95212510 Smrt u Veneciji Tomas Man (1)

7/30/2019 95212510 Smrt u Veneciji Tomas Man (1)

1/59

THOMASMANN

Smrt u Veneciji" S. Fischer Verlag, Berlin 1913. Ali rights reserved by S, Fischer Verlag GmbH,

Frankfurt am Main. Zlatko Crnkovi 2004 Mediasat Group, S. A / Mediasat Rights Kft. za

ovo izdanje

Printed in Spain

ISBN 84-9789-665-3ISBN 953-7160-22-XD.L. B. 37 014-2004

Globus Media d.o.o.Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje iskljuivo uz primjerak

Jutarnjeg Hita.Sva prava pridrana.

Biblioteka JutarnjeglistaXX .STOLJEE

23

SMRTuVENECIJI Thomas Mann

Naslov originala: Der Tod in Venedig Prijevod: Zlatko Crnkovi

Prijevod Zlatko Crnkovi

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LIST


2/59

Prvo poglavlje

Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako seJubeno zvao otkako je navrio pedesetu, jednog se pro- jetnog popodneva godine 19.., koja je naem kontinentunjesece i mjesece opasno prijetila, otputio iz svoga stanai Prinzregentenstrasse u Miinchenu sam na dulju etnju,ilazdraen tekim i osjetljivim poslom prije podne koji jeipravo sad iziskivao najveu pozornost, oprez, pronicavost preciznu volju, pisac nije mogao ni poslije objeda obuz-lati u svojoj nutrini treperenje stvaralakog zanosa, onaj>motus animi continuus1 , u emu i jest, prema Ciceronu,)it govornitva, pa se nije mogao utei snu koji bi ga okri-epio, a koji mu je, otkako ga je snaga sve bre naputala,)io potreban bar jedanput dnevno. Stoga je uskoro nakons'aja otiao od kue nadajui se da e ga zrak i gibanje okri- ,,epiti i donijeti mu plodonosnu veer.

Bijae poetak svibnja i, nakon hladnih i vlanih\ jedana, zapoele su preuranjene ljetne vruine. U Eng- ,eskom perivoju, iako je tek bio ozelenio njenim liem,MJae sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo)d vozila i etaa. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele

Neprekidno gibanje due (lat.).


3/59

sve tie i tie staze, Aschenbach je neko vrijeme promatramete u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalinekoliko fijakera i ekipaa, a onda se zaputio, o zalaskisunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, kui, jer je biumoran a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te jodluio pokraj Sjevernog groblja priekati tramvaj koji ga odvesti ravno kui.

Sluajno na stajalitu i oko njega nije bilo ni ive dui Nije bilo vozila ni na poploenoj Ungererovoj ulici, po kc joj su se prema Schwabingu protezale tranice ljeskajui sna osami, ni na cesti koja vodi u Fohring; pa ni iza ogradklesarskih radionica, gdje je na prodaju bilo kriev;nadgrobnih ploa i spomenika, kao da je tu neko drugenenastanjeno groblje, nije se nita micalo, a mrtvanicgraena u bizantskom stilu preko puta nijemo je stajala piodsjaju dana na izmaku. Na proelju ukraenom grkir krievima i hijeratskim motivima u svijetlim bojama bi jahu simetrino poredani natpisi zlatnim slovima, biranizreke o zagrobnom ivotu, primjerice: Oni odlaze u staiBoji, ili: Vjena svjetlost svijetlila im! ekajui tramvaj Aschenbach se nekoliko minuta ozbiljno zabavljaodgonetavajui te formule i zadubljujui se u tu prozirnmistiku kadli se prene iz sanjarija ugledavi na trijemiiznad dvije apokaliptine zvijeri to uvaju stube, ovjek koji mu svojom pomalo neobinom pojavom usmjeimisli na posve drugu stranu. Nije bilo jasno je li izaao iz kapelice na bronanvrata ili je neopazice doao izvana i popeo se uza stubi Ne udubljujui se posebno u to pitanje, Aschenbac jeipak bio skloniji prvoj pretpostavci. Srednje visin*mrav, bez brade i napadno prastog nosa, ovjek je biridokos i imao tipinu mlijenu i pjegavu put. Oito nij

bio bavarskog podrijetla: u najmanju ruku, likov eir koji mu je pokrivao glavu, irok i ravna oboda, pridavaomu je izgled tudinca iz daleka svijeta. Dodue, nosio jetipinu bavarsku naprtnjau na leima, i bio u ukastusuknenu odijelu s pojasom, preko lijeve ruke podboene oslabinu prebacio je sivu kinu kabanicu, a u desnoj draotap sa eljeznim iljkom kojim se ukoso odupro o pod,naslonivi se kukom na nj i prekriivi noge. Uzdignuviglavu tako da mu je iz iroke sportske koulje virio mravvrat na kojem se isticala krupna i gola Adamova jabuica,gledao je bezbojnim oima riih trepavica, izmeu kojih suse okomito pruale dvije energine bore koje su udnoodudarale od kratkog, prastog nosa, otro motrei neto udaljini. Takav je a moda je tom dojmu pridonosilo i toto je stajao na povienu mjestu to ga je povisivalo svojim dranjem odavao neto gospodski nadmono,snano, pa ak i divlje; jer, bilo da je, onako zasjenjen,krivio lice spram sunca na zalasku, bilo da mu je to bilatrajna fizionomijska nepravilnost, reklo bi se da su muusne prekratke i potpuno povuene sa zubi, tako da sumu se zubi, ogoljeni do samih desni, jasno ocrtavali, bijeli idugaki.

Bit e da se Aschenbach svojim napol rastresenim,napol radoznalim promatranjem tudinca ogrijeio o pris-tojnost, jer je iznenada opazio da mu onaj uzvraa pogle-dom, i to tako ratoborno, gledajui ga pravo u oi, s tolikooitom namjerom da stvar dotjera do krajnosti i prisiliznatieljnika na povlaenje, da se Aschenbach, neugodnodirnut, okrene na drugu stranu i pode uz ogradu te usputodlui da vie nee pogledati tog ovjeka. U sljedeem ga jetrenutku i zaboravio. Ipak, moda je neka lutalaka crta uvanjtini tog stranca djelovala na njegovu matu, ili je


4/59

Odvie zaokupljen zadaama koje su pred njega postavljalinjegovo Ja i europska dua, odvie optereen obvezom dastvara, odvie nesklon razonodi da uiva u arenilu van- jskog svijeta, potpuno se zadovoljio predodbom o Zem-Ijinoj povrini kakvu moe svak stei a da se ne makne izsvoga kruga, i nikad nije bio u napasti da otputuje izEurope. Pogotovo otkako mu se ivot polako bliio kraju,otkako ga je muila bojazan da nee dovriti svoje djelo ta briga da e mu vrijeme moda istei prije nego obavi toima obaviti i potpuno se izrazi, nije vie bilo neto to je

mogao odbaciti kao puki hir vanjski mu se ivotograniio gotovo iskljuivo na ovaj lijepi grad koji mu je postao zaviaj,i na obini ladanjski posjed to ga je podigaosebi u gorju, gdje je provodio kiovita ljeta.

Stoga je i ono to ga je netom tako kasno i nenadanoobuzelo sveo na pravu mjeru razumom i samodisciplinomkoju je bio stekao jo u mladim danima. Naumio je biodjelo za koje ivi dovesti do stanovite toke prije negoto ode na ljetovanje, pa mu se pomisao da se proskitasvijetom, to bi ga na vie mjeseci udaljilo od posla, inilaodvie neozbiljnom i neumjesnom da bi uope dolazila uobzir. Pa ipak je i te kako dobro znao iz kojeg se razlogatako neoekivano javila ta napast. Morao je priznati samsebi da je ta enja za daljinama, za neim novim, ta

udnja za slobodom, rastereenjem i zaboravom pukinagon za bjeanjem, nagon da pobjegne od pisanja, odsvakidanje scene svoje hladne, krute i strastvene dunosti.Volio je dodue taj rad i gotovo da je ve zavolio i zamornu borbu to se svakog dana obnavlja izmeu njegove ilave1 ponosne, viekratno iskuane volje i ovog sve veegumora, o kojem nitko ne smije nita znati i koji se ni usamom djelu ne smije niim odati, nikakvim znakom

moda posrijedi bio kakav tjelesni ili duevni utjecaj; tek,iznenada je osjetio neko udno irenje nutrine, neki nemir koji neto trai i luta, neku mladenaki arku udnju zadaljinama, osjeaj toliko iv, toliko svje ili toliko davnozaboravljen i zapretan da je stao kao ukopan, s rukama naleima i pogleda uprta u zemlju, ne bi li ispitao bit i svrhutog osjeanja.

Bila je to elja za putovanjem, nita drugo, ali se doista javila kao napadaj i prometnula se u strast, uzvila se do privienja. udnja mu je progledala, a mata, koja se jo

nije bila smirila od prijepodnevnog rada, uobliila je svauda i strahote raznovrsne zemlje, koje je odjednom htjela predoiti sebi: vidio je, zaista je vidio krajolik, tropskimovarni kraj pod nebom punim gustih isparenja,vlaan, bujan i golem, neku iskonsku divljinu to sesastoji od otoka, barutina i glibovitih rijenih rukavaca vidio je kako iz silnog spleta paprati, nabujalog i preobilnorascvjetanog bilja, stre nadaleko i nairoko kosmata stabla palma, vidio je udnovato oblikovano drvee kako putakorijenje kroz zrak u zemlju, u ustajale vode to sezelenkasto prelijevaju, a izmeu plutajueg cvijea,mlijenobijelog i velikog poput plitica, stoje u pliakuegzotine, visoke ptice neobinih kljunova i netremicegledaju u stranu, vidio je izmeu kvrgavih stabljika bam-

busova iblja kako sijeva oima skutreni tigar i osjetiokako mu srce lupa od strave i zagonetne enje. Tad se privienje raspline i Aschenbach zavrti glavom i nastavihodati uz ograde klesarskih radionica.

Otkako je imao na raspolaganju sredstva da se po voljislui prednostima meunarodnog prometa, smatrao je putovanja higijenskom mjerom koju s vremena na vrijemetreba poduzeti, pa makar i protiv svoje volje i sklonosti


5/59

nemoi i oputenosti. Ipak, inilo mu se razumnim dane zatee previe luk i da ne ugui od svoje volje porivkoji je tako snano izbio u njemu. Razmiljao je o svomradu, razmiljao je o mjestu gdje ga je danas, kao i juer, prekinuo, o mjestu koje se kanda ne eli pokoriti nistrpljivoj skrbi ni naglu zahvatu. Iznova ga je sad ispitivao, pokuavao otkloniti ili razrijeiti tu smetnju, ali je odustao,najeen od gaenja. Nije bila posrijedi nikakva posebna potekoa, nego ga je sputavala pretjerana nevoljkost kojase ne eli zadovoljiti nesavrenou. To je nezadovoljstvo,naravno, bilo neto to mu se jo u mladim danima iniloda je bit i intimna narav talenta, i zbog njega je svladavao ihladio osjeaje znajui da su osjeaji skloni zadovoljiti seradosnom povrnou i polovinim savrenstvom. Neosveuje li se to sad moda zasunjeno uvstvo naputajuiga, odbijajui da ubudue nosi njegovu umjetnost na svojimkrilima i odnosei sa sobom sav zanos, svako ushienjeformom i izrazom? Ne bi se moglo rei da loe pie: utome je bar prednost njegovih poodmaklih godina to je usvako doba miran i uvjeren u svoje majstorstvo. Ali onsam, dok nacija slavi to majstorstvo, ne nalazi u njemuveselja, i sve mu se nekako ini da njegovu djelu nedostajeonih znaajki razigrane i vatrene udi koja, i sama proiz-vod radosti, prua svijetu veu radost nego bilo kakavunutarnji sadraj ili bilo kakva vana odlika. Pribojavao seljeta na ladanju, samotnikog ivota u kuici sa sluavkomkoja mu kuha, i sa slugom koji ga dvori; pribojavao sedobro poznatih obrisa gorskih vrhunaca i litica to eopet okruivati njegovu nezadovoljnu sporost. Nametnuomu se tako prekid, improvizacija, danguba, dah daljina i priljev svjee krvi ne bi li mu ljeto postalo podnoljivije i plodnije. Pa dobro, onda otputovat e! Nee daleko

10


6/59

nee ba do tigrova. Jedna no u spavaim kolima i sijestaod tri-etiri tjedna u nekom omiljenom ljetovalitu, naljupkom Jugu...

Tako je razmiljao dok se pribliavala buka elektrinogtramvaja Ungererovom ulicom, a dok je ulazio u tramvaj,odlui veer posvetiti prouavanju zemljovida i voznogreda. Na platformi se tramvaja sjeti da pogleda gdje jeonaj ovjek u likovu eiru, taj drug njegova kratkogzadravanja na stajalitu to ipak nee proi bez posljedica. Nije mu bilo jasno kud je taj ovjek nestao jer ga nije vie bilo na onom mjestu gdje je stajao niti bilo gdje drugdje u blizini, a nije ga bilo ni u tramvaju.

