Upload
others
View
6
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
DIJANA KOLAR
ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKLUTET
ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE
DIPLOMSKI RAD
Kolegij: Ekonomika regionalnih integracija
Mentor: prof.dr.sc. Alen Host
Studentica: Dijana Kolar
Jmbag: 0081101734
Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije
Rijeka, rujan 2014.
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................................... 1
1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................... 1
1.2. Radna hipoteza ................................................................................................................... 1
1.3. Svrha i cilj istraživanja ....................................................................................................... 2
1.4. Znanstvene metode ............................................................................................................. 2
1.5. Struktura rada ..................................................................................................................... 2
2. OSNOVNE ZNAČAJKE PROCESA REGIONALNOG INTEGRIRANJA ........................ 4
2.1. Motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija ........................................................ 5
2.2. Oblici i faze regionalnog integriranja ................................................................................. 7
2.3. Efekti regionalnog integriranja ......................................................................................... 10
2.3.1. Statički efekti integriranja ......................................................................................... 10
2.3.2. Dinamički efekti integriranja..................................................................................... 12
2.4. Institucije i regionalne integracije .................................................................................... 14
3. PREGLED ASIMETRIČNIH INTEGRACIJSKIH PROCESA S TEORIJSKOG
ASPEKTA ........................................................................................................................... 15
4. ANALIZA ASIMETRIČNIH EKONOMSKIH INTEGRACIJA - SLUČAJ NAFTE I
SACUA ............................................................................................................................... 19
4.1. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – NAFTA........................................... 19
4.1.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica .................................................................... 19
4.1.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti ............................................................. 23
4.2. Južnoafrička carinska unija – SACU ............................................................................... 25
4.2.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica .................................................................... 27
4.2.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti ............................................................. 29
5. ANALIZA EU KAO NAJVEĆE ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE ........ 33
5.1. Motivi integriranja u Europsku uniju ............................................................................... 33
5.2. Razvojne nejednakosti zemalja članica ............................................................................ 33
5.2.1. Primjer Poljske i Bugarske kao zemalja članica asimetrične integracije .................. 34
5.2.2. Primjer Hrvatske kao nove zemlje članice asimetrične integracije ........................... 42
5.3. Politike uravnoteženja razvoja zemalja članica EU ......................................................... 46
6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 53
LITERATURA ............................................................................................................................ 56
POPIS TABLICA ........................................................................................................................ 59
POPIS GRAFIKONA ................................................................................................................. 59
1
1. UVOD
Pojam integrativnost pojavljuje se i razvija usporedno s globalizacijom, odnosno kao
njena posljedica. U regionalne ekonomske integracije okupljaju se razvijene i manje
razvijene zemlje u svrhu povećanja tržišta i povećanja životnog standarda stanovništva
integracije. Kakvi oblici integriranja postoje te kako integracije utječu na zemlje članice
opisano je daljnjem tekstu.
1.1. Problem i predmet istraživanja
Integrativnost je u ekonomiji gotovo prirodna i logična karakteristika, gdje se kroz neki
od oblika zajedništva nastoji povećati ekonomska efikasnost. U ekonomskoj teoriji
integrativnost se promatra s mikorekonomskog i makroekonomskog stajališta. Zbog
nedvojbenih pozitivnih učinaka, integriranost prelazi okvire nacionalnih granica –
evoluirajući u različite faze i oblike regionalnih ekonomskih integracija. Iako su
pozitivni učinci integriranja neosporivi, bitno je naglasiti i negativna iskustva država u
istome. Regionalne ekonomske integracije na svaku zemlju imaju drugačiji utjecaj,
ovisno o stupnju ekonomskog razvoja zemlje te sposobnosti apsorpcije pomoći i
promjena koje integracija pruža. U navedenom se očituje problem ovog rada.
Predmet istraživanja je analiza učinaka ekonomskih integracija na zemlje članice s
naglaskon na nejednakosti u razvoju te kako ih prevladati.
1.2. Radna hipoteza
Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi sljedeća radna hipoteza: Unatoč
pozitivnim učincima koje regionalne ekonomske integracije donose pojedinim
zemljama nižeg stupnja razvoja, njihov gospodarski napredak ovisi o sposobnosti
države i institucija apsorbiraju pomoć i promjene koje integracija donosi.
2
1.3. Svrha i cilj istraživanja
Svrha istraživanja je naglasiti važnost i cilj regionalnog ekonomskog integriranja a
temeljni cilj je na primjeru prikazati učinke regionalnih ekonomskih integracija na
članicama integracija.
1.4. Znanstvene metode
U znanstvenom istraživanju, formuliranju i prezentiranju ovog diplomskog rada
korištene su u odgovarajućim kombinacijama brojne znanstvene metode: induktivna
metoda, deduktivna metoda, metoda deskripcije, metoda klasifikacije, komparativna
metoda, metoda analize i sinteze te metoda kompilacije.
1.5. Struktura rada
Rezultati istraživanja prezentirani su u šest dijelova.
Uvodom su definirani problem i predmet istraživanja, radna hipoteza, svrha i cilj
istraživanja, iznesena je glavna struktura rada i navedene su znanstvene metode
korištene pri izradi rada.
U drugom dijelu, pod nazivom Osnovne značajke procesa regionalnog integriranja,
navedeni su motivi stvaranja ekonomskih regionalnih integracija, navedeni oblici i faze
regionalnog integriranja te efekti regionalnog integriranja.
Treći dio, Pregled asimetričnih integracijskih procesa s teorijskog aspekta, daje uvid u
teoriju odnosno dosadašnja saznanja o procesima integriranja.
Analiza asimetričnih ekonomskih integracija - slučaj NAFTE i SACUA, naslov je
četvrtog dijela, koji govori o nejednakostima u razvoju zemalja članica spomenutih
integracija te kako se rješavaju problemi nejednakosti.
3
U petom dijelu, Analiza EU kao najveće asimetrične ekonomske integracije, navedeni
su motivi integriranja u Europsku uniju, razvojne nejednakosti zemalja članica te
politike uravnoteženja razvoja članica EU.
U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza cjelokupnog istraživanja i potvrđena
početno postavljena hipoteza.
4
2. OSNOVNE ZNAČAJKE PROCESA REGIONALNOG INTEGRIRANJA
Globalizacija je široko rasprostranjen i opće poznat pojam koji se pojavljuje kao
posljedica razvoja informatičke i komunikacijske tehnologije, rastuće međuovisnosti
država i niza procesa, civilizacija, vremena, razvoja svijeta općenito. Globalizacija u
ekonomskom smislu znači porast međuovisnosti tržišta i proizvodnje u različitim
zemljama kroz trgovinu dobrima i uslugama, slobodan protok kapitala, međunarodne
strateške sporazume te različite oblike udruživanja i izmjene tehnologija. Nasuprot
globalizaciji, u posljednje je vrijeme primjetan trend regionalizacije ili stvaranja
regionalnih ekonomskih integracija u različitim dijelovima svijeta. Otvorenost prema
svjetskom tržištu te uključivanje u procese globalizacije i regionalizacije obilježja su
gotovo svih suvremenih gospodarstava, osobito malih zemalja. Rast utemeljen na
izvozu, a ne na domaćoj potrošnji, nužan je u zemljama s malim unutarnjim tržištem, a
usklađivanje s globalnim trendovima postaje jednim od ključnih ciljeva nacionalnih
gospodarskih politika. Uključivanje u globalne tokove odvija se danas kroz regionalne
integracije, pri čemu se male zemlje usmjeravaju prema integracijama kojima prirodno
gravitiraju.
Proces regionalizacije danas se odvija na razini nacionalnih država i na razini regija
unutar pojedinih država. Regionalizacija, shvaćena kao proces koji se odvija između
nacionalnih država, poprimila je svjetske razmjere, a to se očituje u formiranju tri
svjetski relevantne jezgre razvoja: europske, sjevernoameričke i jugoistočnoazijske
(Samardžija, 1994, str. 4). Zagovornici regionalnih integriranja vjeruju da se ekonomski
razvoj integriranih zemalja ubrzava: stimuliranjem i ekspanzijom proizvodnje na
racionalnim osnovama, povećanjem korisnosti od razmjene, ostvarivanjem koristi od
međusobne konkurencije i uštedom deviznih sredstava (Strahinja, 2007, str. 135).
Ciljevi međunarodnih ekonomskih integracija mogu se podijeliti na opće i posebne
ciljeve pri čemu su prvi karakteristični za sve integracije i vezani su uz produbljivanje
međunarodne podjele rada kako bi se ostvario skladniji i brži privredni napredak
integriranog područja, a posebni ciljevi razlikuju se od zajednice do zajednice ovisno o
potrebama (Mileta, 1988, str. 63).
5
Iako su integracije proces koji traje već godinama i o kojem se uglavnom govori u
pozitivnom kontekstu, sve se više pokazuje da taj proces ima višeslojne aspekte od
kojih su neki i nepovoljni. I to pogotovo kada je riječ o efektima na manje zemlje ili na
gospodarski i tehnološki manje razvijene zemlje. Međunarodno gospodarsko i političko
integriranje odgovor je na izazove internacionalizacije i globalizacije proizvodnje sa
svrhom da doprinesu što boljoj kontroli i koordinaciji međunarodnih odnosa u cjelini.
2.1. Motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija
Motivi integriranja i očekivanja od integracije razlikuju se od zemlje do zemlje. Oni
ponajviše ovise o stupnju ekonomskog razvoja zemlje, političko-ekonomskom režimu,
povijesti, običajima, geografiji, tehnološkim standardima i slično. Znači, motivi
regionalizacije su brojni a jedan od njih, vrlo bitan, je i strah od ostajanja po strani,
odnosno strah od marginalizacije dok se ostatak svijeta uključuje u regionalna
integriranja što posljedično može dovesti do usporenog ekonomskog razvoja i
zatvorenosti gospodarstva.
Povijesno gledano, motivi su prilagođeni različitim povijesnim epohama i uvjetovani
tehnološkim razvojem. Globalizacija i razvijeni komunikacijski sustavi utječu na
intenzitet veza što stvara motive suradnje, pojednične i kolektivne, te zahtjeva traženje
novih perspektiva i tehnoloških rješenja kako bi se ojačala mobilnost i suradnja među
državama i ljudima. Takve okolnosti približavaju znanja i tehnologiju što struge strane
stvara negativan efekt disproporcije i siromaštva brojnih zemalja. To, s druge strane,
opet stvara motiv suradnje kako bi se te disporoporcije smanjile. Motivi su uglavnom
vezani uz pozitivna očekivanja u realnoj ekonomiji i rastu proizvodnosti kao najbitnijim
faktorima rasta blagostanja i pravilnoj raspodjeli bogatstva unutar integracije.
(Bogunović, 2011, str. 230).
Većina razloga za integriranje može se podjeliti na političke i ekonomske. Ekonomski
razlozi su potraga za većim tržištem, zadržavanje odnosno privlačenje investicija,
pristup razvijenijim tržištima te još neki ekonomski motivi među koje se ubrajaju (Grgić
i Bilas, 2012, str. 32):
6
· korištenje trgovinskih koristi od poboljšane alokacije resursa i veće
konkurencije,
· lakši pristup tržištima drugih zemalja,
· privlačenje vanjske pomoći i investicija za poticanje duboke integracije.
U političke razloge ubrajaju se pojačana pregovaračka moć, uspješnosti politički ili
ekonomskih reformi i jedno od najbitnijih, zaraditi ili osigurati političku potporu ili
jednostavno želja vlade da se uključi u bolji politički sustav.
Iako ciljevi i motivi integriranja mogu biti brojni i različiti, svima je zajednički cilj i
motiv smanjivanje barijera u trgovini s drugim članicama te diskriminacija trgovine sa
zemljama koje nisu članice integracije. Kardinalan cilja za sudjelovanje u integraciji je
omogućavanje boljeg i lakšeg pristupa tržištima recipročnom trgovinskom
liberalizacijom gdje bi sve uključene strane trebale imati koristi (Grgić, Bilas, 2012, str.
34).
Stvaranje regionalnih ekonomskih integracija motivira očekivani rast blagostanja koji se
temelji na mobilnosti i alokaciji proizvodnih faktora te dostupnosti i konkurentnosti
dobara. Konkurentnost čini ključnu pretpostavku za regionalni rast a ekonomski
napredak smanjuje političke i socijalne razlike i tenzije. Pozitivan odnos prema
integraciji i integracije prema okolini pogoduje napretku i na globalnim poljima kroz
stvaranje kompetentnih i komplementarnih ekonomskih, socijalnih, političkih, pravnih i
ekoloških struktura (Bogunović, 2011, str. 232).
Ukratko, može se zaključiti da su motivi za integracijom većinom pozitivni, a ciljevi
koji proizlaze iz integracija trebali bi služiti općem dobru svih sudionika integracija.
7
2.2. Oblici i faze regionalnog integriranja
Kako postoje različita stajališta o koristima i efektima regionalnog integriranja, tako su
različita i stajališta o fazama regionalnog integriranja. Najčešće se spominju sljedeće
faze integriranja (Strahinja, 2007, str. 136):
1) Preferencijalni trgovinski aranžmani,
2) Područje slobodne trgovine,
3) Carinska unija,
4) Zajedničko tržište, i
5) Ekonomska unija.
Preferencijalni trgovinski aranžmani pretpostavljaju niže carinske i druge barijere
između država potpisnica, u odnosu na veći stupanj ograničenja prema zemljama izvan
aranžmana. To je ujedno i najniži oblik i prva faza u integriranju, a jedan od najstarijih
primjera je aranžman između Velike Britanije i drugih članica Commonwealtha (British
Commonwealth Preference Scheme) iz 1932. godine. Nakon toga su uslijedili brojni
bilateralni i mulitlateralni preferencijalni aranžmani.
Područje slobodne trgovine predstavlja prostor u kojem slobodno cirkuliraju proizvodi i
usluge stoga podrazumijeva ukidanje svih trgovinskih barijera između zemalja članica,
ali zadržava pojedinačne i u pravilu različite mjere trgovinske politike prema trećim
zemljama. Prva takva integracija na europskom području bila je EFTA (European Free
Trade Association). Danas je taj oblik vrlo raširen, kako među razvijenim tako i među
zemljama u razvoju.
