2

3

Slomljena

Alen Hatki

''Kada dodirneš me, ja umremHoćeš li me voljetiIli ćeš me ubiti?''

♥

4

5

I DIO

U

enica

6

1 ''Lijepa si'', govorili su mi mnogi. Uvijek sam smatrala da je unutrašnja ljepota ona važnija. Ali oni me jednostavno nisi razumjeli. Nisu vidjeli ono moje unutrašnje 'Ja' koje je toliko silno željelo da ispliva na površinu. Govorili su mi da sam lijepa. Ali zapravo ja sam samo obična djevojka. Kada gledam svoj odraz u ogledalu ne vidim ništa što bi moglo nekoga opčiniti i natjerati da se ludo zaljubi u mene. Kosa mi je duga, ravna i smeđa poput zemlje. Oči su mi također smeđe sa uredno počupanim obrvama. Nos malen, nesavršen, usne pune inasmijane. Niska sam i vitka. Nisam se smatrala ružnom. Nikada nikoga nisam nazvala ružnim. U svakome sam mogla pronaći ljepotu ako mi to dozvole. Ali također nisam se ni smatrala prekrasnom. Željela sam samo da vide i da razumiju kako se osjećam i ko sam ja u stvari. Mike nije bio takav. On me u potpunosti razumijevao. Poznavao je moju dušu bolje nego iko. Čim bi vidio moje oči znaobi da li sam ljuta, umorna, sretna ili tužna. To je bila njegova moć.Bio je tri godine stariji od mene. Još kao djeca smo sjedili ispod Starog hrasta nedaleko od kuće. Tu smo se i upoznali. Imala sam oko šest godina kada sam razbila maminu vazu. Pobjegla sam kako me mama ne bi grdila. Tu sam srela njega. Sjećam se kako me pitao šta mi je. Ja sam mu sve ispričala. Očekivala sam da će me grditi, ali nije. Rekao mi je da se vratim kući i da priznam mami što sam učinila. Poslušala sam ga. Djelovalo je. Mama se

7

manje ljutila. Od tada, skoro svaki dan smo se sastajali pod Starimhrastom i družili. Pričali bismo svoje zgode i nezgode, igrali se i jeli. Bio mi je pravi prijatelj. I sada kada mi je već skoro petnaest godina, i dalje sjedim pored njega. Donijela sam prostirku kako bismo mogli leći i gledati oblake. Tražili smo one koju su nas podsjećali na neke stvari. ''Gledaj, onaj izgleda kao pas gospođe Kevin'', rekao je uperivši prstom. ''Da, zaista'', rekla sam i nasmijala se. ''A onaj tamo me podsjeća na srce'', dodala sam.Mike me pogledao. ''Vi ste djevojčice sve iste'', prezirno mi je rekao. ''Kako misliš iste?'' upitala sam ga.Gledala sam ga čekajući odgovor. ''Pa tako, samo vam je ljubav na pameti. Brak, muževi, bebe'', rekao je i podrugljivo se nasmijao. ''To nije istina!'' rekla sam ljutito. ''Jest!'' ''I vi ste dječaci isti. Po cijeli dan samo ganjate onu loptu i pravite se hrabri i jaki!'' odbrusila sam. Nije ništa odgovorio. Posmatrala ga je. Bio je lijep i razvijen. Mnogo puta sam željela da provučem ruku kroz njegovu smeđu glatku kosu. Očima zelenim gledao je oblake. Lagano je micao pogled pretražujući plavo nebo. Gotovo da sam mogla vidjeti kakomu se zjenice šire i sužuju. Na licu mu je tek počela rasti brada. Mrzila sam sebi da priznam, ali Mike mi se mnogo sviđao. On me pogleda. Prepala sam se. Pomislila sam da je pročitao sve moje misli o njemu.

8

''Jesi dobro?'' upitao me.Klimnula sam glavom. Lice mi se zacrvenjelo. ''Još se ljutiš?'' dodao je. ''Ne'', rekla sam tiho.Par trenutaka nismo pričali. Tada me je upitao jako nezgodno pitanje: ''Jesi li ti ikada bila zaljubljena u nekoga?''Tijelo mi je utrnulo. Stomak mi presiječe tupa bol. Što da mu odgovorim? ''Ne, nisam... Ti?'' ''Jesam, jednom. Mislim, i sada sam'', rekao je. ''U koga to?'' upitala sam pomalo ljubomorno iako sam plamtjela od ljubomore.Udahnuo je. ''Ona je tako lijepa i pametna. Kada vidim njezinu kosu, naprosto poludim. Ne mogu da joj odolim...'' govorio je iritirajući me.Ko je ta djevojka u koju se zaljubio? Što smjera? Nisam mogla da izdržim. Prekinula sam njegovo odvratno slinjenje za tom curom. ''Ko je to?!'' povikala sam glasnije nego što sam trebala.Nasmijao se. ''Pa to si ti, budalo!'', rekao je i poljubio me u usne.U tako malo vremena desilo se tako mnogo svega. Ta djevojka sam... bila ja? On je u mene zaljubljen. Ja mu se sviđam! Malo mi je falilo da padnem u nesvijest. Njegov poljubac je bio šlag na tortu. Brzo i slatko. S osjećanjima i nečim snažnim što je prostrujilo kroz moje tijelo. ''Zar se ja tebi ne dopadam?'' pitao me provokantno.

9

Znao je da mu se već mjesecima sviđam. Od kako se razvio u mladića, stalno sam razmišljala o njemu. I sada mi je konačno priznao šta osjeća. ''Mislim da odgovor na to pitanje znamo oboje'', odgovorila sam. I dalje sam bila ludo uzbuđena. Ono što slijedi nisam mogla ni sanjati. ''Lana!'' začuje se dozivanje mog imena. ''To je moja majka'', rekla sam probudivši se iz svog tog vrtloga zaljubljenosti. ''Moram ići ili će me ubiti'', rekla sam uplašeno. ''Čekat ću te i sutra!'' povikao je za mnom.Na brzinu sam se okrenula i podarila mu smiješak. Dok sam trčalakući, malo mi je falilo da se zapletem o haljinu i padnem.

2

10

Moja majka me čekala ispred kućnih vrata. Živjeli smo u velikoj kući na sprat. Voljela sam svoj dom. Tu mogu pronaći svojmir i mjesto za odmor. Dobro smo držeća obitelj i jedni smo od uglednijih ljudi u Ormond Cityju, malenom gradiću na Istočnoj obali. Mama me uvela u kuću i vodila hodnicima prepunim slikama naših predaka. Tu je i slika Joan, moje bake. Uvijek sam joj se divila. Kako je samo elegantno pozirala u plavoj haljini s cigaretom u ruci. Nikada je nisam upoznala. Kladim se da je jako zanimljiva osoba. ''Što se dogodilo?'' upitala sam majku koja je hladno koračala ispred mene.Ona mi ništa ne odgovori. Umjesto toga strogo mi je rekla: ''Ubrzaj, ili ću te reći ocu da si se opet sastajala s onim Wilsonom.''Moja majka je bila visoka i mršava žena. Izgledala je mlađe iako je imala tek četrdeset godina. Crnu kosu je vezala u čvrstu punđu, a tanke obrve je uvijek crtala podignute. Nosila je ogromne naočale s crnim okvirom koji me podsjećao na pticu raširenih krila. Grdila bi me kada bih joj to rekla. Stigli smo u dnevni boravak. Tamo je sjedio moj otac i još jedan gospodin. Djelovali su jako ozbiljno. Što li se samo dešava? Gospodin koji je sjedio nasuprot mog oca izgledao je gradski i uglađeno. Umorne nezainteresirane oči i uredno počešljani brkovi. Svoju polućelavu glavu je prekrio crnim šeširom. ''Lana, došla si. Izvinjavam se zbog ovoga gospodine Pittersburg. Vjerovatno je imala časove klavira kod susjede. Mala

11

mnogo voli da svira'', slagao je moj otac uglađenom gospodinu koji me posmatrao od glave do pete. ''Priđi i pozdravi se sa gospodinom'', šapne mi majka i pogura me prema njemu.Nesigurno sam prišla i naklonila se raširivši svoju haljinu. ''Lana Evans'', predstavila sam se stidljivo gledajući u pod. ''Drago mi je gospođice Evans, ja sam Bob Pittersburg, službenik Prenadarene Škole za Djevojke u Londonu'', rekao je britanskim naglaskom.On je iz Velike Britanije? Što on radi ovdje? I kakve škole? Ma što se ovdje zaboga događa? Pitanja u mojoj glavi su stalno navirala, a odgovora nigdje. ''Lana'', obratila mi se majka.Nerazumljivo sam je pogledala. ''Ja i tvoj otac smo razgovarali. I odlučili smo da bi najbolje zatebe bilo da pohađaš školu. Privatnu školu.'' Ostala sam bez riječi. Znala sam da ću nakon završenih osam godina osnovne škole morati krenuti u srednju školu na jesen. Mislila sam da će to biti ovdje, u Ormondu gdje Mike ide u školu. Ali nisam znala da će me moji roditelji poslati u neku školu za razmažene bogatašice u Londonu. ''To je lijepa škola. Tamo idu samo najbolje i najljepše djevojke odgojene u porodicama iz uglednog društva'', radosno mije objasnio otac. Lažno sam se nasmiješila. Vjerovatno su očekivali da ću skakati od sreće, ali nisam. Ne želim da odem odavde, ne! Neću da idem u školu u nepoznatoj zemlji skroz preko Atlantskog oceana. Neću!

12

''Sutra će doći po tebe, tako da bi već sada trebala početi pakirati stvari'', dodala je majka. Kasnije kada je gospodin Bob Pittersburg otišao, majka me poslala u sobu da odvojim odjeću za put. Ja sam se samo bacila nakrevet i plakala. Plakala sam kao malena djevojčica kojoj nisu kupili lutku koju je željela. Nikada nisam na sebe nanijela ovoliko tuge i jada. Kao da se sav svijet urušio na mene. Kako će samo Mike reagovati kada čuje? Kako ću bez njega? Sada kada mi je konačno priznao što osjeća prema meni, moram se rastati od njega. Plakala sam cijela dva sata. Već je pao i mrak. Pomirila sam se sa situacijom onakvom kakva je. Znala sam da nema drugog izbora, da moji roditelji neće odustati od svoje odluke. Vjerovatno su već unaprijed platili moje školovanje. Ustala sam iz kreveta i umila se. Oči su mi se crvenile od plakanja. Odlučila sam da bi najbolje bilo da se spakujem. Majka bi galamila kada bi ušla u sobu i ugledala prazan kofer. Mrzim ga. Tako je velik i šupalj. Udarila sam ga nogom. Pokajala sam se. Zaboljelo me. Bijesno sam vadila odjeću iz ormara i uredno je slagala u ružni kofer. Za manje od sat vremena spakovala sam sve potrebne stvari. Večeru nisam ni takla. Nije mi bilo do jela. Pečena riba je bezobrazno zurila u mene. Mrzila sam je. Odgurnula sam tanjir i otišla u krevet. Trebalo mi je dosta vremena da zaspim. Sanjala sam kako trčim livadama i jurim Mikea. Kako ležimo ispod Starog hrasta i pričamo. Kako jedno drugom iskazujemo ljubav. Majčino dozivanje me probudilo iz rajskog sna i vratilo u tragičnusadašnjost.

13

3

''Polazak je u podne!'' opomenula me majka.Sjedile smo u mojoj sobi. Nosila sam svoju najdražu plavu ljetnu haljinu. Uvijek mi je lijepo stajala. Sada je ružna i mrzim je.

14

Majka mi je češljala kosu. Nježno je četkom prelazila preko smeđih valova mojih vlasi. Šutjele smo. Gledala sam vani kroz prozor. Ljuti su šetkali ulicama i smijali se. Pogledala sam na sat. Nije još ni jedanaest sati. Možda se ipak stignem pozdraviti s Mikeom. Onako jednom za kraj, za rastanak. U ogledalu pored mene, gledala sam majčino lice. Oduvijek sam znala da ličim na nju samo joj to nikada nisam željela priznati. Mnogo sam je voljela i razumijevala. Bila je stroga prema meni i mojoj mlađoj sestri Lucy. Nedavno sam tek saznala da je moja majka kao mlada izgubila roditelje. Shvatila sam da samo želi da nas uputi na pravi put jer nju nije imao ko da uputi. ''Gloria!'' začuje se dozivanje imena moje majke.To je tata. Provirio je u sobu otvorivši vrata na pola. ''Da Alberte?'' obratila mu se i dalje češljajući moju kosu. ''Možeš li mi doći pomoći oko dokumentacije za Lanino školovanje. Potrebno je još par dokumenata potpisati'', objasnio je i očima joj dao znak do dođe.Ustala je i odložila četku na stolić. Ljupko mi se nasmiješila i napustila sobu. Izašla sam na balkon. Ako se dovoljno protegnem na lijevu stranu balkona, moguće je ugledati Stari hrast. Tako sam i učinila. Zanimalo me da li je Mike tamo? Da li me čeka? Uspjelasam. Ugledala sam njegov oblik tijela na suncu, njegovu kosu i njegov hod. Sigurno se šetkao gore-dolje čekajući me. Žurno sam izašla iz sobe. Polako sam izašla na stražnja vrata i trčala podignuvši haljinu da mi ne bi smetala. ''Zdravo!'' pozdravila sam ga loveći dah. ''Hej!'' uzviknuo je ugledavši me.Sigurno se prepao jer sam zaista iskočila pred njega. ''Nekuda ideš?'' upita me posmatrajući moju plavu haljinu.

15

Nisam mu ništa odgovorila. Napravila sam hladan izraz lica. Isključila sam okolinu. Nisam znala kako da mu kažem. Kako ću to izvesti? ''Lana? Što se događa? Zašto si takva? Objasni mi'', uporno je zapitkivao.Pogledala sam ga. U očima sam mu vidjela strah i strepnju, tugu i razočarenje. Njegove nestvarne zelene oči su me hipnotizirale. Kažu da su oči odraz duše, a duša je nestvarna koliko i sunčeve zrake u proljeće nakon zime. Toliko su bile lijepe njegove oči. ''Lana?'' opomenuo me. ''Mike. Moram ti nešto reći'', konačno sam uspjela progovoriti. ''Što?'' zbunjeno me pitao. ''Ja... više neću biti ovdje. Jako dugo. Roditelji su me poslali uprivatnu školu u Londonu'', jedva sam izustila. ''Oh!'' uzdahnuo je i podignu obrve.Bilo mu je neprijatno. ''Bojim se da se nećemo moći više sastajati pod Starim hrastom'', rekla sam. ''Kada polaziš?'' pitao me. ''Danas. U podne.''Izgovorene riječi na glas su me boljele više nego što sam mislila da će boljeti.U očima mu se napuni tekuća tuga. Okrenuo je glavu na pola. ''Vjerujem da ćeš dolaziti, zar ne. Ovdje u Ormond'', rekao je poluglasno.Nisam ništa odgovorila. Znala sam da se neću vratiti kući skroz dok ne završim školu. Čak ću i ljetne i zimske praznike provesti tamo. Roditelji će me s vremena na vrijeme posjećivati.

16

''Nema veze. Kada završiš školu, ponovo ćemo se sastajati ovdje'', rekao je. ''Od tada će četri godine proći. Više me nećeš voljeti kao sada'', rekla sam i pustila suzu.On me pogledao. Zagrlio me tako snažno da sam umalo vrisnula. Ali nisam se bunila. Njegov čvrsti zagrljaj mi je pasao. Plakali smo zagrljeni. ''Čekat ću te, obećavam! Pisat ću ti s vremena na vrijeme. Obećavam!'' tiho mi je šapnuo.Htio me poljubiti ali ja sam okrenula glavu. Bilo bi mi samo još gore kada bih morala nositi njega na usnama sljedeće četri godine jada. ''Zbogom'', rekla sam udaljavajući se unazad polako.Gledao me tužno. Okrenula sam se i trčala kući. Mike sjede pored drveta i zajapuri uplakano lice u ruke. Uspjela sam prekriti tragove plakanja prije nego što sam trebala poći. Tata nas je odvukao do luke. Tamo nas je pronašao Bob Pittersburg. On nam je davao potrebne informacije koje se nisam trudila pamtiti. Kada je na vrhuncu bilo vrijeme za polazak, zagrlila sam oca i majku. Uhvatila sam mamu kako plače ispod svog crnog okvira naočala. Moju malenu sestricu sam zagrlila. Desetogodišnja curica sa sjajnom plavom kosom. Kada se vratim ona će biti kao ja sada. Nije li to tužno? Ukrcala sam se na svoj brod i otputovala stazama svoje nesreće.

17

4

Putovanje je prošlo mnogo brže nego što sam očekivala. Nisam ni sigurna koliko je prošlo, sedmica ili dvije. Ne bi se čudila ni da je prošao čitavi mjesec. Na brodu sam uglavnom bila zatvorena u svojoj sobi. Nisam željela ni sa kime komunicirati. Željela sam da patim u miru. Mike mi je nedostajao silno. Jedne noći sam toliko bila očajna da sam legla u krevet i čekala da me tuga ubije. Mnogo sam se razočarala kada sam se ujutru probudila u svojoj kabini.

18

Bob Pittersburg je povremeno dolazio i davao mi razne instrukcije iako mene uopšte nije bilo briga, kao i obično. Bilo je na brodu i drugih ljudi. Prijatnih i prijateljski raspoloženih, ali ja sam bila previše depresivna da bih sklapala nova prijateljstva koja će se ionako kada stignemo raspasti. Konačno je došao i dan kada smo stigli u London. Nisam se veselila, ali bilo mi je drago jer neću više biti na onom monotonom brodu i beskrajnom plavom oceanu. Moram priznati da je u Londonu jako lijepo. Ljudi se drugačije oblače, ulice su veće, zgrade visočije. Bob je unajmio kočiju do moje famozne škole. Prenadarena Škola za Djevojke je bila ogromna vila. Spolja jeizgledala uredno i elegantno. Okružena metalnom ogradom i prostranim dvorištima za šetnju i relaksaciju. Koliko god mrzila i prezirala ovu ustanovu, morala sam priznati da je moj zatvor ličio na raj. Ali izgled zna varati. Odmah unutra čekala nas je direktorica škole. Lijepa mlada žena svijetlo plave kose. Nosila je dugu crnu haljinu i šešir na glavi. Zaprepastila sam se koliko samonaliči mojoj majci. ''Dobar dan gospođice Munchausen'', ljubazno je pozdravi Bob. ''Dobar dan'', odvratila mu je elegantnim glasom kakva je i sama bila. ''Vidim, doveo si jednu od mojih učenica'', rekla je i pogledalame. ''Ja sam Veronica Munchausen, direktorica ove škole'', predstavila se i pružila mi ruku na kojoj je imala rukavice od crne svile. ''Lana Evans'', rekla sam stidljivo.

19

''Lana. Jako lijepo ime. Odakle dolazite gospođice Evans?'' ''Iz Ormond Cityja'', rekla sam. Rukama sam stezala ručke od kofera koji sam držala. Krišom sam gledala svuda oko sebe. Predvorje škole bilo je lijepo u grčkom stilu. Prepuno stubova, kipova i slika. Na sredini je bilo drveno stubište sa plavim tapisonom. Svuda naoko šetkale su mlade dame u grupama. ''Amerikanka!'' uzvikne direktorica.Mislim da imamo samo još jednu Amerikaknu ovdje. Helen se zove ja mislim. Ne znam. Iz New Yorka je. Uglavnom ista ste godina'', objasnila je. ''Pa, Lana Evans, dobrodošla u Prenadarenu Školu za Djevojke'', rekla je i tiho se nasmijala. Zgrabila me za rame i rekla Bobu Pittersburgu da može ići. ''Odavde ja preuzimam'', rekla je.Vodila me stubištem. Pokazivala mi je slike nekih dama koje su bile vlasnice škola. Odvela me do moje sobe. Obična sobica elegantno uređena kao i ostatak škole. Stavila sam kofer na krevet i polako raspakivala stvari slažući odjeću u drveni bijeli ormar. Tek kasnije sam primijetila da na drugoj strani sobe, leži još jedan krevet. Tada neko pokuca na vrata i uđe. Bila je direktorica. ''Gospođice Evans'', pozdravila me.Lagano sam naklonila glavu. Iza direktorice pojavi se mlada djevojka. Imala je crnu kosu i crne obrve. Nosila je kofer u rukama. ''Ovo je Rose Griffin. Tvoja cimerica i koleginica'', rekla je gurnuvši djevojku ispred mene.Djevojka spusti kofer i pruži mi ruku. ''Rose'', rekla je gledajući me svojim krupnim smeđim očima.

20

''Drago mi je Rose, ja sam Lana'', rekla sam i pružila joj ruku. ''Večera je u sedam sati. Nemojte zaboraviti! Imamo važan sastanak prije večere'', opomenula nas je i napustila nas.Rose nije puno pričala. Raspakivala je stvari kao i ja. Iz onoga što mi je rekla saznala sam da je iz Liverpoola i da nije svojom voljom ovdje. Kasnije nam je ušla starija učenica i podijelila rasporede i knjige koje će nam trebati ove godine. Malo sam prelistala knjige i pregledala raspored, da znam što me očekuje. Imala sam časove umjetnosti, književnosti i nauke. Ponedjeljkom je klavir i flauta, utorkom poezija i proza, srijedom slikarstvo i grnčarija, četvrtkom biologija i hemija, a petkom su nam stavili matematiku. Ponešto sam od ovoga i znala. Sveukupno program mi se uopše nije činio loš. Ali mi je krivo. Krivo mi je što moram ići ovdje. Želim nazad. Želim Mikea. Sedam je sati. Prije nego što smo se sve okupile u sobi za sastanke, dali su nam specijalnu odjeću koju ćemo nositi. To će biti naše školske uniforme dok smo ovdje. Bila je to crna haljina do ispod koljena sa rukavima. Pasala mi je taman. Pogledala sam se u ogledalu i izgledala sam mnogo starije i ozbiljnije. Nije li to zapravo cilj ovog školovanja? Sa Rose sam otišla do sobe za sastanke. Tamo je bilo još djevojaka obučeno poput nas. Nije nas bilo mnogo. Kada je direktorica Veronica ušla, sve smo se poredale u pravilan red. Nasta potpuna tišina. Čulo se samo odjekivanje njezinih potpetica. Stala je ispred nas i nasmiješila se. ''Dobro veče moje drage učenice'', veselo nas je pozdravila. ''Dobro veče gospođo Munchausen'', odgovorile smo istoglasno.Tek sada sam mogla da izbrojim koliko nas je. Devet.

21

''Dobrodošle u Prenadarenu Školu za Djevojke. Ovo je dom za sve vas narednih četri godine. Ne želim da vas plašim ali ovo nije zabavni park. Ovdje nema zabave ni igre. Ovdje smo striktno da učimo i odgajamo pristojne i mlade djevojke u dame. Stoga zasučite rukave i svežite kosu jer ovdje ste da radite. Više niste djevojke, sada ste žene.''Nakašljala se. ''Kao što znate moje ime je Veronica Munchausen i ja sam direktorica ove škole. Ali također ja ću biti i vaša ravnateljica. Tako je. Prije nego što večeramo voljela bih da vas upoznam sa nekim pojedinostima i pravilima. Škola je podijeljena na četri dijela koja je gotovo nemoguće primijetiti. Svaki dio za jednu godinu. Također svake godine ćete nositi različitu uniformu. Ovogodišnja je crna haljina. Svoje školsku uniformu morate nositina nastavama, na obrocima i po izlasku u školsko dvorište. Kosa također mora biti svezana. Ne smijete imati nokte, čupave obrve, prljave ruke i slično. Svaka od vas će dobiti tablicu sa našim Zlatim pravilima koja morate poštovati. Ali mislim da ono najvažnije pravilo jeste, da ne smijete napuštati okvire škole. Ko nas napusti, više nije naša briga. Izbačen je! Mogla bih pričati u nedogled. Nego da se vi predstavite. Neka svaka istupi pred red i kaže svoje ime.'' Poslušale smo je. Svaka je djevojka istupila i predstavila se. Zapamtila sam njih par. Bila je tu Ruby, malena djevojka jarko crvene kose. Imala je pjegice i nasmijane usne. Sestre blizankinje, Dina i Nina. Dina je bila vitka i svijetlosmeđa, dok je Nina bila nešto niža sa tamnijom kosom. Bile su španskog porijekla. Zatim djevojčica sa gustom smeđom kosom i naočalama koja se zvala Anna. Najviše mi je za oko zapela prelijepa Helen. Ona koja je

22

također iz SAD-a koju je direktorica pomenula na početku. Bila jevisoka, mršava sa plavom kosom i predivnom plavim očima. Izgledalo je kao da upija ljepotu drugih djevojaka i njome se hrani. Kretala se sa stilom i rukama pravila pokrete poput dame. ''Helen McLarry, rekla je glasno. ''Dolazim iz New Yorka'', dodala je.Potom je bio red na Rose pa na mene. ''Ja sam Lana Evans i dolazim iz Ormond Cityja, iz SAD-a.''Direktorica nas je odvela u trpezariju gdje su nas poslužili sa jastozima, tjesteninom, pecivima i kolačima. Iako sam bila nezadovoljna, depresivna i živčana, imala sam lijep objed. Kada sam legla, imala sam dobar osjećaj da mi ovdje neće biti tako lijepo. I tada sam shvatila da su moje muke tek sada počele.

