BAŠTINA - bastina.ba TINA_10... · Mr. Kemal NURKIĆ . Direktor JU Zavod za zaštitu ... poslijeratnim prilikama, gdje je kulturno naslijeđe i kultura uopće ostala na margini

JU ZAVOD ZA ZAŠ TITU I KORIŠ TENJE KULTURNO-HIŠTORIJŠKOG I

PRIRODNOG NAŠLIJEĐA TUZLANŠKOG KANTONA

BAŠTINA

SJEVEROISTOČNE

BOSNE

BROJ 10

POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA ZAVODA

BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE

BROJ 10 ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE

Northeast Bosnia's Heritage

Number 10 Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić

Urednik u redakciji: Rusmir Djedović

Članovi redakcije:

Kemal Nurkić, Amira Turbić-Hadžagić, Ivan Balta, Kim Burton, Izet Šabotić, Omer Hamzić, Avdul Adrović, Samir Halilović,

Munisa Kovačević, Semir Hadžimusić (sekretar)

Lektor: Mirela Nezirović

Korektor: Majda Šutić-Murselović

Prijevod na engleski jezik: Faruk Hodžić

Obrada: Semir Hadžimusić, Munisa Kovačević

Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona

Za izdavača: Kemal Nurkić, direktor Zavoda

Štampa: „PRINTAS“ doo SREBRENIK

Tiraž: 300

ISSN ONLINE 2232-7665

Časopis je indeksiran u C.E.E.O.L.

Tuzla, 2018.

SADRŽAJ

NAUČNO SAVJETOVANJE

“ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I POJEDINCA”

POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA ZAVODA

KEMAL NURKIC ,

RAD I PERSPEKTIVE ZAVODA.............................................................................................................................9

MIRELA MULALIC HANDAN,

UPOTREBA NASLIJEĐA U KREIRANJU I UPRAVLJANJU IDENTITETIMA:

BOSNA I HERCEGOVINA.................................................................................................................. ...................19

MIRZAH FOC O,

RAD KOMISIJE ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA BIH

-IMPLEMENTACIJA ANEKSA VIII OKVIRNOG SPORAZUMA ZA MIR U BIH...........................................43

ANITA PETROVIC ,

OTVORENA PITANJA PRAVNE ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE U BOSNI I HERCEGOVINI...............53

ŠALIH KULENOVIC , NIHAD KULENOVIC ,

ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU TRADICIJSKIH VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI

DUHOVNE I MATERIJALNE KULTURE NA PROSTORU TUZLANSKE REGIJE........................................61

ŠAKIB ŠOFTIC ,

STANOVNIŠTVO KLADNJA OD OSMANSKOG DOBA DO NAJNOVIJIH VREMENA................................73

AMIR KARIC ,

EVROPA I MUSLIMANI EVROPLJANI: PRILOG RASPRAVI O IDENTITETU/IDENTITETIMA...........95

Š EFKO ŠULEJMANOVIC ,

UZURPACIJA MEKTEBA KAO REFLEKSIJA NEGIRANJA IDENTITETA BOŠNJAKA

U POSLIJERATNOM PERIODU NOVE JUGOSLAVIJE NA PRIMJERU TUZLE I NJENE OKOLINE.......109

ADIB ĐOZIC ,

BOSNACID I ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI........................................................................................133

ŠEAD ŠELIMOVIC ,

DOPRINOS DIPLOMATIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE MEĐUNARODNOM

PRIZNANJU DRŽAVE 1992. GODINE I OČUVANJU NJENOG IDENTITETA...........................................153

ADI C OROVIC ,

ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE TUZLANSKOG KRAJA U KONTEKSTU

ARHITEKTONSKOG NASLIJEĐA KRAJA XIX I XX VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI.........................163

NUŠRET MUJAGIC ,

KULTURNO-HISTORIJSKO NASLIJEĐE U PLANSKOJ DOKUMENTACIJI TK.......................................181

EDIN MUTAPC IC ,

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA—IZAZOVI I PERSPEKTIVE................................195

OMER HAMZIC ,

„GRAČANIČKI GLASNIK“ –

PRIMJER AFIRMACIJE I POTVRĐIVANJA ZAVIČAJNOG MIKROIDENTITETA....................................205

KAŠIM MEMIC ,

BIODIVERZITET TUZLANSKE REGIJE..........................................................................................................213

DAMIR HADZ IC ,

RAZVOJ MALIH BAŠTINSKIH GRADOVA (STVARNA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE)..............225

RUŠMIR DJEDOVIC ,

IZVORNA MUZIKA – NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA

POJEDINACA I NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE..................................................................................245

MUNIŠA KOVAC EVIC ,

STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA PODRUČJU TUZLANSKOG KANTONA.................................263

ŠEMIR HADZ IMUŠIC , MAJDA Š UTIC MURŠELOVIC ,

ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA

OPĆINE LUKAVAC U PERIODU 2014-2018. GODINE...............................................................................287

ŠALIH KULENOVIC ,

STARO SELO KOD MRKONJIĆ GRADA (VARCAR VAKUFA).....................................................................317

KEMAL NURKIC , RUŠMIR DJEDOVIC ,

MAHALA VAIZ (MEJDAN) U TUZLI PREMA POPISU IZ 1850/51. GODINE.........................................331

AKTIVNOSTI ZAVODA

ŠEMIR HADZ IMUŠIC , MUNIŠA KOVAC EVIC ,

ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I POJEDINCA –

POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD OSNIVANJA

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG

NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTONA...........................................................................................................341

MUNIŠA KOVAC EVIC , ŠEMIR HADZ IMUŠIC ,

PREGLED IZDAVAČKE DJELATNOSTI JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE

KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTRONA.......................349

Saradnici broja 10 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne

Mr. sc. Mirela Mulalić Handan, dipl.ing.arh., pom. dir., Komisija/Povjerenstva

za oc uvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine

Mr. sc. Mirzah Fočo, dipl.ing.arh., direktor Komisija/Povjerenstva za oc uvanje

nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine

Dr. sc. Salih Kulenović, prof.emeritus, Univerzitet u Tuzli

Mr. sc. Nihad Kulenović, dipl.iur, Elektroprivreda BiH, ZD „Rudnici Kreka”

d.o.o.Tuzla

Prof. dr. Sakib Softić, Univerzitet u Šarajevu

Prof. dr. Amir Karić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

Dr. sc. Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za drus tvena i religijska

istraz ivanja

Prof. dr. Adib Đozić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

Prof. dr. Sead Selimović, voditelj Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta

Univerziteta u Tuzli

Dr. sc. Adi Ćorović, dipl.ing.arh, Komisija/Povjerenstva za oc uvanje

nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Nusret Mujagić, dipl.ing.arh, EU „Kallos“Tuzla

Prof. dr. Anita Petrović, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

Mr. sc. Kemal Nurkić, direktor, JU Zavod

Prof. dr. Edin Mutapčić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

Prof. dr. Omer Hamzić, Univerzitet u Travniku

Mr. sc. Kasim Memić, vis i kustos, Muzej istoc ne Bosne, Tuzla

Mr. sc. Damir Hadžić, dipl.ing.arh. Kantonalni Zavod za zas titu kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa, Šarajevo

Mr. sc. Rusmir Djedović, JU Zavod

Munisa Kovačević, prof., JU Zavod

Mr. Semir Hadžimusić, JU Zavod

Majda Šutić Murselović, BA historije, JU Zavod

Baština sjeveroistočne Bosne broj 10.

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

9

Mr. Kemal NURKIĆ

Direktor JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla

RAD I PERSPEKTIVE ZAVODA

Apstrakt: Zaštita kulturnog naslijeđa u svakom društvu i zajednici predstavlja

kompleksan i složen spektar stručnih, organizacionih i tehničko-tehnoloških

postupaka sa ciljem da se isto sačuva u izvornom obliku. U zemljama tranzicije,

među kojima je i Bosna i Hercegovina, ovom važnom društveno-kulturnom

segmentu se ne poklanja potrebna pažnja. Stanje je posebno usložnjeno ratnim i

poslijeratnim prilikama, gdje je kulturno naslijeđe i kultura uopće ostala na

margini. Problematika zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa je danas pred složenim izazovima kontraverzi razvoja savremenog

društva. Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog

i prirodnog naslijeđa, jedan je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti

zajednice.

Ključne riječi: Zavod, rad, perspektiva, kulturno naslijeđe, turizam

RAZVOJ I DJELATNOSTI ZAVODA

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona je ustanova koja je osnovana odlukom Škupštine opštine

Tuzla od 31.03.1983. godine. Potvrđena je rješenjem Republičkim komitetom

za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu Šocijalističke Republike Bosne i

Hercegovine od 12.09.1984. godine pod nazivom Zavod za zaštitu i korištenje

kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla sa sjedištem u Tuzli.

Zavod je započeo rad kao općinski, a kada je nizom ugovora sa

općinama sjeveroistočne Bosne preuzeo ingirencije zaštite i korištenja naslijeđa


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

10

na tim područjima, postaje regionalni Zavod za područje cijele sjeveroistočne

Bosne.

Zakonom, o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za

zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, od strane

Škupštine Tuzlanskog kantona, 21.06.2000. godine, proglašen je ustanovom od

Kantonalnog značaja.

Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih

ovlaštenja bavi problematikom istraživanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i

obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na području

Tuzlanskog kantona.

Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski,

propagandni, projektni i istraživački poslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti

koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa i njihovih lokaliteta. Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog

kantona, Zavod ostvaruje kroz slijedeće aktivnosti:

1. Zaštita i očuvanje spomenika

2. Evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa

3. Prikupljanje dokumentacije o spomenicima

4. Valorizacija dobara naslijeđa

5. Izrada separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i urbanističkog

planiranja

6. Izrada projekata, elaborata i studija

7. Radovi na spomenicima

8. Popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u

proteklom periodu realizirala broje aktivnosti.

RAD ZAVODA U PROTEKLOM PERIODU

Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe na području Tuzlanskog

kantona po svojoj vrijednosti i značaju predstavlja važnu kariku u obrazovanju,

nauci, kulturi i turizmu za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Očuvanje, odnosno

zaštita i korištenje svih vrsta dobara naslijeđa, baštine i tradicije u savremeno

doba dobija na sve većem značaju. Naslijeđe postaje sve važniji dio identiteta

svakog pojedinca, zajednice, pa i cijelih naroda i država.

Tuzlanski kanton posjeduje veliki broj vrijednih kulturno-historijskih


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

11

dobara naslijeđa. Zavod kao javna ustanova nastoji skrenuti pažnju na

vrijednost kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa koje uprkos svom

značaju, doslovno propada. Upravo zbog propadanja i uništavanja dobara

naslijeđa Zavod je uradio niz projekta koji se odnose na zaštitu, korištenje,

obnovu i prezentaciju kulturnog i prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog

kantona.

Prije zadnjeg rata Zavod je istražio, rekognoscirao i valorizirao oko

1500 lokaliteta i dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području

sjeveroistočne Bosne. Veliki broj navedenih dobara evidentiran je u pet

obimnih Elaborata/Studija Kulturno-historiskog i prirodnog naslijeđa općina

Živinice, Lopare, Kladanj, Zvornik i Tuzla kao i niz drugih pisanih, kartografskih

i fotodokumenata. Navedeni elaborati rađeni su u periodu od 1988. do 1990.

godine.

Od 2010. godina intenzivno se radi na istraživanju, evidentiranju,

kategorizaciju, obnovi i prezentaciji dobara kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona. Urađeni su Registri dobara

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za svaku općinu na području

Tuzlanskog kantona radi njihove zaštite i korištenja ali i prezentacije. Isti

registri poslužiti će u svrhu prilagodbe i usklađivanja prostorno-planske i druge

dokumentacije, sve u cilju sprečavanja daljeg uništavanja i devastacije

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Uz registar dobara urađeni su registracijski obrazci za dobra. Švaki

registracijski obrazac sadržava: naziv dobra (ostali nazivi), vrsta dobra,

kategorizacija, lokacija (koordinate, općina, naslje, adresa, KO, k.č.),

vlasnik/korisnik, sadašnje stanje dobra, uslovi trenutnog čuvanja, vrijeme

nastanka, opis dobra, dosadašnja obnova i zaštita, dokumentacija/literatura,

mjere zaštite, napomena, fotografije, skica katastarskog plana, datum obilaska,

obrada. Na osnovu izrade Registra dobara dobili smo konačni broj registriranih

dobara naslijeđa za područje Tuzlanskog kantona koje vodi Zavod pod

određenim stepenima zaštite. Riječ je o 780 dobra kulturno-historijskog i 150

dobara prirodnog naslijeđa.

U Elaboratu Kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđe opštine Tuzla iz

1988. godine obrađeni su spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki i

drugi spomenički lokaliteti, spomen obilježja historijskih događaja i ličnosti, te

objekti prirode i prirodnog naslijeđa na području općine Tuzla. Od ukupnog

broja kulturno-historijskog naslijeđa izdvaja se a kako je evidentirano u

prijavama za registriranje i evidentiranje 172 dobra naslijeđa. Od prirodnog

naslijeđa evidentirano je 37 spomenika prirode.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

12

Tuzla danas ima 18. nacionalnih spomenika, te preko 200. raznovrsnih

dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa evidentiranih od strane

Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK.

Perspektive kulturnog turizma za Tuzlu se vežu prije svega za stavljanje

u funkciju turizma dobara naslijeđa, koja do sada nisu adekvatno zaštićena i

korištena. Naravno, izgradnjom kompleksa Panonskih jezera iskorišten je

najvažniji segment naslijeđa ovog područja, a to je industrijsko naslijeđe

„Proizvodnja soli u Tuzli“, koje je kao takvo proglašeno nacionalnim

spomenikom Bosne i Hercegovine. Dalje, treba raditi na unaprijeđenju ove

ponude, ali i stavljanju fokusa na druge lokalitete kao što su: „Barutana na

Gradini“, stećci na lok. „Štare kuće“ u Breškama, Behrambegova (Šarena)

džamija u Tuzli, kao i druge sakralne i profane građevine koje se vode kao

zaštićene.

Zavodov Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine

Živinice iz 1987. godine je obradio 62 lokaliteta dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa. Od prirodnog naslijeđa evidentirano je 17 spomenika

prirode. Kada je riječ o prirodnom naslijeđu, područje opštine Živinice

predstavlja jedno veoma bogato i interesantno područje koje nije dovoljno

istraženo.

Obilaskom terena utvrđen je niz dendroloških, hidroloških i

geomorfoloških rijetkosti, kao i predjela prirodne ljepote. Takođe, imamo i

pokretna dobra prirodnog naslijeđa, a to su rijetke životinjske vrste – divljači.

Status nacionalnog spomenika imaju dva dobra naslijeđa: Nekropola sa

stećcima na lokalitetu Jasik, drvena džamija u selu Priluk.

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Kladanj

iz 1990. godine obradio je objekte kulturno-historijskog naslijeđa od najranijeg

perioda, odnosno obrađeni su kroz prijave o registraciji: arheološki lokaliteti,

nekropole stećaka, memorijalni spomenici, sakralni, etnografski i objekti

graditeljskog naslijeđa, spomenici NOR-a i socijalističke revolucije i lokaliteti

prirodnog naslijeđa. Evidentirano je 142 spomenika kulture. Od toga

arheoloških lokaliteta 5, nekropola stećaka 57, memorijalnih spomenika 13,

etnoloških i objekata graditeljskog naslijeđa 21, spomenici NOR-a i

socijalističke revolucije 13 i lokaliteta prirodnog naslijeđa 20.

Vrijedno historijsko područje čini nekropola Bijeli Hrid Tuholj sa 18

stećaka, zatim nekropola Gojsalići sa 46 stećaka, Ljuto brdo sa 25, Brateljevići

koja se nalaze na listi Komisije za nacionalne spomenike, te nekropola


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

13

Mramorje-Olovci sa 22 stećka, nekropola Obori sa 17 stećaka, te nekropola

Olovci koja je proglašena nacionalnim spomenikom. Vrijedno područje čini i

nekropola stećaka Vijenac, Gojakovići sa 15 stećaka, Brgovine Noćajevići sa 27

stećaka i Gvozdenovići sa 28 stećaka kao i nekropola Mramorje Pelemiši sa 22

stećka.

U samom Kladnju vrijedno područje čini centar čaršije sa Kuršumlijom

ili Hadži Bali-begovom džamijom, a u njenoj blizini Hadži Đurđihanhanumina

česma oko kojih se razvila čaršija. Kao integralna cjelina kulturno- historijskih i

prirodnih vrijednosti čini kompleks vodenica na rijeci počevši od Brateljevića

preko Kladnja do Obrčevaca i Štarića.

Kladanj je danas jedina općina na Tuzlanskom kantonu na čijem se

području nalazi dobro naslijeđa, koje je uvršteno na listu svjetske baštine

UNESCO-a. Radi se o nekropoli „Olovci/Kuman“, na kojoj se nalaze dobro

očuvani primjeri bogato ukrašenih stećaka sljemenjaka, od kojih je jedan sa

natpisom.

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Lopare

urađen je 1991. godine. Treba napomenuti da je tada općina Čelić a koja danas

ulazi u sastav Tuzlanskog kantona bila u okviru općine Lopare. U elaboratu je

evidentirano arheoloških lokaliteta 38, nekropola stećaka 57, memorijalnih

spomenika 24, etnološkog naslijeđa 25, graditeljskog 24, spomenika NOR-a i

revolucije 22, prirodnog naslijeđa 13. Od toga kada izdvojimo sadašnju općinu

Čelić kroz elaborat je evidentirano 42 dobra kulturno-historijskog naslijeđa i 9

dobara prirodnog naslijeđa.

Kroz evidenciju Zavoda, na osnovu terenskog istraživanja i literature

evidentirano je 71 dobro kulturno-historijskog naslijeđa i 5 dobara prirodnog

naslijeđa. Čelić se može pohvaliti znatnim brojem nekropola sa stećcima, a

najprije prirodnim ljepotama, od kojih se izdvaja Humačko jezero, koje se

odlikuje izuzetno čistom vodom i bogatim biodiverzitetom.

Lukavac je teritorijalno najveća općina Tuzlanskog kantona, na čijem

području je zastupljeno bogato i raznoliko kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe. U registru Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog nalsijeđa TK evidentirana su 44 dobra kulturno-historijskog i 8

dobara prirodnog naslijeđa. Ova općina ima bogato industrijsko naslijeđe, koje

se vezuje prije svega za tradiciju proizvodnje sode u Lukavcu. Nedaleko od

Fabrike sode se nalazi Štara željeznička stanica, koja je podignuta 1895. godine

i danas ima status nacionalnog spomenika BiH. Stara stanica bi se mogla

uključiti u okviru predstavljanja industrijskog naslijeđa Lukavca (muzejska


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

14

postavka o proizvodnji sode, razvoju željeznice u okviru zgrade stanice). Šem

toga, građevine u starom dijelu Lukavca, na potezu od Fabrike sode do Vile

Solvay (nacionalni spomenik) je potrebno zaštititi, čime bi se dao veliki

doprinos turističkoj ponudi i promociji Lukavca. Puračić, kao stara čaršija u

kojoj se nalaze i dva nacionalna spomenika, također ima veliki potencijal za

razvoj kulturnog turizma. Jezero Modrac, jezero Bistarac, Vijenac, Svatovac su

poznati lokaliteti s bogatim prirodnim naslijeđem i značajnim turističkim

mogućnostima.

Podaci o najstarijoj prošlosti općine Banovići su veoma oskudni, mada

se sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj prostor bio naseljen od najstarijih

vremena pa do danas, s obzirom na geografski položaj, reljef i druge prirodne

osobine ovog kraja. Vrijedno kulturno-historijsko dobro na području općine

Banovići je svakako Gradina u Tulovićima (prahistorijska gradina i

srednjovjekovno utvrđenje). Štećci predstavljaju jednu od najzanimljivijih i

najznačajnijih pojava u kulturi i umjetnosti srednjovijekovne Bosne i kao

takvim treba im posvetiti posebnu pažnju.

U Banovići Šelu nalazi se i čuveni stećak Božićka Banovića (nacionalni

spomenik Bosne i Hercegovine). Radi se o sljemenjaku sa natpisom na kojem se

prvi put spominju Banovići. U Registru Zavoda za Banoviće, evidentirano je 21

dobro kulturno-historijskog i 11 dobara prirodnog naslijeđa. Značajan

potencijal za razvoj kulturnog turizma u Banovićima jeste i industrijsko

naslijeđe vezano za uskotračnu prugu, to jeste „Banovićkog ćiru“. Banovići

obiluju prirodnim ljepotama, od kojih se izdvajaju planinski predio Konjuha

(zaštićeni pejzaž Konjuh), izletišta Zlača, Mačkovac, Šrnice i drugo.

U općini Kalesija vrijedno historijsko područje je Gradina koja potječe

iz paleolita da bi kasnije postala kasnoantičko utvrđenje. Osim toga u Kalesiji se

nalazi veliki broj nekropola stećaka od kojih posebno mjesto zauzimaju:

nekropola stećaka Brkića groblje u Rudini zatim u Lipovici, Dubnici, Tojšićima,

Perićima sa 28 stećaka.

Kroz Registar Zavoda na osnovu terenskog istraživanja i literature

evidentirano je 43 dobro kulturno-historijskog naslijeđa i 4 dobra prirodnog

naslijeđa.

Teočak je smješten na sjeveroistočnim padinama planine Majevice, na

nadmorskoj visini 200 - 600 metara. Najznačajniji kulturni spomenik općine

Teočak jeste Štari grad Teočak. To je prirodno-graditeljska cjelina koja se

sastoji od ostataka srednjovjekovnog grada i osmanske utvrde, džamije Fethije,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

15

nišana iz osmanskog perioda, skupa od sedam kamenih granitnih kugli. Šve to

upotpunjeno je ambijentalnim prirodnim okruženjem, šumom, rijekom Tavnom

i slično. Danas se vide dosta oštećeni bedemi, koji su zatvarali prostor

trokutnog oblika sa po jednom kulom na svakom uglu. U grad se ulazilo kroz

zapadnu kulu. Džamija, stari nišani i kamene kugle se nalaze u podnožju

srednjovjekovnog grada, te skupa s njim predstavljaju jedno prirodno-

graditeljsko, odnosno historijsko područje. Prema Registru Zavoda na području

općine Teočak se nalazi 16 dobara kulturno-historijskog i 3 dobra prirodnog

naslijeđa.

Sam naziv Gračanica je izvedeno od riječi „Graždanica" odnosno

„Gražd" što znači grad. Od 1512. godine se nalazi pod osmanskom vlašću dok je

u ranijem dobu pripadala župi Usora, a bila je nastanjena još u prahistorijskom

dobu. U kasnom srednjem vijeku na ovom području nalazila su se dva značajna

naselja i to selo Gračanica u kome je bio rudnik željeza i grad Šoko. Kako se

Gračanica u osmanskom dobu sve više prostorno i urbano razvijala

srednjovjekovni grad Šoko je stagnirao. Šjedištem kadiluka postaje 1572.

godine obuhvaćajući naselja: Modriču, Gradačac, Orašje, Brčko i Šamac.

Gračanica je druga općina na Tuzlanskom kantonu po brojnosti nacionalnih

spomenika. Štatus nacionalnog spomenika imaju 9 dobara naslijeđa: Korića

han, Štari grad Šoko u Šokolu, Štara džamija Šoko u Šokolu, Šahat kula, Donja

džamija u selu Lukavica, kuća Mare Popović, Konak-Vijećnica Lipanjska (Hadži

Džaferova, Lipanska) džamija sa haremom, hram Vaznesenja Gospodnjeg sa

ikonostasom. U Registru Zavoda evidentirano je 70 dobara kulturno-

historijskog i 12 dobara prirodnog naslijeđa.

U Registru Zavoda za općinu Doboj Istok evidentirano je 10 dobara

kulturno-historijskog i 5 dobara prirodnog naslijeđa.

U općini Gradačac vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe su nacionalni

spomenici. Napoznatija je graditeljska cjelina Štari grad Gradačac koju čine:

bedemi, objekti unutar bedema, Gornji grad sa kulom Husein-kapetana

Gradaščevića i Donji grad sa sahat-kulom, zgradom Gradske biblioteke, radio-

stanice i muzeja, zgradom gimnazije i predmetima iz muzejske zbirke koji su

upisani u inventarnu knjigu Muzeja. Pored toga nacionalnim spomenicima su

proglašeni i: džamija Husejnija, Harem džamije Bukva, Harem Reuf-begove

džamije, Hram Švetog proroka Ilije, kuća Gradaševića.

U općini Srebrenik najpoznatija graditeljska cjelina je Stari grad

Šrebrenik koji se nalazi na sjeveroistočnim obroncima planine Majevice.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

16

Džamija u Špionici Donjoj, džamija u Ćojluku, Konak Šuljagića i i prahistorijska

gradina Grabovik-Zaketuša.

Od 2009. godine Zavod je krenuo i u poslove oko priprema i izdavanja

različitih publikacija koje prezentiraju. U suradnji sa nadležnim ministarstvom

je pokrenuta izrada reprezentativne Fotomonografije „Kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona“. Usvojen je Elaborat i donesena

odluka o osnivanju stručno-naučnog časopisa iz oblasti zaštite, korištenja,

obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog nalijeđa.

Krajem 2009. godine su izvršene pripreme za izdanje prvog broja

stručno-naučnog časopisa „Baština – sjeveroistočne Bosne“ koje će izdati

Zavod.

Tokom 2010. godine Zavod je po prvi put u svojoj 25-ogodišnjoj historiji uradio

intenzivniju izdavačku djelatnost kako bi nadoknadio duži vremenski period

bez njegovog vlastitog izdavaštva. Kao prvo izdanje Zavoda je urađen i izdat

časopis pod nazivom „Baština sjeveroistočne Bosne“. Prvi broj Baštine je

izašao 2010. godine. Od tada je objavljeno 9 brojeva pomenutog časopisa.

Koncepcija časopisa je iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, kao što je

prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda.


Tuzlanskog kantona izdaje edicije o Srebrenici pod nazivom ,,Monumenta

Srebrenica-istraživanja, dokumenti, svjedočannstva“ na bosanskom i

engleskom jeziku. Do danas su štampana 7 brojeva. Cilj je pokretanje i

kontinuirano izlaženje naučne edicije koja će iz različitih naučnih aspekata kao

što su historijska, sociološka, antropološka, etnološka, demografska i druga

govoriti o Srebrenici.

PERSPEKTIVE ZAVODA

Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe i turizam

U savremenim, globalnim, turističkim kretanjima kultura i bogato

kulturno naslijeđe evropskih zemalja postalo je bitan faktor koji održava

vitalnost konkurentnosti cjelokupnog evropskog turističkog proizvoda u sve

većoj konkurenciji na svjetskom nivou. Evropa je uvijek bila važna destinacija

za one koje je privlačilo bogato kulturno-historijsko naslijeđe još u razdoblju


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

17

Rimskog carstva, srednjovjekovnih hodočašća, do novih kretanja kulturnog

turizma.1

Promjene koje su se dogodile u novijem razdoblju odnose se na širinu

potrošnje, te na oblike i načine prema kojima se kultura koristi za privredne i

turističke ciljeve. Kulturni i gradski turizam postaju sve važniji u privrednom

smislu i profilirani u političkom smislu, pa ih mnoge evropske zemlje strateški

planiraju u sklopu razvoja cjelokupnog turizma i privrdnog oporavka. Kulturni

turizam može doprinositi zaštiti kulturnih tradicija i obogaćivanju kvalitete

života u urbanim i ruralnim prostorima.

U vremenu u kojem živimo ubrzano se stvara nostalgija ne samo prema

davnoj historiji, već i prema netom prošlim vremenima, kao što su pedesete,

šezdesete, pa i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ta je činjenica utjecala i na

razvoj muzeja u Evropi, koji su zanemarili nekadašnju ideju univerzalnosti u

ime tematiziranja i segmentacije. Tako danas postoji niz muzeja na temu

nedavnih historijskih perioda.

Razvoj kulturnog turizma ovisi o razvoju resursnog menadžmenta u

kojem se kultura i kulturno i prirodno naslijeđe istražuje i određuje kao

turistički resurs. Kako se u gradovima Tuzlanskog kantona turizam slabo

razvija smatra se da zaštita i istraživanja nisu potrebna. Međutim, zaštitom i

istraživanjem određuje se mjesto pojedinog objekta, djela ili predjela u historiji

i kulturi zemlje ili grada kao i njihov kapacitet održivosti. Tada postaje važan i

razumljiv domicilnom stanovništvu koje ih raspoznaje i prihvaća kao vlastitu

historiju i kulturni kapital te stvara odnos u kojem nastaju, slavlja, obilježavanje

godišnjice, rekonstrukcije i dr. Tako nastaju čvrsti elementi proizvoda

kulturnog turizma.

Kulturni turizam je moguće razvijati u svim gradovima Tuzlanskog

kantona.

ZAKLJUČAK

Bogata historija, kultura i arhitektura su motivi za dolazak u turističku

destinaciju. Novi doživljaji i iskustva motiviraju turiste da posjete kulturno

naslijeđe. Šudjelovanje u turističkim tokovima i trendovima razlog je ne samo

posjeti poznatih kulturnih atrakcija nego i posjeti novih projekata i događaja.

Kulturni 'proizvod' bi trebalo oblikovati kao atrakcijski 'proizvod' koji se

prezentuje onima koji su željni upoznavanja svih aspekata destinacije. Razvoj

1 Jelinčić, D.A. Kultura, turizam, interkulturizam, Zagreb: Institut za međunarodne odnose:

Meandarmedia, 2010., str. 21.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

18

kulturnog turizma oslanja se na potencijalne turističke baštine koja je nastajala

stoljećima kao posljedica intelektualnog potencijala ljudi prethodnih naraštaja.

WORK AND PERSPECTIVES OF THE INSTITUTE

Abstract: The protection of cultural heritage in every society and community is a

complex spectrum of professional, scientific, organizational and technical-

technological procedures, with the aim of preserving the heritage in its original

form. In countries of transition, including Bosnia and Herzegovina, this important

socio-cultural segment is not given the necessary attention. The situation is

particularly complicated by the war and post-war conditions, where cultural

heritage and culture remained at the margin. The problem of protecting and

using cultural, historical and natural heritage is experiencing complex challenges

of contradiction in the development of contemporary society. The activity of

protecting, using, restoring and researching cultural, historical and natural

heritage is one of the basic cultural and social activities of the community.

Keywords: Institute, work, perspective, cultural heritage, tourism


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

19

Mr. sc. Mirela MULALIĆ-HANDAN, dipl. ing. arh.

Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH

UPOTREBA NASLIJEĐA U KREIRANJU I UPRAVLJANJU

IDENTITETIMA: BOSNA I HERCEGOVINA

Apstrakt: Cilj rada je identificirati i analizirati doprinos Aneksa 8 Dejtonskog

mirovnog sporazuma i rada Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika na

afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u očuvanju kolektivnih identiteta i njihovom

povezivanju u identitet države Bosne i Hercegovine kao pluralnog društva.

Ključne riječi: : naslijeđe, identitet, plural

UVOD

Upravljanje kulturnim naslijeđem koje uživa status nacionalnog

spomenika se temelji na Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i

Hercegovini, poznatog kao Dejtonski mirovni sporazum, odlukama

Predsjedništva o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika i aktima Komisije

kao što su: Poslovnik o radu, Kriteriji o donošenju odluka za proglašenje

nacionalnih spomenika i drugi akti. Međunarodne konvencije i povelje u oblasti

zaštite kulturnog naslijeđa, u kojima je Bosna i Hercegovina ugovorna strana, su

obavezujući pravni osnov sa kojima Komisija usklađuje vršenje svojih

nadležnosti iz Aneksa 8.

Rad nastoji rasvijetliti kroz prizmu psihološkog pojma identiteta,

sredstva i prakse proizašle iz Aneksa 8, međunarodnih konvencija i rada

Komisije, a koja doprinose afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u očuvanju

pluralnih kolektivnih identiteta i njihovom povezivanju u identitet države

Bosne i Hercegovine. Iako je Dejtonski mirovni sporazum kristalizirao tri


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

20

nacionalne kulture, shvaćene kao iskaz političkog identiteta, Aneks 8 je

omogućio identifikaciju i drugih kolektivnih identiteta. Heterogenost naslijeđa

ogleda se kroz Listu nacionalnih spomenika, na kojoj su zastupljena dobra

nastala od prahistorije pa do 1960. godine, postavljene kao vremensko

određenje. Kroz raznovrsnost nacionalnih spomenika izražava se i pluralitet

identiteta, a pluralno društvo postaje osnova za identitet države Bosne i

Hercegovine.

U kontekstu ovog rada upravljanje je shvaćeno kao proces usmjeren na

očuvanje vrijednosti kulturnog naslijeđa za dobrobit sadašnjih i budućih

generacija. Glavni rezultat upravljanja naslijeđem jeste da osigura identitet

grupi ljudi, osjećaj pripadanja, ponosa i zajedništva. Nacionalni spomenici su

kulturna dobra od najvećeg zanačaja za narode i državu, a za koje je Komisija

donijela odluke o proglašenju.

Za definiciju identiteta prihvaćen je psihoanalitički pojam, koji je prema

Eriku Eriksonu, osjećanje identiteta zasnovano na zapažanju samoistovjetnosti

i neprekidnosti postojanja u vremenu i prostoru, kao i opažanja da drugi ljudi

zapažaju i priznaju ovu činjenicu (Erikson, 1974). Aspekti identiteta mogu biti:

socijalni, klasni, lični, polni, profesionalni, generacijski, tehnički, etnički,

religijski, moralni, teritorijalni, ideološki, nacionalni i drugi, pa sve do razine

pripadanja ljudskom biću.

Imajući u vidu da se identitet može određivati priznanjem i zaštitom

naslijeđa ili njegovom destrukcijom (Howard, 147), rad se bavi sa oba aspekta.

U prvom poglavlju postavlja razaranje u kontekst eksluzivnih politika

prisvajanja teritorija i monopola nad tumačenjem historije, a u cilju boljeg

razumijevanja teme rada. U drugom poglavlju predstavljena su sredstva i

prakse koja doprinose afirmaciji naslijeđa u osnaživanju identiteta ljudi,

teritorija i društva u cjelini. Posljednje poglavlje govori o univerzalnim

vrijednostima naslijeđa koje prevazilazi nacionalne identitete i državne granice.

Rad se zasniva na identifikaciji i analizi međunarodnih konvencija i

literature koja se bavi tematikom naslijeđa i identiteta navedene u Bibliografiji,

objavljene i neobjavljene dokumentacije Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, te na osobnom iskustvu i spoznajama u radu te institutcije. Izvore

sa engleskog jezika je prevela autorica.

NASLIJEĐE NA METI RAZARANJA

Graditeljsko naslijeđe Bosne i Hercegovine sistematski je razarano za

vrijeme ratnog perioda 1992 – 95. Prema podacima koje je prikupio Zavod za


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

21

zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine iz

novembra 1995. godine, 2771 dobro graditeljskog naslijeđa djelimično je

oštećeno ili uništeno, 713 dobara je potpuno uništeno, a 554 je zapaljeno i

neupotrebljivo. Ovaj podatak dijelom se zasniva na pregledima na licu mjesta, a

dijelom na izvještajima pojedinačnih organizacija, vjerskih zajednica i drugih

izvora. Brojke u izvještajima, iako nisu potpune, ukazuju na znatan stepen

devastiranosti naslijeđa Bosne i Hercegovine. Kulturno naslijeđe iz osmanskog

perioda od 15. do 19. stoljeća, zajedno sa dobrima iz austrougrskog perioda,

pretrpjeli su najteža razaranja. Devastirana su gradska područja Šarajeva,

Mostara i Jajca, zajedno s velikim brojem pojedinačnih objekata koji su u

Prostornom planu Bosne i Hercegovine ocijenjeni kao naslijeđe od

međunarodnog značaja Od ukupno 60 vrijednih gradskih područja, 49 je

pretrpjelo teška oštećenja. Švih devet vrijednih urbanih-ruralnih cjelina

ozbiljno su oštećene.1 (Slika 1. )

Navedeni podaci nisu potpuni, ali ilustriraju veliki stepen razaranja

kulturnog naslijeđa. U poslijeratnom periodu, nije proveden sistematski popis

oštećenog i srušenog kulturnog naslijeđa sa procjenom stepena razorenosti

prema jedinstvenoj metodologiji za utvrđivanje ratnih šteta na cijelom

teritoriju Bosne i Hercegovine. Vijeće Evrope je tokom 1997. i 1998. godine

provelo aktivnosti u cilju utvrđivanja stanja naslijeđa ali pojedina područja nisu

obrađena jer su ostala nedostupna zbog sigurnosnih razloga2.

Helen Walasek u knjizi „Bosna i destrukcija kulturnog naslijeđa“ (2015)

pruža pregled i analizu destrukcije bosanskohercegovačkog naslijeđa. Autorica

sa čuđenjem izražava da je vrlo malo radova objavljeno vezano za razaranje

naslijeđa u ratu u Bosni i Hercegovini i zaključuje „masovno namjerno razaranje

kulturnog naslijeđa u periodu 1992-1995. bosanskog rata ciljano na historijski

različite identitete provociralo je globalne osude i postalo seminalni marker u

diskursu kulturnog naslijeđa“.3

Različite međunarodne konvencije predstavljaju pravni sistem za

zaštitu kulturnog naslijeđa. Posebno tri konvencije razmatraju napad na

kulturno naslijeđe kao napad na zajednički identitet – Konvencija za zaštitu

kulturnog naslijeđa u oružanim sukobima (Haška konvencija iz 1954) i njena

1 Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and Herzegovina. Strasbourg:

Council of Europe 2 ibid 3 Walasek, H. (2015) Bosnia and Destruction of Cultural Heritage. Brian Graham (ed.), School of

Environmental Sciences, University of Ulster, UK


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

22

dva protokola (1954. i 1999)4; Konvencija o zabrani i sprječavanju nelegalnog

uvoza, izvoza i prometa kulturnih dobara (UNESCO, 1970)5 i Konvencija o

zaštiti svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa (UNEŠCO, 1972). Zajedničko

naslijeđe i zajednički identitet afirmiše Konvencija o zaštiti svjetskog naslijeđa

“Uništavanje naslijeđa jednog naroda je uništavanje naslijeđa cijelog

čovječanstva“6.

Primjena konvencija na sprječavanju razaranja kulturnog naslijeđa u

ratu u Bosni i Hercegovini nije bila moguća i razaranje naslijeđa se svelo na

međunarodne osude, ali i spoznaju da postojeći instrumenti i mehanizmi zaštite

nisu efikasni.

Međunarodni kriminalni tribunal za bivšu Jugoslaviju, osnovan 1993.

godine, smatra da „namjerna destrukcija naročito vjerskih objekata je

izjednačena sa kulturnim genocidom“7

Rimski statut Međunarodnog kriminalnog suda (ICC, 1998-2002),

utvrđuje „namjerno usmjeravanje napada na objekte namijenjene religiji,

obrazovanju, umjetnosti, nauci ili humanitarnoj namjeni, ili usmjerene na

historijske spomenike, pod uvjetom da nisu opravdani vojni ciljevi, smatraće se

da imaju težinu ratnog zločina, kako u međunarodnim oružanim sukobima tako

i u sukobima koji nemaju međunarodni karakter.“8

Zaštita kulturnog naslijeđa uvrštena je u međunarodne agende posebno

ubrzana novim ratovima u jugozapadnoj Aziji.

Obraćajući se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija 24.3.2017. godine tadašnja

generalna direktorica UNESCO-a, Irina Bokova, izjednačava uništavanje

naslijeđa sa ratnim zločinom „Naslijeđe je identitet – pripadnost. Namjerna

destrukcija naslijeđa je ratni zločin – postalo je taktika rata, u globalnoj

strategiji kulturnog čišćenja“9. Na istom zasjedanju, Vijeće sigurnosti

Ujedinjenih nacija usvaja Rezoluciju 2347 o zaštiti naslijeđa pod nazivom

„Destrukcija kulturnog naslijeđa od strane terorističkih grupa i u situacijama

oružanih sukoba“. Rezolucija „poziva na dalju međunarodnu saradnju u

4 UNESCO (1954) Hague Convention for the Protection of Cultural Property in the Event of Armed

Conflict. http:/www.unesco.org / new / en / culture / themes / armed-conflict-and-heritage/convention-and-protocols/1954-hague-convention/

5 UNESCO (1970) Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit Import, Export and Transfer of Ownership of Cultural Property. www.unesco.org/new/en/culture/themes/illicit-trafficking-of-cultural-property/1970-convention/

6UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf

7 Forrest,C. (2011) International Law and the protection of Cultural Heritage. P.403. Routledge. 8 International Criminal Court (1998-2002) Roma Statute of the ICC. Art.8. http://www.icc-

cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-0a655eb30e160“rome_statute_english.pdf 9 icom-oesterreich.at/news/un-security-council-adopts-historic-resolution-protection-heritage


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

23

istraživanjima i kažnjavanju pojedinaca i grupa koje vrše napade na lokalitete

kulturnog naslijeđa, spomenike i relikvije“.10 Rezolucija je usvojena godinu dana

nakon što je Međunarodni kriminalni sud u Hagu donio optužbu protiv al-

Mahdija za uništavanje džamije u Timbuktu u Maliju, koja nosi status Švjetskog

dobra. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN je i poziv državama da ojačaju pravne i

sudske sisteme na kažnjavanju počinioca razaranja kulturnog naslijeđa.

U Bosni i Hercegovini do danas ni jedan slučaj razaranja kulturnog

naslijeđa u ratu 1992-1995. nije kažnjen sudskom presudom. Noviji slučaj iz

ove 2018. godine je optužnica koju je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo

protiv Gorana Mojevića, a koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti za namjerno

rušenje Aladža džamije u Foči 199211.

Mnogi akademski radovi razmatraju vezu između razaranja kulturnog

naslijeđa i identiteta ljudi u službi ekskluzivnih politika.

Tako, Duncan and Duncan (2004) citiraju Eagletona (2000) kada upotrebljava

termin „kulturni ratovi“, da odredi konflikte koje karakteriše „etničko

čiščenje“ u kojem etničke grupe zahtijevaju eksluzivitet za svoju kulturu ili

pretežno čistu kulturu koje se vežu za teritorij.12

Flint (2004) upotrebljava za etnički očišćen prostor termin „prostor

mržnje“ i razmatra „važnost kontinuiteta teritorije za grupe koje mrze, koje

ograničavaju i potvrđuju nadzor nad geografskim područjima i podržavaju

ideju zatvorenih ili zapečaćenih mjesta. Zbog toga konstrukcija i održavanje

granica je važno za ove teritorijalno određene politike, ostajući glavno pitanje

politika unutar područja više nego međunarodni odnosi“13.

Paasi (2003) navodi da „lokalizirani identiteti, zasnovani na etničkoj i

vjerskoj pripadnosti, primjenjivo i na rasnu ili klasnu pripadnost, su osnova za

političku mobilizaciju i ekskluzivne politike“14

Razumijevanje značaja Aneks 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma na

integraciju kulturnog naslijeđa u izgradnju mira i poslijeratnu rehabilitaciju

10 ibid 11balkans.aljazeera.net/search?keywords=goran+mojevi%C4%87&=%3Cspan+class+%3D+%22

search-name+hidden-xs%22%3EPretraga%3C%2Fspan%3E%3Ci+class%3D%22search-icon+visible-xs%22%3E%3C%2Fi%3E

12 Duncan, J.Š. and Duncan , N.G. (2004) „Culture unbound“, Environment and Planning A 36: 391-403.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press. pg.59

13 Flint, C. (2004) „Introduction: spaces of hate: geographies of discrimination and intolerance in the U.Š.A.“, in C.Flint (ed.), Spaces of Hate: Geographies of Discrimination and Intolerance in the U.S.A. New York City: Routledge: 1-20.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 59

14 Paasi, A. (2003) „Region and Place: regional identity in question“, Progress in Human Geography 27: 475-85.; Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 59


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

24

društva, nije moguće bez razumijevanja da je razaranje naslijeđa usmjereno na

razaranje identiteta ljudi koji osjećaju pripadnost tom naslijeđu i da je

razaranje naslijeđa instrument i meta eksluzivnih politika prisvajanja teritorija

i monopola nad tumačenjem historije.

NASLIJEĐE KAO INSTRUMENT I SIMBOL OČUVANJA IDENTITETA

Prvi put u historiji čovječanstva jedan međunarodni mirovni sporazum

integriše kulturno naslijeđe u izgradnju mira i razvoj društvenih zajednica.

Dejtonski mirovni sporazum uvrstio je zaštitu kulturnog naslijeđa, kao jedan od

11 činilaca, regulisanih kroz anekse, ključnih za uspostavu mira i poslijeratni

razvoj. Aneks 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji nosi naziv Sporazum o

Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, kroz 11 kratkih članova reguliše

zaštitu nacionalnih spomenika i nadležnosti u provedbi te zaštite. Kulturno

naslijeđe postaje simbol i instrument za ponovnu izgradnju društvenih

zajednica.

Razmotrićemo nekoliko članova Aneksa 815 i proizašle prakse, a koje

doprinose: 1) izgradnji povjerenja javnosti u sistem zaštite naslijeđa, 2)

demokratizaciji procesa proglašenja nacionalnih spomenika i 3) identifikaciji

kolektivnih identiteta sa naslijeđem.

1) Izgradnja povjerenja i kredibiliteta

U poslijeratnom periodu, javnost može biti skeptična prema

institucijama koje su djelovale u ratu i upravljale kriznim situacijama.

Povjerenje javnosti može se pridobiti kroz osnivanje nove kredibilne

organizacije i infrastrukture.16

Aneks 8 uvodi Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika, kao

novu instituciju na razini države, u postojeći institucionalni okvir zaštite

naslijeđa, pružajući joj mogućnost da izgradi kredibilitet i pribavi povjerenje

javnosti u svoj rad. Komisija (član III) „ima odgovarajuća sredstva i stručno

osoblje u kojem su zastupljeni narodi koji žive u Bosni i Hercegovini“.

Propisuje stručnost rada Komisije „za svaki pojedini slučaj donosi pisanu

15 The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina: Annex 8: Agreement

on Commission to Preserve National Monuments. https: // www.osce.org /bih / 126173?download = true

16 Šheppard, B.,Janoske, M. and Liu, B. (2012) „Understanding Risk Communication Theory: A Guide for Emergency Managers and Communicators“, Report to Human Factors/Behavioral Sciences. Division, Science and Technology Directorate, U.S. Department of Homeland Security. College Park, MD:START

http://www.osce.org/


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

25

odluku koja sadrži sve primjerene činjenice i detaljno objašnjenje za donošenje

odluke“. Nalaže da „Komisija proglašava pravila i propise koji mogu biti

potrebni za izvršavanje njenih dužnosti“.

„Komisija odluke donosi većinom glasova svojih članova. Odluke

Komisije su konačne i provode se u skladu s domaćim zakonima. U svakom

pojedinom slučaju za koji Komisija donese odluku o proglašenju dobra

nacionalnim spomenikom, entitet na čijoj se teritoriji to dobro nalazi dužan je

(a) uložiti napore na poduzimanju odgovarajućih pravnih, naučnih, tehničkih,

administrativnih i finansijskih mjera potrebnih za zaštitu, konzervaciju,

prezentaciju i rehabilitaciju dobra, te se (b) suzdržati od poduzimanja bilo

kakvih namjernih mjera kojima bi se dobru mogla nanijeti šteta „(članovi IV i V,

5). Na ovaj način odgovornost za upravljanje spomenikom je podijeljena

između državnih i entitetskih institucija.

2. Učestvovanje javnosti u odlučivanju

Postupak za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom pokreće se

peticijom ili prijedlogom za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. Bilo

koje pravno lice ili zainteresirana osoba u Bosni i Hercegovini može Komisiji

predati peticiju za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. Komisija je

izradila standardni obrazac peticije za svaku vrstu dobra. „Prilikom odlučivanja

o peticiji Komisija vlasnicima predloženog nacionalnog spomenika, kao i

drugim zainteresiranim osobama ili tijelima daje priliku da iznesu svoja

gledišta.“ (član V)

Podnošenjem peticije započinje proces valorizacije dobra i donošenja

odluke, a istovremeno se otvara komunikacija između Komisije i

zainteresiranih strana, lokalne zajednice i institucija. Podnosilac peticije

očekuje određenu potvrdu ili zadovoljštinu koja proizlazi iz statusa

nacionalnog spomenika. Razlozi za podnošenje peticije su često i skretanje

pažnje na ugroženost dobra ili izloženost rizicima od neodržavanja, rušenja,

građevinskih ili infrastrukturnih radova. O primitku peticije Komisija

obavještava lokalne vlasti na čijem teritoriju se nalazi dobro, vlasnike,

korisnike i institucije nadležne za zaštitu naslijeđa i prostorno uređenje,

muzeje i arhive; zahtijevajući da se suzdrže od aktivnosti koje mogu oštetiti

predmetno dobro dok Komisija ne donese odluku, te traži informacije,

dokumentaciju i stav o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom. Tako

svaka peticije u toku procesa donošenja odluke postaje platforma za

saradnju.

Odluke o proglašenju nacionalnih spomenika su stručno i naučno

utemeljene i predstavljaju sredstvo komuniciranja s javnošću o razlozima


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

26

priznavanja statusa nacionalnog spomenika, i mjerama njegove zaštite. Odluka i

prateća dokumentacija služe i kao informacije za studente, stručnu i naučnu

zajednicu. Komisija o svom radu obavještava javnost putem medija, web

stranice, društvenih mreža, izdavanjem publikacija i godišnjaka Komisije –

Baština, a odluke se objavljuju i u Šlužbenom glasniku BiH.

3) Identifikacija kolektivnih identiteta sa naslijeđem

Aneks 8. (član VI) utvrđuje što može biti proglašeno nacionalnim

spomenikom: „pokretna ili nepokretna dobra od velikog značaja za grupu ljudi

sa zajedničkom kulturnom, historijskom, vjerskom ili etničkom baštinom,

poput arhitektonskih, umjetničkih ili historijskih spomenika; arheološka

nalazišta; grupe građevina i groblja“17.

Drugim riječima, za proglašenje nacionalnog spomenika potrebna je

identifikacija kolektivnog identiteta (grupa ljudi) proizašlog iz zajedničkog

naslijeđa.

Razne grupe ljudi mogu pripisivati razne vrijednosti naslijeđu. Značaj za

identitet grupe ljudi podrazumijeva „značenje nekog dobra za one koji povlače

dio svog identiteta iz njega, ili imaju emocionalne veze s njim“.18

VREDNOVANJE KULTURNOG NASLIJEĐA

Kriteriji koje Komisija koristi pri proglašenju dobara nacionalnim

spomenicima uključuju predmet pravne zaštite i set vrijednosti za procjenu

značaja kulturnog dobra. Predmet pravne zaštite obuhvata pokretna kulturna

dobra (kao što su pojedinačni predmeti ili zbirke) i nepokretna kulturna dobra:

historijski objekti, graditeljske cjeline i područja. Šet vrijednosti uključuje:

historijske, dokumentarne, umjetničke i estetske vrijednosti, ambijentalne i

simboličke vrijednosti (društvene) kao i aspekte jedinstvenosti i

reprezentativnosti, izvornosti i cjelovitosti stanja.

U duhu Kriterija za donošenje odluka o proglašenju nacionalnih

spomenika19 i tumačenja međunarodnih smjernica, razmotrićemo vezu između

vrijednosti naslijeđa i ljudi.

Historijska vrijednost podrazumijeva vezu dobra sa ljudima, 17 The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina: Annex 8: Agreement

on Commission to Preserve National Monuments. https: // www.osce.org / bih / 126173? download=true

18 UNEŠCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa 19 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03)

http://www.osce.org/


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

27

događajima, mjestima ili određenim temama. Kulturno dobro je izvor znanja i

doprinosi razumijevanju historijskih veza i događaja, osvjetljavanju uvjeta

života u vremenu kada je dobro nastalo i periodu njegove upotrebe, kao i

njegov doprinos stvaranju osjećaja kontinuiteta s prošlošću i tradicijom. Ta

veza može biti ilustrativna: dobro ilustruje značajnu ličnost ili događaj; ili

asocijativna: dobro asocira na određeni period, historijsku slojevitost, ličnost,

porodicu ili događaj.20 Historijska vrijednost dobra ima značaj za kolektivnu

svijest jer podrazumijeva identifikaciju sa važnom ličnošću, značajnim

događajem ili bitnim dijelom kulture u Bosni i Hercegovini (ili šire, sa

međunarodno značajnim ličnostima ili događajima).21

Umjetnička i estetska vrijednost proizlazi iz načina na koji je dobro

nastalo, bilo kao rezultat svjesnog dizajna ili kao slučajan ishod razvoja ili

korištenja dobra tijekom vremena, a koji kod ljudi pobuđuje emotivne ili

intelektualne reakcije.22

Dokumentarna vrijednost proizlazi iz mogućnosti nekog dobra da

predstavlja: materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim

razdobljima i mijenama, o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,

svjedočanstvo o tipičnom načinu života ljudi u određenom razdoblju, ili djelo

značajnog umjetnika ili graditelja.23 Tako na primjer kulturni krajolik nastao

planskim djelovanjem čovjeka može imati dokumentarnu vrijednost jer

ilustruje aspekte društvene organizacije i jedinstvenost područja. Dobro ima

dokumentarnu vrijednost i kao predmet za dalja istraživanja ili proučavanja od

interesa za nauku i obrazovanje (etnologiju, antropologiju, arhitekturu,

arheologiju, historiju, tehnologiju i inženjerstvo i druge discipline).

Društvena vrijednost proizlazi iz značaja dobra za grupu ljudi, za njihov

identitet, kolektivno iskustvo ili memoriju.24 Prema Kriterijima Komisije,

simbolička (društvena) vrijednost uključuje više aspekata: ontološku ili

duhovnu vrijednost za određenu grupu ljudi, a koja ga čini posebnim u odnosu

na druga dobra; sakralni aspekt koji proizlazi iz vjerovanja i učenja

organizirane religije; tradicionalni aspekt, odnosno dobro predstavlja

svjedočanstvo kulturne tradicije društva koje postoji ili je nestalo; razmjene

ljudskih vrijednosti, zanata, ili tehnologija kroz određeni period; vezanost za

rituale ili obrede, koji mogu biti odraz prošlih kultura ili današnjih percepcija

20 UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa 21 Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za zaštitu i

upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe. s. 54 22 UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa 23 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju

dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03) 24 UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

28

duha mjesta25.

Ambijentalna vrijednost podrazumijeva da dobro predstavlja

izvanredan primjer tradicionalnog ljudskog naselja ili graditeljske cjeline,

određene kulture (ili kultura), ili ljudske interakcije s prirodom, a njegova

zaštita predstavlja imperativ pogotovo ako je ranjivo pod utjecajem nepovratne

promjene26. Ambijentalna vrijednost ogleda se kroz značenja dobra u stukturi i

ukupnoj slici naselja ili graditeljske cjeline27 Vrijednosti dobra sadržane su u

njegovim fizičkim atributima, u njegovom sadašnjem obliku, stanju, sadržaju,

suštini i vrsti, pa je potrebna procjena sa aspekta autentičnosti (izvornosti) i

inegralnosti (cjelovitosti).

Prema Nara dokumentu o autentičnosti (ICOMOŠ, 1994),

autentičnost (izvornost) izražava se kroz atribute: oblik i dizajn, materijal i

sadržaj, namjena i upotreba, tradicija i tehnike i sistem upravljanja, položaj i

smještaj u prostoru, jezik i druge forme duhovnog naslijeđa, duh i osjećanja i

druge činitelje.28 Duh i osjećanja predstavljaju fenomen emotivne veze koju

ljudi imaju prema određenom dobru, provodi se analizom subjektivnih

osjećaja koju grupa ljudi ima prema tom dobru ili mjestu.29 Integralnost je

mjera cjelovitosti i očuvanosti kulturnog dobra30.

Za dobivanje statusa nacionalnog spomenika potrebno je da dobro

ispunjava dva uvjeta: da je izgrađeno prije 1960. godine koja je postavljena kao

vremenska distanca potrebna za valorizaciju, ako se ne radi o dobru koje je

djelo priznatog autora, te da ispunjava jednu od navedenih vrijednosti.

Vlasništvo i politički kriteriji nisu relevantni za proglašenje nacionalnim

spomenikom31. (Slika 2) Razumijevanje doprinosa svake identificirane

vrijednosti na značaj dobra je ključno za donošenje objektivnih odluka. Švaka

25 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju

dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03) 26 UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa 27 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju

dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03) 28 ICOMOS (1994) The Nara document on authenticity. https://www.icomos.org/charters/nara-

e.pdf; ICOMOS (2014) Nara + 20: on heritage practices, cultural values and the concept of authenticity. https://www.japan-icomos.org/pdf/nara20_final_eng.pdf; Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03); UNEŠCO WHC ( 2015

29 Wells, Jeremy C. (2014) „A Methodological Franework for Assessing the „Špirit and Feelings“ of World Heritage properties“, World Heritage and National Registers – Stewardship in perspective. New Brunswick (USA) and London (UK): Transaction Publishers.

30 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03); UNEŠCO WHC ( 2015); Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa

31 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03)

https://www.icomos.org/charters/nara-e.pdf


https://www.japan-icomos.org/pdf/nara20_final_eng.pdf


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

29

od identificiranih vrijednosti ključna je za donošenje odluke o (ne) proglašenju

dobra nacionalnim spomenikom. Procjena vrijednosti dobra utiče na sudbinu

dobra, da li, kako i u kojoj mjeri treba biti zaštićeno32, kako i u kojoj mjeri

doprinosi osjećaju pripadanja i identifikacije ljudi sa naslijeđem. Procjena

vrijednosti treba biti rukovođena: naučnim znanjem i iskustvom u oblasti kojoj

kulturno dobro pripada, raspoloživim podacima i dokumentacijom koji se

odnose na dobro (inventar, istraživanje, proučavanje, snimanja na terenu),

rezultatima dodatnih, namjenski preduzetih istraživanja o dobru i njegovoj

povezanosti - odnosu sa drugim dobrima, ili ličnostima i zajednicama33.

Pojedine grupe ljudi mogu prepoznavati različite vrijednosti dobra.

Identificiranje grupe ljudi za koju kulturno dobro ima vrijednost i razloge

pripisivanja vrijednosti dobru podrazumjeva interakciju s vlasnicima i

korisnicima dobra, lokalnom zajednicom, raseljenom zajednicom koja veže svoj

identitet i prava na povratak sa dobrom, stručnjacima za naslijeđe, vjerskim

zajednicama, udruženjima građana i drugima.34 Također je potrebno razmotriti

trenutno stanje dobra i planove za njegovo održavanje i upotrebu, što govori u

prilog odnosa zajednice spram dobra.

„Procjena vrijednosti kulturnog dobra doprinosi razumijevanju značaja

dobra i omogućava identifikaciju ljudi po raznim osnovama, pojedinac može

pripadati u više grupa, raznolikost odražava historijsku i kulturnu

kompleksnost društva i omogućava da se izbjegne separacija u jednu grupu, a

grupe se mogu formirati prema različitim vrijednostima i pripadnostima“.35

Kolektivni identiteti se mogu identificirati na razini tradicionalne,

vjerske i etničke pripadnosti, ali i na razini profesije, rasne, rodne i klasne

grupe, porodice, ideološke i seksualne orijentacije, mogu biti vezani za teritoriju

(susjedstvo, ulicu, grad, selo, krajolik, regiju), na razini nacije – države, a mogu

biti globalnih razmjera sve do identiteta pripadnosti ljudskoj vrsti. (Slika 3)

UPRAVLJANJE KULTURNIM NASLIJEĐEM

Upravljanje je proces usmjeren na očuvanje vrijednosti kulturnog

naslijeđa za dobrobit sadašnjih i budućih generacija36. Glavni rezultat

32 English Heritage (2008) Conservation Principles - Policies and Guidance for the Sustainable

Management of the Historic Environment. London; English Heritage 33 Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za zaštitu i

upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe 34 ibid 35 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 14 36 UNEŠCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu svjetskog naslijeđa


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

30

upravljanja naslijeđem, kao rezultat zaštite i interpretacije, jeste da osigura

identitet grupi ljudi, osjećaj pripadanja, ponosa i zajedništva.

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluka, Komisija je proglasila 841

nacionalni spomenik do 2018. godine, a primila preko 2.000 peticija / zahtjeva.

Na Listi nacionalnih spomenika zastupljeno je raznovrsno naslijeđe. Među

nepokretnim dobrima nalaze se stambena (urbana, ruralna, dvorci/palače, itd.),

vjerska (crkve, džamije, sinagoge, manastiri, samostani, tekije, itd.), obrazovna

(medrese, mektebi, škole, itd), administrativna, javna (hosteli i karavan-saraji,

bolnice, hamami itd.), komercijalna, infrastrukturna (vodoopskrba, mostovi,

itd.), vojna (utvrde, kule, kasarne itd.), grobljanska (nekropole), poljoprivredna,

industrijska, itd. Područja proglašena nacionalnim spomenicima su urbana,

ruralna, arheološka, historijska, industrijska, kulturni krajolici i područja

prirode povezana sa određenim obredima ili tradicijama, kao i područja prirode

od naučnog interesa i mješovita područja. U proglašenim područjima nalaze se i

pojedinačna dobra koja su razorena ili oštećena u ratu, a posebno je doneseno

69 odluka za proglašenje mjesta i ostataka kulturnih dobara srušenih u ratu

nacionalnim spomenicima.

Odluke utvrđuju mjere i zone zaštite, te odgovornosti u provedbi

odluka. Mjere zaštite usmjerene su na očuvanje vrijednosti nacionalnog

spomenika kroz istraživanja, konzervaciju, restauraciju, rekonstrukciju i

prezentaciju njegovih atributa, uspostavljanje uvjeta da nacionalni spomenik u

skladu sa svojom namjenom služi potrebama društva i održivog razvoja bez

kompromitiranja njegovih vrijednosti. Uspostava zona zaštite neophodna je da

bi se spomenik zaštitio in situ, u svom teritorijalnom kontekstu, kao i od

negativnih okolinskih utjecaja. U cilju očuvanja kontinuiteta identiteta mjesta

potrebno je zaštiti svu historijsku stratigrafiju.

Odgovornost za implementaciju odluka Komisije imaju vlade entiteta i

Brčko Distrikta, prema Aneksu 8 i zakonima o implementaciji odluka

Komisije37. Vlade entiteta svake godine usvajaju programe finansiranja obnove

graditeljskog naslijeđa, primjenjujući kriterije koji odražavaju politike i

prioritete entiteta.

Bogatstvo i raznovrsnost bosanskohercegovačkog naslijeđa ukazuje na

pluralitet identiteta, a pravilno i koordinirano upravljanje, kroz provedbu mjera

zaštite, može povezivati pluralne kolektive u zajedničkom interesu ostvarivanja

37 Zakon o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbeni Glasnik FBIH br. 2/02, 27/02, 6/04, 51/07).; Zakon o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbene novine RŠ br. 9/02, 70/06 i 64/08); Zakon o implementaciji odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbene novine Brćko Distrikta BiH br. 2/02, 19/07)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

31

društvenog i ekonomskog prosperiteta. U tome, „teritorijalni identitet i država

igraju važnu ulogu u povezivanju različitih grupa i identiteta“38.

ULOGA TERITORIJA U POVEZIVANJU IDENTITETA

Kulturno naslijeđe odražava historijsku slojevitost i učitava pluralne

identitete u mjesto ili teritorij. „Društvo je različito i te različitosti rezultiraju

jednako različitim identitetom mjesta“39

Prema Ashworthu (2007) „postojanje jakog identiteta mjesta se često

smatra u interesu i pojedinca i grupe... takav identitet je kreiran i upravljan kao

zvanični odraz društvene kohezije prepoznavajući različitost, ili kao nezvanični

akt otpora prema hegemonom jezgru... Ideja da mjesto može biti neutralno je

neodrživa. Šve konstrukcije mjesta, čak i one koje pretenduju da budu

neutralne, nose ideološki sadržaj“.40

Howard (2003) navodi pokret pod nazivom glokalizam, nastao kao

opozicija globalizmu, koji zastupa koncept da univerzalne vrijednosti nisu

produkti globalne industrijalizacije već lokalnih identiteta, a da lokalni

identiteti upućuju da je naslijeđe kao resurs znanja ukorijenjeno u mjestu i

regiji41.

Konzervacija i druge mjere zaštite propisane odlukom za proglašenje

nacionalnog spomenika provode se in situ, na lokalitetu42 na kojem se nalazi

spomenik. Teritorij je bitan ne samo za očuvanje nacionalnog spomenika nego i

za očuvanje identiteta i ljudi i mjesta. Švi historijski slojevi trebaju biti očuvani i

prezentirani, kao svjedočanstvo historijskih mijena i postojanja različitih

identiteta ukorijenjenih u mjestu.

O značaju identiteta mjesta za identitet ljudi govore i odluke Komisije

kojima se nacionalnim spomenicima proglašavaju mjesta i ostaci kulturnih

dobara razorenih u ratu 1992-1995. Komisija je donijela odluke rukovodeći se

kriterijima da se radi o dobrima izuzetnih vrijednosti, da posjeduju simboličku

vrijednost za određenu skupinu ljudi, da imaju značaj u slici mjesta, te da

postoji dokumentacija po kojoj je moguće izvršiti rehabilitaciju dobra (vraćanje

u stanje prije rušenja), da postoje fragmenti srušenih objekata na lokaciji dobra

ili deponiji gdje su odveženi nakon rušenja, što otvara mogućnost njihove

38 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 64 39 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 66 40 Ibid. Pg.63 41 Howard, P. (2003) Heritage Menagement, Interpretation, Identity. New York: Continum: 181 42 Lokalitet, kao geografska odrednica, ima isto značenje kao mjesto, teritorij ili područje na

kojem se nalazi dobro ( nacionalni spomenik)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

32

ponovne ugradnje anastilozom. Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i

ostataka nacionalnim spomenicima ima za cilj očuvanje kulturnog pamćenja

naroda i kulturnog identiteta mjesta. Razlog za uvođenje mjere rehabilitacije je

poništiti rezultate razaranja i vratiti životne i sigurnosne uvjete za povratak

ljudi u njihove domove43. Identitet mjesta ostaje važan za identitet grupe ljudi

čije je naslijeđe razoreno i ljudi koji se vežu za to naslijeđe.

Nora (1996-98) navodi da „mjesta i ostaci razorenih spomenika imaju

memoriju koju im spomenik upisuje i dobivaju memorijalni i komemorativni

aspekt“.44

Prema Grahamu, Ashworthu i Tunbridgu (2000) „Država treba

nacionalni spomenik da učvrsti državnu identifikaciju. Kreiranje nacionalnih

spomenika podržava koncept nacije -države od suprotstavljanja regionalizmu

do hegemonog predstavljanja raznih grupa, a pluralno društvo postaje osnova

za nacionalni identitet... Dominacija nacionalnog je danas tako preovlađujuća da

je teško i zamisliti naslijeđe bez nacionalnih muzeja, arhiva i teatara, bez

nacionalnih spomenika, historijskih narativa, heroja i zločinaca, bez državnih

ministarstava, agencija, zakona, politika i financija“.45 Isti autori (2007)

zastupaju da „riječi kao što su identitet zajedno sa naslijeđem mora uvijek biti u

pluralu kada se koristi u javnim politikama46. „Naslijeđe se upotrebljava za

konstruisanje, rekonstrukciju i pregovaranje različitih identiteta“.47

Deklaracija o kulturnom diverzitetu (UNESCO, 2001) utvrđuje da je

„kulturna različitost utjelovljena u jedinstvenosti pluralnih identiteta grupa

(ljudi) i društva“.48 Koncept zaštite se zasniva na osiguranju trajanja kulturnog

dobra kroz vrijeme i na prostoru gdje se nalazi, kao civilizacijske tekovine.

Nacionalni spomenici, kao dobra od najvećeg značaja za društvo potvrđena

odlukama Komisije, te kao izvor znanja i praksa o prošlosti i kao resurs za

ekonomski i društveni prosperitet ljudskih zajednica, predstavljaju instrument

za povezivanje kolektivnih identiteta u identitet Bosne i Hercegovine kao

pluralnog društva. Afirmacija kulturnog naslijeđa i upotreba u svakodnevnom

životu doprinose očuvanju identiteta društva u cjelini.

43 Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and Herzegovina. Strasbourg:

Council of Europe 44 Nora, P. (1996-1998) Realms of Memory I-III. New York City: Columbia University Press;

Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press. 45 Graham, B., Ashworth, G.J. and Tunbridge, J.E. (2000) A Geography of Heritage:Power, Culture

and Economy. London: Arnold:.183 46 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press:.66 47 Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London: Pluto Press: 40 48UNESCO (2001) Univerzalna deklaracija o kulturnom diverzitetu. Član 1.

www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CLT/diversity/pdf/declaration_cultural_diversity_hr.pdf


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

33

UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI NASLIJEĐA

„Evropa je san o jedinstvu“ (Febvre, 1999).

Vrijednosti naslijeđa prevazilaze grupne identitete i državne granice.

Međunarodne konvencije i povelje čine pravni sistem za zaštitu naslijeđa, ali i

dalje značaj teritorije, odnosno države, ostaje bitan jer se zaštita naslijeđa

provodi na teritorijama država gdje se dobra nalaze a prema zakonskim

sistema i preporukama konvencija.

Naslijeđe igra bitnu ulogu u kreiranju identiteta evropskog građanina.

Evropska konvencija o kulturi (Vijeće Evrope, 1954) poziva na razvijanje

uzajamnog razumijevanja među narodima Evrope i uzajamno uvažavanje

njihove kulturne raznolikosti, očuvanje evropske kulture, promicanje

nacionalnih doprinosa evropskoj zajedničkoj kulturnoj baštini uvažavajući iste

temeljne vrijednosti i posebno poticanje proučavanja jezika, historije i

civilizacije49.

Deklaracija o kulturnim različitostima50 (Vijeće Evrope, 2000) naglašava

potrebu razvijanja strategija koje će osigurati poštivanje i izražavanje svih

oblika kulturnih različitosti, kao poseban izazov u uvjetima globalizacije.

Okvirna konvencija o vrijednosti kulturnog naslijeđa za društvo51

(Vijeće Europe, Faro, 2005), pruža okvir za djelovanje usmjereno na ulogu

kulturnog naslijeđa u izgradnji mirnog i demokratskog društva, u procesu

održivog razvoja i promicanje kulturne raznolikosti i poziva na razvijanje

individualne i kolektivne odgovornosti prema kulturnom naslijeđu.

Formalizacija preporuka konvencija provodi se kroz programe Vijeća

Evrope i Evropske komisije. Jedan od takvih programa je Integrirana

rehabilitacija naslijeđa Regionalnog programa za zemlje jugoistočne Evrope

(2003-2010), kasnije prerastao u Ljubljana proces, a koji je ostvario veliki

doprinos na prepoznavanju vrijednosti bosanskohercegovačkog naslijeđa u

kreiranju kulturne raznolikosti evropskog identiteta i njihovom integriranju u

razvoj lokalnih zajednica. Projekat se provodio pod sloganom „Naša kulturna

49 Council of Europe (1954) European Convention on Culture. kons.gov.ba/ Zakonski_okvir/

Konvencije/ default.aspx?id=5581&langTag=en-US 50 Council of Europe (2000) Declaration of the Committee of Ministers on cultural diversity

https://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_t_gats_coe_decl_cultural_diversity_071200_tcm6-4311.pdf

51 Council of Europe (2005) Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680083746

https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680083746



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

34

različitost nas ujedinjuje“. Kulturnom naslijeđu pripisan je glavni značaj u

izgradnji evropskog identiteta utemeljenog na jedinstvu i poštivanju različitosti.

Razvijeni su instrumenti koji mogu doprinijeti boljem očuvanju naslijeđa u

zemljama jugoistočne Evrope, a samim time i očuvanju evropskog identiteta.

Jedan takav instrument je i prioritetna lista intervencija koja uključuje kulturna

dobra od posebnog značaja za evropsko naslijeđe. Bosanskohercegovačko

naslijeđe zastupljeno je sa preko 20 nacionalnih spomenika koji ilustriraju

bogatstvo i raznolikost tradicija i ljudi. Na ovom popisu prihvaćeni su i

spomenici razoreni u ratu, kao mjesta i ostaci, sa zahtjevom za njihovu

rehabilitaciju. Kroz primjenu metodologija za izradu tehničkih procjena, studija

izvodljivosti i biznis planova svi spomenici sa ove liste su privukli fondove u

zemlji i strane donacije, te su restaurirani ili rekonstruisani, zavisno od potreba

i integrirani u razvoj lokalnih zajednica.52 (Slika 4)

I na globalnom nivou njeguju se i štite vrijednosti jedinstva u pluralitetu

kulturnih identiteta kroz paradigmu naslijeđa. Kulturnom dobru, kroz koncept

Švjetskog naslijeđa priznaju se univerzalne vrijednosti od značaja za

čovječanstvo.

Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (UNEŠCO,

1972) uspostavila je koncept sistema zaštite na nacionalnoj i međunarodnoj

razini. Obveza države članice na čijem se teritoriju nalazi predmet dobra je

osigurati sve uvjete za zaštitu i očuvanje dobra za sljedeće generacije.Teritorij

države ostaje bitan činilac u provođenju globalnog pravnog sistema zaštite

naslijeđa. Konvencija zastupa koncept zajedničkog naslijeđa od izuzetne

univerzalne vrijednosti za čovječanstvo.53

Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih različitosti

(UNEŠCO, 2005) predstavlja okvir za jačanje međudržavne saradnje i

solidarnosti u duhu partnerstva, posebno u cilju poboljšanja sposobnosti

zemalja u razvoju da zaštite i promoviraju raznolikost kulturnih iskaza i

potvrđivanju važnosti veza između kulture i razvoja. Konvencija zastupa

stajalište da kulturna raznolikost stvara bogat i raznovrstan svijet, povećava

mogućnost izbora i obogaćuje ljudske potencijale i vrijednosti, zbog čega je

pokretač održivog razvoja zajednica, naroda i država54.

52 Mulalić Handan, M. (2009) „Integrirana rehabilitacija naslijeđa: Pomoć u upravljanju naslijeđem Bosne i Hercegovine“, Baština V. Šarajevo: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika: 65-100

53 UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf

54 UNESCO (2005) Convention on the Protection and Promotion of the Diversity of Cultural Expresions http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001429/142919e.pdf


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

35

I na globalnom nivou univerzalne vrijednosti bosanskohercegovačkog

naslijeđa su prepoznate kao doprinos kredibilitetu Liste svjetskog naslijeđa.

Štatus svjetskog naslijeđa uživaju: Područje Štarog mosta u Štarom gradu

Mostara, Most Mehmed-paše Šokolovića u Višegradu i 28 nekropola sa stećcima

kao jedinstveno dobro na teritoriju Bosne I Hercegovine (20) i današnjih

susjednih država. (Šlika 5)

ZAKLJUČAK

Šredstva i prakse koje doprinose afirmaciji uloge kulturnog naslijeđa u

očuvanju pluralnih kolektivnih identiteta i njihovom povezivanju u identitet

države Bosne i Hercegovine, proizašle iz Aneksa 8, rada Komisije i

međunarodnih preporuka su:

- Aneks 8 doprinosi: izgradnji povjerenja javnosti u sistem zaštite naslijeđa,

demokratizaciji procesa proglašenja nacionalnih spomenika i identifikaciji

kolektivnih identiteta sa naslijeđem kroz koncept nacionalnog spomenika.

-Štručno i naučno utemeljena procjena vrijednosti, uz pomoć Kriterija za

proglašenje dobra nacionalnim spomenikom i međunarodnih smjernica,

doprinosi razumijevanju značaja dobra i omogućava identifikaciju ljudi sa tim

dobrom po raznim osnovama.

- Nacionalni spomenici, uz pravilnu zaštitu i upravljanje, predstavljaju sredstvo

u povezivanju pluralnih identiteta pri čemu je teritorija i država medij. Iako

vrijednosti naslijeđa prevazilaze grupne identitete i državne granice, teritorij i

država ostaju primaran garant njihove zaštite i na globalnom nivou.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

36

PRILOZI

Slika 1 – Vijećnica – Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu

Slika 2 – Dijagram procjene vrjednosti


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

37

Slika 3 – Primjer vrjednovanja i identifikacije identiteta – Jevrejsko groblje u Tuzli


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

38

Slika 4 – Prioritetna lista intervencija


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

39

Slika 5 – Stari most u Mostaru


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

40

BIBLIOGRAFIJA

Ashworth, G.J., Graham, B. and Tunbridge, J.E. (2007) Pluralising Pasts. London:

Pluto Press

Council of Europe (1954) European Convention on Culture.

kons.gov.ba/Zakonski_okvir/Konvencije/default.aspx?id=5581&langTag=en-

US

Council of Europe (2000) Declaration of the Committee of Ministers on cultural

diversity

https://www.ebu.ch/CMSimages/en/leg_t_gats_coe_decl_cultural_diversity_07

1200_tcm6-4311.pdf

Council of Europe (2005) Framework Convention on the Value of Cultural

Heritage for Society

https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent

?documentId=0900001680083746

Council of Europe (2010) Heritage Assessment Report for Bosnia and

Herzegovina. Strasbourg: Council of Europe

Council of Europe (2012) Smernice za kulturno nasleđe: Tehnički instrumenti za

zaštitu i upravljanje nasleđem. Strasbourg: Council of Europe

Duncan, J.Š. and Duncan , N.G. (2004) „Culture unbound“, Environment and

Planning A 36: 391-403

English Heritage (2008) Conservation Principles - Policies and Guidance for the

Sustainable Management of the Historic Environment. London; English Heritage

Erikson, E. H. (1974). Dimensions of a New Identity. Jefferson Lectures in the

Humanities. New York: W. W. Norton & Company

Flint, C. (2004) „Introduction: spaces of hate: geographies of discrimination and

intolerance in the U.Š.A.“, in C.Flint (ed.), Spaces of Hate: Geographies of

Discrimination and Intolerance in the U.S.A. New York City: Routledge: 1-20

Forrest,C. (2011) International Law and the protection of Cultural Heritage.

P.403. Routledge.