Carinska unija predstavlja jedinstveno carinsko područje koje je nastalo ujedinjavanjem
područja dvaju ili više suverenih država, na kojem su ukinute sve carine i druga
trgovinska ograničenja i na kojem se prema tome primjenjuju načela slobodne trgovine,
ali su usklađene i zajedničke carinske politike prema trećim zemljama. Najstariji primjer
takvog integriranja datira iz 1834. godine između njemačkih država (Zollverein) koji je
kasnije evoluirao u potpuno ujedinjenje Njemačke. Karaktireistike carinske unije imala
8
je na početku i EEZ (Europska ekonomska zajednica) koja je kasnije prešla u viši oblik
integriranja.
Zajedničko tržište je viši oblik integriranja od carinske unije, koji osim što eliminira
trgovinske barijere, uvodi i slobodno kretanje faktora proizvodnje. na zajedničkom
tržištu omogućen je slobodan protok roba, usluga, kapitala i radne snage između
zemalja članica. Primjer takve integracije je Mercosur osnovan 1991. godine.
Ekonomska unija je najviši stupanj integracije i ujedno posljednja faza integriranja.
Uključuje sve karakteristike prijašnjih oblika integriranja, s proširenjem zajedništva na
proces usuglašavanja ili čak unificiranja monetarne i fiskalne politike članica. Takav je
stupanj integracije prisutan samo u Europskoj uniji. postoje razlike u definiranju
ekonomske unije pa je tako neki dijele na dva stupnja. Prvi stupanj predstavlja
ekonomska zajednica koja uz sve karakteristike zajedničkog tržišta uključuje i
unapređenje međusobnih odnosa članica kroz zajedničku razvojnu i fiskalnu politiku.
Drugi stupanj kao najviši oblik integriranja predstavlja monetarnu uniju u okviru koje je
postignut dogovor o jedinstvenoj monetarnoj politici (Strahinja, 2007, str. 137).
Sljedeća tablica prikazuje glavne tipove ekonomskih integracija ovisno o dubini
integracija.
9
Tablica 1. Tipovi ekonomskih integracija ovisno o stupnju integriranja
Nema
vidljivih
unutarnjih
ograničenja
trgovine
Zajednička
vanjaska
trgovinska
ograničenja
Nema
nevidljivih
unutarnjih
ograničenja
trgovine
Slobodno
kretanje
proizvodnih
faktira i
financijske
imovine
Zajednička
valuta
Zajednička
ekonomska
politika
Slobodno
trgovinsko
područje
X
Carinska
unija X X
Jedinstveno
tržište robe X X X
Zajedničko
tržište X X X X
Monetarna
unija X X X X X
Ekonomska
unija X X X X X X
Izvor: Izrada studentice prema: Grgić M., Bilas V., Teorija regionalnih ekonomskih
integracija, 2012., str. 27
Prema gornjoj tablici, područje slobodne trgovine kao najslabiji oblik ekonomske
integracije, nema vidljivih unutarnjih ograničenja trgovine, odnosno, svaka zemlja
samostalno određuje vlastite trgovinske barijere prema van. Drugi tip ekonomske
integracije predstavlja carinska unija koja se nadograđuje na prvi tip, ide korak dalje u
te zemlje formiraju zajedničku vanjskotrgovinsku politiku. Nakon toga slijedi
jedinstveno tržište robe gdje uz sve već navedeno nema ni unutarnjih nevidljivih
ograničenja trgovine. Zajedničko tržište uključuje jedinstveno tržište uz slobodno
kretanje faktora proizvodnje i financijske imovine. Monetarna unija podrazumijeva
zajedničko tržište uz neopozivo fiksiranje tečajeva ili zajedničku valutu za sve zemlje
članice. Ekonomska unija je monetarna unija gdje su ekonomske politike zemalja
članica koordinirane na visokom stupnju.
10
Prva tri tipa imaju za cilj ukidanje ograničenja mobilnosti robe, financijske imovine i
faktora proizvodnje,a posljednja dva tipa, monetarna i ekonomska unija, imaju za cilj
zajedničke monetarne, fiskalne i sektorske politike zemalja članica.
2.3. Efekti regionalnog integriranja
Carinska unija predstavlja centralni oblik integriranja od kojeg se polazi pri analizi
efekata od integracija. Efekti integriranja na blagostanje dijele se na dvije skupine
(Grgić i Bilas, 2012, str. 45):
· Statičke, i
· Dinamičke.
Statiči i dinamički efekti sadrže efekte na posebne dijelove trgovine i gospodarstve
općenito. Navedeno je opisano u sljedećim podpoglavljima.
2.3.1. Statički efekti integriranja
Učinci koji se odražavaju na trgovinu, proizvodnju i potrošnju zemalja članica, ne
uzimajući u obzir promjene koje će razvoj carinske unije potaknuti, nazivaju se statički
efekti carinske unije. To su ujedno efekti koji se događaju neposredno nakon
integriranja. Među statičke efekte ubrajaju se efekti na trgovinu (stvaranje i skretanje
trgovine), efekti supstitucije proizvoda, efekti na realokaciju proizvodnje i efekti na
uvjete razmjene.
I. Efekti na trgovinu
Efekt stvaranja trgovine (Trade creation) nastaje kada je domaća proizvodnja zemlje
članice zamjenjena jeftinijim uvozom iz druge zemlje članice, tj. nastaje uslijed
ukidanja carina što omogućuje bolje iskorištavanje raspoloživih resursa. Dolazi do nove
podjele rada i specijalizacije zemalja članica. Pojačava se razmjena, kupuju se dobra
koja se jeftinije proizvode u drugoj zemlji članici, izvoze se ona dobra u kojima zemlja
11
ima komparativnu prednost. Iz navedenog proizlazi da je efekt stvaranja trgovine
posljedica supstitucije domaćih proizvoda jeftinijim uvoznim proizvodima. Intenzitet
međusobne razmjene pojačan je tako što su sve zemlje članice dovedene u istu poziciju
prilikom postizanja cjenovne konkurentnosti.
Efekt skretanja trgovine (Trade diversion) posljedica je carinskih promjena između
unije i trećih zemalja. Zbog jedinstvene carinske politike prema trećim zemljama dolazi
do trgovine između njih i članica unije, što je prije integriranja bilo onemogućeno. Efekt
skretanja trgovine manifestira se kroz promjene trgovinskih tokova, od manje
produktivnih proizvođača unutar unije prema produktivnoj konkurenciji izvan nje.
Negativan kontekst skretanja trgovine obilježava gubitak manje produktivnih
proizvođača unutar unije jer gube utrku s efikasnijom konkurencijom izvan unije, a
pozitivan efekt obilježava korisnost potrošača zbog jeftinijih nabavki.
II. Efekt supstitucije proizvoda
Do supstitucije skupljih domaćih s jeftinijim proizvodima iz uvoza dolazi ukidanjem
carina između zemalja članica ili smanjenja carina prema trećim zemljama. Kao što je
već navedeno, gledajući sa stajališta potrošača, supstitucija skupljih proizvoda
jeftinijima povećava njihovo blagostanje. Stupanj liberalizacije trgovine postignut u
carinskoj uniji uvjetuje supstituciju proizvoda, a s obzirom da carinska unija ima različit
odnos prema državama članicama i prema trećim državama može se govoriti o
djelomičnoj liberalizaciji svjetske trgovine.
III. Efekt na realokaciju proizvodnje
Potpunim ukidanjem carina između članica carinske unije omogućava se slobodna
razmjena roba unutar integracije te dolazi do realokacije resursa i proizvodnje od
proizvođača s višim prema proizvođačima s nižim troškovima proizvodnje. Drugim
riječima, proizvodnja s višim troškovima seli se u zemlju gdje proizvodnja ima niže
troškove. Kako slobodno kretanje proizvodnih faktora nije karakteristika carinske unije,
12
kako bi došlo do realokacije proizvodnje nužno je isključivo potpuno ukidanje
međusobnih carinskih barijera.
IV. Efekt na uvjete razmjene
Odnos uvoznih i izvoznih cijena među zemljama članicama integracije mijenja se
ukidanjem međusobnih carina. Efekti razmjene izraženi su više tamo gdje su carine bile
veće. U procjenu tih efekata treba uzeti i elastičnost ponude i potražnje s obzirom da se
novi uvjeti razmjene formiraju i u odnosu na koeficijente elastičnosti. Proširenje tržišta i
povećanje udjela u svjetskoj trgovini kao rezultat stvaranja carinske unije povlači za
sobom veću elastičnost potražnje za uvozom iz trećih zemalja odnosno veću elastičnost
potražnje u trećim zemljama za proizvodima iz unije (Strahinja, 2007, str. 137-140).
2.3.2. Dinamički efekti integriranja
Dinamički efekti integriranja neizvjesni su u pogledu nastanka i intenziteta djelovanja te
ih je teško kvantificirati i procjeniti njihove efekte unaprijed. Među dinamičke efekte
integriranja ubrajaju se povećanje konkurencije, ekonomija obujma, efekti na investicije
i efekti na platnu bilancu.
I. Efekt povećanja konkurencije
Proširivanjem tržišta zemalja članica povećava se i stupanj konkurentnosti. Zbog veće
koncentracije ponude različite konkurentne sposobnosti, integrirano tržište motivira
ispodprosječne proizvođače za jačanjem vlastite konkurentnosti. S druge strane,
nadprosječno produktivni proizvođači vide svoju perspektivu u konstantnom
nadmetanju i podizanju cjenovne i kvalitativne konkurentnosti na višu razinu, čime se
tržišna utakmica proširuje na cjelokupnu ponudu integriranog tržišta.
13
II. Efekt na ekonomiju obujma
Navedeni se efekt promatra s mikro i makroekonomskog stajališta. Mikorekonomski
efekti vidljivi su kroz specijalizaciju i proizvodno povezivanje subjekata unutar carinske
unije, a na to ih potiče veći opseg potražnje. Povećanjem proizvodnje dolazi
dosmanjenja proizvodnih troškova a time se postiže cjenovna konkurentnost i veća
profitabilnost proizvodnih programa. Makroekonomski efekti proizlaze iz specijalizacije
zemalja članica, proširenjem tržišta i povećanim izvozom.
III. Efekt na investicije
Kao rezultat proširenja tržišta dolazi do povećane ukupne potražnje i kupovne moći
stanovništva. Upravo to stvara temelje za intenziviranje novih investicija, odnosno za
ulaganje u one proizvodne faktore koji su u pravilu manje raspoloživi. Povećanje
investicija najviše utječe na ubrzanje tehnološkog razvoja a postotak promašenih
investicija mnogo je manji od onog prije ulaska u carinsku uniju (Strahinja, 2007, str.
140).
IV. Efekt na platnu bilancu
Eliminiranjem carina mjenjaju se postojeći odnosi cijena zemalja članica. Ravnoteža u
njihovim trgovinskim bilancama ovisi o tim odnosima a novi paritet cijena može
potaknuti neujednačene reakcije zemalja u uvozu iz zemalja partnera. S dinamičke
perspektive, promjene u trgovinskoj i platnoj bilanci među članicama unije nastaju na
osnovi realizacije postojećih faktora proizvodnje, alokacijom novih investicija prema
smjeru najnižih troškova, na osnovi razlika u stupnju inovacija i poboljšanja
tehnologije, razlika u stupnju kretanja produktivnosti rada i nadnica, te razlika u
dinamici potražnje u pojedinim zemljama članicama.
Na osnovu efekata koji proizlaze iz integriranja, dosadašnja iskustva pokazala su da
članstvo u integraciji omogućuje povoljniji i ravnopravniji položaj u međunarodnim
odnosima.
14
2.4. Institucije i regionalne integracije
Osim što regionalne integracije polučuju određene integracijske efekte na zemlje
članice, u samom regionalnom integriranju i utjecaju regionalnih integracija vrlo je
bitna uloga institucija zemalja članica.
Uloga države je jako bitna iako danas više nije klasični intervencionizam. Osnovni cilj
države trebao biti stvaranje povoljnog makroekonomskog stanja, funkcija države bi
trebala biti indirektna, gdje bi stvarala preduvjete za gospodarski rast i razvoj.
Država i njene institucije vrlo su bitne pri ulasku zemlje u određenu integraciju ali su
isto tako jednako bitne i nakon ulaska u integraciju. Između ostalog, i o institucijama
ovisi koliko će dobro država apsorbirati promjene i pravila koje nalaže integracija te
koliko dobro će iskoristiti pomoć koju integracija pruža i pretvoriti ih u vlastitu
prednost. Isto tako strane direktne investicije uvelike ovise o institucijama odnosno
kojom lakoćom one dozvoljavaju ulaz investicija. To se najviše odnosi na green field
investicije koje zahtjevaju veću proceduru pri realizaciji.
Postoji niz primjera kako institucije mogu kočiti gospodarski rast i razvitak vlastite
zemlje a primjeri su navedeni u daljnjem tekstu.
Regionalno integriranje pretpostavlja brojne promjene pa i stvaranje stabilnog pravnog,
ekonomskog i socijalnog sustava i promjenu uloge države u gospodarstvu. Bez obzira
na dobrobiti koje proistječu iz integracija i liberalizacije trgovine, mogućnosti pojedine
zemlje da iskoristite dobrobiti ovise o njezinim politikama, osobito u području
makroekonomske stabilizacije, razvijanja ljudskog kapitala i otvorenosti za strane
investicije.
15
3. PREGLED ASIMETRIČNIH INTEGRACIJSKIH PROCESA S TEORIJSKOG ASPEKTA
„Ekonomske integracije su proces udruživanja nacionalnih privreda radi ostvarivanja
određenih ciljeva, a prije svega, uklanjanje carinskih i necarinskih barijera i drugih
ograničavajućih propisa u međusobnoj trgovini. Osigurava se slobodno kretanje ljudi,
(radne snage) kapitala i ostalih faktora proizvodnje kao i odnos integriranja nacionalnih
privreda prema ostalim zemljama svijeta. Oblik ekonomskog povezivanja provodi se na
različitim osnovama, najčešće zasnovanim na komplementarnim interesima.“ (Karić,
2012, str. 2).
U svijetu je primjetan rastući trend regionalnog ekonomskog integriranja koji se javlja
kao rezultat globalizacijskog procesa započetog još u 19. stoljeću. Regionalne
ekonomske integracije okupljaju razvijene zemlje te zemlje u razvoju, odnosno zemlje
različitog stupnja razvoja, u svrhu liberalizacije trgovine i proširenja tržišta. U pravilu,
sve integracije koje okupljaju zemlje različitog razvoja predstavljaju asimetrične
ekonomske integracije. Kao što je već navedeno, malim zemljama, posebno zemljama u
razvoju, teško je ostati po strani jer bi u tom slučaju njihov razvoj bio usporen ili bi čak
stagnirao stoga tijekom godina dolazi do povećanog rasta integracija u svijetu što
prikazuje i sljedeći grafikon.
