Andric- Polozaj Pecke Patrijarsije u Osmanskom Carstvu Od 1557 Do 1690 God

7/27/2019 Andric- Polozaj Pecke Patrijarsije u Osmanskom Carstvu Od 1557 Do 1690 God

1/20

UDK 281.961 1557/1690 (091)Izvorni znanstveni rad

Primljeno: 23. rujna 2004.Prihvaeno za tisak: 7. prosinca 2004.

Poloaj Peke patrijarije u Osmanskom Carstvu od 1557. do 1690. godine

Ivana Andri????????????, Zagreb

Republika Hrvatska

U radu je prikazan poloaj Peke patrijarije u sklopu Osmanskog Carstva od njezineobnove 1557. do Velike seobe Srba za patrijarha Arsenija III. Crnojevia 1690. godine.Posebna se panja pridaje privilegijima koje je patrijarh dobio od Porte, a spominje se iodnos osmanske vlasti prema ostalim vjerskim zajednicama, koje su, zbog osmanskog

prodora na Balkan, bile uklopljene u granice tog ogromnog carstva. Tom prikazu prethodikratak pregled povijesti srpske crkve od doba dok jo nije bila uzdignuta na rang patrijarijedo pada Despotovine 1459. godine. Opisana je i situacija u kojoj se ta crkva nala nakon

sloma srpske srednjovjekovne drave, kad je, prema miljenju nekih srpskih povjesniara,Patrijarija direktno potpala pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Malo je suvremene (uz to inesrpske) literature koja kritiki pristupa istraivanju te problematike da bi se prikazaoodnos Osmanlija prema Srbima u drukijem svjetlu , a koji bi zapravo bio protuteatradicionalnoj srpskoj historiografiji, koja taj odnos uglavnom nastoji prikazati prilino

jednostrano.

KLJUNE RIJEI: Peka patrijarija, Carigradski patrijarhat, pravoslavlje, katolianstvo, Ohridska arhiepiskopija,Osmansko Carstvo, historiografija, crkvena unija, Srbi

1. SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA OD PRVE POLOVICE

XII. STOLJEA DO DRUGE POLOVICE XVI. STOLJEA

1.1. Srpska crkva od arhiepiskopije do patrijarije

Srpska crkva pripada u pravoslavne crkve kranskog istoka. Nastala je nastojanjemNemanjinih sinova, kralja Stefana Prvovjenanog (1196.-1228.) i njegova brata monaha Save(1175.-1235.), koji su se za crkveno osamostaljenje zalagali kod carigradskog cara i

patrijarha. Njihova nastojanja ostvarila su se 1219. godine, kada se srpska crkva odvojila odohridske autokefalne crkve te dobila svog arhiepiskopa. Arhiepiskopska titula bila je slinakraljevskoj. Glasila je: ? ? , a arhiepiskop je oslovljavan s "Tvoja svetost".1 O ustolienju

arhiepiskopa govori Danilova biografija, prema kojoj je arhiepiskop postavljan osobnimutjecajem kralja, najee na dravnom saboru, u prisutnosti sveenstva i vlastele. Izabrani je

potom postavljen na prijestolje Sv. Save (po prvom srpskom arhiepiskopu Rastku (Savi)Nemanjiu). Prvo sjedite arhiepiskopije bilo je u manastiru ia, a kad je taj manastir u XIII.stoljeu u ratnim vremenima bio opustoen i spaljen, prvi nasljednik Save I., arhiepiskopArsenije I. prenio je sjedite arhiepiskopije u Pe. Arhiepiskopi su poslije toga prebivalikatkad u ii, a katkad u Pei.

U vrijeme kralja Stefana Duana (1331.-1355.) srpska drava proirila se na mnoga podrujau Makedoniji i Grkoj, koja je osvojila od Bizanta. Krajem 1345. godine Duan je proglaenza "cara Srba i Grka". Po tadanjim shvaanjima i uobiajenoj praksi na istoku, kralja je

1 Konstantin J. JIRIEK,Istorija Srba, knj.2., Beograd, 1984.3, 62. ; u nastavku rada Srpsku pravoslavnu crkvuoznaavat e kratica SPC.

1


2/20

krunio arhiepiskop, a cara (bizantskog) patrijarh pa je u skladu s tim Duan odluio srpskuarhiepiskopiju podignuti na rang patrijarije. U tu svrhu 1346. godine sazvan je sabor uSkopju, koji je, izmeu ostalog, trebao donijeti odluku o proglaenju srpske crkve

patrijarijom. Tako je, uz potvrdu bugarskog patrijarha, ohridskog arhiepiskopa i predstavnikaSv. Gore, arhiepiskop Joanikije proglaen za "patrijarha srpskih i pomorskih zemalja".2

Posljedica proglaenja zasebne patrijarije bila je prekid s carigradskom crkvom i shizma,koja je tek 1375. godine uklonjena izmirenjem.

* * *Nakon pada srpskih zemalja pod osmansku vlast, Srbi su kao i ostali krani u OsmanskomCarstvu plaali glavarinu (dizju) kao znak zahvalnosti sultanu za milost to ih dri na ivotu.Za vrijeme osmanskog prodora u srpske zemlje Srpska crkva nala se u nepovoljnoj situaciji.Razaraju se crkve, manastiri, pljakaju se crkvena imanja, pretvaraju se crkve u damije,stradava narod, to je ve od Marike bitke 1371. izazvalo seobe stanovnitva. Poslije

pomenute bitke, osmanskim osvajanjem pojedinih srpskih krajeva na jugu, tamonje eparhijegubile su svaku vezu sa svojom maticom - Pekom patrijarijom, to je ilo u prilog Ohridskoj

arhiepiskopiji. Ona je na prijelazu iz XIV. u XV. stoljee legalizirala svoj poloaj uOsmanskom Carstvu te je svoje episkope postavljala na elo ispranjenih srpskih eparhija, to

je dovelo do irenja njezinih ovlasti na sjever.3 tovie, upravo pred pad Despotovine,Ohridskoj arhiepiskopiji bile su podinjene i Pe i ia. Stoga, despot ura Brankovi(1375.-1456.) postavlja pitanje tadanjem carigradskom patrijarhu ima li pravo obaviti izbornovog srpskog patrijarha. Nakon to je dobio pozitivan odgovor, za novog srpskog patrijarhaizabran je Arsenije II.U drugoj polovici XV. stoljea srpske zemlje postale su sastavni dio Osmanskoga Carstva.Iako je u prvo vrijeme osmanske vlasti na Balkanu bilo vie reda i osobne i imovinskesigurnosti, ubrzo nakon propasti srpskih drava, ivot naroda u Osmanskom Carstvu bivao jesve tei (zbog veeg danka, kuluka, sve eih zuluma). U to vrijeme i u crkvi nastajenesreeno stanje. Patrijarko prijestolje nije redovito popunjavano, episkopa je bivalo svemanje, sveenstvo je prepolovljeno, a mogunosti za misiju meu narodom bile su sve manje.Za odravanje crkvenog ivota najzasluniji su bili parohijski sveenici po naseljima imonatvo po manastirima. Crkava je bilo malo, a za gradnju novih crkava teko se dobivaladozvola ak i poslije obnove Peke patrijarije.4 Stoga je parohijsko sveenstvo obilazilodomove svojih parohijana i tamo najee vrilo obrede. Na bogosluje i priest u odreene

praznine dane ilo se u najblie manastire. Bili su doputeni posjeti slavnim manastirima smoima srpskih svetaca, koji su drani hadilukom (hodoae). Vana je bila i pojava tiskarau manastirima (Graanica, Mileevo, Mrkina crkva). No zbog tekih prilika nisu se odralesve tiskare pa se nastavilo prepisivati knjige, s ikonopisom i oslikavanjem unutranjosti

pojedinih crkava. Za vjersko samoodranje srpskog naroda takoer je bila vrlo bitna i srpskapatrijarhalna porodica s domainom na elu. On je, izmeu ostalog, vodio i vjerski ivot

2 Duan Lj. KAI,Pogled u prolost srpske crkve, Beograd, 1984., 31.3 Ohridska arhiepiskopija bila je prva pravoslavna crkva na Balkanu koja je dola pod osmansku vlast.Upravozato su joj Osmanlije i pomagali u njezinom nastojanju da svoju jurisdikciju proiri i preko povijesnih granicastare Ohridske arhiepiskopije, to e u konanici rezultirati i ouvanjem njezine autokefalnosti; VasaUBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od XV do XIX veka, Zbornik Filozofskog fakulteta,tom V.-1., Beograd, 1960., 164.4 Postoje brojni fermani u kojima se odgovara na zahtjeve da se popravi krov crkve i openito o popravcima,zatim ima dosta dokumenata o glasovitom EIFU (priglednini), koji su graevinske komisije svaki asobavljale, mjerei uzdu i poprijeko, sumnjajui nije li zid dui, a krov vii nego lani. Takva praksa provodila se,u skladu sa erijatom, od dana okupacije, a u tome se postupalo s velikom strogou: jo 1716. godine kae

Ahmed III.: "Po zahtijevanju nae svete vjere, da se prigodom popravljanja krova ni za jedan kamiak, ni zajedno drvce ne proiri, a kamoli nova sagradi izvan stare."; Josip MATASOVI, Fojnika regesta, SremskiKarlovci, 1927., 64.

2


3/20

porodice. Uoi svake nedjelje i praznika zajedniki je molio sa lanovima svoje porodice,kadio ih je, itao je molitve koje je znao ili ih je sam sricao. U kui su bile ikone i kandilo,svetila se voda i drali su se praznini obredi i obiaji.