Graham, B., Ashworth, G.J. and Tunbridge, J.E. (2000) A Geography of

Heritage:Power, Culture and Economy. London: Arnold

International Criminal Court (1998-2002) Roma Statute of the ICC.

http://www.icc-cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-

0a655eb30e160“rome_statute_english.pdf

Howard, P. (2003) Heritage Menagement, Interpretation, Identity. New York:

Continum

ICOMOS (1994) The Nara document on authenticity.



http://www.icc-cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-0a655eb30e160

http://www.icc-cpi.int/nr/rdonlyres/ea9aeff-5752-4f84-be94-0a655eb30e160


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

41

https://www.icomos.org/charters/nara-e.pdf;

ICOMOS (2014) Nara + 20: on heritage practices, cultural values and the concept

of authenticity. https://www.japan-icomos.org/pdf/nara20_final_eng.pdf

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (2002) Kriteriji za donošenje

odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom („Šlužbeni glasnik BiH” br.

33/02 i 15/03)

Zakon o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika (Šlužbeni

Glasnik FBIH br. 2/02, 27/02, 6/04, 51/07).

Zakon o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika

(Šlužbene novine RŠ br. 9/02, 70/06 i 64/08).

Zakon o implementaciji odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika

(Šlužbene novine Brćko Distrikta BiH br. 2/02, 19/07)

Mulalić Handan, M. (2009) „Integrirana rehabilitacija naslijeđa: Pomoć u

upravljanju naslijeđem Bosne i Hercegovine“, Baština V. Sarajevo: Komisija za

očuvanje nacionalnih spomenika: 65-100

Nora, P. (1996-1998) Realms of Memory I-III. New York City: Columbia

University Press.

Office of the High Representative (1995) „Annex 8: Agreement on Commission

to Preserve National Monuments“ The General Framework Agreement for Peace

in Bosnia and Herzegovina. https://www.osce.org/bih/126173?download=true

Paasi, A. (2003) „Region and Place: regional identity in question“, Progress in

Human Geography 27: 475-85.

Sheppard, B.,Janoske, M. and Liu, B. (2012) „Understanding Risk

Communication Theory: A Guide for Emergency Managers and

Communicators“, Report to Human Factors/Behavioral Sciences. Division,

Science and Technology Directorate, U.S. Department of Homeland Security.

College Park, MD:START

Walasek, H. (2015) Bosnia and Destruction of Cultural Heritage. Brian Graham

(ed.), School of Environmental Sciences, University of Ulster, UK

Wells, Jeremy C. (2014) „A Methodological Franework for Assessing the „Špirit

and Feelings“ of World Heritage properties“, World Heritage and National

Registers – Stewardship in perspective. New Brunswick (USA) and London (UK):

Transaction Publishers.

UNESCO (1954) Hague Convention for the Protection of Cultural Property in the

Event of Armed Conflict.

http://www.unesco.org/new/en/culture/themes/armed-conflict-and-

heritage/convention-and-protocols/1954-hague-convention/

UNESCO (1970) Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit

Import, Export and Transfer of Ownership of Cultural Property.



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

42

www.unesco.org/new/en/culture/themes/illicit-trafficking-of-cultural-

property/1970-convention/

UNESCO (1972) Convention Concerning the Protection of the World Cultural and

Natural Heritage. https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf

UNESCO (2001) Univerzalna deklaracija o kulturnom diverzitetu.

www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CLT/diversity/pdf/declar

ation_cultural_diversity_hr.pdf

UNESCO (2005) Convention on the Protection and Promotion of the Diversity of

Cultural Expresions

http://unesdoc.unesco.org/images/0014/001429/142919e.pdf

UNESCO WHC ( 2015) Operativni vodič za provedbu Konvencije za zaštitu

svjetskog naslijeđa

Web stranice

http://www.

balkans.aljazeera.net/search?keywords=goran+mojevi%C4%87&=%3Cspan+cl

ass+%3D+%22search-name+hidden-

xs%22%3EPretraga%3C%2Fspan%3E%3Ci+class%3D%22search-

icon+visible-xs%22%3E%3C%2Fi%3E

http://www. icom-oesterreich.at/news/un-security-council-adopts-historic-

resolution-protection-heritage

USE OF HERITAGE IN CREATING AND MANAGING IDENTITIES:

BOSNIA AND HERZEGOVINA

Abstract: The aim of the paper is to identify and analyze the contribution of

Annex 8 of the Dayton Peace Agreement and the work of the Commission to

Preserve National Monuments in affirmation of the role of cultural heritage in

preserving collective identities and their linking to the identity of the state of

Bosnia and Herzegovina as a plural society.

Keywords: heritage, identity, plurality

https://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf

http://www/

http://www/


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

43

Mr. sc. Mirzah FOČO, dipl. ing. arh.

Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH

RAD KOMISIJE ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA BIH -

IMPLEMENTACIJA ANEKSA VIII OKVIRNOG SPORAZUMA ZA

MIR U BIH

Apstrakt: Shvatajući važnost kulturnog naslijeđa u postratnim procesima,

međunarodna zajednica je u Dejtonskom mirovnom planu za BiH, posvetila

poseban aneks koji uređuje zaštitu i rehabilitaciju kulturnog naslijeđa – Aneks 8,

kojim je propisano formiranje i rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika,

nezavisne, stručne institucije Bosne i Hercegovine. Komisija donosi odluke o

proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim spomenikom te obavlja

poslove međunarodne saradnje u oblasti zaštite nacionalnih spomenika.Osim

toga Komisija je implementirala Ili implementira veliki broj projekata zaštite, uz

suradnju sa međunarodnim organizacijama I ambasadama stranih država

akreditovanih u Sarajevu. Za svoj predani rad, Komisija je primila nagradu

Evropske Unije / Evropa Nostra nagradu u 2011. godini i ocijenjena za najbolju

evropsku instituciju. Nagrada Evropske unije za kulturno naslijeđe/Europa

Nostra predstavlja jedno od najznačajnijih priznanja za očuvanje naslijeđa u

svijetu. U radu, koji je rađen u formi izvještaja je dat kratak presjek aktivnosti

koje je Komisija implementirala u dosadašnjem periodu.

Ključne riječi: Aneks VIII, Baedeker raid, Komisija, nacionalni spomenik,Kriteriji,

odluke o proglašenju projekti zaštite, rehabilitacija, UNESCO, Zaštita spomenika,

1. UVOD

Namjerno uništavanje kulturnog naslijeđa ogromnih razmjera u Bosni i

Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, tokom postjugoslovenskih ratova od 1991.

do 1999. predstavlja najgori primjer razaranja kulturne baštine u Evropi od

Drugog svjetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tokom


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

44

nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički

homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba. Bosna i

Hercegovina je posebno teško pogođena. Švijet je osudio uništavanje kulturnog

naslijeđa, posebno u urbanim sredinama, ali je do najvećeg razaranja došlo u

velikim dijelovima ruralnih područja koja su etnički očišćena. Gotovo nikad to

nije bila kolateralna šteta, nuspojava vojnog djelovanja. Napadi na kulturne i

vjerske objekte su u većini slučajeva izvedeni s predumišljajem, sistematski i

daleko od linije fronta. Pratila su ih zvjerstva nad ciljanim grupama

stanovništva1. Iako nema verificirane evidencije oštećenih ili uništenih dobara,

na osnovu izvještaja institucija kulture, vlasnika dobara i lokalnih zajednica,

okvirno se može reći da je potpuno uništeno, teško oštećeno ili oštećeno, preko

70 % kulturnih dobara. Prema podacima Zavoda za zaštitu kulturno

historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, tokom rata u BiH srušeno je ili uništeno

2771 kulturno dobro, od čega je 713 potpuno razorenih pa do 554 dobra koja

su zapaljena ili neupotrebljiva2.

Šhvatajući važnost kulturnog naslijeđa u procesima povratka raseljenih

lica i kasnijoj integraciji društva i postratnom oporavku, međunarodna

zajednica je u mirovnom planu za BiH, posvetila poseban aneks koji uređuje

zaštitu i rehabilitaciju kulturnog naslijeđa – Aneks 8, kojim je propisano

formiranje i rad Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Ovo je po prvi

puta, iako je kulturno naslijeđe i u ranijim ratovima bilo ciljem neprijateljskih

strana (primjer razaranja historijskih zona Njemačkih gradova, napadi na

britanske gradove tzv. Baedeker raid i dr.) da je prepoznat značaj kulturnog

naslijeđa kao alata za implementaciju mira, i da se u jedan mirovni sporazum

uvrsti njegova obnova i zaštita kroz formiranje Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika.

2. KOMISIJA ZA OČUVANJE NACIONALNIH SPOMENIKA

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je nezavisna institucija

Bosne i Hercegovine uspostavljena na osnovu Aneksa 8. Općeg okvirnog

sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Odluke o Komisiji za očuvanje

nacionalnih spomenika koju je donijelo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Komisija sjedište ima u Šarajevu, a od 2018. ima otvorene terenske kancelarije

1 Helen Walasek, Bosna i razaranje kulturnog naslijeđa, Ashgate 2015 2 Ove izvještaje potrebno je uzeti sa rezervom jer su često pripremani na osnovu usmenih svjedočenja preživjelih prognanih osoba, jer u toku njihove pripreme nije bio moguć fizički pristup dobrima radi ratnih dešavanja.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

45

u Banjoj Luci i Mostaru.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, donijelo je Odluku o imenovanju

članova Komisije prema kojoj Komisiju sačinjavaju tri domaća člana: prof. dr.

Amir Pašić, Radoje Vidović i Goran Milojević. Štručne i administrativne poslove

obavlja Šekretarijat, koji sačinjava stručno i kompetentno osoblje, i to za:

arheološko naslijeđe, graditeljsko naslijeđe, cjeline graditeljskog naslijeđa i

kulturne krajolike, pokretno naslijeđe, pravne poslove, međunarodno pravo,

informativno-dokumentacione poslove, finansijske i administrativno-tehničke

poslove. Rukovodilac Šekretarijata je izvršni dužnosnik, a to je u ovoma

mandatu ma sc. Mirzah Fočo. Na osnovu ovlašćenja iz Aneksa 8., Komisija

donosi odluke o proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim

spomenikom te obavlja poslove međunarodne saradnje u oblasti zaštite

nacionalnih spomenika.

2.1. Donošenje odluka o proglašenju nacionalnim spomenicima

Postupak za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom pokreće se na

osnovu prijedloga za utvrđivanje dobra nacionalnim spomenikom. Komisija je

utvrdila jedinstvenu formu peticije prema vrsti dobra. Peticiju može podnijeti

bilo koje pravno ili fizičko lice u Bosni i Hercegovini uz prilaganje obavezne

dokumentacije. U periodu od marta 2002. godine do sredine 2018. godine

Komisiji je upućeno 1600 peticija, te preko 40 000 ostalih dopisa, zahtjeva i

podnesaka koji su rješavani u skladu sa ovlaštenjima Komisije utvrđenim

zakonom i općim aktima Komisije. Na osnovu ovlaštenja iz Aneksa 8. Komisija

donosi odluke o proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim

spomenikom, primjenjujući Pravilnik o kriterijima vrednovanja dobara, podjeli

po predmetu pravne zaštite i postupku kategorizacije nacionalnih spomenika

(«Sl. glasnik BiH» broj 47/18).

U periodu od marta 2002. godine, kada je konstituisana, do sredine

2018. godine Komisija je proglasila ukupno 858 dobara nacionalnim

spomenicima, sa teritorija FBiH (612) RŠ (235) i Brčko Distrikta (11)3 .Za

3 Proglašeni, prema vrsti spomenika (zaključno sa 23. sjednicom): pokretna dobra: 32, historijski

spomenici/građevine 197, arheološki spomenik 1 - mjesto i ostaci spomenika ili cjeline 30 - historijska područja 185 - historijska gradska područja 5 - arheološka područja/lokaliteti 72 (od toga 1 brisan) - graditeljske cjeline 260 - stambeno-graditeljske cjeline 14 - ambijentalne cjeline 3 - industrijsko naslijeđe 3 - prirodno-graditeljska cjelina 11


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

46

dobra koja ne ispunjavaju Kriterije o proglašenju dobara nacionalnim

spomenikom, Komisija donosi odluku kojom se utvrđuje da predloženo dobro

ne ispunjava te kriterije. U periodu od marta 2002. godine do 2018. godine

Komisija je donijela ukupno 194. odluke kojima se odbija prijedlog za

proglašenje dobra.

2.1.1. Implementacija odluka Komisije – obilježavanje nacionalnih

spomenika

Nakon što Komisija donese odluku o proglašenju dobra nacionalnim

spomenikom, njegovo oštećenje predstavlja krivično djelo, te u skladu sa

propisima postoji obaveza da se postavi javno obavještenje o toj odluci. U

skladu s tim, Komisija vrši tehničku pripremu informacione table sa natpisom

da je spomenik pod zaštitom države i sa osnovnim podacima o spomeniku. Š

obzirom na to da je Komisija od svog konstituisanja proglasila ukupno 858

dobara nacionalnim spomenicima, a pošto u budžetu ne postoje sredstva za ovu

namjenu, aktivnost se pokušava implementirati kroz razne projekte i donacije.

U periodu od marta 2002. do 2018. godine urađeno je preko 400 informativnih

tabli.

2.1.2. Izdavanje stručnih mišljenja na projekte rehabilitacije

nacionalnih spomenika

U periodu od marta 2002. do sredine 2018. godine Komisija je, na

zahtjev institucija Vlada FBiH i RŠ, te Vlade Brčko Distrikta BiH, izdala preko

300 stručnih mišljenja na projektnu dokumentaciju za izvođenje radova na


2.2. Lista ugroženih spomenika

Komisija je uspostavila Listu ugroženih nacionalnih spomenika za koje

je neophodno provesti hitne mjere zaštite kako bi se spriječilo njihovo potpuno

uništenje, a u cilju usmjeravanja pažnje svih odgovornih entitetskih i državnih

tijela uprave, ali i mogućih donatora i investitora na one slučajeve nacionalnih

spomenika kojima prijeti nestanak ukoliko odmah ne budu poduzete

neophodne aktivnosti za njihovo spašavanje. Kriteriji za utvrđivanje

najugroženijih spomenika su:

- prirodno i historijsko područje 4 - kulturni pejsaž 13 - grobljanske cjeline 25 - grupa spomenika/građevina 2 - spomenička cjelina 1


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

47

- Špomenik nije bio potpuno srušen u toku rata, tako da je integritet dobra

moguće očuvati zahvatima koji su priznati u nauci;

- Spomenik predstavlja rijedak ili jedinstven primjerak određenog tipa ili

stila;

- Spomenik ima izrazito veliku vrijednost;

- Špomenik ima veliki značaj za obnovu građanskog povjerenja i za

implementaciju mirovnog sporazuma u Bosni i Herecgovini;

- Opasnost uzrokovana ljudskim djelovanjem ili djelovanjem prirode

predstavlja prijetnju da spomenik izgubi svoja najznačajnija svojstva ili da u

potpunosti nestane.

U periodu od uspostavljanja Liste do kraja 2018. godine na Listu su

uvrštena 83 najugroženija spomenika. Komisija je uspostavila sistem praćenja

stanja i aktivnosti vezanih za ugrožene spomenike sa Liste, na osnovu

utvrđenih indikatora. Na osnovu rezultata provedenog monitoringa, Komisija

poduzima i predlaže aktivnosti nadležnim institucijama na otklanjanju i

ublažavanju faktora koji ugrožavaju spomenik. Od vlada entiteta i nadležnih

organa Komisija je zatražila da preduzmu sve neophodne mjere iz njihove

nadležnosti s ciljem zaštite ugroženih spomenika. O stanju ugroženih

spomenika i poduzetim aktivnostima Komisija redovno obavještava javnost

putem konferencija za štampu.

2.3. Projekti Komisije

U sklopu svojih aktivnosti Komisija priprema projektne aplikacije za

projekte fizičke zaštite nacionalnih spomenika, učestvuje kao partner u

međunarodnim projektima i implementira projekte čiji cilj je zaštita i promocija

BiH nasljeđa.

2.3.1. Projekti zaštite nacionalnih spomenika

Za nacionalne spomenike koji se nalaze na Listi ugroženih spomenika i

Prioritetnoj listi intervencija Vijeća Evrope (Projekat Integrisane rehabilitacije

naslijeđa Regionalnog programa za jugoistočnu Evropu) Komisija se obratila

zahtjevom za finansijsku podršku međunarodnim institucijama, kao i vlastima u

Bosni i Hercegovini na svim nivoima. Aktivnosti na ovim projektima provode

se prema ugovorenim zahtjevima donatora, a u skladu sa zakonskim propisima

u BiH. Ove aktivnosti započele su 2003 godine i Komisija je do 2018. godine

pripremila ukupno 95 projektnih aplikacija, što iznosi približno 6 godišnje. Od

ukupnog broja predatih aplikacija odobreno je njih 70.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

48

2.3.2. Projekat HEREIN

Projekat uspostavljanja evropske mreže o kulturnom naslijeđu

(EUROPEAN HERITAGE NETWORK - HEREIN) pokrenulo je Vijeće Evrope 1999.

godine i neograničenog je trajanja. Projekat okuplja tijela državne uprave

evropskih zemalja zadužena za zaštitu kulturnog naslijeđa (do sada su

uključene 43 evropske zemlje). Bosna i Hercegovina se uključila u Projekat

2005. godine. Ciljevi projekta su olakšati pristup kulturnom naslijeđu i

informacijama o naslijeđu uz pomoć savremene informacijske tehnologije i

osigurati stalni interaktivni informacijski sistem o kulturnom naslijeđu

namijenjen kako upravnim tijelima, stručnjacima i ostalim sudionicima u

djelatnostima zaštite kulturnog naslijeđa, tako i najširoj javnosti.Od kada je

pristupila projektu, Bosna i Hercegovina sudjeluje na godišnjim sastancima i

obukama vezano za projekat. Urađen je prijedlog HEREIN 2 nacionalnog

izvještaja, a pristupilo se unosu i ažuriranju informacija u HEREIN 3 „on-

line“ bazu podataka što je proces koji traje i zahtjeva kontinuiran rad na

projektu.

2.4. Kandidatura nacionalnih spomenika za upis na listu svjetske

baštine (UNESCO)

Komisija je donijela odluke o nominaciji 4 spomenika za upis na Listu

svjetske baštine UNESCO-a:

- Štari most u Mostaru (upisan na Listu svjetske baštine);

- Nominacija mosta Mehmed-paše Šokolovića u Višegradu (upisan na Listu

svjetske baštine);

- Nominacija stare gradske jezgre Jajca (Nominacioni fajl dostavljen UNESCO-

u 31.01.2007. godine);

- Nominacija nekropola sa stećcima za upis na Listu svjetske baštine UNEŠCO-

a (upisan na Listu svjetske baštine).

Komisija je pripremila nominacije za upis 7 dobara na Privremenu listu

svjetske baštine kako slijedi:

1. Historijsko urbano područje Štolac;

2. Historijsko urbano područje Blagaj;

3. Prirodno i historijsko područje Blidinje;

4. Historijsko urbano područje Počitelj;

5. Prirodno i historijsko područje Zavale i Vjetrenice;

6. Historijsko gradsko područje Jajca;

7. Štećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici.

Šaradnici Komisije učestvovali su u pripremi teksta za Jevrejsko groblje

u Šarajevu za upis na Privremenu listu svjetske baštine. Aktivnosti pripreme je


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

49

vodio Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i

sporta.

3. SARADNJA SA INSTITUCIJAMA I TIJELIMA NADLEŽNIM ZA

IMPLEMENTACIJU ANEKSA 8.

Komisija je uspostavila saradnju sa stranim i nadležnim institucijama i

tijelima Bosne i Hercegovine, entiteta, Distrikta Brčko, gradova, kantona i

općina o pitanjima značajnim za rad Komisije, a u skladu sa Zakonom o

provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika kojim je, između

ostalog, propisana obavezna saradnja organa i institucija na svim nivoima vlasti

sa Komisijom. Uspostavljena je i saradnja sa institucijama specijalizovanim za

određene oblasti čiji je rad od značaja za rad Komisije (npr. sa Geodetskim

zavodom FBiH radi osiguranja dokumentacije za rad Komisije, sa Državnim

centrom za deminiranje radi osiguranja mapa sa oznakama miniranih područja.

Kantonalnim zavodima za zaštitu spomenika, Entitetskim zavodima i dr.). U

periodu od marta 2002. do 2018. godine realizirani su brojni sastanci sa

predstavnicima nadležnih organa na svim nivoima državne vlasti,

predstavnicima institucija nadležnih za zaštitu kulturnog naslijeđa Bosne i

Hercegovine, predstavnicima vjerskih zajednica, međunarodnih organizacija i

drugih institucija i pojedinaca s ciljem uspostavljanja ili unapređenja saradnje

Komisije sa navedenim subjektima u postupku donošenja i implementacije

odluka Komisije, osiguravanja sredstava za provođenje mjera zaštite

nacionalnih spomenika u entitetskim budžetima i sredstava za rad Komisije, te

rješavanja problema koji su usporavali i otežavali implementaciju Aneksa 8. i

Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Osim toga Predstavnici Komisije učestvuju u radu :

- Komiteta za svjetsku baštinu UNEŠCO-a

- Međudržavnog koordinacionog tijela za implementaciju Plana upravljanja za

stećke

- Državnog i entitetskog koordinacionog tijela za implementaciju Plana

upravljanja

- Škupštine zemalja potpisnica Konvencije o mjerama za zabranu i

sprečavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih

dobara.

4. JAVNOST RAD

Komisija redovno izvještava javnost o svom radu, donesenim odlukama,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

50

zaključcima i stavovima. Javnost rada Komisije ostvaruje se putem redovnih

konferencija za medije, objavljivanjem odluka u službenim glasilima BiH i

entiteta na čijem području se nalazi nacionalni spomenik, objavljivanjem akata i

informacija o radu Komisije na službenoj web-stranici Komisije

(www.kons.gov.ba), postupanjem po Zakonu o slobodi pristupa informacijama

Bosne i Hercegovine, te dostupnošću i mogućnošću korištenja postojeće

dokumentacije o nacionalnim spomenicima BiH stručnoj javnosti. Na web-

stranici Komisije (www.kons.gov.ba), daju se informacije koje se odnose na:

organizaciju i rad Komisije (zakonski okvir, interni akti Komisije, podaci o

članovima Komisije i Šekretarijatu), informacije o nacionalnim spomenicima

(odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima sa obrazloženjem i

fotografijama, lista peticija, podaci i fotografije o naslijeđu u opasnosti i

radovima na zaštiti spomenika i dr.), aktivnosti Komisije (sjednice, posjete

općinama, saradnja sa nadležnim organima i institucijama, saopćenja za medije,

aktuelnosti i dr.) i dr.

U okviru kampanja s ciljem podizanja svijesti o značaju naslijeđa,

Komisija je realizovala brojne multimedijalne prezentacije i izložbe nacionalnih

spomenika i ugroženog naslijeđa u proteklih deset godina kako u Bosni i

Hercegovini, tako i u inozemstvu. U toku 2006. godine, a u saradnji s

Američkom ambasadom u Bosni i Hercegovini, pokrenut je novi vid kampanje

za zaštitu naslijeđa pod nazivom „Moja Bosna i Hercegovina – moje

naslijeđe“. Aktivnosti kampanje se, uglavnom, provode u okviru

implementacije projekata zaštite nacionalnih spomenika koji se finansiraju iz

Specijalnog fonda ambasadora SAD-a. Primarni ciljevi projekta „Moja Bosna i

Hercegovina – moje naslijeđe“ su podizanje svijesti djece osnovnih škola o

značaju kulturno-historijskog naslijeđa i poticanje odgovornosti za njegovo

očuvanje, a kroz isticanje bogatstva i jedinstvenosti bosanskohercegovačke

tradicije i kulture, te činjenicu da je kulturno naslijeđe unikatno, nezamjenljivo i

sastavni dio našeg identiteta.Kroz projektne aktivnosti, kao što su predavanja u

školama i na lokalitetima nacionalnih spomenika, djeca stiču i usavršavaju

znanja o kulturnome naslijeđu, sa fokusom na stare gradove, arhitekturu,

umjetnička djela, zanate, usmena predanja i dr. U projekat su pored osnovnih

škola, uključene i pojedine galerije, zavičajni muzeji te Centar za djecu sa

posebnim potrebama. Do 2018. godine u projekat je bilo uključeno preko 3500

djece iz preko 50 osnovnih škola iz Banja Luke, Berkovića, Bosanskog Petrovca,

Foče, Han Bile, Jajca, Livna, Mostara, Prače, Šarajeva, Štoca, Šipova, Tarčina,

Travnika, Trebinja i Ustikoline.

Komisija je tokom 2003. godine pokrenula kampanju za zaštitu

ugroženih spomenika s ciljem edukacije o važnosti naslijeđa za očuvanje

http://www.kons.gov.ba/



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

51

identiteta Bosne i Hercegovine, i osiguranja novčanih sredstava, putem donacija

za njihovu rehabilitaciju. U okviru kampanje za zaštitu ugroženog naslijeđa, od

2003. godine, pod nazivom „Kulturno pamćenje – blago koje

nestaje“ upriličene su brojne izložbe koje se sastoje od videoprezentacije i

izložbenih panoa nacionalnih spomenika i ugroženih spomenika sa

fotografijama i tekstom sa osnovnim informacijama o spomeniku. Do sada je

izložba „Kulturno pamćenje – blago koje nestaje“ bila postavljena u sjedištu

Svjetske banke u Washington-u, Barceloni, Istanbulu, Beogradu, te na

području Bosne i Hercegovine. Komisija u svom sastavu ima Biblioteku i

dokumentacioni centar (BDC) koji je zadužen za prikupljanje, obradu i čuvanje

dokumentacije o nacionalnim spomenicima BiH. Centar je namjenjen

prvenstveno saradnicima Komisije, zatim studentima, magistrantima,

doktorantima kao i istraživačima u oblasti naslijeđa. Ustrojstvo centra bazirano

je na dva usko povezana dijela – bibliotečkom i dokumentacionom. Bibliotečki

dio čini bogat fond od 2 500 jedinica knjižne građe iz oblasti arhitekture,

umjetnosti, historije, menadžmenta u naslijeđu, arheologije, etnologije i pravne

zaštite. U toku je završetak popune baze podataka o spomenicima koja će do

kraja 2019. godine biti na raspolaganju svim korisnicima.

NAGRADE I PRIZNANJA ZA RAD KOMISIJE OHR izravno prati implementaciju Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma

za mir u Bosni i Hercegovini i više puta je pohvalio Komisiju za postignute

rezultate. Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika 2004. godine uručena je

Povelja za doprinos u očuvanju i obnovi kulturno-historijskog naslijeđa, koju joj

je dodijelilo Ministarstvo kulture i sporta Vlade FBiH.

Komisija je primila nagradu Evropske Unije / Evropa Nostra nagradu za

predani rad na zaštiti kulturnog naslijeđa u 2011. godini i ocijenjena za najbolju

evropsku instituciju. Nagrada se dodjeljuje pojedincu ili organizaciji čiji

doprinos zaštiti kulturnog naslijeđa u kontinuiranom radu iskazuje izvrsnost u

zaštiti, restauraciji i unapređenju kulturnog naslijeđa i postavlja izvanredne

standarde na polju zaštite naslijeđa u Evropi. Nagrada Evropske unije za

kulturno naslijeđe/Europa Nostra predstavlja jedno od najznačajnijih

priznanja za očuvanje naslijeđa u svijetu.

Komisija je dobitnik Bronzane medalje stručnjaka Fondacije Romualdo

Del Bianco za doprinos u promociji karakterističnih kulturnih izričaja iz

različitih mjesta kao i interkulturalni dijalog, Firenca od 02. do 05. marta 2012.

godine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

52

DALJE AKTIVNOSTI

Komisiju u narednom periodu očekuje intenziviranje rada na rješavanju

peticija i statusa dobara koja se nalaze na Privremenoj listi. Samo u toku ove

godine riješeno je preko 200 ovakvih predmeta. U toku je monitoring stanja

nacionalnih spomenika, utvrđivanje stepena ispunjenja propisanih mjera

zaštite, te prijedlog novih rješenja u skladu sa rezultatima. Akcenat je na

velikim gradskim centrima, koji su ugroženi nekontroliranom gradnjom, te

prostorima sa vrijednom vernakularnom arhitekturom, nekropolama sa

stećcima, koji su kao fenomen proglašeni dobrom svjetskog naslijeđa, te

kulturnim i gradskim pejsažima. U narednom periodu za očekivati je nastavak

aktivnosti na prikupljanju donacija i implementaciji projekata restauracije.

WORK OF THE COMMISSION FOR THE PRESERVATION OF NATIONAL MONUMENTS OF BIH - IMPLEMENTATION OF ANNEX VIII OF THE

FRAMEWORK AGREEMENT FOR PEACE IN BIH Abstract: Recognizing the importance of cultural heritage in post-war processes, the international community devoted a special annex to the Dayton Peace Plan for BiH, which regulates the protection and rehabilitation of cultural heritage - Annex 8, which prescribes the establishment and operation of the Commission for the Preservation of National Monuments, independent, professional institution of Bosnia and Herzegovina. The Commission makes decisions on the designation of movable and immovable property as a national monument and performs international cooperation activities in the field of the protection of national monuments. In addition, the Commission has implemented or implementing a large number of protection projects, in cooperation with international organizations and embassies of foreign countries accredited in Sarajevo. For its dedicated work, the Commission received the European Union / Europe Award Nostra Award in 2011 and is rated as the best European institution. The European Union's Cultural Heritage Award / Europa Nostra is one of the most important awards for the preservation of the heritage in the world. The paper, which was made in the form of a report, gave a brief section of the activities implemented by the Commission in the past period. Keywords: Annex VIII, Baedeker raid, Commission, National Monument, Criteria, Decisions on Proclamation, Projects of Protection, Rehabilitation, UNESCO, Protection of Monuments


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

53

Prof. dr. Anita PETROVIĆ

Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

OTVORENA PITANJA PRAVNE ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE

U BOSNI I HERCEGOVINI

Apstrakt: U ovom radu iznesena su određena opažanja o stanju zaštite i očuvanja

dobara kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, posebno imajući u vidu pravni

okvir. Pravni okvir zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini je fragmentaran

i nekonzistentan iz razloga što isključivu nadležnost za regulaciju odnosa

povodom zaštite i korištenja kulturnih i prirodnih dobara nije u nadležnosti

države, već je to u nadležnost entiteta, odnosno kantona. Rascjepkanost pravnog

okvira odražava se i na institucionalnu arhitekturu, jer ako ne postoje posebni

subjekti nositelji zaštite kulturnih i prirodih dobara baštine automatski ne postoje

ni adekvatni mehanizmi za uspostavljanje mjera zaštite kulturne baštine s ciljem

osiguranja njezine održivosti što podrazumijeva: identificiranje, dokumentiranje,

istraživanje, održavanje, zaštitu, korištenje kao i promoviranja njezine

vrijednosti.

Ključne riječi: kulturna baština, pravni okvir, dobra nasljeđa.

UVOD

Kulturna baština predstavlja univerzalnu vrijednost trajno utkanu u

indentitet svakog pojedinca, zajednice, naroda i društva. To je bitna odrednica

svih nas. Kulturna baština svjedočanstvo je ranijeg postojanja, ali i odrednica

daljeg razvoja. Dobra kulturne baštine nisu samo nijemi podsjetnik prošlosti,

čijom se zaštitom i očuvanjem trebaju baviti tek pojedine, stručne institucije i

njihovi zaposlenici (nerijetko entuzijasti), već dobra kulturne baštine trebaju

biti kamen temeljac u planiranju i kreiranju budućnosti. Štoga, nužno je razviti i

unprijediti svijest svih nas za očuvanjem i zaštitom dobara naslijeđa jer tako

njegujemo i štitimo vlastiti identitet, ali i identitet budućih generacija. Baština


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

54

postaje nacionalno dobro, a snaga koju posjeduje kao nositelj identiteta

određene društvene zajednice s jedne strane predstavlja prošlost te iste

zajednice, a s druge ima implikacije i na njezinu sadašnjost, odnosno

budućnost.1 Navedeno najbolje potvrđuje i slogan kreiran od strane institucija

EU koji glasi: „Naša baština: gdje prošlost susreće budućnost“, povodom

obilježavanja 2018. godine kao europske godine kulturne baštine. Kulturna

baština vidljiva je u različitim oblicima, tako može biti: opipljiva – npr.

građevine, spomenici, artefakti, odjeća, umjetnička djela, knjige, strojevi,

povijesni gradovi, arheološka nalazišta; neopipljiva – prakse, predstavljanja,

izrazi, znanja, vještine, te povezani instrumenti, predmeti i kulturni prostori

koje ljudi cijene. To uključuje jezik i usmenu tradiciju, scensku umjetnost,

društvene prakse i tradicionalne obrte; prirodna – krajolici, flora i fauna;

digitalna – resursi stvoreni u digitalnom obliku (na primjer digitalna umjetnost

ili animacija) ili digitalizirani kako bi se očuvali (uključujući tekstove, slike,

videozapise, zapise).2

Pojam kulturna baština u literaturi nije jednoznačan i kao takav može se

analizirati sa aspekta različitih naučnih disciplina, pa tako i iz perspektive

međunarodnog javnog prava kroz aktivnosti UNEŠCO-a (Organizacije

Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu).3 Nadalje, složen je pojam

sastavljen od pojma „kultura“ i pojma „baština“, pod „kulturom“ se smatra

ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti, što ih je

stvorilo čovječanstvo, pod „baštinom“ (nasljeđem) smatra se ukupnost iz

prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara.4 Tako, kulturna baština se

shvaća kao ukupnost materijalnih i nematerijalnih dobara koja se prenose,

nasljeđuju s generacije na generaciju. Kulturna baština ima izuzetno široko i

dinamično značenje uvjetovano društvenim prilikama. Što će se smatrati

kulturnom baštinom, i time vrijednim zaštite, uveliko ovisi o društvenim

prilikama i trenutnoj kulturnoj svijesti u društvu, ali također i o suvremenim

umjetničkim tendencijama. Pojam kulturne baštine se neprestano dalje razvija,

te mu se stalno pripisuju nova značenja i vrijednosti.5

Šuvremeno značenje pojma baština (fr. patrimoine, eng. heritage), koje

je prihvaćeno i u mnogim međunarodnim dokumentima koji za predmet zaštite

imaju kulturna dobra i kulturnu baštinu, rezultat je povijesne evolucije

1 Jelinčić, D. A., Kultura u izlogu: kratki vodič za upravljanje kulturnim dobrima, Menadarmedia,

Zagreb, 2010., str. 17. 2 https://europa.eu/cultural-heritage/about_hr 3 Vidi: Šošić, M. T., Pojam kulturne baštine - međunarodno pravni pogled, Zbornik radova Pravnog

fakulteta u Splitu, br. 4/2014, str. 833- 860. 4 Hrvatski encikopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2003., str. 95 i 643. 5 Šošić, M. T., op. cit., str. 834.

https://europa.eu/cultural-heritage/about_hr


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

55

započete s Francuskom revolucijom. U ranijim razdobljima baština je

označavala dobro koje se prenosilo s oca ili majke, upućujući na lično nasljeđe

čineći na taj način osnovnu komponentu obitelji koja se treba poštovati i čuvati.

Nakon Francuske revolucije razvija se širi pojam baštine čije se značenje

premješta s obitelji na naciju, čime ona postaje zajedničko dobro naroda.6

Prema čl. 1. Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine7 pod

„kulturnom baštinom“ podrazumijevaju se: spomenici: djela arhitekture,

monumentalna vajarska ili slikarska djela, elementi ili strukture arheološkog

karaktera, natpisi, većina i grupe elemenata koje imaju izuzetnu univerzalnu

vrijednost sa historijskog, umjetničkog ili naučnog gledišta; skupine

građevina: grupe izoliranih ili povezanih građevina, koje po svojoj arhitekturi,

jedinstvu i uklopljenosti u pejzaž predstavljaju izuzetnu univerzalnu vrijednost

sa historijske, umjetničke ili naučne tačke gledišta; znamenita mjesta: djela

ljudskih ruku ili kombinovana djela ljudskih ruku i prirode, kao i zone,

uključujući tu arheološka nalazišta koja su od izuzetnog univerzalnog značaja sa

historijske, estetske i etnološke ili antropološke tačke gledišta.

Pored kulturne baštine svojim poljem zaštite u čl. 2. Konvencija

obuhvaća i „prirodnu baštinu“, pod kojom se podrazumijevaju: spomenici

prirode koji se sastoje od fizičkih ili bioloških formacija ili grupa tih formacija, a

koji imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa estetske ili naučne tačke gledišta;

geološke i fiziografske formacije i tačno određene zone koje predstavljaju

habitat ugroženih vrsta životinja i biljaka od izuzetne univerzalne vrijednosti sa

naučne i konzervatorske tačke gledišta; znamenita mjesta prirode ili tačno

određene prirodne zone koje imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa tačke

gledišta nauke, konzerviranja ili prirodnih ljepota.

Također, značajno je određenje pojma kulturna baština sa aspekta

Okvirne konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo8, gdje

se u čl. 2. sl. a) navodi kulturna baština je skupina dobara naslijeđenih iz

prošlosti koje ljudi identificiraju, neovisno o vlasništvu, kao odraz i izraz svojih

vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje su u stalnom procesu evoluiranja.

Ona uključuje sve aspekte okoliša koji proizlaze iz međusobnog djelovanja ljudi

i mjesta u vremenu.

6 Vecco, M., A definition of cultural heritage: From the tangible to the intangible, Journal of Cultural

Heritage, 11 (2010), p. 321. 7 Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine usvojena je na Generalnoj konferenciji Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNEŠCO) održanoj u Parizu od 17.10. do 21.11.1972. godine.

8 Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo, potpisana 27.10.2005. godine u Farou (Portugal), stupila na snagu 1.6.2011. godine, zbog mjesta potpisivanja naziva se još i Faro Konvencija.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

56

PRAVNI OKVIR ZAŠTITE KULTURNE BAŠTINE

U uvodnom izlaganju korišten je pojam kulturna baština kao opći i

najširi pojam koji obuhvaća zaštitu kulturnih dobara, međutim pozitivni propisi

u Bosni i Hercegovini koji za predmet imaju zaštitu, očuvanje i korištenje

kulturne baštine su neujednačeni po pitanju terminologije. Ključni razlog za

pravnu neujednačenost jeste nepostojanje pravnog okvira, odnosno krovnog

zakona na nivou Bosne i Hercegovine koji bi se bavio zaštitom kulturne baštine,

jer zaštita kulturnih dobara je u nadležnosti entiteta i kantona koji donose svoje

zakone i podzakonske akte i uređuju ovu oblast, što generira pravnu

neujednačenost, pa i po pitanju korištene terminologije.9

Za vrijeme bivše Jugoslavije svaka republika imala je svoj zakon, u Bosni

i Hercegovini u primjeni je bio Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i

prirodnog nasljeđa10 usvojen 1985. godine. Pored republičkih postojali su i

savezni propisi o zaštiti kulturnih dobara. Međutim, Zakon iz 1985. godine i

nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine kao države ostao je na snazi u

pojedinim kantonima u Federaciji BiH, pa čak i bez ikakvih izmjena i dopuna,

što je primjerice slučaj u Tuzlanskom kantonu.

Danas pravni okvir zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini je

fragmentaran i nekonzistentan iz razloga što isključivu nadležnost za regulaciju

odnosa povodom zaštite i korištenja kulturnih i prirodnih dobara nije u

nadležnosti države, već je to u nadležnost entiteta u Republici Šrpskoj, odnosno

nadležnost kantona u Federaciji BiH. Zbog čega svaki kanton može donijeti svoj

lex specialis i urediti ovu problematiku, što ipak nije slučaj u većini kantona, već

se zaštita kulturne baštine ostvaruje generalno u sklopu regulacije oblasti

nauke i kulture.11 Drugim riječima, pravna regulacija i zaštita kulturne baštine u

9 Tako na primjer sintagmu „kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe“ koristio je Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa iz 1985. godine (koji je još uvijek u primjeni u Tuzlanskom kantonu), Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, (Šlužbene novine TK, od 21. 6. 2000. godine) ostaje na tom tragu i koristi sintagmu „kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe“ ali isto tako uvodi i pojam „kulturna baština“. Pojam „kulturna baština“ koristi se u Zakonu o zaštiti kulturne baštine (Šlužbene novine Kantona Šarajevo, 2/00), nadalje pojam „kulturno nasljeđe“ prihvaćen je u Nacrtu Zakona o kulturnom nasljeđu Bosne i Hercegovine iz 2004. godine) i pojam „baština“ u Nacrtu Zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji BiH.

10 Šlužbeni list ŠR BiH, od 16.17.1985. 11 Četiri kantona donijeli su posebe zakone o zaštiti kulturne baštine i to: Zakon o zaštiti kulturne baštine (Šlužbene novine Kantona Šarajevo, 2/ 00); Zakon o zaštiti kulturnog nasljeđa (Šlužbeni glasnik Unsko-sanskog kantona, 3/04); Zakon o zaštiti kulturne baštine (Šlužbeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona, 2/00); Zakon o zaštiti kulturno-historijskog nasljeđa u


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

57

Bosni i Hercegovini uređuje se po principu „odozdo prema gore”, umjesto da

regulacija ide sa nivoa države prema nižim administrativnim jedinicama, iako je

Bosna i Hercegovina kao subjekt međunarodnog prava pristupila brojnim

konvencijama iz ove oblasti, a koje nakon ratifikacije postaju unutarnjim,

pozitivnim pravom veće pravne snage od zakona.

U najširem smislu se ipak može konstatirati da se proces očuvanja

nasljeđa u Bosni i Hercegovini vrši u skladu sa Aneksom 8. Daytonskog

mirovnog sporazuma kojim je osnovana Komisija za očuvanje nacionalnih

spomenika Bosne i Hercegovine, potom međunarodnim konvencijama iz oblasti

zaštite kulturnog nasljeđa u kojima je Bosna i Hercegovina ugovorna strana, te

zakonima i podzakonskim aktima nižih nivoa vlasti, a sve sa ciljem da se

osigura identifikacija, zaštita, očuvanje, prezentacija i predaja nasljeđa od velike

vrijednosti budućim generacijama.

Prema čl. 1. Zakona iz 1985, kulturno-historijskim naslijeđem, u smislu

ovog zakona, smatraju se nekretnine i pokretne stvari, te njihove grupe i cjeline

od posebnog kulturnog i historijskog značaja. Iz ove odredbe je vidljivo da

zakon koristi pojam dobra kulturno-historijskog naslijeđa, naglašavajući

kulturnu i povijesnu dimenziju dobara, što je na određeni način suvišno i

opterećujuće jer u pojmu „naslijeđe“ već se podrazumijeva ukupnost iz

prošlosti očuvanih dobara na što upućuje pojam „historijskog“. Šlijedeći

Konvenciju o zaštiti kulturne i prirodne baštine i Zakon iz 1985. razlikuje dobra

kulutrno-historijskog i dobra prirodnog naslijeđa. Prirodnim naslijeđem, u

smislu ovog zakona, smatraju se dijelovi prirode koji su od posebnog naučnog,

obrazovnog, kulturnog, historijskog, ekonomskog i rekreacionog značaja.12

Nadalje, prema osnovnim svojstvima i njihovom porijeklu dobara

kulturno-historijskog naslijeđa su:

- spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki lokaliteti, spomen-obilježja

i druga dobra utvrđena ovim zakonom;

- djela iz oblasti likovnih i primjenjenih umjetnosti, zanatstva, tehnike, muzejski

materijal, arhivska građa, vrijedne biblioteke, stare i rijetke knjige, filmovi i

filmski materijali.13

Prema osnovnim svojstvima i njihovom porijeklu dobara prirodnog

naslijeđa su:

Hercegovačko-neretvanskom kantonu (Šlužbene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona, 2/ 06). O tome vidi i: Djedović, R., Hadžimusić, Š., Neki problemi pravnog okvira oblasti zaštite i korištenja naslijeđa Tuzlanskog kantona, Zbornik radova „Historija države i prava BiH - izazovi i perspektive povodom 50. godina naučnog i publicističkog rada prof. dr. Mustafe Imamovića“, Tuzla, 2017., str. 153-154.

12 Čl. 1. al. 2. Zakona o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa. 13 Čl. 2. ibid.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

58

- prirodni parkovi i predjela,

- rezervati prirode,

- prirodne znamenitosti i rijetkosti.14

INSTITUCIONALNA ARHITEKTURA

Rascjepkanost pravnog okvira odražava se i na institucionalnu

arhitekturu, jer ako ne postoje posebni subjekti nositelji zaštite kulturnih i

prirodih dobara automatski ne postoje ni adekvatni mehanizmi za

uspostavljanje mjera zaštite kulturne baštine s ciljem osiguranja njezine

održivosti što podrazumijeva identificiranje, dokumentiranje, istraživanje,

održavanje, zaštitu, korištenje kao i promoviranja njezine vrijednosti.

Na nivou Federacije BiH briga o kulturnoj baštini ostvaruje se u sklopu

Ministarstva kulture i sporta u čijem sastavu djeluje Zavod za zaštitu spomenika

kao upravna organizacija koja obavlja stručne i s njima povezane upravne

poslove u oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa, te Sektor za

kulturno-historijsko nasljeđe i kulturu, koji obavlja upravne, stručne i druge

poslove koji se odnose na koordinaciju u oblasti zaštite i korištenja kulturno-

historijskog naslijeđa, muzejskoj, arhivskoj, bibliotekarskoj, izdavačkoj,

pozorišnoj, muzičkoj, likovnoj, filmskoj djelatnosti, djelatnost ustanova,

udruženja, fondacija i drugih pravnih lica u oblasti kulture i dr. poslovi. Prema

postojećem ustavno-pravnom poretku u Federaciji BiH utvrđeno je da

primarnu nadležnost u ovoj oblasti imaju kantoni. Danas u Federaciji BiH

djeluje nekoliko kantonalnih Zavoda (za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa), i to u: Šarajevu, Bihaću, Mostaru i Tuzli. U

drugim kantonima do sada nisu osnovane slične ustanove, u pojedinim

kantonima to je u pripremi, a u drugim kantonima se dio poslova iz djelokruga

zavoda vodi u ministarstvima za obrazovanje, nauku i kulturu ili pak drugim

tijelima izvršne vlasti.15

Na nivo države Bosne i Hercegovine jedina institucija koja se bavi

zaštitom dobara baštine, ali samo materijalnog karaktera (predmet zaštite su

samo fizički predmeti), jeste Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika

uspostavljena Aneksom 8. Općeg okvirnog spoarazuma za mir u Bosni i

Hercegovini. Šjedište Komisije je u Šarajevu, a može imati urede i u drugim

mjestima ukoliko to smatra potrebnim.

14 Čl. 3. ibid. 15 Djedović, R., Hadžimusić, Š., op. cit., str. 158.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

59

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika kako je to utvrđeno čl. IV

Aneksa 8. prima i odlučuje o peticijama za proglašenje dobara koja imaju

kulturni, historijski, vjerski ili etnički značaj nacionalnim spomenicima. Nakon

provedenog postupka i donošenja odluke o proglašenju dobra nacionalnim

spomenikom, entitet na čijoj se teritoriji to dobro nalazi dužan je: (a) uložiti

napore na poduzimanju odgovarajućih pravnih, naučnih, tehničkih,

administrativnih i financijskih mjera potrebnih za zaštitu, konzervaciju,

prezentaciju i rehabilitaciju dobra, te se (b) suzdržati od poduzimanja bilo

kakvih namjernih mjera kojima bi se dobru mogla nanijeti šteta. Šhodno čl. VI

Aneksa 8. dobra koja ispunjavaju uvjete za proglašenje nacionalnim

spomenicima su: pokretna ili nepokretna dobra od velikog značaja za grupu

ljudi sa zajedničkom kulturnom, historijskom, vjerskom ili etničkom baštinom,

poput arhitektonskih, umjetničkih ili historijskih spomenika, zatim arheološka

nalazišta, grupe građevina i groblja.

Kako bi se olakšao stručni rad, Komisija je donijela i provedbene akte od

koji je posebno važan Pravilnik o kriterijima vrednovanja dobara, podjeli po

predmetu pravne zaštite i postupku kategorizacije nacionalnih spomenika. Prema

predmetu pravne zaštite nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine može biti:

pokretno dobro, nepokretno dobro, kulturni krajolici (specifična dobra) i

serijska dobra. Prema svom značaju nacionalni spomenici se svrstavaju u

sljedeće kategorije: nacionalni spomenici od univerzalnog značaja u Bosni i

Hercegovini, nacionalni spomenici od izuzetnog značaja za Bosnu i

Hercegovinu, nacionalni spomenici od velikog značaja za Bosnu i Hercegovinu,

te nacionalni spomenici od značaja za Bosnu i Hercegovinu.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Jedan od osnovnih ciljeva očuvanja i razvoja kulturnog naslijeđa jeste da

se najvrjednija kulturna dobra zaštite, očuvaju i tako budu dostupna i budućim

generacijama. U ovom kratkom osvrtu ukazano je na određene poteškoće koje

postoje u oblasti zaštite kulturne baštine u Bosni i Hercegovini. Pravni okvir je

potpuno neujednačen i fragmentaran što je posljedica izostanka nadležnost

države Bosne i Hercegovine u oblasti kulture, a time i zaštite, očuvanja i

promocije kulturne baštine, već je to na nivo entiteta, odnosno kantona. Jedina

državna institucija u ovoj oblasti jeste Komisija za očuvanje nacionalnih

spomenika, ali njezino djelovanje je usmjereno isključivo na očuvanje

materijalnih dobara baštine, dok ako se ima u vidu najnoviji razvoj na području


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

60

zaštite i očuvanja kulturne baštine gdje su i nematerijalna dobra obuhvaćena

tim generičkim pojmom, jasno je da Komisija ima vrlo usko polje djelovanja.

Nadalje, porazna je činjenica da je i danas u primjeni Zakon o zaštiti i

korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine, koji čak

prilikom preuzimanja u određenim kantonima, koji nisu donijeli nove zakone

(kao što je i Tuzlanski kanton), nije pretrpio niti one tehničke izmjene i

usklađivanja sa novim društveno-politčkim i monetarnim sistemom Bosne i

Hercegovine. Pomenuti zakon nakon trideset godina od usvajanja je u mnogo

čemu prevaziđen. Šama vremenska distanca od donošenja istog do danas

zabilježila je mnoge društvene i državno-pravne promjene, ali i naučni i

tehnički napredak.16 Što otežava njegovu primjenu u praksi, pa institucije

nadležne za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

podzakonskim aktima i odlukama uređuju mnoga pitanja, dok većina njih ostaje

otvorena i neriješena. Nadati se da će u skorije vrijeme biti usvojeni, barem na

nivo kantona i Federacije BiH jer je to u ovom trenutku jedino izgledno, novi,

moderni zakoni koji će urediti oblast zaštite i očuvanja dobara kulturne baštine,

koja smo naslijedili od ranijih generacija i dužni smo ta ista dobra u najvećoj

mogućoj mjeri zaštiti i očuvati za buduće generacije.

OPEN ISSUES OF LEGAL PROTECTION OF CULTURAL HERITAGE IN BOSNIA

AND HERZEGOVINA

Abstract: Certain observations on the state of protection and conservation of

cultural heritage assets in Bosnia and Herzegovina have been made in this paper,

especially bearing in mind the legal framework. The legal framework for the

protection of cultural heritage in Bosnia and Herzegovina is fragmentary and

inconsistent because the exclusive jurisdiction for regulating relations regarding

the protection and use of cultural and natural assets is not within the competence

of the state, but within the competence of entities or cantons. The fragmentation

of the legal framework also reflects on institutional architecture, because if there

are no specific entities, the holders of the protection of cultural and natural

heritage automatically do not have adequate mechanisms for establishing

cultural heritage protection measures in order to ensure its sustainability, which

involves identifying, documenting, researching, protection, use and promotion of

its value.

Keywords: cultural heritage, legal framework, heritage.

16 Djedović, R., Hadžimusić, Š., op. cit., str. 153.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

61

Dr. sc. Salih KULENOVIĆ, prof. emeritus

Univerzitet u Tuzli

Mr. sc. Nihad KULENOVIĆ, dipl. iur.

JP Elektroprivreda BiH d.d.-Sarajevo,

Zavisno društvo Rudnici „Kreka „ d.o.o.-Tuzla

ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU

TRADICIJSKIH VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI DUHOVNE I

MATERIJALNE KULTURE NA PROSTORU TUZLANSKE REGIJE

Apstrakt: Proučavanje etničkih pojava i procesa na teritoriji sjeveroistočne

Bosne krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka i intenzivirano sedamdesetih godina

dvadesetog stoljeća pa sve do danas pruža jedinstven uvid u tragove materijalne i

duhovne kulture naroda koji živi u ovoj regiji, ali i promjene koje su uslovljene

društveno-ekonomskim napretkom i mijenjanjem strukture stanovništva.

Kontinuirani rad stručnjaka raznih profila (arheolozi, etnolozi odnosno kulturni

antropolozi, historičari) Zemaljskog muzeja, Muzeja istočne Bosne, a znatno

kasnije i Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona je uspješno sačuvao od zaborava cjelokupni život iz prošlih

vremena stanovništva na promatranom području.

Arheološka i etnološka istraživanja vršena na različitim lokalitetima ukazuju na

neprekidni tok života od prahistorije do savremenog doba, a bogati narodni život

prezentiran je kroz tradicionalnu materijalnu kulturu (izgradnja kuća, pomoćnih

objekata, zatim narodna privreda-stočarstvo, ratarstvo, zanati) i duhovnu

kulturu (narodni običaji i vjerovanja vezana za ženidbu, udaju, rođenje djeteta,

smrt).

Intenzivni proces industrijalizacije započeo uspostavom austrougarske uprave u

Bosni i Hercegovini prouzrokovao je ne samo socio-ekonomski razvoj nego i

veoma brzo odumiranje zanatske proizvodnje, zatim smanjenje agrarnog


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

62

stanovništva i rast industrijske populacije praćen padom nataliteta. Pojedini

narodni običaji naprosto su iščezli pod udarom modernizacije.

Etničke pojave i procesi koji su sada prisutni ireverzibilno utiču na kulturni

obrazac karakterističan za ovaj dio Balkanskog poluostrva, što ukazuje na

nužnost intenziviranja rada na polju etnoloških i uopšte kulturoloških

proučavanja prošlosti kao modusa očuvanja cjelokupne narodne baštine.

Ključne riječi: etničke pojave i procesi, materijalna i duhovna kultura

ZNAČAJ ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA U OČUVANJU TRADICIJSKIH

VRIJEDNOSTI IZ OBLASTI DUHOVNE I MATERIJALNE KULTURE NA

PROSTORU TUZLANSKE REGIJE

Raznovrsnost društvenog života određene zajednice, njezina cjelokupna

duhovna i materijalna kultura te običaji podneblja uvjetovani su nizom

antropogeografskih faktora koji determiniraju jedinstven kulturološki obrazac

kao svojevrsnu paradigmu promatranog prostora.

Identifikacija promatranog podneblja u kulturološkom pogledu

obuhvata tragove materijalne i nematerijalne forme ljudske egzistencije koji su

neophodni za razumijevanje toka društvenog razvoja i odnosa među različitim

grupacijama unutar zajednice.

Narodni život ,sve njegove vanjske manifestacije i promjene koje su

tokom vremena oblikovale ljude i njihovu kulturu na prostoru Bosne i

Hercegovine ukazuju na kontinuitet življenja od prahistorije, bogatu prošlost i

neophodnost spoznavanja društvenih pojava i procesa kroz prizmu arheologije

i kulturne antropologije.

Rekognosciranje, istraživanje, proučavanje i klasificiranje kultrnog blaga

te njegova afirmacija i sistematična zaštita su aktivnosti koje ne bi bile moguće

bez postojanja Muzeja kao institucija kulture krucijalnih za spoznavanje faza

razvoja društva i svih promjena čovjekove sredine kroz civilizacijski razvoj.

Značajan doprinos proučavanju kulturno-antropoloških karakteristika

stanovništva na teritoriji današnje lukavačke Opštine predstavljaju i etnološka

istraživanja na jugoistočnom dijelu planine Ozren (Vasiljevci, Mičijevići, Štupari,

Tumare, Gornja i Donja Brijesnica, Šižje i Velino Šelo).

Prošlost i narodni život Ozrenjaka je svojevremeno istraživao, obradio i

objavio 1952. godine Milenko Š. Filipović u svom naučnom radu „Ozrenjaci ili


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

63

Maglajci“1, a osvrnuo se na porijeklo današnjeg srpskog stanovništva,

tradicionalnu privredu, kuću i druge zgrade, mušku i žensku narodnu nošnju,

društvene ustanove i odnose (zadrugu, rod, agrarne odnose, mobu i zajam,

komune, pravo na red u poredovničkim mlinovima, seoske knezove, nagrade za

ubijenog vuka), običaje (slava i molitva, koledare, običaje na badnji dan i Božić

kao i običaje o ostalim praznicima preko godine), posmrtne i pogrebne običaje i

razne druge običaje i vjerovanja.

Na kraju, autor ovog rada piše ukratko i o muzičkim instrumentima koji su

bili u upotrebi na Ozrenu (gusle, gajde, „tamburice“ i šargije). U navedenom

radu Milenko Š. Filipović ističe da se srpsko stanovništvo ovog dijela Ozrena po

mnogim etnološkim osobenostima razlikuje od Šrba u susjednim predjelima.2

Povoljan geografski položaj Gračanice, obilje površinskih i podzemnih

voda i povoljna klima su ovaj kraj od davnina činili mjestom pogodnim za život.

Za proučavanje prošlosti stanovništva ovog dijela sjeveroistočne Bosne važno je

uočiti značaj poljoprivrede i njezinu povezanost sa ostalim granama narodnog

privređivanja,a razvijen agrar zatekla je i turska vlast.

Burni događaji iz vremena seobe naroda odrazili su se i na etničke prilike

na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. U prvim stoljećima ranog srednjeg

vijeka u kulturnom pogledu osjetan je uticaj hristijanizacije Slavena, a taj proces

započeo je odmah nakon njihovog doseljavanja na ove prostore.

U doturskom periodu u oblasti Usore i Soli kojima je pripadao i

gračanički kraj živjelo je isključivo slavensko stanovništvo. Štranog etničkog

elementa u sjeveroistočnoj Bosni nije bilo, osim rudarskih stručnjaka Šasa, koji

su ovdje bili nastanjeni.3

Dolaskom turske uprave na teritoriju Bosne i Hercegovine etničke su se

prilike mijenjale usljed stalne ekspanzije otomanske imperije prema ugarskim

teritorijama.

Doseljavanje pravoslavnog stanovništva je bilo intenzivirano, a veliki

broj domicilnog stanovništva je napuštao kuće i selio se na teritorije koje

Osmanlije još nisu bile zauezele. Kontinuirane migracije su uticale na etničku

sliku stanovništva i etničke prilike. Značajno je napomenuti i naseljavanje

1 Filipović Š.Milenko, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM, NS,Sv.VII, Sarajevo, 1952., 337-374. 2 Šalih Kulenović, Mihad Šakić, Rezultati dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na

prostoru Općine Lukavac, Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Općine Lukavac,

INDA d.o.o. Lukavac, Lukavac 2015., str.17-18. 3 Šalih Kulenović, Gračanica i okolina-antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne, DD“GRIN“,

Gračanica, 1994., str.263.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

64

vlaškog stanovništva koje je, nastanivši teritoriju sjeveroistočne Bosne, prešlo

rijeku Bosnu i kretalo se na zapad ka porječju Ukrine i Vrbasa.4

Proces islamizacije Bosne i Hercegovine započet uspostavom osmanske

vlasti značajno je uticao na etničke prilike. Važno je istaći da Turci na početku

nisu vodili politiku islamizacije ni u kakvom obliku, a islam je prvo počelo

prihvatati sitno plemstvo, zatim Vlasi, vojnici i martolosi nakon što su im

ukinute povlastice. U sjeveroistočnoj Bosni šire pristupanje islamu nastalo je

1526. godine nakon propasti Ugarske.5

Veliki bečki rat od 1683-1699. doveo je do novih migracija i promjene

strukture stanovništva6, a jaka migraciona struja muslimanskog stanovništva iz

istočne Hercegovine trajala je čitav 19. vijek i nastavila početkom 20. vijeka.7

Šve navedene okolnosti su uticale na narodne običaje stanovništva i

cjelokupnu materijalnu i duhovnu kulturu. Seoske narodne nošnje gračaničkog

kraja pripadaju srednjobosanskim i djelomično posavskim nošnjama. Šve do

početka 20. vijeka tradicionalne nošnje gradskog stanovništva, bez obzira na

nacionalnu i konfesionalnu pripadnost, bile su prilično ujednačene i pod

uticajem „carigradske mode“.

Šve do našeg vremena, društveni običaji u gračaničkom kraju odvijali su

se prema utvrđenim normama patrijarhalnog života u kojima je sačuvan znatan

broj starih slavenskih elemenata.8

Švadbeni običaji Bošnjaka i Šrba u gračaničkom kraju pokazuju veliko

bogatstvo, mada su se neki od njih tokom vremena potpuno izmijenili.

Običaji i vjerovanja oko smrti i kod Bošnjaka i kod Šrba uglavnom su u

skladu sa njihovim religijama, ali i kod jednih i drugih postoje neki pogrebni

običaji koji s njihovim religijama nemaju ničeg zajedničkog ( npr. vjerovanje u

vukodlaka, prolijevanje vode za pokojnikom, naricanje za umrlim i sl.).9

Usmeno narodno stvaralaštvo i pripovijetke upotpunjuju etničku sliku

podneblja i govore nam o vremenu kada su nastale i velikoj duhovnoj snazi

naroda gračaničkog kraja.10

Šistematska etnološka istraživanja na širem prostoru površinskog kopa

uglja Šikulje vršena su u periodu od 1985-1987. godine. Istraživanjima su

4 idem, str.148-149. 5 idem, str.150-151. 6 idem, str.153-154. 7 idem, str.154-155. 8 idem, str.265. 9 idem, str.266. 10 idem, str.266.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

65

obuhvaćena sljedeća naselja: Crveno Brdo, Hrvati, Dedići, Huskići, Prline,

Šikulje i naselja sve do Dobošnice Polje.11

Istraživane su granice i imena naselja, klimatske i hidrografske prilike,

položaj prema susjednim područijima i komunikacijama, izgled terena u vrijeme

početka radova na površinskom kopu, istražena je tradicionalna privreda

(zemljoradnja, voćarstvo, stočarstvo, pčelarstvo, vodenice, prenos i transport

dobara, zanatstvo, počeci eksploatacije uglja i trgovina), zatim položaj i tipovi

naselja, groblja, kuća, pokućstvo i privredne zgrade i vodosnabdijevanje.

Etničke osobine stanovništva, govor, običaji oko rođenja djeteta, svadbeni

običaji, pogrebni običaji i vjerovanja i običaji i vjerovanja u vezi izgradnje kuće su

također istraživani tom prilikom.12

Socijalne i demografske promjene u savremenim društvima su

karakteristika ekspanzije industrijske proizvodnje i uslužnih djelatnosti, a sve

to je praćeno valom migracija na relaciji selo-grad i smanjenjem broja

stanovništva u ruralnim sredinama.

Modernizacija svih segmenata života i rada čovjeka dovela je i na

teritoriji Opštine Lukavac do negativnih trendova depopulacije uzrokovanih

socio-ekonomskim faktorima. Pad nataliteta i migracije su u tolikoj mjeri

uticale na strukturu stanovništva i njegovu brojnost, a ovakvu situaciju su

pogoršala ratna dešavanja u periodu od 1992-1995.

Osvrćući se na prošlost Šmoluće, narodni život, običaje i cjelokupnu

kulturu i historiju stanovništva, Maksimović (Števan) Radoslav u knjizi pod

nazivom Smoluća i njeni ljudi:-u prošlosti i sadašnjosti,-a budućnost? iznosi

surovu realnost laganog iščezavanja naroda koje je započelo mijenjanjem

strukture radno aktivnog stanovništva u doba ŠFRJ, a ubrzano posljednjim

ratnim zbivanjima.13

Promjene u načinu života uvjetovane društveno-ekonomskim razvojem

kao i nestanak nekih tradicionalnih zanata na seoskim područijima tokom

dvadesetog stoljeća pružaju izvanredan uvid u suštinu, dinamiku i obim

etničkih procesa i promjena na tlu Bosne i Hercegovine, a posebno na prostoru

velikih industrijskih bazena kao što je tuzlanski.

11 Cilj etnoloških istraživanja bio je da se sagledaju etničke i demografske prilike kao i cjelokupna

kulturno- historijska baština na navedenom prostoru kojeg zahvata eksploataciono polje, a i da se pomogne Rudnicima „Kreka“ u iznalaženju najpovoljnijih lokacija za izgradnju eventualno novih naselja za stanovništvo koje se izmješta.

12 Šalih Kulenović, Mihad Šakić, Rezultati dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na prostoru Općine Lukavac, Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Općine LukavacINDA d.o.o. Lukavac, Lukavac 2015., str.18-19.

13 Radoslav Maksimović, Smoluća i njeni ljudi: u prošlosti i sadašnjosti, a budućnost, OFF-SET, Tuzla, Zrenjanin, 2011.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

66

Neposredna okolina grada Tuzle, tačnije naselje Husino, tokom 1972. i

1973. godine bilo je predmetom etnoloških istraživanja koja je obavio autor

ovog rada, stručnjak Muzeja istočne Bosne.

Koristeći naučni aparat uz rad na terenu, ostvaren je detaljan uvid u

geografske odlike mjesta i sve aspekte narodnog života počevši od porijekla

stanovništva, narodne privrede, analize naselja, zgrada i pokućstva te je

napravljen osvrt na narodnu nošnju, narodne običaje i vjerovanja.

Geografski posmatrano, grupa zaselaka jugozapadno od grada Tuzle, na

udaljenosti od oko sedam kilometara, naziva se Husino. Toponim je

srednjovjekovnog porijekla, riječ je slavenskog porijekla, a taj naziv zatekla je i

turska vlast onda kada nije bilo muslimanskog stanovništva.14

Znanje lokalnog stanovništva o porijeklu je veoma oskudno. Prema tada

prikupljenim podacima, dosta husinskih porodica vodi porijeklo iz

Hercegovine, mada neke porodice, kao što su Keroševići, tvrde da potiču iz

Mađarske. Glavni zaseoci su: Nikešići, Štrane, Grabik, Pranjići, Gornje Husino,

Ankovica, Keroši, Božići i Petrovice.15

Narodna privreda je doživjela velike transformacije jer je pojavom

industrijske proizvodnje udio agrarnog stanovništva značajno smanjen.

Štočarstvo i poljodjelstvo su prestali biti dominantne privredne aktivnosti,

posjed je usitnjen i smanjen, a tradicionalni zanati su ustuknuli pred masovnim

proizvodima relativno jeftinim u odnosu na ručnu izradu predmeta.

Uzgajali su se: konji, koze, ovce i svinje, a od poljoprivrednih kultura

najvažnije su bile: pšenica, ječam, raž, zob i kukuruz. Zanimljivo je da je i zemlja

koju su obrađivali imala nazive prema kvaliteti tla, tako da se razlikuju:

„pravulja“, „ilovača“, „kumovača“ i „pjeskovača“. Od ratarskih alatki, nekad je

bio najzastupljeniji drveni plug koji je dolaskom Austro-Ugarske Monarhije i

osavremenjavanjem agrarne proizvodnje sve više bio potiskivan.16

Na prostoru današnjeg Husina u prošlosti građene su kuće - tzv.

“šepernjače“ i to uglavnom dvodjelne sa magazom. U kući se spavalo na podu

prekrivenom slamaricom, a za pokrivanje je služila „ponjava od ćetena.“ Štale

su također pravljene od „šepera“, a krov je bio prekriven crijepom i na dvije

vode. Nužnik je bio vani. Dolaskom austrougarske vlasti nepovratno se mijenja i

tradicionalna seoska arhitektura, a stare kuće ustupaju mjesto objektima

napravljenim od čvršćeg materijala.17

14 O tome više vidjeti u :Šalih Kulenović, Etnološka ispitivanja u selu Husinu,Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Knjiga X, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla 1973., str.55

15 idem, str.56-58 16 idem, str.58-59 17 idem, str.62-63


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

67

Kao i u drugim ruralnim sredinama, narodna nošnja je imala svoje

specifičnosti i bila je odraz cjelokupne duhovne i materijalne kulture

stanovništva Husina, a mijenjala se u skladu sa društvenim promjenama

uslovljenim ekspanzijom industrijske proizvodnje i savremenim trendovima.

Narodni običaji i vjerovanja stanovništva Husina oko rođenja djeteta,

udaje, ženidbe, sahrane i smrti su uglavnom napušteni. Provedeno istraživanje

je pokazalo da je postojao veliki demografski rast obzirom da su žene rađale od

petoro do četrnaestero djece.

Muškarci su se ženili oko 22-23 godine, a naročito se vodilo računa da je

mlada iz ugledne kuće sa posebnim akcentom na porijeklo i imovno stanje

djevojke.

Veliki građevinski i investicioni poduhvati Rudnika lignita „Kreka“ koji su

osamdesetih godina dvadesetog stoljeća doveli do otvaranja Površinskog kopa

„Dubrave“ bili su uzrokom izmiještanja određenog broja naselja ili njihovih

dijelova, a što je bilo praćeno preseljenjem stanovništva. Tom prilikom su

vršena etnološka istraživanja na području Donjih Dubrava, Gornjih Dubrava

(zaselak Perići), Donjem i Gornjem Par-selu i Gornjim Pascima. Na tom prostoru

istražene su osnovne antropogeografske i etnološke karakteristike: geografski

položaj i fizičko-geografske odlike, ime naselja, starost, tip, porijeklo stanovništva,

groblja, tradicionalno narodno privređivanje (zemljoradnja, stočarstvo,

voćarstvo), vodenice, zanatstvo, starinska arhitektura, vodosnabdijevanje,

narodna nošnja i dr.18

Tradicija o porijeklu stanovništva na navedenom području se slabo

održala, a zanimljivo je da stanovništvo pripovijeda legende da su tu prvobitno

živjeli Grci, a zatim Mađari, te da ih je kuga otjerala.19

Prema Ademu Handžiću, Dubrave se pominju u prvoj polovini 16. vijeka

kao jedno od 12 sela u Nahiji Špreča, naseljenoj Vlasima gotovo u cjelini.20

Istraživanja na terenu su obuhvatila porijeklo muslimanskih i katoličkih

porodica u Dubravama, Par Šelu i Pascima. Kao što je to bio slučaj i u drugim

dijelovima sjeveroistočne Bosne, u prošlosti je ovaj prostor bio zahvaćen čestim

migracijama tokom vremena turske vlasti. Posebno je to bilo izraženo za

vrijeme austrougarsko-turskih ratova kada je dolazilo do povlačenja

18 O tome više vidjeti u:Šalih Kulenović,Etnološka razmatranja naselja i stanovništva na prostoru

Površinskog kopa Dubrave-južna Sinklinala, Edicija:Etnologija sjeveroistočne Bosne/RASPRAVE-ŠTUDIJE ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995.

19 Šalih Kulenović, naved.djelo pod 18, str., str.74. 20 O tome više u:Dr.Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Švjetlost“, Šarajevo, 1975.,

str.106.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

68

muslimanskog stanovništva iz Ugarske, odnosno do migriranja katoličkog

stanovništva u Šlavoniju i Bačku.21

Prilikom proučavanja stanovništva na širem prostoru PK „Dubrave -

južna sinklinala“ detaljno su obrađeni narodni običaji vezani za rođenje, udaju,

smrt, opisana je narodna nošnja muslimana i katolika, tradicionalna privreda,

način izgradnje kuća i privrednih objekata. Kao što je to slučaj i u drugim

ruralnim sredinama, društveno-ekonomski razvoj je nepovratno izmijenio

strukturu i način privređivanja, a evidentan je i pad nataliteta u odnosu na

ranije periode.

Dinamika i kontinuitet etničkih procesa na kontaktu semberske ravnice i

donjeg Podrinja vidljivi su i na području Janje.

Narodne predaje o nazivu mjesta Janja vezane su za period 1788-1862.

godine kada su na ovaj prostor migrirali muslimani iz Šrbije. Međutim,

A.Olesnicki u radu pod nazivom Još o ličnosti Đerzelez Alije, pozivajući se na

turskog ljetopisca Pečeviju, navodi da je brdo Gerz-Eljaz u Budimu dobilo naziv

po junaku iz Janje. Iz ovog proizilazi da je naselje Janja postojalo u prvoj

polovini 17, a možda i u drugoj polovini 16. vijeka.22

Štanovništvo Janje raspoređeno je po sljedećim mahalama: Šmajić

Mahali, Polutinama, Varoši, Dugom polju, Šarampovu, Delić Mahali, Durgutović

Mahali, Šekić Mahali, Madžić Mahali, Džafić Mahali, Brzavi i Ciganluku. U

navedenim mahalama stanovništvo uglavnom vodi porijeklo iz Šrbije, a

naseljavanja su bila pod prisilom, shodno odredbama Jedrenskog mira

zaključenog 1829. godine između Turske i Rusije, kao i zaključcima

Konferencije održane u Carigradu 1876/1877. godine. Istraživanje je pokazalo

da je bilo doseljavanja i iz drugih dijelova BiH (Sarajevo, Srebrenica,

Hercegovina, Gradačac).23

Privreda se odvijala na način karakterističan za tadašnja agrarna

područja u drugim dijelovima sjeveroistočne Bosne, a bili su zastupljeni:

stočarstvo, ratarstvo,voćarstvo, uzgoj duhana, lov, ribolov, pčelarstvo, a uzgajana

je i svilena buba. Zanati su bili dovoljni za potrebe domicilnog stanovništva, a u

austrougarskom periodu su bili relativno brzo potisnuti industrijskom

proizvodnjom.24

21 Šalih Kulenović, naved.djelo pod 18, str.52. 22 O tome više vidjeti u:Šalih Kulenović, Janja-Etnološka monografija, rad objavljen u časopisu ČIG,

1980, knjiga XIII, Edicija:Etnologija sjeveroistočne Bosne, knjiga 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995., str.118

23 idem, str.122-131. 24 idem, str.132-152.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

69

U radu su obrađeni nošnja i narodni običaji muslimanskog i pravoslavnog

stanovništva (ženidba, udaja), zatim je opisana ishrana koja je kvalitativno

varirala ovisno od socio-ekonomskog statusa porodice.25

ZAKLJUČAK

Naučna istraživanja vezana za porijeklo stanovništva, njegovu

materijalnu i duhovnu kulturu uključujući i narodne običaje koja su vršena na

pojedinim prostorima tuzlanske regije i sjeveroistočne Bosne u prvoj polovini

20. vijeka, a naročito tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog

stoljeća od strane eminentnih stručnjaka Muzeja istočne Bosne i Zemaljskog

Muzeja pa sve do danas pružaju opsežan uvid u kulturnoantropološke obrasce

koji su tokom minulih vijekova oblikovali život, rad i tradiciju stanovništva svih

konfesija.

Tipologija naselja, privreda, običaji vezani za ženidbu, udaju, rođenje

djeteta i smrt, narodna vjerovanja ukazuju na određeni civilizacijski stepen

razvoja koji ima nesumnjivi kontinuum sa kulturama koje su egzistirale na ovoj

teritoriji od antičkog perioda i još ranije.

Industrijalizacija i privredni razvoj koji su započeli inkorporiranjem

Bosne i Hercegovine u političko-pravni sistem Austrougarske Monarhije nisu

samo bili nagovještaj napretka u socio-ekonomskom pogledu nego su

neminovno uzrokovali ireverzibilne promjene u tradicionalnom životu

stanovništva.

Brižljivo njegovani narodni običaji kao kulturološko obilježje su u svim

gradskim i seoskim sredinama tuzlanske regije doživjeli radikalnu

transformaciju; neki su nestali iz narodnog života, a neki su naprosto slabije

prakticirani.

Velike promjene su zahvatile i način privređivanja. Štari zanati gube

bitku pred industrijskom proizvodnjom, a profana seoska arhitektura se

mijenja iz temelja jer stare metode i materijali koji su korišteni u izgradnji kuća

i privrednih objekata ustupaju mjesto novim građevinskim uzusima u zidanju

kuća i pomoćnih zgrada u domaćinstvima.

Privredni razvoj imao je za posljedicu viši stepen zdravstvene zaštite,

povećanje životnog vijeka i standarda, pad nataliteta i ogromne migracije na

relaciji selo-grad. Radno aktivno stanovništvo se progresivno povećavalo u

25 idem, str.152-158.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

70

industrijskom sektoru, dok je broj poljoprivrednog stanovništva imao

tendenciju konstantnog pada.

Terenski rad koji je bio osnov prikupljanja materijalne građe za izradu

navedenih naučnih radova predstavlja izvanredan i ključni doprinos spoznaji

unutrašnjeg života seoskog stanovništva u vremenu koje je ipak donekle

sačuvalo tragove prošlosti i kulturni milje podneblja.

Značaj provedenih istraživanja se ogeda i u tome što se materijalna i

duhovna kultura naroda na opserviranom prostoru osvjetljava kroz

multidisciplinarni pristup u prezentiranim naučnim radovima jer su, osim

etnološkog, zastupljeni historijski i geografski pristup u evaluaciji obrađenog

materijala.

Etničke pojave i procesi su vrlo intenzivni kulturološki fenomeni koje

treba pažljivo posmatrati i analizirati u kontekstu širih društvenih kretanja i

strukturalnih promjena stanovništva.

Iseljavanje bosanskohercegovačkog radno aktivnog stanovništva u

inostranstvo koje je u posljednjih pet godina poprimilo kataklizmičke razmjere

i unutrašnja pomjeranja uslovljena socijalnim, ekonomskim i političkim

faktorima su momenti koji sistematski, dugoročno i ireverzibilno utiču na

etničke prilike, a konačne posljedice po duhovnu i materijalnu kulturu naroda

su nepredvidive.

Tradicionalni modus vivendi usljed djelovanja polivalentnih eksternih

uticaja sve više odlazi u zaborav, a evidentna kulturna uniformnost i podložnost

nekritičkom usvajanju vrijednosti nametnutih putem medija prijete urušavanju

i definitivnom nestanku tradicionalnih vrijednosti.

Percepcija vlastite kulture i tradicije kroz etnološka istraživanja je

esencijalni faktor za introspekciju naroda kroz podsjećanje na protekle faze

civilizacijskog razvoja u savremenim uslovima kada se nameću socio-kulturni

parametri koji nisu imanentni na ovom dijelu Balkanskog poluostrva.

Etnološka istraživanja su važan faktor kojeg treba uzeti u obzir i u

razvoju turističke privrede jer se kroz naučni pristup otvara prostor

revitalizaciji kulturnog naslijeđa i njegovoj popularizaciji putem medija.

