ARHETIP - ljevak.hr · Zavedi moj um i možeš dobiti moje tijelo, pronađi moju dušu i imat ćeš me zauvijek. Anonimni autor ArhetipKB.indd 7 20/04/16 19:52

M. D. Waters

ARHETIP

ArhetipKB.indd 1 20/04/16 19:52

z a n a k l a d n i k a Ivana Ljevak Lebeda

u r ed n i k

Kristijan Vujičić


Zagreb, travanj 2016.

M. D. WATERS

s en g l e s ko ga p r e v el a

Duška Gerić Koren

ARHETIPRoman


Naslov izvornika:

M. D. WatersARCHETYPE: A NOVEL

Copyright © 2013 by M. D. WatersFirst published by Dutton (Penguin Group, USA, Inc).Translation rights arranged by The Jean V. Naggar Literary Agency Inc. and Plima d.o.o.All Rights Reserved.

Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2016.

ISBN 978–953–303–895-7 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929577.

ISBN 978–953–303–896-4 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929579.


Za Tada.Tebe bih tražila i na najmračnijim mjestima.



Zavedi moj um i možeš dobiti moje tijelo, pronađi moju dušu i imat ćeš me zauvijek.

Anonimni autor



9

1. POGLAVLJE

Moj se um budi, ali mi izmiču riječi bez kojih ne mogu opisati kovitlace svoje svijesti.

Trepćem.Bijela, zasljepljujuća svjetlost ispunjava mi vidno polje

i potpuno zamračuje periferni vid. Izmiču mi i riječi kojima bih izrazila varijacije jer, iako razumijem promjene boja i svjetlosti koje me okružuju, moj um ne uspijeva zadržati spoznaju.

Glasovi oblikuju riječi: – Ne, ne trebamo je više; odloži je s ostalima – a ja se uzalud trudim odgonetnuti njihov smisao. Znam da govore nešto važno. Jako važno. Životno važno. Ali njihovo značenje u trenu prohuji kroz beskonačna prostranstva mojega zamračena uma, poput zrake svjetlosti koja se gasi u daljini. Mame me, vabe, ali i nestaju prije nego što u metežu uspijem odgonetnuti obrazac.

Trepćem.Čestice prašine lebde u zraku, u fluidnom, ljupkom

kontrastu s vibrirajućim zujanjem svjetiljke koja visi iznad mene. Čestice prašine plešu oko mojih mršavih, blijedih prstiju, izmiču mi u svojoj frustrirajućoj prolaznosti, kao i sve ostalo što proživljavam.

Neka ruka odgurne sterilnu aluminijsku svjetiljku, a onda se nekoliko sekundi nakon toga na njezinu mjestu pojavi lice. Sive oči netremice zure u mene, između zelene


M . D . W A T E R S

10

kape i kirurške maske. Hladni prsti silom mi šire kapke jednoga oka. Zraka svjetlosti oštra poput igle izmamljuje suze. Zaškiljim i trznem glavom, ali snažna me ruka hvata oko čela, dok prsti povlače prikopčane žice i ponavljaju postupak na mojem drugom oku. Malaksalo odmičem njegovu ruku.

Muškarac se pruženim rukama naslanja na stol i zuri u mene. »Hm.«

»Što ti znači taj hm?« Glas pripada drugom muškarcu koji se nalazi izvan mojega vidnog polja, ali se čini jako blizu.

Sivooki podigne glavu i spusti masku, otkrivajući krumpirast nos i kozičavu put. Sijedi brkovi zaklanjaju mu gornju usnicu. Pogledava mene pa muškarca koji se još nije pokazao. »Još je prerano reći bilo što.«

»Ali?«»Ali…« Sjedokosi oklijeva odgovoriti i uzdahne. Promo

tri me od glave do pete, stišćući oči. »Ali mislim da smo napokon uspjeli.«

Lagano smijuljenje začuje se iza mene. »Stari moj prijatelju. Napokon si uspio.«

Sjedokosi pruži ruku prema mojem licu. Instinktivno izmičem glavu, ali on samo iščupa šarene žice s mojega čela, skupivši ih u šaci. »Vrijeme će pokazati«, odgovori.