Poslije pada Despotovine, Peka patrijarija produila je svoje djelovanje, iako uz brojne

potekoe. Da Osmanlije nisu dokinuli srpsku crkvu pokazuju nam dokumenti iz Fojnice ukojima su se bosanski fratri tuili sultanu u drugoj polovici XV. i prvih desetljea XVI.stoljea da im srpski patrijarh namee podavanja. S tim u svezi postoje fermani kojima se tozabranjuje.5 tovie, da srpska crkva u to vrijeme nije bila priznata od osmanskih vlasti,

patrijarhovo traenje podavanja za fratre ne bi bila opasnost.Ovdje bih upozorila i na stanovito razilaenje meu srpskim povjesniarima glede sudbinePeke patrijarije nakon pada Despotovine 1459. Obino se misli da je patrijarh Arsenije II.nadivio pad srpske despotovine, a da je nakon njegove smrti 1463. (tonije nakon te godinevie se ne spominje) peko prijestolje opustjelo. Prema ljetopisima, u vrijeme spomenutog

patrijarha, Osmanlije su zauzeli srpsku i bugarsku zemlju i nametnuli su Patrijariji velikidanak: "Jo za Arsenija II. naloie Turci veliku daciju na prestol srpski i na patrijarkoju

vlast".6 Misli se, iako je to danas teko utvrditi, da se nakon Arsenijeve smrti nije naao nitkotko bi mogao podmiriti ogromni danak, pa su Srbi ostali bez duhovnog poglavara. Tomu je

pridonijela i injenica da su neke eparhije u ratovima propale i opustjele, da su mnogimanastiri razoreni, te da su mnoge episkopije ostajale ispranjene ili zbog bijega episkopa ilizbog njihove nasilne smrti, protjerivanja i sl. Stariji povjesniari, primjerice, Ilarion Ruvarac,Konstantin Jireek, Radoslav M. Gruji, bili su gotovo jednoglasni u tome da je srpska crkvanakon sloma Despotovine i smrti Arsenija II. potpala pod vlast Ohridske arhiepiskopije.Oprezniji povjesniari mislili su pak da je "zbog oskudice domaih izvora jo uvek ostalotamno pitanje zato je nestalo srpske patrijarije posle propasti Despotovine. Ko je ukinuo, ida li je uopte formalno ukinuta? Da li su Turci imali kakvog razloga da to uine?" 7. Takva

pitanja nisu udna ako se uzme u obzir da takvo ponaanje nije bilo u skladu s prirodomosmanske osvajake politike. Osim toga, ne postoji sultanov ferman o ukidanju Peke

patrijarije i njezinom podinjavanju Ohridskoj arhiepiskopiji. Stoga se misli da su Osmanlijeprepustili Grcima obezglavljenu srpsku crkvu, a Grci su je zauzeli koliko su mogli.8 LjubomirStojanovi upozorava da je poslije pada Smedereva bilo predstavnika srpske crkve koji nisu

bili podinjeni Ohridskoj arhiepiskopiji9, Jovan Radoni takoer tvrdi da ta crkva nije u cjeliniizgubila svoju samostalnost poslije smrti Arsenija II.10, a Branislav urev mislio je da jesamostalna srpska crkva postojala i prije obnavljanja Peke patrijarije 1557. godine. Nakonto je ispitao iskaze suvremenika tog doba i osmansku grau, zakljuio je: "Turci suuglavnom priznavali zateeno stanje u pogledu pravoslavnih crkava []. Ako je za vremezauzimanja junih oblasti Despotovine bilo razloga da se proiri vlast Ohridske arhiepiskopije

na te krajeve, jer su se srpski patrijarh i episkopi povlaili, to prilikom zauzimanja Smederevanije bio sluaj []. Unutranje jedinstvo pojedinih delova te samostalne crkve verovatno nijebilo tako jako kao kod Carigradske patrijarije, ali je ona prema svedoanstvu savremenihizvora, ipak postojala i bila priznata od turske vlasti.".11

Osim toga, graa iz turskih arhiva donosi nove injenice o tome kako je SPC primila novusituaciju u kojoj se nala dolaskom pod osmansku vlast. Prijelaz, kao i proces prilagoavanjanovoj vlasti tekao je postupno i bio je u znaku sporazumijevanja. Svojom vjetom politikom,

5Isto, 111. itd.6 Duan Lj. KAI, Srpska pravoslavna crkva1219-1969, 142.7 Vladimir ORKOVI,Istorija Jugoslavije, Beograd 1931., 309.8Istorijasrpskog naroda, sv. III.-2., Beograd, 2000., 15.

9Isto, 16.10 Jovan RADONI,Rimska kurija i junoslavenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd, 1950., 7.-8.11Istorija srpskog naroda, 15.

3


4/20

Osmanlije su davanjem raznih povlastica i ustupaka uspjeli pridobiti razne slojeve srpskogdrutva, ukljuujui i staro plemstvo, veliki dio narodnih masa pa i dio srpske crkve. Naimemnoge crkve i manastiri nisu spaljeni nego su uspjeli ouvati dio svojih posjeda (ili su u tusvrhu dobili odgovarajue berate ili su osmanske vlasti priznale stare poveljesrednjovjekovnih vladara). Osim toga, srpski manastiri, koji su sa svojim posjedima bili

ukljueni u zeamet ili timar, imali su povoljniji poloaj od obine raje jer su davali manjefeudalne dae nego ona.12Moe se zakljuiti da se s propau srpske srednjovjekovne drave nije potpuno raspala

organizacija SPC, nego joj je uz izvjesno ogranienje priznato pravo vjeroispovijesti, topotvruje i injenica da u prvim stoljeima svoje vladavine na Balkanu Osmanlije nisunasilno irili islam. Isto tako injenica je da Pekoj patrijariji do 1557. nije priznataautokefalnost, iako je od 1453. imaju i Carigradski patrijarhat i Ohridska arhiepiskopija, a

pojedine oblasti Peke patrijarije potpale su pod upravu Ohridske arhiepiskopije, i to onimredom kojim su ih Osmanlije osvajali. Tamo gdje nije bilo osmanske vlasti, ohridskiarhiepiskopi nisu mogli proiriti svoju jurisdikciju, ali nakon pada Despotovine 1459. godinenestaje politike granice koja je prije dijelila srpske eparhije Peke patrijarije u porobljenim

dijelovima od eparhija u jo slobodnom dijelu srpske drave. Velikim brojem tih porobljeniheparhija upravljala je Ohridska arhiepiskopija, ali budui da su se tada obje crkve nale podistim gospodarom, moralo je doi do sukoba u pogledu jurisdikcije. Osmanlije se, bar u

poetku, nisu mijeali u te razmirice izmeu dvije autokefalne crkve na Balkanu iz dvarazloga: jo nisu pristupali konanom ureenju ovog podruja, a i vie im je odgovaralo davjerskim ivotom Srba upravlja Ohridska crkva pod vodstvom Grka nego Peka patrijarijakao jedina preivjela institucija pobijeene srpske drave. Usprkos tome, SPC suprotstavljalase prevlasti Ohridske arhiepiskopije, a preko nje i prevlasti Carigradske patrijarije. Ona jeubrzo predstavnicom srpskog naroda i ostalih pravoslavnih krana na podruju Patrijarije,to je promjena u odnosu na poloaj koji je ova crkva imala prije prodora Osmanlija, kada je

bila usko vezana uz nemanjiku feudalnu dravu (prestaje biti dijelom vladajue srpskefeudalne klase). Njihov meusobni skladni odnos bio je mogu prvenstveno zbognepostojanja politikih ambicija crkve da vlada narodom, a SPC postala je najbolji uvarnemanjike tradicije, to posebice dolazi do izraaja u trenutku irenja osmanske vlasti,odnosno nakon propasti srpske srednjovjekovne drave.Prema Branislavu urevu, tenje Ohridske arhiepiskopije da pripoji Srpsku crkvu poele su

za vrijeme arhiepiskopa Prohora (1523.-1550.). U tome je imao podrku carigradskogpatrijarha Jeremije I. (1523.-1537.). Uz takvu podrku, Ohridskoj arhiepiskopiji ubrzo jepolo za rukom dobiti odobrenje vrhovne osmanske vlasti da moe sebi podiniti podrujePeke patrijarije.13 to je izazvalo nerede, a posebno se isticala pobuna Pavla Smederevca.

1.2. Pokuaj obnove Peke patrijarije prije 1557. godine

Gotovo svi srpski povjesniari misle da je buna Pavla Smederevca znaila ozbiljan pokret kojisvjedoi o znatnoj samostalnosti djelovanja srpske crkve, iako je dosta njih uvjereno da je

padom Despotovine 1459. srpska crkva odmah predana na upravu Ohridskoj arhiepiskopiji.Buna smederevskog mitropolita Pavla izbila je u vrijeme kada su se Srbi poeli snalaziti uOsmanskom Carstvu (kao osmanski vojnici, visoki funkcionari i sl.). Najvjerojatnije je poeo

poslije spomenutog akta kojim je Peka patrijarija potpala pod Ohridsku arhiepiskopiju. Navijest o pokretu uznemirilo se cijelo istono pravoslavlje, ukljuivi i carigradskog patrijarhaJeremiju. Da bi sprijeio otpor srpskog sveenstva, ohridski arhiepiskop Prohor sazvao je

12 vidi:V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 164.13To je akt iz 1527. godine kojim se Peka patrijarija stavlja pod Ohridsku arhiepiskopiju.

4


5/20

sabor u Ohridu, no episkopi bive samostalne crkve nisu se odazvali, nego su za arhiepiskopaizabrali Pavla. Pavle je na neko vrijeme uspio utamniiti Prohora. U meuvremenu, vjerojatnooko 1531., uspio se domoi Pei, obnoviti Peku patrijariju i proglasiti se njezinim

poglavarom. Oslanjajui se na Carigradski patrijarhat, 1532. godine Prohor saziva novi saboru Ohridu. Prisustvovao mu je i Pavle kao svrgnuti episkop. Iako je priznao krivicu, doivio je

potpuni poraz. Sabor i carigradski ekumenski patrijarh izopili su ga iz crkve i prokleli.Unato tome, ubrzo se ponovno pokazao neposlunim. Nakon upornih nastojanja u Carigradu,Prohor je 1536. uspio od sultana Sulejmana II dobiti "povelju velikog cara" o uspostavi

prijanjeg stanja u Ohridskoj arhiepiskopiji i njezinu sjedinjavanju sa srpskom crkvom.14Usrpnju 1541. ponovno je odran sabor u Ohridu na kojem je Pavle jo jednom proklet, kao iepiskopi koje je posvetio, a prokletstvom je zaprijetio svima koji se obrate svrgnutimepiskopima. Nakon toga, Pavle je napustio Srbiju, ali ostaje injenica da je Pavle bio prvi koji

je poslije konane propasti Despotovine pokrenuo srpsku crkvu i narod pod OsmanskimCarstvom da se bore za svoju egzistenciju. Oito je da srpska crkva nije mogla ouvati punusamostalnost pod pritiskom Carigradskog patrijarhata i Ohridske arhiepiskopije. No unatotome, ini se da su veinu eparhija u svojim rukama imali Srbi mitropoliti, a duhovni ivot bio

je u znaku produenja srednjovjekovne srpske tradicije. Osim toga, pobuna je imala snaanoslonac u srpskom drutvu, to nije udno ako se uzme u obzir da se u doba propasti staredrave (kad su nestale drutvene snage na koje se dotad crkva oslanjala (vladari, feudalnaklasa) SPC morala vre vezati uz narod, da bi u njemu nala novi oslonac u borbi za obranusvoje organizacije u sklopu nove, osvajake i vjerski drukije drave. Svakako je pri tome od

pomoi bila i dobra materijalna podloga srpske crkve u sjevernoj Srbiji, a i stanovita podrkalokalnih osmanskih vlasti u Smederevskom sandaku zbog osvajakih prodora u junuUgarsku. Po svemu sudei, srpska crkva preivjela je ta burna vremena, a kad su ona poela

pomalo prolaziti, u njoj su se javile tenje za obnovom institucije i djelatnosti Pekepatrijarije, to e se i ostvariti 1557. godine.