Bogata materijalna i duhovna kultura prostora sjeveroistočne Bosne

predstavlja ogromnu riznicu znanja i nepresušan izvor zanimanja za tradiciju i

kulturu, što u postojećim uslovima ekonomske stagnacije i prisustva velikog

broja nezaposlenog radno aktivnog stanovništva širom otvara perspektive

turističkoj djelatnosti i angažmanu relevantnih društvenih faktora usmjerenom

na stvaranje klime povoljne za ekonomska ulaganja u projekte zaštite

materijalnog naslijeđa i otvaranja novih radnih mjesta.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

71

IZVORI I LITERATURA

1. Filipović, Š.Milenko, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM, NS, Sv.VII, Sarajevo, 1952.,

str.337-374;

2. Kulenović, Šalih (1973.), Etnološka ispitivanja u selu Husinu, Članci i građa za

kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga X, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla,

str.55-68;

3. Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Švjetlost“, Šarajevo, 1975.;

4. Kulenović, Šalih (1980.), Janja-Etnološka monografija, rad objavljen u

časopisu ČIG, knjiga XIII, Edicija:Etnologija sjeveroistočne Bosne/RASPRAVE-

STUDIJE-ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995., str.117-160;

5. Kulenović, Šalih (1994.), Gračanica i okolina, Antropogeografske i etnološke

odlike, Muzej istočne Bosne, DD „GRIN“ Gračanica;

6. Kulenović, Šalih (1995.), „Etnološka razmatranja naselja i stanovništva na

prostoru površinskog kopa “Dubrave-južna sinklinala“, Edicija:Etnologija

sjeveroistočne Bosne /RASPRAVE-STUDIJE-ČLANCI/, knjiga 2, Muzej istočne

Bosne, Tuzla,str.45-95;

7. Maksimović Radoslav, Smoluća i njeni ljudi:u prošlosti i sadašnjosti, a

budućnost, OFF-SET, Tuzla, Zrenjanin, 2011.;

8. Kulenović, Šalih, Šakić, Mihad, Kulenović, Nihad (2015.), Rezultati

dosadašnjih arheoloških i etnoloških istraživanja na prostoru Općine Lukavac,

Zbornik radova sa naučne konferencije Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe Općine Lukavac, INDA d.o.o. Lukavac, str.16-21


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

72

IMPORTANCE OF ETHNOLOGICAL RESEARCH IN PRESERVATION OF

TRADITIONAL VALUES IN THE FIELD OF SPIRITUAL AND MATERIAL

CULTURE IN THE TERRITORY OF THE TUZLA REGION

Abstract: The study of ethnic phenomena and processes in the territory of north-

eastern Bosnia at the end of 19th century and in the first half of the 20th century

and intensified in the seventies of the twentieth century, to this day it provides a

unique insight into the traces of the material and spiritual culture of the people

living in this region as well as the changes due to socio-economic progress and

changing the structure of the population.

Continuous work of experts of various profiles (archaeologists, cultural

anthropologists, historians) of the National Museum in Sarajevo and experts of

Eastern Bosnia Museum and much later the Institute for the Protection and Use of

Cultural and Historical and Natural Heritage of Tuzla Canton has successfully

preserved the entire life of the past population of the observed area.

Archaeological and ethnological research on different localities indicates a

continuous flow of life from prahistory to modern times, and the rich folk life is

presented through traditional material culture (construction of houses, auxiliary

facilities, folk trades, cattle breeding, crafts, crafts) and spiritual culture folk

customs and beliefs related to marriages, births,deaths).

The intense process of industrialization started with the establishment of the

Austro-Hungarian Administration in Bosnia and Herzegovina, had caused not

only socio-economic development but also very fast decommissioning of craft

production, followed by the reduction of the agrarian population and the growth

of the industrial population accompanied by a decline in birth rates. Certain folk

traditions have simply disappeared under the stroke of modernization.

Ethnic phenomena and processes now present irreversibly affect the cultural

pattern characteristic of this part of the Balkan peninsula, indicating the

necessity of intensifying work in the field of ethnological and in general cultural

studies of the past as a way of preserving the entire national heritage.

Keywords: ethnic phenomena and processes, material and spiritual culture


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

73

Prof. dr. Sakib SOFTIĆ Univerzitet u Sarajevu

STANOVNIŠTVO KLADNJA OD OSMANSKOG DOBA DO NAJNOVIJIH VREMENA

Apstrakt: Ovaj rad se bavi pitanjem razvoja stanovništva administrativnog

područja Kladnja od početka osmanske vlasti u Bosni pa do najnovijih vremena.

Autor je izvršio uvid u dostupne popise stanovništva koji su provedeni za vrijeme

osmanske i austrijske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, kao i za vrijeme prve i

druge Jugoslavije. Korišteni su i neki osmanski popisi stanovništva koji do danas

nisu prevedeni ili su prevedeni, ali nisu objavljeni na bosanskom jeziku. Autor je

uporedio rezultate popisa kako bi stekao uvid u demografske i religijske promjene

na ovom području. Tokom vremena se mijenjalo područje koje je pripadalo

Kladnju kao administrativnoj jedinici. Jedanput je područje današnje općine

Kladanj predstavljalo samostalnu administrativnu cjelinu gotovo identičnu

današnjoj općini Kladanj, da bi drugi put bilo prošireno za veći dio današnje

općine Olovo. Iz rada se vidi da je područje Kladnja bilo kontinuirano naseljeno od

srednjeg vijeka pa do današnjih dana. Ovaj tekst pruža uvid i u konverzije

stanovništva kao i u razvoj pojedinih religijskih skupina na ovom području od

osmanske uprave pa do posljednjeg popisa stanovništva. Zaključci koji se odnose

na istraživano područje primjenjivi su i na šire područje sjeveroistočne Bosne. Iz

prezentirane građe je vidljivo da je rast stanovništva imao svoje uspone i padove

koji imaju svoje uzroke koji su ovdje samo ukratko spomenuti.

Ključne riječi: Kladanj, stanovništvo, popisi, konverzije, demografski razvoj,

migracije.

UVOD

Ovaj uvodni rad je napisan povodom javne tribine održane 10. maja

2018. godine u Kladnju koju je organizovao BZK ''Preporod'' Kladanj povodom


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

74

manifestacije ''Treći susreti zavičajnih stvaralaca'' u okviru obilježavanja dana

općine Kladanj 8. maja 2018. godine.

Literatura koja mi je bila dostupna tokom školovanja i kasnije do

najnovijih vremena nije mi davala odgovore na pitanja koja su me zaokupljala, a

ticala su se vlastitog identiteta kao i identiteta ljudi s kojima sam dijelio

sudbinu. Na području općine Kladanj, gdje sam rođen, živjeli su muslimani i

pravoslavci, odnosno Bošnjaci i Šrbi. Govorili smo istim jezikom s neznatnim

razlikama u akcentu, tako da je iz razgovora ipak bilo moguće zaključiti o

religijskoj pripadnosti sagovornika. Odnosno i jedni i drugi funkcionisali smo na

razlikovanju Mi i Oni. To mi je otvaralo pitanja porijekla i pripadnosti. U to

vrijeme je bila prisutna ideja jugoslovenstva, koja se na ovom području

manifestovala kao teza da smo svi Srbi, odnosno da su muslimani, koji su se u

neko vrijeme počeli pisati s velikim M, zapravo prevjereni Šrbi koji su se eto

razvili u posebnu naciju. Ideja jugoslovenstva nije mi bila mrska. Ali me je sve

vrijeme pratila znatiželja kada i pod kojim uslovima se desila konverzija.

Također, od starijih ljudi moglo se čuti da smo mi ipak poseban narod kojem

prošlost nije bila naklonjena, što me je dodatno potaklo da istražim ovu temu.

Bosna i Hercegovina je migraciono područje na koje i sa kojeg su se od

davnina doseljavali i odseljavali narodi. Također je i područje značajnih

unutrašnjih balkanskih migracija, kao i lokalnih ,,seljakanja'' u različitim

smjerovima. Uz kratke periode državne nezavisnosti i perioda izrazitog

prosperiteta u drugoj Jugoslaviji, Bosna je najčešće bila izložena stranoj

okupaciji koja je ponekad donosila prosperitet, ali i periode izrazitog

propadanja i dekadencije. Okupacione vlasti donosile su sa sobom svoju

kulturu, običaje, ali i svoje religije koje su se etablirale na ovom prostoru i

nastavile postojanje i nakon odlaska sila koje su ih sponzorirale. Neću se ovdje

baviti pitanjem autohtonosti nekih religija na određenom prostoru jer to nije

tema ovog rada.

Namjera autora je da na temelju službenih popisa istraži kretanje i

brojnost stanovništva na području Kladnja, kao i njegovu religijsku pripadnost

za čitav period za koji je to moguće. A to je period od 1468. godine, kada je

izvršen prvi popis stanovništva, pa do poslednjeg popisa iz 2013. godine.

Naravno, obim rada limitira dubinu istraživanja teme. Ali egzaktnost i obilje

podataka pružit će čitaocu mogućnost da stekne potpuni uvid u temu rada i da

izvuče na činjenicama utemeljene zaključke.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

75

Ša žaljenjem moram konstatovati da je ova tema potpuno neistražena.

Ja sam napisao tri knjige koje na različite načine tretiraju ili dotiču ovu temu.1

Međutim, cilj njihovog publikovanja nije bio da naučno obrade temu, nego samo

da opišu, informišu i prezentiraju građu, kao što je to uglavnom svrha knjiga

koje su napisane radi zadovoljavanja intelektualnog hobija.

Kod građe koju sam već publikovao, a ovdje je djelimično preuzimam

nešto ću promijeniti ili dodati samo ukoliko nisam zadovoljan nivoom obrade ili

smatram da nešto treba dodatno pojasniti.

POPIS STANOVNIŠTVA ZA VRIJEME OSMANSKE UPRAVE

Sumarni popis Sandžaka Bosna iz 1468. godine2, nahija Kladna3, drugo ime

Še(š)tilov Klanac4

Popis je obuhvatao naseljena mjesta u tadašnjoj nahiji Kladanj, broj

domaćinstava na koja se razrezivao porez, broj neoženjenih, kao i ukupan

poreski prihod tog naseljenog mjesta. Istina je da se nazivi mjesta ponekad

neznatno razlikuju od onih naziva pod kojima ih mi poznajemo. To je posljedica

činjenice da su se popisivači u to vrijeme tek susretali sa našim nazivima mjesta

koja su im sigurno zvučala strano pa su imali poteškoća u tačnom zapisivanju.

Popisana su sljedeća naseljena mjesta:

1. Šelo Četvrtkovište5: domova 15, neoženjenih 7, prihod 1.364;

2. Selo Tareva6: domova 12, neoženjenih 3, prihod 1.423;

3. Šelo Šekojević7: domova 4, prihod 391;

4. Selo Tohol8: domova 31, neoženjenih 6, prihod 2.140;

1Vidi: Tuholj – Historijska građa, knjiga 1 (2013). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. 24 cm. Štr. 276; Historijska građa za proučavanje prošlosti Kladnja (2015). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. 24 cm. Štr. 171; Tuholj – Historijska građa, knjiga 2 (2016). Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona. 24 cm. Str.270.

2 Dešifrirao i s osmansko-turskog preveo, naučno obradio i za štampu priredio Ahmed Š. Aličić, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2008. god.

3Navedeno djelo, strana 52 i 53. 4 Ibid. U originalu Kladna. Danas grad u BiH. Fusnota 882. 5Ibid. U originalu Četvrdkovište. To je staro ime za sami Kladanj. Zapravo to je uporedni naziv za Kladanj kao selo i Kladanj kao pazarište. Na pazarištu se razvio kasniji grad ili kasaba Kladanj koji mi danas poznajemo i imao je značajnu ulogu na mjestu gdje se razvio u smislu trgovine i strategije. Pogledati kod Šabanovića, u djelu Bosanski pašaluk, opservaciju o pazaru. Fusnota 883.

6 Ibid. U originalu Tareva. Danas naselje Tarevo u okolini Kladnja. Fusnota 884. 7 Ibid. Vjerovatno se radi o današnjem gradiću Šekovići. Fusnota 885.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

76

5. Selo Pani9 (Pali); domova 6, prihod 490;

6. Šelo Vučenić10, domova 19, neoženjenih 4, prihod 1.040;

7. Šelo Maločić11: domova 2, prihod 100;

8. Selo Bordili12: domova 1, prihod 50;

9. Šelo Holofča13: domova 3, prihod 150;

10. Šelo Rujić14: domova 6, prihod 300;

11. Šelo Brlošta15:domova 3, prihod 265;

12. Selo Govoruhina16 (Grožuhina): domova 3, prihod 181;

13. Šelo Prijanović17: domova 3, prihod 190;

14. Selo Suhaj18: domova 5, prihod 389.

Ukupno na području nahije Kladna bilo je: domova 113, neoženjenih 25,

prihod 8.463. Pored ovih naseljenih mjesta u nahiji Kladan zabilježena su i

sljedeća nenaseljena mjesta iz kojih je stanovništvo izbjeglo i nije se vratilo do

popisa. To su: Štarič, Dopasci (zaselak u selu Pepići), Obrenović, Kukorina

(danas zaselak u selu Bijelo Polje, Bilo Polje), Garazi (danas zaselak Garež u selu

Rijeka), Preseka, Bribirnica, Konević. Za ova sela, od kojih neka danas ne

postoje, navodi se da su pusta. Također su pusta sela Ravni i Dolovi, koji su

locirani u susjednu nahiju Štit, a koja pripadaju današnjoj općini Kladanj.

Opširni katastarski popis Bosanskog sandžaka 1488/89. godine19

Ovaj popis pored podataka sadržanih u prethodnom popisu navodi i

imena nosilaca domaćinstva, kao i imena neoženjenih odraslih muškaraca. Ovo

je prvi poimenični popis Bosanskog sandžaka, odnosno nahije Klad(i)na u

Bosanskom sandžaku.

8 Ibid. Danas naselje Tuholj u okolini Kladnja. Fusnota 886. Siguran sam da se selo Tuholj i u to

vrijeme ovako izgovaralo, a da su razlike posljedica prijevoda na osmanski, koji nema samoglasnike, i s osmanskog.

9 Ibid. Nepoznato, ako se ne radi o naselju Pejani u selu Matijevići. Fusnota 887. 10 Ibid. Danas naselje Vučinići u okolini Kladnja. Fusnota 888. 11 Ibid. U originalu Malovčić. Danas naselje Malovčići u selu Gojakovići. Fusnota 889. 12 Ibid. U originalu Bordijeli. Danas selo Bordijelji u okolini Kladnja. Fusnota 890. 13 Ibid. U originalu Holofča. Danas naselje Olovci u okolini Kladnja. Fusnota 891. 14 Ibid. Danas naselje Rujići u okolini Kladnja. Fusnota 892. 15 Ibid. U originalu Brlošina. Danas naselje Brlošci u okolini Kladnja. Fusnota 893. 16 Ibid. Može se dešifrirati na više načina. Danas nepoznato. Fusnota 894. 17 Ibid. Danas naselje Prijanovići u okolini Kladnja. 18 Ibid. U originalu Šuhaj. Danas naselje Šuha o selu Krivajevići u okolini Kladnja. 19 Izvor: Najstariji katastarski popisi Bosanskog, Zvorničkog i Kliškog sandžaka. Orijentalni institut u Šarajevu. Šarajevo, 1978. Ovaj popis još uvijek nije objavljen na bosanskom jeziku.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

77

Nahija Kladna:

1. Četvrtkovište: 33 kuće, 5 mudžereda (neoženjeni); muslimani: 3 kuće i 4

mudžereda (neoženjeni);

2. Tuholj: 50 kuća i 4 mudžereda;20

3. Vučinići: 39 kuća i 6 mudžereda; muslimani: 1 kuća;

4. Šeković: 5 kuća i 1 mudžered;

5. Pali: 5 kuća i 1 mudžered;

6. Burdić: 7 kuća;

7. Đ(J)urisalić: 9 kuća;

8. Lofče: 4 kuće;

9. Brajanović: (Prijanovići): bez stanovnika;

10. Rujić: 21 kuća, 2 mudžereda i 1 baština;

11. Kiružihne: 7 kuća;

12. Kukorina: 4 kuće 1 mudžered;

13. Malušić: 3 girihte;

14. Šuha: 10 kuća i 1 neoženjen;

15. Mijodrag: 1 kuća;

16. Ravne: Mezra (nenaseljen 1)

UKUPNO: 197 kuća, 21 neoženjenih, 1 baština i 1 kuća (girihte); 4

muslimanske kuće i 4 neoženjena (muslimana).

Ovdje je primjetno povećanje broja stanovnika, što je posljedica

prirodnog priraštaja, doseljavanja ili povratka onih koji su bili izbjegli. Također

vidimo da je proces islamizacije u Kladnju započeo već na samom početku

osmanske uprave.21

Sumarni popis stanovništva nahije Kladanj iz 1516/17. godine22

Šljedeći popis u kome su sadržani podaci o nahiji Kladanj je popis

Timarnog deftera za nahiju Kladanj iz 1516/17. godine. Ovaj popis je značajan

20 Ibid. Neka karakteristična imena popisanih osoba;KaryeTuhol, tabi' 0, hassa-iimeskur: Vukilav v. Tihomil, Vukal v. Vukdrag, Radal v. Obradko, Vukmir v. Radošin, Milin v. Divko, Vukman v. Dragil, Tvrdila v. Radmil, gir. Vukila v. Bogić, girihteVučihna v. Radohčin.

21 Ibid. Možda će za čitaoca biti interesantno koje su to prvi muslimanski konvertiti u nahiji Klad(i)na. Ovaj popis navodi da su to u naselju Četvrtkovište: Mehmed sin Bile, Alagoz sin Radaka, Hasan sin Radića, Ilijas sin Gojčina, Hidžir sin Radivoja, Širmerd sin Dragoje i Ibrahim (b. o.), te u naselju Vučinići Nesuh sin Vukca.

22Basbakanlik devlet arsivleri t.t.0056. popis timarnog deftera za nahiju Kladanj iz 922. h. godine.Po gregorijanskom kalendaru – 1516/17. godina. ovaj popis do sada nije preveden i objavljen na bosanskom jeziku. dio koji se odnosi na nahiju Kladanj dao mi je i preveo na bosanski jezik Kemal Nurkić iz Zeline kod Gradačca. Elektronska verzija i printani listovi nalaze se kod Kemala Nurkića i kod autora.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

78

jer nam omogućavadalje praćenje procesa islamizacije i demografskog razvoja.

Uporedbom sa ranijim popisom vidimo da je proces islamizacije već uzeo maha

i da se broj stanovnika ubrzano povećava.

Ovaj defter pokazuje brži rast naselja Četvrtkovište u odnosu na ostala

naseljanahije Kladanj.

Popisana su između ostalih sljedeća naseljena mjesta, a popis se odnosi

– kao što je već rečeno – samo na nosioce poreskih obaveza:

1. selo Tuholj: muslimana 8, nemuslimana 57, baština 5, prihodi: 4766;

ukupno: 65 kuća;

2. selo Četvrtkovište: muslimana 36, mudžereda (neoženjenih): 17,

nemuslimana 26, baština 6, prihodi: 4376; 62 kuće + 17 neoženjenih;

3. selo Šekojević: nemuslimana 8, baština 1, prihodi: 1047;

4. selo Vučenić: muslimana 18, mudžereda 11, nemuslimana 37, baština 2,

prihodi: 3918; kuće: 55;

5. selo Bordili: nemuslimana 13, baština 1, prihodi: 1183;

6. selo Dolovi: nemuslimana 3, baština 1, prihodi 442;

7. selo Rujić: muslimana 5, mudžereda 5, nemusliman 30, prihodi 2397;

8. selo Prijanović: muslimana 3, mudžereda 2, nemuslimana 3, baština 1,

prihodi 850;

9. selo Križomana: baština 2, prihodi 318;

10. selo Kukorina: muslimana 16, mudžereda 3, nemuslimani 9, baština 7,

prihodi: 1677;

11. selo Tarevo: muslimana 1, nemuslimana 38, baština 5, prihodi 2754;

12. selo Šuhaj: muslimana 5, mudžereda 3, nemuslimana 16, baština 2, prihodi

1220;

13. selo Birloška: nemuslimana 1, baština 1, prihodi 103;

14. selo Maloča: muslimana 1, mudžereda 1, nemuslimana 7, baština 3, prihodi

414;

15. selo Ravne: muslimana 3, nemuslimana 3, prihodi 327.

UKUPNO: kuća: 282 + 42 neoženjena + 37 baština. Od toga: 40

muslimanskih kuća i 42 neoženjena; nemuslimana: 242; baština 37.

Poimenični popis stanovništva proveden 1570-1585. godine23

Šljedeći poimenični popis stanovništva i baština bio je oko 1570-1585.

godine.24 Ovaj popis je također interesantan za praćenje demografskog razvoja i

23Kompletan popis sa naslovnom stranicom nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Za potrebe autora Kemal Nurkić je preveo dijelove koji se odnose na Tuholj.

24Ovaj popis do sada nije preveden i objavljen na bosanskom jeziku. Digitalizirana verzija ovog popisa nalazi se u Orijentalnom institutu u Šarajevo. Dobio sam dio koji se odnosi na veći dio


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

79

islamizacije na području nahije Kladanj. Nažalost, prevođenje sam organizovao

drugim povodom, tako da su obrađena samo neka naselja nahije Kladanj. Ali i

djelimični prijevod je dovoljan da se stekne uvid u razmjere islamizacije i

demografskih promjena.

1. Tuholj: muslimana 76, mudžereda (neoženjenih) 11, nemuslimana s

baštinama 5; ukupno: 81 kuća i 11 neoženjenih;

2. selo Rujić: muslimana s baštinama 38, mudžereda (neoženjenih) 13,

nemuslimana s baštinama 15;

3. selo Birluška (Brloške): muslimana 3, mudžereda 1, nemuslimana 2;

4. selo Suhaj: muslimana 28, mudžereda 15, nemuslimana 5;

5. selo Tareva: muslimana 14, mudžereda 3, nemuslimana 2;

6. selo Maloča: muslimana 12, mudžereda 4;

7. selo Bordili: muslimana s baštinama 7, mudžereda 3, nemuslimana 5;

8. selo Dolovi: mudžereda (muslimana) 2, nemuslimana s baštinama 2;

9. selo Budbalić (?): muslimana 21, mudžereda (neoženjenih) 3;

10. selo Vučenić: muslimana s baštinama 75, mudžereda 31, nemuslimana 1;

kuća: 76;

11. selo Šekojević: nemuslimana 5;

12. selo Ravne: muslimana s baštinama 21, mudžereda 22 (neoženjenih),

nemuslimana s baštinama 1;

13. selo Bali s drugim imenom Troski: muslimana 11, mudžereda 3;

14. selo Šokolovići: nemuslimana s baštinama 5.

U ovom tekstu obuhvaćen je popis četrnaest naselja. U Orijentalnom

institutu u Sarajevu nalazi se cjelokupan popis nahije Kladanj u elektronskoj

verziji na osmanskom jeziku. U četrnaest naselja zabilježeno je 351

domaćinstvo, kao i 109 neoženjenih muškaraca muslimana. Od toga je preko

89,17% muslimanskih domaćinstava, što zajedno s neoženjenim muslimanima

čini u svakom slučaju preko 92% pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Ovi

podaci ne obuhvataju sjedište nahije Kladanj, naselje Četvrtkovište, u kojem je

procenat pripadnika muslimanske vjeroispovijesti vjerovatno čak i viši.

Popis pokazuje da je proces islamizacije na području nahije Kladanj gotovo

okončan. Šljedeći provedeni popis stanovništva pokazuje stagnaciju konverzije,

a u nekim naseljima čak i povećanje broja nemuslimana.

nahije Kladanj. Pošto nisam dobio naslovnu stranicu, tačna godina popisa mi je nepoznata. Za potrebe autora Kemal Nurkić je preveo dijelove koji se odnose na Tuholj.Elektronska verzija kod autora.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

80

Poimenični popis stanovništva iz 1604. godine

Ipak, najpotpuniji popis od značaja za proučavanje prošlosti Kladnja je

Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.

Nahija Kladanj u Bosanskom sandžaku:25

1. Šelo Rujići, muslimana sa baštinama 64, nemuslimana 2;

2. Čifluk Timura, sina Davudovog;

3. Šelo Kukorina, muslimana sa baštinama 69, nemuslimana 11;

4. Šelo Bribirnica, muslimana sa baštinama 9;

5. Šami Pazar Četvrtkovište: oženjenih 148, 5 mujezina, 2 hatiba i 2 imama.

Ukupno 15 muslimanskih kuća + stara raja: muslimani sa baštinama 114 i

nemuslimani 11;

6. Šelo Tuholj, muslimana sa baštinama 74, nemuslimana na baštini 25;

7. Šelo Ravne, muslimana sa baštinama 24 i neoženjenih 12;

8. Šelo Vučinići, muslimani sa baštinama 77, neoženjenih 16 i nemuslimana 1;

9. Vojnuci sela Vučinići, Akindžije sela Vučinić pripada Kladnju: 3 baštine i 1

čifluk – muslimani;

10. Čifluk Hajdar-vojvode, muslimani 9 kuća, neoženjeni 1;

11. Šelo Šokolovići, nemuslimani sa baštinama 5;

12. Šelo Bali, drugim imenom Troski, čifluk, muslimanskih kuća 6;

13. Šelo Brdijelji, muslimani sa baštinama: 19 kuća, neoženjeni 5 i

nemuslimani 3;

14. Šelo Holovci, muslimani 7, nejasno koji status vlasništva 2, zemin;

15. Šelo Bursalići, muslimani sa baštinama 12, neoženjenih 8, jajlak 1;

16. Šelo Štarac, muslimani sa čiftom 11, nemuslimani sa neoženjenim 10;

17. Čifluk Hasana, sina Iskenderovog, muslimanskih kuća 7, neoženjenih 3;

18. Šelo Malovača, muslimana sa baštinama 12;

19. Čifluk mehtera Džafera;

20. Čifluk mehtera Džafera (zvani) Musići;

21. Čifluk Muhameda i Husejna;

22. Šelo Šuha, muslimani sa baštinama 31, neoženjenih 11 i nemuslimani 4;

23. Šelo Tarevo, muslimani sa baštinama 53, i 2 muslimana na čiflucima

(postoje i danas);

24. Jajalak u selu Tarevo;

25. Šelo Prijanovići, muslimana sa baštinama 21, neoženjenih 5;

26. Šelo Brloška, muslimana sa baštinama 7;

27. Čifluk Ise, sina Hasanovog;

25 Popis dat prema: AdemHandžić, Šnježana Buzov, Amina Kupusović (obradili), Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. god., Bošnjački institut Cirih – odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 2000, str. 354. do 379.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

81

28. Selo Koprivna, zemin;

29. Čifluk Iskendera, sina Ahmedovog;

30. Šelo Majdan, drugim imenom Pristranje, muslimanskih kuća 11;

31. Mezra Dabovac. Uživaju je stanovnici sela Rujići.

Ukupno: muslimani na baštinama 757 (od toga u naselju Četvrtkovište 157

kuća + 125 rajinskih muslimanskih kuća = 282 kuće), neoženjenih 61,

muslimana na čiflucima 42, muslimani posjednici nejasan status 7, zemin 3,

jailak (ljetna ispaša) 2, mezra (napušteno imanje)1 i 68 nemuslimanskih kuća,

od toga 30 na baštinama. Ukupno: muslimanske kuće 811, nemuslimanske kuće

68 = 878 kuća. Ili, procentualno na području nahije Kladanj bilo je 92,26 %

muslimanskih kuća i 7,73% nemuslimanskih kuća, odnosno katoličkih kuća. Ne

postoje podaci kojoj religiji su pripadali nemuslimani, ali je izvjesno da ukoliko

su bili starinci – onda su bili katolici. Pridošlice su mogli uglavnom biti

pravoslavci. Ukoliko prihvatimo pretpostavku da je u jednoj porodici početkom

sedamnaestog vijeka živio približan broj osoba kao i 1851. odnosno 1879.

godine, kada je u jednoj kući prosječno živjelo 6,38 članova, moguće je

izračunati ukupan broj stanovnika.

Nahija Kladanj po popisu iz 1604. godine

Nahija

Kladanj

Muslimanske kuće Neoženjeni

muškarci

Nemuslimanske

kuće

Ukupno kuća 878 757 + 42 + 7 +3 +1

= 810

61 68

Ukupno

stanovnika

5.663 810 x 6, 38 = 5.168 61 68 x 6,38 = 434

Proces islamizacije doživio je svoj vrhunac u ovom periodu. Nakon toga

je slijedilo slabljenje Osmanskog carstva. Kao posljedica toga broj muslimana u

nahiji Kladanj kao i u čitavoj Bosni počeo se smanjivati, a broj nemuslimana

povećavati.

Nahija Kladanj je kao i cijela Bosna po broju stanovnika dostigla svoj

vrhunac u sedamnaestom vijeku. Nakon toga ukupan broj stanovnika se

značajno smanjio. Broj stanovnika iz ovog perioda je dostignut tek početkom

dvadesetog vijeka.

Nahija Kladanj prema poimeničnom popisu iz 1851. godine

U Bosni je 1851. godine izvršen poimenični popis stanovništva svih

vjeroispovijesti. Popisane su samo muške osobe, a za svaku vjeroispovijest

vođeni su odvojeni defteri. Osobe su popisane u okviru svojih porodica. Popis je


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

82

sadržavao ime i prezime, ime oca, starost kao i fizički opis osobe. Prema važećoj

administrativnoj podjeli Bosanskog pašaluka iz vremena ovog popisa, nahija

Kladanj je pripadala Zvorničkom sandžaku. U okviru nahije Kladanj popisana su

brojna naselja koja danas pripadaju općini Olovo.

Nahija Kladanj je 1850/51. godine imala 8 mahala26 i 65 sela sa 490

muslimanskih kuća (od toga u kasabi Kladanj 132 kuće), 190 nemuslimanskih

kuća i 6 romskih kuća (svi muslimani), što ukupno iznosi 686 kuća.27 Ako

uporedimo ukupan broj od 686 kuća iz 1851. godine sa brojem od 879 kuća na

užem području Kladnja iz 1604. godine, koje se gotovo poklapa sa područjem

današnje općine Kladanj, odmah se uočava da se između popisa desila značajna

depopulacija područja. Znatno je smanjen broj muslimanskog stanovništva, što

se vidi iz smanjenja broja muslimanskih kuća sa 811 na 490 i povećanja broja

nemuslimanskih kuća sa 68 na 190 kuća.

Popis stanovništva iz 1851. godine je uporediv s austrougarskim

popisom iz 1879. godine jer je obuhvatio isto popisno područje. Uporedbom

rezultata ova dva popisa dobivamo sliku o demografskim kretanjima, kao i o

kontinuitetu i intenzitetu smanjenja muslimanskog i porastu nemuslimanskog

stanovništva. Također, zamjećujemo potpuno ili djelimično prisustvo

nemuslimanskog stanovništva u selima koja su ranije bila isključivo

muslimanska. Po ovom popisu na području nahije Kladanj 1851. godine je

živjelo 1.564 muslimanskih muških stanovnika.28 Prostim množenjem brojem 2

dobijamo 3.128 stanovnika muslimanske vjeroispovijesti, što može poslužiti

kao osnova za uporedbu sa sljedećim popisima. Ukoliko podijelimo broj

stanovnika sa brojem kuća, dobijemo gotovo identičan rezultat broja članova

porodice kao po popisu 1879. godine. Odnosno, dobijemo 6,38 osoba po

porodici. Približan broj nemuslimanskog stanovništva dobit ćemo ako

26Mahale u Kladnju 1851. Prema BOA NFS.d.5956 od 100. do 102. str. Neobjavljeni prijevod s

osmanskog jezika: 1. Harmiš Ali-pašamahala; 2.Mahala...; 3.Mahala Durmiš; 4.Mahala Šarmač; 5.Mahala Tabak; 6.Mahala Tavil; 7. Mahala Mehmed-beg; 8.Šejh mahala.

Prema podacima koje mi je ustupio Rusmir Djedović, na kraju osmanskog perioda Kladanj ima 8 džamija i musalu. Nazivi džamija su: 1. Hadži Bali-beg ili Kuršumlija; 2. Hadži Hadim Ali-paša, bila istočno od čaršije, kasnije zapadno, na mjestu Ali-begove; Ali-begova, sada Ali-pašina; Muslih-agina (Musli-agina) ili Šrmač(Šermač); Hadži Hasanova ili Borak; Šejh-efendijna ili Ujča; Tavil-agina ili Duga; Musabegova (Šarena) ili Nova.Po ovim džamijama se sigurno zovu i glavne mahale u popisu 1851. godine. Ostale mahale su u predgrađu (npr. Drum, Hendek), ili prema zanatima (možda Tabak...). Ova Tabak je negdje kraj rijeke Drinjače. Durmiš je meni nepoznata. Mehmed-beg je možda trag one Mehmed-čelebijine džamije iz 16. stoljeća (vjerovatno raniji naziv za Bali-begovu ili Ali-begovu džamiju; ove dvije vjerovatno kriju i mjesto Džaferovog mesdžida iz 16. stoljeća). Ozbiljnija istraživanja urbanog razvoja grada Kladnja tek predstoje.

27Izvor: BOA NFS.d.5956 od 100. do 102. str. Neobjavljeni prijevod s osmanskog jezika. 28Od toga na području današnje općine Kladanj 898 muških stanovnika. U samom gradu Kladanj 458 muških stanovnika, dok na područje Olova odpada 666 muških stanovnika.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

83

pomnožimo 190 nemuslimanskih kuća sa 6,38 članova domaćinstva, što je

prosjek i za muslimansko stanovništvo. Tako dobivamo 1.212 nemuslimanskih

stanovnika i 38 romskih muslimanskih stanovnika. Šve to ukupno čini 4.378

stanovnika. Procentualno je 1851. godine na području nahije Kladanj živjelo

72,31% muslimana i 27,69% nemuslimana. Od toga: pravoslavci 18-20%,

katolici 8-10%.

Nahija Kladanj po popisu iz 1851. godine

Nahija Kladanj muslimani nemuslimani Romi

(muslimani)

Broj kuća 686 490 190 8

Ukupno

stanovnika

4.378 164 x 2 = 3.128 1.212 63

U procentima 72,31% 27,69% 0,008%

DEMOGRAFSKE PROMJENE U POSLJEDNJA TRI DESETLJEĆA

OSMANSKE UPRAVE

Demografske promjene u posljednja tri desetljeća osmanske uprave

najbolje se mogu utvrditi uporedbom popisa koji je provela osmanska uprava

1851. godine sa stanjem koje je zatekla Austro-Ugarska po preuzimanju uprave

nad Bosnom i Hercegovinom.

Austro-Ugarska je odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine izvršila

popis stanovništva. Radi se o sumarnom popisu sačinjenom prema savremenoj

metodologiji. Ovaj popis je značajan i po tome što svojim rezultatima potvrđuje

relevantnost osmanskog popisa iz 1851. godine.

Kotar Kladanj (Kladanj i Olovo) po popisu stanovništva iz 1879. godine29

Naziv kuć

e

stan. mu

ški

žen. ukupn

o

Muslim. pravo

sl.

Katol. jev

rej Dolnji 167 180 624 499 1123 693 430 -

Jelaške 115 129 357 319 666 363 6 307

Kamensk

o

110 114 341 287 628 315 - 313

Kladanj 243 264 681 630 1311 1234 46 3 28

Kriva

Rijeka

118 129 384 333 727 672 155 -

29 Popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1879. godine. Glavni pregled političkih razdjeljenja

Bosne i Hercegovine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

84

Olovo 153 178 567 480 1047 728 312 7

Ravne 83 98 270 257 527 252 275 -

Tuholj 100 128 412 358 770 403 367 -

Žučka 151 157 589 514 1103 476 607 -

UKUPNO 124

0

1377 422

5

3677 7902 5136 2198 630

Procent. 64,99% 27,81% 7,97%

Ova dva uporedna popisa nam omogućavaju praćenje ukupnih

demografskih promjena, kao i promjena broja pripadnika pojedinih

vjeroispovijesti u periodu između 1851. i 1879. godine. Ukupno povećanje

stanovnika po popisu iz 1879. godine u odnosu na 1851. godinu iznosilo je

(7.902 - 4.378) = 3.624 stanovnika. Procentualno to iznosi 82,77%. Prosjek

stanovnika po kući iznosio je 6,37 članova.

Od ukupnog povećanja na muslimane otpada 2.008 stanovnika ili

55,40%, a na nemuslimane 1.618 stanovnika ili 44,64%. Broj muslimana u

odnosu na 1851. godinu povećao se za 2.014 ili procentualno za 64,38%, a broj

nemuslimana za 1.618 ili 133,49%.

Broj muslimana u ukupnom broju stanovnika smanjen je sa 72,31%

1851. godine na 64,99% 1879. godine, ili za oko 8%. Broj pravoslavaca je

povećan sa 18-20% na 27,81%. Broj katolika je procentualno smanjen. Ukupno

povećanje broja stanovnika u ovom periodu ne može biti samo posljedica

prirodnog priraštaja, nego i migracija. Prisutno je doseljavanje muslimanskog

stanovništva koje je napuštalo područja stare Hercegovine koja su priključivana

Crnoj Gori u procesu njene teritorijalne ekspanzije. Također je to i period

masovnijeg preseljavanja pravoslavnog stanovništva u Bosnu, što je posljedica

rješavanja problema agrarne prenaseljenosti područja Crne Gore i stare

Hercegovine. Tako se između dva popisa, u razmaku od 28 godina, broj

pravoslavaca više nego udvostručio. Povećanje broja katolika u ovom periodu je

posljedica redovnog prirodnog priraštaja.

DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE U

BOSNI I HERCEGOVINI

Za praćenje kretanja broja stanovnika u okviru Austro-Ugarske

monarhije najmjerodavnije je uporediti popis iz 1879. godine (kada je Austro-

Ugarska uspostavila vlast u Bosni i Hercegovini) sa popisom iz 1921. godine

(kada je austrougarska vlast okončana).


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

85

Odmah nakon formiranja Kraljevine ŠHŠ proveden je popis stanovništva

koji pokazuje da se od dolaska Austro-Ugarske pa do dolaska Kraljevine SHS

broj stanovnika kotara Kladanj povećao sa 7.902 na 10.931, odnosno za 3.029

stanovnika. Broj stanovnika muslimanske vjeroispovijesti povećao se za 1.405

ili za 27,35%, pravoslavne za 1.202 ili 54,68%, a katoličke za 219 ili 34,76%.

Primjetno je da je pravoslavno stanovništvo i u ovom periodu imalo najbrži

rast. Duplo veći nego muslimansko stanovništvo. To je posljedica ne samo

prirodnog priraštaja nego i nastavka doseljavanja pravoslavnog stanovništva.

Procentualno posmatrano broj muslimana je nastavio padati, dok je broj

pravoslavaca povećan za isti procenat za koji je smanjen broj muslimana.

Broj muslimana je procentualno smanjen sa 64,99% 1879. godine na

60,66% 1921. godine, dok se u isto vrijeme broj pravoslavaca povećao sa 27,81

% na 31,01%. Procentualno se broj katolika neznatno povećao.

Popis stanovništva sreza Kladanj (Kladanj i Olovo) iz 1921. godine

Naziv ukupno muslimani pravosl katolici jevreji Kotar Kladanj 10931 6631

3390

848+1

91

Procentualno 60,66% 31,01% 8,46%

DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME PRVE I DRUGE JUGOSLAVIJE

Demografske promjene u prvoj Jugoslaviji

Da bismo stvorili potpunu sliku o demografskim promjenama u prvoj

Jugoslaviji, nužno je uporediti rezultate popisa stanovništva iz 1921. godine,

provedenog odmah po uspostavi prve Jugoslavije, i rezultate popisa

stanovništva provedenog 1948. godine, prvog po ukidanju prve i uspostavi

druge Jugoslavije. Iako rezultate popisa iz 1948. godine treba uzeti sa rezervom

zbog nacionalnog izjašnjavanja dijela muslimana kao Šrba ili Hrvata, smatram

da je ovaj popis relevantan, uz neznatne korekcije koje su na nivou statističke

pogreške.

Popis stanovništva sreza Kladanj (Kladanj i Olovo) iz 1948. godine30

30 Moguće je uzeti u obzir ukupan broj stanovnika sreza Kladanj iz 1948. godine: Ukupn

o Srbi Hrva

ti Sloven

ci Makedon

ci Crnogor

ci Neopredijelje

ni muslimani

Bugari

Česi

Slovaci

14.522

5.273

351 2 2 2 8.885 0 3 0

Vidi Popis stanovništva Jugoslavije iz 1948.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

86

Srez Kladanj Muslimani Srbi Hrvati ostali

Ukupno 14.522 8.885 5.273 351 7

Procentualno 61,18% 36,31% 2,41%

Vidimo da je 1948. godine srez Kladanj imao 14.522 stanovnika. Od toga

neopredijeljenih muslimana 8.885 ili 61,18%, Srba 5.273 ili 36,31% i Hrvata

351 ili 2,41%. Ukupno povećanje stanovništva sreza Kladanj u odnosu na 1921.

godinu iznosi 3.591 (14.522- 10.931) stanovnika, odnosno procentualno

32,85%. Bošnjačko stanovništvo se povećalo za 2.254 (8.885-6.631) stanovnika

ili procentualno za 33,99%. Srpsko za 1.883 (5.273-3.390) ili procentualno za

55,54%. Broj Hrvata je smanjen za 498 (849 -351) ili -41,34%.

Uporedbom ova dva popisa vidimo da je pravoslavno stanovništvo i

dalje raslo neuporedivo brže od ostalih. Procentulno, broj pravoslavnih Šrba u

ovom periodu porastao je sa 31,01% na 36,31%. Zapravo, nastavljen je trend

koji je započeo u nekom periodu osmanske vlasti. Broj Bošnjaka muslimana se

prvi puta stabilizovao. Zaustavljen je njegov procentualni pad u odnosu na

ukupan broj stanovnika i prvi put je zabilježen njegov rast sa 60,66% na

61,18%. Broj Hrvata katolika je značajno smanjen, što je uglavnom posljedica

toka i ishoda Drugog svjetskog rata.

Demografske promjene u drugoj Jugoslaviji

Posljednji popis stanovništva proveden u drugoj Jugoslaviji pokazuje da

je došlo do značajnog ukupnog povećanja stanovništva, što je posljedica

sveukupnog privrednog i društvenog razvoja druge Jugoslavije. Ukupan broj

stanovnika se povećao u periodu od 43 godine za 18.504, odnosno sa 14.522 na

33.026.

Općine Kladanj i Olovo (nekadašnji srez Kladanj) po popisu iz 1991.godine

Ukupno Muslimani Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali

Kladanj i

Olovo

33.026 24.320

7.145

802

478 321

Procentualno 73,63% 21,63% 2,42%

Povećanje ni u ovom periodu nije bilo ravnomjerno za pripadnike svih

vjeroispovijesti. U ovom periodu je broj pravoslavnih Srba u odnosu na ukupan

broj stanovnika značajno smanjen, dok je u isto vrijeme povećan broj

stanovnika muslimanske vjeroispovijesti, što je posljedicavelikog prirodnog

priraštaja i najmanje stope migracija. Broj muslimana se u ovom periodu

povećao za 15.435 stanovnika, odnosno sa 8.885 na 24.320. Broj pravoslavaca

se povećao za 1.872, odnosno sa 5.273 na 7.145 stanovnika. Broj katolika se


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

87

povećao za 451, odnosno sa 351 na 802 stanovnika. Procentualno, broj

muslimana se povećao za 173,71%, broj pravoslavaca za 35,50 %, a broj

katolika za 128,49%. Procentualno, u ukupnom broju stanovnika1991. godine u

odnosu na 1948. godinu broj muslimana se povećao sa 61,18% na 73,63%, broj

pravoslavaca smanjio sa 36,31 % na 21,63%, dok se broj katolika samo

neznatno povećao sa 2,41% na 2,42%.

Demografske promjene po popisu stanovništva iz 2013. godine31 Naziv Ukupno Bošnjaci Srbi Hrvati

Olovo 10.175 9.701 77 230

Kladanj 12.348 11.997 107 33

Ukupno 22.523 21.698 184 263

Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine dovela je do

etničkog razdvajanja stanovništva, tako da su na području nekadašnjeg sreza

Kladanj ostali živjeti uglavnom samo muslimani Bošnjaci.

UPOREDNI POPIS STANOVNIŠTVA SAMO ZA DANAŠNJU OPĆINU

KLADANJ32

31 Popis stanovništva BiH iz 2013. godine. 32U ovom tekstu je moguće dati još neke interesantne demografske podatke. Rast stanovništva općine Kladanj prema dostupnim popisima stanovništva: godina broj stanovnika broj kuća 1468. 113 + neoženjenih 25 1488/89. 201 + 25 neoženjenih 1516/17. kuća: 282 + 42 neoženjena + 37 baština 1604. 5663 878 1851. 2100 339 1879. 3731 593 1921. 4756 - 1948. 7619 1403 1953. 9382 1873 1961. 11469 2320 1971. 14015 3026 1981. 15641 3611 1991. 16028 4332 Ili samo za grad Kladanj: 1604. više od hiljadu (157 + 125 rajinskih kuća) = 282 kuće 1850. 900 +/- = 132 kuće 1879. 1311 =243 kuće 1895. 1554 1918. 1325 1921. 1197 1948. 1403 = 415 domaćinstava 1953. 2410 = 651 domaćinstava 1961. 2820 = 691 domaćinstava


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

88

Demografske promjene za vrijeme osmanske vlasti

Podaci kojima raspolažemo omogućavaju nam analizu demografskih

kretanja na području današnje općine Kladanj od same uspostave osmanske

uprave pa do posljednjeg popisa stanovništva.

Kroz svoju historiju administrativno područje Kladnja je u srednjem

vijeku, kao i u prvoj polovini osmanske uprave, obuhvatalo današnju općinu

Kladanj. U osamnaestom, devetnaestom i na početku dvadesetog vijeka Kladanj

je predstavljao administrativnu cjelinu sa većim dijelom područja koja u novije

vrijeme pripadaju općini Olovo.

Današnje područje općine Kladanj gotovo se u cijelosti poklapa sa

područjem koje je u prvim osmanskim popisima stanovništva označeno kao

nahija Kladanj. Stoga su uporedivi podaci osmanskog popisa stanovništva iz

1604. godine sa popisima provedenim za vrijeme Austro-Ugarske, uz umanjenje

za naselja koja pripadaju općini Olovo. Također su uporedivi i sa popisima

provedenim nakon Drugog svjetskog rata.

Kao što je ranije navedeno, na području općine Kladanj početkom

sedamnaestog vijeka bilo je 810 muslimanskih i 68 nemuslimanskih kuća,

odnosno ukupno 878 kuća.33

Po popisu iz 1851. godine na području općine Kladanj se nalazilo 339

kuća, od toga 275 muslimanskih kuća: u gradu Kladnju 152 i na selima 123 kuće

i oko 48 pravoslavnih kuća.34

U ovom trenutku ne raspolažem tačnim ukupnim brojem stanovnika

samo za općinu Kladanj po popisu iz 1851. godine, ali je on izračunljiv. Ukoliko

je zadržan približan omjer stanovnika općina Kladanj i Olovo kao po popisu iz

1879. godine, kada je na općinu Kladanj otpadalo 47,21% stanovnika, što je

približno polovina, onda je općina Kladanj po popisu iz 1851. godine mogla

imati oko 2.100 stanovnika. Na području općine Kladanj je živjelo oko 2.100

stanovnika, od čega 1.796 ili 85,52% stanovnika muslimanske vjeroispovijesti i

oko 304 ili 4,47% stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti.35 Od toga broja u

samom Kladnju živjelo je 916 i na selima 880 muslimanskih stanovnika.

Ako to sada uporedimo sa popisom iz 1604. godine, uočit ćemo da su se

na području općine Kladanj kao i u cijeloj Bosni desile dramatične demografske

1971. 3630 = 945 domaćinstava 1981. 4077 =1173 domaćinstava 1991. 4500 = 1323 domaćinstva 33Vidi popis iz 1604. godine. 34Tačne podatke o broju kuća i pravoslavnom stanovništvu utvrdit ćemo nakon okončanja

prijevoda ovog popisa (u toku). 35 Isto.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

89

promjene od popisa iz 1604. godine pa do ovog popisa. Pošto je cijela općina

Kladanj 1879. godine imala 3.731 stanovnika, vidimo da broj kuća i broj

stanovnika iz sedamnaestog vijeka nije bio dostignut.

Sama općina Kladanj po popisu iz 1879. godine.

Naziv kuće stan. ukupno muslimani pravosl. katolici jevreji

UKUPNO 593 670 3.731 2.582 1.118 3 28

Proc. 69, 20% 29,96%

Detaljnija uporedba ovih popisa data je u prethodnom tekstu.

Demografske promjene za vrijeme austrougarske uprave

Kretanje broja stanovništva i demografske promjene za vrijeme

austrougarske uprave mogu se utvrditi analizom i uporedbom popisa

stanovništva sa početka i sa kraja ove uprave. U periodu od 1879. godine pa do

1921. godine broj stanovnika općine Kladanj se povećao za 1.025 stanovnika

(4.756 - 3.731 ili procentualno za 27,41%.) Po vjeroispovijestima: broj

muslimana se povećao za 288 (2.870 - 2.582) ili procentualno za 11,15%; broj

pravoslavaca za 672 (1.790-1.118) ili procentualno za 67,21%. Procenat

muslimana u ukupnom broju stanovnika se smanjio sa 69,2% na 60,3%, dok se

procenat pravoslavaca povećao sa 29,9% na 37,6%.

Sama općina Kladanj po popisu iz 1921. godine

Naziv ukupno muslimani pravoslavni katolici jevreji

Općina Kladanj 4.756 2.870 1.790 65 31

Procentualno 60,3% 37,6%

Demografske promjene za vrijeme prve Jugoslavije

Demografske promjene za vrijeme prve Jugoslavije mogu se utvrditi

uporedbom rezultata popisa stanovništva iz 1921. godine i popisa iz 1948.

godine. Popis iz 1948. godine ne daje potpuno tačne, nego samo približne

podatke o broju pripadnika različitih vjeroispovijesti, jer su se pripadnici

pravoslavne vjeroispovijesti nacionalno popisivali kao Šrbi, a katoličke kao

Hrvati. Dio pripadnika muslimanske vjeroispovijesti se nacionalno opredijelio

kao pripadnik jedne od ovih dviju nacija, dok je većina izabrala da bude

popisana kao ,,neopredijeljeni musliman''.

Po popisu iz 1948. godine današnja općina Kladanj je imala 7.619

stanovnika od ukupnog broja stanovnika sreza Kladanj koji je iznosio 14.522


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

90

stanovnika.36Ukupan broj stanovnika općine Kladanj po ovom popisu povećan

je u odnosu na 1921. godinu za 2.863 (7.619 - 4.756) stanovnika, što

predstavlja povećanje od 60,19%. U ukupnom povećanju stanovništva sreza

Kladanj od 3.591 stanovnika, općina Kladanj je učestvovala sa 2.863 ili 79,72%,

što je posljedica većeg stradanja stanovnika općine Olovo u Drugom svjetskom

ratu.

DEMOGRAFSKE PROMJENE ZA VRIJEME DRUGE JUGOSLAVIJE

Demografske promjene za vrijeme druge Jugoslavije mogu se utvrditi

uporedbom rezultata popisa iz 1948. godine sa rezultatima popisa stanovništva

iz 1953, 1961, 1971, 1981. godine, odnosno sa popisom iz 1991. godine, kao

najreferentnijim jer predstavlja kraj jednog razdoblja.

Popis iz 1948. godine može biti mjerodavan za utvrđivanje rasta

stanovništva u periodu od 1948. godine do 1991. godine. Ukupan broj

stanovnika u ovom periodu povećao se za 8.451 (16.070 - 7.619) stanovnika ili

procentualno za 110, 92%.

Općina Kladanj po popisu iz 1991. godine

ukupno Muslimani Srbi Hrvati Jugoslaveni ostali

Općina

Kladanj

16.070 11.621

72,31%

4.323

27,6%

66

0,47%

277

1,7%

184

0,70%

U odnosu na popis iz 1921. godine ukupan broj stanovnika općine

Kladanj se po popisu iz 1991. godine povećao za 11.314 (16.070-4.756) ili

procentualno za 237,88%. Prema nacionalnostima (vjeroispovijestima)

povećanje je izgledalo ovako: Bošnjaci – muslimani 8.751 (11.621- 2.870) ili

304,91%, Srbi – pravoslavci 2.533 (4.323 - 1.790) ili 141,34% i Hrvati – katolici

1 (66 – 65) ili 0,01%.

ZAKLJUČAK

Odmah po uspostavi osmanske vlasti u Bosni je proveden sumarni popis

stanovništva. Osmanska vlast, koja je živjela od zemljišne rente i ratnog plijena,

bila je zainteresovana da nakon zauzimanja nekog područja što prije utvrdi ko

su poreski obveznici i koliko ih ima. Prvi popis iz 1468. godine obuhvatio je i

36Popis stanovništva u Jugoslaviji 1948.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

91

nahiju Kladanj, koja je uspostavljena kao posebno administrativno područje u

približnim granicama sadašnje općine Kladanj. Popisane su domaćinske kuće,

neoženjeni, ali i sela koja su bila napuštena. Popis pokazuje da je ovo područje

bilo naseljeno za vrijeme srednjovjekovne bosanske države i da većina

sadašnjih naselja općina Kladanj i Olovo imaju predosmansko porijeklo. Ovaj

popis je pokazao i da su neka naselja napuštena, što je posljedica događanja

povodom pada Bosne pod osmansku vlast.

Drugi popis, obavljen dvadeset godina kasnije, pokazuje da se

stanovništvo između dva popisa gotovo udvostručilo. To ne može biti samo

posljedica prirodnog priraštaja nego vjerovatno i povratka izbjeglih, a možda i

doseljavanja. A pojavljuju se i prvi slučajevi konverzije na islam. Područje

Kladnja je za vrijeme bosanske srednjovjekovne države spadalo u Kraljeve

zemlje, gdje su se za duše ljudi natjecale Bosanska crkva i Katolička crkva.

Bosanska crkva je raspuštena neposredno uoči propasti Kraljevstva. Nakon

toga je na ovom području, kratko vrijeme pred propast Bosne, postojala samo

Katolička crkva koja se nije bila ustalila u dovoljnoj mjeri jer je teško dekretom

promijeniti religijsku pripadnost stanovništva, što je i dovelo do konverzije

ljudi u novu religiju. Štanovništvo je imalo svijest o svojoj ranijoj pripadnosti

Bosanskoj crkvi i njenom prisilnom raspuštanju. To je uklonilo prepreke za

konverziju.

Ako pogledamo imena popisanih domaćina, vidimo ponavljanje imena

koja su bila svojstvena za srednjovjekovnu bosansku državu, a takva su imena

rijetka u okruženju.

Treći popis, sačinjen dvadesetih godina šesnaestog vijeka, pokazuje

sveukupni porast stanovništva, kao i to da je proces islamizacije uzeo maha jer

je u gotovo svim selima zabilježeno prisustvo makar jednog muslimanskog

domaćinstva.

Kasniji popis, proveden u drugoj polovini šesnastog vijeka, pokazuje da

je masovni proces islamizacije dostigao svoj vrhunac. U ovom popisu pored

novih muslimana nalazimo i one sa muslimanskim imenima očeva, što upućuje

na postojanje druge pa čak i treće generacije muslimana. Ovaj popis je

indikativan jer pokazuje da je nekad između dva popisa, u periodu između

1520-ih i 1580-ih godina, izvršena gotovo potpuna konverzija stanovništva na

islam. Naročito je uočljivo među konvertitima prisustvo velikog broja mladih

neoženjenih muškaraca. Ipak, za nas je ovdje najvažniji popis stanovništva iz

1604. godine jer je preveden i objavljen u cijelosti, a predstavlja vrhunac

demografskog razvoja ovog kraja. Popis pokazuje rezultate procesa koji su se

dešavali u prethodnom vijeku. Karakteriše ih ubrzan rast stanovništva i njegova

konverzija na islam.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

92

Različito od svih ostalih naselja koja pripadaju današnjoj općini, ranije

kotaru i srezu Kladanj, gdje je islamizacija bila gotovo potpuna, jeste selo

Šekojevići (Šekovići) koje po kasnijim administrativnim podjelama nije

pripadalo području Kladnja. U ovom naselju nije se desio ni jedan slučaj

konverzije na islam. Selo je na svim popisima imalo nemuslimansko

stanovništvo od 5 do 8 kuća. Da li nam to govori da ovo stanovništvo nije

pripadalo istoj religiji – kriptokatoličkoj, kao ostatak naselja nahije Kladanj, već

da je pripadalo pravoslavnoj religiji koja je bila privilegovana u Osmanskom

carstvu?

U drugoj polovini sedamnaestog vijeka desili su se potresi koji su doveli

do znatnog smanjenja stanovništva na ovom području. To su ratovi protiv

Mletačke Republike, Bečki rat, bolesti i glad. Koliko je to tačno pogodilo ovo

područje nije moguće utvrditi bez uvida u popis katastarskih vlasnika zemljišta

oko 1701. godine koji još uvijek nije dostupan. Katoličko stanovništvo koje se u

manjem broju bilo ustalilo u nekim selima, u rezultatu ovih događanja je

nestalo.

Čitav osamnaesti vijek, kao i početak devetnaestog vijeka bio je period

sveopćeg stradanja stanovništva zbog ratova, bolesti, gladi, bošnjačkih i srpskih

ustanaka protiv osmanske vlasti i osmanske represije, koja je naročito bila

usmjerena prema bosanskim muslimanima.

Katastarski popisi poreskih obveznika nisu nam dostupni za ovaj

period. Popis stanovništva iz 1851. godine baca prvo svjetlo na rezultate

događanja i procesa koji su za cjelokupno bosansko stanovništvo, a naročito za

bosanske muslimane imali katastrofalan učinak. Popis nam pokazuje da se

1851. godine na području općine Kladanj nalazio znatno manji broj kuća nego

na početku sedamnaestog vijeka. Također, ovaj popis pokazuje da se većina

muslimanskih kuća nalazila u samom naselju Kladanj i da je u gradu živjela

većina stanovnika općine Kladanj. Ovo je posljedica nestanka muslimanskih

sela i povlačenja muslimanskog seoskog stanovništva u gradove. U napuštena

muslimanska sela doseljavano je pravoslavno stanovništvo.

Nakon ovog popisa, posljednjih desetljeća osmanske uprave, prisutno je

povećanje ukupnog broja stanovnika na području nahije Kladanj. To je rezultat

ne samo prirodnog priraštaja nego i migracija, ali ovo povećanje nije bilo

ravnomjerno. Muslimansko stanovništvo se pored redovnog prirodnog

priraštaja povećavalo i doseljavanjem pojedinih porodica sa područja Crne

Gore i stare Hercegovine na koja se širila crnogorska država. Radilo se o

pojedinačnom doseljavanju. Šrpsko pravoslavno stanovništvo je u ovom

periodu imalo enormnu stopu rasta. Primjetno je masovno doseljavanje

pravoslavnog stanovništva čiji se broj više nego udvostručio od posljednjeg


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

93

osmanskog do prvog austrijskog popisa. Iako je zabilježen porast i

muslimanskog i pravoslavnog stanovništva, udio pravoslavnog stanovništva u

ukupnom broju stanovnika je rastao, a muslimanskog padao.

Muslimansko stanovništvo Bosne, koje je svoju sudbinu vezivalo za

Osmansko Carstvo, dijelilo je njegove uspone i padove. Ša početkom propadanja

Osmanskog Carstva počelo je i demografsko propadanje muslimanskog

stanovništva Bosne i trajalo do njegovog prilagođavanja izmijenjenim

prilikama, za što je trebalo dugo vremena.

Demografska kriza muslimanskog stanovništva nastavljena je i za

vrijeme austrougarske uprave. Rast muslimanskog stanovništva je bio znatno

manji nego rast pravoslavnog stanovništva, koje je raslo ne samo kao posljedica

redovnog prirodnog priraštaja nego i nastavkom doseljavanja. Po okončanju

ove uprave, muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i kotaru Kladanj

je u odnosu na ukupan broj stanovnika dostiglo svoj minimum. To je posljedica

iseljavanja u Tursku i niskog prirodnog priraštaja.

Ukupan rast stanovništva sreza Kladanj nastavljen je i za vrijeme prve

Jugoslavije. To vidimo iz popisa stanovništva sačinjenih po nastanku i

prestanku njenog postojanja. Srpsko pravoslavno stanovništvo i dalje je najbrže

raslo. Povećalo se i njegov broj u odnosu na ukupan broj stanovnika sreza

Kladanj. Bošnjačko – muslimansko stanovništvo se u ovom periodu stabiliziralo

na svome najnižem nivou. Čak je zabilježen i njegov neznatan rast u odnosu na

ukupan broj stanovnika sreza Kladanj. To je posljedica prestanka iseljavanja i

povećanja prirodnog priraštaja zbog popravka općih privrednih i životnih

uslova.

Period nakon Drugog svjetskog rata predstavlja svijetlo razdoblje u

sveukupnom demografskom razvoju cjelokupnog stanovništva ranijeg sreza

Kladanj. Ukupan broj stanovnika se više nego udvostručio. Naročito je značajan

rast broja muslimana Bošnjaka i u apsolutnom i u relativnom iznosu. Prvi put

nakon nekoliko vjekova propadanja zabilježen je njegov značajan rast. Šrpsko

pravoslavno stanovništvo je raslo u apsolutnim, a značajno palo u relativnim

iznosima.

Rast muslimanskog bošnjačkog stanovništva je posljedica više različitih

povoljnih faktora. To su: povećanje životnog standarda, smanjenje smrtnosti

djece, produžen životni vijek, veliki prirodni priraštaj, dug period mira i osjećaj

sigurnosti i perspektive u zajedničkoj multinacionalnoj državi.

U nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini dolazi do ukupnog smanjenja

broja stanovnika. To je posljedicaagresije, genocida, etničkog čišćenja i kasnijeg

odlaska i iseljavanja stanovništva– iz različitih razloga za pripadnike pojedinih

etničkih skupina. Desila se i promjena svih faktora koji su doveli do rasta


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

94

stanovništva u drugoj Jugoslaviji. Općina Kladanj dijeli sudbinu Bosne, kao i

uvijek. Teško je u ovom trenutku pretpostaviti do kojih veličina će ići smanjenje

i propadanje ukupnog broja stanovnika i do kada će ono trajati.

POPULATION OF KLADANJ FROM THE OTTOMAN PERIOD TO THE

PRESENT DAY

Abstract: This article deals with development of the population of Kladanj

administrative areas from the beginning of the Ottoman rule in Bosnia and

Herzegovina until the present day. The author made an insight into available lists

of inhabitants that were conducted during the Ottoman and Austrian

administrations over Bosnia and Herzegovina, as well as during the first and

second Yugoslavia. Some Ottoman censuses of the population that have not been

translated or translated but not yet published in Bosnian language, have been

used. The author compared the results of the census to gain insight into the

demographic and religious changes in this area. Over time, the area that belonged

to Kladanj as an administrative unit changed. Once the municipality of Kladanj

represented an independent administrative entity almost identical to the present

municipality of Kladanj, afterwards it was extended to the most of today's

municipality of Olovo. This article clearly shows that the area of Kladanj was

continuously inhabited from the Middle Ages to the present day. This text provides

an insight into the conversion of the population as well as the development of

certain religious groups in this area from the Ottoman administration to the

latest census. Conclusions related to the research area are also applicable to the

wider area of northeastern Bosnia. From the presented material, it is evident that

the population growth had its ups and downs and the causes are only briefly

mentioned here.

Keywords: Kladanj, population, census, conversions, demographic development,

migrations.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

95

Prof. dr. Amir KARIĆ


EVROPA I MUSLIMANI EVROPLJANI

Prilog raspravi o identitetu/identitetima

„Mi živimo u iluziji da je identitet

jedan i nedjeljiv, dok je on uvijek unitas multiplex.

Svi smo mi višeidentitetna bića.“

(Edgar Moren, Kako misliti Evropu)

Apstrakt: Razmatranja ove teme često ukazuju da se identitet Evrope kao i

muslimana u Evropi smatraju zatvorenim i statičnim kategorijama. Poslije

određenja šta se podrazumijeva pod pojmom identitet, u ovom radu se ukazuje na

činjenicu da Evropa i muslimani u njoj nisu monolitni entiteti, da imaju

polivalentne, a historijski gledano i međusobno prožimajuće identitete.

Predstavljene su određene razlike u autopercepciji među evropskim narodima,

kao i razlike među različitim populacijama muslimana evropljana. U završnici

rada se ukazuje na značaj razdvajanja kulturnog identiteta kao privatne sfere

(sfere civilnog društva) i političkog identiteta kao javne sfere.

Ključne riječi: Evropa, muslimani, identitet, kultura.

I

Zapadna Evropa porušena u Drugom svjetskom ratu, vapila je za

radnom snagom koja bi radila na obnovi porušenih gradova i izgradnji

infrastukture, a ljudi iz nerazvijenih zemalja, među njima mnogi iz

muslimanskih, u isto su vrijeme tragali za boljim zaradama i boljom

budućnošću.1

1Useljavanje u evropske zemlje je svakako stariji fenomen od druge polovine 20. stoljeća i

potrebe za obnovom poslije Drugog svjetskog rata. Na primjer, u Francuskoj je intenzivnije useljavanje počelo poslije Prvog svjetskog rata. „Nije se radilo samo o tome da se zadovolje potrebe ekonomije, da se popune radna mjesta koje su domaći napustili već i da se nadoknade razorni efekti na njenu populaciju poslije dva svjetska rata, ili prosto ublaži ubrzano i


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

96

Kao posljedica tih dviju potreba pojavilo se nekoliko miliona muslimana

u zapadnoj Evropi. Dugo godina Evropljani se nisu brinuli o tome kako će

prihvatiti nove sugrađane, podrazumijevajući da će se oni vratiti tamo odakle

su došli, nakon što završe sa teškim poslovima. Zbog toga evropske države dugo

nisu imale nikakve integracijske politike. Međutim, nakon četerdeset godina

napornoga rada, radnici nisu željeli otići, a posebno to nisu željela njihova djeca

koja su rođena i odrasla u evropskim zemljama.

Napokon, počele su rasprave o integraciji. Za jedne integracija znači

asimilaciju, te podrazumijeva utapanje manjinskih kultura u kulturu većine, s

krajnjim ciljem očuvanja monokulturnog društva. Za druge integracija

podrazumijeva koegzistenciju manjinskih kultura sa većinskom kulturom, a cilj

je multikulturno društvo. U međuvremenu građani više evropskih gradova

izabrali su muslimane za gradonačelnike. Među njima je i London, treći najveći

evropski grad po broju stanovnika.2

II

Identitet je istovremeno individualni i kolektivni fenomen koji uključuje

preuzimanje novih elemenata kao i očuvanje starih, pri čemu jedni elementi

mogu biti značajniji od drugih što znači da njihova međusobna hijerarhizacija

nije isključena, niti je uspostavljena jednom zauvijek. Proces nastajanja

identiteta je paradoksalan jer je utemeljen na sposobnosti predstavljanja sebe

drugima, što dalje znači da identitet ne samo da mijenja svoje sastavne dijelove,

već i to da opstaje samo zahvaljujući toj sposobnosti rekonfiguracija.3

Jann Assmann opisuje identitet kao stvar svijesti, odnosno dovođenja

jedne nesvjesne slike o sebi na razinu refleksivnog. To vrijedi kako u

individualnom, tako i u kolektivnom životu. Osoba sam, on ističe, samo u onoj

mjeri u kojoj sebe znadem kao osobu, a isto tako je neka grupa pleme, narod ili

nacija samo u onoj mjeri u kojoj ona sebe u okviru takvih pojmova razumijeva,

predočuje i predstavlja.4Kulturni identitet znači kolektivnu svijest, osjećanje

dugotrajno smanjenje nataliteta (osim u vrijeme kratkog baby-boom-a poslije Drugog svjetskog rata). (Vidi: Katrin Halpern i Žan-Klod Ruano-Borbalan (ur.) (2009.) Identitet(i), Beograd: CLIO, str. 312

2Godine 1968. u Veliku Britaniju suiz Pakistana došli Amanullah i njegova supruga Sehrun. Amanullah se zaposlio i radio kao vozač autobusa. Sada, 2018. godine, njegov sin Sadik Khan je gradonačelnik Londona i istaknuti član Laburističke stranke. Prethodno je bio član Donjeg doma britanskog parlamenta.

3Branimir Štojković, (2008.) Kulturni identitet Evrope, Beograd: JP Šlužbeni glasnik, str. 24-25 4 „Individualni identitet je slika, izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca, svih pojedinačnih crta

koje ga razlikuju od svih (signifikantnih) drugih. To je svijest, razvijena na vodilji tijela, svoje nesvodive vlastitosti, svoje jedinstvenosti i nezamjenjivosti. Personalni identitet je naspram toga skupnost svih uloga, svojstava i kompetencija koje padaju na pojedinca tokom njegovog uzglobljivanja u specifičnu konstelaciju socijalnog ustrojstva. Individualni identitet se odnosi na


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

97

pripadnosti zasnovano na spoznaji nekih zajedničkih odrednica, kao što su:

jezik, rasa, teritorija, religija itd., koji u datoj situaciji predstavljaju osnov

poistovjećivanja (identifikacije).“5 Međutim, svaka esencijalizacija identiteta je

pogrešna, jer identitet je rezultat procesa, „permanentne hibridizacije“ i

mnoštva interakcija.6 On je uvijek sastavljen od mnoštva slojeva.7 Rijetko i samo

u posebnim situacijama, obično onim kriznim, traži se da se izabere i naglasi

jedan sloj identiteta, potiskujući ostale. Hoće li se neko izjasniti Evropljaninom

ili Bosancem, Italijanom ili Nijemcem itd., zavisi od toga ko je sagovornik i gdje

se nalazi. Vjerovatno nam se evropski identitet čini važnijim u našim odnosima

s neevropskim osobama i institucijama, a naš nacionalni identitet važnijim u

razgovoru s Evropljanima druge nacionalnosti.8

kontingenciju života sa svojim približnim vrijednostima rođenja i smrti, na tjelesnost postojanja i njegovih osnovnih potreba. Personalni identitet pak odnosi se na socijalno priznanje i uračunljivost individue. Oba aspekta ja-identiteta su sociogeni i kulturno determinirani. Oba procesa, proces individuacije i socijalizacije, odvijaju se u kulturno zacrtanim okvirima. Oba aspekta identiteta su stvar svijesti koja se na specifičan način formira i određuje jezikom i svijetom predodžbi, vrijednostima i normama jedne kulture i epohe. Tako se društvo – u skladu s tezom 1 – ne pojavljuje kao veličina suprotstavljena pojedincu, već kao konstituirajući element njegova sopstva. Identitet, a i ja-identitet, uvijek je društveni konstrukt i kao takav uvijek je kulturni identitet. Razlika između ja-identiteta i mi-identiteta se, dakle, ni u kom slučaju ne bi trebalo da vidi u tome da je prvi samonikao, a drugi kulturna konstrukcija. Samonikli identitet ne postoji. No, s druge strane postoji razlika u tome da kolektivni nije, kao što je to personalni, upućen na prirodnu evidenciju tjelesnog supstrata. Evidencija kolektivnog identiteta podliježe isključivo simboličkom oblikovanju. Socijalno tijelo ne postoji u smislu vidljive, uhvatljive zbilje. Ono je metafora, imaginarna veličina, socijalni konstrukt. Kao takvo pak, ono je posve zbiljsko.

Pod kolektivnim i mi-identitetom podrazumijevamo sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom se njezini članovi identificiraju. Kolektivni identitet je pitanje identifikacije od strane sudioničkih individua. On ne postoji po sebi, nego samo u onoj mjeri u kojoj određene individue pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti članova grupe i koliko je u stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje.“ (Vidi: Jan Assmann (2005.)Kulturno pamćenje, Zenica: Vrijeme, str. 153-155);

5Branimir Štojković, nav. djelo, str. 21 6Iver B. Nojman (2011.) Upotrebe drugog: „Istok“ u formiranju evropskog identiteta, Beograd: Šlužbeni glasnik i Beogradski centar za bezbednosnu politiku, str. 232-233

7Kao slikovit primjer možemo spomenuti poznatog pisca. Franc Kafka„kao Jevrej nije potpuno pripadao kršćanskom svijetu. Kao indiferentni Jevrej – a to je u biti bio – ne potpuno Jevrejima. Kao čovjek koji govori njemački ne potpuno Čeh. Kao Jevrej koji govori njemački ne potpuno češkim Nijemcima. Kao Čeh ne potpuno Austriji.“ (Vidi: Ginter Andres, Kafka – pro et Contra (osnovi spora), Beograd: Rogoz, 1985, str. 40); Amin Maalouf ukazuje na potrebu da se uvijek ima u vidu takva višestrukost pripadnosti, odnosno da identitet nije zatvorena, statična kategorija, već uvijek dinamičan i da impregnira nove elemente, potiskujući druge ili, u najmanju ruku, slabeći njihovo značenje. Među sastavnim elementima identiteta postoji stanovita hijerarhija, ali i ona je promjenjivog karaktera. Prema Maaloufu, metamorfoze identiteta, tj. autopercepcija se mijenja s obzirom na to koji element identiteta se postavlja u središte, odnosno koji aspekt identiteta se naglašava. (Amin Maalouf (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej

8Stuart J. Woolf, Europa: jedna povijest, jedan identitet?, u: Furio Cerutti /ur./ (2006.)Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura, str. 280


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

98

Odnos prema drugome je konstitutivni element identiteta i tek u odnosu

na drugoga može doći do svijesti o samome sebi. Oskar Lafonten (Oscar

Lafontaine) ističe da granice pripadaju određenju identiteta ljudi, jer se vlastiti

identitet može definirati jedino u razgraničenju prema neidentičnome. Kada je

riječ o kulturnim i duhovnim granicama, riječ je o tome da se vlastita kultura

mjeri na nekoj drugoj, vlastiti kulturni identitet konfrontira sa nekom drugom

kulturom i time bogati, a prelaženje granica postaje pozitivno ljudsko iskustvo.9

Pjer Sanlivr (Pierre Centlivers) obogaćuje koncept identiteta ukazujući,

pored historijske, i na dvije druge važne dimenzije. On tako razlikuje tri njegova

različita aspekta: a) historijski (na naslijeđu zasnovani identitet) koji je

utemeljen prije svega na prošlim događajima koji su od značaja za zajednicu; b)

projektivni identitet koji je zasnovan kako na historijskom tako i na

projektivnom doživljaju, što predstavlja razvijena predodžba budućnosti, koja

ponekad, ali ne uvijek i obavezno polazi od prošlosti; c) proživljeni identitet je

odraz svakodnevice i savremenog načina života: može da uključi historijske,

projektivne i na naslijeđu zasnovane elemente.10

III

Riječi Evropa i/ili evropski bude cijeli niz asocijacija, kao što su one koje

se odnose na geografiju, imperijalizam, kolonijalizam, kulturu, industrijski

razvoj itd. Međutim, kako naglašava Š. J. Woolf, historijske i kulturne granice

Evrope nisu podudarne sa geografskom slikom koja se javlja u atlasima

početkom 19. stoljeća. Vratimo li se unatrag do onoga što se obično smatra

izvorima evropske civilizacije, vidjet ćemo da su se i grčko-rimska civilizacija i

židovsko-kršćanska monoteistička religija razvile unutar sredozemnih carstava

koja su se protezala sve do Bliskog istoka u Aziji i sjeverne Afrike, dok su na

sjeveru i zapadu evropskog kontinenta jedva prelazila Alpe. Evropa je bila, u

najboljem slučaju, samo periferija. Ona se prvi puta službeno javlja u historiji, s

proglašenjem Švetog Rimskog Carstva od strane Karla Velikog 800. godine.

Međutim, njen jugozapad, odnosno Iberijsko poluostrvo je bilo u posjedu Arapa

sve do kraja 15. stoljeća, a jugoistok u posjedu osmanskih Turaka nekoliko

stoljeća poslije.11Na sjeveroistoku geografska granica na Uralu je povučena tek

u 18. stoljeću. U antropološkom smislu ideja o Evropi kao jedinstvenom entitetu

9Branimir Štojković, nav. djelo, str. 23 10Branimir Štojković, nav. djelo, str. 23 11Iver B. Nojman ukazuje na bitnu razliku u percepciji Arapa i osmankih Turaka. „Šaraceni“ tj. Arapi u Španiji su bili „drugo“ kršćanskog svijeta, tj. posmatrani su kroz optiku religije, Evropa je shvatana i tumačena kao „kršćanski svijet“. Osmanko carstvo je doživljavano kao prijetnja Evropi koja sada dobija politički značaj. U formiranju evropskog identiteta značajno mjesto zauzima također i faktor „Rusija“. Vidi: Ivor B. Nojman, nav. dejlo, str. 61-83i 85-130


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

99

mogla se formirati samo u odnosu na ono što je bilo neevropsko, kroz sliku

„drugoga“. Prema Edwardu Šaidu u tu svrhu je razvijen „orijentalizam“ kao

evropska kulturna tvorevina. Pomoću procesa „orijentalizacije“ izvanevropskog

prostora evropski intelektualci su izgradili unificirajući model civilizacije koji je

trebao u budućnosti osigurati temelje za dokazivanje postojanja jedinstvenog

identiteta i opravdati agresivnu evropsku politiku.12

Evropsko samorazumijevanje, kao ni percepcija Evrope izvana, nije ista

danas, prije pola stoljeća ili na početku 20. stoljeća. Tokom pola stoljeća desile

su se dekolonizacija, hladnoratovska podjela Evrope, opadanje Evrope kao

centra svijeta te globalizacija i jačanje Evropske Unije kao supranacionalne

činjenice, što su bitne tačke u razumijevanju evropskog identiteta.

