BAPTISTI KA ISPOVIJED 1689.

Krit i kom i nepristanom itatel ju

U tivi itatelju: Pro lo je ve mnogo godina od kada su na i oci (s drugim trezvenim

kr anima koji su tada ivjeli i hodali putem Gospodnjim, koji mi ispovijedamo)

smatrali da je potrebno izdati Ispovijed, na e Vjere, kako bi se informirali i zadovoljili

oni koji nisu u potpunosti razumjeli na a na ela ili su pak imali predrasude o na oj

ispovijedi, jer su je na udan na in predstavili neki ugledni ljudi koji su upotrijebili

pogre na mjerila i tako odveli druge u pogre no shva anje kako nas tako i njih.

Svjetlo dana najprije je ugledala 1643. godine, u ime sedam zajednica koje su se tada

okupile u Londonu. Od tada su se utisci s tog sastanka raspr ili nadaleko i iroko, a

cilj koji smo iznijeli u velikoj je mjeri ispunjen, jer su mnogi (od kojih su neki ugledni

po svojoj pobo nosti i znanju) pritom bili zadovoljni to ni na koji na in nismo bili

krivi za krivovjerja i fundamentalne pogre ke za koje su nas pre esto neutemeljeno i

bez povoda okrivljavali.

Budu i da ova Ispovijed nije ne to u to se danas obi no vjeruje, a istovremeno su

mnogi od tada prigrlili istu istinu koja je u njoj sadr ana, prosudili smo potrebnim

udru iti se u davanju svjedo anstva svijetu o na emu vrstom dr anju tih zdravih

na ela tiskanjem ovoga to je sada u va im rukama. S razloga to se metoda i na in

izra avanja na ih mi ljenja u ovoj Ispovijedi razlikuju od prija nje (premda je bît

ovoga pitanja ostala ista), otvoreno emo vam priop iti to je tome razlog i prigoda.

Jedna stvar koja je prevagnula dok smo razmi ljali o ovome pothvatu bila je (ne samo

iznijeti potpun izvje taj o nama namijenjen onim kr anima koji se od nas razlikuju po

pitanju kr tenja, nego i) korist koja bi odatle mogla proiza i za one koji barem

donekle znaju o na em trudu u njihovu pou avanju i potvr ivanju velikih istina

Evan elja, u jasnom razumijevanju i vrstoj vjeri u ono sa ime su na utje an hod s

Bogom i dono enje plodova za njega na na im putevima najbli e povezani. Radi toga

smo zaklju ili da nam je potrebno potpunije i odre enije se izraziti, i usredoto iti se

na metodu koja bi na najobuhvatniji na in objasnila to mislimo i vjerujemo o tim

pitanjima, a ne pronalaziti nekakav defekt u pogledu onoga to je izabrala Zajednica,

a nakon nje i oni koji pripadaju kongregacijskom na inu, tako da smo spremno

zaklju ili kako je najbolje zadr ati isti redoslijed u na oj sada njoj Ispovijedi. Nadalje,

kada smo uzeli u obzir da su oni koji pripadaju kongregacijskom na inu u svojim

Ispovijedima (iz razlogâ koji su se inili valjanima i nama i drugima) odlu ili izraziti

svoje mi ljenje ne samo rije ima koje se podudaraju s prija njom (Ispovijedi) – u

pogledu svih lanaka o kojima su se slo ili – nego uglavnom bez ikakve promjene u

izrazima, na sli an na in smo i mi do li do zaklju ka kako je najbolje slijediti njihov

primjer i koristiti posve iste rije i koje su oni koristili u ovim (brojnim) lancima u

kojima se na a vjera i nauka podudaraju s njihovom. To smo u inili pozama no jer

smo htjeli iskazati na e pristajanje uz sve fudamentalne lanke kr anske vjere, kao i

uz mnoge druge ije su pravovjerne Ispovijedi tiskane na svijetu u ime protestanata u

razli itim narodima i gradovima. tovi e, htjeli smo sve uvjeriti kako nemamo elje

zagaditi vjeru novim rije ima, nego je prihva amo u onome obliku zdravih rije i koje

su se, u skladu sa Svetim pismom, koristile prije nas. Ovime obznanjujemo pred

Bogom, an elima i ljudima na e sr ano slaganje s njima u toj zdravoj protestantskoj

nauci koju su, s toliko jasnih dokaza iz Svetoga pisma, oni iznijeli. Dakako, na nekim

smo mjestima neke stvari dodali, neke smo pak izraze izostavili, a nekolicinu

promijenili. Me utim, te izmjene su takve da smatramo kako nas poradi njih na a

bra a ne e optu iti niti sumnji iti za nezdravu vjeru.

U onim pitanjima po kojima se razlikujemo od drugih, svoje razmi ljanje smo izrazili

sasvim iskreno i jednostavno, kako nitko ne bi posumnjao da u na im du ama tajimo

bilo to sa ime ne elimo upoznati ostatak svijeta. No ipak, nadamo se da smo se

dr ali pravila skromnosti i poniznosti, tako da e se na a sloboda u tome pogledu

smatrati dobronamjernom, ak i prema onima ija se razmi ljanja razlikuju od na ih.

U potvrdu svakoga lanka na e Ispovijedi, na dnu lanaka smo dodali tekstove iz

Svetoga pisma. Poku ali smo marljivo odabrati samo one koji na najjasniji i

najumjesniji na in potvr uju ono to tvrdimo. Na a je iskrena elja da svi u ije ruke

bi ova Ispovijed mogla dospjeti slijede (nikada dovoljno hvaljeni) primjer plemenitih

Berejaca, koji su svakodnevno istra ivali Pisma ne bi li saznali je li ono to im se

propovijeda tako, ili nije.

Jo je ne to to najiskrenije ispovijedamo i usrdno elimo da ljudi vjeruju, naime, da

smo sve ovo u inili bez ikakve elje za prepiranjem. Nadamo se da nam slobodu da

iskreno izlo imo na a na ela i otvorimo srca bra i, sa svetopisamskim temeljima na e

vjere i prakse, ne e zanijekati niti oduzeti od nas. itav na naum bit e uspje an

postignemo li tu pravi nost da nas se mjeri po na im na elima i na oj praksi, te

prosudbi oboje od drugih, prema onome to smo sada tiskali, za to Gospodin ( ije

su o i kao ognjeni plamen) zna da je nauka u koju u na im srcima naj vr e

vjerujemo i s kojom iskreno elimo suobli iti svoje ivote. Najvi e od svega, kada sve

prepirke ostavimo po strani, neka bi jedina briga i borba svih onih na koje je zazvano

ime na ega blagoslovljenog Otkupitelja mogla biti da hode ponizno sa svojim Bogom

izvr uju i svu ljubav i krotkost jedni prema drugima, da usavr avaju svetost u strahu

Gospodnjemu, da se svaki trudi da njegovi razgovori dolikuju evan elju, isto tako, da

sukladno svome mjestu i kapacitetu, odlu no poti u i druge na ivljenje prave vjere,

bez ljage pred na im Bogom Ocem! Kako u ove dane odmetni tva svoj dah ne bismo

tro ili na besplodno prigovaranje na tu e grijehe nego kako bi svaki po eo kod svoje

ku e, najprije reformiraju i svoja srca i svoje puteve, a potom ohrabrivaju i na isto

djelo sve na koje imamo utjecaja, kako, ako bi bila volja Bo ja, nitko ne bi zavaravao

samoga sebe po ivaju i i pouzdavaju i se u vanjski oblik pobo nosti bez njezine sile,

nego u unutarnje iskustvo djelotvornosti onih istina koje ispovijedaju.

Zaista, postoji jedan pokreta i uzrok propadanja vjere u na emu vremenu na koji se

ne mo emo ne osvrnuti i iskreno ne poticati njegovo ispravljanje, a to je injenica da

tovanje Boga u obiteljima zanemaruju oni kojima su taj zadatak i upravljanje

povjereni. Ne emo li za veliko neznanje i nestabilnost mnogih, te svjetovnost drugih,

opravdano optu iti njihove roditelje i nadglednike, koji ih nisu pou ili putu kojim im je

trebalo i i dok su bili mladi, nego su zanemarili one u estale i ozbiljne zapovijedi koje

im je uputio Gospodin da ih u e vjeri i nauci kako bi njihova mladost bila za injena

spoznajom Bo je istine objavljene u Svetom pismu; tako er, izostavljanjem molitve i

drugih vjerskih du nosti u koje bi njihove obitelji trebale biti uklju ene, zajedno s

lo im primjerom njihova razuzdanog govora, nau iv i ih da od po etka zanemaruju i

preziru svu pobo nost i vjeru? Znamo da to ne pru a izgovora za ni ije sljepilo i

pokvarenost, ali teret odgovornosti svakako pada na one koji su imali prigodu to

initi. Oni e zaista umrijeti u svojim grijesima, ali ne e li njihova krv biti zahtijevana

od onih pod ijom su skrbi bili, a koji su ih pustili da idu bez upozorenja – tovi e, koji

su ih poveli putem koji vodi u propast? Ne e li se kr ani koji su bili marljivi u pogledu

izvr avanja tih du nosti u pro lim vremenima podi i i osuditi mnoge dana nje koji se

ele takvima smatrati?

Zaklju it emo iskrenom molitvom Bogu svake milosti da izlije onoliku mjeru svoga

Duha Svetoga na nas kako bi na e ispovijedanje istine moglo biti popra eno zdravom

vjerom i marljivim vr enjem iste, da bi se njegovo ime proslavilo u svemu kroz Isusa

Krista, Gospodina na ega. Amen.

MI, NADGLEDNICI i GLASNICI stotinu kr tenih zajednica u Engleskoj i Walesu (koje

nije u arminijanizam) za iju se dobrobit brinemo, okupili smo se u Londonu od

tre ega do jedanaestoga dana sedmoga mjeseca 1689. godine, da razmotrimo neke

stvari koje bi mogle biti na slavu Bo ju i na dobrobit ovih zajednica jer smo naumili (iz

elje da udovoljimo svim drugim kr anima koji se razlikuju od nas u pogledu

kr tenja) ponuditi im poman pregled na ega vjerovanja, iju ispovijed posjedujemo, a

koja sadr i nauk na e vjere i prakse. Ujedno elimo da je dobije svaki pojedini lan

na ih crkava:

Hanserd Knollys Pastor Broken Wharf London

William Kiffin Pastor Devonshire-

square London

John Harris Pastor Joiner's Hall London

William Collins Pastor Petty France London

Hercules Collins Pastor Wapping London

Robert Steed Pastor Broken Wharf London

Leonard Harrison Pastor Limehouse London

George Barret Pastor Mile End Green London

Isaac Lamb Pastor Pennington-

street London

Richard Adams Nadglednik Shad Thames Southwark

Benjamin Keath Pastor Horse-lie-down Southwark

Andrew Gifford Pastor Bristol, Fryars Som. &

Glouc.

Thomas Vaux Pastor Broadmead Som. &

Glouc.

Thomas Winnel Pastor Taunton Som. &

Glouc.

James Hitt Propovjednik Dalwood Dorset

Richard Tidmarsh Nadglednik Oxford City Osen

William Facey Pastor Reading Berks

Samuel Buttel Nadglednik Plymouth Devon

Christopher Price Nadglednik Abergavenny Monmouth

Daniel Finch Nadglednik Kingsworth Herts

John Ball Nadglednik Tiverton Devon

Edmond White Pastor Evershall Bedford

William Pritchard Pastor Blaenau Monmouth

Paul Fruin Nadglednik Warwick Warwick

Richard Ring Pastor Southampton Hants

John Tompkins Nadglednik Abingdon Berks

Toby Willes Pastor Bridewater Somerset

John Carter Steventon Bedford

James Webb Devizes Wilts.

Richard Sutton Pastor Tring Herts

Robert Knight Pastor Stukeley Bucks

Edward Price Pastor Hereford-City Hereford

William Phipps Pastor Exon Devon

William Hankins Pastor Dimmock Gloucester

Samuel Ewer Pastor Hemstead Herts

Edward Man Pastor Houndsditch London

Charles Archer Pastor Hick-Norton Oxon

ISPOVIJED

VJERE

koju su objavili

STARJE INE i BRA A

mnogih

ZAJEDNICA

kr ana

(kr tenih u skladu s Ispovijedi njihove vjere)

u Londonu i Zemlji.

»Vjera srca posti e pravednost, a priznanje usta spasenje«, Rim 10,10.

»Istra ujte Pisma«, Ivan 5,39.

SADR AJ

Prvo poglavlje O SVETOME PISMU

Drugo poglavlje O BOGU I SVETOME TROJSTVU

Tre e poglavlje O BO JOJ ODREDBI

etvrto poglavlje O STVARANJU

Peto poglavlje O BO ANSKOJ PROVIDNOSTI

esto poglavlje O OVJEKOVU PADU, O GRIJEHU I O KAZNI ZA GRIJEH

Sedmo poglavlje O BO JEMU SAVEZU

Osmo poglavlje O KRISTU KAO POSREDNIKU

Deveto poglavlje O SLOBODNOJ VOLJI

Deseto poglavlje O U INKOVITOM POZIVU

Jedanaesto poglavlje O OPRAVDANJU

Dvanaesto poglavlje O POSINJENJU

Trinaesto poglavlje O POSVE ENJU

etrnaesto poglavlje O SPASONOSNOJ VJERI

Petnaesto poglavlje O POKAJANJU NA IVOT I POSVE ENJE

esnaesto poglavlje O DOBRIM DJELIMA

Sedamnaesto poglavlje O USTRAJNOSTI SVETIH

Osamnaesto poglavlje O SIGURNOSTI MILOSTI I SPASENJA

Devetnaesto poglavlje O BO JEMU ZAKONU

Dvadeseto poglavlje O EVAN ELJU I O DOSEGU NJEGOVE MILOSTI

Dvadeset prvo poglavlje O KR ANSKOJ SLOBODI I SLOBODI SAVJESTI

Dvadeset drugo

poglavlje

O VJERSKOM TOVANJU I ABATU

Dvadeset tre e

poglavlje

O ZAKONSKIM PRISEGAMA I ZAKLETVAMA

Dvadeset etvrto

poglavlje

O GRA ANSKIM SUCIMA

Dvadeset peto poglavlje O BRAKU

Dvadeset esto

poglavlje

O CRKVI

Dvadeset sedmo

poglavlje

O ZAJEDNICI SVETIH

Dvadeset osmo

poglavlje

O KR TENJU I GOSPODNJOJ VE ERI

Dvadeset deveto

poglavlje

O KR TENJU

Trideseto poglavlje O GOSPODNJOJ VE ERI

Trideset prvo poglavlje O OVJEKOVU STANJU NAKON SMRTI I O USKRSNU U MRTVIH

Trideset drugo poglavlje O POSLJEDNJEM SUDU

Prvo poglavl je: O Svetome pismu

1. Sveto pismo je jedino dostatno, sigurno i nezabludivo1 mjerilo svake spasonosne

spoznaje, vjere i poslu nosti, iako 2svjetlo prirode, te djela stvaranja i providnosti

svjedo e o dobroti, mudrosti i sili Bo joj, tako da ovjeka ostavljaju bez isprike. Ipak,

ona nisu dovoljna da daju spoznaju o Bogu i njegovoj volji koja je nu na za spasenje.3

Stoga je Gospodin odlu io u mnogo navrata i na razli ite na ine objaviti sebe, te

obznaniti svoju volju svojoj crkvi, kako bi zatim, u svrhu boljeg o uvanja i irenja

istine te sigurnije izgradnje i utjehe crkve koja se bori protiv tjelesne pokvarenosti,

Sotonine zlobe i svijeta, sve to dao4 zapisati, ime je Sveto pismo postalo najnu niji

me u tim prija njim na inima (koji su sada prestali) Bo je objave njegove volje

upu ene njegovu narodu. 12. Timoteju 3,15-17; Izaija 8,20; Luka 16,29. 31; Efe anima 2,20; 2Rimljanima 1,19-21; Rimljanima 2,14. 15;

Psalam 19,1-3; 3Hebrejima 1,1; 4Izreke 22,19-21; Rimljanima 15,4; 2. Petrova 1,19. 20

2. U onome to nazivamo Svetim pismom, ili Bo jom zapisanom rije ju, sada su

sadr ane sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, a to su:

Knjige Staroga zavjeta.

Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jo ua, Ruta, 1.

Samuelova, 2. Samuelova, 1. Kraljeva, 2. Kraljeva, 1. Ljetopisa, 2. Ljetopisa, Ezra,

Nehemija, Estera, Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Izaija,

Jeremija, Tu aljke, Ezekiel, Daniel, Ho ea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum,

Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.

Knjige Novoga zavjeta.

Matej, Marko, Luka, Ivan, Djela apostolska, Pavlova poslanice Rimljanima, 1.

Korin anima, 2. Korin anima, Gala anima, Efe anima, Filipljanima, Kolo anima, 1.

Solunjanima, 2. Solunjanima, 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Poslanica

Hebrejima, Jakovljeva poslanica, 1. i 2. Petrova poslanica, 1., 2. i 3. Ivanova

poslanica, Judina poslanica, Otkrivenje. Sve su one napisane pod5 nadahnu em Boga,

da budu mjerilo vjere i ivota. 52. Timoteju 3,16

3. Budu i da knjige koje se obi no nazivaju Apokrifima nisu bile napisane pod6

bo anskim nadahnu em, nisu dio kanona (ili mjerila) Svetoga pisma tako da nemaju

nikakva autoriteta nad Bo jom crkvom. Radi toga ih se ne treba nikako druk ije

odobravati ili koristiti osim kao ostala ljudska pisana djela. 6Luka 24,27. 44; Rimljanima 3,2

4. Autoritet Svetoga pisma, radi kojega mu je potrebno vjerovati, ne ovisi o

svjedo anstvu bilo kojega ovjeka ili crkve, ve u potpunosti o njegovu Autoru 7Bogu

koji je i sâm istina. Dakle, Sveto pismo trebamo primiti zato to je ono Bo ja rije . 72. Petrova 1,19-21; 2. Timoteju 3,16; 2. Solunjanima 2,13; 1. Ivanova 5,9

5. Na ve e po tivanje Svetoga pisma mo e nas potaknuti svjedo anstvo Bo je crkve,

njegova nebeska narav, u inkovitost nauke, veli anstvenost stila, sklad svih dijelova,

svrha svega, a to je u svemu proslaviti Boga, potpuno otkri e koje ono daje o

jedinomu na inu ovjekova spasenja, kao i mnoge druge njegove vrline i njihove

potpune savr enosti, jer su to sve argumenti koji bi sami po sebi pru ili dovoljno

dokaza da je to rije Bo ja. Me utim, usprkos svemu tome, na e8 potpuno uvjerenje i

sigurnost u nezabludivu istinu i njezin bo anski autoritet unutarnje je djelo Svetoga

Duha koji svjedo i po Rije i i s Rije i u na im srcima. 8 Ivan 16,13.14; 1. Korin anima 2,10-12; 1. Ivanova 2,20. 27

6. Cijeli Bo ji naum o svim pitanjima9 koja su nu na za njegovu slavu, ovjekovo

spasenje, vjeru i ivot izri ito je izlo en odnosno nu no sadr an u Svetomu pismu,

kojemu se nikada ni ta ne smije nadodati, bilo neka nova objava Duha ili pak ljudska

predaja.

No ipak, potvr ujemo11 da je za spasonosno razumijevanje tih pitanja objavljenih u

Rije i nu no unutarnje prosvjetljenje (iluminacija) Duha Bo jega, te da postoje

pojedine okolnosti vezane uz tovanje Boga i upravljanje crkvom koje su zajedni ke

ljudskome pona anju i dru tvima, a koje se trebaju12 urediti prema svjetlu koje

dobivamo iz prirode i kr anske mudrosti, sukladno op enitim pravilima Rije i koje se

uvijek treba pridr avati. 92. Timoteju 3,15-17; Gala anima 1,8, 9; 11Ivan 6,45; 1. Korin anima 2,9-12; 121. Korin anima 11,13. 14; 1.

Korin anima 14,26. 40

7. NNije sve sadr ano u Pismu samo po sebi jednako13 o igledno, niti je svima jednako

jasno; ipak, one stvari koje je nu no znati, vjerovati i dr ati za spasenje, toliko14 su

jasno obrazlo ene i otvorene na jednome ili drugome mjestu u Pismu da ih u

dovoljnoj mjeri mogu razumjeti ne samo u eni nego i neuki. 132. Petrova 3,16; 14Psalam 19,7; Psalam 119,130

8. Budu i da su Stari zavjet na15 hebrejskom jeziku koji je bio materinji jezik naroda

Bo jega od starine, i Novi zavjet na gr kome jeziku koji je u vrijeme njegova pisanja

bio najpoznatiji me u narodima, neposredno nadahnuti od Boga, te su njegovom

posebnom brigom i providno u sa uvani istima u svim razdobljima, stoga16 su

autenti ni; zato se u svim polemikama o religiji crkva u kona nici treba pozvati na

njih17. Budu i da ti izvorni jezici nisu poznati svemu Bo jem narodu koji ima pravo na

Pisma i zanimanje za njih, te mu se u strahu od Boga nala e da ih ita18 i istra uje,

trebaju se prevoditi na govorni jezik svakoga naroda u koji ona19 do u, kako bi Bo ja

rije prebivala20 obilno u svima, kako bi ga mogli tovati na prihvatljiv na in, te da bi

kroz strpljivost i utjehu Svetoga pisma mogli imati nadu. 15Rimljanima 3,2; 16Izaija 8,20; 17Djela 15,15; 18Ivan 5,39; 191. Korin anima 14,6. 9. 11. 12. 24. 28; 20Kolo anima

3,16

9. Nezabludivo pravilo tuma enja jest samo Pismo21; stoga kada postoji neko pitanje

o istinskom i potpunom zna enju bilo kojega odlomka u Svetome pismu (zna enju

koje nije vi estruko nego samo jedno), treba prou iti druga mjesta u Pismu koja o

tome govore jasnije. 212. Petrova 1,20. 21; Djela 15,15. 16

10. Vrhovni sudac po kojemu se trebaju odlu iti sve vjerske polemike i ispitivati sve

odredbe sabora, mi ljenja drevnih pisaca, doktrine ljudi i osobna mi ljenja, i uz iju

presudu trebamo ostati, ne mo e biti ni ta drugo doli Sveto pismo koje je predao

Duh. U tome24 Pismu koje je tako predano, na a vjera je kona no vrsta. 21Matej 22:29, 31, 32; Efe anima 2:20; Djela 28:23

Drugo poglavl je: O Bogu i Svetome Trojstvu

1. Gospod, na Bog, samo je jedan jedini ivi i istiniti Bog; koji postoji sam po sebi,

neograni en u bivstvu i savr enstvu; iju su tinu ne mo e shvatiti nitko osim njega

samoga; koji je naj i i duh, nevidljiv, bez tijela, dijelova ili po ude, jedini je

besmrtan, prebiva u svjetlu kojemu nijedan ovjek ne mo e pristupiti; koji je

nepromjenljiv, neizmjeran, vje an, nedoku iv, svemo an, u svemu neograni en,

najsvetiji, najmudriji, najslobodniji, najapsolutniji; djeluje u svemu prema naumu svoje

vlastite nepromjenljive i najpravednije volje na vlastitu slavu; najispunjeniji ljubavlju,

milostiv, milosrdan, strpljiv, obiluje u dobroti i istini, opra ta nepravdu, prijestupe i

grijeh; nagra uje one koji ga marljivo tra e, a istodobno je najpravedniji i najstra niji

u svojim osudama, mrzi svaki grijeh i nipo to ne e osloboditi krivca. 1. Korin anima 8,4. 6; Ponovljeni zakon 6,4; Jeremija 10,10; Izaija 48,12; Izlazak 3,14; Ivan 4,24; 1. Timoteju 1,17;

Ponovljeni zakon 4,15. 16; Malahija 3,6; 1. Kraljeva 8,27; Jeremija 23,23; Psalam 90,2; Postanak 17,1; Izaija 6,3;

Psalam 115,3; Izaija 46,10; Izreke 16,4; Rimljanima 11,36; Izlazak 34,6. 7; Hebrejima 11,6; Nehemija 9,32. 33;

Psalam 5,5. 6; Izlazak 34,7; Nahum 1,2. 3

2. Bog, koji sam po sebi ima sav ivot, svu slavu, dobrotu, bla enost, jedini je samom

sebi dostatan, ne treba ni ta ni od jednoga stvorenja koje je stvorio, ne izvodi

nikakvu slavu iz njih, nego samo o ituje svoju vlastitu slavu u njima, po njima, za njih

i nad njima; jedino je On izvor svega bivstva, od kojega, kroz kojega i za koga sve

postoji, i ima najsuvereniju vlast nad svim stvorenjima, kako bi po njima, za njih ili na

njima inio to god po eli; sve je otvoreno i jasno njegovim o ima, njegovo znanje je

neograni eno, nezabludivo i neovisno o tvorevini, tako da mu ni ta nije slu ajno ili

neizvjesno; on je najsvetiji u svim svojim naumima, u svim svojim djelima i u svim

svojim zapovijedima; njemu pripada svako ljudsko i an eosko tovanje, slava ili

poslu nost koju kao stvorenja duguju Stvoritelju, kao i sve ostalo to odlu i

zahtijevati od njih. Ivan 5,26; Psalam 148,13; Psalam 119,68; Job 22,2. 3; Rimljanima 11,34-36; Daniel 4,25. 34. 35; Hebrejima 4,13;

Ezekiel 11,5; Djela 15,18; Psalam 145,17; Otkrivenje 5,12-14

3. U tome bo anskom i neograni enom Bi u postoje tri osobe: Otac, Rije ili Sin i

Sveti Duh, koje su istobitne, iste u mo i i vje nosti, a svaka ima potpunu bo ansku

bit, pa ipak je ta bit nepodijeljena: Otac ne potje e ni od koga, niti je ro en niti

proizlazi; Sin je vje no ro en od Oca; Sveti Duh proizlazi iz Oca i Sina; svi su

neograni eni, bez po etka stoga samo jedan Bog, koji se ne treba dijeliti u naravi i

bi u, nego se razlikuju po nekoliko posebnih odnosnih svojstava i osobnih odnosa;

to nauku o Trojstvu ini temeljem za na e cjelokupno zajedni tvo s Bogom i ugodnu

ovisnost o njemu. 1. Ivanova 5,7; Matej 28,19; 2. Korin anima 13,14; Izlazak 3,14; Ivan 14,11; 1. Korin anima 8,6; Ivan 1,14. 18; Ivan

15,26; Gala anima 4,6

Tre e poglavlje: O Bo joj odredbi

1. Bog je odredio u sebi, od vje nosti, po najmudrijem i najsvetijem naumu svoje

volje, slobodno i nepromjenljivo, sve stvari, to god se dogodi. Ipak, to Boga ne ini

ni za etnikom grijeha niti zajedni ara u tome; niti se kr i volja stvorenja, niti se

oduzima sloboda ili slu ajnosti sekundarnih uzroka, nego se naprotiv uspostavljaju. U

tome svemu o ituje se njegova mudrost u ure ivanju svega, te mo i vjernost u

postizanju onoga to je odredio. Izaija 46,10; Efe anima 1,11; Hebrejima 6,17; Rimljanima 9,15. 18; Jakov 1,13; 1. Ivanova 1,5; Djela 4,27. 28; Ivan

19,11; Brojevi 23,19; Efe anima 1,3-5

2. Iako Bog zna sve to se mo e dogoditi, pod svim o ekivanim uvjetima, On ni ta

nije odredio zato to je vidio da e se to dogoditi u budu nosti, ili kao ono to e se

dogoditi u takvim uvjetima. Djela 15,18; Rimljanima 9,11. 13. 16. 18

3. Prema Bo joj odredbi, za o itovanje njegove slave, neki ljudi i an eli su

predodre eni ili unaprijed odre eni na vje ni ivot kroz Isusa Krista, na hvalu slave

njegove milosti; drugi su prepu teni da ive u svome grijehu na svoju pravednu

osudu, na hvalu slave njegove pravde. 1. Timoteju 5,21; Matej 25,34; Efe anima 1,5. 6; Rimljanima 9,22. 23; Juda 4

4. An eli i ljudi koji su tako predodre eni i unaprijed odre eni, posebno su i

nepromjenljivo zami ljeni, a njihov broj toliko je siguran i ograni en, da ga se ne mo e

ni uve ati ni umanjiti. 2. Timoteju 2,19; Ivan 13,18

5. One ljude koji su predodre eni za ivot Bog je, prije postanka svijeta, prema

svojemu vje nom i nepromjenljivom naumu, i tajnom savjetu i odluci svoje volje,

odabrao u Kristu na vje nu slavu, isklju ivo iz besplatne milosti i ljubavi, bez i ega

drugog u stvorenju ili uzroka koji ga na to poti e. Efe anima 1,4. 9. 11; Rimljanima 8,30; 2. Timoteju 1,9; 1. Solunjanima 5,9; Rimljanima 9,13. 16; Efe anima 2,5. 12

etvrto poglavlje: O stvaranju

1. U po etku se svidjelo Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, za o itovanje slave njegove

vje ne mo i, mudrosti i dobrote, da stvori ili na ini svijet i sve u njemu, bilo vidljivo ili

nevidljivo, tijekom est dana, a sve to bija e vrlo dobro. Ivan 1,2. 3; Hebrejima 1,2; Job 26,13; Rimljanima 1,20; Kolo anima 1,16; Postanak 1,31