5

Odmah sutradan smo imale naš prvi čas. Učili smo nešto o muzici i kompozitorima kod profesorice Molly. Na kraju nam je odsvirala na klaviru ''Za Elizu''. Poslije nastave smo imale slobodno poslijepodne za odmor. ''Hej Lana!'' obratila mi se Rose držeći svoje knjige u rukama.Pogledala sam je. ''Hoćeš li da prije ručka obiđemo školski park?'' upitala me s tračkom neprijatnosti. Pristala sam. Vrijeme je bilo idealno, a park savršen. Prepun popločanih puteljaka i drveća hrasta, breze i topole čije se lišće žutilo pred jesen. U sredini su postavili mramornu fontanu u obliku velike školjke na kojoj je rimska božica ljubavi, Venera, rukama raščešljavala kosu.

23

''Zašto si tako nesretna?'' upitala me nakon par minuta tihe šetnje. ''Primijeti se?'' na brzinu sam ubacila svoje pitanje.Rose klimne glavom. Odahnula sam gledajući u stranu. Venera me podrugljivo gledala podsjećajući me na sve one trenutke boli. Ipak sam joj priznala. ''Onog dana kada mi je priznao svoju ljubav, saznala sam da su me roditelji upisali ovdje'', rekla sam gledajući pred sebe. ''Kako se zove?'' ''Mike'', rekla sam glasnije nego što je trebalo.Ovo mi je prvi put da sam na glas rekla njegovo ime otkako smo se rastali. Zaboljelo me. Zaboljelo me svako slovo njegovog imena. Rose me brižljivo pogleda. ''I koji ti je plan?'' upitala me. ''Plan?'' začudila sam se.Kakav plan? Na što ona misli? ''Pa planiraš li ga zaboraviti i ćeš trpiti četri godine dok ne završiš školu?'' objasnila mi je.Nisam znala odgovor. Zapravo nisam ništa ni planirala, ali da ga zaboravim definitivno neću nikada. ''Volim ga i neću se samo tako lako predati. Pisat ću mu pisma...''Rose me naglo prekinula. ''To ti neće uspjeti. Prenadarena Škola za Djevojke zabranjuje primanje i slanje pisma osim roditeljima'', rekla je.Otkud ona to zna? Čini se da je mnogo pametnija nego što sam mislila. ''Što ću onda?'' pitala sam sa očajom u glasu koji sam mrzila.

24

''Zaboravi ga, ili ga čekaj'', ponovo je rekla.Na tome je ostalo. Poslije smo sjele na klupu gdje mi je ona ispričala svoju priču. Shvatila sam da smo dosta slične. I ona potječe iz bogate obitelji kao i ja. Majka joj je umrla prošle godine, a maćeha je okrutno postupala prema njoj. Bilo joj je užasno. Imala je momka s kojim je željela pobjeći. I te noći kada su isplanirali bijeg, njezina maćeha je osigurala da Rosein momak bude prebijen, a njuje poslala ovdje. Pogledala sam je. Oči su joj se napunile suzama dok joj je to pričala. ''Zaboraviti?'' upitala sam je. ''Ne'', rekla je odlučno. ''Ti?'' ''Ne!'' uzviknula sam.I tada sam shvatila da sam upravo postigla prijateljicu.

25

6

Prošlo je sedam dana otkako sam došla u Prenadarenu Školu za Djevojke. Upoznala sam sve učenice iz razreda. Neke su mi bile drage, neke malo manje. Ali Helen sam naprosto zamrzila. Bilo je to u petak nakon što smo završile sa časovima matematike.Helen mi je ljubazno prišla . ''Zdravo. Lana je li tako?'' obratila mi se. ''Zdravo. Da. Ti mora da si Helen, iz New Yorka?'' odvratila sam joj.Nisam mogla da prestanem gledati njezinu savršenu plavu kosu i plave oči. ''Lijepo je ponovo čuti američki naglasak, ovaj britanski me skroz zbunjuje'', rekla je objašnjavajući rukama te se nasmijala pokazavši mi svoje savršene zube. ''Da, lijepo je znati da nisam jednina iz SAD-a'', rekla sam.

26

''Ja planiram da postanem poznata pjevačica znaš. Inače jako dobro pjevam, ali neka to bude naša mala tajna'', rekla je i namignula mi.Zbunila sam se. ''Mislim da ćemo postati dobre prijateljice, ne misliš li?'' pitalame uzbuđeno.Nesigurno sam klimnula glavom. ''Ove britanske seljanke mi stvarni idu na živce, ako znaš na šta mislim'', rekla je arogantno.Nisam znala kako ga reagujem na ovo. Što si ona umišlja, ali nisam ni uspjela ništa da joj kažem jer se pozdravila i otišla u svoju sobu. Na večeri je stalno prigovarala ostalim djevojkama kao naprimjer: ''Ne mljackaj toliko'', ''Ne gledaj me'', ''Jedi lijepo!''Djevojke su je se bojale. Jednu je čak na sred predvorja iskritizirala kako je neuredno svezala kosu. Tada mi je samo išla na živce. Sutradan mi se ponovo obratila. ''Lana, hoćeš li da zajedno učimo?'' pitala me tokom doručka.Sjedila sam pored Rose. Već sam se dogovorila sa njom. ''Ako hoćeš možeš doći u našu sobu pa da sve zajedno učimo?'' predložila sam.Helen se vraški nasmijala. ''Zar stvarno misliš da ću se družiti sa njom'', rekla je i uprla prst ka Rose. ''Molim?'' progovorila je uvrijeđena Rose. ''Mislim stvarno, ne znam što uopšte vidiš u toj bezveznjakinji. Šteta što nije lijepa kao mi. Možda bi se tada mogla družiti sa nama, ovako ništa.''

27

Naživcirala sam se. Došlo mi je da je nabijem u lice. Nisam ni morala jer je to učinila Rose. Udarila ju je tako jako da je Helen pala sa stolice i udarila glavom o pod. Helen je bolno ustala sa modricom na obrazu. ''I samo da znaš Helen, ja ti nisam prijateljica'', rekla sam joj.Tada je došla direktorica Veronica sa još par profesorica. ''Gospođice Griffin, za mnom. Odmah!''Rose je snuždeno slijedila Veronicu dok su Helen odveli u školskubolnicu. Dok je koračala uz pomoć medicinske sestre, gledala me svojim plavim očima napola zatvorenim. Ono što sam vidjela u njima nije bilo ništa drugo nego čisto zlo. Ovime sam potpisala neuništivi ugovor za neprijateljstvo sa Helen McLarry.

Rose nisam vidjela cijeli sljedeći dan. Nije čak ni prespavala te noći u našoj sobi. Zabrinula sam se. Helen sam par puta srela u hodniku. Crvena modrica joj je divno krasila savršeno lice. Zabrinula sam se za Rose. Što će joj raditi? Hoće li je ispisati i poslati kući nazad okrutnoj maćehi? Nisam znala naći odgovor. Tek u nedjelju navečer sam je ponovo vidjela. Pridružila nam se na večeri. Izgledala je isto. Poslije mi je ispričala da ju je direktorica za kaznu držala u sobi na tavanu. Soba je prašnjava i mračna. Dali su joj samo da jede i pije. Tako oni ovdje kažnjavaju djevojke koje krše Zlatna pravila Prenadarene Škole za Djevojke. Prilično zastrašujuće. Pogledala sam u direktoricu koja je sjedila na čelu stola. Smireno je sjedila i jela mesnu štrucu. Pogledala sam je bolje. Vidjela sam neki sjaj u očima, nešto strano. Nisam znala kako bi to protumačila. Ali sam znala da nešto sa njom nije u redu.

28

7

Mjeseci su polako odmicali. Godišnja doba su se smjenjivala. Učila sam i trudila sam se da dobijem što veće ocjene. Na Mikea sam manje mislila, ali sam mislila. Svaki dan bi mi pao na um kada se probudim i kada legnem u krevet umorna od sviranja klavira i algebre. Ja i Rose smo zaobilazile Helen u velikom luku. To su činile i ostale djevojke. Bila je sama. Svi su je se bojali. I dalje se ponašala odurno i arogantno. Ako ne prema djevojkama, onda prema profesorima. Sa direktoricom se nije smjela šaliti. U njezinoj blizini Helen bi se uozbiljila i postala normalna. Na časovima sam se snalazila prilično dobro. U svemu sam bila ponajbolja, a posebno u pjevanju. Profesorica Molly je uspjela izvući moj talenat. Rekla mi je da imam melodičan i nježan glas koji je dar, rijedak dar. Bila je i u pravu. Dobro sam pjevala. Tjerali su me da učim pjesme napamet i recitiram ih pred cijelom školom u sklopu predstava za Božić ili Novu godinu. Helen se trudila da pjeva, ali profesorica Molly joj je dala ništa više nego ulogu pratećeg vokala. Zbog toga, Helen joj je tiho psovala svaki put kada bi se profesorica okrenula.

29

Sprijateljila sam se i sa ostalim djevojkama. Blizankinje Dina i Nina bile su zabavne i prijatne. Smeđokosa Anna također bi namse pridružila u rješavanju zadataka iz matematike. I bilo mi je dobro, bilo mi je lijepo. Roditelji su me posjećivali, svaki mjesec. Iako sam ih mrzila do srži zbog toga što su me poslali ovdje, nisam mogla da se oduprem svojim emocijama. Uvijek bi im potrčala bacivši se majci u zagrljaj, a oca bi poljubila. Ostali bi najduže sedam dana uobližnjem hotelu. Obilazili bi me tada svaki dan. Uz dozvolu direktorice Veronice, poveli bi me sa sobom u malu šetnju Londonom. Nekada bi jeli u restoranu i pričali, nekada bismo kupovali odjeću i potrebne stvari, a nekada bismo samo šetali i divili se ljepoti Londonskih ulica. Donosili su mi novaca, mnogo, iako mi novac praktički nije ni bio potreban. Kada god bih ih upitala za Mikea, promijenili bi temu ili ne bi ništa rekli. Zbog toga sam i odustala znajući da mi neće ništa reći. Mjesec dana prije završetka prve godine u Prenadarnoj Školi za Djevojke, otkrila sam tajnu direktorice Veronice Munchausen. Te nedjelje, meni i Rose je bilo strašno dosadno. Nismo imale što da činimo, niti da se zabavimo, a kiša je sipala kao luda. Odlučile smo da haramo školskim hodnicima dok nam ne dosadi. Tada smougledale direktoricu kako spretno korača u dugoj smeđoj haljini. Ušla je u svoju kancelariju. Na to se nismo obazirale, stoga smo nastavile našu šetnju. Kada smo se vratile, primijetile smo da su vrata kancelarije malko odškrinuta. Provirile smo. Kancelarija direktorice je bila uredna i elegantna kao i ostatak škole. Imala je veliki sto sa hrpom složenih papira, par bijelih fotelja, sive zavjesei police s knjigama. Sjedila je za stolom i nešto pisala. Na trenutak

30

je zastala i počešala se po kosi te nastavila mehaničko pisanje sa velikim perom tamnozelene boje. Naglo je ustala zaškripnuvši foteljom. Rose se prepala i malo joj je falilo da vrisne. Uspjela se suzdržati. Direktorica je ustala i otišla do toaleta u kancelariji. Tada me uhvatio trenutak ludosti na koji sam se uspjela usuditi. Na samo par metara od vrata sa kojih smo virile, ugledala sam policu s ključevima. Na jednom je pisalo ''Soba''. ''Ne!'' strogo me opomenula Rose, ali ja je nisam poslušala.Ušla sam i u par koraka zgrabila ključ od direktoričine sobe. Uspjela sam. Čulo se otvaranje vrata toaleta te smo pobjegle i sakrile se iza ugla. ''Jesi li poludjela? Što planiraš sa time?'' kritizirala me Rose dok smo koračale do direktoričine sobe koja je svima u školi uvijek bila najveća misterija na svijetu. U kancelariju Veronica je puštala profesore i učenike sa kojima je željela razgovarati, ali u svoju sobu doslovno nikoga nije puštala. Tako da su svi sumnjali da je nešto u njoj krila. Nešto što nije željela da se vidi. Rose je to dobro znala, zato mi je ipak pomogla i stražarila dok sam ja otključavala sobu i ulazila. Ušla sam. Zaprepastila sam se. Nisam ovo očekivala. Pa zapravo i jesam, ali nisam zamišljala da će ovako izgledati. Spavaća soba direktorice Veronice Munchausen bila je jedna od najljepših prostorija koje sam ikada vidjela. Obložena mramorom po podu i zidovima, koji su prekriveni bezbrojnim slojevima bijelih zavjesa. Mramorne statue, puzajuće biljke i ljiljani, školjke, parfemi, ogledalo. Krevet je bio postavljenna sredini sobe, načinjen od bijelog drveta i mnoštvo svijetloplavih tkanina. Jednostavno sam poželjena da se bacima nanjega i utonem u rajski san. Ali ne, to nije bila njezina tajna. Ono što mi je najviše upalo za oko jeste ogromna slika postavljena

31

nasuprot kreveta. Bio je to portret prekrasnog mladića. Imao je gustu smeđu kosu i opojan osmijeh. Crne oči su mu se sjajile, napola zatvorene. Bilo mi je teško skinuti pogled s njega. Malo sam se zaljubila. Ali ko je on? Što on predstavlja direktorici? I tada sam ugledala natpis crnim slovima na vrhu slike. Uredno je napisana riječ ''Semper''. Zauvijek, značilo je na latinskom. Ona ga je voljela, očigledno. Ali nije sa njim. Ona pati. I tada mi je došlo hiljadu slika i priča u umu. Vremena je bilo malo tako da sam se zamijenila sa Rose. Ja ću stražariti dok će ona obići sobu. Tako smo i učinile. Poslije smo je zaključale i vratile se do kancelarije. Direktorica je i dalje pisala. ''Kako ćemo ga vratiti?'' upitala me Rose. Ali ja sam imala ideju. Rose je ljubazno pokucala na njezina vrata i zadržavala je pričom o lekciji koju smo radili. Za to vrijeme ja sam krišom zakoračila u sobu i bacila ga direktno na direktoričin sto. Umakla sam. Poslije smo se vratile u spavaonicu isatima komentirale o onome što smo vidjele. Na neki neobičan ali logičan način, zaključila sam da je direktorica Veronica Munchausen doista slična meni. Te noći sam mislila da sam otkrila njenu tajnu. Ali nisam. Otkrila sam samo sliku, a slika vrijedi hiljadu riječi.

32

8

''Požuri!'' primuklo me opomenu Rose.Nosila sam manji kofer i slijedila je u mraku. U prizemlju se začuje vrisak djevojaka. ''Upalilo je!'' veselo sam rekla, ali Rose je i dalje bila stravično ozbiljna.Stala je. Stajale smo na vrhu stepeništa osluškujući i dalje prodoran vrisak. Okretala sam se na sve strane. ''Zrak je čist'', začuje se polutihi glasić djevojke.To je Anna. Mnogo nam je pomogla u planiranju bijega. Tako je, ja i Rose bježimo iz Prenadarene Škole za Djevojke. Za tako ozbiljnu i konačnu odluku smo se odlučile nakon što smo završile prvu godinu školovanja. Zapravo smo već počele i drugu godinu. Kako god, imale smo i više nego opravan razlog. Prije mjesec dana, za doručkom, blizankinje Nina i Dina su prišle meni i Rose. Čim sam im vidjela oči znala sam da nešto nijeu redu. Dina se držala hladno, dok je Nina bila prilično nervozna i zaprepaštena. ''Zdravo'', rekla je zamuckivajući i smiješeći se, kao da će taj smiješak ublažiti bolnu istinu koja nas čeka. ''Zdravo vas dvije'', rekla sam veselo jer zaista nisam imala razloga za brigu.

33

Osim što sam zarobljena ovdje, sve je super. Sjele su nasuprot nas. Iako smo bile jedine u trpezariji, Nina i Dina su polako približile glave našim glavama i tiho pričale. ''Saznale smo... ne mogu!'' uznemireno povika Nina. ''Reci im ti'', naredila je sestri. Dina nam još više priđe, a ja i Rose pretvorile smo se u uho. Što li nam to blizankinje imaju reći? Što li je to toliko grozno pa da ne smiju ni pričati o tome? Ima li to veze sa direktoricom? Možda o onome što smo našle u njezinoj sobi? Možda o mladiću koji je naslikan? Ja i Rose od onog dana nikome nismo rekle što smo radile i što smo vidjele. Nismo se čak usuđivale ni da pričamo o tome. ''Saznale smo nešto grozno'', konačno je rekla Dina.Tada sam i u njezinim očima vidjela očaj. ''Što?'' upita Rose nestrpljivo očekujući odgovor baš kao i ja. ''Ja i Nina smo znale... u slobodno vrijeme švrljati školom'', stidljivo je rekla.I to je bila istina. Njih dvije su se često motale po dvorištu, toaletima, podrumima i sličnim mjestima. ''Tako smo jednom istraživale tavan. Našle smo razne spise, slike, diplome i druge stvari. Uglavnom je to bilo vezano za učenice koje su ovdje živjele prije nas. Ali tada smo u jednom ormaru pronašle maleni crni rokovnik. Bio je to dnevnik jedne od bivših učenica. Zvala se Melody Roberts. Uglavnom je pisala o svojim danima u školi, o profesorima i drugim učenicama. Izuzetno dosadno.'' Dina prestade pričati. Nina je nastavila sa pričom, kao da se oporavila, te je sada spremna za istinu.

34

''Ali zadnja stranica je pisala o jako uvrnutoj stvari. Ispostavilo se da ovo nije škola onakvom kakvom je smatramo'', ozbiljno je rekla Nina.Kroz glavu mi je prošlo hiljadu misli. Kakva bi ovo škola trebala da bude? ''Mislim, službeno ovo jeste škola. Imamo profesore, uče nas o stvarima koje se uče u ostalim školama, da. Melody je naime kao i mi, istraživala. Doznala je da su ovu škole sagradile tri ugledne grofovske porodice. Jako bogate obitelji. Dogovor je bio takav, da svake godine porodica bira jednu djevojku po izboru kaonevjestu za svoje sinove.'' Nina na tren zastane. Oči joj zasuziše. Pogledala sam Dinu i vidjela joj u očima strah. Kako molim? Šta? Još nisam mogla da dođem sebi. Nasta šutnja. Samo smo se međusobno gledale. ''Hoćeš reći da se svake godine održavaju izbori za djevojku koja bi bila najbolja za jednog od muškaraca iz obitelji?'' primijetila je Rose jednako zaprepaštena kao i ja. ''Ne baš svake godine, onda kada se ukaže prilika. Kada se u obitelji pojavi mladi neženja'', objasnila je Dina. ''Ali rekla si da su školu osnovale tri obitelji? Ne mora značiti da će svaka obitelj imati muškarca neženju svake godine'', rekla sam. ''To je bilo tada, prije više od sto godina. Sada su se obitelji proširile. Može biti na desetine mladih ili starih muškaraca'', dodala je Dina.Nina je iz torbe oprezno izvadila dnevnik Melody Roberts. Okrenula je na posljednju stranu. Čitale smo. ''I dok dani prolaze, ja se nadam. Nadam se da me neće izabrati.''

35

Glasio je završetak dnevnika. Nikada nećemo doznati što se dogodilo sa jadnom Melody. ''Ne mislite valjda... da će se birati... jedna od nas?'' nesigurno je pitala Rose posmatrajući svaku od nas naizmjenično.Nismo ništa rekle iako smo sve tri, uključujući i Rose, znale odgovor na ovo pitanje. ''Piše da najčešće biraju one najljepše, ali nekada i najpametnije.'' Na tome je ostalo. Od tog dana, ja i Rose smo jednoglasno odlučile da pobjegnemo iz ove ''ludnice''. Svaki detalj smo pomno isplanirale. Povjerili smo se čak i pametnoj Anni koja nam je nabavila šumskog poskoka i podvalila ga u kuhinju kako bi se izazvala pometnja u čitavoj školi. Dok ostale djevojke budu vrištale i bježale, ja i Rose ćemo sa malo stvari i novaca što su mi roditelji donosili, izaći i pobjeći jednom zauvijek. Najveći problem u našem planu bila je kapija. Ogromna metalna vrata štitila su našu školu od posjetilaca i izlaženja u vanjski svijet. Ali ito smo uspješno razradile. Dok direktorica bude obuzdavala uplašene djevojke u kuhinji, ja i Rose ćemo kao i onda, ukrasi ključ, ovaj put od kapije. I sada ga držim u ruci. Veliki željezni ključ na kome je svijetlio plamen svijeća u daljini. Sišle smo niz stube. Anna nas je predvodila. Čuvala je stražu. Samo deset koraka dalje, kroz otvorena vrata kuhinje vidjela se uzbuna uplašenih djevojaka. Dvije su čak prošle pored nas, a nisu nas ni primijetile u mraku predvorja. Izašle smo. Anna je ostala nakunim vratima da zadrži svakoga ko pokuša izaći. ''To je to!'' viknula sam uzbuđeno.

36

Trčale smo do kapije. Haljine smo podrezale do koljena kako namne bi smetale u bjekstvu, a nove ćemo obući prije nego što kupimokarte za povratak. Ja za SAD, a Rose za Liverpool. Hladan zrak dražio mi je gole noge. Još samo malo, tu smo. Kapija je blizu. Alineko je ispred. Tu odmah ispred nas. Stoji sa fenjerom u ruci. Usporile smo. Prišle smo dovoljno blizu da shvatimo o kome se radi. Svijetlo fenjera obasvjavalo je oštre crte direktoričinog lica. Bila je bijesna. ''Vidim da ste spremne za polazak'', obratila nam se cinično.Stale smo. Duboko smo disale na usta dok nam je oštar zrak paraogrlo. ''Sklanjaj se!'' rekla sam joj.Osjetila sam Rosein pogled na sebi. Sigurno mi se divila na hrabrosti. Ni sama nisam znala odakle mi petlja da joj takvo što kažem. Sigurno neka vrsta adrenalina me potakla na ovakvo što. ''Tako se ne obraća direktorici ove škole!'' zaderala se Veronica. ''Zar ste stvarno mislile da ću vas pustiti samo tako da napustite ovaj posjed. Istina je da ako pređete granicu, slobodne ste i više niste naša briga. Ali ja to neću dozvoliti!'' ''Kako ste znali?'' upitala je Rose. ''Kako ste znali da smo ovo isplanirale?'' ''Pa... imala sam malu pomoć'', rekla je i tada se iza nje pojavi neko.Bila je to Helen. Drsko nam se smiješila i bezobrazno nas gledala kao nešto najbezvrjednije na svijetu. ''Vidjela je kako uzimate ključ iz moje kancelarije dok su djevojke vrištale i bježale po školi.'' ''Ovo je sramota. Cijeli svijet će čuti za ovo!'' rekla sam.

37

''Za što?'' zbunjeno će direktorica. ''Za udaju. Mi znamo. Znamo da škola pripada grofovskim porodicama i da se djevojke biraju. Mi to znamo i nećemo to dopustiti. Jednom kada pobjegnemo, školu će zatvoriti!'' rekla samderući se kao što se nikada u životu nisam derala na ikoga. ''Ali to se neće desiti nikada. Vlast ne zanima kako radimo i zašto radimo, bitno je da radimo. A uostalom, sve je legalno jer suvaši roditelji potpisali službeni dokument na kojem je sve pisalo'', rekla je direktorica. ''Naši su roditelji znali?'' izbezumljeno će Rose.Dosita? Zašto bi me mama i tata poslali ovdje? Da učim ili da se udam? ''Konačno ste shvatile zašto ste ovdje i koje je vaše mjesto'', ubacila se Helen i dalje stojeći iza direktorice. ''Ali ne brinite se, grof će ionako izabrati mene jer sam naravno ja ljepša od svih djevojaka iz škole. Ali ponekad znaju biti dva udvarača, jao!'' iritantno je govorila.Direktorica je poslala nazad. Helen je lagano otišla dobacujući nam bezobrazne uvrede. ''A sada uzmite vaše kofere i nazad. Kaznu ću vam odrediti sutra!'' strogo je naredila napravivši korak naprijed. ''Ja se ne slažem sa vama!'' viknula je Rose i sagnula se.Dohvatile je kamen i razbila direktoričin fenjer. Ispade joj iz ruke i ugasi se ostavljajući između njih neprobojnu tamu. ''Lana! Hajde!'' poviknula je i uhvatila me za ruku. ''Vi bijedne glupače!'' urlala je direktorica pokušavajući da nasnađe u mraku.Izvadila sam ključ i prstima tražila bravu. ''Evo je'', šapnula je Rose.

38

Dala sam joj ključ i ona je jednim snažnim okretom otvorila metalnu kapiju Prenadarene Škole za Djevojke. Vrata naglo škripnuše i Veronica po zvuku odredi gdje smo. ''Požuri!'' uzbuđeno je rekla Rose.Izašla je. Ali ja nisam. Nešto me za leđa dohvatilo i vuklo nazad. Direktoričina bijesna ruka me zgrabila i nije mi dala da izađem van. Rose se okrenula. ''Lana!?'' tražila me.Direktorica Veronica me zgrabi drugom rukom i baci na pod. Zatvorila je vrata kapije iza koje me Rose histerično dozivala. ''Pusti je ti okrutna kravo!'' rekla je direktorici.Ustala sam. Sljedeće čega se sjećam jeste da su me dvije starije učenice, na silu vodile nazad u školu. Nisam se mnogo ni opirala jer nisam imala snage. Noge su mi se vukle po podu dok sam očajno gledala Rose na slobodi kako doziva moje ime iznova i iznova. Otada je više nikada nisam ni vidjela ni čula.