2. OBNAVLJANJE PEKE PATRIJARIJE2.1. Vanost obnove Peke patrijarije

Obnovom Peke patrijarije 1557. godine poinje novo razdoblje srpske povijesti. Premamiljenju srpskih povjesniara znaenje te obnove bilo je veliko jer je kroz nju izvedeno ivjersko i narodno okupljanje srpskog naroda, to je bilo presudno u pokretanju borbe zaosloboenje od osmanske vlasti. U tome je bio presudan utjecaj Carigradskog patrijarhata(koji je na SPC, kao matica pravoslavnih crkava, imala jak duhovni utjecaj jo prije pada podosmansku vlast) jer je pod utjecajem njezine politike spajanja vjerskih i nacionalnih interesakoju je provodila na Balkanu, Peka patrijarija, nakon konane propasti srednjovjekovne

srpske drave, preuzela u svoje ruke ne samo organizaciju crkve nego i naroda. Naime,povlastice, koje je po svojoj obnovi 1557. dobila Peka patrijarija, bile su vrlo slinepovlasticama Carigradske patrijarije i Ohridske arhiepiskopije, to nije ni udno ako se uzmeu obzir da su one manje vie bile prijepis povlastica Mehmeda II. Osvajaa Carigradskom

patrijarhatu nakon pada Carigrada 1453. Osim toga, po uzoru na nju, SPC izgraditi e svojuautonomiju nakon obnove 1557., to e znaiti i stanoviti pomak u organizaciji Peke

patrijarije u odnosu na svetosavku crkvenu organizaciju, no nee vie biti velikog utjecajasvjetovne vlasti na voenje crkvenih poslova jer se tada uz nositelje berata (patrijarh,mitropoliti, vladike) vezuju autonomne povlastice davane pravoslavnim crkvama na Balkanu.To e crkva svakako iskoristiti za jaanje svog poloaja prema niem sveenstvu i pastvi, ato e na koncu dovesti SPC u poloaj da istupa kao duhovni i svjetovni predstavnik

pravoslavnog naroda pred osmanskom vlau, ime e stei i stanovito pravo kontrole nad14Istorija srpskog naroda, knj. III.-2., Beograd, 2000., 25.

5


6/20

njegovim kulturnim i politikim ivotom.15 Sve nas to navodi na zakljuak da srpska crkvanije vie bila samo vjerska nego u stanovitom smislu i politika organizacija srpskog naroda iostalih pravoslanih krana u Patrijariji. Preuzevi ulogu politikog predstavnika, ona jesnano djelovala na ouvanje njihova identiteta, pogotovo oivljavanjem nemanjike tradicijei njezinim unoenjem u ivot naroda. To to je SPC svojom organizacijom obuhvatila srpski

narod i druge pravoslavce pod osmanskom vlau te je postala njegovpravi politikipredstavnik, nije udno jer su se u Osmanskom Carstvu kao teokratskoj dravi, podanici prijesvega razlikovali po vjeri. Osim toga, srpska crkva bila je dio drutvene elite u samom vrhu, a

preko nieg sveenstva bila je povezana s narodom pa je i na taj nain imala vanu ulogu uouvanju identiteta srpskog naroda, to je ujedno bila njezina glavna zadaa do pred kraj XVI.stoljea. Takav utjecaj srpskog klera imat e dalekosene posljedice; dovest e do stvaranjaideologije kojom e srpski narod biti voen u iduim stoljeima, ukljuujui i suvremenodoba. Imajui stalno na umu obiaj crkve na istoku da crkvene granice dovodi u sklad sdravnim granicama pod geslom Grk je onaj, tko pripada grkoj crkvi (tj. za Srbe Srbin

je, tko pripada srpskoj crkvi), a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi e i kasnije bitiskloni izjednaavati granicu jurisdikcije srpske crkve s politikim granicama svoje drave, to

e ih neizbjeno dovoditi u sukob sa susjednim narodima.16

2.2. Razlozi obnove Peke patrijarije

Iako nije uspio, pokuaj smederevskog mitropolita Pavla da oslobodi srpsku crkvu od vlastiOhridske arhiepiskopije pokazao je da se srpsko sveenstvo ne miri s gubitkom crkvenesamostalnosti. Politike prilike i dravni interesi Osmanskoga Carstva vremenom su postalitakvi da mu je popravljanje odnosa sa srpskim narodom bilo potrebno. Naime, podruje nakojem je ivio srpski narod bilo je kraljenica europskoga dijela Osmanskoga Carstva i zaleenjezine fronte koja je napredovanjem osmanskih osvajanja prenesena sjeverno od Save iDunava. To je posebno dolo do izraaja 1541. nakon osvajanja Budima i proglaenja zemljeod Balatona do Tise i od Save do Budima Budimskim paalukom te 1552. zauzeemTemivara. Srbija tada vie nije bila samo granina oblast na sjeveru osmanske drave, nego

je naavi se u zaleu novoosvojenih krajeva, dobila iznimnu vanost u osmanskoj politici.17

Pored toga, bilo je sve vie onih Srba koji su stupali u osmansku slubu (esto kao martolozi,vojnici i sl.) to e takoer pridonijeti izmirenju s novom vlau.Posljedica takva dranja bilo je obnavljanje Peke patrijarije sultanovim beratom 1557.godine. Vanu ulogu u tome imao je veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi (1505./6.-1579.),koji je shvatio kakvu korist moe imati Osmansko Carstvo od izmirenja sa srpskim narodom icrkvom, pogotovo zato to se namjeravalo i dalje iriti prema sjeveru i zapadu. Neki

povjesniari (Stanojevi, Jireek) naglaavali su da je na takvo dranje Mehmeda Sokolovia

presudnu ulogu imala njegova svijest o srpskom podrijetlu.

18

Ovaj sentimentalni trenutak,ako ga je i bilo, ne treba precjenjivati, kako je izmeu ostalih povjesniara upozoravao iVladimir orovi.19 Naime, mnogo presudniju ulogu u tome imale su trezveno shvaeneokolnosti u kojima su se tada nalazili i Osmansko Carstvo i srpski narod.20Kako se osmanskavlast uvrivala, a mogunosti za osloboenje bivale sve manje, srpski se narod poeo

15 V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 176.-180.16 Ivo PILAR,Junoslavensko pitanje, Varadin, 1990., 163.-182.17 Duan Lj. KAI, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, 70.18 Podrijetlom Srbin iz Hercegovine; veliki vezir od 1556. do 1579. godine.19V. OROVI, "Mehmed-paa Sokolovi",Narodna enciklopedija SHS, knj. IV., Zagreb, 1926.-29., 266.20 I prema Mirku Mirkoviu udio Mehmeda Sokolovia nije bio presudan niti je to bio plod njegove patriotsko-

sentimentalne naklonosti, nego je taj njegov potez zapravo osnaio Osmansko Carstvo i bio je u skladu svladajuim politikim stremljenjima, o emu je Sokolovi kao veliki vezir i sultanov podanik morao voditirauna; Mirko MIRKOVI,Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, Beograd, 1965., 87.

6


7/20

okretati sebi i svojoj prolosti. Carigradu je bilo poznato raspoloenje srpskog naroda punognemira i obiljeeno idealom izgubljene drave koji mu je u svijest ugraivala srpska crkva.Osim toga, kao teokratska drava, Osmansko je Carstvo i "prema uenju erijata, a i izfinansiskih razloga, jer su im bili potrebni haraki obveznici, smatrali hriane "zimijama","narodima koji imaju knjige" (misli se Bojeg otkrovenja), pa su i oni imali graanska prava,

iako ne ista kao muslimani".21

Zbog toga su Osmanlije bili tolerantni prema crkvi i vjeri, acrkvama i manastirima priznavali su pravo posjeda na zemlje koje su imali. To je bilonaroito izraeno u prvim desetljeima poslije potpadanja pod osmansku vlast.22

2.3. Tko je zasluan za obnovu Peke patrijarije?

Odluka Porte da se dopusti obnavljanje Peke patrijarije, kako tvrdi Stanoje Stanojevi, bilaje posljedica kompromisa izmeu Srpske crkve i osmanske vlasti u trenutku kad su sepoklopili interesi obje strane. Ni danas se ne zna tono od koga je potekla ideja za tajkompromis. U srpskoj povijesti obino se zasluga za obnavljanje Peke patrijarije 1557. veeneposredno za linost Mehmed-pae Sokolovia. Takvo stajalite zauzima, primjerice,