Grafikon 1. Rast broja integracija u svijetu, 1949.-2009.
Izvor: Kandžija V., 2013., Mikrosustav EU, nastavni materijal, Ekonomski fakultet,
Rijeka, str. 24
16
Tradicionalna ekonomska teorija postavlja dva pitanja vezana za liberalizaciju trgovine i
preferencijalne trgovinske sporazume, bili to sporazumi o slobodnoj trgovini ili carinska
unija – kakav je utjecaj na blagostanje zemalja članica te integraciju u cjelini
(Snorrason, 2012, str. 9). Integracija različitih zemalja je uvijek izazov a spajanje naroda
je po prirodi kontroverzno. U tim slučajevima suverenitet i veličina zemlje odnosno
nacije igra veliku ulogu u integriranju (Ghosh, et al, 2011, str. 221). Razne asimetrične
integracije kao što su NAFTA, ASEAN, MERCOSUR, a posebno EU, dokazuju
važnost malih i slabije razvijenih zemalja u ukupnom razvoju integracije.
Ko što je i iz grafikona vidljivo, ekonomske integracije počinju se formirati nakon
Drugog svjetskog rata, i to većinom između zemalja sličnog političkog opredjeljenja i
sličnog gospodarskog razvoja. Rzvojem telekomunikacija te informatičke tehnologije
granice sve više gube svoju ulogu a u takvim uvjetima postaje sve teže funkcionirati
malim i slabije razvijenim zemljama. Da bi se omogućio uspješniji vlastiti rast i razvoj,
zemlje se sve više integriraju, prvenstveno na gospodarskom nivou, kako bi eliminirale
teškoće koje im stvaraju vlastita mala tržišta proizvodnje i potrošnje, i kako bi,
integrirane u veća tržišta, ostvarile bolje uvjete poslovanja.
Razvoj međunarodnih integracija odvija se u dva smjera (Bukša, 2003, str. 4):
1) funkcionalnih integracija, te
2) kontinentalno/regionalnih integracija.
Primjer za prve su organizacije poput WTO-a (World Trade Organisation), MMF-a
(Međunarodnog monetarnog fonda) te Svjetske banke. Pod drugi smjer integracija
spadaju NAFTA, ASEAN, EU, SACU, MERCOSUR, i slične. Ovisno o razvojnom
nivou zemalja članica, i njihovim gospodarskim strukturama, postoje tri integracijska
obrasca s različitim efektima (Antevski, 2007, str. 175):
1) sjever – sjever,
2) sjever – jug, i
3) jug – jug.
17
Najbolje rezultate davale su do sada integracije između razvijenih zemalja visokog
dohotka, sjever – sjever. Zadovoljavajuće efekte imaju i integracije sjever-jug, dok se
pokazalo da integracije između nerazvijenih zemalja ne daju dovoljno pozitivnih
efekata, ili da oni mogu štetiti nekoj od članica. Međutim, integracije jug-jug, pogotovo
ako su neke od njenih članica povezane ili integrirane sa razvijenim zemljama, prema
obrascu sjever-jug, mogu imati korisne efekte, ili bar ublažiti štetne utjecaje na razvoj
svojih članica. Uspostavljanje integracijskog obrasca važno je za (ne)ravnomjernu
distribuciju ekonomske aktivnosti u jednoj zemlji koja je članica integracije, regionalni
razvoj i koheziju.
U slučaju europskih zemalja, pristuna su sva tri integracijska obrasca, među zemljama i
među regijama. Međutim, problem neravnomjerne raspodjele dohotka i ekonomske
aktivnosti u okviru europskih integracija lakše se rješava jer se izdvajaju pozamašna
sredstva kako bi se disparitet ublažio. Dominantna integracija na europskom prostoru je
Europska unija te ostale integracije koje su s njom usko povezane. Sa proširenjem
Europske unije prvobitni integracijski obrazac sjever – sjever postupno je poprimao
karakter integracijskog obracsa sjever – jug. To vrijedi i za ostale svjetske integracije
razvijenih zemalja koje su u svom procesu proširenja primale manje razvijene zemlje
odnosno zemlje u razvoju.
Obrazac sjever – jug također predstavlja i jedan od tri svjetska ekonomska konflikta
koja je definirao J. E. Spero. Taj sustav definira odnos ovisnosti koji logično proizlazi iz
pozicije nerazvijenih u odnosnu na razvijene zemlje. Nerazvijene, odnosno zemlje u
razvoju ovisne su u trgovinskom, financijskom i investicijskom smislu. Zemlje Juga
ovisne su o politici razvijenih zemalja i njihovom dominantnom utjecaju na proces
liberalizacije i globalizacije (Strahinja, 2006, str. 190).
Iako su integracije proces koji traje već godinama i o kojem se uglavnom govori u
pozitivnom kontekstu, sve se više pokazuje da taj proces ima višeslojne aspekte od
kojih su neki i nepovoljni. I to pogotovo kada je riječ o efektima na manje zemlje ili na
gospodarski i tehnološki manje razvijene zemlje. Kao što je navedeno, međunarodno
gospodarsko i političko integriranje odgovor je na izazove internacionalizacije i
18
globalizacije proizvodnje sa svrhom da doprinesu što boljoj kontroli i koordinaciji
međunarodnih odnosa u cjelini.
U literaturi o razvitku i razini razvijenosti sve se češće ponavlja izreka da „bogate
zemlje postaju bogatije, a siromašne siromašnije“. Uspoređujući s razvojem regionalnih
integracija, izreka ima uporište u praktičnim događanjima, i u činjenici da ne postoje
razrađene ideje i strategije rasta i razvitka koje bi omogućile da se jaz u razvijenosti
između bogatih i siromašnih zemalja smanji. Iako suvremeni razvojni procesi upućuju
na činjenicu da životni standard u svim zemljama ima tendenciju apsolutnog rasta, jaz
se širi. Smanjenje jaza između bogatih i siromašnih zemalja jedan je od ciljeva stvaranja
regionalnih integracija i priključenja manje razvijenih zemalja grupi razvijenih ili
razvijenijih. U sljedećim poglavljima opisano je o kakvom se disparitetu među
zemljama radi te kako se disparitet nastoji smanjiti.
19
4. ANALIZA ASIMETRIČNIH EKONOMSKIH INTEGRACIJA - SLUČAJ NAFTE I SACUA
U ovom poglavlju cilj je opisati na koji način asimetrične integracije utječu na zemlje
članice te kako se rješava problem razvojnih nejednakosti. Navedeno će biti prikazano
na dva primjera, Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovinu te Južnoafričkoj
carinskoj uniji.
4.1. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – NAFTA
Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA – North American Free
Trade Agreement) je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih trgovinskih sporazuma.
Stupio je na snagu godinu prije osnivanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO –
World Trade Organisation), 1994. godine. Sporazum je potpisan između tri zemlje,
SAD-a, Kanade i Meksika, nakon čega je ekonomska snaga te tri zemlje znatno ojačala.
NAFTA je prvi bitan sporazum između razvijenih zemalja (SAD, Kanada) i zemlje u
razvoju (Meksiko) koji karakterizira obrazac sjever – jug, te početna točka istraživanja o
očekivanim tehnološkim prelijevanjima i transferima, te o konvergenciji produktivnosti
u integraciji (Ito, 2010, str. 16). Posljedično, dolazi do brojnih debata o tome koliko je
zapravo sporazum kao takav uspješan te donosi li Meksiku, kao slabije razvijenoj zemlji
u tom slučaju, očekivane koristi.
4.1.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica
Meksiko je definiran kao slabije razvijena zemlja, odnosno zemlja u razvoju, unatoč
naprednoj petrokemijskoj industriji i značajnom industrijskom sektoru na sjeveru
zemlje, te kapacitetu za brz i značajan ekonomski rast. Gledano simbolički, Meksiko je
htio pristupiti NAFTA-i najviše jer to simbolizira napredak prema modernosti i razvoju
(Kozak, 2010, str. 118).
Sudeći prema ekspanziji trgovine između kanade i SAD-a, te SAD-a i Meksika,
rezultati NAFTA-e prilično su impresivni. U oba slučaja utrostručio se porast volumena
20
bilateralne trgovine. U slučaju Kanade, NAFTA je izgrađena na već visokom nivou
ekonomske integracije koja je počela još prije 1988. godine prije usvajanja CUFTA-e
(Canada-US Free Trade Agreement), što znači da je prije NAFTA-e Kanada već bila
duboko integrirana u ekonomiju SAD-a.
Meksiko također svjedoči o impresivnom stupnju rasta trgovine dobara i usluga sa
SAD-om. Navedeno prikazuju sljedeće tablice.
Tablica 2. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD prije sklapanja sporazuma, 1984.-
1993., milijarde $
Godina 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. Prosječan
rast
Ukupno 29.4 27.2 22.0 28.0 30.8 35.3 41.0 42.9 46.2 51.9 5.5%
Izvoz u
SAD 18.1 19.1 17.7 20.3 23.3 27.1 30.5 31.5 35.6 40.4 7.6%
Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,
2007., str. 4
Već krajem 80-tih godina kada je i počela težnja integraciji s SAD-om, izvoz Meksika
bilježio je porast, ukupno i prema SAD-u. Prosječan ukupan rast izvoza od 1984. do
1993. godine iznosio je 5.5%, dok je prosječan rast izvoza u SAD rastao po stopi od
7.6%.
Tablica 3. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD nakon sklapanja sporazuma, 1994.-
2005., milijarde $
Godina 1994. 1995. 1996. 1998. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. Prosječan
rast
Ukupno 60.9 79.5 96.0 117.5 166.4 158.5 160.7 165.4 188.0 213.7 9.3%
Izvoz u
SAD 50.1 62.8 75.1 95.4 136.8 132.2 135.5 139.0 157.1 172.1 9.2%
Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,
2007., str. 4
21
Nakon stupanja na snagu Sporazuma o slobodnoj trgovini između Kanade, SAD-a i
Meksika, dolazi do značajnog porasta izvoza iz Meksika, što ukupnog izvoza, što izvoza
u SAD. Prosječna stopa rasta ukupnog izvoza Meksika iznosi 9.3% od čega 9.2% čini
izvoz u SAD, što znači da više od 80% meksičkog izvoza ide u SAD. To implicira
veliku ovisnost Meksika o američkom tržištu. U 2008. godini meksički izvoz iznosio je
31% BDP-a u odnosu na 10% prije NAFTA-e, a od toga je 80% ukupnog izvoza otišlo
u SAD.
Da je došlo i do impresivnog porasta direktnih stranih investicija u Meksiko, pokazuju
sljedeće tablice.
Tablica 4. Ukupan FDI Meksika prije sklapanja sporazuma, 1984.-1993., milijarde $
Godina 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. 1992. 1993. Prosjek
Ukupno 1.5 2.0 2.0 1.2 2.0 2.8 2.6 4.8 4.4 4.4 2.8
Iz SAD-
a 0.3 0.5 -0.1 0.3 0.6 1.4 1.9 2.3 1.3 2.4 1.1
Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,
2007., str. 6
Da je postojala težnja integraciji i ranije, vidljivo je i iz porasta stranih direktnih
investicija u Meksiko. Kako je rastao ukupan FDI posljednjih godina prije integracije,
tako je rastao i FDI iz SAD-a prema Meksiku. Prosjek ukupnog FDI-a iznosi 2.8
milijardi dolara od toga je 1.1 milijarda iz SAD-a.
Tablica 5. Ukupan FDI Meksika nakon sklapanja sporazuma, 1994.-2005., milijarde $
Godina 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. Prosjek
Ukupno 11.0 9.5 9.2 12.8 12.4 13.6 17.6 27.2 18.3 14.2 18.7 18.1 15.1
Iz SAD-a 4.5 3.0 2.4 5.6 4.7 8.2 4.2 14.2 5.2 3.7 6.4 6.8 5.7
Izvor: Izrada studentice prema: Salvatore D., Economic effects of NAFTA on Mexico,
2007., str. 6
22
U godinama nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini, FDI je drastično
narastao i dosegnuo ukupan prosjek od čak 15.1 milijardi dolara, dok je prosjek
direktnih stranih investicija SAD-a u Meksiko dosegnuo 5.7 milijardi dolara, što je 4.6
milijardi više nego u razdoblju koje je prethodilo sporazumu. Usporavanje američkog
gospodarstva, ulaganja i razmjene s Meksikom uslijedilo je 2002. i 2003. godine nakon
terorističkog napada 9. rujna 2001. godine u New Yorku.
Sudeći prema ekspanziji trgovine između članica, rezultati NAFTA-e čine se
impresivnim.
Da je sporazum dobro utjecao na Meksiko dokazuje i to da je stopa siromaštva u
Meksiku smanjena te je povećan realni dohodak. Zbog nižih nadnica, SAD su u
Meksiku stvorila „maquilladore“ (tvornice, odnosno pogranična područja gdje se
proizvodi uvoze za potrebe proizvodnje ili uključivanje u određene proizvode te se
ponovo izvoze u SAD ili Kanadu), što je dovelo do veće ponude poslova, što s druge
strane i nije pozitivno jer su niže nadnice SAD iskoristile u svoju korist. Mnogi
stručnjaci tvrde da su se NAFTA-om okoristile poslovne elite i poduzetnici iz sve tri
zemlje, dok su se siromašni meksički poljoprivrednici i američki industrijski radnici
našli u situaciji bez mogućnosti kompeticije. NAFTA je dovela Meksiko, posebno
njegove poljoprivrednike, u nepovoljnu situaciju iz razloga što SAD subvencionira
mnoga dobra koja Meksiko proizvodi. Kritičari posljedično krive upravo NAFTA-u
zbog rastuće nejednakosti Meksika i SAD-a. Zagovornici NAFTA-e ustrajni su u tome
da je ta ekonomska integracija smanjila barijere u trgovini, stvorila nova radna mjesta,
te poboljšala kvalitetu života milijuna ljudi diljem Sjeverne Amerike. Međutim, i dalje
ostaje problem Meksika.