9

39

Direktorica me držala skoro mjesec dana na tavanu. Oči su me mnogo boljele onog dana kada sam konačno ponovo vidjela danje svijetlo, i trebalo mi je mnogo vremena da se priviknem. Trebalo mi je mnogo vremena da prebolim Rose. Nje sada nema, ona je sada slobodna poput ptice. Možda će konačno moći pobjećisa svojim mladićem daleko od ruku okrutne maćehe koja ju je poslala ovdje. I falila mi je, i ostala sam sama. Direktorica me svakim svojim pogledom prezirala, a Helen me mrzila. Nisam se više ni sa kime družila. Pomalo sa blizankinjama i pomalo sa Annom. Nekad sam znala pozdraviti Ruby i to je sve. Nisam htjela da se zbližim ni sa jednom od njih, jer je rastanak bolan. Naučila sam to na teži način. A sve ćemo se na kraju opet zauvijekrastati. Rose je bila druga osoba koju su mi oteli i mislim da više nisam spremna za ljubav, mislim da više neću voljeti niti ću dopustiti da me neko voli. Ljubav je takva, ljubav boli. I dani su prolazili sporo, presporo. Mjeseci i godišnja doba su se nizali. Učila sam, pisala sam, pjevala sam, svirala sam. Mehanički sam radila sve što su mi naređivali. Više ni za izgled nisam brinula jer mi je bilo savršeno svejedno za sve. Bitno je da završim svoje preostale dvije godine i da zauvijek otiđem iz ovog užasnog pakla. Ali bojim se, bojim se mnogo. Dina i Nina se nisu šalile sa onom pričom o grofovima i dnevnikom Melody Roberts. Bojala sam se tog dana kada nas budu birali. Bojala sam se da ne izaberu mene. Sve smo se bojale, osim Helen. Ona je jedina željela da bude izabrana da se uda za grofa i postane ugledna i bogata grofica. Zbog toga sam je smatrala droljom. U trećoj godini smo se jednom čak i potukle. Od tada doslovno nismo pričale, iako je nisam ni prije mnogo doživljavala kao živo biće,

40

pogotovo onda kada je mene i Rose izdala. Tada sam na njoj iskalila svoj bijes. Čuvala sam ga u sebi cijelu godinu dana i nisam znala da je još u meni. Dobro sam je šaketala i išamarala ponjenom savršenom licu. Kao i obično, direktorica je za mene pripremila posebnu kaznu! Ali vrijeme je proticalo i brže nego što sam mislila da će proteći. Treću sam godinu završila kada su nam prvi put spomenuli Šest Talenata. ''Kao što i znate, grofovska porodica uskoro dolazi u posjetu. Navodno imaju mladog grofa neženju kojem bi bila čast da izabere jednu od vas kao nevjestu.''Rekla nam je direktorica Veronica dok smo imale časove kod nje. ''Da, dobro ste čule. Upravo vas osam, će imati priliku da postane grofica!'' rekla je uzbuđeno.Glumile smo iznenađenje jer smo ama baš sve znale za to. ''Čula sam da je grof lijep, mlad i pametan. Upravo on će izabrati jednu od vas. Ali kako bismo mu olakšali izbor, odlučili smo da ovaj put ubacimo malo predstave. Svaka od vas izabrat će jedan od Šest Talenata koji će izvesti pred cijelom grofovom obitelji, uključujući i samog grofa. Onu najbolju bira grof, te nakon boljeg upoznavanja, ako mu se odabranica svidi, uda se za njega'', nastavila je entuzijastično. ''A što je to Šest Talenata?'' pitala je Ruby. ''Šest Talenata kao što i samo ime kaže obuhvata šest umjetničkih vještina uključujući: pjevanje, ples, sviranje, priču, glumu i sliku. Svaka će izabrati jedno od ovoga u cilju da impresionira i zablista pred uglednom i svečanom grofovskom obitelji'', objasnila je direktorica Veronica.

41

Malo sam razmišljala o Šest Talenata. Dobra sam u pjevanju, zaista jesam. To mi je i direktorica stalno govorila. Možda mu se svidi moj glas i navede ga da me odabere. A to je upravo ono što ne želim. Stoga, odlučila sam sljedeće; pjevat ću ali ružno, tako ružno da će sva stakla i ogledala popucati, tako ružno da me grof neće izabrati.

10

42

Koliko god mi djevojke iz razreda bile drage, nisam im željelaotkriti svoj plan jer bi vjerovatno i one željele da ga prevedu u djelo. Čak se ni dosjetljiva Anna nije sjetila ništa slično. Niko se nije sjetio ovoga. Počele su birati i vježbati svoje talente. Ne bih se željela udati za grofa ni u snu. Često sam imala noćne more u kojima sam ja izabrana i u kojima su me primorali da se vjenčam sa njim. Svaki put bih se probudila sretna što je to bio samo san. Ostalo mi je još samo par mjeseci. Tada ću se ponovo vratiti nazadu Ormond City gdje ću se kao nekada sastajati sa Mikeom pod Starim hrastom. A onda kada jednom budemo spremni, vjenčat ćemo se i niko nam nikada neće oduzeti našu sreću. Direktorica Veronica nam je sve češće i češće govorila o Šest Talenata i budućoj predstavi. Svaki put bi se uzbudila i raznježila kao da će ona biti birana, što ne sumnjam da ne bi voljela. I tako, dok sam sate provodila pred crnim slovima na bijelom papiru, vrijeme je prolazilo haotično brzo, a ja sam boga molila svake noći da ne izabere mene. Sedan dana prije predstave, pročulo se da je grof konačno došao u grad. Ne mogu ni opisati koliko su Helen i Veronica bile uzbuđene. ''Zove se Alexander Davis, potiče iz britanske porodice grofova i baruna. Ima dvadeset i pet godina i mnogo je lijep'', rekla nam je direktorica nakon sastanka sa njim.Tada ga je počela opisivati u detalj, a ja sve to nisam mogla niti htjela slušati jer me jednostavno nije bilo briga. Narednih sedam dana bilo je pakleno. Tjerali su nas da vježbamo satima u praznim prostorijama dok bi nas direktorica posmatrala sjedeći u fotelji na kraju sobe. Šili su nam prikladnu odjeću, isprobavali frizure i šminku. Jednostavno sam željela da

43

sve strgnem sa sebe i da vrištim. Nisu nam dali da jedemo koliko hoćemo i šta hoćemo, nisu nam dali da spavamo dokle hoćemo, slobodnog vremena imali smo nula posto. To je toliko stresno da sam jedva dočekala da dođe dan predstave i odluke i da to jednom zauvijek prođe i završi. I došlo je. Prije nego što sam okom trepnula, svanuo je dan odluke. Direktorica je dnevni boravak pretvorila u pozorište. Apsolutno sav namještaj iz njega je sklonila ostavivši pola prostorije za nastup, a u preostaloj polovici poredala je elegantne fotelje za gospodu koja će nas gledati. Dali su mi laganu bijelu haljinu kakve su nosile grčke boginje. Ramena i vrat su mi se u potpunosti vidjeli. Kosu su mi također uredili u grčkom stilu jer sam pjevala ljubavnu pjesmu o Afroditi, božici ljubavi. To je prelijepa pjesma, ali ja ću je tako ružno otpjevati da će im se pjesma zgaditi. Sedma sam po redu za nastup od nas osam. Nisam se mnogo iznenadila kada sam saznala da je Helen odmah ispred mene. Ne bih stvarno voljela da mene izaberu, ali također jako bihželjela da ne izaberu ni nju, jer ona je to tako silno željela. Provirila sam kroz zavjesu koja nas je odvajala od publike. Već suskoro svi pristigli, ali prije nego što sam uspjela uočiti grofa, direktorica me snažno povukla za vrat i vratila nazad, strogo me pogledavši. I to me vratilo na onu noć kada me isto tako povukla od školske kapije kada smo ja i Rose pokušale pobjeći. I to me prisjetilo koliko jako težim da budem slobodna. Nastup je počeo. Direktorica je rekla par uvodnih riječi i predstavila prvu djevojku. To je Ruby, ona je svirala klavir. Umjela je jako lijepo da svira, tako lijepo da sam slušajući iza zastora zaboravila na sve brige. Aplauz nakon izvedbe me probudio. I tako tačke i izvedbe su se nizale sve dok nije došao red

44

na Helen. Ona je pjevala, baš kao i ja. Čak je i sličnu pjesmu izabrala ali neka joj bude. Mrzim je, ali pjevala je prilično dobro. Onako nije loše kada bi nekada u društvu zapjevala, ali ne dovoljno dobro da bi pjevala pred više ljudi. Ali ona to nije razumjela jer je slušala samo sebe. Završila je. Sada sam na redu ja. Helen se vratila, a ja sam podigla zavjesu da izađem. ''Sretno kujo'', začula sam njezin glas dok sam izlazila na pozornicu.Bilo jer prekasno da joj išta kažem, ali sam svejedno bila previše uzbuđena. Srce mi je kucalo u grlu i nisam znala gdje da gledam. Grofove porodice nije bilo uopšte mnogo. Njih desetak, uglavnomstarije dame i gospoda. A onda je tu bio i on. Sjedio je u sredini načelu i posmatrao me stavivši vrh brade na ruku. Kako je bio polumrak vidjela sam samo njegovu tamnu kratku kosu, kratku bradu i široka ramena. Muzika je počela i ja sam zapjevala stihoveo ljubavi i patnji. ''Kada dodirneš meeee'', započela sam polu-promuklo. ''Ja umireeeeem'', nastavila sam nemelodično.Vidjela sam kako su se dame zgrozile i došaptavale nešto jedna drugoj. Upalio je, zvučim odurno. Nastavila sam pjevati. Otpjevala sam tako cijelu pjesmu gledajući negdje iznad njih, vidjevši Mikea kako me čeka ispod Starog hrasta. Ali ponekad bi mi se pogled spustio i na grofa. On se nije smijao niti grozio kao ostatak njegove obitelji, on me gledao, isto onako jednolično kao ikada sam započela pjesmu. ''Pomozi mi božice ljubavi, Afrodita!'' završila sam posljednjim stihom. Na kraju sam još jednom pogledala u grofa i on više nije držao bradu na ruci. Uspravio se i podario mi lagani polusmiješak.

45

11

Bahato sam podigla zavjesu i dala sljedećoj djevojci znak da može nastupati. Lagano sam se smiješila diveći se svojoj ideji i uspjehu. Ali tada me prostrijeli direktoričin pogled. Ona me pročitala, nije ni ona tako glupa. ''Lana!'' dozvala me.

46

Pogledala sam je. Rukom mi je mahnula da je pratim. Vodila me uz stubište. Koračala je ljutito. Prvo je ušla u svoju kancelariju i uzela jedan od ključeva. Potom me odvela ispred svoje sobe. Po prvi put, od kada poznajem direktoricu, otključala je vrata svoje spavaće sobe i uvela me ovdje. Vjerovatno sam prva osoba koja jeikada ušla ovdje njezinom voljom. Što li sada želi od mene? Iako već znam da ono što će mi reći ne sluti na dobro. ''Misliš li ti da sam ja toliko blesava? Misliš da nisam prozrelatvoj plan?!'' započela je visokim tonom. Nisam znala što da joj kažem. ''Imaš li pojma koliko si me upravo osramotila? Pjevala si kaostoka, kao seljanka pred onako uglednom i bogatom publikom!'' ''Pjevala sam kako sam htjela'', branila sam se. ''Pjevaš kao slavuj! Slušala sam te pune četri godine. Svako bise zaljubio u tebe čim bi čuo tvoj glas. A znam šta si naumila. Učinila si seljakluk od svoje predstave. Unakazila si svoj talenat kako te grof Alexander ne bi izabrao.'' ''Jesam, i ne kajem se nimalo. Ne želim da se udam za nekog nepoznatog bogatog čovjeka. Briga me koliko on ugledan ili lijep bio ili koliko ima novaca ili kolika mu je kuća. Mene to ne zanima. Ovo je bolesno! Da nas tjeraju da se moramo udavati za nepoznate muškarce. Ja sam protiv toga! Odbijam!'' govorila sam bijesno, sve glasnije i glasnije nadmašujući direktoričin glas. Na tren je šutila. Pogledala je portret mladića na zidu koji sam otkrila zajedno sa Rose prije dvije godine. Kada se okrenula, imala je uplakane oči. Potom je bijesno jurnula ka meni i gurnula me na krevet. ''Znaš li da sam ja išla ovdje u školu? Znaš li? Bila sam učenica isto kao i ti. I nas su birali. Bila sam tako uzbuđena.

47

Željela sam me grof William izabere. Bio je tako lijep i pametan. Upijala sam svaku riječ koju je govorio, a zborio je tako mudro. I izabrao me. Mene. Da! Bila sam tako sretna. Imali smo ugovorenesastanke gdje smo se družili i upoznavali. Ali ja mu se nisam dopala. Vratio me nazad i zamijenio me za drugu djevojku. A taman sam se bila zaljubila u njega. Pala sam u očaj. Nisam ga mogla preboljeti. Niti nisam nikada. Naslikala sam njegov portret i okačila ga ovdje, ispred mog kreveta, da ga uvijek gledam, da mu se uvijek divim. I on sada šeće po svojim dvorovima Škotske sa onom droljom. Poslije su mi ponudili posao ovdje, da podučavam učenice koje će se birati za grofove. I sada sam ovdje, i gledam kako se upropaštavaš. Ovakva prilika se ne odbija, više nikada nećeš biti birana od strane ovakvog muškarca. Upravo si upropastila vlastitu budućnost. A stvarno sam računala na tebe, znaš!'' Direktoričina priča me dirnula. Nisam znala da je ona voljela. Nisam znala da je računala na mene, a ne na Helen. Nisam znala da je mladić na slici grof William u koga se zaljubila prije petnaest godina kada je ona išla u ovu školu. Nisam znala da je željela biti izabrana. Nisam znala da pati. A patila je mnogo, i dan danas. I patit će mnogo do kraja života. Ili možda neće dok ne nađe nekoga sličnog njemu. Ali to sada nije važno. Ona je željela da ja ne učinim istu grešku kao i ona. ''Moj san nije bio njegov odabir'', rekla sam hladno.Pogledala me. Obrisala je suze vrhom rukava svoje haljine. ''Nego?'' ''Željela sam samo da me ne izaberu i da završim ovu školu. Da se vratim nazad u Ormond City gdje me čeka Mike. Nisam

48

nikada ni željela da napustim dom. Ali to sada nije važno, jer samo želim da sve ovo prođe'', rekla sam smireno gledajući u pod. ''Oh, nisam znala da je tako...'' rekla je odsutno i ustala.Izašla je i zaključala me. Rekla mi je da će me obavijestiti kako je izbor prošao, ali nje nije bilo sat, nije ni dva, ni tri, ni četri, niti pet. Prošla je ponoć a nje još nije bilo. Legla sam na njezin krevet i zaspala lakše nego što sam mislila da ću zaspati. Probudili su me rano. Direktorica Veronica i još par djevojakaje stajalo iznad moje glave. Naglo sam ustala i ispravila se. Djevojke su zbunjeno gledale u mene. Pogledala sam u direktoricu. Bila je i dalje ljuta. Ustala sam. ''Dobro jutro gospođice Evans'', pozdravila me hladno. ''Dobro jutro'', odgovorila sam mehanički. ''Što se događa?'' upitala sam trljajući oči. ''Pa, izgleda da ti se sreća i nije baš osmjehnula'', rekla je isto onako hladno. ''Kako to mislite?'' ''Čestitam gospođice Lana Evans, grof Alexander Davis je izabrao vas'', rekla je i napustila sobu dok su slojevi plave tkanine vijorile za njom. Sjela sam ponovo. U ušima mi je odzvanjao Veronicin glas: ''... je izabrao vas... je izabrao vas... je izabrao vas...'' ''Izabrao je mene?''

49

12

Sljedećih sedam dana sam plakala i tugovala. Nisam dala nikome da mi se obraća, a kamo li da me pokuša utješiti. Sve i svakoga sam ignorirala i željela sam da budem sama, da patim u miru. Zašto je odabrao baš mene? Od svih osam djevojaka ja sam izvela najgori nastup. Nisam ni najljepša među njima, niti sam najpametnija. Što li je on to vidio u meni? Tačno sedam dana poslije, direktorica je ušla u moju sobu sa djevojkama. Saop

50

ila mi je da danas imam prvi razgovor sa grofom. Tradicionalno postoje tri sastanka prije nego što grof zaista odluči hoće li se oženiti izabranom djevojkom. Međutim, ako mu se djevojka svidi,nekada sastanke zna skratiti i oženiti je odmah sljedeći dan. Uređivale su me. Natjerale su me da se okupam. Iščešljale su mi kosu i isplele je u kružnu pletenicu u obliku vijenca gdje su poslije poredale roze cvjetove. Direktorica mi je dala da obučem tamnozelenu haljinu od tanke svile sa crnim ukrasima. Pasala mi je savršeno uz moje oskudno poprsje. Našminkale su me i narumenile obraze. Spremna sam. Ponudile su me da jedem prije nego što on dođe, ali ja sam odbila. Došao je tačno u podne. Dok je čekao ispred kapije Prenadarene Škole za Djevojke, direktorica me uzela pod ruku i izvela do njega. ''Ponašaj se lijepo'', šapnula mi je prije nego što smo izašle vani.Na njenom licu sam vidjela veliku količinu ravnodušnosti koju prije nikada nisam vidjela. Možda ju je pogodilo moje odbijanje grofa. Otvorila je dvokrilna vrata škole i danje svjetlo me prvi put obasjalo nakon sedam dugih dana i neprospavanih noći. Moje blijedo lice i podočnjake nije uspjelo prekriti rumenilo i slojevi pudera. Grof Alexander Davis strpljivo je čekao ispred kapije. Gledala sam u zemlju dok me direktorica vodila. Otključala je vrata kapije i ljubazno se pozdravila sa njim. ''Dobar dan gospođice Evans'', pozdravio je i mene.Podigla sam glavu i vidjela ga po prvi put da danjem svijetlu, časno i jasno. Prvo što sam primijetila jeste da je jako visok. Morala sam presaviti vrat kako bi mu vidjela lice. Imao je velik

51

orlovski nos koji je počinjao odmah između obrva. Gledao me svojim smeđim muškim očima, napola zatvorenim. Smiješio se kao onda kada sam završila svoj urnebesni nastup. Kosa mu je kratka i smeđa kao i brada. Imao je razvijenu vilicu i široka ramena. Vjerovatno je dvostruko teži od mene. Nosio je tamnoplavo odijelo sa crnim pantalonama i dubokim smeđim čizmama. Imao je i crne rukavice. ''Dobar dan'', rekla sam zbunjeno i ponovo spustila pogled. ''Hoćemo li?'' pitao me. Podigla sam glavu i tek tada shvatila da je ispred nas grofova kočija sa dva savršeno bijela konja i kočijašem. Uhvatila sam ga pod ruku i uveo me u kočiju kao pravu damu. Dok smo odlazili direktorica je cijelo vrijeme gledala za nama. Nisam znala gdje me grof namjeravao voditi, niti me je bilo briga. Nije me ništa niti ispitivao jer je vidio da bi mi šutnja godila. Pustio me da uživam u pogledu na London. Izašli smo iz grada i došli u neki seoski predio. Zar me doveo na farmu? Jako romantično od njega. Izašao je i pružio mi ruke kako bi lakše izašla iz glomazne kočije. Umalo sam pala zajedno sa njim jer nisam dobro procijenila visinu dok sam izlazila. ''Polako'', tiho mi je rekao. ''Oprostite'', ispričala sam se stidljivo. ''Jesi li se udarila?'' ''Ne'', rekla sam iskreno i pogledala oko sebe.Zapravo me i nije odveo u selo, već smo u parku, i to ne običnom parku nego parku ruža. Zvao se Rose Park i bio je predivan. Prepuno ružinih grmova svih boja, drevnih klupa, kamenih statua ifontana. Ruže, odmah sam se sjetila Rose. Gdje li je ona sada? Kako joj je? Nadam se da ne pati i da je uspjela pronaći svoju

52

sreću. Gdje god da je, sigurno joj je mnogo bolje nego meni. Ona je slobodna, ja nisam. Ponovo me uzeo pod ruku. Šetali smo polako. Bilo je zaista predivno. Mirisalo je božanstveno. Jednostavno bih poželjela da me neko pretvori u grm crvenih ruža i da postanem dio svega ovoga. Da postanem divlja ruža, nezavisna, opasna. Da se stopim sa okolinom i da ne budem primorana da se udam za grofa. Neukrotiva! ''Ti si iz SAD-a?'' najzad je probio led pitajući me.Po njegovom glasu sam primijetila da mu je neprijatno. ''Da, iz Ormond Cityja'', rekla sam. ''I kako je tamo?'' ''Lijepo, slobodno'', rekla sam brzo, pomalo mrzovoljno. ''Oduvijek sam želio da pređem ocean i posjetim novi kontinent'', rekao je zamišljeno.Par koraka smo šetali šutke. Onda me upitao: ''Jesi inače ovako šutljiva?'' ''Kako kad i kako s kim'', odgovorila sam dosjetljivo. ''Imam osjećaj kao da si oko sebe ogradila kameni zid i ne dopuštaš nikome da dođe do tebe, da dopre do tvoga srca. Jesam liu pravu?''Klimnula sam glavom potvrdno. ''Volio bih da znam nešto više o tebi'', rekao je.Sjeli smo na klupu pored manjeg jezerceta. Primijetila sam da se po parku šeću zaljubljeni parovi. Drže se za ruke, ljube se... Gade mi se. ''Šta te zanima?'' pitala sam ga. ''Šta voliš? Čim se baviš?''

53

''Volim muziku, pjesmu. Volim sunce i ljeto. Volim miris behara i prirodu. Volim svoj dom, volim Ormond City'', govorila sam zamišljeno. Tada mi se sinuo i Mike. Volim li ga? Volim li ga stvarno? Mislim da sam skoro zaboravila kako izgleda. Nisam. Neću nikada zaboraviti kako izgleda. Ali on se promijenio. Meni je osamnaest a njemu sada dvadeset i jedna godina. Da li se puno promijenio? Da li se skroz promijenio? Onda mi je počeo pričati o sebi. Pričao mi je kako voli umjetnost i vina, more i oblake, sport i konjske trke. Voli povijest i sve što je staro. Sakuplja predmete stare više stotina godina. Pričao mi je kako živi u svojoj vili sam, kako je usamljen, kako ponekad kada noću ne može zaspati, uzme mastilo i pero te piše. Piše o ljubavi, o romantici, o savršenoj djevojci kojoj je spreman dati svoju ljubav i koju će uvijek činiti sretnom. Onda mi je govorio kako sam ta djevojka ja, kako mu se dopadam, kako sam lijepa, kako me može zamisliti pored sebe, kako svoju ženu, kao groficu, kao majku njegove djece. Shvatila sam da on i nije tako loš mladić. Zapravo je jako pristojan i pametan, a svakako je zgodan i lijep, ugledan i bogat. Ali mene to ne zanima. Ne želim da se udam za njega, to tako nije pošteno. Ne mogu me natjerati da se zaljubim u njega, neću! Šetali smo cijeli dan i pričali. Nisam ni sa kime pričala danima i razgovor mi je zapravo dobro došao. Govorio mi je o svom djetinjstvu, o prijateljima, o školi, o djevojkama, o samačkom životu. Počelo se smračivati kada mi je rekao da bismo trebali poći. Tada sam se sjetila pitanja koje sam mu zaboravila postaviti, a tako me silno zanimalo i mučilo danima.

54

''Zašto? Zašto si izabrao mene, kada sam onako ružno pjevala? Druge djevojke su lijepo svirale, plesale i pjevale. Bilo je i ljepših i pametnijih od mene. Zašto? Zašto ja?'' iznijela sam svojekarte i postavila ih na sto. Sada je na njemu da prosudi da li jake ili ne. ''Pa znaš... dopala si mi se. Onako, čim sam te prvi put vidio znao sam da si ti ta. A pjesma, kasnije apsolutno nije važno kako si pjevala. Znao sam da je to bio samo plan kako bi odgodila svoj izbor. A uostalom, dopadaju mi se djevojke sa petljom'', objasnio je i podario mi osmijeh koji sam pamtila dugo u noć.

13

Sljedećeg dana direktorica je organizirala privatnu zabavu u školi. Ništa specijalno. Okupilo se nas osam djevojaka, par profesorica i ona, Veronica Munchausen. Sjedile smo u dnevnom boravku, jele kolače, pile sokove, smijale se i pričale. Proslava je održana u moju čast i u moje ime. Za moju sreću, jer sam ipak ja ona odabrana. I u svačijim očima sam vidjela sreću i veselje jer su djevojke zaista imale razloga za slavlje, nisu odabrane. Helen McLarry, direktorica i ja nismo bile sretne i to nas je vezivalo. Direktorica sjede za klavir i zasvira sasvim radosnu i nevinu pjesmu. Razuzdane djevojke počeše pjevati i plesati. Izglede su

55

pijano iako su pile običan voćni sok. Pa ipak je to jedini zabavni događaj nakon pune četri godine sivila. Boje su se konačno vratile, ali ne i za mene. I dok su djevojke tako ludovale, sa leđa mi je prišla Helen. Nije djelovala oholo niti pakosno iako je bila do srži. ''Uživaš li?'' upitala me cinično. ''Naravno'', odvratila sam joj suprotno.Željela sam da je zbunim. ''Oh, lijepo za tebe. Vjerujem da si sretna što te grof Alexander odabrao?'' nastavila je još pakosnije. ''Ne mogu ti opisati koliko sam sretna. Ali još budem sretnija kada shvatim da tebe nije odabrao. Pa ipak si ti najljepša među nama. Mislim, ne znam što je vidio u meni.''Ovo ju je pogodilo. Pobjesnila je. Stavila je svoje pune usne na moje lijevo uho. ''Uživaj dok možeš kučkice, a ja znam šta grofovi rade svojimženama prvu bračnu noć. Pitam se, hoće li te tvoj Amerikanac htjeti kada bude vidio da si načeta?''I prije nego što sam uspjela reagovati, isparila je i nestala. Zaključila sam da ima jako bolestan um.