Kada se kaže Evropljani, u identitetskom smislu, treba imati u vidu da ta

atribucija nema isto značenje u iskazu jednog Francuza, Mađara ili Rumuna na

primjer. Mnogi Francuzi, kao i drugi Zapadni Evropljani, ne misle da dijele isti

identitet sa Mađarima ili Rumunima i drugim narodima istočno od linije Nisa-

Odra, jer je sve istočno od ove linije neka druga Evropa.13Švaki pokušaj

svođenja Evrope na jedan identitet, čisti i jedinstveni evropski identitet, osuđen

je na neuspjeh. Šasvim suprotno, Evropa je satkana od mnoštva kulturnih

identiteta, koji su oduvijek postojali i postojat će i u budućnosti. Uzalud je

tragati za jezgrom kulturnog identiteta koje bi ujedinjavalo sve Evropljane. To

se najočitije pokazalo tokom dugog vođenja rasprave o identitetu prilikom

priprema Ustava Evropske Unije.14

Posmatra li se 20. stoljeće, naglašava Hermut Kaelble, prvi aspekt

autopercepcije Evropljana je onaj o njihovoj, evropskoj superiornosti u odnosu

na sve druge, „temeljenoj na naprednom evropskom mentalitetu ili čak

biološkim karakteristikama“.15 Evropska nadmoć je viđena kao sveobuhvatna,

kulturna, politička, vojna, ekonomska i naučna nadmoć, a u isto vrijeme kao

superiornost u pogledu inovativnosti i znanja, ekonomskih performansi,

religijske monolitnosti, autonomije individue, uglađenosti životnog stila,

kvaliteta životnog standarda itd. Ovaj koncept je bio najpopularniji krajem 19. i

početkom 20. stoljeća i niko nije razmišljao kako druge civilizacije mogu dostići

12Stuart J. Woolf, Europa: jedna povijest, jedan identitet?, u: Furio Cerutti /ur./, Identitet i politika,

str. 261-263; Iver B. Nojman,nav. djelo 13Henri Mendras (2004.) Europa i Europljani: sociologija zapadne Europe, Zagreb: Masmedia, str.

9 14Tomas Majer (2009.) Identitet Evrope, Beograd: IP „Albatros plus“ & JP „Šlužbeni glasnik“, str.

13-58 15Hartmut Kaelble, European Self-Understanding in the Twentieth Century, u: Klaus Eder i

Willfried Spohn /ur./ (2005.) Collective Memory and European Identity: The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, str. 19


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

100

evropski nivo modernosti, ili da ikada može doći do opadanja te nadmoći.

Drugo gledište je o ugroženoj Evropi. Ova percepcija odnosa između civilizacija

podrazumijeva da su one prirodno u antagonističkom odnosu, stalnoj borbi i

međusobnom sukobu. Takvo gledište isključuje mogućnost međusobnog

razumijevanja i međusobnog obogaćivanja. Ovo gledište se održalo većim

dijelom 20. stoljeća, a možda u manjoj mjeri i do kraja stoljeća. Šljedeće je ono o

Evropi kao dijelu globalne modernizacije. Ovo gledište više ne sadrži stavove o

evropskoj superiornosti ili ugroženoj Evropi, već Evropi kao dijelu univerzalne

modernizacije svijeta i dijelu modernog Prvog svijeta u kojem ona već ne

zauzima prvo mjesto. To vođstvo se ne smatra vječnim. Naprotiv, uloga

modernih društava je da ohrabre procese modernizacije u ostalim društvima

kroz edukaciju, kapitalna ulaganja i prijenos inovacija. Četvrti pogled je o Evropi

kao jednoj od civilizacija. Ovo je pogled na Evropu koja se ne sagledava u

terminima superiornosti niti inferiornosti, „već sudjelovanja u razmjeni ideja,

roba, ljudi i životnih stilova.“ Posljednje u nizu gledišta evropljana o sebi, koje

sagledava Hartmut Kaelble, jeste Evropsko jedinstvo u razlikama. Ono je

orijentirano ka unutrašnjem sagledavanju samoga sebe, bez komparacija sa

drugima. Prema onima koji zastupaju ovo gledište Evropa sadrži mogo više

unutrašnjih razlika nego bilo koja druga civilizacija i one su, uz unutarnju

kompetitivnost, bile glavni razlog za evropske inovacije i pionirsku globalnu

ulogu koju je Evropa igrala u ranom modernom razdoblju.16

Hronološki je moguće uočiti barem tri faze kroz koje je prošlo evropsko

samorazumijevanje. Prva je faza do početka Prvog svjetskog rata, druga od

Prvog svjetskog rata do 1960-ih, i treća poslije 1960-ih. Tokom prve faze vodila

se dinamična debata u kojoj je poređena evropska modernost sa modernošću

Šjedinjenih Američkih Država. U tom razdoblju izražavan je strah od američkih

vrijednosti, da bi one mogle destruktivno djelovati na evropske. Američki i

evropski mentaliteti su shvatani kao sasvim različiti, kao što je predstavljan

potpuno različit prisup modernom životu. Početkom 20. stoljeća broj

stanovnika ŠAD je kao što je u najmnogoljudnijim evropskim zemljama,

produktivnost američke ekonomije nadmašila je produktivnost mnogih

evropskih zemalja, a postalo je očigledno da i Japan, dakle istočnoazijska zemlja

raste kao izvanevropska sila. Međutim, to je razdoblje u kojem je još živa ideja o

evropskoj nadmoći. Druga faza, između 1918. i 1960-ih godina, sažima

najozbiljnije, fundamentalne krize evropske autopercepcije. Na nju su presudno

utjecale teške posljedice dva svjetska rata, pad životnog standarda, i sve

vidljivija američka ekonomska i kulturna nadmoć, kao i strah od komunističke i

16Isto, str. 19-21


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

101

vojne prijetnje od strane Šovjetskog saveza. U tom razdoblju većina Evropljana

shvata da je evropska ekonomska, politička i vojna superiornost definitivno

nestala. Treća faza, poslije 1960-ih, je vrijeme realističnog posmatranja Evrope,

sa njenim prednostima i nedostacima. Naglasak se stavlja na političke aspekte,

stabilizaciju, demokratizaciju i mir, te visok životni standard i socijalnu

sigurnost. Konačno, Evropska Unija, uz sve slabosti, funkcionira kao realan

politički entitet.17

Ipak, Evropa je konglomerat različitih identiteta. Primjerice, dio

argumentacije koju su koristili Norvežani protivnici ulaska Norveške u

Evropsku Uniju, odnosio se na to da su ljudi u Evropi nedovoljno zainteresirani

za one stvari koje Norvežanima mnogo znače, poput: brige o djeci, prirodi,

društvenoj pravdi i jednakopravnosti spolova. Ulazak u EU, po njihovu

shvatanju, doprinio bi smanjivanju brige o navedenim pitanjima na evropski

nivo.18 Štaviše, u granicama pojedinih zemalja postoje bitne razlike u pogledu

identiteta stanovnika određenih regiona. Ukazat ćemo samo na primjer

Njemačke onako kako o njoj govore Klaus i Juliana Roth.19 Nakon ujedinjenja

Njemačke 1990. godine očekivalo se da će Nijemci koji su živjeli pod

totalitarnim komunističkim režimom na istoku zemlje bezmalo pola stoljeća, sa

oduševljenjem odbaciti cjelokupno naslijeđe socijalizma. „Međutim, vrlo brzo

postalo je jasno da je ekonomska i mentalna šteta koju je uzrokovao

socijalistički režim bila mnogo ozbiljnija i da ljudi s obje strane bivše Željezne

zavjese i Berlinskog zida pripadaju jednoj naciji samo u apstraktnom smislu.“20

Tokom razdoblja razdvojenosti od samo nekoliko decenija, i života u dva

potpuno različita socioekonomska sistema oni su formirali uveliko različite

poglede na život i njegovu organizaciju. Pripadnici iste njemačke nacije razvili

su dvije kulture, odnosno dvije varijante iste nacionalne kulture. Zapadni

Nijemci su pokazivali nestrpljenje jer su njihovi sunarodnici sporo napuštali

navike iz socijalizma. Istočni Nijemci su pokazivali sve više kritičnosti prema

Zapadnom kapitalizmu u kojem su se suočili sa nezaposlenošću, i sa

društvenom nepravdom. Ubrzo su formirali i međusobne stereotipe sa

kolektivnim imenima „Ossi“ tj. istočnjaci, i „Wessi“ tj. zapadnjaci.

Zapadnonjemački stereotip predstavlja tipičnog „Ossija“ kao pasivnog, lijenog,

nekompetentnog, provincijalca koji se uvijek žali zbog nečega, dok je

istočnonjemački stereotip o tipičnom „Wessiju“ kao arogantnom, 17Isto, 22-27 18Marianne Gullestad, Postavljanje granica, u: Ake Daun & Soren Janson /ur./ (2004.) Europljani:

kultura i identitet, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 126 19Klaus Roth i Juliana Roth, Jedna zemlja- dvije kulture?, u: Ake Daun & Soren Janson /ur./ (2004.)

Europljani: kultura i identitet, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 177 20Isto, 178-179


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

102

distanciranom, hladnom, maskiranom licemjeru, nemoralnom, egocentričnom i

lukavom.21Može se reći, da je četerdesetogodišnja međusobna izoliranost

Zapadne i Istočne Njemačke proizvela različita pojedinačna i kolektivna

iskustva, koja će teško biti u potpunosti prevazići.

Ko je nepogrešivo i neosporno Evropljanin? Švi koji posjeduju pasoš jedne od

država članica Evropske Unije? Međutim, mnogi koji ne posjeduju EU-pasoš

tvrde da su Evropljani. Oni vezuju svoje Evropejstvo za kulturni identifikator

kakav je Zapadno kršćanstvo ili dijeljenje „zajedničke“ historije. Kako onda

može biti donešena odluka kakva je ona ko treba biti smatran Evropljaninom?

Uz ovo, znati ko su Evropljani mora biti odlučeno koji Evropljani imaju pravo da

sebe definiraju kao evropljansku „srčiku“.22

Š druge strane, određena istraživanja javnog mnijenja u evropskim

zemljama pokazuju kako Evropljani rangiraju vrijednosti. Prema istraživanju

koje je proveo David Blake, Evropske vrijednosti se mogu poredati sljedećim

redoslijedom prema važnosti: porodica, sloboda, prava čovjeka, jednakost,

demokratija, rad, kultura, solidarnost, brak. Poslije svih nabrojanih slijede

vrijednosti: nacije, slobodnog poduzetništva, a na kraju novac i religija. Š

obzirom da ih prihvataju stanovnici svih evropskih zemalja obuhvaćenih

istraživanjem (Danska, Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Italija i Španija),

može se reći da imaju kohezivnu funkciju i da doprinose razvoju evropskog

društva.23Ovim istraživanjem se ne negiraju regionalne razlike, odnosno razlike

između pojedinih zemalja.

IV

Jednako kao što Evropa nije monolitan entitet, muslimani-Evropljani su

također veoma heterogena populacija.24Razlike među njima su višestruke:

etničke, jezičke, ideološke, štaviše i teološke. U pojedinim zemljama prevaliraju

doseljenici iz pojedinih regiona. Tako u Velikoj Britaniji su najbrojniji

muslimani koji vode porijeklo iz Indije, Pakistana i Bangladeša, tj. iz zemalja

koje su bile britanske kolonije. U Francuskoj, najveći broj muslimana su

21Isto, 181 22Klaus Eder, Remembering National Memories Together: The Formation of a Transnational

Identity in Europe, u: Klaus Eder i Willfried Spohn /ur./ (2oo5) Collective Memory and European Identity: The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, str. 198

23David Blake, „A Common Culture, a Common Currency (Exclusive Poll on How the People of Europe Really Šee Their Future)“, Vidi: Branimir Štojković, nav. Djelo, str. 95-96

24U ovom radu kao i u literaturi općenito, kada se govori o muslimanima u Evropi misli se na one muslimane koji su doselili (imigrirali) u neku evropsku zemlju. Ovdje ne govorimo o autohtonimevropskim narodima islamske vjere, kao što su Bošnjaci, Albanci, Bugari ili Turci. Temeljne ideje o identitetu muslimana u Evropi već sam iznio u knjizi objavljenoj 2012. (drugo izdanje 2015.) Položaj muslimana u Evropskoj uniji, Sarajevo: Dobra knjiga


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

103

porijeklom iz francuskih kolonija, zemalja Šjeverne Afrike. U Njemačkoj je

najveći broj muslimana porijeklom iz Turske i sa Balkana. Međutim, pripadnici

druge i treće generacije, oni koji su rođeni u Evropi, koji govore jezik nove

domovine bez akcenta, koji su se obrazovali i razvijaju svoju poslovnu karijeru

u Evropi, grade svoj život kao evropski, odnosno britanski, njemački, francuski

ili građani druge evopske zemlje. Štaviše, za pripadnike treće generacije pitanje

integracije postaje deplasirano. Ako je to i bila tema aktuelna za njihove

roditelje, sve veći broj njih smatra da je prilično bezrazložno govoriti an blocko

integraciji. Smisleno je jedino govoriti o integraciji pojedinih marginaliziranih,

depriviranih ili (samo)izoliranih grupa, kakvih nesumnjivo ima u svim

evropskim zemljama.

U tekstu o doseljavanju muslimana na Zapad u XX stoljeću i odnosu

evropskih država prema imigraciji, Yvonne Yzbeck Haddad ukazuje na tri vrste

odnosa evropskih društava prema njima. Prvi je model strane radne snage. On

je najprisutniji u germanskim zemljama (Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj).

Boravak imigranata se smatrao privremenim. Vlade nisu poduzele ništa da ih

integrišu u nove sredine, bez obzira na to što se njihova djeca rađaju i odrastaju

u tim zemljama i uopće nemaju želju da se vrate u zemlje svojih roditelja. Drugi

model je asimilacioni i primjenjuje se u Francuskoj. Od imigranata koji žele

postati francuski državljani, zahtijeva se da odustanu od privrženosti svojim

naslijeđeni kulturnim, vjerskim, političkim i ideološkim običajima i stavovima,

te da prihvate i uklope se u općeprihvaćenu stvarnost i zajednicu vladajućeg

sistema.Takvom politikom želi se postići da svaki musliman bude društveno i

ekonomski asimiliran. Treći je model etničke manjine, koji u različitim oblicima

preovlađuje u Velikoj Britaniji, Belgiji, Luksemburgu i u skandinavskim

zemljama. U okviru njega se prihvata da imigrant posjeduje različit civilizacijski

identitet, koji može da sačuva i da se u novoj sredini ponaša u skladu s njim.25

Vil Kimlika (Will Kymlicka) ističe da multikulturalnost država nastaje na dva

načina. Prvi podrazumijeva inkorporiranje već postojećih, samoupravljajućih i

teritorijalno koncentrisanih nacija, „kao zajednica manje ili više institucionalno

kompletiranih na određenom teritoriju i sa vlastitim jezikom i osobenom

historijom“, u sastav veće države, što je slučaj, primjerice, s Indijancima,

Portorikancima i drugim domorodnim narodima u SAD ili drugim zemljama,

koje su kolonizacijom ili na drugi način u okvire svojih granica uključivale

različite samoupravljajuće narode, koji su potom postajali majorizirani. Takve

države Kimlika naziva multinacionalnim državama. Drugi izvor kulturne

25Yvonne Yzbeck Haddad, „Globalizacija islama: povratak muslimana na Zapad“, u: John L.

Esposito /ur./(2005.) Oksfordska historija islama, Živinice: Šelsebil, str. 580-581


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

104

raznovrnosti je pojedinačna (ili porodična) imigracija. Takvi imigranti nerijetko

obrazuju asocijacije koje Kimlika naziva etničkim grupama, a države u kojima

se nalaze takve grupe polietničkim državama. U oba slučaja riječ je o

multikulturnoj državi, ali s različitim porijeklom i sadržajem

multikulturalnosti.26Kimlika naglašava da je integracija dvostrani proces.

Uspješna integracija podrazumijeva „da se i društvo prilagodi imigrantima, a ne

samo imigranti društvu. Omogućavanje integracije zahtijeva, na prvom mestu,

ulaganje velikih napora u borbi protiv predrasuda i diskriminacije. To uključuje

ne samo rigorozno osnaživanje antidiskriminacionih zakona, već i promjene u

načinu na koji su imigranti portretirani u školskim udžbenicima, vladinim

dokumentima i medijima.“27

Među najpoznatijim oponentima koncepta multikulturalizma svakako je

Bassam Tibi, njemački politiolog sirijskog porijekla. On smatra da

multikulturalizam nije dobar model za integraciju muslimana, jer se društvo

dijeli i stvaraju „paralelna društva“ u jednoj zemlji, odnosno dovodi do

segregacije i getoizacije manjinske, u ovom slučaju muslimanske zajednice.28

Umjesto multikulturalizma, Tibi zastupa ideju kulturnog pluralizma. Pod tim

pojmom on podrazumijeva prihvatanje sekularne demokratije, individualnih

ljudskih prava, sekularne tolerancije i civilnog društva.29 Politička integracija

muslimana, koja podrazumijeva usvajanje spomenutih vrijednosti, najbolji je

odgovor na izazove koji stoje pred muslimanima u Evropi, smatra Tibi. Za

razliku od političke integracije, Tibi smatra neosnovanim zahtjeve za

asimilaciju u smislu negiranja kulturnog identiteta. U tom pogledu on naglašava

tri aspekta identiteta. Tako „religijski-kulturno ja sam euro-musliman, etnički

sam damašćanski Arapa politički sam građanin Njemačke. Vjerujem da je

kombinacija ovih identiteta izvodljiva u okviru kulturnog pluralizma i političke

integracije.“30

Razrađen koncept identiteta i integracije muslimana u evropska društva

ponudio je Tarik Ramadan. Iako svaka evropska država ima različit društveni,

kulturni i pravni osnov u pogledu reguliranja statusa muslimanskih zajednica,

postoji set prava koja su osigurana u svim evropskim državama i koja su

26Vil Kimlika (2004.) Multikulturalizam: multikulturno građanstvo, Podgorica-Zagreb: CID-

Jesenski i Turk, str. 21-26 27Vil Kimlika, nav. djelo,str. 141 28Bassam Tibi, „Muslim Migrants in Europe: Between Euro-islam and Gettoization“, u: Nezar

AlSayyad and Manuel Castells /ur./ (2002.) Muslim Europe or Euro-Islam: Politics, Culture, and Citizenship in the Age of Globalization, Lanham-Boulder-New York-Oxford: Lexington Books, str. 43

29Bassam Tibi, nav. djelo, str. 48 30Bassam Tibi, nav. djelo, str. 47


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

105

iznimno važni preduslovi za integraciju muslimana u evropska društva.

Ramadan izdvaja sljedećih pet prava: Prvo je pravo na prakticiranje islama.

Muslimani koji žive u evropskim zemljama mogu sasvim slobodno prakticirati

osnovne islamske obrede. Drugo je pravo na obrazovanje. „Za muslimane,

prema jednom od najvažnijih principa njihove religije, imati pristup znanju je

imperativ. Princip obaveznog školovanja za svu djecu osigurava muslimanima

sredstvo da primijene poznati hadis: 'Tražiti znanje je dužnost svakog

muslimana (i muškarca i žene)'.“ Treće je pravo na osnivanje organizacija. Ovo

pravo je omogućilo osnivanje velikog broja muslimanskih organizacija:

religijskih, kulturnih, i drugih vrsta širom Evrope. Četvrto je pravo na

autonomno predstavljanje. Nepostojanje jedinstvenih organizacija na

nacionalnom nivou, kao i snažnih asocijacija na evropskom nivou, posljedica je

slabosti samih muslimana i njihovih mnogostrukih razlika, pa čak i podjela.

Peto je pravo na pravnu zaštitu. Muslimani, kao i svi drugi građani, imaju

mogućnost da se obrate sudskim instancama za zaštitu svojih pojedinačnih ili

grupnih prava.31 Ova prava su od velike važnosti za integraciju muslimana u

evropska društva. Međutim, Ramadan naglašava da ne bi trebalo zanemariti i

poteškoće s kojima se muslimani susreću. Među njima su pitanja očuvanja i

razvijanja duhovnosti u modernom društvu, gdje se pojam sekularnosti, kao

odvojenosti privatne i javne sfere, odnosno religije i države, često shvata i

tumači kao potpuna odsutnost religioznosti.32

Prema Ramadanu, moguće je govoriti o tri modela akomodacije:

asimilaciji, izolaciji i integraciji. Pod asimilacijom podrazumijeva proces u

kojem se zanemaruje religijski identitet, što znači biti „evropski musliman bez

islama“. Šuprotan proces je proces društvene (samo)izolacije u odnosu na šire

društvo, što dovodi do okolnosti života muslimana „u Evropi, a izvan Evrope“.

Treći je model integracije koji podrazumijeva „suživot“ dva ravnopravna

činioca identiteta evropskog muslimana, njegov religijski identitet koji

odgovara na pitanje općeg smisla, i njegov evropski društveni, kulturni i

politički kontekst.33 Ramadan odbacuje kao neprihvatljive modele asimilacije

(muslimani bez islama) s jedne, i izolacije (živjeti u Europi, a izvan Europe) s

druge strane, te se zalaže za srednje rješenje, tj. model integracije.

Bez obzira na brojne poteškoće u procesu integracije, taj proces se

odvija na način obostranog navikavanja i prilagođavanja. Muslimani se

prilagođavaju evropskim ustanovama, a vlade evropskih zemalja provode,

31 Tariq Ramadan (2002.) Biti evropski musliman, Šarajevo: Udruženje Ilmijje Islamske zajednice

u Bosni i Hercegovini, str. 172-174 32 T. Ramadan, nav. djelo, str. 176 33 T. Ramadan, nav. djelo, str. 226;


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

106

sporije ili brže, reforme zakona, sa ciljem lakšeg prilagođavanja i integracije

imigranata. Konačno, ni jedno evropsko društvo, još manje vlada, muslimane ne

doživljava više kao privremeni fenomen, već kao realnost ukupnog društvenog

pejzaža sopstvene zemlje.

Jedno od temeljnih pitanja u vezi sa muslimanima kao novom realnošču Evrope

je to da li će evropske države pojedinačno, kao i Evropska unija kao

nadnacionalna organizacija, ostati dosljedni ideji odvajanja privatne i javne

sfere, odnosno vezivanja kulturnog identiteta prvenstveno za privatnu, a

političkog identiteta za javnu sferu, kao i to hoće li nadnacionalni politički

identitet Evropske unije dovoljno ojačati da postane odlučujući, i hoće li

evropski identitet biti otvoren svijetu ili će biti onaj zatvoreni identitet stare

„utvrde Evrope“?34

LITERATURA

Assmann, Jan (2005.) Kulturno pamćenje, Zenica: Vrijeme

Avijucki, Vjačeslav (2009.) Kontinentalne geopolitike: svet u XXI veku, Beograd:

Clio

Cerutti, Furio /ur./ (2006.) Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura

Daun, Ake & Janson, Soren /ur./ (2004.) Europljani, Zagreb: Naklada Jesenski i

Turk

Džait, Hišam (1989.) Evropa i islam, Sarajevo: Starješinstvo Islamske zajednice

Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije

Eder, Klaus, Spohn, Willfried (2005) Collective Memory and European Identity:

The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot, England-Burlington, USA:

Ashgate

Eriksen, Tomas Hilan (2004.) Etnicitet i nacionalizam, Beograd: Biblioteka xx

vek & Knjižara krug

Georges Bensoussan (2010.) Europska strast za gencidom: povijest genocidnih

ideja i djela, Zagreb: Tim press

Goody, Jack (2017.) Islam u Evropi, Sarajevo: el-Kalem & CNS

Hafizović, Rešid (2018.) Islam u kulturnom identitetu Europe, Sarajevo:

Naučnoistraživački institut „Ibn sina“

34Furio Cerutti, nav. Djelo, str. 62; Cerutti naglašava da nemoć koju je pokazala Zapadna Evropa u

vezi sa ratom na prostoru bivše Jugoslavije, oduzela je Evropskoj uniji političku odlučnost i vjerodostojnost više nego bilo kakav zastoj izazvan unutrašnjim ekonomskim razlozima. Politički entitet nesposoban da pokaže svoju moć i moralnu legitimnost u tako važnim pitanjima, teško da može privući odanost svojih građana, smatra Cerutti. Isto, str. 63-64


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

107

Halpern, Katrin i Ruano-Borbalan, Žan-Klod /ur./ (2009.) Identitet(i): Pojedinac,

grupa, društvo, Beograd: Clio

Horvat, Šrećko, Žižek, Šlavoj (2014.) Šta Evropa želi, Beograd: Laguna

Karić, Amir (2015.) Muslimani u Evropskoj uniji, Sarajevo: Dobra knjiga

Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej

Majer, Tomas (2009.) Identitet Evrope, Beograd: IP „Albatros plus“ & JP

„Šlužbeni glasnik“

Mendras, Henri (2004.) Europa i Europljani: sociologija zapadne Europe, Zagreb:

Masmedia

Muhić, Ferid (2015.) Islamski identitet Evrope, Tešanj: Centar za kulturu i

obrazovanje

Nielsen, Jorgen at. al. /ur./ (2011.) Muslimani u Evropi, Sarajevo: el-Kalem &

CNS

Nojman, Iver B. Upotrebe drugog: „Istok“ u formiranju evropskog identiteta,

Beograd: Šlužbeni glasnik & Beogradski centar za bezbednosnu politiku

Pavlović, Šrđa (2006.) Prostori identiteta: Eseji o Istoriji, Sjećanju i

Interpretacijama Prošlosti, Tuzla: Bosanska riječ

Ramadan, Tarik (2002.) Biti evropski musliman, Šarajevo: Udruženje Ilmijje

Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Ramadan, Tarik (2007.) Evro-američki muslimani i budućnost islama, Sarajevo:

Udrženje Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Said, Edward W (2003.) Krivotvorenje islama, Zagreb: VBZ

Šilajdžić, Adnan (2003.) Islam u otkriću kršćanske Evrope: Povijest

međureligijskog dijaloga, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka

Štojković, Branimir (2002.) Identitet i komunikacija, Beograd: Fakultet

političkih nauka u Beogradu-Čigoja štampa

Štojković, Branimir (2008.) Evropski kulturni identitet, Beograd: Šlužbeni

glasnik


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

108

ATTACHMENT TO THE DISCUSSION ON THE IDENTITY / IDENTITIES Abstract: Discussions of this topic often indicate that the identity of Europe as well as Muslims in Europe is regarded as closed and static categories. After determining what is meant by the notion of identity, this paper points to the fact that Europe and Muslims are not monolithic entities, they have polyvalent, and historically speaking, interlocking identities. Some differences in autopricepation among European people have been presented, as well as differences between different populations of Muslims of Europeans. The conclusion of the paper points to the importance of separating cultural identity as a private sphere (the sphere of civil society) and political identity as a public sphere. Keywords: Europe, Muslims, identity, culture.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

109

Dr. sc. Šefko SULEJMANOVIĆ

Institut za društvena i religijska istraživanja

UZURPACIJA MEKTEBA KAO REFLEKSIJA NEGIRANJA

IDENTITETA BOŠNJAKA U POSLIJERATNOM PERIODU NOVE

JUGOSLAVIJE NA PRIMJERU TUZLE I NJENE OKOLINE

Apstrakt: Nova, socijalistička Jugoslavija, s Komunističkom partijom na čelu,

zagovarala je radikalno razračunavanje sa svim recidivima retrogradne

građanske prošlosti, i kreiranje “novog socijalističkog čovjeka“. U Državi

proklamovanog bratstva i jedinstva, nacionalni identitet Muslimana u

poslijeratnim godinama bio je perfidno osporen, iako je eksplicitno potvrđivan u

svim dokumentima u vrijeme narodnooslobodilačke borbe. Političko osporavanje

nacionalnog identiteta Muslimana imalo je teške i dalekosežne posljedice. Nizom

mjera koje je donosila nova državna vlast, u cilju slabljenja i marginaliziranja

religije, veliki broj vjerskih i kulturnih objekata Muslimana, a prije svega mekteba,

bio je konfiskovan i pretvoren u narodne škole. Uzurpacija mekteba bila je u

tijesnoj korelaciji s negiranjem identiteta Muslimana i uskraćivanjem osnovnih

građanskih prava. Rad koji se bavi ovako osjetljivm nacionalnim pitanjem

koncepcijski i sadržajno je oslonjen na 20 izvornih dokumenata iz Arhiva

Tuzlanskog kantona koji apodiktično svjedoče o odnosu tadašnje komunističke

vlasti prema Muslimanima i njihovim duhovnim potrebama i materijalnim

dobrima.

Ključne riječi: Nova Jugoslavija, Muslimani/Bošnjaci, identitet, Komunistička

partija, Tuzla i njena okolina, mektebi, uzurpacija i konfiskacija.

UVOD

Naučni skup pod sugestivnim nazivom Značaj naslijeđa u očuvanju

identiteta države i pojedinca, ukazuje da naslijeđe ima veliki utjecaj, ili značaj, za

očuvanje identiteta države i pojedinca. Ako prihvatimo postavku da je naslijeđe


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

110

sve ono što mlađe generacije preuzimaju od starijih, bilo da je riječ o

materijalnoj ili duhovnoj ostavini, onda naslijeđe, kao takvo, u velikoj mjeri

determinira proces formiranja navedenih identiteta. Sociolozi govore o

identitetskoj polimorfnosti, od ličnog ili osobnog identiteta, do društvenih

identiteta kao što su: etnički, vjerski, kulturni, spolni i drugi. Kao historijske

činjenice, identiteti se grade godinama, i stoljećima, i nužno su supstruirani u

zavičajnim naslijeđima. Devastacijom tih duhovnih i materijalnih naslijeđa

potkopavaju se temelji svakog identiteta.

Kao i kod drugih bosanskohercegovačkih naroda, koje veže zajednički

životni prostor, etničko porijeklo i jezičke osnove, religija je odigrala važnu

ulogu u formiranju bosanskohercegovačkih Muslimana, odnosno Bošnjaka1, kao

posebne etničke zajednice. Istovjetnu ulogu i kod Šrba i kod Hrvata odigrao je

konfesionalni moment.2 Štoga i ne čudi kolokvijalna navika da se religijska,

odnosno konfesionalna odrednica sinonimno koristi za narodnost.3 Prema

religijskim simbolima, ili objektima sakralne arhitekture, uglavno se prepoznaje

etnički karakter naših naroda i geografski prostor na kome žive. Šamo

spominjanje više naroda nužno podrazumijeva multikulturalizam, a to znači

priznavanje i uvažavanje više identiteta, što je nužan i jedini modus vivendi na

našim prostorima.4 Osjetljivo pitanje identiteta u tijesnoj je korelaciji s

elementima psihološkog i emotivnog, i uvijek je povezan sa osjećajem

sigurnosti, pripadanja i povjerenja.5

1 Riječi “Musliman“ i “Bošnjak“ u ovome radu korišteni su sinonimno. Opće je poznato da se riječ Bošnjak koristila u Osmansko doba. U vrijeme Austro-ugarske Bošnjaci su nazivani Muhamedancima, da bi se za vrijeme stare (Kraljevine) Jugoslavije nazivali Muslimanima. U novoj, avnojevskoj Jugoslaviji musliman s malim početnim slovom “m“ označavao je vjersku odrednicu, da bi se tek Ustavom iz 1963. godine, sa priznanjem muslimanske nacionalnosti, riječ Musliman s velikim početnim slovom “M“, upotrebljavala kao nacionalna odrednica. Muslimani su obnovili svoj autentični nacionalni naziv Bošnjak 1993. godine. Usporedi: Vera Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji (1943-1993) – kratak pregled, Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji: Zbornik radova, Sarajevo, 2017, 23-25, (dalje: V. Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji); O etničkom biću Bošnjaka i etimološkom karakteru njihovog imena više vidjeti u: Adib Đozić, „Osnovne društveno-historijske i etimološke činjenice o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima; Studije o bošnjaštvu, Sarajevo – Tuzla, 2012, 53-64, (dalje: A. Đozić, Studije o bošnjaštvu). Obzirom da se za nacionalnu oznaku Bošnjaka, u vrijeme koje tretira ovaj rad upotrebljavao naziv Muslimani, to je i u ovome radu često tako i korišten, bilo da je riječ o citatu, ili autorovom tekstu.

2 „Religija nije bila činilac etničkog izdvajanja samo u slučaju Muslimana, već i kod ostalih naših naroda. I ne samo u prošlosti već je i danas za veliki broj ljudi, naročito kada žive u etnički i religijski heterogenim oblastima, religija sinonim za narodnost.“ Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo, 1969, 27.

3 Tako se unarodu podrazumijeva da su Šrbi pravoslavci, Hrvati katolici, a Bošnjaci muslimani. 4 Pod našim prostorima podrazumijevamo bosanskohercegovački prostor i njegovo bliže okruženje.

5 Više o navedenom vidi u: A. Đozić, „Bosanski identitet u dominirajućim matricama mišljenja, Studije o bošnjaštvu, 65-72; Alija Hamzić, Razaranje identiteta lokalne mikrosocijalne i etničke


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

111

O osjetljivosti nacionalnog pitanja, i njegovim psihološkim i emotivnim

elementima ne govorimo bez razloga. Bošnjaci su bili prinuđeni tokom svoje

povijesti često dokazivati, ali i braniti svoj identitet.6 U vrijeme

narodnooslobodilačke borbe, u zavnobihovskim dokumentima Muslimani su

sasvim ravnopravno tretirani sa Srbima i Hrvatima.7 Po završetku rata,

bosanskohercegovačko stanovništvo s velikim entuzijazmom, na krilima

proklamovanog bratstva i jedinstva, krenulo je u obnovu u ratu porušene

zemlje. Međutim, Muslimani će se vrlo brzo suočiti s političkim osporavanjem

njihovog nacionalnog identiteta, što će ih dovesti u diskriminirajući položaj u

odnosu na druge jugoslavenske narode.8 Dehumanizirano svrstavanje

Muslimana u nedefinisanu kategoriju „neopredijeljeni“, ili ih administrativno

prisiljavati da se opredjeljuju i nacionaliziraju kao Srbi i Hrvati,9 ili da svoju

pripadnost, mimo svoje volje, upisuju s malim ili velikim slovom “M“, nije dalo

željene rezultate.10 Upravo je prihvatanje neopredjeljivanja bilo najjasnije

bošnjačko opredjeljivanje.11 Međutim, partijsko osporavanje identiteta

Muslimana/Bošnjaka reflektirat će se na ozakonjeno uzurpiranje i devastaciju

zajednice: Studija slučaj Koraj, knjiga I, Tuzla, 2009, str. 10, 23, 24, 27, 43 i 65, (dalje: A. Hamzić, Razaranje identiteta).

6 O teorijskom identificiranju i diferenciranju pojmova “narod“ i “nacija“ vidi više u: Kasim Šuljević, Nacionalnost Muslimana, Rijeka, 1981, 13-17, (dalje: K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana).

7 „Bez obzira što Muslimanima nije u to vrijeme zvanično bio priznat nacionalni identitet, oni su u zavnobihovskim dokumentima tretirani potpuno ravnopravno s Hrvatima i Šrbima. Međutim, nakon 1945. godine, tijekom priprema za popis stanovništva, Muslimani u Bosni i Hercegovini morali su se izjašnjavati kao Šrbi ili Hrvati ili neopredijeljeni, sasvim suprotno najavljivanim stavovima komunista o priznavanju ovog identiteta.“ V. Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji, 14.

8 „Naziv Musliman kao nacionalno-političko ime afirmirano je u svim dokumentima NOP-a od 1941. do 1945. godine, ali poslije oslobođenja zemlje s ovom praksom se prekida.“ Više o navedenom vidi u: Denis Bećirević, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953), Zagreb – Šarajevo, 2012, 133, (dalje: D. Bećirović, Islamska zajednica u BiH).

9 O kontinuitetu postupaka s ciljem srbiziranja i hrvatiziranja naslijeđa Bošnjaka vidjeti više u: A. Đozić, „Šrbiziranje i hrvatiziranje nacionalno-kulturnog naslijeđa Bošnjaka“, Studije o bošnjaštvu, 99-104; „Totalna 'opredjeljenost' Muslimana na dva nacionaliteta mogla je navoditi na pitanje podjele i nestajanja Bosne i Hercegovine kao povijesnog, državnog, političkog, kulturnog i višenacionalnog okvira i svega onoga što je značilo i znači.“ K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana, 223.

10 „Negiranjem nacionaliteta negirala se istorija, tradicija, književnost i sve ono što se označava nacionalnim profiliranjem.“ K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana, 223

11 Rasim Muminović, Povjesnost i nacionalnost, Sarajevo, br. 6-7/69. Citirano prema: A. Hamzić, Razaranje identiteta, 64; O navedenom vidi više u: K. Šuljević, Nacionalnost Muslimana, 224-227.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

112

njihovih esencijalnih duhovnih i materijalnih vrijednosti.12 Takav

diskriminirajući odnos vladajuće partijske strukture prema jednom od

jugoslovenskih naroda bit će donekle rehabilitiran tek krajem šezdestih godina

kada je službeno priznat nacionalni identitet Muslimana.13

Ovaj rad, koji se primarno bavi dokumentovanjem uzurpacije mekteba,

simbolima tradicionalne muslimanske pismenosti i vjerskog obrazovanja,

govori zapravo o negiranju i devastaciji bošnjačkog identiteta, i njegovom

muklom otporu u prvim poslijeratnim godinama nove (DFJ/FNRJ) Jugoslavije,

tačnije, od 1947. do 1953. godine. Pored toga, rad nudi nekoliko eklatantnih

primjera postupanja mlade socijalističke Države u nakani da uspostavi novi

ideološki identitet, ateističke naravi, bez pokazane osjetljivosti, makar i

kurtoazne naravi, za duhovne i materijalne potrebe vjernika i vjerskih zajednica

općenito. Koncepcijski, pored uvoda i zaključka, rad je strukturiran od tri

podnaslova: Briga Države za zdravlje i obrazovanje stanovništva, Uzurpacija

mekteba i drugih vjerskih objekata i Ideološka agitacija Partije na terenu. Rad se

temelji na 20 izvornih dokumenata iz Arhiva Tuzlanskog kantona, uz

neophodnu potporu objavljenih izvora i relevantne literature. Rad obiluje

velikim brojem citata, što uz moguću historiografsku atipičnost, daje snažnu i

autentičnu poruku vjerodostojnosti kazanog narativa. U ovome slučaju, u

fokusu našega interesovanja su Tuzla i njena okolina.

BRIGA DRŽAVE ZA ZDRAVLJE I OBRAZOVANJE STANOVNIŠTVA

Bosna i Hercegovina ušla je u sastav nove socijalističke Jugoslavije s

velikom nadom u bolju budućnost, unoseći u novu državno-političku zajednicu

svoj teritorij, kao treća po veličini federalna jedinica,14 ali i izmoreno

stanovništvo i razoreno gospodarstvo.15 U novoj Državi primat nad zakonima

imale su partijske odluke, a državni organi pretvoreni su u izvršne organe

partijskih organizacionih struktura.16 Š pozicije vladajuće komunističke elite,

12 U radu je upotrijebljeno više naziva za državu Jugoslaviju formiranu 1945. godine, kao što su: nova Jugoslavija, avnojevska Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija, druga Jugoslavija, Titova Jugoslavija i sl.

13 „Takvim diskriminirajućim odnosom prema bošnjačkom narodu komunistička vlast je u prvim decenijama poslije završetka rata nastavila sa politikom negiranja njihovog nacionalnog identiteta.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 133.

14 „Š površinom od 51,129 km² činila je 19,9% jugoslavenske teritorije, bila je manja od površine Srbije i Hrvatske, a veća od ostalih jugoslavenskih republika.“ V. Katz, Bosna i Hercegovina u Jugoslaviji, 15.

15 Isto. 16 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 137.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

113

nova država trebala se razračunati sa svim recidivima retrogradne građanske

prošlosti.17 Cjelokupna jugoslovensko-državna politika u poslijeratnom periodu

bila je u službi Komunističke partije koja se nastojala distancirati od svega

onoga što je na bilo koji način podsjećalo na predratni sistem.18 U duhu

proklamovanih parola i odrednica narodnooslobodilačke borbe, pristupilo se

planskom prosvjećivanju i ideološkom preobražaju cjelokupnog gradskog i

seoskog stanovništva. Š intenzivnom duhovnom i materijalnom obnovom

Bosne i Hercegovine otpočelo se odmah nakon oslobođenja zemlje, “jer bez

duhovne društvene obnove ne može biti ni ekonomskog napretka ni

prosperiteta“, - glasila je prononsirana partijska parola.19 Na putu

proklamovanoga progresa, pored ostaloga, nova država pokazivala je golemu

brigu za poboljšanjem zdravstvenog i obrazovnog stanja svoga naroda.

Bez dvojbe, bosanskohercegovačko stanovništvo u poslijeratnom

periodu bilo je u ekonomskom i zdravstvenom pogledu u veoma zapuštenom

stanju. Država je vodila osmišljenu i dobro koordiniranu akciju na suzbijanju

zaraznih bolesti preko nadležnih ministarstva, te okružnih, sreskih i mjesnih

odbora narodne vlasti. Tako je Okružni narodni odbor u Tuzli, Prosvjetno

odjeljenje, uputio naredbu Sreskom narodnom odboru, Prosvjetni odsjek Tuzla,

29. jula 1947. godine kojom zahtijeva sprovođenje akcije na suzbijanju pjegavca

i povratne groznice, a sve po nalogu Ministarstva prosvjete NR BiH od 10. jula

1947. godine.20

Da se briga o zdravlju ljudi vodila planski, kontinuirano i sveobuhvatno,

vidimo i po dopisu Sreskog narodng odbora koji je uputio u mjesecu decembru

svim narodnim osnovnim školama u Šrezu, i upravi Dječijeg doma Lukavac, u

kome se nalaže obavezan ljekarski pregled svih nastavnika i vaspitača. Zapravo,

navedeni dopis je bio samo produžena ruka u sistemu sprovođenja naloga kojeg

je uputilo nadležno ministarstvo, kako se to vidi iz sljedećeg citata: “Prema aktu

17 „Ipak najteži problem za komunističku vlast predstavljale su vjerske zajednice, naročito Katolička crkva, koje su otvoreno ili prikriveno iskazivale nezadovoljstvo u vezi s ograničenjem i slabljenjem njihovih pozicija.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini,135.

18 Vidi: Vera Katz, Ostaci građanstva na putu izgradnje socijalizma u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Institut za istoriju, br. 34, Sarajevo, 2005, 209-210; Denis Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna: Odjeci i posljedice sukoba KPJ - Informbiro (1948-1953), Tuzla, 2005, 71-74.

19 O navedenom više vidi u: Husnija Kamberović, Prema modernom društvu: Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine, Tešanj, 2000, 45; Vera Katz, Osnovna obilježja agitprop kulture u Bosni i Hercegovini (1945-1948), Prilozi, Institut za istoriju, br. 28, Sarajevo, 1999, 212-213.

20 Arhiv Tuzlanskog kantona Tuzla (ATKT), Okružni narodni odbor u Tuzli (ONOT), k. 93, f. 2. U dokumentu koji je uputio Okružni narodni odbor Tuzla pod brojem 30698/48, od 23.12.1947. godine, navedeno je: „Ministarstvo Narodnog zdravlja i socijalnog staranja vodiće u vremenu od 1. jula do 5. septembra o.g. akciju za suzbijanje pjegavca i povratne groznice. [...] Da bi akcija u potpunosti uspjela potrebno je da sve naše masovne organizacije, sve ustanove uzmu živog učešća u njenom izvodjenju.“


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

114

Ministarstva narodnog zdravlja i socijalnog staranja [...] obavezan je ljekarski

pregled svih nastavnika po školama i vaspitača po domovima dva puta godišnje

– na početku zimskog i ljetnog polugodišta.“21

Uporedo sa suzbijanjem zaraznih i drugih bolesti stanovništva, vodila se

briga i na suzbijanju nepismenosti i, sveobuhvatnom kulturnom uzdizanju

naroda. Raznovrsnim oblicima kulturnog prosvjećivanja bila je obuhvaćena

radnička, seoska srednjoškolska i studentska omladina. Pored otvaranja škola, za

“preraslo“ nepismeno stanovništvo otvarani su analfabetski tečajevi za

elementarno opismenjavanje mladića i djevojaka. Za sprovođenje takvih

procesa bili su zaduženi mjesni narodni odbori i mjesne osnovne škole. Da bi se

zadovoljile narasle potrebe stanovništva, u jednom mjestu otvarano je po

nekoliko tečajeva. U prilog navedenim tvrdnjama govori i dopis kojeg je uputila

Narodna osnovna škola u Dobošnici Prosvjetnom odsjeku Šreskog narodnog

odbora Tuzla, 23. novembra 1947. godine, u kome se kaže: „Na području

osnovne škole Dobošnice predviđeno je da se otvori više tečajeva za suzbijanje

nepismenosti, od kojih rade samo tri, dok ostali ne rade zbog nedostatka

prostorija.“22 Na putu sprovođenja “suzbijanja nepismenosti“, nova vlast u NR

Bosni i Hercegovini suočila se s ozbiljnim problemom nedostatka adekvatnoga

prostora. U prevazilaženju tog pitanja, na udaru se našla muslimanska imovina i

njihove vjerske i obrazovne ustanove. Uslijedila je beskrupulozna

eksproprijacija i nacionalizacija privatne imovine radi stvaranja državnog

vlasništva.23

Da bi se što lakše i sveobuhvatnije ostvarili zacrtani planovi na

suzbijanju nepismenosti, među stanovništvom je sprovođena koordinirana

propaganda. U isto vrijeme, prema instrukcijama Komunističke partije, vodila

se dobro osmišljena ideološka kampanja na odvraćanju, a kasnije i sprečavanje

djece da pohađaju mekteb. Iako je prema uputstvu Ministarstva prosvjete od 4.

juna 1946. godine odobren rad svim mektebima na području Bosne i

Hercegovine, pojedini sreski i narodni odbori supremacijski su opstruirali

početak rada mekteba.24 Vjerska nastava je ukinuta u školama, a Partija je

proklamirala ideju kreiranja “novog socijalističkog čovjeka“ koji nije smio biti

21 ATKT, Sreski narodni odbor Tuzla (SNOT), k. 93, f. 2, Dokumen koji je uputio Sreski narodni

odbor Tuzla, pod brojem: 30698/48, od 23.12.1947. godine, pisan na pola stranice papira formata A4. Napominjemo da su citati svih dokumenata u ovome radu navedeni u izvornom obliku, bez pravopisnih i drugih lektorskih intervencija.

22 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputila Narodna osnovna škola u Dobošnici pod brojem: 156/47 od 23.11.1947. godine, pisan je rukom. U potpisu: Upravitelj škole, Čedomir Zubac.

23 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 174-175. 24 Isto, 293.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

115

opterećen buržoaskim shvatanjima i ponašanjem.25 Pored zakona koji je

ograničavao rad mekteba, te oduzimanja mektebskih zgrada na terenu i njihovo

pretvaranje u škole, vjerski organi i vjeroučitelji podvrgnuti su oštrim

opomenama i disciplinskim mjerama. Rad mekteba bio je pod stalnom lupom

partijskog aparata, a stanje se znatno pogoršalo 1948. godine, kada vlast u

Bosni i Hercegovini nizom mjera sprečava djecu da pohađaju mekteb.26 Veliki

broj mualima ostao je bez posla, socijalnog osiguranja i osnovnih sredstava za

egzistenciju, što se doima tek kao kolateralna šteta u navedenim procesima.27

Dobar primjer ovakvoga odnosa vlasti prema radu mekteba, i mualimskom

pozivu, može se vidjeti iz dopisa kojeg je uputio povjerenik Šreskog narodnog

odbora u Tuzli, iz Prosvjetnog odsjeka, Sreskom Vakufskom povjerenstvu 10.

oktobra 1947. godine, u kome se kaže:

„Primjetilo se, da i pored zakona koji je ograničio, koja djeca mogu

pohađati mektebe a koja školu, ima slučajeva da mektebi uzimaju

školoobaveznu djecu. Isto tako ima slučajeva (u G. Tuzli) gdje je lekar na

temelju slabosti oslobodio djecu da idu u školu, a mekteb ih primio.

Kako se ovakvi slučajevi ne mogu ničim opravdati, to se ovim skreće

pažnja naslovu da spriječi samovolju upravitelja mekteba i poući ih na

poštivanje postojećih propisa. U mekteb bi se mogla uzimati djeca po završetku

pete godine a ne opterećavati mlađu djecu kojoj je potrebno igranje i koji se

često puta u mektebu onečiste od straha.

Ša prednjim upoznajte podređene organe, a vjeroučitelja iz Gornje Tuzle

uputite povjereniku ovoga otsjeka. S.F. – Š.N.“28

Da su ovakva partijska nastojanja dala dugoročne i očekivane rezultate,

vidi se iz jednog podatka Savezne komisije za vjerska pitanja iz 1958. godine, u

kome se navodi da je vjerskom nastavom u Bosni i Hercegovini obuhvaćeno

svega 8,2% školske djece.29

25 Više o navedenom vidi u: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 172-175. 26 Isto, 295. 27 „Poseban problem za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini predstavljala je činjenica da je

veliki broj mualima na teritoriji ove republike usljed ukidanja mekteba ostao bez posla. Predsjednik Ulema medžlisa u Šarajevu Husein ef. Talić je dvije godine poslije ukidanja mekteba konstatirao da još uvijek postoji 75 mualima koji su ostali neuposleni. Od spomenutog broja neuposlenih mualima svega 18 je preuzeto na socijalno osiguranje, dok su ostali zbog nedostatka školskih kvalifikacija i radnog staža od 10 godina ostali bez socijalnog osiguranja.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 302-303.

28 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Sreski narodni odbor u Tuzli, Prosvjetni otsjek, Sreskom vakufskom povjerenstvu u Tuzli, broj: 25510, od 10.10.1947. Dokument je pisan rukom, latiničnim pismom, na jednoj stranici papira formata A4.

29 A CK SKJ, IK, 507, VIII, II/9-(1-36)-30. Navedeno prema: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 180; Napomena: Švaki službeni dokument iz ovog perioda završavao se partijskom parolom: “Šmrt Fašizmu – Šloboda Narodu“, ili skraćeno: “Š.F.- Š.N.“


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

116

UZURPACIJA MEKTEBA I DRUGIH VJERSKIH OBJEKATA

Nova vlast vodila je bezskrupuloznu ideološku kampanju kako bi

eliminisala svaki utjecaja religije u društvu. Taj posao trebala je da realizira

inteligencija održavanjem naučno-popularnih predavanja, dokazujući narodu

superiornost nauke u odnosu na arhaična i prevaziđena religijska učenja. Ipak,

najefikasnija poluga u rukama Partije ka ostvarenju tog cilja bila je politika u

obrazovnom školskom sistemu. Š namjerom da mlade generacije udalji što više

od utjecaja vjerskih službenika, posebna pažnja poklanjana je njihovom

obrazovanju. Za sprovođenje ovoga plana bile su zadužene partijske

organizacije na terenu.30 U skladu s proklamovanom politikom i utjecajem

Države i Partije, sreski narodni odbori u saradnji s lokalnim, odnosno mjesnim

narodnim odborima, tražili su mogućnost za otvaranje osnovnih škola, kako po

gradovima tako i selima. U nedostatku adekvatnog prostora, tokom 1947.

godine vjerske zajednice su se našle pod udarom Države koja je bezobzirno

posezala za njihovom imovinom. Dakle, uporedu s proklamovanim ciljevima na

suzbijanju nepismenosti stanovništva provođen je proces eksproprijacije i

konfiskacije nekretnina,31 čime je dodatno vršeno slabljenje vjerskih zajednica.

Ekonomsko slabljenje vjerskih zajednica i siromašenje Muslimana kao naroda,

vršeno je putem Zakona o agrarnoj reformi, Zakona o nacionalizaciji, Uredbe o

upravljanju stambenim zgradama i drugim mjerama.32 Najčešće su postojeći

mektebi pretvarani u škole, iako je malo bilo mekteba koji su svojim

infrastrukturnim sadržajima odgovarali funkcionalnim uvjetima škole.33 Tako

je Islamska zajednica sve više ostajala bez svoje imovine, a Muslimani bez

30 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 172-173. 31 Jasmin Jajčević, Šemir Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni u

periodu 1945-1949. godine, Prilozi historiji Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji: Zbornik radova, Šarajevo, 2017, 191, (dalje: J. Jajčević, Š. Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni).

32 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 174. 33 Pored džamija, mektebi su bili prve i najbrojnije građevine islamske arhitekture kod nas. To su bile početne islamske vjerske škole u kojima su se sticala osnovna saznanja o vjeri. Ovaj vid edukacije i obrazovanja muslimanske mladeži prisutan je od najranijih vremena islamske kulture i civilizacije do danas. Već 1477. godine u Šarajevu je radila mualimhana – kuća u kojoj predaje učitelj. Više o navedenom vidi u: Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek), Sarajevo, 2001, 114; Koliko je poznato, najstariji dokument o postojanju mekteba u Bosni i Hercegovini je vakufnama bosanskog namjesnika Ajas-bega, iz 1477. godine. Svakako da se ovim ne isključuje mogućnost da su mektebi u Bosni postojali i ranije. Unutar: Madžida Bećirbegović, „Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini“, POF, XX-XXI/1970-71, Sarajevo, 1974, 252-253, (dalje: M. Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske arhitekture).


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

117

prilike za vjerskim obrazovanjem34 i kolektivnim obavljanjem vjerskih obreda.

Kakvo je bilo stanje sa drugim vjerskim zajednicama, i kakav je bio odnos

Partije prema njima, nismo se bavili u ovome radu, te o tome ne možemo

vjerodostojno govoriti. Radi što jasnijeg i objektivnijeg sagledavanja

muslimanskog stanja, navest ćemo više primjera s područja gravitirajućih

srezova Tuzlanskom okrugu,35 ponajviše iz 1947. godine.

Na inicijativu Mjesnog narodnog odbor Banovići, Šreski narodni odbor

Tuzla uputio je 16. septembra 1947. godine Ministarstvu prosvjete Naradne

Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Odjeljenju za osnovnu nastavu,

prijedlog za otvaranje osnovnih škola u Treštenici i Borovcu. U dopisu se kaže:

“Obadvije škole će biti u privatnoj zgradi /mektebu/. Pošto u blizini ovih škola

nema škole, a niti je ikada ovdje postojala i pošto za otvaranje ovih škola

postoje svi uslovi, oba se predloga preporučuju.“36 U konkretnom slučaju, to

znači da će ova sela ostati bez mekteba, tj. bez mogućnosti da vrše bilo kakvu

vjersku edukaciju i da skupno obavljaju propisane vjerske obrede.37

Šlično navedenom, i Mjesni narodni odbor Šmoluća, uputio je 10.

septembra 1947. godine Sreskom narodnom odboru /Prosvetni otsek/ Tuzla

zahtjev za dodjelu peći za osnovnu školu u Šmolući i Šikuljama. U zahtjevu se

kaže: „Izvještavatese da je potrebno za našu Školu u Šmolući i mehtef u

Šikuljama koji je takođe određen za Školu 4 peći. Kako je Upravitelj Škole sve

pregledao tese sa ovim odborom sporazumio tako smo ustanovili danam treba

4 peći kako bi imali dovoljno grijanje za đake koji pohađaju školu. Ove

navedene peći su neobhodno potrebne pa molimo bez izmjene danam se

34 Mekteb su pohađala muška i ženska djeca od 5 do 10 godina, gdje su učila čitati i pisati, i osnovne norme islamskih propisa, obreda i morala. Uobičajen kolokvijalni naziv za ove škole bio je mekteb, dok su se u službenoj nomenklaturi upotrebljavali nazivi sibjan-mekteb i mektebi-ibtidaija. U mektebima nije bilo podjele na razrede, nego su svi polaznici mekteba sjedili u istoj učionici, a lekcije su učili i mijenjali individualno, u skladu sa savladanim gradivom i personalnim sposobnostima učenika. Usporedi: M. Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske arhitekture, 235.

35 „Značajno razdoblje u razvoju područja sadašnjeg Tuzlanskog kantona je razdoblje socijalističke Jugoslavije (od 1945. do 1992. godine). U prvo vrijeme poslije oslobođenja sjeveroistočna Bosna administrativno je uređena kao oblast sa upravno-političkim centrom u Tuzli. Poslije je, ukidanjem oblasti, formiran Okrug Tuzla. Nakon više administrativnih reorganizacija, cijela oblast je organizirana u devetnaest općina.“ Tuzlansko-podrinjski kanton / Tuzla-podrinje canton, [Monografija] priređivač i urednik Rifet Hasković, Tuzla, 1998, 20.

36 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23673/47, 16.09.1947, Predmet: Otvaranje osnovne škole u Treštenici i Borovcu. Dopis je pisan kucanom mašinom, ćirilicom, na pola stranice papira formata A4.

37 Pred kraj osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini je bilo preko 900 sibjan mekteba sa oko 40.000 polaznika. Do kraja austro-ugarske uprave otvorene su 174 mektebi-ibtidaije. U Kraljevini Jugoslaviji 1932. godine radila su 634 mekteba sa 43.650 polaznika. Više o navedenom vidi u: Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1983, 205, 211-216; D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 291.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

118

dodijele.“38 Iz navedenog se vidi da je i mekteb u Šikuljama bio oduzet za

potrebe škole.39

Šasvim je sigurno da su mjesni odbori samo sprovodili odluke nadležnih

državnih organa. Inicijativa, odnosno naredba, dolazila je sa viših

administrativnih nivoa prema mjesnim narodnim odborima, od kojih se na

terenu insistiralo hitno pronalaženje prostora za školu. U pravilu se računalo na

postojanje mekteba u svakom selu i na njegovo oduzimanje za potrebe škole.

Tako je Sreski narodni odbor iz Tuzle, Mjesnom narodnom odboru u Lukavcu

muslimanskom, uputio informaciju 19. novembra 1947. godine o skorom

dolasku učitelja, ali i direktivu s instrukcijama za pronalazak “adekvatnog

prostora“ za otvaranje novog školskog odjeljenja. Pored ostaloga, u dopisu se

navodi i sljedeće:

„Učitelj za III odelenje će sigurno doći u vrlo kratkom vremenu. Neka

odbor pronađe kakvu prostoriju u Crv. Brodu, Huskićima ili Gorju (nečitko) pa

da se tamo otvori III odelenje. Dobro bi bilo da narod odobri mekteb u jednom

od tih sela, pa da se privremeno škola smesti, kao što to rade i drugi odbori.

Neka odbor sam rešava svoje probleme, kao ovi, koje je lako rešiti.40

Donesenim državnim uredbama, mektebi su tretirani kao “narodna

imovina“ kojom su mahom raspolagali mjesni narodni odbori. U nedostatku

bilo kakvog prostora, izgleda da je u poslijeratnom peridu nastupila prava

“jagma“ za mektebima. Onaj ko je prvi zaposjeo mekteb, on ga je smatrao

svojom imovinom. Muslimansko stanovništvo, izmoreno i preplašeno, moglo je

samo konsternirano posmatrati šta se dešava sa mektebima, kao stožernim

simbolima njihovog identiteta, koje su svojim sredstvima i trudom gradili i

održavali. Kao očit primjer za navedeno, na ovome mjestu spomenut ćemo

dešavanja oko mekteba u zaseoku Međaš u selu G. Petrovice. O ovim

dešavanjima saznajemo iz dopisa kojeg je Mjesni narodni odbor Tojšići uputio

Šreskom narodnom odboru Tuzla, izvještavajući ih o posjedu narodne zgrade

zvane mekteb a koja je na području ovoga odbora. U izvještaju se kaže:

„Izvještavamo vas da je M.N.O. Dubnica srez Zvornički Posjedovao Narodnu

38 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 1. dok. broj: 1201/47. Dokument je pisan pisaćom mašinom, latiničnim

pismom, na pola stranice papira formata A4. Tekst je vjerodostojno prenesen kao u dokumentu, bez pravopisnih intervencija.

39 „U sklopu mjera za eliminiranje izvođenja mektebske nastave posebno su bile učestale pojave zauzimanja mektebskih prostorija od strane organa vlasti. Mektebi su uzurpirani i oduzimani za različite svrhe, a nerijetko su korišteni kao skladišta za žito i druge poljoprivredne proizvode. Pri tome, predstavnici vlasti su osiono nastupali prema službenicima Islamske zajednice ne dozvoljavajući nikakva pitanja i ne dajući nikakva objašnjenja svojih postupaka.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 296.

40 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23985, 19.11.1947. Dokument je pisan rukom na papiru formata A5.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

119

Zgradu zvana Mekteb a koja se nalazi na području ovoga odbora u selu G.

Petrovice zaseok Međaš pomenuta je zgrada posjednuta prije godinu dana. U toj

zgradi nalazi se pomenuti odbor te pored toga preselili su i svoju školu u tu

zgradu.

Mišljenja smo da je nepravilnošto se je tu preselijo taj odbor i što nam je

poznato da i za školu mogu naći sebi zgradu.

Pošto je ovome odboru vrlo potrebna pomenuta zgrada u kojoj bi otvorili školu

za sebe u G. Petrovice i Jeginov Lug.

Molimo Gornji naslov da po prijemu ovoga dopisa Povedete najhitniji

postupak u vezi iz seljenja pomenutog odbora iz te zgrade. Prednje vam se

dostavlja radi hitnog postupka.“41

Nije nam poznato kako se ovaj “slučaj“ sa mektebom u zaseoku Međaš

završio, ali znamo da su Mjesni narodni odbor i Narodna škola u Tojšićima u

istom mjesecu ulagali dodatni napor za pronaženje prostora za školu u Gornjim

i Donjim Vukovijama. Tako je Narodna osnovna škola u Tojšićima uputila dopis

Sreskom narodnom odboru u Tuzli, dana 29.9.1947. godine, u kome se kaže:

„Da bi se na mjesnom području Tojšića otvorila još koja škola i da bi se

obuhvatilo što više djece u ovoj školskoj godini u škole, uprava ove škole u

saglasnosti sa MNO u Tojšićima predvidila je da se u Gornjim Vukovijama Selo

Masle otvori osnovna škola.

U vezi Vašeg akta broj: 2211/47 od 24.1.1947. dajemo Vam sljedeće

obrazloženje:

1. Zgrada je privatna / mekteb/...“42

Prema obrazloženju u nastavku dopisa, vidi se da je zgrada bila prilično

uslovna, sa tri veće i jednom manjom prostorijom.43

Istoga dana Mjesni narodni odbor Tojšići uputio je izvještaj Šreskom narodnom

odboru Tuzla u kojem ih obavještava da se mogu zaposjesti dva mekteba za

potrebe škole. U izvještaju se navodi: „U prilogu vam se dostavlja izvještaj o

zgradi zvana mekteb a koji se nalazi na području ovoga odbora a u selu Gornjim

41 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1178/47, 02.09. 1947. Dokument je pisan pisaćom mašinom

na polovini papira formata A4. 42 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 2/47, 29.IX.1947. U dokumentu se dalje navodi: “2. Škola ima četiri prostorije. Prva prostorija zauzima 5 m X 5 m, druga prostorija 5 m. X 5 m., treća prostorija 5 m. X 5 m. 3. Četvrta prostorija je kancelarija koja zauzima prostor 3 m. X 3 m. 4. Zgrada je građena od drveta /koja je bila namjenjena za mekteb/ i na njoj bi trebalo izvršiti opravke. [...] 14. Mjesto za koje se traži otvaranje škole ostaće stalni školski centar.“ Dokument je pisan štampaćom mašinom, latiničnim pismom na papiru formata A4, na jednoj stranici.

43 Vidi prethodnu podnožnu napomenu.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

120

vukovijama zaseok Masle. Kao i zgradi kao gore u selu Donjim Vukovijama.

Kojese mogu za posjesti za škole.“44

Već sutradan, 10. oktobra 1947. godine ispod ovoga teksta u vezi

iznesenog prijedloga, rukom je napisano mišljenje, ali i nalog Šreskog narodnog

odbora Tuzla, za daljnje postupanje, koje glasi: „U vezi Vašeg akta broj 1275/47

od 29/IX-1947. izvještavate se, da se prijedlog o otvaranju škole u Maslama ne

može uzeti u postupanje sve dotle dok potpuno ne popravite zgradu i dok je ne

pregleda Komisija ovoga otsjeka. Prednje se stavlja na znanje. Povjerenik.45

Da oduzeti mektebi nisu bili vraćeni muslimanima više godina nakon

njihovog oduzimanja, kako bi se u njima održavala vjerska nastava i vjerski

obredi, vidimo na primjerima mekteba u Devetaku i Ćehajama. Međutim,

narodna vlast je već pedesetih godina pokazivala više osjetljivosti za prava

građana, koji su se hrabrije i otvorenije počeli pozivati na svoja građanska

prava, u odnosu na raniji period, o čemu svjedoči raspoloživa arhivska građa.

Indikativan primjer za navedeno je pismo Šalke Hrnjića, mutevelija iz Devetaka,

od 11. maja 1951. godine, u kojem moli Vakufsku direkciju u Sarajevu za

instrukcije u daljnjem radu. U pismu se, pored ostaloga kaže: „Prije tri godine

zatvoren je kod nas mekteb i odmah pretvoren u školu, a kasnije je zatvoren

bivši mutevelija Brišo Gegić u. Husejna iz Devetaka, koji je odležao po našem

mišljenju na pravdi Boga 1 godinu dana kasnije su oduzeli mlin i pare od mlina i

najzad su zatvorili i džamiju. Kad sam dobio pomenuti dekret [o postavljenju za

muteveliju],46 oslobodio sam svu zemlju i mlin kao i džamiju otvorio, te su mi i

novac dužni predali – vratili, ali za to mene kao muteveliju često pozivaju u

Udbu i strogo mi u Udbi prije[te], da se mekteb ne smije otvoriti i ako bi naša

želja bila, da sagradimo školu ili da prodavnicu preuredimo za školu, pa da

oslobodimo mekteb.

Prema Ustavu N.R. BiH zajamčena je na papiru sloboda savjesti i

vjeroispovijesti, ali eto kod nas te blagodati nema, dok u nekim mjestima

mektebi nesmetano rade a u tuzlanskom srezu skoro ni jednog nema. Iz tog se

može zaključiti, da sami zakon i vlasti dozvoljavaju, ali pojedini mjesni odbori to

ometaju, te se time stvara veliko negodovanje.

Molim, da se u tom pogledu općenito poradi na otvaranju mekteba kako bi se

otpočelo sa vjeronaukom, čime bi se islamski element neizmjerno obradovao i

44 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47, 29.IX.1947. Akt je zaprimljen u Sreskom narodnom odboru Tuzla, 30.09.1947. godine pod brojem: 897/47. Dokument je pisan štampaćom mašinom na papira formata A4.

45 ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47, 29.IX.1947. Oba akta su pisana na papiru formata A5. Dio rukopisnog teksta pisan je na prvoj stranici, a drugi na njegovoj poleđini.

46 „Dekretom naslova od 25./VIII.1950. broj 3616/50. postavljen sam mutevelijom džamije i mekteba u Devetaku – srez Tuzla.“


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

121

stekao ubjedjenje u bolju i sretniju budućnost. Šmrt fašizmu – Šloboda Narodu.“

U Tuzli dne 11. maja 1951. U potpisu: T. j. Šalko Hrnjić u. Husejna, mutevelija iz

Devetaka – srez Tuzla.47

Da je mejtefska zgrada i u selu Ćehaje - NOO Srebrenik bila pretvoren u

školu vidimo iz Rješenja Republičke sanitarne inspekcije od 29.8.1957. godine

kojim se nalaže njeno zatvaranje, jer i pored renoviranja i adaptacije nema

uslove za školu, te kao takva ne može služiti u predstojećoj školskoj godini. 48 Isti

je slučaj i sa školom u Crnjevu u opštini Vozuća. U obrazloženju Šanitarne

inspekcije Narodnog odbora sreza Tuzla se kaže: „...ustanovljeno je da je

Osnovna škola u Crnjevu NOO-e Vozuća smeštena u nepodesnoj zgradi,

predjašnjem mektebu, koja prokišnjava, zidovi ronirani, pod iskrivljen i

oštećen...“49

Postavlja se pitanje da li je baš slučajno izvršen takav atak na mektebe u

Bosni i Hercegovini? Da li su mektebi prepoznati kao baza gdje su se formirali

temelji bošnjačkog identiteta, ili su bili samo jedna u nizu kolateralnih zapreka

na putu sprovođenja partijske ideologije? Da nisu samo mektebi pretvarani u

narodne škole, nego i drugi objekti koji su po svojoj autentičnoj namjeni imali

obrazovnu i odgojnu ulogu Muslimana, vidimo i po tome što je zatvorena

Behram-begova medresa u Tuzli, kao jedina srednja vjerska škola na području

Tuzlanskog sreza, i šire, kako bi u njenom prostoru bio je smješten

Šrednjoškolski dječiji dom. Vjerovatno u nemogućnosti da bilo sta učini po

pitanju vraćanja zgrade Medrese, Vakufsko povjerenstvo u Tuzli zatražilo je

pomoć od više instance u Islamskoj zajednici. Tako Ulema-medžlis u Sarajevu, u

svom dopisu iz 1951. godine obavještava Vakufsko povjerenstvo u Tuzli da su

preduzeli mjere u svojoj nadležnosti, ali da su po navedenom pitanju dobili

odgovor od I.O.N.O grada Tuzla, u kome se kaže: „Na Vaš dopis broj 1510/51 od

15.VIII.1951. godine izvještavamo Vas da Vam za sada ne možemo ustupiti

prostorije u bivšoj medresi u Tuzli. Pošto se u istima nalazi Šrednjoškolski

djački dom, a ne postoje kakve druge prostorije u koje bi se mogao taj Dom

preseliti.“50

47 ATKT, Vakufsko-mearifsko povjerenstvo Tuzla (VMPT) Neobrađeni fond. Kod protokola akta navedeno je: „Islamska vjerska zajednica u Federaciji Narodne Republike Jugoslavije, Ulema-medžlis, broj: 971, dne 16/5 1951. Šarajevo.“ Dokument je pisan štampaćom mašinom, latiničnim kurzivnim slovima, na dvije strane papira formata A4.

48 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Narodni odbor sreza Tuzla, Rješenje broj: 17-826 od 29.08.1957. Šef Šreskog sanitarnog inspektorata dr. Š. Azabagić.

49 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Narodni odbor sreza Tuzla, sanitarni inspektorat, Rješenje kojim se nalaže zatvaranje osnovne škole u Crnjevu, Narodni odbor opštine Vozuća, broj: 10.13818/57 od 03.09.1957.

50 ATKT, VMPT, Ulema-medžlis u Šarajevu, broj: 1769/51, Sarajevo, 23.11.1951, Vakufskom povjerenstvu Tuzla. Predmet je zaprimljen u Vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Tuzli


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

122

Nakon zatvaranja Behram-begove medrese, njena zgrada je oduzeta i

nikada više nije vraćena Vakufskom povjerenstvu, odnosno Islamskoj zajednici.

Rad Behram-begove medrese u Tuzli je reaktiviran 1993. godine u potpuno

drugačijim društveno-političkim okolnostima, i na drugom mjestu.51

IDEOLOŠKA AGITACIJA PARTIJE NA TERENU

Novoosnovana avnojevska Država s Komunističkom partijom

Jugoslavije (KPJ) na čelu, vodila je živu ideološko-propagandnu aktivnost.

Proklamovani slogan je bio formiranje novog čovjeka, na temeljima

marksističkog učenja, s ateističkim svjetonazorom. Štoga su vjera i vjerske

institucije uklanjane iz javnog života i stavljane pod strogu kontrolu Države.

Štigmatizacija vjernika bila je otvorena, mnogi vjerski službenici bili su

proskribirani i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Izostanak

transparentnog uključivanja službenika Islamske zajednice u razne političke,

kulturne, privredne i druge aktivnosti koje je pokretala nova vlast,

proglašavano je neprijateljskom djelatnošću. Tako je Gradski odbor

narodnooslobodilačkog fronta u Tuzli 15. oktobra 1945. godine uputio dopis

tuzlanskom Vakufskom povjerenstvu u kome je upozorio da će svaki vjerski

službenik koji se bude pasivno držao prema bilo kojoj državnoj odredbi ili

aktivnosti, biti tretiran kao protivnik vlasti. Od Vakufskog povjerenstva

zatraženo je da upozori svoje podređene na obavezu potčinjavanja državnoj

vlasti, i njenom sistemu. 52

Švi javni skupovi održavali su se pod budnim okom Partije, uz posebna

odobrenja nadležnih državnih organa, a mnogi su bili i zabranjivani. Dirigirani

ideološki utjecaj vršio se preko škole, ali i snažnom propagandnom djelatnošću

u narodu. Nacionalna kulturno-umjetnička društva su također stavljena pod

strogi državni patronat. Šve njihove aktivnosti, pa i raspodjela knjiga vršena je

preko Prosvjetnih odjeljenja. Karakterističan je primjer distribucije knjiga koje

8.12.1951, pod brojem 407. Dokument je pisan pisaćom mašinom, latiničnim pismom, na polovini stranice papira formata A4.

51 Vidi: Monografija Behram-begove medrese, Tuzla, 2016; Jusuf Mulić, Behram-begova medresa u Tuzli (1626-1939) i Niža okružna medresa u Tuzli (1939-1949), Šarajevo, 2014; Šefko Šulejmanović, „Monografija Behram-begove merese“, Arhivska praksa, br. 20, Tuzla 2017, 619-623; Šefko Šulejmanović, „Reaktiviranje rada Behram-begove medrese u Tuzli 1993. godine“, Kapija vremena: Zbornik radova sa okruglog stola povodom 390 godina Behram-begove medrese u Tuzli, Tuzla 2017, 159-191.

52 ATKT, VMPT, k. 689, dok. broj 733/45. Dopis je uputio Gradski odbor Narodnooslobodilačkog fronta u Tuzli Vakufskom povjerenstvu Tuzla, 15.10.1945. Usporedi: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 452.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

123

je Okružni narodni odbor Tuzla uputio Prosvjetnom odjeljenjenju Šreskog

narodnog odbora u Tuzli, 30. jula 1947. godine, s naslovom predmeta: Poklon

knjiga za dobre tečajce i čitalačku grupu. U tekstu dokumenta se kaže:

„Današnjom poštom uputili smo Vam 120 komada „Junačkih narodnih pjesama“

/latinicom/ i 50 komada ćirilicom. Ovo je treća pošiljka knjiga koje su poklon

Medjudruštvenog odbora kulturno-prosvjetnih društava “Prosvjete“,

“Preporoda“ i “Napretka“, namjenjena najboljim polaznicima analfebetskih

tečajeva i radu čitalačkih grupa. „Junačke narodne pjesme“ slaćete u krajeve

gdje je stanovništvo pretežno katoličke i pravoslavne vjere, dok za krajeve gdje

je u većini muslimanski živalj, dobićete zbirke „Narodnih pjesama“ iz Narodno-

oslobodilačke borbe. Ovo će biti ujedno i zadnja pošiljka u ovu svrhu. Šmrt

fašizmu - Šloboda narodu, Povjerenik N. Manojlović“53

Za pohvalu je benevolentan postupak tadašnje vlasti koja se odnosila

brižno prema onima koji su čitali i pisali latinicom, i ćirilicom. Istodobno je

zanimljivo djelovanje Međudruštvenog odbora koji je, poput krovne

organizacije, objedinjavao postojeća kulturno-prosvjetna društva. Međutim,

ostaje nejasno, donekle i suspektno, zašto su pripadnicima jedne konfesije

upućivane “Narodne pjesme“ iz Narodno-oslobodilačkog rata, a drugima

“Junačke narodne pjesme“. Da je Međudruštveni odbor vršio prononsiranu

ulogu narodnog prosvjećivanja, ali i budnog čuvara tekovina komunističke

revolucije, možemo zaključiti iz jednog dokumenta koji je Međudruštveni odbor

“Prosvete i Preporoda“ Puračić,54 uputio 16. oktobra 1947. godine Sreskom

narodnom odboru Tuzla. U dokumentu je naveden sadržaj govora koji je

pročitan na održanoj bajramskoj priredbi 26. oktobra navedene godine. U

govoru se, između ostaloga, kaže.

„ Drugovi i drugarice!

Šobzirom da proslavljamo bajramske dane medjudruštveni odbor /Prosvete i

Preporoda/ našao je za potrebno da u svrhu narodnog prosvjećivanja održimo

jednu odgovarajuću priredbu kako bi se malo i proveselili i tako isto zbližili

jedni s drugima te mi je palo u dužnost da otvorim ovu večerašnju priredbu

zahvaljujući se svima prisutnim sa kojom posjetom su uveličali ovu našu

53 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. Dopis Okružnog narodnog odbora Tuzla, Šreskom narodnom odboru Tuzla, br. 5629/47 od 30.07.1947. godine; Usporedi tekst i komentar: J. Jajčević, Š. Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni, 204.

54 „U Lukavcu je Preporod formiran u proljeće 1946. godine a posebnu saradnju je ostvario sa srpskim kulturno-prosvjetnim društvom „Prosvjeta“. Ova dva društva imala su zajednički Međudruštveni odbor sa sjedištem u Puračiću. Da saradnja i rad ovih društava nije bila samo kulturno-prosvjetnog, nego i kulturno-zabavnog karaktera vidimo i po tome što su dva društva održavala zajedničke priredbe.“ Više o navedenom vidi u: J. Jajčević, Š. Hadžimusić, Kulturno-prosvjetna društva u sjeveroistočnoj Bosni, 194.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

124

priredbu.“ U daljnjem govori se kaže da će u drugom dijelu programa biti

“igranka do zore što vjerujem da prisutne po najviše i interesuje sa kojim će te

dijelom biti potpuno zadovoljni.“ 55

Kao uslov za državanja ove bajramske priredbe moralo se prethodno

pribaviti odobrenje nadležnih državnih organa. Inače, program svake

manifestacije bio je pisan unaprijed kako bi ga razmotrio i odobrio Narodni

odbor, a prema uputstvima nadležnog Ministarstva iz 1945. godine. Što se tiče

“igranke do zore“ ona sigurno nije bila u duhu obilježavanja bajramskih

(blag)dana, niti muslimanske tradicije i identiteta, pa ni uputstava

Ministarstva.56 Šlijedeći proklamovane stavove Partije, komunisti su ih često

rigidno tumačili i provodili na lokalnom nivou, tražeći najmanji povod za

sumnjičenje i optuživanje svojih “neistomišljenika“, koji su promptno, i bez

cenzure, proglašavani narodnim i državnim neprijateljima.57 Pored drugih

vjerskih obreda i manifestacija, i održavanje dova “pod vedrim nebom“ bio je

običaj muslimana u našim krajevima, a posebno u “podkonjuhskim selima“.58

To je jedna od neraskidivih poveznica bošnjačke tradicije i identiteta s

bosanskim korijenima. Međutim, Partija je nastojala na sve načine da spriječi

održavanje dova, proskribirajući njihove organizatore i protagoniste, kao da su

neprijateljski i kulački elementi, što vidimo iz korespondencije koju su vodili

nadležni državni organi. U dopisu koji je Šreski komitet KPJ Tuzla uputio svim

komitetima Komunističke partije na području Šreza, 28. maja 1948. godine,

navodi se sljedeće: „U zadnje vrijeme učestvovalo je po selima našeg sreza

održavanje dova. Organizatori dova su uglavnom neprijateljski i kulački

elementi, koji koristeći vjersku zatucanost naših seoskih masa, nastoje da na

ovaj način ostvare svoj uticaj nad njima. Pored toga neprijateljski elementi

koriste dove i za proturanje neprijateljskih parola i putem njih nastoje da

55 ATKT, ŠNOT, k. 93, f. 2. “Medjudruštveni odbor Prosvete i Preporoda Puračić, broj: Šluž /47, Puračić dne, 16-X-1947. Šreskom narodnom odboru u Tuzli, Prosvjetni otsjek.“ Isti odbor zaprimio je dokument 18.10.1947. godine s napomenom napisnom rukom “Primljeno na znanje, a/a, Povjerenik“, potpis nečitak.