2. Nakon to je Bog stvorio sva ostala stvorenja, stvorio je ovjeka, mu ko i ensko,

s razumnim i besmrtnim du ama, ine i ih prikladnima za onaj ivot Bogu za koji su

stvoreni. Bili su stvoreni na sliku Bo ju, u spoznaji, pravednosti i pravoj svetosti. Imali

su zakon Bo ji upisan u srcima i silu da ga ispune, a opet sposobni da sagrije e, tako

to im je dana sloboda vlastite volje, koja je bila podlo na promjeni. Postanak 1,27; Postanak 2,7; Propovjednik 7,29; Postanak 1,26; Rimljanima 2,14. 15; Postanak 3,6

3. Osim zakona zapisana u njihovim srcima, primili su zapovijed da ne jedu sa stabla

spoznaje dobra i zla, a dokle god su je ispunjavali, bili su sretni u svome zajedni tvu s

Bogom i imali su vlast nad stvorenjima. Postanak 2,17; Postanak 1,26. 28

Peto poglavl je: O bo anskoj providnost i

1. Bog, dobri Stvoritelj svega to postoji, u svojoj neograni enoj mo i i mudrosti

odr ava, usmjerava, odre uje i upravlja sva stvorenja i stvari, od najve ih do

najmanjih, svojom najmudrijom i najsvetijom providno u, u svrhu za koju su

stvoreni, prema njegovu nezabludivom predznanju, te slobodnom i nepromjenljivom

naumu njegove volje; na hvalu slave njegove mudrosti, sile, pravde, neograni ene

dobrote i milosr a. Hebrejima 1,3; Job 38,11; Izaija 46,10, 11; Psalam 135,6; Matej 10,29-31; Efe anima 1,11

2. Premda se u odnosu na predznanje i odredbu Bo ju, primarni uzrok, sve doga a

nepromjenljivo i nezabludivo, tako da se nikome ni ta ne doga a slu ajno ili bez

njegove providnosti, ipak po istoj toj providnosti on je odredio da se one dogode

prema prirodi sekundarnih uzroka, bilo iz potrebe, slobodne volje ili slu ajno. Djela 2,23; Izreke 16,33; Postanak 8,22

3. Bog u svojoj uobi ajenoj providnosti koristi sredstva, ali istovremeno mo e

djelovati bez njih, iznad njih i protiv njih. Djela 27,31. 44; Izaija 55,10. 11; Ho ea 1,7; Rimljanima 4,19-21; Daniel 3,27

4. Svemogu a sila, neistra iva mudrost i beskrajna dobrota Bo ja toliko se o ituju u

njegovoj providnosti da naum njegove odluke obuhva a ak i prvi pad, te sva ostala

grje na djela an ela i ljudi; i to ne samo pristajanjem na ista, koja je ujedno u svojoj

velikoj mudrosti i mo i ograni io, te ih odredio i njima upravljao, u svekolikoj razdiobi

njegovih najsvetijih ciljeva. No ipak, grje nost njihovih djela proizlazi samo iz

stvorenja a ne od Boga, koji zbog svoje svetosti i pravednosti nije niti mo e biti

za etnik ili odobravatelj grijeha. Rimljanima 11,32-34; 2. Samuelova 24,:1, 1. Ljetopisa 21,1; 2. Kraljeva 19,28; Psalam 76,10; Postanak 1,20; Izaija

10,6. 7. 12; Psalam 1,21; 1. Ivanova 2,16

5. Najmudriji, najpravedniji i najmilostiviji Bog esto neko vrijeme prepu ta svoju

djecu mnogostrukim isku enjima i iskvarenostima njihovih srca, da ih disciplinira za

njihove prija nje grijehe ili da im otkrije skrivenu silu iskvarenosti i prijevarnosti

njihova srca, kako bi se ponizili; te da bi ih podigao ka bli oj i postojanoj ovisnosti o

njegovoj pomo i, te da ih u ini opreznijima prema svim budu im prigodama da

sagrije e te za druge pravedne i svete ciljeve. Prema tome, to god zadesi bilo

kojega od njegovih izabranih doga a se po njegovu nalogu, za njegovu slavu i njihovo

dobro. 2. Ljetopisa 32,25. 26. 31; 2. Korin anima 12,7-9; Rimljanima 8,28

6. to se ti e onih pokvarenih i bezbo nih ljudi koje je Bog, kao pravedni sudac,

zaslijepio i otvrdnuo zbog njihovih prija njih grijeha: ne samo da on suzdr ava svoju

milost, po kojoj bi oni mogli biti prosvijetljeni u svome razumijevanju i koja bi radila

na njihovim srcima, nego ponekad tako er opoziva darove koje su imali i izla e ih

takvim stvarima koje njihova iskvarenost koristi kako bi dala povoda grijehu; a

istodobno, predaje ih njihovim vlastitim po udama, isku enjima ovoga svijeta i

sotonskoj sili, po kojoj dolazi do toga da oni otvrdnjuju sami sebe, pod onim

sredstvima koja Bog koristi za omek avanje drugih. Rimljanima 1,24-26. 28; Rimljanima 11,7. 8; Ponovljeni zakon 29,4; Matej 13,12; Ponovljeni zakon 2,30; 2. Kraljeva

8,12. 13; Psalam 81,11. 12; 2. Solunjanima 2,10-12; Izlazak 8,15. 32; Izaija 6,9. 10; 1. Petrova 2,7. 8

7. Budu i da Bo ja providnost op enito obuhva a sva stvorenja, isto tako se na

jedan poseban na in skrbi za njegovu crkvu, te ini da sve stvari pridonose njezinu

dobru. 1. Timoteju 4,10; Amos 9,8. 9; Izaija 43,3-5

esto poglavlje: O ovjekovu padu, gri jehu i kazni za gr ijeh

1. Iako je Bog stvorio ovjeka estitim i savr enim, i dao mu pravedan zakon, koji bi

mu donio ivot da ga je dr ao, i priprijetio mu smr u ako ga prekr i, on ipak nije dugo

ivio u toj asti. Sotona je upotrijebio lukavost zmije da svlada Evu, a potom njezino

zavo enje Adama koji je, bez ikakve prisile, svojevoljno prekr io zakon njihova

stvaranja, i zapovijed koja mu je bila dana, tako to je pojeo zabranjeni plod, to je

Bog prema svome mudrom i svetom naumu odlu io dopustiti, jer je to naumio

odrediti sebi na slavu. Postanak 2,16. 17; Postanak 3,12. 13; 2. Korin anima 11,3

2. Na i prvi roditelji su zbog toga grijeha pali od svoje prvotne pravednosti i

zajedni tva s Bogom, a budu i da smo mi bili u njima, smrt je do la na sve: svi se

ra aju mrtvi u grijehu i posve okaljani u svim udovima i dijelovima du e i tijela. Rimljanima 3,23; Rimljanima 5,12 itd.; Titu 1,15; Postanak 6,5; Jeremija 17,9; Rimljanima 3,10-19

3. Budu i da su oni korijen, a prema Bo joj odredbi stoje kao predstavnici cijeloga

ovje anstva, krivica grijeha se pripisala a pokvarena narav prenijela na svo njihovo

potomstvo koje od njih potje e prirodnim ra anjem, jer su za eti u grijehu i po naravi

su djeca gnjeva, sluge grijeha, podlo nici smrti i svih drugih nevolja, duhovnih,

vremenitih i vje nih, osim ako ih Gospodin Isus ne oslobodi. Rimljanima 5,12-19; 1. Korin anima 15,21. 22. 45. 49; Psalam 51,5; Job 14,4; Efe anima 2,3; Rimljanima 6,20;

Rimljanima 5,12; Hebrejima 2,14. 15; 1. Solunjanima 1,10

4. Iz ove po etne izopa enosti, po kojoj smo krajnje neskloni, nesposobni i

suprotstavljeni svakom dobru, te smo potpuno skloni svakoj vrsti zla, proizlaze svi

stvarni prekr aji. Rimljanima 8,7; Kolo anima 1,21; Jakov 1,14. 15; Matej 15,19

5. Iskvarenost naravi tijekom ovoga ivota ostaje u onima koji su nanovo ro eni, a

premda je ona kroz Krista pomilovana i umrtvljena, ipak, ona sama i njezina djela

uistinu su i potpuno grijeh. Rimljanima 7,18. 23; Propovjednik 7,20; 1. Ivanova 1,8; Rimljanima 7,23-25; Gala anima 5,17

Sedmo poglavlje: O Bo jem savezu

1. Udaljenost izme u Boga i stvorenja toliko je velika da, iako mu razumna stvorenja

duguju poslu nost kao njihovu Stvoritelju, oni ipak nikada ne bi mogli zaslu iti

nagradu ivota osim nekom namjernom milostivo u s Bo je strane, koju je on

odlu io izraziti putem saveza. Luka 17,10; Job 35,7. 8

2. tovi e, zato to se ovjek padom doveo pod prokletstvo zakona, Gospodin je

odlu io u initi savez milosti, u kojemu je grje nicima dare ljivo ponudio ivot i

spasenje po Isusu Kristu, tra e i od njih vjeru u njega kako bi se mogli spasiti; te

obe avaju i dati svima onima koji su odre eni za vje ni ivot njegova Duha Svetoga,

kako bi ih u inio voljnima i sposobnima za vjeru. Postanak 2,17; Gala anima 3,10; Rimljanima 3,20. 21; Rimljanima 8,3; Marko 16,15. 16; Ivan 3,16; Ezekiel 36,26.

27; Ivan 6,44. 45; Psalam 110,3

3. Ovaj savez objavljen je u evan elju; najprije Adamu u obe anju spasenja po

eninom sjemenu, a nakon toga daljnjim koracima, sve dok potpuna objava istoga

nije bila dovr ena u Novome zavjetu; a utemeljena je u toj vje noj saveznoj nagodbi

izme u Oca i Sina o otkupljenju izabranih. Svo potomstvo paloga Adama koje je ikada

bilo spa eno ivot i bla enu besmrtnost prima isklju ivo po milosti ovoga saveza

budu i da ovjeka sada Bog ne mo e primiti jer je potpuno nesposoban ispuniti

uvjete koje je Adam trebao ispuniti dok je jo bio u stanju nevinosti. Postanak 3,15; Hebrejima 1,1; 2. Timoteju 1,9; Titu 1,2; Hebrejima 11,6. 13; Rimljanima 4,1. 2 itd.; Djela 4,12; Ivan

8,56

Osmo poglavlje: O Kristu kao posredniku

1. Svidjelo se Bogu, u njegovu vje nom naumu, da odabere i postavi Gospodina Isusa,

njegovoga jedinoro enog Sina, prema savezu koji su sklopili, da bude posrednik

izme u Boga i ovjeka; prorok, sve enik i kralj; glava i spasitelj crkve, ba tinik svega i

sudac svijeta; kome je u vje nosti dao narod da bude njegovo sjeme te da ga u

vremenu otkupi, pozove, opravda, posveti i proslavi. Izaija 42,1; 1. Petrova 1,19. 20; Djela 3,22; Hebrejima 5,5. 6; Psalam 2,6; Luka 1,33; Efe anima 1,22. 23; Hebrejima

1,2; Djela 17,31; Izaija 53,10; Ivan 17,6; Rimljanima 8,30

2. Bo ji Sin, druga osoba u Svetome Trojstvu, koji je pravi i vje ni Bog, svjetlost

O eve slave, iste bîti i jednak s njime koji je stvorio svijet, koji uzdr ava i vodi sve

to je stvorio, kada je do la punina vremena uzeo je na sebe ljudsku narav sa svim

njenim klju nim osobinama i uobi ajenim slabostima, osim grijeha; bio je za et po

Duhu Svetomu u utrobi djevice Marije, nakon to je Sveti Duh si ao na nju: i sila

Svevi njega ju je zasjenila. Tako je ro en od ene iz Judina plemena, od sjemena

Abrahamova i Davidova prema Pismima; tako da su se dvije potpune, savr ene i

razli ite naravi neodvojivo spojile u jednu osobu, bez promjene, mije anja ili zabune;

ta osoba je pravi Bog i pravi ovjek, pa ipak jedan Krist, jedini posrednik izme u Boga

i ovjeka. Ivan 1,14; Gala anima 4,4; Rimljanima 8,3; Hebrejima 2,14. 16. 17; Hebrejima 4,15; Matej 1,22. 23; Luka 1,27. 31.

35; Rimljanima 9,5; 1. Timoteju 2,5

3. Gospodin Isus, u svojoj ljudskoj naravi tako ujedinjenoj s bo anskom, u osobi Sina,

bio je posve en i pomazan Duhom Svetim iznad svake mjere. U Njemu su sva blaga

mudrosti i znanja. Ocu se svidjelo da u Njemu prebiva sva punina, tako da bi – svet,

nevin, neokaljan i pun milosti i istine – mogao biti posve osposobljen izvr iti ulogu

posrednika i jamca. Tu slu bu nije uzeo na sebe, nego ga je na nju pozvao njegov

Otac, koji je ujedno svu vlast i sav sud predao u njegove ruke i dao mu zapovijed da

ga izvr i. Psalam 45,7; Djela 10,38; Ivan 3,34; Kolo anima 2,3; Kolo anima 1,19; Hebrejima 7,26; Ivan 1,14; Hebrejima 7,22;

Hebrejima 5,5; Ivan 5,22. 27; Matej 28,18; Djela 2,36

4. Tu slu bu Gospodin je najspremnije uzeo na sebe, a kako bi je izvr io morao je biti

pod zakonom, koji je savr eno ispunio, te je bio podvrgnut kazni umjesto nas – kazni

koju smo mi trebali podnijeti i pretrpjeti – jer je u injen grijehom i prokletstvom za

nas; trpe i najstra nije boli u svojoj du i te najbolnije patnje u svome tijelu; bio je

razapet i umro je, te ostao u stanju mrtvih, pa ipak nije vidio trule i: tre ega dana

ustao je iz mrtvih u istom tijelu u kojemu je patio, u kojemu je uza ao na nebo i tamo

sjedi s desne strane svomu Ocu gdje posreduje, a vratit e se suditi ljudima i

an elima na kraju svijeta. Psalam 40,7. 8; Hebrejima 10,5-10; Ivan 10,18; Gala anima 4,4; Matej 3,15; Gala anima 3,13; Izaija 53,6; 1. Petrova

3,18; 2. Korin anima 5,21; Matej 26,37. 38; Luka 22,44; Matej 27,46; Djela 13,37; 1. Korin anima 15,3. 4; Ivan

20,25. 27; Marko 16,19; Djela 1,9-11; Rimljanima 8,34; Hebrejima 9,24; Djela 10,42; Rimljanima 14,9. 10; Djela

