Avangard A

5/16/2018 Avangard A - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/avangard-a-55ab52b54d44d 1/6

AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI

I SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914. - 1929.)

Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100

(zaključak)

Prva desetljeća 20. stoljeća prošla su u oštru suprotstavljanju umjetnosti završnice 19. stoljeća,odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. Širina, raznolikost i raznorodnostumjetničkih smjerova otežava tradiciji imenovanje. Nema jedinstvena stila u tom razdoblju, alijedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su tradicija i modernost, pa zato i nazivanje togarazdoblja modernizmom ili modernističkim pokretima, te avangardom - u značenju prethodnice novogvremena. U nekim zemljama ustalili su se ili pretežu pojedinačni nazivi tih pokreta jer je umjetnost,književnost poglavito bila u znaku tih pokreta.

Naglost, žestina odbacivanja tradicije potječe iz općeg nemira prijelomnoga vremena kao prirodnogodgovora na stanje koje nije nudilo nade. Umjetnici su nezadovoljni postojećom umjetnošću. Moćan jeutjecaj filozofskih strujanja na početku 20. stoljeća. Iako se poziva na zbilju, istinu, umjetnost je pomišljenju modernističkih predvodnika daleko od "istinske zbilje", zatajuje najveće čovjekove brige, vršinedostojnu ulogu prikrivača vremena koje nudi beznađe. Potrebna je preobrazba čovjeka, preobrazbaduha. Čovjek, pojedinac, sve je nemoćniji u nošenju teškog bremena koje mu je nametnulo vrijeme.Zaplašen je u očekivanju vremena koje dolazi. Otuđenje čovjeka biva sve veće. Tehnika napreduje imijenja životne prostore; gradovi rastu, a čovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicijenacija i naroda pomiču granice starih vidika; postaju preuski dotadašnji prostori. Porastao je broj državakoje žele odlučivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o budućim velikim sudarima, neizbježnim sukobima ukojima će stradati slabašan čovjek. Umjetnici osjećaju svoju odgovornost. Nametnula im se obvezautjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima misao njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea (1844. - 1900.)o potrebi rušenja postojećeg svijeta i uspostavljanju uvjeta za stvaranje novog čovjeka ostvarujeznačajan utjecaj. Suprotstavljanje tradiciji očituje se na različite načine, bira različite putove.

FUTURIZAM

Futurizam kao umjetnički pokret utemeljen je 1909. Filippo Tomaso Marinetti (Filipo Tomazo Marineti),1876 - 1944, objavljuje Futuristički manifest (Manifesto futurista u Parizu. Nakon toga manifesta pojaviloih se još nekoliko s ostalih područja umjetnosti.

Pokret je bio izrazito usmjeren protiv tradicije. U Italiji se futurizam razvija kao žestoko protivljenjepristaša industrijalizacije i tehničkog napretka starim umjetničkim vrijednostima, Italiji muzeja, galerija,starina. Slavi se dinamika, grad, tehnički strojevi, nacionalna snaga, pozdravlja talijanski rat protiv Libijekao "veliki futuristički trenutak". Marinetti je na vijest o osvojenju Tripolija napisao da su pojedincu inarodu dopuštene sve slobode osim da bude kukavica, a riječ Italija mora nadjačati riječ "Sloboda". Potičenacionalne osvajačke ambicije, zahvaljuje talijanskoj vladi na osvajanjima. '1`akav pokret bivao je svemanje umjetnički, a sve više politički, koji će se izroditi u fašizam.

Najvažnije su odrednice futurističke književnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushićenosti i sna. Upjesništvu su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izričaj. Odbacivali su sintaksu. Ispuštali su glagole jersu usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su njihovi književnirezultati. Gabriele D'Annunzio (1863. - 1938.), sljedbenik Carduccijeva pjesničkog klasicizma i Verginapripovjedaštva, iskazao je zanimanje za futurizam, upravo za slavljenje i poticanje rata, pa će 1919.voditi i talijansko vojno zaposjednuće Rijeke.



U slikarstvu se futurizam očitovao u nemirnim linijama, prožimanjem oblika i isticanjem dinamikemodernog življenja, razbijanjem oblika i oštrim suprotstavljanjem jarkih boja. Najdjelatniji je slikarUmberto Boccioni (Umberto Bočoni), 1882 - 1916. U zanosu slavljenja talijanskih osvajanja, postajeratnik, a završit će život nakon pada s konja.