3*

.,tk


7/59

Drugo poglavlje

Pisac jasne i snane prozne epopeje o ivotu FridrikaVelikog, strpljivi umjetnik koji je dugim marom utkaomnogobrojne ljudske sudbine i likove u potku romanaokupivi ih u sjeni jedne ideje pod naslovom Maja,tvoracone jedre pripovijetke naslovljene Bijednik koja jezaduila cijelu jednu mladu generaciju ukazujui joj namogunost da stekne moralnu odlunost i s onu stranunajdublje spoznaje, autor, najposlije (ovim su ukratkonaznaena djela njegove zrelosti), strastvene rasprave Duhi umjetnost koja je svojom sreivakom snagom iautentinom rjeitou navela ozbiljne kritiare da je stave uz bok Schillerovoj raspraviO naivnom i sentimentalnom pjesnitvu:Gustav Aschenbach roen je u L., okrunomgradu pokrajine Sleske, kao sin vieg sudskog slubenika.Preci mu bijahu asnici, suci, upravni dunosnici, ljudikoji su provodili discipliniran, pristojan i tur ivot ukraljevskoj i dravnoj slubi. Dublja duhovnost utjelovila se bila jednom medu njima u osobi jednog propovjednika;neto ivlja, ulnija krv dola je u obitelj u prethodnomnarataju s pjesnikovom majkom, kerkom ekog kapel-nika. Od nje je naslijedio znaajke strane rase. Iz brakaslubene i trijezne savjesnosti s mranijim, vatrenijim

12


8/59

porivima ponikao je umjetnik, umjetnik o kojem je rije.Kako je svim svojim biem bio predodreen za

slavu, pokazao je, ako ne ba preranu zrelost, a ono bar,zahvaljujui odlunosti i reskosti svoga naina govora,da je rano stekao zrelost i vjetinu u javnim nastupima.

Prouo se tako rei jo u gimnaziji. Nakon deset godinanauio je obavljati za svojim pisaim stolom drutvene iadministrativne dunosti koje mu je nametnula znameni-tost; nauio je pisati pisma koja, ma koliko bila kratka (jer mnogo se trai od ovjeka koji je zadobio uspjeh i povjer-enje), moraju uvijek biti dobrostiva i znaajna. S etrdesetgodina, morao je, onako umoran od napora i promjenljivesree samog rada, odgovarati na potu koja je nosila markeiz svih krajeva svijeta Bojeg.

Njegov talent, podjednako dalek od svake banalnosti iod svake ekscentrinosti, bio je kao stvoren da zadobije uisti mah povjerenje ireg opinstva i divljenje i bodrenjesladokusaca. Stoga su ve od mladih dana oekivali odnjega dostignua i to izvanredna dostignua panikad nije ni upoznao dokolicu, nije znao to je bezbrianmladenaki nehaj. Kad se jednom, u svojoj trideset petojgodini, razbolio u Beu, jedan je dobar promatra na- pomenuo o njemu u drutvu: Aschenbach je, znate,oduvijek samo ovako ivio i tu je vrsto stisnuo lijevuaku a nikad ovako pa je nehajno spustio ot-vorenu aku s priruja stolice. I to je bilo tono; hrabrostAschenbachova morala bila je u tome to njegova naravnipoto nije bila robusna, nije bila od roenja takva nego j je neprestano bila upregnuta u naporan rad.Lijenika skrb iskljuila je djeaka iz kole i nagnala ga , dase koluje kod kue. Odrastao je osamljen, bez drugova, jemorao spoznati kako pripada soju u kojem tal-

13


9/59

ent nije nikakva rijetkost, ali je rijetkost tjelesna podlogkoja je talentu potrebna da se razvije soju koji rari(daje svoja najbolja ostvarenja i koji malokad ouva svojiumijee do u pozne godine. Ali njemu je najdraa rijei bila izdrati u svom je romanu o Fridriku vidio sami

apoteozu te zapovjedne rijei koja mu se inila da sadrisve vrline djelatnog trpljenja. Isto je tako arko elio ostat jeti jer je oduvijek drao da je doista velik, sveobuhvatanda je doista vrijedan samo onaj umjetniki opus kojem jisueno da na svim stupnjevima ljudske egzistencije budkarakteristino plodan.

Kako je dakle na njenim pleima morao nositi zadaokoje mu je uprtio talent, i kako je elio daleko stii, bila mi je nadasve potrebna disciplina a disciplina mu je, sreom bila uroena batina s oeve strane. S etrdeset, s pedesegodina, dakle u dobi kad drugi ve rasipaju svoje darovesnatre i odgaaju ostvarenje velikih planova, on je dan ranizapoinjao mlazovima hladne vode po prsima i leima, d bi, s dvije visoke votanice u srebrnim svijenjacima ponairukopisa, u dva-tri revna i savjesna jutarnja sata, rtvova

umjetnosti svu snagu koju je bio prikupio u snu. Moglo mise oprostiti, tovie, bila je to zapravo prava pobjeda njegovmorala to su neupueni ljudi svijet u Maji,ili epske masmedu kojima je tekao Fridrikov junaki ivot, smatra proizvodom koncentrirane snage i duga daha, a zapravo snjihova veliina sastojala od niza nebrojenih pojedinaninadahnua, i sve je to bilo, u cjelini i u najmanjoj pc jedinosti, tako vrsno tivo samo zato to je njihov tvoragodinama podnosio napetost tih djela s onom ustrajnoi ilavou s kojima je osvojena njegova rodna pokrajiflleska, i zato to je na njihovo stvaranje utroio sve svojnajbolje i najvrednije sate. $&

14


10/59

Da bi neka znaajna duhovna tvorevina umah izvrilairok i dubok utjecaj, mora postojati stanovito tajnosrodstvo, pa i suglasnost, izmeu osobne sudbine njezinaautora i ope sudbine njegovih suvremenika. Ljudi neznaju zato slave neko umjetniko djelo. Daleko od togada budu pravi znalci, oni vjeruju da su otkrili stotinuodlika da bi opravdali svoje divljenje, ali je pravi razlognjihovu odobravanju neto nedokuivo, puka simpatija.Aschenbach je jednom, na prilino nezapaenu mjestu,izravno ustvrdio da je gotovo sve veliko to postoji nast-alo neemu usprkos, usprkos alosti i patnji, siromatvu,naputenosti, tjelesnoj slabosti, poroku, strasti i tisuudrugih zapreka. Ali to je bilo neto vie od obine na- pomene, bilo je to iskustvo, bila je to formula njegovaivota i slave, klju njegova djela. Pa zar je onda udoto je to bio i moralni znaaj, vanjska gesta njegovihnajkarakteristinijih likova?

O novom tipu junaka koji se ponavljao u raznovrsnimindividualnim pojavama i koji je bio prirastao srcu ovog pisca, napisao je ve prilino rano jedan mudri analitiar:da je on zapravo ideja jedne intelektualne i mladenakemukosti koja ponosito i stidljivo stee zube i mirno stojidok joj maevi i sulice probadaju tijelo. Bijae to lijepo,duhovito i tono, iako naoko previe pasivno reeno. Jer sabrano dranje pod udarcima sudbine, ljupkost u patnjinije samo trpljenje; to je djelatno dostignue, pozitivnitrijumf, a lik svetog Sebastijana najljepi je simbol, akone ba svekolike umjetnosti, a ono bar umjetnosti o kojoj je upravo rije. Zavirimo li u taj ispripovijedani svijet,vidimo elegantno svladavanje sama sebe, koje do posljed-njeg asa krije pred oima svijeta unutarnje raspadanje, bioloko rastakanje; ukastu runou, osjetilno zane-

15


11/59

marenu, koja ipak moe rasplamsati priguenu putenostdo ista plamena, pa i uzdii do vladanja u carstvu ljepote; blijedu nemo koja iz uarenih dubina duha crpe snaguda baci cijeli jedan uznositi narod pod noge kria, pod svojenoge; ljubazno dranje u pustom i strogom sluenjuformi; laan, opasan ivot roena varalice, njegovu enju i

vjetinu koja naglo dovodi do iscrpljenosti: promatramo lisvu tu sudbinu i jo mnoge druge sline njoj, posum-njatemo ima li jo kakvog drugog herojstva do herojstvaslabosti. A koje bi drugo junatvo bilo suvremenije odovoga? Gustav Aschenbach bijae pjesnik svih onih kojirade na rubu iznemoglosti, pjesnik preoptereenih, veiscrpljenih ljudi koji se jo dre uspravno, svih onihmoralista dostignua koji, onako njene grade i oskudnihsredstava, ipak uspijevaju snanom voljom i mudrimgospodarenjem bar na neko vrijeme stei dojam veliine. Njih ima mnogo, oni su junaci naeg doba. I svi su se oni prepoznavali u njegovu djelu, nalazili potvrdu samih sebe, bili u njemu uzveliani i opjevani, te mu bili zahvalni i pronosili posvuda njegovo ime.

Bio je mlad i surov kao i njegovo doba i, loe svjetovanod njega, posrnuo je pred javnou, zgrijeio je, razgolitiose, ogrijeio se o takt i obzirnost rijeju i djelom. Ali jestekao bio dostojanstvo prema kojem, kao to je tvrdio,svaki veliki talent osjea prirodni nagon i nagnue, moglo bi se pae rei da je sav njegov razvitak bio svjestan i prkosan uspon do dostojanstva preko svih smetnji, dvojbi iironije.

iva, duhovno neobavezna opipljivost likova zabavljagraanske mase, ali strastvenu i radikalnu mlade privlaesamo problemi: a Aschenbach je bio problematski pisac, iradikalan kao da je ne znam koliko mlad. Bio je opinjen

duhom, nerazborito je iskoritavao do spoznaje, zaoravaosjemeno bilje, odavao tajne, sumnjiio talent, izdavaoumjetnost uistinu, dok su njegovi slikoviti opisi za- bavljali, uzdizali, krijepili njegove vjerne poklonike, on je,mladi umjetnik, drao dvadesetogodinjake u napetostisvojini cinizmom na raun upitne biti umjetnosti i samog

umjetnika.Ali ini se da plemenit i vrijedan duh ne otupi ni prema

emu tako brzo i temeljito kao to otupi prema otroj igorkoj drai spoznaje; i sasvim je sigurno da je nevesela isavjesna temeljitost mladia plitka spram duboko promiljene odluke ovjeka koji je postao majstor da odbaciznanje, da ga zanijee, da prijee preko njega uzdignuteglave, ukoliko mu ono i najmanje slabi volju, obeshrabrujedjelatnost i oduzima osjeajima dostojanstvo. Kako bi sedrukije mogla protumaiti glasovita pripovijetka Bijednik nego kao izljev gaenja spram nepristojnog psihologizmadoba utjelovljena u liku onog mekoputnog i priglupog polulupea koji na nedoputen nain prisvaja sebi kakvu-takvu sudbinu tako to svoju enu iz nemoi, iz poronosti,iz etike hirovitosti gura u naruje golobradu mlacu mislei

da zbog svoje duhovne dubine smije initi podlosti? Snagarijei kojom je izopaenost izopaena navijestila je pievoodstupanje od svakog moralnog skepticizma, od svakogsuosjeanja s ponosom, navijestila je odbacivanje oneolake sami-losne reenice da onaj tko sve razumije sveoprata, a no to se tu spremalo, pa ve i ostvarilo, bijaeudo preporoene bezazlenosti, o kojem je malokasnije pisac u jednom dijalogu progovorio izrijekom i s pomalo tajanstvenim naglaskom. udnih li asocijacija! Jeli to bila duhovna posljedica tog preporoda, tog novog dos-

16


12/59

tojanstva i strogosti da se u isto vrijeme zapaalo gotovo prekomjerno jaanje njegova osjeaja za ljepotu, ona plemenita istota, jednostavnost i sklad oblikovanja, to je sve njegovim tvorevinama otada pridavalo tako bjelo-dan, pa i eljen peat majstorstva i klasinosti? Ali mor-

alna odlunost s onu stranu znanja, spoznaje koja u istimah oslobaa i sputava ne znai li ona opet nekakvo pojednostavnjivanje, moralnu simplifikaciju svijeta idue pa, prema tome, i jaanje zla, zabranjenog i mor-alno neprihvatljivog? I nema li forma dvojak lik? Nije liona istodobno udoredna i neudoredna udorednakao posljedica i izraz discipline, a neudoredna, pa ak i protivna svakom moralu, ukoliko u svojoj naravi nosimoralnu ravnodunost, pa ak i bitno nastoji podloitimoralnost pod svoje ponosito i neogranieno ezlo?

