako i reĉenica.

Poseban su sluĉaj reĉenice s neupravnim govorom. Znaĉenje zavisne reĉenice jest

misao. Tu se misli na reĉenice koje glavnoj reĉenici pridruţuju izrazi poput ―biti

uvjeren da…‖, ‖drţati da…‖, ―ĉuti da…‖ i sl. Za istinu cjeline ―svejedno je je li ta

misao istinita ili je laţna‖. Frege priznaje vrijednost umjetnosti, ali kao znanstvenik

drţi da «misao gubi za nas na vrijednosti ĉim spoznamo da jednome njezinu dijelu

nedostaje znaĉenje». Ti su sklopovi (glavnih i zavisnih reĉenica) dali zamah razvoju

modalne logike, ali su i zadali puno glavobolje u analitiĉkoj filozofiji zbog takozvanih

'neprozirnih' konteksta. I Frege istiĉe da već kod onih zavisnih reĉenica koje uvode

glagoli kao što su 'spoznati', 'znati', 'misliti' stvar stoji «drukĉije i to priliĉno

zamršeno».

Ne ulazeći u brojne suptilnosti Fregeova izlaganja logike zavisnih reĉenica vaţno je

barem istaknuti da kod njih ĉesto ostaje nejasno imaju li pojedini njihovi dijelovi

znaĉenje, a to je po Fregeu dakako izvor mogućnosti ozbiljnih zabluda u znanosti. I to

u veoma razliĉitim podruĉjima. Ne moţemo na primjer reći (kad smo u podruĉju

astronomije) da opisnom imenu «najudaljeniji planet» odgovara odreĊeno nebesko

tijelo. U podruĉju matematike pak Frege ustanovljuje da nepotpunosti jezika nije

posve osloboĊen ni znakovni jezik analize. Još uvijek su po njemu na primjer bez

znaĉenja divergentni beskonaĉni nizovi. To se, drţi on, moţe izbjeći posebnim

utanaĉenjam (prevoditelji Grgić rabe izraz tvrdnjom, no to po meni ne prevodi

adekvatno njemaĉki izraz Festsetzung; tvrdnja je Behauptung, no ovdje je u pitanju

ad hoc konvencija) da ti nizovi znaĉe broj 0. U podruĉju društvenih znanosti Frege

upozorava na demagošku zloporabu izraza «volja naroda», jer ne postoji nikakvo

općeprihvaćeno znaĉenje toga izraza.

Drukĉija je situacija kad glavna i zavisna reĉenica imaju zajedniĉki sastavni dio, na

primjer u reĉenici

«Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje dsno krilo, sam je poveo svoje

trupe na neprijateljski poloţaj».

Tu su izraţene dvije misli, a ovdje je znaĉenje zavisne reĉenice istinsosna vrijednost.

Ako se cjelina izriĉe kao tvrdnja, tu se ujedno tvrde oba dijela reĉenice, a ako je

jedan od tih dijelova laţan, laţna je i cjelina.

Opet naglašavam, ne ćemo se upuštati u sve suptilnosti, no vaţno je uoĉiti da Frege

nastoji baciti svjetlo na više tipova zavisnih reĉenica, meĊu kojima oĉito postoje

znatne razlike glede njihove 'neprozirnosti'.

Pozivajući se na Leibnizovo naĉelo da 'salva veritate', to jest pod uvjetom da se

oĉuva istinitost, «eadem sunt quae sibi mutuo substitui possunt» (ono što se uzajamno

moţe supstituirati/zamijeniti), Frege kaţe da istinosna vrijednost reĉenice mora ostati

nepromijenjena, ako se jedan njezin dio zamijeni izrazom istoga znaĉenja a drugaĉijeg

smisla. MeĊutim situacija moţe biti zamršenija kad uz glavnu misao odreĊene

reĉenice ţelimo izraziti i sporednu misao. U već citiranoj reĉenici

«Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje

trupe na neprijateljski poloţaj»

implicitno je, pored dviju misli (da je uvidio opasnost i da je sam poveo svoje trupe)

naznaĉeno i to da je upravo spomenuti uvid bio razlog zbog kojega je osobno poveo

trupe. Frege se pita bi li reĉenica bila laţna da je Napoleon odluĉio sam povesti trupe

i prije uoĉavanja opasnosti. Ako bi bila istinita, onda bi se po citiranom Leibnizovu

naĉelu moglo umjesto «Napoleon je uvidio opasnost za svoje desno krilo» stavitai

44

«Napoleon već bijaše stariji od 45 godina», što bi poremetilo ustroj misaonih

sastavnica, pa u takvim sluĉajevima ne bi bilo dopušteno izvršiti zamjene, jer

«reĉenica tada prema svojoj povezanosti s drugom izraţava više nego sama za se».

Da bi uĉinio zornijima te sluĉajeve gdje zavisnu reĉenicu uvodi glagol 'misliti' Frege

navodi primjer

«Bebel pogrešno misli da bi se vraćanjem Alsace-Lorraine mogla stišati

francuska teţnja za osvetom».

Tu su izraţene dvije misli, ali ne pripada jedna od njih samo glavnoj a druga samo

zavisnoj reĉenici. U reĉenici

1. Bebel vjeruje da bi se vraćanjm… mogla stišati francuska teţnja za osvetom

misli zavisne reĉenice imaju svoje nepravo znaĉenje, dok u izriĉaju

2. vraćanjem..se ne bi mogla stišati francuska teţnja za osvetom

iste rijeĉi imaju svoje uobiĉajeno znaĉenje, pa prema tome u izvornom reĉeniĉnom

sklopu zavisnu reĉenicu treba «razumjeti na dvostruki naĉin, s razliĉitim znaĉenjima,

od kojih je jedno misao a drugo istinosna vrijednost (isticanja a.š.). Analogni su

sluĉajevi gdje se zavisna reĉenica uvodi glagolima 'znati', 'spoznati' i sliĉnima.

Spis O smislu i značenju svakako je najodluĉnije utjecao na razvoj analitiĉke

filozofije. Sam Frege u sporenju s jednim autorom (Benno Kerry), koji mu je

upućivao kritiku zbog navodne nepreciznosti u razlikovanju pojma i predmeta,

ukazuje na to da dok je pisao svoje Osnove aritmetike još nije pravio «razliku izmeĊu

smisla i znaĉenja», kao i na to da «izrazi kao što je 'pojam F' ne oznaĉuju pojmove

nego predmete». Ti pomaci, to jest postupno uvoĊenje odreĊenih distinkcija ĉini

razumljivim što površno ĉitanje Freggeovih tekstova moţe dovesti do pogrešnog

shvaćanja njegova izlaganja (nota bene Kerry se 1885 osvrtao na neka mjesta iz

Osnova aritmetike, objavljenih 1884, a Frege se 'brani' 1892, nakon što je objavio spis

O smislu i značenju). Nesporazumi (i kod današnjeg ĉitanja Fregea) mogu dolaziti i

otuda što ĉitatelj lako zaboravi da se Frege uvijek drţi «svoga naĉina izraţavanja», što

ne znaĉi da je neke izraze ili pojmove izriĉito definirao (on dapaĉe istiĉe da nije

moguće definirati sve pojmove), ali isto tako ne znaĉi da njegove kljuĉne izraze

smijemo shvaćati kako ih se obiĉno shvaća u svagdanjem govoru, ne uvaţavajući

njegov «naĉin izraţavanja», što dakako nije lako, osobito zbog spomenutih pomaka u

njegovu naĉinu izraţavanja. Valja uvijek imati na umu njegov stav iz Osnova

aritmetike da «rijeĉi nešto znaĉe samo u kontekstu nekoga stavka»(§ 62). Pored svega

toga Frege kao da jedno stoljeće prije Donalda Davidsona zaziva 'princip milosrĊa'

kad kaţe: «Ĉitatelju za razumijevanje oĉito stoji na putu osebujna prepreka, da naime

sa stanovitom jeziĉnom nuţnošću moj izraz, uzet posve doslovno, kadšto promašuje

misao, imenujući predmet tamo gdje se pomišlja pojam. Potpuno sam svjestan da sam

u takvim sluĉajevima potpuno upućen na dobrohotnu susretljivost ĉitatelja koji ne

štedi sa zrncem soli» (Osnove aritmetike i drugi spisi, str. 210 – aludira se jasno na

latinsku izreku cum grano salis - sa zrncem soli, isticanje a.š.).

S obzirom da Fregeov kasni spis Der Gedanke (Misao) nije uvršten u spomenutu

zbirku objavljenu kod KruZak-a (ne znam je li uopće preveden na hrvatski) donosim

u vlastitom prijevodu nekoliko pregnantnih izriĉaja iz toga spisa:

«Dovesti do poklapanja jednu predodţbu s jednom stvari bilo bi moguće jedino kad bi

i stvar bila predodţba…Tako se izjalovljuje taj pokušaj da se istina objasni kao

podudarnost. Ali tako se takoĊer izjalovljuje svaki pokušaj definiranja

istinitosti…Prema tome je vjerojatno da je sadrţaj rijeĉi «istinito» posve jedinstven i

da ga ne moţemo definirati…

45

…Ne ţeleći time dati definiciju ja misao nazivam neĉim, kod ĉega se uopće moţemo

pitati o istinitosti… Misao jest nešto nesjetilno… Smisao zapovjedne reĉenice ne ću

zvati mišlju… A kako stvar stoji s upitnim reĉenicama?...Upitna reĉenica i reĉenica

koju tvrdimo sadrţe istu misao… Prema tome razlikujemo

1. Poimanje (das Fassen – u hrvatskom nemamo jedinstven izraz koji bi

adekvatno prenio sadrţaj ovoga njemaĉkog izraza, koji obuhvaća i 'zaĉinjanje'

i shvaćanje misli pa mi se ĉini da je 'poimanje' tome najbliţe) misli –

mišljenje,

2. priznavanje istinitosti neke misli – suĊenje,

3. obznanjivanje tog suda – tvrĊenje

Kad se u nekoj reĉenici nalazi rijeĉ «ja» to daje povoda još nekim pitanjima…

…/ista reĉenica izgovorena od razliĉitih govornika nije i ista misao/ Pod gornjim

pretpostavkama te su misli dakle razliĉite…

… Misli nisu ni stvari izvanjskoga svijeta ni predodţbe. Mora se priznati neko

treće carstvo… /Bilješka:/ Neku stvar vidimo, neku predodţbu imamo, neku

misao poimamo…

…Ako je sve predodţba, onda nema nikakvoga nositelja predodţaba…ako nema

nikakva nositelja predodţaba onda nema ni nikakvih predodţaba; jer

predodţbama je potreban nositelj, bez kojega one ne mogu postojati… Moţe li

biti neke boli bez ikoga koga boli?

…Moţe doduše bolesnikovoj boli odgovarati neka predodţba u svijesti lijeĉnika;

ali to nije ta bol i nije ono što se lijeĉnik trudi ukloniti.

… Mi nismo nositelji mislî kao što smo nositelji svojih predodţaba.

… A zar nema i misli koje su danas istinite, a nakon pola godine laţne?... Ne; jer

to uopće nije ista misao. To što izriĉaj glasi «ovo je stablo obraslo zelenim

lišćem» samo za se nije dostatno za izraz (misli), jer k tome pripada i vrijeme

govorenja… Prezent u (onom) «istinito je» ne ukazuje dakle na sadašnjost onoga

koji govori nego je, ako je taj izraz dopušten, tempus (gramatiĉko vrijeme)

bezvremenosti…»

Mislim da se moţe uoĉiti kako ove pregnantne misli odlikuje veća jasnoća od one iz

Fregeovih ranijih spisa. Dummett istiĉe da se Frege poĉetkom 20. stoljeća odrekao

svojih logiĉkih doktrina iz ranijih razdoblja, vjerojatano zbog toga što su neke

formulacije iz ranijih spisa dovele do poznatih paradoksa. No ostalo je kao konstanta

njegovo uvjerenje da se «glavna zadaća logiĉara sastoji u oslobaĊanju od jezika» te da

se «velik dio filozofova rada sastoji u borbi s jezikom» (navedeno u tekstu predavanja

M. Dummetta odrţanih 1987 u Bolonji – njemaĉki prijevod «Ursprünge der

analytischen Philosophie», Suhrkamp, Frankfurt 1992)

Bertrand Russell odbacio je Fregeovo razlikovanje smisla i znaĉenja. MeĊutim, Russellova kritika

Fregeova razlikovanja Sinn i Bedeutung – kako je osobito uvjerljivo pokazao P.T.

Geach – poĉiva na ‗oprostivo‘ pogrešnom razumijevanju te distinkcije. Naime, u

jednoj fazi vlastitog razvoja teorije znaĉenja, koja se veţe za djelo The Principles of

Mathematics (P.M.) sam je Russell pravio razliku izmeĊu onoga što neki izraz znaĉi

(‗means‘) od onoga što on oznaĉuje (‗denotes‘). Tako je on, izlaţući spomenuto

Fregeovo razlikovanje rabio izraz ‗denoting complex‟, a to nikako nije Fregeov izraz

nego sastavnica Russellove vlastite filozofije koju je tada ‗nadilazio‘. Russell je drţao

da su njegovo razlikovanje (‗mean‘ i ‗denote‘) i Fregeovo (‗Sinn‘ i ‗Bedeutung‘)

gotovo ista stvar (‗very nearly the same‟). Tako bi ‗bedeuten‘ i ‗Bedeutung‘

odgovarali njegovim terminima ‗denote‘ i ‗denotation‘. MeĊutim, opći termin ‗man‘

46

za Russella u P.M. oznaĉuje ljude, dok bi za Fregea takav izraz u općoj uporabi

oznaĉivao pojam ‗ĉovjek‘ a ne ljude kao konkretna ţiva bića. Kako Geach kaţe

Russellovo je stapanje (‗conflation‘) vlastitog pojmovnog para s Fregeovim oprostivo

zato što je u mnogim kontekstima ‗meaning‘ zaista najadekvatniji prijevod Fregeova

termina Sinn. Ono što bi oznaĉavao Russellov odreĊeni opis ―engleski kralj iz 1905.‖

bilo bi upravo Fregeovo znaĉenje (‗Bedeutung‘) toga opisa. Kako kaţe Geach misao

(‗Gedanke‘) koja odgovara reĉenici s odreĊenim opisom imat će znaĉenje (‗Sinn‘) tog

opisa kao sastavni dio, ali ne će biti o tom znaĉenju nego o predmetu što ga taj opis

oznaĉuje (‗engl. denotes‘, njemaĉki-fregeovski ‗bedeutet‘). Geach zakljuĉuje da je

Russell odreĊene opise poimao kao ‗nepotpune simbole‘ tako da neki komentatori

drţe da je Russell svojom teorijom opisâ reducirao predmete opisa na ‗logiĉke fikcije‘

i da zato za njega ti opisi nemaju svoje ‗znaĉenje‘, što meĊutim – upozorava Geach -

predstavlja krivo ĉitanje Russella kao što je i on krivo ĉitao Fregea. Geach upozorava

da je Russell kod Fregea predmnijevao epistemološku namjenu 'proširenim imenima'

(«Platonov uĉenik, uĉitelj Aleksandra Velikog»), dok ustvari Frege odbacuje

epistemološki pristup filozofskim problemima. Ne upuštajući se u suptilnosti razvoja

Russellove teorije znaĉenja i sporenja u trokutu Geach – Russell - Strawson, dobro je

imati na umu Geachovu preporuku da ĉitatelji Russellove studije On Denoting trebaju

jednostavno ignorirati spominjanje Fregeova imena u tom tekstu jer je Russell, kao

uostalom i Aristotel – kako kaţe Geach – iskrivljivao tuĊu misao prenoseći je u

vlastiti kalup.

U svakom sluĉaju Russell, za razliku od Fregea, ne dopušta tumaĉenje opisâ kao

zamjena za vlastita imena (sjetimo se Fregeova 'uĉitelja Aleksandra Velikog' kao

proširene varijante Aristotelova imena). Kako objašnjava Miss Anscombe, vlastito

ime oznaĉava ('stands for') svoj predmet jer se taj predmet zove tim imenom; ali ako

opis 'stoji za' svoj objekt to nije zato što se objekt tako zove nego zato što taj objekt

zadovoljava dotiĉni opis, a to je dakako razliĉit semantiĉki odnos.

Ĉak ni vlastita imena za Russella nisu uvijek 'prava' vlastita imena. Da bi neko ime

bilo pravo vlastito ime, ono po Russellu mora imati svoga egzistentnog nositelja u ĉiju

se egzistenciju ne smije sumnjati. Mora nam biti 'familijaran' nositelj imena. To mogu

biti osjetne danosti ili 'vjeĉni' jednostavni predmeti (za Russella su takvi i brojevi). U

spominjanoj Povijesti zapadne filozofije Russell pomalo samodopadno prikazuje svoje

analizirane odreĊene opise kao definitivni lijek protiv zbrke koja nastaje kada se neko

'ogoljeno' ime rabi nekritiĉki, to jest kad smo izloţeni upitnoj egzistenciji nekoga

gramatiĉkog subjekta. Russell to demonstrira na iskazu: «Scott je bio autor

Waverleya», koji on analizira na sljedeći naĉin: «Jedno biće c ima svojstvo da je

tvrdnja 'x je napisao Waverley' istinita samo ako je x istovjetno s c; uz to je c

identiĉno sa Scott.»

P. Strawson objašnjava Russellovo protivljenje 'imenskom' statusu (neanaliziranih)

opisa njegovim realizmom: Russellu su naime neprihvatljivi izriĉaji poput «sadašnji

francuski kralj» i sliĉni jer to jednostavno vrijeĊa zdrav osjećaj za realnost. Ako

netko izrekne reĉenicu «Sadašnji je francuski kralj ćelav (ili mudar)» to je reĉenica 'o

niĉemu' (po Russellu i laţna, a ne samo besmislena) jer ne postoji sadašnji francuski

kralj, a kao subjekt reĉenice opisni izraz «sadašnji francuski kralj» zahtijeva po

Russellovu shvaćanju postojanje toga kralja. Za Fregea se u takvim iskazima

jednostavno ne postavlja pitanje istinitosti ili neistinitosti, dok Russell apodiktiĉki

tvrdi da su takvi iskazi laţni.

Strawson drţi da Russell pogrešno analizira predmetnu reĉenicu. On istiĉe da se

pitanje istinitosti ne veţe za sadrţaj reĉenice nego za njezinu uporabu. Ta ista reĉenica

47

mogla je biti izgovorena i u vrijeme Luja XIV ili Luja XV i tako eventualno jednom

istinita a drugi put neistinita.

Sam izraz «francuski kralj» naravno ne moţe biti ni istinit ni neistinit, ali i tu po

Strawsonu valja razlikovati izraz, uporabu izraza i izricanje izraza. Iako izraz moţemo

spomenuti ili izriĉući ga njime nekoga oznaĉiti, ne moţe sam izraz spominjati niti

nekoga oznaĉiti. Spominjanje i odnošenje/oznaĉavanje ('referiranje') stvar je uporabe

izraza a ne izraza samog. Tako se pitanje smislenosti reĉenice i izraza razvrgava od

pitanja istinitosti reĉenice koja je ovisna o okolnostima izricanja.

Dakako da nama ova anglosaksonska sporenja o znaĉenju djeluju izvještaĉeno,

upravo 'skolastiĉki' u pejorativnom smislu. No valja imati na umu da je bio veliki

posao rašĉistiti neke dvojbe koje su u engleskom jeziku ozbiljne zamke uslijed

preklapanja znaĉenjskih opsega nekih za filozofiju vaţnih izraza. U hrvatskom na

primjer ne moţe uopće doći u obzir uporaba glagola 'znaĉiti' za prijevod engleske

reĉenice «I mean you!» (Mislim / ciljam upravo na tebe!), ili «I mean to go to cinema

tomorrow» (Sutra (ozbiljno) mislim poći u kino), iako se glagol 'to mean' u nekim

drugim kontekstima moţe adekvatno prevesti glagolom 'znaĉiti' (Glazba mi puno

znaĉi; voda znaĉi ţivot; latinska rijeĉ 'terra' znaĉi 'zemlja').

Ovim Strawsonovim opaskama nisu riješene sve dvojbe koje se nameću u suptilnim

pitanjima odnosa rijeĉi, reĉenice, suda, tvrdnje, misli, pretpostavljenih i impliciranih

sadrţaja, intencija itd. Uvijek iznova susreću se nepreciznosti i nepotpunosti

tumaĉenja Fregeovih, Russellovih i Wittgensteinovih teorija. Fascinantna je

istovremena zaokupljenost sliĉnim problemima uz duboke razlike u pristupu i

rješenjima tih istih pitanja. Sva trojica su uostalom u vlastitom intelektualnom razvoju

prolazili kroz dosta korjenite zaokrete i podlijegali zabludama od kojih su se zatim

distancirali, da bi moţda upadali u nove. Ipak sva trojica su izvršili velik utjecaj na

niz generacija analitiĉkih filozofa. No svaki od njih imao je specifiĉnu karizmu. Frege

je pokrenuo jedan stil razmišljanja, Russell je presudno utjecao na dovoĊenje

problema logike u središte filozofskih interesa, a Wittgenstein je jedinstvenom

oštroumnošću poput davne sfinge zadao brojne zagonetke misliocima na ĉitavom

nizu podruĉja, prije svega na podruĉju jezika.

Logičko-filozofski Traktat Ludwiga Wittgensteina

Wittgenstein je, uz Heideggera, zacijelo najsnaţnije obiljeţio filozofiju 20. stoljeća, a

to je uĉinio dobrim dijelom i zahvaljujući dojmu koji je ostavio njegov Tractatus

logico-philosophicus, objavljen prvi put 1921 na njemaĉkom a zatim godinu kasnije i

na engleskom jeziku, s predgovorom Bertranda Russella. I najsumarniji pregled

filozofije jezika mora se osvrnuti na to djelo. MeĊutim, s obzirom na to da je 1996

objavljena rasprava Ivana Macana, S.J. Wittgensteinova teorija značenja (Biblioteka

Filozofska istraživanja) koju bi svi zainteresirani za ovu tematiku trebali proĉitati,

ovaj osvrt moţe biti kraći nego što bi to inaĉe znaĉaj djela zahtijevao. Nastojat ću da

moj prikaz ne slijedi tijek iscrpnog Macanova izlaganja nego da bude njemu

komplementaran.

I Wittgenstein i Heidegger svojim su djelom zahvatili vrlo široku lepezu problema, ali

je kod obojice upravo pitanje jezika jedno od središnjih. To napose vrijedi upravo za

ovo djelo, koje ću radi ekonomiĉnosti u daljnjem tekstu jednostavno zvati Traktat. No

svakako valja već iz samog naslova išĉitati da problem znaĉenja, koji nas ovdje

prvenstveno zanima, ipak nije nipošto jedina tema kojom se djelo bavi.

48

Zbog utjecaja koji je ovo djelo izvršilo na razvoj filozofije valja spomenuti i njegove

najznaĉajnije komentatore i tumaĉe. To su Miss Gertrude Elizabeth Margaret

Anscombe, Wittgensteinova izravna uĉenica i jedna od troje upravitelja njegove

literarne ostavštine (zajedno s Rush Rheesom i Georgom Henrykom von Wrightom),

zatim Max Black, Eric Stenius i Irving M. Copi, te – na tragu Steniusa – W.

Stegmüller.

Wittgeinstein u Traktatu iskazuje zaĉuĊujući apsolutizam, ali i dozu gotovo

paradoksalne ironije pa i samoironije: na mahove prevladava jedan a na mahove drugi

dojam. Tako već u predgovoru, koji je datiran 1918, iznosi uvjerenje da je istinitost

priopćenih misli definitivna i da je njome probleme konaĉno riješio. Ali odmah

pripominje da je vrijednost radnje na drugom mjestu u tome što pokazuje ―kako je

malo uĉinjeno time što su problemi riješeni‖.

Poput predgovora i kraj je djela na rubu paradoksa. Naime, svojevrsnu okosnicu ĉine

sedam stavova-teza, a posljednja, sedma, glasi: ―O ĉemu se ne moţe govoriti o tome

se mora šutjeti‖. Ovo je djelo u Sarajevu objavljeno dvojeziĉno, to jest na njemaĉkom

s paralelnim dobrim prijevodom Gaje Petrovića, no ja citate donosim preteţno u

vlastitom prijevodu, koji se uglavnom poklapaju s Petrovićevim, a uĉinio sam ih prije

nego sam u knjiţnici ovdašnjeg fakulteta pronašao sarajevsko izdanje.

Stil pisanja u Traktatu odaje dobrog stilista pa se knjiga moţe ĉitati i kao umjetniĉka

proza. Reĉenice su pregnantne, jedre poput ĉuvene ‗tvrdo kuhane proze‘ E.

Hemingwaya. No koliko god se stavovi odluĉno zalagali za jasnoću velik je dio teksta

zagonetan poput delfijskih kazivanja, a završni su dijelovi poput nagovora na mistiku

i suzdrţanost u filozofskom govoru, i odustajanje od preuzetnosti metafiziĉkog

diskursa. Ton se dakle smjenjuje, s tim da su poĉetni pasaţi gotovo hegelovski

apodiktiĉni i monolitni, a završni gotovo sokratovski ironiĉni. To, kako se meni ĉini,

osobito vrijedi za predzadnji broj (6.54): ―Moji stavovi razjašnjavaju time što ih onaj

koji me razumije na kraju prepoznaje kao besmislene (unsinnig), kad/ako je se – po

njima – (iz)nad njih popeo. (On mora, takoreći, odbaciti ljestve nakon što se po njima

popeo.)

On ove stavove mora prevladati, tada on svijet vidi ispravno‖ (isticanje A.Š.). Upravo

ovaj podcrtani stav, izreĉen nakon niza onih antimetafiziĉkih, ima – htjeli ne htjeli -

metafiziĉki doseg i status, a time daje pravo na zakljuĉak da je (i) Traktat besmislen

(ili: nesmislen) pa je Russell, koji je pisao predgovor engleskom izdanju s razlogom

primjetio da nas to ostavlja ―with a certain sense of intellectual discomfort‖.

Traktat, nakon Predgovora zapoĉinje s tezom broj 1, da je svijet «sve što je sluĉaj»,

koju odmah dopunja tezom 1.1 «Svijet se cjelokupnost ĉinjenica, ne stvari» (isticanje

a.š.). Dakle ne cjelokupnost stvari. Gajo Petrović u svom Pogovoru s pravom istiĉe da

se time Wittgenstein distancira od svog prijatelja Bertranda Russella, koji je napisao

Predgovor engleskom izdanju. Po Russellu naime logiĉki atomi svijeta jesu stvari, po

Wittgensteinu su to ĉinjenice. Naravno da on ne nijeĉe postojanje stvari: stvar («moţe

biti sastavni dio stanja stvari» (Sachverhalt - 2.011), no ĉini mi se da je naglasak na

ĉinjenicama upravo zbog toga što Wittgenstein govori i o «negativnim ĉinjenicama».

Drugim rijeĉima, ne-nuţnost i meĊusobna neovisnost ĉinjenica ukazuju na sluĉajnost

u svijetu. Jedina nuţnost koju Wittgenstein priznaje jest logiĉka nuţnost. To je

anticipirano već ranijom tezom «Nešto moţe biti sluĉaj ili ne biti sluĉaj, a sve ostalo

moţe ostati jednako» (1.21). Negativna ĉinjenica je isto što i nepostojanje (odreĊenih)

atomskih ĉinjenica. Neke ĉinjenice postoje, neke ne postoje, a postojanje jednih ne

povlaĉi nuţno postojanje ili ne-postojanje alternativnih.

49

Glavna odlika Wittgensteinove teorije znaĉenja oprimjerene Traktatom (koji je on

pripremao pišući bilješke tijekom ĉitavog Prvog svjetskog rata i diskutirajući njegove

teze s drugim uvaţenim engleskim filozofom Mooreom) jest pikturalnost ili

slikovnost. Iako je u predgovoru gotovo dirljivo na poticaju za iznesene misli zahvalio

―veliĉanstvenom Fregeovu djelu i radovima prijatelja B. Russella‖, gotovo tijekom

cijelog teksta on ukazuje na njihove pogreške. Glede Russella, kritika se ponajviše

odnosi na odnos logike i matematike pa nas to, s obzirom na našu tematiku manje

zanima. Fregeov je utjecaj bio presudniji pa je i odstupanje od Fregeove teorije

znaĉenja bitnije. Zato ga valja pregledno, iako saţeto, izloţiti.

Frege je imenima pridavao smisao i znaĉenje, s tim što je za neka imena upitno imaju

li znaĉenje (pr. Odisej) a neka ih uopće nemaju (pr. Pegaz). Osebujnost Fregeove

teorije znaĉenja jest u tome što on i stavovima daje status imena. A njihovo je

znaĉenje istinitost ili neistinitost.

Wittgenstein takoĊer rabi termine smisao i znaĉenje, ali ih poima bitno drugaĉije.

Osnovna je razlika u tome što Wittgenstein korjenitije luĉi znaĉenje i smisao.

Znaĉenje se veţe iskljuĉivo za imena, a smisao za stavove.

Mislim da je za razumijevanje Wittgeinsteinove teorije znaĉenja korisno navesti

nekoliko njegovih kljuĉnih stavova, premda nije lako odluĉiti se glede toga koji su to

kljuĉni stavovi. Naime, normalno bi bilo oĉekivati da su kljuĉni oni stavovi koji su

pod kraćim rednim brojevima (1, 2 …7). Doista, stav pod brojem 3 («Logiĉka slika

ĉinjenica jest misao» zacijelo spada u one kljuĉne. Po toj logici stavovi oznaĉeni

dugaĉkim brojevima zauzimaju znatno manje vaţne misli. MeĊutim, stav pod brojem

4.001 «Sveukupnost stavova/reĉenica jest jezik» unatoĉ dvojbi glede ispravnog

prijevoda (reĉenica ili stav) ĉini se veoma vaţnim, iako je oznaĉen relativno dugim

brojem), a ni onaj pod brojem 4.4611 («Tautologija i kontradikcija meĊutim nisu

besmislene; one pripadaju simbolizmu, i to sliĉno kao što '0' (pripada) simbolizmu

aritmetike.») ne izgleda mi nevaţan, osobito u povezanosti sa sljedećim stavom (br.

4.462) «Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti. One ne prikazuju nikakvo

moguće stanje stvari. Jer prva dopušta svako moguće stanje stvari, druga nijedno.»,

jer se ovim snaţno osvjetljava već isticana slikovnost, a više aspekata slikovnosti

nazire se takoĊer i iz stavova koji poĉinju s brojem 3:

3.203 Ime oznaĉuje predmet. Predmet je njegovo znaĉenje. (―A‖ je isti znak kao i

―A‖) //Neposredno za ovim slijedi//

3.21 Konfiguraciji jednostavnih znakova u stavnim znakovima odgovara

konfiguracija predmetâ u situaciji (Sachlage – G. Petrović istim izrazom prevodi

Sachverhalt i Sachlage, ja radije za ovaj posljednji izraz rabim 'situaciju').

3.22 Ime u stavu zastupa predmet //Slijedi//

3.221 Ja predmete mogu samo imenovati. Znakovi ih zastupaju. Ja mogu samo o

njima govoriti, ja njih ne mogu izreći. Jedan stav moţe samo kazati kako neka stvar

jest, ne što ona jest.

Moţda je povodom ovoga posljednjeg stava uputno istaknuti dvoje: 1) kazujući kako

neka stvar jest pokazuje se slikovni znaĉaj stavnih znakova, 2) naglašavajući da moţe

govoriti o stvarima ali da ne moţe njih izreći Wittgenstein izriĉe svoj naĉelni

antimetafiziĉki stav.

Još više o ‗slikanju‘ svijeta s pomoću stavova govori se u stavovima koji poĉinju s

brojem 4…

4.027 U biti je stava da nam on moţe priopćiti nov smisao. //Slijedi odmah//

50

4.03 Stav mora starim izrazima priopćiti novi smisao. //Time se kaţe da nam

jednostavne izraze – imena netko treba razjasniti, a reĉenicama-stavovima se mi

sporazumijevamo. Nastavlja se://

Stav nam priopćuje neku situaciju, on dakle mora biti bitno u svezi sa situacijom. A ta

je sveza upravo to da je on njezina logiĉka slika…

4.04 U stavu mora biti za razlikovanje upravo toliko toga koliko i na situaciji koju on

predstavlja/prikazuje…

4.2 Smisao stava jest njegovo slaganje/podudaranje i neslaganje s mogućnostima

postojanja i nepostojanja stanjâ stvari.

4.21 Najjednostavniji stav, elementarni stav, tvrdi postojanje nekog stanja stvari.

(Isticanje a.š. I ovdje susrećemo jedno od Wittgensteinovih odstupanja of Fregea.

Naime Frege je, kako se moglo vidjeti iz niza citata o 'misli' tvrĊenje shvaćao kao

zaseban korak od poimanja misli (Fassen).

4.211 Znak elementarnog stava jest da nijedan elementarni stav ne moţe biti u

protuslovlju s njim.

4.221 Oĉito je da mi pri analizi stavova moramo doći do elementarnih stavova koji sa

sastoje od imena u neposrednoj povezanosti…

Stavovi koji poĉinju s brojem 5 posvećeni su pitanjima logike i vjerojatnosti i proţeti

s dosta tehniĉkih elemenata pa se osvrćem jedino na mali dio tih stavova, od broja 5.6

nadalje. Pod brojem 5.6 nalazi se veoma dojmljivo iskaza stav: «Granice moga jezika

znaĉe granice moga svijeta.» Tim se pokreću neka pitanja koja imaju metafiziĉke

reflekse. Tako unutar stava 5.62 kaţe se «ono što solipsizam mnije sasvim je ispravno,

samo se to ne da kazati, nego se to pokazuje.» Po mom sudu time se onome

metafiziĉkom ne odriĉe postojanje nego iskazivost. Još izrazitiji metafiziĉki refleks

ima dio stava pod brojem 5.641: «..Ja ulazi u filozofiju time što je 'svijet moj svijet'.

Filozofsko Ja nije ĉovjek, nije ljudsko tijelo, ni ljudska duša, kojom se bavi

psihologija, nego metafiziĉki subjekt, granica – ne dio s vijeta»(isticanje a.š.)

Osobito pak stav 6.54, kojim se praktiĉki zakljuĉuju Wittgensteinove misli o svijetu,

uza svu antimetafiziĉnost glavnine stavova u Traktatu, koje na kraju proglašava

besmislenima nakon što su izvršili svoju 'rasvjetljujuću' ulogu, ostavlja nas pred

zagonetkom. Je li moguća prihvatljivost mistike a da se, barem implicitno ne postulira

i metafizika?

Negativan stav prema metafizici, a zaĉudo pozitivan prema mistici oprimjeren je s

više razliĉitih stavova, npr. 6.44: Nije mistiĉno to kako svijet jest, nego da on jest

(potcrtao Wittgenstein). I ovdje se potvrĊuje slikovna teorija znaĉenja: kako svijet jest

pokazuju stavovi o svijetu jer se upravo stanja stvari i situacije zrcale u konfiguraciji

stavova koji o tim stanjima stvari i situacijama govore. Da bi nam bilo razumljivije

zašto je tako razliĉit stav prema metafizici i mistici dovoljno je shvatiti da nas mistika

uvodi u šutnju a metafizika u govor kakav je prema uĉenju Traktata bez nuţno

utvrdivih znaĉenja.