Navečer je grof Alexander opet došao po mene. Obukla sam tamnocrvenu haljinu sa dekolteom i par crvenih rukavica. Djevojke su mi napravile visoku punđu i stavile mi tamnocrveni karmin. Vodio me u pozorište. Zajedno smo gledali Romea i Juliju. Čitala sam tu knjigu par puta. Voljela sam romantiku i sve što je vezano za ljubav i nježnosti. I sam grof je djelovao tako. Ne vjerujem da bi se mogao pretvarati. Cijelo veče sam posmatrala njegovo lice tokom predstave i vidjela sam da se prilično uživio u

56

glumu likova i njihove riječi. Ne vjerujem da bi samo radi mene glumio. Niko ne glumi tako dobro. Poslije smo prepričavali predstavu i komentirali je. Poredili smo je sa mojom i smijali se. Uočila sam da je grof pravi džentlmen. Ophodio se sa mnom kao prema pravoj dami, a jedva da sam bila punoljetna. Poštovao me i slušao me. Pokušavao je da me razumije, a znam da me razumijevao. Pričali smo o svemu i svačemu, ali nikada mu nisam spominjala Mikea niti me on ispitivao o mom ljubavnom životu. Ima nešto u njemu, u njegovim očima i smijehu. U njegovim gestovima i pokretu ruku, u govoru tijela i gracioznosti. Kada smose napričali, otpratio me brižno do vrata Prenadarene Škole za Djevojke. Nagnuo se i poljubio me u obraz. Osjetila sam njegove nježne usne na svom hladnom obrazu. On je nježan. Pozdravila sam se nespretno i brzo ušla unutra zarobljena i zbunjena svojim osjećanjima. Legla sam i govorila si da se ne smijem zaljubiti u njega.

57

14

Narednih sedam dana grof Alexander me redovno posjećivao.Tradicionalni broj tri proširio je na deset sastanaka. I godilo mi je druženje sa njim. Nisam više ni sa kime imala razloga da se družim. Rose već dvije godine nema. Helen je zla. Direktorica se ljuti na mene, a ostale djevojke su sretne jer su pošteđene. Tako dami je preostao samo on. Bio mi je najbolji prijatelj. Sviđao mi se. Imanje sam patila. Onda je došlo vrijeme privremenog rastanka. Škola je završilai konačno su nas pustili. Još bi bila sretnija da sam oslobođena, alinisam. Spakovala sam svoje stvari u dva kofera, jedan mali i jedanveliki. Nisam se ni osvrnula za Prenadarenom Školom za Djevojke. Mislila sam da više nikada neću zaći u nju, ali jesam. Grof me odvezao do luke, kupio mi kartu za povratak i smjestio u moju kabinu na brodu. Za par sedmica, ponovo ću biti nazad u

58

Ormond Cityju. Ponovo ću vidjeti Mikea. I od same pomisli srce bi mi snažno tuklo. Ali srce mi je zbunjeno jer pored Mikea, znala sam se zateći i razmišljajući i o Alexanderu. Tako da sam odlučila da je najbolje da ne razmišljam ni o jednom. ''Lana! Lana! Ovamo! Lana!'' dozivao me glas moje majke dok sam se iskrcavala iz broda. Prepoznala sam njezinu tamnu kosu u masi. Trčala sam prema njoj. Tu su bili tata i Lucy. Bacila sam se u majčin zagrljaj. Plakala je. Onda sam zagrlila tatu. I na kraju Lucy koju sam jedva prepoznala jer je u posljednje četri godine zaista narasla. Nisam mogla dočekati da konačno dođem kući. Dok smo se vozili kočijom nazad, ispitivali su me kako mi je bilo tamo. ''Bilo mi je grozno. Najgore četri godine u mom životu'', reklasam iskreno.Nisam htjela da ih lažem, a usput sam željela da ima nabijem grižnju savjest što su me poslali na takvo mjesto. ''Zar su te tukli?'' zbunjeno me upitala majka. ''Ne.'' ''Gladovala si?'' ubacio se otac. ''Ne.'' ''Nego?'' ''Izabrana sam'', rekla sam hladno. Znala sam da znaju o tome i željela sam razlog. Ali oni mi ništa nisu htjeli reći nego su me hrabrili kako će mi biti lijepo sa njim. Nisam se ni presvukla, odmah sam otrčala ispod Starog hrasta. Mikea nije bilo. Nisam ga zapravo ni očekivala, sigurno još nije znao da sam stigla. Ali trava oko hrasta je toliko velika kao da duže vrijeme ovdje nije bilo nikoga. Zar nije obilazio hrast

59

kada bi mislio na mene? Zar nije ležao pod njim kada bih mu nedostajala? Zar mu nisam ni malo nedostajala? Vratila sam se kući. ''Majko, šta je sa Mikeom?'' upitala sam je najljubaznije što sam mogla.Sjedila je na prozoru i šila mi poderanu haljinu. ''Živ je i zdrav'', odgovorila je ne skidajući pogled sa tkanine. ''Je li dolazio ovamo? Je li pitao za mene?'' upitala sam uzbuđeno. ''Ne, nije dolazio. Viđevala sam ga samo par puta. Sad je još pogotovo zauzet kako se oženio'', rekla je sasvim hladno. ''Oženio? Mike se... oženio?'' zaprepastila sam se.Nije mi više ništa rekla. Nisam se mogla suzdržati ni do svoje sobe. Već do pola stubišta sam počela plakati. Kako se mogao oženiti? Zar me nije ni malo volio? Zar me lagao prije četri godinekada je rekao da je zaljubljen u mene. Samo malo! Pa on mi nije nikada ni rekao da me voli, rekao je sam da je zaljubljen. Ali me poljubio! Momci to često rade djevojkama, čak i kada ih ne vole. Bila sam budala što sam se nadala da će me čekati. Ko li je ta glupača što se udala za njega, ko li je? Ma to sada nije ni važno. Ali kada bolje razmislim, čak i da nije oženjen ništa mi ne bi značilo jer ja sam doslovno udata za grofa. Ali možda bismo mogli pobjeći, živjeti od ničega, kriti se... I tako mi se hiljadu misli prevrtalo po mojoj ludoj glavi dok sam plakala more suza. I tada sam se sjetila jedne stvari zbog koje sam pukla. Ustala sam obrisala suze i sišla u salon. Taman su tu sjedili mama i tata. Smireno su pili čaj i razgovarali. ''Moram nešto da vas upitam!'' prekinula sam ih.

60

''Lana, srce, sačekaj. Zar ne vidiš da upravo razgovaramo?'' rekla je majka i ponovo počela pričati sa tatom kao da me uopše ninema.Tada sam uočila kako strašno ona liči na direktoricu Veronicu Munchausen. ''Zašto ste me poslali u tu školu kada ste znali da ću biti biranakao nevjesta za grofove?!'' bijesno sam sročila i ponovo ih prekinula.Iznenadila sam ih. Zaista nisu očekivali da ću ih ovo pitati, jer ama baš nikada nisu obraćali pažnju na moju pamet i lukavost. Majka je ustala. Polako mi je prišla i gotovo se unijela u moje lice. ''Zato što jednostavno nismo mogli dopustiti da nastaviš svojedruženje sa onim seljakom, Mikeom. Ti potičeš iz bogate i ugledne porodice, a on je niko i ništa. Nikada ne bi bila sretna sa njim, kao što bi bila sa grofom. Da te nismo poslali tamo, ljudi bi počeli pričati svakakve stvari o vama dvoma, a ružni tračevi su ono što najmanje želimo za našu porodicu. Ovako je bolje, ovako nećeš pogriješiti jer ja i tata znamo što je najbolje za tebe'', rekla jesasvim tiho i smireno. Poludjela sam. Uzela sam kristalnu vazu i njome razbila ogledalo. Majka zavrišta jer je mnogo voljela tu vazu. Željela sam da pati, da bar osjeti desetinu onoga kroz šta sam ja prošla i kroz što ću tek proći.

61

15

Sutradan je u Ormond City došao Alexander. Odsjeo je u najluksuznijem hotelu. Moji su ga pozvali na večeru i željno su iščekivali da ga konačno vide. Pažljivo su isplanirali cijelo veče. Majka je sa kuharicom cijeli dan kuhala skupa i elegantna jela. Otišla je u centar i kupila sebi i tati novu odjeću pred kojom će dočekati svog vrijednog gosta. I nikog više nije briga za mene. Niko me ne pita kako sam. Niko me ne tješi. Tek par sati prije nego što će grof doći, majka je ušla u moju sobu i na krevet prostrla novu haljinu koju mi je kupila. Morala sam priznati da je to jako lijepa haljina tamnoplave boje sa većim dekolteom nego što bi trebalo biti. Kako je samo domišljata! Obukla sam je i pogledala se u ogledalo. Bila je lijepa. Kada bih barem mogla umrijeti u njoj, sada i ovdje. Ali znam da neću umrijeti večeras jer moje muke su tek sada počele. Napuštanje ovog svijeta tada bi bioprelagan. I kada je konačno kazaljka na satu pokazala na osam sati, na vrata je pokucao tri puta. Služavka ga je uljudno pustila i otpratila do mojih roditelja koji su ga gledali s divljenjem. ''Dobro veče. Dobro došli u naš skromni dom'', rekao je moj otac i pružio mu ruku.

62

''Ja sam Albert Evans'', rekao je. ''Dobro veče. Ja sam grof Alexander Davis. Čast mi je prisustvovati večeras u vašem društvu'', rekao je i pogledao me krišom. ''Ovo je moja žena'', rekao je tata i pokazao na mamu. ''Gloria Evans'', rekla je i ljupko se nasmijala.Izgleda da joj se grof prilično svidio. Uzeo joj je ruku i poljubio je. Sjedila sam u salonu i posmatrala ih. Nešto su pričali prije negošto su ušli unutra. Tada je tata rekao pokazavši na mene: ''A mislim da si već upoznao ovu mladu damu.''Alexander mi je prišao i željno me pogledao. Ustala sam. Nije mi ništa rekao već mi je uzeo ruku i poljubio je duže nego što se to obično radi. Posjedali smo oko malenog stolića na kojem je mamaposlužila šoljice sa čajevima, žele bombone i kekse od limuna. Moji su ga odmah počeli ispitivati razna pitanja na koja je on stidljivo i skromno odgovarao. Mislim da su već i na njegov prvi pogled bili zadovoljni da ga uzmu za zeta. Ponekad dok bi oni smišljali pitanje za njega, pogledao bi me ispod obrva i oduzimao mi dah. Ja bi tada skrenula svoj pogled i pretvarala se da mi je nešto drugo preuzelo pažnju. Nakon što su se napričali dobrih polasata, majka je predložila da odsviram nešto na klaviru. Znala sam da će mi to narediti jer je sviranje klavira bilo u njihovom planu. ''Naravno'', rekla sam ljupko i ustala.Sjela sam za klavir i svirala. Nisam svirala ništa određeno, već sam pritiskala note onako kako sam mislila da bi zvučalo lijepo. Svirala sam blagu melodiju, tihu i tužnu, nalik na uspavanku. Željela sam da kroz muziku izrazim svoju tugu i jad. Ali oni nisu čitali između redova nego su se divili radu mojih prstiju i zvuku instrumenta.

63

Kada sam završila, služavka nas je pozvala u trpezariju. Posjedali smo na dugački sto od orahovog drveta preko kojeg je majka naredila da se stavi savršeno čist bijeli stolnjak. Također je naredila služavki da izvadi specijalni servis posuđa od kineskog porculana i srebrni pribor za jelo koji je pripadao mojoj baki Joan. Tata je kao i obično sjeo na čelo, a nasuprot njega sjeo je Alexander. Ja i mama sjedile smo u sredini. Za predjelo posluženaje francuska salata i dimljeni sir. Glavno jelo bila je pečena piletina sa narandžama s pire krompirom. A za desert služavka je donijela čokoladnu tortu sa jagodama. Poslije večere, mama i tata su nas ostavili same u salonu dok su oni pospremali sto. Sjeo je na fotelju, a ja sam sjela nasuprot njega na sofu. Par trenutaka me posmatrao kao onda kada sam nastupala pred njim u Prenadarenoj Školi za Djevojke. ''Lijepo sviraš'', pohvalio me. ''Hvala'', rekla sam. ''Nešto si večeraš šutljiva'', zapazio je. ''Umorna sam'', rekla sam iako sam bila jako tužna, a to me uistinu umaralo. ''Od čega?'' ''Ne znam'', rekla sam nezainteresirano. ''Jesi li me poželjela?'' upitao me. ''Možda, ne znam'', rekla sam.Nisam znala kako da odgovorim na to pitanje jer zaista nisam znala da li sam ga poželjela. ''Zar ti mene jesi?'' pitala sam ga. ''A ne znam'', rekao je imitirajući me.Tada su ušli roditelji i famozno slavlje se nastavilo. U tom trenutku se desilo ono što nisam ni sanjala da će se desiti. Kasnije

64

sam si priznala da sam glupa jer je to i bio razlog zašto je došao. Grof je naglo ustao i sageo se ispod mene. Prepala sam se. Što je sad ovo? Nije valjda? Nespretno je stavio ruku u kaputni džep i izvadio malenu crnu kutijicu i otvorio je. U njoj je ležao maleni prsten sa velikim dijamantom. Šokirala sam se. Bio je to kao san, ili možda noćna mora. Nisam znala kako da reagujem niti šta da osjećam. ''Već sam razgovarao sa tvojim ocem i on nam je dao blagoslov. Pa, Lana Evans, hoćeš li mi učiniti tu časti i biti moja žena?'' rekao je brzo.Obrazi su mu se zacrvenjeli a čelo oznojilo. Sigurno je cijeli dan vježbao za ovaj momenat. Nije ni njemu lako. A nije ni meni. Što sada? Što da radim. Tako sam zbunjena. Na brzinu sam pogledala u roditelje. Majka me gledala zabrinuto, a otac oprezno. Ponovo sam pogledala u Alexandra. Gledala sam u njegove oči. Vidjela sam njegovu čežnju i nadu za mnom, vidjela sam samo jedan mali sjaj koji mi je dao do znanja da je on spreman voljeti me i učiniti me sretnom pored sebe. Tada sam se sjetila nečeg sasvim suprotnog, Mikea. Prva ljubav je uvijek ona posebna i najslađa, ali u mojoj priči nije ni započela jer je uništena. Mike mene želi, Mike me ne voli, Mike me ne prosi. Mike se oženio za drugu djevojku koju voli, a nije za mene. Mene ne voli! Nije me mogao čekati četri godine, jer me ne voli. Kada se on mogao oženiti, zašto se onda ja ne bih mogla udati? Učinit ću to. ''Da!'' rekla sam glasno i odlučno, jednom za sva vremena.

65

16

Ispustila sam par suza, onako pred kraj. Onako prije početka mog novog života. Uskoro, više ništa neće biti isto. Uskoro, moj će se život potpuno promijeniti. Stojim tako sama u predivnoj bijeloj vjenčanici nasred svoje sobe. Vjenčanicu mi je sašila majka. Možda je to jedna od najljepših haljina koju sam u životu vidjela. Od lijepog sjajnog bijelog materijala sa biserima i čipkom preko leđa, ruku i ramena. Ironično je što ju je počela šiti onog dana kada su me poslali u Prenadarenu Školu za Djevojke. Stojim i gledam se u ogledalu. Pitam se, šta li se to desilo sa mojim životom? Zašto baš ja? Zašto sam ja ta čija se sreća preokrenula u nesreću? Život mi je tek počeo a već sam primorana odrasti, postati nečija žena. Dan mog vjenčanja trebao bi da bude savršen, svečan i lijep, ali nije. Ne veselim se ovom danu i bojala sam ga se više nego ičega još od onog momenta kada su mene izabrali. U sobu ulazi majka. Lice joj je tmurno. Pitam se, da li je sretna što mi je upropastila život? Da li se kaje? Hoću li joj nedostajati? Mislim da to nikada neću saznati, jer je neću ni pitati, a ona mi to neće reći. Nosila je lijepu crvenu haljinu sa dugim rukavima i bisernom ogrlicom na vratu. Prišla mi je bez riječi i obrisala mi suze rupčićem koji je izvadila iz torbice. Očekivala je da ću plakati. Dopustila sam joj da me umiri. Kosu mi je napravilau urednu punđu i ukrasila je lovorovim listovima i laticama bijele

66

ruže. Savršeno. Potom me zagrlila. Dugo smo tako stajale zagrljene. Šapnula mi je tiho nakon što me pustila: ''Pripremi se, samo što nisu stigli.'' Bila je u pravu. Samo što je napustila prostoriju, došli su po mene. Ušla sam u kočiju koju je unajmio Alexander. Prelijepa bijela kočija poput one iz bajki. Sa mnom je sjedila majka dok nismo stigli pred katedralu. Ušla sam i znala sam da jednom kada uđem kroz ta ogromna drvena vrata, više nema povratka. Otac me uzeo pod ruku i polako vodio prema ulazu. Čim su nas svi prisutni ugledali, ustali su i zvuk svadbenih orgulja je počeo. Nisam nikoga vidjela. Stotine nepoznatih ljudi sjedilo je u redovima klupa gledajući samo mene. Nisam se ni trudila da prepoznam ikoga. Imala sam važnijih muka. U daljini ispred nas, ugledala sam najprije veliki oltar ukrašen cvijećem i lozama biljaka, a pored oltara stajao je on. Obučen u vraški elegantno i skupo odijelo koje su nosili sami prinčevi na svojim svadbama. Zar se ja to udajem za princa? Stigla sam. Otac me predao mome budućem mužu, Alexanderu, koji je izgledao božanstveno, a o kojem sam tako malo znala. Muzika je prestala i svi su ponovo posjedali. Velečasni je uzeo neku knjigu i počeo svoje predugo pripovijedanje o ljepoti i važnosti braka. Krajičkom oka sam gledala njega, Alexandera. Bioje tako ozbiljan i nestvaran. Dopadao mi se, jako mi se dopadao. Da sam ga prije poznavala, možda bi mi njegova ljubav i pasala. Ali to ne ide samo tako, mrzim što je nasilu, što nije po mojoj volji. Oteli su mi ono najdraže i pustili da patim i zaboravim. Velečasni je konačno završio. ''Alexander Davis, uzimate li vi Lanu Evans kao svoju budućusuprugu?'' upitao je grofa.

67

''Uzimam!'' odlučno je rekao bez imalo razmišljanja.Potom me pogledao i zadovoljno se nasmiješio. ''Lana Evans, uzimate li vi Alexandera Davisa kao svog budućeg supruga?'' upitao je potom mene.Ove riječi su me pogađale u srce. Zvučale su tako crno i tako tužno kao da me osuđuju na doživotni zatvor. Krajičkom oka, sa moje desne strane, ugledala sam nekog poznatog među prvim redovima. Je li to? Ma nije moguće! NE! Nije! Ne vjerujem. Zaštobi Mike došao na moje vjenčanje? Tada sam bolje pogledala i uvjerila se da je to zapravo on. Mnogo je narastao i promijenio se od kako smo se zadnji put vidjeli. Ramena su mu šira, pogled ozbiljniji, kosa kraća, odrastao je u prelijepog muškarca. Ali zašto je on ovdje? Ko ga je pozvao? I ko je ta djevojka pored njega? To mu je... žena! Sve mi se sada poklapalo. Sigurno je želio da ga vidim kako je on sretan i kako bi mi dao do znanja da želi da nastavim. Da ne mislim na njega. Srce me zaboljelo gledajući ga tako u ovim bezvremenskim trenutcima dok moj život figurativno visi na niti konca. Kada može on... onda ću i ja! ''Uzimam!'' rekla sam skoro odlučno kao i sam grof.

68

II DIO

Grofica

1769

''Lijepa si'', rekao mi je dok je otvarao vrata svoje vile.Naglo se sageo i podignuo me. Iznenadila sam se. ''Uradimo to onda kako treba'', rekao je s osmijehom i uveo me u moj novi dom.Nakon vjenčanja, odmah smo krenuli nazad u Veliku Britaniju. Grofovo imanje nalazilo se u bogatom predgrađu Londona. Okolne kuće su također bile ogromne i bogato sređene, ali njegova se posebno isticala. Alexanderova vila bila je dvorac! Čaksam se i radovala da konačno vidim taj njegov usamljeni zamak u kojem on piše pjesme i priče o ljubavi kada ne može spavati. Sadaće konačno imati pravi razlog da piše jer ću od sada njegova jedina inspiracija biti ja. Spustio me na pod i ja sam popravila svoju podignutu haljinu.Iza nas uđe butler unoseći naše stvari i kofere. ''Kao što vidiš, ovo je hodnik'', rekao je pokazavši prostoriju ukojoj smo stajali. ''U uglovima je stubište, a između stubišta je izlaz u stražnje dvorište gdje ću te odvesti poslije.''Priredio mi je maleni obilazak kuće. Pokazao mi je kuhinju, trpezariju, salon, muzičku sobu, kupaonicu, svoju privatnu biblioteku. Na kraju mi je pokazao spavaću sobu koja je imala ogroman krevet sličan onom u sobi direktorice Veronice Munchausen. ''A ovo će biti tvoja soba'', rekao je pošto je otvorio vrata odmah iduće sobe pored svoje.Ušli smo. Uveo me u prekrasnu i jednostavnu sobu. Čini mi se da bih odmah mogla leći i utonuti u san bez kraja. Vidjela sam i kofere koje je butler ostavio ovdje.

70

''Kada završiš raspakiranje dođi dolje pa ćemo zajedno obići dvorište i vrt'', rekao je.Prišao je te me spontano poljubio u obraz. Otišao je sa osmijehom na licu. Ostala sam raspakirati svoju odjeću. Ponovo sam se osjećala kao onda kada sam tek stigla u Prenadarenu Školu za Djevojke. Ovaj put, znam da će mi biti ljepše. Kada sam završila, sišla sam u salon gdje me Alexander proveo kroz vrtove ljiljana i obeharalog drveća. Proljeće je najljepše doba i nemoguće je da se ne zaljubiš. A ja sam se već odavno zaljubila. Nakon večere, otišla sam u svoju sobu i presvukla se u spavaćicu od srebrene svile. Uredila sam kosu, naparfemisala se, počupala sam obrve i malo se našminkala. Legla sam u krevet u polumraku mjesečine i čekala ga. Bojala sam se, mnogo. Nikada nisam spavala sa muškarcem i ne znam šta me čeka. U tom neizvjesnom vrtlogu uzbuđenja i straha stomak mi je treperio. Mislila sam da ću povratiti. Željela sam da njegova prva bračna noć bude savršena. Ali on nije došao. Te noći, njega nije bilo. Ujtru sam ustala rano jer sam rano i legla. Presvukla sam se i sišla u prizemlje. Na stoliću u hodniku sam pronašla pismo. Otvorila sam ga i pročitala.

18

''Mnogo mi je žao što ti ovako pišem, nisam želio da te budim.Dobio sam hitnu vijest od mog pomoćnika Gussa. Odlazim u

71

Oxford na promociju moje nove knjige. Ovo mi je prva knjiga koju sam objavio i mnogo mi znači. Tako da me u narednih sedamdana neće biti kući. Nadam se da ćeš razumjeti. Mnogo mi je žao ioprosti još jednom. Volim te, Alexander Davis.''

''Volim te?'', ponovila sam u sebi. On me voli? Pa naravno da me voli, inače ne bih bila ovdje. Inače me ne bih oženio i ne bih sada bila gospođa Davis. O, bože, pa ja sam grofica! Kako uzbudljivo. I obuzeo me neki neobičan osjećaj uzbuđenja i euforije. A onda sam se prisjetila suštine pisma. Neće ga biti sedam dana. Sedam cijelih dana. Pa u redu. Drag mi je i dopada mi se, ali izdržat ću bez njega. Taman ću se navići na kuću i raspored stvari. Još bolje je što to odgađa našu netaknutu prvu bračnu noć. Uostalom, zašto nije došao sinoć? Što ga je spriječilo? Možda putovanje u Oxford? Na tome je i ostalo. Ostatak dana sam provela čitajući knjige, pregledavajući slike, šetajući dvorištem. Grof Alexander je imao prekrasnog psa zlatne boje. Zvala se Mary i zavoljela sam je na prvi pogled. Sutradan sam skoro cijeli dan provela igrajući se sa njom. A dan poslije sam provela samo čitajući knjige. Za tri dana sam pročitalapet knjiga. Uživala sam u pustolovinama neumornih i hrabrih junaka koji spašavaju svoje princeze zarobljene u kulama koje štite zmajevi. Četvrtog dana kiša je toliko padala da bih pala u depresiju svaki put kada bih pogledala kroz prozor. Taj dan sam detaljnije istražila Alexanderovu biblioteku. Pronašla sam jednu staru

72

knjižurinu na vrhu vitrine. Stranice su požutjele, miševi su ih nagrizli, a slova su izblijedjela. Sjela sam za sto i prelistavala je. Shvatila sam da je to knjiga njegove obitelji. Zapravo je to knjiga o grofovskim obiteljima u Britaniji. Pisano je nerazumljivim rukopisom uglavnom o nekim povijesnim i dosadnim događajima.U jednom poglavlju se pominjala izgradnja Prenadarene Škole za Djevojke. Piše da je izgrađena još 1798. godine. Bio je tu i spisak izabranih djevojaka. Mene nije bilo. Knjiga je zapostavljena i već godinama je niko nije popunjavao. I sasvim slučajno sam pronašlameni jako dobro poznato ime, Veronica Munchausen. Odmah sampročitala tekst u kojem se spominjala. Piše da je ona izabrana za grofa Williama Davisa. Davis? Zar je on bliži rođak Alexandera? Također je pisalo da su se sretno vjenčali. Samo malo, vjenčali su se? Veronica mi je rekla da ju je on vratio jer mu se nije dopala. Zar me slagala. Ono što sam sljedeće pročitala ostavilo me u šoku.Navodno ju je grof William vratio nazad jer nije mogla ostati trudna. Godinu dana su bili u braku nakon čega su se rastali. A da bi nadoknadio štetu, škola mu je dodijelila drugu nevjestu sa kojom je i sada u braku. Zanimljivo. Znači zbog toga Veronica zapravo pati. I sada mi sve ima smisla. Ali ako ju je grof volio, zašto bi se razveo od nje ako nije mogla imati djecu. Hoće li i Alexander to učiniti? Ne znam i nisam se usudila da razmišljam o tome. Na kraju knjige sam pronašla obiteljsko stablo porodice Davis, koje je također nedovršeno. Iz porodičnog stabla sam saznala da je grof William Alexanderov stric. Zatvorila sam knjigu i vratila je na svoje mjesto. Petog dana, Alexander mi je falio. Osjećala sam se tako usamljeno i zapostavljeno da sam se počela družiti sa poslugom. Nisam jela, nisam spavala i jedva sam čekala kada će se vratiti.