56 Vidi: ATKT, Okružni narodni odbor Tuzla (OKNOT), k. 19, f. 2, dok. 2584/1-2, od 02.06.1945. godine.

57 Usporedi: D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 177. 58 „U pojedinim našim krajevima u određene dane u godini, i to uglavnom utorkom, a vrlo rijetko ponedjeljkom, održavale su se dove pod vedrim nebom, ponegdje nazivane dove “utorkovače“. [...] Poseban ciklus dova pod otvorenim nebom predstavljaju one dove što su se održavale utorkom u podkonjuhskim selima na određenim dovištima u prirodi, a rjeđe kod džamija. Tako su se od prvog utorka po Jurjevu pa dalje do iza Aliđuna održavale dove u selima – na dovištima: Pribitkovići – Banovići, Jaruške - Vijenac, Banovići Šelo – Bukve, Poljice – Svatovac, Treštenica - Šrnice, Prokosovići – Tirinovac, Turija - Dovište, Bokavići – Strane, Seona (Banovići) – kod džamije.“ Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2005, 172. i 175.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

125

umanje našu aktivnost na mobilizaciji masa za izvršenje plana.“ U istom dopisu

se kaže da na dove odlazi veliki broj radnika što dovodi u pitanje izvršenje

radnih zadataka u preduzećima. Na dovama su učestvovali “čak“ i pojedini

članovi Partije. Da bi se ovo spriječilo, bilo je neophodno da partijske

organizacije razviju živu aktivnost i da se radnicima kontinuirano ukazuje na

štetnost ovakvog djelovanja. Na udaru ovakvih okupljanja bili su posebno

vjerski službenici, odnosno “hodže“. „Animozitet partijskih organizacija prema

njima bio je takav da se tražio i najmanji povod za njihovo privođenje i

hapšenje.“59 „Naše ćelije po selima po ovom pitanju će takodjer razviti življu

aktivnost mobilišući siromašne i srednje seljake, da ne vrše nikakve pripreme i

da ne učestvuju na dovama. Radi toga potrebna je i agitaciju u preduzećima

usmjeriti u tom pravcu da radnici iz preduzeća pruže podršku našim drugovima

na selu.“60

Ovako snažna agitacija partijskih organizacija na terenu davala je vidne

rezultate. Uz do sada navedene primjere, čini se da primjer Banovića zaslužuje

posebnu pažnju. Da je tamošnje partijsko rukovodstvo najuspješnije obavilo

svoju ideološko-propagandni agitaciju, vidimo iz pisma grupe građana iz

Banovića od 22. maja 1954. godine, upućenom Ulema-Medžlisu Sarajevo u kome

se žale na teško stanje muslimana u Banovićima i njegovoj okolini. Očito je

stanje po pitanju očuvanja vjere i identiteta bilo tako teško da je uzrokovalo

krajnju zabrinutost “grupe građane Banovića“. U nepodnošljivo ponižavajućim

okolnostima, u žrvnju osionog državnog voluntarizma, oni mole svoje vjerske

predstavnike da ih upute šta da rade.61 Očito da se, ni mnogo godina kasnije,

stanje na ovome prostoru nije znatnije mijenjalo, ako se ima u vidu da „od tog

perioda pa sve do 1997. godine gradsko je naselje [Banovića] bilo bez ijednog

objekta sakralne islamske arhitekture.“62 U pismu “grupe građana iz Banovića“

se kaže: „Na području općine Banovići postojale su tri džamije i to u

Banovićima, Litvi i Treštenici. U Banovićima je oborena od strane rudnika uglja

“Tito“ uz usmeno obećanje da će napraviti drugu, u Litvi je oborena u Martu

1953. godine takođe od strane rudnika, te sada postoji samo u Treštenici.

59 D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 177. 60 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Dokument je uputio Sreski komitet KPJ Tuzla, broj: 471/48 od 28.05.1948, Preduzetnom komitetu KPJ. U potpisu za Šreski Komitet KPJ, Kobić Fadila. Dokumen je pisan štampaćom mašinom na papiru formata A4.

61 „Prema oficijelnim partijskim ocjenama, više je nego uočljivo da su ekonomske mjere protiv vjerskih zajednica imale za cilj slabljenje, ograničavanje, discipliniranje i u konačnici potpuno neutraliziranje njihovog djelovanja u društvu.“ D. Bećirović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 174-175.

62 „Džamija u Banovićima sagrađena je prvi put 1937. godine, a 1953 godine porušile su je komunističke vlasti bivše Jugoslavije.“ O navedenom vidi više u: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini 1882-2012: Monografija, Sarajevo, 2013, 382.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

126

Mekjteba je bilo 14. U tri su osn.[ovne] škole u tri čitaonice jedan

eksproprisan 6 u ruševnom stanju a samo jedan u ispravnom stanju i ne zauzet.

Dok su bili svi mekjtebi i džamije ipak su pojedini zaseoci klanjali teraviju u

kućama jer su im putevi do džamije ili mekjteba bili nepodesni. U vakufskom

povjerenstvu u Tuzli nam je rečeno da se teravija ne može klanjati nego u

džamiji u kome bi slučaju nas 90 od sto ostalo bez teravije.

Mi svi dolje potpisani molimo naslov da nas uputi šta da radimo. Unaprijed se

zahvaljujemo i pozdravljamo. S.F. – Š.N.“63

Šlijedi potpis trinaest građana, među kojima je mutevelija Bećir

Imamović te nekoliko članova Džematskog medžlisa. Šestorica njih su svoje

slaganje s navedenim pismom označili “pritiskanjem prsta“.64 Prema izgledu

rukopisa kojim su se potpisali navedeni građani, kao i svjedočenja pritiskanjem

prsta umjesto potpisa, vidi se da njihova pismenost nije bila na visokom nivou,

ali svijest jeste. Vrijedna pažnje je njihova odlučnost, za to vrijeme i

neočekivana hrabrost, u borbi za svoja građanska i vjerska prava. I pored toga

što su im svi vjerski objekti dovedeni u defunkcionalno stanje, osim jedne

džamije i jednog mekteba, oni su nastavili obavljati vjerske obrede u svojim

kućama, iako je i takva njihova praksa često bila proskribirana od odanih

“partijskih drugova“, najčešće iz neposrednog komšijskog okruženja.

ZAKLJUČAK

Iz dokumenata korištenih u ovome radu, vidjeli smo da se

novouspostavljena Država (DFJ/FNRJ) u prvim godinama poslijeratnog perioda

suočila s nizom izazova, među kojima je i nedostatak prostora za otvaranje

škola u svrhu narodnog prosvjećivanja. Arhivska građa partijske provenijencije

(do)kazuje da je komunistička vlast znala da svoje ciljeve ne može ostvariti bez

snažnog udara na vjerske zajednice koje su imale veliki utjecaj u narodu. Kao

monopolistička država, s Komunističkom partijom na čelu, rigidno je posegnula

za uzurpacijom mekteba kao osnovnih obrazovnim ustanovam Muslimana, i

sakralnim simbolima njihovog identiteta. Iako su mnogi mektebi bili u trošnom

stanju, najveći broj njih je konfiskovan i pretvoren u škole. Istodobno, na sve

manifestacione vidove ispoljavanja vjere i vjerskih osjećanja, državna vlast je

gledala s podozrenjem. Tako je Partija podstrekivala i pomagala ometanje

63 ATKT, SK SRBiH, k. 1, f. 1 (1945-60). Dopis je uputila grupa građana iz Banovića Ulema–medžlisu u Šarajevu, 22.05.1954. godine. Dokument je pisan rukom, latiničnim pismom, na papiru formata A4, na jednoj stranici.

64 Isto.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

127

vjerskih skupova muslimana, kao što je bilo okupljanje na tradicionalnim

dovištima. Hajke na vjerske predstavnike, proskribiranje hodža i drugih

protagonista vjerskih aktivnosti unaprijed su bila planirana i smišljana. Bile su

to samo neke od partijskih metoda u obračunu s vjerom i vjerskim zajednicama.

Na taj način monopartijska komunistička vlast je (s)lomila jednu od najvažnijih

institucija civilnog društva. Do kraja 1949. godine zatvoren je veliki broj

objekata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Samo u Tuzlanskoj oblasti

zatvoreno je preko 250 mekteba. Kakva je bila situacija na području Tuzle i njene

okoline u periodu od 1947. do 1953. godine, dovoljni govori podatak da su u 14

od 20 tretiranih dokumenata donesene sljedeće mjere: Oduzeto je 16 mekteba i

pretvoreno škole, za 6 mekteba se navodi da su u ruševnom stanju te da su van

upotrebe, zatvorene su tri džamije i jedna medresa. Uz to, jedan dokument

govori o ometanju pohađanja mekteba, pozivanju vjeroučitelja na odgovornost

zbog učenja djece u mektebu, te po jedan o zabrani obavljanja skupnih molitvi

(klanjanja teravih-namaz) osim u džamiji, ometanje vjerskih skupova na

dovištima i ograničavanje kulturnog programa u dane Bajrama. Eklatantan

primjer odnosa Države prema vjeri je pismo mutevelije Šalke Hrnjića iz

Devetaka u kojem kaže da ga Udba stalno poziva na odgovornost, a da je bivši

mutevelija Brišo Gegić na pravdi Boga odležao godinu dana u zatvoru.

Nakon vremenske distance od šest decenija i više, pitanje je kako je

Država mogla sprovesti tako brutalan odnos prema Muslimanima i njihovoj

imovini i, ko snosi najveću političku i društvenu odgovornost. Jesu li Muslimani

učinili što su mogli kako bi makar ublažili prekomjerna poniženja i devastaciju

temelja njihovog identiteta. Na primjeru grupe građana iz Banovića, i mutevelije

iz Devetaka, vidimo da se narod nije mirio s represivnom komunističkom

politikom te da se opirao koliko je mogao i znao. Bez obzira na okrutne

komunističke metode, svi se, ipak, nisu dali zastrašiti. Međutim, rijetki su bili

muslimanski intelektualci, partijski aktivisti i državni službenici sa stavom,

poput npr. Husage Čišića. Štoga, neki sociolozi i historičari smatraju da

“Primarna odgovornost na svemu tome pada na komuniste Muslimane iz

rukovodstva Partije, jer im je predratni revolucionarni put i udio u

oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga. U svojoj

suštini [takva praksa] bila je suprotna politici i stavovima koje su komunisti

Bosne i Hercegovine formirali prije i u toku oružane revolucije o etničkoj

strukturi Bosne i Hercegovine i Muslimanima…” (K. Šuljević, Nacionalnost

Muslimana, Rijeka 1981, 230-231). Ne treba gubiti iz vida da su mnoge

direktive kojima je uzurpirana vakufska imovina, pa i mektebi, bile servilno

potpisivane od Muslimana, kao vladinih činovnika, o čemu svjedoče i

dokumenti navedeni u ovome radu.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

128

Komunistički sistem je sve mjere sprovodio smišljeno i perfidno,

pomoću restriktivnih ustava i zakona, zabrana i ograničavanja (vjerske

nastave), finansijskim pritiscima i oduzimanjem imovine putem eksproprijacije

i agrarnih reformi, zastrašivanjem, morbidnim difamiranjem i procesuiranjem

uglednih ljudi, kako bi ih odvojili od naroda. Ipak i pored neograničene

monopartijske moći i propagande koju je Partija imala u svojim rukama, i

impertilno sprovodila, vrijeme je pokazalo da vjera nije iščezla, i da duh

Bošnjaka nije zamro. Unatoč tako snažnim državnim represalijama i

prevalirajućoj komunističkoj politici, Bošnjaci se nisu odrekli ni svoje vjere ni

svoga identiteta. Ako se to nije desilo u tako teškim danima, zašto bi se to desilo

danas, ili sutra?

PRILOZI

Prilog 1: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 23985, 19.11.1947. Dokument je uputio Sreski

narodni odbor Tuzla Mjesnom narodnom odboru Lukavac m[uslimanski].


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

129

Prilog 2: ATKT, SNOT, k. 93, f. 1. Dokument koji je uputio Mjesni narodni odbor Smoluća

Sreskom narodnom odboru Tuzla, broj: 1201/47 od 10.09.1947. godine.

Prlog 3: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputio Sreski narodni odbor Tuzla

Ministarstvu prosvjete NR BiH, broj: 23673/47 od 16.09.1947. godine. Predmet: Otvaranje

osnovne škole u Treštenici i Borovcu.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

130

Prilog 4: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1275/47 od 29.IX.1947. godine. Dokument je

uputio Mjesni narodni odbor Tojšići Sreskom narodnom odboru Tuzla.

Prilog 5: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2. Dokument koji je uputila Narodna osnovna škola u

Dobošnici Sreskom narodnom odboru Tuzla, broj: 156/47 od 23.11.1947. godine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

131

Prilog 6: ATKT, SNOT, k. 93, f. 2, dok. broj: 1178/47 od 02.09.1947. godine. Dokument je

uputio Mjesni narodni odbor Tojšići Sreskom narodnom odboru Tuzla. Predmet: Izvještaj

o posjedu narodne zgrade zvane mekteb...

USURPATION OF RELIGIOUS SCHOOLS (MEKTEB) AS A REFLECTION OF

NEGATION OF BOSNIAK IDENTITY IN THE POSTWAR PERIOD OF THE NEW

YUGOSLAVIA IN THE EXAMPLE OF TUZLA AND ITS SURROUNDINGS

Abstract: The new, socialist Yugoslavia, with the Communist Party at its head,

advocated radical clearing with all the recurrences of the retrograde civic past,

and the creation of a "new socialist man". In the State of proclaimed fraternity

and unity, the national identity of Muslims in the postwar years was perfidiously

disputed, although it was explicitly confirmed in all documents during the

national liberation struggle. The political challenge of the Muslim national

identity had severe and far-reaching consequences. A number of measures

brought by the new state power, in order to weaken and marginalize the religion,

a large number of religious and cultural objects of Muslims, and above all

religious school (Mekteb), was confiscated and converted into national schools.

The usurpation of religious schools was in close correlation with denial of Muslim

identity and denial of basic civil rights. The paper dealing with such a sensitive


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

132

national issue conceived and substantially relied on 20 original documents from

the Tuzla Canton Archives that apodictically testify about the relationship of the

communist authorities towards the Muslims and their spiritual needs and

material goods.

Keywords: New Yugoslavia, Muslims / Bosniaks, identity, Communist Party,

Tuzla and its surroundings, religious school, usurpation and confiscation.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

133

Prof. dr. Adib ĐOZIĆ,

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

BOSNACID I ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI -Skica za razumijevanje zločina sociocida-

„Genocid prevazilazi samo zlo uništenja ljudi“ (K. Doubt)

Apstrakt: Pored, neosporne činjenice, da je jula mjeseca 1995. godine u

Srebrenici izvršen zločin genocida nad etničkom grupom Bošnjaka, od strane

vojske i policije Republike Srpske, istovremeno taj zločin bio je i konkretan oblik

sociocida, zločina nad bosanskohercegovačkim društvom, Bosnacid. Znanstvenoj

javnosti nedovoljno je poznata neosporna, historijska činjenica, da je od samog

početka formiranja nacionalnih pokreta i nacionalnih država na Balkanu,

kontinuirano, od istih tih političkih subjekata, vršen zločin nad

bosanskohercegovačkim društvom, ubijana je i rušena njegova multilateralna

esencija. Bosni susjedni, velikodržavni, nacionalistički, projekti, zasnovani na

ideološkoj matrici nacija-država, činili su osnovnu pokretačku snagu političkim

elitama, političkim strankama, vladama, armijama i državama da izvrše, s

vremena na vrijeme, zločin genocida nad Bošnjacima, što je istovremeno značilo i

zločin nad bosanskohercegovačkim društvom i državom. To je posebna vrsta

zločinačkog ubistva, neprihvatljiva ljudskom humanumu, ubistva globalne

društvene grupe kao takve, ubistva njezine esencijalne, multilateralne

sadržajnosti, koja prevazilazi zločin genocida kao zločina koji uništava ljude. Ta

vrsta zločina je sociocid, u našem slučaju označavamo ga kao Bosnacid. Genocid u

Srebrenici, iako se može posmatrati kao pojedinačna pojavnost genocida, u svojoj

esencijalno-fenomenološkoj suštini on to nije, nego naprotiv, jeste zločin

Bosnacida, kao konkretnog oblika sociocida.

Ključne riječi: sociocid, Bosnacid, genocid, bosanskohercegovačko društvo.

UVOD

Na sve izazove znanstvenog razumjevanja genocida u Srebrenici, do

danas, nisu dati cjeloviti i potpuni odgovori. U znanosti, da ne govorimo o


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

134

ideološko-političkoj praksi, još uvijek vladaju namjerna, nekad perfidno

prikrivena, a često i otvorena dezavuiranja i iskrivljivanja činjenica. Raznovrsna

nasilja i zločini, pa i zločin genocida, nad bosanskohercegovčakim čovjekom i

bosanskohercegovačkim društvom, te zločin genocida nad Bošnjacima u

Šrebrenici počinjen jula 1995. godine, ukazuju na potrebu da se teorijsko-

znanstvenim metodama razsvijetle uzroci, ciljevi, svrha, namjera, karakter i

drugi aspekti genocida u Šrebrenici, ali i genocida kao zločinačke radnje uopće.

Iako se može objasniti, razumjeti i „uklopiti“ u jedan od konvencionalnih

pojmova tradicionalne teorije genocida kao što su: ratni zločin, zločin protiv

civilnog stanovništva, masovno ubistvo, genocidni masakr, genocid, kulturocid,

etnocid, homocid i dr., genocid u Šrebrenici neophodno je sagledati i u širem

teorijsko-metodološkom smislu, jer uistinu, po okrutnosti, brutalnosti,

perfidnosti skrivanja i poricanja, tehnologiji, vremenu događanja (kraj 20.

stoljeća), međunarodnoj zaštiti „zaštićene“ zone Šrebrenica, ovaj genocid

prevazilazi pojedinačnu genocidu pojavnost i nije bio krajnji cilj nalogodavaca i

projektanata genocida. Naprotiv, genocid u Šrebrenici bio je, nažalost, samo

sredstvo sveobuhvatnijeg cilja rušitelja Bosne, njezinog društva i države, zločin

Bosnacida. U ovom radu ćemo ukazati na činjenicu da je genocid u Srebrenici,

istovremeno i zločin Bosnacida, odnosno, samo jedan od upečatljivijih primjera

kontinuiranog genocidnog zločina prema bosanskom društvu.1

SRPSKI NACIONALNI MESIJANIZAM I GENOCID U SREBRENICI

Oslobodimo li znanstvenu spoznaju od ideoloških ortodoksija,

vidjećemo da je genocid u Šrebrenici djelo izvanbosanskih političko-ideoloških i

vojnih subjekata. Da bi ova tvrdnja dobila znanstvenu verifikaciju, genocid u

Srebenici je neophodno razumjevati, upravo, kao konkretan primjer sociocida.

Kao takav oblik zločina on prevazilazi tradicionalnu definiciju genocida,2 koja

1 U daljem tekstu, u pojedinim slučajevima, složenicu bosanskohercegovačko društvo označavat čemo sintagmom „bosansko društvo“, iz razloga što se milenijska sadržajnost Bosne i Hercegovine i imenom i sadržajem sve do 1878. godine nazivala bosanskim imenom. Dvoimeni naziv za jedinstveno bosansko društvo, jedinstvenu bosansku kulturu i tradiciju, jedinstvenu bosansku državu, uvodi se tek okupacijom Austro-Ugarske monarhije 1878. godine.

2 U članu 2 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih Nacija 11.12. 1948. godine, genocidom se označava svako djelo počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionaln, etnička, rasna ili vjerska skupina:

a) ubojstvo članova skupine; b)nanošenje teške ili duševne povrede članovima skupine; c)namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do

njezina potpunogaa ili djelimičnog uništenja;


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

135

genocid razumjeva kao masovno ubistvo etničke, rasne ili vjerske grupe kao

takve. Klasična definicija genocida, ne razmatra širi, društveni kontekst

negativnih posljedica ubistva jedne etničke grupe u multilateralnom društvu

kakvo je, upravo, bosansko. Genocidno ubistvo jedne etničke grupe u

multietničkom društvu, istovremeno, u širem društvenom kontekstu, znači

ubistvo tog društva kao takvog, kao društvene činjenice sui generis, u

Durkheimovom smislu riječi, shvaćene.

Na manjkavosti tradicionalne definicije genocida ukazuju mnogi

autori.3Manjkavosti tradicionalne teorije genocida odnose se, upravo, na

izostavljanje političkih grupa i institucija kao subjekata (izvršilaca) genocida, ali

i izostavljanje društva (globalne društvene grupe) kao predmeta genocida.

Genocid, promatran iz sociološke perspektive, jeste društvena pojava, i prije

svega, je uzrokavan društvenim faktorima. Iz ovog stava proizilazi nekoliko

pitanja: Koji su društveni, (primarni i sekundarni) uzroci genocida u Šrebrenici

i uopće u Bosni i Hercegovini? Drugo pitanje, zašto je počinjen genocid u

Šrebrenici, te da li je on bio samo sredstvo za konkretni «skriveni» cilj? Treće

pitanje jeste, ko je stvarni subjekt (nalogodavac) genocida u Srebrenici, a ko su

praktični egzekutori (izvršioci) genocidnog ubistava preko 12 000 ljudi.4 Kada

se razmatra fenomen subjekta genocida na nivou kolektivnog aktivizma,

neophodno je razdvojiti nalogodavca («projektanta») koji je primarni subjekt

genocida, od praktičnog izvršioca, koji je uvijek u potčinjenom položaju u

odnosu na nalogodavca. U okviru ovog pitanja je i pitanje da li, uopće, pojedinac

može biti subjekt genocidne radnje, kada ta radnja po obimu, složenosti

izvršenja i ukupnoj sadržajnosti nadilazi mogućnosti pojedinca?

d) nametanje takvih mjera kojima se želu spriječiti rađanje u okviru skupine; e) prisilno premještanje djece iz skupine u drugu. (Konvencija o sprečavanja i kažnjavanju zločina genocida, Rezolucija 260a, III, 9.decembra 1948. god. )

3 Ted Gurr, Barbara Harff, Lio Kuper i drugi. 4 O broju žrtava genocida u Šrebrenici koriste se različiti podaci, u zavisnosti od izvora korištenja

podataka, vremena koje se uzima u obzir i sl. Formalno-pravno posmatrano važeći je podatak koji je, za sada, utvrdila Komisija za Šrebrenicu i iznijela u svom izvještaju i koji govori da je u genocidnom masakru od 11. do 19 07 1995 godine ubijeno nešto manje od 8 000 Bošnjaka. Ovaj podatak ne može biti znanstveno relevantan, jer se genocid u Šrebrenici događao, ne samo od 11. do 19. 07. 1995. godine, već tokom cijelog perioda života ljudi u enklavi, dakle, od aprila 1992 do jula 1995 godine. Šve žrtve ubijene u tom periodu (granatiranjem, izgladnjivanjem, strahom, ruštenjem objekata i dr.) žrtve su genocida. U knjizi Žrve srebreničke apokalipse, utvrđeno je imenom i prezimenom, mjestom rođenja i mjestom pogibije da je u enklavi Šrebrenica ubijeno 12 089 građana. Opširnije pogledati u: A. Mirhović, Z. Šalihović, A. Kržalić, Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla, 2002. godine, J.W. Honig-N. Both, Srebrenica hronika ratnog zločina, LJiljan, Sarajevo, 1997.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

136

Da bi odgovorili na ova pitanja neophodno je objasniti nekoliko nivoa

interaktivnih odnosa, između pojedinih društveno-historijskih fenomena u

njihovom fenemomenološkom i praktičnom kontekstu, kao što su:

a) kriza racionalnosti funkcioniranja SFRJ –

bosanskohercegovačko društvo – sociocid

b) bosanskohercegovačko društvo – agresija – genocid, i

c) idologije genocida – bosanskohercegovačko društvo –

genocid.

Zasigurno se društveni uslovi genocida u Šrebrenici ne mogu svesti samo na

ove tri relacije društvenih odnosa, ali one, uistinu, jesu najbitnije za

razumjevanje naše teme. Za potpuniju elaboraciju genocida u Šrebrenici

neophodno je uključiti i historijske, ekonomske, kulturne, religijske, političke,

ideološke i druge elemente koji su bitni za cjelinu spoznajnog produktivieta o

njemu. Šva ova pitanja, do danas, nisu u cjelosti na zadovoljavajući način

istražena, sa stanovišta sociološke teorije. U planiranju Bosnacida, vladajuće

političke elite iz Srbije i Crne Gore, znajući za višestoljetni zajednički život

bosanskih subidentiteta i za egzistenciju bosanskohercegovačkog društva kao

zasebnog identiteta, uz planiranu agresiju legalnom državnom oružanom silom

- JNA,5 planiraju i formiraju raznovrsne paramilitarne formacije,6

instrumentaliziraju dijelove bosanskohercegovačkog stanovništva

produciranjem mitskih konstrukcija: krvi, tla, osvete, i izgradnjom zločinaca.7

5 „Važno je istaći da se navodi u iskazima svjedoka da nisu sam vojnici bosanskih Šrba, već također i vojska Šavezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) bili prisutni tokom zauzimanja Šrebrenice... elementi jugoslovenske narodne armije (JNA) uključujući novosadski korpus i 'Užice korpus', kao i iregularci lojalni Arkanu bili su viđeni od brojnih svjedoka u i oko Šrebrenice. Ili su ove dodatne trupe takođe bile pod komandom osumnjičenih ili su bile pod različitim komadandama: masovne egzekucije opisane u optužnici bile su očigledno sistematične, organizovane od vojne i političke hijerarhije srpske administracije sa Pala, očigledno sa bliskom podrškom od elemenata armije ŠR Jugoslavije. “ (Haška optužnica za genocid, saučesništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja protiv R. Karađića, IT-95-/18, potvrđena 31.05.200 i R. Mladića, IT-95-/18 potvrđena 08.11.2002. )

6 „Vođama paravojnih jedinica kao što su Vojislav Šešelj i Arkan, Milošević je omogućio pristup sredsvtima informiranja, tajnoj policiji, Vojnoj komandi i skladištima oružja. Ti su ljudi formirali privatne paravojne odrede i usko sarđivali s regularnim srpskim snagama kako bi širili teror u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni.“ (M. A. Šells, Iznevjerni most religija i genocid u Bosni, ITD „Šedam“, Šarajevo, 2002, str. 101.

7 „Vođe paravojnih jedinica radile su na stvaranju kodeksa brutalnosti. Arkan, vođa parvojnih odreda Tigrovi, služio se svijim štabom u grdiću Erdutu kao centrom za obuku. Šrpski regruti obučavani su kako u borbi protiv neprijatelja nemaju pravo da poštede ni djecu, ni žene ni starce. Sprpski vojni komandanti pokazivali su reporterima i vlastitim jedinicama kako se reže ljudsko grlo tako što su za obuku klali svinje (...) Maska je preoblažavala identitet. Prije nego što bi je navukao na lice pripadnik paravojne jedinice bio je dio multireligijske zajednice u kojoj su katolički Hrvati, pravoslavni Šrbi, slavenski Muslimani, Jevreji, Romi i drugi živjeli zajedno. To su bili njegovi prijatelji, kolege s posla, susjedi, ljubavnice, rodbina njegove supruge. Kad bi


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

137

Genocid, u ovom slučaju, nije bio cilj sam po sebi, već naprotiv, samo sredstvo u

ostvarivanju postavljenog cilja, Bosnacida. Dakle, „skriveni cilj“ agresije na

državu Bosnu i Hercegovinu, i genocida u Srebrenici, nalazi se u političkim

interesima velikodržavnih projekata koji nisu bili izvodljivi bez realizacije

sociocida kao Bosnacida.

Kako nije bilo dovoljno unutarnjih snaga da dehumaniziraju

bosanskohercegovačko društvo,8 pristupa se agresiji na državu Bosnu i

Hercegovinu. Cilj agresorskog rata bio je razoriti bosanskohercegovačko

društvo, na način da se, „sijanjem” raznovrsnih oblika straha kritična masa

nesrpskog stanovništva raseli izvan Bosne i Hercegovine, dio nasilno preseli

(čitaj getoizira) unutar granica Bosne i Hercegovine, a one koji ne budu htjeli

prihvatiti niti ijedan od ovih dehumanizirajućih uslova, zločinom genocida

ukloniti iz Bosne i Hercegovine. Upravo, Bošnjaci iz Srebrenice niti su se htjeli

iseliti u strane države, niti su htjeli pristati na namijenjeni im geto negdje

unutar Bosne i Hercegovine. Jedino sredstvo da etnički očiste prostor

Srebrenice, projektantima velike Srbije ostao je zločin genocida. Upravo su to,

po unaprijed isplaniranom programu uradili. Dakle, genocid u Srebrenici nije

usputna pojava, neki usamljeni slučaj, već naprotiv, planirano, monstruozno

sredstvo realizacije sociocida (Bosnacida) kao jedinog načina da se realizira

anahrona ideja jedna nacija jedna država.

Da su postojali dovoljno snažni unutarbosanski antagonizmi u

bosanskohercegovačkom društvu, subjekti velikodržavnih projekata (države i

njihove političke i vojne elite) ne bi imali potrebu da vrše agresiju i u okviru nje

činjenje: genocida, kulturocida, ekocida, memoricida i Bosnacida kao sociocida.

Nakon ovog stava, iz pozicije sociološkog razumijevanja genocida, postavlja se

opravdano pitanje, u kojim su se segmentima društva, nalazili društveni uslovi

genocida? Poznato je da su mjesta sadržajnosti društvene krize unutar

društvene strukture, u njezinim substrukturnim elementima. Raspravljajući o

društvenoj krizi koja obuhvata i društvenu i sistemsku dezintegraciju,

jednom navukao masku, postajao je srpski heroj; oni koje je mučio bili su balije i Turci, izdajnici rase i ubice Hrista-kneza Lazara.“ (M.A.Šells, navedeno djelo str. 103-105.)

8 „Bosna i Hercegovina predstvalja zasebno društvo, zaseban kultrni prostor. Tri bosanske zajednice nikada nisu živjele u potpunoj izolaciji. Odvojeni običaji i mentaliteti prožimali su se (a smatram da se još uvijek prožimju) u društvu različitom od onog Hrvatske i Šrbije. Jedinstveni bosanski kulturni prostor najlakše se može otkriti u onome što bosanske hrvate i srbe odvaja od njihovih sunarodnika u Hrvatskoj i Šrbiji . razliku čine suživot Bosanaca sa islamom i nazočnost, makar i sublimirana, zasebne državne tradicije. Iz toga su proizašli složeni identiteti, koji nisu tipični za homogena društva. Upravo zato što je Bosna bila intergralni kulturni prostor sa zasebnim povijesnim identitetom, ona se ne može uporediti sa Jugoslavijom. Jugoslavija je bila država, ne društvo.“ (I. Banac, Cijena Bosne, Evropa danas, Zagreb, 1994. god. Str. 108.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

138

J.Habermas govori o četiri moguće krizne tendencije.9 Sadržajnost društvene

krize ispoljava se u nekoliko osnovnih subdruštvenih segmenata. To su:

ekonomska kriza, kriza racialnosti, legitimacijska kriza i kriza motivacije. Svi

ovi suboblici društvene krize, primarno, su bili zahvatili jugoslovensku državu,

a posredno, preko pokušaja političkih elita da je riješe, preneseni su u

bosanskohercegovačko društvo. Dakle, kriza jugoslovevske države nije bila

uzrokovana antagonizmima strukture bosanskohercegovačkog društva, već

naprotiv, kriza jugoslovenske države, uzrokovala je agresiju i genocid na

bosanskohercegovačko društvo i državu.

Društvena uslovljenost genocida izvršenog u Srebrenici i uopće u Bosni i

Hercegovini nalazi se u krizi racionalnosti funkcioniranja SFRJ, a ne u

antagonizmima unutar bosanskohercegovačkog društva. Kriza racionalnosti

funkcioniranja ŠFRJ se karcinozno proširila u ekonomski, politički, socio-

kulturni i druge subsisteme jugoslovenske države. Interaktivno, ove

subsistemske krize međusobno su se uslovljavale, usložnjavale i zaoštravale.

Analiza uzroka jugoslovenske krize relevantno je sociološko pitanje za

razumijevanje, ne samo, zločina Bosnocida, već i za razumijevanje genocidne

prakse i tehnologije kojom je taj zločin izvršen.

Društveno-političko djelovanje jugoslovenske birokratizirane državno-

političke i partijsko-policijske elite nije vodilo ispravnom cilju, naprotiv, to

djelovanje je rezultiralo, socijalnim nejednakostima, koje su dalje producirale

raznovrsne oblike socijalnih destrukcija i degradacija. Društvene

destruktivnosti pogoduju nastanku i razvoju destruktivnih ideologija, s druge

strane, destruktivne ideologije povoljno utiču na raznovrsnost i snagu

društvene destruktivnosti.

Ša postavljanjem pitanja ideologije genocida dolazimo do trećeg nivoa

interaktivmih odnosa, primarnih i sekundarnih, činilaca genocida u Šrebrenici,

a to je interaktivni odnos na relaciji, ideologije genocida–

bosanskohercegovačko društvo–genocid. Historijska deskripcija genocida u

Bosni i Hercegovini, njegova brutalnost i dehumaniziranost, nedvosmisleno

nam ukazuje da je genocid u Šrebrenici, između ostalog, izvršen pod

motivacijom politike nacionalnog mesijanstva.10 „Agresija na Bosnu i

Hercegovinu tako se u masovnoj svijesti svakodnevnice i javnom mnijenju

minimizirala i prikazivala kao ispunjenje srpske, ili hrvatske nacionalne misije

na ovom ovozemaljskom svijetu.“11

9 J. Habermas, Problemi legitimacije kasnog kapitalizma, Naprijed, Zagreb, 1982. str 59. 10 Opširnije o ideologijama nacionalnog mesijanstva: E. Zgodić, Ideologija nacionalnog

mesijanstva, VKBI, Sarajevo 1999. 11 E. Zgodić,navedeno djelo, str. 10.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

139

Fenomen nacionalnog mesijanstva, kao jedan od duhovno-idejnih i

„kulturnih“ uslova genocida, neophodno je zasebno analizirati, jer je još uvijek

masovno privlačan u pojedinim subbosanskim nacionalnim, političkim i

kulturnim identitetima.12 Posebno zabrinjava činjenica što se nacionalno

mesijanstvo producira kao kulturni model. Iz tih razloga značajno pitanje za

savremenu sociologiju jeste gdje se nalaze njegovi društveni korijeni, i kako ih

iskorijeniti iz pojedinih društvenih slojeva bosanskih subidentiteta?

Napomenimo, da i nacionalno mesijanstvo jeste nebosanski produkt. 13

Na postavljeno pitanje, ko je izvršio genocid u Srebrenici, odgovor je:

država SR. Jugoslavija, preko svojih vojno-političkih opunomoćenika, jer ih je

politički instrumentalizirala i logistički potpuno obezbjeđivala. Zašto je ovo

potrebno istaći? Da bi se ukazalo na činjenicu da subjekt genocida može biti:

armija, odnosno oružana sila, država,14 politička stranka, klasa, ali to ne može

biti, niti činiti pojedinac u svoje lično ime, niti narod kao cjelina. Bosni susjedne

države od momenta borbe za svoje državotvorno konstiturianje kao

permanentnu državno-političku praksu su koristile zločin genocida nad

bosanskim društvom i Bošnjacima.15

U javnom diskursu, i kolokvijalnom i znanstvenom, kada se govori o

zločinu genocida nad Bošnjacima 1992-1995., ističe se samo genocid počinjen u

12 „Već sada možemo reći da se bošnjačka mesijanska svijest, posebno u smislu nacionalno držvnog ili kulturološkog mesijanizma nije razvila unutar bošnjačke nacionalne samosvijesti koa zasebna, jasno uobličena i aritkulirana dimenzija nacionalne ideologije.“ (E. Zgodić. Navedeno djelo, str. 14, 15.)

13 Raspravljajući o ideologiji nacionalnog mesijanstva E. Zgodić porijeklo ideje ove idologije vidi u kršćanskoj teologiji. On do ovog zaključka dolazi analizom reteologizacije politike na primjeru političke teologije Karla Šmita. „Cijelu svoju političku teoriju i cijeli svoj ideološki nauk, i u njihovim znanstvenim i u njihovim pseudo-znanstvenim sadržajima, on će deducirati iz osnovne teze da svi temeljni pojmovi politike nisu ništa drugo do sekularizirani pojmovi hrišćanske teologije. Moderna politika u njegovom poimanju jeste sekualrno preparirana hrišćanska politička teologija.“ (E. Zgodić, navedeno djelo, str. 22-23.)

14 Pitanje zločina počinjenog od jedne države je, prvi put, dotaknuto iz pravnog ugla 1945. godine, na Tribunalu u Nirnbergu, koji su saveznici osnovali da bi osudili nacističke zločine. Priroda tih zločina bila je definirana članom 6. sudskog Štatuta, koji određuje tri najveća zločina, zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti.“ (Grupa autora, Crna knjiga komunizma, str. 14.)

15 „Ova genocidna praksa počela je u momentu osamostaljivanja srpske države 1830 godine, kad su brojni muslimani (Bošnjaci o.p. A. Đ.) iz zapadne Šrbije bili pobijeni ili protjerani. Nastavila se nakon nastanka Garašinanovog Načertanija, kao sistemska politika nove države. Tada i narednih petnaest godina bili su eksterimirani svi muslimani sa teritorije zapadne i južne Šrbije. Neki su prešli u Bosnu, neki se povukli na Kosovo ili u Makedoniju, Trakiju ili Anadoliju, a ostatak je bio pobijen ili preveden u pravoslavlje. Šada, kada je srpska vojska prešla Drinu, koja je milenijska granica i koja je zadnjih 190 godina bila granica između Bosne i Šrbije, jer je prije toga dio zapadne Srbije bio u sastavu Bosne, kada Mladić eksterminira muslimane Šrebrenice i to opet naočigled međunarodnih snaga i javnosti, pa kaže da ponavlja ono što se desilo 1804. godine i da je njegova akcija završetak ono što je tada počelo.“(M. Filipović, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991 – 1995.,Sarajevo, 1997, str. 155 – 156.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

140

Šrebrenici jula mjeseca 1995. godine što ne odgovara društvenoj, ali ni pravnoj

stvarnosti. Genocid nad Bošnjacima do sada je procesuiran pred

međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima. Pravomoćno su do sada za

zločin genocida osuđeni:

a) Pred njemačkim sudovima: Nikola Jorgić za zločin genocida na području

Doboja 1992. godine, osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Isti

prvostepeni sud je 1999. godine proglasio krivim Maksima Šokolovića

zbog saučesništva u genocidu nad bošnjačkim stanovništvom na

području Osmaka u blizini Zvornika. Pred bavarskim Vrhovnim

regionalnim sudom u Minhenu za genocid nad nesrpskim

stanovništvom na području Kotor Varoši osuđen je Đurađ Kušljić.

b) Pred međunarodnim sudovima: Prva presuda za zločin genocida nad

Bošnjacima „zaštićene zone UN Šrebrenica“ pred Međunarodnim

krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) izrečena je

generalu vojske Republike Srpske Radoslavu Krstiću. Krstić je osuđen

na kaznu zatvora od 35 godina. Druga osuđujuća presuda pred istim

sudom za zločin genocida donesena je u predmetu Vidoja Blagojevića,

koji je oglašen krivim za saučesništvo u genocidu pomaganjem i

podstrekavanjem. Žalbeno Vijeće ga je oslobodilo optužbi za genocid i

optužen je za zločine protiv čovječnosti. 30. januara 2015. godine

Žalbeno Vijeće Međunarodnog suda pravde u Hagu donijelo je

pravomoćnu presudu i za zločin genocida na prostoru Šrebrenice

osudilo Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu i Dragu Nikolića. Dvojici

prvooptuženih izrečena je kazma doživotnog zatvora, dok je Nikolić

osuđen kaznom zatvora od 35 godina. Doživotnom kaznom zatvora za

zločin genocida osuđen je i Zdravko Tolimir, general vojske Republike

Srpske. Trenutno se pred Mehanizmom za međunarodne kaznene

sudove (MICT) koji je pravni nasljednik ICTY odvija proces žalbenog

postupka koji su podnijeli prvostepeno presuđeni Radovan Karađić i

Ratko Mladić. Podsjetimo, da je Međunarodni kazneni sud za ratne

zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), prvostepenom

presudom 31.6.2016. godine na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina

osudio Radovana Karadžića. R. Karadžić je osuđen za sljedeće zločine:

genocid na području Šrebrenice, progon kao zločin protiv čovječnosti,16

istrebljenje, ubistva kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju,

16 R. Karadžić je za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, nehumana djela-zločin protiv čovječnosti, optužen i prvostepeno osuđen u općinama Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Šarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Šanski Mosxt, Šokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

141

nehumana djela i prisilno pritvaranje, širenje terora, protivpravne

napade na civile te uzimanje talaca kao kršenje zakona. Šve ove zločine,

utvrdio je Haški sud, Radovan Karadžić počinio je sudjelujući u

udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je uključivao zajednički plan, s

ciljem da se Bošnjaci i Hrvati trajno uklone sa prostora Bosne i

Hercegovine. Pred istim sudom osuđen je 22.11.2017. godine i Ratko

Mladić, komadant Vojske Republike Šrpske, na kaznu doživotnog

zatvora. Proglašen je krivim za: genocid u Šrebrenici, progon i zličin

protiv čovječnosti, ubistvo i zločin protiv čovječnosti, ubistvo, kršenje

zakona i običaja ratovanja, deportacija i zločin protiv čovječnosti,

nehumano i prisilno premještanje, teroriziranje i kršenje zakona i

običaja ratovanja, protipravni napadi na civile, te uzimanje talaca,

kršenje zakona i običaja ratovanja.

c) Pred domaćim sudovima: Prvu presudu za krivično djelo genocida Šud

Bosne i Hercegovine donio je 2008. godine u tzv. predmetu „Kravice“

kojom su optuženi Miloš Štupar, Milenko Trifković, Brano Đinić,

Šlobodan Jakovljević, Branislav Medan i Aleksandar Radanović. Za

zločin genocida pred Šudom Bosne i Hercegovine osuđen je i Milorad

Trbić na kaznu dugotrajnog zatvora od 30 godina. Također, Šud Bosne i

Hercegovine za zločin genocida na kaznu zatvora u trajanju od 31

godinu osudio je Radomira Vukovića. Na kaznu zatvora u trajanju od 11

godina za zločin genocida osuđen je i Šlavko Perić. Duško Jević i

Mendeljev Đurić, također su osuđeni za genocid nad Bošnjacima u

Šrebrenici. Za saučesnistvo u genocidu osuđen je Željko Ivanović u

trajanju od 24 godine. Za zločine protiv čovječnosti pred Šudom Bosne i

Hercegovine osuđeni su: Boško Lukić, Marko Adamović, Franc Kos,

Štanko Kojić, Zoran Garonja, Vaso Todorović i Vlastimir Golijan.

Trenutno se pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi prvostepeni

postupak prema optužnici za genocid protiv Aleksandra Cvetkovića,

Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Dragomira Vasića, Danila Zoljića

i Radomira Pantića.17

Do sada, osuđeni za genocid u Šrebrenici, zločin nisu počinili u svoje lično

ime, već kao dio tima države ŠR. Jugoslavije, da bi realizirali unaprijed

projektirani zadatak, svjesno postavljenog političkog cilja, realiziaciju ideje 17 Opširnije pogledati u : Gurda Vedad, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred

međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, Edicija Monumenta Šrebrenica: Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-histrijskog i proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015. str.35-68.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

142

velike Šrbije. Ovom tvrdnjom smo naznačili odgovor na drugo pitanje, zašto je

izvršen genocid? Upravo, radi ostvarenja “skirvenog” političkog cilja –

Bosnacida. Žrtva genocidne radnje je bosanskohercegovačko društvo, odnosno

njegova kvintensencija Bošnjaci. Bosnacid, s jedne strane, predstavlja „skriveni“

politički cilj, a s druge, on je sredstvo, krvavi «tehnološki» proces pomoću koga

se ostvaruje javno postavljeni velikodržavni cilj. Tek nakon ostvarenja ovog

“skrivenog” cilja bila je moguća realizacija, ideološko-političkog, projekta

velike Šrbije. Nažalost, cjelokupan projekat ovog zločina projektovali su

intelektualci, a ne obični građani, zanatlije, trgovci, zemljoradnici,

administrativni i drugi radnici. Činjenice neosporno ukazuju na istinu, da je

stvarni subjekt genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, država ŠR

Jugoslavija (Šrbija i Crna Gora), čiji su politički projekat pokušale realizirati

njezine političke i vojne institucije. Da bi zacrtani projekat realizirao, njegov

autor, država SR. Jugoslavija, organizira vojsku bosanskih Srba,18 te pomoću

nje pristupa destrukciji i dehumanizaciji bosanskohercegovačkog društva.

Intstrumentalizirani, neposredni izvršilac bila je vojska Republike Šrpske,

paramilitarne formacije i pojedinci, ali kao članovi državno-vojnih institucija.

Zato za ovaj zločin istu odgovornost imaju i pojedinci i institucije i kolektivni

politički subjekti, kakav je upravo država. Odgovnornost jeste pojedinačna, ali

se ona samo na nju ne može svoditi, jer to pojedinci nisu radili u svoje lično ime,

već u ime, za račun i po nalogu države ŠR Jugoslavije. Tek poslije dokazivanja i

prihvatanja ove činjenice postaje jasno da zločin genocida nije izvršio srpski

narod i da ga te krivnje treba osloboditi. Isto tako krivnja se ne može svesti

samo na pojedinačnu odgovornost jer je pojedinac nemoćan da izvrši tako

složen kolektivni zločin ako nije dio kolektivnog identiteta koji raspolaže, sa

ogromnom vojno-političkom moći, odnosno, snagom države.

18 „Nominalno povlačanje trupa JNA iz Bosne i Hercegovine objavljeno je 19. svibnja. Međutim, Beogradske vlasti su tvrdile da 80% pripadnika jugoslovenske armije čine bosanski Šrbi koji imaju pravo ostati u Bosni i Hercegovini i boriti se na strani srpskih snaga u Republici pošto se JNA povukla. Rezultat je bio: 'sila od najmanje 30,000 s tenkovima, artiljerijom, višecijevnim raketnim bacačima i velikim zalihama municije, ostavljena je da se bori za srpsku stvar. Te bosanske vojnike JNA i njihovo naoružanje obuhvatila je vosjka bosanskih Šrba, čije su stvaranje 12. svibnja 1992. godine, proglasili predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS-a) Radovan Karađić i njegovi suradnici. Premda se JNA tobože povukla široko je prihvaćeno uvjerenje da njeni vojnici i aktivni i rezervni i dalje djeluju u Bosni i Hercegovini na strani srpskih snaga. Pogotovo trupe Užičkog korpusa iz Šrbije i rezervisti JNA iz Crne Gore nastvaljaju napadati bosanske i hrvatske položaje u Bosni i Hercegovini. Budući da su njene oružane snage aktivno angažirane u napadima na teritorij koji pripada drugoj državi Šavezna Republika Jugoslavija (Šrbija i Crna Gora ) jedna je od strana u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini.'“. (Ratni zločin u Bosni i Hercegovini, Izvještaj Amnesty international i Helskini watscha od početka rata u BiH do rujna 1993, godine, Zagreb, 1993 str. 35)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

143

Zločin Bosnacida još traje

- „Oj Pazaru novi Vukovaru, Aj Sjenice nova Srebrenice!“- (Pjesma

srpskih nogometnih navijača)

Kako sociologija objašnjava društvene procese, čiju sadržajnost čine

društvena djelovanja ljudi i grupa opravdano je postaviti pitanje, traje li

Bosnacid u Bosni i Hercegovini i nakon genocida u Srebrenici 1995. godine?

Kako još uvijek nisu otklonjeni društveno-politički uzroci koji su uzrokovali,

osmislili, projektirali i izvršili genocid u Šrebrenici, sasvim je logično da

Bosnacid i danas traje samo u izmjenjenim uslovima i sa promjenjenom

tehnologijom djelovanja.

Još uvijek nisu otklonjene raznovrsne predrasude i stereotipi o Bosni i

njezinom društvu, pogotovo kada je riječ o Bošnjacima i islamu. Vrlo negativno i

razarajuće opasno na integraciju bosankohercegovačkog društva djeluje

zlonamjerno, i ničim utemeljeno, povezivanje Bošnjaka i pojedinih terorističkih

organizacija. Historijska je istina sasvim suprotna, i nedvosmisleno govori o,

bezbroj puta, dokazanoj bošnjačkoj otvorenosti za drugo i drugačije,19

bošnjačkoj toleranciji i suživotu sa drugim kolektivnim identitetima kao pravilu

vlastitog življenja.

Poseban problem stereotipnom interpretiranju Bosne i Bošnjaka

predstavljaju obrazovni sistemi zasnovani na izvanbosanskim matricama, gdje

se Bosna i Bošnjaci svojataju, prisvajaju, interpretiraju kao tuđi ili kao da ih

uopće nema po formuli “Ovo je Šrbija” ili “Ovo je Hrvatska”. Šve se svodi i sve je

podređeno nacionalnoj državi, dok se na multietnički karakter Bosne i

Hercegovine glada kao na nemogućnost. Nacionalnoj državi se prilagođava,

između ostalog, ne samo politička sfera društva već i obrazovni sistemi kojih u

Bosni i Hercegovini ima tri. Nacija je ideologija evropskog prosvjetiteljstva koja

se epidemično proširila planetom u posljednja dva stoljeća. Nacija se kao

politička zajednica želi realizirati kao država.20 U multietničkim društvima

kakvo je bosanskohercegovačko nemoguće je realizirati ideju nacionalne

države bez zločina genocida i etničkog čiščenja. 21 Historija svjedoči da je u

19 O bošnjačkoj otvorenosti za drugo i drugačije, kao jednoj od osnovnih vrijednosnih karakteristika bošnjačkog nacionalnog identiteta opširnije vidjeti u: A. Đozić, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012. str. 35-70.

20 S pravom se u znanstvenoj literaturi, prije svega onoj zapadnoevropskoj, postavlja pitanje: „zašto se posvuda bivanje zajednicom u političkom horizontu nadaje kao bivanje nacijom?“ (B. Anderson, Nacija zamišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998., str.5.)

21 „Etničko čiščenje podrazumijeva prisilno izmještanje stanovništva putem upotrebe sile, uznemiravanja, prijetnji i terora. Genocid, s druge strane, predstavlja sistematsko uništavanje jedne etničke grupe od strane druge.“ (E. Gidens, Sociologija, (prijevod), Ekonomski fakultet, Beograd, 2007. str.272.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

144

realizaciji ideologije jedna nacija jedna država ubijeno više ljudi nego što su to

uradile ideologije fašizma i komunizma pojedinačno. Posmatrana iz tog aspekta

ova ideologija je više zločinačka od mnogih drugih destruktivnih ideologija 19. i

20. stoljeća. Kada se formula nacije-države, kao rezultat povijesnog kulturnog i

političkog razvoja država i nacija zapadne Evrope, primjeni na autohtoni

društveno-povijesni sadržaj Bosne i Hercegovine, gdje se nacionalna pripadnost

poklapa sa vjerskom pripadnošću, neminovno dolazi do stereotipnih

interpretacija. Neosporno je da je diferenciranje hrvatske i srpske nacionalne

posebnosti, u 19. stoljeću,22 u odnosu na dotadašnju bošnjačku narodnost,

prvobitno započelo kao diferenciranje katoličke, odnosno pravoslavne vjerske

zajednice, u odnosu na islamsku vjersku zajednicu u Bosni i Hercegovini.

Upravo islamska komponenta bošnjačkog nacionalnog bića, promatrana iz

evropocentrističkog teorijskog motrišta,23 čini da se bošnjački nacionalni

identitet razumjeva kao „tuđi“, „strani“, „drugi“, kao nešto što je sasvim drugog

pola, nešto što je izvan „nas.“

Tipičan primjer stereotipnog predstavljanja bošnjačke nacije jeste

srpska nacionalistička ideologija, ukorijenjena u duhovno-kulturnim temeljima

pravoslavne, odnosno svetosavske ili srboslavske duhovnosti, koju

najeksplicitnije interpretira Njegoš24 u Gorskom vijencu. U tom spjevu Njegoš

Bošnjake intepretira kao „poturice“, zbog toga što su primili islam i zbog toga

što na drugačiji način, različit od pravoslavnog, izriču svoju religijsku sadržinu.

Ključna misao Njegoševe interpretacije „poturica“ (domaćih muslimana po

vjeri, Bošnjaka po etničkom opredjeljenju) jeste da ih prikaže i odredi kao

pripadnike tuđe religije i kulture i da kaže da oni kao takvi nemaju mjesto na

22 U cilju širenja srpskog nacionalnog imena među Bošnjacima pravoslavne vjere u Bosni i Hercegovini u Šarajevu je 1863. formirano Društvo za širenje srpskog imena. Kako navodi Vladislav Škarić, članovi društva su bili „učitelji, srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi“ i pravoslavni sveštenici, što potvrđuje ličnost Teofila (Bogoljuba) Petranovića, kaluđera iz Dalmacije koji je u Šarajevo došao 15. augusta 1863. godine. Vladisav Škarić piše: „Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Šrbi.“ Širenje hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima katoličke vjere vršeno je na isti način. O tome V. Škarić piše: „Šarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba, slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuju ime Šokac, a mjesto njega da uvodu ime Hrvat. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić. Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo, konzul Blau otpustio je Božića.“ (V. Škarić, Izabrana djela, V. Masleša, Šarajevo, 1985., str.247-248.)

23 „Kad vrši interpretaciju Kur'ana i islama, suvremena zapadna misao polazi od svojih korijena srednjovijekovne kršćanske dogme o islamu, dogme koja je postala oficijelnom politikom i koja se infiltrirala u svjetovno nacionalističko ruho. Odnos prosvjetiteljstva prema islamu, iako osporava religiju uopće, utemeljena je na srednjovijekovnoj kršćanskoj dogmi.“ (F. Šaltaga, navedeno djelo, str. 53 i 54.)

24 Radivoj Rade Petrović, crnogorski vladar Petar II i pjesnik Njegoš (1813-1851), svojim književnim i političkim radom jedan je od utemeljivača srpske nacionalističke ideologije.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

145

ovim prostorima. Zato, on i poziva na njihovo istrebljenje, umjesto na

zajedničko življenje.

„Udri za krst, za obraz junački“ (...)

„Da krstimo vodom ili krvlju!

Trijebimo gubu iz torine.“ 25

U svom zahtjevu uspostavljanja države Crne Gore, po formuli nacija-

država, a po uzoru na države zapadne Evrope, Njegoš ne ostavlja ni minimalne

preduslove za drugo i drugačije.26 Naprotiv, Bošnjaci kao pripadnici drugačijeg

religijskog predanja, predstavljaju se kao „tuđi“ iako to nisu; predstavljaju se

kao ljudi protureligije, iako su samo drugačijeg ispovijedanja jedne te iste

svetosti, sa karakteristikama kulturne i moralne inferiornosti.27 Napominjemo

da je Njegošev Gorski vijenac i danas obavezna lektira u svim školama u Šrbiji,

Crnoj Gori i bosanskohercegovačkom entitetu Republici Šrpsoj.

Njegoš nije usamljen u prezentiranju predrasuda i stereotipa prema

Bošnjacima. Postoji čitava plejada srpskih, crnogorskih i hrvatskih historičara,

etnologa, etnografa, lingivsta, književnika, političkih i crkveno-religijskih

mislilaca, koji do kraja pojednostavljeno, evropocentristički stereotipno,

prikazuju Bošnjake, bosansko društvo i državu Bosnu i Hercegovinu. Tu, prije

svega, mislimo na Jovana Cvijića, Milana Preloga, Vuka Štefanovića Karadžića,

Vasu Pelagića, Ivu Andrića, Jovana Dučića, Petra Kočića, Števana Moljevića,

Ivana Mažuranića, Ivana Franu Jukića, Patrijarha Šrpskog Gavrila, episkopa

Žičkog Vasilija i druge.

Najupečatljiviji primjer fetišiziranja i sataniziranja Bosne i Bošnjaka

nalazimo u djelu Ive Andrića,28 čije je djelo i danas obavezna literature u

25 Njegoš, Gorski vijenac, str. 14. 26 „Za dvostrukost ni mislit ne treba! No, primajte vjeru prađedovsku. (...) No lomite munar i džamiju, Pa badnjake srpske nalagajte (...) Ne slaže se Bajram sa Božićem Jel ovako, braćo Crnogorci? Svi iz glasa Tako već nikako!“ (Njegoš, navedeno djelo, str. 62.) 27 „Ne kršću se gore usmrdiše (...) Odža riče na ravnom Cetinju (...) Šve je pošlo đavolijim tragom; Zaudara zemlja Muhamedom“ (Njegoš, navedeno djelo, str. 39 i 49.) 28 Opširnije o Andrićevom odnosu prema Bošnjacima i Bosni, vidi u: - Andrić i Bošnjaci, BZK Preporod Tuzla 2000. god. - Sveske; Zadužbina Ive Andrića, god. I, Šveska. Beograd, 1982. god.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

146

školskim programima bez kritičkog čitanja. Andrić Bošnjake, kao jedan od

društveno-povijesnih identiteta bosanskog „jedinstva različja“, naziva „našim

Turcima“, okrećući protiv njih cjelokupno negativno sjećanje, formirano u

narodu Bosne, tokom osmanske vladavine. Andrić u svojoj doktorskoj

disertaciji „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“29

supstancijalnu bosansku multilateralnost, odnosno susret islama i kršćanstva,

označava sintagmom „prisilna simbioza“30 i „zajedničko življenje na silu.“31 U

istom duhu predstavljena je Bosna, odnosno društveni, kulturni i duhovni život

Bošnjaka u „Travničkoj hronici“ i „Prokletoj avliji“, te romanu „Na Drini ćuprija,“

Andrić je svojim ukupnim djelom, zasigurno, značajno doprinio izrastanju i

učvršćivanju, još uvijek vladajućih, stereotipa i predrasuda o Bošnjacima.

Cjelokupna nacionalistička misao o Bošnjacima i njihovoj državi, u svim

sferama društveno-kulturnog i političkog djelovanja nastala je na ideologiji

nacija-države.

Ako Njegoša možemo smatrati duhovno-kulturnim utemeljiteljem

srpsko-crnogorskog programa nacije-države, onda Ilija Garašanin sa svojim

„Načertanijem“32 predstavllja političkog utemeljitelja tog programa, koji se do

danas etapno provodio, sa ciljem ostvarivanja projekta „velike Šrbije“, očišćene

od nesrpskih identiteta. Moljevićeva „Homogena Šrbija“33 četnički pokret Draže

Mihajlovića u Drugom svjetskom ratu pa sve do najnovije agresije na Bosnu i

Hercegovinu 1992-1995. Šrbije i Crne Gore, jesu rezultati primjene političke

ideologije nacije-države, u kojoj su Bošnjaci kao nacija ili negirani ili pak

političkim i kvaziznanstvenim manipulacijama etiketirani stereotipima i

predrasudama.

Genocid počinje nad Bošnjacima Šrebrenice34 kao etničkom grupom

istovremeno je zločin i protiv religijske grupe, ako se zna da je islam, ne samo

29 Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, Kocka, Banja Luka

1995. 30 Sveske, Zadužbina Ive Andrića, str. 189. 31 Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, str. 118. 32 Dragoslav Štranjaković, Jugoslovenski nacionalizmi i državni program kraljevine Srbije iz 1844.

godine, „Načertanije“ Ilije Garašanina (u: F. Šaltaga, Bosna i Bošnjaci u srpskoj nacionalnoj ideologiji, SALFU, Sarajevo, 1997 god., str. 295-324).

33 Števan Moljević, banjalučki advokat, formulisao je i izgradio projekat velike Šrbije kao nacionalni program 30. juna 1941. godine u dokumentu „Homogena Šrbija“. (Zbornik NOR-a, tom XIV, knjiga 1, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihajlovića, 1941-1942, Beograd, 1981., broj 1.)

34 Prema općeprihvačenim i sudski dokazanim, kao društvenim i pravnim činjenicama, u zločinu genocida nad Bošnjacima Zaštićene zone UN Šrebrenica jula mjeseca 1995. godine ubijeno je 8372 ljudi. Od tog broja mlađih od 18 godine je 686. Štarijih preko 60 godine je 787. Ubijenih žena je 59. Do sada je u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima kod Šrebrenice ukopano 6377 žrtava genocida. Pojedine porodice su žrtve genocida ukopavali i u porodičnim grobljima izvan Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Takvih ukopa je do danas bilo 230. Š obzirom


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

147

jedan od faktora koji su bitno uticali na bošnjačku nacionalnu identifikaciju, već

predstavlja, i danas, bošnjačku živuću religiju. Ovaj stav se potpuno „uklapa“ u

tradicionalnu definiciju genocida koja ga definira kao akt počinjen „sa

namjerom da se uništi, u cjelosti i djelimično, bilo koja nacionalna, etnička,

rasna ili vjerska skupina...“. Bosnacid promatran iz pozicije moderne društvene

znanosti o genocidu, neizostavno postavlja dva bitna pitanja, a to su: definiranje

bosanskohercegovačkog društva kao zasebne društvene grupe, nad kojom je

izvršen zločin genocida, i trajanje Bosnacida nakon agresorskog rata, odnosno,

njegovo nastavljanje u miru.

Prvo pitanje je mnogo jasnije (vidljivije) od drugog.

Bosanskohercegovačko društvo je, kako smo već istakli, uistinu, zasebna,

globalna društvena grupa, sa prepoznatljivim, multilateralnim sadržajnostima.

Zločin genocida protiv bilo koje etničke, političke, religijske ili neke druge

substrukturne grupe bosanskohercegovačkog društva istovremeno predstavlja

i zločin genocida protiv tog društva kao cjeline. Genocidnim ubijanjem

Bošnjaka, vrši se ubijanje Bosne u Bosni, ubijanje njezine esencijalne

multilateralne sadržajnosti (nacionalne, kulturne, religijske, tradicijske). U

multilateralnom društvu kakvo je bosansko, nije moguće ubiti samo jedan

njegov dio, a da to istovremeno ne znači i ubijanje tog društva kao kolektivnog

identiteta. „Jedinstvo različja“ (tradicija, religija, etniciteta, nacionaliteta,

kultura i multikultura) daju bosanskom društvu karakter zasebnog društvenog

identiteta, odnosno, zasebne društvene grupe. Ako se izvrši genocid nad jednim

dijelom „jedinstva različja“, onda to, istovremeno predstavlja genocid nad

cjelinom kao takvom. Ubiti Bosnu u Bosni, upravo je i bio glavni cilj

projektanata genocida, kao sredstva u ostvarivanju postavljenog političkog cilja.

Kako taj cilj, u potpunosti, nije ostvaren u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu,

zbog „čuda bosanskog otpora“, odnosno, zbog prirođene snage bosanskog

društva da opstane kao takvo, projektanti Bosnacida, tj. ubijanja Bosne u Bosni i

Hercegovini, i danas, kroz raznovrsne političke, ekonomske, kulturne,

obrazovne aktivnosti nastoje bosansku sadržajnost pretvoriti u nebosansku.

Društveni kontekst u kojem, danas, egzistira bosanskohercegovačko društvo i

država, jesu izmijenjeni, ali ne u tolikoj mjeri da Bosnacid kao genocid bude

dokinut. Zato što su akteri (subjekti), pojedinačni i kolektivni, genocida u

Šrebrenici još uvijek aktivni i nisu odustali od svojih velikodržavnih projekata. da je presudom Međunarodnog suda pravde za bivšu Jugoslaviju u Hagu genocidom proglašen samo zločin nad Bošnjacima jula mjeseca 1995. godine. Iz tih razloga u mezarju Memorijalnog centra ne kopaju se žrtve genocida ubijene u periodu od 1992 do jula 1995. Ukupan broj ubijenih od 1992 do 1995. godine je 12089 žrtava. Najmlađa ukopana žrtva je tek rođena beba Fatima Muhić a najstarija je 94godišnja Šaha Izmirlić rođena 1901. godine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

148

Švoje ciljeve oni danas žele postići navodnim zalaganjem za očuvanjem

(„cementiranjem“) dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine, koje se iz dana u

dan, pokazuje sve više nefunkcionalnim, neracionalnim i nadasve,

bosanskohercegovačkom društvu neprimjerenim. Upravo je, dejtonsko

ustrojstvo države Bosne i Hercegovine, danas, osnovna zapreka bržoj i

kvalitetnijoj reintegraciji bosanskohercegovačkom društva, i njegovom

efikasnijem uključivanju u evropske i svjetske standarde društveno-političkog

organiziranja društava, država i života ljudi (građana) uopće.

Etničko-regionalna homogenizacija bosanskohercegovačkog državnog

prostora je proces koji i danas traje, i nažalost, u pojedinim područijima se

potpuno dovršava, uprkos skromnim rezultatima povratka prognanih i

izbjeglih. Ovaj proces posebno pogađa Bošnjake jer ih getoizira u dvije veće

enklave: unsko-sansku i bosansko-neretljansku. Onemogućavanjem povratka

Bošnjaka u prijeratna mjesta življenja nastavlja se dalje razaranje i razgradnja

njihove životne i kulturne supstance. Neophodno je istaći da je bez Bosne i

Hercegovine nemoguća egzistencija Bošnjaka kao političkog naroda, kao što je i

bez Bošnjaka upitna egzistencija države Bosne i Hercegovine, pa čak i samog

imena Bosna.

Ekonomsko siromaštvo i visoka stopa nezaposlenosti većine

bosanskohercegovačkog stanovništva, ne produciraju samo ekonomsku bijedu

i ekonomsku ovisnost o drugom, već pogoduju i produciranju raznovrsnih

destruktivnih ideologija, a prije svega reafirmaciju destruktivnih ideologija

prošlosti.

Političko i znanstveno–intelektualno kriptoiziranje istine o agresiji na

Bosnu i Hercegovinu, genocidu nad Bošnjacima i Bosnacidu, izvršenom u ratu

protiv Bosne i Hercegovine, također, predstavlja perfidno trajanje Bosnacida.

Ovdje posebno treba naglasiti suzdržan odnos dijela bošnjačke inteligencije

prema problemima vlastitog naroda. Prespor rad Haškog suda za ratne zločine

i suda Bosne i Hercegovine, ne doprinose bržem otklanjanju Bosnacidnih

procesa.

„Humanitarno“-plansko, odnosno „prikriveno“ iseljavanje radno-

sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine u zemlje Zapadne Evrope, ŠAD i

Australiju, značajan je proces destrukcije demografske strukture bosanskog

društva, što takođe predstavlja akt Bosnacida. Ovaj proces se odvija uz

blagonaklonost subjekata Međunarodne zajednice, te njihovo učešće u tom

procesu. Diskriminirajuće razdrobljeno i neusklađeno zakonodavstvo sa

općevažećim standardima i normama diskriminira građane Bosne i

Hercegovine u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava. Segregacija u obrazovnom

sistemu, dvojno državljanstvo i mnogi drugi primjeri, potvrda su da Bosnacid i


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

149

dalje traje. Bošnjačko samoomalovažavanje, koje je opisujući karakterlogiju

Bošnjaka rahmetli Alija Isaković, između ostalog, okarakterizirao i kao ljude

„nadasve opsjednute omalovažavanjem svega vlastitog, vlastitog imena, vjere,

običaja, prošlosti“, valja zaustaviti, afirmirajući historijski potvrđene kulturne i

humane vrijednosti ovog bosanskog naroda.

ZAKLJUČAK

Posmatran iz sociološke perspektive genocid nad Bošnjacima „Zaštićene

zone UN Šrebrenica“ počinjen jula mjeseca 1995. godine, predstavlja ne samo

ubijanje jedne etničke grupe već i zločin nad nad cjelinom društva u kojoj ta

etnička grupa živi i čini njegov sastavni dio. Genocid u Šrebrenici, iako se može

posmatrati kao pojedinačna pojava, u svojoj esencijalnoj i fenomenološkoj

suštini on to nije, nego naprotiv, istovremeno, jeste i zločin Bosnacida kao

konkretnog oblika zločina sociocida. Kreatori velikodržavnih projekata

(političke, vojne i kulturne elite, političke stranke, država), da bi realizirali

vlastiti projekat, projektirali su zločin sociocida, kao Bosnacida. Ubiti

bosanskohercegovačko društvo, milenijski sedimentirano „jedinstvo različja“,

bio je jedini način za realizaciju velikodržavnih projekata. Da bi zacrtani

projekat realizirali, njegovi akteri pristupaju dehumanizaciji

bosanskohercegovačkog društva i destrukciji njegove države. Genocid u

Srebrenici nije bio cilj sam po sebi, već naprotiv, sredstvo ostvarenja

postavljenog cilja Bosancida. Dakle, agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i u

sklopu nje počinjeni genocid u Šrebrenici „skriveni“ su cilj realizacije formule

jedna nacija jedna država u bosanskohercegovačkom društvu koja je njemu

neprimjerena, i neizvodljiva bez realizacije Bosnacida kao genocidnog zločina.

Genocidnim ubijanjem Bošnjaka u Šrebrenici, vrši se ubijanje Bosne u Bosni,

ubijanje njezinog društva, čija je esencija multilateralna sadržajnosti

(nacionalna, kulturna, religijska, tradicijska). U multilateralnom društvu kakvo

je bosansko, nije moguće ubiti samo jedan njegov dio, a da to istovremeno ne

znači i ubijanje tog društva kao kolektivnog identiteta što predstavlja zločin

sociocida.

LITERATURA: 1. Altermatt, Urs, Etnonacionalizam u Evropi, Sjetionik-Sarajevo, „Jež“ Printing

and Publishing House, Sarajevo, 1997.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

150

2. Anderson, Benedikt, Nacija: Zamišljena zajednica, Plata, Beograd,1998.

3. Antić, Ljubomir, Velikosrpski nacionalni programi, Ishodišta i posljedice,

Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007.

4. Avdić, Hakija, Položaj Muslimana u Sandžaku, Biblioteka Ključanin,

Sarajevo,1991.

5. Bisić, Mustafa, Ratni zločin i genocid,zbirka pravnih dokumenata sa sudskom

praksom, ZAP, Sarajevo, 1997.

6. Bodrijar, Žan, Prozirnost zla - Ogled o krajnosnim fenomenima, Svetovi, Novi

Sad,1994.

7. Bojić, Mehmedalija, Uzroci genocida u Bosni ,el-Kalem, Sarajevo, 2001.

8. Charny, W., Israel, Encyclopedia of genocide volume I, volume II, Instute on

the Holocaust and Genocide, Jerusalem, 1999.

9. Cigar, Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, VKBI, Sarajevo,

1998.

10. Čekić, Šmail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Institut za

istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Šarajevo

2004.

11. Čekić, Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida, Sarajevo,

19997.

12. Dedier, Vladimir, Miletić, Antun, Genocid nad muslimanima 1941-1945,

Svjetlost, Sarajevo, 1990.

13. Doubth, Keith. Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003,

14. Đozić, Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu,

Znakovi vremena, br. 22/23. 2004.

15. Đozić, Adib, Elementi za novu subznanstvenu teoriju (sociologiju) genocida,

Godišnjak Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 6/2005.

16. Đozić, Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Prilog sociologiji

bosanskohercegovačkog društva, BKC, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2012.

17. Đozić, Adib, Neki oblici neofašizma i Bošnjaci danas, Zbornik radova sa

međunarodnog znanstvenog skupa “Bošnjačko iskustvo antifašizma”,,

Zagreb 30. novembar i 01. decembar 2012. godine, Bošnjačka pismohrana,

Časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, br. 36-37, str.301-324,

Zagreb, 2013.

18. Đozić, Adib, Alibegović Abdel, Srpska pravoslavna crkva i genocide nad

Bošnjacima, -Skica za jednu srpsko-peavoslavnu teologiju genocida-

,Bošnjačka pismohrana, Zagreb, 2015., str 173-197.

19. Đozić, Adib, Genocid kao znanstveni i društveni fenomen, DHS-Društvene i

humanističke studije, Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, God. I, br.1,

Tuzla, 2016, str.121-147.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

151

20. Filipović, Muhamed, Korijeni agresije, u: Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-

1995, Sarajevo 1997.

21. Grupa Autora, Crna knjiga komunizma, Bosančica-print, Sarajevo, 1990.

22. Grupa Autora, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995, Sarajevo, 1997.

23. Gurda Vedad, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred

međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, Edicija Monumenta

Šrebrenica: Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, Knjiga IV, Srebrenica

kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-histrijskog i

proirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2015.

24. Halilbegović Nihad, Bošnjaci u jasenovačkom logoru,VKBI,Sarajevo,2006.

25. Heywood, Andrew, Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva, Beograd, 2005.

26. Honig, J. W.-Boht, N., Srebrenica Hronika ratnog zločina, Ljiljan, Sarajevo,

1997.

27. Imamović Mustafa, Pregled istorije genocida nad Bošnjacima od kraja

XVII,stoljeća do 1945.godine,Pravni spektar,Sarajevo,1999.

28. Imamović,M.,Hrelja, K.,Purivatra,A.,Ekonomski genocid,MAG,Sarajevo,1992.

29. Korošić, Marijan, Jugoslovenska kriza, Naprijed, Zagreb, 1998.

30. Kulić, Šlavko, Strategija nasilja kao strategija razvoja, Naprijed, Zagreb,

1996.

31. Letica Bartol, Letica Slaven, Postmoderna i genocid u Bosni, Naklada

Jesinski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1997.

32. Mirhović, A., Šalihović, Z., Kržalić, A., Žrtve srebreničke apokalipse, Tuzla,

2002.

33. Muminović, Rasim, Zarobljeni um, Harfo-graf, Tuzla, 2004.

34. Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena,

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

Sarajevo, 2014.

35. Perica, Vjekoslav, Balkanski idoli I i II, Religija i nacionalizam u

jugoslovenskim državama, Čigoja štampa, Biblioteka XX vek, Beograd, 2006.

36. PRESUDA Međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i

Crne Gore,26.februar 2007.godine,Institut za istraživanje zločina protiv

čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,Sarajevo,2008.

37. Sells A., Michael, Iznevjereni most, ITD 7, Sarajevo, 2002.

38. Šoftić, Šakib, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini, VKBI, Sarajevo,

2000.

39. Soll. Drothe, Kristo-fašizam, Značenja, br. 16, Doboj, 1988.

40. Svendsen, Lars Fr. H., Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2006.

41. Veselica, Marko, Temeljni izvori i akteri genocida na prostoru Hrvatske,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

152

Bosne i Hercegovine i ex-Jugoslavije, u Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-

1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnostii i međunarodnog

prava, Sarajevo, 1997.

42. Zgodić, Esad, Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKBI, Sarajevo, 1999.

43. Zülch, Tilman, „Etničko čišćenje“ genocid za „Veliku Srbiju“, VKBI, Sarajevo,

1996.

44. Žiga, Jusuf, Bosanska krvava zbilja, VKBI, Sarajevo 1997.

45. Žunec, Ozren, Rat i društvo, Ogledi iz sociologije vojske i rata, Naklada

Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb,1998.

KILLING OF BOSNIA (BOSNIACIDE) AND THE CRIME OF GENOCIDE IN

SREBRENICA

- Sketch for understanding the crime of sociocide -

„Genocide overcomes the evil of destruction people“ (K. Doubt)

Abstract: In addition, the indisputable fact that in July 1995 a crime of genocide

against the ethnic group of Bosniaks was committed in Srebrenica by the army

and police of the Republic of Srpska, at the same time, this crime was also a

concrete form of sociocide, a crime against the Bosnian society, Bosniacide.

Scientific public is not sufficiently known with the undisputed, historical fact that

from the very beginning of the formation of national movements and national

states in the Balkans, continuously the same political subjects committed a crime

against Bosnian society, its multilateral essence was killed and demolished.

Bosnian neighbors, large-state, nationalist, projects based on the ideological

matrix of nation-states constituted the basic driving force of political elites,

political parties, governments, armies and states to execute, from time to time, the

crime of genocide against Bosniaks, which is at the same time a crime against the

Bosnian society and the state. It is a special type of criminal murder, unacceptable

to human beings, the killing of a global social group as such, the killing of its

essential, multilateral content, which goes beyond the crime of genocide as a

crime that destroys people. This type of crime is sociocide, in our case we call it

Bosniacide. Genocide in Srebrenica, although it can be viewed as a single

phenomenon of genocide, in its essentially-phenomenological essence it is not, but

on the contrary, the crime of Bosniacide, as a concrete form of sociocide.