Mislim da ovih nekoliko ilustrativnih citata dovoljno uvjerljivo potvrĊuju da je

slikovnost za filozofiju jezika najrelevantnija odlika Wittgensteinove teorije znaĉenja

iz vremena Traktata.

Moţda još valja istaknuti da, po Wittgensteinovu Traktatu, stav nije besmislen time

što je (ako je) neistinit. On je naime i tada slika mogućega stanja stvari.

Zakljuĉujući ovaj niz citata s povremenim osobnim primjedbama moram naglasiti da

su sve te primjedbe izreĉene s velikom suzdrţanošću. Uostalom i oni koji su se bavili

51

sliĉnim pitanjima, a uz to i osobno poznavali Wittgensteina i s njim dijelili

jedinstvenu intelektualnu klimu koja olakšava razumijevanje nekog umovanja,

uvelike se razilaze u tumaĉenju njegovih stavova, iako je sam Wittgenstein višekratno

isticao da se sve ono što se moţe izrećei moţe jasno izreći.

Zanimljivo je na primjer kako Wittgensteinov Traktat opisuje Karl Popper:

«Wittgenstein je nastojao pokazati da su svi takozvani filzofski odnosno metafiziĉki

iskazi/stavovi ustvari pseudo-iskazi/stavovi: da su besmisleni ili bez znaĉenja. Svi

autentiĉni (ili smisleni) iskazi/stavovi (teško je reći koji bi hrvatski termin bio

adekvatan prijevod engleske rijeĉi 'proposition' – a.š.) su istinosne funkcije

elementarnih ili atomskih iskaza, koji su opisivali 'atomske ĉinjenice', to jest ĉinjenice

koje se u naĉelu mogu potvrditi opaţanjem. Drugim rijeĉima, oni su bili svodivi na

elementarne ili atomske iskaze koji su bili jednostane konstatacije koje opisuju

moguća stanja stvari i koje se moţe utvrditi ili odbaciti s pomoću opaţanja. Ako neku

izjavu zovemo 'opaţajnom izjavom' ne samo ukoliko konstatira neki aktualni opaţaj

nego i ako konstatira bilo što što se mojţe opaţati, morat ćemo reći da svaki

autentiĉni iskaz mora biti istinosna funkcija opaţajnih iskaza te stoga iz njih izvediva.

Svi drugi prividni iskazi bit će ustvari besmislice; bit će pseudo-iskazi bez znaĉenja.»

(Uzeto iz Uvoda u Wittgensteinov Traktat autorice G.E.M. Anscombe, London 1971,

str. 25).

Miss Anscombe uz ovaj Popperov citat istiĉe da se u Traktatu opaţanje gotovo i ne

spominje. Moţda se Popperov sud moţe potkrijepiti stavom 3.263: «Znaĉenja

prvobitnih znakova mogu se objasniti pomoću pobliţih objašnjenja (Erläuterungen

Gajo Petrović prevodi izrazom 'rasvjetljenja', vjerojatno zato da izbjegne cirkularnost,

jer su Erläuterung i Erklärung praktiĉki sinonimi). Pobliţa objašnjenja su stavovi koji

sadrţe prvobitne znakove. Ona se, dakle, mogu razumjeti samo kada su već poznata

znaĉenja tih znakova.» Miss Anscombe drţi da su 'prvobitni znakovi' isto što i

'imena', o kojima je rijeĉ u stavku 3.261: «Dva znaka, jedan prvobitan znak, i jedan

koji je definiran pomoću prvobitnog znaka, ne mogu oznaĉavati na isti naĉin. Imena

se ne mogu rastaviti na dijelove pomoću definicija.» Tu je jasno da su imena

prvobitni znakovi, zapravo i jedini prvobitni znakovi. Njih je dakle moguće pojasniti

pobliţim objašnjenjima s pomoţu reĉenica upućenih nekome tko je upoznat s

predmetima što ih ta imena oznaĉuju. U Traktatu ne samo što nema govora o

jednostavnim opaţajnim iskazima, o kojim govori Popper, nego općenito nema

epistemološkog sadrţaja. Miss Anscombe takvu tvrdnju argumentira stavkom 4.1121:

«Psihologija nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna nauka.

Spoznajna teorija je filozofija psihologije.» Iz toga se dade zakljuĉiti da ni Popper ni

Russell nisu dostatno nijansirano išĉitali Wittgensteinov Traktat.

Zakljuĉno o Traktatu valja radi jasnoće istaknuti da je teorija znaĉenja, koja nas sa

stajališta filozofije jezika ovdje prvenstveno zanima, tematski ipak podreĊena teoriji

spoznaje. Naime, u pismu Bertrandu Russellu (19.8.1919.) Wittgenstein izraţava

bojazan da ovaj nije uoĉio glavnu nakanu njegova uĉenja o logiĉkim stavovima, a to

je teorija o tome što se stavovima, to jest jezikom, moţe kazati (i što se moţe misliti,

što izlazi na isto) a što se ne moţe kazati nego samo pokazati.

Osim ranoga Wittgensteina, za idealnim su jezikom slijedeći na svoj naĉin Gottloba

Fregea tragali brojni filozofi zaokupljeni prvenstveno problemima pozitivnih

znanosti. Takvo usmjerenje dosta se ĉesto oznaĉuje kao

52

Logički pozitivizam (empirizam)

Ova je filozofska škola osobito ţestoka u kritici metafizike. Korijeni su joj u

scijentizmu i neopozitivizmu fiziĉara Ernsta Macha (koji se opet nadahnjivao

Berkeleyem i Humeom), a glavno su joj nadahnuće teoretiĉari osnova matematike

(Frege, Russell, Hilbert) te Wittgensteinov Traktat. Pogrešno bi bilo samog

Wittgensteina ubrajati meĊu njih, iako je zaĉetak škole u takozvanomu ‗Bečkom

krugu’ (M. Schlick, O. Neurath, F. Waismann, Herbert Feigl, Philipp Frank, Karl

Menger, Kurt Gödel i još neki, manje poznati), s ĉijim se pripadnicima Wittgenstein

povremeno susretao. S obzirom na to da je Beĉki krug presudno utjecao na formiranje

logiĉkog pozitivizma nije na odmet reći i nešto više o njegovu nastanku i šrenju. Već

1907 u Beĉu su poĉeli usko suraĊivati matematiĉar Hans Hahn, fiziĉar Philip Frank te

ekonomist i sociolog Otto Neurath. Njih se obiĉava zvati 'Beĉkom grupom' u smislu

prethodnice Beĉkom krugu. Neurath je bio je enciklopedijski nastrojen i – u duhu

marksizma revolucionarno motiviran i orijentiran. Nakon I. svjetskog rata bio je ĉak u

središnjem planskom uredu socijaldemokratske vlade u Bavarskoj sovjetskoj

republici. Poslije propasti te tvorevine prešao je u Beĉ. Kad je 1922 na Beĉko

sveuĉilište došao i Moritz Schlick oko njega se okopila gore spomenuta skupina

filozofski nastrojenih znanstvenika. Malo.kasnije (1926) im se pridruţio pa postao i

središnjom figurom, Rudolf Carnap, a diskusijama su se povremeno pridruţivali i

sam Wittgenstein i Karl Popper, koji meĊutim nisu usvajali glavne teze škole. Kako

su imali veoma ambiciozne planove za reformu filozofije u empiristiĉkom duhu, 1928

formirali su 'Verein Ernst Mach' (Društvo Ernst Mach). Kad se 1929. Schlick vratio s

gostovoanja na kalifornijskom sveuĉilištu Stanford, Carnap, Hahn i Neurath sastavili

su svojevrsni manifest pod naslovom Wissenschaftliche Weltauffassung, der Wiener

Kreis (Znanstveno poimanje svijeta, Beĉki krug) u kojem su svoje korijene vidjeli u

pozitivizmu Humea i Macha, metodologiji Helmholtza, Poincaréa, Duhema i

Einsteina, logici Leibniza i Russella pa ĉak i u sociologiji Marxa i Spencera. Iste

godine Wittgenstein je, kako je već spomenuto, poĉeo predavati u Cambridgeu, gdje

je dao impuls drugaĉijoj filozofiji jezika (no ona se više razvila na konkurentskom,

oxfordskom, sveuĉilištu). Krug je 1930 preuzeo filozofski ĉasopis Annalen der

Philosophie i preimenovao ga u Erkenntnis (Spoznaja). Uskoro su poĉeli organizirati

kongrese znanstveno usmjerene filozofije, a zatim i monografska izdanja. Najagilniji

organizator izdavaštva bio je upravo O. Neurath. Njegova enciklopedistiĉka

orijentacija vidljiva je i u tome što je ĉasopis Erkenntnis 1938 s prelaskom u Haag

(pretpostavljam zbog Hitlerova pripojenja Austrije Njemaĉkoj) preimenovan u

Journal of Unified Science. Pokretu su se s vremenom pridruţili i brojni drugi

logicistiĉki nastrojeni filozofi i znanstvenici. MeĊu tima su se osobito isticali Hans

Reichenbach iz Berlina te Alfred Jules Ayer iz Londona.

Znakovito je da logiĉki pozitivisti meĊu svoje preteĉe nisu ubrojili Kanta, iako je on

zadao najjaĉi udarac tradicionalnoj metafizici (ali i napisao Prolegomena svakoj

budućoj…). Logiĉki pozitivisti naime idu dalje od kantovske kritike. Oni se ne

zadovoljavaju time da se ukaţe na posrtanje uma kad on prekoraĉi granice iskustva:

oni ţele pokazati konkretne primjere nesmisla u djelima metafiziĉara. Ovim putem

borbe protiv metafizike išao je osobito engleski neopozitivist A.J.Ayer, koji je u djelu

Language, Truth and Logic (2. izdanje N.Y.1952) ustvari dao paradigmatski prikaz

logiĉkog pozitivizma. Tu on na primjer piše: ―Naša optuţba protiv metafiziĉara nije to

što on pokušava rabiti um na podruĉju u koje se on ne moţe korisno odvaţiti nego to

53

što on proizvodi reĉenice koje nisu u skladu s uvjetima pod kojim reĉenica jedino

moţe imati doslovno znaĉenje‖(nav.dj. s. 35.).

Kriterij smislenosti ĉinjeniĉnih (to jest neanalitiĉkih) iskaza za logiĉke je pozitiviste

provjerljivost (verifiability). Valja znati koja nam opaţanja mogu posluţiti da

prihvatimo iskaz kao istinit ili da ga odbacimo kao neistinit. Ayer luĉi praktiĉnu

provjerljivost od naĉelne. Ĉesto nije moguće praktiĉki provjeriti neki faktiĉki iskaz:

kako je navedeno djelo pisano prije letova u svemir on kao primjer praktiĉne

nemogućnosti verifikacije iskaza kao što je iskaz da na drugoj strani mjeseca postoje

brda. Stoga se on zadovoljava naĉelnom provjerljivošću.

Glavna meta logiĉko-pozitivistiĉkih napada jesu metafiziĉki iskazi, na primjer iskazi

o supstancijama. Takvi iskazi naime nisu ni naĉelno provjerljivi, stoga su besmisleni.

Za primjer navodi iskaz F.H. Bradleya: «the Absolute enters into, but is itself

incapable of, evolution and progress» (Ono Apsolutno ulazi u evoluciju i napredak,

ali ono samo ne moţe evoluirati ni napredovati). Ayer drţi da se u tim (pseudo)

iskazima radi o gramatiĉkom nesporazumu. Metafiziĉar ide ĉak dotle da svakom

imenu pripisuje realnost.

Omiljene su mete za Ayera ―apsolutno‖ (osim već spomenutog Bradleyevog, osobito

ono iz Hegelove Fenomenologije Duha) i ―Ništa‖ iz Heideggerova djela “Što je

metafizika”. Usput valja ipak napomenuti da je Ayer s vremenom znatno modificirao

svoja poĉetna, jednostrana stajališta. Jedan Ayerov ĉlanak iz 1934 upravo u naslovu

iskazuje bitnu opreku izmeĊu logiĉkog pozitivizma i metafizike («Demonstration of

the Impossibility of Metaphysics», Mind, 1934, p.339). Filozofija se, prema Ayeru

«kao autentiĉna grana spoznaje» (to je oĉito ono što se misli pod logiĉkim

pozitivizmom) «mora razlikovati od metafizike». Pri tome on dodaje da «veliki

filozofi» iz prošlosti nisu bitno metafiziĉari.

Drugaĉiji je sluĉaj s apriornim iskazima. Oni su zbog svoje sigurnosti uvijek bili

privlaĉni filozofima, ali njihova se sigurnost – prema Ayeru – ne temelji ni na ĉemu

faktiĉnom nego samo na tautologiĉnosti.

Osim kljuĉnih metafiziĉkih izraza i iskaza, po Ayeru su isto tako lišeni smisla i

religijski i etiĉki pa i estetiĉki izrazi.

Glede religijskih izraza Ayer polazi od toga da postoji opća suglasnost filozofa da se

Boţja opstojnost ne moţe demonstrativno dokazati, jer su svi apriorni iskazi

tautologije, to jest nemaju faktiĉnog sadrţaja, a s druge strane svi empirijski sudovi

imaju samo odreĊeni stupanj vjerojatnosti. A po Ayeru kršćansko poimanje Boga nije

ĉak ni vjerojatno. Ono naime ima metafiziĉke odlike pa su po Ayeru izriĉaji o Bogu

ne-smisleni. No on gotovo u istom dahu dodaje da su i iskazi ateista ne-smiselni

samim tim što je samo smislene iskaze moguće nijekati.

Etiĉke iskaze Ayer drţi svodivim na ne-etiĉke, drugim rijeĉima iskaze o etiĉkim

vrijednostima drţi prevedivim na iskaze o empirijskim ĉinjenicama. Kad kaţemo da

je kraĊa zlo, prema Ayeru samo izraţavamo odreĊene osjećaje pa je prema tome etika

ustvari ogranak psihologije ili eventualno sociologije, budući da etiĉki iskazi – prema

Ayeru – nemaju faktiĉkog/ĉinjeniĉnog sadrţaja.

Naime prema uĉenju logiĉkog pozitivizma (u tome se oslanjaju na Humeovu podjelu

sudova) iskazi su smisleni jedino ako su analitiĉki ili pak ako su empirijski

provjerljivi. Stoga se odbacuje i Kantova teza o sintetiĉkim apriornim sudovima.

Ayer zakljuĉuje da su filozofski iskazi jeziĉni, a ne faktiĉki, to jest o jeziku, a ne o

ĉinjenicama (o svijetu). Drugim rijeĉima, za njega je filozofija ogranak logike. (―We

may say that philosophy is a department of logic‖).

54

MeĊutim, osim metafiziĉkoga govora i matematiĉki govor predstavlja ontološke

probleme. Kad netko kaţe ―5 je broj‖ moramo se pitati je li time izrekao analitiĉki ili

ĉinjeniĉni stav. Logiĉki pozitivist zacijelo odabire prvo rješenje. Radi se naime o tome

da se brojka poima kao oznaĉitelj apstraktne realnosti koja se moţe definirati kao

klasa klasâ, to jest kao svojstvo drugog reda (u takozvanoj logicistiĉkoj tradiciji

Fregea i Russella), ili kao formula koju ne treba interpretirati. Carnap je, iako jedan

od zaĉetnika logiĉkog pozitivizma, i sam doţivio optuţbe zbog pripadnosti ovoj

Fregeovoj i Russellovoj tradiciji ‗realizma‘ glede problema univerzalija. Taj mu je

prigovor uputio G. Ryle, jer bi kao empirist morao prihvatiti nominalistiĉko rješenje

problema univerzalija, po kojemu brojevi nemaju objektivni nego samo imenski

status.

Carnap se glede toga brani praveći distinkciju izmeĊu unutarnjih, to jest teorijskih

pitanja, i onih vanjskih ili neteorijskih. Za njega je dilema realizam-nominalizam

laţna dilema. Rabeći termin ‗broj‘ on jednostavno prihvaća jedan lingvistiĉki okvir ili

skelet. A pitanja o egzistenciji dijele se u dva tipa: izvanjska ili neteorijska su ona

koja se tiĉu egzistencije skeleta kao cjeline, dok su nutarnja ili teorijska ona koja se

tiĉu egzistencije jedinica/bitnostî unutar danoga skeleta. Prihvaćanje skeleta jest

praktiĉno rješenje i ne obvezuje nas ni na koji tip ontologije. Ako nam je rabeći neku

šemu (skelet) govor lakši i jednostavniji po Carnapu ga je legitimno rabiti. Prema

tome iskaz ―5 je (neparni) broj‖ jest analiltiĉan unutar jedne lingvistiĉke sheme, ali

pitanje koje glasi ―Postoje li brojevi?‖ jest pseudo-pitanje jer se tiĉe totaliteta.

Prihvaćanje apstraktnih lingvistiĉkih forma dakle za Carnapa ne zahtijeva prihvaćanje

(opstojnosti) apstraktnih bića. Općenito, za Carnapa su metafiziĉka pitanja pseudo-

pitanja.

Carnap je u tom smislu pristaša radikalnoga konvencionalizma. Jeziĉne sustave

moţemo prihvatiti ili ne prihvatiti; prihvatiti neki sustav znaĉi samo prihvatiti pravila

formiranja iskaza/stavova i njihove verifikacije. Zato je po njemu normalno

konstruirati razliĉite jezike za razliĉite namjene jer tako moţemo odrediti i opseg

jednoga '‗univerzuma'‘ koji razmatramo i uvjete formiranja stavova/sudova o tom

univerzumu i njihove istinitosti. Po Carnapovu mišljenju takav jezik moţe sluţiti i

analizi obiĉnoga, naravnog jezika. On je i sam konstruirao u više navrata

formalizirane jezike namijenjene pojašnjenju filozofskih problema. Najprije je

pokušavao davati upute za ‗prevoĊenje‘ takozvanoga ‗materijalnog naĉina‘ govora

(inhaltliche Redeweise) na ‗formalni naĉin‘. Materijalni je naĉin po Carnapu

svojstven odnosno uobiĉajen u naravnom govoru, ĉime se stvara privid da spomenom

predmeta govorimo o njihovu postojanju, što je zamka u koju metafiziĉari doista

upadaju. Carnap drţi da se takvi stavovi mogu svesti/reducirati na sintaktiĉka pitanja.

Stoga se taj tip njegove filozofije i naziva redukcionizmom. Tome je posvećeno

njegovo djelo Logische Syntax der Sprache (Logiĉka sintaksa jezika).

Carnap vidi vezu izmeĊu znaĉenja i naĉina njegova mogućeg provjeravanja na

slijedeći naĉin: ―U nekom smislu na ta dva pitanja postoji samo jedan odgovor. Ako

bismo znali što za neki iskaz znaĉi ustanoviti njegovu istinitost, znali bismo koje je

njegovo znaĉenje… a neki iskaz ima znaĉenje samo ako je moguće takvo odreĊenje.‖

(Testability and Meaning).

I sam je Carnap meĊutim s vremenom uvidio da je jeziku, osim sintakse, potrebma i

semantika pa i pragmatika: stoga je stvarao daljnje sustave. MeĊutim, sve se opet

svodilo na jako pojednostavljeno opisivanje naravnih jezika, a za pobijanje

metafizĉkih teza uzimaju se nekakvi ad hoc antimetafiziĉki aksiomi. (Potanji kritiĉki

55

prikaz Carnapove filozofije jezika dao je J.J. Katz, ali nema potrebe opširno se na

tome zadrţavati).

Pored ovog redukcionizma, koji je u biti varijanta Humeove teorije, Carnapovo

poimanje filozofije i jezika u konaĉnici je dovelo do fizikalizma. U biti je to uĉenje

da se sve mentalne pojave mogu svesti na fizikalne, odnosno da se sve reĉenice mogu

prevesti na reĉenice jezika takozvanih fiziĉkih protokola. Taj fizikalni jezik po

Carnapu treba imati prvenstvo zbog toga što ga odlikuje intersenzualnost (meĊu-

osjetnost, zajedniĉka dostupnost razliĉitim osjetilima), intersubjektivnost i

univerzalnost.

Carnap je bio spreman prihvaćati obrazloţene kritike svojih doktrina pa je, osobito

pod utjecajem Karla Poppera i Q.v.O.Quinea usvojio gledište da znanstvene pojmove

odlikuje otvorenost. MeĊutim, unatoĉ svim tim uzmacima ostao je uvjeren da treba

oštro luĉiti iskaze koji imaju spoznajno znaĉenje od onih koji ga nemaju, što se istiĉe

u ĉlanku Normana M. Martina u Enciklopediji Filozofije Paula Edwardsa.

Logiĉki su se pozitivisti osobito nadahnjivali Wittgensteinovim Traktatom, a odatle su

prije svega usvojili te adaptirali logiĉki atomizam. Logiĉki atomizam organski je

povezan s već komentiranim verifikacionizmom. Premda su pripadnici Beĉkoga

kruga u ovom pogledu nadahnjuju prvenstveno Wittgensteinovim Traktatom, što je

dosta prirodno jer se tu povezuju ĉinjenice sa stavovima kao 'slikama' ĉinjenica, a

znaĉenje se veţe s naĉinom verifikacije stavova, dobro je imati na umu da su se

zacijelo i Wittgenstein i Russell vodili Fregeovim rezultatima, a svakako je Russell

najdulje razvijao teoriju logiĉkog atomizma. MeĊutim je ĉinjenica da je sam Russell

najviše radio na produbljenom razvijanju logiĉkog atomizma upravo izmeĊu 1912 i

1918, dakle u vrijeme kad je puno komunicirao s mladim Wittgensteinom pa je i

izriĉito priznao 'dug' mlaĊemu prijatelju.

S obzirom da se filozofija logiĉkog pozitivizma ĉesto bez ikakva razlikovanja naziva i

neopozitivizmom, i logiĉkim empirizmom i filozofijom Beĉkoga kruga, valja imati na

umu da se ovdje ipak ne radi o monolitnoj filozofskoj školi. U opoziciji prema

tradiciji njemaĉkog idealizma bilo je i filozofa koji su bili daleko od fizikalizma, a

takoĊer i od antimetafiziĉkih pretjerivanja, ali su prihvaćali znanstvenu usmjerenost

ovakog filozofiranja. Dosta je spomenuti briljantnog logiĉara Kurta Gödela, koji se

ubraja u vodeće liĉnosti Beĉkoga kruga, ali se veoma duboko unosio u pitanja koja

spadaju upravo u naravnu ili filozofsku teologiju. Zanimljivu dokumentaciju o tome

nalazimo na primjer u knjizi vodećeg hrvatskoga logiĉara Srećka Kovaĉa Logičko-

filozofski ogledi, Zagreb 2005, gdje je gotovo polovica sadrţaja posvećena

gödelovskim temama.

Donekle je s Beĉkim krugom bio povezan i Karl Popper, autor veoma utjecajnog

djela iz filozofije znanosti Logik der Forschung (Logika istraţivanja). Prema njegovu

mišljenju, umjesto verifikacijske provjere, to jest pitanja što bi jamĉilo istinitost

nekog iskaza ili hipoteze bolje je pitati što moţe pokazati njihovu neistinitost, to jest

što ih moţe opovrgnuti (falsify). Naime, jedan jedini primjer suprotan hipotezi

dovoljan je da je ospori. MeĊutim, Popper taj kriterij ne predlaţe kao kriterij

smislenosti nego kao kriterij demarkacije. Kako je i logiĉno, njime Popper hoće

odvojiti znanstvene iskaze od metafiziĉkih, a ne ovim posljednjima odricati svako

znaĉenje. Povlaĉi se dakle crta-razdjelnica unutar smislenoga govora, a ne oko njega.

(Ayer odbija Popperov prijedlog). Konaĉno je i jedan ĉlan Beĉkoga kruga, Waismann,

primijetio da su pojmovi ‗porozni‘ te da ih zato ne moţemo potpuno definirati. Što

56

bismo, kaţe on, rekli o ‗zlatu‘ koje bi imalo sva svojstva zlata, ali novu vrstu

zraĉenja? Moţe se reći da se to ne dogaĊa. Ali bi se moglo dogoditi. Mi uvodimo

pojam pa ga ograniĉimo u nekim pravcima.. No olako previdimo ĉinjenicu da uvijek

ima drugih pravaca u kojima pojam nije definiran.

Naravno, ostaje i ona osnovna upitnost takva kriterija, a to je karakter samoga

kriterija: je li on ĉinjeniĉna tvrdnja, jer oĉito nije analitiĉan? Po samom izriĉaju takva

kriterija on je dakle sam besmislen. (M. Dummett, najautoritativniji poznavatelj

Fregeove filozofije, ipak brani ublaţenu verziju verifikacionizma te drţi da nije

opravdano spomenuti kriterij ovako prosuĊivati).

Moţemo dakle zakljuĉno reći da filozofija logiĉkog pozitivizma ipak nije posve

'mrtva': barem kao izazov znaĉajno je utjecala na razvoj filozofije u dvadesetom

stoljeću.

B. FILOZOFIJA OBIĈNOG/NARAVNOG JEZIKA

Wittgensteinova kasnija filozofija jezika – Filozof(ij)ska istraživanja

Vjerojatno u uvjerenju da je postavljene filozofske probleme Traktatom definitivno

riješio, Wittgenstein je gotovo cijelo jedno desetljeće tragao za smislom ţivota pa se

tek 1928. vratio filozofiji.

1929. priznat mu je doktorat na osnovi Traktata i dano mu je mjesto predavaĉa u

Cambridgeu. MeĊutim, povratak filozofiji ubrzo ga je odveo u drugom smjeru od

Traktata. Već ranih tridesetih godina, a od 1933. izrazito, nastupa korjeniti otklon od

filozofije izloţene u Traktatu. O tome svjedoĉi G.H. von Wright koji je kao jedan od

upravitelja literarne ostavštine sastavio i skicu Wittgensteinova ţivotopisa. Naravno

da se novo poimanje jezika oblikovalo postupno. U nekom je pogledu ĉak postojao i

kontinuitet: i dalje je na primjer zadaća filozofije razjašnjavanje uloge jezika, samo

što se dogodio ‗kopernikanski‘ obrat. Teorija znaĉenja izloţena u Traktatu polazila je

od svijeta razloţivog u jednostavne ĉinjenice koje je trebalo izomorfno oslikati logiĉki

konstruiranim, idealnim i preciznim jezikom. Takvo poimanje odnosa izmeĊu jezika i

stvarnosti naziva se realistiĉkom teorijom znaĉenja, zato što jezik oznaĉuje stvari i

stvari su znaĉenja rijeĉi.

Ta neproblematiĉna danost svijeta za prikazivanje kojeg treba podešavati idealni jezik

sad se dovodi u pitanje.

Rezultat ovoga dugog traganja za sagledavanjem novog odnosa izmeĊu svijeta i

jezika jesu Filozofijska istraživanja (Philosophische Untersuchungen). Objavljena su

dvije godine poslije autorove smrti, 1953. Prijelazne faze novog pristupa vide se u

takozvanim Plavim i smeĎim knjigama (The Blue and Brown Books). Usprkos

brojnim preradbama, Wittgenstein se nije mogao osloboditi skokovitosti vlastitog

mišljenja, koje podsjeća na Pascalove Misli (ne karakterom sadrţaja nego

nesustavnošću i stalnim cezurama).

Svijet za nas nije oblikovan prije jezika niti dan po sebi nego nam se tek po jeziku

otvara. Zato ishodištem ne mogu biti ontološke strukture. Prvotnije su nam naime

dane jeziĉne strukture, projiciranjem kojih se tek konstituira naš svijet. Tako se svijet

i artikulira ovisno o jeziĉnim formama koje nam stoje na raspolaganju za opisivanje

svijeta. Zbog toga se mora napustiti ambicija da se za filozofiju izgraĊuje nekakav

idealni i precizni jezik. Umjesto toga logiĉki organiziranog jezika, kakav se traţio u

Traktatu, u središte dospijeva obiĉni, redovni jezik, koji je naĉelno u redu.

57

Filozofiji i dalje ostaje zadatkom kritika jezika, ali ne u smislu zamjene ‗nesavršenog‘

obiĉnog jezika logiĉki idealnim nego u smislu borbe protiv zloporaba obiĉnog jezika.

―Filozofija je borba sredstvima našeg jezika protiv zaĉaranosti/'omaĊijanosti'

(Verhexung –Hexe je vještica, ĉarobnica, isticanja A.Š.) našeg razuma‖ (FI br.109).

Dakako da naš jezik ne posjeduje apsolutnu egzaktnost, takve jednostavno nema,

egzaktnost je uvijek vezana za odreĊen kontekst. Neegzaktno, istiĉe Wittgenstein, ne

znaĉi neupotrebljivo. Za primjer se navodi dţepni sat kao mjerilo toĉnog vremena. On

posve zadovoljava, iako znamo da ima i toĉnijih mjerenja vremena. (Za nevolju,

hrvatski prijevod (Igor Mikecin, Globus, Zagreb 1998. – Pogovor I. Macan, S.J.) nije

uspio prenijeti nijansiranost njemaĉkog izvornika koji razlikuje ‗pünktlich‘ od

‗genau‘, što naznaĉuje veću preciznost).

To nas dovodi do još dvaju kljuĉnih pojmova Filozofijskih istraživanja: to su

Lelbensform – životni oblik i Sprachspiel – jezična igra.

U Traktatu su gotovo jedini znaĉajni jeziĉni oblici bili stavovi, to jest izjavne

reĉenice, tvrdnje. Sad se meĊutim jezik gleda kao jedna od nebrojenih ljudskih

djelatnosti, poput oranja, sjeĉenja drva, tjelovjeţbe itd. Jeziĉna se djelatnost odvija u

posve razliĉitim situacijama i kontekstima. Zato je moramo i gledati u tim okvirima

ţivotnih oblika. Ne samo da ima nebrojeno mnogo razliĉitih vrsta primjene rijeĉi i

reĉenica nego stalno nastaju ―nove jeziĉne igre‖ a druge zastarijevaju i zaboravljaju se

(FI 23). Da bi se dobio dojam o nesvodivosti tog bogatstva navest ćemo ondje dane

primjere:

―nareĊivati i djelovati prema naredbama-

opisivati neki predmet prema promatranju, ili prema mjerenjima-

proizvoditi neki predmet prema opisu (crteţu)-

izvješćivati o tijeku nekog zbivanja-

o tijeku zbivanja nagaĊati-

postaviti/postavljati i provjeriti/provjeravati hipotezu-

prikazivati rezultate nekog eksperimenta pomoću tablica i dijagrama-

izmisliti priĉu; i ĉitati-

igrati se kazališne predstave (Theater spielen – Mikecin prevodi po mom sudu

neodgovarajućim izrazom ‗glumatati‘) -

pjevati u kolu-

gonetati zagonetku-

zbivati šalu/vic; pripovijedati-

rješavati primijenjeni raĉunski primjer-

prevoditi s jednoga jezika na drugi-

umoljavati, zahvaljivati, kleti, pozdravljati, moliti.

- Zanimljivo je mnogostrukost oruĊa jezika i naĉina njihove primjene mnogostrukost

vrsta rijeĉi i reĉenica usporediti s onim što su logiĉari rekli o graĊi jezika. (A i autor

Logičko-filozofijske rasprave)‖

Ovaj podulji navod FI tek je dio mogućih ‗jeziĉnih igara‘. U svakoj od njih, to jest u

svakom ţivotnom kontekstu, jezik se rabi po specifiĉnim pravilima. Jezik dakle

nipošto nije samo sredstvo opisivanja ili prikazivanja danih i pregledno konfiguriranih

stanja stvari.

Govor o jeziĉnim igrama ne treba uzeti odveć doslovno: ipak mi u tim razliĉitim

kontekstima i situacijama govorimo isti jezik. Iako su nebrojene i nesvedive situacije i

ţivotne forme u kojima se odvijaju jeziĉne igre to još ne znaĉi da svaka od tih igara

ima posve razliĉita pravila. Takvo bi nas poimanje stavljalo u poloţaj da u svakoj igri

poĉinjemo iznova uĉiti jezik, što oĉito nije sluĉaj. Na jednoj dakle strani Wittgenstein

58

upozorava na pogrešku da brkamo jeziĉne igre, ali na drugoj strani priznaje da postoje

‗obiteljske sliĉnosti‘ (family resemblance) meĊu rijeĉima i jeziĉnim igrama. To

naravno nameće obvezu ‗budnosti‘ protiv jeziĉne zbrke i ‗zaĉaranosti‘/omaĊijanosti.

Naravni jezik rijeĉima daje brojne facete i nijanse i njih se mora poštivati. Teškoće

ostaju u tome kako uoĉiti i utvrditi granice ‗invarijantnosti‘, to jest znaĉenjske

‗jezgre‘ rijeĉi koje igraju uloge u više razliĉitih kontekstno-situacijskih jeziĉnih igara i

po kojoj te rijeĉi pripadaju istoj ‗obitelji‘.

Wittgenstein neumoljivo odbija traganje za precizno utvrdivim ‗znaĉenjima‘ rijeĉi

upravo na osnovi stajališta da je jezik primarniji od artikulirane slike svijeta: ona se ne

moţe stvoriti neovisno o jeziku. Svjestan da se pitanje znaĉenja ne moţe posve izbjeći

ni otkloniti on osobito vaţnu ulogu daje još jednomu kljuĉnom pojmu svoje filozofije

jezika a to je uporaba.

Uporaba i znaĉenje

Prema uĉenju Traktata znaĉenje se sastoji u korespondenciji izmeĊu rijeĉi i predmeta

odnosno izmeĊu stavova i ĉinjenica ili stanja stvari. Nova filozofija jezika, usvojena u

FI, poriĉe taj ‗realizam‘, to jest ‗biunivoĉnost‘ u odnosu rijeĉi i stvari (sparivanje u

odnosu 1 : 1). Poricanjem takvih znaĉenja, mogli bismo ih zvati ‗hipostaziranima‘

(po-osobljenima), Wittgenstein naravno ne pribjegava drugoj krajnjosti, koja bi se

sastojala u proizvoljnom stvaranju pravila za sve razliĉite jeziĉne igre. Rijeĉima je

naravni jezik već dodijelio odreĊene funkcije i odreĊenu svrhu u tim igrama. Valja

dakle potraţiti pravu ulogu, to jest naĉin uporabe rijeĉi u danoj situaciji umjesto da

traţimo iskljuĉivo, precizno znaĉenje.

Protivljenje hipostaziranju znaĉenjâ Wittgensteina ostavlja u kritiĉnosti prema

metafizici, ali sad s drugaĉijom motivacijom. U Traktatu je protiv metafizike vaţilo

naĉelo da su granice jezika ujedno granice svijeta. Sad se više ne govori o granicama

svijeta – nema naĉela po kojemu bismo ih mogli odrediti – ali odbijanjem

hipostaziranih znaĉenja odbija se esencijalizam, bez kojega metafizika jednostavno ne

moţe biti jednom od ţivotnih forma.

Kad umjesto na znaĉenje Wittgenstein upućuje na uporabu on to ipak ne poima kao

neku ‗definiciju‘ znaĉenja putem uporabe. Tipiĉnu karakterizaciju ovoga poimanja

nalazimo u broju 43 FI: ―Za veliku skupinu sluĉajeva korištenja rijeĉu ―znaĉenje‖ –

iako ne i za sve sluĉajeve njezina korištenja – ta se rijeĉ moţe objasniti ovako:

Znaĉenje neke rijeĉi je njezina upotreba u jeziku.