1,11; 2. Petrova 2,4

5. Gospodin Isus je, svojom savr enom poslu no u i rtvovanjem samoga sebe, koje

je po vje nome Duhu jednom prinio Bogu, u potpunosti zadovoljio Bo ju pravdu,

pribavio pomirenje i kupio vje nu ba tinu u kraljevstvu nebeskom, za sve one koje

mu je Otac dao. Hebrejima 9,14; Hebrejima 10,14; Rimljanima 3,25. 26; Ivan 17,2; Hebrejima 9,15

6. Iako Krist cijenu otkupljenja nije platio sve do svog utjelovljenja, ipak krepost,

djelotvornost i korist otkupljenja bile su prenijete na izabrane u svim razdobljima,

neprekinuto od po etka svijeta, u i po onim obe anjima, tipovima i rtvama u kojima

je objavljen i obznanjen kao sjeme koje e smrskati zmijinu glavu, te kao Janje

zaklano od postanka svijeta, koje je isto ju er i danas i zauvijek. 1. Korin anima 4,10; Hebrejima 4,2; 1. Petrova 1,10. 11; Otkrivenje 13,8; Hebrejima 13,8

7. Krist, u djelu posredovanja, djeluje u skladu s obje naravi, tako to u svakoj ini

ono to joj pristaje. Me utim, zbog jedinstva osobe, ono to pripada jednoj naravi

ponekad se u Pismu pripisuje osobi kojom upravlja druga narav. Ivan 3,13; Djela 20,28

8. Svima onima za koje je Krist pribavio vje no otkupljenje, on sigurno i u inkovito

primjenjuje i priop ava isto, tako to za njih posreduje, sjedinjava ih sa sobom po

svome Duhu, objavljuje im u svojoj Rije i i po njoj tajnu spasenja, nagovara ih da

vjeruju i budu poslu ni, upravlja njihovim srcima svojom Rije ju i svojim Duhom, te

nadja ava sve njihove neprijatelje svojom svemo nom silom i mudro u, na inima

koji su najsuglasniji s njegovom predivnom i neistra ivom odredbom. A sve je iz

besplatne i apsolutne milosti, bez ikakva uvjeta u njima kojim bi to postigli. Ivan 6,37; Ivan 10,15. 16; Ivan 17,9; Rimljanima 5,10; Ivan 17,6; Efe anima 1,9; 1. Ivanova 5,20; Rimljanima 8,9.

14; Psalam 110,1; 1. Korin anima 15,25. 26; Ivan 3,8; Efe anima 1,8

9. Ova slu ba posrednika izme u Boga i ovjeka pripada jedino Kristu, koji je prorok,

sve enik i kralj crkve Bo je; tako da se ne mo e ni u cijelosti ni neki njezin dio od

njega prenijeti na bilo koga drugoga. 1. Timoteju 2,5

10. Ovaj broj i redoslijed slu bi je nu an, jer u pogledu na ega neznanja, potrebna

nam je njegova proro ka slu ba, u pogledu na eg otu enja od Boga i nesavr enosti

ak i najboljih na ih slu bi potrebna nam je njegova sve eni ka slu ba da nas pomiri s

Bogom i prika e nas ugodnima pred njime; a u pogledu na e nesklonosti i krajnje

nesposobnosti da se vratimo k Bogu, te za na e izbavljenje i sigurnost od na ih

duhovnih neprijatelja, potrebna nam je njegova slu ba kralja da nas uvjeri, pokori,

privu e, odr i, izbavi i o uva za njegovo nebesko kraljevstvo. Ivan 1,18; Kolo anima 1,21; Gala anima 5,17; Ivan 16,8; Psalam 110,3; Luka 1,74. 75

Deveto poglavlje: O s lobodnoj volj i

1. Bog je obdario ovjekovu volju prirodnom slobodom i sposobno u da djeluje na

osnovu odluke, koja nije primorana niti je prema bilo kojoj prirodnoj potrebi odre ena

da ini dobro ili zlo. Matej 17,12; Jakov 1,14; Ponovljeni zakon 30,19

2. ovjek je, u svome stanju nevinosti, imao slobodu i mo htjeti i initi ono to je

bilo dobro i ugodno Bogu, ali jo uvijek nije bio stabilan, tako da je mogao pasti iz

toga stanja. Propovjednik 7,29; Postanak 3,6

3. ovjek je svojim padom u stanje grijeha u potpunosti izgubio svaku sposobnost da

eli bilo koje duhovno dobro koje prati spasenje; tako da kao prirodan ovjek, koji je

potpuno nesklon takvome dobru, i mrtav u grijehu, nije sposoban obratiti se

vlastitom snagom ili pripremiti se za isto. Rimljanima 5,6; Rimljanima 8,7; Efe anima 2,1. 5; Titu 3,3-5; Ivan 6,44

4. Kada Bog obrati nekoga grje nika i prenese ga u stanje milosti, on ga osloba a od

njegova priro enog ropstva grijehu i po svojoj milosti, i samo po svojoj milosti,

omogu uje mu da slobodno eli i ini ono to je duhovno dobro. Me utim, zbog svoje

preostale pokvarenosti, on nije u stanju savr eno ni initi ni htjeti ono to je dobro,

ve ini i eli ono to je zlo. Kolo anima 1,13; Ivan 8,36; Filipljanima 2,13; Rimljanima 7,15. 18. 19. 21. 23

5. Ta ovjekova volja bit e u injena savr enom i nepromjenljivo slobodnom da ini

isklju ivo dobro jedino u stanju slave. Efe anima 4,13

Deseto poglavl je: O u inkovitom pozivu

1. One koje je Bog predodredio za ivot, odlu io je u odre eno i prihva eno vrijeme

u inkovito pozvati – svojom Rije ju i svojim Duhom – iz toga stanja grijeha i smrti u

kojemu se nalaze po svojoj naravi, na milost i spasenje po Isusu Kristu, tako to

duhovno i spasonosno prosvjetljuje njihove umove kako bi mogli razumjeti stvari

Bo je, uzima njihovo kameno srce i daje im srce od mesa. On obnavlja njihovu volju, a

svojom svemo nom silom utvr uje ih u onome to je dobro, te ih u inkovito privla i

Isusu Kristu; no ipak tako da dolaze svojom vlastitom voljom, jer po njegovoj milosti

dobivaju htijenje. Rimljanima 8,30; Rimljanima 11,7; Efe anima 1,10. 11; 2. Solunjanima 2,13. 14; Efe anima 2,1-6; Djela 26,18;

Efe anima 1,17. 18; Ezekiel 36,26; Ponovljeni zakon 30,6; Ezekiel 36,27; Efe anima 1,19; Psalam 110,3; Pjesma nad

pjesmama 1,4

2. Taj u inkoviti poziv dolazi isklju ivo od Bo je besplatne i posebne milosti, a ne

zbog bilo ega unaprijed vi enoga u ovjeku, ni sposobno u ili djelovanjem samoga

stvorenja, koje je potpuno pasivno u tome pogledu jer je mrtvo u grijesima i

prijestupima, dok ga Sveti Duh ne obnovi i ne o ivi. Time se osposobljava na odziv

tom pozivu i prihva anje milosti koja je u njemu ponu ena i sadr ana, a sve to nimalo

manjom silom od one kojom je Krist uskrsnuo iz mrtvih. 2. Timoteju 1,9; Efe anima 2,8; 1. Korin anima 2,14; Efe anima 2,5; Ivan 5,25; Efe anima 1,19. 20

3. Izabranu dojen ad koja umru u ranom djetinjstvu Krist nanovo ra a i spa ava kroz

Duha, koji djeluje kada, gdje i kako eli. Isto je sa svim izabranima, koji ne mogu biti

pozvani po vanjskoj slu bi Rije i. Ivan 3,3. 5. 6; Ivan 3,8

4. Ostali koji nisu izabrani, iako su mo da pozvani po slu bi Rije i i mo da imaju neka

uobi ajena djelovanja Duha, a ipak ih Otac nije u inkovito privukao, ne e niti mogu

istinski do i ka Kristu, tako da se ne mogu spasiti: jo manje se mogu spasiti oni koji

ne primaju kr ansku vjeru, jer nisu u stanju toliko revno suobli iti svoje ivot prema

svjetlu iz prirode te iz zakona one vjere koju ispovijedaju. Matej 22,14; Matej 13,20. 21; Hebrejima 6,4. 5; Ivan 6,44. 45. 65; 1. Ivanova 2,24. 25; Djela 4,12; Ivan 4,22; Ivan

17,3

Jedanaesto poglavlje: O opravdanju

1. One koje je Bog u inkovito pozvao, ujedno je besplatno opravdao. Me utim, to

nije u inio tako to je u njih ulio pravednost, nego tako to je oprostio njihove grijehe

te ih ura unao i prihvatio kao pravedne, ni zbog ega to je u injeno u njima ili to su

oni u inili, nego isklju ivo zbog Krista, dakle nije u njih ulio samu vjeru, in vjerovanja

ili bilo kakvu drugu evan eosku poslu nost kao njihovu pravednost, nego je ulio

Kristovu aktivnu poslu nost cijelome zakonu te pasivnu poslu nost u smrti za njihovu

potpunu i isklju ivu pravednost po vjeri, koju nemaju sami po sebi nego je dar od

Boga. Rimljanima 3,24; Rimljanima 8,30; Rimljanima 4,5-8; Efe anima 1,7; 1. Korin anima 1,30. 31; Rimljanima 5,17-19;

Filipljanima 3,8. 9; Efe anima 2,8-10; Ivan 1,12; Rimljanima 5,17

2. Vjera koja se dakle prima i temelji na Kristu i njegovoj pravednosti jedino je

sredstvo opravdanja. Me utim, ona nije sama u opravdanoj osobi, nego ju uvijek

prate sve ostale spasonosne milosti, te nije mrtva vjera ve djeluje ponukana

ljubavlju. Rimljanima 3,28; Gala anima 5,6; Jakov 2,17. 22. 26

3. Krist je svojom poslu no u i smr u u potpunosti otkupio dug svih onih koji su

opravdani, te je rtvuju i sebe u krvi kri a – nakon to se podvrgnuo umjesto njih

kazni koju su oni zaslu ili – to no, stvarno i potpuno udovoljio Bo joj pravdi u njihovu

korist. Ipak, s obzirom da ga je Otac predao za njih, a njegova je poslu nost i

zadovolj tina prihva ena umjesto njihove, i to oboje besplatno i ni zbog ega to bi

bilo u njima, njihovo opravdanje potje e samo od besplatne milosti, kako bi se Bo ja

zbiljska pravda i njegova obilna milost mogle proslaviti u opravdanju grje nika. Hebrejima 10,14; 1. Petrova 1,18. 19; Izaija 53,5. 6; Rimljanima 8,32; 2. Korin anima 5,21; Rimljanima 3,26;

Efe anima 1,6. 7; Efe anima 2,7

4. Bog je jo u vje nosti odredio opravdati sve izabrane, a Krist je u punini vremena

umro za njihove grijehe i uskrsnuo za njihovo opravdanje. Me utim, oni osobno nisu

opravdani sve dok Sveti Duh zbiljski ne primijeni Krista na njih. Gala anima 3,8; 1. Petrova 1,2; 1. Timoteju 2,6; Rimljanima 4,25; Kolo anima 1,21. 22; Titu 3,4-7

5. Bog nastavlja opra tati grijehe onima koji su opravdani, a iako nikada ne mogu

otpasti iz stanja opravdanosti, zbog svojih grijeha ipak mogu potpasti pod Bo je

o insko nezadovoljstvo i u tome stanju obi no im se ne obnavlja svjetlo njegova lica

dok se ne ponize, priznaju svoje grijehe, tra e oprost i obnove svoju vjeru i

pokajanje. Matej 6,12; 1. Ivanova 1,7. 9; Ivan 10,28; Psalam 89,31-33; Psalam 32,5; Psalam 51; Matej 26,75

6. Opravdanje starozavjetnih vjernika bilo je, u pogledu svega ovog, posve jednako

opravdanju novozavjetnih vjernika. Gala anima 3,9; Rimljanima 4,22-24

Dvanaesto poglavlje: O posinjenju

Svima koji su opravdani Bog je dopustio, u svome jedinom Sinu Isusu Kristu i zbog

njega, da postanu dionici milosti posinjenja, po kojoj su pribrojeni djeci Bo joj te

u ivaju u slobodama i privilegijama kao djeca Bo ja; da dobiju njegovo ime, da prime

duha posinjenja, da mogu smjelo pristupiti prijestolju milosti i re i: »Abba, O e«; oni

primaju milosr e, za titu, skrb i stegu od njega kao od Oca, a opet nikada ne e biti

odba eni ve su zape a eni do dana otkupljenja i naslje uju obe anja kao ba tinici

vje noga spasenja. Efe anima 1,5; Gala anima 4,4. 5; Ivan 1,12; Rimljanima 8,17; 2. Korin anima 6,18; Otkrivenje 3,12; Rimljanima

8,15; Gala anima 4,6; Efe anima 2,18; Psalam 103,13; Izreke 14,26; 1. Petrova 5,7; Hebrejima 12,6; Izaija 54,8. 9;

Tu aljke 3,31; Efe anima 4,30; Hebrejima 1,14; Hebrejima 6,12

Trinaesto poglavl je: O posve enju

1. Oni koji su ujedinjeni s Kristom, u inkovito pozvani i nanovo ro eni, budu i da su

dobili novo srce i novi duh na temelju Kristove smrti i uskrsnu a, tako er dalje bivaju

posve eni, stvarno i osobno, na istome temelju, po njegovoj Rije i i Duhu koji prebiva

u njima. Vladavina cijeloga grje nog tijela je uni tena, a preostale malobrojne po ude

sve vi e slabe i usmr uju se, a oni sami sve vi e o ivljuju i ja aju u svim spasonosnim

milostima, za vr enje svake zbiljske svetosti, bez koje nijedan ovjek ne e vidjeti

Gospodina. Djela 20,32; Rimljanima 6,5. 6; Ivan 17,17; Efe anima 3,16-19; 1. Solunjanima 5,21-23; Rimljanima 6,14; Gala anima

5,24; Kolo anima 1,11; 2. Korin anima 7,1; Hebrejima 12,14

2. Ovo posve enje obuhva a cijeloga ovjeka, ali je u ovome ivotu jo uvijek

nesavr eno, jer jo uvijek preostaju neki ostaci pokvarenosti u svakome dijelu, radi

ega dolazi do stalnog i nepomirljivog rata. Tijelo udi protiv Duha, a Duh protiv

tijela. 1. Solunjanima 5,23; Rimljanima 7,18. 23; Gala anima 5,17; 1. Petrova 2,11

3. U tome ratu, iako preostala pokvarenost za neko vrijeme mo e nadvladati, kroz

stalnu opskrbu snage od Kristova posve uju eg Duha, nanovoro eni dio ipak

prevladava. Na taj na in sveti rastu u milosti, tako to usavr avaju svetost u strahu

Bo jemu, ustrajno te e prema nebeskom ivotu, u evan eoskoj poslu nosti svim

zapovijedima koje im je Krist, kao Glava i Kralj, u svojoj Rije i propisao. Rimljanima 7,23; Rimljanima 6,14; Efe anima 4,15. 16; 2. Korin anima 3,18; 2. Korin anima 7,1

etrnaesto poglavl je: O spasonosnoj vjeri

1. Milost vjere po kojoj se izabrani osposobljuju vjerovati na spasenje svojih du a

djelo je Kristova Duha u njihovim srcima, te se obi no prima po slu bi Rije i, po kojoj

se ujedno pove ava i oja ava, kao i kr tenjem i Gospodnjom ve erom, molitvom i

drugim Bogom danim sredstvima. 2. Korin anima 4,13; Efe anima 2,8; Rimljanima 10,14. 17; Luka 17,5; 1. Petrova 2,2; Djela 20,32

2. Po ovoj vjeri, kr anin vjeruje u istinitost svega to je objavljeno u Rije i zbog

autoriteta samoga Boga, te ujedno shva a da je njezina odli nost ve a od svih drugih

pisanih djela i svih stvari na svijetu, jer odra ava Bo ju slavu u njegovim atributima,

Kristovo savr enstvo u njegovoj naravi i slu bama te silu i puninu Duha Svetoga u

njegovom djelovanju i postupcima: i tako mo e predati svoju du u istini u koju tako

vjeruje. Isto tako, pona a se druk ije, u skladu sa sadr ajem svakoga pojedinog

odlomka te istine, to potom ra a poslu no u zapovijedima, drhtanjem pred

prijetnjama i prihva anjem Bo jih obe anja za ovaj ivot i za onaj koji dolazi.