Trebalo je neko vrijeme da se te riječi upiju u golemu prostranstvu mojega uma. Dok sam se sjetila da bih mogla biti bijesna, već je bilo kasno. Ništa nema smisla. Ni vrijeme. Ni riječi. Ni zbog čega sam ovdje.

Ja sam tek tkivo, krv i kost.Nova.Na početku života.

Sjajno zeleno lišće mijenja boju u narančaste, crvene i žute nijanse. Nepodnošljivu vrućinu zamijenio je prohladni po


A R H E T I P

11

vjetarac koji puše kroz uske pukotine u velikim, četvrtastim prozorima.

Kako vrijeme prolazi, tako navire i trajno razumijevanje jezika, boja, tekstura i mirisa. On tvrdi da sam ih sve vrijeme znala, a ono što tek moram svladati, on će me naučiti. Mislim da će me jednoga dana nagraditi, uspijem li svladati lekciju. Ali danas je rekao nešto novo, riječ koju ne razumijem.

»Ti si moja žena«, rekao je.Proučavam njegove usnice dok oblikuju riječi. Ima lije

pa usta i često pružam ruku da ih dodirnem, ali mi on ne dopušta. Veli da mi pažnja uvijek mora biti usmjerena samo na jednu stvar.

»Ja sam tvoja žena«, izgovaram pažljivo, a riječi zvuče ispravno pa se smiješim.

Pogne glavu, a široka ramena podignu se od teška uzdaha. Tamna kosa padne naprijed i sakrije izraz lica. Ljuti se na mene, ali ja ne razumijem zašto. Samo sam rekla ono što je tražio. Zar nije to htio?

»Ne, Emma.«Podigne glavu, a oči boje mora zure u mene. Raspozna

jem tu boju jer se nalazi na velikoj fotografiji u mojoj sobi. Rekli su da je to fotografija mora kakvo je bilo prije, ali nisu mi rekli prije čega.

»Ne razumijem«, govorim mu.Nasloni se sjedeći na stolcu i odmakne kosu s lica dugim,

vitkim prstima. Tamni pramenovi vrate se i zadrže na mjestu. »Ponavljaš moje riječi samo da bi mi udovoljila.«

Okreće glavu i škilji u sunce koje blješti kroz prozore. Podbočivši se laktom na naslon, podigne ruku do brade i protrlja čeljust.

Nagnem se naprijed pokušavajući uhvatiti njegov pogled. »To si želio«, šapćem.


M . D . W A T E R S

12

Prekrasne oči okrenu se prema meni, a on prestane trljati bradu, još uvijek bez riječi. Samo me promatra u bolnoj tišini. A onda, odjednom, ustane i zakopča sako. Danas je u tamnomodrom odijelu. Sviđa mi se kako mu pristaje ta boja.

Nagnuvši se nad mene, poljubi me u sljepoočicu nježno kao da šapće. »Jednoga ćeš dana to izgovoriti i vjerovati.«

Izlazi iz sobe, a ja tek sada razumijem. Moram naučiti što znači ta riječ – »žena«.

Beskonačan dan za danom provodimo u tom dnevnom boravku i mislim da sada napokon razumijem. »Ti si moj muž Declan Burke. Ja sam tvoja žena Emma. Naše je vjenčanje bilo skromno, na vrhu naše planine, u društvu samo najbližih prijatelja.«

Njegov osmijeh, nakon tolikih tjedana mrštenja, grije mi srce i osjećam nemir u trbuhu. Ima nevjerojatan osmijeh. Kad se smije, po njegovim obrazima, uz rubove punih usana iscrtavaju se duboke bore.

Taj osmijeh donosi sjaj u njegove oči poput mora. »Da, Emma, to je točno. Bila si prekrasna.«

Pruži ruku, pažljivo, i makne mi raspuštene pramenove iza ušiju. Žmarci prate trag njegovih prstiju po mojoj koži. Želim još. Poželjela sam više od tih prolaznih dodira.

»Plašim te?« pitam.Nasmije se i nagne natrag, zabacivši obje ruke preko na

slona bež kauča kojemu poseban naglasak daju crveni jastučići. Vršci njegovih prstiju uranjaju u zrake sunca koje prodiru kroz velike prozore. »Ne. Bi li me trebala plašiti?«

Na njegov netremičan pogled uzvraćam istom mjerom. Osmijeh mu titra na vršcima usana, a meni nikako nije jasno zašto je njemu to zabavno? Ne bi li muž trebao dodirivati ženu? Zar ne smijem uzvratiti dodir?