A značenje nekog imena objašnjava se ponekad time što se pokazuje na nositelja

imena.‖ Po samom naĉinu kvantificiranja (―za veliku skupinu‖, ―ponekad‖) vidi se da

Wittgenstein niti ne pokušava dati ĉvrstu definiciju znaĉenja s pomoću uporabe. On

jednostavno ne moţe prihvatiti ‗platonizam‘, kojega kontinuitet vidi u Sokratovu

argumentu o ‗praelementima‘ u dijalogu Teetetu (Theaitetu), sve do najnovijih

realistiĉkih semantiĉkih teorija oprimjerenih – po njemu – u Russellovim ‗individuals‘

i ‗predmetima‘ u njegovu Traktatu.

Shvaćanju ovog upućivanja na uporabu umjesto na ‗ĉvrsto‘ znaĉenje donekle moţe

posluţiti usporedba s nejeziĉnim znakom kakav je na primjer strelica. Na tendenciju

da iz nje ‗išĉitamo‘ nešto što je izvan nje Wittgenstein odgovara da ―strelica pokazuje

samo u primjeni koju od nje ĉini ţivo biće.

Ovo pokazivanje nije neki hokuspokus, koji moţe izvršiti samo duša.‖ Drugim

rijeĉima, strelica nema unaprijed danoga ‗referenta‘ (njoj odgovarajuće stvari),

njezino se znaĉenje sastoji u tome što ćemo slijedeći je dospjeti do nekog cilja. To pak

znaĉi da je rijeĉima, pored ‗obiteljskih‘ crta – njih moţemo zvati semantiĉkima (njih

redovno naznaĉuju rjeĉnici) - potrebna i naznaka pragmatiĉkog konteksta.

59

Razluĉivanjem semantiĉke sastavnice znaĉenja od one pragmatiĉke pozabavit ćemo

se nešto kasnije. Zasad je vaţno istaknuti da se Wittgensteinovo poimanje uporabe ne

podudara s bihavioristiĉkim, što bi se moglo pomišljaati s obzirom na vaţnost koju on

pridaje situaciji i kontekstu, a konteksti i kod bihaviorista igraju vaţnu ulogu. Za

bihavioriste je bitna dispozicija da se pod odreĊenim uvjetima izgovori odreĊena rijeĉ,

a to se zasniva na ponavljanju praćenom poticajima, nagradama, stimulima. Tako se

stvori shema stimula i odgovora/reakcija. Wittgenstein oĉito ne ţeli ‗mehanizam‘ koji

poĉiva na identificiranju neke situacije s ranijima nego teţi k dubljem i općenitijem

sagledavanju prikladnosti raspoloţivih rijeĉi za igranje uloga u novoj situaciji. Istina,

nova situacija zahtijeva i nove rijeĉi, ali ‗ovladavanje‘ novim rijeĉima ne odvijaa se

tek ‗bubanjem‘ tih rijeĉi i obrazaca u koje se te rijeĉi uklapaju. ―Ako se kaţe ‗dao je

osjetu ime‘ zaboravlja se da u jeziku mora već mnogo toga biti pripremljeno da bi

puko imenovanje imalo smisla. I kad govorimo o tome da netko daje ime bolu, onda

je gramatika rijeĉi ‗bol‘ ovdje ono pripremljeno; ona naznaĉuje mjesto na koje se

stavlja nova rijeĉ.‖ (FI 257). Ĉini mi se da postoji analogija izmeĊu ove ipak

kreativne uloge jeziĉnih igara s jednim pojmom koji je u jeziĉnu teoriju uveo

Chomsky, a to je ‗kompetentnost‘. Ona se razlikuje od puke sluĉajne uporabe koju

Chomsky naziva ‗performance‘ po tome što kompetentnost – za razliku od puke

sluĉajne uporabe - otkriva poznavanje i primjenu gramatiĉkih pravila (kao što i

uostalom i Wittgensteinove jeziĉne igre odlikuje primjena pravila – igre nisu tek

‗igrarija‘).

Konaĉno, iako se preteţno poziva na uporabu, Wittgenstein neki put naznaĉuje još

jedno uporište za otkrivanje znaĉenja: to je upravo gramatika. ―Bit je izgovorena u

gramatici‖ (FI 371). ―Koja vrsta predmeta nešto jest, kazuje gramatika. (Teologija kao

gramatika.)‖

Teško se moţe poreći da Wittgensteinovo pozivanje na uporabu umjesto znaĉenja

ostaje nedoreĉeno, što se uostalom vidi i po već spomenutoj kvantifikaciji, koja nije

univerzalna. Nije uostalom ĉudno što su Filozofijska istraţivanja objavljena tek

poslije autorove smrti. Moţemo pretpostaviti da je Wittgenstein nastojao oko

cjelovitije teorije znaĉenja, ali je oĉito nije izgradio; moţda jednostavno nije dospio

izgraditi je. Ono što je za njega bilo bitno jest razrješavanje filozofijsko-metafiziĉkih

‗ĉvorova‘: za sustavnim tezama o znaĉenju uzalud ćemo tragati u objavljenom tekstu

FI (ili ih je drţao naĉelno nemogućim ili nije dospio njima se produbljeno pozabaviti).

On ĉak smatra pogreškom ―što traţimo objašnjenje tamo gdje bismo trebali vidjeti

ĉinjenice kao ‗prafenomene‘. To znaĉi, gdje bismo trebali reći: dieses Sprachspiel

wird gespielt.”(Ostavljam namjerno njemaĉku konstrukciju jer me hrvatski prijevod

―igra se ova jezična igra” ne zadovoljava: naime po ‗logiĉkoj gramatici‘ hrvatskoga

jezika tako prevedena reĉenica stavlja naglasak na ova, što bi drugim rijeĉima

kazivalo ‗ova, a ne neka druga‘, a ja sam uvjeren da se hoće reći, to jest konstatirati

da se ta jeziĉna igra doista igra, to jest da ona u jeziku postoji. Mislim da je i

ponajveća Wittgensteinova zasluga upravo to poštivanje jezika i njegove silne

nijansiranosti).

Drţeći se naravnog jezika i napuštajući ambiciju stvaranja idealnoga Wittgenstein je

svjestan da naravni jezik nije savršen. No u svakom sluĉaju ―Kada govorim o jeziku

(rijeĉi, reĉenici etc.), moram govoriti jezikom svakodnevice. Je li taj jezik moţda

pregrub, prematerijalan za ono što hoćemo reći? A kako se tvori neki drugi?”(FI,

120).

60

Najsnaţniji impuls, a vjerojatno i najvrjedniji doprinos filozofiji naravnog jezika –

oĉito kao implicitnu kritiku logiĉkog pozitivizma - dao je, po mom uvjerenju J.L.

Austin, a njegov osebujni doprinos analitiĉkoj filozofiji jezika jest

Teorija govornih čina

Austin se ohrabrio, uvaţavajući Wittgensteinovo naĉelno stanovište da ne moţemo

tvoriti neki drugi jezik, ipak uĉiniti poneki ‗dijagnostiĉko-kirurški‘ zahvat u tkivo

jezika. Dakle, ne amputirati ništa od jezika, ali ipak unijeti poneku ‗sondu‘ u jeziĉno

tkivo kako bi se u nj unijelo malo više svjetla. Uopće, kao što uvjerljivo istiĉe

profesor David Pears, izmeĊu Wittgensteinove i Austinove filozofije postoje i velike

razlike i znaĉajne srodnosti.

MeĊu srodnostima najuoĉljivija je osobiti znaĉaj uporabe/upotrebe jeziĉnog znaka.

Wittgenstein ga na puno mjesta istiĉe, no tek Austin od njega ĉini arhitektonsku ideju

svoje filozofije jezika. Klasiĉnim bismo mjestom Wittgensteinova promišljanja

uporabe mogli oznaĉiti ulomak br. 432 FI: ―Svaki se znak sam ĉini mrtvim. Što mu

daje ţivot? – U upotrebi živi on. Ima li on ţivi dah u sebi? – Ili je je upotreba njegov

dah?‖ Upravo je se Austin u svojoj filozofiji usmjerio prema ţivotu jeziĉnih iskaza,

nazirući u njima više od samih rijeĉi, nazirući čine.

Dok je Wittgenstein u Filozofijskim istraţivanjima posvuda u jeziku vidio razliĉitosti,

Austin nastoji otkriti i moţebitne sustavne crte u toj beskrajnoj raznolikosti. Pri tome

se dakako ne sluţi konstrukcijom nego samo otkrivanjem sustavnosti. Po njegovu

sudu ne bismo se smjeli obeshrabriti velikim brojem raznolikih jeziĉnih uporaba: ako

entomolozi strpljivim promatranjem kukaca popisuju i opisuju desetine tisuća

njihovih rodova, onda je i jezik vrijedan sliĉnog razvrstavanja rijeĉi i iskaza. Usprkos

relativno ranoj smrti Austin je stvorio impresivno djelo, ne toliko opsegom tekstova

(za ţivota je objavio samo sedam rasprava, kasnije sabranih pod naslovom

Philosophical Papers – Filozofski ĉlanci) koliko duhovitim originalnim uvidima.

Glavno Austinovo djelo jest How to do things with Words (Kako s pomoću rijeĉi

ĉiniti ‗stvari‘, to jest djelovati) a sadrţaj tog djela jest razvrstavanje jeziĉnih iskaza-

ĉina u tri glavna tipa: ne vidim hrvatske istovrijednice (ekvivalente) pa ću navesti

Austinove nazive a zatim ih objasniti.

Sva tri su termina izvedenice od latinskoga glagola ‗loqui‘ – govoriti, a na

‗engleskom‘ (nema tih termina u engleskim rjeĉnicima!) glase: locution, illocution,

perlocution.

IzmeĊu prva dva znaĉenja postoji razlika koju moţemo naznaĉiti ovako: ‗lokucija‘ je

ĉin govorenja, a ‗ilokucija‘ ĉin govorenjem (ili s pomoću govorenja). Austin s

pravom kaţe da su filozofi ranije zanemarivali ove nijanse tretirajući sve probleme

kao probleme ‗lokucijske uporabe‘. Tek je sredinom dvadesetog stoljeća analitiĉka

filozofija (oĉito pod utjecajem Wittgensteinova isticanja uporabe) poĉela ozbiljno

uzimati prigodu izricanja kao bitnu, filozofski relevantnu ĉinjenicu za cjelovito

shvaćanje jeziĉnih iskaza.

U jednom predavanju, odrţanom 1958. u Royaumontu, Austin za ovu distinkciju rabi

jedan drugaĉiji terminološki par: performative : constative. Tu bi ‗constative‘

otprilike bio istovrijednica (ekvivalent) lokucijske, a ‗performative‘ ilokucijske

uporabe jeziĉnih ĉina.

Vrlo je vaţno odmah shvatiti da izmeĊu lokucije i ilokucije ne postoji iskljuĉiva

disjunkcija, to jest nisu u odnosu ili-ili. Ilokucija je naime takoĊer lokucija. Razlika je

u tome što je lokucija samo govorni dogaĊaj, a ilokucija bitno prekoraĉuje sam govor.

Rašĉlanjujući govorni ĉin Austin ide i u daljnje finese pa ukazuje na to da je svaki

61

govorni ĉin fonetiĉki (glasovni) ĉin, ali i fatiĉki ĉin, što znaĉi da ukljuĉuje rijeĉi, koje

pripadaju odreĊenom rječniku, uklapaju se u odreĊenu konstrukciju i ravnaju se po

odreĊenoj gramatici. Općenito (dakle kad je u pitanju ovaj treći kriterij ne svaki!)

govorni ĉini jesu i retiĉki ĉini, to jest sadrţe značenje.

IzmeĊu konstativne i performativne uporabe Austin malo drugaĉije objašnjava

distinkciju. Konstativni izriĉaj je izjavan i njegovo je bitno obiljeţje da je istinit ili

neistinit. Za razliku od toga performativni izriĉaj ne moţe biti ni jedno ni drugo.

Mogli bismo reći da je to 'logiĉki kriterij' razlikovanja konstativnih i performativnih

ĉina. Nadalje se razlikuju i po svojoj svrsi: konstativni nešto opisuju ili prikazuju, a

performativni nešto ĉine. To je dakle 'pragmatiĉki kriterij' razlikovanja.

Najjednostavnije je pokazati tu razliku s pomoću nekoliko primjera performativnih

izriĉaja:

Ovom brodu dajem ime Libertas

Ispriĉavam se.

Dobro došli!

Preporuĉujem ti da proĉitaš Wittgensteinova Filozofijska istraživanja.

Lako je vidljivo da nijedan od ovih izriĉaja nije ni istinit ni neistinit. MeĊutim, i ovi

performativni, to jest ilokucijski govorni ĉini podliježu prosudbi, i to analognoj

prosudbi koja suprotstavlja izjavne izriĉaje. Istinitosti izjavnih izriĉaja odgovarala bi

‗sretnost‘ ili ‗posrećenost‘ ili ‗uspjelost‘ performativnih. MeĊutim, ovdje je prosudba

ipak znatno sloţenija. Da bi naime performativni izriĉaj ‗uspio‘ on mora udovoljiti

svim uvjetima koje mu nameće društvena norma ili konvencija. Brak se na primjer

sklapa izjavama supruţnika: ―Ja M. uzimam tebe N. za svoju zakonitu ţenu..‖ ili pak

jednostavnim odgovorom ―Da!‖ na odgovarajuće pitanje vjenĉatelja. No barem u

društvima u kojima je brak iskljuĉivo monogaman, takva izjava ne postiţe uĉinak, ako

je onaj koji je izgovara već u valjanom braku. Osim uvjeta na strani ĉinitelja postoje i

drugi: iako narodna izreka kaţe ―Besposlen pop jariće krsti‖ takvo ‗krštenje‘ ipak ne

moţe biti krštenje, jer se krštenje podjeljuje samo ljudima. Dakle u navedenim su

primjerima vjenĉanje i krštenje jednostavno nisu ‗uspjeli‘ – nisu se dogodili, ništavni

su.

Nadalje, postoji manje korjenita podjela performativnih/ilokucijskiih ĉina na ‗sretne‘ i

‗nesretne‘. Ako kaţem ―Obećajem ti da ću te sutra posjetiti‖ ali ne kanim svoje

obećanje i izvršiti, moţda i zato što ću sutra biti na dalekom putu, ja jesam dao

obećanje, ali sam to uĉinio neiskreno, ustvari sam zlorabio tu formu(lu). Obećanje

nije ništavno ali ĉin moţemo ocijeniti ‗nesretnim‘ (analogno neistini u izjavnim

izriĉajima).

Austin dodaje još jednu vaţnu okolnost potrebnu za istinski ‗posrećene‘

ilokucijske/performativne govorne ĉine. Da bi se pravo ‗posrećili‘ njih treba i

provesti. Ne bi se na primjer moglo ocijeniti sretnim da nekome izrazim dobrodošlicu,

a nakon toga se prema njemu odnosim nemarno, prezirno ili ga ĉak zlostavljam. Time

bismo naime poĉinili ‗kršenje obveze‘. Naravno, postoji stupnjevitost obveze:

drugaĉija je obveza koju dajemo osobi kojoj to iz opravdanih razloga dugujemo od

obveze koju damo sluĉajnom prolazniku, drugaĉija je obveza dana slobodno od one

koja je iznuĊena ili moţda ispisana u lirskoj pjesmi ili otpjevana u šlageru

Austin upozorava na to da, usprkos naizgled jasnom razlikovanju performativnih od

konstativnih izriĉaja, ipak nije moguće u svim sluĉajevima posve pouzdano ustanoviti

je li neki izriĉaj performativan ili nije. Lakše je reći da neki izriĉaj nije performativan.

62

Izriĉaj ―On obećaje‖ sigurno nije performativan nego opisan, deskriptivan. Ni izriĉaj

―Ja sam (bio) obećao‖ nije performativan nego samo izvješće o bivšem obećanju.

Normalna forma performativa jest prvo lice prezenta indikativa aktiva. Ovdje dakle

moţemo govoriti o 'gramatiĉkom' kriteriju, po kojemu se performataivni izriĉaji

izdvajaju od ostalih govornih ĉina. Kad su performativi u pisanom obliku ta se forma

na odgovarajući naĉin mijenja pa tada moţe biti u bezliĉnom obliku, npr. ―Mole se

putnici za Zagreb da se upute prema izlazu broj 3‖. Zapovijed je takoĊer

performativni ĉin; on moţe biti u eksplicitnom obliku (―Ja ti zapovjedam da zatvoriš

vrata…‖), ali i ne mora, zapovjedni je naĉin (―Zatvori vrata!‖) i bez toga ‗uvodnog‘,

zapravo izjavnog dodatka jednako performativan. Ali ponekad ostaje dvojbeno jesam

li nekim izriĉajem dao obećanje ili tek neodreĊenu nakanu ili jednostavno obavijest,

ako na primjer kaţem ―Sutra ću biti u MeĊugorju ili na Širokom Brijegu‖…

Performativi dakle nisu uvijek posve proniĉni (transparentni), ali ne treba ni i o

‗konstativima‘ misliti da su uvijek neproblematiĉni. Osim istinitosti i neistinitosti

postoji na primjer besmislenost. Izriĉaj ―Svi su mi unuci plavokosi‖ oĉito je izjavni

izriĉaj, dakle nije ni ilokucijski ni perlokucijski ĉin, ali jest besmislen jer nemam

nijednog unuka. Drugi, još problemataiĉniji izriĉaj, koji navodi Austin jest sloţeni

izriĉaj, gdje jedna reĉenica potire smisao druge: ―Maĉka je na prostirci, ali ja to ne

vjerujem‖. Prema tome, i ovdje moţemo govoriti o ‗neposrećenosti‘ takvih izriĉaja.

Austin je dakako bio svjestan da su njegove klasifikacije tek krĉenje puta u tom

sloţenom podruĉju i nije pretendirao na to da su rašĉišćena sva pitanja koja se tom

klasifikacijom pokreću. Nije uostalom ni pokušao utvrĊivati sve sastavnice konteksta

koje su preduvjet ‗uspjelosti‘ ili ‗posrećivanja‘ performativnih ili ilokucijskih ĉina.

Osim razlike spram (samo) lokucijskih ĉina za potpunije razumijevanje ilokucijskih

ĉina Austin još dodatno naznaĉuje tzv. illocutionary force (na hrvatskom bi se to

moţda moglo nazvati ilokucijskom ulogom). Naime, postoje izriĉaji koji su

lokucijski, to jest zaista priopćenja te podlijeţu razvrstavanju na istinite i neistinite, ali

ih kontekst i(li) nakana izgovaratelja ĉini (i) ilokucijskima. Kad kaţem ―Pada kiša‖ to

moţe znaĉiti, osim obavijesti, i upozorenje da treba zatvoriti prozor ili pri izlasku

uzeti kišobran; kad kaţem ―Puše‖ to moţe biti upozorenje (dakle ima ilokucijsku

ulogu) da se treba bolje obući itd.

Na drugoj strani razlika izmeĊu ilokucijskih i perlokucijskih ĉina analogna je razlici

izmeĊu ishodišta i cilja. Bitna razlika sastoji se u tome da se perlokucijski ĉini ne

ravnaju po standardnim konvencijama. Ilokucijskim ĉinima informiramo,

zapovjedamo, opominjemo, obećajemo, obvezujemo se i st. Perlokucijskim

postižemo da se netko uvjeri, prepadne bude nagovoren, iznenaĊen i sliĉno. Netko će

biti zastrašen ili odvraćen od nekog ĉina samom informacijom koja mu dovodi do

svijesti posljedice namjeravanog ĉina. Pri tome je nebitno je li mu spomenuta

informacija pruţena namjerno ili nenamjerno. Informacija je bila ĉisto

lokucijski/konstativni ĉin. Vaţno je uoĉiti razliku izmeĊu izriĉaja ―Pada kiša‖ koji je

izreĉen s namjerom upozorenja (upozorenje je performativni/ilokucijski ĉin) od

izriĉaja ―Ĉuo sam da će sutra pojeftiniti benzin‖ koji će nekoga navesti da odgodi

odlazak po gorivo za prekosutra, a kanio je poći upravo sad. Izriĉaj naime nije izreĉen

kao savjet ni kako nagovaranje, ali je u slušatelju proizveo učinak nagovora. Vaţno je

uvidjeti da ilokucijski ĉin ujedno jest lokucijski, ali oni nisu odvojeni u smislu da bi

ilokucijski bio posljedica lokucijskog: sam izriĉaj je već ĉin. Na drugoj pak strani

perlokucijski čin jest posljedica lokucijskog čina..

Kratko reĉeno, moţemo u je dnoj reĉenici usporediti sve tri spomenute vrste govornih

ĉina tako da kao bitne odlike lokucijskim ĉinima pridajemo značenje, ilokucijskima

ulogu ili 'snagu' (engl. force), a perlokucijskima postizanje nekih učinaka.

63

Ovdje naravno ne moţemo prenijeti sve nijanse Austinovih predavanja koja je

tijekom više godina o ovoj problematici drţao na oksfordskom, a 1955. i na

harvardskom sveuĉilištu. Napominjem tek da se sam Austin kolebao glede

razlikovanja performative/constative i više se drţao trodijelne klasifikacije, ali je

naznaĉio i daljnju podjelu glagola s ilokucijskom ulogom (kad se rabe u prvom licu

jednine indikativa aktiva) na pet skupina. U njih bi se iz rjeĉnika po njegovoj vrlo

gruboj procjeni moglo svrstati red veliĉine 10³ glagolâ, što znaĉi izmeĊu 1000 i 9999

glagola! Navest ćemo njegove posve neelegantne nazive tih skupina ilustrirajući ih s

po nekoliko najtipiĉnijih predstavnika:

1. verdictives (acquit/osloboditi, convict/proglasiti krivim, rule/odluĉiti…)

2. exercitives (appoint/imenovati, dismiss/otpustiti, choose/izabrati…)

3. commissives (promise/obećati, covenant/ugovoriti, propose/predloţiti…)

4. behabitives (apologize/ispriĉati se, thank/zahvaliti,

commend/preporuĉiti…)

5. expositives (affirm/tvrditi, deny/nijekati, tell/kazati, remark/primjetiti…)

Sustavniji razvoj teorije govornih čina poduzeo je osobito Austinov uĉenik John

R. Searle u nizu rasprava i u knjizi Speech Acts, koja je takoĊer našla svoje kritiĉare,

što je kod ovako novoga i delikatnog i suptilnog pothvata posve razumljivo.

Searle ukazuje na to da kod Austina ima preklapanja meĊu razredima 'performativnih'

glagola, ima u istom razredu raznorodnih (heterogenih) glagola, a najvaţnija njegova

primjedba jest da se klasifikacija ne bi trebala ĉiniti po glagolima nego po ĉinima.

Searle cjelovitije nego Austin razraĊuje ustroj (strukturu) ilokucijskih ĉina.

Najprije Searle kao bitno istiĉe razlikovanje ilokucijske 'snage' (force), koju

simbolizira slovom F, od propozicijskog sadrţaja, koji simbolizira slovom p, zajedno

F(p). Na prvome mjestu Searle razluĉuje ilokucijske ĉine po namjeni ili 'poanti'. Kao

paradigmatiĉki ilokucijski ĉin uzima obećanje. Ne broji se na primjer kao obećanje

izricanje obećanja unutar neke kazališne predstave ili pjevušenjem šlagera koji sadrţi

formulu obećanja, ili izricanjem takve formule oĉito šaljivim tonom. Nadalje,

obećanje moţe biti samo o govornikovu budućem djelovanju. Ovo moţda zvuĉi

odviše pedantno, ali je svakako bitno da ja ne mogu obećati da će npr. Marko pruţiti

neku uslugu mom susjedu: mogu eventualno obećati da ću se pobrinuti ili se zauzeti

da to Marko uĉini. Isto tako obećati mogu (ispravno) samo ono što drţim dobrim ili

korisnim, ili poţeljnim za mog sugovornika. Inaĉe to ne bi bilo obećanje nego

eventualno prijetnja. Obećanje nadalje ne bi smjelo biti nešto što se ionako

podrazumijeva: bilo bi smiješno obećati nekome da ću mu sutra, kad ga susretnem,

reći «Dobro jutro!». Dosad navede uvjete Searle oznaĉuje kao pripremne. Bitna je pak

odlika obećanja svakako da mora postojati iskrena nakana da ću ono što obećam

doista uĉiniti. Kad obećanje iskreno izreĉem trebam to ujedno shvatiti kao preuzetu

obvezu, to jest ne smijem svoje obećanje zanemariti. Sve reĉeno odnosi se na

govornika – davatelja obećanja. MeĊutim, obećanje ukljuĉuje i intenciju da

sugovorniku – primatelju obećanja dajem na znanje da su sve sastavnice ĉina

obećanja. To, uz ostalo, znaĉi da neću 'muljati', govoriti na naĉin koji sugovornik ne

razumije i tome sliĉno. Podrazumijeva se dakle da davatelj i primatelj obećanja

govore istim jezikom odnosno dijalektom te da se sadrţaj izriĉaja kojim dajemo(o)

obećanje ne smije biti dvoznaĉan.

64

Druga vaţna dimenzija ilokucijskih ĉina prema Searleu jest smjer prilagodbe (directin

of fit). Za ilustraciju ove dimenzije Searle uzima primjer koji je navodila

Wittgensteinova miljenica i jedna od izvršetiljeca njegove oporuke, Elizabeth

Anscombe. Ĉovjek ide u dućan s popisom namirnica koju mu je dala supruga

(«grašak, maslo, šunka i kruh»). On dakle obilazi police i traga za namirnicama, ali u

dućanu je i ĉovjek od osiguranja, koji prati što kupci uzimaju kako bi nadzirao hoće li

to staviti u košaru i platiti ili moţda sakriti, to jest ukrasti. Kako kupac uzima neku od

namirnica on je moţe prekriţiti, dok je istovremeno detektiv unosi na svoj popis. Kad

izlaze iz dućana obojica imaju iste popise. No ako je sluĉajno došlo do pogreške pa

kupac umjesto šunke uzme svinjski odrezak (na polici bilo jedno do drugoga),

detektiv moţe lako prekriţiti jednu stavku i upisati drugu, ali kupac kod kuće ne moţe

isto tako jednostavno pogrešku ispraviti kriţajući jednu stavku i upisujući drugu.

Searle karakterizira smjer prilagodbe u detektivovu popisu kao riječ-prema-svijetu,

(takvi su ĉini konstatacije, opisi, tvrdnje i objašnjenja), a onaj u kupĉevu popisu kao

svijet-prema-riječi. (takvi su ĉini zahtjevi, zapovijedi, zavjeti, obećanja). Detektivovu

orijentaciju Searle simbolizira strelicom prema dolje: , a kupĉevu strelicom prema

gore: . To uvijek ovisi o ilokucijskoj poanti.

Treća vaţna dimenzija ilokucijskih ĉina jest izraženo psihološko stanje. Kad nešto

tvrdimo time ujedno izraţavamo vjerovanje da je to uistinu tako (ne moţemo reći

«Vani pada kiša, ali ja u to ne vjerujem»). Kad dajemo obećanje izraţavamo

nakanu/intenciju da ćemo obećano izvršiti. Kad nešto zapovijedamo izraţavamo

htijenje/želju da to sugovornik/slušatelj uĉini. Kad se za nešto ispriĉavamo

izraţavamo žaljenje što smo nešto (pogrešno) uĉinili.

Izraţena psihološka stanja prema Searleu su uvjet iskrenosti ilokucijskih ĉina.

Searle je i za psihološka stanja koja se izraţavaju ilokucijskim ĉinima predloţio

simbole, uglavnom poĉetna slova odgovarajućih glagola. B za vjerovanje (moţda je

radi univerzalnosti u primjeni, bolje uzeti C, od latinskoga credere), W (ili V, od

latinskog velle) za htijenje, I za intenciju itd.

Manje vaţna razlikovanja ilokucijskih ĉina vidimo u naglašenosti, npr. snaţnije je

inzistirati nego sugerirati, premda je poanta (svrha ilokucijskog ĉina) u oba sluĉaja

ista.

Dakako da ilokucijski ili performativni izriĉaji podrazumijevaju i dosta toga izvan-

jeziĉnog. Ako se na primjer radi o zapovijedi podrazumijeva se odnos nadreĊenosti

izricatelja zapovijedi odnosno podreĊenosti primatelja zapovijedi.

Searle ukazuje i na to da se glagoli kojima se sluţimo u performativima ili

ilokucijskim ĉinima razlikuju i po tome što neke moţemo definirati s pomoću

perlokucijkog učinka, a neke ne moţemo. Najbolje to vidimo razlikujući obećanje od

zamolbe. Za zamolbu je na primjer bitno da u sugovorniku proizvede perlokucijski

uĉinak, to jest 'odgovor', dok to ne karakterizira obećanje (obećanje je dano i veţe nas

i onda kad sugovornik kome smo obećanje dali nije stekao bilo kakvu sigurnost da je

obećanje dano iskreno i da će biti ispunjeno).

Rabeći predloţene simbole tvrdnju prema Searleu moţemo simbolizirati ovako:

⊢ B(p)

Htijenje u smislu zapovijedi ovako:

! W (H ĉini A) – valja uoĉiti smjer strelica!

Preuzimanje obveze u obećanju searle simbolizira ovako:

C I (S ĉini A) – dakako da S oznaĉava govornika, a H sugovornika/slušatelja.

Sloţena formula E (P) (S/H + svojstvo) sadrţi E kao oznaku za izraţavanje,

oznaĉava neprimjenjivost smjera prilagodbe, P zastupa lepezu mogućih psiholoških

65

stanja, a svojstvo unutar propozicijskog sadrţaja treba biti u nekoj vezi s govornikom

i/li sugovornikom/slušateljem.

Razlike izmeĊu ilokucijskih ĉina svakako imaju i svoje sintaktičke implikacija ili

posljedice. Znakovito je da Searle u svrhu simbolizacije sintaktiĉkih aspekata

ilokucijskih ĉina poseţe za formalizmom koji je razvio N.A. Chomsky pa kao

'dubinsku strukturu' iskaza «Prognoziram/predviĊam da će Ivan udariti Rikarda»

predlaţe sljedeću sintaktiĉku strukturu:

S

NP VP

N V NP

Ja predviĊam S

NP VP

N Pom V NP

N

Ivan će udarit Rikarda

Kao najvaţniji zakljuĉak ovih klasifikacija i analiza Searle istiĉe da se ovim bitno

suzuje navodna bezgraniĉnost uporaba jezika, kojom je osobito Wittgenstein bio

zaokupljen. Ostaje istina da su neograniĉene kombinacije, koje stoje na raspolaganju

u kreativnoj uporabi jezika, ali tu se radi o neograniĉenom broju razliĉitih reĉenica a

ne o neograniĉenom broju sintaktiĉkih struktura, niti o neograniĉenom broju

ilokucijskih poanta. Premda dakle moţemo ostaviti otvorenim popis uporaba jezika,

kojim je Wittgenstein sugerirao neograniĉenost uporaba jezika ili lepezu‚ jeziĉnih

igara‘ (nareĊivatai, opisivatai, izvješćivati itd.), mislim da je Searle uspješno ukazao

na to da ta otvorenost ipak nije neograniĉenost.

Moram napomenuti da me je na ovaj razmjerno opširniji prikaz Searlova viĊenja

ilokucijskih ĉina osim knjige/ĉitanke profesora A.P. Martinicha (The Philosophy of

Language), koji je po svoj prilici ‚naše gore list‘, potakla i magistarska radnja jedne

mlade Dubrovkinje, Line Mitrović, obranjena prošle godine na Sveuĉilištu u Milanu

(Atti linguistici e performatività nella Carta delle Nazioni Unite)

C. TRAGANJE ZA CJELOVITIM POIMANJEM JEZIKA

Quineva osporavanja logičkog pozitivizma

Willard van Orman Quine dao je ogroman doprinos šarolikosti analitiĉke filozofije

jezika. Razvijao se pod velikim – ali ne iskljuĉivim - utjecajem Rudolfa Carnapa

(kojega u posveti djela Riječ i predmet (Word and Object) oznaĉuje kao uĉitelja i

prijatelja, no bio je voĊen mnogostrukim interesima te je tijekom svoga misaonog

razvoja uĉinio znatan odmak od Carnapove filozofije, tako da Nenad Mišĉević,

vjerojatno naš najbolji poznavatelj analitiĉke filozofije jezika, njegovu filozofiju

smatra pravom filozofskom revolucijom (dakako unutar analitiĉke filozofije).

Spomenuta Quineova revolucija, po mom sudu, sastoji se prvenstveno u toleranciji i

fleksibilnosti u ontološkiim pitanjima, i u napuštanju fanatiĉnog i skrupuloznog

66

'perfekcionizma', na mjesto kojega stupa Quineov 'holizam'. To znaĉi da svaki iskaz,

bilo da ga poimamo kao analitiĉki bilo kao ĉinjeniĉni, svoje pravo znaĉenje – za

razliku od Fregeova vezanja za iskazno-reĉeniĉni kontekst – ima tek u cjelini jezika.

Kako pak po Quineovu uvjerenju naša spoznaja nailazi na sukob s iskustvom tek na

svojim rubovima pri tom sukobu iziskuju se prevrednovanja odreĊenih iskaza, a

«Prevrednovanje nekih iskaza iziskuje prevrednovanje drugih zbog njihovih logiĉkih

meĊuveza» (str. 83 u Maloj čitanci).

Quine je podjelu na analitiĉke i ĉinjeniĉne iskaze, koja je utkana u temelje

neopozitivistiĉke filozofije obiljeţio kao dogmu (pozitivistiĉkog) empirizma i zabacio

je. Tako je na kraju logiĉki pozitivizam odbaĉen od gotovo svih ozbiljnijih filozofa.

Napominjem da je spomenuto Quineovo djelo Word and Object objavljeno na

hrvatskom jeziku u nakladi KruZak, Zagreb 1999. s kompetentnim i dragocjenim

predgovorom Nenada Mišĉevića, pa preporuĉujem da zainteresirani proĉitaju to djelo

ili barem Mišĉevićev predgovor, a ja ga ovdje neću iscrpno izlagati. Ĉitajući ovu

knjigu primjećujem da se Quine izrazito distancirao od filozofije svoga uĉitelja

Carnapa. Smeta mi jedino to što je, poput mnogih ameriĉkih filozofa, ostao u

behavioristiĉkom okviru, osobito glede stjecanja jeziĉne kompetencije, ali i druge

aspekte jezika Quine poima bihavioristiĉki. Evo jednoga kratkog citata, koji to zorno

ilustrira. « 'Jao' je reĉenica od jedne rijeĉi kojom se ĉovjek povremeno javlja iznoseći

na taj n aĉin lakonski komentar prizora koji se pred njim odvija...pravilnu uporabu

jezika općenitio, društvo usaĊuje u pojedinca vjeţbanjem…U naĉelu metoda kojom

se društvo koristi sastoji se u nagraĊivanju izgovaranja 'Jao' kada govornik pokazuje

neki daljnji dokaz iznenadne neugodnosti, recimo trzaj, ili kad stvarnno vidimo da

podnosi nasilje, te u kaţnjavanju izgovaranja 'Jao' kad je govornik vidno

neuznemiren i kad je njegov izraz lica nepomućen.». (nav. djelo str. 7). To mi smeta

osobito zbog toga što sam uvjeren da je Chomsky dao utemeljenu i razornu kritiku

bihavioristiĉkog poimanja stjecanja jezika malo godina prije objavljivanja ovoga

Quinneova kljuĉnog djela.

Unatoĉ bitnom odmaku od Carnapova pozitivizma, Quine ostaje i braniteljem

fizikalizma.