Konstantin Jireek. S. Stanojevi navodi da je Mehmed-paa "kod sultana izradio pristanak zaobnavljanje crkvene organizacije" i dodaje, da se za Makarija ne moe sigurno rei da li je isam radio na tome da se obnovi organizacija Srpske crkve ili mu je poloaj patrijarha

ponuen od dravne vlasti bez njegove inicijative".23 Vladimir orovi je, pak, u obnavljanjuPeke patrijarije vidio "tursku dobru volju da zadovolji Srbe"24, a Vasa ubrilovi misli da seSPC irila u podunavskim zemljama te da je imala temelj za svoj razvoj i zatitu u Srbimakoji su ili kao vojnici ili kao vii funkcionari imali utjecaja u Osmanskom Carstvu i prije

pojave Sokolovia, pa na osnovi toga tvrdi da je precijenjeno miljenje nekih povjesniara opresudnosti uloge Mehmed-pae u obnovi Patrijarije.25Sve u svemu, sigurno je da bez pristanka Porte ne bi moglo doi do obnavljanja Peke

patrijarije, no malo je vjerojatno da je ona u tome imala inicijativu. Morao ju je netko odsrpskih crkvenih osoba upozoriti na to da je izmirenje sa srpskim narodom mogue jedino akose Srbima vrati bar crkvena samostalnost, no ne zna se tono tko bi to mogao biti. 26 injenica

je da je za prvog patrijarha postavljen Makarije, brat (ili roak?) velikog vezira Mehmed-paeSokolovia, a to upuuje na dvije mogunosti: ili je inicijativu pokrenuo Makarije ili ga jenjegov roak Mehmed-paa upozorio na mogunost da se u novonastalim okolnostima moeobnoviti patrijarija. No malo je podataka o linosti patrijarha Makarija prije nego to je

postao patrijarh, pa se teko moe tono odgovoriti na navedenu dvojbu. Laszlo Hadrovics,primjerice, naglaava da Makarijev poloaj nije bio uvren zahvaljujui samo naklonostisvemonog brata. ini se da je imao srodnikih veza s jo nekim utjecajnimmuslimanima.27

Bilo kako bilo, kad je postao patrijarh obnovljene Peke patrijarije, Makarije je morao

obnoviti sasvim rastrganu crkvenu organizaciju. Poput Sv. Save i on je morao provesti novu21 uro SLIJEPEVI,Istorija srpske pravoslavne crkve, knj. 2., Beograd, 1991., 304.22 Srpski povjesniar Milenko Vukievi navodi da je Sulejman Velianstveni neto prije obnove Peke

patrijarije izdao ferman u kojem, izmeu ostalog, nareuje: da se od sada u mojoj carevini svaka veraslobodno ispoveda i da niko ne smije otimati kako pokretna tako i nepokretna manastirska dobra hrianska";isto, 305.23 S. STANOJEVI,Istorija srpskog naroda, 310.24 Vladimir OROVI,Istorija Jugoslavije, Beograd, 1989., 310.25 vidi: V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 166.26U biljeci koju je pronala Radmila Trikovi u turskom arhivu prouavajui deftere u sklopu crkvenekancelarije, kao tvorac Peke patrijarije spominje se veliki vezir Rustem-paa, carski zet i paenog tada 3.vezira Mehmed-pae Sokolovia, o kojem u historiografiji u vezi s tim dogaajem nije bilo rijei; vidi: Radmila

TRIKOVI, Srpska crkva sredinom XVII veka, Glas SANU, odeljenje istorijskih znanosti, knj. 2, Beograd,1980., 66.27Laszlo HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlau, Zagreb 2000., 42.

7


8/20

organizaciju crkve. Uz to je obnavljao mnoge stare eparhije i osnivao nove, a radio je i naobnavljanju i ureenju manastira. ini se da je u tome Makarije od Osmanskoga Carstva imao

potpuno odrijeene ruke kao i carigradski patrijarh poslije pada Carigrada.

Pri odreivanju granica nove patrijarije, Makarije se djelomino drao etnikog naela, te je

odustao od nekih krajeva na jugu koji su pripadali Duanovoj patrijariji, a koji su etniki biligrki. Pod jurisdikciju obnovljene Peke patrijarije potpalo je tada podruje sjeverno odBudima do ispod tipa i Radovita na jugu, zahvaajui Samokov i Rilski manastir na

jugoistoku (vidi sliku). Teritorijalna rasprostranjenost Peke patrijarije odrazila se i utitulaturi patrijarha Makarija. Jovan Radoni upozorava da patrijarka titula sadri etiriglavna dijela, a to su: Srbija, Bugarska, zapadno Primorje, i gornje Podunavlje, tj. Ugarska. 28

Vasa ubrilovi navodi da je od starih oblasti nekadanje Peke patrijarije pre turskenajezde nova Peka patrijarija dobila Severnu Makedoniju sa Skopljem, od ZapadneBugarske oblast ustendila i Samokova, oblasti srednjovekovne Srbije i Zete izmeu Dunavai Jadranskog mora, zatim nove dijaceze u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj iSlavoniji sa Sremom i u Ugarskoj, ak tamo do Budima. 29 Ovdje je vano naglasiti da je

Makarije prvi od pekih patrijarha koji se naziva i patrijarhom Bugara.30 Na tom velikomprostoru koji je obuhvatila Peka patrijarija, patrijarh Makarije obnovio je opustjele eparhijei u njima postavio episkope, a postoji i podatak da je Makarije pod svojom upravom imao oko40 eparhija.

Obnavljanje Peke patrijarije omoguilo je veu osobnu i imovinsku sigurnost, ekonomskojaanje manastira i stanovnitva, to je patrijariji osiguralo redovno plaanje danka sultanukoji je iznosio 100.000 aki, a dovelo je i do procvata monakog ivota u manastiru,

pojaavanja prepisivake djelatnosti i sl. Takoer je omogueno uspostavljanje redovnogstanja u Srpskoj crkvi, koje je naruavano jo od vremena kada je carigradski patrijarh Kalist

bacio anatemu na cara Duana i na patrijarha Joanikija, a time i na Srpsko Carstvo ipatrijariju.

2.4. Peki patrijarsi od 1557. do 1690. i njihov odnos s Osmanlijama

Prema R. M. Grujiu, patrijarsi obnovljene patrijarije izmeu 1557. i 1690. su: Makarije(1557.-1547.), Antonije (1572.-1575.), Gerasim (1575.-1586.), Savatije (1587.), Nikanor,Jerotije (1589.-1591.), Filip (1592.), Jovan (1592.-1614.), Pajsije (1614.-1648.), Gavrilo I.Raji (1648.-1655., 1659.), Maksim (1655.-1674. do 1681.), Arsenije III. Crnojevi (1674. do1690.-1706.).31Prvi patrijarsi (do Jovana Kantula) uglavnom su bili iz roda Sokolovia. Kao i Makarije, i

njegovi nasljednici oslanjali su se na osmansku vlast to je bitna karakteristika epoheSokolovia, koja je srpskom narodu donijela mnogostruke koristi. Makarije Sokolovi, prvipeki patrijarh nakon obnove 1557., normalizirao je stanje u Pekoj patrijariji, uspostavio jejurisdikciju nad podrujem koje je prelazilo granice ekumenske patrijarije i prisvojio je titulu"... Bojom milou patrijarh peki i svih Srba i Bugara i ostalih"32, koju e nositi njegovi

28 J. RADONI,Rimska kurija i junoslavenske zemlje, 8.29 V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva., 173.-174.30 "Od tada naziv Bugara ulazi stalno u titulaturu pekih patrijarha sve do ukidanja Peke patrijarije 1776."; .SLIJEPEVI, Istorija srpske pravoslavne crkve, 310.; titula pekog patrijarha glasila je i presto srpski,presto sve srpske zemlje, arhiepiskop sve srpske zemlje i pomorske, patrijarh Srba i Bugara i drugihzemalja; V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva., 168.

31 Radoslav M. GRUJI, "Peka patrijarija",Narodna enciklopedija SHS, knj. III., 399.32 . SLIJEPEVI,Istorija srpske pravoslavne crkve, 342.; usporedi s: Ljubomir STANOJEVI, Stari srpskizapisi i natpisi, knj. 1., Beograd, 1902.

8


9/20

nasljednici do konanog ukidanja Patrijarije 1766. Upravo zahvaljujui obazrivoj politiciSPC prema Osmanskom Carstvu u epohi Sokolovia, Peka patrijarija priznata je odosmanske vlasti, a njihov odnos, bar u poetku, bio je snoljiv. Takav pravac politike SPC

promijenio je patrijarh Jovan Kantul (1592.-1614.), koji je u povijesti ove crkve poznat kaoprvi patrijarh poslije obnove 1557. koji je napustio dotadanju politiku oslonca na Osmanlije

okrenuvi se prema Zapadu. Za svog patrijarhovanja bio je sudionik u akciji zapadnih dravaza osloboenje Balkana od osmanske vlasti, iako su u to vrijeme Osmanlije snano nadiraliprema sjeveru i zapadu, a i unato tome to je papa Klement VII. od njega traio da prihvatiuniju te davao slaba obeanja za pomo oko obnove srpske drave.

Od kraja XVI. do kraja XVIII. stoljea Srpska crkva se, izuzimajui jedino vrijeme patrijarhaPajsija (1614.-1647.), nalazila u stalnoj borbi s Osmanlijama. tovie, od vremena patrijarhaJovana vrhovi SPC angairali su se koliko toliko u otvorenoj borbi protiv osmanske vlasti. Utom razdoblju osmanski velikai i vojniki starjeine preotimali su imanja, nametane su velikeglobe pod razliitim izgovorima, traen je mito za rjeenje svakog pitanja, a lokalne vlastisustavno su globile kransko stanovnitvo po gradovima pod razliitim izlikama. Upravo na

toj osnovi srpski crkveni poglavari stali su na elo narodnoga pokreta. No tu valja naglasiti daje crkva kao organizacija drutvene elite, u prvom redu, morala traiti da netko garantiranjezinene povlastice te je kroz poziv u pomo protiv osmanske vlasti, ali i radi ouvanja

povlastica, traila protektorat stranih sila nad srpskim narodom (Habsburgovci, vladari uItaliji, papa, ruski car). Zato pokreti i ustanci potkraj XVI. i u XVII. stoljeu, koje predvodecrkveni poglavari, nemaju oslobodilako obiljeje u pravom smislu te rijei. Srpska crkva nijeni javno ni tajno postavila politiki program punog osloboenja naroda koji je predstavljala,nego su to bili samo pokreti protiv osmanske drave, kojima je, dodue, obian puk davaoudarnu snagu i u njima stihijski izraavao svoje oslobodilake tenje.Osim to je vodila narod u borbu protiv Osmanlija, SPC borila se i protiv pokuaja prevoenjana uniju koji su dolazili sa Zapada od Rimokatolike crkve, a i protiv Carigradske patrijarije,

pod ijim su utjecajem grki vladike posezali ne samo za eparhijama Peke patrijarije nego iza patrijarkim prijestoljem. U takvim tekim okolnostima SPC sve se vie okretala

pravoslavnoj Rusiji, a njezini su vladari esto bili iroke ruke prema njoj kad je bila potrebnapomo.