Povlačim noge na naslonjač i izvijam se da prebacim lakat preko naslona. Slobodnom rukom čupkam nit koja strši


A R H E T I P

13

na koljenu mojega bijelog bolničkog odijela. »Dodirivanje je zabranjeno?« pitam ga, nehajno podignuvši pogled i pogledavajući ga kroz trepavice.

Svladavam pravila za koja kažu da postoje zbog moje sigurnosti. Neka ne razumijem. Zašto ne bih smjela izlaziti iz svoje sobe poslije sedam sati navečer? Želim vidjeti zvijezde. Moram vidjeti zvijezde. One dopiru do same moje srži iz razloga koje ne mogu objasniti.

»Ne želim te požurivati«, kaže. Dok njegovim usnicama još prolaze titraji zadovoljstva, on odvraća pogled.

Požuruj me, željela bih mu reći, ali ne govorim ništa. On zna što je najbolje za mene, ali ja vjerujem da sam spremna za taj korak. Ne, znam da jesam.

Uspravljam se i ustajem pružajući ruku. »Htjela bih vidjeti vrtove. I htjela bih da me držiš za ruku dok šećemo.«

Promatra kako nam se ruke susreću, njegova dvostruko veća od moje i jedva nijansu tamnija. On to zove maslinastom puti. Kaže da će mi put, kad budem više boravila na suncu, postati zlatna i tamnija, ali sada je moja koža blijeda u usporedbi s njegovom.

Izlazimo iz dnevnog boravka gdje se družimo svaki dan i ulazimo u sterilan bijeli hodnik. Jedina boja na zidu nalazi se na slikama koje se sastoje od nasumičnih namaza. Declan to zove umjetnošću, ali platna izgledaju kao da je na njih navalilo dijete s kistom u ruci. Nije mi jednom kroz glavu prošla misao da bih ja to mogla mnogo bolje.

Nasuprot zidu sa slikama su veliki četvrtasti prozori kroz koje nas obasjava sunce, ali nije gore nego u dnevnom boravku gdje se zrake reflektiraju od automobilskih prozora na parkiralištu. Pravokutnom prostoru na kojemu su iz dana u dan parkirani isti auti. Točno na istim mjestima. Ni na njegovanim travnjacima iz kojih niču stabla i savršeno podrezana živica ništa se ne mijenja. Mijenjaju se jedino boje


M . D . W A T E R S

14

godišnjih doba. S mojega vidikovca na petnaestom katu ove zgrade u obliku slova U, te su mi boje jedini dokaz prolaznosti vremena.

Ulazimo u zatvoren vrt s egzotičnim biljem u koji se kroz mutna stakla velike kupole probija tek tračak sunčeve svjetlosti. Ovo je mjesto utočište u nijansama svih zamislivih boja. Muškarci u plavim laboratorijskim kutama ne prekidaju nas u šetnji. Nitko nas ne gleda u oči, zanima me zašto, ali ništa ne pitam.

Pitam se imam li ožiljke od nesreće. Declan me uvjerava da se nepotrebno brinem, ali još se nisam vidjela. Pogledom mogu uhvatiti samo kratke, zašiljene vrhove tamnosmeđe kose kad mi padne naprijed. Uopće se, zapravo, ne sjećam kako izgledam pa me veseli što znam barem to.

»Danas si bolje volje«, kaže mi Declan blagim glasom, a to već nešto govori o muškarcu tako duboka glasa. »Sinoć nije bilo noćnih mora?«

Odmahujem glavom. »Sanjala sam samo lijepe snove, mislim.« Smijuljim se i privijam uz njega, grleći njegovu ruku. Obavijam ruke oko njegova napeta bicepsa. Vrh moje glave dopire do njegova ramena. Ovakvi dodiri i blizina ispunjaju me toplinom. »Valjda su bili, kad ih se ne sjećam, zar ne?«

»Da, valjda je tako.«»Možda ih više neće biti.«Ljubi me u tjeme. »Možemo se samo nadati.«

Plutam u uspravnom spremniku punom vode. Pokraj mene po-vremeno prođe mjehur i raspukne mi se tik iznad glave, ali ja ne mogu pomaknuti glavu i pratiti ga.