Kako istiĉe Mišĉević, knjigu je teško ĉitati, a onaj tko ipak ustraje pa je proĉita u

cijelosti bit će sigurno impresioniran silnom oštroumnošću i erudicijom autora,

premda se kritiĉan ĉitatelj neće lako uvjeriti u ispravnost Quineove filozofije.

Ne mogu odoljeti a da ne navedem motto knjige, a to je citat O. Neuratha, jednog od

osnivaĉa Beĉkog kruga, jer taj motto sjajno ilustrira teţinu jeziĉne problematike, koje

su – kao i Quine – bili sliĉno svjesni i Platon i Wittgenstein i Heidegger:

―Mi smo poput laĊarâ koji svoju laĊu moraju prepravljati na otvorenom moru, a da je

pri tom nikad ne mogu u pristaništu rastaviti i iznova sastaviti od najboljih sastavnih

dijelova.‖ A sliĉno je duhovit i dodatni motto uzet od J.G. Millera: ―Ontologija saţeto

ponavlja filologiju‖ – to je parafraza biologa E.Haeckela (Ontogeneza saţeto ponavlja

filogenezu).

S obzirom da je Quineova knjiga Riječ i predmet, kao što je već istaknuto izrazito

teška za ĉitanje onima koji nisu višni ţargonu analitiĉke filozofije, preporuĉujem da

se proĉita barem njegov ĉlanak Dvije dogme empirizma, uvršten u «Malu ĉitanku iz

filozofije jezika». S obzirom da je tim ĉlankom u ameriĉkoj analitiĉkoj filozofiji

uĉinjen krupan korak od neopozitivizma Beĉke škole u pravcu izvornije ameriĉkog

67

pragmatiĉkog filozofiranja ĉini mi se uputnim navesti ulomak koji osobito jasno

iskazuje razliku u poimanju značenja izmeĊu Carnapa i Quinea. Dok Carnap znaĉenje

prvenstveno veţe za pojedinaĉne iskaze, Quine drţi da ga treba vezati tek za veće

znaĉenjske cjeline (to se Quineovo poimanje zove holizam):

»Dogma redukcionizma opstaje na pretpostavci da svaki iskaz, uzet u izolaciji od

ostalih, uopće dopušta potvrĊivanje ili nijekanje. Moja je protu-sugestija, koja u biti

proizlazi iz Carnapove doktrine fiziĉkog svijeta u Aufbau (rijeĉ je o Carnapovu djelu

o logiĉkom ustroju svijeta – A.Š.) da se naši iskazi o vanjskom svijetu suoĉavaju sa

sudištem osjetilnog iskustva ne pojedinačno već jedino kao udruženo tijelo.»

(isticanje a.š. Quineov je ĉlanak u hrvatskom prijevodu objavljen unutar knjige

Kontekst i znaĉenje koju su priredili Nenad Mišĉević i Matjaţ Potrĉ – Izdavaĉki

centar Rijeka 1987), a o datle je i preuzet u «Malu ĉitanku…»

Citirani je ĉlanak upravo model sustavne i pregledne argumentacije. Iako se autor

osvrće i na Aristotela i na Kanta, te na Fregea i Russella, oĉito je argumentacija

usredotoĉena na Carnapovo razlikovanje analitiĉkih i sintetiĉnih sudova, izloţeno u

više Carnapovih djela, ukljuĉujući i tada najsvjeţije Empirizam, semantika i

ontologija iz 1950. Quineov je ĉlanak objavljen 1953 u knjizi From a Logical Point

of View (S logičkoga gledišta).

Quine uvjerljivo pokazuje da je besmisleno pojam analitiĉnosti vezati za umjetne

jezike, kakve je Carnap u više navrata stvarao. Uz te je jezike Carnap izraĊivao i

semantiĉka pravila 'prevoĊenja' iz jednoga jezika u drugi (luĉeći jezike na objektni

jezik i metajezik), a «katkad su semantiĉka pravila ustvari pravila prevoĊenja na

obiĉan jezik…Ovdje nedvojbeno ne moţe biti ni govora da bi se problem analitiĉnosti

osvjetlio od strane umjetnog jezika».

Još jedan ulomak ĉini se osobito razornim za oštro luĉenje analitiĉkih i sintetiĉkih

iskaz: «Oĉigledno je da istina općenito ovisi o jeziku i o izvanjeziĉnim ĉiniocima.

Iskaz 'Brut je ubio Cezara' b io bi laţan da je svijet na neki naĉin bio drugaĉiji, a bio

bi takoĊer laţan da rijeĉ 'ubio' sluĉajno ima smisao 'zaĉeo'. Tako dolazimo u iskušenje

pretpostaviti kako je istinitost iskaza općenito moguće rašĉlaniti na lingvistiĉku i

ĉinjeniĉnu komponentu. Ako je ova pretpostavka dana, dalje izgleda razumno da u

nekim iskazima ĉinjeniĉna komponenta treba biti ništavna; a to su analitiĉki iskazi.

Ali uz svu tu apriornu razumnost, granica izmeĊu analitiĉkih i sintetiĉkih iskaza još

nije naznaĉena. Da takvu distinkciju uopće treba naznaĉiti, predstavlja neempirijsku

dogmu empirista, metafiziĉki ĉlanak vjere».

Nakon ovoga Quine razmatra i teoriju verifikacije, koju - zanimljivo! – povezuje s

ameriĉkim filozofom C.S Peirceom, suosnivaĉem pragmatizma (u hrvatskom

prijevodu pogrešno stoji Pierce! Moţda zaveden naslovom Quineove katedre, on je

naime bio 'Edgar Pierce Professor' na Harvardskom sveuĉilištu). Po toj teoriji

znaĉenja «znaĉenje iskaza predstavlja metodu njegovog empirijskog potvrĊivanja ili

opovrgavanja. Analitiĉki je iskaz onaj graniĉni sluĉaj koji se potvrĊuje u svim

okolnostima». (U prijevodu S. Grgasa stoji 'ograniĉavajući'. Šteta je što profesor

Mišĉević nije lektorirao Grgasov prijevod pa su mu klase /p/ostale vrste, a

verifikacijska teorija znaĉenja njemu je teorija verifikacije znaĉenja).

Vezanje ideja za iskustvo potjeĉe još od Lockea i Humea, ali Quine istiĉe da se kritika

mora vezati za iskaze kao cjeline, a ne tek za pojedinaĉne termine. To je postalo jasno

poslije Benthama i Fregea. No Quine ide i korak dalje kad kaţe, nasuprot dogmi

redukcionizma, to jest svoĊenja iskaza na iskustvo, «da se naši iskazi o vanjskom

svijetu suoĉavaju sa sudištem osjetilnog iskustva ne pojedinačno već jedino kao

68

udruženo tijelo» (isticanje a.š.). Po Quineu je «jedinica empirijskog znaĉaja

cjelokupna znanost» (ne dakle pojedinaĉni iskazi – to je izraz Quineova holizma).

Bilo bi pogrešno misliti da osporavanjem dviju dogmi empirizma Quine dovodi u

pitanje empirizam kao takav. Ne, on se zalaţe za empirizam bez dogmi. On naime

«kao empirist nastavlja misliti o pojmovnoj shemi znanosti… kao oruĊu za

predviĊanja budućeg iskustva u svjetlu prošlog iskustva». U tom kontekstu nekoć su

Homerovi bogovi igrali ulogu analognu ulozi koju u modernoj znanosti igraju fiziĉki

predmeti. I oni su mit! Ili pretpostavke, kao što su pretpostavke i sile – a «danas

saznajemo da je granica izmeĊu energije i materije zastarjela…s epistemološke toĉke

gledišta, ovo su mitovi iste vrijednosti kao i fiziĉki predmeti i bogovi, ni bolji ni gori

osim razlike u stupnju koliko pospješuju naše bavljenje osjetilnim iskustvima.».

Dakle, premda se priznavao Carnapovim uĉenikom, Quine je usvojio veoma

tolerantnu ontologiju. Ali dok je Carnap u spomenutom djelu Empirizam, semantika i

ontologija «priznao (S. Grgas prevodi 'recognized' kao 'uoĉio', no u ovom kontekstu

toĉnije je reći 'priznao'!) da moţe odrţati dvostruko mjerilo za ontološka pitanja i

znanstvene hipoteze samo pretpostavljajući apsolutnu distinkciju izmeĊu analitiĉkog i

sintetiĉkog» Quine zakljuĉuje «ne trebam opet kazati da ovu dinstinkciju odbacujem».

Time on prihvaća potpuniji pragmatizam, a odbacuje i dogmu oštrog luĉenja

analitiĉkih i sintetiĉkih iskaza i dogmu redukcionizma.

Ruku pod ruku s ovim odmakom od logiĉkog pozitivizma ide i Quineova tolerantna,

relativistiĉka ontologija.

Usput, glede odnosa analitiĉkih i ĉinjeniĉnih iskaza Quineovo stanovište jest temeljito

poljuljalo ranije povjerenje u logiĉki pozitivizam, ali to stanovište ipak nije općenito

prihvaćeno. U obranu 'dogme' osobito su energiĉno ustali ugledni analitiĉki filozofi H.

P. Grice P. F. Strawson. Njihov ĉlanak In defense of a Dogma moţe se ĉitati na

Googleu pa to i preporuĉujem. Quineov mi se ĉlanak ĉini temeljitije argumentiranim,

ali ĉitanje protuargumenata moţe biti dobra vjeţba argumentiranja pa se svaki ĉitatelj

moţe odluĉiti za jednu ili drugu stranu, ali i ostati neodluĉan.

Pragmatički aspekti izričaja

Nakon što smo – osobito po Wittgensteinovu inzistiranju na uporabi kao pravom

‗mjestu‘ znaĉenja – vidjeli da je nuţno prekoraĉiti samo jeziĉne sastavnice da bismo

razumjeli izriĉaje, nameće se potreba da se pobliţe pozabavimo odnosom jeziĉnih i

izvanjeziĉnih doprinosa znaĉenju, i interpretaciji izriĉajâ.

Saţeto reĉeno na taj se naĉin usporeĊuju semantiĉki i pragmatiĉki elementi znaĉenja

ili jednostavno semantika i pragmatika.

Iako je implicitno interpretacija tekstova i izriĉaja oduvijek uzimala u obzir oba

spomenuta elementa tek je 1938. Charles Morris izriĉito i s jasnim kriterijem

kontrastirao semantiku i pragmatiku na slijedjeći naĉin: ―Semantika se bavi odnosom

znakova s… objektima koje oni mogu oznaĉavati ili oznaĉuju. Pragmatika se tiĉe

odnosa znakova prema onima koji ih tumaĉe.‖ Morris je oĉito (oslanjajući se

prvenstveno na radove ameriĉkog filozofa C.S. Peircea, jednog od utemeljitelja

pragmatizma) razmatrao šire podruĉje znakova, ne samo jeziĉne, a i šire podruĉje

tumaĉâ znakova (i ţivotinje komuniciraju oslanjajući se na tumaĉenje znakova), dakle

ne samo ljudi. Iako tu još nije dovoljno uoĉena sloţenost jeziĉnih pojava, koja nameće

pobliţe razmatranje ĉimbenika koji utjeĉu na cjelovito konstituiranje i interpretiranje

69

znaĉenja u jeziĉnoj komunikaciji, Morrisovo je razlikovanje u osnovi prikladno, ali ne

iscrpljuje sve relevantne aspekte.

Jeziĉna komunikacija oĉito se temelji na znaĉenjima rijeĉi i reĉenica, ali joj je

potreban i dodatni oslonac koji zovemo pragmatiĉnim, a koji je oĉito nešto teţe

precizirati. Stoga nam nije moguće unaprijed reći jesu li neki elementi jeziĉne

komunikacije iskljuĉivo semanatiĉki a drugi iskljuĉivo pragmatiĉki ili ima i

mješovitih pojava.

U jeziĉnoj komunikaciji ima nekoliko polarnosti koje izgledaju analogne razlici

semantike i pragmatike:

jeziĉno/lingvistiĉko znaĉenje – uporaba

reĉenica/iskaz – izriĉaj (engleski proposition nema sretne istovrijednice u

hrvatskom, najbliţim mi se ĉini ‗iskaz‘)

neovisnost o kontekstu/okolnostima – ovisnost o kontekstu/okolnostima

doslovna uporaba – nedoslovna (prenesena) uporaba

kazivanje – impliciranje

Oĉito je da su na lijevoj strani semantiĉki a na desnoj (prvenstveno) pragmatiĉki

elementi. MeĊutim, nijedna od pet nabrojenih polarnosti (a sliĉnih ima još) ne

koincidira u cijelosti s podjelom na semantiku i pragmatiku.

Jeziĉno/lingvistiĉko znaĉenje neupitno spada u semantiku. No znaĉi li to da uporaba

automatski pripada u pragmatiku? Ne baš. Ima naime izraza koji već svoje doslovno

znaĉenje povezuju s uporabom. To se prvenstveno odnosi na takozvane indeksiĉne

izraze. U njih na primjer spadaju liĉne zamjenice: ‗ja‘ je osoba koja govori, ‗ti‘ je

osoba kojoj se govori, ‗on(a)‘ i ‗oni‘ su osobe o kojima se govori. Isto vrijedi za rijeĉi

‗ovdje‘ ‗sada‘ i sliĉne. S obzirom da su jeziĉno markirani, premda ti izrazi od sluĉaja

do sluĉaja oznaĉuju razliĉite osobe, mjesta, vremenske trenutke njihovo znaĉenje im

ipak ne odreĊuje pragmatika nego semantika (a po Morrisovu kriteriju – jer se radi o

odnosu znakova/rijeĉi prema onima koji ih tumaĉe – ovi bi sluĉajevi spadali u

pragmatiku).

Kako stoji s odnosom izmeĊu rečenice, iskaza i izričaja?

Naţalost za hrvatsko govorno podruĉje nema mjerodavnih ustanova ni autoriteta, koji

bi pomogli ujednaĉenoj, standardiziranoj uporabi struĉnog filozofijskog nazivlja. Ĉak

i u njemaĉkom dolazi do konfundiranja i preklapanja izmeĊu nekih kljuĉnih izraza ili

više znaĉenja istog izraza (najoĉitiji je primjer uporabe imenice Satz – koja ima

znaĉenje reĉenice, ali i stava/postavke/teze). Stoga sljedeće razlikovanje valja uzeti

kao pokusno. Cilj mu je manje utvrĊivanje terminologije, a više ukazivanje na

potrebno razlikovanje…

Iskaz je ustvari logiĉka jezgra reĉenice: on ostaje nepromijenjen iako moţe biti više

reĉeniĉnih oblika koje ga sadrţe. Mogli bismo ga još zvati propozicijom. Isti je na

primjer iskaz u osnovi slijedećih reĉenica:

Ivan kupuje cipele.

Kupuje li Ivan cipele.?

Ivan je kupio cipele.

Ivan je nabavio cipele.

Je li Ivan kupio cipele? i sl..

70

Iskaz je dakle sveden samo na logiĉki bitne sastavnice reĉenice, a reĉenica moţe biti

na više naĉina ‗zamagljena‘: ponekad sadrţi nestandardan izbor rijeĉi (obojena

dijalektom, ţargonom odreĊene društvene skupine itd.) pa i gramatiĉke pogreške, što

sve zahtijeva odreĊeni napor adresata/slušatelja da je ispravno i cjelovito protumaĉi.

Izričaj (engl. utterance) je reĉenica koja je izgovorena u jeziĉnoj komunikaciji. Naime

reĉenica sama po sebi moţe biti i dio pisanog teksta što svakako predstavlja znaĉajnu

razliku glede interpretacije. Reĉenicu ―Pazi, auto!‖ napisanu unutar neke pripovjetke

protumaĉit ćemo drugaĉije nego izreĉenu od prijatelja dok razgovaramo hodajući

cestom.

Rečenica kao takva ima znaĉenje koje u cijelosti ovisi o znaĉenjima njezinih sastavnih

dijelova i njezina sintaktiĉkog/gramatiĉkog ustroja. Strawson je s pravom upozorio da

je Russell u teoriji opisa pogriješio jer je odbacio fregeovsko razlikovanje smisla i

znaĉenja/oznaĉivanja. Rijeĉi ‗sadašnji francuski kralj‘ nemaju naime u nekoj reĉenici

same po sebi odnos prema konkretnoj osobi: u taj odnos stavljaju ih tek

osobe/govornici svojim izriĉajima. Tu je reĉenicu mogao netko izreći u 17. stoljeću i

ona bi se odnosila na tadašnjega kralja, a izreĉena danas ona se ne odnosi ni na koga.

Ovdje prema tome imamo sluĉaj razlikovanja semantiĉke pojave (reĉenice) i

pragmatiĉke pojave (izriĉaja). No trebalo je proći podosta vremena dok jedan drugi

autor (R. Stalnaker) nije upozorio kako je i Strawson nedosljedno luĉio semantiĉke i

pragmatiĉke elemente. Strawsonova se pogreška sastojala u tome što je znaĉenjske

pretpostavke/presupozicije pripisivao rijeĉima i tako ih svrstavao u semantiĉke

pojave, a ispravnije je pripisati pretpostavke (jer ih ĉine osobe a ne rijeĉi)

pragmatiĉkom vidu umjesto semantiĉkom.

Izričaji ustvari kombiniraju striktno jeziĉne ĉinjenice s doprinosom govornika i

slušatelja, to jest njihovih (kontekstualnih) radnja, intencija i inferencija

(zakljuĉivanja) i razgovornih/konverzacijskih impliciranja/podrazumijejvanja

(ameriĉki filozof Grice skovao je termin implicatures). Moţda bi kao djelomiĉnu

istovrijednicu izriĉaju bilo dobro rabiti izraz očitovanje. Engleska (djelomiĉna)

istovrijednica (sinonim) utterance po nekima ĉak moţe biti i sasvim neverbalni ĉin.

Moţemo se o neĉemu oĉitovati kimanjem glave, grimasom, gestom: ti su naime ĉini –

kada su dio konverzacijskom tijeka takoĊer jezični čini očitovanja.

Tako nailazimo i na jeziĉne pojave koje nije lako decidirano svrstati u semantiku ili

pragmatiku. Posebno su problematiĉne u tom smislu takozvane anafore. Anafora je

jeziĉna/govorna pojava ili figura koju najĉešće rabe govornici: ona upućuje unazad to

jest iziskuje povezivanje nekog izraza koji se ponavlja s nekim prethodnim izrazom ili

izrazima bez kojih taj (ponavljani) ne moţemo ispravno razumjeti. Anafore su

najĉešće zamjenice. Dodatnu sloţenost anaforiĉkim pojavama predstavlja

kvantifikacija, osobito stoga što te zamjenice za razumijevanje upućuju na ranije

reĉenice, a gramatika regulira ustroj pojedinaĉnih reĉenica pa prekoraĉivanje

reĉeniĉnih granica uvelike oteţava otkrivanje ispravnog znaĉenja diskursa. Evo par

primjera anafore:

Ivan je svoju prtljagu nosio u ruci a svi drugi su je predali šalterskoj službenici.

Svi roditelji koji to mogu šalju sinove na fakultet. Oni to vole. (Roditelji ili

sinovi?)

Za ispravno shvaćanje navedenih i sliĉnih izriĉaja samo jeziĉno gradivo ne daje

dovoljnu osnovu pa je za tu svrhu potrebno poznavanje konteksta.

71

Posebno smo kod Austinovih performativnih govornih ĉina vidjeli kako su neki

elementi konteksta upravo konstitutivni da bi ti ĉini imali svoje puno znaĉenje.

Ameriĉki autor Kent Bach upozorava da valja razlikovati uţi i širi kontekst. Uţi

kontekst još ne pripada pragmatici – kako smo već vidjeli i indeksiĉni izrazi svoje

znaĉenje dobivaju tek u kontekstu, ali je ono već jeziĉno/lingvistiĉki kodirano. No ako

je za puno razumijevanje izriĉaja potrebno poznavanje širega konteksta onda moramo

govoriti o pragmatiĉkom dopunjavanju znaĉenja. Pogledamo li izriĉaje:

Jučer je završio.

Kasnije je opet pokušao.

vidimo da su oni semantiĉki nepotpuni pa moramo poznavati širi govorni kontekst da

bismo ih pravo razumjeli.

Ima pak i izriĉaja koji imaju cjelovito semantiĉko znaĉenje ali ipak imaju i

‗pragmatiĉko proširenje‘ (izraz je od K. Bacha). Evo dva primjera:

Tu je tolika gužva da više nitko /važan/ ne dolazi.

Nije on išao na kupanje pa se /uslijed toga/ prehladio; on je se prehladio pa

/onda/ išao na kupanje.

Ovdje je osim samog znaĉenja rijeĉi, oĉito bitna govornikova nakana da posebno

istakne odreĊene okolnosti. Nakana govornika je svakako bitna za ispravno tumaĉenje

njegova izriĉaja. Naime, reĉenica moţe biti sadrţajno sasvim semantiĉki potpuna, ali

njezino izricanje jest pragmatiĉka ĉinjenica. Izricanje je uvijek povezano sa

situacijom i okolnostima u kojima se izriĉe. Za govornu je komunikaciju bitno

potrebno da slušatelj sagleda nakanu s kojom je govornik izrekao odreĊenu reĉenicu,

dakle i ono što je reĉeno (iskaz) i naĉin na koji je to izreĉeno, jer jedna te ista reĉenica

moţe – ovisno o okolnostima i intonaciji – biti obećanje ili pak prijetnja. Sve ono što

je za razumijevanje izriĉaja potrebno povrh jeziĉnih svojstava izreĉene reĉenice tiĉe

se pragmatike. K. Bach navodi zgodan par reĉenica iz kojih se vidi da se iste

zamjenice u ta dva primjera moraju razliĉito interpretirati, a da za tu razliĉitost nema

odgovarajuće semantiĉke osnove nego je za ispravno shvaćanje nuţna izvanjeziĉna

informacija:

Ann told Betty that she wanted to borrow her car. (Ovdje je she Ann!)

Ann told Betty that she could not borrow her car. (Ovdje je she Betty!)

(Ana je rekla Beti da ona ţeli posuditi njezin auto – Ana je rekla Beti da ona ne moţe

posuditi njezin auto. Hrvatska verzija nije jednako transparentna – to nas uostalom

upućuje na slijedeću temu jeziĉne relativnosti).

Pragmatika kao dio jeziĉne teorije ne daje sustavna ni cjelovita objašnjenja kako

protumaĉiti svaki konkretni izriĉaj. Stoga, za razliku od semantike, koja je sustavna i

formalna lingvistiĉka i filozofska disciplina, u lingvistiĉkoj teoriji nije uspostavljena

formalna pragmatika. Jednostavno nije moguće formirati sustav konvencija koje bi

obuhvatile sve moguće ţivotne situacije. Za interpretaciju izriĉaja koji su bitno ovisni

o širem govornom kontekstu moramo se stoga osloniti na opća naĉela ljudskog

umovanja i racionalne komunikacije. Prema tome semantiĉke informacije povezane

su preko sintakse/gramatike s izgovorenim lingvistiĉkim gradivom/materijalom dok

se pragmatiĉne informacije stjeĉu samo ĉinom iziricanja. Pragmatiĉku informaciju,

kako kaţe K. Bach, moţe prenijeti i sama, upravo grobna, šutnja. Drugim rijeĉima,

72

semantiĉke su informacije kodirane u onome što se izriĉe, a pragmatiĉke se

informacije ‗raĊaju‘ samim ĉinom izricanja. Nijedna reĉenica ne kodira ĉinjenicu da

se nju izriĉe. K. Bach istiĉe da ni reĉenica ―Ja govorim‖ nije analitiĉan iskaz. Ĉin

izricanja reĉenice prenosi/iskorišćuje informacije koje su u njoj kodirane, ali samim

izricanjem stvara i novu informaciju. Upravo ta informacija u kombinaciji s

jeziĉno/gramatiĉki kodiranim informacijama daje osnovu za slušateljevo

dokuĉivanje/identificiranje govornikove komunikacijske nakane.

Svojevrsna ‗otvorenost‘ znaĉenja nekih izraza ne treba biti argument za olako

zazivanje/pripisivanje pragmatiĉkog elementa. Toĉno je da pridjevi tužan, dug,

opasan i mnogi drugi ne znaĉe uvijek isto:

tužna osoba, tužno lice, tužan dan, tužna glazba

dug štap, dug film, duga propovijed

opasna droga, opasna igra, opasna cesta

jasno pokazuju razliĉita znaĉenja istih izraza. To meĊutim još ne znaĉi da bi rjeĉnici

morali razvrstavati takve pridjeve pod razliĉite stavke jer se njihova ‗otvorenost‘ ili

nedoreĉenost i višeznaĉnost razrješava uzajamnim zdruţivanjem s odreĊenim

imenicama koje oni pobliţe odreĊuju i koje u tom zdruţivanju otkrivaju njihovo,

kontekstu odgovarajuće, znaĉnje. Tu dakle nema govora o pragmatici jer se znaĉenje

dopunja jeziĉnim a ne izvanjeziĉnim sredstvima.

Ukratko dakle, kao najpogodniji kriterij za razlikovanje semantiĉkog elementa K.

Bach predlaţe razlikovati interpretaciju reĉenice od interpretacije izriĉaja, te

razlikovati usko lingvistiĉku kompetentnost od opće komunikacijske racionalnosti. U

svakom sluĉaju semantika i pragmatika ne stoje u odnosu iskljuĉivoga ili – ili

(latinski: aut – aut) nego se ĉesto kombiniraju njihovi elementi.

Unutar analitiĉke filozofije jezika ipak se najbitnijim doprinosom osvjetljenju

pragmatiĉkih aspekata znaĉenja smatra doprinos H.P. Gricea u ĉlanku Meaning

(Značenje), objavljenom 1957. Premda je znaĉenje vezano i za rijeĉi i za reĉenice

Grice kao temeljno znaĉenje uzima ono koje daje izvršitelj govornih ĉina. Ovo moţda

zvuĉi malo nezgrapno, jer se moglo reći govornikovo znaĉnje. No Griceova analiza

ukazuje upravo na to da valja razlikovati samo verbalno znaĉenje, koje zovemo

govornikovim ukoliko je vezano upravo na ono što on izgovori. Drugim rijeĉima u

Griceovim analizama jedna nijansa razlikuje imenice speaker (govornik) i utterer

('oĉitovatelj'). Na prvi pogled to se ĉini pukim cjepidlaĉenjem, ali se radi upravo o

tome da se ukaţe na usidrenost komunikacijske i konverzacijske uporabe jezika u

širu situaciju, to jest nesvedenost na same rijeĉi. Da bismo pravo uoĉili ovu

razlikovnu nijansu moţemo se osloniti na etimologiju glagola utter. On potjeĉe od

nekadašnjeg outre, što je oĉito blisko s njemaĉkim glagolom äußern, koji znaĉi i

oĉitovati i otuĊiti: bitan je poĉetni morfem out u engleskom ili aus u njemaĉkom.

Ukratko, očitovanje je širi pojam od izricanja. Izricanje naime obuhvaća samo

verbalnu sastavnicu oĉitovanja, a mi u komunikaciji i konverzaciji rabimo i geste i

druga sredstva za oĉitovanje svojih nakana i stavova.

Griceu je stalo do toga da se razlikuju (barem) tri znaĉenja 'znaĉenja'. Prirodno

značenje moţemo ilustrirati općepoznatom izrekom «Gdje ima dima ima i vatre»,

koju moţemo parafrazirati tako da glasi «Vidimo dim, znači da nešto gori». Drugo

znaĉenje 'znaĉenja' jest komunikativno značenje. Ako na primjer tijekom veĉere

Hrvoje ustane i uz naklon sustolnicima mahne rukom, ne mora ništa reći a drugima će

73

to ipak značiti da Hrvoje odlazi. Treće znaĉenje moţemo zvati intencionalnim. Ako

Marko kaţe Ivani «Ti si moje zlato!» on joj time hoće pokazati da je cijeni, da mu je

draga i sliĉno, a pri tom je vaţna i njegova intencija da Ivana prepozna upravo

njegovu intenciju.

Već smo jednom spomenuli da Grice u posebnom znaĉenju rabi izraz implikatura.

Time se takoĊer ukazuje na to da komunikacija i konverzacija prekoraĉuju iskljuĉivo

izriĉita znaĉenja. Ako Marko pita Luku o Ivanovoj vezi s Lucijom, a Luka kaţe «Tu i

tamo se susretnu», to implicitno znaĉi da je spomenuta veza zahladila, da nije ozbiljna

itd.

Grice dosta pedantno nabraja niz maksima za normalnu konverzaciju. Aludirajući na

Kantovu kategorijalnu podjelu on te maksime svrstava u kvantitativne, kvalitativne,

relacijske i naĉinske.

Glede kvantitete Grice drţi da u konverzaciji valja dozirati informativni sadrţaj, to

jest ni premalo ni previše informacija nije uputno.

Glede kvalitete bitno je ne govoriti ono što drţimo neistinitim ni ono što ne moţemo

potkrijepiti valjanim razlozima.

Glede relacije moţe se kratko reći da u konverzaciji valja «ići na stvar», puĉki reĉeno

«ne priĉati Markove konake».

Konaĉno, glede načina Grice daje ĉak ĉetiri upute: izbjegavati nejasnoću, izbjegavati

dvoznaĉnost, izbjegavati suvišnu opširnost i nastojati oko preglednosti, to jest ne biti

'zbrĉkan'.

Grice u nizu ĉlanaka svoje osnovne misli artikulira i s pomoću veoma razraĊenog

simbolizma, ali se u to nećemo upuštati, jer bi bilo veliko opterećenje. To bi unijelo

više zabune nego svjetla.

Poljski logiĉar Jacek Malinowski predlaţe jedan zanimljiv, grafiĉki ilustriran

prijedlog za pragmatiĉko interpretiranje izriĉaja. Njegov dijagram koji sluţi

pojašnjenju pojma konteksta na neki naĉin izmeĊu izriĉaja i (pragmatiĉkog) znaĉenja

predviĊa tri ‗postaje‘, to jest kontekst (rekao bih kontekst u uţem smislu premda

analizi K. Bacha), iskaz (propoziciju) i ‗mogući svijet‘. Mogući svijet je u filozofiju

kao pojam uveo Leibniz, ali ga je aktualizirao tek moderni logiĉar Saul Kripke. Taj

pojam ovdje mi se ĉini analognim Bachovu pojmu širega konteksta. Evo spomenutoga

dijagrama poljskog logiĉara (dijagram je ovdje tek pribliţan):

context (kontekst) possible world (mogući svijet)

x x

x x x x

x x x

________________________________________________

utterance (izriĉaj) proposition (iskaz) meaning (znaĉenje)

N.B. Ovaj se ĉlanak (Logical Approach to Pragmatics) nalazi na internetu, ali je

naţalost autorov engleski veoma loš pa neka mjesta nije lako odgonetnuti. No, ideja

mi se ĉini dosta utemeljenom.

U svezi s ovim dolazi mi na pamet ulomak Markova evanĊelja u kojemu Isus nakon

Preobraţenja nalaţe uĉenicima da ―nikome ne pripovijedaju o onom, što su vidjeli,

dok Sin Ĉovjeĉji ne uskrsne od mrtvih.» Oni to zadrţe, ali su se meĊusobno pitali:

‗Što znaĉi uskrsnuti od mrtvih?‘(Mk 9, 9-11). EvanĊelje je pisano poslije Uskrsa, koji

je Isusovim uĉenicima ‗otvorio‘ jedan novi ‗mogući svijet‘, u svjetlu kojega su

dokuĉili puninu znaĉenja, ali kad im je Isus prije smrti spominjao uskrsnuće njima su

74

ti izriĉaji bili nerazumljivi; nisu dokuĉivali ni sam iskaz/propoziciju, to jest pravi

smisao onoga što im Isus hoće reći.

Od Morrisove definicije semantike i pragmatike (1938) pa do devedesetih godina 20.

stoljeća njihovo se poimanje znatno promijenilo. Veliki odmak od Morrisa uĉinio je

R. Stalnaker 1972:

―Sintaksa prouĉava reĉenice, semantika studira propozicije (iskaze). Pragmatika je

studij jeziĉnih/lingvistiĉkih ĉina i kontekstâ u kojima se oni izvršavaju. U pragmatici

treba riješiti dva glavna tipa problemâ: prvo, definiriati zanimljive tipove govornih

ĉina i govornih proizvoda; drugo, karakterizirati obiljeţja (features) govornog

konteksta koji pomaţu odrediti koja se propozicija izraţava danom reĉenicom…

Semantiĉki je problem specificirati pravila za povezivanje (matching up) reĉenica

naravnog jezika s propozicijama koje one izraţavaju. MeĊutim u većini sluĉajeva

pravila neće izravno povezati reĉenice s propozicijama nego će povezati reĉenice s

propozicijama ukoliko se odnose na obiljeţja konteksta u kojemu se reĉenice koriste.

Ta obiljeţja konteksta dio su predmeta pragmatike…‖

J. Katz 1977:

―(Ja) povlaĉim teorijsku crtu izmeĊu semantiĉke interpretacije i pragmatiĉke

interpretacije podrazumijevajući da semantiĉka komponenta istinski predstavlja samo

one aspekte znaĉenja reĉenice koje bi idealni govornik-slušatelj jezika znao u

anonimnoj situaciji pisma… /gdje nema/ nikakve naznake o motivu, okolnostima

prenošenja ni bilo kojega drugog ĉimbenika relevantnog za razumijevanje reĉenice na

osnovi njezina izriĉajnog konteksta…‖

N. Fotion (1995 – The Oxford Companion to Philosophy)

―Pragmatika je studij jezika koji se usredotoĉuje na korisnika i kontekst jeziĉne

uporabe više nego na oznaĉavanje, istinitost i gramatiku.‖

W. Lycan (1995 – The Cambridge Dictionary of Philosophy)

―Pragmatika studira korištenje/uporabu jezika u kontekstu i ovisnost o kontekstu

razliĉitih aspekata lingvistiĉke interpretacije…/Njezini ogranci ukljuĉuju teorijsko

izlaganje/ kako jedna te ista reĉenica moţe izraziti od konteksta do konteksta razliĉita

znaĉenja ili propozicije, ovisno o dvoznaĉnosti ili indeksiĉnosti ili jednome i

drugome,…teoriji govornih ĉina i teoriji konverzacijske ‗implikature‘‖

M. Davies (1996 – The Blackwell Companion to Philosophy)

―Distinkcija izmeĊu semantike i pragmatike jest, grubo govoreći, distinkcija izmeĊu

znaĉenja (significance) konvencionalno ili doslovno pridavanih rijeĉima pa stoga i

ĉitavim reĉenicama i daljnjeg znaĉenja koje moţemo dokuĉiti s pomoću općenitijih

naĉela, koristeći kontekstualne informacije.‖

Anglosaksonska filozofija jezika znatno se više drţi semantiĉkih pitanja nego

pragmatiĉkih. Ţargonom strukturalizma mogli bismo reći znatno više jeziĉnog sustava

nego ţivoga govora. Moja je slutnja da je to zbog toga što ţivi govor neizbjeţno

upleće govornikovu intenciju, a u anglosaksonskoj je analitiĉkoj filozofiji uglavnom

dominantna psihologija behaviorizma, dok se bjeţi od 'mentalizma'. Tek u najnovije

vrijeme u toj se filozofiji ţilavo nameće ptanje odnosa mentalne i jeziĉno-sustavne

strane govorne komunikacije. Zanimljivo, tu su problematiku nametnuli upravo autori

75

koji su potekli iz Chomskijeve škole: Jerry Fodor i George Lakoff. Tako se Jerry

Fodor zalaţe za priznanje primata takozvanog 'mentalnog jezika' koji on naziva

mentalese. Koliko god je ta ideja udaljena od Augustinove filozofije ne mogu a da ne

podsjetim na već spominjanu ĉinjenicu da je Augustin isticao – naravno s drugim

ciljem i u drugaĉijem kontekstu – razliku izmeĊu verbum vocis (glasovna rijeĉ) i

verbum mentis (rijeĉ uma/svijesti).