Ma sad svejedno! Razvitak je sudbina, pa kako ne birazvitak koji prati divljenje i golemo povjerenje iroke javnosti ilo drugim putem od onoga koji tee bez sjaja iobaveza to ih namee slava? Samo vjeito bohemstvomisli da je to dosadno te je sklono podrugivati se kad sevelik talent iahuri iz libertinizma, kad se navikneizraavati dostojanstvo duha i preuzme dvorske cer-emonije osamljenosti, koja je bez iijeg savjeta trpjelasama svoje boli i borila se pa na kraju postigla mo i astmedu ljudima. Uostalom, koliko igre, prkosa i uitka talentutroi da se sam razvije! Neto je slubeno-odgojno ulos vremenom u opise Gustava Aschenbacha, stil mu je, to je bivao stariji, sve to vie gubio na neposrednosti ismionosti, na suptilnim i novim nijansama, pretvarao se uneto to stoji uzorno, izbrueno i starinsko, konzervativnoi formalno, ak i formalistiko, te ba kao to predajatvrdi da je Luj XIV. izbacio iz svoga rjenika svaku

18


13/59

nrostaku rije, tako je isto i on s godinama uinio. U tosu vrijeme prosvjetne vlasti poele u itanke uvrtavatiizabrane stranice iz njegovih djela. Bilo mu je to uistinudrago, pa nije odbio ponudu kad je jedan njemaki vla-dar, im je doao na prijestolje, piscu Fridrikaza njegov

pedeseti roendan podario plemiki naslov. Nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokuaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilino ranoMiinchen za stalno boravite. Pripadao je u njemu visokomgraanskom staleu kao to se katkad dogaa stanovitimintelektualcima. Brak, u koji je jo u mladim danima biostupio s djevojkom iz akademske obitelji, zavren je nakonkratkog sretnog razdoblja eninom smru. Ostala mu jeki, sad ve udata. Sina nikad nije imao.

Gustav von Aschenbach bijae neto nii od srednjegrasta, crnomanjast i glatko obrijan. Glava mu bila nekako prevelika za prilino sitno tijelo. Kosa koju je unatrageljao, na tjemenu prorijeena a na sljepoonicamagusta i dobrano sijeda, okruivala mu je visoko elo,izbrazdano i kanda puno oiljaka. Naoale u zlatnomokviru sa staklima bez obruba sjekle su mu korijenmesnatog i plemenito povijenog nosa. Usta mu bilavelika, esto mlohava a esto i nenadano uska i napeta,obrazi mravi i naborani, lijepo oblikovana brada ovlaraskoljena. Reklo bi se da su znaajne sudbine prele preko te glave, obino pomalo nagnute na stranu kao od boli, a ipak je umjetnost izgradila takvo oblije koje jeinae posljedica tekog i burnog ivota. Iza tog ela rodili suse iskriavi dijalozi izmeu Voltairea i kralja o ratu; te ci,to umorno i duboko gledaju kroz stakla, vidjele sukrvavi pakao lazareta u Sedmogodinjem ratu. Ako je iosobno shvatimo, umjetnost je ivot na viem stupnju.

19


14/59

Ona ovjeka dublje usreuje i bre izjeda. Ona urezuje uobraz svoga sluge tragove imaginarnih i duhovnih pustolovina, i stvara s vremenom, ak i u samostanskommiru vanjske opstojnosti, mekoputnost, profinjenost,nervozan umor i radoznalost kakve teko da bi mogao proizvesti i ivot pun razuzdanih strasti i uitaka.

Kojekakvi poslovi drutvene i knjievne naravi zadralisu puta eljnog ovjeka jo oko dva tjedna nakon oneetnje u Miinchenu. Napokon je izdao nalog da mu zaetiri tjedna pripreme kuu za ladanje i otputovao jednogdana izmeu sredine i kraja mjeseca svibnja nonim vla-kom u Trst, gdje je proboravio samo dvadeset i etiri sata isutradan ujutro ukrcao se na brod za Pulu.

Traio je neto osebujno i nasumino a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske

obale, koji se u posljednjih nekoliko godina prouo po svomareno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posvenerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenimhridinama okrenutim puini. Ali kia i teak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko drutvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog( odnosa prema morukakav moe pruiti jedino plaa i od meka pijeska, sve mu jeto kvarilo raspoloenje i nije ,mu prualo osjeaj da je naao onoto je traio. Nije mu ,, davala mira tenja da ode nekamo dalje,iako mu jo nije , Uo jasno kamo, prouavao je brodski voznired, gledao3ko sebe kao da sve neto trai, i odjednom je, u istimah ij nenadano i razumljivo samo po sebi, ugledao predsobom ,

Tree poglavlje


15/59

2120


16/59

cilj. Kamo da ide ovjek kad poeli preko noi nai netineprispodobivo, neto bajkovito drukije? Pa to je bg jasno. Sto uope radi ovdje? Pogrijeio je. Tamo je trebaliotii. Ne asei ni asa, otkazao je sobu. Tjedan i pol dannakon dolaska na otok, nosio je brzi motorni amac njeg i

njegovu prdjagu kroz jutarnju izmaglicu preko vodnatrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se udrveni mosti popeo na vlanu palubu parobroda to sdimio, spreman da zaplovi u Veneciju.

Bijae to neki stari talijanski brod, starinski, aa isumoran. im je stupio na nj, Aschenbacha je jedagrbavi i neisti mornar, cerekajui se uljudno, odveo prostoriju nalik na pilju u nutrini parobroda, osvijetljenumjetnim svjetlom. Tu je za stolom sjedio ovjek s ko: jom bradicom, nalik na ravnatelja cirkusa, s kapom n;herenom na elu i s opukom u kutu usana, te s leernoi poslovnom grimasom na licu uzimao podatke od putnit iizdavao im karte. U Veneciju! ponovio je Aschet bachove rijei i umoio pero u kaaste ostatke tintenakrivljenoj tintarnici. U Veneciju prvim razredon

Izvolite, gospodine! I nadrljao mu neto na papiri posipao to plavim pijeskom iz kutije i stavio u zemljan posudu, te presavio papir ukastim i koatim prstirr iiznova neto na njemu napisao. Izabrali ste pravmjesto! naklapao je dotle. Ah, Venecija! Predivagrad! Grad neodoljivo privlaan za naobraena ovjek kako zbog svoje povijesti tako i zbog svojih dananjih ai Glatka hitrina njegovih pokreta i pusto naklapanje ki jima ih je pratio imali su u sebi neto opojno i odbojn1kao da se brine da se putnik ne pokoleba u svom naum da posjeti Veneciju. Na brzinu je uzeo od njega novacuzvratio sitni spretno poput krupjea u kockarnici na u|

22


17/59

rljani stolnjak. elim vam dobru zabavu, gospodine! _ ree i teatralno se nakloni. ast mi je posluiti vas...Gospodo, izvolite! vikne umah i podigne uvis ruku kaoda je posao u punom jeku, iako nije vie nikog bilo dazatrai kartu. Aschenbach se vrati na palubu.

Naslonivi se jednom rukom na ogradu, promatrao je dokoni svijet koji je doao ispratiti brod i vrljao pokeju, i putnike na palubi. Oni iz drugograzreda sjedili su,mukarci i ene, na prednjoj palubi, na svojim sanducimai zaveljajima. U prvom razredu bila je skupina mladihljudi, trgovakih pomonika iz Pule, po svemu sudei, kojisu se, dobro raspoloeni, udruili da podu na izlet u Italiju.Poprilino su se razmetali svojim pothvatom, brbljali, smi- jali se i samodopadno uivali u svojim gestama, a kolegamakoji su, s torbama pod rukom, prolazili lukom ulicom i prijetili izletnicima tapovima, kojeta podrugljivo doba-civali naginjui se preko ograde. Jedan, u svijetloutom, po posljednjoj modi saivenom odijelu, s crvenom kravatomi kicoki naherenim panama eirom na glavi, ponajvie seisticao svojim kretavim glasom i raspojasanou. Ali imga je Aschenbach malo bolje pogledao, pomalo se zgrozio primijetivi da to nije mladi. Nije bilo dvojbe o tome da je star. Bio je naboran oko oiju i usta. Rumenilo njegovihobraza bijae mutno i umjetno, smea kosa ispod slamna-tog eira sa arenom vrpcom bijae vlasulja, vrat mu bioupao i ilav, nalijepljeni brii i bradica obojeni, ukastizubi to ih je smijui se obnaivao bijahu tek jeftini na-domjestak, a ruke s peatnjacima na oba kaiprsta oitostarake. Zgraajui se u sebi, Aschenbach je promatraonJega i njegovo ponaanje s prijateljima. Zar oni ne znaju,zar ne primjeuju da je star, da nema prava nositi njihovugizdelinsku i arenu odjeu, da nema prava izigravati pri-

23


18/59

padnost njima? inilo se da ga oni trpe kao da je to neto bradicom iz nutrine broda, prolazili su s neodreenimsasvim obino i razumljivo, da postupaju s njim kaos gestama i zbrkanim rijeima kao u snu kroz misli ovjekavrnjakom, uzvraajui mu bez gaenja nestane udarce u koji je mirovao, te je tako i zaspao, rebra. Kako je to mogue?Aschenbach zakloni elo rukom U podne su ga pozvali da side na ruak u blagovaonicu i zatvori oi, koje su mu gorjele jer je bio premalo spavao, nalik na hodnik, na ijem su kraju bila vrata to su vodila inilo mu se da nekako nije sve kaoi obino, da poinje u putnike kabine. Sjeo je naelo dugakog stola, na ijem nekakvo otuivanje kao u snu, da svijetoko njega postaje su suprotnom kraju blagovali trgovaki pomonici, pa i udnovat, ali da bi tome moda mogao statina kraj kad bi onaj starac medu njima, to su od deset sati pili s veselim pokrio na neko vrijeme lice i onda ponovo pogledao oko kapetanom. Ruak je bio oskudan te je na brzinu poruao, sebe. Ipak ga je trenutno obuzimao osjeaj kaoda pliva, Vukla gaje elja da izae i pogleda na nebo: moda se nad a kad je od nerazborita straha podigao pogled,opazio je Venecijom razvedrilo?kako se teki i tamni trup broda polako otiskuje od zidane NiJe se niem drugom ni nadao jer ga je taj grad odu-obale. Centimetar po centimetar, dok se laa kretala as vijek doekivao u punom sjaju. Ali nebo i more ostalinaprijed, as natrag, irio se sve vie pojas prljave i Ijeskave su tmurni i olovnosivi i na mahove je padala rosulja, pavode izmeu pristanita i parobroda. Nakon tromihse pomirio s tim da e vodenim putem doi u drukijumanevara napokon se brod okrenuo pramcem puini, Veneciju od one u koju je stizao kopnenim putem. StajaoAschenbach ode na desnu stranu gdje mu je grbavac bio Je PokraJ prednjeg jarbola i gledao u daljinu iekujui darasklopio lealjku, a konobar u umrljanom fraku zapitao ^g1^ ko pno. Sjetno se sjetio ushienog pjesnika pred koga to eli im SU neka davno kupole i zvonici njegova sna izronili Nebo je bilo sivo, vjetar vlaan. Luka i otoci ostali su za f ovih voda, i ponovio u sebi neto od one skladne glazbenjima i uskoro se kopno izgubilo sa zamagljenog vidikato Je bila nastala od strahopotovanja, sree i tuge. Bez

Na opranu palubu, koja nikako da se osui, padale sunaPora' ponesen ve oblikovanim osjeajima u jeziku, is- pahuljice ae nabrekle od vlage. Ve nakon sat vremen; Pltlvao Je svje ozbiljno i umorno srce pitajui se ne eka lirazapeli su platneni krov jer je poela kia.ga mda kakav novi zanos i zaplet, ne oekuje li dokonog

Umotan u ogrta, s knjigom u krilu, putnik je mi Putnikak^a pozna sentimentalna pustolovina, rovao a sati suneopazice protjecali. Kia je prestala p'' Uto zdeysna izr oni ravna obala i ribarske brodice oivie su platneni krov opetskinuli. Obzor je bio na sve strani"j016' ukae se otok s kupalitem, ali ga parobrod ostavi otvoren. Pod tmurnimnebeskim svodom rasprostirala s strane' ^ hne usporenom brzinom kroz uski kanal uokrug nepregledna ploa pustog mora. Ali u praznomOJ1.Je P n jen dobio ime, i zaustavi se napokon u la-neralanjenom prostoru nedostajenam osjeaj za vrijem1 ls P r ?d arenih bijednih kua gdje je trebalo priekati pa smo zapravo u neizmjerivu polumraku. Neobine spoOl amca sanitetske inspekcije, dobe poput sjena, onaj stari gizdelin, pa onaj s kozjotf rosl Je sat vremena dok se nije pojavio. Stigli su a opet24

25


19/59

nisu stigli; iako se nikom nije urilo, svi su bili nestrpljivi.Mladi Puljani bili su doli na palubu, zacijelo privueni iz

rodoljubnih razloga zvucima vojnike trube to sudopirali preko vode iz javnih parkova. Zagrijani vinom\iAstija, poeli su klicati bersaljerima koji su prijeko na obalivjebali. Ali bilo je odvratno gledati do ega je nagizdanoj>starca dovelo neumjesno druenje s mladei. Njegova os-

tarjela glava nije mogla podnijeti vino kao to su ga podnijelikrni mladii, pa se napio da ga je bilo alosno gledati Tupa

pogleda, s cigaretom u drhtavim prstima, klatio se i jedva sedrao na nogama, bacan pijanstvom amo-tamo Budui da

bi se zacijelo pri prvom koraku sruio, nije st usuivaomaknuti s mjesta, ali je i dalje pokazivao znak jadne

obijesti, hvatao svakog tko bi naiao za puce na ka putu,mucao neto, namigivao, cerekao se, podizao uvi svoj

naborani kaiprst ukraen prstenom i glupo zadirkivatsvakoga oblizujui kutove usana na gnusan, dvosmisletnain. Aschenbach ga je gledao namrten i opet ga ji

spopao osjeaj omamljenosti, kao da svijet pokazuje lagani alinezadrivu sklonost da se pretvori u neto udnovato

groteskno: osjeaj o kome trenutno, u ovim okolnostima

nije, naravno, mogao razmiljati jer je stroj opet podamarati i brod nastavio plovidbu kanalom San Marco plovidbu koju je bio prekinuo tako blizu cilju.