Me utim, najva nija djela spasonosne vjere neposredno su vezana uz Krista, uz

prihva anje, primanje i pouzdanje isklju ivo u njega za opravdanje, posve enje i

vje ni ivot, na temelju saveza milosti. Djela 24,14; Psalam 27,7-10; Psalam 119,72; 2. Timoteju 1,12; Ivan 14,14; Izaija 66,2; Hebrejima 11,13; Ivan 1,12;

Djela 16,31; Gala anima 2,20; Djela 15,11

3. Iako se ova vjera mo e razlikovati po stupnjevima, te mo e biti slaba ili jaka, ona

se u pogledu svoje vrste ili naravi barem malo razlikuje, kao to je slu aj sa

spasonosnom milo u op enito, od vjere i zajedni ke milosti prolaznih vjernika. I

tako, iako je mogu puno puta napasti i oslabiti, ipak dobiva pobjedu, rastu i u

mnogima do postignu a potpune sigurnosti kroz Krista, koji je za etnik i dovr itelj

na e vjere. Hebrejima 5,13. 14; Matej 6,30; Rimljanima 4,19. 20; 2. Petrova 1,1; Efe anima 6,16; 1. Ivanova 5,4. 5; Hebrejima

6,11. 12; Kolo anima 2,2; Hebrejima 12,2

Petnaesto poglavlje: O pokajanju na ivot i spasenje

1. Izabranima koji su se obratili pod starije dane, nakon to su neko vrijeme ivjeli u

prirodnom stanju i tako slu ili svakojakim po udama i u icima, Bog u njihovu

u inkovitom pozivu daje pokajanje na ivot. Titu 3,2-5

2. Premda nema ni jednoga koji ini dobro i ne grije i, tako da i najbolji ljudi zavedeni

silom i zavodljivo u preostale pokvarenosti u njima pod utjecajem ku nje mogu

upasti u velike grijehe i izazove, Bog se, u savezu milosti, milosrdno pobrinuo da se

vjernici koji tako grije e i padaju obnove kroz pokajanje koje je na spasenje. Propovjednik 7,20; Luka 22,31. 32

3. Ovo spasonosno pokajanje je evan eoska milost, po kojoj se osoba koju je Sveti

Duh osvjedo io o mnogostrukim zlima koja proizlaze iz njegova grijeha, po vjeri u

Krista ponizuje zbog toga s pobo nom tugom, mr njom prema grijehu i osje ajem

gnu anja prema samome sebi, mole i za oprost i snagu milosti, sa ciljem i te njom da

uz pomo Duha ive pred Bogom uga aju i mu u svemu. Zaharija 12,10; Djela 11,18; Ezekiel 36,31; 2. Korin anima 7,11; Psalam 119,6; Psalam 119,128

4. Budu i da se pokajanje treba nastaviti cijeloga na eg ivota, zbog smrtnoga tijela i

njegovih djela, tako je du nost svakoga ovjeka da se pokaje za svaki pojedini od

svojih poznatih grijeha posebno. Luka 19,8; 1. Timoteju 1,13. 15

5. Takva je providnost koju je Bog u inio kroz Krista u savezu milosti za o uvanje

vjernika do spasenja, da iako nema grijeha koji bi bio tako malen da ne zaslu uje

prokletstvo, isto tako nema tako velikoga grijeha koji bi donio osudu na one koji se

pokaju, to stalno propovijedanje pokajanja ini neizostavnim. Rimljanima 6,23; Izaija 1,16-18; Izaija 55,7

esnaesto poglavlje: O dobrim djel ima

1. Dobra djela su samo ona koja je Bog zapovijedio u svojoj Svetoj rije i, a ne ona

koja su bez biblijskoga temelja osmislili ljudi zbog slijepe revnosti ili bilo kakva

izgovora da se radi o dobrim nakanama. Mihej 6,8; Hebrejima 13,21; Matej 15,9; Izaija 29,13

2. Ova dobra djela, u injena u poslu nosti Bo jim zapovijedima, plodovi su i dokaz

istinske i ive vjere, a po njima vjernici pokazuju svoju zahvalnost, ja aju svoju

sigurnost, izgra uju svoju bra u, ukra uju propovijedanje evan elja, zatvaraju usta

neprijateljima i proslavljaju Boga, ije su djelo, stvoreni u Kristu Isusu kako bi imaju i

svoj plod svetosti mogli imati ciljani vje ni ivot. Jakov 2,18. 22; Psalam 116,12. 13; 1. Ivanova 2,3. 5; 2. Petrova 1,5-11; Matej 5,16; 1. Timoteju 6,1; 1. Petrova

2,15; Filipljanima 1,11; Efe anima 2,10; Rimljanima 6,22

3. Njihova sposobnost da ine dobra djela ne dolazi od njih samih, nego u potpunosti

od Kristova Duha. Kako bi ih mogli vr iti, osim milostî koje su ve primili potreban je

stvarni utjecaj istoga Svetog Duha, da u njima proizvodi htijenje i vr enje onoga to

je njemu ugodno. Ipak, ne smiju radi toga postati nemarni, kao da ne trebaju

izvr avati nikakvu du nost osim po posebnom poticaju Duha, nego trebaju biti

marljivi u raspirivanju milosti Bo je koja je u njima. Ivan 15,4. 5; 2. Korin anima 3,5; Filipljanima 2,13; Filipljanima 2,12; Hebrejima 6,11. 12; Izaija 64,7

4. Oni koji u svojoj poslu nosti postignu najvi e to se mo e posti i u ovome ivotu,

daleko su od toga da su u inili suvi na dobra djela, odnosno vi e nego to Bog

zahtijeva, jer zapravo u mnogo emu podbacuju u du nosti koju trebaju initi. Job 9,2. 3; Gala anima 5,17; Luka 17,10

5. Na im najboljim djelima ne mo emo zaslu iti oprost grijeha ili vje ni ivot od ruke

Bo je, zbog velikog nesklada koji postoji izme u njih i slave koja e do i, te

neizmjerne udaljenosti izme u nas i Boga, kojemu ne mo emo donijeti nikakvu koristi

niti namiriti dug na ih prija njih grijeha. Me utim, kada u inimo sve to mo emo,

izvr ili smo samo na u du nost i beskorisne smo sluge. Budu i da su ta djela dobra

to zna i da potje u od njegova Duha, a s razloga to ih inimo mi, okaljana su i

pomije ana s puno slabosti i nesavr enosti, te ne mogu podnijeti strogost Bo je

kazne. Rimljanima 3,20; Efe anima 2,8. 9; Rimljanima 4,6; Gala anima 5,22. 23; Izaija 64,6; Psalam 143,2

6. Usprkos tome to su vjernici prihva eni kroz Krista, jednako tako su i njihova

dobra djela prihva ena u njemu. Ne radi se o tome da su oni u ovome ivotu potpuno

neporo ni i nevini u Bo jim o ima, nego zbog toga to ih gleda u svome Sinu, On

odlu uje prihvatiti i nagraditi ono to je iskreno, unato tome to je popra eno

mnogim slabostima i nesavr enostima. Efe anima 1,6; 1. Petrova 2,5; Matej 25,21. 23; Hebrejima 6,10

7. Djela koja su u inili ljudi koji nisu nanovo ro eni, unato tome to to zapravo

mogu biti djela koja Bog zapovijeda, te mogu biti na dobrobit njih samih i drugih,

ipak, zbog toga to ne dolaze iz srca pro i enog vjerom niti se ine na pravilan

na in prema Rije i, niti s pravilnim ciljem, a to je slava Bo ja, grje na su i ne uga aju

Bogu niti ovjeka ine prikladnim za primanje milosti od Boga. Pa ipak, zanemarivanje

istih jo je grje nije i mu nije Bogu. 2. Kraljeva 10,30; 1. Kraljeva 21,27. 29; Postanak 4,5; Hebrejima 11,4. 6; 1. Korin anima 13,1; Matej 6,2. 5; Amos

5,21. 22; Rimljanima 9,16; Titu 3,5; Job 21,14. 15; Matej 25,41-43

Sedamnaesto poglavlje: O ustrajnosti svet ih

1. Oni koje je Bog prihvatio u Ljubljenom, koje je u inkovito pozvao i posvetio po

svome Duhu i dao im dragocjenu vjeru izabranika Bo jih, ne mogu u potpunosti ni u

kona nosti otpasti od stanja milosti, nego e u njoj sigurno ustrajati do kraja i biti

vje no spa eni, budu i da su Bo ji darovi i pozivi neopozivi, tako da ih on jo uvijek

ra a i njeguje u njima vjeru, pokajanje, ljubav, radost, nadu i sve milosti Svetoga

Duha do besmrtnosti. Mnoge oluje i potopi di u se i navaljuju na njih, ali oni ih nikada

ne e mo i sru iti s toga temelja i stijene na koju su pri vr eni po vjeri. Ipak, zbog

nevjere i sotonskih isku enja, iskustvo Bo jega svjetla i ljubavi mo e za neko vrijeme

biti zamra eno i skriveno od njih, ali on je jo uvijek isti i oni e sigurno biti sa uvani

po sili Bo joj za spasenje, tako da e u ivati u njihovoj kupljenoj ba tini jer su urezani

u dlanove njegovih ruku, a njihova imena zapisana su u knjizi ivota na svu vje nost. Ivan 10,28. 29; Filipljanima 1,6; 2. Timoteju 2,19; 1. Ivanova 2,19; Psalam 89,31. 32; 1. Korin anima 11,32;

Malahija 3,6

2. Ova ustrajnost svetih ne ovisi o njihovoj slobodnoj volji, nego o nepromjenljivosti

odredbe izabranja, koja dolazi iz bezuvjetne i nepromjenljive ljubavi Boga Oca, na

osnovu djelotvornosti zasluga i posredovanja Isusa Krista te jedinstva s njime, na

osnovu Bo je zakletve, prebivanja Duha i sjemena Bo jega u njima te na osnovu

naravi saveza milosti. Od svega toga dolazi i sigurnost i nezabludivost iste. Rimljanima 8,30; Rimljanima 9,11. 16; Rimljanima 5,9. 10; Ivan 14,19; Hebrejima 6,17. 18; 1. Ivanova 3,9; Jeremija

32,40

3. Iako oni – zbog isku enja Sotone i ovoga svijeta, utjecaja preostale zlo e u njima i

zanemarivanjem sredstava njihova o uvanja – mogu pasti u stra ne grijehe i u njima

neko vrijeme ivjeti, radi ega do ivljavaju Bo je negodovanje i aloste njegova

Svetog Duha, dovode do oslabljenja milosti i utjehe, do otvrdnu a svojih srdaca i

povrede savjesti, te povrje uju i sabla njuju druge, zazivaju i time vremenitu osudu

na sebe, ipak e obnoviti svoje pokajanje i biti o uvani kroz vjeru u Krista Isusa do

kraja. Matej 26,70. 72. 74; Izaija 64,5. 9; Efe anima 4,30; Psalam 51,10. 12; Psalam 32,3. 4; 2. Samuelova 12,14; Luka

22,32. 61. 62

Osamnaesto poglavl je: O sigurnosti milosti i spasenja

1. Iako prolazni vjernici i drugi ljudi koji nisu nanovo ro eni mogu zavaravati sami

sebe la nim nadama i tjelesnim pretpostavkama da se nalaze pod Bo jom

blagonaklono u i u stanju spasenja, odnosno nadama koje e nestati, oni pak koji se

uistinu pouzdaju u Gospodina Isusa i iskreno ga ljube te poku avaju ivjeti u dobroj

savjesti pred njime, u ovome ivotu mogu biti sa sigurno u uvjereni da se nalaze u

stanju milosti, te se radovati u nadi slave Bo je, nade koja ih nikada ne e posramiti. Job 8,13. 14; Matej 7,22. 23; 1. Ivanova 2,3; 1. Ivanova 3,14. 18. 19. 21. 24; 1. Ivanova 5,13; Rimljanima 5,2. 5

2. To sigurno nije tek naslu eno i vjerojatno uvjerenje utemeljeno na zabludivoj nadi,

ve nezabludiva sigurnost vjere utemeljena na krvi i pravednosti Kristovoj objavljenoj

u evan elju, a tako er na osnovu unutarnjih dokaza o tim milostima Duha kojemu su

dana obe anja, te na osnovu svjedo anstva Duha posinjenja, koji svjedo i zajedno s

na im duhom da smo djeca Bo ja, a njegov je plod to da uva srce poniznim i svetim. Hebrejima 6,11. 19; Hebrejima 6,17. 18; 2. Petrova 1,4. 5. 10. 11; Rimljanima 8,15. 16; 1. Ivanova 3,1-3