Iz perspektive Meksika, dolazi do stvarnog pada meksičke proizvodne zaposlenosti
povezane djelomično uvoznom konkurentnošću ali i supstitucijom stranih inputa u
montažnim operacijama. Oko 30% radnih mjesta koja su nastajala u maquiladorama
1990-tih, su nestala. Mnoge od spomenutih operacija preseljene su u zemlje još nižih
nadnica kao što su azijske zemlje, posebno Kina. Realne nadnice Meksikanaca danas su
niže nego što su bile kad je NAFTA nastala. Nadnice u Meksiku idu prije ka
23
divergenciji nego konvergenciji nadnicama u SAD-u. Štoviše, dolazi do upotrebe novog
pojma koji opisuje Meksiko pod NAFTA-om: visoko-produktivno siromaštvo
(Hartman, 2011, str. 18). Povezano s time, otkad je stupio u NAFTA-u, Meksiko prati
porast nejednakosti u dohotku. U odnosu na razdoblje prije NAFTA-e, samo 10%
kućanstava povećalo je svoj udio u nacionalnom dohotku, dok je 90% izgubilo dio
prihoda ili nije osjetilo nikakve promjene.
Problem koji se također veže uz stupanje NAFTA-e na snagu je i ilegalna imigracija
stanovništva Meksika u SAD. Pretpostavilo se da će smanjenje carina unutar NAFTA-e
biti dovoljan ekonomski stimulans meksičkom gospodarstvu te da neće doći do prelaska
meksičkog stanovništva u SAD u potrazi za zaposlenjem. Međutim, broj ilegalnih
imigranata povećao se otkad je sporazum potpisan. Taj se broj posebno odnosi na
poljoprivredne radnike koji su izgubili svoje radno mjesto i prihode u poljoprivredi. S
vremenom, povećanjem mogućnosti zapošljavanja i povećanjem plaća u industriji
očekuje se smanjenje pritiska za imigracijom Meksikanaca u SAD.
Teško je razlučiti ima li Meksiko više koristi od NAFTA-e ili nedostataka, ali stoji
činjenica da kaska u gospodarskom razvoju kako u pred-NAFTA tako i u post-NAFTA
razdoblju. Sposobnost Meksika da se okoristi integracijom ograničena je zbog slabih
gospodarskih institucija te neadekvatnih strukturnih reformi u gospodarstvu.
4.1.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti
Dok je NAFTA možda donijela određene ekonomske i socijalne prednosti meksičkom
gospodarstvu u cjelini, te prednosti nisu raspoređene ravnomjerno u cijeloj zemlji.
Poljoprivredni sektor doživio je veći gubitak radnika, što zbog povećane konkurencije u
SAD-u što zbog meksičkih domaćih poljoprivrednih reformi. U pogledu regionalnih
učinaka, početno stanje u Meksiku determiniralo je meksičke zemlje koje su doživjele
jači ekonomski rast zbog NAFTA-e. Neki ekonomisti tvrde da dok liberalizacija
trgovine može u dugom roku suziti razlike prihoda među zemljama, to može indirektno
dovesti do velike razlike u razini dohotka unutar jedne zemlje.
24
Tijekom posljednjeg desetljeća gospodarski odnosi između SAD-a i Meksika znatno su
ojačali a dvije zemlje nastavljaju surađivati na pitanjima od zajedničkog interesa.
Predsjednici dviju zemalja sastali su se 2010. godine te su potvrdili svoju predanost
povećanju suradnje uširokom spektru pitanja, uključujući i jačanje zajedničkog
gospodarskog rasta. Ključna komponenta za njihovu globalnu inicijativu konkurentnosti
je stvoriti granicu za 21. stoljeće koja će proširiti i modernizirati granične institucije za
sigurnije i efektivnije granice.
Većina istraživanja pokazala su da postoji niz domaćih faktora koji objašnjavaju
nedostatak konvergencije i da sporazum sam po sebi nije dovoljan za smanjenje
ekonomskih razlika dviju zemalja. Većina istraživanja sugerira da Meksiko, kako bi
smanjio disparitet u prihodu, treba uložiti novac u obrazovanje, inovacije i
infrastrukturu, kao i poboljšati kvalitetu nacionalnih institucija.
Situacija u Meksiku nije jedinstvena, obzirom da iste probleme i situacije prolaze i
ostale zemlje Latinske Amerike. Prema jednom istraživanju, konvergencija dohotka
latinoameričkih zemalja i SAD-a ograničena je različitom kvalitetom domaćih
institucija, dinamici investicija domaćih tvrtki te vještinama radne snage. Druga studija
bilježi da sposobnost Meksika da popravi svoje gospodarsko stanje ovisi o njegovoj
sposobnosti da poboljša svoje nacionalne institucije, dodajući da se meksičke institucije
nisu poboljšale znatno više od ostalih lationoameričkih zemalja tijekom post-NAFTA
perioda (Villareal, 2010, str. 8).
Dok se ukupni učinci NAFTA-e na meksičko gospodarstvo ocjenjuju pozitivnima, isti
učinci nisu raspodjeljeni jednako po regijama i sektorima. Plaće i zaposlenost imaju
tendenciju rasta u zemljama koje imaju višu razinu izravnih stranih investicija i
trgovine. Učinci liberalizacije trgovine široko su varirali među regijama, i dok ona može
dugoročno dovesti do smanjenja razlike u prihodima s drugim zemljama, može
indirektno dovesti i do povećanja razlika u dohotku jedne zemlje. Iskustvo je pokazalo
da zemlje s manje razvijenom infrastrukturom (prometi komunikacije) nisu iskusile
prednosti NAFTA-e i drugih država. Telekomunikacijska infrastruktura i ljudski kapital
posebno su važni u određivanju ekonomskih rezultata pojedinih država.
25
4.2. Južnoafrička carinska unija – SACU
Južnoafrička carinska unija najstarija je carinska unija u svijetu. Osnovana je 1910.
godine kao Sporazum o carinskoj uniji, a 1969. godine taj je sporazum zamjenjen
Sporazumom o carinskoj uniji između Južne Afrike, Bocvane, Namibije, Lesota i
Svazija. Južnoafrička carinska unija stupila je na snagu 1. ožujka 1970. godine s tim da
se Namibija priključila tek 1990. godine nakon što je postala nezavisna od Južnoafričke
Republike (JAR).
SACU se sastaje jednom godišnje kako bi raspravljala o pitanjima koja se odnose na
sporazum. Tu su uključeni i stručni odbori, poimence, Carinski stručni odbor, Odbor za
trgovinu i industriju te Odbor za poljoprivredu, koji se sastaju tri puta godišnje.
Cilj je zadržati slobodnu razmjenu roba između zemalja članica. Unija ima zajedničku
vanjsku tarifu te zajedničke trošarine na zajedničkom carinskom području. Sve carine i
trošarine prikupljene u zajedničkom carinskom području uplaćuje se u Južnoafrički
nacionalni Fond za prihod. Prihod se među članicama dijeli prema formuli o podjeli
prihoda opisanoj u Sporazumu. Udio prihoda BLNS (Bocvana, Lesoto, Namibija,
Svazi) zemalja članica je takav da JAR dobiva preostali prihod.
Formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva 1994. godine, zemlje članice složile su se da
bi se oko trenutnog ugovora trebalo ponovo pregovarati kako bi se SACU
demokratizirala te kako bi se trenutne potrebe država učinkovitije rješavale. S tim na
umu, ministri trgovine i industrije sastali su se u Pretoriji 11. studenog 1994. godine
kako bi raspravili o novim pregovorima Sporazuma iz 1969. godine. Imenovali su
Radni tim carinske unije (Customs Union Task Team – CUTT), ovlašten davati
preporuke ministrima. Brojni sastanci CUTT-a, u različitim zemljama članicama, doveli
su do napretka u procesu ponovnih pregovora oko Sporazuma. 5. rujna 2000. godine u
Pretoriji, pet ministara postiglo je konsenzus o načelima na kojima se temelji
institucionalna reforma Južnoafričke carinske unije.
26
Administrativna institucionalna struktura zajedničkog fonda prihoda, o kojoj se
raspravljalo, prema dogovoru čini (International relations & cooperations, 3.3.2014.):
· Vijeće ministara – tijelo koje zastupa ministar iz svake zemlje članice SACU. To
je ujedno i vrhovno tijelo SACU odgovorno za donošenje odluka i sastaje se na
tromjesečnoj bazi. Odluke se donose konsenzusom.
· Komisija – Upravno tijelo koje čine visoki dužnosnici, Stručni odbor i Odbor za
poljoprivredu.
· Tribunal – neovisno tijelo stručnjaka koje izvještava izravno Vijeću ministara.
Odgovoran je za određivanje tarifa i antidampinške mehanizme.
· Tajništvo – odgovorno za svakodnevni rad zajedničkog fonda. Također je i
financirano iz fonda. Lokaciju određuju visoki dužnosnici koji se sastaju u par
mjeseci kako bi sastavili prijedloge za provedbu revidirane institucionalne
strukture.
SACU ministri dodatno su dogovorili da bi se udio prihoda iz fonda za svaku državu
članicu trebao računati prema tri komponente (International relations & cooperations,
3.3.2014.):
· udjelu iz carinskog fonda,
· udjelu iz fonda trošarina,
· udjelu komponente razvoja.
Nadalje, dogovoreno je da se navedene komponente raspoređuju kako slijedi: Carinska
komponenta treba biti dodjeljena prema udjelu ukupne intra trgovine svake članice
zasebno, uključujući i izvoz.
Komponenta trošarina, neto razvojna komponenta, treba biti dodjeljena na bazi BDP-a.
Razvojna komponenta fiksirana je na 15% ukupnog fonda trošarina i dodjeljuje se
prema inverznom BDP-u per capita svake članice.
27
Novi sporazum potpisan je 2002. godine i ratificiran od strane predsjednika država
članica (International relations & cooperations, 3.3.2014.).
Novi Sporazum predstavlja važan element u preoblikovanju Južne Afrike nakon
propasti apartheida u Južnoj Africi. Sporazum traži da se učvrsti demokratski pristup
trgovinskoj politici, dok umanjuje nestabilnost prihoda tijekom razdoblja pada carina.
4.2.1. Nejednakosti u razvoju zemalja članica
Tijekom svoje povijesti SACU je obilježena ozbiljnim divergencijama u politici, razini
razvoja, političkim sustavima i administrativnim kapacitetima. Bez obzira na razlike,
uspjela je, kroz izuzetno mnogo političkih okolnosti, održati praktički besplatnu
unutarnju trgovinu uz visoku zajedničku vanjsku carinu, i dozvolu uplate velikih
prihoda manjim članicama. Te jedinstvene političke i ekonomske okolnosti uvelike su
utjecale na obilježja SACU. Stari sporazum odražava i dominaciju juga Afrike tijekom
perioda izolacije, i brigu o prihodu kopnenih zemalja, Bocvane, Lesota i Svazija (BLS),
slijedeći svoju neovisnost od Velike Britanije. Južna Afrika čini više od 90% ukupnog
BDP-a SACU, i pretpostavljala je apsolutnu diskreciju nad vanjskotrgovinskom
politikom. To je bilo prihvatljivo sve dok su manje zemlje članice carinsku uniju
smatrale mehanizmom za prikupljanje i distribuciju carinskih prihoda i trošarina, te u
manjoj mjeri, za olakšavanje uvoza. Kad su prepoznati mogući troškovi carinske unije,
pozivi na reformu utišani su povećanom magnitudom transfera prihoda (Kirk, Stern,
2005, str. 169).
Demokratska tranzicija u Južnoj Africi pružila je priliku da se ponovo cjelovito
pregovara o carinskoj uniji. Ti su pregovori ponovo otvorili dugogodišnje političke
rasprave, uključujući i opseg skretanja trgovine u SACU i utjecaj istog na razvoj manje
razvijenih zemalja članica unije. Pojavio se i optimizam da bi promjenjeni politički
teren mogao omogućiti dublju ekonomsku suradnju i regionalnu integraciju SACU. No
problemi oko prihoda ostali su i dalje najveća briga svih sudionika u potrazi za
stabilizacijom budućih plaćanja i primanja.
28
Pet članica SACU održavaju bliske ekonomske odnose više od stoljeća. Četiri članice
također čine dijelom monetarnu uniju. Karakteristike koje definiraju SACU su
ekonomska prevlast Južne Afrike nasuprot veličini ostale četiri članice (BLNS). BLNS
u velikoj mjeri ovise o Južnoj Africi u značajnom djelu svoje trgovine, investicijama i u
nekim slučajevima, zaposlenosti. Južnoafričke kompanije diminiraju poslovnim
predjelom BLNS. Južna Afrika također je najveći izvor uvoza BLNS, iako je njihov
izvoz geografski raznolikiji. Štoviše, roba koju Južna Afrika izvozi u BLNS uvelike se
razlikuje od izvoza u ostatak svijeta. BLNS predstavljaju značajno tržište Južne Afrike
za potrošnu robu i usluge. Bez obzira na ekonomsku i geografsku blizinu BLNS Južnoj
Africi, i činjenici da dijele zajedničku trgovinsku (i u manjoj mjeri) industrijsku
politiku, performanse i upravljanje manjih SACU gospodarstava znatno se razlikuju
međusobno te od Južne Afrike (Seabe, Mogotsi, 2012, str. 37).
U slučaju Bocvane, otkriće dijamanata kao i razborito upravljanje gospodarstvom,
osiguralo je da država postane sjajna zvijezda Afrike u gospodarskom rastu.
Gospodarstvo se međutim u velikoj mjeri oslanja na rudarstvo, posebice dijamanata.
Rudarstvo u BDP-u sudjeluje sa samo 30% dok su dijamanti činili 68% cjelokupnog
izvoza 2008. godine. Proizvodnja doprinosi sa manje od 5% BDP-a međutim došlo je
do značajnog porasta u sektoru usluga koji bilježi rast od 10% između 1993. i 2003.
godine. Zbog nestabilnosti cijene dijamanata i teškoća u diverzificiranju ostalih sektora
gospodarstva, Vlada se odlučila na dobivanje koristi od dijamanata kao bi imala
dodatnu korist od downstream industrije u sektoru.
Lesoto je najmanje razvijena država u svijetu čiji je glavni izvor prihoda Fond prihoda
SACU. Zemlja se uglavnom oslanja na poljoprivredu (pogotovo stoku), te primanja
migranata, rudara iz Južne Afrike. Glavne izvozne proizvode čine voda, dijamanti,
tekstil i odjeća. SAD provode Akt o afričkom rastu i mogućnostima (African Growth
and Opportunities Act, AGOA), kojim dozvoljavaju Lesotu izvoz značajne količine
odjeće i tekstila u SAD.