73

Sedmi dan je bio nedostižan. Dani polako prolaze, a njega nema. Hoće li se ikada vratiti? Osvanuo je i sedmi dan. Ustala sam i na brzinu sam se okupala. Obukla sam najljepšu haljinu i uredila se da ga impresioniram. Željela sam da ga dočekam lijepa, a ne kao neispavani kostur, kako sam se zapravo i osjećala. Zvuk kočije se začuo taman kada sam završila. Provirila sam kroz prozor svoje sobe i ugledala ga kako izlazi iz kočije. Na brzinu sam sišla dolje iotvorila kućna vrata. ''Vratio si se!'' uzviknula sam uzbuđeno.Radosno mi se osmjehnuo. Potrčala sam ka njemu. ''Lana!'' dozvao me kada sam mu se bacila u zagrljaj.Dugo smo se grili. Noge su mi bile u zraku i šešir mi je pao sa glave, ali mene nije bilo briga jer on je sada ovdje i to je ono najvažnije. ''Volim te'', tiho sam mu šapnula na uho.Rekla sam to spontano. Spontano i iskreno. Pogledao me i rekao da i on voli mene. Tada me poljubio u usne drugi put. Prvi put me poljubio onda kada samo se tek vjenčali. Ovaj put bilo je življe, ovaj put bilo je bolje jer sam željela da me poljubi.

19

I dalje nisam noću mogla spavati. Krevet je savršeno udoban ikapci mi se polako zatvaraju, ali san ne dolazi. Ne mogu da spavam, ne želim da spavam. Razmišljala sam o Alexanderu. Prošlo je još sedam noći, a on nije došao u sobu da bi uzeo ono štomu već odavno pripada. Zašto je tako? Voli li me on uistinu?

74

Možda sam mu neprivlačna? Ne znam. Ali znam da sljedeću noć neću spavati sama u sobi. ''Znači želiš spavati sa mnom?'' upitao me sumnjičavo. ''Da'', rekla sam jasno. ''Zato što se bojiš spavati sama u sobi?'' ''Da'', ponovo sam rekla. ''Zašto mi to prije nisi rekla?'' upitao me. ''Zašto me odmah nisi smjestio kod sebe?'' ''Mislio sam da ti je neugodno'', rekao je. ''Pa bilo je. Sada nije'', rekla sam iskreno. ''U redu onda. Jesi li sigurna?'' pitao me. ''Jesam.'' ''Reći ću butleru da prenese tvoje stvari u moju sobu'', rekao jei otišao. Nisam mogla dočekati da padne noć kako bih mogla isprobatisvoju nagradu. Oduvijek sam željela znati kako je to spavati sa muškarcem. Ništa prosto, nego jednostavno leći zagrljeni i spavatiu toplini ljubavi. Bilo me mnogo sram pojaviti se u spavaćici pred njim. Da sam gola u zemlju bih propala. Možda je i bolje što je odgađao našu prvu bračnu noć. Legla sam pored njega i naslonila mu glavu na mišićave grudi. Mogla sam čuti otkucaje njegovog srca. Nekoliko minuta smo ležali u polumraku nakon čega me poljubio u čelo, poželio mi laku noć te prigušio plamen u svjetiljci. Probudila sam se. Prstima sam ga tražila između jorgana i jastuka. Nakon što ništa nisam dotakla, ustala sam. Nije ga bilo. Pitala sam butlera gdje je otišao. On mi je odgovorio da je otišao na posao. Tek sam kasnije shvatila da mi se butler rugao mom

75

pitanju. Pa kuda bi drugdje otišao? Kako sam glupa. Vratio se kasno navečer, nakon čega smo legli i zaspali. I tako iznova i iznova. Po danu ga nije bilo, navečer je kasno dolazio umoran. Postala sam usamljena. Jedva sam čekala nedjeljukada je bio samo moj. Nedjeljama me vodio parkovima, trgovinama, vinarijama. Vodio me na piknike, šetnje, u restorane. Voljela sam nedjelju. Jedne noći se ranije vratio sa posla. Nakon što smo dobro večerali, otišli smo u sobu i pričali. Prisjećali smo se starih vremena kada sam izvodila svoj nastup za njega. ''Znaš, bila si mnogo smiješna kada si pjevala onu pjesmu'', rekao je podrugljivo. ''Marš!'' uzviknula sam sa osmijehom i udarila ga jastukom.Smijao se pokazavši svoje lijepe i bijele zube. ''Znaš šta bi bilo zanimljivo?'', upitao me nakon što se uozbiljio. ''Šta?'' pitala sam radoznalo vraćajući jastuk na mjesto. ''Oduvijek me zanimalo kako zaista pjevaš. Bilo bi zanimljivokada bi mi otpjevala onu pjesmu, ali kako treba'', rekao je darivajući mi blag smiješak. ''Šta? Ma čuo si me kako pjevam, sigurna sam. Stalno pjevušim po kući!'' rekla sam zajedljivo. ''Ja te nisam čuo'', rekao je pomalo tužno. ''Pitam li se zašto?''Tada je shvatio moju poantu. Snuždio se. ''Jesi li nesretna?'' pitao me. ''Ne'', rekla sam najiskrenije i to je bilo tačno. ''Sigurno?'' ''Sigurno'', potvrdila sam.

76

''Hoćeš li onda pjevati za mene?'' zamolio me. ''Hoću'', rekla sam i ustala.On se uzbuđeno bacio na krevet, a ja sam pravila lagane pokrete rukama. Melodično i nježno sam pjevala tekst pjesme:

''Kada dodirneš me, ja umiremKada bi me mogao voljeti

Pa da više ne trunemU ovoj praznoj kuli

Bez ljubavi, bez ljubavi.

Ti nisi odavdeIz ovog vremena i svemira

Možeš li me voljeti?O, daj mi svoju ljubav.

Ne želim da te prebolimNe želim da te ne volim

Kada plačem Veneru molimDa me zavoliš.

Kada dodirneš me, ja umremHoćeš li me voljeti

Ili ćeš me ubiti?Pomozi mi božice ljubavi, Afrodita!

Zadivljeno me gledao par trenutaka. Spustila sam ruke na bokove. Ustao je i prišao mi. Strastveno me uhvatio rukama za struk i počeo me ljubiti.

77

Te noći smo prvi put vodili ljubav. U toj neizvjesnoj strepnji bola i užitka osjećala sam ljubav i toplinu njegovog tijela. Nikada se nisam osjećala ovako sretno.

20

Kada bi mi neko rekao da ću sa grofom Alexanderom u njegovoj vili u Londonu pronaći sreću, ne bih mu vjerovala. Nikada ne bih rekla da ću svoju sreću pronaći u onom mračnom kutu gdje sam se najmanje nadala da će je pronaći. I jesam. Uspjela sam. Sada više nije mrak, sada je svjetlo. Lijepo mi je. Volim grofa, voli i on mene. Imala sam sve što sam ikada mogla poželjeti i sretna sam. Prošlo je šest mjeseci otkako sam se udala za Alexandera i od kako sam započela svoj treći period u životu. Prvi je bio djetinjstvo provedeno ispod

78

Velikog hrasta sa Mikeom, o kojem sve rjeđe i rjeđe razmišljam. Drugi period je bilo školovanje u Prenadarenoj Školi za Djevojke gdje sam zamalo poludjela. I treći je ovaj koji i sada traje, a to je sretan i ljubavlju ispunjen život sa Alexanderom. Ali sreća ne trajezauvijek, ne. To mi svi dobro znamo, ali zaboravimo. Savršeni život ne postoji niti će ikada postojati i ne preostaje nam ništa drugo nego da se pomirimo sa situacijom onakvom kakva jeste. A moj život iz prošlosti kao da je očajno pokušavao da me posjeti. Tog dana grof mi je rekao da je zaposlio novu sluškinju koja će čistiti i pomagati meni. Od posluge imali smo jednog vrtlara, kočijaša i jednog butlera. Nisam bila pretjerano uzbuđena zbog nove spremačice, jer sam većinu svojih poslova obavljala sama, a nisam dopuštala Alexanderu da me razmazi. Ipak sam odlučila da siđem u predvorje i poželim dobrodošlicu toj novoj ženi. Silazila sam polako niz stepenice dok su se valovi zelene haljine nizali za mnom. Sišla sam i ugledala je. Okrenuta meni leđima pričala je sa grofom. Nosila je klasičnu bijelu haljinu za služavke a plavu kosu je svezala u rep. To je djevojka. Nešto pričasa grofom. Približila sam se. Ali ja poznajem taj glas! Od nekud mi je poznata ta djevojke. Ko li je? Prišla sam sasvim blizu kada mi se okrenula. Iznenadila me svojim blistavim osmijehom i moreplavim očima. ''Helen!?'' iznenađeno sam uzviknula ''Otkud ti ovdje?'' zgroženo sam pitala i nisam se ni trudila sakriti svoju zaprepaštenost. ''Zdravo Lana, nisi me očekivala?'' rekla je pobjedonosno kao da je uživala u mom čuđenju. ''Vas dvije se znate?'' radoznalo je upitao Alexander.

79

''Znamo se. Jako dobro se znamo'', rekla sam pakosno. ''O, da. Zaboravila sam reći da sam išla zajedno sa vašom ženom u Prenadarenu Školu za Djevojke'', rekla je. ''To je sjajno. Nisam znao da ste prijateljice!'' uzbuđeno je uzviknuo.Obje smo šutjele. ''Ostavit ću vas nasamo. Sigurno imate štošta da pročavrljate'',rekao je i napustio nas. ''Što smjeraš Helen?'' odmah sam je upitala jer stvarno nisam imala nimalo strpljenja prema njoj. ''Prvo sam mislila oprati prozore, a zatim očistiti pod'', rekla jesasvim ozbiljno. ''Ne pravi se budala, znaš na šta mislim. Ti nećeš ovdje raditi kao sluškinja. To je ispod tebe. Sigurno imaš neku namjeru'', reklasam bijesno. ''Lana, zašto si takva. Samo sam željela da se zaposlim. Poslije škole moje pjevačka karijera je propala. To je istina i shvatila sam da nisam za to. Ali život ide dalje, a novac ne raste na drveću. Stoga sam odlučila da radim nešto drugo. Jedna me žena preporučila grofu Alexanderu i on me zaposlio. I to je sve. I bolje ti je da se navikneš na mene, jer ćemo sada faktički biti obitelj'', objasnila je sasvim smireno kao da je danima vježbala ovaj govor. ''Kao prvo za tebe nisam Lana, već grofica Davis. A kao drugo, ti nikada nećeš biti naša obitelj, zato što ti ja to jednostavnoneću dopustiti! I tražit ću najmanju grešku kako bih imala razlog da te grof otpusti. Stoga sretno u čišćenju moje kuće!'' rekla sam arogantno jer sam željela da je uvrijedim.

80

Okrenula sam se i otišla. Nisam joj povjerovala ni riječi, osimonog dijela gdje je njezina pjevačka karijera propala. To je jedina istina.

21

''Ne!'' rekao je glasno još jednom. ''Ne želim da otpustim Helen. Ne zanima me koliko ste se vas dvije mrzile dok ste išle u Prenadarenu Školu za Djevojke. Vjerujem da je bila loša osoba. Zar ne misliš da svako zaslužuje drugu priliku? Pusti je neka živi svoj život. Jadna djevojka zarađuje novac čisteći. To je moja konačna odluka. Helen ostaje!'',održao mi je predavanje u svojoj kancelariji. Odmah sljedećeg dana sam ga zamolila da je otpusti te mu ispričala svaku zlu stvar koju je Helen uradila meni i ostalim učenicama. Bojim se da ovo neće upaliti. Moram nadgledati Helen. Kvragu, i sam bog zna da ona nije ovdje kako bi zarađivala. Ona je bogata, a i postoji hiljadu boljih poslova nego

81

spremačica. Ona je došla zbog njega, grofa. Bacila je oko na Alexandera još od kad je prvi put čula njegovo ime. Na njezinu žalost izabrao je mene, a ne nju. I sada je došla da to ispravi. A to je ono što ne smijem dopustiti. Posmatrala sam njezin rad po kući. Pod je blistao, zavjese su se bijelile, sobe su mirisale, prozori se caklili. Uredno i savršeno je slagala opranu odjeću, prala posuđe i brisala namještaj. Zaprepašteno sam zadivljena. Ne znam gdje je sve to naučila, jer je svoj posao obavljala i više nego savršeno. Morala sam priznati da je vrijedna. Prošla je pored mene sa metlom i ljubazno me pozdravila: ''Dobro jutro grofice Davis.''Nisam odgovorila već sam ljuta otišla u svoju sobu gdje sam se skoro cijeli dan češljala pred ogledalom. Kada me zaboljela glava,sišla sam i na brzinu večerala kako ne bih morala gledati nju. I dani su prolazili pored Helen. Cijelo ljeto sam je oprezno posmatrala ne bi li pronašla razlog kako bih je grof otpustio. Jednog vrelog dana u augustu, smislila sam plan. Grof je bio u trpezariji i čitao novine. ''Idem malo prošetati dvorištem dok još sunce nije prepeklo'', rekla sam i izašla.Željela sam da ih ostavim same. Željela sam da zlatna ribica uhvati mamac kako bih je mogla uloviti i baciti u drugo jezero. Napravila sam par krugova po dvorištu diveći se ljetnom jutru. Slučajno sam pogledala na cestu iza kapije i ugledala mladića kako ide prema vili. Bio je udaljen i nisam ga mogla razaznati. Podsjećao me na Mikea što je bilo čudno. Na njega više nisam mislila niti sam imala potrebu da mislim. Kada sam bolje

82

pogledala, mladića više nije bilo. Sigurno se sunce poigrava sa mnom i sa mojim umom. Prišla sam prozoru trpezarije i oprezno posmatrala. Helen je brisala prašinu sa stola a grof je i dalje nepomično čitao novine. Pet minuta je prošlo otkako se konačno nešto zanimljivo desilo. Helen mu je nešto rekla, na što je on samo hladno klimnuo glavom. Potom se sagela brišući pod. Njezine dojke su umalo ispale kroz raskopčanu haljinu. Prezirala sam je. Alexander nije obraćao pažnju na nju. Kada je vidjela da to ne djeluje, ustala je i počela mu masirati ramena. Ma je li moguće! Kako očajno. On je otpustio novine i prepustio se masiranju. Nisam viša mogla da trpim. Polako sam ušla u kuću da me ne bi čula. Stajala sam na vratima trpezarije dok je Helen masirala grofa. Upijala je svaki njegov miris i svaku njegovu vlas crne kose. Uživala je. Nakašljala sam se. Helen je prestala masirati ga i uplašeno me pogledala. ''Prekidam nešto?'' upitala sam.I njemu je bilo neprijatno jer je shvatio da to nije u redu. ''Ne bi li tvoji prsti trebali biti na metli?'' nastavila sam još ljuće. ''Napusti nas'', naredila sam joj.Poslušala me. Dok je odlazila šapnula sam joj tiho, kako me grof ne bi čuo: ''Droljo!''Kada sam se uvjerila da je otišla, zatvorila sam vrata. ''Lana, nije onako kako ti se čini'', pravdao se. ''Nije?'' ''Helen, vjeruj mi. Da želim biti sa njom bio bih. Nisam znao njezine namjere, mislio sam da je samo fina.''

83

''E pa, evo ti jedna činjenica, Helen nije fina. Ljudi se ne mijenjaju tako lako. Ona je fufa i to znaš. Ona tebe želi i učinit će sve kako bi je ti zavolio! A lijepo sam te upozorila onog dana!'' isfrustrirano sam se istresla.Ustao je i prišao mi. ''Lana, nema potrebe da se brineš. Ja te nikada ne bih prevariosa drugom ženom, to moraš da znaš.''Zagrlio me i poljubio me. Povjerovala sam mu. On nije takav. Kriva je ona. ''Želim da je otpustiš!'' naredila sam mu. ''U redu, dušo. Otpustit ću je'', rekao je pomirljivo.Ušli smo oboje u njezinu sobu. Sjedila je na krevetu uplašena. Shvatila je da je pogriješila i da će skupo platiti. ''Helen, sjajna si služavka i što se tiče tog dijela zadovoljni smo sa tobom. Ali zbog onog u trpezariji znaš i sama da si prešla granicu. Gospođa Davis je uvrijeđena i ja te moram otpustiti'', rekao je smireno iako sam znala da mu je žao.Helen je zaplakala. ''Nemojte molim vas. Istina je da sam jednim dijelom došla ovamo kako bih bila pored vas'', rekla je gledajući grofa. ''Ali ja također nemam kamo, obitelj mi se raspala, prodali su kuću, osiromašili smo. Oni od mene zavise. Molim vas, nemojte me otpustiti. Obećavam, ovo je posljednja pogreška. Neće se ponoviti!'' rekla je kroz plač.Grof me pogledao. Prevrnula sam očima jer znam da bi mi danimaprigovarao kad bismo je sada otpustili. ''Samo ovaj put. Jedna mala pogreška i letiš van!'' rekla sam joj strogo i izašla zajedno sa Alexanderom.

84

Sutradan se sve vratilo na staro. Helen je postala samo obična služavka, a ja sam bila manje ljubomorna. Nisam joj u potpunosti vjerovala i bila sam oprezna. Ne toliko, ali dovoljno. Grof me iznenadio malenim poklonom. Bile su to naušnice od dragulja. Nisam ni sanjala koliko bi mogle koštati. S ponosom sam ih isprobavala i bile su predivne. Dijamanti su mi pristajali, savršeno.

22

Nisam ni znala da je već jesen kada mi je grof Alexander saopštio da će danas stići specijalni gost. Pogledala sam kroz prozor i uočila zlatno more lišća koje se prostiralo sve do grada sa jedne, a šuma sa druge strane. Cijeli dan sam ga zapitkivala o kome se radi, ali nije mi htio reći. Bio je jako uzbuđen i želio je dasve bude savršeno. Jadna Helen je dva puta toga jutra morala čistiti kuću, a jela koja je spremao butler morala su biti perfektna. Tačno u podne začula se kočija ispred ulaza. Izašli smo. Crna kočija pred nama je stajala nepomično. Čak su i crni konji bili smireni kao i kočijaš koji je njima upravljao. Grof požuri do kočije i otvori vrata. Izađe tamnoljubičasta haljina do poda. Tek kasnije sam vidjela da se radi o starici. Grof ju je zagrlio. Potom jeiz prtljažnika izvadio veliki kofer i unijo ga u predvorje. Starica je stala ispred mene i posmatrala me. Bila je mršava i stara, ali je izgledala lijepo. Nosila je ogromnu tamnoljubičastu haljinu od skupocjenog šifona. Znala sam da su takve haljine najskuplje. Ko

85

je ova dama? Imala je male plave oči koje su strogo bile uprte u mene. Kosa joj je bila kratka, boje meda, pažljivo uvijena u blistave i uredne valove. Na rukama je imala rukavice, a oslanjala se na elegantni štap. Tada između nas stade Alexander i upozna nas. ''Lana, ovo je moja majka, grofica Cora Davis.'' ''Oh, grof mi nije rekao da ćete vi danas doći. Čast mi je konačno upoznati vas'', rekla sam sa divljenjem.Ali ona kao da me nije ni čula, obratila se Alexanderu i ušla u vilu. Možda me nije čula. U predvorju je posmatrala namršteno. ''Stepenice si promijenio'', rekla je oštro. ''Da. Dopadaju li ti se?'' pitao je uzbuđeno. ''Ne. Sutra ćeš ih promijeniti'', rekla je sasvim smireno i dalje me ignorirajući. ''Da sam znala da ćete nas danas posjetiti sigurno bih nešto bolje obukla'', rekla sam postiđeno.Pogledala me. U sekundi me odmjerila od glave do pete. Tada se ponovo obratila Alexanderu: ''Reci svojoj služavki da mi se ne obraća.'' ''Ali ja nisam...'' željela sam da objasnim ali ona me ušutka i pođe u trpezariju gdje ju je grof vodio.Šta si ova žena umišlja? Kako se samo ponaša kao da je ovo njezina kuća. Grof mi je pričao da njegovi roditelji žive u Škotskoji da ga povremeno posjećuju. Mislim da se neću osobito slagati sa svojom svekrvom. Ostatak dana je nisam ni vidjela jer ju je grof vodio kroz kuću, a ona je njemu objašnjavala što treba mijenjati. Na večeri me gledala s gađenjem. Kada nam se grof pridružio ponovo ga je pitala:

86

''Zašto posluga sjedi sa nama na večeri?''Helen koja je donosila predjelo se nasmijala, a kada je shvatila da sam je vidjela, pokajala se.Grof pokuša nešto da joj objasni. Mucao je i pričao nepovezano. Mislim da je vrijeme da ova stara gadura nauči koji je moj položaju ovoj kući. ''Zapravo, grofice Cora Davis, ja sam žena vašeg sina'', rekla sam ponosno i glasno.Zaboljelo ju je. ''Šta?!'' ustala je i vrisnula.Zaprepašteno je pogledala grofa. ''Je li to istina?''Što je njezin problem? Prvi put me vidi i već me do srži mrzi. ''Jest. Vjenčali smo se prošle godine'', rekao je tiho. ''Zašto ja za to ne znam?'' ''Tata je bio kada se vršilo biranje, ti nisi htjela doći. Valjda si znala da ću se oženiti onom koju izaberem. Takva je tradicija, majko'', smireno joj je objasnio. ''Mislila sam da je to samo neka šala. Birati običnu djevojku za groficu. Sramota! Da prlja našu lozu. Ja nisam birana. Tvoj me otac nije birao iz one smrdljive škole za kurve. Ja sam iz grofovske porodice kao i ti, a ne kao ona. Prljavokrvna seljanka!'' ''Dosta!'' viknula sam na nju. ''Ne dozvoljavam da mi se obraćaš djevojko!'' ''Ja sam vam snaha. Udata sam za vašeg sina. To je tako i kraj.Pomirite se s tim. Ne možete ništa promijeniti!'' govorila sam iživcirano. ''Alexander, ova djevojka mora otići iz naše kuće. Odmah! Neka spakira stvari i neka se više ne vraća'', rekla je.

87

Pogledala sam grofa. Nikada ga nisam vidjela ovakvoga, zbunjenog i nesigurnog. Nije želio da povrijedi majku, ali nije toliko poslušan da bi zbog nje ostavio mene. Previše me voli, i to će da ga boli. ''Majko, ona nikuda ne ide. Ona je grofica. Grofica Davis'', konačno je rekao.Sjela je poražena. ''Ovo ovako ne može, ne ide'', nabrajala je i briznula u plač.Ustala je i popela se u svoju sobu. Morala sam si priznati da imam jako, jako lošu svekrvu.

Sljedećeg jutra je donijela odluku da se privremeno preseliti ovdje. Mora da nadgleda situaciju kako bi bila sigurna da je sve pod kontrolom. Iako nisam znala što to znači, znala sam da smjeranešto loše i opasno. Prvih par dana me jednostavno ignorirala. I bilo je dobro. Nisam je gotovo ni primjećivala. Sjedila je u biblioteci i čitala neku knjigu kada sam odlučila da joj priđem. ''Nešto čitate?'' pitala sam ljubazno i sjela do nje.Zatvorila je knjigu i skinula naočale. ''Više ne!'' odbrusila je. ''Znam da smo započele loše, ali ne mora biti tako. Sada smo obitelj i moramo se poštovati i voljeti. Pokušavam da vas razumijem, ali stvarno ne znam zašto mislite da nisam dovoljno dobra za vašeg sina?'' ''Nisi iz grofovske porodice! Obična si seljanka. Seljanka!'' vikala je na mene.

88

''Ja i nisam tako, 'obična.' Vidite, ja potičem također iz ugledne obitelji u Ormond Cityju. Moja je obitelj također prilično boga...'', nisam ni završila, a ona me prekinula. ''Amerikanka? Hahaha! Glupa djevojko! Nisi ni do koljena mom sinu. Ma šta do koljena? Nisi mu ni do članaka'', zajedljivo mi reče i poče se smijati.Ustala sam iznervirana. ''Samo da znate, ja ga volim. I na vašu žalost on voli mene! I vi ništa ne možete promijeniti!'' rekla sam i otišla. ''Ti to samo misliš. Vidjet ćeš, ja ću sve promijeniti!''Ignorirala sam je i pošla svojim putem visoko podignuvši nos. Prvo Helen, a sada ona. Riješila sam problem sa jednom, a sada se pojavi još veći problem.