Futurizam u Rusiji začeo se kao zagovaranje čovjekove slobode bez svih tradicionalnih stega. Najpoznatiji

su futuristi pjesnici Vladimir Majakovski (1893. - 1930.), Velimir Hljebnikov (1885. - 1922.) i BorisPasternak (1890. - 1960.). Majakovski je uveo u pjesništvo gradsku tematiku, gradski žargonizam, pa ivulgarne riječi. Lomi tradicionalni stih i nastoji postići što više patetike.

Dok je talijanski futurizam zastranjivao "udesno", ruski je zastranio "ulijevo". Većina se ruskih futuristapriključila Lenjinovim boljševicima.

EKSPRESIONIZAM

Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je iraznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma iimpresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnimodrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je u čovjeku.

Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom kada je pokret već biodobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, glazbi pa i kazalištu. Posebice su taj naziv širili njemačkičasopisi "Der Sturm" ("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojojselekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V Žmegač).

Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebice u njezinu slikarstvu. Suvremeniistraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan vanGog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjericeda se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti, prihvatili su "fovisti" naJesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, nikompozicija ni red, nego izraz.

Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na njemačke ekspresionisteizvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.

Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemačkihekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" (Most). Imala je dobre veze s francuskimfovistima. Ta se skupina održala do 1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom"Blaue Reiter" (Plavi jahač). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc.

Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavuboju. Unatoč razlikama između tih dvaju ekspresionističkih slikarskih društava zajedničko im jeodbacivanje naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra".Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči.

U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu ekspresionizma uslikarstvu.

Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili svojeekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme ukojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evoočajničkog krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja. Čak iumjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam." Uspoređuje ekspresionizam



i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka narazinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je odvišedugo šutke slušao; sada hoće govor duha."

Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i Austriji, uz začeće uFrancuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji

(melodični ekspresionizam), Rusiji i dr.

Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u Njemačkoj. Opće jemišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Više se ekspresionista u završnicidrugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesničkaekspresionistička postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i novopjesništvo zabilježio je:

Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne gleda, onvidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lancačinjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjeniceiscrpljuje čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih.

Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nijebilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi,sirotinjska predgrada, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja,dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl.Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta. Ruše se potpuno pravilapjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne štuju nikakvu prirodnu logikuzbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavnapsihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanrednadjela.

Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni dan (1911.) GeorgaHeyma (Geork Hajm),1887 1912. i Prijatelj svijeta (1911.) Franza Werfela (Franc Verfel), 1890 - 1945. Uztu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler), 1883 - 1914, Georg Trakl (Geork Trakl),

1887 - 1914. i dr.

Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer), 1878. - 1945. i Ernst Toller(Ernst Toler), 1893 - 1939.

Ekspresionistički pokret

u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a uzavršnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati. Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitakpovjerenja u očekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitimokolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima zašutjeli, a na koncu prednacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po svijetu preostali njemački ekspresionisti.

Slično se događalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionističkim glazbenicima i

kazališnim redateljima. U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih,harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.

Ekspresionizam se u kazalištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao odstupanjem od tradicionalnescenografije, uključivanjem mnoštva te u glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanjuživotnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranihi neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim napravama. Na pozornicu seuključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične dekoracije.



Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće. Ipak, označio jeumjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički,književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi putuključila bez kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti

KUBIZAM

Kubizam je umjetnički pokret koji se izravno nastavlja na Cezanneove postavke o mogućnostima likovnihostvarenja svega što u prirodi postoji prema osnovnim oblicima kugle, valjka i stošca. Kubisti su za svojosnovni oblik izabrali kocku. Prvi su kubisti, Georges Braque (Žorž Brak) (1882. - 1963.) i Pablo Picasso(Pablo Pikaso) (1881. - 1973.), predstavili svoju kubističku koncepciju 1907. Opseg i struktura prve sudvije preokupacije kubista. Odbacili su atmosferu, iznijansiranu boju i valovitu crtu i nastojali stvoriti vrlostrogo slikarstvo.

Picassu i Braqueu prvi se priklonio Leger, a njihova se skupina od 1909. do 1911. ubrzano povećavala.

Prva je razvojna dionica kubizma nazvana analitički kubizam, a druga sintetički kubizam. Kubizam jesvjesno ukidao optičku iluziju. Racionalnom raščlambom zbiljskih elemenata uspostavlja se autonomanlik, poredak na slici pa uvodi neke poslije često rabljene likovne postupke, posebice apstrakciju.