I tako je opet ugledao ono najudesnije pristanit nasvijetu, onu blistavu kompoziciju od fantastinilgraevina koju je Republika nudila zadivljenim pogledimmoreplovaca koji su joj se pribliavali: prozranu divotPalae i Most uzdisaja, stupove s lavom i svecem na obali prekrasno izbeenu stranu bajoslovne bazilike, pogled t( puca na gradska vrata i toranj sa satom. Gledajui sve terazmiljao je kako onaj koji kopnom dolazi u Veneciju n

26


20/59

kolodvor ima osjeaj da ulazi u palau na stranji ulaz, i davalja nikako drukije dolaziti nego samo ovako kao onsada, brodom, samo puinom, u ovaj najnevjerojatniji odsvih gradova.

Stroj je prestao raditi i navalile su gondole, s brodasu spustili pokretne stube, carinici se pqpeli na palubu iuzeli povrno obavljati svoj posao. Iskrcavanje je moglozapoeti. Aschenbach je dao na znanje da eli gondolukoja e njega i njegovu prtljagu prevesti do postaje onog brodia to prometuje izmeu grada i otoka Lida, jer je bio nakanio odsjesti u hotelu uz samo more. Hvale tunjegovu nakanu i dovikuju onima dolje na moru, gdjese gondolijeri medu sobom svaaju na svom dijalektu.On jo ne moe sii s broda, ne moe zbog kovega kojiupravo kojekako vuku i skidaju niza stube nalik na ljestve.Stoga nekoliko minuta ne moe izbjei nasrtljivosti onog jezovitog starca kojeg pijanstvo tjera da strancu iskae poast na rastanku. elimo vam ugodan boravak! mekee on i klanja se neznancu. Preporuujemo sedobrohotnom sjeanju! virevoir, excusezi bonjour 1 , vaaekscelencijo! Iz usta mu curi slina, zatvara oi i oblizuje

kutove usana, a obojena mu se bradica ispod starake usnenakostrijeila. Nai pozdravi blebee on dalje i prinosiustima vrkove dvaju prstiju pozdravi vaoj dragoj, vaojnajdraoj, vaoj najljepoj dragoj... Odjednom muispadne gornje umjetno zubalo iz eljusti na donju usnu.Aschenbach mu je napokon uspio umaknuti. Vaojdragoj, vaoj finoj dragoj uo je gdje mu onaj za leimatepa dodvorljivim, potmulim i priguenim glasom dok silaziniza stube pridravajui se za ogradu od ueta.

0 vienja, oprostite i elim vam dobar dan (franc.ftK f

27


21/59

Koga ne bi naas podili srsi, potajna bojazan i strepnjasm jje previe odmarati, da mora pripaziti kako se izvrava kad prvi put ili nakon dugog vremena stupi u veneci-n:egOVa volja. jansku gondolu? To neobino plovilo to je iz vremena _ Do stanice vaporeta! ree i okrene se napola gon-pukih balada posve neizmijenjeno dolo do naih dana dolijeru. Mrmorenje je umuknulo. Nije bilo odgovora, tako osebujnecrne boje kakvu od svih stvari imaju jo Do stanice vaporeta! ponovi i potpuno se okrene samo lijesovi podsjea nas na beumne pustolovinete digne pogled na gondolijera, koji se, stojei iza njega na kad se uje samo

pljuskanje vode, a jo nas vie podsjea povienu mjestu, isprijeio izmeu njega i blijedog neba. na smrt, na odar isumorni pogreb i posljednje, nijemo Bijae to ovjek neprijazne, ak i brutalne fizionomije, putovanje. A jeste li primijetili da je sjedalo na takvoj odjeven po mornarsku u plavo, opasan utom trakom, barci, onaj naslonja presvuen lakiranom mutnoms bezoblinim, ve otrcanim, smiono naherenim slamna-tkaninom crnom poput lijesa,najmeke, najraskonije itim eirom na glavi. Na njegovu licu, kovravim plavim najzamamnije sjedalo na svijetu?Aschenbach je to zapazio brkovima ispod kratka prasta nosa, nije bilo niega tali-kad je sjeo do gondolijerovih nogu,nasuprot svojoj prtl-janskog. Iako je bio prilino njene grade tako da se ne bi jazi to je, uredno sloena, leala nakljunu. Veslai su sereklo da mu ba odgovara ovaj posao, vrlo je energino jo svaali, grubo, nerazumljivo, s prijeteim gestama. Aliveslao naginjui se svim svojim tijelom na veslo. Nekoliko inilo se da njihove glasove njenoupija posebna tiina uj e puta od napora razvukao usne i obnaio bijele zube. tom gradu na vodi, da postaju bestjelesnii da se rasipajuNabravi crvenkaste obrve, zagledao se nekud iznad gosta po valovlju. Ovdje u luci bilo je toplo.Zapahnut dahomi odgovorio mu odlunim, gotovo osornim glasom: vjetra iroko,zavaljen na jastuk ponad podatnogelementa, Vi idete na Lido. putnik sklopi oi uivajui u slatkoj bezbrinosti na koju Aschenbach mu odvrati:nije bio navikao. Vonja nee dugo potrajati, pomisli; da Svakako. Ali ja sam uzeo gondolu samo da se bar nikad ne prestane! Polagano se njiui, osjeao je kakcprevezem do Trga San Marco. Dalje u vaporetom.izmie meteu i zbrci glasova. Ne moete vaporetom, gospodine.

Kako je samo bivalo sve tie i tie oko njega! Ni glasa A zato ne bih mogao?nije bilo uti, samo pljuskanje vesala, potmulo udaranje Zato to ne moete na vaporeto s prtljagom.valova o kljun barke, to se dizao iz vode, okomit, crn i Aschenbach se prisjeti da je to istina. Uutio je. Alioboruan na vrhu neim nalik na helebardu. I ulo se josisor no, naduto dranje tog ovjeka prema strancu bilo jeneto, govor, mrmorenje apat gondolijera koji sarfllePdnoljivo i prilino neuobiajeno u ovoj zemlji. Stogasa sobom razgovara, na mahove i kroza zube, a glasoveece:iz njega izvlai rad njegovih ruku. Aschenbach uzgleda To je moja stvar. Moda u pohraniti prtljagu.i pomalo zaueno zapazi da se laguna oko njega sve krenite natrag.vie iri i da plove prema puini. Bilo je oito da se rt ^vladao je muk. Veslo je bukalo, voda je potmulo

2928


22/59

udarala o pramac. I opet zauje govorenje i mrmorenj j^ni je se dogodilo nita slino. ak su i drutvogondolijer je mrmljao neto kroza zube. dobili, amac pun muzikalnih pirata, mukaraca i ena,

to da radi? Sam na valovima s ovim neobino nepok t ^ su p jevalj uz gitaru i mandolinu plovei nametljivo uzrnim, nevjerojatno odlunim ovjekom, putnik nije znasamu n jinovu gondolu i ispunjavajui tiinu nad vodom

kako da provede svoju volju. A ba bi se mogao lijepo o( svo jomkoristoljubivom pjesmom za turiste. Aschenbachmarati da nije ovako ogoren! Zar nije poelio da vozniim bac j nes-to novca u eir ispruen prema njemu. Tad

dugo potraje, da joj ne bude kraja? Najpametnije e bi ju ^u^uli i odveslali dalje. Sve je jasnije opet uo kakoda pusti neka stvari idu svojim tokom. Uostalom, ov


23/59

Uao je u prostrani hotel odostraga, preko vrtne te-^ e ^ e kako bi upotpunio svoju udobnost, i zamolio rase, izaputio se kroz veliku dvoranu i predvorje u ured. ^jc^ca u zelenoj livreji koji je rukovao liftom da ga Budui da je bio rezervirao sobu, primljen je spremno\ O jveze u prizemlje.usluno. Ravnatelj, onizak, tih i uljudan ovjek to se p0 pio je aj na terasi okrenutoj moru, a onda je siaoumiljato smjekao, s crnim briima i u redengotu fran-n jza stu be i prevalio dobar komad puta obalnim etalitem

cuskog kroja, otpratio ga je do lifta i odvezao se s njim do prema hotelu Excelsior. Kad se vratio, uinilo mu se da jedrugog kata, te mu pokazao sobu, udobnu, s pokustvonye vr ijeme za veeru. Odijevao se polako i savjesno, naod trenjeva drva, ukraenu cvijeem to je jako mirisalosvo j nain, jer je bio navikao raditi i kad se odijeva, ali jeVisoki prozori gledali su na puinu. Poto se ravnatelj posve jedno doao malo prerano u predvorje, u kojem je zavukao, priao je prozoru. Dok su iza njega unosili prtljagu ^^ okupljen dobar dio gostiju koji su zajedniki ekalii smjetali je, gledao je kroz prozor popodnevnu pustuveeru, iako se nisu medu sobom poznavali pa su jedni plau i more koje nije bilo obasjano suncem. Plima je slali prema drugima hinili ravnodunost. Uzeo je sa stola no-niske, duge valove na obalu, mirno i ravnomjerno. vine, sjeo u konat naslonja i poeo promatrati drutvo,Zapaanja i susreti utljiva samotnika rasplinutiji st koje se na ugodan nain razlikovalo od drutva u hotelu ui prodorniji u isti mah od zapaanja i susreta drutveni kojem je prethodno boravio.ovjeka, misli su mu tromije, neobinije i uvijek s primje pred njim se otvorio irok vidik koji je snoljivo somtuge. Slike i opaaji koji se mogu lako otpisati po obuhvaao mnogo toga. Prigueno su se mijeali glasovi gledom,smijekom, razmjenom misli, zaokupljaju takvi svjetskih jezika. Veernje odijelo, koje u cijelom svijetu ovjeka preko svake mjere, produbljuju se u utnji, svi vrijedi kao odora ugladenosti, pridavalo je izvana pristo-mu to postaje znaajno, postaje doivljaj, pustolovina jno jedinstvo razliitim ljudskim primjercima. Bijae tu uvstvo.U samoi sazrijeva ono to je originalno suhonjavo i dugo lice Amerikanca, pa neka velika ruska smiono i zaudnolijepo, pjesma. Ali u samoi sazrije^ obitelj, pa engleske dame, pa njemaka djeca s francuskim i neto suprotno tome,neto nerazmjerno, apsurdno guvernantama. Ipak, inilo se da prevladava slavenski ele-nedoputeno. Tako i sad putnikovoj dui nisu dav^ ment. U neposrednoj je blizini uo kako neki ljudi govore mira doivljaji s puta, onajgnusni stari kico sa svoji poljski. blebetanjem o nekakvoj dragoj, ilegalni gondolijer koji j Bijae to skupina napola i jedva odraslih pod paskom ostao bez zarade. Ti su doivljaji, iako razumu nisu z odgojiteljice ili drubenice, okupljena oko pletenog davali potekoa niti ga nagonili na razmiljanje, bili ipal stolia: tri djevojice od svojih petnaest do sedamnaest kako muse inilo, krajnje udne naravi, i uznemirivali s godina, kako se inilo, i dugokos djeak kojem je moga upravo tim

proturjejem. Dotle je pozdravljao mol glo biti etrnaest. Aschenbach u udu zapazi da je djeak oima i radovaose to mu je Venecija tako dostupna eno lijep. Njegovo lice, bliedo i l u k o suzdrlivo,

. . az a e ea je Venecija tako dostupna ^eno lijep. Njegovo lice, blijedo i ljupko suzdrljivo, blizu. Naposljetku se okrenuo i umio, priopio sobafl1 krueno uvojcima boje meda, s pravilnim nosom i

32 33


24/59

draesnim ustima, s izrazom mile i boanske ozbiljnosti, podsjealo ga je na grke kipove iz najplemenitijeg razdoblja.