3. Ova nezabludiva sigurnost ne spada u su tinu vjere, jer pravi vjernik na nju mo e

ekati dugo i suo iti se s mnogim pote ko ama prije nego to ju dobije. Budu i da

mu Duh daje da spozna darove koje mu je Bog milostivo darovao, on mo e bez

posebne objave pravilnom uporabom sredstava posti i istu: dakle, zato je du nost

svakoga da revno nastoji u vrstiti svoj poziv i izbor, kako bi se time njegovo srce

moglo pove ati u miru i radosti u Svetome Duhu, u ljubavi i zahvalnosti Bogu te u

snazi i veselju u du nostima poslu nosti, pravih plodova ove sigurnosti – tako da je

to daleko od navo enja ljudi na raspu tenost. Izaija 50,10; Psalam 88; Psalam 77,1-12; 1. Ivanova 4,13; Hebrejima 6,11. 12; Rimljanima 5,1. 2. 5; Rimljanima

14,17; Psalam 119,32; Rimljanima 6,1. 2; Titu 2,11. 12. 14

4. Pravim vjernicima mo e se dogoditi da se njihova sigurnost spasenja na razli ite

na ine poljulja, umanji i prekine, zbog nemara u njezinu o uvanju, zbog pada u neki

posebni grijeh koji povrje uje savjest i alosti Duha, zbog nekoga iznenadnog ili

estokog isku enja, zbog Bo jega oduzimanja svjetla svoga lica, te mogu patiti ak

dotle da se boje da ive u tami i nemaju nikakva svjetla, pa ipak nikada nisu li eni

Bo jega sjemena i ivota vjere, ljubavi Kristove i bratske, iskrenosti srca i savjesti

du nosti iz koje se – djelovanjem Duha – ta sigurnost u odre eno vrijeme mo e

o iviti, te koja ih u me uvremenu uva od krajnjeg o aja. Pjesma nad pjesmama 5,2. 3. 6; Psalam 51,8. 12. 14; Psalam 116,11; Psalam 77,7. 8; Psalam 31,22; Psalam 30,7;

1. Ivanova 3,9; Luka 22,32; Psalam 42,5. 11; Tu aljke 3,26-31

Devetnaesto poglavlje: O Bo jem zakonu

1. Bog je Adamu dao zakon sveop e poslu nosti koji je bio zapisan u njegovo srce,

te posebnu naredbu da ne jede ploda sa stabla spoznaje dobra i zla. Time je njega i

svo njegovo potomstvo vezao uz osobnu, potpunu, to nu i stalnu poslu nost;

obe ao mu ivot ukoliko je bude ispunjavao, a zaprijetio smr u bude li je prekr io, i

obdario ga vla u i sposobno u da je vr i. Postanak 1,27; Propovjednik 7,29; Rimljanima 10,5; Gala anima 3,10. 12

2. Isti zakon koji je bio zapisan u ovjekovu srcu nastavio je biti savr eno mjerilo

pravednosti nakon pada u grijeh, a Bog ga je objavio na gori Sinaj u obliku Deset

zapovijedi i zapisao ga na dvije kamene plo e: prve etiri sadr avale su na u du nost

prema Bogu, a preostalih est na u du nost prema ovjeku. Rimljanima 2,14. 15; Ponovljeni zakon 10,4

3. Uz ovaj zakon, koji se obi no naziva moralnim zakonom, Bog je odlu io narodu

Izraela dati obredne zakone koji su sadr avali nekoliko tipi nih obreda, djelomi no za

tovanje, kako bi unaprijed slikovito predo ili Krista: njegove milosti, njegova djela,

njegovu patnju i njegove blagoslove, a djelomi no kako bi iznijeli razli ite pouke o

moralnim du nostima, a budu i da je obredni zakon bio propisan samo do vremena

obnove, Isus Krist kao istinski Mesija i jedini zakonodavac, kojega je Otac ovjen ao

silom, zbog toga ih je ukinuo i uklonio. Hebrejima 10,1; Kolo anima 2,17; 1. Korin anima 5,7; Kolo anima 2,14. 16. 17; Efe anima 2,14. 16

4. Njima je ujedno dao raznovrsne sudbene zakone koji su prestali va iti zajedno s

dr avom toga naroda, tako da isti sada na temelju te institucije vi e ne obvezuju,

ve njihova op enita pravi nost ima isklju ivo moralnu ulogu. 1. Korin anima 9,8-10

5. Moralni zakon zauvijek obvezuje na poslu nost sve ljude, kako one opravdane tako

i one druge, i to ne samo u pogledu onoga to je u njemu sadr ano, nego i u pogledu

autoriteta Boga Stvoritelja koji ga je dao. Zapravo, Krist u evan elju ga ni na koji

na in ne dokida ve ga, tovi e, poja ava. Rimljanima 13,8-10; Jakov 2,8. 10-12; Jakov 2,10. 11; Matej 5,17-19; Rimljanima 3,31

6. Iako pravi vjernici nisu pod zakonom u smislu saveza utemeljenog na djelima, tako

da se po njemu ne opravdavaju niti osu ivaju, on je ipak od velike pomo i njima i

drugima u tome to ih, kao pravilo ivota, obavje tava o Bo joj volji i njihovoj

du nosti, usmjeruje ih i ve e da ive u skladu s njim. Nadalje, on razotkriva da su

njihova narav, njihovo srce i njihov ivot uprljani grijehom, kako bi ispitivanjem samih

sebe po njemu mogli do i do jasnijega osvjedo enja o grijehu, poni enja zbog njega i

mr nje prema njemu, zajedno s jasnijim vi enjem njihove potrebe za Kristom i

savr enstvom njegove poslu nosti. Isto tako, nanovo ro enima on poma e u

obuzdavanju pokvarenosti, jer zabranjuje grijeh, a njegove prijetnje slu e kako bi

pokazao to njihovi grijesi zaslu uju, te koje nevolje u ovome ivotu zbog njih mogu

o ekivati, premda su oslobo eni prokletstva i njegove nesmiljene strogosti. Nadalje,

njegova obe anja pokazuju im Bo je odobravanje poslu nosti, te koje blagoslove

mogu o ekivati budu li poslu ni, iako im to ne pripada u onome smislu kao to je bilo

pod savezom utemeljenom na djelima. Prema tome, to to ovjek ini dobro a uklanja

se od zla, jer zakon ohrabruje ovo prvo i odvra a od drugoga, nije dokaz da on ivi

pod zakonom a ne pod milo u. Rimljanima 6,14; Gala anima 2,16; Rimljanima 8,1; Rimljanima 10,4; Rimljanima 3,20; Rimljanima 7,7 itd.; Rimljanima

6,12-14; 1. Petrova 3,8-13

7. tovi e, gore spomenute uporabe zakona nisu suprotne milosti evan elja, nego se

prema njoj lijepo ravna, jer Kristov Duh pokorava i osposobljava ovjekovu volju na

slobodno i radosno vr enje onoga to volja Bo ja, objavljena u zakonu, zahtijeva. Gala anima 3,21; Ezekiel 36,27

Dvadeseto poglavl je: O evan elju i dosegu njegove milost i

1. Budu i da je savez utemeljen na djelima bio prekr en grijehom, ime je postao

nepogodan za postizanje ivota, Bog je odlu io dati obe anje o Kristu, eninu

sjemenu, kao sredstvu pozivanja izabranih, te njihovu ra anju u vjeri i pokajanju. U

ovome obe anju je evan elje, po pitanju njegove biti, bilo objavljeno, te [je] u tome

pogledu u inkovito za obra enje i spasenje grje nika. Postanak 3,15; Otkrivenje 13,8

2. To obe anje Krista i spasenje po njemu objavljeni su isklju ivo u Bo joj rije i.

Krista, ili milost koja je do la po njemu, ne objavljuju ni djela stvorenja ili providnosti,

niti svjetlo koje dobivamo iz prirode, pa ak ni na op enit ili nejasan na in, a kamoli

da bi ljudi bez objave o njemu po obe anju ili Evan elju mogli biti sposobni dobiti

spasonosnu vjeru ili pokajanje. Rimljanima 1,17; Rimljanima 10,14.15.17; Izreke 29,18; Izaija 25,7; Izaija 60,2. 3

3. Objava evan elja grje nicima, u razli itim vremenima i po raznim ljudima, uz

obe anja i propise za poslu nost koji se u njemu tra e, u pogledu nacija i osoba

kojima je ono udijeljeno, dolazi isklju ivo od suverene volje i odluke Bo je. Budu i da

nije dodano na temelju bilo kojeg obe anja za pobolj anje ovjekovih prirodnih

sposobnosti, na temelju zajedni kog svjetla primljenog bez Evan elja, to se nikada

nije dogodilo niti se mo e dogoditi, zato je u svim vremenima propovijedanje

Evan elja udijeljeno osobama i narodima, u pogledu njegova dosega ili ograni avanja,

u velikoj raznolikosti, prema naumu volje Bo je. Psalam 147,20; Djela 16,7; Rimljanima 1,18-32

4. Premda je Evan elje samo vanjsko sredstvo otkrivenja Krista i spasonosne milosti,

te je kao takvo u tu svrhu obilno dostatno, ipak, kako bi ljudi koji su mrtvi u svojim

prijestupima mogli biti nanovo ro eni, o ivljeni ili obnovljeni, povrh toga se nu no

mora dogoditi u inkovito i nesavladivo djelo Svetoga Duha u du i, kako bi u njima

stvorio nov duhovni ivot, bez ega nijedno drugo sredstvo ne e prouzro iti njihovo

obra enje Bogu. Psalam 110,3; 1. Korin anima 2,14; Efe anima 1,19. 20; Ivan 6,44; 2. Korin anima 4,4. 6

Dvadeset prvo poglavl je: O kr anskoj slobodi i slobodi savjest i

1. Sloboda koju je Krist otkupio za vjernike pod evan eljem sadr i njihovu slobodu od

krivice grijeha, od osu uju eg gnjeva Bo jega, od o trine i prokletstva zakona, te

njihovo izbavljenje od ovoga sada njeg zloga svijeta, od ropstva Sotoni i vlasti

grijeha, od zla koje dolazi od napasti, od straha i alca smrti, od pobjede nad

grobom, te vje noga prokletstva. Tako er, sadr i i njihov otvoreni pristup Bogu i

njihovu pokornu poslu nost njemu, ne iz ropskoga straha nego iz djetinje ljubavi i

voljnog uma.

Sve je to, po svojoj biti, tako er bilo zajedni ko vjernicima pod zakonom, ali pod

Novim zavjetom kr anska sloboda je jo vi e pove ana, te obuhva a slobodu od

bremena obrednog zakona, kojemu je idovska crkva bila podlo na, kao i ve u

odva nost prilikom pristupa prijestolju milosti, te potpuniju komunikaciju slobodnoga

Duha Bo jega, od one u kojoj su vjernici pod zakonom obi no sudjelovali. Gala anima 3,13; Gala anima 1,4; Djela 26,18; Rimljanima 8,3; Rimljanima 8,28; 1. Korin anima 15,54-57; 2.

Solunjanima 1,10; Rimljanima 8,15; Luka 1,73-75; 1. Ivanova 4,18; Gala anima 3,9. 14; Ivan 7,38. 39; Hebrejima

10,19-21

2. Samo je Bog Gospodar savjesti, te ju je ostavio slobodnom od naukâ i zapovijedî

ljudi koji se u bilo emu suprotstavljaju njegovoj rije i ili koje u njoj nisu sadr ane.

Dakle, vjerovati u takve nauke ili biti poslu an takvim zapovjedima zbog savjesti,

zna i izdati istinsku slobodu savjesti. Isto tako, zahtijevati implicitnu vjeru, apsolutnu

i slijepu poslu nost, zna i uni titi slobodu savjesti i um. Jakov 4,12; Rimljanima 14,4; Djela 4,19. 29; 1. Korin anima 7,23; Matej 15,9; Kolo anima 2,20. 22. 23; 1.

Korin anima 3,5; 2. Korin anima 1,24

3. Oni koji pod izlikom kr anske slobode ine neki grijeh ili njeguju neku grje nu

po udu, ine i to izopa uju glavni naum milosti evan elja na svoju vlastitu propast,

tako da potpuno uni tavaju cilj kr anske slobode, a taj je da nakon to do ivimo

izbavljenje iz ruku svih na ih neprijatelja mo emo slu iti Gospodinu bez straha, u

svetosti i pravednosti pred Njime, sve dane na ega ivota. Rimljanima 6,1. 2; Gala anima 5,13; 2. Petrova 2,18. 21

Dvadeset drugo poglavlje: O vjerskom tovanju i abatu

1. Svjetlo koje dobivamo iz prirode pokazuje nam da postoji Bog, koji nad svime ima

gospodstvenu i suverenu vlast, koji je pravedan, dobar i svima ini dobro, i stoga ga

se treba bojati, voljeti ga, slaviti, zazivati, u njega se pouzdavati i slu iti mu, svim

srcem i svom du om, te svom snagom svojom. Me utim, prihvatljiv na in tovanja

istinskoga Boga ustanovio je on sam, te ga je na taj na in ograni io svojom

objavljenom voljom, kako ga ne bismo tovali prema ljudskoj ma ti i sredstvima, niti

prema sotonskim poticajima, pod bilo kakvim vidljivim prikazima ili bilo ime to nije

propisano u Svetome pismu. Jeremija 10,7; Marko 12,33; Ponovljeni zakon 12,32; Izlazak 20,4-6

2. Vjersko tovanje potrebno je dati Bogu Ocu, Sinu i Svetome Duhu, i jedino njemu,

a nipo to an elima, svecima ili bilo kojim drugim bi ima, a od pada u grijeh ono se

vi e ne mo e dati bez posrednika kao ni po kojem drugom posredniku osim isklju ivo

po Kristu. Matej 4,9. 10; Ivan 6,23; Matej 28,19; Rimljanima 1,25; Kolo anima 2,18; Otkrivenje 19,10; Ivan 14,6; 1. Timoteju

2,5

3. Molitvu, sa zahvalno u, kao jedan dio prirodnog tovanja, Bog zahtijeva od svih

ljudi. Me utim, kako bi ona bila prihvatljiva, treba biti u imenu Sina, uz pomo Duha,

prema njegovoj volji, s razumijevanjem, po tovanjem, ponizno u, usrdno u,

vjerom, ljubavlju i ustrajno u, a kada se nalazimo me u drugima, u poznatom jeziku. Psalam 95,1-7; Psalam 65,2; Ivan 14,13. 14; Rimljanima 8,26; 1. Ivanova 5,14; 1. Korin anima 14,16. 17

4. Treba se moliti za sve zakonite stvari, za sve vrste ljudi koji ive ili koji e kasnije

ivjeti, ali ne za mrtve niti za one za koje se zna da su sagrije ili grijehom koji vodi u

smrt. 1. Timoteju 2,1. 2; 2. Samuelova 7,29; 2. Samuelova 12,21-23; 1. Ivanova 5,16