Ne mogu trepnuti.Mogu samo plutati i gledati kako svijet oko mene prolazi

kao da ja ne postojim. Ljudi dolaze i odlaze šutke, ne zadr-


A R H E T I P

15

žavaju se dugo. Šapću, ostavljajući me da nagađam o čemu su razgovarali. Mene samo povremeno pogledaju.

Soba je svijetlosiva, zidovima se pružaju pukotine sve do stropa. Razbacane kutije leže nasred poda prekrivenog ploči-cama i ukrašenog crnim ogrebotinama. Stolovi po kojima leže prijenosna računala pružaju se duž zidova velike prostorije. Obližnji monitor pišti piiip… piiip… piiip. Drugi monitor piiippiiippiip pišti bržim ritmom.

Žena, visoka i mršava, u tamnozelenom kombinezonu is-pod bijele laboratorijske kute, redovito provjerava monitore. Svi je zovu Sonya ili doktorica Toro. Tamnoputa je, ošišana gotovo do kože. Kao i drugi, rijetko kad me pogleda. Gleda monitore i ponekad promatra…

Njega.On sjedi na stolcu na sklapanje iskosa okrenutom prema

mojem spremniku, pognute glave, laktovima naslonjen na ko-ljena. Ne vidim mu lice. Tamnoplave kovrče u slojevima pada-ju do brade.

»Noah«, kaže žena. »Moraš se odmoriti.«Muškarac se ne okrene, ali podigne pogled prema spremniku

u kojem nemoćno plutam i iz kojega ne mogu pobjeći. A želim pobjeći. Moram pobjeći. Ali on me ne pušta van.

Nikad me ne pusti van.



17

2. POGLAVLJE

Budim se zadihana, prstima stežem znojem natopljenu majicu bez rukava. Neko vrijeme mi se čini da ne mogu disati, da plutam u vodi. Ali dok me nepravilan dah peče u suhom grlu, sjećam se gdje sam i ponavljam si milijunti put da mora nije stvarnost.

»Svjetla«, progovaram promuklim glasom.Pravokutne ploče na donjoj polovici zidova zatrepere uz

blag šum i zabljesnu, osvjetljujući moju malu sobu. Čak i od tako slaba svjetla suze mi oči. Trepćem dok se ne prilagode.

Ustajem na drhtave noge i nespretno trčim prema stolu gdje su vrč s vodom i prazna čaša. Voda sobne temperature umiruje moje suho grlo.

»Sve je u redu?« pita me muški glas.Iznenadan zvuk me prestraši, a ja podignem stisnute oči

prema zvučniku koji strši iz zida u kutu sobe. Zvučnik je jedina stvar koja strši u sobi i podsjeća me da zapravo nikad nisam sama. Kameru kojom me gledaju, ne mogu naći.

»U redu je«, odgovaram.Sjedeći na rubu kreveta naginjem se nad stručak modro

ga cvijeća koje su dostavili te večeri. Priznala sam Declanu da volim to cvijeće dok smo šetali pa mi ga je naručio. Latice unose boju u moju beživotnu sobu u kojoj je čak i zelena lisnata biljka u kutu sobe umjetna.


M . D . W A T E R S

18

Sljedećih nekoliko minuta promatram veliku fotografiju u svojoj sobi i tražim na njoj nešto novo. Uranjam u pijesak koji prije možda nisam primjećivala ili u novu boju zalaska sunca koju sam možda sada prvi put vidjela. Ima li danas više galebova? Nema, naravno, ali ipak ih gledam. Smiruje me pogled na sliku.

»Treba li vam sedativ?« čujem glas.Kratko razmišljam o ponudi. Previše se bojim zaspati

sama, a moram spavati da se odmorim za sutrašnji Declanov posjet.

»Da, molim«, odgovaram zvučniku.Mlaz zraka prethodi dolasku kutijice u usku cijev pokraj

vrata. Vratašca se otvaraju, a ja pružam ruku unutra u potrazi za uskom aluminijskom tubom. Poklopac se otkotrlja, a ja je nagnem iznad dlana. Sićušna bijela tableta pada mi na dlan, omotana u prozirnu plastiku.