Svazi je uglavnom agrarno gospodarstvo s većinom radne snage zaposlene upravo u
tom sektoru. Proizvodnja i prerada šećera je najveća industrija sa izvoznom prihodom
29
od 1.5 milijardi dolara 2008. godine. Ostali izvoz roba uključuje ugljen, azbest, meso,
pamuk i dijamante, a 50% ukupnog izvoza namjenjen je južnoafričkom tržištu. U
godinama sankcija protiv Južne Afrike, Savzi je uspio privući nekoliko proizvodnih
tvrtki 1980-ih, ali otada su se te tvrtke preselile u Južnu Afriku. Britanija je u Svaziju
uspjela privući tajvanske investitore tekstila i odjeće kako bi proizvodili za tržište SAD-
a pod AGOA-om.
Namibija je stekla neovisnost od Južne Afrike u ožujku 1990. i postala članom SACU
kao nezavisna država. Gospodarstvo Namibije napredovalo je utoliko da postane država
srednje niskog dohotka ovisna o rudarstvu, odnosno dijamantima kao glavnom
izvoznom robom. Ostali izvoz podrazumijeva uran, cink, bakar, pića, ribe i riblje
proizvode, goveda i karakulsko krzno. Izvoz proizvodnih dobara (prerađene ribe,
rafiniranog cinka, tekstila i pića) povećao se za 0,1% 2008. u odnosu na 2007. godinu.
Južnoafrička Republika (Južna Afrika, JAR), kao najveće gospodarstvo u carinskoj uniji
ujedno je i najraznolikije u Južnoj Africi. Njeno gospodarstvo temelji se na ekstrakciji i
obogaćivanju prirodnih resursa sa najvećim izvozom minerala, metala i poljoprivrednih
proizvoda. JAR osigurava većinu proizvedene robe za ostatak SACU tržišta. Među
izvoz spadaju i motorna vozila i strojevi, tekstil i prehrambeni proizvodi. Sankcije
nametnute Južnoj Africi tijekom režima aparthejda od kasnih 1950-ih do ranih 1990-ih
ostavile su posljedice na gospodarski rast. Južna Afrika je prošla kroz postupni
napredak trgovinske politike prema konkurentnijem, izvozno orijentiranom fokusu i
diverzifikaciji, dalje od rudarstva (Seabe, Mogotsi, 2012, str. 38).
4.2.2. Rješavanje problema razvojne nejednakosti
U lipnju 2010. SACU je proslavila stoljeće postojanja. Tijekom posljednjih 100 godina
suočava se s brojnim izazovima od kojih su dva od temeljne važnosti za daljnje
postojanje integracije: reforma toliko osporavane formule o podjeli prihoda i pregovori
oko ugovora o ekonomskom partnerstvu s EU. SACU je i više nego „kasica prasica“
manjim državama integracije (BLNS). Trgovci tvrde da je SACU najfunkcionalniji
30
aranžman regionalne integracije u Africi. Iako ima mjesta za napredak, mnogo je
postignuto u smislu olakšavanja trgovine, i političkog i ekonomskog jedinstva u regiji.
Ipak, kroz Fond prihoda, JAR subvencionira nacionalne proračune ostalih članica
BLNS, posebno u slučaju Lesota i Svazija. Nagli prekid prihoda imao bi pogubne
ekonomske, društvene i političke posljedice za BLNS države i efektivno bi se stvorile
dvije propale države (Svazi i Lesoto). Uz brojne vlastite probleme, JAR si ne može
priuštiti propast dviju država dodavajući time još više migranata uz već brojne iz
Zimbabvea.
Globalna ekonomska kriza istaknula je nedostatke u mehanizmu raspodjele prihoda a
posebno njegov prociklični karakter – dok su prihodi dramatično i neodrživo eskalirali,
uoči financijske krize jednako oštro su i pali. Nadalje, u Južnoj Africi postoji konsenzus
službene strukture da država ne može na neodređeno vrijeme biti nositelj fiskalnog
tereta nametnutog mehanizmom podjele prihoda jer si to ne može priuštiti.
S aspekta trgovine, Bocvana, Lesoto i Svazi potpisale su privremene EPA (Economic
Partnership Agreements), na štetu Južne Afrike i Namibije koje imaju strogu
suzdržanost glede nekih odredbi te su odbijale potpisati sporazum. 15. srpnja 2014. EPA
pregovori uspješno su zaključeni u Južnoj Africi čime je završen desetogodišnji period
pregovora i produciran sporazum kojim bi se trebao zamjeniti privremeni EPA
sporazum koji su 2009. godine potpisale Bocvana, Lesoto i Svazi. Međutim, sporazum
još nije ratificiran (Overview of EPA negotiations, 2014.).
Analizirajući stupanj nejednakosti i odnos nejednakosti i rasta gospodarstva, problem je
definirati politiku koja bi smanjila rast nejednakosti. Ljudski kapital je glavni čimbenik
rasta nejednakosti a to je posebno važno za zemlje SACU. Neke zemlje (JAR,
Namibija) su naslijedile iz prošlosti velike nejednakosti u pristupu obrazovanju. Druge
se suočavaju s izazovima sa značajnim prirodnim resursima (Bocvana, Namibija, JAR a
donekle i Lesoto i Svazi), koji obično snažno pridonose bogatstvu naroda aliu isto
vrijeme ne pružaju široke mogućnosti stvaranja posla i smanjenja gospodarske
nejednakosti. Poticanje ulaganja u ljudski kapital za sve zemlje, zajednos politikom
31
usmjerenom na kontinuirano poboljšanje poslovne klime od najveće su važnosti u ovom
procesu.
Smanjenje nejednakosti dohotka potencijalno bi moglo dovesti do znatno poboljšanih
performansi gospodarskog rasta. Zemlje SACU pokazuju veću nejednakost nego zemlje
sa sličnom razinom BDP-a per capita.
Grafikon 2. Usporedba Gini koeficijenta SACU zemalja, 2012. god.
Izvor: Basdevant O., Benicio D., Yakhshilikov Y., Inequalities and Growth In the
Southern African Customs Union (SACU) Region, IMF, 2012., p. 1-22
Konkretno, Bocvana, Namibija, i Lesoto pokazuju mnogo veće Gini koeficijente od
zemalja sličnog dohotka per capita. Suprotno tome, JAR ima Gini koeficijent tek nešto
viši od prosječne zemlje sličnog dohotka p/c. Prema grafikonu, Svazi se nalazi na
jednakoj razini zemalja sličnog dohotka.
Unatoč negativnom utjecaju nejednakosti na rast, treba pažljivo izraditi politiku
preraspodjele kako bi se izbjegao negativan utjecaj na rad i investicijske poticaje. Tri su
glavna razmatranja koja treba imati na umu pri kreiranju politike preraspodjele
(Basdevant, et al, 2012, str. 12):
SACU zemlje
Prosjek zemalja sa sličnim dohotkom per capita
32
· Smanjenje nejednakosti u ljudskom kapitalu trebalo bi biti u središtu politike
intervencije s ciljem smanjenja nejednakosti prihoda i promicanja rasta.
· Paralelno promicanju investiranja u ljudski kapital, politike također mogu
pomoći razvoju privatnog sektora, tako da se dostupne nove vještine mogu
uskladiti s odgovarajućim slobodnim radnim mjestima, tj. uskladiti obrazovanje
s potrebama tržišta rada, inače bi gospodarstvo moglo biti zarobljeno u
strukturnoj neravnoteži između ponude i potražnje.
· Pažljivo izrađena izravna preraspodjela prihoda također je poželjna, osobito radi
ublažavanja ekstremnog siromaštva.
Da regionalne integracije imaju pozitivne učinke na zemlje članice dokazano je na
primjeru NAFTA-e i SACU. Iako se u raznim literaturama vodi debata imaju li zemlje
više koristi ili negativnih učinaka od integracija, neminovno je da se u obje integracije
nastoji smanjiti disparitet u razvoju zemalja i pronaći najbolje rješenje koje bi rješilo
probleme nastale samim integriranjem.
33
5. ANALIZA EU KAO NAJVEĆE ASIMETRIČNE EKONOMSKE INTEGRACIJE
Europska unija primjer je najuspješnijeg procesa ekonomske i institucionalne
integracije. Ona je ujedno i primjer najvišeg stupnja ekonomske integracije.
Ekonomske se integracije među zemljama u razvoju razlikuju od onih među razvijenim
zemljama po tome što se formiraju s ciljem poticanja ekonomskog razvoja,
industrijalizacije i smanjivanja siromaštva. Razvijene zemlje su već ostvarile visoku
razinu ekonomskog razvoja i industrijalizacije prije ulaska u dublje integracije (Grgić i
Bilas, 2012, str. 210). Europska unija teži konvergenciji gospodarstava te raznim
politikama i fondovima koji ih prate, nastoji smanjiti nejednakosti u razvoju kako bi
integracija bila korisna svim članicama.
5.1. Motivi integriranja u Europsku uniju
Regionalne ekonomske integracije nalaze motivaciju u očekivanom rastu blagostanja
temeljenom na mobilnosti i alokaciji proizvodnih faktora, te dostupnosti i konkurenciji
dobara. Pozitivan odnos integracija prema okruženju i okruženja prema integracijama
vodi stvaranju kompetentnih i komplementarnih ekonomskih, socijalnih, političkih,
pravnih i ekoloških struktura te pogoduje napretku i na globalnim poljima (Bogunović,
2011, str. 232).
Motivi integriranja isti su za gotovo sve integracije pa tako i Europsku uniju. Europska
unija pozitivan je primjer kako zahvaljujući skrbi za razvitak nerazvijenog okruženja u
relativno kratkome razdoblju postoje mogućnosti ostvarivanja rasta dohotka i povećanja
demokratskih standarda u slabije razvijenim zemljama.
5.2. Razvojne nejednakosti zemalja članica
Regionalni problemi Europske unije proizlaze iz naslijeđenog dispariteta u razini
dohodaka i recentnih stopa rasta BDP-a i zaposlenosti, što uzrokuje ekonomske
nejednakosti između regija unutar EU. Prema neoklasičnoj teoriji regionalnog razvoja,
34
slobodna konkurencija i faktor mobilnosti donose tendenciju ujednačavanja unutar
zemlje, seljenjem proizvodnje i zaposlenosti u regije s višim prinosom, pa bi se
dugoročno regionalne nejednakosti same po sebi korigirale. No, u praksi takvi procesi
idu sporo. Kapital i radna snaga nisu uvijek potpuno mobilni, pa postojeće disproporcije
između regija mogu postojati i zbog tehnologija proizvodnje, ekonomije razmjera, kao i
zbog zapreka u funkcioniranju tržišta. Stoga ekonomski argumenti daju potporu
regionalnoj politici budući da su uvijek komplementarni s političkim i socijalnim
faktorima (Jovančević, 2005., str. 272).
5.2.1. Primjer Poljske i Bugarske kao zemalja članica asimetrične integracije
Republika Poljska je deveta po veličini europska država i sa skoro 40 milijuna
stanovnika predstavlja jedno od najvećih i najinteresantnijih europskih tržišta i
gospodarstava. Poljska je bila prva među državama Istočne Europe članicama bivšeg
Varšavskog pakta koja je pokrenula tržišne reforme i od tada je doživjela velike
političke, socijalne i gospodarske promjene. Poljsko gospodarstvo odličan primjer
uspješne „preobrazbe“ zahvaljujući prije svega „šok terapijama“ guvernera NBP, a
početkom 90-ih ministarstva financija. Plan sastojao se potpunoj liberalizaciji cijena,
privatizaciji gospodarstva i slobodnom tržištu, praćenim vezivanjem tečaja zlote za
američki dolar, te temeljitim strukturalnim reformama. Zahvaljujući tim oštrim mjerama
poljsko gospodarstvo je uspjelo u svega petnaestak godina proći zahtjevan ali uspješan
put od potpuno zatvorenog i državno vođenog gospodarstva do danas potpuno tržišnog i
otvorenog gospodarstva.
Poljska predstavlja jednu od najatraktivnijih država, ne samo Srednje i Istočne Europe,
za strana ulaganja, a to je posebno naglašeno nakon ulaska u EU 1. svibnja 2004.
godine. Ulaskom u EU Poljska je postala ulazno-izlazna točka razmjene roba između
velikog tržišta EU sa susjednim tržištima Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, tradicionalno
značajnih poljskih partnera, što poljske firme stavlja u prednost pred konkurentima iz
ostatka EU (Hrvatski izvoznici, 2.9.2013.). Osnovni makroekonomski pokazatelji
Poljske prikazani su u sljedećim tablicama.
35
Tablica 6. Makorekonomski pokazatelji Poljske prije integracije u EU, 1995.-2003.
1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003.
BDP (mlrd. $) 139,061 156,684 157,153 172,901 167,801 171,276 190,420 198,179 216,800
BDP p/c ($) 3,603 4,057 4,066 4,472 4,340 4,477 4,979 5,184 5,675
Stopa rasta BDP-a (%) 7 6 7 5 5 4 1 1 4
Izvoz robe (%BDP) 23 22 23 26 24 27 27 29 33
Uvoz robe (%BDP) 21 24 27 31 30 34 31 32 36
Stopa inflacije (%) 28 20 15 12 7 10 5 2 1
Stopa nezaposlenosti
(% radne snage) 13 12 11 11 13 16 18 20 20
FDI (%BDP) 3 3 3 4 4 5 3 2 2
Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
36
Tablica 7. Makroekonomski pokazatelji Poljske nakon integracije u EU, 2004.-2013.
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.
BDP (mlrd. $) 252,768 303,912 341,669 425,321 529,432 430,917 469,799 515,771 490,212 517,542
BDP p/c ($) 6,620 7,963 8,958 11,157 13,886 11,295 12,304 13,385 12,721 13,432
Stopa rasta BDP-a (%) 5 4 6 7 5 2 4 4 2 2
Izvoz robe (%BDP) 37 37 40 41 40 39 42 45 47 48
Uvoz robe (%BDP) 40 38 42 44 44 39 43 46 46 45
Stopa inflacije (%) 4 2 1 2 4 4 3 4 4 1
Stopa nezaposlenosti
(% radne snage) 19 18 14 10 7 8 10 10 10 /
FDI (%BDP) 5 4 6 6 3 3 4 3 1 -1
Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
37
Navedeni podaci prikazuju da je Poljska imala relativno stabilnu ekonomiju i prije
integracije u EU. Bilježi porast BDP-a, te uvoza i izvoza, međutim i dalje ima uvoz veći
od izvoza. Strane direktne investicije povećane su između 1995. i 2000. godine nakon
čega padaju.