***

Znaĉajnim mi se ĉini nastojanje suvremenog engleskog filozofa Michaela Dummetta

da se premoste raskoraci izmeĊu Wittgensteinove rane i kasne filozofije te da se

pitanju znaĉenja priĊe s polazišta da je jezik socijalna činjenica, a to znaĉi da je

bitnija načelna provjerljivost naših iskaza nego (uglavnom neutvrdiva) istinitost u

konkretnom sluĉaju, to jest korespondencijski odnosno 'realistiĉki' shvaćena istinitost.

Kako bismo na primjer utvrdili je li istina da u susjednom selu neće nikad biti

izgraĊena robna kuća? Nadalje, mi stalno rabimo mnoge izraze koji za iscrpno

poznavanje iziskuju specifiĉnu struĉnost. Da bismo spoznali znaĉenje nekog iskaza

potrebno je znati pod kojim bi uvjetima on bio istinit, ali to još ne znaĉi da upravo mi

i prepoznajemo njegovu istinitost.

Dummett stoga ne prihvaća tendenciju Donalda Davidsona, koja je oĉito još uvijek

svojevrstan nastavak Carnapova i Quineova nastojanja da se pitanje znaĉenja reducira

na samo jeziĉne elemente, bez pravog uvaţavanja intencionalne sastavnice govornih

ĉina, te općenito komunikacijskog ambijeenta jeziĉne aktivnosti. Dummett drţi (po

mom sudu s pravom) da osim samog jezika moramo nauĉiti i reagirati na ljude i

ophoditi s ljudima. Dummettu je s Quineom i Davidsonom zajedniĉko inzistiranje na

istini kao vaţnom kriteriju znaĉenja, ali on istiĉe da je bitno razlikovati intencionalni

status izriĉaja od njihova gramatiĉkog statusa. U tom smislu bitno je ne tumaĉiti kao

tvrdnju iskaz kojim je netko izjavnom rečenicom namjeravao uputiti zapovijed.

Uza sve to Dummett s razlogom ide korak dalje i od Austina, odluĉno pridrţavajući

tvrĎenju zbog njegove intimne veze s istinom odnosno neistinom povlašten poloţaj

meĊu svim govornim ĉinima. Dok je za Austina karakteristiĉno pitanje što s nekim

izričajem mogu učiniti (time se naime govorni ĉini niveliraju) za Dummetta je bitnije

pitati se koje sve izričaje moram poznavati da bih nešto razumio i kojim bih radnjama

u tu svrhu morao ovladati.

Komentatori Dummettove filozofije istiĉu da je njegove tekstove dosta teško ĉitati i to

je toĉno. No on je i sam svijestan da još puno toga o jeziku teško moţemo dokuĉiti pa

i izriĉito apelira na druge da ustraju na rasvjetljavanju bezbrojnih suptilnosti jezika,

ali su dragocjena njegova upozorenja da je bolje ostaviti otvorenima ona pitanja na

koja nemamo odgovore nego se zadovoljiti redukcionistiĉkim zaobilaţenjem pitanja

na koja nemamo spremne odgovore.

***

Iako opseg ovoga Uvoda u filozofiju jezika ne dopušta zalaţenje u neke suptilnosti

teorije znaĉenja, koje su dovele do grananja analitiĉkih škola, valja barem spomenuti i

jednu donekle novu teoriju znaĉenja koje su glavni zastupnici Hilary Putnam i Saul

Kripke. To je takozvana 'uzrokovna' teorija znaĉenja. Putnam je to kauzalistiĉko

76

stajalište više argumentirao poseţući za primjerima označivanja prirodnih vrsta.

Netko je davno vodu nazvao vodom i mi je još i danas tako zovemo, no to ne znaĉi da

ista mišljenja o vodi imamo mi današnji korisnici te imenice kao oni davni. Davnima

je bilo odluĉujuće svojstvo vode da je vlaţna, da teĉe u rijekama, da je prozirna, da

taţi ţeĊ itd. Nama je danas najodluĉnije to da je voda H2O! Naziv i njegova

znaĉenjska veza s vrstom prenosi se uĉenjem s koljena na koljeno, a to je svojevrsna

uzročna veza.

Saul Kripke poznat nam je iz osnovnih pojmova modalne logike kao onaj koji je

ingeniozno razvio davnu Leibnizovu ideju mogućih svjetova. Kad je rijeĉ o kauzalnoj

teoriji znaĉenja Kripke argumentira prvenstveno primjerima vlastitih imena.

Kritizirajući Fregeovo i Russellovo poimanje odreĎenih opisa kao zamjena za imena

Kripke istiĉe privilegiranost imenâ kao krutih/rigidnih označitelja. Uzimajući primjer

imena (u engleskom je to prvenstveno prezime ili prezime i ime zajedno) Richarda

Nixona Kripke pokazuje kako je budućem ameriĉkom Predsjedniku kao

novoroĊenĉetu dano ime koje ga onda oznaĉuje i kao adolescenta i kasnije kao

Predsjednika. Po Kripkeu nipošto nije isto reći Beethoven i reći najgenijalniji

glazbenik, jer ova oznaka nema krutosti kakvu ima ime. A kruti oznaĉitelji imaju

znaĉajnu ontološku, a ne samo sociološku, ulogu. Bića imaju bit, neovisnu o našoj

svijesti i našoj spoznaji. Tako se teorija znaĉenja konaĉno povezuje s ontologijom, a

ne samo s logikom, teorijom spoznaje i interpretacijom/hermeneutikom.

Dok dakle na jednoj strani sve tamo od Aristotela do ameriĉkog profesora Donalda

Davidsona jedna nit veţe autore opsjednute strogošću jeziĉnih izriĉaja vezanih za

pitanje istine, na drugoj strani uvijek iznova provru i intuicije platonskog duha po

kojima se ne da sav smisao okovati u slova i sustav. Ali, kao što se poĉetna briga za

logiĉku strogost i peciznost postupno ipak granala u više škola i pravaca, sliĉnu je

raznolikost i razgranatost doţivjela i ona tradicija koju uvjetno moţemo zvati

spekulativnom, a koju odlikuje naglašavanje komunikacijskom aspektu jezika.

IV. DIO: SPEKULATIVNA (NEANALITIĈKA) FILOZOFIJA JEZIKA

Naziv spekulativna za filozofiju jezika, koju ćemo prikazati tek u vrlo ograniĉenom

dijelu, nije ustaljen, ali mi se s druge strane ne dopada ni ĉisto negativno odreĊenje te

filozofije kao neanalitiĉke, kao ni ĉisto zemljopisno odreĊenje kao kontinentalne pa

zato uzimam ovaj naziv unatoĉ njegovoj nestandardnosti.

Ne treba nas zbunjivati to što spekulativnost u svagdanjoj uporabi danas ne zvuĉi

laskavo. U filozofijskoj tradiciji spekulacija nije nipošto bila na lošu glasu. Dapaĉe,

oslanjajući se na pojam zrcala (speculum – ono nekoć nije bilo tako jasno kao danas

nego je valjalo odgonetati ono što se u njemu tek naziralo - zato sveti Pavao u 1.

poslanici Korinćanima, 12. redak kaţe da «sada vidimo nejasno, 'kao u zrcalu'»)

spekulacija je bila više-manje sinonim za teoriju u smislu traganja za uzrokom i

temeljem, polazeći od konkretnog opaţajnoga. Spekulacija je prema tome bila

teorijsko filozofiranje za razliku od praktiĉne filozofije. U vrijeme skolastike

spekulacija se prvenstveno odnosila na zadnje uzroke i na Boga, a u modernoj je

filozofiji, osobito u filozofiji njemaĉkog idealizma, ono središte što je nekoć pripadalo

ideji Boga zauzelo apsolut(izira)no Ja. Ta apsolutizacija subjekta (Ja) zapoĉeta je u

77

Kantovoj filozofiji a vrhunac joj je u Fichteovoj i Hegelovoj. Zato je i spekulativnu

filozofiju jezika najprirodnije pratiti od Kantova vremena.

Pa ipak, Gottfried Wilhelm Leibniz, kao svojevrsni posrednik formalistiĉkih i

spekulativnih tendencija, zasluţuje kratki osvrt i na ovome mjestu, premda njega s još

više razloga promatramo u kontekstu anticipacije Fregeove teorije jezika, kojoj je

ishodište u zaokupljenosti problemima zasnivanja matematike.

Leibniz je – kao posljednji univerzalni genij europske misli – uistinu jedinstvena

karika, koja na osobit naĉin povezuje tradiciju, od Platona preko skolastike do

raionalizma, s kasnijim pogledima na filozofiju jezika, kako Bolzanovim te onim

dominantno fregeovskim, logistiĉkim, tako i s onima spekulativnim, oprimjerenima

nadasve u Humboldtovu viĊenju jezika.

U ovu Leibnizovu posredniĉku poziciju uvjerava me jedan njegov Dijalog kojega

nisam imao prilike ĉitati u izvorniku nego tek u njemaĉkom prijevodu što ga je prvi

objavio Erst Cassirer. Sugovornici u dijalogu ovdje nisu oznaĉeni imenima, kao u

Platonovu Kratilu nego tek kao A i B. Raspravlja se, kao kod Platona, o vezi izmeĊu

stvari i rijeĉi. Tijek raspravljanja diktira sugovornik A, koji zapoĉinje s jednim

pitanjem iz geometrije: koja se najvjeća površina oblikuje jednim opsegom. Na

oĉekivani odgovor da je to krug slijedi drugo pitanje, koje evocira Bolzanovu misao

da istinit stav (postavka, teza) ostaje takvom neovisno o tome mislimo li ga ili ne

mislimo (kod Bolzana je to «der Satz an sich», stav po sebi). Dakle na pitanje bi li

izreĉeni stav ostao istinitim i kad ga sugovornik ne bi mislio odgovor je potvrdan. No

onda nastupaju dvojbe.

Subesjednik A pita leţe li istinitost i neistinitost u stvarima, a ne u mislima? Kad se

subesjednik B odluĉio za prvu alternativu, 'izazivaĉ' A pita moţemo li bilo koju stvar

nazvati neistinitom? Odgovor je da neistinit moţe biti samo iskaz o stvari(ma). No

ako je neistinitost vezana za iskaze i misli, onda tako mora biti i u sluĉaju istinitosti –

tvrdi izazivaĉ A – i odmah nastavlja sa sugestijom da ponekad ostajemo u dvojbi je li

nešto istinito ili neistinito.

Sad se kroz dvojbu glede toga gdje je istinitost – u stvarima ili u rijeĉima – već

pomalja, bolje reĉeno nazire, Leibnizova misao o mogućim svjetovima, to jest da

misao kao sud može biti istinita ili neistinita, ovisno o tome kako je formulirana. Valja

dakle traţiti temelj, odnosno razlog (u njemaĉkoj verziji Grund znaĉi i temelj i razlog,

naţalost ne znam što ovdje stoji u Leibnizovu – vjerojatno francuskom - izvorniku!)

da bismo neku misao proglasili istinitom ili neistinitom. Subesjednik B drţi da je

temelj u naravi stvari, dok se A pita nije li moţda temelj u naravi onoga koji misli

odnosno govori? B se odluĉno protivi toj 'subjektivistiĉkoj' sugestiji: temelj, po

njemu, ne moţe biti samo u naravi govornika. Subesjednik A podsjeća da je bilo i da

ima uĉenih ljudi koji tvrde da je istina stvar ĉovjekove diskrecije (proizvoljnosti). Ovo

oĉito podsjeća na stavove Platonova Hermogena iz dijaloga Kratil i na sofiste.

MeĊutim argumentacija je sada sofisticiranija: za temelj dokazivanja uzima se

definicija, a definicije – tako se barem ĉini – utvrĊujemo po vlasitom nahoĊenju. U

korist takva stava izazivaĉ A navodi da matematiĉari jedan lik proizvoljno oznaĉuju

rijeĉju 'elipsa', a i da su Latini liku kruţnice proizvoljno dali ime 'circulus'.

Subesjednik A u otporu proizvoljnosti nazivâ pribjegava tvrdnji da misli mogu

postojati i bez riječi. Ali izazivaĉ A ostaje neumoljiv: ne moţemo misliti bez ikakvih

znakova, što potkrepljuje osobito primjerom aritmetiĉkog raĉunanja. Subesjednik B

traţi odstupnicu u tvrdnji da je unatoĉ konvencionalnoj naravi latinske imenice

'circulus' i Latini i Grci ipak imali samo jednu te istu geometriju. MeĊutim i on

78

priznaje da u svakoj soznaji putem dokazivanja i njegov duh zaziva rijeĉi ili neke

znakove. S druge strane neke istine shvaćamo i samim motrenjem likova. Izazivaĉ A

na to odgovara da istinski lik kruţnice nije onaj što ga motrimo na papiru, ali

subesjednik B tvrdi da ostaje sličnost izmeĊu lika na papiru i onoga istinskoga.

Izazivaĉ A izmiĉe mu taj oslonac prelazeći s podruĉja geometrije na podruĉje

aritmetike: Kakva sliĉnost postoji izmeĊu broja deset i znamenke 10? Subesjednik B

'uzvraća udarac' tvrdnjom da izmeĊu dobro izabranih znamenki ipak postoji odnos

reda. Izazivaĉ A meĊutim ustraje na proizvoljnosti odnosa izmeĊu znamenke 0 i

ništice i/li izmeĊu slova a i odreĊene crte. No i on uviĊa da sloţeni znakovi već

ukazuju na analogiju izmeĊu rijeĉi i stvari, što potvrĊuje imenica 'lucifer'

(svjetlonoša), sloţena od sastavnica 'lux' (svjetlo) i 'ferro' (nosim), kojoj subesjednik

B pridodaje analognu grĉku sloţenicu .. Izazivaĉ A i dalje ukazuje na

teškoće, koje proistjeĉu iz ĉinjenice da su Grci umjesto te imenice mogli istoj stvari

dati i neki drugi naziv. Sad meĊutim subesjednik B ostaje stamen u tvrdnji da oznake

koje rabimo u postupku dokazivanja moraju oĉuvati neke uzajamne odnose analogne

odnosima meĊu stvarima koje one oznaĉuju. Ukratko, odnosi meĊu stvarima moraju

se na odreĊen naĉin zrcaliti u odnosima meĊu rijeĉima. Tako se malo po malo

iskristalizirala misao dosta sliĉna Wittgensteinovu mišljenju iz Traktata!

A. HAMANN, HERDER, HUMBOLDT

Ako modernu spekulativnu misao zapravo zapoĉinje Kant, prvo znaĉajno

spekulativno promišljanje jezika moţemo konstatirati kod njemaĉkoga svestranog

mislioca Hamanna (Johann Gottlieb, 1730-1788). On je bio Kantov suvremenik, a s

njim je i razmjenjivao ideje.

Autor iscrpnog Uvoda u filozofiju jezika Erich Heintel istiĉe kako naţalost nije bilo

pravog dijaloga izmeĊu naprijed nabrojenih trojice 'otaca' spekulativne filozofije

jezika i Kanta, te tadašnjih vodećih predstavnika njemaĉkoga klasiĉnog idealizma.

Hamann je osjećao da Kant u svojoj Kritici čistoga uma nije posvetio adekvatnu

pozornost temi jezika. Po Hamannu i sama mogućnost apriorne spoznaje i ĉistoga

uma ovisi o naravi jezika. U tom je smislu osobito znaĉajna njegova pregnantno

iskazana misao: «Bez rijeĉi nema uma ni svijeta». Bez jezika dakle po Hamannu ne

bismo ni imali uma. Po jeziku se uzdiţemo iznad ţivotinje i upravo nam jezik

omogućuje intelektualni ţivot. Hamannu je jezik A i Ω uma, u nekim njegovim

izriĉajima «Deipara – Bogorodica uma». On ĉak ide dotle da posve poistovjećuje um

i jezik: um jest jezik (logos)!

Tu misao o identitetu uma i jezika Hamann je izricao ĉesto i emfatiĉno. Jedno takvo

karakteristiĉno mjesto iz Hamannova pisma Herderu navodi i Martin Heidegger:

«Kad bih bio tako rjeĉit kao Demosten ipak bih morao triput ponoviti ništa više nego

jednu jedinu rijeĉ: um jest jezik, λόγος. Ja gloĊem tu kost s moţdinom i naglodat ću je

se do smrti. Nad tom mi se dubinom još uvijek mraĉi; još uvijek ĉekam na nekog

apokaliptiĉkog anĊela s kljuĉem za taj bezdan.» (Heidegger, Unterwegs zur Sprache,

Neske, Pfullingen 1971, str. 13).

Kritizirajući Kantaovo ignoriranje uloge jezika Hamann kaţe da je Kantov ĉisti um

rezultat niza purizama, od kojih je posljednji 'purizam jezika'. Naime, «prvo ĉišćenje

filohzofije sastojalo se u dijelom pogrešno shvaćenom, a dijelom neuspjelom

pokušaju da se um uĉini neovisnim o svoj predaji, tradiciji i vjeri u tradiciju. Drugo

(ĉišćenje) je još transcendentnijej, a izlazi ĉak na neovisnost o iskustvu i njegovoj

svadganjoj indukciji… Treći vrhunski purizam tiĉe se jezika, jedinog, prvog i

posljednjeg organona i kriterija uma…»

79

Hamann promatra jezik i u teološkoj perspektivi: u njoj su Rijeĉ objave, 'Logos' u

Isusu kao utjelovljenoj Rijeĉi apsolutni smisao i povijesno Ja jedno, i zbiljski

oĉit(ovan)i, pa ih se ne mora razotkrivati tek u transcendentalnoj refleksiji.

Kod Heintela se navodi i mišljenje E. Metzkea prema kojemu upravo Hamann

razotkriva jezik kao nosivi temelj uma. U tako shvaćenoj jeziĉnosti pokazuje se

ĉovjekov izvorni odnos prema svijetu kao «ujedno duhovan i sjetilno-tjelesan». U

tome navedeni autor vidi zaokret mišljenja od orijentiranosti na Descartesa prema

kršćanskoj tradiciji.

Kada kaţe 'logos' Hamann ne misli prventveno na logiku: upravo suprotno, po njemu

se jezik iskazuje prvenstveno u izrazu i komunikaciji, simbolizmu i metafori puno

više nego u apstrakciji i analizi. Tipiĉna je za Hamannovo poimanje jezika sljedeća

misao: «Poezija je materinji jezik ljudskog roda.»

Heintel istiĉe da u novijem temeljitom prouĉavanju sve više dolazi na vidjelo znaĉaj

Hamanna kao Herderova mentora.

Hamannov mlaĊi prijatelj Johann Gottfried Herder (1744 – 1803) bio je zaokupljen

osobito pitanjem nastanka jezika te odnosa jezika i interpretacije. 1769. nagraĊena je,

a 1772. objavljena njegova Rasprava o porijeklu jezika. Ona se ne ograniĉava niti

usredotoĉuje na povijesnu genezu jezika nego se bavi bitnim osnovama i sadrţajima

jezika. I Herder je kako i Hamann drţao da je izvorni govor poetski govor. Dok

meĊutim Hamann, u dilemi o ljudskom ili boţanskom porijeklu jezika bira treći

odgovor – porijeklo je jezika u odnosu izmeĊu Boga i ĉovjeĉanstva - Herder ipak

porijeklo jezika veţe za ljudsku narav. Ustroj jezika, drţi Herder, jest slika ljudske

naravi. Ali glede odnosa jezika i uma odnosno spoznaje Herder se u bitnome slaţe s

Hamannom: spoznaja je moguća jedino posredstvom jezika: mišljenje je, drţi on,

unutarnji govor.

Herder znatno prije Hegela uvodi zanimljiv dijalektiĉki odnos izmeĊu spoznajnog

subjekta-individua i svijeta: osjećajem se ĉovjek sjedinjuje sa svijetom, ali ih onda

svijest razdvaja, da bi ih iznova povezao intencionalni čin u kojem je ukorijenjeno

objektivno znaĉenje rijeĉi. Tako se osjećaj i refleksija isprepliću – veţe ih upravo

rijeĉ, koja je ujedno i zvuk/glas i znaĉenje.

Herder suglasno s Hamannom upravo u pjesništvu nalazi kreativnu funkciju jezika. Po

njemu je pjesnik stvaratelj nacije što ga okruţuje – on joj daje svijet za gledanje, on na

odreĊen naĉin 'u ruci' drţi duše da bi ih poveo u taj svijet.

Ne smijemo meĊutim misliti da Herder ovdje ima u vidu umjetniĉko-autorsko

pjesništvo. Naprotiv, po Herderu je pjesništvo bilo najĉišće i najsnaţnije u poĉetcima,

u 'ne-civiliziranim' epohama svake nacije. Herder je pokrenuo sakupljanje narodnih

pjesama svih naroda, jer je u njima gledao sredstva moralnog odgoja ĉovjeĉanstva.

Kao školovani teolog Herder se poziva prije svega na Stari zavjet i na prastare

narodne epove sjevernih naroda.

Za razliku od Hamanna, kojega ne bez razloga, mnogi svrstavaju meĊu iracionaliste,

Herder je znatno bliţi empirizmu, dakako ne empirizmu u smislu engleskih mislilaca

Lockea i Humea, nego u smislu suprotstavljanja aprioristiĉkom i umjetnom stvaranju

filozofskih sustava u stilu Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. Okoštalost sustava

Herder je vidio kao smetnju usvajanju novih iskustava, a upravo razliĉitost svjetskih

kultura njemu je svjedoĉila kako se razliĉite epohe i razliĉite kulture silno razlikuju i u

80

pojmovima i u vjerovanjima i u osjećajima. I ne samo to: i unutar iste kulture

pojedinci se znatno razlikuju pa interpretiranje tuĊih tekstova mora raĉunati s

korjenitim razlikama i ne smije podlijegati napasti da olako vidimo sliĉnosti i

srodnosti tamo gdje su tako brojne razlike. Interpretiranje je stoga veoma teška zadaća

(ne i nemoguća, ali izrazito zahtjevna u mnogo kojem pogledu).

U nizu Herderovih interpretacijskih naĉela osobito je vaţno naĉelo uţivljavanja

(Einfühlung), a to znaĉi da pored briţljive jeziĉne analize teksta valja raĉunati s

povijesnim, geografskim i društvenim kontekstom, sluţeći se imaginacijom i tako se

stavljajući u situaciju u kojoj je poruka oblikovana te izbjegavajući neprijateljski stav

prema onima koje interpretiramo – s njima se meĊutim ne trebamo ni identificirati.

TakoĊer je vaţno sagledati nakanu interpretiranog autora. Herder je drţao da se

interpret mora sluţiti i hipotezama, poput prirodoslovnih znanstvenika, kako bi

dokuĉio cjelovit smisao.

MeĊutim, iako se u povijesti njemaĉke kulture najĉešće tretiraju kao svojevrstan

'trolist' ni Hamann ni Herder nisu dali tako svestran i zreo doprinos refleksiji o jeziku

kao

Wilhelm von Humboldt (1767 – 1835)

Humboldtov pristup nije ni u anglo-saksonskoj kulturi sasvim nepoznat jer su ga – za

razliku od filozofa - poznavali i donekle (ali samo donekle) slijedili neki lingvisti.

Mislim na E. Sapira, B.L. Whorfa i – u znatno drugaĉijem svjetlu – N.A. Chomskog.

Humboldtov se pristup nadasve odlikuje iznenaĊujućom svestranošću. On je jeziku

pristupao s nerazluĉivim filozofskim i jezikoslovnim interesom. Dapaĉe, moţe se reći

da je Humboldtova recepcija u znanstvenoj teoriji jezika donekle i štetila njegovu

ispravnom vrednovanju unutar filozofije, koje bi po mom sudu trebalo biti znatno

snaţnije. U tom kontekstu jednostavno me razoĉarava ĉinjenica da, inaĉe izvrsni,

njemaĉki izbor tekstova iz filozofije jezika (sastavio Christian Bermes) nema ni

jednog teksta ovoga uistinu genijalnoga mislioca.

Kad se govori o Humboldtovoj filozofiji jezika umjesno je ponoviti konstataciju

prireĊivaĉa njegovih spisa o jeziku da je ovdje genitiv (jezika) ujedno subjektivni i

objektivni genitiv. Upravo sam na to mislio kad sam anglo-saksonsku filozofiju jezika

karakterizirao kao objektivistiĉku. Kod Humboldta se naime ne radi samo o

filozofiranju o jeziku nego još više o filozofiranju iz jezika.

Vjerojatno je Humboldtov najšire poznati izriĉaj o jeziku onaj da jezik nije ergon (to

jest uĉinak) nego energeia (aktivnost). Time se on, prema mišljenju Chomskoga,

moţe uvrstiti u tradiciju kartezijanske filozofije jezika kao stvaralaĉke aktivnosti.

MeĊutim, Humboldtovo je umovanje o jeziku kudikamo svestranije od

kartezijanskoga. Vjerojatno je Chomsky trebao umjesto 'kartezijanske' reći

'racionalistiĉke', što bi bilo toĉnije, jer je Humboldtova misao ipak bliskija Leibnizovu

nego Descartesovu (dualistiĉkom) duhu. Humboldt je naime uoĉavanju stvaralaĉkog

elementa u jeziku pridruţio osjećaj za konkretnu jeziĉnu realnost, ostvarujući ţivi

kontakt s mnoštvom razliĉitih jezika, a i bogatu razmjenu s pjesnikom i estetiĉarem

Friedrichom Schillerom. Sve je to ponajviše omogućila okolnost da je – za razliku od

kartezijanskog razdoblja – u njegovo vrijeme otkrivena srodnost velikog broja

81

indoeuropskih jezika. I u diplomatsku je sluţbu ušao prvenstveno zato jer mu je ta

sluţba pruţala mogućnost putovanja u mnoge zemlje radi prouĉavanja jezika i kulture

razliĉitih naroda.

Već 1795. Humboldt je sastavio šesnaest teza od mišljenju i govoru (Über Denken

und Sprechen). Iako je u to vrijeme još pod izraţenim utjecajem Fichteove, a po

nekima još više Kantove filozofije, kad je rijeĉ o samom jeziku već se naziru znaĉajke

izvornoga pristupa. Već u tezi broj 5 od spomenutih šesnaest, govoreći o artikulaciji,

Humboldt u njoj vidi ujedno konstitutivni ĉin samosvijesti. Narav mišljenja sastoji se

u refleksiji (to se kaţe već u 1. tezi) u kojoj se misleći subjekt razluĉuje od vlastite

misli, a da bismo mislili mi u svijesti moramo zaustaviti tijek utisaka kako bismo se

na nešto usredotoĉili i to nešto izdvojili kao zasebnu jedinicu (Einheit). Humboldt u

kantovskom duhu govori o «općim formama naše sjetilnosti». Bez sjetilnosti duhovni

ĉini jezika ne bi bili mogući, jer je uz opoziciju govornik-jezik jednako konstitutivna

meĊusobna opozicija jeziĉnih jedinica.

U sedmoj tezi susrećemo se pored spoznajnog aspekta s antropološkim aspektom

jezika. Naime, kako se jezik javlja istodobno s «prvim ĉinom refleksije», a «upravo

kad se ĉovjek iz pomamljenosti pohlepe (Dumpfheit der Begierde), u kojoj subjekt

proţdire objekt, budi u samosvijest, rijeĉ je tu i prvi svojevrsni impuls kojim se ĉovjek

potiĉe da se smiri, obazre oko sebe i orijentira se».

Za razliku od Hobbesa i Hegela koji ishodište društvenog zbivanja vide u uzajamnoj

borbi – poznat je iz Hegelove Fenomennologije duha borbeni odnos gospodar-rob –

Humboldt civilizacijsku silu vidi u samosvijesti i pozitivnom odnosu prema drugome.

Humboldt je ustvari zaĉetnik zdruţenoga antropološkog i jezikoslovnog studija. U

mnoštvu jezika Humboldt vidi i dubinsko jedinstvo. Boravak u Rimu dao mu je

prigodu dubokog upoznavanja antiĉke kulture i od tada potjeĉe njegova osobita

oduševljenost grĉkim jezikom i kulturom. Humboldt je zacijelo, poslije

Winckelmanna, najzasluţniji što je njemaĉka kultura ambiciozno slijedila uzore i

ideale klasiĉne grĉke kulture.

Ne samo to: u Rimu je dobio i poticaj za prouĉavanje jezika ameriĉkiih Indijanaca.

Ondje je naime imao priliku sprijateljiti se s nekadašnjim poglavarom isusovaĉkih

misija u Americi i šefom Papinske knjiţnice na Kvirinalu, Španjolcem Lorenzon

Hervásom. Taj je isusovan i sam bio uvaţeni jezikoslovac, a njegovo djelo Catálogo

de las lenguas de las naciones conocidas iz godine 1787 Humboldt već poznavao.

1820. Humboldt napušta diplomaciju i posve se posvećuje studiju jezika – udubljuje

se u sanskrit, prouĉava kineski i japanski, egipatski i koptski, javanski kawi, ameriĉke

indijanske i neke afriĉke jezike. Zacijelo je Humboldta najviše zaokupljao baskijski

jezik, no on se u razliĉitom stupnju bavio s više od 200 jezika!

Svoja razmišljanja o jeziku izlaţe u nizu predavanja u Berlinskoj akademiji znanosti

(koju je osnovao Leibniz). U tom nizu opaţa se i ponavljanje osnovnih ideja: ĉini mi

se da je meĊu njima najdominantnija ideja o prevagi duha i forme u jeziku nad

praktiĉnim i materijalnim elementom. Ali kao duhovno i ujedno materijalno biće

ĉovjek se ne moţe zaustaviti u mišljenju a da ga ne ‗materijalizira‘ (izraz nije

Humboldtov). Naime, mišljenje je duhovni ĉin, ali ga njegova potreba za jezikom ĉini

i tjelesnim ĉinom. Posredstvom jeziĉnih sredstava nalazi u zraku materiju u kojoj uz

čovjekovo uspravno držanje govor slobodno i mirno teĉe od usana k uhu.

82

Najbliskiji je, kaţe Humboldt, ali i najograničeniji pogled na jezik taj da ga se

promatara pukim sredstvom sporazumijevanja… A jezik nipošto nije tek sredstvo

sporazumijevanja nego otisak duha i pogleda na svijet (svjetonazora) onoga koji

govori, društvenost je neophodno sredstvo njegova razvoja, ali ni izdaleka nije jedina

svrha prema kojoj on djeluje.

Humboldt isto tako ĉesto govori o neodjeljivosti ljudske svijesti i ljudskog jezika.

Jezik je, po njemu, organ koji oblikuje misao. ―Intelektualna djelatnost, posve

duhovna, posve unutarnja i u neku ruku bez traga prolazna, biva s pomoću glasa u

govoru izvanjskom pa je osjetila mogu opaţati. Stoga su ta intelektualna djelatnost i

jezik Jedno te nedjeljivi jedno od drugoga. Ona je i u sebi vezana za nuţnost da se

poveţe s glasovima jezika; mišljenje inaĉe ne moţe dospjeti do jasnoće, predstava ne

moţe postati pojmom.‖ Ovdje je donekle prisutna misao koju je izricao već Hamann.

MeĊutim, Humboldtova su razmatranja znatno sustavnija i rašĉlanjenija od

Hamannovih. Ovisnost mišljenja o jeziku Humboldt ustanovljuje jednako na

individualnoj kao i na kolektivnoj razini: ―Mišljenje nije ovisno samo o jeziku uopće

nego, do nekog stupnja i o svakom pojedinom jeziku.‖ (isticanje a.š.). Jedan je dio

jeziĉne graĊe jednostavno prevediv, dok drugi – osobito oni dijelovi koji se tiĉu

unutarnjeg opaţanja i osjećaja – ostaju neodvojivima od jezika zajednice u kojoj smo

roĊeni i koji nam je zarana oblikovao mišljenje. To zapravo vodi do razliĉitog utjecaja

na mišljenje od strane pojedinih rijeĉi i/li od strane gramatiĉkog ustroja pojedinih

jezika, koji je dublji i snaţniji. Rijeĉi naime ―putuju od nacije do nacije. Gramatiĉkim

je to formama teţe, budući da one – od finije intelektualne naravi – svoje sjedište

imaju više u razumu nego materijalno u glasovima. Tako, u posve razliĉitom duhu,

Humboldt i ameriĉki filozof nominalistiĉke i pozitivistiĉke orijentacije W.V.O. Quine

u gotovo potpunoj suglasnosti drţe da nema pune sinonimije izmeĎu riječi različitih

jezika.

Neka mjesta dosta spontano asociraju na dvojbe koje su na primjer Wittgensteina

odmakle od poimanja izraţenog u Traktatu (gdje se poznavanje svijeta pretpostavlja

prethodnim u odnosu na jezik koji samo treba prilagoditi kako bi već spoznato izloţio

prikladnom slikom) prema onome iz Filozofskih istraţivanja: ―Po uzajamnoj ovisnosti

misli i rijeĉi biva jasno razvidno da jezici ustvari nisu sredstvo s pomoću kojega bi se

predstavila već spoznata istina nego puno više (sredstvo) da se otkrije prethodno

nepoznata (istina). Njihova razliĉitost nije razliĉitost zvukova i znakova nego

razliĉitost samih pogleda na svijet.‖

Humboldt je bio itekako svjestan da su neki jezici znatno bogatije gramatiĉke

strukture od drugih, ali ipak nije podlegao predrasudi koju je kasnije zastupao

francuski teoretiĉar Lévy Bruhl o takozvanom primitivnom mentalitetu. Po toj teoriji

primitivni jezici akumuliraju sve jeziĉne funkcije u jednu i praktiĉki se sastoje od

samih uzvika. Naprotiv, Humboldt istiĉe: ―Vrijedna je pozornosti pojava da se nije

našlo još ni jedan jezik s onu stranu graniĉne crte potpune gramatiĉke

oblikovanosti…‖ On izriĉito spominje kako su zadivljujuće sadrţajni govori nekih

ameriĉkih poglavica. Humboldt se ne oĉituje apodiktiĉki o tome da li odreĊeni stupanj

(gramatiĉke) oblikovanosti nekog jezika pretpostavlja odreĊeno kulturno stanje ili ga

pak proizvodi. U tom se kontekstu pita koji su uzroci osobitosti afriĉkih i ameriĉkih

jezika.

83

Organizam jezikâ izvire iz ĉovjekove opće moći i potrebe da govori i potjeĉe iz cijele

nacije; kultura pojedine nacije ovisi o posebnim nadarenostima i sudbinama te

velikim dijelom poĉiva na individuama koje se s vremena na vrijeme podiţu u toj

naciji… Komparativni studij jezikâ moţe pokazati kako je individualnost nacijâ

djelovala na jezik, a kako jezik povratno na tu individualnost.‖

Poredbeni studij jezika otkriva posebnosti tih jezika, kako u pogledu obilja rijeĉi tako

i u pogledu gramatiĉkog ustroja. ―Obilje/kvantiteta rijeĉi predstavlja opseg svijeta

odreĊene nacije… Razvijenost gramatiĉke forme omogućuje razvoj ideja.‖ Stoga su,

po Humboldtu, gramatiĉka forma i duhovno-kulturna razvijenost nacije u uskoj vezi.