89

23

Kada sam ustala povratila sam. Jedva sam izdržala do kupaonice. Pet minuta poslije opet sam povratila. Stomak se poigravao sa mnom. Cijeli dan mi se povraćalo i gadilo. Nisam mogla jesti niti piti. Sve mi se gadilo, čak i Alexanderov poljubac,a da ne govorim koliko mi se tek onda gadila grofica Cora Davis. Ona me mrzila svakim svojim prezirnim pogledom i uživala je dok sam praznila sadržaj svog želuca. Sigurno mi je stara kuja nešto stavila u jelo. Želi da me otruje. Ona je luda! Ali znala sam da je sve to samo moja prljava mašta i da koliko god me mrzila ne bi me samo tako ubila. Alexander se mnogo zabrinuo za mene, te je pozvao ljekara. Cora je cijelo vrijeme prigovarala što je to učinio. ''Sigurno je neće ni htjeti pregledati kada je vidi, ciganku!'' rekla je Alexanderu dok sam ležala u svojoj sobi. Kada je doktor stigao pregledao me bez problema. Slušao mi je srce i disanje, pregledao mi grlo, oči i uši. ''Povraća vam se često?'' upitao me dok je nešto zapisivao. ''Da. Cijelo jutro sam povraćala'', rekla sam. ''Muči li vas još što?''

90

''Osim želuca, ništa.'' ''Kasni li vam možda mjesečnica?'' upitao me i pogledao ispodokvira naočala.Pokušavala sam da se sjetim. Brojala sam dane. ''Kasni'', rekla sam zaprepašteno.Ustala sam. ''Već sedam dana!''Doktor se blago nasmiješio i počeo pospremati svoje stvari. ''Čestitam grofice Lana, trudni ste!''Trudna sam? Dosita? Nisam mogla da u to povjerujem. Stavila sam dlan na stomak. Alexander mi je veselo prišao i zagrlio me. Htio me poljubiti ali onda se sjetio da mi je muka. ''Imat ćemo bebu'', rekao je uzbuđeno. ''Da!'' dodala sam također uzbuđena.Bila sam presretna od toga trenutka. Osjećala sam neku posebnu vezu i ljubav prema tom sićušnom stvoru koji je rastao u meni. Dio njega, u meni. Nosim Alexanderovu bebu. Moju i Alexanderovu! Ima li veće sreće? Pečat ljubavi. Zabranio mi je da se krećem i naredio je Helen da me pazi. Čula sam u hodniku kadaje Alexander radosno saopštio Cori našu novost. Ona mu ništa nijerekla. Čula sam kako se okrenula i otišla u suprotnom smjeru. Idućih par dana očekivala me jutarnja mučnina. Svakog jutra bih se budila povraćajući. Ali znam da je vrijedilo, znam da će mi se ova kratkotrajna muka isplatiti. Cora me izbjegavala. Kada bih ušla u prostoriju gdje je ona, ustala bi i otišla u sljedeću. Moja pojava ju je provocirala. Jednom sam je cijeli dan samo pratila, a ona je uporno bježala. Prvi put ponovo mi se obratila tek nakon mjesec dana. Sjedilasam u biblioteci na fotelji pored kamina iz kojeg je plamtjela vatra

91

i grijala me. Čitala sam neku knjigu o začeću života. Ušla je i nekoliko me trenutaka posmatrala. Zatvorila sam knjigu. ''Trebate nešto?'' pitala sam je glasno. ''Lana, ti meni nisi draga. Ja te ne volim. Hoću reći, mrzim te. Želim da odeš. Ti ne pripadaš ovdje. Moraš da se odseliš. Odmah!'' govorila je sve glasnije i glasnije. Ustala sam i nasmijala se. ''Znaš dobro da se to nikada neće desiti'', rekla sam.Ona mi je prišla skroz blizu. Podigla je ruku i ošamarila me. ''Gusko glupa! Sada znaš gdje ti je mjesto!'' grdila me.Stavila sam svoju hladnu ruku na obraz koji je bridio. Izašla sam. Tražila sam Alexandera. Kada sam ga našla, sve sam mu ispričala i pokazala mu otiske njezinih prstiju na mom obrazu. On je samo rekao da je ona takva i da imam strpljenja sa njom. Sutra će porazgovarati o tome sa njom. Mnogo me živcirao njegov odnos prema Cori. Toliko ju je volio i poštivao da je njezina riječ bila zakon. Ne znam kako je odgojen ni kroz šta je prošao, ali ovakvo ponašanje nije u redu. Brinula sam se. Alexander je pravedan i pametan muškarac. Gotovo savršen i lijep. Sve do sada nije imao niti jedne jedine mane. A izgleda da sam upravo pronašla njegovu slabu tačku. Tješila sam se da kada nas stara kuja konačno napusti, on će se vratiti na staro. Da, tako će i biti. Potrebno ju je još samo malo trpiti. Čim dođe proljeće, ona će sigurno otići. Ako ipak odluči da ostane ovdje, ja ću je izluditi. Ja ću je lično otjerati! Ali sutra se desilo nešto što nisam ni sanjala da će se desiti. Grofica Cora mi se jednostavno pojavila iza leđa. U ruci je držala dvije šoljice sa kipućim čajem. Odlučila sam da budem strpljiva. ''Da?'' pitala sam je.

92

''Lana, znam da se nismo do sada slagale. Čemu svađa i prepirke kada ja ionako ništa ne mogu promijeniti. Vi se volite, pašta? Ko sam ja da vam sudim? Hajde da zakopamo ratne sjekire i proslavimo naš mir sa po šoljicom čaja koji sam skuhala za nas'', govorila mi je.Lice joj je i dalje bilo mrtvo ozbiljno i bez imalo emocija. Zar je moguće da ja to čujem? Zar je moguće da moje uši upijaju ispriku iz njezinih poganih usta? Nisam vjerovala i bila sa zaslijepljena par momenata. Ali tada sam joj opet vidjela ono hladno lice i znala sam da nije u potpunosti iskrena. Laže! Ako ne, grof Alexander ju je nagovorio na ovo. Ali to nije ni bitno. Važno je daje ona sada ovdje i da mi se izvinjava i moli za oproštaj. ''Naravno'', rekla sam i uzela je pod ruku. ''Hajde da popijemo taj čaj u kuhinji kao svekrva i snaha'', rekla sam ljubazno. ''Kao dvije dame'', dodala sam.Popile smo čaj i razmijenile koju riječ. Ništa previše što bi nas zbližilo, ali bolje i to nego vrijeđanje. A čaj je bio ukusan.

93

24

Snažan bol u stomaku me probudio. Naglo sam ustala. Alexander je i dalje nepomično spavao. Mislila sam da je uobičajeno da me ovako boli. Žeđ me otjerala u kuhinju. Dolje sam srela Coru. Sjedila je i pila čaj. Kada me ugledala ljupko mi se nasmiješila i predložila mi da joj se pridružim. ''Zašto ste ustali ovako rano?'' upitala sam je trljajući oči. ''Život je prekratak da bih ga protratila spavajući'', rekla mi je gotovo ne mičući tanke usne. ''A ti?'' upitala me. ''Stomak me muči'', rekla sam trpeći novu navalu boli koja je postajala sve jača i jača.Uzela je čajnik i nalila jednu šoljicu kipućeg čaja. ''Evo, uzmi. Ovo bi trebalo umiriti tvoje tegobe'', rekla je.Zgrabila sam šoljicu i jedva ispila jedan gutljaj. Stomak me još više zabolio. Ispustila sam bolan uzvik. Šoljica mi je ispala iz rukui razbila se. ''Što nije u redu dušo?'' pitala me sa smiješkom. ''Boli me mnogo!'' jedva sam izustila.Donji dio moje spavaćice polako je poprimao tamnocrvenu boju krvi. Kleknula sam. Vrištala sam i plakala. Ona je i dalje hladno sjedila i pila čaj. Na vrhu stepeništa čula sam dozivanje mog imena: ''Lana?!''

94

Alexander je na brzinu u ogrtaču za spavanje sišao i zabrinuto mi prišao. ''Što ti je? Što se događa?'' ispitiavao me uplašeno iako je i sam odmah shvatio o čemu je riječ. ''Moja beba!'' rekla sam kroz plač.On me snažno uzeo pod ruku i uspravio me. A ja sam bila teška kao olovo. Noge me nisu slušale. ''Idi reci Helen da zove doktora!'' naredio je Cori. ''Ne mogu sad. Pijem čaj'', rekla je hladno. ''Idi odmah!'' naredio joj je.Ovo je bio prvi put da joj se zapravo suprotstavio i stao na moju stranu. Stara se uplašila vidjevši da je igra promijenila tok. Ustala je i lagano otklipsala do Helen koja je još spavala. A bol i dalje nije prestajala dok se crvena mrlja na bijeloj spavaćici širila.

''Žao mi je gospođo Davis. Bojim se da ste pobacili'', rekao mije doktor. Cijelu ovu rečenicu sam ponavljala sebi u glavi iznova i iznova. Bol je prošla, zahvaljujući prašcima koje mi je propisao. Alexander se cijeli dan oko mene vrtio. Donosio mi je hranu, voće, slatkiše sve što bi me moglo oraspoložiti i natjerati me da jedem. A ja sam samo ležala na krevetu i tužno posmatrala kroz prozor kako padaju pahulje. Kažu da je jesen tužna jer tada priroda umire, privremeno. Ja mislim da je zima tužnija, jer je tadapriroda potpuno mrtva i prekrivena hladnim slojem leda i snijega. ''Nemoj da si tužna'', tješio me grof, ''imat ćemo još prilika. Imat ćemo našu bebu. Obećavam ti!''Ali ja sam znala da nećemo. U životu se nisam osjećala ovako tužno i bespomoćno. Ni do čega mi nije bilo. Najrađe bi se bacila

95

sa litice i da me više ne bude, da me više nema. Čekala sam da metuga ubije, ali i ovaj put, smrt me zaobišla. Ali predveče me posjetila mnogo strašnija neman nego samilosna smrt. Ušla je i sjela na dnu kreveta. U polumraku svijeće izgledala je strašnije nego inače. Hladna kao i obično, gledala me nepomično. ''Vidiš da sam bila u pravu. Ja sam uvijek u pravu. Ovo je još jedan božji znak da ti ne pripadaš ovoj porodici. Bog ne želi da krvno budeš spojena sa nama.''Ustala je. Namignula mi i izašla prije nego što sam uspjela išta reći. Nisam ni morala. U tom trenutku sam shvatila. Ona će učinitisve samo da me otjera. Neću joj dopustiti. Neću joj dopustiti taj luksuz.

96

25

Oporavila sam se. Jesam. Znala sam da hoću. Nije bilo lako ali trebalo mi je vremena. Dosta vremena. Tempus vulnera sanat. Sa Corom nisam pričala. Izbjegavale smo jedna drugu uljudno. Ona je željela da odem, ja sam odbila. Ja sam željela da ona ode, ona je ostala. I tako u nedogled. Niko nije pobijedio, ali sam se ipak osjećala kao pobjednica jer nisam izgubila, niti planiram da izgubim. Ona je stara i umrijet će, i više mi neće zagorčavati život.A ja ću čekati jer sam strpljiva, mnogo sam strpljiva. Nikada prije nisam ovoliko i ovako razmišljala o ljudskoj smrti niti je tražila. Budi li se to mračna Lana u meni? Ne znam. I bojim se, mnogo se bojim. I sebe i Core. Sebe jer prizivam tuđu smrt, a Core jer znam da nešto smjera, nešto pakosno i zlo kako bi me se riješila jednom zauvijek. Te noći sam u muzičkoj sobi svirala klavir. Uobičavala sam da se lagano poigravam sa njegovim crno-bijelim tipkama. Sviralasam tužne i smirujuće uspavanke i tihe ritmične melodije. Te noći, ja sam svirala. Cora me krišom slušala. Helen je čistila kuhinju. David je nešto pisao u svom uredu. Te noći, neko od nas četvero će umrijeti! ''Moram da ti priznam'', prekinula je moju melodiju svojom pojavom, ''da jako lijepo sviraš.''Prepala me. Bojala sam se njene pojave i izazivala je jezu u meni, ali nisam joj to odavala svojim ponašanjem, to bi joj bilo najjače oružje, strah. I ne želim da joj ga dopustim, da joj ga predam. Nastavila sam svirati tamo gdje sam stala ignorirajući njene riječi. Otišla je u predvorje. Vratila se nakon pet sekundi. Držala je dva

97

kofera po svaki u jednoj ruci. Jedan manji i jedan veliki. Spustila ih je pored sebe. Ustala sam. Zar je moguće, zar ona konačno odlazi? Ali tada sam prepoznala da su mi ovi koferi mnogo poznati. Moji su. Što je sada naumila? ''Prelijepo sviraš da, i lijepa si, znaš. Ali meni je mnogo žao i ti moraš otići. Odlazi odmah. Naredila sam Helen da spakuje tvojestvari u dva kofera. Uzmi ih, otiđi i ne vraćaj se više'', rekla mi je tiho, sasvim smireno kao i uvijek. ''Neću otići nikada! Otkud ti pravo da diraš moje stvari?! Ti glupa, poremećena babo. Znaš li gdje je tvoje mjesto? U ludnici! Eto gdje! I sada vrati ove stari i neka ih Helen posloži kako su i bile!'' doslovno sam se derala na nju.Moj bjesni glas je kroz cijelu kuću odzvanjao. ''Znaš, ja sam kriva za tvoj pobačaj. Ja sam ti davala čaj za pobačaj od kojeg si izgubila svoj plod. Zar stvarno misliš da ću dopustiti da rađaš kopilad sa mojim sinom? No sada bježi kučko iz ove svete kuće i ne vraćaj se više!'' Ona je kriva? Ona? I sada mi je sve jasno i povezano. Kako sam sa njom pila čaj, kako me bolio stomak i sve, sve je došlo na svoje mjesto. Bila sam tako glupa, a krvni pritisak i bijes su mi naglo skočili. Odvalila sam joj toliku šamarčinu da je preletjela preko pola sobe. Nisam je žalila niti osjećala krivnju. Ovo je najblaža kazna za vještice poput nje. Nakon cijele minute starica je konačno došla sebi. Mirno me gledala s mržnjom i prezirom. Stavila je ruku u džep i izvadila ogromni kuhinjski nož. Prepala sam se. Što to ona smjera. Odmakla sam se par koraka. Ona mi brzo priđe.

98

''Izgleda da ću se morati sama žrtvovati kako bih održala plemenitost ove porodice i zaštitila je od kurvi kao što si ti'', rekla je i naglo si zabila nož u stomak. Ispustila je prigušen bolan jauk i skotrljala se u lokvu krvi. Vrisnula sam. Nisam mogla da vjerujem što je ona upravo učinila.Zašto? Zašto? Što je ovo? Što joj ovo znači? Prolazilo mi je kroz glavu dok joj se duša rastajala od tijela. Nisam imala ni vremena da analiziram jer je upravo preda mnom stajao uplašeni Alexander. ''Mama?!'' žalosno je uzviknuo ugledavši mrtvu groficu na podu.Tada je pogledao mene istim onim pogledom punim mržnje i prezira kakav je i sama Cora imala. I od tog trenutka sam znala da je naša ljubavna priča završena. ''Ti si kriva!'' rekao je i ljutito pošao prema meni.Nije učinio ni cijeli korak i već se skljokao na pod. Iza njega stvori se Helen sa hrabrim izrazim lica držeći metalni svijećnjak u ruci kojim ga je onesvijestila. Što se to upravo dogodilo?

26

99

Stajala je tako ispred mene i gledala me. Gledale smo se i šutjele. ''Zašto si ovo učinila? Zašto si ga udarila?'' upitala sam i dalje ne vjerujući činu koji se upravo desio. ''Lana ne postavljaj glupa pitanja. Zar ne vidiš da je Cora namjestila da izgleda kao da si je ti ubila? Zar ne vidiš da se ubila kako bi rastavila tebe i Alexandera? Uspjela je. On te više neće voljeti, ne nakon ovoga. I bez obzira koliko bila nevina on ti više nikada vjerovati neće.''I dalje me je cijelo vrijeme gledala svojim plavim očima. Zar je moguće da ima nečeg dobrog u njoj? ''I što ću sada?'' upitala sam skrhana, jer zaista nisam znala štoću. ''Hoću reći'', dodala sam, ''zvučiš kao da imaš ideju.'' ''Lana, nemamo mnogo vremena, on će se svake minute probuditi. Pozvat će policiju i krenut će potraga za tobom. U manji kofer sam ti spakovala najpotrebnije. Ima nešto hrane i novca ako ti zatreba. Uzmi ga i idi, ja te neću spriječiti, neću te odati. Ali se ovdje više ne vraćaj jer ovo mjesto više nije tvoja sreća.''Potrčala sam ka manjem koferu zaobilazeći umrtvljeno i onesviješteno tijelo. Zgrabila ga i pošla ka izlazu. Okrenula sam sei rekla: ''Hvala ti Helen, mnogo ti hvala!'' ''Idi i pazi se!'' vikala je za mnom.Pošla sam. Otvorila sam vrata i trčala. Još sam se par trenutaka okrenula za njom, da je ne zaboravim. ''Lana, idi! Idi!'' vikala je sve dok je više nisam čula.

100

III DIO

101

Lutalica

27

''Lijepa si'', govorili su mi mnogi. Govorila mi je moja majka, govorila mi je direktorica Veronica Munchausen, govorio mi je grof Alexander Davis, govorila mi je

102

grofica Cora Davis koja sada leži mrtva i hladna, kakva je uvijek i bila. Trčala sam sa koferom u ruci. Hladan zrak mi je dražio grlo i pluća. Srce mi je kucalo nenormalno brzo i užurbani puls sam mogla osjetiti u skoro svim dijelovima tijela, u grudima, u grlu, u ušima. Koračala sam po smrznutom snijegu koji se nije uspio otopiti tokom dana. Hladno je, i ruke me bole. Nikada u životu nisam bila uplašenija. Čim sam napustila kapiju moje bivše vile, osjetila sam strašnu bol i strepnju mog beskonačnog bijega. U roku od pet minuta moj život se naglo srušio, do dna. I cijelo vrijeme sam premotavala tu strašnu i neobjašnjivu scenu. Cora mi prilazi, priča mi, vadi nož, ubija se, dolazi Alexander, pada, Helen me pokriva. Razočarana sam i očajna. Nisam znala kuda da idem. Napamet sam trčala ulicama Londona dok su me kasni prolaznici začuđeno posmatrali. Nisam se smjela zadržavati na prometnim ulicama. Bojala sam se da će me neko primijetiti, reći mi ''Stoj! Ubojico!'' Svi su me u oči gledali i njima me osuđivali. Imala sam osjećaj kao da znaju, kao da znaju sve i mrze me. Mrze me kao Corino hladno srce, sada bezdušno. Ali također nisam se smjela kretati ni po uskim i mračnim ulicama. Bog sam zna koliko sam se plašila takvih mjesta. Nisam imala plan, nisam imala kuda. Noge su me slušale bolje nego pamet, a metalna postava od haljine me smetala nenormalno. Najradije bih je samo otkinula, ali ne smijem se zadržavati. Očekivala sam da će se na svakom uglu pojaviti murjaci, da me uhapse za zlodjelo koje nisam ni učinila. Ali na neki neobičan način sam se osjećala kriva. Ubila se radi mene, ja sam kriva. Da. Ne! Ja nisam kriva! Sama se ubila, ne mojom, već svojom rukom. Ja je na to nisam natjerala. A Alexander? Što s

103

njim? On je sada sigurno u vili, tužan, bijesan i uplakan. Vidjela sam ga kako sa mržnjom opisuje moje crte lice tako savršeno i precizno kako je meni znao šaptati ili kako je pisao u svojim ljubavnim pjesmama. On me sada mrzi, ja to dobro znam. Ali nemam snage i vremena da o tome razmišljam. Trčala sam skoro sat vremena. Na svakih deset minuta sam odmarala prislonivši se uza zid neke zgrade kako bih ostala što manje uočljiva. Nikada u životu nisam bila ovako slomljena i svi moji dotadašnji problemi; odlazak u Prenadarenu Školu za Djevojke, Helen, gubitak Rose, biranje nevjeste; činili su mi se bezazleni. Stigla sam u periferiju kada mu mi noge otkazale. Kretala samse brzo i nije mi bilo hladno. Lice, ruke i grlo su me boljeli, a nogenisam osjećala od napregnutosti. Na stotinjak metara ugledala samudaljen motel ''Townwood''. Nisam imala izbora, morala sam da negdje prenoćim. Ušla sam šepajući u taj motel sa dvije zvjezdice.Dama na recepciji me ljubazno ugostila iako sam izgledala kad da sam pobjegla iz logora. Valjda takvi ovdje dolaze često. Ušla sam u sobu 122 i zaključala se. Bacila sam kofer na krevet i pogledala kroz prozor. Imao je pogled na ulicu. Niko me nije pratio. Sigurnoje davno prošla ponoć. Ovdje sam sigurna, barem za sad. Nije me mnogo uzrujavala niti brinula jeftino uređena i prljava soba koja jezaudarala na alkohol i vlagu. Presvukla sam se drhćući. Obukla sam haljinu od debele svile i omotala se dekom. Sutra rano ujutru moram dalje, to znam. Gdje? Ne znam ni sama. I ponovo sam premotavala sinoćnu dramu. Iznenađena sam mnogo činom Core. Ubila se samo kako bi mi uništila život. E svaka čast stara babo, baš ti hvala. Ovaj put si uspjela. Drago mi ješto je mrtva, mnogo mi je drago. I nije me nimalo briga koliko je ružno veseliti se tuđoj smrti. Jer se ja mnogo veselim. Ali ja je

104

osjetim, na sebi, oko sebe. Ona je ovdje, iako je mrtva. I biće sve dok se ne izvučem iz ovog gadnog i dubokog problema. Alexander me najviše bolio. Nije potrebno ništa reći kako bi me povrijedio, potrebno me samo pogledati, onako kako me on pogledao, bezdušno. Pogledom bez ljubavi, bez emocija i osjećanja; pogledom prepunim prezira, mržnje i crnila. Boljelo memnogo što me ne voli. Naša ljubav bila je jaka, a sada je i nema. Pukla je kao staklena kugla razbijena o pod. Kada sam sve izanalizirala i po sto puta ponovo proživljavala,ugasila sam fenjer i zaspala. Probudilo me snažno kucanje na vratima. Naglo sam skočila iz kreveta. Neko ponovo pokuca. ''Gospođo Davis, otvorite!'' začuo se dubok i neprijatan muškiglas sa one strane vrata.Našli su me! Na brzinu sam spakovala ono malo stvari što sam imala. ''Lana Davis, ovdje oficir Max. Otvorite odmah!''

28

Na brzinu sam otkinula metalnu postavu moje haljine. Otvorila sam prozor. Znam što mi je činiti. Nemam drugog izlaza. ''Gospođo Lana, otvarajte! Odmah!'' začuo se grub glas oficirauz snažno lupanje. Čula je razgovor dvojice, trojice njih. Oni znaju, čitav grad zna. Moram pobjeći, a jedini izlaz koji vidim iz ovog stana jeste ovaj

105

maleni prozor koji sam upravo otvorila. Proturila sam glavu i pogledala ka dolje. Procijenila sam da je visoko dva i po do tri metra. Sva sreća pa sam na prvom spratu. Ponovno agresivno lupanje na vrata. Provalit će! Plašljivo sam bacila kofer kroz prozor ne pazeći uopšte hoću li pogoditi slučajnog prolaznika. Izbacila sam jednu pa drugu nogu. Držala sam se samo prstima dok sam visila na zidu. Tako me strah. Što sada? Da se samo bacim? Povrijedit ću se! Ali strah u meni je pobijedio. Jedan snažni udarac je razvalio vrata sobe, i ja sam se bacila. Oni su ušli,ja sam padala. U svom tom strahu i adrenalinu, pala sam na ruku. Ležala sam pet sekundi na trotoaru na trbuhu. Nisam lupila glavom, ali zato sam ruku dobro prignječila. Ustala sam brzo, prvo na koljena pa na noge. Čula sam prigušeno dozivanje moga imena: ''Eno je! Bacila se kroz prozor! Lana, ne mičite se! Lanaaaaa!''Oficir i još par murjaka su me gledali sa prozora moje sobe. U trenoka su nestali i sada će se pojaviti ispred motela. Očima sam tražila moj kofer. Ništa nisam vidjela jer sam se još privikavala na svjetlost. Kofer je ležao na snježnom trotoaru pet metara udaljen od mene. Zgrabila sam ga i potrčala što sam brže mogla od motelaTownwood. Obazirala sam se i ugledala oficira Maxa iza mene. Jurili su me. Bježala sam brzo jer su me, hvala bogu, noge dobro služile. Sreća je što nisam uganula članak noge ili je čak slomila. Povrijeđenu ruku sam držala uz tijelo, dok sam u drugoj nosila kofer. Bila bih mnogo brža da sam bez njega, ali on mi je sada svešto imam i moja jedina nada. Trčati na prazan želudac je teško, a vidjela sam da mi je Helen napravila par sendviča, pečenog mesa ikrompira te jednu jabuku. Kako je samo brižna. Što li je sada sa njom? Hoću li ikada saznati? Bez obzira na sve ono što se u

106

prošlosti dešavalo između nas, željela bih samo da je zagrlim i da joj se zahvalim, pa iako me to ubilo, pa iako me oni odmah uhapsili. Nije to fer, loviti nedužnu osobu kada je ubojica ujedno i žrtva. Žalostivi Alexander je sigurno tako dobro uvjerio policiju da sam je ja ubila, da mi se već pred nosom pojavljuje haps. Nije to fer, uopšte nije! Bježala sam i dalje, a oni nisu odustajali. Spašavale su me mase ljudi i komplikovane ulice. Iako su bili brži od mene, nisu me mogli uloviti. Nikada u životu nisam pretrčala ovoliko kilometara kao danas, i nikada ne bih brže i jednostavnije obišla sam London. U svojoj nemilosrdnoj nesreći uspjela sam netremiceugledati lijepe ulične prizore, dame i gospodu elegantno obučene baš kao i grofovske porodice. Srednja klasa ljudi koji žive slobodno, koji žive umjereno i savršeno. Niko od njihove djece nije morao ići u Prenadarenu Školu za Djevojke i biti nevjesta razmaženim grofovima i snaha njihovim ludim majkama. Oni idu u javne škole gdje se međusobno svi druže, gdje djevojke i mladići pričaju i upoznavaju se, te se zaljube i vjenčaju. Moja priča je drugačija, lošija. Život mi potpuno upropašten. Nekada sam imala sve, ama baš sve. Dijamanti su mi dosadili, ali sada nemam ništa, ama baš ništa, potpuna skitnica za čijom slobodom jure nemilosrdno. Govorili su da je bogatstvo prokletstvo, a ja u tonikada nisam vjerovala. Danas je taj dan kada sam se uvjerila. Neko me zgrabio za ruku i snažno povukao. Okrenula sam se. ''Čekaj! Stoj!'' naređivao mi je mladić obučen kao i ostali policajci. ''Pustite me!'' vikala sam na njega pokušavajući se osloboditi njegovog stiska.U daljini sam ugledala oficira Maxa sa svojim ljudima.