Keywords: sociocide, Bosniacide, genocide, Bosnian society.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

153

Prof. dr. Sead SELIMOVIĆ, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

DOPRINOS DIPLOMATIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE MEĐUNARODNOM PRIZNANJU DRŽAVE 1992. GODINE

I OČUVANJU NJENOG IDENTITETA

Apstrakt: Autor u radu piše o doprinosu diplomatije Republike Bosne i Hercegovine međunarodnom priznanju države 1992. godine i očuvanju njenog identiteta. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine učinilo je legitimnom odbranu države od agresije, učinilo legitimnom Armiju Republike Bosne i Hercegovine i sve institucije države. Bosanskohercegovačka diplomatija je 1992. godine svoje aktivnosti usmjerila na najznačajnije subjekte međunarodnih odnosa kao što su Sjedinjene Američke Države, Evropska zajednica, Ujedinjene nacije. Diplomatija je u svojim aktivnostima upoznavala svjetsku javnost sa karakterom rata u Bosni i Hercegovini, te neminovnost njenog prijema u Ujedinjene nacije. Osim toga, kontinuirano je rađeno na upoznavanju svjetske javnosti sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina ''povijesni politički entitet'', da je multikulturno društvo, te da zajednički život nema alternativu.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, diplomatija, međunarodna zajednica, priznanje, identitet, Evropska zajednica, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjene nacije. UVOD

Međunarodna zajednica je u vrijeme ''hladnog rata'' podržavala

Šocijalističku Federatvnu Republiku Jugoslaviju (ŠFRJ). Nakon pada Berlinskog

zida, ujedinjenja Njemačke, prestanka postojanja Varšavskog pakta i početkom

raspada socijalizma ta podrška je izostala. Šjedinjene Američke Države (ŠAD) i

Evropska zajednica (EZ) podržavaju samostalnost i nezavisnost jugoslavenskih

republika.

U procesu disolucije ŠFRJ važnu ulogu je imala Arbitražna (Badinterova) komisija. Ona je osnovana u povodu Konferencije o Jugoslaviji u


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

154

Hagu 1991. godine. Arbitraža ove komisije imala je snagu međunarodne presude.1

Komisija je u mišljenju broj 1 zaključila da je ŠFRJ u procesu raspadanja, u mišljenju broj 3 da se republičke granice ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti, u mišljenju broj 4, da Šocijalistička Republika Bosna i Hercegovina (ŠR BiH) svoj zahtjev za međunarodnim priznanjem potraži putem referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani ŠR BiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom, a u mišljenju broj 8 je konstatovano ''da je proces raspadanja ŠFRJ (...), došao do kraja i da treba konstatovati da ŠFRJ više ne postoji''.2

Škupština ŠR BiH je donijela odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnost. Na referendum je izašlo 64,31% građana s pravom glasa ili 2/3 građana. Od ukupnog broja građana koji su izašli i glasali na referendumu njih 99,44% bilo je za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.3

Nakon referenduma aktivnosti velikosrpskih snaga na destrukciji Bosne i Hercegovine značajno su pojačane. Diplomatija Republike Bosne i Hercegovine morala je biti vrlo aktivna u djelatnosti na međunarodnom priznanju države.

PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE U DAVOSU

Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ulagao je velike napore da afirmiše državu na međunarodnom planu. Nakon povratka iz Davosa (Švicarska), drugog februara 1992., gdje je učestvovao u radu Svjetskog ekonomskog foruma, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine je na sarajevskom aerodromu „Butmir“ novinarima, između ostalog, izjavio da je ovom skupu prisustvovao da bi na njemu iznio situaciju u Bosni i Hercegovini, „koja je dugo bila potisnuta sa aktuelne scene“, pa je zato bilo potrebno da „svijet sazna za njene aktuelne probleme“.

Tim povodom Izetbegović je u Davosu - kako je saopštio novinarima - razgovarao sa liderom Turske Demirelom, Bugarske Želevim, Grčke Micotakisom, zatim sa Rejmondom Barom, bivšim predsjednikom francuske vlade, potom sa Kušnerom, francuskim ministrom koji je, inače, bio domaćin Izetbegoviću. Predsjednik Predsjedništva Republike nakratko je, kako je kazao, razgovaro i sa Kisindžerom, Mandelom i još nekim liderima za koje je smatrao da je potrebno da ih upozna sa stanovištima Bosne i Hercegovine u ovoj aktuelnoj društvenoj i političkoj krizi.

Predsjednik Izetbegović je takođe rekao da se susreo i sa Tuđmanom, Kučanom, Štojanom Andonovim, koji je na ovaj skup došao umjesto Kire

1 Više o tome vidi: ''Konferencija o Jugoslaviji. Mišljenje Arbitražne komisije'', Šafet Halilović,

Restitucija bosanske državnosti, Zenica, 1993, str. 122-130. 2 Isto. 3 ‘’Šlužbeni list ŠRBiH’’, broj 7, Šarajevo, 27. marta 1992. Vidi i: Šafet Halilović, Restitucija

bosanske državnosti, Zenica, 1993, str. 132.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

155

Gligorova, koji ovih dana boravi u SAD, i sa njima je razgovarao o aktuelnim pitanjima krize u republikama bivše jugoslovenske zajednice. „Na afirmaciji BiH napravili smo mali korak naprijed, što vodi daljoj afirmaciji Republike''. U brojnim razgovorima koje je Izetbegović vodio u Davosu, ''mnogi sagovornici su se bili jako zainteresovali za neke kontraverze u BiH.''4 AMERIČKA PODRŠKA REFERENDUMU

Predsjednik BiH Alija Izetbegović, koji boravi u posjeti ŠAD, susreo se 19.

februara 1992. godine sa zamjenikom državnog sekretara Lorensom Iglbergerom. Nakon razgovora koji su trajali sat i po predsjednik Alija Izetbegović je u izjavi za „Oslobođenje“ i „Glas Amerike“ istakao da su oni bili vrlo otvoreni i srdačni i da su se vodili praktično o svim krupnim i aktuelnim pitanjima Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Predsjednik Izetbegović informisao je svoga domaćina o razgovorima predstavnika političkih partija BiH, koji su se vodili pod pokroviteljstvom EZ-a u Šarajevu i koji će se nastaviti u Lisabonu.5

On je zamjenika državnog sekretara IgIbergera informisao o opcijama koje su tokom ovih razgovora bile izložene, a iznio mu je i svoje stavove predavši mu i pismenu verziju tih opcija. Takođe su razgovarali o referendumu o nezavisnosti i suverenitetu BiH, kao i o tendencijama i planovima, nekada javnim, a nekada tajnim, o podjelama BiH i o narušavanju njenog integriteta. Gospodin Iglberger izrazio je punu podršku predstojećem referendumu, ocijenivši to kao najdemokratskiji način odlučivanja građana o sudbini Republike, obećavši istovremeno da će Štejt department uputiti svoje posmatrače da prate izjašnjavanje građana BiH, što će sa svoje strane učiniti i američki Kongres. Predsjednik Izetbegović je takođe istakao da su u ovim razgovorima razmatrane i ekonomske prilike, zatim akcija upućivanja plavih šljemova u Hrvatsku i BiH, kao i o nekim drugim pitanjima.6

Upitan da li je došlo do kakvih promjena u američkim gledanjima za priznavanje jugoslovenskih republika, predsjednik Izetbegović je rekao da ima utisak da američka Vlada preispituje svoja stanovišta, ali da se vjerovatno ne mogu očekivati neki krupniji potezi, barem ne kada je riječ o Bosni i Hercegovini, do završetka predstojećeg referenduma.7

Štejt department je nakon razgovora zamjenika državnog sekretara Iglbergera sa predsjednikom Izetbegovićem izdao saopštenje za štampu u kome se ističe da je zamjenik državnog sekretara izrazio predsjedniku Izetbegoviću visoko poštovanje Šjedinjenih Država za dosljedne napore i nastojanja

4 ''Korak ka afirmaciji BIH. Alija Izetbegović nakon povratka iz Davosa'', Oslobođenje, broj 15669,

godina XLIX, Sarajevo, 3. februar 1992., str. 1. 5 ‘’Američka podrška referendumu’’, Oslobođenje, broj 15687, godina XLIX, Sarajevo, 21. februar

1992., str. 3. 6 Isto. 7 Isto.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

156

bosanskohercegovačkog rukovodstva da postigne miroljubivo političko rješenje jugoslovenske krize kao i interes SAD za razvijanje bliskih veza sa ovom republikom.8

Zamjenik državnog sekretara takođe je izrazio podršku ŠAD budućim naporima pod pokroviteljstvom EZ-a da se ojača dijalog među svim stranama u BiH kao i protivljenje Šjedinjenih Država svakom pokušaju remećenja ili onemogućavanja predstojećeg referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Iglberger je ponovo naglasio predsjedniku Izetbegoviću da će ŠAD oštro osuditi svaki pokušaj bilo koje strane da upotrijebi silu ili zastrašivanje radi narušavanja teritorijalnog integriteta BiH. ŠAD, kaže se na kraju saopštenja, ne prihvataju korištenje sile ili zastrašivanje radi mijenjanja granica jugoslovenskih republika.9

SUSRET IZETBEGOVIĆA I BUTROSA GALIJA

Predsjednik BiH Alija Izetbegović tokom boravka u Njujorku susreo se sa generalnim sekretarom UN-a Butrosom Galijem i njegovim ličnim izaslanikom za Jugoslaviju Sajrusom Vensom 21. februara 1992. godine. Glavna tema njihovog razgovora bio je dolazak mirovnih snaga u Jugoslaviju i političke prilike u Bosni i Hercegovini uoči tog događaja i predstojećeg referenduma o samostalnosti i suverenitetu ove republike. U izjavi za „Oslobođenje“ Alija Izetbegović je rekao da ga je generalni sekretar informisao da su postojale dileme, čak su vršeni i određeni pritisci da se sjedište Glavnog štaba UNPROFOR-a ipak premjesti iz Šarajeva, ali da je sve to razriješeno i odbijeno. Šaglasili smo se, dodaje Izetbegović, da će sam dolazak mirovnih snaga imati pozitivan uticaj i na stanje u BiH i biće faktor smirivanja, popuštanja napetosti i doprinijeće da se počne stvarati osjećaj sigurnosti kod građana. Šložili smo se i oko toga da dolazak mirovnih snaga ne može zamijeniti dogovore o političkom razrješenju krize, ali će predstavljati veoma važan preduslov da se proces političkog rješavanja nastavi u povoljnijim okolnostima i atmosferi.10 POKUŠAJ SPREČAVANJA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA BOSNE I HERCEGOVINE

Početkom mjeseca marta 1992. godine situacija u Bosni i Hercegovini je

bila dramatična. Eksplozije, ubistva, barikade, incidenti i drugi događaji postali

8 Isto. 9 ‘’Američka podrška referendumu’’, Oslobođenje, broj 15687, godina XLIX, Sarajevo, 21. februar

1992., str. 3. 10 ’'Šarajevo mirovna prijestonica. Izetbegović kod Galija’’, Oslobođenje, broj 15688, godina XLIX,

Sarajevo, 22. februar 1992., str. 3.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

157

su stvarnost. ''Rat je na vratima Bosne'', pisalo je na naslovnoj stranici sarajevskog lista ''Oslobođenje''.11

Eksplozije u Doboju. Pucnji i ubistva u Sarajevu i Bosanskom Brodu. Napeta situacija bila je i u Hercegovini, Čapljini i Mostaru posebno. Prijetila je eskalacija sukoba. U gradu su postavljene barikade. Kasarne JNA su bile blokirane.

Rat se vodio u velikom dijelu države. Štanovništvo pojedinih općina, kao što je Mrkonjić Grad, već je bilo u zbjegovima. Špecijalne jedinice MUP-a Srbije ''Crvene beretke'' unosile su nemir i izazivale incidente u Šipovu, Banja Luci i drugim mjestima.12

Zagovornici podjele Bosne i Hercegovine radili su sve da međunarodnoj zajednici pokažu da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, da je u njoj nemoguć suživot. Švim sredstvima se nastojalo spriječiti međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Bosanski Šrbi su, uz pomoć JNA zaokruživali ''srpsku državu'' na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Na sceni je bilo realiziranje strateškog cilja ''svi Šrbi u jednoj državi''.13 MEĐUNARODNA ZAJEDNICA NAJAVLJUJE PRIZNANJE BOSNE I HERCEGOVINE

U ovo vrijeme važnu ulogu imala je bosanskohercegovačka diplomatija.

Diplomatske aktivnosti bile su usmjerene na najvažnije subjekte mđunarodnih odnosa: SAD, EZ, UN.

Početkom marta 1992., tačnije 8. marta 1992. godine, iz Njujorka su, iz diplomatskih izvora, dolazile informacije da je administracija Džordža Buša, predsjednika Šjedinjenih Američkih Država, odlučila da prizna Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju. Odluka o priznanju trebala je uslijediti nakon što to učini Evropska zajednica. Osim toga, bilo je jasno da ŠAD i Evropska zajednica neće priznati promjene granica jugoslavenskih republika silom, ''i da će četiri jugoslavenske republike u skladu sa principima KEBŠ-a biti priznate u okvirima svojih granica definiranim jugoslavenskim ustavom i onakvim kakve su bile prije nego što su ratni sukobi započeli''.14

11 ''Rat na vratima Bosne'', Oslobođenje, br. 15713, godina XLIX, Sarajevo, 18 mart 1992., str. 1. 12 ''Nemir donijele crvene beretke'', Oslobođenje, br. 15720, godina XLIX, Sarajevo, 25. mart

1992., str. 1. 13 ‘’Šlužbeni glasnik RŠ’’, broj 22, 26. novembar 1993.; Omer Ibrahimagić, Politika secesije

bosanskih Srba, Gračanica, 2018, ŠTR. 73-74. 14 ''Primakao se trenutak odluke'', Oslobođenje, br. 15704, godina XLIX, Sarajevo, 9. mart 1992.,

str. 1.; ''Priznanje prije Uskrsa'', Oslobođenje, br. 15706, godina XLIX, Sarajevo, 11.mart 1992., str. 1.; ''Američko priznanje prije na vidiku'', Oslobođenje, br. 15706, godina XLIX, Sarajevo, 11. mart 1992., str. 7.; ''Usklađeno do priznanja'', Oslobođenje, br. 15707, godina XLIX, Sarajevo, 12. mart 1992., str. 1.; ''Evropa hoće nezavisnu BiH'', Oslobođenje, br. 15707, godina XLIX, Sarajevo, 12. mart 1992., str. 7.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

158

Ministar vanjskih poslova Portugala i predsjednik Ministarskog vijeća Evropske zajednice Deuš Pinjeiro izjavio je, 21. marta 1992. godine u Lisabonu, da će Evropska zajednica priznati Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, 6. aprila 1992. godine na zasjedanju Vijeća Evropske zajednice za generalna pitanja, koje će biti održano u Luksemburgu. On je naveo da izvještaj portugalskog ambasadora Žoze Kutiljera, koji je u ime Evropske zajednice vodio razgovore o Bosni i Hercegovini, na kraju sadrži prijedlog za priznavanje nezavisnosti.15 BOSNA I HERCEGOVINA JE MEĐUNARODNO PRIZNATA DRŽAVA

Na sjednici Vijeća Ministara Evropske zajednice, 6. aprila 1992. godine

uslijedilo je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, s tim da se priznanje počelo računati od 7. aprila, što je posljedica diplomatskog prigovora iz Beograda, zbog koincidencije sa 6. aprilom 1941. godine, kada je došlo do razbijanja Kraljevine Jugoslavije. Međunarodnopravnim priznanjem Bosna i Hercegovina je i formalno prestala biti u sastavu ŠFRJ, potvrđena je njena suverenost, te njen teritorijalni integritet i politička nezavisnost. Republika Bosna i Hercegovina je priznata kao suverena država, sa svim elementima međunarodnog i državnopravnog subjektiviteta. Time je ona postala samostalni i nezavisni međunarodni subjekt. Odmah potom uslijedilo je priznanje Bosne i Hercegovine od strane Šjedinjenih Američkih Država, Norveške, Republike Hrvatske, te drugih zemalja. HARIS SILAJDŽIĆ U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA

Diplomatiju Bosne i Hercegovine predvodio je dr. Haris Šilajdžić, ministar

vanskih poslova. On se 13. aprila 1992. sastao sa državnim sekretarom ŠAD Džejmsom Bejkerom i drugim zvaničnicima Bušove administracije. Oni su razgovarali o uspostavi diplomatskih odnosa i situaciji u Bosni i Hercegovini. Osim toga, on je 14. aprila 1992. razgovarao sa Šajrusom Vensom ličnim izaslanikom Generalnog sekretara za Bosnu i Hercegovinu.16

Aktivnosti bosanske diplomatije utjecali su na stavove međunarodne zajednice prema agresoru na R BiH. ŠAD su oštro osuđivale Miloševića i JNA te ih upozoravala da će ih odvesti u političku i ekonomsku izolaciju.17

U ovome periodu jedinice JNA, jedinice Državne bezbijednosti i specijalne jedinice MUP-a Šrbije počinile su mnogobrojne ratne zločine u Bijeljini, Bratuncu, Zvorniku i drugim mjestima.18

15 ''EZ će 6. aprila priznati BiH i Makedoniju'', Oslobođenje, br. 15717, godina XLIX, Sarajevo, 22.

mart 1992., str. 1. 16 ''Šusret Šilajdžića i Vensa'', Oslobođenje, br. 15741, godina XLIX, Sarajevo, 15. april 1992., str. 1. 17''Šusret Šilajdžića i Vensa'', Oslobođenje, br. 15741, godina XLIX, Sarajevo, 15. april 1992., str. 1. 18 Vidi: Šmail Čekić, Genocid i istina o genocidu. u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

159

Šef bosanskohercegovačke diplomatije Haris Šilajdžić je na konferenciji za medije u Vašingtonu 15. aprila 1992. godine govorio o ratnim zločinima te uputio apel čovječanstvu da spriječi masakre civila. On je između ostaloga istakao: ''I u času dok mi razgovaramo stotine tijela mrtve ili umiruće djece, žena i ljudi leže u gradovima: Zvorniku, Foči, Višegradu, Bijeljini, Goraždu, Kupresu i drugim mjestima''.19

SRBIJA I JNA GLAVNI KRIVCI ZA RAT U BOSNI I HERCEGOVINI Aktivnosti bosanske diplomacije utjecale su, između ostalog, da neki

listovi poput ''Vašington Posta'', Šrbiju i Hrvatsku označe kao razbojničke države, posebno nakon susreta Karadžića i Bobana u Gracu i razgovora o podjeli Bosni i Hercegovini. Ovaj list je taj susret i sporazum uporedio sa sporazumom Hitlera i Štaljina uoči Drugog svjetskog rata.20

Evropska zajednica je, također, u svojoj Deklaraciji o BiH donesenoj 11. maja 1992., označila Šrbiju i JNA najvećim krivcem za rat u BiH. Deklaracijom je traženo potpuno povlačenje JNA i njenog naoružanja iz Bosne i Hercegovine ili rasformiranje njenih snaga i stavljanje njenog oružja pod postojeću međunarodnu kontrolu. Zatim se traži otvaranje Šarajevskog aerodroma pod bezbijednim uslovima i dozvolu raspodjele hitno potrebne humanitarne pomoći. Od Šrbije je traženo da se obaveže da poštuje integritet i granice svih republika. Evropska zajednica i njene članice su također riješile da opozovu svoje ambasadore u Beogradu na konsultacije. Isti stav, kao Evropska zajednica, imale su i SAD. Nakon razgovora Lorensa Iglbergera, zamjenika američkog državnog sekretara, i Harisa Šiljdžića, Iglberger je izjavio da teror u BiH mora prestati.21

OFANZIVA BOSANSKOHERCEGOVAČKE DIPLOMATIJE

Ofanziva bosanskohercegovačke diplomatije bila je na vrhuncu. Šve

informacije ukazivale su da će Bosna i Hercegovina biti primljena u Ujedinjene nacije. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je u ime Predsjedništva uputio zahtjev za prijem države u Ujedinjene nacije. Ministar vanskih poslova Haris Šilajdžić se 15. maja 1992. u Njujorku sastao sa Generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Butrosom

19 ''Konferencija za štampu šefa bosanskohercegovačke diplomatije u Vašingtonu. Poziv čovječanstvu da spriječi masakre civila '', Oslobođenje, br. 15742, godina XLIX, Sarajevo, 16. april 1992., str. 5.

20 ''Srbija i Hrvatska – razbojničke države '', Oslobođenje, br. 15767, godina XLIX, Sarajevo, 12. maj 1992., str. 1.

21 ''Teror nad BiH mora prestati '', Oslobođenje, br. 15767, godina XLIX, Sarajevo, 12. maj 1992., str. 1.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

160

Galijem. Oni su razgovarali o situaciji u Bosni i Hercegovini i njenom prijemu u svjetsku organizaciju.22 Osim toga, Šilajdžić je međunarodnu javnost upoznavao o činjenici da se u Bosni i Hercegovini ne vodi vjerski ili međunacionalni sukob već da se radi o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinui.23

Diplomatski izvori su nagovijestili prijem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih nacija, za 22 maj 1992 godine. Predsjednik Republike Šlovenije Milan Kučan je 21 maja 1992 odlazeći u Njujork dao izjavu u Ljubljani novinaru Oslobođenja u kojoj je istakao da se ''u BiH brani novo svjetsko uređenje''. On je dalje kazao da ''Rat u BiH ima drugačiji karakter od rata koji se vodio u Šloveniji. To je rat protiv suverene, međunarodno priznate države, članice KEBŠ-a i od sutra, člana UN.''24 PRIJEM REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE U UJEDINJENE NACIJE

Na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 22. maja 1992., svi

govornici su prijem Republike Bosne i Hercegovine u članstvo označili historijskim. Govornici su isticali da će novi međunarodni status izmijeniti odnos svjetske organizacije prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ali će i vladu u Beogradu izložiti puno ozbiljnijim izazovima i neugodnostima.25

Šef delegacije R BiH na zasjedanju Generalne skupštine UN Haris Šilajdžić je, uz ostalo, kazao da je BiH uvijek bila višekulturno, višenacionalno i višereligijsko društvo a da se ''naše kulturno naslijeđe koje pripada svijetu nemilice razara u talasima kulturnog genocida''. Ipak, istakao je Šilajdžić, narod i vlada BiH moraju gledati iznad te tragedije, u budućnost, da bi gradili mostove povjerenja i tolerancije za šta su uvijek imali poseban talenat (...)''.26

Tako je Republika Bosna i Hercegovina, po najbržoj proceduri, Rezolucijom 755, primljena u Ujedinjene nacije.

Reagirajući na prijem Republike Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih nacija, predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović je rekao da aplauz kojim je popraćen prijem Bosne i Hercegovine sve govori, ali da nije vrijeme za slavlje. ''Svi treba da ustanemo u borbi za slobodu i demokratiju''.27

22 ‘’Šusret Gali - Šilajdžić'', Oslobođenje, br. 15770, godina XLIX, Sarajevo, 16. maj 1992., str. 1. 23 ‘’Haris Šilajdžić: To nije vjerski sukob'', Oslobođenje, br. 15772, godina XLIX, Sarajevo, 18. maj

1992., str. 4. 24 ‘’U BiH se brani novo svjetsko uređenje'', Oslobođenje, br. 15776, godina XLIX, Sarajevo, 22. maj

1992., str. 2. 25 ‘’Bosna i Hercegovina član Ujedinjenih nacija'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo,

23. maj 1992., str. 1. 26 ’'Povijest političkog entiteta'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo, 23. maj 1992., str.

1. 27 ’'Aplauz sve govori'', Oslobođenje, br. 15777, godina XLIX, Sarajevo, 23. maj 1992., str. 1.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

161

ZAKLJUČAK

Diplomatija Republike Bosne i Hercegovine dala je značajan doprinos međunarodnom priznanju države, prijemu u članstvo Ujedinjenih nacija i očuvanju njenog identiteta. Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine učinilo je legitimnom odbranu države od agresije, učinilo legitimnom Armiju Republike Bosne i Hercegovine i sve institucije države. Bosanskohercegovačka diplomatija je 1992. godine svoje aktivnosti usmjerila na najznačajnije subjekte međunarodnih odnosa kao što su Šjedinjene Američke Države, Evrpska zajednica, Ujedinjene nacije.

Diplomatija je u svojim aktivnostima upoznavala svjetsku javnost sa karakterom rata u Bosni i Hercegovini, te neminovnost njenog prijema u Ujedinjene nacije. Osim toga, kontinuirano je rađeno na upoznavanju svjetske javnosti sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina ''povijesni politički entitet'', da je multikulturno društvo, te da zajednički život nema alternativu.

Šjedinjene Američke Džave, Evropska zajednica, Ujedinjene nacije i drugi subjekti su osuđivali agresiju, ali nisu dovoljno djelovali da pomognu Bosni i Hercegovini u borbi protiv agresije, posebno kada je u pitanju skidanje embarga na uvoz oružja.

CONTRIBUTION OF THE DIPLOMACY OF THE REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA TO THE INTERNATIONAL RECOGNITION OF THE

COUNTRY IN 1992 AND PRESERVATION OF ITS IDENTITY Abstract: The author of the paper writes about the contribution of the diplomacy of the Republic of Bosnia and Herzegovina to the international recognition of the state in 1992 and the preservation of her identity. The international recognition of Bosnia and Herzegovina has made the country's defense legitimate, and also it made the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina and all state institutions legitimate as well. In 1992, Bosnia-Herzegovinian diplomacy focused its activities on the most important subjects of international relations such as the United States, the EU, the United Nations. In its activities, the diplomacy has introduced the world public with the character of the war in Bosnia and Herzegovina and the inevitability of its accession to the United Nations. In addition, the world's public was continually being informed with the fact that Bosnia and Herzegovina is a "historical political entity", a multicultural society, and that life of all its nations together has no alternative. Keywords: Bosnia and Herzegovina, diplomacy, international community, recognition, identity, European Community, United States, United Nations.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

162


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

163

Dr. sc. Adi ĆOROVIĆ, dipl. ing. arh,

Komisija/Povjerenstvo za oc uvanje nacionalnih spomenika BiH

ARHITEKTONSKO NASLIJEĐE TUZLANSKOG KRAJA U

KONTEKSTU ARHITEKTONSKOG NASLIJEĐA

KRAJA XIX I XX VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI

Apstrakt: Uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini 1878. godine,

mijenjaju se političke, ekonomske, socijalne i kulturne pretpostavke razvoja

bosanskohercegovačkog društva, a što se uveliko odrazilo na arhitektonsko

stvaralaštvo. Uspostavlja se nova infrastruktura, školski sistem i bilježi se do tada

neviđen privredni razvoj. Tako što se snažno reflektovalo na fizionomiju urbanih

centara koji bilježe metamorfozu. Pored Sarajeva kao glavnog grada, Tuzla

dobija na sve većem značaju jer su se tu nalazili važni prirodni resursi na osnovu

kojih se razvijala industrija, a ujedno je predstavlja najistureniji veliki urbani

centar prema Istoku. Broj stranaca koji su pridonosili općem privrednom i

kulturnom razvoju je rastao, a broj nepismenih je opadao.

Vezano za arhitektonsko stvaralaštvo, pored izgradnje stambenih radničkih

naselja, velika pažnja je poklanjana gradnji javnih administrativnih,

ugostiteljskih i vojnih objekata, a velika pažnja se poklanjala formi koja je trebala

predstavljati snagu nove uprave i simbolizirati evropske težnje.

U skladu s tim, razvoj arhitektonskog stvaralaštva tuzlanskog kraja je išao u

korak sa tadašnjim savremenim kretanjima, ne samo u Bosni i Hercegovini i

Sarajevu kao najznačajnijem centru, već i u ostatku Centralne Evrope.

Ključne riječi: Arhitektonsko naslijeđe, Tuzlanski kraj, XIX i XX vijek, Bosna i

Hercegovina

Počevši od 1878. godine, dakle od trenutka uspostave austrougarske

uprave u Bosni i Hercegovini, Tuzla u privrednom i političkom smislu postaje

sve značajnija. Tu su prisutni značajni prirodni resursi (so i ugalj), a u

političkom smislu značaj je porastao s obzirom na činjenicu da se radilo o


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

164

najisturenijem urbanom središtu prema Istoku.1 To je za posljedicu imalo

izmjenu socijalne strukture stanovništva. Poljoprivredna djelatnost je

postepeno opadala, s obzirom na doseljavanje poljodjelatnika koji su pretvarani

u industrijske radnike. Pored toga, u Tuzli je postojalo građanstvo, a taj sloj je

povećavan usljed doseljavanja ljudi iz svih dijelova nekadašnje Monarhije. Oni

su bili pripadnici činovničkog i vojnog aparata, intelektualci različitih profila i

zanimanja i privrednici. Od 1885. godine broj stranaca u Tuzli je iznosio 665

(9,1%), a do 1910. godine on se popeo na brojku od 3.049 stranaca (35,6%).2

Godine 1895. broj stanovnika u Tuzli je porastao na 10.217, a govorilo se

desetak jezika (bosanski, njemački, mađarski, češki, slovački, poljski, španski,

italijanski, slovenački, rusinski...).3 Do 1910. godine, zahvaljujući efikasnom

školskom sistemu, broj pismenih stanovnika se znatno povećao i Tuzla je

postala treći grad po broju pismenih u BiH.4 S tim u vezi, već krajem 19. vijeka u

Tuzli je postojao veliki broj škola: 3 narodne osnovne škole, 12 mekteba, jedna

Pravoslavna i dvije Katoličke osnovne škole. U funkciji su bile i srednje škole:

Trgovačka i Viša djevojačka škola, Medresa i Gimnazija izgrađena 1899.

godine.5

U Šiminom Hanu je 1885. godine puštena u rad prva solana u Bosni i

Hercegovini, dok je druga započela sa radom 1891. godine u Kreki. Godine

1887. podignuta je Prva bosanska fabrika špirita i rafinerija, a grad Tuzla je

postala centar Okruga koji je zauzimao prostor Šjeveroistočne Bosne.6

Izmjena socijalne strukture i rast industrijske proizvodnje uticali su i na

različit kulturni razvoj u svim oblastima i nove potrebe. To je vidljivo u svim

oblastima, pa tako i u oblasti arhitektonskog stvaralaštva, scenske, muzičke i

drugih umjetnosti.

Pri Dobrovoljnom vatrogasnom društvu (1883), oformljena je i

Kulturno-zabavna sekcija s pleh muzikom. Tri godine kasnije osnovano je

Pjevačko društvo Majevica i otvorena je Štamparija. U Tuzli je djelovalo

nekoliko čitaonica sa nacionalnim predznakom, a novinski fond je dopreman iz

Carigrada, Zagreba i Beograda. Godine 1898. osnovano je Pozorište koje je

djelovalo u zgradi hotela Grand.7

1 Šead Šelimović, Šenaid Hadžić. Tuzlanski kraj 1851-1991, demografske i socijalne promjene. Tuzla: “OFF-ŠET”, 2007., str. 5 i 6.

2 Ibidem, str. 127 ,123, 124. 3 Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog

kantona, 2010. godina, str. 89 4 ibidem, str. 93 5 ibidem, str. 92 6 ibidem, str. 37 7 ibidem, str. 92


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

165

Vezano za arhitektonsko stvaralaštvo, austrougarska uprava je, pored

izgradnje funkcionalnih radničkih stambenih kolonija, uložila velika finansijska

sredstva i stvaralačku energiju u izgradnju javnih objekata za potrebe

administrativno-upravnog i vojnog aparata. Posebna pažnja se poklanjala

vanjskom izgledu i dekoraciji: Monumentalni karakter građevina je trebao biti

simbol snage i autoriteta nove uprave. Tako su podignuti objekti Gradskog

vodovoda, Civilne i vojne bolnice, Djevojačke škole, Okružne pošte, Okružnog

suda, hoteli, Željeznička stanica, Komanda štaba, dva vojnočka logora, Oficirska

kasarna, Tržni centar, Banka Gimnazija, tri narodne osnovne škole i drugi

objekti. 8

Arhitektonsko-urbanistički razvoj Tuzle s kraja XIX vijeka je uvjetovan

događajem koji se zbio krajem osmanskog perioda, odnosno 1871. godine kada

je izbio veliki požar koji je razorio staru Čaršiju u Tuzli. Na tom prostoru je, po

austrougarskom Regulacionom planu, do kraja 19. vijeka izgrađena nova

Čaršija sa pijacom, dućanima, zanatskim radnjama, ali i upravnim, javnim,

stambenim i drugim objektima.9

Gradili su se javni, administrativni, upravni, stambeni, stambeno-

poslovni, vojni, zdravstveni, ugostiteljsko-turistički, trgovački, industrijski i

drugi objekti, ali i vjerski objekti koji su u novom dobu odražavali i novi duh

vremena.

Jedan od prvih objekata izgrađenih početkom austrougarskog perioda u

Tuzli predstavlja Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice (fotografija 1),

čija gradnja ujedno predstavlja i sponu sa prethodnim historijskim periodom.

Radi se o dovršetku gradnje vjerskog objekta, s obzirom da je gradnja započeta

1874, a završena 1882. godine. Plan za novu crkvu napravio je inžinjer Anton

Linardović rodom iz Šinja, a izgradnju je vodio Taso Naumoviću iz Šapca, koji je

doveo majstore predvođene Ristom Nedeljkovićem. Početkom austrugarskog

perioda Car Franjo Josip I priložio je za izgradnju 600 forinti, a Risto

Nedeljković je nastavio poduhvat sa italijanom Leopoldom Zafanijem. U

pogledu stila, vjerski objekat je građen u neoklasicističkom stilu, pravougaone

osnove sa pet neobizantijskih kupola na tamburima, polukružnom apsidom i

zvonikom. Saborna crkva u Tuzli pripada tipu jednobrodne crkve sa pripratom,

naosom i oltarskim prostorom.10

8 ibidem, str. 91 9 Tada je obustavljena i primitivna proizvodnja soli na Sonom trgu - ibidem, str. 94 10 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Sabornog hrama Uspenja

Presvete Bogorodice sa pokretnim naslijeđem u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 07. do 13. jula 2009. godine u Sarajevu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

166

Šamostan sestara Kćeri Božje ljubavi na Josipovcu kod Tuzle, sagrađen

je 1886. godine. Radi se o vjerovatno jedinstvenom primjeru očuvane gradnje

predviđene za veliki broj ljudi, ali i veliki broj domaćih životinja unutar jednog

objekta. Posebno je zanimljivo što je ostvarenje posjedovalo značajke

duhovnosti samostana, ali istovremeno profanosti ekonomije.

Nadbiskup Josip Štadler poziva Šestre Kćeri Božje ljubavi 1882. godine,

koje u Sarajevu grade Zavod sv. Josipa i Marijin zavod. U Tuzli osnivaju

institucije na tri odvojena lokaliteta, od kojih je jedan Josipovac (1883. osnivaju

školu, 1885. Zavod i 1884. samostan Emaus na Breški kod Tuzle). U

samostanskom objektu na Josipovcu, koji nakon nacionalizacije postaje državna

svojina, prvo se smjestila Voćarska škola, a u šezdesetim godinam 20. vijeka

objekat je pregrađen u stambene jedinice i još uvijek u objektu živi nekoliko

porodica.

Originalna arhitektonska fizionomija je poznata zahvaljujući

originalnim austrougarskim nacrtima, a od 1947. godine se vrše transformacije.

Štihijski izvedene pregrade i dogradnje su pretežno reverzibilnog karaktera i

stoga se može utvrditi da su integritet i autentičnost objekta u znatnoj mjeri

očuvani.11

Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija (fotografija 2)

izgrađena je također tokom austrougarskog perioda 1888. godine na mjestu

gdje je bila najstarija tuzlanska džamija izgrađena prije 1533. godine. Džamija,

medresa i mekteb izgorjeli su u požaru koji je zadesio Donju Tuzlu 1871.

godine. Projektant Franc Mihanović nudi rijedak primjer džamije izvedene u

pseudomaurskom duhu sa specifičnim slikanim dekoracija koje su djelimično

očuvane do danas. Radi se o jednoprostornoj potkupolnoj džamiji (danas

četverovodnoj), koja je zbog bihromatske horizontalne obrade prozvana

Šarenom džamijom. U istom duhu je izvedena i Behram-begova medresa 1893.

godine. Zgrada Medrese u toku 1973/1974. godine počela je propadati, te je

srušena. Spajanje tradicijske arhitekture i stranih utjecaja rezultirali su

stvaranjem posebnog arhitektonskog izraza i jedne od, u pogledu stila,

najintrigantnijih ostvarenja iz tog vremena iz domena gradnje vjerskih objekata

u Bosni i Hercegovini. Akademski slikar M. Ekmečić je inicirao je restauraciju

ulaznog portala u medresu, krajem februara 1975. godine. 12

11 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Šamostana sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 07. novembra 2014. godine u Sarajevu

12Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditeljske cjeline - Šarene (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamije sa haremom, ulazni portal i mjesto Behram-begove medrese u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 09. do 12. februara 2010. godine u Sarajevu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

167

Gradnje u pseudomaurskom duhu nisu bile rijetke u Tuzlanskom kraju:

Vijećnica u Gračanici (fotografija 3) izvedena 1887. godine13, znatno prije

završetka čuvene sarajevske Viječnice, izvedene u istom stilu.

U Tuzlanskom kraju dakle postoje očuvane i zaštićene rijetke

tipologije gradnje vjerskih objekata vezanih za austrougarski period koje

u drugim centrima u BiH nisu postojali ili nisu očuvani, i stoga imaju

posebnu vrijednost.

Što se tiče industrijskih postrojenja, zgrada Tuzlanske pivare je

izgrađena 1884. godine na Podgradini, istočno od centralnog dijela Tuzle, na

putu prema Brčanskoj malti. Njen tadašnji kapacitet proizvodnje je iznosio

3000 hektolitara piva i 100 tona ječma za preradu u slad. Od 1893. godine ulazi

u sastav Sarajevske akcionarske pivarske industrije.14

U Sarajevu je uporedo izvedena Fabrike piva na Bistriku (1881/82) sa

obilježjima historicističke arhitekture. Gotovo istovremeno je izvedena još

jedna fabrika piva uz Koševski potok (1882), s tim da je u istoj zgradi, bogatog

historijskog razvoja koji podrazumijeva i radničko sindikalno organizovanje,

osnivanje značajnih političkih i kulturnih organizacija, danas smještena

Kinoteka BiH.15

Godinu dana nakon izgradnje Tuzlanske pivare, 1885. godine, podignuta

je prva Solana u Tuzli u Siminom Hanu (fotografija 4). Već prve godine

proizvedeno je 1850 tona varene soli, s tim da su do 1890. godine prošireni

kapaciteti, te je proizvodnja povećana na 5000 tona. Zbog velikog značaja,

solana je nazvana po Franji Josipu I. 16

Godine 1891. podignuta je i druga Solana u Tuzli - Kreka.17 Solana u

Kreki sa dva proizvodna kazana bila je modernija od solane u Siminom Hanu.

Godišnji kapacitet je iznosio oko 2000 tona. Do 1952. godine u Šolani Kreka bilo

je izgrađeno 12 proizvodnih kazana i sedam visokih industrijskih dimnjaka.

Odlukom o prestanku proizvodnje soli u starim pogonima svi dimnjaci i

proizvodni objekti sa kazanima su porušeni. Izuzetak tome su tri kazana i jedan

13 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Konaka – Viječnice u Gračanici nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 08. do 11. septembra 2009. godine u Sarajevu

14 Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 100.

15 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju zgrade Radničkog doma (Kinoteka) u Alipašinoj ulici br. 19 u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane od 25. do 26. aprila 2013. godine u Sarajevu

16 Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 104.

17 ibidem, str. 114.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

168

dimnjak sagrađeni 1952. godine koji su ostali u sastavu Muzeja Fabrike soli

Tuzla.18

Razvoj industrijske proizvodnje je sa sobom nosio i razvoj

infrastrukture, te je iz tog razloga 1886. godine puštena u redovan saobraćaj

željeznička pruga Šimin Han – Doboj19, koja je davala nove razvojne perspektive

kompletnog Tuzlanskog okruga. S tim u vezi je izgradnja Željezničke stanice u

Donjoj Tuzli iz 1886. godine. Objekat se nalazio na lokaciji Polje desno od

glavne Binertove ulice, preko puta današnje zgrade MUP-a Tuzla. Radilo se o

prostranoj i funkcionalnoj zgradi sa svim standardnim sadržajima i pomoćnim

objektima. Švi objekti su srušeni, a ostao je samo uređeni Park sa stazama i

klupama.20

U Lukavcu pored Tuzle je 1885/1886. godine izvedena je zgrada

Željezničke stanice

(fotografija 5), koja danas predstavlja najstarije ostvarenje iz tog perioda u

Lukavcu.21

Željeznička stanica u Lukavcu je uporediva sa Željezničkom stanicom na

Bistriku u

Sarajevu22, a u pogledu stilske izvedbe i koncepta sa vilom Miklau u Sarajevu,

čija je forma bila podređena logici funkcije, pod uticajem engleskih arhitekata iz

devedesetih godina XIX vijeka, koji napuštajući raskošni "viktorijanski stil",

počinju da projektuju "u mjerilu čovjeka".23

Zajednička karakteristika sa sličnim industrijskim objektima

građenim u većim centrima poput Sarajeva je bila izražena

funkcionalnost, historicistički duh gradnje, ali bez posebno izraženih

18 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Industrijskog naslijeđa – Proizvodnje soli u Tuzli nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Sarajevu

19 Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 104

20 ibidem, str. 106 21 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine – Štare željezničke stanice, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice održane od 16. do 18. novembra 2015 godine u Sarajevu

22Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrade željezničke stanice Bistrik u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane. jula 2006 godine u Šarajevu

23 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Kompleksa vila iz austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici (Vila Mandić, vila Heinricha Reitera, vila Hermine Radisch i vila Forstratha Miklaua) u Šarajevu sa sjednice održane tokom marta 2009. godine u Šarajevu, Krzović Ibrahim (2004). Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Kulturno naslijeđe, Šarajevo;

Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa kraja XIX i XX vijeka u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac. Lukavac: Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Tuzla, 31.10.2015. godine


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

169

estetskih ili monumentalnih aspiracija, kakve su bile prisutne kada su se

gradili kulturni, vjerski, upravno-administrativni ili drugi objekti tokom

istog perioda.24

U Tuzli su u tom periodu građeni gotovo svi tipovi objekata prisutni u

ostatku Monarhije: Okružni sud u Tuzli je izgrađen 1896. godine u

historicističkom duhu kao dvospratna uglovnica. Zgrada se nalazila u

Binertovoj ulici, kasnije nazvanoj Korzo. Zgrada je imala sale za suđenje, urede

za sudije, advokate, administraciju i drugo osoblje. U podrumu i na tavanu su

smještene arhive. Za ovaj objekat su vezani poznati sudski procesi gdje su

procesuirani radnici i rudari protagonisti Husinske bune i štrajka u rudniku

Kreka iz 1920, odnosno 1922. godine. Zgrada Starog suda se tokom druge

polovine XX vijeka našla u zoni slijeganja u centralnom dijelu grada, te je nakon

nekoliko sanacija nepopravljivo oštećena, te je srušena.25

Ša druge strane, prva „Palata pravde“ u Šarajevu, površine 625m2, je

izvedena po projektu Karla Paneka iz 1890/91. godine26 i uporediva je sa

Okružnim sudom u Tuzli iz 1896. godine, s obzirom na funkcionalne

karakteristike i historicistički duh.

Kasnije se u Šarajevu, počevši od 1912. godine gradi monumentalna

Palata pravde po prerađenom pobjedničkom konkursnom projektu „Recht und

Gerecht“, Hansa Glasera i Alfreda Kraupe iz Beča, od strane Karla Paržika.27

Objekat istina predstavlja najznačajnije i najmonumentalnije ostvarenje iz tog

vremena, ali se ponovo radi o istoj arhitektonsko-stvaralačkoj matrici, gdje je

aksiom predstavljalo pravilo da se objekti tog tipa grade u strogom

historicističkom maniru.

Krajem XIX vijeka u Tuzli je podignut prvi hotel „Maks“, vlasnika Karla

Maksa, jednospratna uglovnica u strogom centru grada jednostavne izvedbe sa

horizontalnim nizom prozora, u blizini Turalibegove džamije. Izgradnjom novih

24 Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa kraja XIX i XX

vijeka u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac. Lukavac: Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Tuzla, 31.10.2015. godine

25 Na tom mjestu je 1997. godine izvedena stambeno-poslovna trospratnica - Suad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 134

26 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate pravde u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12. 2018. godine u Šarajevu

27 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate pravde u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12. 2018. godine u Šarajevu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

170

i većih hotela, gubi na značaju i mijenja namjenu, te se pretvara u kafanu, a

danas je u njemu smješten poznati Tuzlanski restoran.28

Pored hotela „Maks“, 1908. godine izvedena je luksuzna trospratna

uglovnica za potrebe Bečke banke (Wiena bank), koja je bila poznata kao

Šusterova palata. Kasnije u ovoj zgradi su bili smješteni predstavništva

Hrvatske banke, Štamparsko-izdavačka kuća „Grafičar“ i Muzej Istočne Bosne.

Danas se u objektu nalazi filijala banke Volksbank29, danas Sberbank.

Četiri godine kasnije, 1912. godine u Šarajevu su izvedene zgrade

Hrvatske centralne banke i Filijale austrougarske banke.30 Vezano za Wiena

bank u Tuzli, posebno je zanimljiva Hrvatska centralna banka u ulici Zelenih

beretki u Šarajevu, projektanta J. Vancaša ili R. Tonniesa.31 Kao i u Tuzli, radi se

o trospratnoj uglovnici sa naglašenim vertikalnim elementom na križanju.

Posebnu zanimljivost predstavlja da su u to vrijeme J. Vancaš i R. Tonnies bili

okrenuti ka novim stilskim izrazima (secesija i bosanski slog), ali u ovom

slučaju se radi o historicističkoj reminiscenciji, iako je moguće uočiti skromne

floralne dekorativne elemente na fasadi, a toranj otkriva određeni uticaj

secesije.32 Ipak, preovladavaju historicistički elementi - u visini tri sprata

uočljiva su četiri plitka i kanelirana pilastra koji drže arhitrav i naglašeni

timpanon. Šlična kolebanja su prisutna i na primjeru Filijale austrougarske

banke u Sarajevu.33 Historicistički – klasicistički manir je dugo vremena bio

vezan za monumentalnu arhitekturu zgrada namjenjenih za banke, i to se

osjećalo i u narednom historijskom periodu, nakon završetka I svjetskog rata.34

Arhitektonsko naslijeđe Tuzlanskog s kraja XIX i s početka XX

vijeka se može posmatrati sa više aspekata, između ostalog i iz ugla

razvoja objekata namijenjenih scenskim umjetnostima, ali i razvoja

secesije u Bosni i Hercegovini.

28 Suad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog

kantona, 2010. godina, str. 128 29 ibidem, str. 128 30 Ibrahim Krzović. Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Šarajevo: Kulturno naslijeđe, 2004.

godine, str. 101 i 102 31 ibidem, str. 101 i 102 32 ibidem,, str. 101 i 102 33 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Banke na Obali (bivši Objekat Filijale austrougarske banke) u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 01. do 04. decembra 2009. godine u Sarajevu

34 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrada Narodne (Centralne) banke u Sarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 01. do 04. decembra 2009. godine u Sarajevu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

171

Podsjetimo, u Sarajevu krajem osmanskog perioda 1870. godine, u

Despića kući je bilo u funkciji prvo pozorište u Bosni i Hercegovini, i tu su se

odigravale predstave sve do početka austrougarskog perioda, odnosno 1878.

godine. Taj fenomen je vezan i za pojavu nove građanske klase, koja se trudila

da asimilira evropske manire i običaje.35

U Tuzli je zgrada Kina Centar (izvorno ime „Koloseum”) (fotografija 6)

izvedena prije 1912. godine po projektu ing. Niko Mitrović i to je bila jedna od

prvih zgrada namjenski projektovanih za prikazivanje filmova u Bosni i

Hercegovini. Stambeno-poslovni objekat u kojem su prizemlje i dio sprata bili

namijenjeni prikazivanju filmova je izveden u duhu secesije, a projektovano je

za potrebe trgovačke porodice Jovanović, koja je bila pokretač društvenog

života u Tuzli tokom XIX i početkom XX vijeka.

Fasadna platna su obrađena tako da se jasno prepoznaje Šecesijski duh

u kompoziciji Zapadne i južne fasade: Duža zapadna fasada podijeljena je u 7

vertikala, sa prozorskim otvorima koje se izmjenjuju sa lezenama. Kapiteli

lezena pojavljuju se u zabatu naglašavajući vertikalni ritam. Ograda balkona na

fasadi je izvedena u maniru secesije u kombinaciji pravilnih i izvijenih čeličnih

šipki.36

Gotovo istovremeno u Sarajevu je izvedena zgrada Kina Apolo

(fotografija 7), po projektu Ludviga Hubera u duhu geometrijske secesije, a

objekat se vodi kao prvo namjenski projektovano kino u Bosni i Hercegovini.37

Kontinuitet gradnje polifunkcionalnih objekata, pogodnih za razvoj

scenskih umjetnosti u centralnom gradskom tkivu Tuzle se može pratiti i nakon

izgradnje trospratnog hotela Bristol iz 1911. godine u Binertovoj ulici. Bristol se

među 5 prethodno izvedenih hotela u Tuzli isticao kao najveći i najopremljeniji,

a i na nivou Bosne i Hercegovine je važio za jedan od otmenijih hotela, sa

natkrivenom ljetnom baštom i teniskim igralištem. Objekat je predstavljao

središte javnog, kulturnog i zabavnog života grada. Godine 1920. u hotelu je

35 Lj. Mladenovic, Stara Despića kuća, «Oslobodjenje Šarajevo», 7 april 1953, str. 7; J. Lešić,

Pozorišni život Sarajeva (1878-1918), Sarajevo 1973; Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine o proglašenju Despića kuće u Šarajevu nacionalnim spomenikom (Sarajevo, 15-22 mart 2005)

36 Današnje stanje konstrukcije, uslijed posljedica slijeganja tla, je takvo da je zabranjen pristup u unutrašnjost objekta, a oko objekta su postavljene skele koje onemogućavaju pogled na ulične fasade - Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine Kina Centar, općina Tuzla nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 06. novembra 2015. godine u Sarajevu

37 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine Kina Apolo u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 04. do 07. novembra 2014. godine u Sarajevu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

172

počelo sa radom Narodno pozorište iz Šarajeva38, koje je za nešto više od 2

mjeseca rada izvelo 33 predstave.39

Što se tiče gradnje stambenih objekata, karakterističan je primjer

Lukavca s kraja XIX vijeka, koji u ovom periodu postaje značajno industrijsko

mjesto. Špecifično je po tome što se u urbanističkom razvoju mogu prepoznati

karakteristične evropske tendence gdje se striktno vodi računa o "esnafskoj" i

klasnoj raspodjeli urbanog prostora: Prvo je izgrađeno radničko naselje i to

odvojeno za nekvalifikovane i kvalifikovane radnike (Majsterhaus). Kao dokaz

visokog standarda može poslužiti činjenica da je čak i naselje za

nekvalifikovane radnike bilo snabdjeveno toplom vodom. Odvojena je bila i

kolonija za majstore "Poljska kolona", koji nisu željeli živjeti u tipičnom

radničkom naselju, već u individualnim kućama. Potom je izgrađeno

"Činovničko naselje", luksuzno opremljeno i hortikulturno osmišljeno,

uporedivo sa "Oficirskim paviljonima" iz istog perioda u Sarajevu.40 Na samom

kraju naselja do 1912. godine se izgradila Fabrička bolnica, koja se kasnije

adaptira u "Vilu Solvay" (fotografija 8), namijenjenu stanovanju industrijskog

pogona. Pored urbanizma, u ovom slučaju je karakteristična jedinstvena

secesijska arhitektura vile koja je proglašena nacionalnim spomenikom BiH.41

I na polju arhitektonskog stvaralaštva vezanog za prosvjetno-pedagoški

Tuzla je pratila evropske tendence koje su se u BiH posebno reflektirale na

razvoj Sarajeva.

Austrougarska vlast je izgrađivala školski sistem u Bosni i Hercegovini u

skladu sa svojom generalnom politikom. Osnovni cilј prosvjetne politike je bio

da stvori sloj obrazovanih lјudi koji će se uklopiti u sistem nove uprave.

Stvaranjem sloja intelektualaca ubrzan je razvoj građanskog društva u BiH na

38 Objekat je izveden 1896/1898. godine u duhu historicizma, uporedo sa izgradnjom objekata

izvedenih u istom maniru u Tuzli - Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske građevine Narodnog pozorišta u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 11. do 18. septembra 2007. godine u Šarajevu

39 Usljed slijeganja tla konstrukcija objekta je oštećena, te je 1960. godine hotel srušen. Nakon toga je na stabilnom terenu pored Tuzlanske pivare izveden novi hotel kojem je dat isti naziv. - Suad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 138

40 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju graditeljske cjeline Oficirskih paviljona

u Sarajevu sa sjednice održane tokom oktobra 2010. godine u Šarajevu 41 Semir Hadžimusić, Adi Ćorović, Vila Solvay u Lukavcu. (historijski osvrt i arhitektonski

opis nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine) - Gračanički glasnik br. 44/22, novembar 2017. Gračanica: Monos, 2017. - https://gracanickiglasnik.ba/broj-44-22/ 22.12.2018., str. 36-49; Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju historijske građevina, Vila “Solvay”, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice održane u Sarajevu od 04. do 06. novembra 2015. godine, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 9/16.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

173

prelazu iz XIX u XX vijek, a modernizacija školstva je imala dugoročan uticaj na

politički, ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.42

Graditelјska cjelina školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Šarajevu

predstavlјa najstariju i najočuvaniju graditelјsku cjelinu školskih zgrada iz

austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, izvedenu u periodu 1890 – 1906.

godine u duhu historicizma, odnosno neorenesanse. Tu se posebno ističe Prva

muška realna gimnazija (kasnije Državna klasična gimnazija; Prva klasična

gimnazija; Prva gimnazija) izvedena prema projektu Karla Paržika i Augusta

Butscha. Iz školskih klupa I gimnazije izašla su jedina dva dobitnika Nobelove

nagrade iz cijele regije – pisac Ivo Andrić i hemičar Vladimir Prelog.43

U bliskom vremenskom periodu je izvedena dvospratna zgrada Velike

gimnazije u Tuzli iz 1906. godine, s tim da je prvobitni objekat izveden 1899.

godine preko puta zgrade Okružne pošte. Radilo se o četvrtom izvedenom

objektu te vrste u BiH, poslije sarajevske, mostarske i banjalučke gimnazije.44

Iz navedenog se može zaključiti da su kulturna i socijalna

stremljenja, kao i razvoj arhitektonskog stvaralaštva cjelokupnog

tuzlanskog kraja išli u korak sa tadašnjim savremenim kretanjima, ne

samo u Bosni i Hercegovini i Sarajevu kao najznačajnijem centru, već i u

ostatku Centralne Evrope. Već u početnom stadiju austrougarskog

perioda izveden je niz kvalitetnih historicističkih objekata koji danas

imaju veliku dokumentarnu, historijsku i estetsku vrijednost, a kasnije su

vršeni stvaralački eksperimenti u duhu Secesije, također u duhu tadašnjih

kretanja na evropskoj sceni, koji danas predstavljaju vrijedni dokument

jednog specifičnog historijskog perioda obilježenog općim ekonomskim,

kulturnim i stvaralačkim napretkom.

42 Školstvo u BiH u austrougarskom periodu (1878-1918), Arhiv BiH, mart 2009. godine - Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske cjeline školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine u Sarajevu

43 Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske cjeline školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Sarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine u Sarajevu

44 Objekat je usljed slijeganja tla oštećen te je srušen 1966. godine, dok je fiskulturna sala porušena 2008. godine - Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina, str. 136


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

174

LITERATURA:

Šead Šelimović, Šenaid Hadžić. Tuzlanski kraj 1851-1991., demografske i

socijalne promjene. Tuzla: “OFF-ŠET”, 2007

Šuad i Nihad Buljugić. Tuzla, sječanja na bisere stare gradske jezgre, Tuzla: JU

Arhiv Tuzlanskog kantona, 2010. godina,

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Sabornog

hrama Uspenja Presvete Bogorodice sa pokretnim naslijeđem u Tuzli

nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 07. do 13. jula 2009. godine u

Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Šamostana

sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac u Tuzli nacionalnim spomenikom na

sjednici održanoj od 04. do 07. novembra 2014. godine u Šarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditeljske

cjeline - Šarene (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamije sa haremom,

ulazni portal i mjesto Behram-begove medrese u Tuzli nacionalnim

spomenikom na sjednici održanoj od 09. do 12. februara 2010. godine u

Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Konaka –

Viječnice u Gračanici nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj od 08. do

11. septembra 2009. godine u Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju zgrade

Radničkog doma (Kinoteka) u Alipašinoj ulici br. 19 u Sarajevu nacionalnim

spomenikom sa sjednice održane od 25. do 26. aprila 2013. godine u Šarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju

Industrijskog naslijeđa – Proizvodnje soli u Tuzli nacionalnim spomenikom na

sjednici održanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Šarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Historijske

građevine – Štare željezničke stanice, općina Lukavac nacionalnim

spomenikom sa sjednice održane od 16. do 18. novembra 2015. godine u

Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Zgrade

željezničke stanice Bistrik u Šarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice

održane. jula 2006. godine u Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Kompleksa

vila iz austrougarskog perioda u Petrakijinoj ulici (Vila Mandić, vila Heinricha

Reitera, vila Hermine Radisch i vila Forstratha Miklaua) u Sarajevu sa sjednice

održane tokom marta 2009. godine u Sarajevu,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

175

Ibrahim Krzović. Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Kulturno

naslijeđe, 2004.

Adi Ćorović. Kulturno naslijeđe Lukavca u kontekstu arhitektonskog naslijeđa

kraja XIX i XX vijeka u Bosni i Hercegovini. Lukavac: Naučna konferencija

Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac. Lukavac: Zavod za

zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Tuzla, 31.10.2015. godine

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Palate

pravde u Sarajevu nacionalnim spomenikom sa sjednice održane 21.12.2018.

godine u Sarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Banke na

Obali (bivši Objekat Filijale austrougarske banke) u Šarajevu nacionalnim

spomenikom na sjednici održanoj od 01. do 04. decembra 2009. godine u

Sarajevu

Lj. Mladenovic, Stara Despića kuća, «Oslobodjenje Šarajevo», 7. april 1953

J. Lešić, Pozorišni život Sarajeva (1878-1918), Sarajevo 1973

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine o

proglašenju Despića kuće u Šarajevu nacionalnim spomenikom (Šarajevo, 15-

22. mart 2005.)


građevine Kina Centar, općina Tuzla nacionalnim spomenikom na sjednici

održanoj od 04. do 06. novembra 2015. godine u Sarajevu


građevine Kina Apolo u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici održanoj

od 04. do 07. novembra 2014. godine u Sarajevu


građevine Narodnog pozorišta u Šarajevu nacionalnim spomenikom na sjednici

održanoj od 11. do 18. septembra 2007. godine u Šarajevu

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju graditeljske

cjeline Oficirskih paviljona u Šarajevu sa sjednice održane tokom oktobra 2010.

godine u Sarajevu

Šemir Hadžimusić, MA, Dr. sc. Adi Ćorović, dipl. ing. arh. Vila Solvay u Lukavcu.

(historijski osvrt i arhitektonski opis nacionalnog spomenika Bosne i

Hercegovine) - Gračanički glasnik br. 44/22, novembar 2017. Gračanica: Monos,

2017. - https://gracanickiglasnik.ba/broj-44-22/ 22.12.2018.


građevina, Vila “Šolvay”, općina Lukavac nacionalnim spomenikom sa sjednice

održane u Šarajevu od 04. do 06. novembra 2015. godine, Šlužbeni glasnik

Bosne i Hercegovine br. 9/16.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

176

Školstvo u BiH u austrougarskom periodu (1878-1918), Arhiv BiH, mart 2009.

godine

Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju Graditelјske

cjeline školskih zgrada iz Gimnazijske ulice u Šarajevu nacionalnim

spomenikom na sjednici održanoj 11. marta 2011. godine u Šarajevu

FOTOGRAFIJE

Fotografija 1 - Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli -

https://www.bastina.ba/index.php/2016-04-12-11-50-38/nacionalni-spomenici-na-

prostoru-tuzle/127-saborni-hram-uspenja-presvete-bogorodice-sa-pokretnim-naslijeem-

historijska-graevina - Web stranica JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog

i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 24.12.2018.

https://www.bastina.ba/index.php/2016-04-12-11-50-38/nacionalni-spomenici-na-prostoru-tuzle/127-saborni-hram-uspenja-presvete-bogorodice-sa-pokretnim-naslijeem-historijska-graevina




_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

177

Fotografija 2 – Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija u Tuzli - Arhiva

Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, 2010. godina

Fotografija 3 – Vijećnica u Gračanici - https://www.bastina.ba/index.php/bastina-

sjeveroistocne-bosne-broj-3/40-zavod/vijesti/606-konak-vijecnica-u-gracanici - Web

stranica JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona, 24.12.2018

https://www.bastina.ba/index.php/bastina-sjeveroistocne-bosne-broj-3/40-zavod/vijesti/606-konak-vijecnica-u-gracanici

https://www.bastina.ba/index.php/bastina-sjeveroistocne-bosne-broj-3/40-zavod/vijesti/606-konak-vijecnica-u-gracanici


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

178

Fotografija 4 – Prva Solana u Tuzli u Siminom Hanu iz 1885. godine – Arhiva Komisije za

očuvanje nacionalnih spomenika, 2007. godina

Fotografija 5 – Željeznička stanica u Lukavcu – Arhiva Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, 2015. godina


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

179

Fotografija 6 – Kino Centar („Koloseum”) u Tuzli – Arhiva Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika, 2015. godina

Fotografija 7 – Kino Apolo („Koloseum”) u Sarajevu – Arhiva Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika, 2014. godina


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

180

Fotografija 8 – "Vilu Solvay" u Lukavcu – Arhiva Komisije za očuvanje nacionalnih

spomenika, 2015. godina

ARCHITECTURAL HERITAGE OF TUZLA REGION IN THE CONTEXT OF ARCHITECTURAL HERITAGETHE END OF THE XIX AND XX CENTURY IN

BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract: The establishment of the Austro-Hungarian administration in Bosnia and Herzegovina in 1878 changed the political, economic, social and cultural preconditions of the development of the Bosnian society, which largely reflected on architectural creation. A new infrastructure and school system is being established and an unprecedented economic development has been recorded. By strongly reflecting on the physiognomy of urban centers which record metamorphosis. In addition to Sarajevo as the capital city, Tuzla is gaining in importance because it has important natural resources on the basis of which the industry was developing, and it is the most important urban center towards the East. The number of foreigners who contributed to general economic and cultural development has grown, and the number of illiterates has fallen. Regarding architectural creativity, in addition to the construction of residential workers' settlements, great attention was paid to the construction of public administrative, catering and military facilities, and great attention was paid to the form that was supposed to represent the strength of the new administration and symbolize European aspirations. Accordingly, the development of the architectural creation of the Tuzla region has kept pace with the contemporary trends of today, not only in Bosnia and Herzegovina and Sarajevo, as the most important center, but also in the rest of Central Europe. Keywords: Architectural heritage, Tuzla region, XIX and XX century, Bosnia and Herzegovina


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

181

Prof. dr. Nusret MUJAGIĆ , dipl. ing. arh.

EU „Kallos“Tuzla

KULTURNO-HISTORIJSKO NASLIJEĐE U PLANSKOJ

DOKUMENTACIJI TUZLANSKOG KANTONA

Apstrakt: Očuvanje kulturnih dobara pa samim tim i graditeljskog naslijeđa u

okviru prostorno-planerske i urbanističke prakse je zakonska obaveza u svim

zemljama svijeta, a te obaveze je preuzela i Bosna i Hracegovina kroz ratifikaciju

mnogih međunarodnih konvencija i deklaracija. Mada su ove mjere očuvanja i

zaštite integrisane u plansku dokumentaciju, u praksi se dešavaju sasvim druge

stvari iz čega proizilazi da te mjere imaju samo deklarativan karakter da bi se

zadovoljila zakonska forma. U izradi planske dokumentacije se zaobilaze

institucije zaštite kulturno-historijskog naslijeđa, angažuju se honorarno pojedini

eksperti iz ove oblasti, sastavlja se spisak i vrši kategorizacija kulturne baštine, a

da se pri tome ne navode izvori tih podataka niti utemeljenje u zakonskoj

regulativi. Takav ignorantski odnos prema institucijama za zaštitu kulturnog

naslijeđa se nastavlja i kod implementacije ovih planova, a klijentelizam i

korupcija prilikom izdavanja odobrenja za gradnju kojom se uništava ili

degradira kulturna baština su poprimili tolike razmjere i ogorčenje javnosti i

medija da prijeti potpunim raspadom sistema zaštite kulturne baštine.

Zbog čega se dešavaju ove anomije u prostoru, koji je uzrok njihovog nastanka i

koje nas posljedice tek čekaju u budućnosti, daju se analize u ovom radu na

primjeru Tuzlanskog kantona.

Ključne riječi: kulturno-historijsko naslijeđe, planska dokumentacija, Tuzlanski

kanton,

UVOD

Prema BiH zakonodavstvu iz oblasti prostornog uređenja postoje

razvojni i detaljni ili provedbeni planovi. Razvojne planove čine prostorni

planovi administrativnih cjelina; općine, kantona/županije, distrikta, entiteta i


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

182

područja posebnih obilježja i urbanistički planovi, dok detaljne ili provedbene

planove čine: zoning plan, regulacioni plan i urbanistički projekat .

Š obzirom da ovi planovi zahvaćaju šire prostorne cjeline od gradskog

prostora do regije ili cjelokupne teritorije neke zemlje, obrada gradskog

naslijeđa ne može biti detaljna pa zbog toga ovi planovi sadrže:

-osnovne karakteristike graditeljskog i prirodnog naslijeđa s popisom osnovnih

vrsta kulturnih dobara,

-osnovne probleme kulturnog nasijeđa,

-studiju razvoja naselja na određenom teritoriju,

-smjernice i mjere za zaštitu graditeljskog i prirodnog naslijeđa

Na ovaj način planska analiza i data rješenja čine prvi postupak zaštite

graditeljskog naslijeđa dok se drugi postupak realizuje kroz odluku o

provođenju tih planova gdje se daju precizne smjernice za realizaciju tih

planova.

Kroz izradu ovih planova vrši se :

detaljan popis graditeljskog nasljeđa u prostornom obuhvatu, a često na

cjelokupnom teritoriju općine, kantona/županije, distrikta ili entiteta;

popis osnovne dokumentacije graditeljskog naslijeđa za tretitane

prostorne cjeline;

stvaranje popisa zaštićene baštine

usklađivanje vrste baštine i njene klasifikacije, načina kriterija za

vrednovanje za proglašenje zaštite i predlaganje do tada nezaštićene

baštine;

izrada inventara cjelokupne baštine po završetku planiranja ;

pregled stanja prostornog uređenja i premjerenih teritorija u

karakterističnim razdobljima u prošlosti

Problemi degradacija istorijskog i graditeljskog naslijeđa su slični u svim

sredinama, ali razvojni planovi koji se rade za određena područja i za

određeno vrijeme nude konkretna rješenja tih problema kao što su :

zaštita kulturno-historjskog naslijeđa kroz provođenje prostornih i

urbanističkih planova i projekata, osiguravajući usklađeni odnos

historijskih cjelina i objekata,

uspostava evidencije historijskih cjelina i objekata,

unapređenje zakonodavne materije iz oblasti kulturno-historijskog

naslijeđa

Razvojnim planovima se utvrđuju i termini izvršenja predviđenih mjera,

te se u tu svrhu iznalaze i resursi za te aktivnosti. Da bi se to postiglo planskim


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

183

dokumentima se graditeljsko naslijeđe tretira:

• kao ravnopravan i aktivan ekonomski i razvojni segment datog područja ;

• kao unapređenje čovjekove okolice i

• kao dio pejzaža.

U tome se vidi i osnovni smisao zaštite kulturnog naslijeđa kroz

prostorne i urbanističke razvojne planove jer se tom zaštitom stvaraju trajni

ekonomski i drugi razvojni uslovi za opstanak degradiranih historijskih

cjelina ili njihov oporavak.

Iz svega navedenog može se zaključiti da se na osnovu prostornih

planova mogu sačiniti dugoročni, srednjoročni i neposredni planovi zaštite

graditeljskog naslijeđa jer samo tako zaštita kulturnog naslijeđa postaje briga

cijele društvene zajednice, a ne samo stručnih organizacija za zaštitu i

korištenje kulturnih dobara.

U detaljnim/provedbenim planovima obrada graditeljskog naslijeđa je

jedan od najvažnijih segmenata analitičko-planske faze, a čine je :

- arhitektonski snimak cjeline i druga potrebna tehnička dokumentacija;

- analiza postojećeg stanja zasnovana na detaljnoj inventarizaciji cjeline

koja se obrađuje kroz „inventar reanimacije“ s aspekta tehničkih,

historijskih i društvenih znamenitosti;

- studija prostornog razvoja i uzroka degradacije;

- naučno-stručna valorizacija i njena društvenu verifikacija i

- program namjene

Plan kao završni dokument obrađuje: historijske jezgre u cjelini, pojedine

zone historijskih jezgri, historijsko selo i arheološko područje. Ako za područje

zaštićenog lokaliteta ili nekretnine ne postoji urbanistički ili regulacioni plan,

odluka o stavljanju dobra baštine pod zaštitu obavezno sadrži i odredbu o

zaštiti određenog pojasa oko tog dobra baštine tzv. „zaštitnog pojasa“ koji se ne

smije koristiti u svrhe koje nisu u skladu sa prirodom, namjenom ili značajem

dobra baštine, ili koje mogu dovesti do njegovog oštećenja ili umanjenja

vrijednosti.

Dok se urbanističkim, odnosno regulacionim planom ne utvrdi drugačije,

širinu zaštitnog pojasa utvrđuje nadležni zavod za zaštitu i korištenje kulturnih

dobara.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

184

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U RAZVOJNIM

PLANOVIMA NA PRIMJERU PROSTORNOG PLANA TUZLANSKOG

KANTONA (2005-2025)

Prvi planski dokument za teritoriju Tuzlanskog kantona rađen je u

periodu 2000-2006. godine kada je pod nazivom „Prostorni plan za područje

Tuzlanskog kantona 2005-2025. godine“ usvojen na sjednici Tuzlanskog

kantona održanoj 10.07.2006. godine i objavljen u Šlužbenim novinama TK-a

br.09/06.

Letimičnim pregledom liste radnog tima sa liste vanjskih saradnika vidi

se da je za oblast kulturno-historijskog naslijeđa angažovan jedan stručnjak, a

na listi stručnih organizacija i saradnika angažovanih na izradi plana nema

jedine nadležne ustanove iz ove oblasti tj. JU „Zavod za zaštitu i korištenje

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona“ u Tuzli niti

njegovih uposlenika ili stručnih saradnika. Taj segment je formalno radio

Ekonomski institut u Tuzli.

Isto tako, u bibliografiji gdje je dat spisak korištenih naučnih, stručnih i

drugih izvora, podataka i podloga korištenih u izradi ovog prostornog plana ne

pominje se ni jedan elaborat, knjiga ili studija iz oblasti kulturno-historijskog

naslijeđa, iako je poznato da u Tuzli odavno egzistira Muzej sjeveroistočne

Bosne i gore pomenuti Zavod koji su uradili Studije o kulturno-historijskom

naslijeđu u općinama: Tuzla, Živinice i Kladanj, ali i druge brojne studije i

naučne radove.

Zbog svega navedenog u planu se kulturno-historijsko naslijeđe

pominje samo na jednoj strani (str. 23/24) u Poglavlju I, a u Poglavlju II na

strani 268, 271, 279 i u poglavlju Zaštita i revitalizacija naslijeđa na str. 303-

334, a u Poglavlju III na strani 392-396 i to za potrebe turizma.

Prema „Studiji kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice“

koju je uradio Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona od 11.3.1987. godine evidentirano je pet vrsta

kulturno-historijskih spomenika i deset vrsta spomenika prirode.

Kulturno-historijski spomenici su svrstani kao:

1. Arheološki: gradine i gradovi (5)

2. Memorijalni: nekropole stećaka, usamljeni stećci, nekropole krstača,

usamljene krstače, usamljeni stubovi, nekropole krstača i stubova,

muslimanska groblja, šehidski nišani i turbe (33)

3. Arhitektonski spomenici: džamije, česme i drugi arh. spomenici (6)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

185

4. Etnografski: mlinovi i vodenice (7)

5. Spomenici iz NOB-a i spomen obilježja: spomen biste, spomen ploče,

partizanska groblja i spomen obelisci (9)

Spomenici prirode su razvrstani u deset (10) kategorija:

1. Rijetke vrste drveća (dendrološke vrijednosti): stabla lipe i hrasta (2)

2. Štara soliterna stabla (dendrološke vrijednosti): stabla bukve i

božikovine (2)

3. Škupine stabala (dendrološke vrijednosti): skupine stabala hrasta

lužnjaka (1)

4. Predio prirodne ljepote: jezero Modrac–dio, šumsko-livadski predio

Dunojevića, šumsko-livadski predio Krivaje i izvorište Toplice (4)

5. Špomenik prirode hidrološkog karaktera: Šuška rijeka, rijeka Gostelja,

izvorište Gračaničke rijeke, rijeka Špreča (4)

6. Memorijalne zone: Korita na Konjuhu, stari gater (2)

7. Park prirode: izletište Mačkovac (1)

8. Vrijedne sastojine: sastojina hrasta lužnjaka (1)

9. Pećine: Hajdučka pećina i Brnjička pećina (2)

10. Spomenici oblikovane prirode: drvored javora (1)

U grafičkom prilogu date su četiri tematske karte:

1. Lokaliteti dobara prirodnog naslijeđa ( u deset kategorija)

2. Realna šumska vegetacija (četiri vrste)

3. Potencijalna šumska vegetacija (četiri vrste)

4. Ekološko-vegetacijska rejonizacija

5. Pedološka situacija

Svi kulturno-historijski spomenici su kategorisani u tri kategorije:

1. kategorija - predložen je jedan (1) spomenik.

2. kategorija - predložena su tri (3) spomenika

3. kategorija - predloženo je pedesetosam(58) spomenika

U daljnoj valorizaciji i kategorizaciji spomenici su razvrstani prema

stepenu očuvanosti na: odlično stanje (0), dobro (8), zadovoljavajuće (21), loše

(20) i krajnje loše (14).

Prema vlasništvu podijeljeni su na: privatne (25), opšte društvene (14) i

vjerske zajednice (8).

Za sve spomenike su određeni patronati i na kraju su date mjere zaštite

u dvadesetpet (25) tačaka. Švi spomenici su fotografisani, opisani i mapirani.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

186

U „Prostornom planu za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025. godine“

u poglavlju Zaštita i revitalizacija naslijeđa na str. 303-334, za područje Živinica

evidentirani su i opisani sljedeći spomenici:

- srednjovjekovne gradine (1)

- nekropole stećaka (13)

- džamije (5)

- turbe (1)

- groblja (2)

Kao što se vidi na primjeru nekropola stećaka kojih je u planu evidentirano

trinaest (13), mada ih je u gore navedenoj studiji evidentirano, fotografisano i

opisano dvadesetri (23), a u Elaboratu o sanaciji i zaštiti stećaka na području

općine Živinice koja je sačinjena za potrebe općinskih službi, istražiteljski tim

je otkrio, fotografisao i opisao tridesetjednu (31) nekropolu stećaka.

Švaki prostorni plan je krovni i temeljni dokument svake društveno-

političke zajednice i on mora biti pouzdan i tačan u svim svojim dijelovima, što

se ne može reći za Prostorni plan TK-a, gdje su evidentirane velike greške i

ogromni propusti prezentirani na primjeru samo jedne od 13 općina kantona, iz

čega se može sagledati ukupna problematika samo za ovu oblast zaštite

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U RAZVOJNIM

PLANOVIMA NIŽEG/OPĆINSKOG NIVOA NA PRIMJERU PROSTORNOG

PLANA OPĆINE ŽIVINICE

U ovom planu slično kao i kod Prostornog plana TK-a nije poznat autor

poglavlja o kulturno-historijskom naslijeđu, niti su navedene nadležne službe

za ovu oblast .

U literaturi su navedene dvije studije :

„Studija kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice“, Zavod za

zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, mart

1987. godine

„Elaborat o sanaciji i zaštiti stećaka na području općine Živinice“, Općina

Živinice, maj 2009. (autor; N. Mujagić)

U II poglavlju - Projekcija prostornog razvoja na str. 137-141 obrađeno je

poglavlje o Posebno važnim područjima kulturno-historijskog značaja.

U III poglavlju - Projekcija razvoja prostornih sistema na str. 183-185 date su

smjernice za razvoj turizma na bazi prirodne baštine .


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

187

U odluci o provođenju plana na str. 222 date su mjere za očuvanje

kulturno-historijske baštine.

U dijelu plana Posebno važna područja kulturno-historijskog značaja data je

tabela prirodnog naslijeđa u kojoj je evdentirano :

- zaštićena prirodna područja (3)

- zaštićeni pejzaž (5)

- spomenik oblikovane prirode (1)

- geomorfološki spomenik prirode (4)

- hidrogeološki spomenik prirode (2)

- hidrološki spomenik prirode (6)

- botanički spomenik prirode (10)

- područje prirodnih vrijednosti (1)

Ukupno je evidentirano (32) prirodna dobra, s tim da se botanički

spomenici odnose na biljne vrste (4) i soliterna i stara stabla (6). To je za 12

spomenika više u odnosu na Študiju iz 1987. godine.

Kod kulturno-historijskih spomenika, također je data tabela prema

vremenu nastanka spomenika:

- iz srednjevjekovnog perioda (32)

- iz osmanskog perioda (7)

- iz austrougarskog perioda (2)

- iz perioda poslije II Svj. rata (6)

- iz savremenog doba (20)

Ukupno je evidentirano 67 spomenika kulturno-historijskog značaja, mada

zadnjih 20 objekata predstavlja nove džamije sa upitnom arhitektonskom

vrijednošću. Kada se izuzmu ovi objekti ostaje 47 objekata do 1987. godine,

kada je urađena Študija u kojoj je evidentirano 60 spomenika - što znači da se u

ovom planu broj spomenika kulturno-historijskog značaja smanjio za 13.