Za patrijarhovanja Jovana Kantula pojaava se osmanski pritisak na crkvu i narod. Sveenicisu ubijani, pljakane su crkve i manastiri, poveavani su nameti, pustoeni su gradovi, narod

je stradavao, a najjai udarac zadao je Sinan-paa zapovjedivi da se moi Sv. Save odnesu izmanastira Mileevo i spale.33 Ipak, crkvena organizacija izdrala je potrese i nije se rasula. NoJovanova odanost Zapadu, kojim se na kraju razoarao, nije dovela samo do pogoranja

poloaja naroda, nego je i njega stajala ivota. Osmanlije su ga odveli u Carigrad i objesili.Jovanov nasljednik Pajsije (1614.-1647./8.) pokuao je ponovno uspostaviti dobar odnosizmeu SPC i osmanske vlasti , ali nije elio prekinuti sve veze s Rimskom kurijom,duhovnim i vjerskim centrom Zapada. Osim toga, politiki se poeo okretati prema

pravoslavnoj Rusiji. Pajsije je uoio da bi, nasuprot velikoj vojnoj snazi Osmanlija, svakipokuaj Srba za osloboenje zavrio neuspjehom, te je u skladu s tim zauzeo politiki stavprema osmanskoj dravi. Iako je poloaj crkve i naroda u njegovo vrijeme bio teak, bio jebolji nego za patrijarha Jovana. Koliko toliko sreeno stanje u crkvi omoguilo je pojaanjeprepisivake i sakupljake djelatnosti, obnavljanje starih crkava i gradnju novih34, oslikavanjemanastira i sl., u emu je i sam sudjelovao.

33 Moi Sv. Save spaljene su na Vraaru u travnju 1594. ili 1595. godine.34 Prema odredbama erijata gradnja novih crkava nije bila doputena.

9


10/20

Takvo dosta sreeno stanje u crkvi preuzeo je Pajsijev nasljednik Gavrilo Raji (1648.-1656.).No u njegovo vrijeme stanje se pogoralo. Manje obazrivo od svog prethodnika, Gavrilo jeprodubljivao veze s Rimom i njegovim misionarima koji su dolazili u srpske krajeve. Osimtoga, pod izlikom da ide traiti milostinju za svoju crkvu, odlazi u Rusiju, gdje jedno vrijeme

zastupa ruskog patrijarha, a na kraju se, pod pritiskom okolnosti, odluio trajno ostati u Rusiji,a svoju pratnju poslao je u Srbiju predloivi da se bira novi patrijarh. Oko 1655. novipatrijarh postaje Maksim. Iz nepoznatih razloga, Gavrilo se uskoro vratio u domovinu, eleiponovno zauzeti patrijarko prijestolje, no Osmanlije su doznali za njegov dug boravak uRusiji pa su ga objesili.

Patrijarh Maksim (1655./6.-1674.) puno je putovao po patrijariji i izvan nje, uglavnom da biprikupio priloge za crkvu za plaanje daa Porti i da bi vjerski osvjeivao narod. Odravao jeveze s Rimskom kurijom, iako se protivio uniji s Katolikom crkvom. Nije odravao nitjenje veze s Rusijom, a s dosta je panje uvrivao pravoslavlje u zemljama sjeverno odSave i Dunava. Sigurno je da je, kao i njegovi protivnici, jo uvijek zadrao titulaturu pekih

patrijarha kakva je bila od Makarija Sokolovia. Vjerojatno zbog bolesti, Maksim se povlaiiz aktivne uprave crkvom, a njegov nasljednik postaje Arsenije III. Crnojevi (1674.-1690.).Arsenije III. vremenom je postao glavni duhovni i politiki predstavnik ne samo srpskognaroda, nego i ostalih pravoslavnih krana, a teio je i podvrgavanju katolikog puanstva

pod svoju vlast. esto je putovao po patrijariji , uz oruanu pratnju, to je bio dokaz da jeuivao podrku osmanskih vlasti.

Nakon neuspjeha velikog osmanskog pohoda na Be 1683., na poticaj pape Inocenta XI.,kranske drave - Habsburko Carstvo, Mletaka Republika, Poljsko-Litvanska Unija, aneto kasnije i Rusija, sklapaju savez Svetu Ligu radi konanog protjerivanja Osmanlija sBalkana. Nakon pada Beograda i zbog daljnjeg napredovanja habsburke vojske, Osmanlijesu se morali povui do Nia. Habsburka vojska razdijelila se na dva krila, jedno je doprlo doPirota, a drugo je upueno preko Prokuplja da bi izbilo na Jadransko more i tako odsjeklo BiHod Osmanskog Carstva. Za to vrijeme iz Primorja su Mleani prodirali dublje u Crnu Goru. Utakvoj situaciji i Arsenije III. poeo je, ini se, vjerovati da e OsmanskoCarstvo propasti pa

je i on, vrhovni predstavnik Srpske crkve i naroda, morao odluiti za koga e se opredijeliti.Pristane li uz zapadne sile, Habsburgovce i Mletaku Republiku, prijeti opasnost pravoslavljuod Katolike crkve. S druge strane, Osmanlije su (iako im je bila potrebna bar neutralnostsrpskog naroda u ratu s kranskim dravama) pojaali pritisak na narod, srpske crkve imanastire, a eljeli su uhititi i ubiti i patrijarha (jednom su imali uspjeha u uhienju). Stoga jeArsenije III. odluio pobjei u Crnu Goru. U meuvremenu, habsburke postrojbe podgeneralom Piccolominijem zauzele su Pe i Prizren. General je traio da se patrijarh Arsenije

odmah vrati u Pe ako je elio sauvati svoj poloaj

35

, to je Arsenije prihvatio, a potom jeotiao u Prizren gdje je nakon pregovora s Piccolominijem dobio zatitni list na osnovikojeg je mogao obavljati svoju dunost patrijarha. Za to vrijeme Osmanlije su pripremali

protuofenzivu. Veliki vezir Mustafa-paa uprili (1689.-1691.) shvatio je vanost kranskeraje u borbi protiv kranskih drava te je u studenom 1689. izdao tzv. NIZAM-EDID (novired), prema kojem je raja plaala kao porez samo glavarinu od 1 forinte. Jo iste godineuprili je proglasio amnestiju za sve ustanike prebjegle na habsburku stranu samo da binaselio opustjele srpske krajeve. Ubrzo je general Piccolomini umro od kuge, a meu carskimgeneralima nije se naao nitko tko bi uz sebe tako vrsto mogao vezati srpske mase.Osmanska vojska sve je vie jaala. Poetkom 1690. poelo je povlaenje habsburke vojske.U rujnu iste godine palo je Smederevo, a ubrzo potom Osmanlije su osvojili i Beograd i

ponovno preli Savu i Dunav. Povlaenje habsburke vojske prema sjeveru uzrokovalo je35 J. RADONI,Rimska kurija i junoslavenske zemlje, 399.

10


11/20


12/20

popravljaju stare (iako ove zabrane nisu vrijedile, naravno, ako se plati odreeni iznos Porti zadoputenje), zabranjivano je takoer javno vrenje vjerskih obreda, zvona nisu smjela zvoniti.Krani i idovi nisu uivali ni zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred osmanskimsudovima. Primjerice, postojalo je naelo da krani nisu mogli podii tubu protivmuslimana, a ni njihovi iskazi nisu mogli biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana,

to je nedvojbeno bila pravna diskriminacija. Osim toga, svi nemuslimani bili su duni plaatidizju (glavarinu), ime su iskazivali zahvalnost sultanu to ih dri na ivotu.40to se krana tie, openito je vrijedilo pravilo da je kranska raja duna iskazati pokornosti tovanje muslimanskim poglavarima, ne samo zato to su zauzimali vii drutveni poloajnego i zato to su muslimani. Osmanlije su bili skloniji Pravoslavnoj crkvi nego Katolikojcrkvi (crkvi njihova glavnog neprijatelja Habsburgovaca). Na katoliku crkvu gledalo senepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status da nastavi djelatnost.41Jedan od razloga bio

je to to su pravoslavci imali sredinju vlast u Carstvu, a katolici izvan njega. Naime,katolikibiskupi bili su podreeni papi i nikad nisu prihvatili osmansku investituru, za razliku odpravoslavnih episkopa, koji su bili podreeni crkvenom poglavaru kojeg je potvrivao sultan.U svezi s tim, katolike sveenike drali su potencijalnim pijunima stranih sila, pogotovo jer

je njihov vrhovni poglavar papa bio glavni inicijator protuosmanskih ratova.42 Sve je todovelo do razliitosti pravnog poloaja Pravoslavne crkve u odnosu na Katoliku crkvu, to senajbolje oituje u injenici da je Pravoslavna crkva uivala iru autonomiju i da je njezincrkveni poglavar u oima Porte predstavljao ne samo duhovnog nego i svjetovnog vounaroda (to se, izmeu ostalog, oituje i po pravu patrijarha da donosi odluke u sudskimsporovima svojih vjernika, kao to su, primjerice, brane razmirice, pitanje oporuke i sl.).