Unato najistijem savrenstvu forme, posjedovalo jetakvu jedinstvenu osobnu dra da je promatra pomislio kakotakvo sretno ostvarenje nije nikad vidio ni u prirodi ni u

likovnim umjetnostima. Ono to je zatim upadalo u oi

bijae oigledan osnovni kontrast s odgojnogstanovita izmeu naina na koji su djeak i njegove sestreodjeveni i na koji se s njima openito postupa. Odjeatriju djevojica, od kojih se najstarija mogla ve smatratiodraslom, bila je stroga i edna preko svake mjere. Sve sunosile gotovo jednake samostanske haljine boje kriljevca, poludugake, bez ukrasa i navlas loe skrojene, s bijelimuspravnim ovratnicima kao jedinom svijetlom tokom,haljine koje su priguivale i sputavale svaku ljepotu stasa,Glatka kosa, vrsto pripijena uz glavu, pridavala je nji-hovim licima prazninu i bezizraajnost kao u koludrica,Bilo je oito da o svemu tomu odluuje majka kojoj nije

bilo ni na kraj pameti da na djeaka primijeni pedagokustrogost koja joj se inila primjerena djevojicama. Bilo je jasno da u njegovu ivotu prevladavaju mekoa i njenost Nitko se nije usuivao prinijeti kare njegovoj lijepoj kosiKao u Djeaka koji vadi trn padali su mu uvojci na elo

preko uiju i jo nie niz vrat. Englesko mornarske odijel' snabuhlim rukavima koji su se pri dnu suavali i vrst'

obavijali tanke zglobove jo djejih, uskih ruku, ukraen'vrpcama, manama i vezovima, razotkrivalo je net'

bogato i razmaeno na tom njenom liku. Djeak je sjedi'okrenut poluprofilom promatrau, jednu je nogu u crnilakiranoj cipeli ispruio pred drugu, oslonjen laktom fl:

priruje pletene stolice, obraz je priljubio uz stisnutu akf adranje mu je, nemarno i dostojanstveno, bilo liefl'

gotovo svake podreene ukoenosti na koju su mu kandasestre bile naviknute. Da ga to ne boli? Jer, put mu je bila bijela kao bjelokost odudarajui od tamne zlaanosti uvojaka to su je okruivali. Ili da to naprosto nije razmaenmezimac noen na krilima pristrane i hirovite ljubavi?Aschenbach je bio sklon tom miljenju. Gotovo je svakoj

umjetnikoj naravi priroena bujna i izdajnika sklonostda se pokloni nepravdi koja stvara ljepotu, i da iskazujenaklonost i potovanje aristokratskom preferiranju pojed-inca.

Konobar je prolazio dvoranom i obavjetavao goste naengleskom da je veera spremna. Malo-pomalo je drutvoodlazilo kroz staklena vrata u blagovaonicu. Za njima su prolazili jo zakanjeli gosti to su pristizali iz vestibula iod liftova. U blagovaonici su poeli posluivati veeru, alisu mladi Poljaci jo ostali sjediti oko pletenog stolia, a snjima je ekao i Aschenbach, udobno zavaljen u dubok naslonja, uivajui uostalom u ljepoti pred sobom. Napokon je guvernanta, oniska i debela poludama

crvena u licu, dala svima znak neka ustanu. Uzvijenihobrva, odmaknula je svoju stolicu i naklonila se kad je udvoranu ula visoka gospoda u sivobijeloj kombinaciji, bogato okiena biserjem. Dranje je te gospode bilo hladno iodmjereno, frizura ovla napudrane kose i kroj haljineodavali su dojam one jednostavnosti koja uvijek odreujeukus ondje gdje se smatra da je pobonost sastavni diootmjenosti. Mogla je biti i ena nekog visokog njemakoginovnika. Jedino to je na njenoj pojavi pobuivalodojam fantastinog luksuza bijae nakit, koji je doista biogotovo neprocjenjive vrijednosti, i naunice koje su se sas-ojale od trostruke, vrlo duge niske bisera krupnih poputresnje to su se njeno prelijevali.


25/59

Djevojice i djeak bre-bolje ustanu. Naklone se\ poljube ruku majci koja je, sa suzdranim smijekomna odnjegovanom ali pomalo umornom i iljastom licu, pogledala iznad njihovih glava obraajui se odgojiteljici snekoliko rijei na francuskome. Zatim se zaputila dostaklenih vrata. Djeca su pola za njom: djevojice redon prema godinama, iza njih guvernanta, a na zaelju djeak.On se, tko zna zato, osvrne za sobom prije nego toQ prekoraiti prag, a kako u dvorani nije vie bilo nikogdrugog, ukrste mu se osebujne, sutonski sive oi s oimaAschenbachovim, koji je, s novinama u krilu, sav zanesen promatranjem, gledao za njima.

Ono to je vidio nije ni po emu bilo neto neobino,Djeca nisu bila pola na veeru prije majke, ekala su je,smjerno pozdravila i pri ulasku u blagovaonicu dralase uobiajenih propisa. Ipak su sve to obavili na takoizrazit nain, s tako strogo naglaenom stegom, osjeajemdunosti i samopotovanja, da je Aschenbach bio silnoganut. Skanjivao se jo nekoliko trenutaka, a onda je i onuao u blagovaonicu, gdje ga je konobar odveo do njegovastolia, koji je, kao to je, na svoju trenutanu alost, ubrzo

ustanovio, bio vrlo daleko od stola poljske obitelji.Onako umoran a ipak razigrana duha, bio je za dugo idosadnom veerom zaokupljen apstraktnim, pa cal itranscendentalnim stvarima. Razmiljao je o tajanstvenoj vezi u koju mora stupiti neto zakonomjernoindividualnim da bi nastala ljudska ljepota, a odatle j1 preao na ope probleme forme i umjetnosti, te na kraj'zakljuio da njegove misli i spoznaje nalikuju na naok'sretna nadahnua u snu, koja nam se poslije, na javiine potpuno plitkima i bezvrijednima. Nakon veere #zadrao neko vrijeme u perivoju ispunjenom veernji!1

36


26/59

irisima, puei, sjedei i etajui, a onda se rano povu-kao na poinak. No je proveo u neprekidno duboku snu proaranom ipak kojekakvim snovienjima.Hi sutradan se vrijeme nije popravilo. Puhao je vjetar skopna. Ispod blijedog i oblanog neba poivalo je more,tromo i mirno, nekako ak i smeurano, obzor je bio do-zlaboga blizu, a od obale se toliko odmaknuo da je otkriovie redova dugakih pjeanih dina. Kad Aschenbachotvori prozor, uini mu se da je osjetio truo zadah lagune.Obuze ga neraspoloenje. Ve tada pomisli na odlazak.Jednom, prije vie godina, ovdje ga je nakon vedrih proljetnih tjedana zateklo isto ovakvo vrijeme i toliko munakodilo zdravlju daje morao napustiti Veneciju kao bje-gunac. Ne vraa li se opet ona ista grozniava nevoljkost, pritisak u sljepoonicama, teina u vjedama? Ipak, bilo binesnosno jo jednom promijeniti boravite; ali ako se vjetar ne okrene, nee moi ovdje ostati. Za svaki sluaj, nije po-vadio sve stvari iz kovega. U devet sati je dorukovao udorukovaonici izmeu dvorane i restorana.

U toj je prostoriji vladala sveana tiina kakva dolikujevelikim hotelima. Posluga se sasvim neujno kretala. ulo