5. itanje Svetoga pisma, propovijedanje i slu anje Bo je rije i, me usobno

pou avanje i opominjanje u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, pjevanje

s milo u u na im srcima Gospodinu, kao i izvr avanje kr tenja i Gospodnje ve ere,

sve su dijelovi vjerskoga tovanja Boga, koji se trebaju vr iti iz poslu nosti njemu, s

razumijevanjem, vjerom, tovanjem i pobo nim strahom. tovi e, ozbiljno poni enje s

postovima i molitvama zahvalnicama, u posebim prigodama, treba se koristiti na svet

i vjerski na in. 1. Timoteju 4,13; 2. Timoteju 4,2; Luka 8,18; Kolo anima 3,16; Efe anima 5,19; Matej 28,19. 20; 1. Korin anima

11,26; Estera 4,16; Joel 2,12; Izlazak 15,1-19, Psalam 107

6. Sada pod evan eljem ni molitva ni bilo koji drugi dio vjerskoga tovanja nisu vezani

uz bilo koje mjesto na kojemu se odr avaju ili kojemu su usmjereni, niti ih to ini

prihvatljivijima Bogu, ve Boga treba tovati posvuda u duhu i u istini, kako u

obiteljima svakodnevno te u tajnosti svako za sebe, tako i sve anije u javnim

ustanovama, koje se ne smiju bezbri no ili namjerno zanemarivati ili izbjegavati, kada

ih jo k tome Bog poziva po svojoj rije i ili providnosti. Ivan 4,21; Malahija 1,11; 1. Timoteju 2,8; Djela 10,2; Matej 6,11; Psalam 55,17; Matej 6,6; Hebrejima 10,25; Djela

2,42

7. Kao to je i zakon prirode da se op enito odvoji odre eno vrijeme, po Bo jem

nalogu, za tovanje Boga, tako je po svojoj Rije i u pozitivnoj moralnoj i stalnoj

zapovijedi, koja obvezuje sve ljude, u svim vremenima, on posebno odredio da se

jedan od sedam dana kao abat dr i posve enim njemu. Od po etka svijeta do

Kristova uskrsnu a to je bio posljednji dan tjedna (subota), a od Kristova uskrsnu a

promijenio se na prvi dan tjedna (nedjelja), koji se naziva danom Gospodnjim: a do

konca svijeta treba se nastaviti svetkovati kao kr anski abat, jer je svetkovanje

posljednjeg dana u tjednu dokinuto. Izlazak 20,8; 1. Korin anima 16,1. 2; Djela 20,7; Otkrivenje 1,10

8. abat se stoga smatra posve enim Gospodinu, tako da na taj dan ljudi, nakon to

priprave svoja srca i unaprijed urede svoje uobi ajene du nosti, ne samo da dr e

sveti odmor cijeli dan, od vlastitih djela, rije i i misli o njihovom svjetovnom

zaposlenju i zabavi, nego istovremeno koriste svo to vrijeme u javnom i privatnom

tovanju i u du nostima potrebe i milosr a. Izaija 58,13; Nehemija 13,15-22; Matej 12,1-13

Dvadeset tre e poglavlje: O zakonitim zakletvama i zavjet ima

1. Zakonita zakletva je dio vjerskoga tovanja, u kojoj osoba koja se prise e u istini,

pravednosti i osudi, sve ano poziva Boga kao svjedoka onoga to prisegom

potvr uje, te da mu presudi prema njegovoj istinitosti ili neistinitosti. Izlazak 20,7; Ponovljeni zakon 10,20; Jeremija 4,2; 2. Ljetopisa 6,22. 23

2. Ljudi se smiju zaklinjati jedino Bo jim imenom, koje se pak treba koristiti sa svim

svetim strahom i po tovanjem. Prema tome, uzaludno ili nepromi ljeno zaklinjanje tim

preslavnim i stra nim imenom ili pak bilo koje zaklinjanje ne im drugim, grje no je i

treba se prezirati. No, u va nim i teku im pitanjima, kada je potrebna potvrda istine i

okon anje sva e, Bo ja rije ovla uje kori tenje zakletve, tako da se treba dati

zakonita zakletva koju nametne zakonski autoritet u takvim pitanjima. Matej 5,34. 37; Jakov 5,12; Hebrejima 6,16; 2. Korin anima 1,23; Nehemija 13,25

3. Tko god daje zakletvu koju Bo ja rije ovla uje, treba valjano uzeti u obzir svu

ozbiljnost tako sve anog djela i u tom pogledu ne jam iti ni ta osim onoga to zna

da je istina, jer nepromi ljene, la ne i uzaludne zakletve Gospodina izazivaju na gnjev,

te zbog njih ova zemlja tuguje. Levitski zakonik 19,12; Jeremija 23,10

4. Zakletvu treba uzeti u jasnom i uobi ajenom smislu rije i, bez dvosmislenosti ili

ogra ivanja u mislima. Psalam 24,4

5. Zavjet, koji se ne treba dati ni jednome stvorenju ve jedino Bogu, treba se izvr iti

sa svom vjerskom brigom i vjerno u. Me utim, papinski redovni ki zavjeti na stalno

ne enstvo, siroma tvo i poslu nost toliko su daleko od toga da slu e kao razine

vi ega savr enstva da su zapravo praznovjerne i grje ne zamke u koje se nijedan

kr anin ne smije zaplesti. Psalam 76,11; Postanak 28,20-22; 1. Korin anima 7,2. 9; Efe anima 4,28; Matej 19,11

Dvadeset etvrto poglavl je: O dr avnim poglavarima

1. Bog, vrhovni Gospodar i Kralj cijeloga svijeta, postavio je dr avne poglavare da

budu pod njime, nad narodom, na njegovu vlastitu slavu i javno dobro, a u tu svrhu ih

je naoru ao silom ma a, za obranu i ohrabrenje onih koji ine dobro te za kaznu onih

koji ine zlo. Rimljanima 13,1-4

2. Kr ani smiju prihvati i izvr avati du nosti poglavara kada su na to pozvani.

Prilikom upravljanja tom du no u, iz razloga to posebno trebaju uvati pravdu i

mir, prema dobrim zakonima svakoga kraljevstva i dr ave, sada, pod Novim

zavjetom, mogu voditi ratove iz pravednih i nu nih razloga. 2. Samuelova 23,3; Psalam 82,3. 4; Luka 3,14

3. Budu i da je dr avne poglavare postavio Bog kako bi vr ili gore navedene ciljeve,

moramo im se pokoravati u svim njihovim zakonitim zapovijedima u Gospodinu, ne

samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Nadalje, trebamo upu ivati molitve za

kraljeve i sve koji su na vlasti, kako bismo pod njima mogli ivjeti spokojnim i mirnim

ivotom, u svoj iskrenosti i pobo nosti. Rimljanima 13,5-7; 1. Petrova 2,17; 1. Timoteju 2,1. 2

Dvadeset peto poglavl je: O braku

1. Brak je zajednica izme u jednoga mu a i jedne ene. Nije zakonito da bilo koji mu

ima vi e od jedne ene, kao ni da bilo koja ena ima vi e od jednoga mu a odjednom. Postanak 2,24; Malahija 2,15; Matej 19,5. 6

2. Brak je odre en za uzajamnu pomo mu a i ene, za rast ovje anstva putem

zakonitog potomstva i sprje avanje bluda. Postanak 2,18; Postanak 1,28; 1. Korin anima 7,2. 9

3. U brak mogu stupiti sve vrste ljudi koji uz vlastitu prosudbu mogu dati svoj

pristanak. Ipak, kr ani imaju du nost vjen ati se u Gospodinu, tako da oni koji

ispovijedaju pravu vjeru ne bi trebali stupiti u brak s nevjernicima ili idolopoklonicima.

Isto tako, oni koji su pobo ni ne bi trebali biti u nejednakom jarmu stupanjem u brak

s onima koji su izopa eni u svome ivotu ili pak vjeruju u krivovjerje koje vodi u

propast. Hebrejima 13,4; 1. Timoteju 4,3; 1. Korin anima 7,39; Nehemija 13,25-27

4. Brak ne smije biti unutar krvnoga srodstva ili rodbine, to Rije zabranjuje, a takvi

incestni brakovi nikada se ne mogu proglasiti zakonitima, ni po kojemu ljudskom

zakonu ili pristankom obaju strana bez obzira na to ive li oni zajedno kao mu i

ena. Levitski zakonik 18; Marko 6,18; 1. Korin anima 5,1

Dvadeset esto poglavl je: O crkvi

1. Katoli ku ili sveop u crkvu koja se (s obzirom na unutarnje djelo Duha i istinu

milosti) mo e nazivati nevidljivom, ini ukupan broj izabranih, koji su bili, jesu ili e

biti okupljeni kao jedno pod Kristom, koji je njihova glava, te su Zaru nica, Tijelo,

punina njegova koja ispunja sve u svima. Hebrejima 12,23; Kolo anima 1,18; Efe anima 1,10. 22. 23; Efe anima 5,23. 27. 32

2. Sve osobe po cijelome svijetu koje ispovijedaju vjeru evan elja, kao i poslu nost

Bogu po Kristu u skladu s njom, koji ne uni tavaju vlastito ispovijedanje bilo kakvim

pogre kama koje ru e temelj ili neposve enim pona anjem, jesu i mogu se zvati

vidljivim svetima, a od takvih trebaju biti sa injene sve pojedina ne zajednice. 1. Korin anima 1,2; Djela 11,26; Rimljanima 1,7; Efe anima 1,20-22

3. ak i naj i e crkve pod nebom podlo ne su zabludama i pogre kama, a neke su

se odmetnule u tolikoj mjeri da vi e nisu Kristove crkve, ve sotonske sinagoge. Ipak,

Krist je uvijek imao i uvijek e imati kraljevstvo u ovome svijetu, sve do njegova

konca, kraljevstvo koje se sastoji od onih koji vjeruju u njega i ispovijedaju njegovo

ime. 1. Korin anima 5; Otkrivenje 2; Otkrivenje 3; Otkrivenje 18,2; 2. Solunjanima 2,11. 12; Matej 16,18; Psalam 72,17;

Psalam 102,28; Otkrivenje 12,17

4. Gospodin Isus Krist je Glava crkve, a njemu je O evim imenovanjem dodijeljena sva

vlast za poziv, osnivanje, ure enje ili vodstvo crkve na vrhovni i suvereni na in, tako

da rimski papa ne mo e ni u kojem smislu biti glava crkve, ve je antikrist, ovjek

grijeha i sin propasti, koji se uzdi e u crkvi protiv Krista i protiv svega to se naziva

Bogom, kojega e Gospodin uni titi svjetlo u svojega dolaska. Kolo anima 1,18; Matej 28,18-20; Efe anima 4,11. 12; 2. Solunjanima 2,2-9

5. Prilikom provo enja ove sile koja mu je povjerena, Gospodin Isus je sebi pozvao iz

svijeta, kroz slu bu svoje Rije i po svome Duhu, one koje mu je dao njegov Otac,

kako bi mogli ivjeti pred njim u svim putevima poslu nosti, koje im je propisao u

svojoj Rije i. Onima koje je tako pozvao, zapovijeda da ive u zajedni tvu u posebnim

dru tvima, odnosno crkvama, za njihovu uzajamnu izgradnju i doli no izvr avanje

javnoga tovanja, koje on od njih zahtijeva u svijetu. Ivan 10,16; Ivan 12,32; Matej 28,20; Matej 18,15-20

6. lanovi tih crkava sveti su po pozivu i oni na vidljiv na in o ituju i dokazuju (u i po

svome ispovijedanju i ivotu) svoju poslu nost tome Kristovom pozivu, te voljno

pristaju ivjeti u zajedni tvu, prema Kristovoj naredbi, predaju i same sebe

Gospodinu i jedan drugome, po volji Bo joj, u otvorenoj podlo nosti odredbama

evan elja. Rimljanima 1,7; 1. Korin anima 1,2; Djela 2,41. 42; Djela 5,13. 14; 2. Korin anima 9,13

7. Svakoj od ovih, tako okupljenih, crkava, prema njegovom naumu obznanjenom u

njegovoj Rije i, dao je svu tu vlast i autoritet, koji su na bilo koji na in potrebni za

njihovo izvr avanje toga naloga u tovanju i disciplini, koje im je odredio da dr e, sa

zapovijedima i pravilima za doli nu i pravilnu primjenu, te izvr avanje te vlasti. Matej 18,17. 18; 1. Korin anima 5,4. 5; 1. Korin anima 5,13; 2. Korin anima 2,6-8

8. Pojedinu crkvu koja se okuplja i u cijelosti organizira prema Kristovu naumu, ine

slu benici i lanovi, a Krist je odredio da slu benike izabere i odvoji crkva (koja je

tako pozvana i okupljena) za posebno provo enje obreda i izvr avanje vlasti ili

du nosti, koje im je povjerio ili ih na to poziva, obreda koji se treba nastaviti do kraja

svijeta – a to su biskupi ili starje ine i akoni. Djela 20,17. 28; Filipljanima 1,1

9. Za pozivanje osobe koju je Sveti Duh osposobio i obdario za slu bu biskupa ili

starje ine u crkvi Krist je ustanovio da ga u tu slu bu izaberu zajedni kim glasanjem

same crkve te ga sve ano odvoje postom i molitvom te polaganjem ruku

starje instva te crkve, ukoliko ono postoji, a za akona da ga isto tako odaberu

zajedni kim glasanjem, te odvoje molitvom i polaganjem ruku. Djela 14,23; 1. Timoteju 4,14; Djela 6,3. 5. 6

10. Budu i da pastori stalno trebaju vr iti slu bu Kristu u njegovim crkvama u slu bi

rije i i molitvi, bdiju i nad svojim du ama kao oni koji mu moraju dati ra un, obvezno

je da im crkve kojima slu e ne daju samo du no po tovanje, nego da s njima dijele

sve svoje dobre stvari prema njihovoj sposobnosti, kako bi mogli imati dostatnu

zalihu, tako da se ne trebaju upletati u svjetovne poslove, te kako bi mogli biti

gostoljubivi prema drugima, a to zahtijevaju kako zakon prirode tako i izri ita

zapovijed na ega Gospodina Isusa, koji je odredio da oni koji propovijedaju evan elje

od evan elja i ive. Djela 6,4; Hebrejima 13,17; 1. Timoteju 5,17. 18; Gala anima 6,6. 7; 2. Timoteju 2,4; 1. Timoteju 3,2; 1.