Lecnem se začuvši kucanje, što je znak da su mi živci još napeti. Pritisnem gumb pokraj vrata i na ekranu se pojavi lice doktora Traviste: sive oči iza naočala i blijeda put na kojoj je bolest u mladosti ostavila ožiljke. Mnogo je stariji od Declana, iako se Declan ponaša kao da su prijatelji iz djetinjstva.

»Da?« progovaram u mali mikrofon ispod ekrana.»Mogu li ući?«Glas mu je hrapav, a ja sam previše nervozna da bih ga

slušala i odgovarala na mnogobrojna pitanja, ali ne mogu odbiti. Pritisnem drugi gumb i klizna vrata otvore se uz jedva čujan šum.

»Radite do kasno?« pitam ljubazno.Kimne, ljuljajući se na prstima, gurajući ruke ispod bijele

kute koju nosi preko modrozelene košulje. Ne volim tu modrozelenu boju. »Opet si imala noćnu moru.«

To nije pitanje, pa ne odgovaram.


A R H E T I P

19

Pokaže mi rukom da sjednem na obližnji stolac. On klekne pred mene i počinje mi mjeriti bilo hladnim prstima. »Želiš mi ispričati?«

Ne! govori mi glas u mojoj glavi. Da se nisi usudila!Slušam taj glas jer pripada meni, pa zašto ne bih samu

sebe slušala? Sigurno imam razloga skrivati istinu, ali ne mogu se sjetiti ničega osim neugode koju osjećam pokraj ovoga liječnika, koji je najbliži prijatelj mojega muža.

»Ne sjećam se«, odgovaram, makar samo zato da umirim taj unutarnji glas. Uvijek se boji da ću previše reći doktoru Travisti.

Sive oči podignu se prema meni i gledaju me preko uskoga metalnog okvira naočala. »Hm.« Uvijek tako odgovara. Ni to ne volim. »Čudno.«

Naginjem glavu. »Što je čudno?«»Poslije toliko mjeseci, ti se uopće ne sjećaš pojedino

sti te noćne more koju doživljavaš gotovo svake noći. To je čudno.«

Slegnem jednim ramenom. »Valjda.«Doktor Travista nastavlja me pregledavati bez riječi, ali

me pozorno promatra. Ne mogu ni naslutiti što traži u mojem izrazu lica, za koji pazim da ostane neutralan. Iskustvo me naučilo da će brže otići, što ja budem mirnija.

Napokon, pljesne se po koljenima i ustane. »Dobila si sedativ i vodu. Trebaš li još nešto?«

Glumim ljubaznost. »Ne. Mislim da ne trebam. Odmah ću ga popiti i vratiti se na spavanje.«

»Dobro. Zovi, budeš li trebala još nešto.«Pratim ga do vrata kroz koja ne smijem proći i naslanjam

se na njih kad su se zatvorila za njim. Metal mi hladi vruću kožu, a ja prelazim čelom po ravnoj površini.

»Zvijezde«, šapućem trenutak poslije. »Trebala sam zatražiti da vidim zvijezde.«


M . D . W A T E R S

20

***Zvijezde su večeras sjajne, ali uvijek su takve daleko od grada. Ti su odlasci uvijek donosili nešto dobro i nešto loše. Mrzila sam ih, ali su bili potrebni.

»Koliko još?« pitala sam.»Jedan sat.«»Dobro.«Legla sam na travnatu površinu, ignorirajući neudobne do-

datke crnoj uniformi. Ili sam se barem trudila. Nisam se usu-dila ništa skinuti.

Foster se nasmijao. »Što radiš, Wade?«Gurnuvši ruke pod glavu, samo sam uzdahnula. »Gledam

zvijezde. Tebi ne nedostaju zvijezde? U njima se skrivaju mno-ge priče, znaš.«

Kleknuo je pokraj mene na jedno koljeno, dok mu se osmi-jeh širio licem. Njegove crne kovrče provirivale su ispod crne kape i naočala za noćno gledanje, a njegova topla čokoladna put činila se još tamnijom pod noćnim nebom. Tek je svijetla sivo-plava nijansa njegovih očiju ostala stvarna u tami, zrcaleći se na mjesečini.

»Nekad si baš pravo žensko«, rekao je.Pružila sam ruku i odalamila ga po ramenu u uniformi.