se samo zveckanje ajnog posuda i gdjekoja poluaptomizreena rije. U jednom kutu, ukoso od ulaza i dva stoladalje od njega, opazio je Aschenbach poljske djevojice snjihovom odgojiteljicom. Sjedile su uspravne, pepeljasto- plava kosa bijae im iznova glatko zaeljana, a oi crvene.ukrutim haljinama od plavog lanenog platna, dodavalesu jedna drugoj staklenku s pekmezom. Bile su ve prikaju doruka. Djeaka nije bilo.Aschenbach se osmjehne. Vidi ti malog Feaanina!

~~~ Por nisli. Sve bih rekao da ti uiva povlasticu da spavauko te volja. Odjednom se razvedri i u sebi izusti stih:

37


27/59

esto mijenjah ruho i tople kupke odmaraju se.Dorukujui bez urbe, ugledao je portira, koji je uao u

dorukovaonicu drei u ruci kapu s roj tama i donio mupotu naknadno poslanu za njim. Puei cigaretu, Aschen-bach otvori nekoliko pisama. Tako se sluilo da je jo vidiokako dolazi pospanac kojeg ondje prijeko ekaju.

Uao je na staklena vrata i zaputio se usred tiineukoso kroz prostoriju do stola za kojim su mu sjedile sestre.Hod mu je bio, to se tie dranja trupa, pregibanjakoljena i stupanja stopala u bijelim cipelama, izvanrednodraestan, vrlo lagan, njean i ponosit u isti mah, i jo k tome uljepan djetinjom srameljivou s kojom je usputdva puta okrenuo glavu prema prostoriji, podigao pogled ioborio ga. Nasmijeen, sjeo je na svoje mjesto i poluglasnorekao neto na svom mekom i itkom jeziku. Posebice sadkad je promatrau bio okrenut profilom, ovaj se iznovazaudi, pa ak i uplai od uistinu boanstvene ljepote togljudskog bia. Djeak je danas imao na sebi lagano odijelood tkanine s plavim i bijelim prugama, s vrpcom odcrvene svile na prsima uokvirenom jednostavnim, bijelimuspravnim ovratnikom. Ali na tom ovratniku, koji ba inije najbolje pristajao tom odijelu, poivala je glava nalik

na cvijet s neprispodobivom Ijupkou glava Erosa saukastom caklinom parskog mramora, tankih i ozbiljnihobrva, sljepoonica i uiju obraslih tamnom i mekomkovravom kosom to je pod pravim kutom padala nanjih.

Dobro, dobro! pomislio je Aschenbach s onim hladnimprofesionalnim odobravanjem kojim umjetnici gdjekadzaodijevaju svoj ushit i zanos pred remek-djelom. I doda usebi: Zaista, da me ne ekaju more i plaa, ostao bihovdje dok god si i ti ovdje! Ali ovako je ustao i poao pod


28/59

budnim okom posluge, siao niz veliku terasu i produioravno drvenim mostom do ograene plae za hotelskegoste. Bosonogi starac u platnenim hlaama, mornarskojbluzi i slamnatom eiru nadzirao je kupalite i odveo gado njegove rezervirane kuice, izvukao iz nje stol i stolicu ipostavio ih na drvenu platformu pokrivenu pijeskom.Aschenbach je odvukao lealjku dalje prema moru, navotano uti pijesak, i udobno se zavalio na nju.

Slika plae, taj prizor kulture to bezbrino uiva narubu elementa, zabavljala ga je i radovala kao i uvijek. Sivo iplitko more bilo je ve oivjelo od djece to su gacala ponjemu, plivaa i onih arenih prilika to lee na sprudovimas rukama podvijenim pod glavama. Drugi su veslali umalim amcima bez kobilica, obojenim crvenom i plavombojom, i prevrtali se smijui se na sav glas. Pred dugakimnizom platnenih kabina, na ijim su platformama ljudisjedili kao na malim verandama, bilo je ive igre ali i tro-mog, oputenog mirovanja, posjeta i brbljanja, briljivejutarnje elegancije i golotinje to kooperno i udobnouiva u slobodnim obiajima ovoga mjesta. Sprijeda supo vlanom i tvrdom pijesku etali amo-tamo pojedinci ubijelim kupaim ogrtaima i irokim kouljama nalik na

kaftane. Zdesna se dizao vieslojni pjeani dvorac to su gabila podigla djeca i okitila zastavicama svih moguihzemalja. Prodavai koljaka, kolaa i voa rasprostirati sukleei svoju robu. Slijeva, pred jednom od kuica koje sustajale poprijeko prema ostalima na samom kraju plae,utaborila se jedna ruska obitelj: bradati i zubati mukarci,mlohave i trome ene, baltika usidjelica koja je sjedila zastafelajem i slikala more uzvikujui s vremena na vrijemeOd oaja, dvoje dobroudne i rune djece, stara slukinjasrupcem na glavi koja se ponaala umiljato i posluno


29/59

poput robinje. Zahvalno su uivali u svemu oko sebe,neumorno izvikivali imena svoje neposlune djece to suse naganjala oko njih, dugo se alili uz pomo neto malotalijanskih rijei s veselim starcem od kojeg su kupovalislatkie, ljubili se u obraze na hajui ni najmanje promatra litko tu njihovu zajednicu.

Ostat u dakle, pomisli Aschenbach. Gdje bi mi bilo bolje? I ruku skrtenih u krilu, bludio je pogledom podalekom moru, pogled mu je klizio, rasplinjavao se i gubio u jednolinoj izmaglici pustog prostranstva. Volio je more izdubokih razloga: iz udnje za odmorom umjetnika kojinaporno radi, koji se eli skloniti pred zahtjevnomraznolikou pojava u okrilje neega jednostavnog i go-lemog, iz zabranjene, njegovoj zadai suprotstavljene iupravo zato zavodljive sklonosti neemu neartikuliranom,neizmjernom, vjenom nitavilu. Otpoivati u savrenostielja je onoga koji se trudi da stvori neto posebno, a zar initavilo nije oblik savrenosti? Ali dok je on tako snatrioo dubokoumnim stvarima, iznenada je vodoravnu crtumorske obale presjekla jedna ljudska spodoba, a kad jevratio pogled iz beskrajnog prostranstva i sabrao se, pokraj njega je, dolazei slijeva, prolazio po pijesku onaj

lijepi djeak. Bio je bos, spreman gaziti pliakom, vitkenoge bile mu gole do iznad koljena, hodao je polako alitako lagano i ponosito kao da je vian kretati se bosonog, igledao prema poprijeko postavljenim kuicama. Ali, im jespazio onu rusku obitelj to se ondje u zahvalnoj slozi bavila svojim poslovima, lice mu se smrkne od srditog prezira. elo mu se namrtilo, usne nakubile i ogorenorazvukle na jednu stranu, a obrve se tako grdno nabrale da sumu oi kanda upale od tog pritiska govorei mranim jezikom mrnje. Zagledavi se u zemlju, jo se jednom

prijetei osvrne, a onda prezirno i snano trgne ramenom,okrene se i ostavi neprijatelje za sobom.

Neka vrsta tankoutnosti ili prestraenosti, neto poput potovanja i stida, nagne Aschenbacha da se okrene nadrugu stranu kao da nita nije vidio; jer ozbiljnom isluajnom promatrau te strastvene scene nije se mililo

iskoristiti svoje zapaanje, ak ni pred samim sobom. Ali bio je razvedren i potresen u isti mah, to e rei: sretan.Taj djetinji fanatizam uperen protiv posve dobroudnadjelia ivota pridavao je ljudsku dimenziju neemu boanski neizrecivom, zbog ega se inilo da je dragocjenoremek-djelo prirode, koje mu je do tada prualo samonasladu oima, vrijedno dubljeg suosjeanja. Taj je fana-tizam podario liku tog mlaca, znaajnom po samoj svojojljepoti, omota koji je doputao da se shvati ozbiljnijenego to zavreuju njegove godine.

Jo uvijek okrenut na drugu stranu, Aschenbach jeoslukivao djeakov glas, njegov visok, prilino slabaanglas kojim je ve izdaleka dovikivao drugovima u igri za- bavljenim gradnjom dvorca od pijeska najavljujui im svojdolazak. Odazivali su mu se izvikujui vieput njegovoime ili moda samo nadimak, a Aschenbach je pomalo

radoznalo sluao ali nije uspijevao nita jasnije razabrati dodva melodina sloga, neto kao Adio, ili jo ee Adu,sa zavrnim glasomu otegnutim u dozivanju. Uivao je utom zvuku i osjeao da pristaje tom objektu, ponovio ga usebi i zadovoljno se opet vratio svojim pismima i spisima.

Drei malu putnu mapu za pisanje na koljenima, uzeo je naliv-perom odgovarati na pisma. Ali nakon etvrt sataPomisli da je teta propustiti ovakvu prigodu, najvrednijuuivanja za koju je znao, radi sasvim ravnoduna posla.Gurne u stranu pribor za pisanje i vrati se moru, te uskoro,


30/59

privuen mladenakim glasovima oko dvorca od pijeska,udobno nasloni glavu na naslon lealjke i pogleda nadesnoda vidi to to radi i izvodi prekrasni Aio.

Pronaao ga je ve prvim pogledom; nije mogao pre-vidjeti crvenu vrpcu na njegovim prsima. S ostalima jeupravo postavljao staru debelu dasku kao most preko

vlanog rova oko dvorca, odreujui povicima i pokretimaglave kako treba izvesti taj pothvat. S njim je bilodesetak drugova, djeaka i djevojica, njegovih godina ineto mladih, koji su avrljali svako svojim jezikom, poljskim, francuskim, pa i nekim balkanskim jezicima.Ali najee se ulo njegovo ime. Oito je bilo da ga trae isnube i da mu se dive. Napose je jedan od njih, Poljak kao i on, snaan djeak koga su zvali otprilike Jau, crne,napomaene kose, u platnenu odijelu s pojasom, izgledaoda mu je najblii vazal i prijatelj. Kad su zavrili posao okodvorca, njih su dvojica poli zajedno zagrljeni obalom, aonaj koga su zvali Jau poljubio je ljepotana.

Aschenbach je bio u napasti da mu priprijeti prstom.A ti, Kritobulose, pomisli smjekajui se, otputuj nagodinu dana! Jer najmanje ti toliko vremena treba daozdravi. Zatim je pojeo krupne, zrele jagode to ih je

bio kupio od nekog prodavaa. Postalo je vrue iako sesunce nije jo bilo uspjelo probiti kroz slojeve oblaka. Dok su osjetila uivala u silnom i opojnom govoru morsketiine, duh je obuzimala tromost. Tom ozbiljnom ovjekuinilo se da je potpuno prikladna zadaa koja ga je svegazaokupila da pogaa, istrauje kako zapravo glasi ime tozvui otprilike kao Adio. Uz pomo nekih poljskihuspomena, ustanovio je da je to ime zacijelo Tadzio,skraeno od Tadeusz, koje u vokativu glasi Tadziu.

Tadzio se kupao. Aschenbach, koji ga je bio izgubio

iz vida, spazio mu je daleko u moru glavu i ruku kojomzarnahuje, jer je more oito bilo nadaleko plitko. Ipak,inilo se da su se ve zabrinuli za njega, ene su mu netodovikivale od kuica, ponovo se razlijegalo to ime koje jeovdje na plai bilo tako rei lozinka, s onim njegovim mekimsuglasnicima i otegnutimu na kraju, neto u isti mah slatko

i divlje: Tadziu! Tadziu! Djeak se vratio i potraozabaene glave kroz vodu to mu se pjenila oko nogu.Gledati taj ivi lik, Ijubak i opor u svojoj ranoj mukosti,mokrih uvojaka i lijep poput njena boga, kako izlazi izdubina neba i mora, kako izranja iz elementa i izmiemu: taj je prizor izazivao mitske predodbe, bio kao neka pjesnika objava iz iskonskih vremena, objava porijeklaforme i roenja bogova. Aschenbach je sluao sklopljenihoiju tu pjesmu to izvire iz njega, i ponovo pomislio kako jedobro ovdje i kako e ovdje ostati.

Poslije je Tadzio, odmarajui se od kupanja na pijesku,zaogrnut bijelim kupaim ogrtaem to ga je bio podvukaoispod desnog pazuha, leao s glavom na goloj desnoj ruci.ak i kad ga nije gledao nego itao gdjekoju stranicu svojeknjige, Aschenbach nije ni na trenutak zaboravljao dadjeak ondje lei i da treba samo malko okrenuti glavu

nadesno pa da ugleda neto vrijedno svakog divljenja.Gotovo mu se inilo da sjedi tu radi toga da uva djeakato se odmara zaokupljen svojim poslovima, ipak neprestano bdi nad onim plemenitim ljudskim stvorom nadesnoj strani, nedaleko od sebe. I srce mu ispuni i ganenekakva oinska naklonost, njena skrb onoga koji sertvuje da stvori u duhu ljepotu za onoga koji je ljepotasama.

Popodne je otiao s plae, vratio se u hotel i odvezaoliftom do svoje sobe. Tu je dulje vrijeme proveo pred zr-


31/59

calom promatrajui svoju sijedu kosu i umorno lice otrihcrta. U tom je trenutku mislio na svoju slavu i na to kakoga mnogi na ulici promatraju i gledaju u strahopotovanjuzbog njegovih vjeto odabranih i ljupko okrunjenih rijei prizvao je u sjeanje sve vanjske uspjehe svoga talentakojih se uope mogao prisjetiti, spomenuo se ak i steene

plemike titule. Zatim je siao u restoran na ruak i ruao zasvojim stoliem. Kad je nakon toga uao u dizalo, na-grnula je za njim u visei sobiak mlade to se takoer vraala s ruka, medu njima i Tadzio. Stajao je sasvim blizuAschenbacha, prvi put toliko blizu da ga ovaj vie nijegledao i prepoznavao kao sliku u daljini, nego ga je vidiodo u tanine kao ljudsko bie. Djeaku se netko obratio, a jo dok mu je odgovarao s neopisivo ljupkim osmijehomna licu, izaao je na prvom katu natrake, oborenih oiju.Lijepi su ljudi srameljivi, pomisli Aschenbach i uze inten-zivno razmiljati o tome zato je tome tako. Ipak je zamijetioda Tadziovi zubi nisu osobito privlani: da su ponetookrhnuti i blijedi, da ne blistaju od zdravlja i da su pomalokrhki i prozirni, kao to su gdjekad u slabokrvnih ljudi.Vrlo je njean, boleljiv, pomisli Aschenbach. Vjerojatnonee doivjeti starost. Nije se potrudio izvesti naistac

osjeanje zadovoljstva i olakanja to ga je obuzelo pri toj pomisli.Ostao je dva sata u svojoj sobi, a popodne se vapo-