Naime, katoliki biskupi nisu imali pravo sudske ovlasti nad svojim vjernicima, niti se negdjespominje latinska nacija s biskupom na elu u rangu vezira ili pae; tovie pred osmanskimvlastima katolike su zastupali predstojnici redovnikih samostana (npr. provincijali,gvardijani i sl.), a biskupi su bili u pozadini. Iz svega toga moe se zakljuiti da su katolici

pod osmanskom vlau uivali tek pasivnu snoljivost, a od katolikih vjerovjesnika u sklopuOsmanskoga Carstva jedino su franjevci, zahvaljujui privilegiranosti od sultana, kolikotoliko slobodno propovijedali katolianstvo.43 Takvu situaciju, SPC nastojala je iskoristiti za

pridobivanje pripadnika drugih religija (ukljuujui i katolike) za prelazak na pravoslavlje, priemu je imala potporu same Porte, a u emu je imala dosta uspjeha.4440Dizja je arapska rije, potjee od glagola gezaun, to znai nagraditi, platiti, dostajati. Kao termin ona imasmisao protunaknade, jer onaj koji daje dizju dobiva pravo na zatitu, sigurnost ivota i imetka, stjee sloboduvjeroispovijesti i graanska prava poput muslimana. Dizja pripada u kategoriju poreza koji se baziraju nanaelima erijata. Davali su je samo nemuslimani, i to samo odrasli mukarci. Po pravilu, nemuslimani nisu bilivojni obveznici i zato je ovaj porez bio obvezatan za njih kao znak njihove lojalnosti prema dravi. Dakako, bilo

je i onih koji su bili osloboeni davanja dizje, a to su: ene i djeca, slijepi ljudi, bolesnici, starci, sveenici i sl.41 O tome svjedoe brojni fermani i berati koje je Katolika crkva dobila od turskih vlasti; Krunoslav Stjepan

DRAGANOVIC,Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog podruja u vrijeme vladavineTuraka, Mostar, 1991., 88.42 Laszlo HADROVICZ, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlau, 55.; Turci smatrahu Papunajsposobnijim meu vladarima da u krana probudi oduevljenje i kranske vladare potakne na rat kako biTurcima nanosili zlo., K.S. DRAGANOVI,Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 90.43Historija naroda Jugoslavije, Zagreb, 1958., 595.-599.; o poloaju franjevaca i katolika u Osmanskom Carstvuvidi i: Sreko DAJA,Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991., 127.-183.44 U tu svrhu, na primjer, od obnove 1557. SPC nastoji prisiliti katolike na plaanje pravoslavnih crkvenihnameta, za to je nerijetko imala dozvolu osmanskih vlasti, a zbog ega su katolici bili proganjani pa ak i

batinani. Posljedica takva tretmana od SPC bio je prelazak katolika na pravoslavlje. Spomenutomproblematikom opirnije se bavio ve spominjani K. S. Draganovi. On kao uzroke te pojave navodi ne samopravno i stvarno pogodniji poloaj pravoslavlja u odnosu na katolicizam, koji je omoguio ikaniranje i progonkatolika, nego i mjeoviti brak, naseljenost katolikih obitelji u isto pravoslavnim podrujima, te jadno

unutarnje stanje katolike crkve, koje se najvie odraavalo u nedostatku sveenstva na podruju podosmanskom vlau, potom u nepotivanju obveze uvanja rezidencije od strane biskupa, te kroz stalne sporovemeu biskupima oko biskupijskih granica kao i kroz biskupske sukobe s franjevcima; Ivo Pilar, pak, izlaui

12


13/20

Dakle, osmanski pravni sustav, izraen prije svega kroz naela erijatskog prava, pruio jemogunost da kransko obiajno pravo i kranska jurisdikcija i dalje ive. Taj je sustav i uvjersko-pravnim i u graansko-pravnim odnosima pripadnika iste vjere (u onim stvarima iodnosima koji se nisu sukobljavali s dravnim interesima) legalizirao odravanje kranskoga

pravosua i tolerirao kransku samoupravu. Na taj nain otvarao se put za politiko

povezivanje i suradnju osmanske drave s kranskim grupama razliitog podrijetla (bezobveze da prime islam). Postojanje krana koji su htjeli suraivati i nepostojanje vjersko-pravnih smetnji za takvu suradnju otvorili su put povlasticama, bez kojih se osmanskavladavina na Balkanu ne bi mogla uvrstiti.erijat je pruio osnovni preduvjet za rjeavanje vjersko-politike situacije (naroito pitanjalegalizacije kranskih crkava) u Osmanskom Carstvu: pravnu osnovicu tolerancijekranstva, odnosno kranske vjerske zajednice. Ta je tolerancija ujedno bila i pravno-

politika nunost. Tonije, toleriranje ili spreavanje zuluma provincijskih vlasti premakranskoj vjeri, crkvi i crkvenim institucijama ovisilo je ponajvie o politikim interesimaOsmanskoga Carstva. Kad je u Srbiji bio potreban mir, sultan je u duhu naela tovanja tuevjere izdavao pojedinim manastirima zatitne diplome, zabranjivao je irenje nasilja i pljake,

a prekriteljima je prijetio kaznama. Dakle, u Osmanskom Carstvu nije bilo tono utvrenogopeg zakona ili propisa na osnovi kojeg bi bili regulirani odnosi izmeu drave i pojedinihkranskih crkava. Osim pojedinanih "zatitnih" listova, postojali su jo pojedinani osobniakti, berati,fermani i sl., no oni nisu bili ni trajni ni opi. Vrijedili su samo za odreenu osobute za vrijeme ivota ili uprave onoga koji ih je izdao. Nikako se ne smije zaboraviti da su naosvojenom podruju Osmanlije zatekli nekoliko kranskih crkava, pa su svoju politikumorali prilagoavati svakoj od njih. Morali su i spomenuto naelo vjerske tolerancije

prilagoditi vlastitim potrebama, tj. od njega nainiti jedno konstruktivno pravilo. To jeostvareno kroz odgovarajue dravne akte kojima je omoguena legalnost odreenihkranskih crkava. Takav akt bio je i ukaz o imenovanju (berat), koji je sadravao povlastice

privilegiranih osoba u Osmanskom Carstvu, a koji je dodjeljivan i crkvenim dunosnicima(od episkopa do patrijarha). Prema tome, beratje bio materijalni izraz autonomnih pravakranskih crkava.45 Takvim dravnim aktom obnovljena je i Peka patrijarija 1557. godine,ime je i Srpskoj crkvi osigurano priznanje njezinih autonomnih prava.

3.2. Nadlenosti patrijarha u Osmanskom CarstvuNa osnovi odluke sultana 1557. godine provedeno je obnavljanje Peke patrijarije.46 Razlogtome djelomino treba traiti u znatnoj ulozi Srba tijekom osmanskih osvajanja u junojUgarskoj. Osim toga, dravna politika bila je takva da se nije ilo za tim da se ljudi na silu

preobraaju na islam, nego da se takvim tolerantnim postupanjem prema nemuslimanima driitava zemlja u pokornosti, da se iz nje izvlai novac, ljudstvo i prihodi, da bi se mogli

nastaviti osvajaki pohodi, a i da bi se zadovoljile potrebe u ostalim dijelovima Carstva.

problem junoslavenskog pitanja, takoer se osvre na tu pojavu, te govorei o prelasku katolika na pravoslavljenavodi da se privlana snaga srpske narodne crkve posebno oitovala u injenici da je katoliki brak nerazrjeiv,a pravoslavni brak nije bio takav. Dakle, rastavljeni katolik treba samo prijei na pravoslavlje pa se moe

ponovno oeniti, usprkos tome to njegov katoliki brak jo traje, a upravo se ta pogodnost uvelike iskoritavalona slavenskom jugu Monarhije;vidi: K. S. DRAGANOVI, Masovni prijelaz katolika napravoslavlje, 83.-153.;Ivo PILAR,Junoslavensko pitanje, 172.45 Mirko MIRKOVI,Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, 170.46 Ovdje bih upozorila da neki autori misle da je obnavljanje Peke patrijarije 1557. izvedeno na osnovi berata,a neki na osnovi hatierifa. Tako, primjerice, Mirko Mirkovi navodi da je obnavljanje Patrijarije 1557.izvedeno na osnovi hatierifa: "Makarije je ot brata svoego velikago vezira turskago carskim atierifom vsa

monastiri i cerkvi ponovil" (M. MIRKOVI,Pravni poloaj ikarakter srpske crkve pod turskom vlau, 88.). Sdruge strane, Stanoje Stanojevi navodi da je to uinjeno na osnovi berata; vidi: S. STANOJEVI, Istorijasrpskog naroda, 253., itd.

13


14/20

Patrijarh kao poglavar Pravoslavne crkve bio je jedina slubena veza srpske vjerske zajednices Portom. to se izbora patrijarha tie, crkveno-laiki sabor bio je organ s kanonskim pravomodluivanja o izboru crkvenih poglavara. Izborni sabor predstavljali su crkveni dunosnicikoji su inae sainjavali drugi organ Peke patrijarije, arhijerejski sabor, te domai pripadnicidrutvene elite koji su redovito zauzimali poloaje u osmanskoj vojno-upravnoj organizaciji.

Poslije izborne procedure u crkvi, ekalo se na sultanov akt odnosno berat. Do izdavanjaberata, odluka izbornog sabora mogla se drati samo crkveno-pravno ali ne i javno-pravnovaljanom. Rijeju, bez potvrde Porte patrijarh nije mogao stupiti na dunost. To je vrijedilo i

pri imenovanju eparha (mitropolita i episkopa) na njihove dunosti. Iz toga se vidi da je beratbio jedinstveni pravni akt posebne vrste, u kojem se manifestirala volja drave. PatrijarsiSrpske crkve dobivali su beratnakon to su uplatili peke(taksu za imenovanje), a uz to jeunaprijed morala biti priloena i redovna godinja daa (kesim). Zanimljivo je da je uCarigradu u sklopu financijskog odjeljenja, Defterdarove porte, pod rukovodstvom velikogdefterdara, glavnog sultanova zastupnika u svim pitanjima dravne blagajne, postojalacrkvena kancelarija (Kalem-i Piskopos) u kojoj su voene knjige o crkvenim organizacijama,ukljuujui i Peku patrijariju. Dohodak od pravoslavnih crkava prozvan je do sredine

XVIII. stoljeaKalem-i Piskopos Mukataasi, po emu je crkva slovila kao mukata, tj. dravnodobro zakupnik kojega ima tono utvrene obveze prema dravnoj blagajni. U tom pogleduSPC prema dravi je imala dvije vrste novanih obveza, a to su ve navedenipekei kesim.

Peke oznaava dadbinu utvrenog iznosa za svaku patrijariju i svaku njezinu eparhiju.Koliko je poznato, peke Peke patrijarije sve vrijeme njezina trajanja iznosio je 100000aki, a eparhijski pekei iskazani su na tri naina: u dukatima i akama, samo u dukatima, isamo u akama, a u konanici je zbroj svih eparhijskih pekea dostizao visinu jednog

patrijarkog pekea ili visinu godinjeg kesima (koji su po patrijarijskim rubrikama bilipodjednake visine).47Kesim, kao druga crkvena obveza, bio je godinji danak koji je patrijarhu odreenom roku morao poloiti Carskoj blagajni. Kesim Peke patrijarije iznosioje dokraja XVII. stoljea 100000 aki, nakon teritorijalnih gubitaka krajem tog stoljea snien jena 70.000, a sredinom XVIII. stoljea bio je podignut na 90.000 aki. Podrijetlo spomenutihdadbina treba traiti u islamskoj prolosti ( npr. peke se spominje jo od seldukoga doba)koja upuuje na to da su to zapravo stare dadbine feudalne ovisnosti, tj. vazalske dadbine. Aako se uzme u obzir da je patrijarh imao dvije vrste novanih obveza prema dravi i da je, u

povoljnim okolnostima, na svom poloaju mogao ostati do kraja ivota zahvaljujui tekobinom aktu o postavljanju, a ne kanunu (zakonu), koji je bio samo privremen, moe sezakljuiti da je njegov status bio vie nalik statusu zakupnika i da je usprkos svim

povlasticamapatrijarh tek bio vjerski poglavar pokorene raje, a obnova Peke patrijarije teksvrhovito politiko rjeanje, to ini pretjeranom teoriju nekih srpskih povjesniara da jePeka patrijarija bila drava u dravi.