Blizak je kubistima istaknuti francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (Gijom Apoliner), 1880 - 1918.Pjesnički eksperimentator povezuje klasično sa suvremenim, uzvišeno sa svagdašnjim, a posebno ga jezanimao grafički izgled pjesme (Krasopisi). S velikim štovanjem pratio je kubističku umjetnost i napisaopoticajne kritike (Slikari kubisti).

IMAGIZAM (IMAŽINIZAM)

Javio se kao književni pokret u Engleskoj (1912.). Utemeljitelj mu je američki pjesnik Ezra Loomis Pound(Ezra Paund), 1885. - 1972, koji je od 1907. uglavnom živio u Europi, a bio posebno poznat i po svojojpolitičkoj prevrtljivosti. Najznačajniji mu je suradnik bio pjesnik Richard Aldington (1892. - 1962.).

Imagisti su zagovarali slikovnost pjesničkog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na čitatelje bojom iritmom. Izražavali su se vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatičkih pravila. Uključivali su upjesme razgovorni jezik. Štedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviđala složena simbolika.

Iz Engleske se imagizam proširio u Ameriku i Rusiju. U Americi mu je glavna promicateljica pjesnikinjaAmy Lowel (1874 1925.), a u Rusiji pjesnik Sergej Jesenjin (1895 - 1925.) pod nazivom imažinizam. On je1919. u časopisima "Sirena" i "Sovjetska zemlja" objavio imažinistički proglas. Imažinizam se u Rusijipojavio upravo kada je uznapredovao socijalistički realizam, a splašnjavao futurizam. Jesenjin jezabilježio da imažinizam kao "škola" nije imao temelja pa se ugasio sam po sebi.

DADAIZAM

Dadaizam je nastao vrlo burno 1916. u Zurichu u Švicarskoj, gdje se bio sklonio velik broj umjetnikatijekom Prvoga svjetskog rata. Tristan Tzara (Tristan Dzara),1896 - 1963, osnivač i pisac prvog manifesta,izjavio je u jednoj prigodi, nekoliko desetljeća poslije:

Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladihljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svjetskog rata, i sdruge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, aposlije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko1916. - 1917. činilo se da rat nikada neće završiti.



To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svihtradicionalnih vrijednosti. Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:

Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećajada bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenimspoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune

koja je u to doba bila zajednička svima mladima, iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnjeprihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...

Dadaizmu je do rušenja, uništenja starih načela i zakonitosti logike. Ismijava "vječnu ljepotu". Protiv jenepokretnosti misli i određenja pojmova. Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak dadadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji činantidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima" (De Michelli).

Tzara se javio manifestima 1918. i 1920. Odbacuje sve teorije. Izruguje se i kubističkim i futurističkim"akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz tekstova zrači neobično uznemirenje, nepredvidivost.

Uz Tristana Tzaru osnivači su pokreta Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck, Philippe Soupault, AndreBreton i Louis Aragon. Dadaizam se proširio na SAD, Njemačku, Francusku, ali već1922. djelatnost se

pokreta naglo smanjuje. Izrazitih dadaističkih književnih djela i nije bilo, ali dadaizam je neprijepornoutjecao na stvaralaštvo mnogih književnika. Dadaističkih elemenata i utjecaja ima kod većeg brojaknjiževnika.

SOCIJALISTIČKI REALIZAM

Pojavio se u Rusiji i Francuskoj na početku 20.st., ali ubrzo se javlja u više europskih zemalja i prije negošto je dobio ime. Odredivali su ga kao umjetničku metodu, način izražavanja u likovnim umjetnostima iknjiževnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma i socijalističkih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranjeumjetničkih djela koja će odgojno (idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radništvo.Karakteriziralo ga je mnoštvo "parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike riječi i crno-bijela tehnika. Svodila se umjetnost na promidžbu socijalističke (komunističke) politike. U književnimdjelima suprotstavljeni su dobri i loši likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalističkubudućnost", a loši su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buržuja".

Glavni predstavnik i oblikovatelj socrealističkih načela umjetničkog stvaranja je Maksim Gorki (1868. -1936.). Ponajprije ih je sustavno predočio u romanu Mati (1906.). Poslije ih je razrađivao u programskim iideološkim te s tekstovima najavljujući "pobjedu novoga nad starim", "idejnoga nad bezidejnim","revolucionarnoga nad društveno nazadnim".