retom odvezao u Veneciju preko lagune to je zaudarala po trulei. Iskrcao se kod San Marca, popio aj na trgu izatim poao u etnju po ulicama kao to se bio navikaove initi. Ali upravo mu je ta etnja iz temelja promijenilaraspoloenje i nakane.

U uliicama je bilo neugodno sparno; zrak je bio to-liko teak da su mirisi to su nadirali iz stanova, duana

i kuhinja, zadah ulja i oblaci parfema, bujali i lebdjeli uzraku te nikako da se raziu. Dim je cigarete ostajao namjestu i sasvim se polako gubio. Guva u tijesnimuliicama nije zabavljala etaa nego ga jedila. Sto je duljehodao, to ga je vie muilo ono odvratno stanje kojeizaziva kadikad morski zrak udruen s vjetrom iroko,

to u isti mah uzbuuje i umara ovjeka. Oblio ga jeneugodan znoj. Oi mu otkazivale poslunost, u prsima jeosjeao tjeskobu, bio je grozniav, krv mu damarala uglavi. Pobjegao je preko mostova iz te guve trgovakihuliica u sirotinjsku etvrt. Tu mu nisu davali mira pros- jaci, a kuna isparenja iz kanala oteavala mu disanje. Na jednom je mirnom trgu, najednom od onih zaboravljenih izaaranih mjesta u unutranjosti Venecije, otpoinuo narubu fontane, obrisao znoj s ela i pojmio da mora otpu-tovati.

Po drugi put, ovaj put definitivno, pokazalo se da ovajgrad pri ovakvu vremenu krajnje tetno djeluje na njegovozdravlje. inilo mu se da bi bilo nerazumno poto-poto ostati,a bilo je sasvim neizvjesno kad e se promijeniti vjetar.Valjalo se brzo odluiti. Ipak, ne moe se odmah vratitikui. Ni njegovo ljetno ni zimsko boravite nije spremno

da ga primi. Ali nema samo Venecija more i plau, ima ihi na drugim mjestima, bez pogubnog dodatka lagune injena vonja to izaziva groznicu. Sjetio se jednog manjegljetovalita nedaleko od Trsta koje su mu hvalili. Zato ne biotiao onamo? I to smjesta, da mu se isplati jo jednommijenjati boravite. Pomislio je da se odluio, pa je ustao. Na prvom pristanitu sjeo je u gondolu i povezao se doSan Marca kroz sumorni labirint kanala, ispod kienihmramornih balkona kojima na uglovima stoje isklesanilavovi, oko sluzavih uglova kua i pokraj alosnih proelja


32/59

palaa kojima se trgovaki natpisi zrcale u namrekanojvodi punoj otpadaka. Nije bilo lako stii do San Marca jer je gondolijer, u dosluhu s radionicama ipaka i puhaimastakla, pokuavao nagovoriti ga da jo neto usput razgleda ikupi. Kad god bi ga poeo obuzimati ar bizarne vonjekroz Veneciju, javio bi se lupeki i trgovaki duh propale

kraljice mora i neugodno ga otrijeznio.Vrativi se u hotel, obavijestio je jo prije veere up-ravu hotela da zbog nepredvienih okolnosti mora vesutradan ujutro otputovati. Izrazili su mu aljenje i is- postavili raun. Poveerao je i proveo mlaku veer itajuiasopis na stolici za ljuljanje na stranjoj terasi. Prije negoto e lei, pripremio je prtljagu za put.

Nije ba najbolje spavao jer je bio uznemiren skoranjim putovanjem. Kad je ujutro otvorio prozor, bilo je oblanokao i juer, ali je zrak bio nekako svjeiji i... ve se poeo pomalo kajati. Da se ipak nije prenaglio i pogrijeio usvom trenutnom i neuraunljivom raspoloenju? Da je bar malo promislio, da nije onako brzopleto klonuoduhom, da se pokuao jo prilagoditi venecijanskomzraku i priekao da se popravi vrijeme, sad bi pred njim bilo, umjesto ove urbe i strke, prijepodne na plai kao i

jueranje prijepodne. Ali sad je ve prekasno. Sad moraotputovati, mora eljeti ono to je juer poelio. Odjenuose i spustio u osam sati liftom u prizemlje na zajutrak.

Kad je uao u dorukovaonicu, nije jo bilo nikog odgostiju. Poneki su dolazili dok je sjedio i ekao da mudonesu ono to je naruio. Drei alicu aja na usnama,opazi kako ulaze poljske djevojice sa svojom pratiljom:ukoene i osvjeene snom, crvenih oiju, stupale su dosvoga stola u kutu kraj prozora. Uto mu prie portir s kapom u ruci i upozori ga da treba poi. Automobil eka da

njega i ostale putnike preveze do hotela Excelsior, odaklee se gospoda odvesti kompanijinim privatnim kanalomdo kolodvora. Valja pouriti. Aschenbach je drao danije potrebna tolika urba. Preostalo mu je jo vie od satvremena do polaska vlaka. Ljutio se na taj hotelski obiajda putnika to prije otpreme iz hotela, pa ree portiru da

eli jo na miru dorukovati. ovjek se neodluno povue, a onda nakon pet minuta opet doe. Kola viene mogu ekati. Neka onda idu i povezu njegov koveg,razdraljivo odgovori Aschenbach. On e sam otii vapo-retom kad bude vrijeme, neka njemu osobno prepuste brigu za njegov odlazak. Portir se nakloni. Aschenbachu je bilo drago to se oslobodio dosadnih opomena pa bezurbe pojede ostatak doruka; tovie, zamoli konobara damu donese jo i novine. Kad je napokon ustao, ostalo mu je jo sasvim malo vremena. Sluilo se tako da se u istomtrenutku i Tadzio pojavio na staklenim vratima.

Idui prema svom stolu, presjekao je putniku put iedno oborio oi pred sijedim ovjekom visoka ela, aonda ih opet na svoj ljupki nain blago irom otvorio.Zbogom, Tadzio! pomisli Aschenbach. Nisam te se na-gledao. I poto je, mimo svog obiaja, doista oblikovao te

misli usnama i izgovorio ih za se, nadoda jo: Bog te blagoslovio! Zatim krene da ode, podijeli napojnice,oprosti se s niskim, tihim ravnateljem u francuskom re-dengotu i ode iz hotela pjeice kao to je bio i doao, te sezaputi, u pratnji hotelskog sluge koji mu je nosio prtljagu, bijelom rascvjetanom alejom to vodi preko otoka do pristanita vaporeta. Stigavi do njega, zauze mjesto aono to je slijedilo bijae patniki, alostan put kroz svedubine kajanja.

Bijae to onaj poznati put kroz lagunu, pokraj San Marca,


33/59

Velikim kanalom. Aschenbach je sjedio na polukrunoj klupina pramcu, oslonjen jednom rukom na ogradu a drugomzaklanjajui oi. Javni su parkovi ostali za njim, Piazzettase jo jednom otvorila pred njim sa svom svojom kneevskomIjupkou i opet nestala, slijedio je dugi niz palaa, a kad jevodeni put zavio, ukazao se pred putnikom prekrasno

sveden mramorni luk Rialta. Gledajui ga, putniku se srce paralo. Svu tu atmosferu grada, taj ovla natruli zadah mora imovare koji je elio to prije napustiti udisao je saddubokim, njenim i bolnim udisajima. Zar je mogue danije znao, da nije pomislio koliko mu je sve to priraslo srcu?Ono to je jutros bilo tek stanovito aljenje, blaga sumnja jeli uinio dobro, postalo je sad duboka alost, prava bol,duevna patnja, toliko ljuta da mu je u vie navrata natjeralasuze na oi, neto za to je sam sebi govorio da nikako nijemogao predvidjeti. Ono to mu je bilo tako teko podnijeti,to mu je na mahove bilo posve nepodnoljivo, bijae pomisao da nikad vie nee vidjeti Veneciju, da je ovorastanak s njom zauvijek. Jer, budui da se i po drugi put pokazalo da u ovom gradu ozbiljno pobolijeva, da je podrugi put prisiljen napustiti ga navrat-nanos, morat e gaubudue smatrati nemoguim i zabranjenim mjestom zasebe, mjestom kojem nije dorastao i koje bi bilo besmis-leno iznova posjeivati. Da, osjeao je, ako sad otputuje,da e ga stid i prkos prijeiti da ikad vie vidi ovaj voljenigrad, u kojem ga je dva puta izdala tjelesna snaga; ovaj spor izmeu duevne naklonosti i tjelesne nesposobnosti uini seostarjelom ovjeku odjednom tako tekim i vanim, ovajfiziki poraz tako sramotnim, toliko ga je poto-poto eliosprijeiti, da mu nije bilo jasno kako se mogao juer onakolakoumno predati, bez ozbiljne borbe, i priznati poraz. Doese vaporeto pribliavao kolodvoru, a bol i nemo

zadobie razmjere rastrojstva. Odlazak se tom izmuenomovjeku uini nemoguim, ba kao i ostanak. Tako razdrt,uao je u kolodvorsku zgradu. Ve je kasnio, ne smije niasa asiti ako eli stii na vlak. eli i ne eli. Ali vrijemega tjera, goni ga naprijed; uri se izvaditi kartu i u meteuse obzire dvoranom nee li gdjegod ugledati predstavnika

hotelske kompanije. Konano se ovjek pojavljuje i javljamu da je veliki koveg ve ukrcan u vlak. Ve ukrcan?Da, svakako za Como. Za Como? Nakon uurbanognatezanja, niza srditih pitanja i zbunjenih odgovora, izbijana vidjelo da je dotini koveg ve u hotelu Excelsior nadleni slubenik uputio na sasvim pogrenu stranu, sostalom, tuom prtljagom.

Aschenbachu nije bilo lako zadrati izraz lica koji je utim okolnostima mogao jedini biti razumljiv. Silna radost,nevjerojatna vedrina grevito mu je iz sama srca potreslagrudi. Slubenik odjuri da moda jo zadri koveg, ali sevrati, kao to se i moglo oekivati, neobavljena posla. TadAschenbach obznani da ne eli putovati bez svoje prtljage,nego da se vraa u Hotel des Baines, gdje e priekati damu se prtljaga vrati. Nije li moda tu na kolodvoru mo-torni amac hotelske kompanije? ovjek ga je uvjeravaodaje jo tu. Talijanskom je rjeitou uspio nagovoriti bla-gajnika da primi ve prodanu kartu, kleo se pred gostomda e odmah brzojavki u Como, da nitko od njih neealiti truda ni troka kako bi se koveg to prije vratio uVeneciju i... tako se sluilo neto neobino, da se putnik dvadesetak minuta nakon dolaska na kolodvor vraao Ve-likim kanalom na Lido.

udesna i nevjerojatna, sramotna i smijena pus-tolovina kao u snu: u istom satu biti sudbinom vraen i ponovo vidjeti ona mjesta s kojima se putnik u najdubljoj


34/59

boli zauvijek oprostio! Zapjenjen na pramcu, provlaei sesmijeno i spretno izmeu gondola i brodia, jurio je mali brzi amac prema svom cilju dok je njegov jedini putnik pod krinkom srdite rezignacije krio plaljivo i obijesneuzbuenje odbjegla djeaka. Jo su mu se s vremena navrijeme nadimala prsa od smijeha zbog ove nezgode koja

se nije mogla u bolji as dogoditi, kao to je sam sebigovorio, ni najveem ljubimcu sree. Morat e jo sve toobjanjavati, suoavati se sa zaprepatenim licima aonda e opet, govorio je sam sebi, biti sve u redu; izbjegao jenesreu i ispravio teku zabludu, a sve ono to je mislio da je ostavio za sobom ponovo e biti pred njim, ponovo e biti njegovo dok god ga bude volja... Uostalom, dovodi li gamoda ova brza plovidba u bludnju ili je doista, kao krunasvega, zapuhao vjetar s mora?

Valovi su udarali o betonske zidove uskog kanala tovodi kroz otok do hotela Excelsior. Tu je autobus doekao povratnika da ga odveze uz namrekano more ravno doHotela des Bains. Mali brkati ravnatelj hotela u prugasturedengotu siao je niza stube da ga pozdravi.

Tiho mu se umiljavajui alio je sluaj, nazvao gakrajnje neugodnim za sebe i kompaniju, ali je uvjerenim

glasom pohvalio Aschenbachovu nakanu da ovdje doeka prtljagu. Dakako da je njegova soba ve izdana, ali odmahmoe dobiti drugu, nimalo loiju. Pas de chance, mon- sieur 1 ree mu smjekajui se voza lifta dok su se vozilina drugi kat. I tako su bjegunca smjestili u sobu koja je po poloaju i namjetaju bila gotovo potpuno istovjetna sonom prvom.

Umoran, omamljen vrdogom tog neobinog prijepis:-l. Ne ma te sr ee , g os po din e ( fra nc .). (JfJKR'

odneva, sjeo je, poto je porazmjestio sadraj svoje torbe po sobi, u naslonja pokraj otvorena prozora. More je postalo nekako blijedozeleno, zrak nekako rjei i istiji, a plaa sa svojim kuicama i amcima slikovitija, iako jenebo bilo jo sivo. Aschenbach je gledao kroz prozor, ruku prekrienih u krilu, zadovoljan to je opet ovdje, ali je i

nezadovoljno vrtio glavom zbog svoje neodlunosti i nep-oznavanja vlastitih elja. Tako je sjedio valjda oko sat vre-mena mirujui i dokono snatrei. O podne opazi Tadzia, u prugastom platnenom odijelu, s crvenom vrpcom okovrata, kako se vraa s mora preko brklje na plai i dolazidrvenim mostom do hotela. Aschenbach ga odmah pre- pozna sa svoje visine prije nego to ga je pravo i pogledao, i pomisli neto kao: Gle, Tadzio, opet si tu! Ali u istomasu osjeti kako je taj nehajni pozdrav klonuo i zanijemio pred istinom njegova srca osjeti zanos svoje krvi, radost i bol svoje due, i pojmi da mu je upravo zbog Tadzia biloonako teko otii.

Sjedio je posve mirno, potpuno nevidljiv pokraj svogvisokog prozora i utonuo u svoje misli. Crte lica muivnule i uzvio je obrvama, a usne mu se razvukle od pozornog, radoznalog i produhovljenog smijeka. Tad

pripodigne glavu i objema rukama to su mu labavo visjele preko priruja naslonjaa izvede kretnju koja se vrtjela idizala, s dlanovima okrenutim naprijed, kao da e ispruiti irairiti ruke. Bijae to gesta koja je zraila spremnomdobrodolicom i mirnim prihvaanjem.


35/59

etvrto poglavlje

Iz dana je u dan sada bog uarenih obraza nag tjeraosvoj etveropreg vatrena daha nebeskim prostranstvima, auti mu uvojci leprali na istonjaku to je istodobno snjim tutnjao. Svileni sjaj bijelio se na daljinama Ponta tose tromo valjao. Pijesak se ario. Ispod srebrnkastogsvjetlucanja plavog etera bijahu razapeta jedrena platna boje hrde pred kuicama na plai, a u otro omeenojmrlji sjene ljudi su provodili dopodnevne sate. Ali prekrasna je bila i veer kad bi bilje u perivoju zamirisalo poput bakama, kad je zvijee na nebu igralo kolo, a mrmorenjemora utonulog u no tiho nadolazilo i djelovalo na duu.Takva je veer nosila u sebi radostan zalog novog sunanog