107

''Puštaj me!'' ponovo sam se dreknula i ne vidjevši drugi izlaz ugrizla sam ga za ruku.Mladić je uzviknuo pustivši me. Oslobodila sam se i snažno ga nogom udarila u njegove dragulje. Bolno je jauknuo i pao na koljena. Pobjegla sam. Sreća po mene, upala sam u veliku masu ljudi koja je išla na posao. Oficir Max me izgubio iz vidika. Uspjela sam. Ali sam i dalje bježala jer su me ljudi sve čudnije i čudnije gledali. Ponovo sam pobjegla u periferiju, jer nisam željela da budem u centru gdje su svi. Hodala sam šumarkom. Zastala sam i sjela na jedno oboreno drvo. Otvorila sam kofer i požudno pojela oba sendviča. Bog te blagoslovio Helen! Tu sam se odmorila dok sunce nije počelo zalaziti. Zamotala sam se dekom jer je zahladilo. Pošla sam dalje jer nisam planirala spavati u šumi. Nakon deset minuta hoda nisam našla ništa bolje od drvenog mostića ispod kojeg nije bilo vode. Spuzala sam ispod njega i legla na suhu travu. Smrkavalo sebrzo a zrak je bio sve hladniji i hladniji. Nikad nisam noć provela vani, na otvorenom nebu. Sudbina je takva da ću upravo i to iskustvo doživjeti. Mnogo sam se bojala i na svaki šum sam se okretala. Bio je potpuni mrak i cijelu noć sam provela stražareći. Zaspala sam u praskozorje.

108

29

Probudila sam se u kasno jutro. Možda je bilo podne, ne znam. Neko me oprezno drmusao i pokušavao me probuditi iz zimskog sna. Provjeravao je da li sam živa ili me hladnoća promrzla. Otvorila sam oči, a iznad moje glave se pojavilo blijedo lice. ''Lana? Lana? Da li me čuješ?'' obratio mi se tihi ženski glas.Neko me zvao, ali nisam znala ko. Tada se pojavi još jedno lice i također mi se obrati: ''Jesi li u redu? Lana! Probudi se!''

109

Naglo sam ustala i protrljala oči. Vid mi se konačno razbistrio. Iznad mene su stajale dvije poznate djevojke. Jedna je visoka sa svijetlosmeđom kosom, druga je niža sa tamnijom kosom. ''Dina? Nina?'' prepoznala sam ih.Ustala sam i zagrlila ih obje. To su blizankinje koje su išle sa mnom u Prenadarenu Škola za Djevojke i koje su otkrile biranje djevojaka. Nismo se vidjele godinu dana. Nisam mogla da vjerujem. Otkud one ovdje? Kako su me pronašle? ''Jutros nas je otac natjerao da prošećemo jer smo inače cijeli dan u kući. Šetale smo se tako imanjem i došle do mosta kada je Nina vrisnula uperivši prstom na nečiju nogu. Sišle smo dolje i pronašle te'', objasnila je Dina. ''Vi ovdje živite? Ovo je vaše imanje?'' zbunjeno sam ih upitala. ''Da. Stotinjak metara odavde je naša vila. Pođi s nama i ispričaj nam što ti se dogodilo'', rekla je Nina. ''Ne! Ne mogu ići vama!'' upozorila sam ih. Obje su me pogledale čudno. I tada sam im ispričala cijelu svoju priču ne izostavivši ni detalj. Razumjele su me i žalile su me, ali su mi ipak odlučile pomoći. Dina je smislila plan: ''Večeras kada padne mrak, mi ćemo doći po tebe i uvesti te u našu sobu. Roditelji te neće primijetiti i prijaviti stražarima. U međuvremenu mi ćemo te dotle ovdje posjećivati i donositi ti potrebne stvari. Mi ćemo ti vrlo rado pomoći ali ti moraš da znaš da ne možeš vječito biti kod nas. Smislit ćemo poslije što sa tobom. Sve se može riješiti.'' Složila sam se sa njima. Još malo smo pričale i one su otišle da mi donesu nešto odjeće i hrane. Gladna sam i promrzla. Sunce je lagano grijalo i topilo snijeg. Tragovi trave su polako izbijali a

110

ptičice su glasno cvrkutale u šumi. Vratile su se uskoro sa tjesteninom i pečenom piletinom. Pojela sam sve. Obećale su da će me ponovo posjetiti kad pade mrak. Tada će doći po mene i odvesti me u svoju sobu, krišom da nas njihovi roditelji ne bi vidjeli i prijavili me. Tako smo i učinile, i uspjele smo. Nina mi je prepustila svoj krevet, a na pod je poredala madrac gdje će ona spavati. Nijedna od nas nije spavala večeras, a najmanje ja. Pričalesmo dugo u noć. Pričala sam im kako je to u braku, kako je biti voljena i kako je biti sa muškarcem. Željele su da znaju sve, baš sve jer nijedna od njih još nije imala prosca. Iako se Nina tajno viđala sa nekim mladićem zbog kojeg je često plakala i upadala u nevolje. Ponovo smo se osjećale kao klinke i kao onda kada smo bile u Prenadarenoj Školi za Djevojke. Naše druženje je bila jedina pozitivna strana tog zatvora. Prisjećale smo se i Rose. Ni one je nisu ni čule niti vidjele. Divile smo se njezinom podvigu i hrabrosti. Nadale smo se da je uspjela pronaći sreću pobjegavši iz škole, jer ako nije, sve je bilo uzalud. Bila sam mnogo umora i čim smo se ušutjele, zaspala sam. A i bilo je lijepo ponovo spavatiu toploj sobi i na mekanom krevetu. Neko me prodrmao i ja sam ustala. Ponovo su iznad mene, kao i prošlo jutro ispod mosta, visile dvije glave. ''Dobro jutro!'' rekla sam protegnuvši se.Nisu mi odgovorile. Zabrinuto su me gledale. Dina je držala neki papir u ruci, presavijen nekoliko puta i na par mjesta poderan. ''Što se dogodilo? Šta vam je?'' ispitivala sam ih.Dina mi je oprezno pružila papir kao da bi mi njegovo postojanje moglo naštetiti. Uzela sam papir i pogledala ga. ''Pretpostavljamo da si ovo, ti?'' rekla je Dina.

111

Na papiru sam bila nacrtana ja. Gotovo identično. Pisalo je velikim crnim slovima: ''NEPOŽELJNIK BROJ JEDAN.''Uplašeno sam poderala papir. ''Što ću sada?!'' očajno sam napravila uzbunu gledajući u njihove uplakane oči. ''Psttttt!'' ušutkala me Nina. ''Neko će nas čuti!'' opomenula me.Počela sam plakati. Nikada me niko nije ovako uvrijedio. Ne mislim na njih dvije, već na onoga ko je ovo osmislio. Sada se ne smijem ni po gradu kretati kako hoću. Svi bi me prepoznali, čitav grad me mrzi. Čudovište sam, serijski ubojica. Što ću sada? Ne mogu se ovdje vječno kriti!Njihovi roditelji će me kad-tad pronaćiovdje u njihovoj sobi i prijaviti. Moram dalje, moram pobjeći iz Londona. Za sve je kriv on, Alexander. Taj gad! On zna da sam slomljena, negdje i kod nekog sakrivena. Gladujem i mrznem i on neće odustati dok me ne pronađe i okrivi za djelo koje nisam počinila. Jure me po gradu kao najvećeg zločinca. Traže me iza svakog ugla, u svakoj kući i sve će pretražiti dok me ne nađu. On me poznaje, on me zna. Zna da sam umorna i da se neću izvući. Trebam nekog da me spasi, a samo me on uvijek i mogao spasiti. Iovaj put me može spasiti, ali neće. Moram se sama spasiti. Istraga je već počela i sigurno će me tražiti kod svih mojih prijateljica iz Prenadarene Škole za Djevojke. Doći će ovdje, i pronaći me. Uhapsit će i njih dvije jer su me krile. Ne mogu to dopustiti, ne mogu i njih vući u svoju jamu. Moram odavde otići, što prije. Kako god umijem i znam. Poslije su mi bez riječi donijele doručak i napustile me. Bile su šutljive i uplašene. Kasnije mi je Dina prišla i obratila mi se.

112

''Lana, ti si jedna od najdivnijih osoba koje smo ikada upoznale. Volimo te, i ne želimo da te policija uhapsi. Nešto sam jutros razmišljala kako bi se mogla spasiti. Ima jedno selo istočno od Londona. Lijepo je, čitala sam o njemu. Zove se Bibury. Kućice su napravljene od kamena, trava se zeleni, zrak je čist. Možeš otići tamo. Danas u podne polazi voz koji će prolaziti tuda.Prerušit ćemo te, niko te neće prepoznati. Dat ćemo ti nešto novaca, da započneš život. Tamo te niko neće pronaći.''Objasnila mi je i ispričala tu lijepu i savršenu priču koja mi je zvučala tako primamljivo i stvarno. ''Što kažeš?'' upitala me sasvim ozbiljno.Nije se šalila u pogledu toga. ''Mislim da nemam drugog izbora, to je jedino i najbolje rješenje koje do sada imam'', rekla sam.Tada mi je Dina sve detaljno ispričala kako ću se uvući u vagon, i gdje trebam izaći, te u kojem pravcu je Bibury. Bilo je jedanaest sati kada smo se pozdravljale. Prerušile su me sa hrpom šminke, odjeće i modnih dodataka. Prepala sam se kada su me konačno odvele ispred ogledala kako bih mogla vidjetinjihovo remekdjelo. Izgledala sam užasno, kao očerupana i više puta obojena kokoš. Spakovale su mi hranu, odjeću i novac. Nisam mogla riskirati da kupim kartu i vozim se među ostalim putnicima. Dina mi je preporučila da se krišom uvučem u teretni vagon. I dok je Nina zadržavala roditelje i poslugu, ja i Dina smo izašle van. Otpratila me sve do mosta gdje su me ono jutro pronašle. Još jednom mi je ponovila cijeli plan. ''Pazi se'', rekla je.Spontano smo se zagrlile.

113

''Hvala ti za sve. Mnogo ti dugujem. Žao mi je što te više nikada neću vidjeti,'' rekla sam plačući.I njoj su se pojavile suze u očima. Bilo joj je neprijatno. Nikada prije nije preda mnom plakala. ''Idi!'' naredila mi je kako je ne bih gledala uplakanu.Otišla sam i cijelo se vrijeme obazirala. Zašla sam duboko u šumukada je više nisam vidjela.

30

Hodala sam ulicama dok su me ljudi gledali čudeći se. Pa, bolje i to nego da me gledaju sa mržnjom. Dina i Nina, hvala vam na svemu. Sada slijedi moja tačka. Stigla sam na željezničku stanicu na vrijeme. Voz još nije pošao. Moram se ukrcati na zadnjivagon, a da me niko ne vidi. Baš kao što je Dina i rekla, zadnji vagon imao je otvore sa strana. Mogao je ući ko je htio. Ali ono što nisam znala, a ni Dina, jeste da je kondukter cijelo vrijeme stajao baš ispred tog vagona. Gospoda i žene sa djecom su mu pokazivali svoje karte i lagano se smještali u voz. Što sada? Nadala sam se da će na vrhuncu ući unutra, ali nije. Voz se upalio i počeo ispuštati gust, crn dim. Polako i neprimjetno sam se došuljala do druge strane vagona. Kondukter me ugledao. Moram

114

ga nekako otjerati. U napadu straha i panike, obratila sam mu se drhtavim glasom: ''Gospodine kondukteru, molim vas oprostite. Mislim da vas ona dama zove.''Prstom sam pokazala u ženu koja uopšte nije imala veze sa mnom. ''Oh, u redu!'' rekao je zbunjeno i pošao ka ženi.Čim se udaljio jedan korak, bacila sam svoj kofer u vagon i popelase. Našla sam neku vreću i ušla u nju. Virila sam tek kroz rupicu veličine jabuke. Dječak iz mase me primijetio i smijao se. Stavila sam ruku na prst i namignula mu. Nije me izdao, već se i dalje smiješio i počeo mahati odlazećem vozu. I tako, konačno sam uspjela da se ukrcam na voz i jednom zauvijek pođem iz ovog ukletog grada. Kada sam se uvjerila da smo izašli iz grada, skinula sam vreću. Sjedila sam i divila se pogledu koji mi je pružao otvoren vagon. Voz je prolazio kroz još snijegom prekrivene poljane i šume. Gotovo sam mogla vidjeti kako se njegova količina smanjuje i pretvara u kapljice vode. Razmišljala sam o tome kuda idem, gdje li će biti moj novi dom, hoću li upoznati nekoga novog? Čudno je to i zanimljivo. Jedan dan nosiš najskuplju haljinu od šifona i isprobavaš dijamante, a drugi dan bježiš gradom i spavaš pod mostom bez ičega. Pala je noć i zvijezde su se rasule po nebeskom svodu. Posmatrala sam ih i divila im se. Kada bi barem bio neko pred mene da ih gleda sa mnom. Neko kao Mike. Mike? Na njega sam potpuno zaboravila. Sa njim sam davno prije gledala oblake. Da je on sada ovdje zajedno bismo gledali ove svjetlucave zvijezde. Prvi put nakon mnogo godina sam se sjetila Mikea. Odavno sam prestala razmišljati o njemu i nadati mu se. Odavno. Ni sada se ne nadam. On je sada sa svojom

115

ženom i djecom u Ormond Cityju, sretan. Vidim kako zajedno večeraju i igraju se. Kako ljubi svoju ženu i mazi je po noći. Ta žena sam moga biti ja. Gorjela sam od želje da znam kako bi bilo da smo ostali zajedno, pod Starim hrastom, zauvijek. Da je on sada ovdje, pošao bi za mnom u Bibury, bez obzira koliko luda moja ideja bila. On bi pošao za mnom i na kraj svijeta. I ponovo sam se počela osjećati usamljeno i izgubljeno. U šta se moj život pretvorio? U ništa? Potpuno sam slomljena i dotakla sam dno. Gore ne može. Primorana sam se pretvoriti u ništa. Vjerovatno ću morati promijeniti ime. Kako da se predstavim? Lisa? Jenna? Možda Joan, kao moja baka kojoj sam se oduvijek divila. Ili možda Helen, koja mi je pomogla kada sam se najmanje nadala. Nina? Dina? I tada sam se sjetila jednog imena koje sam odabrala. Zvat ću se Rose, kao izgubljena divlja ruža. Izvadila sammalo hrane iz kofera i prezalogajila. Izvadila sam pokrivač i legla gledajući zvijezde. Odlučila sam: na grofa više nikada neću misliti. Neću. Neka ide kvragu! Odsad ću misliti samo na sreću i mir koji ću pronaći u Biburyju. Ko zna, možda i tamo pronađem svoju istinsku ljubav? Ustala sam u praskozorje. Pospremila sam svoje stvari i svezala kosu u rep. Skinula sam svu šminku i kamuflažu. Ipak, ne želim da preplašim ljude. U daljini sam ugledala selo. I baš kako mi je Dina objasnila, brzo i hrabro sam bacila kofer, a zatim sam se i sama bacila iz vagona. Sreća je što nije išao brzo, a i dobro sam se dočekala par puta se prevrnuvši po travi. Pronašla sam svojbačeni kofer i uzela ga. Nadam se da me ovdje pronaći neće. Napravila sam veliki korak kroz travu i pošla ka putu svoje sreće.

116

31

- 6 mjeseci poslije -

Ustala sam rano kako bih mogla obaviti svoje poslove. Pospremila sam kuhinju i zamijesila tijesto za kruh. Naložila sam vatru. Polako sam hodala na prstima da ne bih nikoga probudila. Svezala sam kosu i zasukala rukave. Očistila sam pod i obrisala prašinu dok sam čekala da se tijesto nadigne. Da, postala sam Pepeljuga. Služavka sam kod obitelji Stone. Brižno su me primili u svojukuću vidjevši me onako umornu i nikakvu. Već šest mjeseci sam kod njih i zapravo sam sretna. Na početku mi je bilo teško, ali poslije sam se navikla. Čistila sam kuću, kuhala, šila, uređivala vrt, brinula se o kravama i kokoši. Sve ono što nisam tada znala, naučila sam sada. I sve mi je išlo od ruke. I sve sam sa voljom i užitkom obavljala. Zauzvrat, gospođa Stone koja je udovica sa troje djece, davala mi je krov nad glavom, hranu i nešto novaca.

117

Nije bila bogata kao Davisovi, ali je ipak bila jedna od bogatijih ljudi u Biburyju. Ovdje je lijepo, baš kao što je to Dina opisala. Kuće su od kamena, sa šarenim cvijećem ispred prozora. Trava i drveće se zeleni, a zrak je tako čist da je divota samo stajati i udisati ga. Ovdje me niko nije pronašao, niti će me naći. Ovdje planiram ostati zauvijek, bez obzira koliko posao bio težak, niti koliko bila siromašna ili usamljena. Ljudi u Biburyju su ljubazni i veseli. Brzo sam se navikla na njih i zavoljeli su me. Nisu znali moju priču, niko nije. Za njih sam bila samo Rose, obična djevojka kojaje pobjegla od svog muža koji ju je zlostavljao. Nisu me puno ispitivali, niti potvrđivali istinitost moje priče. Činili su što god su mogli da bih mi bilo lijepo i da bih bila sretna. A bila sam sretna. Bila sam presretna što sam živu glavu iz Londona izvukla. Jednog jutra, nakon što je obitelj Stone završila svoj doručak, gospođa Stone me tražila. ''Rose?!'' začuo se njezin glas negdje u kući. ''Da?'' odazvala sam se ulazeći unutra.Susrele smo se u kuhinji. ''Nešto ste me trebali?'' pitala sam je. ''Rose, upravo je došla neka žena. Tražila je mlađu djevojku tvog opisa. Rekla je da se zove Lana. Ja sam joj rekla da se zoveš Rose, ali ona me uporno ubjeđivala da se ti zoveš Lana'', objasnilami je zbunjeno. ''Ko je ta žena?'' upitala sam jednako iznenađeno.Neko me pronašao! Gotova sam. Nema me. Propadam u zemlju. Bože uzmi me! ''Ne znam. Molim te uđi u dnevni boravak i porazgovaraj sa njom. Mislim da je prešla dalek put da te nađe'', rekla mi je.

118

Nisam imala izbora. Pobjeći je sada prekasno. Došli su po mene. Pa neka su. Neka me onda i vode. Ionako sam im već pola godine u bijegu. Sigurno sam ih predugo živcirala. Učinit ću to onda ponosno. Otresla sam ruke od zemlje i podigla glavu sasvim uspravno. Otvorila sam vrata i ušla. Pogledala sam gospođu direktno u oči. Umalo se nisam onesvijestila kada sam je zapravo prepoznala.Dva metra ispred mene, na zelenoj fotelji, sjedila je s nogom preko noge, direktorica Prenadarene Škole za Djevojke, Veronica Munchausen.

119

32

''Kako? Zašto?'' upitala sam je bezdušno.Nisam mogla da smislim niti jedan logičan razlog zašto bi me direktorica tražila. Je li samo kako bi me prijavila? Kako bi mi se osvetila jer sam upropastila njezinu predstavu? Kako me pronašla?Otišla sam bogu iza nogu u ovo selo kako me niko ne bi našao. A ona, poslije toliko mjeseci i dana, sada opušteno sjedi ovdje ispredmene. ''Zašto?'' još sam je jednom izbezumljeno pitala jer mi nije ništa odgovorila.Gledala me i smješkala se. Nije se ništa promijenila. I dalje ima plavu kosu, strogo lice i savršeno tijelo. ''Zdravo Lana. Vjerujem da si mnogo iznenađena što me vidišovdje'', rekla je smireno i sasvim prijateljski. ''Kako ste me pronašli? Kako?'' uplašeno sam je pitala. ''O dušo, zar nije očito? Razmisli malo. Ko još osim tebe zna ko si, i gdje se kriješ? Razmisli malo. Hajde! Zar nije logično?'' provocirala me svojim zagonetkama dok mi je nagovještavala odgovor. ''Dina i Nina! Zar su vam rekle? Zašto ste me tražili?''Stavila je lakat na dršku fotelje.

120

''Sjedi. Vremena je tako malo, a moraš da znaš tako mnogo svega. Sjedi! Molim te.''Sjela sam nasuprot nje. Okolinu sam isključila i više me ništa u tojprostoriji nije zanimalo osim nje i onoga što izlazi iz njezinih usana. ''Slušam'', rekla sam. ''Pogriješila sam, priznajem. I ovdje sam da ispravim stvari. Duga je to priča, a sve je počelo onog dana kada su te roditelji poslali u Prenadarenu Školu za Djevojke. Bila sam upućena u tvoju priču prije škole. Znala sam da si se viđala sa nekim mladićem ispod drveta...'' ''Ispod Starog hrasta!'', ispravila sam je.Nasmijala se kao da je namjerno htjela potaći moju nostalgiju. ''Kako god, tvoji roditelji nisu mogli dopustiti da se družiš sa mladićima iz niže klase. Ne! Ljudi su počeli ogovarati, širiti raznorazne glasine što je loše za porodicu poput tvoje. Tada si već bila u dobi kada se djevojke interesiraju za mladiće i znaš... svašta se može dogoditi. Stoga, kako ti ne bi napravila nikakvu glupost, tvoji roditelji su odlučili da te pošalju u specijalnu školu, kod mene. Naravno ti nisi znala da je to škola gdje se biraju nevjeste za grofove i ostale pojedinosti koje sada znaš. I baš zbog toga su te poslali tamo, da te odaberu, da zaboraviš Mikea!'' ''Moj život nije vaša stvar!'' burno sam reagovala čuvši staro i dobro poznato ime. ''Dakako da nije. I vjerujem da si ovo što sam ti rekla dosad već znala. Dakako. Ali ono što ne naš jeste, da je Mike tri puta dolazio u London u Prenadarenu Školu za Djevojke. Zar ne shvaćaš? On te volio. Želio je da te vidi. Naporno je radio kako bi kupio karte i posjetio te. Preklinjao me da te vidi, na koljenima

121

molio, čak i plakao. Pa makar da ti dam njegovo ljubavno pismo. Ali ne! Ja mu to nisam dozvolila. Svaki put sam ga otjerala. Govorila sam mu da otiđe jer ga ti ne želiš vidjeti. Govorila sam mu da ga ne želiš, da ga ne voliš. Govorila sam da želiš da te Mikezaboravi, da nađe nekog drugog, da se oženi. Govorila sam. Lagala sam.'' Vrisnula sam i skočila. Bijesno sam prišla Veronici i ošamarila je. Nije se opirala, primila je moj udarac ponosno. Zatim sam ponovo sjela nazad i počela plakati. Plakala sam kao nikada prije. Vrele suze su tekle iz mojih očiju kao vodopadi. Toliko tuge, toliko jadi, toliko laži i sva onda nada. Nada! Sve je uništila. Sve! ''Zašto? Zašto mi to sada govoriš? Kako bi me patila? Kako bimi dodatno zagorčala život? Priznaj!'' urlala sam kroz plač. ''Priznaj!'' vrisnula sam još jače.Veronica je lagano mahala glavom. ''To nije tačno. Ovdje sam da pomognem. Ovdje sam kako bihti se izvinila, i nadoknadila ono što sam ti uzela. Sama riječ 'izvini', neće pomoći ni tebi, ni meni. To znamo obje,'' pustila je suzu.Nije glumila. Plakala je. Ne poput mene, ali je plakala. Mnogo je tužno vidjeti moćnu ženu poput nje da plače. ''I ja sam išla u Prenadarenu Školu za Djevojke. I mene su birali. Odabrao me. I nikada nisam u životu bila sretnija niti zaljubljenija. Vjenčali smo se i zajedno živjeli. I tek kada sam zapoela svoj sretan kraj kao iz bajke, moj život se rušio. Pokušali smo da osnujemo obitelj, a ja sam gubila plod, iznova i iznova. Svaki put bolnije i bolnije. I svaki put on me manje volio i opijao se.