Nakon integracije većina temeljnih makroekonomskih pokazatelja za gospodarstvo
Poljske zadržava pozitivan predznak što, bez obzira na objektivne teškoće vezano za
posljedice recesijskih kretanja te nestabilnosti i volatilnosti financijskih tržišta, svjedoči
o činjenici da je poljsko gospodarstvo diverzifisicirano i fleksibilno te da će, i s obzirom
da se temelji ponajviše na proizvodnji i izvozu, i u budućem razdoblju uspjeti zadržati
visoku razinu otpornosti na utjecaj vanjskih negativnih čimbenika. Unatoč vanjskih
negativnih čimbenika, financijskih previranja, krizi eurozone, pa i unutarnjih problema
sa deficitom javnih financija (više od 50% GDP-a), Poljska i nadalje ostaje primamljiva
za strane investitore za što postoji niz razloga. Prije svega jer je percipirana kao ukupno
ekonomski i politički stabilna država sa velikim unutarnjim tržištem (oko 40 milijuna)
te zbog svog položaja sa potencijalom daljnjeg širenja tržišta na istok (Ukrajina,
Rusija).
Od pristupanja Europskoj uniji 2004. godine do danas Poljska je doživjela pravu
transformaciju. Brojne javne i državne tvrtke su privatizirane, stopa nezaposlenosti je
osjetno pala, a gospodarstvo je doživjelo svojevrsni procvat. Pripreme za pristupanje
Europskoj uniji u Poljskoj su započele godinama prije same prijave za članstvo -
decentraliziran je sustav upravljanja regijama te je 1991. godine ukinuta podjela na 49
manjih općina te je uspostavljena podjela na 16 regija, što je uvelike olakšalo
upravljanje novcem iz europskih fondova i omogućilo njihovu jednostavniju
distribuciju. Od 1990. do 2013. godine Poljska je iz fondova Europske unije za različite
gospodarske, socijalne i znanstvene projekte primila ukupno 87,8 milijardi eura. U
sklopu posljednjih pregovora o budžetu Europske unije, Poljskoj je za razdoblje od
2007. do 2013. godine odobreno čak 67,9 milijardi eura pomoći iz europskih fondova.
Od toga najveći dio, čak 41 posto, otpada na infrastrukturne programe, 25 posto na
regionalne, 15 posto na ljudske resurse, 13 posto na ekonomske programe, 4 posto na
poticanje razvoja regija istočne Poljske te po jedan posto na operativne programe za
38
tehničku podršku i ostale programe. Od ulaska u EU 2004. godine, u Poljskoj je
otvoreno oko 300 tisuća radnih mjesta, najviše u IT sektoru. Od toga je 150 tisuća
mjesta otvoreno u tvrtkama koje su otvorile do tada nezaposlene osobe, te je 34 tisuće
ljudi zaposleno u ruralnim područjima (Poljska, preuzeto 8.5.2013.).
Za razliku od Poljske, Bugarska integracijom u Europsku uniju nije doživjela jednak
uspjeh. Bugarska i Rumunjska preko noći su postale dijelom zone mira, blagostanja,
sigurnosti i stabilnosti, 2007. godine. Pet godina nakon ulaska u EU, u dvjema njenim
najmlađim članicama vlada stanje otrežnjavanja. Europska unija očito nije sama po sebi
jamstvo za bolji život. Bugarska je najsiromašnija zemlja EU i u njoj su najniža
primanja, mirovine, radna produktivnost i djelotvornost. Osim toga, ova zemlja dobila
je loše ocjene i za svoju pravosudnu reformu, za način na koji dijeli subvencije kao i za
borbu protiv korupcije, organiziranog kriminala i trgovine ljudima. Otkako je 2007. ušla
u Uniju, konstantno je upozoravano na manjkavosti u Bugarskoj. Mnogi Bugari vjeruju
da je njihova zemlja 1. siječnja 2007. u EU primljena kao „članica drugog reda“ i pri
tome ukazuju na velike prepreke koje su Bugarima tada bile postavljene na europskom
tržištu rada. Ni uvođenje eura u Bugarskoj još se ni izdaleka ne može nazrijeti, jer
zemlja ne zadovoljava uvjete za to. Posebno neugodna situacija za Bugarsku je nastala u
jesen 2008. kad je Europska komisija blokirala pomoć Bugarskoj vrijednu 220 milijuna
eura. To se dogodilo nakon što je Sofija već nekoliko puta bila uhvaćena kako
zloupotrebljava novac koji je od EU dobila za razvoj (Bugarska, preuzeto 8.5.2013.).
Glavni makroekonomski pokazatelji za Bugarsku prikazani su u sljedećim tablicama.
39
Tablica 8. Makroekonomski pokazatelji Bugarske prije integracije u EU, 1995.-2006.
1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006.
BDP (mlrd. $) 13,069 8,890 10,053 13,060 13,228 12,903 13,868 15,979 20,668 25,283 28,895 33,209
BDP p/c ($) 1,555 1,063 1,210 1,582 1,611 1,579 1,729 2,031 2,642 3,249 3,733 4,313
Stopa rasta BDP-a (%) 3 -9 -2 5 2 6 4 5 5 7 6 7
Izvoz robe (%BDP) 52 59 59 59 56 50 49 47 49 52 41 61
Uvoz robe (%BDP) 50 57 53 58 61 56 58 56 59 63 56 79
Stopa inflacije (%) 62 122 1,058 19 3 10 7 6 2 6 5 7
Stopa nezaposlenosti (%
radne snage) 16 14 14 12 14 16 20 18 14 12 10 9
FDI (%BDP) 1 1 5 4 6 8 6 6 10 11 14 24
Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
40
Tablica 9. Makroekonomski pokazatelji Bugarske nakon integracije u EU, 2007.-2013.
2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.
BDP (mlrd. $) 42,113 51,824 48,568 47,726 53,542 51,303 53,009
BDP p/c ($) 5,581 6,917 6,524 6,453 7,286 7,022 7,296
Stopa rasta BDP-a (%) 6 6 -5 0 2 1 1
Izvoz robe (%BDP) 59 58 48 57 66 67 70
Uvoz robe (%BDP) 79 79 56 59 67 70 71
Stopa inflacije (%) 8 12 3 2 4 3 1
Stopa nezaposlenosti (% radne
snage) 7 6 7 10 11 12 /
FDI (%BDP) 33 20 8 4 4 3 4
Izvor: World bank, preuzeto 8.9.2014., http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
41
U godinama prije stupanja u EU Bugarska bilježi porast BDP-a te stranih direktnih
investicija jer je ponajprije prepoznata kao zemlja jeftine i obrazovane radne snage. Sa
statusom pridružene članice EU u trajanju od 12 godina imala je priliku profitirati
ponajprije od fondova za pomoć, a onda i pretpristupnih fondova EU. Bila je također
atraktivna destinacija za strane investicije jer se njena roba mogla prodavati na tržištu
EU. Do 1998. godine bilježi pozitivan trgovinski saldo, međutim već od 1999. godine
uvoz je veći od izvoza. Izuzetno visok postotak inflacije Bugarska 2003. godine
smanjuje na prihvatljivih 2%, te smanjuje stopu nezaposlenosti.
Krizna 2009. godina donijela je pad BDP-a od 5% i proračunski deficit od 4,8%, dok je
u 2010. zabilježen slabi oporavak i rast od oko 0,2%. Mali, ali pozitivan rast
gospodarstva u 2010. pripisuje se u prvom redu opravku u sektoru industrije, ali i
porastu izvoznih aktivnosti i okretanju u većoj mjeri tržištima trećih zemalja.
Punopravno članstvo u EU donijelo je Bugarskoj povećan interes investitora, čemu je
doprinijelo i uvođenje najnižih poreznih stopa u regiji (10% porez na profit; 10% porez
na dohodak; jedinstvena stopa PDV-a od 20%). U 2008. godini ukupna izravna strana
ulaganja u Bugarsku dosegla su iznos od 6,5 mlrd EUR (za usporedbu, u RH je iste
godine uloženo 4,19 mlrd EUR). Najveći investitori su bili Nizozemska, Rumunjska i
Austrija. Iako je globalna gospodarska kriza i u Bugarskoj rezultirala oštrim padom
ulagačkih aktivnosti, pad priljeva od stranih investicija u 2009. u odnosu na prethodnu
godinu manji je nego u većini drugih zemalja.
Iz navedenog se može zaključiti da ekonomske regionalne integracije ne djeluju jednako
na zemlje članice integracije, odnosno na primjeru Poljske i Bugarske, jasno je da
integracija u Europsku uniju nije objema članicama donijela jednake koristi. Dok je
Poljska iskoristila moguća sredstva i profitirala te povećala blagostanje svojih
stanovnika, Bugarska je učinila upravo suprotno. Zloupotrijebila je novac Europske
unije te nije ostvarila znatan gospodarski rast. Unatoč tome, Bugarska privlači strane
direktne investicije i jedna je od vodećih zemalja u Europi po lakoći poslovanja. Prema
tome se može nazirati neki pozitivan rasplet i napredak gospodarstva Bugarske u bližoj
ili daljoj budućnosti.
42
5.2.2. Primjer Hrvatske kao nove zemlje članice asimetrične integracije
Hrvatska se ubraja u skupinu država s malim i otvorenim gospodarstvom, koje je
uvelike povezano s drugim inozemnim tržištima. Prioritet hrvatske gospodarske politike
je nastavak izgradnje stabilnog i snažnog tržišno orijentiranoga gospodarstva,
konkurentnog na svjetskom tržištu, stalno jačanje makroekonomske stabilnosti i
nastavak strukturnih reformi u svrhu osiguranja stabilnog i održivoga gospodarskog
razvitka, povećanja proizvodnje, posebice uvoza i povećanja zaposlenosti. Naglasak je
posebno stavljen na stvaranje povoljnog poslovnog okruženja usklađenog s poslovnim
okruženjem koje prevladava u Europskoj uniji, daljnji razvitak instituta tržišne
ekonomije, poticanje privatnih ulaganja, promociju međunarodne konkurentnosti te
poduzetničkih i tržišnih sloboda.
Makroekonomski pokazatelji Hrvatske u posljednjih 5 godina prikazani su u sljedećoj
tablici.
Tablica 10. Makroekonomski pokazatelji Hrvatske, 2008.-2013.
2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013.
BDP (mlrd. $) 69,595 62,202 58,873 61,520 56,155 57,538
BDP p/c ($) 15,694 14,044 13,327 14,372 13,159 13,530
Stopa rasta BDP-a
(%) 2 -7 -2 0 -2 -1
Izvoz robe (%BDP) 42 37 40 42 44 43
Uvoz robe (%BDP) 50 40 40 43 43 42
Stopa inflacije (%) 6 2 1 2 3 2
Stopa
nezaposlenosti (%
radne snage)
8 9 12 13 16 /
FDI (%BDP) 8 5 1 2 2 1
Izvor: World bank, preuzeto 30.8.2014.,
http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
43
Tijekom posljednjih pet godina prosječni realni rast bruto domaćeg proizvoda bio je
veći od 4 posto godišnje, što za Hrvatsku predstavlja preduvjet za smanjenje razlike u
visini gospodarskog razvitka u usporedbi sa zemljama EU-a. Zahvaljujući pojačanim
privatnim ulaganjima, snažnoj izvedbi robnog izvoza te dobrim rezultatima u turizmu,
2006. godine stopa rasta BDP-a iznosila je 4,8 posto, a 2007. 5,6 posto. U 2008. godini
BDP po stanovniku iznosio je 15,694$, dok je stopa rasta BDP-a iznosila 2,4% u
odnosu na 2007. U 2009. došlo je do usporavanja gospodarskog rasta započetog u
drugoj polovici 2008. pa je stopa rasta za 2009. iznosila -7,0 posto.
Hrvatska je vrlo uspješna u održavanju stabilnosti cijena i vrijednosti domaće valute,
zahvaljujući, prije svega, čvrstoj i restriktivnoj monetarnoj politici. Od 1999. godine
Hrvatska narodna banka počela je mjeriti inflaciju prema indeksu potrošačkih cijena, a
ne u odnosu indeksa cijena na malo. S obzirom na rast cijena energenata, kao i
posljedica istog, u 2008. zabilježen je porast dobara i usluga za osobnu potrošnju od
6,1%, dok je u 2009. inflacija iznosila 2,4%, a u 2010. iznosila je 1,1%.
Nezaposlenost ostaje i dalje među najvećim problemima hrvatskoga gospodarstva.
Trgovina Hrvatske sa EU-27 prikazana je u sljedećoj tablici.
44
Tablica 11. Udio trgovine s EU-27 u ukupnoj trgovini Hrvatske, 2002.-2013. godine
Godina Uvoz Izvoz
2002. 71.9 66.1
2003. 73.2 68.3
2004. 71 65.8
2005. 67.9 63.3
2006. 67.2 64.3
2007. 64.8 60.3
2008. 64.1 61
2009. 62.7 60.5
2010. 60.2 61.1
2011. 61.8 59.9
2012. 62.5 58.2
2013. 65.1 59.2
Izvor: Eurostat, 9.9.2014.,
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode
=tet00037&language=en
Prema podacima o trgovini Hrvatske s EU može se zaključiti da više od 50 posto
trgovine Hrvatske odvija se prema Europskoj uniji. Iako Hrvatska više uvozi iz EU
nego što izvozi u EU, 2010. godine primjetna je obrnuta situacija. Do 2010. godine
primjećuje se trend smanjenja i uvoza i izvoza, a situacija se posebno mjenja 2013.
godine ulaskom Hrvatske u integraciju. Koliko je Hrvatska maleno tržište dokazuje i
činjenica da samo 0,4% ukupnog uvoza EU dolazi iz Hrvatske a u Hrvatsku se izvozi
samo 0,2% od ukupnog izvoza EU (Eurostat, 9.9.2014.). Kako je Hrvatska tek godinu
dana članica Unije, teško je govoriti o velikom napretku u trgovini i razvoju
gospodarstva, međutim, logično je prognozirati daljnji pozitivan rast trgovine Hrvatske
s ostalih 27 zemalja članica integracije.
Posljednjih godina broj inozemnih ulaganja se u Hrvatskoj intenzivirao, no ta su se
ulaganja uglavnom odnosila na privatizaciju državnih kompanija, dok je priljev
inozemnog kapitala u obliku „greenfield“ investicija, izostao. U cilju privlačenja, ne
45
samo inozemnih investitora, nego i aktiviranja domaćih poduzetnika, Hrvatska bi
trebala voditi računa o neefikasnom administrativnom sustavu, koji je jedan od
najizraženijih problema koji ograničava i usporava razvoj poduzetničkog sektora u
Hrvatskoj. Naime, komplicirane i dugotrajne procedure mogu otjerati ulagače, unatoč
velikim poticajima i solidnoj pravnoj sigurnosti, stvarajući im velike troškove koje
mogu iznositi i stotine tisuća eura. Takvim procedurama i pristupima uspostavlja se loš
odnos prema ulagaču i daje se loša slika o percepciji Hrvatske kao nepoželjne zemlje za
inozemne investitore.