dana lako ostvarljive dokolice i bila okiena nebrojenim,gusto namirisanim mogunostima ugodna sluaja.Gostu, kojeg je dobro dola nezgoda zadrala ovdje,

nije ni na um padalo da se nakon povratka svojih stvari ponovo otisne na put. Dva dana morao je trpjeti stanovitaliavanja i dolaziti na objed i veeru u veliku blagovaonicu u putnom odijelu. A onda, kad su zalutali teret napokonopet unijeli u njegovu sobu, temeljito je povadio sve stvari inapunio njima ormar i sve ladice, odluan da zadugoostane, i sretan to moe provoditi sate na plai u svilenoj

odjei i pojavljivati se na veeri za svojim stoliem u prik-ladnom veernjem odijelu.

Ve ga je bila potpuno osvojila lagodna ravnomjernosttakve egzistencije, brzo ga zanijela meka i sjajna blagosttakva naina ivota. I doista, kako je bio ugodan taj boravak u kojem su drai ljetovanja na junoj plai bile

udruene s poznatom blizinom udnovatog i udesnoggrada! Aschenbach nije volio uitke. Kad god je i gdjegod je trebalo neto slaviti, predati se odmoru, dangubiti,uskoro bi ga obuzeli a tako je napose bilo u mladimgodinama nemir i nezadovoljstvo te bi poelio vratitise svom uzvienom i mukotrpnom radu, svetoj i strogojsvakidanjici. Jedino gaje ovo mjesto zaaralo, otupilo muvolju, usreilo ga. Ponekad bi se prije podne, pod platnenimsjenilom svoje kuice, zanosei se plavetnilom junogmora, ili u mlakoj noi, zavaljen na jastuie u gondoli,kojom se vraao s Markova trga, gdje se dugo bio zadrao, pod velikim zvjezdanim nebom, kui na Lido a za njimostaju arena svjetla i ganutljivi zvui serenade prisjetiosvoga ljetnikovca u brdima, mjesta svoga ljetnog nadgorn- javanja, gdje bi oblaci plovili nad samim vrtom, a stra-hovito nevrijeme uveer gasilo svjetlo u kui, i gavranovi

koje je hranio visoko uzlijetali na vrike smreka. Tad muse inilo da je nekom arolijom prenesen u elizij, na krajsvijeta, gdje je ljudima podaren najlaki ivot, gdje nemasnijega ni zime, nema oluja ni silnih kia, nego se vjeitoosjea blagi i prohladni dah boga Okeana i dani teku u blaenoj dokolici, bez napora i bez borbe, posveeni samoSuncu i njegovim svetkovinama.

Cesto, gotovo svakog asa, viao je Aschenbachdjeaka Tadzia. Ogranieni prostor i svima jednako pro- pisan dnevni program pridonosili su da mu je ljepotan


36/59

bio povazdan, s kratkim prekidima, u blizini. Viao ga je isusretao posvuda: u prizemlju hotela, na vonji po vodi ugrad i natrag na svjeem povjetarcu, na samom raskonomtrgu i poesto jo u uliicama i prolazima, kad bi i sluajumijeao svoje prste. Ipak, ponajee, zahvaljujui sretnojredovitosti, prualo mu je prijepodne obilje mogunosti

da ga vidi na plai, da se posveti pobonom prouavanjunjegove ljupke pojave. Da, taj splet sretnih okolnosti, tosvakodnevno ravnomjerno ponavljanje povoljnih prigoda, bijae upravo ono to ga je ispunjalo zadovoljstvom iivotnom radou, to mu je ovdanji boravak inilodragim, to mu je tako usluno i milostivo omoguavaloda se jedan sunani dan nadovezuje na drugi.

Rano je ustajao, kao i obino kad bi ga posao na totjerao, pa bi prije veine ostalih stizao na plau dok jesunce bilo jo blago, a more ga u svojim jutarnjim snovimazasjenjivalo bjelinom. Prijazno je pozdravljao uvara plae, a isto tako prisno i bosog starca bijele brade koji mu je pripremao mjesto za odmor, razapinjao smeu tendu iiznosio iz kuice namjetaj na platformu, gdje bi se zatimgost udobno izvalio. Tada su tri-etiri sata bili njegovi, dok sunce ne bi odskoilo i zadobilo stranu vlast. More je sve

vie tamnjelo, a za sve je to vrijeme mogao gledati Tadzia.Gledao ga je kako dolazi slijeva, uz sam rub mora,gledao ga je s leda kako se pojavljuje medu kuicama, a ponekad bi iznenada ustanovio, u pomalo radosnu strahu,da ga nije opazio kad je doao i da je ve tu, da je ve u pla-vo-bijelom kupaem kostimu koji mu je sad na plai bio jedina odjea, te da se ve prihvatio i svoga uobiajenog posla na suncu i pijesku da je uronio u onaj draesnonitavni, dokoni i nestalni ivot to se sastoji od igre iodmora, vrljanja, gacanja po vodi, kopanja po pijesku,

lovice, leanja i plivanja pod paskom ena na platformikuice koje su grlenim glasom izvikivale njegovo ime:Tadziu! Tadziu! A on bi onda dotrao ustro mauirukama da im ispripovjedi to je doivio, da im pokaeto je naao, ulovio: koljke, morske konjice, meduze i ra-kove koji se kreu porebarke. Aschenbach nije razumio ni

rijei od onoga to je on govorio, pa makar to bile i posveobine stvari, bijae to sve skupa u njegovu uhu nejasno blagozvuje. Tako se djeakov strani govor uzdigao doglazbe, nestano sunce rasipalo je po njemu svoj raskonisjaj, a uzviena perspektiva mora bijae vazda okrilje i po-zadina njegove pojave.

Uskoro je promatra upoznao svaku crtu i gestu tog plemenitog, tako slobodno izloenog tijela, radosno iznova pozdravljao svaku ve poznatu lijepu pojedinost, nikakoga se nije mogao nagledati i nauivati. Djeaka su pozvalida pozdravi gosta koji je doao enama u posjet; dotrao je, jo mokar od kupanja, zabacujui uvojke, a dok je pruao ruku, stajao je na jednoj nozi i pocupkivao nadrugoj, draesno i okretno, izvijao tijelo, ljupko i napeto,nastojei ljubazno i stidljivo svidjeti se, jer mu je dobar odgoj to nalagao. Leao je potom s runikom za kupanje

omotanim oko prsa, naslonjen na pijesak njenooblikovanom rukom, s bradom na dlanu. Onaj koga suzvali Jau uao je uza nj i umiljavao mu se, a nita nijemoglo biti arobnije od osmijeha oima i usnama s kojim jeobjekt umiljavanja gledao na podreenoga i niega odsebe. Ili je stajao na rubu mora, sam, po strani od svojih,uz sama Aschenbacha uspravan, ruku sklopljenih naiji, polako se njihao na vrcima prstiju i sneno zurio u plavetnilo dok su valii nadolazili i oplakivali mu prstena nogama. Kosa boje meda obavijala mu kovrama


37/59

sljepoonice i iju, sunce mu obasjavalo malje na gornjemdijelu hrptenjae, tanki obrisi rebara i skladno graena prsa isticali se kroz pripijenu tkaninu na trupu, pazuhamu bila jo glatka kao na kipu, blistali mu stranji dijelovikoljena, a zbog plaviastih ilica na njima reklo bi se damu je tijelo sazdano od neke svjetlije grade. Kakva se disciplina, kakva preciznost misli ogledala u tom ispruenom imladenaki savrenom tijelu! Ipak, stroga i ista volja kojase iza toga krila i uspjela iznijeti na vidjelo taj boanstvenikip nije li to neto poznato i blisko njemu, umjetniku? Ne djeluje li ta volja i u njemu kad, proet trijeznomstrau, iz jezine mramorne mase oslobaa vitki lik koji jenajprije vidio u duhu i koji doarava ljudima kao kip izrcalo duhovne ljepote?

Kip i zrcalo! Obuhvaao je pogledom plemenitu figuruondje na rubu plavetnila i, pun zanosnog ushita, osjeaokako tim pogledom prima samu ljepotu, formu kaoBoju misao, jedino i isto savrenstvo, to ivi u duhu, a tu pred njim stoji lako i ljupko ljudska slika i prilika togsavrenstva izloena njegovu oboavanju. Bio je opijen; i bez razmiljanja, upravo poudno, pozdravljao ga je os-tarjeli umjetnik. Duh mu je bio u poroajnim bolovima,naobrazba mu se uskomeala, pamenje iznosilo na vidjelo prastare misli koje je usvojio u mladosti i koje nikad nijeoivio vlastitim arom. Zar nije reeno da nam sunceskree pozornost s duhovnih pojava na osjetilne? Ononam, kau, omamljuje i oarava razum i pamenje tako tedua od pukog uitka posve zaboravlja na svoje pravostanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz najljepe suncemobasjane predmete: da, samo uz pomo tijela moe se duavinuti do uzvienih razmatranja. Amor uistinu ini onoisto to ine matematiari kad priglupoj djeci pokazuju

opipljive slike istih oblika. Isto tako i Bog radi da namduhovno uini vidljivim sluei se najradije likom i bojomljudske mladosti koje pretvara u orue sjeanja i ukraavasvim sjajem ljepote tako da se palimo pri pogledu na njih bolom i nadom.

Tako je razmiljao taj zaneseni ovjek; takvi su gaosjeaji obuzimali. A iz mrmorenja mora i sunanog blijeska rodila se u njemu draesna slika. Bijae to stara platana nedaleko od atenskih zidina bijae to onosjenovito i sveto mjesto proeto mirisom cvata drvetaednosti okieno posveenim i pobonim darovima uast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podnoiroko razgranatog stabla po glatkom ljunku; zrikavci suzrikali. A na tratini to se blago sputala tako da je ovjek mogao leati na njoj uzdignute glave, poivala su dvojicazaklonjena od dnevne ege: jedan postariji i jedan mladi, jedan runiji i jedan ljepi, mudrac uz milolikog. I punljubaznosti, duhovitih i privlanih ala, Sokrat je pouavaoFedra o udnji i vrlini. Govorio mu je o arkoj prepastito obuzme onoga koji osjea kad mu oko ugleda olienjevjene ljepote; govorio mu je o pohoti neposveenog iloeg ovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, ikoji nita ne potuje; govorio mu je o svetom strahu tospopada plemenita ovjeka kad mu se ukae boanstvenolice, savreno tijelo kako tada sav zatreperi i izbezumise, i kako se jedva usuuje pogledati na tu stranu, i kako potuje onoga to posjeduje ljepotu, pae, prinio bi mu irtvu kao kipu kad se ne bi bojao da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti mahvrijedna ljubavi i vidljiva: ona je, upamti to dobro! jedinioblik duhovnog svijeta koji moemo primiti svojimosjetilima, koji moemo podnijeti svojim osjetilima. Jer


38/59

to bi bilo od nas kad bi nam boansko, kad bi nam serazumno i vrlina i istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi, kao to je nekoizgorio Semela pred Zeusom? Stoga je ljepota onome kojiosjea put do duha samo put, samo sredstvo, malimoj Fedre... A onda je izgovorio ono najprofinjenije, taj prepredeni udvara: to da je onaj koji voli boanskiji od

voljenoga, jer je u prvome bog a u drugome nije tumoda najistananiju, najpodrugljiviju misao koja je ikadizreena i iz koje izvire svekoliko vragolanstvo i najskro-vitija slast udnje.

Radost je piscu misao koja sva moe postati osjeaj, iosjeaj koji moe sav postati misao. Takva misao koja pulsira, takav toni osjeaj pripadali su tada i pokoravali sesamotniku: naime, da priroda drhti od zanosa kad se duhsmjerno klanja pred ljepotom. Iznenada poeli pisati. Erosdodue, kau, voli dokolicu i samo je za nju stvoren. Ali naovoj toci krize iskuenikovo je uzbuenje bilo usmjerenona stvaranje. Povod gotovo da i nije bio vaan. Upit, pozivda se ispovjedi i izjasni o jednom odreenom velikom igoruem problemu upuen je duhovnom svijetu i stigao je ido ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata, bliskanjegovu iskustvu, a elja da je rasvijetli svojim rijeimaodjednom je postala neodoljiva. I udio je za tim da toradi u Tadziovoj prisutnosti, da mu pri pisanju uzor budestas djeakov, da mu stil slijedi linije tog tijela koji mu seini boanskim, i da njegovu ljepotu prenese u duhovnesfere, kao to je neko orao odnio u eter trojanskog pastira. Nikad mu slast rijei nije bila slada, nikad nije tako dobroznao da Eros prebiva u rijei kao u tim opasnim i divnimtrenucima, u kojima je, za svojim grubim stolom, u sjenirazapetog platna, pred svojim idolom i s glazbom njegova

glasa u uhu, pisao svoju malu raspravu po uzoru naTadziovu ljepotu onu stranicu i pol birane proze ija e bistrina, plemenitost i treperava, napeta strast uskoro zadivitimnoge itatelje. Jamano je dobro to svijet poznaje samolijepo djelo, a ne i njegovo porijeklo, uvjete pod kojima je nastalo; jer poznavanje izvora iz kojih je potekloumjetnikovo nadahnue esto bi svijet zbunilo, prepalo i

tako dokinulo djelovanje vrsnog djela. Neobinih li sati! Neobina li napora kad malaku ivci! Neobina li openja izaea izmeu duha i tijela! Kad je Aschenbach odloiosvoje djelo i poao sa ala, bio je iscrpljen, pae rastrojen, ireklo bi se da ga savjest optuuje kao da je poinio kakvosramno djelo.

Sutradan ujutro, ba kad je odlazio iz hotela, spazio je svanjskih stuba Tadzia kako ve ide prema moru i tosam kako se upravo pribliava brklji na plai. elja, jednostavna pomisao da iskoristi tu priliku, da se s onimkoji mu je i ne znajui priredio toliko zanosa i uzbuenjaupozna na lak i bezbrian nain, da mu se obrati, da se po-raduje njegovu odg

Documents

95212510 Smrt u Veneciji Tomas Man (1)