Koliko se površno pristupilo ovoj oblasti najbolje govore činjenice da su iz

turskog perioda izostavljeni brojni vrijedni nadgrobni spomenici (nišani),

vodenice, kuće i sl. te iz austrougarskog perioda: dvospratna zgrada

četverogodišnje škole kod Zeme, stari gater ispred ulaza u ŠIP “Konjuh“ i još

nekoliko značajnih objekata u gradu, uglavnom industrijskog značaja. Iz

perioda poslije II svj. rata izostavljeno je par zgrada koje su rađene po projektu

čuvenog arhitekte Muhameda Kadića, te nekoliko zadružnih domova i starih

škola velike arhitektonske i historijske vrijednosti. Također je izostavljeno

nekoliko vrijednih crkvi kao što su u Dubravama i Podgajevima. U planu se

navode samo dvije biste narodnih heroja Vladimira Nazora i Midhata Haćima,

dok se zaboravljaju iste takve biste drugih narodnih heroja ispred osnovnih


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

188

škola kao što su: Rade Marjanac i Mitar Trifunović Učo, zatim Titova bista u

nekadašnjoj istoimenoj ulici.

Kod objekata iz savremenog doba zaboravljaju se spomen obilježja i

spomen česme iz zadnjeg odbrambenog rata koje imaju izvjesnu arhitektonsku

vrijednost kao što je Centralno gradsko obilježju u parku pored zgrade Općine

ili spomen obilježje na Hornici, kao i bista narodnog heroja Nesiba Malkića u

gradskom parku. Štiče se dojam da je autor ovog poglavlja potencirao samo

džamije da li iz neznanja ili sa namjerom.

Mjere predložene zaštite su sročene u samo jednoj rečenici. U Prostornoj osnovi

plana (april 2012) kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe navedeno je na

str.13 i 14. u vidu tabele sa propratnim tekstom, a sve zajedno nema nikakve

veze sa stvarnim stanjem ovog naslijeđa na teritoriji općine Živinice.

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U

DETALJNIM/PROVEDBENIM PLANOVIMA NA PRIMJERU

REGULACIONOG PLANA UŽEG GRADSKOJ JEZGRA ŽIVINICA

U ovom planu iz novembra 2015. godine ponovljene su iste greške

navedene u predhodnom tekstu. Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe u

granicama obuhvata plan, a obrađeno je na str. 53-54 sa prijedlogom daljne

zaštite i očuvanja, a jedine dvije zaštićene zelene površine sa stoljetnim

stablima hrasta lužnjaka su upravo ovim planom devastirane da bi se izašlo u

susret dvojici moćnih investitora.

Planom nisu definisane vrijedne historijske građevine niti je dat bilo

kakav prijedlog njihovog integrisanja u staro gradsko jezgro ili u gradski centar.

Promovisanje ovih vrijednosti kroz turizam ili obrazovno-odgojni program sa

obezbjeđenjem potrebnih saobraćajnica, parking prostora i ostalih turističkih

sadržaja potpuno su zanemareni.

ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA U PLANOVIMA

DRUGIH KANTONA I SUSJEDNIH DRŽAVA

Ista ili slična situacija je i u susjednim kantonima jer se rade po istom

sistemu i šablonu. Međutim, kada se pogledaju prostorni planovi iz susjedne

Hrvatske onda se vidi drastična razlika u odnosu na naše planove. Tako npr. u

„Prostornom planu uređenja općine Milna“ u Splitsko-dalmatinskoj županiji

(autor: Sveučilište u Zagreb, Arhitektonski fakultet i Zavod za urbanizam,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

189

prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu u Zagrebu, 2007) kulturno-

historijsko naslijeđe je obrađeno u prvom poglavlju: Polazišta na 16 stranica, u

II Poglavlju : Ciljevi prostornog razvoja i uređenja 1 stranica, u III Poglavlju:

Plan prostornog uređenja na 5 stranica, a kod Odredbi o provođenju plana na 6

stranica, a u grafičkom prilogu na jednoj tematskoj karti. Znači da je samo

kulturno-historijsko naslijeđe (bez prirodnog) u tekstualnom dijelu plana od

248 stranica tretirano na ukupno 28 stranica tj. cca 10% teksta.

Kao što je već navedeno Tekstualni dio Prostornog plana općine

Živinice ima 238 stranica, a kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe su

obrađeni na svega 7 stranica (cca 3%), što dovoljno govori o odnosu autora

plana prema ovoj važnoj oblasti.

Takođe je vrijedno napomenuti da je kulturno-historijsko naslijeđe u

Prostornom planu uređenja općine Milna urađeno na visokom profesionalnom

nivou sa mnoštvom studija, skica, fotografija, karata, tabela i navedenim

izvorima svih podataka, a čega u našim planovima uopšte nema.

Sl.1 Hotel „Konjuh“ i gradski park

Sastojina hrasta lužnjaka sa preko 30. stogodišnjih stabala svrstana je u

III kategoriju kao „Predio prirodne ljepote –park šuma“ i zavedena pod brojem

II/17 (Studija kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa opštine Živinice,1987),

te je od 1970. godine kroz prvi Regulacioni plan „RIBA“ Živinice zaštićena, a

2003. godine i potpuno uređena.

Nakon privatizacije hotela 2006. godine investitor je vršio pritisak na

općinske vlasti da izmjene aktuelni regulacioni plan i omoguće mu gradnju na

parkovskoj površini, ali ne hotelskih sadržaja kako je bilo predviđeno u planu već

drugih funkcija, u čemu je i uspio 2013. godine kroz donošenje „Urbanističkog

projekta“. Iako se po važećoj zakonskoj regulativi Urbanističkim projektom ne

može mijenjati osnovna funkcija i namjena određena planom višeg reda (u ovom


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

190

slučaju RP“Riba“) kantonalno ministarstvo je izdalo saglasnost na projekat bez

mišljenja JP Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona, iako je na predmetnoj lokaciji umjesto hotela

započeta gradnja tržnog centra. Tom prilikom je isječeno preko 10 stabala hrasta

i tada su građani pozvali nadležne službe da bi tek tada bio izvršen pritisak na

Zavod da izda saglasnost, što je ovaj i učinio. Od te godine ovaj kompleks stoji kao

„promašena investicija“ i spomenik neuspjele privatizacije, ali i kao građevinsko

ruglo u središtu najljepšeg gradskog parka.

Sl.2 Sastojina hrasta lužnjaka kod podhodnika za naselje „Jezero“

Ova skupina stogodišnjih stabala hrasta lužnjaka je bila i još uvijek je

zaštićena u planskoj dokumentaciji, ali je opet i ona novim Regulacionim planom

„Riba“ iz 2015. godine uništena na način da je susjedno zemljište u privatnom

vlasništvu (kojeg općina nije htjela decenijama ekspropisati jer je bilo

namijenjeno za izgradnju parkinga) otkupio lokalni poduzetnik a onda je on

svojim uticajem i spregom sa općinskim službenicima vješto izigravajući

zakonsku regulativu novim regulacionim planom promijenio namjenu kupljene

lokacije za izgradnju stambeno-poslovne zgrade (iako za takvu gradnju nije

postojao ni minimum urbanističko-tehničkih uslova) pa je zato park šumu

iskoristio za parking svojih stanara. Od Zavoda TK-a nitko nije tražio nikakvo

mišljenje.

Oba primjera su dokaz tzv. „divljeg kapitalizma“ za koji sociolog Ognjen

Čaldarević kaže: „Da označava nesistematičan, nesređen i nedovoljno efikasan

društveni sistem koji omogućava razne oblike „manevrisanja“ u cilju

izbjegavanja zakona, a u korist povlaštenih društvenih slojeva izraslih u ratnim

i poratnim uslovima“.

U takvom ambijentu službe za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđe su

nemoćne jer su u novom društveno-političkom sistemu direktno odgovorne


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

191

političkim elitama koje su i stvorile današnji sistem „političkog kapitalizma“,

odnosno „tržišnog urbanizma“.

ZAKLJUČAK

Iako je prema važećoj zakonskoj regulativi nosilac izrade bilo kojeg

razvojnog ili provedbenog plana dužan obezbijediti elaborat i mišljenje o

kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu u granicama obuhvatanja plana od

nadležnog zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa, oni to ne čine i svjesno izbjegavaju tu svoju zakonsku obavezu da bi

izašli u susret naručiocu plana i moćnim investitorima.

Umjesto toga sami vrše popis, inventarizaciju i valorizaciju kulturno-

historijskog naslijeđa, mada za to nemaju ni kadrovske kapacitete niti zakonske

ovlasti. Tim postupkom derogiraju sam plan jer čineći velike i očigledne greške

u tim svojim tzv. studijama odaju svoju površnost i amaterizam i u drugim

segmentima plana.

Zbog toga treba dopuniti zakonsku regulativu u smislu da je nadležni

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, dužan

da organu koji je određen za izradu prostornih planova dostavi blagovremeno

elaborat o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa radi

preduzimanja odgovarajućih mjera zaštite a ukoliko nosilac izrade plana odbija

elaborat ili samostalno mijenja njegove dijelove po nečijim željama (kao do

sada) da protiv autora plana podnese prijavu nadležnim pravosudnim

organima.

Ovaj elaborat treba da sadrži:

pregled zaštićenih lokaliteta i nekretnina u zoni obuhvata plana;

opis svakog naznačnog dobra baštine;

valorizaciju prostora i dobra baštine i

mjere zaštite koje je neophodno preduzeti.

Samo ispravnom uspostavom razvojnih pravaca sistema naselja i

infrastrukturnih koridora ,mreža privrednih zona ili hidroakumulacija na

globalnom planu regiona ili države mogu se izbjeći generalne greške u pogledu

očuvanja nacionalnih spomenika, historijskih naselja, aglomeracija nekropola,

arhitektonskih zona i historijskih cjelina, starih gradova i ruralnih zajednica,

prirodnih rezervata i geomorfoloških fenomena i uopšte kulturno-historijskog

i prirodnog naslijeđa neke društvene zajednice i regiona.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

192

LITERATURA:

Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša i IMG (International

managent group) „Priručnik o tehničkim i obligacionim uvjetima za

projektovanje i izvođenje radova na izgradnji rekonstrukciji,sanaciji i adaptaciji

građevina visokogradnje“,Sarajevo 1999

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona“ Analiza stanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

na području TK-a“;Tuzla 2016

Karamehmedović Deša i Baćac Robert“Zaštita i očuvanje graditeljske kulturne

baštine kroz evropske projekte“,naučni rad,časopis Putokazi

Krstić Branislav i Pajović Dušan, „Zakonodavstvo urbanizma, arhitekture,

baštine,čovjekove sredine, prostornog uređenja;” Naučna knjiga“ Beograd, 1987.

god.

Krivošejev Vladimir „Upravljanje baštinom i održivi turizam“ Valjevo-

Beograd,2014

Komisija/povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH ; izvještaji,

odluke, godišnjaci i isl.

Kurtović–Folić N. „Prilog istraživanju novih odnosa prostornog planiranja i

očuvanja kulturnog nasleđa“, Monografija, “Prostorno planiranje, regionalni

razvoj i zaštita životne sredine“, IAUS, Beograd, 1995

Marasović Tomislav „Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu“ , Sveučilište u Splitu,

1985

Mrak Iva „Kulturna dobra kao nositelji kulturnih i ekonomskih vrijednosti, naučni

rad, Građevinski fakultet u Rijeci,

Serdarević Mevlida, “Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeđa BiH“,

Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.

Zavod za zaštitu i korištenje kulturnog - historijskog i prirodnog naslijeđa u

Tuzli“ „Studija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa opština Živinice“,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

193

CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE IN THE PLANNING DOCUMENTATION OF TUZLA CANTON

Abstract: Preservation of cultural assets and therefore of architectural heritage within spatial planning and urban planning is a legal obligation in all countries of the world, and these obligations have also been undertaken by Bosnia and Herzegovina through the ratification of many international conventions. While these conservation and protection measures are integrated into planning documents, in practice there are other things that make it clear that these measures have only a declarative character to satisfy the legal form. In the preparation of planning documentation, institutions of protection of cultural and historical heritage are forbidden, certain experts from this area are engaged part-time, a list is drawn up and categorization of cultural heritage is made without mentioning the sources of these data or the establishment of the legal regulations. Such an ignorant relationship with institutions for the protection of the cultural heritage continues with the implementation of these plans, and corruption when issuing a construction permit that destroys or degrades cultural heritage has taken so much of the scale and the public and media outrage that it threatens the complete disintegration of the cultural heritage protection system. Because of these anomies in space, which is the cause of their occurrence and which consequences are waiting for us in the future, we are analyzing this paper on the example of the Tuzla Canton. Keywords: cultural and historical heritage, planning documentation, Tuzla Canton


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

194


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

195

Prof. dr. Edin MUTAPČIĆ


ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA

- IZAZOVI I PERSPEKTIVE-

Apstrakt: Zaštita i korštenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa su

djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U savremenom društvu sve više

dolazi do izražaja korištenje naslijeđa u turističke svrhe. U Bosni i Hercegovini

ovaj proces je tek u začetku, što zbog toga što se radi o tranzicijskom društvu to

zbog nedostatka ideja i zakonskih rješenja na nacionalnom nivou. Autor u radu

objašnjava izazove i perspektive koji se stavljaju pred Bosnu i Hercegovinu kako

bi došlo do adekvatnog i institucionalnog okvira i svrsishodnog rada na terenu.

Ključne riječi: kulturno naslijeđe, baština, zaštita i korištenje, perspektive

BOSANSKO KULTURNO BLAGO

Ne možemo se otrgnuti da u „mozaiku“ svjetskog kulturnog naslijeđa

„nalazi se i onaj kamenčić što se naziva bosansko-hercegovačka kulturna i

historijska baština“. Iako je naša domovine po svojoj površini mala evropska

zemlja, njen kulturološki izdašaj je uočljiv pa čak i sjajan u širim geografskim

parametrima. Špomenimo, da u svom nacionalnom identitetu bilježimo

najstariji sveslavenski diplomatski dokumenat na narodnom jeziku – kao što je

Povelja bana Kulina, brojna jevanđelja i dr. crkvene knjige, Štećke – kao unikat

umjetničko-literarne izrade nadgrobnih spomenika1, i brojne druge materijalne

ostatke „bosanskog stila“ kako ih okarakterisala Marian Wenzel.2 Ovaj prostor

1 Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Šarajevo,

1984.; 2 Marian Wenzel, Bosanki stil na stećcima i metalu, Biblioteka „Kulturno naslijeđe BiH“,

Publishing, Sarajevo, 1999.;


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

196

iznjedrio je posebnu vjersku duhovnost – tako da se u zapadnim izvorima

bilježi da je ovdje na bosanskoj zemlji egzistirao „antipapam“ – odnosno prvi

čovjek dualističkih vjerskih pokreta medijevalne Evrope.3

Ovdje je tokom bosanske srednjovjekovne države razvijan poznati

bosanski mentalitet tolerancije i suživota različitih vjerskih skupina. Ta

sloboda, koja se njegovala tradicionalno na ovim prostorima, bila je i temelj da

prvi čovjek bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović izađe pred sultana

Mehmeda II El Fatiha i da dobije franjevačku ahdnamu dokumnat koji je bio

temelj za daljni suživot na ovim prostorima tokom osmanske uprave.4 Iako je

tadašnja Evropa te činjenice veoma teško prihvatala i konstantno posticala

antiosmanski i antimuslimanski osjećaj kod pripadnika nemuslimanskih mileta

ipak je to morala silom razarati kao što je slučaj prodora Eugena Šavojskog

1797. godine.5

Ukoliko izuzmemo područje Dalekog Istoka i Južne i Šrednje Amerike ne

postoji velika kultura i civilizacija koja na području Bosne i Hercegovine nije

ostavila svoj trag. „Ako bismo tu cjelokupnu kuturu zamislili kao vitraj,

bosanskohercegovačkom dijelu bi pripadao onaj djelić stakla koji bi propuštao

europske kulturne zrake kroz svoje šareno staklo obojano tolikim bogatstvom

boja izvedenim iz različitosti kultura, običaja i vjerskih uvjerenja. Isijavalo bi

tolikim gradovima biserima ove zemlje u svojoj patinastoj ljepoti. Odisalo bi

daškom starine usnulih tvrđava i gradina, što zauvijek u svome snu sakriše

prošlost svoje zemlje. Mirisalo bi memastim listinama srednjovjekovnih vladara

ove zemlje, vrijednim spisima što ga stanovnici ovoga komadića Europe

namjeriše onima koji će tek doći. Doista s koje god bosanskohercegovačke

kapije zavirite u ovu zemlju osjetit ćete taj dašak prošlosti.6

Kulturno-historijski kapital u Bosni i Hercegovini heterogen je u

najboljem značenju te riječi, obuhvatajući kulturna dobra nastala u širokom

rasponu od predhistorijskih i antičkih do srednjovjekovnih, osmanskih i

modernih vremena. U njegovom nastanku, zahvaljujući geografskom položaju

BiH, sudjelovale su četiri velike kulturno-civilizacijske “radionice”:

mediteranska, srednjoevropska, bizantska i orijentalno-islamska. To je jedna od

presudnih činjenica koja je djelovala na tok i sadržaj kulturnog razvitka Bosne i

3 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.,

88-89. 4 Hazim Šabanovic, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća, Istorijsko-pravni

zbornik I, 2, Sarajevo, 1949., 177-222. 5 Fadil Ademovic , Princ palikuća u Sarajevu: Provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697., Rabic ,

Sarajevo, 1997.; 6 Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine: photo – workshop, Italijanska Ambasada u Sarajevu,

Sarajevo, 2009., 1-3.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

197

Hercegovine i bogatstvo formi njenog kulturno-historijskog naslijeđa. U svijetu

koji se ubrzano globalizira namećući sistem vrijednosti koji ne pokazuje previše

razumijevanja za tradicionalnu kulturu, ali istovremeno u svijetu koji sve više

postaje svjestan potrebe očuvanja kulturnih vrijednosti stvaranih vjekovima,

ovo bogatstvo kulturno-historijske baštine moglo bi postati jedna od

komparativnih prednosti male zemlje poput Bosne i Hercegovine.7

To posebno dolazi do izražaja zbog njenog osjetljivog geopolitičkog

položaja između Istoka i Zapada, odnosno njene uklopljenosti u prelaznu zonu

evropske kulture – regije smještene između Baltika, Crnog, Egejskog i

Jadranskog mora, koju se uobičajilo nazivati Evropom, u kojoj je - kulturološki

posmatrano - uključivanje „istoka“ gotovo u svemu značilo izvjesne

modifikacije prema strukturi zapadnog tipa modela i normi. Kao organski dio

Evrope treba posmatrati jugoistočnu ili balkansku Evropu. Tek jedan od

mogućih metodoloških pristupa ovoj regiji – osobito ako se promotri iz

zapadnoevropske perspektive – jest teorija periferije.8 Uostalom moramo se

prisjetiti i nobelovca Ive Andrića koji o navedenoj temi reče: „Ja bih Bosnu

nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste

priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor,

igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda

koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem.“

Švijest o značaju kulturno-historijskog naslijeđa na prostorima Bosne i

Hercegovine je relativno kasnog datuma. Institucionalno to se veže za osnivanje

Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Šarajevu 1888. godine. Na taj način

otpočelo se sa državnom brigom i zaštitom kulturno-historijskog naslijeđa na

području naše zemlje. Ipak jedan novi vid te zaštite nastaje poslije Drugog

svjetskog rata otpočinjanjem sa radom Zavoda za zaštitu spomenika kulture i

prirodnih rijetkosti NR BiH. Ubrzo iz ove institucije proizlazi i godišnjak „Naše

starine“ kao organ ovog Zavoda sa sjedištem u Šarajevu.9

INSTITUCIONALNA ZAŠTITA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA

Iako sa aspekta hijerarhijske nadležnosti bosanskohercegovački sistem

zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa čini se dobro posložen, on u

7 Strategija kulturne politike u BiH, Vijeće ministara BiH - Ministarstvo civilnih poslova, Sarajevo,

2008. 8 Strategija kulturne politike u BiH 9 Naše starine, br.1., Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih

rijetkosti N. R. Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953., 5.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

198

praksi je više nego anarhičan. Naime temeljna krovna institucija koja ima u

nadležnosti zaštitu istog jeste „Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika“, sa

sjedištem u Šarajevu. Dakle, pri regulaciji novog državnog ustrojstva Bosne i

Hercegovine formirano je prema Aneksu 8 Dejtonskog sporazuma ova

Komisija.10 Tako je uspostavljena Komisija na državnom nivou (koja ima 5.

članova – 3 domaća i 2 strana) i koja u svojoj srži je trebala biti neka vrsta

kontinuiteta za djelovanje ranijeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika

Bosne i Hercegovine. Pored nje djeluju dva entitetska Zavoda za zaštitu

spomenika. U pravnom smislu, relevantnim bi se na državnom nivou moglo

smatrati Ministrarstvo civilnih polova. Na entitetskim nivoima postoje

ministarstva za kulturu. U FBiH ima 10 kantona od kojih svako ima svoje

ministarstvo nadležno za kulturu. U 8 od 10 ministarstava kultura je stavljena

zajedno sa obrazovanjem, naukom i sportom. Izuzetak su Tuzlanski i Kanton

Sarajevo gdje je kultura spojena samo sa sportom. Generalni stav je da bi

kultura trebala biti odvojena od drugih oblasti, a samo kulturno-historijsko

naslijeđe kao posebne odjele, jer će uvijek u određenoj mjeri biti stavljena po

strani i zanemarena zbog važnosti koja se recimo pridaje obrazovnom

sektoru.11 Gledati na naslijeđe kao zaštićenu supstancu minulih pojava i procesa

kroz prostorno-vremensku dimenziju, znači i prihvatati brojne uzroke zbog

10 U Dejtonu su pored aneksa 8 ratifikovani i slijedeći ANEKŠI: Aneks 1-A: Sporazum o vojnim

aspektima mirovnog rješenja; Dodatak B Aneksu 1-A: Šporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja; Aneks 1-A: Šporazm između Republike Hrvatske i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja; Aneks 1-A: Šporazum između Šavezne Republike Jugoslavije i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o tranzitnim aranžmanima za operaciju mirovnog plana; Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji; Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj graničnoj crti i povezanim pitanjima; Aneks 3: Šporazum o izborima; Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prijelazne odredbe s izjavama); Aneks 5: Šporazm o arbitraži; Aneks 6: Šporazum o ljudskim pravima (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini); Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama; Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih poduzeća u Bosni i Hercegovini; Aneks 10: Šporazum o civilnoj provedbi mirovnog rješenja; Aneks 11: Šporazum o međunarodnim policijskim snagama

11 Lepeza te zaštite institucionalno izgleda ovako: Ministarstvo civilnih poslova BiH; Ministarstvo kulture i sporta FBiH; Ministarstvo obrazovanja i nauke FBiH; Ministarstvo prosvjete i kulture RŠ; Distrikt Brčko - pododjeljenje za turizam, sport i kulturu; Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH; Državna komisija za saradnju BiH sa UNEŠCO; Zavod za zaštitu spomenika FBiH; Republički zavod za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog nasljeđa RŠ; Zavod za zaštitu kulturnog nasljeđa Unsko-sanskog kantona; Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona; Zavod za prostorno planiranje i zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Šrednjobosanskog kantona; Zavod za zaštitu kulturno-historijskog nasljeđa/baštine Hercegovačko-neretvanskog kantona; Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Šarajevo; Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala Grada Jajca; Ministarstvo prostornog uređenja FBiH; Ministarstvo za prostorno planiranje, građevinarstvo i ekologiju RŠ.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

199

kojih je ono formirano, te tako neposredno i formalno postao faktor i kreator

duhovnog i fizičko-biološkog života i opstanka određene zajednice i njene

kulture. Međutim ne smijemo upasti u zamku. Naslijeđe nisu samo očuvani

dokazi stvaralačkog načina prethodnih generacija, to su ujedno i one kvalitete

prošlosti koje kreiraju budućnost. U njemu se svakako u značajnoj dimenziji

prepoznaje opšteljudsko iskustvo i takvom se spoznajom stvara lična slika o

vremenu, slika koja se neprestano mijenja, dopunjuje i širi slično kao što se,

prema istraživačkim rezultatima astrofizike, širi i sam univerzum.12

Unatoč činjenici da kantoni imaju najveću odgovornost za kulturu u FBiH,

njihova administracija u vezi sa kulturno-historijskuim naslijeđem je minorna,

poprilično zatvorena i neuvezana.13 Nažalost sve to ima osobine jednog

razbacanog i nepovezanog sistema gdje je za procjenu značaja spomenika

bitniji njegov zainteresirani pravni subjekt, nego njegova stvarna spomenička

vrijednost. Dovoljna je činjenica da je i sama regulativa zasnovana na Zakonu o

zaštiti korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine.

Dakle, ne može se otrgnuti generalnom Zaključku o jednom nesređenom i

neorganizovanom sistemu sa dosta isprepletanim nadležnostima i

odgovornostima. Obaveze prema naslijeđu danas su tako kompleksne i zahtjevne

da se mogu realizovati samo saradnjom i uključivanjem lokalnih zajednica i

regija u pojedine zadatke strateškog razvoja. Razvijati treba sisteme u kojima će

djelovati interdisciplinarne metode odnosno povezivanje određenih struka sa

zajedničkim ciljevima, širiti i slijediti multidisciplinarne djelatnosti koje svojom

kreativnošću otkrivaju nove vrijednosti, i transdisciplinarno da bi na taj način

jačala harmonija ostvarenog koncepta zaštite i prilagođavala se novim često

nepovoljnim saznanjima.14 Često u našim prilikama značajan indikator

predstavlja nesviđanje ili nepovjerenje prema „ostalim kulturama“, i proizvode

nedostatak potencijalne međupovezanosti između kultura. 15

Štatus institucija kulture zaduženih za kulturno-historijsku baštinu i

druge vidove naslijeđa, poput zavoda, arhiva, muzeja i biblioteka, nije

zadovoljavajući s obzirom na pomanjkanje finansijskih sredstava koji uglavnom

uvjetuju „golo preživljavanje“, kadrovski deficit i organizacijsku zastarjelost.

Njihov nemali broj nikako ne smije zasjeniti sve ove i druge probleme s kojima

su svakodnevno suočene. Pažnju na svoj nezavidan status ukazao je 2004.

12 Dr Josip Korošec, Problem zaštite nasleđa u postojećim okolnostima ugroženosti, Zbornik druge i treće konferencije o integrativnoj zaštiti, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Šrpske, Banjaluka, 2009., 191.

13 UNESCO-v set objedinjenih indikatora za mjerenje doprinosa kulture razvoju primijenjen u Bosni i Hercegovini; Prva testna faza; (april – juli 2011. godine); www.unesco.org/culture/CDIS

14 Dr Josip Korošec, Problem zaštite nasleđa u postojećim okolnostima ugroženosti, 199. 15 UNESCO-v set, 43-44


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

200

godine Zemaljski muzej zatvorivši vrata posjetiocima. Prijelaz na viši razvojni

stepen zaštite kulturno-historijskog pa i prirodnog naslijeđa je urgentna

potreba koja je trebala započeti još juče.16 Pitanje kako pomiriti nacionalnu i

kulturološku pripadnost svoju direktnu refleksiju nalazi na polju kulturnog

naslijeđa. Bosna i Hercegovina je tek na pragu razvojnoga ciklusa koji je u

modernim društvima rezultirao prijelazom u funkcionalne strukture

pluralističke demokratije. Ovo je tim značajnije jer je kultura odnosno naslijeđe

možda i jedini proizvod s kojim Bosna i Hercegovina može konkurirati u Evropi

i svijetu.17 Kada je riječ o očuvanosti, zaštiti, restauraciji, rehabilitaciji i

prezentaciji kulturno-historijskog naslijeđa, Bosna i Hercegovina je, u zaostatku

za većinom zemalja regije.18 Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe u Bosni i

Hercegovini je specifično u odnosu na ostale zemlje u regiji prije svega zato što

je u periodu 1992-1995. veliki broj dobara graditeljskog naslijeđa – sakralne,

svjetovne i spomeničke kulture uništeno ili oštećeno, dok se značajan dio

prirodnih objekata i danas nalazi u opasnoj zoni zbog neselektivnog miniranja.

Dio institucija u oblasti zas tite naslijeđa izgubile su status, budz et i

dokumentaciju, a u nekima je primjetan nedostatak struc njaka. Kadrovski,

financijski i organizacijski uvjeti za obavljanje osnovne djelatnosti institucija u

oblasti zas tite naslijeđa najvec im su dijelom otez ani i ogranic eni. Zato se danas

za Bosnu i Hercegovinu, i ne samo kada je riječ o njenom kulturnom naslijeđu,

kao ključno postavlja pitanje stvaranja takve društvene klime u kojoj će se kroz

formu sekularne države i vladavinu prava ostvariti produktivan odnos između

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s kulturnom baštinom kao zajedničkim

dobrom i humanim obrascem pripadanja kulturnoj baštini kao dijelu ne samo

prošlog nego i budućeg identiteta.19 Djelotvoran način da se iziđe iz stanja

regresije i propadanja je reforma postojećeg zakonodavstva uz jačanje na

njemu zasnovane odgovornosti. U prilog tome govori aktualno stanje

zakonodavstva vezanog za kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine koje se može

označiti stanjem slabe djelotvornosti, o čemu jasno svjedoči stanje spomenika

kulture od najviše svjetske vrijednosti.20 Fenomenologija regionalnosti je

također historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine koje se iskazivalo kao iskustvo

mnogostrukog, decentraliziranog, poliperspektivnog. Ona se nije zasnivala na

etnonacionalnom principu, niti se ispoljavala u formi etnonacionalnog

multikulturalizma, koji se može svesti na samo jednu naciju i nacionalne

16 Strategija kulturne politike u BiH 17 Ibidem 18 Ibidem 19 Ibidem 20 Ibidem


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

201

manjine. Historijsko i autentično iskustvo regionalnosti, dinamičnog odnosa

centra i periferije, odnosno decentralizacije koja ne znači dezintegraciju nego

jedan viši oblik integracije, utemeljeno je na geografskim, historijskim,

privrednim i kulturnim kriterijima. 21

IZAZOVI I PERSPEKTIVE

Savremenim evropskim integracijama uspostavlja se jedinstveno

evropsko tržište na kojem se promet roba vrši slobodno bez ograničenja.

Samim time, nastaje jedan novi identitet tzv. evropske kulture. Taj proces kao i

proces globalizacije u velikoj mjeri ugrožava bogatstvo malih nacionalnih

kultura koje su ugrožene u sadašnjim i a pogotovo će biti ugrožene u budućim

državama članicama EU gdje mi jasno želimo vidjeti i našu domovinu. Ne bez

razloga u postojećoj normativi države članice su „ishodile da se iz režima

slobodnog prometa robe izdvoji nacionalno kulturno blago da bi se zaštitile

kulturne posebnosti koje čuvaju nacionalni identitet“. Pri tome je svaka država

slobodna definirati nacionalno blago i u opsegu koji želi, a na listama koje

neovisno propisuje i osniva.22 Na prostoru Bosne i Hercegovine se dodirivalo i

miješalo nekoliko civilizacijskih krugova, na njemu koegzistiraju tri religije sa

zavidnim stepenom tolerancije i približavanja, bez asimilacijskih pretenzija

integracije i stvaranja jedinstvenog kulturnog obrasca koji bi potirao razliku i

posebnost svakog kulturnog individualiteta. Ona je tako široko otvorila vrata

drugom i različitom i tako postala boravište zavičajnosti i tuđine, autonomije i

heteronomije, onoga što jeste ovdje i onoga što jeste tamo, što je sve skupa i

ideal prema kojem se usmjerila i sama Evropa.23

Nažalost mi u Bosni i Hercegovini ne posjedujemo jedinstven Registar

kulturnih dobara kao preduvjet da vlastite proizvode materijalne i

tradicionalne baštine, te pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara i

nematerijalne baštine (segmenti duhovne kulture) podvrgnemo adekvatnoj

regulativi i zaštiti u nadolazećem vremenu.24 Mislim, da bi bilo dobro nastaviti

praksu koji je još prije rata započeo JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, a to je izrada Elaborata

za pojedine opštine. Tako su do 1992. godine završeni elaborati/studije: Tuzla, 21 Ibidem 22 Majda RUBIĆ, O procjeni potreba i prioriteta u zaštiti kulturnog nasljeđa, Zbornik Četvrte konferencije o integrativnoj zaštiti, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Šrpske, Banjaluka, 2010., 42-43.

23 Strategija kulturne politike u BiH 24 Majda RUBIĆ, O procjeni potreba i prioriteta u zaštiti kulturnog nasljeđa, 42-43.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

202

Kladanj, Živinice, Lopare i Zvornik.25Takve studije bi trebale biti otvorenog tipa

da se mogu u njih dopunjavati novopronađeni lokaliteti i dr. resursi naslijeđa.

Sa druge strane, i sami kadrovi koji se bave kulturno-historijskim i prirodnim

naslijeđem prihvatili su ovu djelatnost kao marginalnu društvenu djelatnost. Iz

tog razloga se događa da nacionalni spomenici i drugi vidovi naslijeđa često

mogu biti uništeni, promijenjen njihov status i započeta njihova ekonomska

eksploatacija bez prethodnih istraživanja (kao primjer navodimo Gradinu iznad

Bjelava, Općina Šrebrenik i lokalitete Trg Šlobode u Tuzli.26 Naravno pri tome se

već stvorio tim stručnjaka koji na širokom bosansko-hercegovačkom prostoru

za potrebe politike i egoističkog biznisa daju saglasnost na uništenje istih. Na

pomenuta dva lokaliteta primijećuje se i ponavljanje imena među potpisnicima

saglasnosti. Naravno, da to može imati i za njih negativnu reputaciju kao što je

slučaj sondažnih istraživanja na lokalitetu Zaketuša – Općina Šrebrenik iz 2009.

godine (koja su prema potpisnicima istraživanja, a pod patronatom Muzeja iz

Tuzle, interesantno – institucionalno prisutan u sva tri slučaja) kojim je

pokazana navodna sterilnost navedenog lokaliteta. Međutim, u istraživanjima iz

2014. godine pod vodstvom profesora Novakovića, eminentnog arheologa sa

ljubljanskog Univerziteta, su sasvim drugačiji rezultati koji govore o izdašnosti

navedenog lokaliteta. Međutim, ranija praksa se nastavlja, bez obzira na

činjenicu da ova docnija sondažna istraživanja na lokalitetu Zaketuša iz 2014.

godine u najmanju ruku poljuljala stručni autoritet nekih od potpisnika od tih

dokumenata. Na taj način izuzetak, postaje praksa, a stručna dosljednost jedna

negativna pojava. Rezultat svega su više nego formalni zaključci za lokalitet Trg

Šlobode čiji obrazac može poslužiti i za sve buduće (ne)namjerne greške koje će

se ako se nešto drastično ne izmijeni nastaviti ponavljati. Njegov više nego

formalizovani tekst glasi: „prilikom izvođenja građevinskih radova u oktobru

25 https://www.bastina.ba/index.php/elaborati-i-studije 26 Dana 17. 10. 2018. godine, ekipa u sastavu dr. Ana Marić (Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine) i Robert Štergar (Zavod za zaštitu spomenika), izašla je na lokaciju Trga slobode u Tuzli, a na temelju poziva Muzeja Istočne Bosne i Ureda Gradonačelnika grada Tuzle. Povod pozivu bili su građevinski radovi koji se obavljaju na spomenutoj lokaciji, prilikom kojih je došlo do pojave pokretne arheološke građe (keramički materijal) te različite stratigrafije u samom iskopu zemlje, koja bi mogla ukazati na postojanje kulturnih slojeva. Također, tijekom 2008. godine u neposrednoj blizini današnje građevinske lokacije, sprovedena su zaštitna arheološka istraživanja, koja su potvrdila postojanje kompleksnog arheološkog lokaliteta, s pretpostavljenim neolitskim naseljem kao najstarijom fazom (Izvještaj sa zaštitnog arheološkog istraživanja na lokalitetu Trga slobode, Tuzla, broj 04-206/08). Dolaskom na teren, utvrđeno je kako je cjelokupni otvoreni prostor najvećim dijelom već prekriven slojem betona, tako da su profili iskopanog prostora ostali jedini indikator potencijalnog arheološkog lokaliteta (sl. 1). Detaljnim pregledom sačuvanih profila konstatirani su i potvrđeni arheološki slojevi, najbolje vidljivi i sačuvani na južnom dijelu, tj. onom koji neposredno dodiruje prostor istraživan 2008.

godine, a koji su se stanjivali prema drugim krajevima (IZVJEŠTAJ – „TRG ŠLOBODE“ U TUZLI, 140-1114-1/18 od 8.11. 2018. godine).

https://www.bastina.ba/index.php/elaborati-i-studije


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

203

2018. godine, došlo je do devastacije arheološkog lokaliteta, vrlo vjerojatno,

dijela neolitskog naselja istraživanog u 2008. godini. Š obzirom na činjenicu da

su u trenutku dolaska stručne ekipe zatečeni samo profili, nije postojao razlog

za obustavom građevinskih radova. Međutim, ne smije se zanemariti činjenica

kako su saznanja o arheološkom lokalitetu na tom prostoru postojala još od

2008. godine, te je bilo logično očekivati isti rezultat i ovom prilikom.“ Na

poslijetku, razlozi se vide u „nepostojanje stručne osobe u nadležnim

institucijama (Muzej Istočne Bosne, Kantonalni zavod za zaštitu) uvelike je

doprinijela ovakvom razvoju situacije, a potencijalno prijeti i drugim

lokalitetima.“ I na poslijetku dolazi do „preporuke“ da se „prije početka

izvođenja građevinskih radova u strogom centru Tuzle, kao i na ostalim

dijelovima gdje postoji siguran indikator arheologije, obavijesti Muzej Istočne

Bosne, koji će dalje kontaktirati stručnjake te organizirati arheološki nadzor“,

dakle institucije koja je zakazala, kao što je zakazala i u nekim ranijim

slučajevima. 27 O sankcijama se uopšte ne govori.

Naravno u vidu nekog potencionalnog iskorištavanja naslijeđa u

ekonomske svrhe gotovo da ne smijemo ni pomisliti. Uz ovakav rad onih koji

treba da štite kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe možemo zamisliti kakve

nesagledive posljedice bi ima koncesionarni odnos privatnog kapitala nad

objektima kulturno-historijskog naslijeđa. Uostalom, postavlja se pitanje ko je

taj nosilac vlasničko (posjedovnih) prava koji bi i bio supotpisnik.

Naravno, sve se ovo odvija u vrijeme kada se u mnogim evropskim

gradovima otvaraju muzeji kao rezultati dobijenih sredstava iz evropskih

pristupnih fondova. Koliko su naše institucije kadrovski obezbijeđene da krenu

ka ovim značajnim finansijskim institucijama koje mogu u velikoj mjeri

poboljšati bogastvo našeg kulturno-historijskog naslijeđa. I ne smijemo

zaboraviti neminovnost unutarnmjeg povezivanja u BiH, tako i regionalnog u

prezentaciji istog, ali i zajedničkim finacijskim projektima.

I na kraju želim istaći jedan pozitivan primjer koji pokazuje da se često

može pomiriti kapital i njegovi interesi sa kulturnim naslijeđem. Imao sam

priliku boraviti u mađarskom Pečuju, dakle zemlji koja je također tranzicijska, u

gradu koji prerasta u grad muzej koji ima šesnaest muzeja od kojih znatan dio

je smješten ispod zemlje kao rezultat arheoloških istraživanja i ne smeta

drugim tokovima života i gradnje na površini da se odvijaju.

I na kraju bi želio isprovocirati potrebu da kao dio prezentacije naših

gradova i kulturnog naslijeđa počnemo razvijati platformu vidikovaca jer

27 Izvještaj – „Trg slobode“ u Tuzli, 140-1114-1/18 od 8.11. 2018. godine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

204

budući interesantni tj. turisti kao konzumenti našeg naslijeđa pokazuju u

svijetu značajan interes za ovakvim pozicijama.

PROTECTION OF CULTURAL-HISTORICAL HERRITAGE

CHALLENGES AND PERSPECTIVES

Abstract: The protection and use of cultural, historical and natural heritage are

activities of particular social interest. In modern society, the use of heritage for

tourist purposes is becoming increasingly evident. In Bosnia and Herzegovina, this

process is only at the beginning, because we are a transitional society, and

because of the lack of ideas and legal solutions at the national level. The author

explains the challenges and perspectives that are being put before Bosnia and

Herzegovina in order to achieve an adequate and institutional framework and

purposeful work in the field.

Keywords: cultural heritage, heritage, protection and use, perspectives


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

205

Prof. dr. Omer HAMZIĆ

Izdavačka kuća „Monos“ Gračanica

„GRAČANIČKI GLASNIK“ - PRIMJER AFIRMACIJE I

POTVRĐIVANJA ZAVIČAJNOG MIKROIDENTITETA

Apstrakt: Kao osnivač, i glavni i odgovorni urednik Časopisa „Gračanički glasnik“

u ovom prilogu autor se detaljnije pozabavio pitanjem ostvarenja misije ovog

časopisa, od njegovog osnivanja prije pune 22 godine do danas. Časopis je u

prvom redu uspio održati kontinuitet izlaženja, držati se glavnih pravaca

programske koncepcije, prilagoditi se savremenim tehničkim zahtjevima (uz

printani format, izaći i na internetu), uspio je očuvati ravnotežu između priloga

koji nose predznak „umjetnički“ (književnost, slikarstvo, umjetnost) i autorskih

priloga koji nose predznak „naučni“ (historiografija, etnografija, narodna

tradicija, duhovnost itd.). Pozivajući se na ocjene nekoliko uglednih imena iz

nauke, kulture i javnog života, autor posebno ističe dostignuća Časopisa u oblasti

takozvane lokalne historiografije, odnosno mikrohistorije, te njegovo mjesto i

ulogu u potvrđivanju i afirmaciji zavičajnog identiteta. Pozitivna ocjena u vezi s

tim data je i na Naučnom skupu, posvećenom lokalnoj historiografiji koji je prije

nekoliko godina organizovao Institut za historiju Sarajevo, povodom 15.

godišnjice „Gračaničkog glasnika“.

Ključne riječi: mikrohistorija, „Gračanički glasnik“, Gračanica, časopisi, lokalna

istraživanja

Časopis je odmah nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992–1995.),

pokrenula grupa entuzijasta (nema bolje riječi), takozvanih kulturnih radnika u

lokalnoj sredini, koji su bili odlučni da daju svoj doprinos i nešto promijene u

ratom opustošenoj i duhovno devastiranoj zemlji, pa makar to bilo i na malom

lokalnom prostoru. Njima je bio potreban neki iskorak, neki vrisak... neko

vraćanje sebi, svojoj tradiciji i korijenima... bježanje u neke zaboravljene


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

206

prostore i neke snove, prekinute opsadama, blokadama, ubijanjima, ratno-

huškačkom propagandom...

Individualni napor pokretača Časopisa, kao privatne inicijative, dao je

rezultat koji nisu mogle „pojesti“ institucije, organizacije, udruge - politika...

Iako je to bila gotovo avanturistička odluka, vrijeme će pokazati da je to bilo

presudno za opstanak ovog Časopisa... Jer, kako je u jednoj prilici napisao

književnik Atif Kujundžić: „časopisi u nas veoma su osjetljive biljke. Češće

usahnu i nestanu, nego što potraju, razviju se i oplode. Nerijetko, uzrok je slaba

koncepcija, nedovoljna intelektualna podrška, a najčešći uzrok je nedostatak

potrebnih sredstava...“1

"Gračanički glasnik", evo već pune 22 godine na najbolji način afirmira

lokalnu i zavičajnu historiju, ne "bježeći" od ulaska i u neke historiografske

teme koje svojim značajem nadilaze čak i nacionalne okvire, uključujući i one

koje su još uvijek nedovoljno obrađene i osvijetljene, pa čak i kontroverzne. O

svim takvim temama uvijek se može progovoriti i iz neke „lokalne perspektive“,

sa margine događaja i iz obične svakodnevice. Na toj osnovi, ovaj časopis nastoji

već godinama ostvariti svoju specifičnu kulturnu misiju, prvenstveno kroz

razvoj i oblikovanje historijske svijesti i zavičajnog identiteta u jednoj lokalnoj

sredini. Švi objavljeni radovi, a ima ih na stotine, zasnivaju se isključivo na

objektivnim naučnim činjenicama i argumentima, kojim je jedino moguće

objasniti i rasvijetliti mnogobrojne pojave iz naše bliže i dalje prošlosti, razbijati

dojučerašnje tabu teme, otklanjati fetišizaciju pojedinih historijskih događaja i

ličnosti, mitomaniju i historijsku laž itd. Iako po definiciji spada u regionalnu ili

lokalnu periodiku, u Časopisu se pojavljuju i takozvane velike teme, kojima

autori pristupaju iz svog specifičnog ugla (nekad bi se reklo iz baze),

neopterećeni stereotipima i nekim već uhodanim stazama takozvane velike

historije ili etablirane istine ili prakse. Dokaz za to su, između ostalog, i neki

posebno tematizirani brojevi ovog časopisa.

Časopis je, ipak, usmjeren na jedan određeni prostor, a konceptualno i

tematski za područje kulturne historije Gračanice i njene okoline. Međutim,

kako u jednoj prilici napisa književnik Zlatko Dukić: „Ovaj časopis se, od

početka, žilavo opire i efektno otima tom ograničenju i plodonosno na sasvim

drugi (pravi) način afirmiše provinciju, pretvarajući se u proizvođača i tumača

antiteze o njenom generalnom prioritetno mentalnom značenju. Ne ograničava

se ničim i ni zbog koga, ne priznaje granice, otvoren je, slobodan i

slobodouman.“2

1 Atif Kujundžić, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju“, Riječ – časopis za književnost i

kulturu, br. 12/V, Književni klub Brčko distrikt, Brčko, 2010., 67 - 69 2 Zlatko Dukić, Od „incidenta“ do fenomena, Gračanički glasnik, 41/21, Gračanica 2016., 19


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

207

„Gračanički glasnik“ je odavno našao svoje mjesto u svim značajnijim

bibliotekama i kulturnim ustanovama u Bosni i Hercegovini. Otvorio je stranice

mnogim uglednim naučnicima, književnicima i umjetnicima koji su prepoznali i

razumjeli „nijet“ Časopisa, podržavajući ga na najbolji način – svojim prilozima,

stručnim savjetima, pohvalama i kritikama. Osim poznatih imena iz

akademskog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, na spisku saradnika ima

vrijednih entuzijasta, sakupljača materijala i građe, zaljubljenika starina i

poštovalaca kulturne i duhovne tradicije na ovim prostorima. Tu „animatorsku“

dimenziju ovog časopisa treba posebno isticati.

Format ovog priloga ne dozvoljava opširnije uvide u bibliografiju

objavljenih radova u Časopisu „Gračanički glasnik“ u proteklom periodu. Zbog

obima te bibliografije (danas oko 80 stranica), raznovrsnosti tema i broja

objavljenih priloga, ovdje je moguće dati samo osnovne naznake.3 Osim čisto

historiografskih radova i tema obrađenih po metodološkim zahtjevima

mikrohistorije, objavljeni su i brojni književni i likovni radovi, prilozi iz

kulturnog života, prosvjetne i vjerske prilike u Gračanici i njenom širem

okruženju itd. Značajno je i proučavanje arhitektonskog naslijeđa i

ambijentalnih cjelina, kao i drugih elemenata materijalne i duhovne kulture. U

fokusu je islamska baština - od historijata poznatijih starih džamija, medresa i

drugih spomenika - sve do okolnih dovišta i kultnih mjesta, starih mezaristana

i turbeta.

Objavljeni su i rezultati istraživanja stećaka u gračaničkom kraju,

uključujući i veći broj ranije nepoznatih lokaliteta, započeto je istraživanje

srednjovjekovnog utvrđenog grada Šokola kod Gračanice, koji je proglašen

nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i inicirane su mjere njegove

zaštite. U okviru tih istraživanja, pronađena je, prevedena, obrađena i

objavljena srednjovjekovna isprava iz 1449. godine, u kojoj se prvi put

spominje grad Soko, te potaknuto redefiniranje lokalnog, odnosno zavičajnog

identiteta vezivanjem za period srednjovjekovne Bosne. Općina Gračanica

danas kao svoj službeni dan obilježava 2. juni, datum prvog spomena

srednjovjekovnog grada Šokola u historijskim izvorima, koji će, po najnovijim

istraživanjima biti potrebno neznatno korigovati.

3 Vidi opširnije: radovi sa naučnog skupa “Proučavanje lokalne historiografije u BiH“, Gračanica, 10.12.2010. (prvi dio objavljen u 31., a drugi dio u 32. broju „Gračaničkog glasnika“); prof. dr. Omer Hamzić, bibliografija „Gračaničkog glasnika“ od 1 -30. Gračanički glasnik, 2011. br. 31/16, 225 – 251


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

208

Zahvaljujući saradnji sa stručnjacima iz Orijentalnog instituta i drugih

ustanova, reafirmisano je istraživanje ranije dosta zanemarenog razdoblja

osmanske uprave. Prevedeni su, obrađeni i objavljeni osmanski popisni defteri

iz XVI. stoljeća, koji se odnose na gračaničko područje, te otkupljen od ranijih

vlasnika i dat na prevođenje Gazi Husrev-begovoj biblioteci sidžil gračaničkog

kadije s kraja XVIII. stoljeća. Uz obradu teme „Gračanica i Gradaščevići“,

pokrenuta je inicijativa za izgradnju turbeta Ibrahim-begu Gazibegoviću,

jednom od suboraca i najbližih saradnika Husein-kapetana Gradaščevića, čiji je

lik opisan na stranicama ovog časopisa, a mezar obilježen u jednom mezarju u

Gornjoj Orahovici blizu Gračanice. Potaknuto je istraživanje i objavljeno više

historijsko-etnografskih prikaza i skica pojedinih gračaničkih mahala, kao i

većine seoskih naselja na općini, pokrenuto je i obavljeno istraživanje

rodoslovlja pojedinih familija, zabilježena su mnoga usmena kazivanja,

zanimljiva sjećanja itd.

Šaradnici Časopisa su priredili i objavili veći broj ranije nepoznatih

arhivskih dokumenata koji se odnose na austrougarski period i period između

dva svjetska rata, početke modernizacije trgovine i saobraćaja i izgradnje

infrastrukture, školstva itd. U skladu sa novim saznanjima, redefinisani su

ustaljeni stereotipi i dogme nekadašnje historiografije koje se odnose na period

Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, posebno kada su u pitanju žrtve

„blajburškog zločina“.

Objavljeni su portreti i biografije više znamenitih Gračanlija, među

kojima ističemo imena: Ibrahim ef. Mehinagića, zatim lik i djelo Tajiba ef. Okića,

Ali-Rize Prohića, doktora Mustafe Kamarića, Adema Osmanbegovića, Muhamed

ef. Mašića i dr.

U okviru svoje dodatne ili takozvane proširene djelatnosti, Časopis se

pojavljuje kao pokretač i organizator raznih kulturnih aktivnosti u širem

okruženju, posebno u Gračanici. Između ostalog, nositelj je stalne inicijative za

evidenciju, proučavanje i valorizaciju kulturnog naslijeđa Gračanice i okoline, te

njegove adekvatne zaštite i promocije. Nije slučajno što je Gračanica danas

općina sa srazmjerno najvećim brojem proglašenih nacionalnih spomenika u

Bosni i Hercegovini. Okupljeni oko Redakcije, saradnici Časopisa, pomogli su

formiranje jedne nevladine organizacije za zaštitu kulturno-historijskog

naslijeđa, uradili, a potom nadležnim organima ustupili i objavili Elaborat kojim

se pokreću neka aktuelna pitanja obilježavanja značajnih događaja i ličnosti u

lokalnoj sredini, sačinili Elaborat zavičajne muzejske zbirke, prijedlog idejnog

rješenja revitalizacije gračaničke sahat-kule, definirali pravce zaštite i

korištenja nekih manje poznatih lokalnih prirodnih resursa, pokrenuli program


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

209

afirmacije posebnih oblika ženskog ručnog rada „kere“, koji je rezultirao

formiranjem Udruženja „Gračaničko keranje“ itd.

Časopis je bio organizator ili suorganizator mnogih javnih tribina,

stručnih i naučnih skupova, od kojih vrijedi istaknuti: Naučni skup „Istraživanje

lokalne historije u BiH“, organizovan u Gračanici u saradnji sa Institutom za

historiju iz Šarajeva, koji je opredijelio neke nove pravce naše historiografije u

segmentu budućih takozvanih malih, lokalnih i regionalnih istraživanja, Naučni

skup „Život i djelo Muhameda Tajiba ef. Okića, organizovan u saradnji sa

Tuzlanskim muftijstvom i Medžlisom Islamske zajednice u Gračanici, Naučni

skup o dometima lokalne historiografije u Bosni i Hercegovini, Okrugli sto o

književnom stvaralaštvu Zlatka Dukića itd.

Časopis je bio poticaj i ishodište za nastanak više historijskih sinteza,

knjiga i drugih publikacija, među kojima i pet historijskih monografija, čiji su

autori iz njegovog najužeg redakcijskog jezgra.

U protekle dvije decenije Časopis se afirmisao kao jedan od značajnih

projekta iz oblasti kulture, koji se razvio i izrastao ne samo kao periodika u

klasičnom smislu te riječi, već i kao mjera vrijednosti na osjetljivom polju koje

inače zovemo lokalna historiografija i kulturna historija. Već odavno je

“Gračanički glasnik” postao autentičan i prepoznatljiv kulturni proizvod i

historijska čitanka ovoga grada, ali i provjerena i ovjerena naučna činjenica i

jedno pozitivno iskustvo u lokalnoj historiografiji Bosne i Hercegovine. S tim u

vezi citirat ćemo nekoliko rečenica književnika Atifa Kujundžića: „U konačnom

ishodu, Časopis je količinom priloga, brojem saradnika, kvalitetom svoga

ukupnog sadržaja - postao prvorazredna institucija vrednovanja života, rada i

postignuća širokog kruga ljudi u rasponu od naučnih radnika, umjetnika iz

oblasti povijesti, književnosti, likovnih umjetnosti, publicističkih djela, te

etnoloških i etnografskih zapisa tragalaca i zaljubljenika. Na taj način Časopis je

postao institucija i instanca vrednovanja prošlosti i sadašnjosti, života i

stvarnosti u miljeu grada, kakav je u lijepom broju stoljeća Gračanica.“ 4

Identitet je složeno pitanje koje se postavlja kao pitanje modernog

doba. Naš identitet obuhvata dijelove koji su naslijeđeni i dijelove koje mi sami

biramo. Tako imamo nacionalni identitet, jezički identitet, kulturni, etnički,

profesionalni, zavičajni...Trebalo bi detaljnije analizirati sadržaje objavljene na

stranicama „Gračaničkog glasnika“ da bi se odgovorilo na pitanje da li je i koliko

je on sam po sebi uticao na oblikovanje zavičajnog mikroidentieta same

Gračanice. Kako nema jasno utvrđenih instrumenata kojima bi se to moglo

izmjeriti, za ovu priliku pokušajmo zamisliti koliko bi se manje o Gračanici, kao

4 Atif Kujundžić, nav. članak, 67 - 69


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

210

mikroregiji ili zavičaju, znalo da se nije pojavio ovaj časopis. U nekom

ozbiljnijem sagledavanju procesa oblikovanja mikroidentiteta Gračanice, ovaj

časopis će biti nezaobilazan izvor. Uostalom, ako ništa, na to upućuje njegovo

samo ime. U vezi s tim, vrijedan pažnje je afirmativan pogled književnika Amira

Brke, koji je dao nemjerljiv doprinos afirmaciji kulturnog identiteta svog

rodnog grada: „A kroz 40 brojeva Glasnika, vrijednosti ove lokalne zajednice u

najširem su spektru tretirane tako da je gračanički mikroidentitet sada u

situaciji na koju može biti ponosan, onako kako to ne može biti vjerovatno niti

jedna druga sredina u Bosni i Hercegovini. Vrijednosti lokalnih identiteta

izložene su, naime, marginaliziranju, guranju na periferiju pažnje i opsrevacije,

pa i temeljne spoznaje o njima, na taj način eliminaciji i brutalnome zatiranju.“5

UMJESTO ZAKLJUČKA

U dosadašnjih 46 brojeva Časopisa, na blizu 7.000 stranica i na stotine

radova, naučno je obrađeno i javno prezentirano obilje materijala i činjenica

koje potvrđuju da Gračanica ima bogatu kulturnu historiju i da je prošla kroz

sve historijske periode kroz koje je prošla i država Bosna i Hercegovina. U Bosni

i Hercegovini ima najmanje 50 gradova i općina sličnih Gračanici. Iskustva i

rezultati ovog Časopisa dokaz su da svaka od njih može imati ovakav jedan

časopis, materijalno i organizaciono izdržati jedan tako koristan projekat. To bi

bilo od velikog značaja ne samo za historiografiju Bosne i Hercegovine i neke

buduće historijske sinteze, već i za potvrdu o postojanju ne samo bujnog i

zanimljivog života u malim sredinama, već i o postojanju državno-pravnog

kontinuiteta ove zemlje.

Umjesto zaključka, ako nije previše neskromno reći, bilo bi dobro da

svaka bosansko-hercegovačka čaršija ima najmanje jedan svoj „Gračanički

glasnik“.

U cilju afirmacije i potvrde vlastitog identiteta.

Ovaj Gračanički glasnik, kako je zaključio prof. dr. Galib Šljivo, je u ovih

proteklih dvadesetak godina izlaženja, bez dvoumljenja „postigao cilj jedne

uspješne kulturne misije.“

5 Amir Brka, Uz dva desetljeća „Gračaničkog glasnika“, Gračanički glasnik, br. 40/20, Gračanica 6


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

211

“GRAČANIČKI GLASNIK” – AN EXAMPLE OF THE AFFIRMATION AND

CONFIRMATION OF REGIONAL MICRO IDENTITIES

Summary

In the 46 issues that have been published, on nearly 7000 pages and in hundreds

of articles, we presented and worked through much material and facts that prove

that Gračanica had a rich cultural history and that it passed through all historical

periods through which Bosnia and Herzegovina passed as well. Bosnia and

Herzegovina has at least 50 cities and municipalities that are similar to

Gračanica. The experiences that have been made with this magazine prove that

each one of them could have such a magazine, that it could materially and

organizationally support such a useful project. That would not only be of great

importance to Bosnian historiography and for some future historical synthesis,

but also as proof of not only the interesting and rich life of small towns, but also

for the national and judicial continuity of this country. It might be good to state

the following if I may say so myself, instead of a summary, namely, that every

Bosnian and Herzegovinian town should at least have its own “Gračanički

Glasnik”; for the affirmation and confirmation of our own identity. This

“Gračanički Glasnik” has, in the twenty years of its publishing truly “accomplished

the goal of a successful cultural mission.”

Abstract: As the founder and main editor of the “Gračanički glasnik” magazine,

the author deals with the question of the accomplishment of the goal of this

magazine from its founding 22 years ago to the present day. The Magazine was

regularly published, it kept the general conception, was adapted to the present

technological needs (internet publication next to the traditional printed edition).

The Magazine was also successful when it comes to balancing articles that mainly

deal with questions of art (literature, painting, general art) and articles that are

scientific (history, ethnography, folk tradition, spirituality and so on). Referring to

the evaluations of several very highly esteemed names from the art, cultural and

public world, the author especially emphasizes the Magazine’s achievements

when it comes to local historiography, micro history as well as the role of the

magazine in the confirmation and affirmation of regional identities. The positive

evaluation that was mentioned here was also given on an academic conference

concerning local historiography which was organized by the Sarajevo Institute of


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

212

History a few years ago, on the occasion of the 15th Anniversary of the “Gračanički

Glasnik” magazine.

Keywords: Micro history, „Gračanički glasnik“, Gračanica, Magazines, local

research


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

213

Mr. sc. Kasim MEMIĆ, viši kustos

Prirodnjačko odjeljenje Muzeja istočne Bosne, Tuzla

BIODIVERZITET TUZLANSKE REGIJE

Biodiverzitet slatkovodnih kolousta i riba

Apstrakt: Biodiverzitet ili raznolikost živog svijeta Tuzlanske regije obuhvata sve

biljne i životinjske vrste. Ribe koje žive u vodenim ekosistemima regije

predstavljaju pokretna dobra koja su dio prirodnog naslijeđa regije. Sprovedena

istraživanja diverziteta ihtiopopulacija na području Tuzlanske regije obuhvatila

su sljedeće vodene ekosisteme: rijeke Gostelju, Spreču, gornji tok rijeke Tinje, te

hidroakumulaciju Modrac. Dobiveni rezultati pokazuju visok specijski diverzitet.

Svi nalazi pokazuju da se radi o tipičnim ciprinidnim vodama sa tipičnim ribljim

vrstama. Nalaz endemičnih I ugroženih vrsta: balkanski zlatni vijun, gavčica,

balavac i linjak vrijedan su dokaz raznolikosti ihtiopopulacije.

Ključne riječi: prirodno naslijeđe, pokretna dobra, specijski diverzitet,

ihtiopopulacija, ciprinidne vode.

UVOD

Biodiverzitet predstavlja raznolikost živog svijeta. Tu raznolikost

sačinjava sveukupan fond flore i faune, odnosno zastupljenost svih životinjskih

i biljnih vrsta. Životinjske vrste koje su zastupljene na području Tuzlanske

regije predstavljaju pokretna dobra koja su dio prirodnog naslijeđa ove regije.

Ribe su veoma stara i velika grupa kičmenjaka. Odlikuju se velikom

raznolikošću i najneobičnijim oblicima prilagođenosti uslovima staništa u

kome žive. One su široko rasprostranjene u gotovo svim vodama na Zemlji.

Šusrećemo ih u vodama visoko planinskih potoka, pa sve do najvećih

okeanskih dubina. Od hladnih voda sa temperaturom blizu tačke mržnjenja do

toplih izvora. Prema raspoloživim literaturnim podacima u fauni ima oko

25.000 vrsta riba. Ali, po procjenama taj bi broj mogao biti znatno veći I kretati

se i do 40.000 vrsta riba. Na slatkovodnu ihtiofaunu otpada oko 14.000 formi.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

214

Po broju vrsta ribe su najveća grupa kičmenjaka, ima ih približno koliko svih

ostalih skupa (kolouste, vodozemci, gmizavci, ptice i sisari).

PREGLED SPROVEDENIH ISTRAŽIVANJA I REZULTATI

Biodiverzitet slatkovodnih kolousta i riba Bosne i Hercegovine, prema

pouzdanim i relevantnim podacima, ispoljava se u 118 (pod)vrsta iz 70 rodova

I 27 familija. Od ukupnog broja regisztrovanih (pod)vrsta, 105 su autohtone, a

13 su alohtone. Znajući da veliki broj vrsta ima šire rasprostranjenje i da

predstavlja značajno nacionalno dobro i prirodno naslijeđe, to nas obavezuje

na kontinuirana istraživanja biodiverziteta živog svijeta. U novije vrijeme na

području Tuzlanske regije sprovedena serija istraživanja koja su donijela

relevantne naučne podatke biodiverziteta ihtiopopulacije. Iz tog razloga, u

ovom pregledu upoznati ćemo se sa rezultatima tih istraživanja.

Šlatke vode Tuzlanske regije zahvaljujući povoljnom geografskom

položaju naseljene su raznolikom ihtiofaunom. Bogatstvo vrsta riba u vodama

regije je izuzetno i za istraživanje vrlo interesantno. Vode ove regije pripadaju

crnomorskom slivu i vrste koje su naseljene u njima imaju šire

rasprostranjenje u Evropi. Pregled rezultata započet ćemo sa rijekom

Gosteljom. Ona je pritoka rijeke Špreče. Na temelju rezultata provedenih

ihtiofaunističkih istraživanja rijeke Gostelje utvrđeno je prisustvo 21 vrste iz 8

porodica: Petromyzontidae, Salmonidae, Cyprinidae, Cobitidae, Balitoridae,

Cottidae, Percidae i Centrarchidae.

Tabela 1. Biodiverzitet ihtiopopulacija rijeke Gostelje

R/b Familija Vrsta ribe

1. Petromyzontidae Eudontomyzon vladykovi (Oliva &

Zanandrea, 1959) – dunavska

paklara

2. Salmonidae Salmo trutta (Linnaeus, 1758) -

potočara

3. Salmonidae Oncorhynchus mykiss (Walbaum,

1792) – kalifornijska pastrmka

4.

Alburnoides bipunctatus (Bloch,

1782) –pliska

5 Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758)

–zela

6 Ballerus sapa (Pallas, 1811) –


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

215

Cyprinidae crnooka deverika

7 Barbus balcanicus (Kotlik,

Tsigenopoulos, Rab & Berrebi, 2002)

– sapača

8 Carassius gibelio (Bloch, 1783) –

babuška

9 Gobio obtusirostris (Valencciennes,

1842) – krkuša

10 Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) –

klen

11 Phoxinus phoxinus (Linnaeus, 1758)

– gagica

12 Rhodeus amarus (Bloch, 1782) –

gavčica

13 Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) –

bodorka

14 Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak

15

Cobitidae

Cobitis elongatoides (Bacescu &

R.F.Mayer, 1969) – vijun, badelj

16 Sabanejewia balcanica (Karaman,

1922) – zlatni vijun

17 Balitoridae Barbatula barbatula (Linnaeus,

1758) – brkica

18. Cottidae Cottus gobio (Linnaeus, 1758), - peš

19 Centrachidae Lepomis gibbosus (Linnaeus, 1758) –

sunčanica

20

Percidae

Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) –

grgeč

21 Gymnocephalus cernuus (Linnaeus,

1758) – balavac

Najveći i najznačajniji vodotok Tuzlanske regije je rijeka Špreča.

Ihtiofaunu ove rijeke čini ukupno 16 vrsta riba iz pet porodica:

Petromyzontidae, Cyprinidae, Cobitidae, Percidae I Esocidae. Pregled rezultata

konstatovanih vrsta ihtiofaune rijeke Špreče dat je u tabeli 2.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

216

Tabela.2. Biodiverzitet ihtipopulacija rijeke Spreče

Rijeka Špreča je najznačajnija pritoka vještačke hidroakumulacije

Modrac. Analiza sastava ihtiopopulacije Modraca je naučno valorizovan slijed

istraživanja biodiverziteta populacija riba na longitudionalnom profile Gostelja

– Špreča – Modrac. Provedeno istraživanje pokazuje visok specijski diverzitet u

vodi Modraca. On je izražen kroz prisustvo 22 vrste i jednog prirodnog hibrida

iz 7 ribljih porodica: Cyprinidae, Percidae, Esocidae, Siluridae, Ictaluridae I

Centrarchidae. (Tabela 3)

R/B Familija Vrsta ribe

1. Petromynzotidae Eudontomyzon vladykovi (Oliva & Zanandrea,

1959) – dunavska paklara

2.

Cyprinidae

Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous,

Rab & Berrebi, 2002) – sapača

3. Gobio obtusirostris (Valencciennes, 1842) –

krkuša

4 Abramis brama (Linnaeus, 1758) – deverika

5 Alburnoides bipunctatus (Bloch, 1782) –

pliska

6 Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758) –zela

7 Rhodeus amarus (Bloch, 1782) – gavčica

8 Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka

9 Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen

10 Scardinius erythrophthalmus (Linnaeus,

1758) - crvenperka

11 Chondrostoma nasus (Linnaeus, 1758) -

škobalj

12 Cobitidae Cobitis elongatoides (Bacescu & R.F.Mayer,

1969) – vijun, badelj

13 Percidae Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč

14 Gymnocephalus cernuus (Linnaeus, 1758) -

balavac

15 Stizostedion lucioperca (Linnaeus, 1758) -

smuđ

16 Esocidae Esox Lucius (Linnaeus, 1758) - štuka


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

217

Tabela 3. Biodiverzitet ihtiopopulacija hidroakumulacije Modrac


1. Esocidae Esox Lucius (Linnaeus, 1758) - štuka

2.

Cyprinidae

Abramis brama (Linnaeus, 1758) – deverika

3. Alburnus alburnus (Linnaeus, 1758) –zela

4. Aspius aspius (Linnaeus, 1758) – bolen

5. Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous,

Rab & Berrebi, 2002) – sapača

6. Carassius carassius (Linnaeus, 1758) – karaš

7. Carassius gibelio (Bloch, 1783) – babuška

8. Cyprinus carpio (Linnaeus, 1758) – šaran


krkuša

10. Rhodeus amarus (Bloch, 1782) – gavčica

11. Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka

12. Scardinius erythrophthalmus (Linnaeus,

1758) – crvenperka

13. Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen

14. Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak

15. Hibrid (Rutilus rutilus x Abramis brama)

16. Cobitidae Cobitis elongatoides (Bacescu & R.F.Mayer,

1969) – vijun, badelj

17. Cobitis elongata (Heckel & Kner, 1858) –

vijunica

18. Siluridae Silurus glanis (Linnaeus, 1758) – som

19. Percidae Gymnocephalus cernuus (Linnaeus, 1758) –

balavac

20. Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč

21. Stizostedion lucioperca (Linnaeus, 1758) –

smuđ

22. Ictaluridae Ameiurus melas (Sueur, 1819) – američki

somić

23. Centrarchidae Lepomis gibbosus (Linnaeus, 1758) –

sunčanica


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

218

Tabela.4. Biodiverzitet ihtiopopulacija gornjeg toka rijeke Tinje

Jedan od većih vodotoka Tuzlanske regije je Rijeka Tinja. Ona ne

pripada slivu rijeke Špreče. Formira vlastito slivno područje i direktno se

ulijeva u rijeku Šavu na području Distrikta Brčko. Diverzitet ihtiofaune

ihtiopupulacija gornjeg toka rijeke Tinje čini 11 vrsta riba iz četiri porodice.

Zanimljivo istraživanje sprovedeno 2007. godine odnosilo se na

provjeru morfološko-taksonomskih karakteristika vrste Gobio gobio L. i u 5

tekućica Tuzlanske regije: Gostelji, Turiji, Jali, Špreči i Tinji. Ovim istraživanjem

su konstatovane populacije ove riblje vrste u svih pet istraživanih vodotoka.

Dobiveni rezultati su važan prilog upoznavanju biodiverzitet ihtiopopulacija u

vodama Tuzlanske regije.

AKTUELNO STANJE I ZAKLJUČCI

Prezentirani podaci u ovom radu rezultat su terenskih istraživanja u

kojima prvi put dobijamo egzaktne podatke o diverzitetu ribljih populacija

navedenih vodenih ekosistema. Radi se o visokom specijskom diverzitetu riba.

To ukazuje na splet povoljnih ekoloških faktora karakteristočnih za područja u

kojima se navedeni vodeni ekosistemi nalaze, kao i na povoljne heterogene

faktore u samoj vodi.


1.

Cyprinidae

Tinca tinca (Linnaeus, 1758) – linjak

2. Rutilus rutilus (Linnaeus, 1758) – bodorka

3. Alburnoides bipunctatus (Bloch, 1782) –pliska

4. Phoxinus phoxinus (Linnaeus, 1758) – gagica

5. Squalius cephalus (Linnaeus, 1758) – klen

6. Barbus balcanicus (Kotlik, Tsigenopoulous, Rab

& Berrebi, 2002) – sapača


krkuša

8. Balitoridae Barbatula barbatula (Linnaeus, 1758) – brkica

9. Cobitidae Cobitis elongate (Heckel & Kner, 1858) –

vijunica

10. Sabanejewia balcanica (Karaman, 1922) –

zlatni vijun

11. Percidae Perca fluviatilis (Linnaeus, 1758) – grgeč


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

219

Nalaz vrste Eudontomyzon vladykovi (Olivia & Zanandrea, 1959.) –

Dunavska paklara iz familije Petromyzontidae je iznimno značajan. To je vrsta

koja pripada jednoj staroj sporednoj grani kičmenjaka i direktni su potomci

prvih kičmenjaka. Kolouste zbog načina života i jeguljasta oblika slične su

ribama, ali sličnost postoji samo u primitivnim osobinama i životnom obliku. S

ribama nisu u bližem srodstvu, a niti s kojim drugim kičmenjacima. U ranim

geološkim razdobljima bila je to razviejna skupina od koje danas živi samo

nekoliko vrsta. Nalaz ove vrste u rijekama Gostelji i Špreči dragocjen je za

poznavanje biodiverziteta živog svijeta Tuzlanske regije.

Analizom prikupljenih podataka za rijeku Gostelju pokazuje se

prisustvo ukupno (21) vrste riba. Svrstavaju se u 8 porodica: Petromyzontidae

(1), Salmonidae(2), Cyprinidae(11), Cottidae(1), Cobitidae(2), Balitoridae(1),

Percidae(2), I Centrachidae(1).

Diverzitet ribljih populacija rijeke Špreče čine predstavnici iz ukupno 5

porodica: Petrmyzontidae(1), Cyprinidae(10), Cobitidae(1), Percidae(3), i

Esocidae(1). Ukupno (16) ribljih vrsta iz 5 familija pokazuje nešto manji

diverzitet u odnosu na diverzitet rijeke Gostelje.

Hidroakumulacija Modrac pokazuje izuzetan specijski diverzitet, od

(22) riblje vrste i jednog prirodnog hibrida. Zastupljeni su predstavnici 7

porodica: Esocidae(1), Cyprinidae(13 i jedan prirodni hibrid), Percidae(3),

Cobitidae(2), Siluridae(1), Ictaluridae(1) I Centrachidae(1).

Također, zanimljiv i značajan diverzitet ribljih populacija zabilježen je i

u vodi gornjeg toka rijeke Tinje. Ukupno je zastupljeno(11) ribljih vrsta iz 4

porodice: Cyprinidae(7), Cobitidae(2), Balitoridae(1), i Percidae(1).

Znajući da su ribe najbrojnija, a ipak najslabije istražena grupa

kičmenjaka koja živi na našoj planeti, ni područje Tuzlanske regije ne odstupa.

Raznolikost bh ihtiofaune, s obzirom na bogatstvo vrsta i endema, svrstava BiH

među zemlje sa najraznolikijom ihtiofaunom u Evropi. Švoj doprinos toj

raznolikosti pridonosi i biodiverzitet ihtiofaune Tuzlanske regije, a što možemo

vidjeti kroz prezentirane podatke u ovom radu. Bogatstvo vrsta je posljedica

geografskog položaja i pripadnosti voda regije Crnomorskom slivu.

Iz prezentiranih podataka o diverzitetu ihtiofaune navedenih riječnih i

jezerskih ekosistema ističe se brojnost vrsta koje pripadaju familiji Cyprinidae.

Radi se o tipičnim ciprinidinim vodama sa karakterističnim vrstama riba.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

220

Značajno je konstatovano prisustvo vrsta i iz drugih porodica iz razloga

povećana biodiverziteta ihtiopopulacije.

Ono što treba istaći je da su prezentirani podaci o diverzitetu

ihtiopopulacija potvrda antropogenog uticaja. Uticaj se manifestuje kroz unos i

širenje stranih (introdukovanih) ili alohtonih vrsta za područje Tuzlanske

regije. Treba ukazati na prisustvo alohtonih vrsta za vode Tuzlanske regije, kao

što su: babuška (Carasssius gibbelio, Bloch, 1783.), američkog somića (Ameiurus

melas Sueur, 1819.) i sunčanice (Lepomis gibbosus, Linnaeus, 1758.). Radi se o

inavezivnim vrstama koje su se očito vrlo dobro adaptirale na ekološko-

ihtiološke uvjete staništa.

Vrlo je teško predvidjeti sve posljedice unusa ovih novih vrsta u vodene

ekosisteme regije. Potrebna su temeljita istraživanja. Ono što su iskustva sličnih

postupaka je da je ovo među glavnim razlozima izumiranja autohtonih vrsta

riba u posljednjih stotinjak godina.

Za biodiverzitet Tuzlanske regije značaj dobivenih rezultata za Gostelju

i gornji tok Tinje je što pokazuju prisustvo vrste Balkanski zlatni vijun

(Sabanejewia balcanica Karaman, 1922.). Radi se o endemičnoj vrsti dunavskog

sliva.

U nalazima za rijeku Gostelju, gornji tok Tinje i hidroakumulaciju

Modrac značajno je registrovano prisustvo riblje vrste Linjak (Tinca tinca,

Linnaeus, 1758). Ova vrsta u vodama Balkna u drastičnom je opadanju pa se

već rade studije o potrebi njegove repopulacije u pojediniim vodama. Prisustvo

rijetkih i ugroženih vrsta kao što su Gavčica (Rhodeus amarus Bloch, 1782.) i

Balavac (Gymocephalus cernuus Linnaeus, 1758.). Izuzetno je vrijedno za

biodiverzitet i treba posvetiti posebnu pažnju njihovom očuvanju.

Problem biodiverziteta Tuzlanske regije je nedovoljna i nepotpuna

istraženost. Potrebne su ozbiljne sintetske studije posvećene ovom značanom

segmentu prirodnog naslijeđa. Mnogi podaci su fragmentirani i manjkavi i ne

pružaju pravu sliku o stvarnom biodiverzitetu i teritorijalnoj distribuciji.

Potrebno je ustanoviti registar životinjskih, a i biljnih vrsta koje naseljavaju

regiju, kao i popis endemičnih i autohtonih vrsta, jer priroda je izdašna u

raznolikostima, ali isto tako često je nakon uništenja i nepovratna. Promjene u

sastavu populacija i raznolikosti vrsta naglašen su signal koji ukazuje da se u

ekosistemu dogodila značajna i u pravilu, dugotrajna promjena jednog ili više

faktora. Pri tome su naročito u opasnosti rijetke, osjetljive i endemske vrste.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

221

I u Zakonu o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa izričito se kaže: zaštita i korištenje dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa. Šamo bi se

tako trebalo i ponašati.

PRILOZI:


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

222

LITERATURA

- Adrović, A. (2002): Populacije riba rijeke Gostelje, magistarski rad,

Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.

- Adrović, A., Memić, K. (2006): Ekosistematske odlike hidroakumulacije

Modrac, VODA I MI, Vol.50, Sarajevo.

- Adrović, A., Memić, K. (2007): Biodiverzitet rijeke Špreče kao dio prirodne

baštine Tuzlanske regije, ICOM-Srbija, Srbija.

- Adrović, A. (2007): Biodiverzitet I ekološke osobenosti ihtiopopulacija

hidroakumaulacije Modrac, doktorska disertacija, Prirodno-matematički

fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla.

- Adrović, A. (2012): Ribe Modraca, Ihtiološka monografija, NAMM, Tuzla.

- Adrović, A. (2018): Biodiverzitet ihtiopopulacija rijeke Gostelje, Ihtiološka

monografija, OFF-SET, Tuzla.

- Deljić, Š.(2006): Ribe gornjeg toka rijeke Tinje, diplomski rad, Prirodno-

matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla.

- Memić, K., Adrović, A. (2002): Populacije ciprinidnih riba rijeke Gostelje,

zbornik radova, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Vol. 17, broj 3.,

159-165, Tuzla.