Korin anima 9,6-14

11. Premda biskupi ili pastori crkava imaju obvezu biti sposobni propovijedati Rije ,

jer je to njihova slu ba, djelo propovijedanja Rije i nije ograni eno isklju ivo na njih,

ve je i drugi koje je Sveti Duh obdario i osposobio za tu slu bu, a crkva odobrila i

izabrala, mogu i trebaju izvr avati. Djela 11,19-21; 1. Petrova 4,10. 11

12. S razloga to se vjernici moraju udru iti s pojedina nim crkvama, kada i gdje to

imaju prilike initi, svi koji su primljeni u lanstvo neke crkve ujedno su pod

prosudbom i upravom iste, prema Kristovoj uredbi. 1. Solunjanima 5,14; 2. Solunjanima 3,6. 14. 15

13. Nijedan lan crkve ne smije ni zbog kakve uvrede koju je primio, nakon to je

izvr io svoju du nost prema osobi koja ga je uvrijedila, uznemiriti bilo koji crkveni

poredak, udaljiti se sa crkvenih skupova i primanja obreda, na temelju iskaza drugih

lanova crkve o toj uvredi, nego trebaju ekati na Krista u daljnjemu postupku crkve. Matej 18,15-17; Efe anima 4,2. 3

14. Budu i da se svaka crkva, kao i svi njezini lanovi, trebaju stalno moliti za

dobrobit i napredak svih Kristovih crkava, na svakome mjestu i u svakoj prilici kako bi

svakome pomogli da u granicama svoga polo aja i poziva koriste svoje darove i

milostî, tako crkve osnovane u Bo joj providnosti, kako bi mogle u ivati u takvim

prigodama i prednostima, trebaju imati zajedni tvo me u sobom, za njihov mir,

pove anje ljubavi i uzajamnu izgradnju. Efe anima 6,18; Psalam 122,6; Rimljanima 16,1. 2; 3. Ivanova 8-10

15. U slu ajevima pote ko a ili razli itosti, bilo u pogledu nauka ili uprave, u kojima

sudjeluju bilo crkve op enito ili neka crkva pojedina no, u njihovom miru, jedinstvu i

izgradnji, ili u slu aju da je prilikom postupka ili samim postupkom u prosudbama koje

se ne sla u s istinom i redom povrije en bilo koji lan ili lanovi bilo koje crkve:

Kristov je naum da se mnoge crkve koje imaju zajedni tvo jedne s drugima po svojim

poslanicima susre u kako bi razmotrili i dali svoj savjet o pitanju po kojemu se

razlikuju, to se treba prenijeti svim crkvama koje to zahva a. Kako bilo da bilo, ovim

okupljenim glasnicima nisu povjerene nikakve crkvene ovlasti koje bismo takvima

mogli nazvati, niti bilo kakva jurisdikcija nad samim crkvama, da donose bilo kakve

prosudbe nad crkvama ili nad pojedincima ili da name u svoju odluku na crkve ili

starje ine. Djela 15,2. 4. 6. 22. 23. 25; 2. Korin anima 1,24; 1. Ivanova 4,1

Dvadeset sedmo poglavlje: O zajedni tvu svetih

1. Svi sveti koji su ujedinjeni s Isusom Kristom, njihovom glavom, po njegovom Duhu

i vjeri, premda time nisu postali jedno s njime, imaju zajedni tvo u njegovim

milostima, patnjama, smrti, uskrsnu u i slavi. tovi e, s razloga to su ujedinjeni jedni

s drugima u ljubavi, imaju zajedni tvo u darovima i milostima jedni drugih, te su

primorani izvr avati takve du nosti, javne i osobne, na pravilan na in, jer pridonose

njihovom uzajamnom dobru, kako u unutarnjem tako i u vanjskom ovjeku. 1. Ivanova 1,3; Ivan 1,16; Filipljanima 3,10; Rimljanima 6,5. 6; Efe anima 4,15. 16; 1. Korin anima 12,7; 1.

Korin anima 3,21-23; 1. Solunjanima 5,11. 14; Rimljanima 1,12; 1. Ivanova 3,17. 18; Gala anima 6,10

2. Oni koji ispovijedaju vjeru moraju uvati sveto zajedni tvo i dru enje u tovanju

Boga, te u izvr avanju drugih duhovnih slu bi koje su usmjerene ka njihovoj

uzajamnoj izgradnji, ali i u me usobnom rastere ivanju u vanjskim prilikama prema

svojim raznim sposobnostima i potrebama. To dru enje – iako ga prema propisu

evan elja oni posebice trebaju imati u odnosu na ono gdje ih je Bog stavio, bilo u

obiteljima ili crkvama – kada im Bog pru i priliku, ipak treba obuhva ati cijelo

ku anstvo vjere, dakle sve one koji na bilo kojemu mjestu zazivaju ime Gospodina

Isusa. Me utim, dru enje koje imaju jedni s drugima kao sveti ne oduzima od dobara

ili vlasni tva svakoga ovjeka, niti za njime pose e. Hebrejima 10,24. 25; Hebrejima 3,12. 13; Djela 11,29. 30; Efe anima 6,4; 1. Korin anima 12,14-27; Djela 5,4;

Efe anima 4,28

Dvadeset osmo poglavlje: O kr tenju i Gospodnjoj ve eri

1. Kr tenje i Gospodnja ve era obredi su koji su ustanovljeni pozitivno i suvereno, a

nalo io ih je Gospodin Isus, jedini zakonodavac, da se vr e u njegovoj crkvi do kraja

svijeta. Matej 28,19. 20; 1. Korin anima 11,26

2. Ove svete propise trebaju vr iti isklju ivo oni koji su za to kvalificirani i na to

pozvani, prema Kristovom poslanju. Matej 28,19; 1. Korin anima 4,1

Dvadeset deveto poglavl je: O kr tenju

1. Kr tenje je novozavjetni obred koji je ustanovio Isus Krist, kako bi onima koji su

kr teni bio znak njihova zajedni tva s njime u njegovoj smrti i uskrsnu u; znak da su

nakalemljeni na njega, da su im grijesi otpu teni i da su se predali Bogu kroz Isusa

Krista na ivot i hod u novini ivota. Rimljanima 6,3-5; Kolo anima 2,12; Gala anima 3,27; Marko 1,4; Djela 22,16; Rimljanima 6,4

2. Oni koji iskreno ispovijedaju pokajanje pred Bogom, vjeru u na ega Gospodina

Isusa Krista i poslu nost njemu, jedini su pravi podlo nici ovoga obreda. Marko 16,16; Djela 8,36. 37; Djela 2,41; Djela 8,12; Djela 18,8

3. Izvanjski element koji je potrebno koristiti prilikom ovog obreda jest voda, u kojoj

se kr tenik treba krstiti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Matej 28,19. 20; Djela 8,38

4. Uronjenje ili zagnjurenje osobe u vodu nu no je za pravilno obavljanje ovog

obreda. Matej 3,16; Ivan 3,23

Trideseto poglavlje: O Gospodnjoj ve eri

1. Gospodin Isus je Gospodnju ve eru ustanovio one no i kada je bio izdan, s

namjerom da se blaguje u svim njegovim crkvama do kraja svijeta, u stalno sje anje i

obznanjivanje njegove rtve u smrti, za potvr ivanje vjere u vjernicima u pogledu

svih njezinih dobrobiti, za njihovu duhovnu hranu i rast u njemu, njihovo daljnje

slu enje u svim du nostima koje mu duguju, te da budu sveza i jamstvo njihova

zajedni tva s njime i jednoga s drugim. 1. Korin anima 11,23-26; 1. Korin anima 10,16. 17. 21

2. U ovome obredu Krist se ne prinosi njegovu Ocu niti se odvija bilo kakva prava

rtva za otpu tanje grijeha ivih ili mrtvih, nego samo uspomena na njegovo jedno i

jedino prino enje samoga sebe na kri u, jedanput zauvijek, te kao duhovna rtva sve

mogu e hvale Bogu za isto. Prema tome, papinska rtva mise, kako je oni nazivaju,

najgnusnija je i najuvredljivija Kristovoj vlastitoj rtvi jedinoga pomirenja za sve

grijehe izabranih. Hebrejima 9,25. 26. 28; 1. Korin anima 11,24; Matej 26,26. 27

3. Gospodin Isus je, u ovome obredu, svojim slugama naredio da se mole i

blagoslivljaju elemente kruha i vina, te ih tako odvoje iz uobi ajene na svetu uporabu,

te da uzmu i lome kruh, da uzmu a u te, sudjeluju i u njima i sami, daju oba

elementa sudionicima. 1. Korin anima 11,23-26 itd.

4. Uskra ivanje a e ljudima, tovanje elemenata kruha i vina, njihovo podizanje ili

no enje unaokolo radi obo avanja te njihovo uvanje za bilo koju navodnu vjersku

upotrebu, suprotno je naravi ovog obreda i Kristovu nalogu. Matej 26,26-28; Matej 15,9; Izlazak 20,4. 5

5. Vanjski elementi ovog obreda, propisno odvojeni za potrebu koju je nalo io Krist,

imaju takav odnos prema njemu razapetomu da se doista, koriste i figurativne izraze,

ponekad nazivaju imenima stvari koje predstavljaju, odnosno Kristova tijela i krvi,

iako po svojoj biti i naravi jo uvijek ostaju zaista i isklju ivo kruh i vino, kao to su

bili i prije. 1. Korin anima 11,27; 1. Korin anima 11,26-28

6. Onaj nauk koji dr i da se supstancija kruha i vina sve eni kim posve enjem ili na

bilo koji drugi na in pretvara u supstanciju Kristova tijela i krvi, a koji se obi no

naziva transsupstancijacijom, proturje an je ne samo Svetomu pismu, nego i

zdravom razumu, te uni tava narav tog obreda i bio je, i jo uvijek jest, uzrokom

mnogih praznovjerja, pa ak i velikog idolopoklonstva. Djela 3,21; Luka 14,6. 39; 1. Korin anima 11,24. 25

7. Dostojni primatelji koji izvana blaguju vidljive elemente ovog obreda, potom

iznutra po vjeri stvarno i zaista, ne tjelesno ve duhovno, primaju i hrane se Kristom

razapetim i svim blagoslovima njegove smrti. Prema tome, Kristovo tijelo i krv

prisutno je duhovno, a ne tjelesno, u vjeri vjernika u tom obredu, kao to su sami

elementi prisutni njihovim vanjskim osjetilima. 1. Korin anima 10,16; 1. Korin anima 11,23-26

8. Svi neupu eni i bezbo ni ljudi, zato to nisu podobni u ivati u zajedni tvu s

Kristom, nisu dostojni Gospodnjega stola i kao takvi ne mogu a da znatno ne

sagrije e protiv njega sudjelovati u ovim svetim tajnama niti im se isto smije

dopustiti. Zaista, tko god nedostojno primi bit e kriv za tijelo i krv Gospodnju, jer e

time jesti i piti na vlastitu osudu. 2. Korin anima 6,14. 15; 1. Korin anima 11,29; Matej 7,6

Trideset prvo poglavlje: O ovjekovu stanju nakon smrt i i o uskrsnu u

mrtvih

1. Tijela ljudi nakon smrti vra aju se u prah i trunu, ali njihove du e, koje zato to

imaju besmrtno postojanje niti umiru niti spavaju, odmah se vra aju Bogu koji ih je

dao. Budu i da se du e pravednih tada usavr uju u svetosti, primaju se u raj, gdje su

s Kristom i gledaju lice Bo je u svjetlu i slavi, ekaju i potpuno otkupljenje svojih

tijela, dok se du e bezbo nih bacaju u pakao, gdje ostaju u muci i krajnjoj tami i

uvaju se za sud velikog dana. Sveto pismo ne priznaje nijedno drugo mjesto za du e

odvojene od svojih tijela, osim ova dva navedena. Postanak 3,19; Djela 13,36; Propovjednik 12,7; Luka 23,43; 2. Korin anima 5,1. 6. 8; Filipljanima 1,23; Hebrejima

12,23; Juda 6. 7; 1. Petrova 3,19; Luka 16,23. 24

2. U posljednji dan, sveti koji e tada biti ivi ne e zaspati nego e se preobraziti. Svi

mrtvi uskrsnut e u pravim pravcatim tijelima i nikako druk ije, premda e se

razlikovati u kvaliteti (od sada njih); tijelima koja e se ponovno zauvijek sjediniti s

njihovim du ama. 1. Korin anima 15,51. 52; 1. Solunjanima 4,17; Job 19,26. 27; 1. Korin anima 15,42. 43

3. Tijela nepravednih e, Kristovom silom, uskrsnuti na sramotu, dok e tijela

pravednih, po njegovu Duhu, uskrsnuti na ast, te e postati sli nima Kristovu

slavnom tijelu. Djela 24,15; Ivan 5,28. 29; Filipljanima 3,21

Trideset drugo poglavl je: O posljednjem sudu

1. Bog je odredio dan kada e suditi svijetu u pravednosti, po Isusu Kristu, kome je

Otac dao svu vlast i sav sud. U taj dan ne e se suditi samo odmetnutim an elima,

nego e se svi ljudi koji su ivjeli na zemlji pojaviti pred Kristovim sudom, da daju

ra un za svoje misli, rije i i djela, te da prime pla u za ono to su inili u tijelu, dobro

ili zlo. Djela 17,31; Ivan 5,22. 27; 1. Korin anima 6,3; Juda 6; 2. Korin anima 5,10; Propovjednik 12,14; Matej 12,36;

Rimljanima 14,10. 12; Matej 25,32-46

2. Bog je odredio ovaj dan sa ciljem o itovanja slave svoga milosr a u vje nom

spasenju izabranih, te svoje pravde u vje noj osudi opakih, koji su bezbo ni i

nepokorni, jer tada e pravedni oti i u vje ni ivot i primiti puninu radosti i slave s

vje nim nagradama, u prisutnosti Gospodnjoj, ali bezbo nici, koji ne poznaju Boga i

ne pokoravaju se evan elju Isusa Krista, bit e ba eni u vje ne muke i ka njeni

vje nim uni tenjem, udaljeni od lica Gospodnjeg i od slave njegove mo i. Rimljanima 9,22. 23; Matej 25,21. 34; 2. Timoteju 4,8; Matej 25,46; Marko 9,48; 2. Solunjanima 1,7-10

3. Budu i da Krist svakako eli da budemo uvjereni da e dan suda do i, kako bi

odvratio sve ljude od grijeha te pru io ve u utjehu pobo nima u njihovim nevoljama,

isto tako ne eli obznaniti ljudima kada e taj dan do i, kako bi sa sebe stresli svu

tjelesnu sigurnost i uvijek bili oprezni, jer ne znaju asa kada e Gospodin do i, te

kako bi uvijek bili spremni re i: »Do i, Gospodine Isuse! Do i brzo! Amen.« 2. Korin anima 5,10. 11; 2. Solunjanima 1,5-7; Marko 13,35-37; Luka 12,35-40; Otkrivenje 22,20

Urednik: Walter J. Heaton

Prijevod: Miroslav Balint-Feudvarski

Korektura: Ivana Balint-Feudvarski

Copyright za Hrvatsku © 2007,

Baptisti ka crkva – Koprivnica, ure

Basari eka 3, 48000 Koprivnica &

Teolo ka bibljiska akademija,

Rendi eva 23, 49000 Krapina.