Među preprekama koje strani investitori susreću je i visoka korumpiranost hrvatskih
institucija i administracije, neadekvatna infrastruktura, nesređene zemljišne knjige,
slaba praktična pravna zaštita vjerovnika te improvizacija pri donošenju složenih
odluka, te birokratske barijere (primjerice vrijeme čekanja radne dozvole i potrebna
dokumentacija). Ukidanje raznih administrativnih prepreka nije univerzalni recept
kojim će Hrvatska privući investitore, stoga je osim toga neophodno osigurati socijalni
mir, jer sve političke turbulencije u zemlji odvraćaju ozbiljnoga inozemnog ulagača.
Također, ukidanje administrativnih prepreka može potaknuti tržišno natjecanje,
osigurati uspjeh drugih većih reformi, kao što je liberalizacija trgovine i privatizacija, te
odaslati signale stranim i domaćim investitorima da država ozbiljno pristupa reformama
i poticanju ulaganja.
Napredak male zemlje kakva je Hrvatska u osnovi ovisi o sposobnosti da proizvodi i
prodaje robu i usluge na tržištima diljem svijeta, odnosno ovisi o njezinoj
produktivnosti. Stoga je važno biti konkurentan te provoditi takve razvojne politike i
mjere koje će stvoriti uvjete za rast produktivnosti u slijedećim desetljećima. Napredak
Hrvatske nalazi se u rukama svih nas i u sposobnosti da se partnerskim pristupom
kreiraju takve konkurentske snage i okruženje koji će nam omogućiti priključivanje
skupini 40 najkonkurentnijih zemalja svijeta (Čizmić, 2006., str. 36).
Hrvatsko se gospodarstvo u posljednjih dvadesetak godina razvijalo sličnim putem kao i
ostale bivše tranzicijske zemlje Istočne Europe međutim Hrvatska nije bila spremna za
ulazak u Europsku uniju prije 2013. godine jer se nije mogla dovesti u stanje da ubrza
46
reforme. Uvidom u prijašnje stanje hrvatskog gospodarstva može se zaključiti da treba
vremena da se cijelo gospodarstvo i država prilagode regulativi Unije kako bi se
Hrvatska što bolje i lakše integrirala u jedistveno tržište. Hrvatsko gospodarstvo trpi
usporen dotok stranih insvesticija, visoku zaduženost u inozemstvu, veliku
nezaposlenost, sporost i neučinkovitost institucija i ostale probleme.
5.3. Politike uravnoteženja razvoja zemalja članica EU
Sve zemlje članice EU provode regionalnu politiku sa svrhom unapređenja razvoja
zaostalih regija, prijenosom potencijala iz prosperitetnih regija (Kandžija, 2003., str.
348). Regionalnu politiku uobičajeno provodi država koja svojom intervencijom nastoji
postići smanjivanje socio-ekonomskih dispariteta između različitih dijelova zemlje,
kako bi ubrzala ukupni napredak. Politički argumenti u podršci regionalnoj politici
naglašavaju važnost jednakosti kao osnovnog elementa u koheziji između regija neke
zemlje. Socijalni argumenti, s druge strane, naglašavaju da ako nacionalno gospodarstvo
postiže rast, svi građani, gdje god da žive i rade unutar zemlje, sudjelovat će s razumnim
udjelom u rastućem prosperitetu zemlje.
Regionalna politika Europske unije doživjela je velike promjene u recentnom razdoblju.
Nju karakterizira princip solidarnosti i jedinstva između autonomnih zemalja članica što
ujedno predstavlja instrument za postizanje složenih zadataka razvoja planiranog na
lokalnoj razini (Jovančević, 2005., str. 273).
Regionalna politika EU nema za cilj zamjene nacionalnih regionalnih politika. Svaka
zemlja članica EU, prije svega, vlastitom nacionalnom politikom rješava regionalne
probleme unapređenjem infrastrukture financijskom potporom investitora, kreatora
zapošljavanja. Europska regionalna politika usaglašava nacionalne regionalne politike
sukladno orijentaciji i fiksiranim određenim načelima, radi uklanjanja prekomjerne
pomoći između zemalja članica. Usaglašava različite politike i financijske instrumente
EU, davajući im regionalnu dimenziju i povećavajući tako svoj utjecaj na regije kojima
su te pomoći najpotrebnije. Regionalna politika Unije unapređuje europsku solidarnost
47
kompletirajući akcije zemalja članica i orijentirajući se prema harmoničnoj europskoj
integraciji od koje će profitirati siromašne regije ali i ostali dijelovi Unije.
Glavni cilj regionalne politike EU smanjenje je postojećeg regionalnog dispariteta i
sprječavanje novih regionalnih neravnoteža prijenosom komunitarnih potencijala prema
regijama s gospodarskim problemima, financijskim instrumentima, naročito Eurospkog
fonda za regionalni razvoj (Kandžija, 2003., str. 348).
Evolucije regionalne politike Europske Unije, implementirane putem njezinih
strukturnih fondova, ukazuju na njezine znatne promjene. Početna faza regionalne
politike (1975-1988) obilježena je proračunskim transferima i interakcijom na dvije
razine; država članica i Europske komisije. U to je vrijeme Komisija imala ulogu
isključivo isplatitelja sredstava čiji je iznos određivalo Vijeće ministara. Drugim
riječima, prije 1988. nije postojala sustavna politika (tadašnje) Europske zajednice sa
svrhom stimulacije regionalnoga socioekonomskog razvoja. Smatralo se da će
transferna plaćanja imati učinke na regionalne i nacionalne ekonomije.
Situacija se u potpunosti promijenila od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća. Prvi je
razlog proširenje članstva Europske zajednice na Grčku, Portugal i Španjolsku. Ulazak
tih manje bogatih država u članstvo Zajednice označio je kraj nadanjima da će učinak
kapanja (eng. trickle-down) tržišne integracije sam potaknuti regionalni razvoj, pa je
postalo nužnim pokretanje proaktivne regionalne politike Zajednice. Drugi je, još
važniji razlog promjene, pokretanje programa jedinstvena tržišta i uvođenja zajedničke
valute (ECU, euro). Donošenjem Jedinstvenog europskog akta i Sporazuma iz
Maastrichta, od kada govorimo o Europskoj Uniji, orijentacija više nije isključivo na
stvaranje carinske unije. Sada je cilj postalo stvaranje potpuno integrirana tržišta i
zajedničke valute, no te su inovacije neostvarive bez novog pristupa pitanju regionalne
politike Unije. Sa svrhom promocije socioekonomske kohezije u cijeloj Zajednici, 1988.
uvedena je potpuno nova proaktivna regionalna razvojna politika. Takav je novi pristup
regionalnom razvoju uistinu istinska politika, koja se ne bavi samo transferom
financijskih sredstava, nego cjelokupnim procesom: od formuliranja regionalnih
razvojnih programa, njihove implementacije, nadzora, izvještavanja do evaluacije
ishoda. Nezaobilazna je činjenica da je navedenom reformom uvedeno načelo
48
solidarnosti između bogatih i siromašnih regija Unije, a sa svrhom ostvarenja
socioekonomske kohezije; načelo kohezije označava promjenu osnovne svrhe procesa
europske integracije; EU više nije (samo) ekonomska unija, nego teži ostvarenju
političke unije. Uvođenjem kohezije kao ključnoga principa Europske Unije njezina
regionalna politika ne može se shvaćati u uskim okvirima proračunskih transfera.
Umjesto toga ona znači istinsko ostvarenje ideje solidarnosti na način da pomaže
siromašnim regijama Unije kako bi konvergirale prema stupnju ekonomskog razvoja na
kojem se nalaze bogate regije. Regionalna politika EU-a u cijelosti je zasnovana na
financijskoj solidarnosti, jer je dio doprinosa država članica za zajednički proračun EU-
a namijenjen manje razvijenim regijama EU-a te određenim socijalnim skupinama.
Samo u razdoblju 2000-2006. ti su transferi obuhvatili trećinu proračuna EU-a, odnosno
213 milijardi EUR. Operativno se to ostvaruje putem kohezijske politike EU-a i njoj
pripadajućih fondova (socijalnog, za regionalni razvoj i dijelom fonda za poljoprivredne
potpore i jamstva), koji raspodjeljuju navedene transfere. U ostvarivanju cilja
ekonomske i socijalne kohezije EU nastoji što više uključiti regionalna i lokalna tijela, a
ne samo nacionalne vlade. Europska Unija u provedbi programa regionalne politike ne
ograničava se isključivo na regije, kako god one bile definirane. Neki programi odvijaju
se u suradnji s općinskim organima, druge s privatnim poduzetnicima ili lokalnim
skupinama za lobiranje. U provedbi regionalne politike Europska komisija ne želi
mijenjati teritorijalni ustroj država članica Unije, nego provoditi programe, na njih
utrošiti sredstva što efektivnije te uključiti bilo koje partnere na terenu sposobne za
ispunjenje zadaće. Uspon regionalne dimenzije u politici EU-a promijenio je neke stare
ideje o samoj Uniji te pridonio i nastanku novih; nova naprednija regionalna politika
omogućila je mnogo složenije ispitivanje dinamike europske integracije. (Matica
hrvatska, 6.9.2013.).
Ključnu ulogu u provedbi regionalne politike nosi Europski fond za regionalni razvoj
(ERDF). Najveći dio sredstava namijenjenih regionalnom razvoju troši se u regijama
čiji je BDP niži od 75% prosjeka Unije, a cilj je poboljšanje infrastrukture te razvoj
ekonomskih i ljudskih potencijala tih regija. Svih 28 država članica u svojim se manje
razvijenim regijama mogu koristiti sredstvima namijenjenim inovacijama i razvoju,
49
održivom rastu i obrazovanju uz posao. Manji se dio sredstava troši za prekogranične i
međuregionalne projekte suradnje.
Regionalni programi se financiraju iz tri fonda, ovisno o prirodi pomoći i vrsti
korisnika:
a) Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund –
ERDF) pokriva programe koji uključuju opću infrastrukturu, inovacije i
ulaganja. Novac iz ERDF-a dostupan je najsiromašnijim regijama svih država
članica.
b) Europski socijalni fond (European Social Fund – ESF) financira projekte
strukovnog osposobljavanja i ostale vrste pomoći pri zapošljavanju te programe
za stvaranje radnih mjesta. Jednako kao i ERDF, ESF je također otvoren svim
zemljama članicama.
c) Kohezijski fond (Cohesion Fund) pokriva troškove okolišne i prometne
infrastrukture, kao i projekata za razvoj obnovljive energije. Za Kohezijski fond
u razdoblju od 2007. do 2013. predviđeno je 69,5 milijardi eura. Glavna razlika
u odnosu na strukturne fondove je to što se njegova sredstva dodjeljuju
državama članicama, a ne regijama. Glavni kriterij za dodjelu pomoći jest da je
BNP po glavi stanovnika manji od 90% od prosjeka EU-a (Ministarstvo vanjskih
i europskih poslova, 2.9.2013.).
ERDF pridonosi ekonomskoj i društvenoj koheziji ispravljanjem glavnih regionalnih
neravnoteža i uključivanjem u razvoj i pretvorbu regija. U tom smislu ERDF također
pridonosi promicanju održivog razvoja i stvaranju održivih poslova. Dakle, ERDF
prvenstveno pridonosi programima u okviru 1. i 2. cilja, samostalno pridonosi
inicijativama Zajednice Interreg III i URBAN te podržava inovativne aktivnosti na
razini Zajednice koje pridonose pripremi inovativnih metoda i praksi stvorenih kako bi
se poboljšala kvaliteta pomoći u okviru 1. i 2. cilja.
50
ERDF pruža potporu za:
· produktivna ulaganja za stvaranje i očuvanje stalnih poslova,
· ulaganja u infrastrukturu,
· unutarnji razvoj (lokalni razvoj, inicijative zapošljavanja i aktivnosti malih i
srednjih poduzetnika),
· ulaganja vezana uz stvaranje konkurentnog i održivog okoliša za malo i srednje
poduzetništvo,
· istraživanja i tehnološki razvoj,
· razvoj informacijskog društva,
· razvoj turizma i kulturna ulaganja,
· tehničku pomoć u okviru 1. i 2. cilja.
· modernizacija i različitost država članica i ekonomskih struktura regija s
posebnim naglaskom na inovacije i poduzetništvo (naglašava obvezu stvaranja
veza istraživačkih instituta i industrije, protežirajući pristup i korištenje ICT-a i
poboljšavajući pristup fnancijama i praktičnom znanju (know-how))
· proširenje i nadogradnja osnovne infrastrukture (transporta, telekomunikacija,
energetskih mreža itd.)
· zaštita okoliša
· jačanje nacionalnih i regionalnih institucionalnih kapaciteta (posebno vezanih uz
upravljanje fondovima).
Uz regionalnu politiku, često se spominje pojam kohezijske politike. Riječ je o
politikama čiji je osnovni cilj solidarnost i smanjivanje razlika koje su oduvijek
postojale, a produbljuju se nakon ulaska u integracijski proces – Europsku uniju.
Upravo je regionalna politika Europske unije najvažniji instrument za postizanje tzv.
kohezije, kroz niz prilagodbi u sljedećim segmentima: razvoju infrastrukture,
smanjivanju nezaposlenosti, poticanju industrije i svih oblika djelatnosti i u konačnici,
održivom razvoju. U svrhu usmjeravanja sredstava Proračuna EU prema
regijama, postoje 3 osnovna cilja kohezijske politike (Vidra, agencija za regionalni
razvoj, 2.9.2013.):
51
1. konvergencija,
2. konkurentnost i zapošljavanje,
3. međuregionalna suradnja.
Načela kohezijske politike su načelo usmjeravanja sredstava, načelo sufinanciranja,
načelo programiranja, načelo partnerstva i načelo nadzora i procjene. Instrumenti
razvoja kohezijske politike su Kohezijski fond, Europski fond za regionalni razvoj,
Europski socijalni fond, te fondovi vezani za Zajedničku poljoprivrednu politiku EU.