U Osmanskom Carstvu bilo je ope pravilo da se promjenom na prijestolju ponovno uplaujepeke, odnosno moli obnova berata. Iz toga Porta nije imala samo fiskalnu korist (jer jepromjena na patrijarkom prijestolju znaila udvostruenje crkvenih obveza) nego jeprovodila i politiku reviziju dratelja berata. Dok se revizija ne bi obavila, trajalo je stanjesuspenzije povlastica, a tada ni crkveni starjeine nisu mogli obavljati svoju funkciju.Vlast Pekog patrijarha zasnivala se na odredbama sultanskog ukaza o imenovanju. Drava jeu skladu sa svojim potrebama precizirala patrijarhova prava u koja su spadala: upravna iupravno-disciplinska prava, u odnosu na kler, ekonomska prava, u odnosu na crkvene posjedei materijalnofinancijske interese patrijarije i civilno-pravna prava u podruju naslijea i

braka, u odnosu na laike i kler.U upravna i upravno-disciplinska prava pripadalo je, primjerice, pravo patrijarha da sa

sinodom postavlja mitropolite i episkope, uz prethodnu obveznu notifikaciju sultana, zatim47 O podrijetlu, znaenju i iznosupekea i kesima vidi: Radmila TRIKOVI, "Srpska crkva"., 66.-77.

14


15/20

pravo patrijarha da rjeava upravna i organizacijsko-personalna pitanja nieg klera(parohijskog sveenstva), pravo odreivanja disciplinske kazne prijestupnicima iz redovaklera i sl. Osmanskim organima vlasti bilo je zabranjeno upletati se u to.Patrijarhu su od osmanske vlasti bila priznata i ekonomska prava. tovie, da bi osigurala

plaanje predvienih taksa za berati redovite uplate godinjega danka sultanu od strane SPC,

osmanska vlast pomagala je patrijarhu u ostvarenju njegovih ekonomskih prava premacrkvenim posjedima i crkvenim ekonomskim objektima. ak se stavljala i u slubu njihovepojaane zatite. Patrijarh je takoer mogao upravljati crkvenim imanjem, a imao je i pravoubiranja daa od naroda, sveenika i kaluera.Postojao je duboki interes sultana i patrijarha da financijska djelatnost crkve bude korektna,

jer je od nje ovisilo namirivanje fiska, a i prikupljanje patrijarhovih osobnih daa.48

Zanimljivo je da je u vrijeme kupljenja godinje dae patrijarh dobivao obiljeja dravnogorgana. Mogao je nositi oruje, promijeniti odjeu, a osmanski upravni organi nisu smjeliometati patrijarha i njegove egzekutore dok kupe dae.Osim na crkvene osobe, crkvena jurisdikcija protezala se, u stanovitom smislu, i nasvjetovnjake, to je stvaralo osnovu za odnose izmeu visokog sveenstva i naroda, a to je

bilo dosta vano jer je visoko sveenstvo imalo dosta povran nadzor nad duhovnim ivotomsvoje pastve, za razliku od nieg sveenstva i manastira, koji su zasluni za odravanje veza snarodom.Civilno-pravna prava patrijarha u podruju naslijea i braka odnosila su se i na laike i na kler,to je bez dvojbe znailo da se crkvena jurisdikcija, u stanovitom smislu, protezala i nasvjetovnjake. U nadlenosti patrijarha bilo je i brano pravo, pravo rjeavanja razvoda braka,to je mogao prenijeti i na episkopa, pravo donoenja odluka o uklanjanju branih smetnji, te

pravo naplaivanja enidbene takse.49Patrijarh je takoer imao pravo prisvojiti imanje bez nasljednika sveenika, kaluera,episkopa i mitropolita (tzv. ius caducitatus). Uz to je imao i pravo suenja u isto graanskimsporovima, a u gradovima je potvrivao i prava pojedinih esnafa.Ovdje valja naglasiti da je visoko pravoslavno sveenstvo obavljalo svoje sudake funkcije ikao zemaljski namjesnik boanske svemoi, a ne samo kao predstavnik javne vlasti. Prematome, opomene i disciplinske kazne koje su izricali, te presude koje su donosili, vjernici sudoivljavali kao djeli boanske objave s kojim se svakako trebalo uskladiti. Stoga se moezakljuiti da je civilnom jurisdikcijom pravoslavno sveenstvoimalo jak utjecaj na privatni idrutveni ivot svojih vjernika, to je omoguavalo ne samo jaku vezu izmeu naroda i crkvenego i izmeu Pravoslavne crkve i osmanske politike vlasti, jer su na taj nain u oimaOsmanlija bili i dravni dunosnici, a pred sudom su uivali stanovite povlastice i mogli su

biti optueni samo pred Divanom.50

Radi uspjenog ostvarivanja tih nadlenosti patrijarh je bio pravno zatien od uplitanja

pojedinih organa u njegove poslove te je stoga i njegova osoba uivala povlateni tretman.

51

No, nadlenost patrijarha obiajno-crkvenog podrijetla bila je neto drukija. Spomenutipravni akti patrijarhovu vlast u vjerskim stvarima definiraju kao apsolutnu nad svim

48 tovie, osmanska se vlast, vjerojatno jer ba nije vjerovala u uspjenost patrijarkih unutarnje-crkvenihsankcija pri kupljenju daa, stavljala u slubu patrijarhove pojaane zatite. Naime, u sluaju neizvrenjafinancijskih obveza bile su predviene dvije mogunosti: patrijarh je mogao zbaciti mitropolite, vladike, popovei kaluere koji nisu htjeli platiti dae, ali je o tome morao obavijestiti sultana, ili je patrijarh mogao obavijestitisultana o protivljenju pripadnika klera da plati predviene dae, pa bi onda sultan izdao "potreban ferman, pokom e mu miriju i ostale takse vlast naplatiti i predati"; M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve,98.49 enidbene takse iznosile su 400, 800 ili 1200 aki, ovisno o tome je li to bio prvi, drugi ili trei brak.50 L. HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva, 57.-60.

51 Tako u beratu sultana Mahmuda namijenjenom patrijarhu Arseniju IV. pie: " U patriarii ovoi nee se smetiniko u poslove patriarhove meati i u linost njegovu dirati"; M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpskecrkve, 100.

15


16/20

pripadnicima vjerske zajednice duhovnog i laikog reda. No u unutarnjim crkvenim odnosimanjegova nadlenost bila je donekle ograniena od kolegijalnih organa Srpske crkve -

patrijarkog sinoda i sabora. Naelo sabornosti odralo se u osmanskom razdoblju sve doXVIII. stoljea. Sve vanije iz odnosa crkve i drave, te iz ivota vjerske zajednice, patrijarh

je rjeavao sa sinodom. No pred dravom vjersku zajednicu predstavljao je iskljuivo

patrijarh. On je dran iznimnim pravnim subjektom i ovlatenim uivateljom autonomnihpovlastica.Sve do ukidanja Peke patrijarije 1766. sinod se nije spominjao u osmanskim pravnimaktima. S gledita Porte on nije ni postojao. No obvezatan po crkvenom ustrojstvu, a bezizriito negativnog osmanskog stava prema njemu, sinod je bio jedan od stvarnih imbenikaostvarivanja i vrenja crkvene autonomije.Drava nije imala pretenzije pokoriti eparhijsko sveenstvo. Ona se s njim nije ni povezivalate ga je drala objektom vrhovne crkvene uprave.

3.3. Financijski poloaj Srpske pravoslavne crkve

Crkvene financije bile su jedino otjelovljenje ekonomsko-pravnog jedinstva SPC. Osmanskozakonodavstvo to je podravalo te se na taj nain pokazalo da je dri materijalno-financijskom cjelinom. Upravo preko takva sustava daa SPC materijalno je osiguravalavlastitu autonomiju. Dae i takse u korist crkve, djelomice njihovu visinu, a i njihove glavnekorisnike odreivala je drava beratom. Patrijarh je uglavnom ubirao miriju, takse zavizitaciju, milostinju, brane takse, po 12 aki od svake kue i po jedan dukat od svakoga

popa. To su bile osnovne dae i takse koje je primao na osnovi berata, a drava je jamilanjihovo nesmetano prikupljanje.Mirija je redovno prikupljana, potom je preko eparhijskih starjeina dostavljana patrijarhu, azatim je bila predana carskoj blagajni.Vizitacija - osobno ili preko svojih vizitora patrijarh je obavljao inspekciju eparhija. Ta taksasluila mu je kao sredstvo uzdravanja na estim putovanjima. Njome su bili optereenivjernici eparhije, odnosno odreene crkvene opine. S obzirom na pompu koja je okruivala

patrijarha na putovanjima i na njegove materijalne potrebe, taksa za vizitaciju bila jeogromna, a vjernicima je teko padala.Porez od 12 aki, koji se patrijarhu godinje isplaivao od svakog doma, takoer je bio teak,tim vie to je svaka kua, u otprilike isto vrijeme, morala po 12 aki davati i mitropolitu iepiskopima. Da bi olakala poloaj obveznika osmanska vlast odobrila im je da tu obvezumogu plaati u naturi.52

Milostinja je organizirano ubirana u novcu i u naturi. Vjernici su je davali s razliitimmotivima: za itulju, molitvu, oprost i sl. Kao jedan od oblika milostinje vrlo je poznata tzv.