»Ja jesam žensko.«»Ne, nisi«, rekao je i slegnuo ramenima. »Barem ne uvijek.«»Moj će ti muž potvrditi da jesam, sve vrijeme.«»Tvoj je muž sposoban krčiti putove kojima još nijedan

čovjek nije kročio.« Progunđao je nešto i bacio se na guzicu pokraj mene. Teška oprema zazveckala je i pomaknula se dok se namještao.

Zakolutala sam očima. »Ljubomoran?«»Naravno.« Foster se nagnuo natrag, naslonio na laktove i

zabacio glavu, gledajući u nebo. Duboko je uzdahnuo. »Uh. Ovo je lijepo.«


A R H E T I P

21

Sićušnih svjetlećih točkica skupljenih u grozdove sigurno je bilo više od milijardu, više nego što bih ja ikad uspjela prebro-jiti. U gradu ih nikad nisam vidjela toliko.

»Teško je povjerovati da su se ljudi nekad orijentirali po njima«, rekla sam. »Ja bih se izgubila.«

Foster je okrenuo glavu prema meni i nacerio mi se. »Ti sigurno ne bi. Ti ćeš uvijek znati kamo moraš ići.«

Budim se iznenada, ali ostajem mirna. To nije bila mora. Taj mi se san svidio. Bio je tako stvaran da sam gotovo mogla osjetiti sve što sam nosila pričvršćeno oko pojasa i što mi je pritiskalo kukove i leđa. Ali željela sam zapamtiti zvijezde pa zatvaram oči pokušavajući vratiti sliku. Nije ista, ali zasad je prilično dobra. Više nego što sam mogla poželjeti.

Kucanje na vratima vraća me iz polusna. »Da?«»Doručak.«Silazim s kreveta i čudim se što je pod hladniji nego ina

če. Psiknem i na prstima žurim otključati vrata. Randall, lica bezizražajna kao i uvijek, prolazi pokraj mene i spušta pladanj. Kao i svi bolničari doktora Traviste, i on nosi sivu radnu odjeću preko mršavog tijela. Srećom, tehničari nose žutu odjeću, inače nikad ne bih razlikovala dvije skupine potpuno muškog osoblja.

Gledam tanjur s voćem i integralnim prepečencem i suzdržavam se rogoboriti. Randall mrzi kad se žalim, a ja od toga ionako nemam nikakve koristi. On jednostavno radi što su mu rekli, unatoč tome što misli da mu je ispod časti nositi meni doručak u krevet, što je jednom ili dvaput promrmljao sebi u bradu.

Randall podigne malu šalicu s tabletama i pruži mi je s čašom vode. Rutina se nikad ne mijenja. Šutke gutam tablete, otvaram usta i podižem jezik da mu pokažem da su sve skliznule niz grlo. Onda mi mjeri tlak i baterijskom


M . D . W A T E R S

22

svjetiljkom pregledava oči. Postavlja mi pitanja o sluhu: je li bolji ili lošiji? Je li mi se osjet dodira promijenio? Je li jači? Ili slabiji? Ima li kakvih bolova ili nelagoda? Provjerava mi reflekse.

Ne razumijem što očekuju. Nikad se ništa nije promijenilo, i to ponavljam svako jutro.

Bespogovorno slijedim te korake, zanemarujući njegov izraz lica pun dosade, trudeći se da to ne shvatim osobno. On jednostavno mrzi svoj posao i to nema nikakve veze sa mnom.

Randall me ostavlja nekoliko trenutaka nakon unošenja zadnje bilješke u tablet, a ja odlazim na drugi kraj hodnika do kupaonice bez zrcala. U kupaonici ima mnogo odjeljaka, a tuševi su iza ugla. Trebala bi biti zajednička, ali ja sam jedini pacijent na ovom katu.

Umivam se i vraćam hladnom, bljutavom doručku. Voće je bezukusno, vjerojatno nije sezonsko, a ja žudim za nečim slatkim.

Podsjećam se da neće uvijek biti ovako. Moj je život u kući u planinama daleko od svega ovoga. Sada sam puno bolje i uskoro će me pustiti doma.

Do tada će se sve nastavljati kao i dosad. Dan za danom.


Documents

ARHETIP - ljevak.hr · Zavedi moj um i možeš dobiti moje tijelo, pronađi moju dušu i imat ćeš me zauvijek. Anonimni autor ArhetipKB.indd 7 20/04/16 19:52