Prema prijedlogu Europske komisije za sljedeće sedmogodišnje proračunsko razdoblje
od 2014. do 2020. godine, za kohezijsku politiku namijenjeno je 376 milijardi eura. U
taj iznos uračanuto je i 40 milijardi eura, koje će se koristiti za budući fond iz kojeg će
se financirati prometna, energetska i telekomunikacijska infrastruktura. Za izravnu
potporu razvoju i konkurentnosti svih europskih regija namijenjeno je preostalih 336
milijardi eura. Ukupno će za kohezijsku politiku biti namijenjeno nešto iznad 32 posto
europskog proračuna.
Ulaganja u visini 123 milijarde eura iz Europskog fonda za regionalni razvoj u
razdoblju od 2000. do 2006. omogućila su, po procjenama, otvaranje 1,4 milijuna radnih
mjesta. U istom razdoblju iz istog je fonda financirana izgradnja 2.000 kilometara
autocesta i pitka voda najviše kvalitete za 14 milijuna ljudi. Te brojke pokazuju važnost
regionalne i kohezijske politike EU-a.
Predzadnjim i zadnjim proširenjem Europske unije jaz između najnerazvijenijih i
razvijenijih prikazao je današnje „stanje“ Europske unije. Naime, pristupanje članica čiji
je BDP per capita ispod prosjeka Europske unije izazvalo je podjelu unutar same Unije
na dvije pokretačke snage, također nazvane, „dva motora“. Hoće li sredstva Europske
unije namijenjena regionalnom razvoju i njihova alokacija kroz razne oblike pomoći
doprinijeti ujednačenijem razvoju, vrijeme će pokazati (Frajman-Jakšić, et al., 2007).
52
Neosporiva je činjenica kako su zemlje nakon ulaska u Europsku uniju i korištenjem
sustava pomoći potaknule svoj razvoj i ojačale lokalne gospodarske kapacitete i
infrastrukturu, ali isto tako, ti pokazatelji su još daleko od pokazatelja napretka
najrazvijenijih zemalja Unije.
53
6. ZAKLJUČAK
Regionalne ekonomske integracije posljedica su procesa globalizacije koji je kao takav
posljedica razvoja informatičke i komunikacijske tehnologije, rastuće međuovisnosti
država i niza procesa, civilizacija, vremena, razvoja svijeta općenito. U ekonomskom
smislu označava međuovisnost tržišta i proizvodnje u različitim zemljama kroz trgovinu
dobrima i uslugama, slobodan protok kapitala, međunarodne strateške sporazume te
različite oblike udruživanja i izmjene tehnologija. Regionalne ekonomske integracije
stvaraju se na razini država i na razini regija pojedinih država. Ciljevi integriranja mogu
se podijeliti na opće i posebne a motivi integriranja su brojni i razlikuju se od zemlje do
zemlje. Oni također ovise o stupnju ekonomskog razvoja zemlje, političko-
ekonomskom režimu, povijesti, običajima, geografiji, tehnološkim standardima i slično.
Većina motiva može se podijeliti na političke i ekonomske ali najveći je motiv strah od
ostajanja postrani, odnosno strah od marginalizacije dok se ostatak svijeta uključuje u
regionalna integriranja što posljedično može dovesti do usporenog ekonomskog razvoja
i zatvorenosti gospodarstva.
Proces regionalnog integriranja odvija se u pet faza, a efekti integriranja dijele se na
dvije skupine: statičke i dinamičke.
U posljednjih dvadeset godina primjetan je drastičan porast broja integracija u svijetu
koje okupljaju razvijene zemlje te zemlje u razvoju, odnosno zemlje različitog stupnja
razvoja, u svrhu liberalizacije trgovine i proširenja tržišta. Unatoč cilju povećanja
životnog standarda stanovništva integracija, došlo je do velikog jaza bogatstva i
siromaštva, te nejednakosti u razvoju gospodarstava članica integracija. Na primjeru
NAFTA-e, SACU-a i Europske unije analizirane su navedene nejednakosti u
gospodarskom razvoju te načini rješavanja problema nejednakosti.
U slučaju NAFTA-e, Meksiko je definiran kao slabije razvijena zemlja, odnosno zemlja
u razvoju, unatoč naprednoj petrokemijskoj industriji i značajnom industrijskom sektoru
na sjeveru zemlje, te kapacitetu za brz i značajan ekonomski rast. Nakon potpisivanja
sporazuma Meksiko svjedoči o impresivnom stupnju rasta trgovine dobara i usluga sa
54
SAD-om. Da je postojala težnja integraciji i ranije, vidljivo je i iz porasta stranih
direktnih investicija u Meksiko, i da je sporazum dobro utjecao na Meksiko dokazuje i
to da je stopa siromaštva u Meksiku smanjena te je povećan realni dohodak. Unatoč
impresivnim rezulatatima integracije na Meksiko, u nepovoljnoj situaciji našli su se
meksički poljoprivredni radnici i američki industrijski radnici. Došlo je do do stvarnog
pada meksičke proizvodne zaposlenosti, a nadnice u Meksiku idu prije ka divergenciji
nego konvergenciji nadnicama u SAD-u. Problem koji se također veže uz stupanje
NAFTA-e na snagu je i ilegalna imigracija stanovništva Meksika u SAD. Broj ilegalnih
imigranata povećao se otkad je sporazum potpisan, posebno poljoprivrednih radnika
koji su izgubili svoje radno mjesto i prihode u poljoprivredi. Prednosti koje je NAFTA
donijela Meksiku nisu ravnomjerno rapoređene u cijeloj zemlji. Sposobnost Meksika da
se okoristi integracijom ograničena je zbog slabih gospodarskih institucija te
neadekvatnih strukturnih reformi u gospodarstvu. Kako bi Meksiko smanjio disparitet u
prihodu, treba uložiti novac u obrazovanje, inovacije i infrastrukturu, kao i poboljšati
kvalitetu nacionalnih institucija.
SACU je obilježena ozbiljnim divergencijama u politici, razini razvoja, političkim
sustavima i administrativnim kapacitetima. Najstarija je carinska unija u svijetu, a cilj
unije je zadržati slobodnu razmjenu roba između zemalja članica. SACU ima zajedničku
vanjsku tarifu te zajedničke trošarine na zajedničkom carinskom području. Glavni
problem odnosi se na raspodjelu carinskog prihoda iz Južnoafričkog nacionalnog Fonda
za prihod. Karakteristike koje definiraju SACU su ekonomska prevlast Južne Afrike
nasuprot veličini ostale četiri članice. Bocvana, Lesoto, Namibija i Svazi u velikoj mjeri
ovise o Južnoj Africi u trgovini, investicijama i zaposlenosti. Kroz Fond prihoda, JAR
subvencionira nacionalne proračune ostalih članica, posebno u slučaju Lesota i Svazija a
nagli prekid prihoda imao bi pogubne ekonomske, društvene i političke posljedice za
BLNS države. Rješenje se pronalazi u ulaganju u ljudski kapital koji je glavni čimbenik
rasta nejednakosti te pažljiva izrada izravne preraspodjele prihoda, najprije s ciljem
smanjenja ekstremnog siromaštva.
Europska unija primjer je najuspješnijeg procesa ekonomske i institucionalne
integracije, a ujedno je i primjer najvišeg stupnja ekonomske integracije. Uzrok
55
nejednakosti između regija unutar EU predstavlja disparitet u razini dohotka te stope
rasta BDP-a i nezaposlenosti. Integracijski procesi u Europskoj uniji imali su različite
utjecaje na stare i nove članice. Kod starih članica nije došlo do značajnijih promjena jer
se uglavnom pomoć u razvoju kretala prema novim članicama Unije, stare su članice
dobile novo proširenje tržišta i mogućnosti za investiranje, dok su nove članice
pogotovo zemlje koje su u Uniju ušle 2004. godine dobile značajne mogućnosti od
članstva u Uniji pogotovo u okviru financiranja iz eurospkih fondova što se i vidi jer su
ulaskom u EU počele u narednim godinama ostvarivati veće stope rasta gospodarstva.
Hrvatska kao nova članica Unije, unatoč svim lošim pokazateljima koji obilježavaju
njeno gospodarstvo, dosljedna je u provođenju reformi i približavanju standardima
ostalih članica EU.
Konvergencijske politike uspješno se provode u svim zemljama spomenutih integracija
međutim nejednakost u razvoju zemalja postoji i dalje, i nakon integracije. Zaključno se
može reći da ne postoji jedinstveno rješenje koje bi rješilo problem nejednakog rasta i
razvoja gospodarstava, ali bi uvelike pridonijelo kada bi se slabije razvijene zemlje
članice najprije fokusirale na domaće, nacionalne probleme.
56
LITERATURA
Knjige:
1. Bogunović A., 2001., Ekonomske integracije i regionalna politika, Ekonomski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
2. Bogunović A., 2011., regionalna ekonomika i politika, Ekonomski fakultet
Zagreb, Zagreb
3. Čizmić T., 2006., Komparativna analiza konkurentnosti hrvatskog gospodarstva,
Sveučilište Jurja Dobrile, Pula
4. Grgić M., Bilas V., 2012., teorija regionalnih ekonomskih integracija, Sinergija,
Zagreb
5. Jovančević R., 2005., Ekonomski učinci globalizacije i Europska unija, Mekron
promet d.o.o., Zagreb
6. Kandžija V., 2003., Gospodarski sustav Europske unije, Ekonomski fakultet,
Rijeka
7. Mileta V., 1988., Međunarodne ekonomske organizacije i integracije, ROG,
Zagreb
8. Samardžija V., 1994., Europska unija i Hrvatska, IRMO, Zagreb
9. Snorrason, S.T., 2012., Asymetric Economic Integration, Physica Verlag
Heidelberg, Berlin
10. Strahinja D., 2006., Ekonomija – gdje je tu čovjek, Ekonomski fakultet, Rijeka
11. Strahinja D., 2007., Međunarodna ekonomija, Futura, Rijeka
Članci:
12. Basdevant O., Benicio D., Yakhshilikov Y., 2012., Inequalities and Growth In
the Southern African Customs Union (SACU) Region, IMF, p. 1-22
13. Bukša D., 2004., Integracijski procesi u svjetskom gospodarstvu i današnja
pozicija Rapublike Hrvatske, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u
Zadru, Vol. 46, p. 503-512
14. European Commission, Overview of EPA negotiations, July 2014., p. 1-5
57
15. Frajman-Jakšić A., Nater N., Pekanov D., 2007., Mogućnosti financiranja
razvitka lokalne i regionalne samouprave u Republici Hrvatskoj iz pretpristupnih
fondova Europske unije, https://bib.irb.hr
16. Ghosh A., Meagher K. J., Teo E. G. S., 2011., Integration of Asymetric Nations,
The Economic Record, Vol. 87, No. 277, p. 221-234
17. Hartman S. W., 2011., NAFTA, the Controversy, The International Trade
Journal, Vol. 25, No. 1, p. 5-34
18. Ito T., 2010., NAFTA and productivity convergence between Mexico and US,
Cuadernos de Economía, vol. 47, p. 15-55
19. Karić D., 2012., Ekonomske integracije – posljedica procesa globalizacije i
ekonomskog razvoja, Socioeconomica, Vol.1 (2), p. 246-254
20. Kozak K., 2010., Facing Asymmetry: Bridging the Peripheral Gap in U.S.-
Mexican Relations, Internationaler Verlag der Wissenschaften, Frankfurt a/m, p.
1-227
21. Saebe M. P., Mogotsi I. B., 2012., Determinants of Export Diversivication for
Southern African Customs Union Countries, International Journal of Economics
and Business Studies 2(1), p. 36-49
22. Salvatore D., 2007., Economic Effects of NAFTA on Mexico, Global Economy
Journal, Vol. 7, Iss. 1, p. 1-16
23. Villareal M. A., 2010., NAFTA and the Mexican Economy, Congressional
Research Service, CRS Report for Congress, p. 1-20
Internet:
24. Bugarska, preuzeto 8.5.2013., http://www.dw.de/pet-godina-rumunjske-i-
bugarske-u-eu/a-15638221
25. Eurostat, 9.9.2014.,
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1
&pcode=tet00047&language=en
26. Hrvatski izvoznici, 2.9.2013., http://www.hrvatski-izvoznici.hr/newsletter/broj-
39
27. International relations & cooperations, 3.3.2014.,
http://www.dfa.gov.za/foreign/Multilateral/africa/sacu.htm
58
28. Matica hrvatska, 6.9.2013.,
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac338.nsf/AllWebDocs/Iskustva_dosadasnjih
_ciklusa_regionalne_politike_Europske_unije
29. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2.9.2013., http://www.mvep.hr
30. Overview of EPA negotiations, 2014., 20.8.2014.,
http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2009/september/tradoc_144912.pdf
31. Poljska, preuzeto 8.5.2013.,
http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/article
Id/208575/Default.aspx
32. Vidra, agencija za regionalni razvoj, 2.9.2013.,
http://www.ravidra.hr/kohezijska-politika-eu/
33. World Bank, preuzeto 8.9.2014.,
http://databank.worldbank.org/data/views/reports/tableview.aspx#
59
POPIS TABLICA
Broj Naziv Stranica
1. Tipovi ekonomskih integracija ovisno o stupnju integriranja 8
2. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD prije sklapanja sporazuma,
1984.-1993., milijarde $ 19
3. Ukupan izvoz Meksika i izvoz u SAD nakon sklapanja sporazuma,
1994.-2005., milijarde $ 19
4. Ukupan FDI Meksika prije sklapanja sporazuma, 1984.-1993.,
milijarde $ 20
5. Ukupan FDI Meksika nakon sklapanja sporazuma, 1994.-2005.,
milijarde $ 20
6. Makorekonomski pokazatelji Poljske prije integracije u EU, 1995.-
2003. 35
7. Makroekonomski pokazatelji Poljske nakon integracije u EU,
2004.-2013. 36
8. Makroekonomski pokazatelji Bugarske prije integracije u EU,
1995.-2006. 39
9. Makroekonomski pokazatelji Bugarske nakon integracije u EU,
2007.-2013. 40
10. Makroekonomski pokazatelji Hrvatske, 2008.-2013. 42
11. Udio trgovine s EU-27 u ukupnoj trgovini Hrvatske, 2002.-2013.
godine 44
POPIS GRAFIKONA
Broj Naziv Stranica
1. Rast broja integracija u svijetu, 1949.-2009. 14
2. Usporedba Gini koeficijenta SACU zemalja, 2012. god. 30
60
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ASIMETRIČNE EKONOMSKE
INTEGRACIJE izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Alena Hosta, a pri
izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Vinko Zaninović. U radu sam
primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i
zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,
standardan način citirala sam i povezala fusnotama s korištenim bibliografskim
jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.
Dijana Kolar