U tom su pogledu na primjer sanskrit i grĉki posebni u tom smislu što je sanksrit prvi

od poznatih jezika postigao zbiljsku gramaatiĉku formiranost. Grĉki je pak, po

Humboldtovu mišljenju, neosporno postigao najveću savršenost u tom pogledu.

Jezici su prema Humboldtu svjetonazori. Ako bismo zamislili epsku poeziju u

dorskom a liriku u jonskom narjeĉju odmah bismo, drţi Humboldt, osjetili da se ne

radi tek o zamjeni glasova nego o zamjeni duha i biti. Isto tako bez atiĉkog se

dijalekta nikad ne bi razvila viša proza. Stoga je znakovita i srodnost atiĉkog dijalekta

s jonskim. Dakako, karakter jezika leţi ipak ponajviše u živom govoru. I po ovome je

Humboldtovo poimanje jezika izrazito aktualno: kako smo vidjeli u razvoju odn.

napretku analitiĉke filozofije jezika, tek u uporabi i izriĉaju rijeĉi u punom smislu

ostvaruju znaĉenja.

Ovo razlikovanje jezika putem gramatiĉkog ustroja i obilja rijeĉi Humboldta ipak nije

zavela u paušalno karakteriziranje naroda s pomoću samih jezika. U uzajamni utjecaj

nacionalnog jezika i nacionalnog duha ne smijemo ‗uĉitavati‘ i pitanje društvene

organizacije i moralnog napretka odreĊene nacije. Drugim rijeĉima, moguće je da

nacija koja ima manje bogat gramatiĉki ustroj jezika ipak ima razvijeniji sustav

društvenih institucija.

Humanistiĉki duh i motivacija Humboldtova bavljenja jezikom oĉituje se u

karakterizaciji cilja poredbenog studija jezika: taj je cilj da ĉovjeĉanstvo jasno spozna

sebe te sve vidljivo i nevidljivo oko sebe i iznad sebe. Zvijezda vodilja nauka o

jeziku, koja vodi kroz labirint jezika za Humboldta je ovaj uvid: ―Jezik leţi samo u

povezanom govoru, gramatika i rjeĉnik usporedivi su jedva s njihovim mrtvim

kosturom.‖

Glede pitanja zajedničkih značajki kod razliĉitih jezika Humboldt razmišlja

nedogmatiĉno, sa ţivim zanimanjem ali i otvorenošću za razliĉite odgovore. Ne moţe

se, s jedne strane, poreći mogućnost posve neovisno nastalih i izgraĊenih jezika. S

druge pak strane nema razloga da se odbaci hipotetiĉka pretpostavka opće

povezanosti svih jezika. Nijedan kutak na Zamljinoj kugli nije tako nedostupan da bi

se posve iskljuĉila mogućnost da su tamo puĉanstvo i jezik mogli stići od drugdje. Ne

moţemo uostalom – toge je Humboldt svjestan – tvrditi da je raspored kopna i mora

oduvijek bio onakav kakav je danas. Uvijek su postojali pomaci i borbe za ţivotni

prostor meĊu ljudskim zajednicama što je po naravi stvari bilo i prigoda da jezici

doĊu u doticaj te meĊusobni utjecaj i srodnost. Zato i uz pretpostavku da su jezici

nastajali u potpunoj izolaciji te da nemaju zajedniĉku genealogiju posve su mogući

kasniji dodiri i uzajamni utjecaji. Stoga je znanstveno legitimno traganje za

znakovima srodnosti meĊu jezicima. U svakom sluĉaju Humboldta vodi – uz

84

kulturno-antropološki znanstveno-istraţivaĉki interes i temeljno filozofsko-

antropološko preduvjerenje da univerzalna ĉinjenica jezika govori o bitnom i

moralnom jedinstvu ljudskoga roda, o jedinstvu ljudske naravi, u kojoj sliĉne moći

djeluju po jednakim zakonima. Jedan od posebno pregnantnih izriĉaja ovog

Humboldtova uvjerenja glasi: ―Ĉovjek je posvuda jedno s čovjekom.” Jedinstvo

ljudske naravi, kojem se on uvijek iznova vraća, dokazuje se i u tome da djeca svakog

naroda, premještena od materina krila u bilo koji drugi narod svoju jeziĉnu

moć/sposobnost razviju u jeziku toga (drugog) naroda.

Po Humboldtu nije moguće mehaniĉko uĉenje jezika. Kako njemaĉki razlikuje

aktivno uĉenje, to jest pouĉavanje (drugoga), koje se oznaĉuje glagolom lehren, od

samostalnog uĉenja, koje se oznaĉuje glagolom lernen, Humboldt zastupa tezu da se

jezik u neĉijoj duši/naravi (Gemüt) moţe samo p/r/obuditi. Ne radi se dakle o tome da

se djetetu u pamćenje ‚polaţu‘ rijeĉi, nego njegova jeziĉna sposobnost

(Sprachvermögen) postupno raste s razvojem jeziĉne moći (Sprachkraft).

Ovaj izraz Sprachkraft lako podsjeća na Kantov izraz za moć suĎenja – Urteilskraft.

Još poneka crta Humboldtova pristupa jeziku, kao na primjer izvjesna antinomiĉnost

izmeĊu jezika i ĉovjeka („ĉovjek je samo po jeziku ĉovjek; da bi pak pronašao jezik

već bi morao biti ĉovjek― – dosta sliĉnu misao varira i Cl. Lévi Strauss), izmeĊu

univerzalnoga i parcijalnoga, izmeĊu pojedinca i (jeziĉne) zajednice (samo pojedinac

govori, ali jezik nikad ne pripada pojedincu nego zajednici), izmeĊu aktivnoga/ţivoga

(‚energetiĉkog‘) i pasivnoga/mrtvoga (‚ergotiĉkog‘) u jeziku i tsl. moţe podsjećati na

Kantovo mišljenje. Ipak, mislim da se nikako ne moţe govoriti o jakom Kantovu

utjecaju na Humboldta, koji istiĉu Haym, Steinthal i Cassirer. Toĉnije reĉeno, moţe se

govoriti o Kantovu utjecaju na Humboldta kad je rijeĉ o spoznaji uopće, ali kada je

rijeĉ o funkciji jezika unutar stvarnosti duha, onda se Humboldtova misao odlikuje

izrazitom samosvojnošću. On je uistinu mislio iz jezika, a takoĊer iz jezikâ, to jest iz

presudno vaţne ĉinjenice istovremenog dubinskog jedinstva svih jezika i veoma

raznolike realizacije jezika u nacionalnim kulturama.

Davno prije K. Bühlera i Ch. Morrisa Humboldt je naznaĉio i tri osnovne

funkcije/svrhe jezika:

- jezik posreduje razumijevanja (to iziskuje odreĊenost i jasnoću)

- jezik daje izraz osjećajima i pobuĊuje osjećaje (to iziskuje snagu, njeţnost i

plastiĉnost jezika)

- jezik potiĉe nove misli i misaone sveze (to iziskuje duh koji u rijeĉi utiskuje svoj

peĉat)

Na jednom drugom mjestu ove se svrhe naznaĉuju lapidarnije: u jezik prelaze

potreba/nužda, nakana i sviĎanje (isticanje a.š.), ali u neku im se ruku pridruţuje (ili

je njihov izvor?) potreba druţeljubivog priopćavanja (gesellige Mittheilung). Iako

Humboldt u ovom nabrajanju prvo navodi potrebu, a tek na trećem mjestu sviĊanje,

mislim da se njegova filozofija jezika najbitnije razlikuje od one analitiĉke,

anglosaksonske upravo po tome što u jeziku više uočava radost nego nuždu

komunikacije. Na jednome mjestu on ĉovjeka ĉak definira kao ―bitno pjevajuće

stvorenje, koje ideje povezuje samo s tonovima‖.

Nadalje, davno prije Fregea Humboldt je uoĉio da jeziĉna 'energija' stvara razliĉite

tvorbe s istim ciljem što cjelovitijeg spoznavanja svijeta i meĊuljudske komunikacije.

Frege je doduše dvojnosti smisla i znaĉenja/oznaĉivanja dao sustavno mjesto

'tehniĉkim' nazivima Sinn i Bedeutung, ali je već Humboldt na primjerima

85

mnogostrukih naziva za isto biće (slona) u nekim daleko-istoĉnim jezicima naznaĉio

istovremenu razliĉitost jeziĉnih tvorbi i dubinsko jedinstvo jezika kao ĉovjekove

duševne moći.

Osobitost svakog jezika prosijava ponajviše iz njegovih pjesniĉkih djela gdje jeziĉni

ustroj najmanje sputava duh. Ipak, po Humboldtovu mišljenju individualnost jezika

najduševnije nastupa u filozofskom razgovoru. Pretpostavljam da se misli na

Platonove dijaloge, jer – na prvome mjestu - filozofija Humboldtovih suvremenika

nija dijaloška, a – drugo – Humboldt vjerojatno s razlogom istiĉe savršenost grĉkoga

jezika i visoke atiĉke proze.

Usko vezana za ‗energetiĉko‘ poimanje jezika jest i Humboldtovo tematiziranje bitno

dijaloškog obiljeţja jezika. Ţiva razmjena ideja i osjećaja jest takoreći središnja toĉka

jezika, ĉija se bit moţe misliti kao jeka i odjek, nagovor i uzvratni govor. Jezik

izvorno nikad ne pripada jednome nego uvijek svima.

Za jezik je upravo presudno da u njemu dvojstvo ima vaţnije mjesto od bilo ĉega

drugog. Sav govor poĉiva na razgovoru; i kad se govori mnoštvu onaj koji govori

naspram sebi stavlja kao jedinstvo one kojima se obraća. Ĉak i u mislima ĉovjek

govori samo s drugim ili sa sobom kao drugim. Pa i za samo mišljenje ĉovjek ĉezne

za nekim Ti koje će odgovarati jednomu Ja. Uopće, izmeĊu jedne misaone moći

(Denkkraft) i druge misaone moći nema druge posrednice ni poveznice osim jezika!

Koliko je Humboldtu bitan motiv ovaj dijaloški izvor jezika vidi se i po tome što u

dva ponajznaĉajnija teksta o jeziku ( O dualu i O različitosti ljudske jezične gradnje )

gotovo od rijeĉi do rijeĉi ponavljaju ove misli: ―Pratip svih jezika izraţava zamjenica

razlikovanjem drugog lica od trećeg. Ja i on su stvarni razliĉiti predmeti i s njima je

iscrpljeno sve, jer se oni drugim rijeĉima zovu ja i ne-ja. Ti je meĊutim onaj on što

stoji naspram Ja…To je takoĊer jedno ne-ja, ali ne kao On u sferi svih bića nego u

jednoj drugoj, u sferi zajedniĉkog djelovanja kroz (uzajamni) utjecaj.‖

U ovom kontekstu zanimljiva je i slijedeća Humboldtova opaska: ―Sve dok se samo

logiĉki rašĉlanjuje mišljenje, a ne gramatiĉki (rašĉlanjuje) govor, uopće nema potrebe

za drugim licem…‖

Svakako je za ţaljenje ĉinjenica što se o Humboldtovim plodnim razmatranjima

jezika nije razvio odgovarajući dijalog meĊu predstavnicima njemaĉkog klasiĉnog

idealizma. Pa ipak, moţe se zapaziti da su Humboldtove spoznaje nalazile odreĊenog

odjeka u Hegelovim sudovima o jeziku. U Enciklopediji filozofskih znanosti uoĉljivo

je da treće izdanje sadrţi jedan sadrţajan dodatak u kojemu se osjeća uvaţavanje

Humboldtova raspravljanja o dualu, ĉak se i izriĉito navodi Humboldtova rasprava

objavljena 1828!

Hegel oĉito nije, ili barem nije na vrijeme, uoĉavao doseg i dubinu problema odnosa

jezika i mišljenja. I u Predgovoru drugom izdanju svoje Znanosti Logike, pisanom tek

nekoliko mjeseci prije svoje smrti on se tek nejasnim slutnjama dotiĉe tog pitanja,

pitajući se što nam glede toga mogu reći usporedbe kineskoga i njemaĉkog jezika

(oĉito se prešutno misli na rezutate Humboldtovih usporednih razmatranja).

Znatan je utjecaj Humboldt izvršio i na niz filozofa kao i na brojne jezikoslovce.

Oĉit je na primjer njegov utjecaj na filozofa Karla Jaspersa, koji drţi da

«filozofiranje znaĉi razvijati uvjete za mogućnost univerzalne komunikacije». Na

86

tragu Humboldtove teze da je jezik bitno više od pukog sredstva, Jaspers ističe da

valja razlikovati jezik od znaka. To razlikovanje za sobom povlaĉi i razlikovanje

filozofske od formalne logike. Formalna logika rabi jezik znakova, a filozofska logika

koristi puninu jezika riječi. Jezik je dakle po Jaspersu bitno 'nad-znakovan', a

komunikacija nije tek razmjena izriĉaja i priopćenja nego je ontološki povezana s

egzistencijom, koja je uvijek ko-egzistencija. U jeziku se oĉituje i razvija

mnogostrukost ljudske egzistencije.

Jaspers naglašava da jeziĉnu moć moramo razlikovati od povijesno-pojedinĉanih

jezika a i od individualnoga govora. Pojedinaĉni jezici upućeni su na jezikoslovlje, a

individualni govor na psihologiju. Jezik pak u svojoj općenitosti predstavlja

«neistraţivu zagonetku ljudskog bića» (unerforschbares Rätsel des Menschseins).

Dubina problema jezika po Jaspersu se nazire u tomu što se on ne moţe svoditi na

empirijski objektivitet: jezik je granica našeg horizonta, iz njega – kao ni iz povijesti

– nikako ne moţemo izaći. Zato jezik ne momţemo ni de-finirati, ali mu moţemo

temeljne fenomene karakterizirati opisom, s pomoću znaĉenja. U tom kontekstu

Jaspersu je kljuĉni pojam Spaltung (rascjep, pukotina). Naime, sve dotle dok je 'ja'

jedno sa svijetom, ono ne moţe doći do svijesti. Paradoksalno je da se jezik zbiva

nesvijesno i bez namjere, ali je ujedno uvjet temeljnog odnosa prema bitku i svijesti.

Tek po jeziku svijest dolazi do jasnoće. Pri tome je bitno uoĉiti da rascjep nije

razdvajanje. Drugi pojmovni par, koji Jaspers luĉi, teško je adekvatno prevesti na

hrvatski. To je razlikovanje Bezug – Beziehung. Naime, rascjep zasniva Bezug,

upućenost, dok bi Beziehung kao odnos pretpostavljala razdvajanje.

Za Jaspersa je pitanje jezika bitan temelj za pitanje istine.

Za razliku od Jaspersa, Nietzsche, koji se kao i Jaspers takoĊer nadahnjuje

Humboldtovim uvidima u neiscrpnost jezika, u bitnoj metaforičnosti jezika nalazi

iluzornost čovjekova fundamentalnog nagona prema istini. Nietzsche se pita:

poklapaju li se oznake i stvari? Je li jezik adekvatan izraz svih realiteta? Po njemu to

nije sluĉaj. Nietzsche tvrdi da rijeĉ nastaje kao «odslikavanje jednog nervnog

podraţaja u glasovima» pa rijeĉi «nigdje ne dotiĉu apsolutnu istinu.» Prema tome

nema drugog prilaza stvarima osim metaforâ, koje stvara «praizvorna moć ljudske

fantazije», a ona zahvaća identitet u razlici. Nietzsche izvodi zakljuĉak da «svaki

pojam nastaje poistovjećivanjem neĉega što nije istovjetno».

Ĉovjek, kako kaţe Nietzsche, zaboravlja metaforiĉno ishodište jezika pa prihvaća

društvenu obvezu da bude 'zbiljan' (wahrhaft), to jest da rabi uobiĉajene metafore, što

drugim rijeĉima znaĉi «lagati grupno u jednom stilu obvezatnom za sve»

Premda se i Jaspers i Nietzsche nadahnjuju Humboldtovim uvidom da je jezik «mreţa

analogija», Jaspers je zacijelo bliţi Humboldtovu duhu, jer po Humboldtu ĉovjek

unutar te mreţe ipak moţe oĉuvati slobodu i spontanost, dok Nietzsche drţi da je to

«pauĉina pojmova», ĉija krutost individue ĉini zarobljenicima i gasi im stvaralaĉku

moć. Nietzsche praktiĉki jezik promatra jedino kao umjetnost pa aspekt iluzije

prevladava nad aspektom istine.

Ernst Cassirer jedan je od prvih filozofa 20. stoljeća koji je jeziku posvetio veliku

pozornost. On jezik – uz umjetnost, mit i religiju - uvrštava meĊu bitne 'simboliĉke

forme' (njegovo kapitalno djelo upravo nosi naslov Filozofija simboličkih forma).

Vaţno je njegovo inzistiranje na tome da je bitnije prouĉavanje jeziĉne strukture nego

teoretiziranje o nastanku jezika. TakoĊer je vaţno upozorenje da je bilo neutemeljeno

87

oĉekivanje da će Darwinova teorija evolucije riješiti pitanje nastanka i razvoja jezika.

Već je Demokrit poĉetke jezika vidio u emotivnim reakcijama. Ako bi se bitnim

jeziĉnim fenomenom smatrali uzvici time ne bismo nipošto objasnili razvoj

komunikacijske i propozicijske funkcije jezika. Uzvici su prema Cassireru zapravo

negacija jezika: njima se naime pribjegava kad ĉovjek ne zna ili neće govoriti.

Silnom erudicijom Cassirer prolazi kroz svu povijest razmatranja jezika, sve tamo od

Heraklita, Demokrita, Platona i sofista pa do svojih suvremenika, to jest glavnih

eksponenata strukturalne lingvistike Trubeckoja, Jespersena i Hjelmsleva.

Ipak je pri tom oĉito da najzrelije misli o jeziku nalazi kod Humboldta, premda ima

poneku kritiĉku opasku i na neke Humboldtove teze. Upitno mu je na primjer moţe li

se fleksionalna forma smatrati superiornom u odnosu na druge, kao što je drţao

Humboldt, prema kojemu je to «die einzige gesetzmässige Form» (jedina zakonita

forma). Priznaje mu meĊutim prvenstvo u zaokretu od ĉisto 'genetiĉkih' i 'genealoških'

interesa prema funkcionalnom pristupu i klasifikaciji jezika prema osnovnim

tipovima. Humboldt je naime, zahvaljujući bogatom materijalu koji je prikupio njegov

brat, prirodoslovac i istraţivaĉ Alexander, prvi dao analitiĉke opise nekih uroĊeniĉkih

ameriĉkih jezika, a takoĊer i komparativnu gramatiku indoneziijskog i

melaneziijskog.

Cassirer se takoĊer hrabro usprotivio reduciranju jezika kakvo je u Logičkoj sintaksi

jezika poduzimao tada već veoma afirmirani Rudolf Carnap. Zauzeo se radije za

jeziĉnu raznolikost, funkcionalnu i svaku drugu. Bez dubljeg uvida u narav jezika

drţao je neadekvatnim i svako razumnijevanje ljudskog duha.

Zanimljivo je i Cassirerovo ukazivanje na sluĉajeve poput Helen Keller, gdje bitno

hendikepirana – slijepa – osoba zahvaljujući ovladavanju jezikom uspijeva postići

cjelovit duhovni razvoj.

MeĊu transcendentalnim misliocima Heidegger se na osebujan naĉin, uz znatne

oscilacije ali ipak uz postupno sve veće uvaţavanje (iako zadrţava distancu) takoĊer

ozbiljno bavi Humboldtovim doprinosom.

Već u prvom zamašnijem prilogu o jeziku iz 1950. (Die Sprache) prvi se odlomak

zakljuĉuje ovako: «Kao govoreći jest ĉovjek: ĉovjek. Wilhelm von Humboldt je to

rekao. No ostaje (nam) promisliti) što to znaĉi: ĉovjek». MeĊutim, Heideggerovu

pristupu jeziku ipak ćemo posvetiti zaseban prilog.

MeĊu jezikoslovcima je odjek Humboldtovih intuicija bio znatno jaĉi pa je

Humboldtov izriĉaj o 'čudu jezika' W. Porzig svom djelu o problemima, metodama i

rezultatima jezikoslovlja dao naslov po toj sintagmi (Das Wunder der Sprache). A

Humboldtov je utjecaj na jezikoslovce dosezao i daleko izvan Njemaĉke.

Zakljuĉno valja istaknuti i to da prava afirmacija Humboldtovih pogleda na jezik tek

predstoji. On je naime svoju bogatu zbirku jeziĉnih materijala zajedno s vlastitim

rukopisima oporuĉno ostavio Pruskoj kraljevskoj knjiţnici u Berlinu kako bi bila

dostupna javnosti radi daljnjih istraţiivanja. Naţalost, uskoro nakon snjegove smrti ti

su materijali podijeljeni i otišli na razliĉite lokacije. Još uvijek se mogu naći po

razliĉitim knjiţnicama bivše Istiĉne Njemaĉke. Tako je još uvijek u tijeku

objavljivanje njegovih spisa vezanih za jezikoslovlje (Schriften zur

Sprachwissenschaft), od kojih je tiskano tek nekoliko poĉetnih svezaka od planiranih

23!

88

Američki ‘humboldtovci’ i teorija jezične relativnosti

Utjecaj i udio jezika u iskustvu, o kojemu je toliko govorio Humboldt, na

konkretnijim su primjerima ameriĉkih (indijanskih) jezika vrlo bogato i zanimljivo

dokumentirali već spominjani ameriĉki lingvisti Eduard Sapir i Benjamin Lee Whorf.

Kako je ovaj ‗humboldtovski štih‘ bio – barem prije Chomskoga – izrazito stran

behavioristiĉkoj tradiciji njih su pomalo s visoka nazivali mentalistima.

Sapir, kod kojega je Whorf – inaĉe po formaciji inţenjer – uĉio lingvistiku, iznosi

oĉito humboldtovsku misao da ―ljudska bića ne ţive samo u objektivnom svijetu niti

samo u svijetu društvene aktivnosti kako se ona redovito shvaća nego su uvelike

izruĉeni ‗na milost‘ pojedinom jeziku koji je postao izraţajnim medijem njihova

društva‖.

Ova je ideja ipak znatno više zaokupljala Whorfa. On je – moţda potaknut i

dalekoseţnošću Einsteinove teorije o fiziĉkom svijetu – primijenio na svijet jezika i

duha ―novo naĉelo relativnosti koje drţi da svi promatraĉi nisu voĊeni istom fiziĉkom

evidencijom do iste slike svemira, ukoliko nisu sliĉne njihove jeziĉne pozadine.‖

Ovo naĉelo, koje je Whorf nazivao i izriĉito ―linguistic relativity principle‖ znaĉi da

korisnike znaĉajno (markedly) razliĉitih gramatika njihove gramakike usmjeruju

prema razliĉitim tipovima opaţanja i razliĉitim vrednovanjima sliĉnih ĉina opaţanja

pa oni stoga moraju stići do ponešto razliĉitih viĊenja svijeta. Whorf ovaj utjecaj tako

jako naglašava da govori i o jeziĉnoj prinudi. Po njegovoj teoriji misli neke osobe

kontroliraju neumoljivi strukturni zakoni (inexorable laws of pattern) kojih osoba nije

svjesna. MeĊutim te se strukture pokazuju poreĊenjem i kontrastiranjem s drugim

jezicima, osobito s jezicima razliĉite jeziĉne obitelji. Poredbeni studij jezika, drţi

Whorf, proširuje naš horizont. Više nećemo gledati na nekoliko indoeuropskih

narjeĉja kao na vrhunac evolucije ljudskog duha/uma (mind) nego tek kao na jedno

zvijeţĊe u galaksiji.

Za ilustraciju utjecaja jezika na viĊenje svijeta moţe se navesti opaţanje boja. Navaho

Indijanci za našu crnu boju imaju dva razliĉita naziva kako bi razlikovali crnost noći

od crnosti ugljena. Nasuprot tome za dvije boje (po našoj klasifikaciji) ima jednu te

istu rijeĉ.

Ovi dalekoseţni zakljuĉci o utjecaju jezika na viĊenje svijeta naišle su naravno na

kritiku i odbacivanje od strane nominalistiĉkih i behavioristiĉkih teoretiĉara. Tako

Max Black istiĉe da dotiĉni Indijanci imaju iste pojmovne mogućnosti percepcijskog

razluĉivanja boja; razlika u jeziĉnim oznaka nastaje ne zato što oni ne bi bili u stanju

opaţati razliku izmeĊu plave i zelene boje nego zato što su jednostavne njihove

jeziĉne mogućnosti. Toĉnije, Black precizira da se ne radi o razlici u opaţanju, koja bi

potjecala od jeziĉnog utjecaja na opaţanje nego o razlici u klasifikaciji boja. odnosno

njihovih naziva.

Moţda Whorf i pretjeruje u tezi da jezik nad nama nesvjesno vrši prinudu (u svakom

sluĉaju Humboldt više istiĉe slobodu jezičnog čina), ali distinkcija M. Blacka ne daje

potpun odgovor. Ne radi se naime samo o pitanju optike i percepcije nego o pitanju

pertinentnosti odreĎenoga razlikovanja. Bitno je to što njima razlika plavo/zeleno nije

pertinentna pa je ne ‗markiraju‘ u svom nazivlju za boje dok je to u našoj kulturi i

svim našim indoeuropskim jezicima itekako vaţno.

Kao i Humboldt i Whorf raĉuna na dvosmjerno djelovanje jezika na viĊenje svijeta ali

i djelovanje svijeta kao konkretnog okruţenja na jezik odreĊene narodne zajednice.

Nootka Indijanci na sjeverozapadu SAD imaju npr. obilje rijeĉi za morske ţivotinje

dok kontinentalna plemena imaju detaljno razraĊeno nazivlje za razne jestive biljke s

89

bobicama. Paiute Indijanci ţive u ravniĉarskom predjelu pa radi uspješne orijentacije

imaju osobito precizno nazivlje za topografske pojedinosti.

Mi smo skloni apsolutizirati jeziĉne kategorije: imamo imenice, pridjeve, glagole itd.

Whorf upozorava na to da Hopi Indijanci nemaju imenica za grom, bolak, plamen,

meteor i sl. nego za te fenomene rabe glagole.

I pojam vremena znaĉajno se drugaĉije izraţava u Hopi jeziku. Oni nemaju prpezenta,

perfekta ni futura nego imaju oblike za iskazivanje ostvarenja, želje, nakane i slično.

U biti Whorf vidi kkod naroda Hopi drugaĉiju metafiziku od naše, indoeuropske. Tu

nam je već teško pratiti Whorfovu argumentaciju jer bez poznavanja dotiĉnog jezika

ne moţemo vidjeti u kojoj je mjeri Whorf pouzdan interpret te navodno drugaĉije

metafizike. Pogotovo nam je teško slijediti Whorfovo umovanje kad on kaţe da jezik

Nootka Indijanaca ne poznaje strukturu subjekt-predikat. Da bismo imali pouzdan

uvid u taj problem morali bismo imati kompetentno poznavanje njihove gramatike.

Jedna je naime stvar ima li eventualnih preklapanja izmeĊu subjektnog dijela reĉenice

i predikatnog dijela a sasvim druga stvar potpuno nepostojanje tih kategorija. S

obzirom na to da subjekt kazuje o kome ili o čemu se govori, a predikat što se o

nekome ili neĉemu govori teško je zamisliti da neki jezik ne luĉi ta dva elementa.

Zato na ovoj toĉki moţemo zakljuĉiti razmatranje Whorfove tteorije s dojmom da ona

ima iznimno zanimljivih sastavnica, ali i nekih s kojima je se teško sloţiti i koje bi

valjalo produbljenije razmotriti uz pretpostavku pouzdanog znanja o konkretnim

jezicima iz kojih on crpi svoje argumente.

B. HEIDEGGEROVO TRANSCENDENTALNO MIŠLJENJE JEZIKA

Ne samo anglo-saksonski pregledi filozofije jezika nego ĉak i njemaĉki autor Franz

von Kutschera potpuno zaobilazi Heideggerovo bavljenje jezikom. Meni se ĉini da je,

uza sve – zaista ogromne - teškoće interpretacije Heideggerova mišljenja neopravdano

potpuno izostaviti Heideggera iz ovih razmatranja. Doduše, neko opravdanje za takvo

izostavljanje daje sam Heidegger brojnim teško dokuĉivim izriĉajima.

S obzirom da pojam transcendentalnosti kao jedan od kljuĉnih filozof(ij)skih pojmova

treba objasniti drugdje, zadovoljimo se ovdje tek time da se on ponajviše veţe zu

Kantovu kritiku tradicionalne metafizike, ali i za Fichteovu kritiku Kantova dualizma,

a zatim i za Hegelovu kritiku nepovijesnosti Fichteova mišljenja. Konaĉno i

Heidegger daje nov sadrţaj pojmu time što transcendenciju poima kao Ereignis

(zbivanje, zgodu – s tim što moramo imati na umu da ta njemaĉka rijeĉ sadrţi i

prizvuk‚vlastitosti‘ – eigen znaĉi vlastit).

Heidegger nije volio pisati traktate pa tako nije izgradio ni filozofiju jezika u smislu

filozofske discipline. MeĊutim, on je još od mladenaĉkih dana bio zaokupljen

pitanjem jezika. U veoma opširnom i sugestivnom razgovoru s japanskim profesorom

Tezukom on to izriĉito naglašava: njegova habilitacijska disertacija iz 1915. bila je

posvećena Duns Škotovu uĉenju o kategorijama i znaĉenju (tada još nije bilo poznato

da se rad temelji na djelu Tome iz Erfurta, Škotova uĉenika), a već je u gimnaziji na

dobio raspravu Franza Brentana, Husserlova uĉitelja, o višeznaĉnosti bića prema

Aristotelu kao dar od dr. Conrada Gröbera, svoga duhovnog voĊe, koji je 1945. kao

nadbiskup u Freiburgu Heideggera, kao bivšeg ĉlana nacional-socijalistiĉke partije,

nastojao zaštititi od progona. Podsjećajući japanskog gosta na te rane susrete s

90

pitanjima jezika Heidegger je kao znakovit naveo Höldrelinov stih iz ode (himne)

Rajni: Wie du anfiengst, wirst du bleiben – Kako zapoĉneš takav ćeš ostati.

U svom prvom velikom djelu Bitak i vrijeme, jedan od 83 paragrafa, onaj 34.

naslovljen naslovljen je s Tubitak (Dasein) i govor. Jezik. Izdvojit ćemo samo

nekoliko misli. Govor je egzistencijalno-ontološki temelj jezika… Govor je

artikulacija razumljivosti. Govornom izricanju kao mogućnosti pripadaju slušanje i

šutnja… Priopćavanje nikada nije nekakvo prenošenje doţivljaja, npr. mnijenja i

ţelja, iz nutrine jednog subjekta u nutrinu drugoga. Su-tubitak je bitno već otvoren…

Heidegger se već ovdje oĉito opire izdvajanju jezika u zaseban predmet filozofiranja:

Pokušaji da se obuhvati „bit jezika― uvijek su se orijentirali nekim pojedinim od ovih

momenata te jezik poimali voĊeni idejom „izraza―, „simboliĉke forme―(Cassirerov

pristup, a s Cassirerom – koji je upravo na veliko iznenaĊenje javnosti postao prvim

ţidovskim rektorom jednoga njemaĉkog svuĉilišta Heidegger je 1929. u Davosu imao

ĉuveni razgovor polemiĉkog toma) priopćenja kao iskaza, obznanjivanja doţivljaja ili

oblikovanja ţivota. Za dostatnu definiciju jezika ne bi se moĊutim ništa dobilo, ako bi

se ove razliĉite odrednice sinkretistiĉki spojiti. Odluĉujućim ostaje prethodno izraditi

ontološko-egzistencijalnu cjelinu strukture govora na temelju analitike tubitka…

Slušanje je konstitutivno za govor… Tubitak ĉuje jer razumije… Još izvornije jest

osluškivanje (Horchen)... Govor(enje) i slušanje temelje se u razumijevanju…

Isti egzistencijalni temelj ima jedna druga bitna mogućnost govora, šutnja. Tko u

razgovoru (za)šuti moţe istinskije „dati razumjeti― to jest izgraditi razumijevanje nego

onaj kojemu ne ponestaje rijeĉi… Šutnja meĊutim ne znaĉi nijemost… Ĉovjek je kod

Grka poiman kao zoon logon ehon.

U ovoj fazi Heidegger daje prednost Husserlovu pristupu znaĉenju pred

Humboldtovim. Valja meĊutim imati u vidu da se ovdje jeziku tek naznaĉuje

ontološko „mjesto― unutar ustroja ‚tubitkova‘ (ljudskog) bitka, u smislu priprave

jedne analize koja je imala uslijediti (ali Heidegger je odustao od dovršenja

ambiciozno zacrtanog projekta ovoga djela). Tako je jednom od zakljuĉnih misli ovog

paragrafa ostala ‚husserlovski‘ obojena: Filozofsko istraţivanje morat će se odreći

―filozofije jezika‖, da bi se raspitalo o ―samim stvarima‖ i morat će sebe dovesti u

status jedne pojmovno razjašnjene problematike.

Husserlovska je crta u ovom djelu i jezgrovito izlaganje znaĉenja logosa: tomu je

posvećen drugi dio §7. Pojam logosa kod Platona i Aristotela iskazuje izrazitu

višeznaĉnost – on je um i sud i pojam i definicija i razlog i odnos. Kako Heidegger

ovdje logos razmatra prvenstveno kao sastavnicu fenomeno-logije, on kao temeljnu

istiĉe funkciju govora koji otkriva, ĉini vidljivim. Zato Heidegger naglašava da se

fenomenologija od ranije filozofije ne razlikuje predmetom kojim bi se bavila više

nego nekim drugim nego pristupom, metodom.

No iako je Bitak i vrijeme djelo posvećeno Husserlu i objavljeno unutar ĉasopisa koji

je Husserl izdavao, Heidegger je već tu bio zacrtao veoma dug put ‚analitike tubitka‘

pa u već spomenutom razgovoru s japanskim gostom priznaje da je moţda glavna

pogreška tog djela pto se njime „odvaţio predaleko―.

Ipak ostaje istinitim da, unatoĉ zaokretima (od skolastike k fenomenologiji pa od

fenomenologije prema hermeneutici) Heidegger ostaje zaokupljen jezikom. I

višekratna kasnija predavanja o jeziku imaju kao sastavnice šarolikog pletera motive

sadrţane u Bitku i vremenu (osobito motive šutnje, slušanja i autentiĉnosti).