Nakon dolaska 1917. boljševika (komunista) na vlast u Rusiji postajao je ubrzano socijalistički realizamslužbeni (zadani) smjer likovnoga i književnoga izražavanja. Politički život i komunističko klicanje (parole)"o svijetloj budućnosti" bili su u osnovi "socijalističke umjetničke proizvodnje" u (novoimenovanoj državi)Sovjetskom Savezu. S dolaskom Staljina (1922.) na stranačko pa i državno čelno mjesto - postao jesocijalistički realizam stroži i zahtjevniji. Posebno je negativnu ulogu u potpunu zastranjivanju

socijalističkog realizma imao Andrej Ždanov (1896. - 1948.) koji je u drugoj polovici dvadesetih godinapostao glavni sovjetski političar zadužen za kulturu i umjetnost. Prema njegovu imenu nastao je pojamždanovizam kao oznaka stroge provedbe dogmatskih načela socijalističkog realizma. To je i ozakonjeno1934. na Prvom saboru sovjetskih pisaca. Socijalistički realizam postao je obvezatna književna metoda, alii prije toga, više od deset godina, zabranjivana su mnoga umjetnička djela, neprilagođena načelimasocijalističkog realizma. Mnogi su pisci završili na robiji i smrtno stradali.

Socijalistički realizam, zahvaljujući državnom socijalizmu, imao je medu modernističkim smjerovima 20.stoljeća, jedan od najduljih vjekova, posebno u zemljama pod sovjetskim utjecajem (vlašću).



NADREALIZAM

Modernistički je pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Moglo bi se reći daje svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekstsmjerajući prema nadrealnom. Talijanski povjesničar umjetnosti De Michelli kaže za nadrealizam:

Ono što dadaizam nije mogao postići zbog svoje prirode, pokušao je napraviti nadrealizam. Dadaizam jeslobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokušao dati temeljne "doktrine': Toje prijelaz iz negacije u a afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnogegeste, mnoga destruktivna stajališta, opći osjećaj pobune čak i provokativne metode, ali sve to poprimadrugačije oblike. (...) Naime, ako se čisti anarhizam dadaizma temeljio isključivo na podrugljivoj naravinjegove polemike dostižući u najboljem slučaju poimanje slobode kao neizbježno i životno odbacivanjesvake moralne ili društvene konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rješenja koje bi čovjekujamčilo pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaističkog posvemašnjeg spontanog i primitivnogodbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraživanje oslanjajući se na filozofiju i psihologiju.Drugim riječima, čistom anarhizmu suprotstavlja se spoznajni sustav.

Godine 1924. Andre Breton (1896. - 1966.), bivši dadaist, objavljuje prvi manifest nadrealizma.Nadrealizmu pripadaju i istaknuti pisci: Paul Eluard (1895. - 1952.), Antonin Artaud (1896. - 1948.).

Nadrealist je barem jedno vrijeme bio čileanski pjesnik Pablo Neruda (1904. - 1973.), a i slavni španjolskipjesnik Federico Garcia Lorca (1898. - 1936.).

U likovnoj su umjetnosti najistaknutiji Giorgio de Chirico (Đorđo Kiriko) (1888. - 1978.), Joan Miro (1893. -1983.), Salvador Dali (1904.- 1989.) te kipar Alberto Giacometti (1901. - 1966.).

U umjetničkoj fotografiji i na filmu nadrealističke metode rabili su Antonin Artaud, Salvador Dali i LuisBunuel (1900. - 1983).

Nadrealizam nije već od početka ustrajao kao jedinstven, teorijski cjelovit pokret. Očuvanjejedinstvenosti nadrealizma nastojao je ostvariti Breton, ali nije uspijevao ni svojim dodatnimmanifestima. Njegovo je najjednostavnije određenje nadrealizma:

Nadrealizam je čisti psihički automatizam kojim se izražava zbiljsko djelovanje misli izražene govorom,pismom ili nekim drugim načinom; nadrealizam je diktat misli u kojemu je izočna svaka kontrola razuma,izvan svih estetskih ili moralnih preokupacija.

Nadrealistički, automatizam, iako je jedna od glavnih riječi nadrealističke poetike; razlikuje se oddadaističkoga. "Manje je psihički, a više mehanički" (De Michelli). Nadrealizam nije uspio stvoriti nekapravila književnoga oblikovanja i estetska mjerila. Određivali su ga oslobađanje unutarnje istine, odnosduha prema zbilji i životu.

Documents

Avangard A