TEPSIJA ili KUTIJA PEKA. Za nju vjernici nisu davali priloge prilikom svih crkvenihslubi, nego samo u vrijeme praznika koji je patrijarija odredila kao dan darivanja.53

52 Da bi olakali vlastiti poloaj, porezni obveznici sluili su se i drugim metodama. Primjerice, oni su u vrijemeprikupljanja navedenog poreza prividno sjedinjavali svoje domove, stvarali prividne porodine zadruge pa jejedinica oporezivanja bio samo dom starjeine. Drava je to drala nezakonitim i suprotnim financijskiminteresima crkve. Pored toga, Sreko Daja, primjerice, navodi kako je za osmanske vlasti u graninoj provincijiBosni bilo tee izraditi potpune deftere i za dizju jer je bilo vee mogunosti skrivanja od poreznih slubenika

privremenim bijegom na neosmanski teritorij; S. DAJA,Konfesionalnost i nacionalnost Bosne iHercegovine,87.

53 Uz KUTIJU PEKU postojale su jo SIROTINJSKA i JERUZALEMSKA KUTIJA (ta druga vjerojatno jenastala kao izraz solidarnosti Srpske crkve s jeruzalemskim dijelom ekumenske crkvene zajednice); M.MIRKOVI,Pravni poloaj i karakter srpske crkve,143.

16


17/20

Osim toga, ubirane su i takse za vjenanje i za razvod braka, a to se obveza premamanastirima tie, vjernici su davali razne darove, naknade za zavjetanja i druge crkveneusluge.Patrijarh je stjecao sredstva i na stvaranju zaklade.Kalueri su davali miriju, milostinju (koju su i sami prikupljali54), taksu za vizitaciju, a i dae

na manastirske proizvode.I financijsko-pravni poloaj arhijereja bio je u osnovi reguliran osmanskim zakonodavstvom.Plaali su miriju, davali su novane dae odpanaura, ajazama ili ljekovitih izvora, porezaod koe i sl. U te dae pripadala je i milostinja (iako je ona ujedno i vaan eparhijski prihod).

Na inspekcijskim putovanjima eparsi su primali taksu za vizitaciju koja je bila nia odpatrijarijske. Uz to su ubirali popovski dukat i neke obredne i crkveno-upravne takse.55 Jedanod najvanijih arhijerejskih prihoda bio je porez od kranskih domova od 12 aki.Sveeniki prihod pod osmanskom vladavinom nije pretrpio velike promjene u odnosu nasrednjovjekovnu Srbiju. Vjerojatno su izmijenjene koliina davanja i pravilo da sveenik

prihode od bira56dijeli s crkvom. Parosi su i od niza bogosluja (vezanih uglavnom uz osobniodnosno porodini kult vjernika) ostvarivali posebne prihode. Crkvene opine nisu doputale

da te prihode sveenici monopoliziraju. Na financijski poloaj sveenika utjecale su, dakle, icrkvena opina, arhijereji, patrijarh pa i sami sveenici.itav sustav pristojbi i davanja koji se protegao na cijeli narod imao je takoer vanu ulogu u

povezivanju naroda i crkve, tim vie to je nain na koji su se porezi ubirali bio zasnovan nastarim obiajima. Sve je to ujedno rezultiralo gospodarskom autonomijom SPC, to joj jezapravo omoguavalo da obavlja svoju slubu, i to sve uz milost (aman ) islamskog vladara,to je bio jo jedan pokazatelj posebnosti poloaja SPC u sklopu Osmanskoga Carstva.

Zakljuak

Bez sumnje, nakon potpune propasti srpske srednjovjekovne drave, Osmanlije su priznali

srpsku crkvu, iako u prvo vrijeme nakon osvajanja nije uspjela ouvati punu crkvenusamostalnost. Nadalje, zahvaljujui spletu povijesnih okolnosti, 1557. sultanovom odlukomobnovljena je Peka patrijarija, unato negativnom stavu Ohridske arhiepiskopije (kojoj je do1557. Peka patrijarija bila podinjena) i Carigradske patrijarije. Kroz ovu obnovu nijeostvarena samo crkvena samostalnost nego je uspostavljeno i duhovno i narodno jedinstvosrpskog naroda kao i ostalih pravoslavnih krana na podruju Patrijarije. Srpska crkva je usvijest naroda usaivala tekovine nemanjike drave, a kroz uvanje te tradicije i uspomenena slavnu srpsku dravu, uspjela je uz sebe vezati srpski narod te ga pridobiti za trajnuaktivnu suradnju, to je postalo kljuno kasnije u borbi za osloboenje od osmanske vlasti.Pored toga, znaajan je utjecaj srpskog klera na kreiranje ideologije kojom e srpski narod bitivoen u sljedeim stoljeima. Posebno treba obratiti pozornost na tekovinu koju je SPC

usadila u svijest Srba, a koja se odrala i do suvremenog doba. Naime, po utvrenoj praksi ikanonskim propisima crkve na Istoku, granice crkvenog podruja imale su se uvijek dovoditiu sklad s dravnim granicama. U vezi s tim, a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi su

54 Kalueri su milostinju kupili irom zemlje u obliku PISANIJE ili PROENJA; isto, 144.55 Primjerice za ANTIMINS (crkvena relikvija - tkanina s uivenim moima nekog sveca i slikom Kristova

polaganja u grob - na kojoj se, po propisima pravoslavne crkve mora obavljati bogosluje), SINELIJU(odlukecrkveno-laikih sabora donoene su u obliku sinelija i saborskih poslanica); V. UBRILOVI, Srpskapravoslavna crkva, 170.

56BIR je godinji danak za izdravanje pravoslavnog sveenstva. U srednjovjekovnoj Srbiji iznosio je LUKNO

ITA ili dva dinara. Lukno je mjera za volumen, naroito za ito i vino, odnosno koare od vrbina prua ilibrezine kore, ija jedinica mjere nije utvrena; M. MIRKOVI,Poloaj i karakter srpske crkve, 125.

17


18/20

i kasnije bili skloni izjednaavati granicu jurisdikcije srpske crkve s politikim granicamasrpske drave, to ih je esto vodilo k ekspanzionistikoj politici.to se javno-pravnog poloaja SPC tie, on je konstruiran beratom/hatierifom. Jurisdikcijanjenih arhijereja i patrijarha odreena je beratima. Patrijarh je bio subjekt preko koga su sevrila autonomna prava crkve. Ta prava nisu bila samo vjerska nego i upravna, sudska i u

krajnjoj liniji politika. No unato tome, treba imati na umu da autonomija Srpske crkve nijeznaila njezino izdvajanje iz upravno-politikog sustava Osmanskog Carstva. Pravo srpskecrkve na ispovijedanje vjere i njena nadlenost u izvjesnim graansko-pravnim pitanjima, kaoi openito njen poloaj, bili su uvjetovani u prvom redu poznatim vjerskim i pravnimnaelima muslimanske drave. Prema tome, moe se zakljuiti da je unato autonomiji Peke

patrijarije, Srpska crkva i dalje bila u okviru osmanske drave, pri emu se moralapokoravati njenim konanim odlukama.

18


19/20

The status of the Patriarchy of Pe in the Ottoman Empire from 1557 to 1690

Ivana Andri????????????, Zagreb

Republic of Croatia

Beyond any doubt, after the complete collapse of medieval Serbian state, the Ottomansrecognized the Serbian Church even though (in the time after the conquest) it did not succeedin maintaining complete independence of the Church. Moreover, as a result of differenthistorical circumstances, according to the sultans decision, the Patriarchy of Pe wasreinstated despite of the negative position of the archepiscopy of Ohrid (to which thePatriarchy of Pe was subordinated until 1557) and the Patriarchy of Constantinople. Throughthis restoration, not only did the Church get its independence, but also both spiritual andnational unity of the Serbian nation was realized. What is more, the Serbian Church wasinstilling the Serbian heritage of the Nemanji dynasty in the consciousness of the nation and

by keeping this tradition and memory of a great Serbian nation, it succeeded in tying the

people to itself and obtained their active cooperation, which proved to be crucial in laterliberation war against the Ottoman rule. Despite the fact, that in this struggle it primarilywanted to keep the Ottoman benefits, the Serbian Church was the driving force for Serbian

people in their aspirations to liberation. In addition, Serbian clergy had a great influence increating the ideology that led the Serbian nation through the following centuries. Specialattention should be given to the mentioned heritage that the Serbian Church embedded in itsnations consciousness that sustained until the contemporary times. Specifically, based on

predetermined practice and cannon regulations of the Eastern Church, the borders of churchdistricts needed to correspond to the state borders. In connection with this, under the influenceof Serbian religious circles, Serbs were prone to confuse the borders of jurisdiction of theSerbian Church with Serbian political borders that often lead them to expansionistic politics.

As far as the position of the Serbian Orthodox Church in terms of public law, it is constitutedunder berat/hatisherif. The jurisdiction of its archpriests and patriarchs is determined byberati that constitute the right for the holder of the power to exercise his own customary andlegal rules. The patriarch carried out the autonomous rights of the Church. Those rights werenot of only religious nature but also administrative, judicial and finally, political. Judging bythe benefits he had, a patriarch truly was the head-ruler and can be perceived as an ethnarch ora national prince, particularly since he had an array of functions that usually belonged to asecular ruler. Having that in mind, some Serbian historians presented the views that the

patriarchy of Pe represented a state in a state. But caution is necessary in this case. Oneshould keep in mind that the autonomy of the Serbian Church did not stand for its separation

from the administrative-political system of the Ottoman Empire. Usually, for a socialinstitution/organization to have state characteristics it was necessary for it to have certain statelines at its disposal, and carry out both general and extraordinary legislative functions. Thelatter were to be executed under the principle of territoriality by using coercive measures andtheir own material sanctions. As shown, the authority and thereby, the jurisdiction of theSerbian Orthodox Church in the Ottoman state were not universal. The right of the SerbianChurch of professing religion and its authority in certain civil legal matters, as its position ingeneral were determined primarily by acknowledged religious and legal principles of theMuslim state. Therefore, we can conclude that it is too presumptuous to discuss the positionof the patriarchy of Pe in the Ottoman Empire as a state in a state. This is supported by thefact that despite of the autonomy the patriarchy of Pe had, the Serbian Church was still underthe Ottoman state and had to obey its final decisions.

19


20/20

KEY WORDS: Patriarchy of Pe, Patriarchy of Constantinople, Orthodoxy, Catholicism, Archepiscopy of Ohrid,Ottoman Empire, historiography, ecclesiastical union, Serbs

Documents

Andric- Polozaj Pecke Patrijarsije u Osmanskom Carstvu Od 1557 Do 1690 God