91

Krupan zaokret zbio se ne samo organskim razvojem njegova mišljenja nego i

‚usudbeno‘. Priţeljkujući dubinski preporodne plodove od nacional-socijalistiĉkog

prevratniĉkog pokreta Heidegger je ĉak postao ĉlanom partije te je nakon Hitlerova

osvajanja vlasti 1933. postao rektorom sveuĉilišta u Freiburgu. Na funkciji je ostao

tek jednu godinu, koja je bila dostatna da se otrijezni i uvidi da je i nacionall-

socijalizam tek jedan rukavac neumoljivog ‚tehniziranja‘ modernog svijeta. Stoga je

1945. morao platiti visoku cijenu za svoje uĉlanjenje u partiju pa mu se puno puta i s

raznih strana predbacivao ĉak i antisemitizam. U tom pogledu radi se dijelom o

nesporazumima, dijelo o objedama. Zbog nesporazuma ga je njegov nekadašnji

prijatelj Karl Jaspers tada sudio preoštro. Njemu je već pri jednom susretu s

Heideggerom te sudbonosne 1933. zapela rijeĉ u grlu. Htio je upozoriti Heideggera na

kobnost nacional-socijalizma usporedbom s godinom 1914. kad je takoĊer masovna

opijenost Nijemce odvela u tragediju. Ali, videći kako je i Heidegger time opijen

jednostavno je zanijemio. Zatim je 1936. i posve prekinuto njihovo dopisivanje, a

Jaspers je to pripisao ĉinjenici što je njegova supruga bila Ţidovka. Nadalje, Jaspers

nije znao da je jedna druga Ţidovka, Hannah Arendt postala njegovom studenticom

tek nakon što je bila Heideggerova muza Bitka i vremena (i ljubavnica), a u

Heidelberg ju je k Jaspersu uputio upravo Heidegger, jer se nije mogao odreći svoje

supruge (koja doduše jest bila antisemitski nastrojena). Jaspersu takoĊer nije bilo

poznato da je i sam Heidegger nacional-socijalistiĉkim zanesenjacima uskoro postao

sumnjiv te da je vlastito mišljenje morao sve više ‗šifrirati‘. Iako je nacional-

socijalistiĉku revoluciju drţao nuţnom i obećavajućom, postupno se nastojao sve više

odmicati od politike. Upravo 1936. (kad je prekinuto dopisivanje Jaspers –

Heidegger) u predavanju o Schellingu znakovito će reći: Na svjetlo dana uskoro je

imala doći duboka neistinitost one riječi koju je Napoleon u Erfurtu rekao Goetheu:

Politika je sudbina. Ne, Duh je Sudbina i Sudbina je Duh. A bit Duha jest Sloboda (u

njemaĉkom se sve imenice pišu velikim slovom, a ja sam i ovdje zadrţao velika slova,

jer mi se ĉini da je Heidegger veoma emfatiĉno ţelio suprotstaviti duh i politiku!)

***

Kasni(ji) Heidegger – sada kudikamo zaokupljeniji jezikom - odbija svaki govor o

jeziku koji bi jezik ĉinio predmetom. No time nije reĉeno da je pitanje jezika

drugorazredno po vaţnosti. Naprotiv! Heidegger je se jezikom bavio intenzivno, ali

transcendentalo mišljenje i jest ‚ne-predmetno‘ (što je posve razliĉito od ‚bez-

predmetnosti‘) jer jezik ne moţemo ‚za-ob-ići‘ da bismo ga gledali izvana (jezik je

reĉeno njemaĉki: unhintergehbar). Stoga je Heidegger s njim u svezi ostavio puno

tamnih ali i puno fascinantnih izriĉaja te toliko odluĉujuće utjecao na velik broj

mislilaca da mi se ĉini uputnim pa i ne-zaobilaznim posvetiti i njemu jedan naslov u

ovom letimiĉnom pregledu problematike jezika.

Danilo Pejović, svakako jedan od naših malobrojnih autora koji mogu nešto suvislo

reći o Heideggerovu mišljenju, s pravom ukazuje na to da se tu ―mijenjalo

razumijejvanje velike teme govora” (potcrtao A.Š. – uz pripomenu da drţim sretnijim

termin jezik od termina govora, iako su oba termina potrebna za cjelovitije izlaganje

Heideggerova bavljenja jezikom) i da se tako ―u skladu sa samom stvari postupno

promijenio i njegov vlastiti jezik filozofije od znanstvenog diskursa do Kaze bitka.

Najveći je napor govora naime da istinski progovori sam o sebi!‖

92

Oĉito je, kako kaţe Pejović, Heidegger silno promijenio pristup temi jezika i govora

od razdoblja ‗egzistencijalne ontologije‘ (Bitak i vrijeme) do predavanja o istoj temi

krajem pedesetih i tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća. Bitak i vrijeme iziskuje od

ĉitatelja ogroman napor, ali barem moţe puno pomoći produbljeno studiranje

Husserla i upoznavanje s fenomenološkom metodom. Paragraf o jeziku ima ĉak i

relativno ĉitkih dijelova. Na primjer: ―Govor jest artikulacija razumljivosti. Otuda on

leţi već u temelju izlaganja i iskaza. Ono što se u izlaganju, dakle izvornije već u

govoru, moţe artikulirati, nazvali smo smislom (Heideggerov prevoditelj H. Šarinić

ovdje ima ‗smisao‘, mislim da je bolje ‗smislom‘- A.Š.) Ono što je rašĉlanjeno u

govorećoj artikulaciji kao takvo, nazivamo cjelina znaĉenja…‖ Ne bih rekao da taj

tekst puno kazuje, ali se dade razumjeti. Moţda bi bolji prijevod omogućio i više

kazivanja: dovoljno je poći par reĉenica od upravo citiranog mjesta da se naiĊe na

izrazito loše prevedenu reĉenicu: ―Ako je govor, ta artikulacija razumljivosti Tu,

iskonski egzistencijal dokuĉenosti, nju pak primarno konstituira bitak-u-svijetu, onda

mora i govor bitno imati jednu specifiĉno svjetovnu crtu bitka.‖ Da je u sintagmu

‗artikulacija razumljivosti Tu‘ uvršteno barem ‗onoga‘/Tu/ (kao elementa tubitka, tj.

ĉovjekova bitka) jer u izvorniku stoji ‗des Da‟, što upućuje na Heideggerovu kljuĉnu

temu, to jest Dasein, i da je „Erschlossenheit‟ prevedena s ‗otvorenost‘ umjesto

‗dokuĉenost‘ tekst bi kazivao već znatno više… No, Heidegger je doista jedva

prevodiv. Mislim da nema puno smisla baviti se Heideggerom bez temeljita

poznavanja njemaĉkog jezika, iako Heidegger i vlastiti njemaĉki jezik nemilosrdno

'muĉi', gotovo rasteţe na 'Prokrustovoj postelji'.

U osvrtima na Humboldtov pristup jeziku Heidegger pokazuje znatan razvoj.

ZaĉuĊuje na primjer kad Heidegger pri kraju spomenutoga paragrafa u Bitku i

vremenu tek nekako usputno spominje Humboldta: ―Jednako je malo dovoljno,

recimo, preuzimanje filozofskog horizonta unutar kojega je jezik postavio kao

problem W. v. Humboldt. Uĉenje o znaĉenju ukorijenjeno je u ontologiji tubitka.

Njegovo uspijevanje i propadanje ovisi o njezinoj sudbini.‖ MeĊutim, u jednom od

posljednjih predavanja koja je Heidegger pedesetih godina posvetio jeziku sud o

Humboldtu puno je afirmativniji. U predavanju znakovita naslova 'Put k jeziku' (Der

Weg zur Sprache), koji završava upravo s dva opširna citata, Heidegger kaţe da se

njegovim «duboko tamnim pogledima u bitstvovanje jezika ne smijemo prestati

diviti».

S obzirom na još daleko manju ‗ĉitljivost‘ kasnijeg Heideggera koji i ne pokušava

davati odgovore nego samo ‗dubiti‘ dno i ‗razlagati‘ razloge (Grund u njemaĉkom

znaĉi jednako dno i razlog) i voditi ĉitatelja šumskom stazom (Holzweg sada prevode

izrazom 'staza u dubinu', no to je ustvari put probijan kroz šumu bez odredišta, kojim

se naiĊe na poneki proplanak – Lichtung, što znaĉi ĉistinu u koju može prodrijeti

svjetlo – Licht, ali koja ne nastaje na osnovi svjetla nego tek omogućuje igru

istovremenog otkrivanja i skrivanja). Lichtung je ustvari nov naziv za ono što je u

Bitku i vremenu predstavljala Erschlossenheit – 'otkritost', samo što je otkritost bila

plod i rezultat bitne situacije tubitka i fenomenološkog gledanja na jezik kao jedan od

bitnih 'egzistencijala' ĉovjekova 'bitka-u-svijetu', dok se Lichtung tek kao neka sretna

mogućnost i zgoda – Er-eignis – gotovo bismo religioznim govorom (koji Heidegger -

moţda i iz poštovanja prema mistici izbjegava) rekli, kao milost zbude/obistini (Er-

eignis naime upućuje i na to da nije rezultat našega hotimiĉnog, planskog nastojanja,

ali i na to da jest nešto istinsko, autentiĉno, vlastito – eigen znaĉi vlastit!).

93

Poslije ostavke na rektorsku duţnost Heidegger se okreće (ovo se razdoblje oznaĉuje

kao Kehre – zaokret: ne znam postoji li i etimološka veza s izrekom «okolo kere pa na

mala vrata!») razlaganju i izlaganju jezika pjesnika, ponajprije Hölderlina. Iako nisu

isto, jezik pjesnika i jezik mislilaca veoma su bliski. Heidegger osim Hölderlina

intepretira i niz drugih – ali uvijek onih misaonih – pjesnika (Rilkea, Trakla i

Georgea), dok na primjer Goethe, koji je najomiljeniji njemaĉki pjesnik, nije mogao

zaokupiti Heideggera (iako je u svojim sedamdesetim godinama znatno modificirao

raniji uglavnom negativan sud o Goetheu). Moţda upravo zato što je Goethe pjesnik

vedrine i svojevrsne 'lakoće' (upravo se hvalio time da on nikad ―nije mislio o

mišljenju‖), a Heideggera je sve više zaokupljao bezdan, kao i Hamanna krajem 18.

stoljeća, koji je ĉekao ‗anĊela Apokalipse‘ s kljuĉem za bezdan jezika.

U nekoliko predavanja koja više ili manje izriĉito tematiziraju jezik javlja se u

razliĉitim kontekstima i s blagim variranjem opetovano slika ‗ĉetvorstva‘ (doslovno

ĉetverokuta ili kvadrata, no kod Heideggera «das einige Geviert» koje Josip Brkić

prevodi kao «sjedinjeno ĉetvero» oĉito treba izreći više od geometrijskog lika, nešto

temeljno ontološko) – zemlje i neba, boţanskoga i smrtnika. Zanimljivo je da

Heidegger, iako se u više tekstova vraća ovoj figuri, koliko ja vidim ne naznaĉuje da

upravo kod Platona, kojega Heidegger ĉesto optuţuje da je prvi, paralelno sa

sofistima, ‗tehnizirao‘ filozofsko mišljenje, u dijalogu Gorgija (507e-508a) Sokrat,

raspravljajući i dobroj duši, to jest moralnoj dobroti, govori o tom istom ĉetvorstvu

neba i zemlje, bogova i smrtnika. Mislim da nije na odmet to klasiĉno mjesto navesti

cjelovito: «Mudri pak kaţu, o Kalikle, da i nebo i zemlju i bogove i ljude na okupu

drţe zajedništvo, prijateljstvo i skladnost i razboritost i pravednost, a sve se to stoga

zove kozmosom (tj. ureĊenim svijetom ili svjetskim poretkom), dragi prijatelju, a ne

neredom ni razuzdanošću». Ponajopširnija artikulacija ovoga ĉetvorstva susreće se u

Heideggerovu predavanju iz 1950. o Stvari. Naţalost, upravo u ovom kljuĉnom

pasaţu Heideggerov tekst sadrţi praktiĉki nerješivu jeziĉnu igru. U paru s imenicom

‗stvar‘ (njemaĉki ‗Ding‘) nastupa naime glagol (dingen) izveden iz iste imenice. Nije

mi pri ruci njemaĉki izvornik ovog predavanja, ali s razlogom slutim da Heidegger

glagol upravo tako glasi. Naime predavanje iz iste godine (Die Sprache – Jezik) u

istovjetnom kontekstu sadrţi izriĉaj «das im Dingen der Dinge verweilte einige

Geviert von Himmel und Erde, Sterblichen und Göttlichen». Glagol 'dingen' ima dva

znaĉenja: staro, koje oĉito jedino moţe ovdje donekle funkcionirati, jest parniĉiti se -

ili pogaĊati na sudu, biti u prijeporu. Prevoditelj Josip Brkić odluĉuje se za kovanicu

‗vjetovati‘, što doduše ima vezu s imenicom ‗odvjetnik‘ (u dubrovaĉkoj tradiciji

odvjetnik se zvao parac, po glagolu preti (se)): gotovo uvijek Brkić taj glagol piše u

navodnim znakovima. Fascinantnost ove slike ĉetvorstva na nesreću blijedi u takvu

prijevodu, jer se malo tko moţe domisliti toj vezi, a pogotovo nam nedostaje

korijenska veza ‗stvari‘ i ‗vjetovanja‘. Moţda je bilo bolje odluĉiti se za – takoĊer

donekle udaljeni – pojmovni par 'parnica / parniĉiti (preti) se', ostajati u prijeporu. Bez

eventualnoga ‗glosiranja‘ koje bi naznaĉilo da je i na sudu neki put rijeĉ o ‗pravnoj

stvari‟ ĉitatelj biva ostavljen 'u zraku'. Evo kako to zvuĉi u Brkićevu prijevodu:

―Blizina vlada u bliţenju kao ―vjetovanje‖ stvari.

Vjetujući, zadrţava stvar to sjedinjeno ĉetvero, zemlju i nebo, boţansko i smrtnike, u

ujednosti njihova iz sebe ujedinjena ĉetvorstva.

Zemlja je ono gradeći nosivo, ono hraneći oplodivo, njegujući vodu i stijenje,

rastinje i ţivotinje…

…

94

Nebo je tijek sunca, put mjeseca, sjaj zvijezda, doba godine, osvit i suton dana, tama

i svjetlo noći, lijepo i kišovito prohladno vrijeme, oblaci što lebde i plavetna dubina

etera…

…

Boţansko su znakoviti vjesnici boţanstva. Iz njegova skrivena vladanja pojavljuje se

Bog u svojoj biti, koja mu uskraćuje svaku poredbu s prisutnim…

…

Smrtnici su ljudi (isticanja A.Š.). Oni se zovu smrtnicima zato što mogu umirati.

Umirati znaĉi: moći imati smrt kao smrt. Samo ĉovjek umire. Ţivotinja ugiba. Ona

nema smrt kao smrt ni pred sobom ni za sobom. Smrt je škrinja Ništa…‖ (Heid. 1996,

s. 211)

Namjerno sam naveo znatno opširniji citat da bi se iz ovog – zbog nemogućnosti

potpunoga prijevoda – neizbjeţno oslabljenog teksta ipak naslutilo blizinu ovoga

‗ĉetvorstva‘.

Ipak još jedan, ovaj put vrlo kratki citat:

―Tu zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, boţanskoga i smrtnika, koja se stjeĉe,

imenujemo svijetom. Svijet bivstvuje svjetujući.‖ Uzgred podsjećam na Herderov

izriĉaj da pjesnik naciji «daje svijet za gledanje» (Sva isticanja: A.Š.)

Ovo je još jedna osobitost kasnog Heideggera: stvar vjetuje, svijet svjetuje,

jezik/govor govori i sliĉno. Dakako da to nije banalnost (dapaĉe francuski filozof

Emanuel Levinas upravo u ovom Heideggerovu osebujnom suĉeljavanju imenica i

glagola vidi jedan od njegovih najdragocjenijih doprinosa mišljenju) nego ‗srastanje‘ i

zagrljaj imenica i glagola kao neka naznaka da misao ne moţe naći dostatno bogat

jezik, što je rjeĉito izrekao Gadamer (―istina je, tom – misli se Heideggerovu -

mišljenju nedostaje jezik‖).

Drugi Heideggerov omiljeni postupak jest 'premetanje' subjekta i predikata. Na prvi je

pogled paradoksalan, ali zacijelo i dojmljiv njegov izriĉaj o biti istine. Bit jezika: jezik

biti.

Izriĉitije Heidegger nastoji tematizirati jezik u predavanju s naslovom Jezik i u nizu

od tri predavanja pod naslovom Bit jezika. (Oba objavljena u hrvatskom prijevodu, u

knjizi Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb 1996 – skraćeno Heid

1996).

Heidegger oĉito izbjegava ‗objektni‘ pristup jeziku. Oba puta on u središte stavlja

jednu pjesmu. U prvom sluĉaju radi se o pjesmi Georga Trakla Zimska večer.

PrireĊivaĉ je pjesmu donio i u izvorniku i u prijevodu, što je dobra odluka jer

pokazuje kako ni dobar pjesnik (Gustav Krklec) nije mogao prenijeti puninu izvornika

(dakako da bi bilo još bolje da je to prireĊivaĉ ĉinio i s nizom drugih pjesama , koje su

donesene samo u hrvatskom prijevodu). S druge strane to opravdava jedan od rijetko

rjeĉitih Heideggerovih ulomaka:

―Kako bitstvuje jezik kao jezik? Odgovaramo: Jezik govori.” No kada se ta misao

razvija, rjeĉitost najednom biva manja. Je li to namjerno ‗kazujuće nekazivanje‘

kojemu on takoĊer povremeno izriĉito pribjegava? Ili je jednostavno odjeća jezika

pretijesna za tijelo misli? Donekle u pomoć dolazi i pomak naglaska:

―Jezik govori. To istodobno i u prvom redu znaĉi: Jezik govori. Jezik? A ne ĉovjek?‖

Ne poriĉe se dakako to da i ĉovjek govori, no Heidegger daje prednost govoru samog

jezika. Ovdje je to govor pjesniĉke rijeĉi. Doista, Heidegger i ovdje i na puno drugih

95

mjesta istiĉe blizinu, ali i razliĉitost pjevanja i mišljenja. MeĊutim, to kazujuće

nekazivanje, moj je dojam, ima više nekazivanja. Barem u prijevodu. Ali ni izvornik

ne daje puno svjetla:

Stvari su stvari – ―vjetujući‖- ―Vjetujući‖, one uobliĉuju svijet.

(u izvorniku: Dingend sind die Dinge Dinge. Dingend gebärden sie Welt.‖ (Usput,

‗gebärden‟ nije uobiĉajen u prijelaznom obliku, a u povratnom obliku opet znaĉi

ponašatai se upadno, ludo – moţda je bolje u slobodnijem prijevodu reći da stvari

‚vjetujući‘ – to jest parbenim poslovanjem - utiskuju crte u lice svijeta, jer mi se ĉini

vjerojatnim da je Heidegger htio upravo u svom već isticanom stilu pridodati inaĉe u

korpusu njemaĉkoga nepostojeći glagol imenici Gebärde).

Najtemeljitije hrvanje s jezikom – koliko je meni poznato - Heidegger je poduzeo u

nizu od tri predavanja odrţana na Sveuĉilištu u Freiburgu u akademskoj godini

1957/58. Uporišne toĉke opet su izriĉaji njemu omiljenih pjesnika, a zagonetni se

dvostih iz pjesme Stefana Georgea

So lernt ich traurig den verzicht:

Kein ding sei wo das wort gebricht.

U prijevodu J. Brkića: Tako sam se s tugom nauĉio odreći:

Da nema stvari gdje nema rijeĉi.

vraća opet i opet u Heideggerovu ustrajnom oĉekivanju da doţivimo iskustvo s

jezikom. Iskustvo njemu znaĉi sudbinski dubok doţivljaj koji nas na neki naĉiin

preobraţava. Ono nam se neki put posreći ili zbude, ali ono nije rezultat našega truda i

nastojanja. Naslov odabrane pjesme jest nadasve znakovit: Rijeĉ (Das Wort), a

navedeni stihovi su zakljuĉni stihovi. Oĉekivanje iskustva s jezikom, kojemu sluţi

višekratno ponavljanje zakljuĉnih stihova produbljuje naše pozorno slušanje.

Pjesnikovo iskustvo jezika pouĉava nas da «bitak svega što jest stanuje u rijeĉi». To

onda Heideggera utvrĊuje u stavu: «Jezik je kuća bitka.»

Hölderlinu je Heidegger posvetio više dosta opširnih tekstova, ali i već spomenuto

predavanje o jeziku kao i ova tri predavanja prošarana Georgeovom pjesmom Riječ na

osobit su naĉin povezana s Hölderlinom. Naime, predavanje o jeziku iz 1.950.

komemoriralo je Maxa Kommerella, a upravo je uz njega i uz Georgea vezano

'oţivljavanje' Hölderlinova pjesništva u njemaĉkoj kulturi. Pa iako su ovdje

Georgeovi stihovi prevladavajući, moţda je vrhunac iskustva s jezikom ipak vezan za

Hölderlinov izriĉaj iz V. kitice himne «Germanija»:

I potajice, jer snivala si, ostavih

O podne ti rastajući se prijateljski znamen,

Cvijet ustiju…

Da ne i bilo dvojbe Heidegger odmah kaţe: «Jezik je cvijet ustiju. U njemu cvjeta

zemlja nasuprot cvatu neba.» (Umjesto 'nasuprot' ja bih radije rrekao 'suĉelice'. Usput

napominjem da su predavanja o Hölderlinovim 'himnama' Germanija i Rajna u

prijevodu moga mlaĊeg kolege Ivana Bubala s pogovorom Otta Pöggelera objavljena

u izdanju Demetre, Zagreb 2002. Bubalov je prijevod malo drugaĉiji, a odstupa i od

nekih već ustaljenih terminoloških rješenja – tako za Dasein umjesto 'tubitak' rabi

'opstanak', za Lichtung rabi 'ĉistinu')

96

Time se po tko zna koji put okrećemo onom 'kvadratu' u kojem odjekuje Sokratova

rijeĉ iz Gorgije, sada upravo mitski sveĉano karakteriziran : «Jezik kao kaza

svjetoĉetvorstva…

… Kaza daje to «jest» u osvijetljenu slobodu i istodobno skriveno njegovoj

mišljivosti.

Ono bezglasno zovuće sabiranje, kao koje kaza opúćuje svjetoodnos, imenujemo mi

zvon tišine. To je Jezik biti.» Opućivanje je prijevod još jednoga Heideggerova

osebujnog izraza: Bewëgung. Uzalud ćemo taj izraz traţiti u rjeĉnicima. Bewegung

bez prijeglasa na 'e' znaĉi (po)kretanje, ali ovdje se tvori glagolska imenica iz imenice

Weg - put. Put nam omogućuje stjecišta i rastjecišta i upravo to Heideggeru daje

prigodu da nam obznani:

« «Jest» se stjeĉe, gdje rijeĉ rastjeĉe.»

Rasteći znaĉi ovdje: artikulirana rijeĉ vraća se natrag u bezglasje… u zvon tišine…

To rastjecanje rijeĉi pravi je korak natrag na put mišljenja»

Biva oĉitim da jeziku uz rijeĉ jednako bitno pripada i šutnja i njom omogućeno

slušanje (opet se dakle javljaju motivi iz Bitka i vremena, potvrĊujući Höldorlinov

ranije citirani izriĉaj ).

A o slušanju u M. Heideggera vrijednu je raspravu objavio dalmatinski franjevac fra

Ante Vuĉković (oĉigledno potomak Ramljaka što su pred oko 320 godina iz Rame

izbjegli u Cetinsku krajinu).

Mišljenje je kod kasnijeg Heideggera stalno na granici izrecivoga, u temelju, zapravo

na 'donjoj' strani temelja. Naime, neumitno tehniziranje svijeta po Heideggeru dovodi

do 'zaborava bitka', a on sebe vidi u paraleli s Hölderlinom, koji u jednoj pjesmi kaţe:

«Ali prijatelju! Mi dolazimo prekasno. Bogovi doduše ţive,/ Ali iznad glave gore u

drugom svijetu…/Jer njih krhka posuda ne moţe uvijek obuhvatiti». Heidegger je

dakle – u svom samopoimanju - mislilac u jednom turobnom vremenu, iz kojeg su se

povukli boţanstvo i bitak. Ne pomaţu naša nastojanja, «samo nam neki Bog moţe

pomoći». I svoje je mišljenje on doţivljavao ambivalentno, nekad kao sudbonosno,

nekad kao uzaludan trud. Ali se jednostavno nije mogao od njega ustegnuti. Svomu

sinu Hermannu jednom je rekao: Es denkt in mir. Ich kann mich nicht dagegen

wehren. – Ono u meni misli. Ja se protiv toga ne mogu (o)braniti. Tu vidim bitnu

razliku izmeĊu Heideggera i Humboldta. Za Humboldta je bitan dijalog i zamjenica

Ti. Za Heideggera je bitan monolog. Jezik govori. On (Heidegger) je tek medij tog

govora. Mišljenje je Es – Ono! MeĊutim, ovo Es je bitno razliĉito od Freudova

podsvjesnog i pred-subjektnog Es (Id). Kod Heideggera se radi zapravo od nad-

svjesnom, nad-subjektnom Es.

C. - ZAKLJUĈNO RAZMATRANJE - GOVOR I STVARNOST: DVA PRIMJERA

Unutar širokog luka razliĉitih pogleda na jezik – od znanstveno-opisnih (De Saussure

i drugi) do 'orakularnoga' Martina Heideggera - valja naći mjesta i za pogled koji

nastoji osvijetliti specifiĉnost jezika pojedinih podruĉja mišljenja i kulture. Kao što

Humboldt s razlogom istiĉe dubinsko jedinstvo jezika,uza sve njegove pojavne

razlike, jednako je razloţno naglasiti i osobitosti govora psihologije ili etike u odnosu

na govor fizike ili informatike.

97

S obzirom na razumljivu ograniĉenost programa ovoga kratkog Uvoda u filozofiju

jezika ograniĉit ću se na dva podruĉna 'jezika': jezik politike i jezik religije,

oslanjajući se uglavnom na njemaĉke autore Carla J. Burckhardta i Romana

Guardinija.

Povijest kljuĉnog političkog nazivlja moţemo pratiti od grĉkih gradova-drţava

(polisa) do suvremenih demokracija.

Ovisno o kutovima gledanja oblici vlasti sadrţe opisne i vrednosne sastavnice.

Aristokracija je po etimologiji vlast 'najboljega' društvenog sloja, njoj bi suprotna bila

ohlokracija – vlast najlošijih. Vrednosno bi u svredini bila demokracija – naĉelno

vlast demosa, to jest politiĉkog naroda, kojega nije lako konkretizirati (iako praktiĉki

više vlasti ima onaj tko ime više bogatsva – što je urodilo i pojmom plutokracija, vlast

bogatih). Drugaĉija je i manje izravno vrednosna perspektiva koja govori o stupnju

koncentracije vlasti: monarhija je vlast pojedinca, oligarhija uglavnom nasilno

prigrabljena vlast maloga broja moćnika, dok se anarhijom naziva stanje bezvlašća

(koje moţe imati zloćudne, ali i dobroćudne oblike, što bi meĊutim pretpostavljalo

prethodni preodgoj egoistiĉnih ljudi u zdrave osobe, koje nemaju ţudnju za vladanjem

nad drugima). Krajnja suprotnost anarhiji moţda je tiranija, strahovlada pojedinca

uzurpatora ili grupe fanatika. Svi su se ovi oblici vlasti pojavljivali već u antiĉko doba

a i danas ih ima u većoj ili manjoj mjeri, gotovo nigdje kao trajan i iskljuĉiv oblik.

U traganju za poţeljnim i stabilnim stanjem politiĉke zajednice Grci su razvili niz

pojmova za vrline, koje mahom ukazuju na mitska i religijska uporišta. U dijalogu

«Gorgija» Sokrat kaţe da prema nauku mudrih i nebo i zemlju, i bogove i ljude, na

okupu drţe samo sloba, ljubav, mjera i pravednost» Nije ĉudo da je tako ţeljna sloga

imala brojne sinonime – homonoia (jednodušnost/istoumnost), sinfonia (suglasje),

harmonia (sklad), filotes (prijateljstvo), koji su mahom personifiriani u mitskim,

poluboţanskim likovima, muzama. Po predaji je Pitagora pozivao da se muzama

podigne hram jer one kao stalni zbor svojim pjevanjem vjeĉno obnavljaju slogu meĊu

uvijek novim naraštajima. U stalnoj društvenoj mijeni ovim je objedinjujućim

vrlinama ravnala sofrosine (razboritost). Nad zakonom jednoglasja bdio je Apolon.

Odmiĉući se od mita u pravcu racionalne analize vrlina Aristotel mjeru nalazi u

sredini. Tako se stoţerna vrlina hrabrosti suprotstavlja na jednoj strani kukaviĉluku, a

na drugoj strani ludoj smionosti. Tako iskrsava djelovanje psihološke relativnosti:

kukavica svom kukaviĉluku nastoji dati izgled razboritosti, ocjenjujući hrabroga

nerazborito smionim, dok onaj ludo smioni razboritost hrabroga ţigoše kao

kukaviĉluk.

Tako se sve više relativiraju ne samo osobne vrline i vrijednosti nego i društvene

vrijednosti. Jednakost (isóthes) koja je meĊu aristokratima trebala jamĉiti društvenu

stabilnost, a koja je podrazumijevala podjelu prava razmjerno vrijednosti osoba,

demokrat već zahtijeva za sebe kao graĊanina neovisno o svom doprinosu općem

dobru. Preiklo je uspijevao odrţati 'zlatnu' sredinu, ne dopuštajući ni mnoštvu ni

moćnicima da dobiju potpunu prevagu. No već Tukidid uoĉava pogubnost

vrednosnog relativizima. Optuţujući demokratske tendencije za propadanje

zakonitosti on tradicionalnoj eunomiji (dobrom pravnom poretku) suprotstavlja

kakonomiju nadirućih skorojevića koji nameću diktat i poredak demagoga i huškaĉa,

koji poravnavaju put tiranima koji će udovoljiti njihovim apetitima.

98

Kod Aristotela su vodeće politiĉke ideje i vrijednosti još u hijerarhiziranom ustroju,

ali Aleksandrovim utapanjem polisa u helenistiĉko carstvo taj se ustroj gubi i dolazi

do sukoba grupnih interesa, gdje nekoć ĉasni nazivi vrlina bivaju tek pokrićem

individualnih ili grupnih egoizama.

Nov i specifiĉan sustav društvenih vrednota stvarala je nova svjetska sila – Rim. Tu

su dominantne preteţno vrijednosti moći: dignitas (ugled, dostojanstvo) i auctoritas,

koje Rimu stjeĉu i slavu (gloria) i na temelju moći omogućeni mir – Pax Romana, koji

je Rimu trebao donijeti i osigurati i vjeĉnost – aeternitas. Nju su trebale uĉvršćivati

iustitia (pravda) i concordia (sloga). No i ovdje su vješti demagozi uspjeli izvorno

društveno i opće usmjerenim pojmovima pokrivati individualne ambicije. Tacit vrlo

pregnantno znade istaknuti kako sloboda i druge blještave rijeĉi postaju tek izlika za

podjarmljivanje drugih i vlastohleplje. Osobito su rijeĉi mir, mirotvrostvo – pacifizam

postale, sve do naših dana, predmetom manipulacije (pacifizmu se danas daju

'prilijepiti' etikete od izrazito pozitivna do izrazito negativna prizvuka). Vrhunski

majstor te manipulacije u rimsko je doba bio Gaj Julije Cezar. Da bi svom

vlastohleplju dao pozitivan ton i istovremeno diskreditirao Sulu i njegove pristaše on

je rado rabio rijeĉi humanitas i clementia (humanost i blagost). Rušenjem republike i

uspostavom carstva Rim je ovladao većim podruĉjima ali je njegova moralna snaga

ustvari nezaustavljivo slabila.

Time je meĊutim u rimsku orbitu ušla jedna nova moralna snaga – klica

judeokršćanske civilizacije, koja je s ruba carstva – najprije uz protivljenje i progone

– postupno zahvatila i samo njegovo središte, da bi s vremenom, uz moralnu snagu,

bivala i politiĉkom stvarnošću (Augustinova Civitas Dei time je naţalost dobila

priliĉno iskrivljeno tumaĉenje).

Politiĉko nazivlje s kršćansstvom poprima korjenito razliĉit ton. Sloboda je sada

prvenstveno unutarnja, duhovna stvarnost. Concordia biva

univerzalnošću/katolicitetom kršćanske vjere.

Osobitu promjenu doţivljava ideja Logosa, koja još od Heraklita ima duboko

znaĉenje temeljne uloge uma i zakona svekolike stvarnosti. Ta se ideja preko Filona

amalgamira sa staraozavjetnom boţanskkom Mudrošću a u Novom Zavjetu s Rijeĉju

– drugom boţanskom osobom, Sinom Boţjim.

Srednji vijek – što je uz ostalo i posljedica manipulacijske tendencije vlastodršca

Konstantina – dovodi do neprirodnog srastanja duhovne i politiĉke stvarnosti, koja

konaĉno dovodi do jednako neprirodnog raskida u Francuskoj revoluciji, koja protiv

kršćanstva na svoju zastavu ispisuje upravo one vrijednosti koje su izvorno kršćanske:

slobodu, jednakost i bratstvo. U malo godina meĊutim ta sloboda opet nekima sluţi za

pokriće bezobrzirne tiranije Robespierreova revolucionarnog terora. Uime te 'slobode'

giljotiniran je najveći francuski pjesnik 18. stoljeća, André Chénier, umjereni kritiĉar

kako revolucionarnog tako i reakcionarnog ektsremizma. Izvoznik revolucije

Napoleon Bonaparte protiv sebe ujedinjuje brojne trule monarhije, inaĉe sve

uzajamno neprijateljski nastrojene, što modernoj politiĉkoj povijesti umjesto

nekadašnjih sveĉanih deviza nameće prizemnije politiĉke ciljeve i vrednote – prije

svega krhku ravnoteţu snaga sa stalnim pomacima u takozvanim svjetskim

poredcima. Pravo glasa postupno postaje univerzalno, ali politĉike 'elite' izoštravaju

tehnike zavoĊenja glasaĉa uvijek novim obećanjima i pridobivanja saveznika

podjelom plijena do kojega se dolazi osvajanjem vlasti. Upravo smo svjedoci

99

vrhunskog primjera politiĉke manipulacije – jedina preostala svjetska sila nameće

svoje ciljeve i interese kao opći civilizacijski interes, a njezin Predsjednik za javnost

organizira molitvene doruĉke, dok privatno vraća dugove svojim financijerima i

sponzorima rata, namješta mimo javnih natjeĉaja poslove od pola milijarde dolara.

Ukratko, govor politike primoran je na sve veću sofisticiranost jer zahtjevi javnosti

bivaju sve veći, ali je sve veća i mogućnost manipulacije s pomoću snaţnih medija pa

je politiĉka praksa sve ciniĉnija – razvija se govor koji namjerno i ciljano ništa ne

kazuje pa tako i sve manje obvezuje.

Znatno je drugaĉiji religiozni govor. Na ovoj razini još ne ulazimo u filozofiju

religije: ostajući u filozofiji jezika samo konstatiramo da religiozni govor ima svoju

specifiĉnost, ne ulazeći u vrednovanje samoga podruĉja religijske stvarnosti.

Religiozni je govor upućen na unutarnje iskustvo takozvanoga numinoznoga. To je

podruĉje bitno drugaĉije od svjetovnoga, ali govor je o njemu moguć opet samo na

osnovi 'analogije bitka' to jest jezikom koji ukazuje istovremeno i na srodnost i na

razliĉitost dviju sfera s tim da realnostima svijeta daje dodatni smisao. Time jezik

iskazuje specifiĉnu moć prekoraĉivanja svakodnevice. Religiozni govor rabi sjvetske

sadrţaje na naĉin da oni neizravno, specifiĉnom dijalektikom iskazuju više –

religiozno se izraţava u svjetovnom ujedno se od njega razlikujući, produbljujući i

ujedno uznemirujući ono svjetovno Daje mu krajnji smisao i dovodi ga u pitanje.