122

Šest mjeseci smo bili u braku kada me ostavio. Vratio me u Prenadarenu Školu za Djevojke, a u zamjenu je dobio drugu djevojku. Moja sramota se pročula. Vlastita me obitelj nije htjela nazad. Škola mi je ponudila da radim kod njih i tu sam ostala. Ubrzo je Prenadarena Škola za Djevojke postala moj novi dom. Predavala sam i učila mlade djevojke o životu i kulturi. Kada sam se usavršila, izabrana sam za direktoricu, što sam i danas. Onog dana kada smo se upoznale, navijala sam za tebe. Doista, jesam. Željela sam da ti budeš odabrana, da doživiš ono što ja nisam uspjela. Ali ja nisam znala da ti to ne želiš. Nisam znala da tvoje srce nekom drugom pripada.'' Na tren smo spokojno šutjele i gledale jedna u drugu. Veronicinu priču sam saznala iz onih knjiga kod grofa Alexandera. Trebalo mi je vremena da sve to povežem i razjasnimsi u glavi. ''To više nije ni bitno. Jer ja sada nikome ne pripadam'', rekla sam ponosno.Nisam željela da čuje koliko sam očajna. ''Lana, ja sam ti upropastila život. Ja sam kriva što si se udala za Alexandera. Možda ne sasvim ali sam kriva za tvoju nesreću. Znam da si optužena za ubistvo i bijeg. Neću te izdati, niti prijaviti. Ovdje sam samo iz jednog razloga; da ti pomognem'', objasnila je plačljivim glasom iako je prestala plakati. ''To je lijepo od vas kada priznajete svoju grešku. Ali sada je kasno. Meni pomoći nema'', odgovorila sam nezainteresirano. ''O, to nije tačno'', rekla je. ''Da tačno je. Sada je kasno za oproštaj, a spasa nema.'' ''Lana, ti ne razumiješ što hoću da ti kažem.''

123

''Da razumijem. Mislim da biste trebali otići'', rekla sam i ustala. Ustade i ona. ''Lana, on je ovdje.''

33

''Šta?!'' zbunjeno sam je upitala jer stvarno nisam znala o kome ona to priča. ''On je ovdje Lana, došao je zbog tebe!'' rekla je. ''Ma ko on? O kome to pričate?''Udahnula je polako i ponovo sjela. ''Mike je došao. U Londonu je i on te čeka.''Sjela sam i ja. Bila sam potpuno skrhana. ''Lažete!'' ogorčeno sam je optužila svojim pogledom. ''Ne Lana, ja te ne lažem. Zar ne shvaćaš? On te voli, nikada te nije ni prestao voljeti. Ja sam ga dovela u London jer sam željela da ti budeš sretna. Pođi sa mnom. On na tebe računa. Znamda je prošlo mnogo vremena i da je sve drugačije, ali ljubav nema granice. Ljubav ne poznaje udaljenost.''Ponovo sam zaplakala. Ovo je sve previše za mene. ''Ali on se oženio'', rekla sam kroz plač, ''zašto bi došao ovdje ako me ne voli. On voli drugu. Mene ne!'' ''Ti si doista jedna glupa djevojka!'' grdila me. ''Nego ustaj, obriši suze i pakuj stvari. Ideš sa mnom u London. Ja ne idem odavde bez tebe. Znam da je život težak i da je ovo previše za tebe. Ali ja ću te vratiti na put tvoje sreće. Vodim te nazad muškarcu koji te voli. Neko bi ubio za samo maloljubavi, a ti ovdje cmizdriš!''Bila je u pravu. Barem djelimično.

124

''Ali kako da dođem do Londona? I sam znaš u kakvoj sam nevolji. Svako bi me prepoznao. Prijavit će me i policija će me uhapsiti i smrtno optužiti za ubistvo grofice Davis, koje nisam ni počinila!'' objasnila sam joj.Više nisam plakala. Njezine riječi su me doista motivirale. ''Smislila sam i taj dio plana. Mislim... niko te neće optužiti za ubistvo kada te vide sa brkovima, pantalonama i čupavim obrvama'', rekla je gotovo smijući se. ''Namjeravate me prerušiti u muškarca?'' ''Da'', rekla je sasvim ozbiljno. ''I što onda? Kada tamo stignemo, ja i Mike ćemo se sresti nakon toliko godina. Što onda? Ja ne se mogu vječito kriti u Prenadarenoj Školi za Djevojke.'' ''I taj dio sam osmislila. Odmah u sljedeću zoru ću vas poslati na brod za SAD. Tamo vas niko neće tražiti ili vam uništiti život. Tamo će vam biti lijepo, tamo ćete biti konačno kod kuće'', objasnila je.Njezine riječi su zvučale tako toplo i lijepo da sam uživala zamišljajući njezine mudre planove. Kako je samo sve to pametno osmislila. Možda se žena uistinu kaje zbog svega što mi je učinila. ''I Lana? Što si odlučila? Hoćeš li poći?'' upitala me naposljetku. Pitala me. Odgovor sam znala. Znala sam ga već odavno. Duboko zakopan u meni, sada je konačno isplivao na površinu. Sada će konačno biti moj. Jedan jedini. Mike. ''Odlučila sam. Pristajem!'' rekla sam kratko i glasno.Pogledala me zadovoljno i nasmiješila mi se.

125

Za pola sata sam na brzinu spakovala sve svoje stvari. Nisam ih mnogo ni imala. Nešto malo odjeće što mi je Helen spremila one proklete noći u manji kofer. Tada je bila zima, sada je ljeto. Barem se neću mrznuti ispod mosta kao onaj put. Pozdravila sam se sa gospođom Stone i ostalim susjedima i poznanicima koje samsretala dok sam odlazila sa Veronicom. Rekla sam im da idem za putem sreće, za putem ljubavi. Nisu me osuđivali. Gledali su me sa nadom i razumijevanjem. Ljudima je ipak, potrebna ljubav. Hodala sam polako za Veronicom dok sam se osvrtala za urednim kućicama i gledala ukrašene vrtove. Doista nikada neću zaboravitiBibury, to maleno, lijepo i nedostižno mjesto koje je u proteklo vrijeme bilo moje sigurnosno sklonište. Moj maleni privatni raj. Nastavile smo hodajući nepreglednim zelenim zemljištima. Nosile smo svoje stvari dok nas je poslijepodnevno sunce peklo po leđima. Kada smo se dovoljno udaljile od Biburyja, zastale smo. Veronica je otvorila svoj kofer i počela me uređivati. Kosu mi je svezala u rep i stavila mi čupavu crnu periku. Na obraze i lice mi je nanosila tamni puder. Crtala mi je podočnjake, bore i sve druge nesavršenosti kako bi prekrila moje stvarno lice. Potom mi je nalijepila lažne brkove i obrve te dala mi da obučem mušku odjeću. Izgledala sam kao prosječan seljačić. Sve smo to na brzinuobavile usred polja. Veronica je čak osmislila i priču. Ona će biti ugledna dama dok ću ja biti njezin radnik koji joj pomaže sa stvarima. Putujemo nazad u London nakon što je naslijedila bogatstvo od svoje tetke iz Biburyja. Zbog toga sam ostatak puta ja morala nositi oba kofera dok je ona lagano šetkala ispred mene sa suncobranom. Stigle smo do željezničke stanice. Ljudi su nas posmatrali i čudili nam se. Mnogo sam se bojala. Svaki njihov pogled me probadao i prolazio kroz sve moje slojeve lažne odjeće

126

i šminke. Bojala sam se razotkrivanja, ali na moju sreću voz je uskoro stigao. Veronica nam je kupila karte. Ukrcali smo se. Nismo mogle sjediti zajedno. Sjedile smo jedna nasuprot druge. Ponovo se vraćam na bojno polje. Ne znam što će se dogoditi niti kako će sve završiti. Bojim se mnogo, kao nikada prije. I uzbuđena sam, mnogo sam uzbuđena jer sam tek sada uistinu shvatila da ću opet konačno vidjeti njega, Mikea.

127

34

Stigle smo nazad predvečer. Ponovo sam na licu osjetila sjaj Londona, predivnog mjesta u kojem mi se desilo toliko toga lijepog, ali mnogo više je bilo onog lošega. Iskrcale smo se iz voza svaka posebno. Nismo pričale niti gledale jedna u drugu. Par puta sam se spotakla hodajući u muškim čizmama na koje se nikako nisam mogla navići. Veronica Munchausen je lagano šetalaulicama Londona dok sam je ja slijedila. To je također bio njezin plan koji mi je krišom saopštila u vozu. Kada se iskrcamo i ako sve prođe u redu, ona će jednostavno hodati prema našem cilju dok ću je ja neprimjetno pratiti. A naš cilj je Prenadarena Škola zaDjevojke. Čekala me ispred kapije. Već je pala noć i niko nas nije mogao vidjeti niti slijediti. ''Uspjele smo'', šapnula sam joj tiho i uzbuđeno.Ona je iz torbe vadila ključ i otključavala dvorišna metalna vrata. Pogledala sam u školu. Svi su već polijegali, samo je u predvorju gorjelo prigušeno svijetlo. Još malo pa ćemo se sresti, još samo malo. Veronica je otključala kapiju. Ušle smo. Nisam mogla više da izdržim, potrčala sam i otvorila dvokrilna vrata Prenadarene Škole za Djevojke. Tamo kod stubišta, stajao je on. Izgledao je isto kao onda kada sam ga posljednji put vidjela na mom vjenčanju. Vidjela sam mu oči, vidjela sam život u njima. Odmah me prepoznao. ''Lana?!'' povikao je izbezumljeno me gledajući. ''Mike!'' dozvala sam ga sa kraja predvorja.Skinula sam periku i pustila kosu. Potrčala sam ka njemu, a on ka meni. U trku sam odlijepila lažne brkove i obrve. Zagrlili smo se. Grlili smo se i plakali. I sada ne znam kako da opišem taj događaj

128

i nikada neću zaboraviti taj zagrljaj koji je trajao skoro cijelu vječnost. Stegnula sam njegova leđa tako čvrsto i sigurno kako mi ga niko ne bi oteo. To je on, moj Mike. Prepoznajem njegov miris,to je uistinu on. Gledali smo se u oči. Kažu da su oči odraz duše, aduša je nestvarna koliko i sunčeve zrake u proljeće nakon zime. Toliko su bile lijepe njegove oči. Poljubili smo se. Kao momak i djevojka. Slatko i strastveno. Bili smo toliko moćni u tom trenutkuljubavi da nam niko ništa nije mogao. Tek sam sada sebi konačno priznala da je prva ljubav ona najbolja ljubav. ''Mike'', tiho sam prošaputala njegovo ime, '' nedostajao si mi.'' ''I ti meni!'' rekao je. ''Zašto si došao po mene? Zašto si me tražio?'' ''Zato što te volim,'' rekao je pa me opet poljubio. ''Ja nisam... znala da...'' pokušala sam da objasnim. ''Znam, sve znam. Veronica mi je sve objasnila. Znam da nisi znala da sam dolazio ovdje da te vidim. Znam da nisi ubila grofovu majku i znam da si mnogo patila ovih godina.'' ''I znaš da te volim!'' dodala sam.Tek sam sada primijetila da nas je Veronica sretno posmatrala sa strane. Dala nam je posebnu sobu gdje smo proveli skoro cijelu noć pričajući. Rekao je da se oženio iz tuge. Nije ju volio. Ostavioju je nakon dva mjeseca jer to nije ublažilo njegovu bol. Morao je da me vrati, morao je da čeka. Sjedio je ispred Starog hrasta i prisjećao se našeg vremena koje smo proveli skupa. Ponovo je doživljavao svaki naš sastanak i naše priče. Patio je sve do onog dana kada mu se pred vratima pojavila Veronica i uputila ga u cijelu priču. I sada je ovdje i spreman je da se vratimo nazad, u Ormond City. Da vratimo sve na svoje mjesto i da nastavimo tamo

129

gdje smo stali. Ja sam mu pričala svoje priče. Kako mi je bilo u školi, kako sam upoznala prijateljice. Kako me grof izabrao, te kako me njegova majka vrijeđala i na kraju se ubila da bi meni naštetila. Te sam pobjegla u Bibury gdje me jučer pronašla Veronica. Zaspali smo u zoru, a probudili smo se u podne. Cijeli smo dan proveli zajedno. Šetali smo hodnicima škole gdje sam se prisjećala svih crnih dana. Ali više ništa nije toliko crno, sada je sve svijetlo kada sam pored njega. Posjetili smo i vrt gdje mi je ubrao ružu. Odmah sam se sjetila moje davno izgubljene prijateljice, Rose. Sjedili smo na klupi i posmatrali nesretne učenice koje su tuda prolazile. Kada bi im barem mogla pomoći, da ih oslobodim, da uništim ovu školu jednom zauvijek, da postane ništa, samo pepeo. Ali nisam mogla. Imala sam mnogo ozbiljnijih problema. ''Kada polazimo? Nazad?'' upitala sam ga. ''Sutra rano ujutro. Večeras će brod tek stići u luku. Zato moramo rano leći kako bismo se naspavali'', odgovorio je. ''Što ako nas uhvate? Ako mene uhvate?'' ''Neće te uhvatiti. Niko te ne smije pipnuti! Ja i Veronica ćemo te dobro prerušiti. Biti ćeš samo običan dječak, moj brat kojem sam obećao da ću ga jednog dana odvesti u London. Niko te neće prepoznati. Obećavam ti.''Pogledao me, a ja sam utonula u njegov duboki pogled. ''Ti znaš da ja... ja to nisam uradila.'' ''Znam da nisi. Nisam ni na tren pomislio da si mogla učiniti takvo što. Vjerujem da je grofica Davis bila mnogo naporna i da tije život upropastila. Ali ne vjerujem da si je ti ubila. Nisi!'' govorio je.

130

Njegove riječi su me umirivale. Uvijek me znao utješiti najbolje od svih. To je on, Mike. Onaj isti dječak s kojim sam provela svoje djetinjstvo ispod Starog hrasta. Narastao je u muškarca ali nije se promijenio iznutra. Ostao je onakav isti kakvog sam ga i ostavila. Ostatak dana je brzo prošao. Veronica nam je u par navrata objašnjavala kako ćemo stići do luke i kako da se ponašamo, te jošpar savjeta. Te noći smo zajedno sjedili i šili odjeću za mene kojom ću se prerušiti u dječaka. Mirna je bila noć. Djevojke su joššetkale školom i tiho se došaptavale posmatrajući Mikea. Ovo je prvi put da je u školu ušao atraktivan mladić pošto je strogo zabranjeno ulaženje muškarcima u školu, osim ako nisu uposleniciili roditelji. Ali naš večerašnji gost nije bio ni jedno ni drugo. Sve troje smo čuli naglo probijanje metalne kapije. Ustali smo i bacili odjeću i konce. Taman kada smo došli do predvorja, dvokrilna vrata škole su se otvorila. Na pragu ispred nas, stajao je bijesan muškarac sa puškom u ruci. To je grof Alexander Davis. Pronašao nas je i došao je da se osveti.

35

Pogledao nas je, mene i Mikea. Držimo se za ruke. Zajedno, uplašeni. U njegovom pogledu sam vidjela tamu, propast, ljubomoru, osvetu i smrt. Znala sam što nam je činiti. Ova noć

131

neće dobro završiti. Čvrsto sam primila Mikeovu ruku i povela ga uz stubište. ''Lana!'' povikao je za nama napravivši par koraka naprijed.Djevojke koje su se tu zatekle napravile su paniku i počele vrištati.Nasta totalna zbrka. I više nas nije vidio. Veronica istupi pred njega. ''Gospodine Davis, zamolit ću vas da izađete. Ovdje ste nepoželjni sa oružjem u rukama!'' strogo i hrabro ga je upozorila. ''Goni se!'' prozborio je odgurnuvši je. ''Molim vas, izađite! Muškarcima u ovoj školi je ulaz zabranjen! Napolje!'' nastavila je Veronica.Alexanderu je pukao živac. Uperio je pušku ka njoj i pogodio je. Djevojke zavrištaše bježeći iz predvorja. To je sve što sam uspjelavidjeti. Pogodio je Veronicu. Ostala je u predvorju u svojoj lokvi krvi. Ubit će i nas. Ubit će nas sve. Držala sam se hrabro. Željela sam da Mike vidi da sam se naučila nositi sa poteškoćama. Trčali smo hodnicima tražeći slobodnu sobu. Sakrili smo se u našu i zaključali vrata. Srce mi je kucalo u vratu. Nisam mogla da se smirim. Dosta sam glumila, sada sam stvarno uplašena. ''Možemo li kroz prozor?'' pitala sam ga. ''Ne, previsoko je i nemamo vremena!'' rekao je zatvarajući ga.Zagrlili smo se. Očekivali smo ga svakog trena na vratima. Djevojke su vrištale kako je koju sobu otvarao. Sreća pa više nismo čuli pucnjavu. Nadam se da će barem njih poštedjeti. One su nedužne. ''Mike, mnogo mi je žao što sam te u ovo uvukla!'' rekla sam tresući se.

132

''U ovome smo zajedno. Ništa nam se neće desiti. Ubit ću njega ako treba da bih tebe spasio!'' rekao mi je ozbiljno. ''Ubit će nas oboje, ovo je naš kraj'', nastavila sam panično.Začuli su se grubi koraci. ''To je on!''Otvarao je vrata. Zaključana su. Ču se snažan prasak i vrata se raspadoše. Iza njih se pojavi strašan lik poludjelog grofa. Nikada ga prije nisam vidjela ovakvog. Gledao me smrtnički, krvnički. Njegova želja za osvetom je i dalje ležala u njemu. Bez mnogo razmišljanja uperio je pušku u nas. ''Vrijeme je da platiš za ono što si učinila! A vidim da imaš i kompaniju večeras. Nije li to onaj seljak iz tvog kraja?''Podigla sam glavu. Nisam mogla više da trpim taj strah. Neka me ubije ako želi, neka me usmrti. ''Alexander, slušaj me! Ja ti nisam ubila majku. Ona se sama ubila preda mnom. Nije me voljela, željela je da me se riješi. Željela je da me prestaneš voljeti. Pa, vidiš i sam da je uspjela.''Gledao me netremice. ''Ako želiš da me ubiješ, samo naprijed. Ako će te to usrećiti, ubij me. Ja ti više neću stajati na putu!'' rekla sam hrabro i opušteno.Više se ničega nisam bojala. ''Lana što to radiš!?'' čula sam Mikeov šapat iza sebe. ''NE!'' povikao je unezvijereni grof. ''Ne! Ne! Ne! Ne želim da slušam tvoje gluposti. Ti bezdušna droljo! Znam da si je ubila, majka je napisala pismo u kojem je pisala kako si je danima pokušavala ubiti, ali nisi uspjela. Stoga si uzela stvar u svoje ruke. Ne laži! Znam da si je ubila!'' Derao se na sav glas.

133

''Pogledaj me. Pogledaj me u oči. Ja to nisam učinila'', rekla sam i pustila suzu. ''Pa, možda i nisi. Nije bitno. Majka je ionako bila luda već godinama. Ubit ću vas. Jer se moj život raspao. Nisi ti kriva Lana, nisi uopšte. Kriva je moja majka. Ali ja tebe moram ubiti.''Potegao je okidač i puška je opalila metak. Grof je pao na pod. Promašio me. Otvorila sam oči. Nije ni Mikea pogodio. Sva u krvii bolovima, Veronica Munchausen je dopuzala i za nogu uhvatila grofa. Pao je i metak se ispalio u strop. Ovo je njena posljednja žrtva, posljednji plemeniti čin. Spasila mi je život i to joj nikada neću zaboraviti. Brzo sam zgrabila pušku i nogom udarila grofa u lice. Ustao je. Pušku sam uperila ka njemu. Sada smo zamijenili uloge. Na pragu sobe ugledala sam oficira sa još par stražara. Nije ušao u sobu. Dala sam mu znak da tu stoji. Sada preuzimam stvar u svoje ruke. Sada sam ja ta koja određuje što je istina, a što ne. ''Priznaj!'' povikala sam na grofa Alexandera Davisa.Gledao me tupo. Oči su mu suzile od bijesa. ''Priznaj sve!'' povikala sam još glasnije. ''Priznajem! Priznajem da nisi ubila moju majku! Znam da se sama ubila kako bi te uništila. Shvatio sam i sam to. Ali ti si kriva za njezinu smrt. Da tebe nije bilo nikada ne bi oduzela si život! Unajmio sam svoje privatne ljude koju su te tražili. Niko te nije mogao naći. Tek skoro su mi javili da se kriješ ovdje, u školi za vještice!'' vikao je kroz plač. ''Znači ja sam nedužna? Mjesecima sam bježala od stražara jersi me ti lažno optužio? Nisi imao niti jedan jedini dokaz da sam ja ubila tvoju majku!''

134

''Nisi kriva glupa djevojko. Stvarno si glupa! Toliko si naivna i nevina da me nećeš ubiti! Ali nema veze, ja ću čekati. I ubit ću vas. Ubit ću vas oboje kao što sam ubio i ovu staru vješticu što mepomela!'' reče pokazavši na smrtno ranjenu Veronicu. ''Tako znači. U redu onda oficire. Nadam se da ste dovoljno čuli!'' povikala sam gledajući u njega.Ušao je iznenađen. Nije oekivao ovakav obrt. ''Sada zapravo svi znate kakav je grof čovjek! Lažov i kukavica. Luđak i ubojica!'' rekla sam predavši pušku oficiru i pobjegavši u Mikeov zagrljaj.Poljubio me u čelo i tiho mi šapnuo: ''Svaka čast ljubavi. Bila si mnogo hrabra. Svaka čast!''Oficir je izvadio metalne lisice i stavio ih Alexanderu. Odveli su ga. Bacila sam se na tijelo mrtve Veronice. Plakala sam. Plakala sam i zahvaljivala joj. Spasila mi je život. Uistinu jest. Izvukla mesa dna i povela na put moje sreće, na put moje istinske ljubavi. Izgleda da sam je skroz pogrešno procijenila od kako sam je upoznala. Možda da sam joj dopustila da je bolje upoznam vidjela bih da je ipak ona heroj ove priče. Žrtvovala se zbog mene i zbog toga će uvijek biti u mom srcu. Grlila sam je onakvu krvavu i umrtvljenu. I sebe sam svu umazala, i nije me bilo briga. Moje suze su padale na nju. Nadala sam se nekom čudu, da će možda ustati i oživjeti. Ali ona više nije ustajala. Tada i na tom mjestu sam se zaklela, da ako ikada budem imala kćerku zvat će se Veronica.

135

EPILOG

Par dana poslije održana je Veronicina sahrana. Mnogo me potresao taj događaj, ovo sve. Obećala sam si da neću plakati na groblju ali jednostavno nisam mogla da izdržim. Taj neobičan i tužan čin pokopavanja voljenih me uvijek plašio, izluđivao. Svi smo stajali obučeni u crno. Na pogrebu je prisustvovalo mnogo ljudi. Ponajviše je bilo mladih djevojaka. Vjerovatno su iz škole ili

136

su nekada išle u Prenadarenu Školu za Djevojke kao i ja. Bitno je to, da su došle izraziti čast i poštovanje. Neke su i plakale. Veronica je sigurno na njih ostavila mnogo utjecaja. Vjerujem da im je bila uzor, jer meni jeste i uvijek će i biti bez obzira na to što više nije živa. Ugledala sam i Dinu i Ninu, Ruby, Annu čak i Helen. Pozdravila sam se sa njom. Ona je još jedna osoba koju sam pogrešno procijenila. Potpuno se promijenila. Rekla mi je da je napustila vilu Davis te da se sretno udala za nekog advokata. Još jednom sam joj se zahvalila što me spasila one hladne zimske noći. Nasmiješila mi se i zagrlila me. Izgleda da svako zaslužuje drugu priliku. Veronicin su kovčeg zatrpavali zemljom. Sada će mi biti lakše. Kažu da se tužna duša smiri kada se tijelo pokopa. Ja ću da vjerujem u to. Na njezinom spomeniku je pisalo:

''Gospođica Veronica Munchausen; pametna, uzorna, voljena.Svoj život je dala za sreću drugih.''

Prenadarenu Školu za Djevojke su srušili. Kada se pročulo štase tu događa, učenice su otpustili i vratili svojim kućama. Sada se više niko neće truditi bježati iz nje, niti će se imati ko birati. Sretna sam. Sretna sam jer su je konačno srušili. Gledala sam kako je ruše do temelja. Uživala sam. Poslije smo se ja i Mike konačno vratili u Ormond City. Vratila sam se svojim roditeljima. Ispričala sam im svoju cijelu priču. Pažljivo su me saslušali. Kajali su se. Mnogo su se kajali, pogotovo majka. Sve se ovo ne bi desilo da me nisu slali u tu prokletu ludnicu. Ali ja sam im oprostila. Bilo pa prošlo. Dopustilisu mi da se viđam sa Mikeom. Zar se oni stvarno mogu boriti

137

protiv ljubavi? Znaju i sami da nemaju šanse. Dali su nam naš blagoslov ali mi nismo željeli da žurimo. Vratili smo se tačno tamo gdje smo i stali. Izašla sam iz kuće i ponovo udahnula zrak, miris doma, sreće.Otišla sam ispod Starog hrasta gdje me on oduvijek i čekao.

- KRAJ –

138

30.12.2014.

139