Slušatelj religioznoga govora doţivljava ga meĊutim u njegovoj istinskoj naravi tek

ako on posjeduje religiozno iskustvo.

Religiozni iskaz Guardini artikulira u više stupnjeva.

Njegov je najjednostavniji oblik jednostavna slika. Ona prenosi sadrţaj neposrednog

iskustva na numinozno. Slušatelj koji je iskustvom osposobljen za razumijevanje toga

govora odmah je svjestan razlike.

Tipiĉna slika numinozne stvarnosti nalazi se na primjer u Plotinovoj i šire

neoplatonskoj slici izvora. Boţansko je izvor, ne neki izvor meĊu izvorima nego izvor

uopće, iz kojega sve proistjeĉe.

Druga slika numinoznoga jest slika svjetlosti. Ona potjeĉe iz platonske baštine, a

preuzima je u Novom zavjetu ivanovska tradicija, te još artikuliranije augustinsko

mišljenje.

Fiziĉka svjetlost sve stvari ĉini vidljivima. Duševno svjetlo pak, na primjer u ĉuvstvu

radosti obasjava srce i lice. Još je viša forma duhovno svjetlo u spoznaji istine. A svi

ti stupnjevi svjetla pomaţu nam prihvatiti iskaz da je ono numinozno, boţansko

takoĊer svjetlo. U religioznom podruĉju njemu pripada uloga koju fiziĉko svjet lo ima

u zemaljskom podruĉju. U tom svjetlu izlaze na vidjelo vrijednost i smisao, opet

naravno uz apel na religiozno iskustvo.

Druga je forma religioznih iskaza složena slika ili sklop slika. Ovdje religiozni govor

poprima veću pokretljivost i bogatstvo. Kad na primjer mistici iz kruga Meistera

Eckharta u 14. stoljeću govore o putu i pustinji:

Put te vodi u divnu pustinju

ili

Idi bez puta

uskom stazom…

100

prva slika hoće reći: ono boţansko pokreće ĉovjeka na put. Druga pak govori da

odnos prema boţanskome ide kroz pustinju, kroz bespuće – jer ono boţansko je mimo

i iznad svakoga zemaljskog poretka, htijenja, planiranja i djelovanja. (Samo usput

napominjem da je u izdavaĉkoj kući «Naprijed» u dva izdanja objaljeno djelo

Meistera Eckharta Knjiga božanske utjehe u mom prijevodu.)

Druga sloţena slika uzeta je iz Danteove Boţanske komedije. U pjevanju o Raju

Dante donosi dvije uzajamno povezane vizije. U skladu s ondašnjom ptolomejevskom

kozmologijom on govori o empireju, krugu oko cijele kugle svijeta. Taj je pojam u

prvi mah jednostavan, oznaĉuje prazni prostor oko svijeta. No kako srednjevjekovnoj

filozofiji praznina znaĉi isto što i ništavilo, susrećemo s s nezamislivim. O tome

nezamislivom, što sve okruţuje, Beatrice kaţe Danteu da je to nebo koje je ĉista

svjetlost. Ali duhovna svjetlost, puna ljubavi; ljubavi prema istinskom dobru, puna

radosti, radosti što svu slast premašuje…

S time kozmološka predstava prelazi u duševno-duhovnu i znaĉi puninu vrednota i

vrednosnih ĉina. daljnja preobrazba sastoji se u tome da Beatrice oznaĉava empirej

kao mjesto gdje se svijet nalazi, a to je um Boţji (la mente divina). Poput kruga i

njegova svjetlost i njegova ljubav okruţuju svijet.

Zatim se i to duhovno-duševno prekoraĉuje u pravcu ‗pneumatskog‘ podruĉja

anĊeoskih zborova neoplatonsko-kršćanske tradicije Pseudo-Dionizija. U središtu niza

koncentriĉnih krugova konaĉno jest točka zasljepljujuće svjetlosti. Radi se o motivu

integracije tipiĉnom za religioznu simboliku. Tu mistika sjedinjuje sve i (gotovo)

ništa, ili apsolutno maleno. Bog je simboliziran tom neproteţnom, nepomiĉno

stojećom toĉkom oko koje se sve kreće i koja sve pokreće.

Jedan daljnji tip religioznog iskaza vidi Guardini u iskazima s pomoću preobrazbe.

Prvi je primjer iz romana F. M. Dostojevskog ―Zli dusi (Demoni)‖. Skeptik Stavrogin

provocira duboko religioznoga Kirilova pitanjem o tome je li sretan, na što ovaj

odgovara da je veoma sretan. ―A malo prije si se srdio na Liputina‖ nastavlja s

provociranjem Stavrogin. ―Hm!… Ali sad više ne. Tada nisam znao da sam sretan…‖

Kirilov sad bezazleno otkriva kako je njega pogled na jedan list vratio u djetinjsjtvo

kad je kao desetogodišnjak usred zime zatvorenih oĉiju snatrio o jednom sjajnom

zelenom listu silne ljepote – i sad mu je taj susreet s listom otvorio oĉi za ljepotu i za

ĉinjenicu da je ―sve dobro‖. Ĉovjek je nesretan jer ne zna da je sretan. Samo zato. To

je sve, sve.‖

Sliĉne primjere preobrazbe trenutka u dubokom susretu s jednostavnim ĉinjenicama

svijeta ali zbiljski otvorenih oĉiju i srca Guardini nalazi kod niza drugih autora:

danskog pisca Ankera Larsena te osobito kod pjesnika R. M. Rilkea, koji na osobit

naĉin uspijeva doĉarati iskustvo prostora ―otvorenog‖, te u nekim pjesmama o temi

smrti. Jedna je od Mathiasa Claudiusa a druga od Friedricha Hölderilna. Claudius u

pjesmi s naslovom ―Smrt‖ sretno povezuje/izjednaĉuje svjetlo i ţivot a tamu smrti sa

tutnjem teškog ĉekića koji udara sate. Tama groba transponira nas u prostor

numinoznoga u doţivljaju smrti kao ure koja stavlja granicu ţivotnom vremenu.

Hölderlinova elegija na temu smrti nosi naslov ―Menonova tuţbalica za Diotimom‖ a

ustvari je pjesnikova tuţbalica za dragom Susette Gontard. U toj je elegiji izvanredno

dojmljivo povezana daljina u koju smrt odnosi drago biće s duhovnom blizinom

prisutnosti ljubljene osobe usprkos ĉinjenici smrti.

101

Guardini zakljuĉuje niz primjera podsjećanjem na tekst kojim je moderni slikar Paul

Klee popratio jedan od svojih brojnih crteţa anĊela:

Einst werd ich liegen im Nirgend,

bei einem Engel irgend.

S gledišta svake empiriĉke logike to je ĉisti besmisao (Jednom ću leţati u nigdini, uz

nekakva anĊela). No što ih više ponavljamo ovi stihovi sve više dobivaju na dubini do

gotovo magiĉnog znaĉenja.

Leţati je lokaliziran tjelesni poloţaj. No oĉito je rijeĉ o stanju s onu stranu smrti, i

‗nigdina‘ oĉito nije mjesto, a ipak se najavljeno treba zbiti ―u‖ njoj. Preko mjesnoga

osjećajno prelazimo u otvoreno. A crtaĉ-pisac zna da onamo neće biti sam nego ―uz

jednog anĊela‖. Izraţena je nada u zajedništvo i skrovitost.

Bitno je uoĉiti ‗antisimetriĉnost‘ dvaju skicozno naznaĉenih govornih stilova. Govor

politike visoko je ‗tehniciziran‘ i kodiran do te mjere da se govornik njime ustvari

zatvara obiljem govora s minimalizmom kazivanja. Za razliku od toga religiozni

govor nastoji kazati više nego što se uopće moţe reći.

To su tipiĉne tendencije dvaju spomenutih govora, što ne znaĉi da govor politike ne bi

mogao biti drugaĉiji, niti da je religiozni govor a priori slobodan od neautentiĉnosti.

No njihove konkretne oblike u ovom kratkom Uvodu u filozofiju jezika valja ostaviti

po strani.

DODATAK

Johann Gottfried HERDER, Rasprava o podrijetlu jezika («Demetra», Zagreb 2005) –

KARAKTERISTIĈNE MISLI

«…sve jake strasti svoje duše on (=ĉovjek) neposredno izraţava krikom, tonom,

divljim neartikuliranim glasom… Ţivotinja kao i junak Filoktet, ako je zaboli, cvilit

će … Ĉak i na usamljenom otoku //dakle gdje je nema tko ĉuti - jezik je prema tome

izraz, prije komunikacije // … ĉini se da slobodnije diše dok svome bolu i strahu daje

oduška … // Ali // Priroda nas nije stvorila kao odvojene kamene litice, kao egoistiĉne

monade! (str. 1) …Udarena struna izvršava svoju naravnu duţnost … priziva jeku …

Zakon: «Ne osjećaj samo za sebe, nego dopusti da tvoj osjećaj zazvuĉi!»(2) … ….

nekom udaljenom srcu mogu pruţiti povod da osjeća za to nevidljivio stvorenje. Ti

uzdasi, ti tonovi su jezik… Da je takav jezik prvotno zajedniĉki ljudima i ţivotinjama

dokazuju sad … ostatci .. takvih pojava … Koliko vrsta osjetljivosti drijema u našoj

naravi, toliko i vrsta tonova. … Sin šume, lovac, razumije jezik jelena … jezik prirode

zapravo je narodni jezik za svaku vrstu meĊusobno, pa tako i ĉovjek ima svoj jezik…

Klonulo ah istodobno je glas zanosa ljubavi i depresivnog oĉajnika, vatreno O!

jednako znaĉi provalu iznenadne radosti(4) … tonovi ne govore mnogo, ali zato

snaţno(5) … //jezik metafizike// dijete uma i društva moţe znati malo ili ništa o

djetinjstvu svoje prve majke; no stari, divlji jezici što su bliţe poĉetku, to više sadrţe

od njega … ali gle! Koliko saĉuvanih ostataka tih tonova u interjekcijama …

Najstariji istoĉnjaĉki jezici puni su uzvika, za koje mi, kasniji oblikovani narodi, ĉesto

nemamo ništa doli praznine … U njihovim elegijama, kao i na grobovima divljaka,

zvuĉe oni urlici i jauci, jedna stalna interjekcija prirodnog jezika //ovo moţda

objašnjava zašto u njemaĉkom postoji imenica Naturvolk - aš// … … Po Herderu ima

krivo njegov oponent Süßmilch da se svi jezici dadu svesti na nekih dvadesetak slova,

jer je glasova puno više…//ĉini mi se da je tu u pitanju nesporazum: oponent misli na

102

ono što je kasnije bilo predmet fonologije, a Herder na ono što je predmet

fonetike!//… Odakle posebnosti ortografije negoli od nemogućnosti da se piše onako

kako se govori? Desetci godina nisu dostatne za dobar izgovor ameriĉkih jezika

//Herder u divljake ubraja i Estonce, kod kojih navodno postoje «uĉestali

poluartikulirani glasovi»!// … nije posrijedi boţansko nego upravo ţivotinjsko

podrijetklo (jezika) …Po Herderu je naĉin pisanja hebrejskog jezika «u suprotnosti sa

zdravim umom, tj. da se nebitno (=suglasnici) piše, a ono bitno (samoglasnici) ispušta

… U nas su vokali prvi i jedini, a u njih se i ne pišu. Zašto? – Jer se nisu ni mogli

pisati … u istoĉnjaka govor je takoreći posve bio spiritus, odlazeći dah i duh usta …

Bio je to dah Boţji … a mrtva slova… bila su samo lešina koja se ĉitanjem morala

nadahnuti ţivotnim duhom … to aspiriranje odaje podrijetlo njihova jezika, to je

bjelodano – Jezik nije nastao iz slova Boţje gramatika, nego iz divljih tonova

slobodnih organa. …// MeĊutim je znakovito da Herder pripisuje ţivcima 'induciranje'

kod slušatelja istih osjećaja kakve ima 'pošiljatelj'. Za razliku od Diderota, koji misli

da slijepi teţe razumije vapaje i sl. Herder s pravom drţi da je u slijepih sluh

razvijeniji, receptivnij// 'Kriĉanje' brazilskih Indijanaca znalo je, kaţe Herder,

potaknuti na samilost Europejce // sliĉno je I. Crijević karakterizirao kao kriještanje

'slavenski' protiv uporabe kojega se on borio// … to što nas je ponovno uĉinilo

djetetom, bila je magiĉna moć govornika, pjesnika …puki prirodni zakon bio je u

osnovi toga: ton osjeta treba to simpatetiĉko stvorenje prenijeti u isti ton…

Herder konstrastira ĉovjeka i ţivotinju, pa ţivotinjama – pod utjecajem Reimarusa -

pripisuje «priroĊenu umjetniĉku sposobnost i umjetniĉki nagon». Dobro uoĉava

vezanost za 'svoj krug', sferu, tj. 'Umwelt' //Heidegger znatno korjenitije luĉi ĉovjeka i

ţivotinju upravo time što ĉovjek umire a ţivotinja ugiba (kod Herdera, barem u

hrvatskoj verziji, ţivotinja umire!)//

Herder dobro uviĊa vezu ĉudesnog instinkta i uskoće njegova djelokruga … Ĉovjek

nema usku sferu, on je 'raspršen' (bez umjetniĉkog nagona) --- Ĉovjekova je

pozornost podijeljena … 'Jezik' ţivotinje po Herderu je primjeren njenoj sferi… U

ĉovjeku umjesto instikta drijemaju druge skrivene snage. «Nijem roĊen; ali – «(20)

//Drugaĉije od Chomskog, Herder ipak sluti sliĉan odgovor – ĉovjek nije stupnjem

nego vrstom iznad ţivotinja! - slabiji po instinktu, ĉovjek ima 'prednost slobode'! I

'širi vidik'! Ĉovjek nije «nepogrešivi stroj u rukama prirode, nego sam sebi postaje

svrhom i ciljem obradbe» //tj. biće kulture - Na str. 26 sumnjiv mi je prijevod izraza

«réflexion en puissance» kao umna sposobnost, mislim da se radi o izrazu 'in

potentia'// Herder odbacuje 'društveni ugovor' kao ishodište jezika… Ako je drugima

nepojmljivo kako je ljudska duša mogla pronaći jezik, tako je meni nepojmljivo kako

je ljudska duša mogla biti to što jest, a da upravo takva, bez usta i društva, već nije

pronašla jezik(31).

Herder sugerira da je Süßmilch na korak do pravog odgovora kad kaţe „da je

upotreba jezika nuţna za upotrebu uma―. Herder istiĉe da se ni ona najjednostavnija

potreba uma nije mogla dogoditi bez jezika(33).

Ni um bez jezika ni jezik bez uma – //analogan problem nalazimo već u Platonovu

Kratilu – Ako ćemo arbitrirati Süßmilch je u krivu ako tvrdi da je Bog ‚pouĉio‘ ljude

jeziku, no u pravu je ako ga se interpretira da je Bog ‚obdario‘ ĉovjeka jezikom, kroz

prirodu/narav, ne kroz ‚lekcije‘.. No Herder ima pravo da je umnost pretpostavka…

Nelogiĉno je govoriti o „umnoj sposobnosti koja ni najmanje nije um― – to je valjda

teza njegova oponenta… Nedostaje mi njem. izvornik; što je npr. ‚genetska toĉka

jezika‘ (izraz u prijevodu)? Kako li u njem. izvorniku glasi izriĉaj „da je jezik kao

razlikovno obiljeţje naše vrste―?

103

Ne mogu zamisliti prvu ljudsku misao… a da ne dijalogiziram(40)… Ĉovjek je i kao

stvor koji osluškuje i zapaţa prirodno stvoren za jezik… //Ĉak i na usamljenom otoku

slijepac će htjeti upoznati izvore šumova te ih ‚imenovati u duši‘ – ovo me podsjeća

na Fodorov mentalese// Iz teksta Geneze „Bog dovede k njemu ţivotinje da vidi kako

će ih imenovati…― Herder zakljuĉuje „Ĉovjek je sam sebi pronašao jezik―(42)

Imenice su nastale od glagola…. Dijete ne imenuje ovcu kao ovcu, nego kao stvor

koji bleji. (44)

Kod divljaka u Sjevernoj Americi sve je još ţivo…. Jer je sve dovodio u vezu sa

sobom, svemu je davao rod //to jest muški ili ţenski// sve je prijatelj ili neprijatelj,

bog ili boţica..(45)

Pjesništvo i stvaranje rodova jezika su, dakle, interes čovječanstva(46)

Što je bio taj prvi jezik negoli prikupljanje elemenata poezije? Oponašanje zvuĉeće,

djelatne prirode(47)

Rjeĉnik duše, koji je istodobno mitologija i divna epopeja radnji i govora sviju bića…

- Što li je drugo poezija?(48)

Jezik je i ostao „nekom vrstom pjeva―…(49)

Ali ne zvuče svi predmeti!... po ĉemu će njih duša nazvati?(50) U nekom su suodnosu

vid, sluh, boja i rijeĉ, miris i ton.... ne slijevaju li se oni .. svi u jedno? Mi smo

misaoni sensorium commune, samo dotaknuti s razliĉitih strana – tu leţi

objašnjenje.(51)

Kod osjetlnih bića koja odjedamput osjećaju kroz mnoga razliĉita ĉula to skupljanje

ideja je neizbjeţno… u prirodi sve niti su jedno tkivo!(52)

Po Herderu (54) – sluh je središnje ĉulo (to znaĉi izmeĊu vida, koji nas „baca daleko―

i opipa…)

Ono što se vidi i ono što se opipava moţe postati zvuĉnim (55)

Opip je prejak, vid je prehladan i ravnodušan… Sluh je za dušu ono što je zelena,

srednja boja, za vid. Ĉovjek je stvoren da bude jeziĉno biće(56)

Kad bih sad ovdje mogao sastaviti sve krajeve i odjedanput uĉiniti vidljivma tkivo

onoga što se zove ljudskom naravi, bilo bi to posvema jeziĉno tkivo(58)

Ĉovjek je remek-djelo prirode(59)

Herder dakako (62) iz više razloga ne vjeruje „da se origines prvog ljudskog jezika,

pa makar to bio i hebrejski, ikada posve mogu razviti…―

Razlog ţestokih rijeĉi-metafora leţao je u prvom pronalasku, ali kako?... Bijaše to

sirova uzvišenost fantazije… //Cijeli je francuski jezik/ proza zdravoga uma, i

prvotno nema gotovo nijednu poetsku rijeĉ koja bi bila svojstvena pjesniku; ali

istoĉnjaci? Grci? Englezi? i mi Nijemci?(63)

//Zbog navodno boţanskog porijekla jezika Süßmilch nijeĉe postojanje sinonima. No

po Herderu Arapin ima 50 rijeĉi za lava, 200 za zmiju, 80 za med, više od 1000 za

maĉ!! Zašto su se neke izgubile (kao suvišne) ako su od Boga? – Otkuda takvo

siromaštvo izraza za unutrašnje osjećaje?(64)

400 arapskih rijeĉi za bijedu! Zar da dokoni pronalazaĉ…najnesavršenijeg jezika bude

Bog? Svaki je jezik i rasipan i oskudan, ali na svoj naĉin… Karibljani imaju tek 4

boje!! //ovo podsjeća na ‚amer. Humboldtovce!// Jedan novi kanon: IV…(66)

„što izvorniji jezik to manje apstrakcija, to više osjećaja― --- A apstrakcije potjeĉu od

osjetilnosti, npr. Duh – od vjetra i daška; sveto – od odvojenog; ljutnja – od ‚soptanja

nosnica‘(= zajapurenosti?) //Zanimljivo Herder i finski, pored estonskog, ubraja u

nerazvijene jezike!// ---Dok ideju nisu sebi razjasnili kao obiljeţje nemaju za to

rijeĉ(67)

kad, dakle takve rijeĉi uĊu u jezik toĉno im se vidi podrijetlo(68)

104

Rijeĉi se stvaraju za potrebe. ‚Divlji‘ narodi imaju malo rijeĉi za brojeve…. Feniĉani

su radi trgovine otkrili matematiku…

Što izvorniji jezik to manje gramatike u njemu, a najstariji jezik je samo prethodno

objavljeni rjeĉnik prirode(70)

//Zbog ‚komocije pronalazaĉa‘// trebala im je nova rijeĉ, a kako je dokono izmišljanje

iz prazne glave vrlo teško uzimali su neku sliĉnu rijeĉ moţda tek s izmjenom nekog

daha (‚spiritusa‘?) … Najoĉitijim naposljetku postaje razvoj jezika putem uma i uma

putem jezika, kad je već napravio nekoliko koraka, kad u njemu već postoje

umjetniĉka djela, npr. pjesme, kad je pronašeno pismo(75)

D r u g i d i o --- kojim je putem ĉovjek na najprikladniji naĉin mogao i morao

sebi pronaći jezik?

//Herder nabraja niz prirodnih zakona//

Prvi prirodni zakon: Čovjek je biće koje slobodno misli i djeluje, čije

snage nastavljaju djelovati progresijom; zato je (čovjek) stvorenje jezika!(77)

Promatran kao gola ţivotinja bez instikata ĉovjek je najbjednije biće //sliĉne misli

susrećemo već kod Platona!// Ali taj jadni stvor bez instikata… od prvog trenutka je

slobodno djelovao kao umni stvor(78) … Ako se ni najmanja radnja njegova razuma

nije mogla dogoditi bez natuknice, onda je i prvi trenutak osvješćenja bio trenutak

unutarnjeg postanka jezika… od prvog trenutka to nije ţivotinja… stvor koji razmišlja

… taj ĉovjek nije došao iz Platonove špilje…(79)

Cijela priroda navaljuje na ĉovjeka da razvije svoje snage, svoja ĉula, sve dok ne bude

ĉovjek. I budući da od tog stanja zapoĉinje jezik i cijeli lanac stanja u ljudskoj duši

takve je vrste da svako takvo stanje dalje razvija jezik…(80)

Kod ĉovjeka trajno djeluje ‚zakon usavršavanja‘… Ĉovjekov „lanac misli postaje

lancem rijeĉi―(82)

Netko tko bi mislio bez rijeĉi, morao bi biti najmraĉniji zanesenjak ili marva,

najapstraktniji vidjelac bogova ili neka sanjajuća monada … ĉovjek osjeća razumom i

govori jer razmišlja(83).

Što mogu filozof i filolog u svom mrtvom muzeju poboljšati od jezika, koji živi u svoj

svojoj djelotvornosti?(88)

Nepojmljivo mi je kako je naše stoljeće tako duboko moglo zalutati u hladovinu…

Uzima se mrtvo mišljenje… tupi, kasni zakoni gramatike su ono što štujemo, a

zaboravljamo zbiljsku boţansku prirodu jezika koji se oblikovao u njezinu srcu s

ljudskim duhom, ma kako nepravilnim se ĉinio(91)

Drugi prirodni zakon

Čovjek je po svojem odreĎenju društveno biće: Usavršavanje jezika mu je,

dakle, prirodno, bitno i nužno(92)

Naš materinski jezik bio je istodobno prvi svijet, koji s mo gledali… i radost koju smo

uţivali!... sve to jedno s drugim biva ovjekovjeĉeno – jezik već postaje pjesmom!(96)

A koje li je blago obiteljski jezik za neki rod u nastajanju! … Grci su pjevali o

Argonautima.. Kelti o oĉevima svojih plemena… MeĊu Peruancima i

Sjevernoamerikancima… još vlada ovo podrijetlo plemenskoga jezika u pjesmama

njihovih plemena i otaca(100)…

Treći prirodni zakon

Kao što nije bilo moguće da cijeli ljudski rod ostane jedno stado, tako nije

mogao ni zadržati jedan jezik. Tako dolazi do oblikovanja nacionalnih jezika.

Svaki rod u svoj jezik unosi kućni i obiteljski ton: to prema izgovoru postaje

razliĉitim dijalektom(101)

ĆudoreĊe društva i moćna boţica navika uskoro će prema gestama i pristojnosti uvesti

ove posebnosti i one razliĉitosti - i evo dijalekta! //još više// same riječi, smisao,

105

duša jezika – kakvog li beskrajnog polja razliĉitosti! //meĊu mnoštvom sinonima

jedan (govornik) preferira ovaj, drugi onaj sinonim – to je dovelo do razliĉitih

idioma… U knjigama jezik dulje traje//

U slobodnom ţivotu… mora se mijenjati (jezik)(103)

Dok ţivotinje imaju skuĉene sfere ljudi su nastanjeni praktiĉki po ĉitavom globusu – i

to dovodi do jeziĉne raznolikosti…

Herder se protivi stereotipnim sudovima o ĉovjeku. Ĉovjeka se „ne smije prema

nekom omiljenom sistemu siliti da bude nešto drugo. On nije nikakav Rousseauov

šumski ĉovjek: on ima jezik. On nije nikakav Hobbesov vuk: on ima obiteljski jezik.

No on --- moţe.. stvoriti suprotnu prirodu, naviku i jezik… Uzrok ovoj jezičnoj

različitosti tako bliskih naroda i njihovoj različitosti u načinu mišljenja i života jest –

meĎustobna obiteljska i nacionalna mržnja(105).

//Uzrok moţe biti i oskudica hrane, vode i sl.// Uzrok tog neprijateljstva i vjeĉitih

ratova u takvom sluĉaju više je plemenita ljudska slabost nego podla opaĉina(106)

Tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Barbar i zlobnik! Stranac, neprijatelj! Kao u

Rimljana prvotno rijeĉ hostis(107)

//Aludirajući na kulu babilonsku// Herder napominje kako je i „nesloga oko jedne

velike zajedniĉke namjere, a ne samo seoba naroda bila uzrok tako mnogim

jezicima―(109)

Četvrti prirodni zakon

Ljudski rod po svôj vjerojatnosti čini progresivnu cjelinu j e d n o g

podrijetla u j e d n o m velikom domaćinstvu, a tako i svi jezici i cijeli lanac

postanka

… prva misao u prvoj ljudskoj duši povezana je s posljednjom u posljednjoj ljudskoj

duši.

Da je jezik ljudima priroĊen kao pĉelama pravljenje meda, cijela ta najveća i

najraskošnija graĊevina odjednom bi se srušila! Svatko bi sa sobom na svijet donio

malo svog jezika(110)

Ako svatko pronalazi samo za sebe, onda se bespotreban trud udvosturĉuje do u

beskonaĉnost i pronalazaĉki razum biva lišen svoje najveće odlike, a to je rast… Ako

sam došao na svijet i odmah moram k mojima na poduku, onda su to morali i moj

otac, i otac njegova plemena, i prvi od sviju otaca. Lanac seţe dalje i zaustavlja se tek

na jednome, na prvome: od njega zapoĉinje rod, poduka, jezik… Kako velik li je jezik

s tog gledišta! Riznica ljudskih misli, gdje je svatko na svoj naĉin nešto pridonio! Zbir

djelotvornosti sviju ljudskih duša.(111)

Da su ljudi nacionalne ţivotinje i da je s vaka od njih posve nezavisno pronašla svoj

jezik, onda bi on zacijelo morao pokazivati razliĉitost kakva bi moţda trebala

postojati izmeĊu stanovnika Saturna i Zemlje – a u nas se očito ipak sve razvija na

jednom temelju. Ne samo kad je posrijedi oblik, nego i stvarni hod ljudskoga duha; jer

meĊu svim narodima Zemlje gramatika je gotovo izgraĎena na isti način. Jedino se

kineski, koliko ja znam, u tome bitno razlikuje…(113)

Njemaĉki još ima ista slova kao i koptski, a Irci su bili dosta hrabri da za Homera

izjave da je to prijevod s njihova jezika. Tko zapravo, ako se više ili manje bavi

jezicima, moţe ne spoznati srodnost jezika?(114)

U cjelini vidljiv ostaje prirodni zakon: Jezik se sadi i usavršava s ljudskim rodom…

kako malo toga bi pronašao usamljenik, ĉak i usamljeni filozof na svom pustom

otoku!(115)

Što više okrenuta protiv neke druge obitelji, to jaĉe (obitelj) zbija svoje redove, to više

jaĉa u svojemu korijenu, pretvara djela svojih predaka u pjesme, pokliĉe, vjeĉne

106

spomenike, to ĉišće i patriotskije zadobiva to jeziĉno mišljenje - to jaĉe napreduje

usavršavanje jezika, kao dijalekt otaca: zato je priroda odabrala to usavršavanje(116)

Mi Nijemci još bismo mirno ţivjeli u našim šumama poput Amerikanaca, ili bismo

štoviše u njima surovo ratovali i bili junaci, da lanac strane kulture nije dopro tako

blizu nas i prisilio nas silinom svih stoljeća da se ukljuĉimo u nj. Rimljanin je svoje

obrazovanje preuzeo od Grĉke, Grk ga je dobio iz Azije i Egipta, Egipat iz Azije,

Kina moţda iz Egipta – tako lanac ide dalje od one prve karike i moţda će jednom

doseći preko cijele zemlje… grĉka gramatika mogla je biti i postala je boljom od

istoĉnjaĉke, jer joj je bila kćerka, rimska pak filozofskijom od grĉke, francuska

finozofskijom od rimske: - nije li patuljak na ramenima nekoga diva uvijek veći //hm..

valjda 'viši'// od samoga diva?(117)

Sada se odjedanput vidi kako varljiv je dokaz o boţanskom podrijetlu jezika… -

Red i ljepota postoje, ali kada, kako i odakle su došli? Zar je taj zadivljujući jezik

prvobitan jezik? I nije li on dijete svih stoljeća i mnogih nacija? (118)

Više podrijetlo ne posjeduje ništa sebi u prilog, ĉak ni svjedoĉanstvo istoĉnjaĉkog

pisma na koje se poziva, jer ono oĉito ukazuje na ljudski poĉetak jezika imenovanjem

ţivotinja… Ljudsko podrijetlo pak pri-(119)

kazuje Boga u velikom svijetlu: njegovo djelo, ljudsku dušu, koja sama iz sebe stvara

i razvija jezik, jer je njegovo djelo ljudska duša… //Akademija je zadala hipotezu o

podrijetlu jezika, no Herder je kao natjecatelj// prekršio zapovijed Akademije i nije

iznio hipotezu: jer što bi bilo kad bi jedna hipoteza jednako vaţila i vrijedila kao i

druga? A kako se to što ima formu neke hipoteze obiĉno promatra nego kao filozofski

roman – Rousseauov, Condillacov i ostalih? On se isto radije potrudio prikupiti čvrste

podatke iz ljudske duše, ljudske organizacije, graĎe svih starih i divljih jezika i cijelog

domaćinstva ljudske vrste te tako dokazati svoju tvrdnju, kao što se može dokazati i

najčvršću filozofsku istinu. Vjeruje da je svojim neposluhom prije ispunio volju

Akademije, nego što bi je inaĉe bio ispunio.—(120)

IZBOR IZ LITERATURE

Ovaj 'izbor' moţda je i preopširan, ali za to ima više razloga. Neki su naslovi uvršteni

jer su vaţni, drugi jer su dostupni, treći jer ima i studenata koji su više zainteresirani

za ovu materiju. Kako je knjiţnica Filozofskog fakulteta u Mostaru još uvijek veoma

skromna, većinu naslova zainteresirani mogu dobiti preko mene pa fotokopirati za

osobnu upotrebu (to je u naĉelu zabranjeno umnoţavati). Nisam se trudio oko

nekakva naĉelnog popisa, ni abecednog, ni sadrţajnog, ni kronološkog.

A.P. Martinich, (ed.), The Philosophy of Language, Oxford, 2001 (4. izdanje)

Ch. Bermes, (ed.), Sprachphilosophie, Karl Alber Verlag, München 1999

P. Prechtl, Sprachphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart 1999

E. Heintel, Einführung in die Sprachphilosophie, WBG, Darmstadt 1991

M. Devitt & K. Sterelny, Jezik i stvarnost, KruZak, Zagreb 2002 (teško i

tendenciozno)

F. de Saussure, Tečaj opće lingvistike, Zagreb 2000.

G. Frege, Osnove aritmetike i drugi spisi, KruZak, Zagreb 1995.

G. Švob, Frege: Pojmovno pismo, Zagreb 1992

L. Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, V. Masleša, Sarajevo 1987.

L. Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998.

L. Wittgenstein, The Blue and Brown Books, Basil Blackwell, 1958

N. Malcolm, Ludwig Wittgeinstein, u «Encyclopedia of Philosophy», P. Edwards

107

(ed.) London 1967

G.E.M. Anscombe, Introduction to Wittgenstein's Tractatus, London 1959

Wilhelm Baum, Ludwig Wittgeinstein izmeĎu mistike i logike, Zagreb, 2006

I. Macan, Wittgensteinova teorija značenja, HFD Zagreb 1996

W.v.O. Quine, Riječ i predmet, KruZak, Zagreb 1999.

S. Kripke, Imenovanje i nužnost, KruZak, Zagreb, 1997

D. Davidson, Istina i interpretacija, Demetra, Zagreb, 2000.

N. Mišĉević, Filozofija jezika, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

E. Cassirer, Prilozi filozofiji jezika, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000.

M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.

« Unterwegs zur Sprache,

A. Vuĉković, Dimenzija slušanja u Bitku i vremenu Martina Heideggera, HFD ZG

R. Jakobson, Saggi di linguistica generale, Feltrinelli 1966

E. Sapir, Language,

B.L. Whorf, Sprache, Denken, Wirklichkeit, Rowohlt, Hamburg, 1963

N.A. Chomsky, Syntactic Structures, Haag 1957

« Language and Mind, New York 1968

« Cartesian Linguistics, New York 1966

« Knowledge of Language, Praeger, Westport 1986

« Language and Problems of Knowledge, MIT 1988

N.A. Ĉomski, Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972

E. von Savigny, Die Philosophie der normalen Sprache, Suhrkamp, Frankfurt 1969

M. Dummett, Ursprünge der analytischen Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt 1988

« The Seas of Language, Clarendon Press – Oxford, 2003

J.R. Searle (ed.), The Philosophy of Language, Oxford 1971

« Speech Acts, Cambridge, 1969

« Geist, Sprache und Gesellschaft, Suhrkamp Frankfurt 1998

M. Black, The Labyrinth of Language, Mentor New York & Toronto 1969

F. v. Kutschera, Sprachphilosophie, UTB 1993

J.L. Austin, How to Do Things with Words,Oxford 1962

B. Hale & C. Wright (ed.), A Companion to the Philosophy of Language, Blackwell

1999

H.G. Gadamer, Čitanka, MH 2002

J.G. Herder, Rasprava o podrijetlu jezika, Demetra, Zagreb 2005

W. v. Humboldt, Schriften zur Sprachphilosophie, Cotta Stuttgart1963

Sprache und Wirklichkeit, Essays, dtv 1967

J. Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, Frankfurt 1981 (u prvom od

dva sveska III poglavlje – stranice 369-452 - posvećeno je većinom analitiĉkoj

filozofiji jezika, uz iznenaĊujuće temeljito poznavanje iste).

Zbog siromaštva naše knjiţnice dragocjena je mogućnost nalaţenja mnoštva

relevantnih podataka na internetu. Nadam se da se svi studenti mogu slućiti engleskim

jezikom, jer bez toga uzaludna spomenuta raspoloţivost podataka na internetu.