- Memić, K., Adrović, A. (2005): Dolina Špreče(lovno-ribolovni I turistički

potencijal), Članci I građa, knjiga 18, 61-68, Tuzla.

- Memić, K., Adrović, A. (2005): Morfometrijske I merističke karakteristike

krkuše (Gobio gobio L.) iz rijeke Špreče, zbornik radova, Prirodno-

matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, god II, broj II, 89-94, Tuzla.

- Memić, K. (2007): Morfološko-taksonomske karakteristike krkuše (Gobio

gobio L.) iz nekih tekućica sa područja Tuzlanske regije, magistarski rad,

Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

223

- Memić, K., Adrović, A., (2015): Biodiverzitet lovne divljači I ihtiofaune na

području općine Lukavac, zbornik radova, naučna konferencija “Kulturno-

historijsko I prirodno naslijeđe općine Lukavac”, 623-632, Lukavac.

- Škenderović, I., Adrović, A., Memić, K. (2004): Percide Gostelje I Špreče,

zbornik radova, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli, god I,

br. I, 77-83, Tuzla.

- Škenderović, I. (2016): Populacije riba rijeke Špreče, Ihtiološka

monografija, OFF-SET, tuzla.

BIODIVERSITY OF TUZLA REGION

Biodiversity of freshwater colousta and fish

Abstract: The biodiversity or diversity of the living world of the Tuzla region

includes all plant and animal species. Fish living in aquatic ecosystems of the

region are movable goods that are part of the natural heritage of the region. The

research conducted on the diversity of ihtiopopulations in the Tuzla region

included the following aquatic ecosystems: the rivers Gostelja, Spreča, the upper

flow of the Tinja river, and the hydro-accumulation Modrac. The results obtained

show a high special diversity. All findings show that these are typical cyprinid

waters with typical fish species. The finding of endemic and endangered species:

Sabanejewia balcanica, The Eurasian ruffe, European bitterling and Tench are

valuable proof of the diversity of ihtiopopulation.

Keywords: natural heritage, movable property, special diversity,

ichthyopopulation, cyprinid waters.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

224


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

225

Mr. sc. Damir HADŽIĆ

Kantonalni Zavod za zaštitu kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa

Sarajevo

RAZVOJ MALIH BAŠTINSKIH GRADOVA (STVARNA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE)

Apstrakt: Rad opisuje razvoj malih gradova sa naslijeđem, utvrde te njihovo

bogatstvo kao stvarnu baštinu Bosne i Hercegovine. Pored opisa odabranih

primjera utvrda rad prikazuje izazove razvoja malih gradova kao potencijala.

Aktuelna tema na evropskom planu je i razvoj malih gradova, ne neophodno kao

turistički potencijal već kao mreža naselja i važan element razvoja regije. Mali

gradovi imaju značajnu ulogu u pružanju društvenih usluga za okolna ruralna

područja, te su veoma važan dio razvojne stabilnosti i napretka šire okoline.

Gradovi sa nasljeđem doprinose značajno razvoju lokalnog identiteta. U malim

gradovima živi značajan dio stanovništva regije i države, te su zbog to ga veoma

važni.

Ključne riječi: razvoj, baština, naslijeđe, mali gradovi, turizam, utvrde

UVOD

Bosna i Hercegovina je izrazito planinska zemlja sa srednjom

nadmorskom visinom od 693 m, a planinskim vrhovima preko 2000 m visine.

Jedino iznos od 8% teritorije je na visini manjoj od 150 m nadmorske visine.

Područje Alpa1 Dinarida (Dinarida) Planina koja obuhvaća područja Šlovenije,

Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Šrbije, Kosova, Albanije i Crne Gore. To čini

karakter geomorfologije ovih prostora i istodobno čini visoku prirodnu kočnicu

1 Proširuju se 645 kilometara (401 milja) duž obale Jadranskog mora (sjeverozapadno - jugoistočno), od Julijske Alpe na sjeverozapadu do masiva Šar-Korab, gdje se mijenja smjer brda u pravcu sjever jug.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

226

između središnjeg, sjevernog i južnog dijela zemlje. Ovo područje slijedi smjer

sjevero-zapadno prema jugoistoku, paralelno s obalom Jadranskog mora.

Utjecaj mediteranske klime osjeća se u malim područjima južno od planinskog

područja, gdje je najdominantnija kontinentalna i planinska klima. Ovo

područje je na prvo iskustvo ne tako geografski zanimljivo ili atraktivno, ali

njegova prošlost predstavlja daleko složenu unutrašnju i bogatu strukturu koju

je stvorio (autohtoni) narod koji je razmišljao i živio Bosnu2 ili ovu vrstu

specifične i autentične civilizacije.

Balkan gdje se nalazi Bosna je dugo nestabilno mjesto, stoljećima puno

konflikata i promjena. Pa čak iz prapovijesti Bosna ima enklave habitusa sa

prirodnim i geomorfološkim bogatstvom zemlje.

UNIVERZALNA BOGATSTVA I ZAJEDNICE

Europska kulturna sfera posjeduje civilizaciju koja se sastoji od

nacionalnih civilizacija, a Bosna je u tome upravo fenomen jer njeno kulturno

postojanje predstavlja prostor kao i u cijeloj Europi. To je uspostavljeni

kontinuirani i živi dijalog između vlastitih i euro-azijskih civilizacija. U Bosni se

ova kontinuirana razmjena razvila u jedinstven fenomen pojave strukture,

tradicije i kulture. Teritorijalni položaj bosanskog kulturnog okvira u opsegu je

demografskih tokova i mješavina srednjoeuropskih naroda, mediteranskog i

azijskog kontinenta sa indigenima je prostor konfrontacije i kontakta različitih

civilizacija. U doba paleolitika, specifična jadransko-mediteranska, panonska i

unutarnja balkanska kultura stvorila su prvo i početno područje života za više

narodnih zajednica.

REFUGIUMI, RUŠEVINE I UTOČIŠTA

Ruševine tvrđava u planinskom pejzažu, dokazi vjekova rata i utočište

koje su Dinarski Alpi pružali različitim vojnim snagama. Tokom rimskog

perioda, Dinaridi su pružili utočište Ilirima koji su se suprotstavili rimskim

osvajanjima na Balkanu, koji je počeo osvajanjem istočne jadranske obale u

2 Ime trakijanskog plemena "Bessi" moglo se dati rijeci Bosni, postoji i mogućnost da porijeklo

naziv Bosna je romanski muncipio Bistue ili iz naziva radne stanice Ad Basante. A.Mayer vjeruje da riječ dolazi iz prve indo europske riječi s bazom u značenju "trčanje, voda – tekuća voda" Neka dilema nastaje u ime nepoznate rijeke koju je nazvao Rimljani Bathinus podijelivši plemena Breuke iz Oserijata.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

227

trećem vijeku prije nove ere. Rim je osvojio cijelu Iliriju u 168. godini p.n.e., ali

su ove planine zaklonile ilirske snage otpora već godinama sve dok se područje

nije konačno pokorilo do 14. AD.

Brojni naučni radovi i publikacije se bave historijom srednjovjekovne

Bosne, oni govore o stvaranju brojnih stalnih i pokretnih naselja. Tako da je iz

kasnog srednjeg vijeka moguće evidentirati stvaranje brojnih seoskih naselja i

gradskih naselja koje su imale temelj u osnovi starog utvrđenog naselja -

prostora za trgovinu ili dijelova za trgovinu i proizvodnju robe. Srednjovjekovni

vladari, vojvode i moćnici postavljaju na osnovu starih temelja svoje utvrđene

dvorce i kule, na strateški važnim mjestima i lokalitetima. Oni žive daleko od

kulturnih uticaja, a bez egzistencijalnih problema.

Klasična srednjovjekovna vremena ostavljaju bosanskim fundamentima

dio prvih urbanih naselja, kao važnih kreatora srednjovjekovnog Bosanskog

kraljevstva i civilizacije samog grada. Različite turbulencije, kao i vjerske i

misionarske ekspedicije sa križarskim pogubljenjem čine fenomene proto-

bosanskog načina života. Ove mračne promjene stvaraju stvarne i snažne

urbane centre i stanovništvo. Izbijanja Osmanlija ne utječu direktno na

promjene postojeće lokacije i slike naselja.

PRIMJERI:

Ključ

Područje Ključa i Pecke nalazi se u gornjoj Šani, zbijena između planine

Mulež na sjeveru, Dimitor na istoku i Crne Gore na jugu, Šiša (Srnetica) i Grmeč

na zapadu. Naselje Ključ nalazi se u blagoj oazi okruženoj planinama, uz lijevu

obalu Šane, gdje ulazi u veliki sklop kanjon koji je dio područja Šanskog Mosta.

Ključ se razlikuje po povoljnom komunikacijskom položaju na spoju dviju

drevnih glavnih cesta (Salona - Siscia preko doline Sana, i Salone - Servitium

preko Pecke), ceste koje su se također koristile u srednjem vijeku. Jedina cesta

koja sada prolazi kroz Ključ je ona koja vodi do Petrovačkog polja i Šanskog

Mosta.

Utvrda je iznad lijeve obale Sane, iznad modernog naselja Ključ na

nadmorskoj visini od 521 metara, na mjestu gdje Šana ulazi u klanac između

Breščice (528 m) i Ljubinske planine (656 m) u položaju sa izvanredno dobrom

prirodnom odbranom. Ovdje su utvrde izgrađene u antičko doba, a opet i u

srednjem vijeku. Tokom arheoloških iskopavanja i izviđanja na tvrđavi

otkriveni su antikni nalazi na području palače i oko tvrđave Ljubica.

(Bojanovskieva iskopavanja potvrdila su istraživanja od strane Radimskog od

kraja devetnaestog stoljeća).


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

228

Šagrađena je snažna rimska utvrda na mjestu tvrđave iznad Ključa, čiji se

datum ne može tačno odrediti. Veliki prijelaz preko Šane bio je pod nadzorom

ove tvrđave. Tragovi manje rimske tvrđave isto tako leže na visoravni kod

Ljubica tornja, a na visoravni ispod njega nalaze se ostaci nekih zidanih

građevina datiranih iz antičkih vremena.

Ovdje je u srednjem vijeku formirana jedinstvena teritorijalna i politička

cjelina župe (okruga) Šanice. Područje je obilježeno šumama, kopnom i dobrim

pašnjacima. Može se samo dati pretpostavka o datumu nastanka prvih utvrda

srednjovjekovnog grada Ključa. U početku je Ključ bio županijski (grad okruga)

grad srednjovjekovne župe Šanice. Bio je jedan od najstarijih gradova,

Bojanovski pretpostavlja da je utemeljen tokom trinaestog stoljeća (Bojanovski,

1973., 105., Truhelka, 1904., 61.).

Najstarija eksplicitna referenca na grad Ključ datira iz 1322. godine, u

povelji bana Štjepana II Kotromanića, dajući Banici župa (Mrenska župa) i

Vrbanju, te gradove u njima Ključ i Kotor, Vukosav Hrvatinić, Vukosav, sin

Princa Hrvatin, upućuje se na 1325. godinu kao knez od Ključa. Od tada je Ključ

bio u posjedu Hrvatinića. Budući da su sinovi Hrvatina Štjepanića bili vazali

bana Štjepana II Kotromanića, župa Banica i grad Ključ postali su dio Bosanske

države. Oko 1325. Hrvatin, otac Vukosav Hrvatinića, imao je nadimak "Ključki",

što znači da je grad postojao krajem trinaestog stoljeća.

Kralj Tomaš je potvrdio posjed Ključa od strane Ivaniša Dragišića i

njegovih sinova po povelji objavljenoj u Vranduku 1446. godine. Iako je Ključ

već bio poznat već 120 godina, samo u toj povelji kralja Tomaša, upućuje na

varoš ili grad od "Pod Ključ". I Ključ i čitavo područje Donjih regija postali su

važni kada je zbog osmanskih napada glavni grad države prebačen u zapadne

regije. Prisutnost Kralja i njegova pratnja potaknuli su trgovinu i gospodarski

razvoj regije. Godine 1463. posljednji bosanski kralj Štjepan Tomašević

pokušao je pronaći utočište u Ključu, ali je zarobljen i zatvoren. Od napada na

Ključ od 1463. do 1878. godine, grad je bio dio osmanskog sultanata. U tvrđavi

je postojala stalna posada pod Dizdarom do 1838. godine. Krajem

sedamnaestog stoljeća nalazio se i Kapetan sa sjedištem u Ključu.

Utvrda Ključa postavljena je visinski i bila je izgrađena u vrijeme hladnog čelika,

prije upotrebe vatrenog oružja, ali vremenom su određeni dijelovi utvrde ili

pojedinačne strukture unutar nje prilagođene upotrebi vatrenog oružja.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

229

Sl. br. 1. Stari grad Ključ, mjesto gdje se predao posljednji bosanski kralj3

Ruševine tvrđave Ključ sastoje se od tri odvojena kompleksa koji čine

organsku cjelinu, ali nisu okružene jednim odbrambenim zidom. Osnovna

obilježja same srednjovjekovne utvrde su njegov izduženi tlocrt i relativno

maleno područje odbrane, ali nešto složeniji sistem utvrđenja. Utvrda u užem

smislu je visoko iznad rijeke Šane, a samo je taj dio bio okružen zidinama.4

Unutar ovog kompleksa nalazi se srce srednjovjekovne tvrđave sa vrstom

"Šubforta" ispod "Podgrađa", oko 50 m ispod tornja, koja je također bila

okružena zidinama, ali isti su se odavno urušili. Na ravnini ispod sjevernih

bedema, četiri probna otvora otkrivala su samo antikni materijal, koji je bio

pohranjen od utvrde. Ovo područje ispod utvrde obraslo je šumom.

Ljubica kula, koja je slobodnostojeća, nalazi se na najzapadnijoj i najvišoj tački

stjenovite izlazne visine iznad tvrđave i tabora. Tabori su na grebenu ispod

utvrde. Oni su u osnovi srednjovjekovne, ali njihov trenutni oblik datira iz

osmanskog razdoblja.

Utvrda je najstariji, i to je srednjovjekovni grad Ključ. Tokom vremena

određeni dijelovi utvrde ili pojedinačne strukture unutar njega prilagođene su

za upotrebu vatrenoga oružja. Utvrda se sastoji od nekoliko građevina

izgrađenih na neravnom, stjenovitom tlu na nekoliko grebena koji se strmo

spuštaju prema jugu, prema dolini u kojoj se nalazi današnje naselje Ključ. Ša

južne strane odbrana se vrši sa hridi dubokog klanca, a na sjeveru visoki zidovi

odbrane su prisutni oko cijelog kompleksa srednjovjekovne utvrde. Tlocrt

utvrde potpuno je prilagođen dugoj i uskoj lokaciji.

3https://mojusk.ba/stari-grad-kljuc-bh-blago-mjesto-gdje-se-predao-posljednji-bosanski-kralj/ 4https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/rimljani-su-u-kljucu-napravili-grad-u-

njemu-je-bosna-pala-pod-vlast-osmanlija/262068


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

230

Srebrenik

Štara tvrđava Šrebrenik smještena je na sjeveroistočnim obroncima

planine Majevica, u selu Gornji Srebrenik, oko 5 kilometara od malog mjesta

Šrebrenika. Štara utvrda sagrađena je na visokoj i strmoj, gotovo

nepristupačnoj stijeni iznad rijeke Tinje. Duboko rezanje iskopano je ispod

najlakše dostupnog dijela utvrde, tako da se može doći samo preko mosta. Pet

kilometara od današnje Tuzle (Županje) ili Tuzla-Lončari-Brčko cesta.

Sl. br. 2. Drugo ime za srebro5

U neko vrijeme u prošlosti utvrda Šrebrenik bila je od velike strateške

važnosti kao odbrambena tačka za široko područje. Nalazi se između ravnica

Panonije i planinskog područja Bosne. U srednjem vijeku je zaštićeno područje

južno od Šave od aspiracija mađarske krune Sv. Stjepana. Tokom osmanskog

razdoblja, u kasnom 15. i početkom 16. stoljeća, kada su političke i vojne težnje

ponekad bile u suprotnim smjerovima, najprije Mađari i Osmanlije, a potom u

17. i 18. stoljeću Austrijanci, vratili su važnost ovoj utvrdi.

Štara tvrđava Šrebrenik bila je blizu istočne granice srednjovjekovne župe

(okruga) Usore, čija se povijest može pratiti u kontekstu srednjovjekovne

bosanske države od 13. do 15-tog stoljeća (Anđelić, 1977, 142-172). Ležao je na

vojnoj ruti duž doline rijeke Bosne, važan u vojnim, tj. strateškim uvjetima, ali

bez mogućnosti da se formiraju veća civilna naselja (Kovačević-Kojić, 1978,

82-84).

5 http://www.ka5an.ba/2010/02/27/drugo-ime-za-srebro/


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

231

Najstarija referenca na ovu tvrđavu potječe iz 1333. godine, kada je

došlo do spora između bosanskog bana (guvernera) Štjepana II Kotromanića i

srpskog kralja Dušana nad vlasništvom Štona. Dubrovnik je osjetio da je to

prikladan trenutak da dovede Ston i ostale obalne krajeve do Prevlake pod

vlastitu vladavinu. Oni su se posvetili diplomaciji kako bi pomirili dvojicu

vladara, a Ston je bila cijena za taj diplomatski uspjeh. Povelju kojom je odustao

od svojih prava na Ston izdao je bosanski ban Stjepan II 15. Februara 1333.

godine, ispod tvrđave Šrebrenik (Jalimam, 2004, 24; Nilević, 2003, 39).

Šrebrenik je prvi put došao pod mađarsku vlast 1393. godine, tijekom

kampanje kralja Sigismunda (1387.-1437.). Od tada, mađarske vojne kampanje

protiv Bosne postaju češće. Mađari su zauzeli Šrebrenik još tri puta, 1405.,

1408. i 1410. godine.

Sl. br. 3. Stari grad Srebrenik iz zraka6

Godine 1408. godine, kako bi oslabio Bosnu, mađarski kralj Šigismund

nominalno je dodijelio tvrđavu Šrebrenik srpskom despotu Štefanu Lazaraviću

(Handžić, 1975., 23; Jalimam, 2004, 26). U tvrđavi je ostao mađarski garnizon,

gdje je, prema povijesnim dokumentima, zabilježen kao još uvijek okupiran

1430. godine (Handžić, 1975., 22-23; Basler, 1957, 120, Jalimam, 2004, 26). Tada

su, na poziv princa Mateja, "odani sluga mađarskog kralja Šigismunda iz

Luksemburga", dubrovački obrtnici obavili određene građevinske radove na

tvrđavi Šrebrenik. Čini se da je 1433. godine bosanski kralj Tomaš uspio vratiti

kontrolu nad Šrebrenikom. Godine 1452. okrug Usora i tvrđava Šrebrenik

6 Stari grad Srebrenik iz zraka - www.dron.ba,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

232

pripadali su srpskom despotu Đurađu Brankoviću, koji je iste godine povratio

istu mađarskom guverneru Janku Šiginjaninu (Handžić, 1975., 23,28; Jalimam,

2004, 31). U to vrijeme Šrebrenik je bio od velikog značaja za Mađare, Bosance i

Osmanlije, a posljedica toga bile su česte bitke nad njim.

Budući da je teritorij južno od Šave, do planina Bosne vrlo nesigurna regija

između granica Bosne i Mađarske, na području regije između rijeka Šave, Drine

i Bosne nastale su brojne utvrđene gradine. Dvije paralelne linije utvrda mogu

se prepoznati: na sjever, sa utvrdom Dobor, Gradačac i Koraj, a na jugu, koji se

sastoji od utvrda Doboj, Soko, Srebrenik i Teočak. U ljeto 1426. godine Osmanlije

su izvršile dva upada u Usoru i stigli do predgrađa Šrebrenika. Napokon je

osvojen tijekom osmanske invazije Bosne 1426. godine, kada je Dubrovnik 13.

listopada u pismu objavio da je cijela županija Usora bila okupirana. Ša

okupacijom većine bosanskog teritorija 1463. godine, strateška važnost

Šrebrenika je rasla. Iste granične utvrde sada su postale važne strateške tačke

između zona interesa dviju snaga: Mađarske i Osmanskog Carstva. Osmanlije su

ostavile male garnizone u tvrđavama, a konačno vojska je bila prisiljena zbog

nedostatka opskrbe da se povuče sa teritorije.

Raspored odbrambenih objekata u staroj tvrđavi Šrebrenik bio je

diktiran samom prirodom mjesta. Utvrda je sagrađena na litici koja se diže

iznad okolnog terena na visinu od 50 do 70 metara. Gornji plato na litici je

neravna površina i pukotina. Razlika u nadmorskoj visini između najniže tačke,

gdje se nalazi kula III, a najviša je oko 13 metara. Kao rezultat toga, cijela

tvrđava se zbija na područje od oko 60m (sjever/jug) i 30m (istočno/zapadno).

Tešanj

Tešanj se nalazi na rijeci Tešanjki, desnoj strani pritoke Usore. Utvrda

stoji u središtu grada na strmom, stjenovitom brežuljku.

Nije poznato tko je utemeljio utvrdu, ali na temelju nalaza

prapovijesne keramike na području tvrđave, a možda ostaci rimske

opeke, može se pretpostaviti da su se na tom prostoru naselili prvo Iliri i potom

Rimljani, a potom kasnije Slaveni migranti. Postoji vrlo malo podataka o

srednjovjekovnoj utvrdi, vjerovatno zato što sami Tešanj nije bio na bilo kojem

tadašnjem strateškom putu. Prvo upućivanje na to u pisanim izvorima datira iz

1461 godine, u povelji kojom je Štjepan Tomašević darovao Tešnju, kao krunu

zemljišta, svom stricu Radivoju. Iz Ištvanfijevih referenci na povijest Mađarske

jasno je da je mađarska vojska, nakon osmanskih napada na Šrebrnik, a potom

na Tešanj 1520 godine, zapalila i uništila utvrdu dok su se povlačile. Krajem

sedamnaestog stoljeća imao je vrlo važnu ulogu u osmanskoj odbrambenoj


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

233

arhitekturi, a zatim je i obnovljen i utvrđen prema standardima tadašnjeg

vremena.

Sl. br. 4. Tešanjska tvrđava najstarija u Bosni i Hercegovini7

U ranom osamnaestom stoljeću, za vrijeme vladavine Sultana Mustafe

(1695-1703.), izgrađen je novi, donji dio utvrde. Na temelju pisanih izvora

izviješća austrijskog špijuna osamnaestog stoljeća i turskog izviješća iz 1833.

godine, može se zaključiti da je Tešanj bio pristojno održavan kao dobro

utvrđen lokalitet do devetnaestog stoljeća. Utvrda je napuštena 1840. godine.

Sl. br. 5. Welcome to BiH, 4K Tvrđave u Bosni i Hercegovini8

7 https://www.oslobodjenje.ba/o2/rodni-kraj/turizam/tesanjska-tvrdava-najstarija-u-bih 8 Welcome to BiH - 4K - Tvrdjave u Bosni i Hercegovini - Aerial Footage,

https://youtu.be/8ByM3aXLImY


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

234

Utvrda se sastoji od dva dijela: prva je nastala tokom razdoblja

srednjovjekovne vladavine, a druga tokom osmanskog razdoblja.

Prvo srednjovjekovno utvrđeno naselje izgrađeno je na samom vrhu

stjenovitog brda, gdje je sagrađen poligonalni, vjerovatno sedmostrani tamnički

toranj, kasnije poznat kao "Krnja" sa zatvorenim dvorištem. Temelji kula bili su

znatno niži od dvorišta, a zapadno su ležali na temeljima. Dvorište je

neregularni polukrug sa radijusom od 26 m. Na ulazu u ovaj najstariji dio

tvrđave bila je kapija dimenzija 2,0 x 2,0 m, sa okruglim prekrivačem od tufa.

Na sjeveroistočnoj strani dvorišta je dvanaesto-strana kula, 48 m. u obimu, sa

zidovima debljine 2,72 m na nivou prizemlja. Ša obzirom na veličinu tlocrta

može se pretpostaviti da je kula visoka između 15 i 20 m i da ima tri gornja

sprata. Tavan prizemlja je bio nepravilan sferni svod. Ova kula je bila najvažnija

odbrambena tačka tvrđave. Zidovi su imali rupe, od kojih su dva preživjela;

ostali su kasnije zatvorili Osmanlije koristeći kamene ploče. Između ovog i

kruga tamnice, današnji dan "Krnja", zidan je bastion na perimetralnom

obodnom zidu. Zidovi su imali grudobrane sa rupama za puške. Zid koji

povezuje Krnja toranj i ograđuje dvorište na jugoistoku je dugačak 52 m, a

debljine 2,40 m, od kojih grudobrani čine 1.50 m, a za komunikacije se koristi

0,90 m. Visina zavjesnih zidova kreće se od 2 do 10 m, ili vidljivo spolja od 6 do

15 m. U dvorištu su prethodno bile drvene zgrade koje su se koristile za

stanovanje i bunar koji je sada ispunjen. U neposrednoj blizini dvanaesto-strane

kule izgrađen je još jedan, manji, sedmo-strani toranj, povezan zidom sa

kapijom.

Izvan tornja iskopana je grobnica, sa drvenim mostom koji je vodio do

vrata. Zid debljine 1 m proteže se od manjeg tornja paralelnog sa istočnim

zidom, zatvarajući uski prostor koji stvara zamku neprijatelju koji napada. Na

kraju su bila vrata kuće ili stražarnice. Političke okolnosti u ranom petnaestom

stoljeću dovele su do daljnjeg jačanja utvrde, gubeći izvorne značajke

srednjovjekovne palače i postupno se razvijale u tvrđavu. Pretprostor je

izgrađen, okružen debelim zidovima, sa otvorom za vrata. Ovaj se zid presijeca

preko gomile koja je štitila kulu, pa je ispod njega trebao biti ukopan kanal kako

bi se omogućilo ispuštanje kišnice.

Tvrđava Tešanj stekla je konačni izgled u kasnom srednjem vijeku. Još

su jedna, izvorno projektirana vrata (kapija) bila izgrađena, koja je kasnije bila

važna središta odbrane. Ta je kula povezana sa ostatkom utvrde zidom između

dvorišta I i II. Na samom rubu uzvisina zidovi su tada izgrađeni zatvarajući cijeli

obrambeni sistem i davanju kompleksa ukupno četiri dvorišta. Dvorišta II, III i

IV koristili su se za hortikulturne svrhe. Zidarske tehnike korištene u izgradnji

tvrđave Tešanj su one zajedničke svim srednjovjekovnim bosanskim utvrdama.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

235

Kamena je obloga upotrijebljena u koju je uliven kamenolomski (lomljeni)

kamen i vapneni (krečni) malter.

Turci su 1520. godine pronašli utvrdu izgorenu i uništenu te je ostavili u

tom stanju sve do sedamnaestog stoljeća kada su je morali popraviti, povećati i

osigurati, poput većine drugih bosanskih utvrda. Štari srednjovjekovni Tešanj

obnovljen je i prilagođen metodama današnjeg ratovanja, a novi, dodatni dio

daje utvrdi sasvim novi izgled. Najprije se gradi 20 m visok „Krnja“ toranj u

staroj tvrđavi. Donja polovica bila je čvrsta i ugrađena u stijenu. U prizemlju je

bila cisterna sa kapacitetom od 70.000 litara vode. Bio je natkriven

nepravilnom kupolom i imao je drveni pod koji ga dijeli na dvije etaže.

Zidovi su bili 2 m debeli. Na podu iznad cisterne bio je mjesto za mali top, sa

mogučnošću da ispali punjenje kroz pet otvora na zidu tornja. Pristup je bio

preko debelog zida i malog kvadratnog tornja u koji se stizalo kamenim

stepenicama od dvorišta. Uz Krnja toranj, kao na drugom kraju dvorišta,

nalazila su se dva bunkera sa bačvastim krovnim svodom i prekrivena gustim

slojem tla i vegetacije. Popravljena je i dvanaesto-strana kula, podijeljena na

dva dijela i pretvorena u bastion, sa kazamatom za garnizon, magazin za barut i

skladištem municije. Kapija V, pored tornja, 1,50 m široka, je obnovljena sa

okruglom lučnom gredom. Na stranama su dva pilastra koji podupiru

segmentirani luk sa šipkom u sredini. Unutar okvira su urezani polumjesec i

nadžak (dugačka sjekira). U blizini je izgrađen još jedan masivni bastion sa

kazamatom od 8,00 x 2,70 m, koji se strmo spuštao na temelje sedmostranog

tornja.

U novom dijelu tvrđave otomani su gradili Dizdarevu, peterokutnu kulu.

Kao i prizemlje sa hodnikom koji povezuje dva dijela utvrde, kula je imala dva

kata, prvi kat je bio korišten za stambene namjene i imao je koridor kazamata, a

drugi je imao apartmana za Dizdara ili zapovjednika tvrđave. Na sjeveru je

ulazna vrata u zidu, veličine 2.20 x 2.50 m, a na jugu, na jednom od uglovnika,

dvije četverostrane piramide su uklesane.

Istočno od Dizdarevog tornja sagrađen je bastion sa nepravilnim

kružnim tlocrtom i promjerom od 23 m. Tunel je iskopan kroz središte

bastiona, sa kazamatom sa lijeve i desne strane. Na sjeveroistoku i istočno od

bastiona nalazio se veliki odbrambeni zid dužine 90 m i 2,60 do 2,70 m.

debljine. Zid se protezao sve do bastiona, koje su njemačke jedinice pretvorile u

bunker tokom Drugog svjetskog rata. Ovdje, na samom kraju i u središtu

dvorišta, ostavljeni su tajni izlazi. Bastion je zaštićen još jednim zidom koji

završava na vratima II (2,23 x 3,00 m). Ovdje je tunel dug dugačak 20 metara

koji vodi u predvorje. Glavni ulaz u dvorište dvorca je kapija I; 2,35 x 3,00 m.

Šuprotno od njega je izgrađen kameni bunker za čuvara ulazne kapije. Utvrda je


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

236

na nadmorskoj visini od 305 m iznad nivoa mora. Obuhvata ukupnu površinu

od 5.600 kvadratnih metara i ima opseg od 390 m. Dužina je 120 m i širina 80

m na najširem mjestu.

Prusac (Akhisar)

Povijesni lokalitet Stare utvrde Prusac (Biograd, Akhisar) nalazi se u

Pruscu, oko 5 km južno od Donjeg Vakufa i oko 2 km od glavne ceste Donji

Vakuf – Bugojno. Izgrađena je na stjenovitoj uzvisini oblika jezika koja se uzdiže

oko 50 m iznad Prusačke rijeke, čije su obale gotovo vertikalne u ovom

trenutku. Štoga je dobro zaštićena od strane karaktera zemljišta na svim

stranama osim na jugu, gdje je postupno padanje terena. Cjelokupno okolno

područje može se držati pod nadzorom iz ove tačke. Ispod tvrđave se oblikovalo

civilno naselje. Na jugu utvrde, na padini nalazi se povijesno središte Prusca.

Sl. br. 6. Prusac živi samo od stare slave9

Ravnica Prusca, koja je bila dio župe Uskoplje, proteže se uz dolinu

ispod grada Prusca. U vremenima nemira od 15. do 17. stoljeća bilo je i mjesto

gdje su se vojnici okupljali u toj nesigurnoj graničnoj regiji. Do 1878. godine i

kasnije, preko Prusca prolazila je glavna cesta od središnje Dalmacije do Bosne.

U vedro vrijeme Donji Vakuf se može vidjeti iz utvrde.

Tokom arheoloških istraživanja provedenih 1980-ih na vrhu brda,

unutar zidina citadele, otkriven je prapovijesni materijal iz eneolitika,

brončanog i željeznog doba. Tu se nalazilo gradinsko naselje, koje su kasnije

zatrpale radovima srednjovjekovne i osmanske trupe (Marijanović, 2001, 90-

9 https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/stari-grad-prusac/253780, Prusac živi samo od stare slave, a od bedema nacionalnog spomenika pravili štale, radiosarajevo.ba, 28. 02. 2017

https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/stari-grad-prusac/253780


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

237

114). Pretpostavka je da je u antičkim vremenima postojala cesta između

Prusca i susjednih naselja, ali njen položaj još nije otkriven (Pašalić, 1960., 41).

Arheološki iskopi nisu otkrivali antičke ostatke u staroj tvrđavi. Mazalić je

mišljenja da je kaldrma u Pruscu, čiji ostaci su još uvijek bili vidljivi pedesetih

godina prošlog stoljeća na glavnoj cesti kroz naselje izvan glavne kapije do

tvrđave, bili antičkog izvora (Mazalić, 1951, 174).

Prusac je bio u srednjovjekovnoj župi Uskoplje, koja je bila podijeljena

na Gornje i Donje Uskoplje. Susidova tvrđava bila je u Gornjem Uskoplju, Pruscu

a Vesela Straža u Donjem Uskoplju. U srednjovjekovnom razdoblju za Prusac

nema preostalih dokumentarnih izvora. Tokom borbe između Osmanlija i

Mađara u drugoj polovici 15. stoljeća granica u župi Uskoplje bila je u stalnom

pomicanju linija. Turci su vjerojatno uzeli utvrdu 1463. godine, ali nije ostala

dugo pod njihovom kontrolom.

U jesen iste godine vojska Herceg Vladislava, koja je djelovala u župi

Uskoplje, pomogla je osloboditi Jajce od Osmanlija. Tada je, najvjerojatnije,

Prusac došao pod vlast Herceg Vladislava.

Defter iz 1468. godine ne upućuje na Veselu Štražu ili Biograd, već se odnosi na

utvrdu Susida i Gračanica (Šabanović, 1982., 128., Dinić, 1978., Zemlje, 240).

Utvrde isto tako nisu navedene u inventarima iz 1485. i 1489. godine.

Najranije upućivanje na ime Prusac nalazi se u pismu guvernera

bosanskih sandžaka Škender - paša Mihajloglu (Mihajlović) do Dubrovnika,

napisano "U tvrđavi Prusac 29. Jula". Godina nije zabilježena, ali Truhelka datira

pismo na 1478, ili na 1478 – 80. Ovaj datum također se navodi kao najstarija

referenca na tvrđavu Prusac, Mazalić, Kreševljaković, Vego i Šabanović

(Truhelka, 1911, 49-50, Mazalić, 1951, 151, Kreševljaković, 1953, 23, Vego, 1957,

98, Šabanović, 1982, 43). Godine 1499. Skender-paša je svoje jedinice

koncentrisao u prusacku ravnicu kako bi bila spremna za napad na Jajce, dok je

u gornjoj tvrđavi stacioniran mađarski garnizon. U periodu banata Jajce, 1464 –

1527, utvrda je prošla od mađarske do osmanske ruke i natrag nekoliko puta, a

ljudi iz Klisa sandžak10 često su ostajali u tvrđavi.

Prusac je konačno osvojio sin Mustaj-bega Škender paše 1502. godine (Mazalić,

1951., 151). Pod uslovima sporazuma između Osmanskog carstva i Mađarske od

20. Avgusta 1503., Prusac je ostao pod osmanskom vladavinom. Mađarski i

turski izvori iz 1503. i 1519. godine odnose se na utvrdu po imenu Belgrad ili

Biograd. Svaki dokumentarni izvor na turskom jeziku odnosi se na njega kao

Akhisar, što je doslovni prijevod Biograda. Dvije nahije (male jedinice, općine) u

10 Kliški sandžak bio je jedan od sandžaka u Osmanlijskom carstvu, osnovan 1537. godine sa formalnim sjedištem u Klisu, dok je u praksi zapravo grad Livno bio centar ovog sandžaka na jugozapadu carstva koji je od 1580. godine pripadao Bosanskom pašaluku


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

238

Uskoplju-Skoplju u ranim osmanskim dokumentima. Prvo utemeljenje bilo je

nahije Škoplja, u Gornjem Škoplju, sa sjedištem u Susidu. Kad je Prusac preuzet,

formirana je i nahija Belgrada (Akhisar) u Donjem Skoplju. Ova nahija pripada

vilajetu i kadiluku Neretve, najranije referiranje na njega potiče tek od 1540.

godine. Krajem 16. stoljeća Akhisar je postao sjedište kadiluka i pripadalo je

Klisu sandžak. U to je vrijeme Akhisar bio najjača utvrda i važan kulturni centar

(Šabanović, 1982, 151, 153, 205, 213).

Budući da je Prusac bio na raskrsnici, a na glavnoj cesti koja je vodila od

splitske regije do Bosne, između 1550. godine i izgradnje nove ceste Donji

Vakuf – Bugojno negdje poslije 1878. godine prolaze brojni putnici i izaslanstva.

Godine 1550. Catarino Zeno prolazi kroz grad, upućujući na to kao "Castel

bianco" (Biograd), a 1531. godine Kuripešić je također prolazio. Od 16. stoljeća,

bosanski upravitelji i ljudi iz Klisa sandžak često su se taborili u Pruscu,

čuvajući granice i pripremajući se za prodore u susjedni mletački i austrijski

teritorij (Šabanović, bilješke u bosanskom prijevodu Evliya Çelebieva putopisa,

1979, 131, nn. 39-40). Između 16. stoljeća i pada Klisa sandžak, Prusac je bio

vojvodstvo u Klisu sandžak.

Godine 1621., Šarhoš Ibrahim-paša Memibegović, imenovani guverner

Bosne (bosanski beglerbeg), pregledao je tvrđavu Prusac. Bilo je tada 60 kuća

unutar bedema i 200 izvan. Izvjestio je da je Prusac imao mali dvorac sa

dvorištem. Grad je imao agu i kadiju, a često ga je znao posjetiti sandžak (beg).

Godine 1626. Anastazije Đorđić putovao je kroz Prusac. Oko 1647-48, s

početkom Kandianovog11 rata, venecijanske trupe napredovale su sve do

Prusca.

U vrijeme kada je Çelebi12 prvi puta putovao kroz Bosnu, 1660. bosanski

beglerbeg bio je Melek Ahmed Pasha, štitnik Čelebije, kojeg se stalno naziva

dobročiniteljem i strategom. On to i čini, u odnosu na Prusac, koji je beglerbeg

obnovio i popravljao na svoj trošak (Çelebi, 1979, 132). U ovom trenutku utvrda

imala je dizdara ili zapovjednika tvrđave i 300 muškaraca, a ukupno 80 kuća u

obuhvatu. Za vrijeme Kandijskog rata, Prusac je bio strateška obrana u defileu

kroz koju mletačke snage (uskoci, kako ih Çelebi naziva) mogu napredovati

dublje u Bosnu. Çelebi bilježi da je varoš imala osam mahala sa 800 čvrsto

napravljenih kuća (u blizini Prusca se nalazio veliki kamenolom), jednokatni ili

dvokatni objekti, osam džamija, tri tekije, hamam i osamdeset trgovina.

11 Petar I. Kandijan (Pietro I. Candiano, 842. - Makarska, 18. rujna 887. 12 Mehmed Zilli (25 March 1611 – 1682), known as Evliya Çelebi, Evlija Čelebija


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

239

Godine 1692. došlo je do drugog velikog upada u Uskoplje od strane

Morlaka (Crni Vlasi), pomognuti od strane Mlečana, pljačkali su putem do

Prušca i Donjeg Vakufa.

Prvi dizdar poznatiji po imenu Hasan-aga, koji je služio do 1768. godine.

Naslijedio ga je njegov sin Mustafa-aga, koji je ostao na ovom mjestu sve do

1780-ih. Posljednji dizdar bio je Abdulah-aga Rustempašić. Godine 1833.

tvrđava je imala 7 topova (Kreševljaković, 1952, 154). Tvrđava je napuštena

1838. godine. U vrijeme Omer-paša Latasa, sredinom 19. stoljeća, Akhisar je

pripadao Travničkom kajmakamluku (okrugu), ali je središte mudirluka13

(županije, oblasti pokrajine) ostalo tamo. Kad su austro-ugarske snage zauzele

Bosnu, vojska je neko vrijeme ostala u utvrdi Prusac.

RAZVOJ MALIH GRADOVA SA NASLIJEĐEM

Razvoj baštine danas je usmjeren na velike gradove i centre koji su

prepuni ljudi i puni spomenika koje smatramo „važnijim“. U kulturi suvremenih

nomada koje često nazivamo i turistima, izvor su prihoda i dobiti za većinu

kulturno orijentiranih gradova. Tok prihoda stvara turizam, gospodarstvo i

drugi elementi koji pokušavamo prodati u zajedničkom paketu sa baštinom,

odmorom, posjetom, atrakcijama i kupovinom.

Veliki gradovi danas su centri zajedničkog plana u svim nabrojanim

područjima, planovi upravljanja uključuju sve elemente koji mogu generirati

atrakciju i prije svega noćenje u određenom području. Mnogi od njih imaju

različite ponude za posjetitelje, tematske festivale, manifestacije, sa različitim

događajima i jedinstvenim vrijednostima koje jednostavno morate vidjeti. Često

su zanemareni različiti centri baštine, mali gradovi baštine i područja, odsutni u

cestovnoj infrastrukturi i izvan glavnih turističkih pravaca. Takvi centri i mali

gradovi obično nude različite i općenito čiste/izvorne baštine u skladu sa

izolacijom i područjima udaljenim od glavnog.

Izvori baštine koji se mogu naći u malim gradovima sa naslijeđem su raznoliki,

od osnovnih do određenih/specifičnih vrsta baštine. Oralna baština,

nematerijalna baština, tradicionalna okolina, osjećaj jedinstvenosti, posebnosti i

specijalnosti, umjetnost i obrt prezentovan je na licu mjesta i prikaz

13 Oblast, pokrajina kojom je upravljao mudir (tur.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

240

tradicionalnog načina života koji su predstavljeni u svom izvornom obliku.

(Neki su prikaz žive baštine poput muzeja na otvorenom14 ).

Izvornošću ove baštine i načinom predstavljanja u pogledu postavljanja

u dio okoliša velik je, a riječ je o promociji i korištenju zajedničkih kulturoloških

vrijednosti prije svega za razvoj.

Sl. br. 7 i 8. Dolazak i noćenja turista u BiH15

Šigurno je da je uključivanje ovih kulturnih vrijednosti sastavni dio

programa, te u planiranju i razvoju urbanih središta, naselja i ruralnih područja.

Ciljna područja bogata su kulturnim vrijednostima i turističkim potencijalom,

14 http://www.skansen.se/en/, Skansen je najstariji muzej na otvorenom na svijetu, koji prikazuje cijelu Švedsku sa kućama i farmama iz svih dijelova zemlje.

15 https://www.bihbrojke.com


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

241

ali nisu pravilno i u potpunosti istražena. U mjestima visokog urbanog razvoja

prisutan je jedan vid "kulturnog preopterećenja" te ne postoji pravilno

postavljanje i utjecaj koji se poštuju u područjima sa kulturnim krajolicima u

kojima je kultura ugrađena u sam doživljaj i posjetu. Ovakvo otvaranje

kulturnih vrijednosti pruža priliku za promociju lokalnih identiteta,

premošćivanje obližnjih velikih centara i stvaranje ruralne periferije

atraktivnim mjestima za život, rad, boravak i naravno turističku posjetu. Jer

samo mjesto vrijedno boravka je ustvari i mjesto vrijedno i same posjete.

Izvori potpore za ovakav vid razvoja se mogu naći na putu korištenja

transnacionalnih akcijskih planova, kako bi se podržali zajednički

konzervatorski radovi i korištenje međusobnih kulturnih vrijednosti kao faktor

razvoja za određeno područje i dobar izvor za održive turističke aktivnosti.

Ovakav projekt usmjeren je na aktivnosti koje pridonose razvoju endogenog

(unutrašnjeg) potencijala i stvaranju izravnih i neizravnih prihoda kao i

naravno novih radnih mjesta za samu zajednicu.

Prvi je cilj postići bolje razumijevanje ciljeva i značenja instrumenata

koji se bave kulturom i baštinom, a zatim i identificirati samu kulturnu baštinu

koja povezuje i pruža zajednici priliku za razvoj kvalitetnoga proizvoda i

stvaranje gospodarskog rasta. Poseban je cilj razumjeti kako iskoristiti sav

kulturni potencijal jednog mjesta i iskoristiti ga u okviru razvoja. Ciljne skupine

ovdje su brojni sudionici koji dolaze od nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti

do razvojnih agencija, univerziteta, istraživačkih i naučnih institucija. Nevladine

organizacije i kulturni radnici imaju posebno mjesto kao inicijalni nositelji

društveno pozitivnih utjecaja na lokalne zajednice.

Radna baza za djela su mjesta koja nose zajedničke i europske

vrijednosti kulturne i prirodne baštine, prije svih historijskih i kulturnih.

Kulturni koridori i prirodna baština koja su međusobno povezana u svim

aspektima života. Izvedbe na putu održivog urbanog razvoja i kulture kao i

decentralizacije velikih gradova danas su veliki imperativ za daljnji razvoj, a to

je posebno naglašeno u tranzicijskim zemljama. Poput starog vina, ovi gradovi

sa naslijeđem dugo su zrela i sada su spremna da ih posjetitelji napokon dožive.

Ali ne zaboravimo da ti gradovi nisu samo kamen, zidovi i malter. Njihov duh su

ljudi koji ih čine živim i koji vas srdačno dočekuju, uživaju i dijele sa Vama svoju

ponosnu i raznoliku baštinu. Većina gradova narasla je tijekom proteklih 19

stoljeća, a neki imaju porijeklo koje seže mnogo dalje. Neki su gradovi imali

svoje korijene u starim ilirskim tradicijama, ili su ih osnovali Rimljani ili čak

Slaveni, dok su drugi odrasli na mjestima srednjovjekovnih trgova - ili na

mjestima na obali rijeka gdje su ljudi jednostavno odjednom počeli živjeti.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

242

Primjeri predstavljenih gradova trebaju biti određeni zbog njihovog

jedinstvenog karaktera koji se ostvaruje kombinacijom arhitektonskih stilova,

često objedinjavanjem mnogo stoljeća, što im daje – a i njihovim budućim

posjetiteljima – poseban osjećaj direktnog iskustva prošlosti. Ono što tako i čini

posebnim ove gradovima jest pažljiv način na koji se mogu prezentirati njihova

historijska obilježja – bilo u obliku Info-centra za posjetioce, označene šetnice

ili turističke staze oko grada ili pružanja posebno prilagođenog vodiča i ture

obilaska. Ti gradovi imaju jedinstvene resurse baštine i potencijal za postizanje

statusa turizma i podizanje rasta.

Načelo programa bilo bi razvijanje broja gradova sa jakom fizičkom

baštinom koja bi predstavljala baštinu zemlje ili područja/regije (općine,

kantona). Ovaj razvoj imao bi dvostruki učinak pomaganja u samoj zaštiti

izgrađene baštine i pružanja snažnog marketinškog alata za turističku

industriju u tim gradovima i zemlji u cjelini.

Razvoj u određenim gradovima obuhvata sljedeće:

- Otvaranje očuvanih historijskih građevina ili dijelova prema

posjetiteljima

- Obnova uništenih i napuštenih historijskih građevina ili dijelova te

otvaranje prema posjetiteljima

- Izrada brojnih tema, uključujući historijske, arhitektonske, arheološke,

književne, i vjerske poveznice pojedinih tačaka interesa

- Organizovanje festivala i manifestacija

- Izrada integriranoga sistema znakova i obavijesti

- Razvoj integriranoga plana upravljanja saobraćajem koji uključuje

obavezno parkiralište za posjetioce i pješačke staze za obilaske,

biciklističke staze, trim staze, itd...

- Razvijanje i upravljanje info-centrom za posjetioce

- i sva druga sredstva koja se pokaži kao korisna tokom metoda provjere,

mjerenja i analize postignutoga.

Šredišnji dio programa je razvoj jedne vrste centara za posjetitelje

(Info-centra). Ovakav centar bi osigurao orijentacijsku tačku, te jedno mjesto

okupljanja i informacijski centar za čitav projekt razvoja malog grada. Vlada će

u svom programu poduprijeti istu aktivnost u cilju decentralizacije turizma, kao

i razviti nove metode i tehnike publikacije/oglašavanja kulturne industrije

koristeći suvremenu komunikacijsku i informatičku tehnologiju.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

243

LITERATURA

1. Truhelka,Ćiro, Država i ustrjstvo u doba prije Turaka, Sarajevo

2. Basler, Đuro, Cultural history of BiH, 1966

3. Klajić, Nada, Srednjevjekovna Bosanska Država

4. Hamidović, Muhamed, History of Bosnian Topos, Zenica 2000

5. Klajić, Vjekoslav, Povjest Bosne, 1882, Svijetlost, 1990

6. Wilkes JJ, 1969 Dalmatia, Lectures in Roman History

7. Bojanovski, Ivo, Ključ srednjovjekovni grad, 1973

8. Popović, Marko, Srednjovjekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini, 1995

9. Basler, Đuro, Stari grad Srebrenik, 1957

10. Nilević, Boris, Srebrenik u srednjem vijeku, 2003

11. Jalimam, Salih, Srednjovjekovna historija Srebrenika, 2004.

12. Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi, 1953

13. European Charter of the Architectural Heritage, Adopted by the Council of

Europe, October 1975

14. European Cultural Convention, 19 December 1954

DEVELOPMENT OF SMALL HERITAGE TOWNS

(REAL HERITAGE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA)

Abstract: The paper describes the development of small heritage towns,

fortifications and their wealth as the real heritage of Bosnia and Herzegovina. In

addition to the description of selected examples of fortifications, the paper

presents the challenges of developing small cities as potentials. The current theme

on the European level is the development of small towns, not necessarily as a

tourist potentials, but as a network of settlements and an important element of

the development of the region. Small towns play a significant role in providing

social services to surrounding rural areas, and are a very important part of

developmental stability and the progress of the wider environment. Cities with

heritage contribute significantly to the development of local identity. In small

towns, a significant part of the population of the region and the state lives, and

therefore are very important.

Keywords: Development, Heritage, Heritage, Small towns, Tourism, Fortresses


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

244


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

245

Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog

i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla

IZVORNA MUZIKA – NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA

POJEDINACA I NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE

Apstrakt: Tradicionalni narodni muzički izraz sjeveroistočne Bosne i

Hercegovine, koji je opće poznat pod nazivom Izvorna muzika, predstavlja vrlo

izražen oblik naslijeđa i tradicije na tom prostoru. Snažno je prihvaćeno od

pojedinaca, zajednica i sva tri naroda u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Brojni su vidovi prihvaćenosti Izvorne muzike od pojedinaca i naroda. Zbog toga

je Izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine i nezaobilazni dio identiteta

pojedinaca, zajednica i naroda na navedenom prostoru.

Ključne riječi: Izvorna muzika, sjeveroistočna Bosna i Hercegovina, naslijeđe,

pojedinci, zajednice, narodi, identitet.

UVOD

U seoskim naseljima sjeveroistočne Bosne i Hercegovine od davnina

postoji tradicionalni narodni muzički izričaj, poznat kao Izvorna muzika, koji je

zadnjih decenija donekle izmijenjen i prilagođen tržištu i mas-medijima. Ako na

ovom području pokušamo izdvojiti neke izrazite pojave tradicionalne narodne

kulture iz oblasti nematerijalnog naslijeđa, Izvornu muziku ne možemo nikako

zaobići.

Iza Drugog svjetskog rata i tokom pedesetih i šesdesetih godina 20.

stoljeća, organizovanim nastojanjima društva i države došlo je do radikalnog

odvajanja tradicionalne kulture od svakodnevnog života.

I izvorna muzika je tada na marginama društvenih i kulturnih tokova, te

je pomalo, poput svih tradicijskih muzičkih izraza, bila potisnuta u drugi plan,

opstajući u zabačenijim i tradicionalnijim krajevima, a njeni izvođači su ostaju


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

246

rijetki. Inače, izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine je tip seoske

tradicijske muzike koja se bazira u starinskom seoskom dvoglasnom pjevanju,

kojem je vremenom dodana šargija, a potom i violina (ćemane). Pjevačko

izvođenje je dvoglasno, od kojih jedan glas vodi, a drugi prati i nadopunjuje prvi

glas. Ansambl od obično dvije violine i jedne šargije čini klasični način izvođenja

izvorne muzike.

Zahvaljujući tehnološkom razvoju i socijalno-ekonomskim promjenama

ova muzika krajem šezdesetih godina naglo izbija u prvi plan, prvenstveno u

seoskim sredina.

NEOSPORNI DIO NASLIJEĐA I IDENTITETA U SVIM PRILIKAMA I NA

SVIM SKUPOVIMA

Neosporna je činjenica da u prošlosti i danas izvorna muzika predstavlja

nezaobilazni vid naslijeđa i identiteta u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini.

Kako u percepciji i doživljaju pojedinaca, tako i kolektiva.

Nemoguće je, da manja ili veća okupljanja naroda prođu bez izvorne

muzike. Takva su manja okupljanja i sijela po kućama ili drugim mjestima, koja

su više privatnog karaktera ili veća okupljanja povodom nekih privatnih veselja

(velike svadbe, rođenja, ispraćaji, rođendani). Također, i masovna okupljanja

povodom velikih proslava, vjerskih blagdana, vašara, korida...

Izvorna muzika, koju izvode razne izvorne grupe i izvornjaci, narodno

kolo uz tu muziku, tako dominiraju i na poznatim vašarima: Puračić, Derventa,

Gračanica... (Slika 1)

Slika 1. Vašer u Puračiću 2016. godine, kolo uz muziku Izvorne grupe Refkini ahbabi


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

247

Prilikom okupljanje srpskog naroda 2013. u Donjoj Lupljanici kod

Dervente, ističe se: „Nema ništa ljepše na svijetu, nego kad šargija zacvili, kad

čuješ njen zvuk, a violina ciči i prati. Tad noge same poskakuju, a srce hoće da

iskoči od miline i sreće jer nas to sve vraća u naša mladalačka doba kad smo

prelovali i zborovali po našim selima. Dalje: „Želimo da ne zaboravimo tradiciju,

da se okupljamo i viđamo, a da mlađi vide kako smo se nekada zabavljali, kažu

Donjolupljaničani, koji su se kod crkve u Popovića Gaju sastali na zborovanju i

druženju, drugi put u ovoj godini“. (slika 2.)

Slika 2, Okupljanje naroda u Donjoj Lupljanici kod Dervente, 2013. godine

Brojne su vrste okupljanja naroda kada se obavezno čuje izvorna

muzika. (Slika 3.)

Slika 3. Snimanje Radio Posavine 2010. godine, sviraju Braća Jelčavić

https://www.derventacafe.com/wp-content/uploads/2013/08/Druzene-Lupljanicana-1.jpg


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

248

I brojni pojedinci jako poštuju, čak se i oduševljavaju izvornom

muzikom. Ovu muziku slušaju i u njoj uživaju u raznim privatnim prilikama.

Jedan ugledni ljekar iz Šrebrenika mi je pričao da i njegovi odlasci kao turiste u

inozemstvo, ne mogu proći bez puštanja pjesama raznih izvornjaka u autu.

I poznati književnik Nedžad Ibrišimović je volio slušati izvornu muziku.

(Slika 4.)

Slika 4. Kalesijski zvuci u biblioteci u Kalesiji, pjevaju akademiku Nedžadu Ibrišimoviću.

Izvornu muziku snažno prihvataju svi slojevi društva sjeveroistočne

Bosne i Hercegovine, te u njoj aktivno i učestvuju. (Slika 5.)

Slika 5. Šajka Šerić iz okoline Kalesije, svira uz šargiju i snima ploču sa Izvornom

muzikom.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

249

Pošto izvorna muzika posjeduje karakterističan „disonantan“ zvuk, kod

nekih vlada mišljenje da ona i nije baš prihvatljiva svima koji je čuju. Odnosno,

da izvorna muzika nema neku osobitu muzikološku vrijednost.

Međutim, sasvim je jasna činjenica da oni koji slušaju i njeguju izvornu

muziku su jako ponosni na ovaj muzički i kulturni izraz, javno i sa velikim

poštovanjem slušaju tu muziku. Zapravo, u narodu sjeveroistočne Bosne i

Hercegovine, kada je riječ o stavu prema izvornoj muzici, imamo četiri grupe

ljudi. Jedni je smatraju bez vrijednosti i ne slušaju, niti znaju nešto o njoj, drugi

znaju za ovu muziku, ponekad čuju ali ne razmišljaju o njoj, treći je slušaju ali se

stide to javno priznati i četvrti, koji je javno slušaju (čak „obožavaju“), kupuju

nosače zvuka, naručuju pjesme itd.

Dobar dio stanovništva sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, ima

izgrađenu svijest o ovoj muzici, smatraju izvorne pjesme, dijelom svog naslijeđa

i tradicije, te dijelom njihovog života.

Poznato je da neka tradicija ili neko naslijeđe, koje po određenim

strogim kriterijima nema veliku vrijednost, ali je od naroda prihvaćeno kao dio

svoje tradicije i svog naslijeđa, ima nesumnjivu vrijednost i kao takvo je i dio

njegovog identiteta.

NEVJEROVATNA POPULARNOST OD 1969. I SEDAMDESETIH GODINA

Prelomna godina kada izvorna narodna muzička tradicija sjeveroistočne

Bosne, doživljava svoj preporod i popularizaciju kroz nama danas dobro

poznatu Izvornu muziku, je 1969. Te godine se snimaju prve ploče sa danas

kultnim pjesmama: Kad Ibro pođe zemlju da brani, Kad zapjeva Ilija i Marko i

Kalesijo puna si mi cvijeća. Ove pjesme su snimile izvorne grupe: Kalesijska

trojka, Braća Begići i Braća Babajići. Od te godine u masovnoj seoskoj narodnoj

kulturi sjeveroistočne Bosne Izvorna muzika podstaje dio svakodnevnice i dio

identiteta. (Slika 6.)

Tome doprinosi pojava da se tokom šesdesetih godina u jačim

domaćinstvima pojavljuju radio aparati i gramofoni a odmah iza njih i

kasetofoni.

Neizmjernoj popularizaciji u širokim narodnim masama izvorne muzike

je doprinijelo Radio Šarajevo sa čuvenom emisijom Selo veselo. Ova emisija je

šesdesetih i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća odigrala

važnu ulogu u zaživljavanju ove muzike.

Izvorna pjesma tada dominira na: sijelima, svadbama, vašarima,

proslavama, ispraćajima. Ona postaje stanovnik svake kuće. Među običnim


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

250

ljudima u to vrijeme je zavladala prava pomama za pločama – singlicama, radio

aparatima i gramofonima. Nedjelja je bila (kada je ujutro išla emisija Šelo

veselo) kao praznik, ljudi su se masovno okupljali i slušali izvornu muziku koja

je glasno puštana po mahalama i selima.

Slika 6. Naslovnica ploče Braće Begića iz 1969. godine sa pjesmom Kad zapjeva Ilija i

Marko

U Izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, pjesma „Kad Ibro

pođe zemlju da brani” jedna je od najpopularnijih pjesama. Pjesmu je snimila

izvorna grupa „Kalesijska trojka“ iz Kalesije, 1969. godine, i njome je

obezbijedila posebno mjesto među ostalim grupama ovog muzičkog žanra.

Ubrzo nakon snimanja pjesma stiče kultni status, a mnogi je i danas smatraju

svojevrsnom himnom „izvorne muzike“ sjeveroistočne Bosne. (Slika 7.)

Brojni su primjeri velike popularnosti izvorne muzike. Na Radio

Gračanici od 1979/80. godine uvodi se emisija Selo na talasu. Emitovana je zbog

velikog interesa slušalaca, po 7-8 sati, a ponekad i duže. U njoj su obrađivane

teme i običaji naših sela i sve bi bilo začinjeno naravno, isključivo izvornim

pjesmama. Tada to već nije bilo teško, jer je ova vrsta muzike sa singlica prešla

na LP-ploče i kasete. Babajićima, Begićima, Kalesijskoj trojci su se već pridružili:

Halid Musić i grupa Šijelo, Alosman Hirkić iz okoline Lukavca, Muhamed

Beganović iz Šrebrenika, Bracini bećari iz Doboja, Braća Muhići iz Zavidovića,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

251

Izudin Osojkić iz Maoče, Hasan Frnjanović iz Lukavca, Braća Zahirovići kod

Srebrenika.

Slika 7. Naslovnica ploče Kalesijske trojke iz 1969. godine sa pjesmom Kad Ibro pođe

zemlju da brani

Ova emisija se u prvoj polovini osamdesetih godina slušala od

Gračanice, Doboja, Zavidovića, Maglaja, Tuzle, Banovića, do Šrebrenika,

Teočaka, pa čak i u dijelovima Mađarske. Šedmično je na adresu te emisije

stizalo i do 50 pisama, a o telefonskim pozivima da se i ne govori. Prilikom

gostovanja popularnih izvornih grupa na Radio Gračanici, znao bi se raspasti

ptt sistem, od hiljada poziva i čestitki. U većim selima na javnim snimanjima se

znalo naći i hiljadu ljudi.

Od svoje popularizacije pa sve do danas, Izvorna muzika se mijenjala i

prilagođavala tržištu i popularnim trendovima.

U ansamblu se uz šargiju i violinu dodavala bas-linija, korištene su

udaraljke, a kasnih 1970-tih i u prvoj polovici 1980-tih godina, uvodi se i

harmonika, pri čemu se stvara jedan hibrid izvorne muzike, te sevdalinke i tada

popularne tzv. novokomponovane narodne muzike.

Od kasnih 1980-tih pa sve do danas, sve je češća upotreba sintisajzera i

drugih instrumenata, uz često lascivne, pa ponekad i vulgarne tekstove, pri

čemu se izvorna muzika osjetno približava tzv. turbo-folku.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

252

Međutim, ona i dalje ostaje popularni muzički izraz u seoskoj kulturi ovoga

kraja, nezaobilazna na proslavama, vašerima, javnim događanjima, svadbama i

drugim privatnim svečanostima.

Da je Izvorna muzika morala biti pod uticajima općih muzičkih i

kulturnih prilika odrešenog vremena, pokazuje nam i primjer naslovnice omota

gramofonske ploče sa prvom snimljenom pjesmom Babajića.

Tada je fotograf ovu izvornu grupu prikazao u tadašnjem dominantnom stilu

1968. godine i „djece cvijeća“. (Slika 8.)

Slika 8. Naslovnica ploče Braće Babajića iz 1969. godine sa pjesmom Kalesijo puna si mi

cvijeća

POPULARNOST U DIJASPORI

Jedna od važnih odlika izvorne muzike sjeveroistočne Bosne i

Hercegovine je njena velika popularnost u dijaspori. Već više od pola stoljeća

usled raznih ekonomskih i historijskih okolnosti dosta ljudi sa ovih prostora

odlazi izvan Bosne i Hercegovine u inozemstvo. Kako u Hrvatsku i Sloveniju,

tako i dalje, Evropske zemlje i zemlje širom svijeta.

Značajan dio te populacije je seoskog porijekla, gdje je izvorna muzika

važan dio tradicije, naslijeđa, pa i identiteta. Izvornu muziku ovi ljudi i zajednice


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

253

doživljavaju kao dio i sjećanje na domovinu, zavičaj i mladost. Kao primjeri

velike popularnosti ove muzike u kod navedene populacije su još uvijek živa

sjećanja na neke koncerte početkom osamdesetih godina u Šloveniji i Hrvatskoj.

Radi se o koncertima izvornih grupa Braća Babajić kada su kao prvi muzičari iz

Bosne i Hercegovine napunili halu Tivoli u Ljubljani i Kalesijskih zvuka, kada su

u dvorani Lisinski u Zagrebu, umjesto predviđenih 5 na zahtjev publike izvela

11 pjesama izvorne muzike.

Zadnji rat je intezivirao prisilni odlazak u dijasporu svih naroda sa

područja sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Posebno to važi za Hrvate iz

Bosanske Posavine koji se najviše sele u Slavoniju i Zagreba i okolinu. Oni tamo

brižljivo i sa velikim poštovanjem njeguju i čuvaju sježanje na zavičaj, prije

svega kroz Izvornu muziku.

Poznato je da su Braća Begići, Ilija i Marko najpopularniji izvođači

izvorne muzike (glazbe) Hrvata u Bosanskoj Posavini. Zadnjih su desetljeća

svirali gdje god su Hrvati iz Bosanske Posavine izbjegli, napustivši zavičaj, i gdje

se poput desetina tisuća Posavljaka, nisu vratili.

Na jednom skupu u Osijeku 2017. godine, nakon Thompsona koji je

puštan s razglasa, brigu o glazbi preuzeli su tradicijski svirači Ilija Marić

(šargija) i njegov sin Štjepan (violina). Oni su svirali izvorni folklor Bosanske

Posavine s karakterističnim pjesmama poput poznate braće Begić “Rakija je

bolja neg' majčino mlijeko”.

Zanimljivo da Bošnjaci, prognani iz Podrinja Izvornu muziku donose u

okolinu Sarajeva

SNAŽAN DIO IDENTITETA SVA TRI NARODA SJEVEROISTOČNE BOSNE I

HERCEGOVINE

Poznato je da izvorna muzika, kao poseban fenomen karakterističan za

sva tri naroda sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, Bošnjake, Hrvate i Šrbe.

Hrvati Bosanske Posavine, okoline Dervente, okoline Tuzle i Živinica,

Žepča i Usore iznimno cjene Izvornu muziku i izvornjake. Šrbi također, između

Dervente i Doboja, okoline Teslića, planine Ozren, Majevice. Kod Bošnjaka

Izvorna muzika je prisutna u Dolini Špreče (posebno oko Kalesije), između

Brčkog, Šrebrenika i Gračanice, te u Bosanskom Podrinju.

Ima primjera gdje izvornjaci različitih nacionalnosti sačinjavaju izvorne

grupe, pa snimaju i gramofonske ploče.

Takav su primjer Šimo Žepić, Ivo Grgić (Hrvati) i Muhamed Borogovac

(Bošnjak), svi iz okoline Živinica i Gornje Špreče. (Slike 9.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

254

Slika 9. Šimo Žepić, Ivo Grgić i Muhamed Borogovac na naslovnici ploče Pjesme iz Bosne,

kraj 1969. godine

Braća Begići (Ilija i Marko, Hrvati) iz okoline Dervente su prve ploče

snimali sa Štanojem Markovićem (srbinom). (Slika 10.)

Slika 10. Braća Begići ploču sa pjesmom Kad zapjeva Ilija i Marko 1969. godine snimili su

sa Stanojem Markovićem


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

255

Poznata izvorna grupa iz okoline Doboja Bracini bećari, osamdesetih

godina 20. stoljeća ima sastav od Šrba i Hrvata.

Da je prisutnost izvorne muzike sjeveroistočne Bosne i Hercegovine

karakteristika i različitih vjera i da tu nema ograničenja govori i sljedeći podatak.

Velečasni Filip Maršić, župnik u Derventi, vjerojatno je najpoznatiji svećenik koji

pjeva izvorne pjesme i svira šargiju. Šam svjedoči da se preko šargije i izvorne

pjesme mnogim ljudima približio i doveo ih ka Isusu. On također marljivo

skuplja izvorne pjesme kako se ne bi zaboravile. Do sada je skupio preko 17 000

izvornih pjesama.

PATRIOTIZAM I ZAVIČAJNOST

Neke od važnih vrijednosti pjesama izvorne muzike sjeveroistočne

Bosne i Hercegovine su izraženi patriotizam i zavičajnost u njima. Izvorne pjesme

su na omotnicama brojnih ploča raznih grupa, često označavane jednostavno, kao

Bosanske pjesme.

Primjer izrazito patriotske pjesme je i ona pod nazivom Kad Ibro pođe

zemlju da brani. Ova pjesma se nalazi u brojnim antologijama patriotskih

pjesama Bosne i Hercegovine a koje su izašle u zadnjem ratu i kasnije do danas.

Pjesma „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, pjevala se šezdesetih godina

20. stoljeća u Gornjoj Špreči, naročito u selima oko Tupkovića i Jelova brda.

Smatra se da govori o borbama za odbranu navedenih i okolnih sela u Drugom

svjetskom ratu.

Ispjevana je u tradicionalnom narodnom stilu (iza vodećeg glasa išao je

prateći glas) i uz pratnju violina (ćemana) i šargije, kao tradicio nalnih narodnih

instrumenata ovog dijela Bosne. Na gramofonsku ploču ovu pjesmu snimila je

izvorna grupa „Kalesijska trojka“, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća.

Već u tekstu prve strofe vidimo izražen veliki patriotizam:

Kad Ibro pođe zemlju da brani,

ko li će tebe majko da hrani?

Nek te hrane mile seje,

ne pogledaj majko mene,

neću se vratit’, borbu napusti...

Šlično je i u ostalim strofama navedene pjesme. O motivu patriotizma u

ovoj pjesmi jedan profesor književnosti kaže: U prvom redu to je motiv

patriotizma, borbenog i stamenog patriotizma, spremnosti da se zemlja, u onom

praiskonskom značenju smisla, svrhe, cilja, egzistencije brani pod svaku cijenu.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

256

Po tome pjesma je iskaz prije nekog epskog vremena, kada su zemljom hodili

junaci i kada je junaštvo bilo besmrtna vrlina.

Prema izjavama brojnih svjedoka, akedemik Nedžad Ibrišimović,

poznati književnik, uvijek se oduševljavao kada bi slušao pjesmu „Kad Ibro

pođe zemlju da brani“ u izvođenju „Kalesijske trojke“. Često je govorio, zbog

njene književne vrijednosti, da je ta pjesma „bosanska Hasanaginca“.

Ljubav i poštivanje zavičaja i lokalnog je jako izražena u brojnim

izvornim pjesmama.

Takva je poznata pjesma Kalesijo puna si mi cvijeća. Ovu pjesmu u kojoj

se spominje Kalesija, jedno od središta razvoja te muzike, nije napravila, kako je

iz naslova očekivati, neka izvorna grupa iz Kalesije. To su uradili Braća Babajići

iz Rašljeve kod Gračanice kada početkom 1969.

Godine, slučajno odlaze svirati u jednu kafanu u Dubravama između

Živinica i Kalesije. Još 1970. godine je Grupa iz Čekanića, snimila na

gramofonskoj ploči pjesmu “Gračanice grade moj” u izvornom stilu. Tekst

pjesme počinje stihovima:

Gračanico grade moj,

vesela mi budi,

u tebi je sva ljepota

što napaja grudi.

Ukras ti je sahat kula stara,

lijepa sela i džamija Bijela,

Puna si l’jepih cura i mladića

od Sokola pa do Čekanića...

Vrlo je popularna pjesma Čobanice ljepotice (Čobanice moja ljepotice)

koja govori o zavičaju i sjećanu na mladost u njemu. (Slika 13.)

Pjesmu je snimila izvorna grupa iz Rašljeve, Braća Babajići oko 1980.

godine. “Najpoznatija naša pjesma Čobanice ljepotice, nastala je u Kalesiji gdje

smo svirali osamdesetih godina, kao moje sjećanje na djetinjstvo”, često prića

Ismet Babajić. Tekst pjesme počinje ovako:

Kad smo bili mali,

ovce smo čuvali,

Na zelenoj livadici,

pjesme smo pjevali.

Čobanice, ljepotice,

hajmo u planinu,

Da čuvamo stado,

kao nekad davno...


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

257

Slika 13. Naslovnica kasete grupe Braća Babajić sa pjesmom Čobanice ljepotice

Ima mišljenja da je izvorna grupa Kalesijski zvuci ostavili najveći trag u

Izvornoj muzici , ne samo Kalesije, već i prostoru bivše Jugoslavije.

I danas je popularna njihova pjesma Selo moje maleno. Pjesma je prvi

put promovisana u 1981. godine u Capardama kod Mehe Kokora u kafani, gdje

je izvedena 30 do 40 puta za jedno veče. Iste godine je pjesma i snimljena.

Pjesma Šelo moje maleno je izrazito obojena zavičajnim i lokalnim.

Tekst počinje:

Selo moje maleno,

Pjesmo o ljubavi.

Nad tobom se Konjuh,

Majevica plavi

Herići, Puzići, Zates i Čanići,

Požegići mali dušu su mi dali.

Herići, Puzići, Zates, Čanići, Požegići, sve su to nazivi mahala ili zaseoka

sela Rajinci Donji kod Kalesije. To je ujedno selo odakle su članovi grupe. (Slika

14.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

258

Slika 14. Naslovnica kasete grupe Kalesijski zvuci sa pjesmom Selo moje maleno

Brojne su pjesme Izvorne muzike koje govore o zavičaju izvođača i

slušalaca. Npr. Doboju i okolini (Šlika 11.), Posavini (Šlika 12.), Šrebreniku....

Slika 11. Naslovnica ploče Narodne pjesme od Doboja


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

259

Slika 12. Naslovnica ploče Posavino, srce si u Bosni

Upravo, činjenica da su tekstovi brojnih izvornih pjesama posvećeni

zavičaju i lokalnom, one snažno razvijaju kod njenih slušalaca zavičajni i lokalni

identitet.

ZAKLJUČAK

Iz prethodnih razmatranja vidimo neke opće značajke fenomena

izvorne muzike na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine a sa aspekta

naslijeđa i identiteta. Izvorna muzika doživljava nevjerovatna popularnost od

1969. godine i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Ova

muzika ima veoma izražen osjećaj patriotizma i zavičajnosti. Prije svega kroz

njegovanje snažnih motiva lokalnog, žala za mladošću, ljubavi ka majci...

Izvorna muzika i danas predstavlja živu praksu i ona je ekonomski

održiva. Vrlo je važno da ovaj tradicionalni narodni muzički izričaj ima još uvjek

i veliku popularnost u našoj dijaspori.

Svakodnevno smo svjedoci da ova muzika predstavlja neosporni dio

naslijeđa i identiteta velikog broja ljudi, u svim prilikama i na svim skupovima.

Bitno je da je to nasljeđe i identitet koji živi i stalno se razvija. Jedna od iznimno


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

260

važnih odlika ove muzike je da ona predstavlja naslijeđe, identitet i živu praksu

sva tri naroda Bosne i Hercegovine.

Zbog svega ovog, Izvorna muzika sjeveroistočne Bosne i Hercegovine,

ima nesumnjivu vrijednost i kao takva je neosporni dio identiteta pojedinaca,

zajednica i naroda ovog dijela naše zemlje.

LITERATURA

1. Kim Barton, album „Bosnian Breakdown – Kalesijski svuci“, London, 1991.

2. Dragica Panić Kašanski, Arhaic and modern in traditional music today: on

example of «izvornjaci» vokal-instrumental bands of northeast Bosnia and

Posavina, Research of dance and muzic on the Balkans, Association of the Sebr

Cultural-Historical Heritage Bastinar, Special edition, International Syimposium

Brčko, Decembre 06-09. 2007.

3. Enisa Hajdarević-Šojko, Uvodni tekst u Fadil Hujdurović, Izvorna muzik –

naša muzika, Kalesija, 2011.

4. Rusmir Djedović, Prilog poznavanju razvoja „izvorne muzike“ u okolini

Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, br.34., novembar

2012., Monos, Gračanica.

5. Rusmir Djedović, Kad Ibro pođe zemlju da brani, Gračanički glasnik – časopis

za kulturnu historiju, br.35., maj 2013., Monos, Gračanica.

6. Fadil Hujdurović, Izvorna muzika – naša muzika, blago koje nestaje, Baština

– časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 5., Zavod za

zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog

kantona, Tuzla 2013.

7. Kim BURTON, Ph.D. Candidate LOCAL MUSIC FROM THE WORLD OR A

WORLD MUSIC FROM THE LOCAL? A BOSNIAN POPULAR MUSIC AND ITS

SIGNIFICANCE AT HOME AND ABROAD, Baština– časopis za baštinu, kulturno-

historijsko i prirodno naslijeđe, br 7, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2015.

8. Mirela Ibrahimović-Mehanović, Kalesijski zvuci kao čuvari izvorne muzike

osamdesetih godina XX vijeka, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju Gornje

Špreče, br. 5, BZK Preporod Kalesija/Osmaci, Udruženje prognanika Gornja

Špreča, Kalesija, 2017.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

261

FOLK MUSIC - THE INDISPUTABLE PART OF THE HERITAGE AND IDENTITY

OF INDIVIDUALS AND NATIONS OF THE NORTHEASTERN BOSNIA AND

HERZEGOVINA

Abstract: The traditional folk music expression of northeastern Bosnia and

Herzegovina, commonly known as Folk music, is a very prominent form of

heritage and tradition in that area. It is strongly accepted by individuals,

communities and all three peoples in this part of Bosnia and Herzegovina.There

are numerous ways of accepting Folk Music from individuals and nations.

Therefore, the original music of northeastern Bosnia and Herzegovina is an

indispensable part of the identity of individuals, communities and peoples in that

area.

Keywords: Folk music, northeastern Bosnia and Herzegovina, heritage,

individuals, communities, peoples, identity.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

262


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

263

Munisa KOVAČEVIĆ, prof.

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog


STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA PODRUČJU

TUZLANSKOM KANTONU

Apstrakt: Na osnovu dokumentacije i terenskog istraživanja od 2016. i 2018.

godine, na području Tuzlanskog kantona zabilježeno je 185 nekropola i

pojedinačnih stećaka sa ukupnim brojem od 1509 stećaka.

Trenutno stanje očuvanosti stećaka je na jako niskom nivou kako na području

Tuzlanskog kantona tako i cijele Bosne i Hercegovine. Terenskim istraživanje

utvrđeno je da se veliki broj nekropola sa stećcima nalazi u lošem stanju. Također,

utvrđeno je da je određeni broj nekropola koje su se vodile u dokumetaciji i

literaturi prije agresije na Bosnu i Hercegivinu 1992-1995. godine danas više ne

postoje ili da je danas zabilježeno da pojedine nekropole imaju dosta manje

stećaka. Uništavanje, premještanje stećaka i njihovo korištenje kao građevinskog

materijala još uvijek je praksa. Mnogi stećci su često neopravdano premješteni sa

originalne lokacije čime je jednim dijelom izgubljena ambijentalna vrijednost ali i

dijelom autentičnost.

Ključne riječi: nekropola, stećci, baština, nacionalni spomenik, Tuzlanski kanton

OPĆE O STEĆCIMA

Štećci su srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici i naši su

najznačajniji spomenici kulturno-historijskog naslijeđa srednjeg vijeka. Štećci -

nadgrobni spomenici kao glavna karakteristika kulturne historije

srednjovjekovne Bosne, rađeni su od kamena, različitih formi, veličina i ukrasa.

Izraz su kulturnog i društveno-ekonomskog života srednjovjekovnog

čovjeka.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

264

Naziv stećak, kako se najčešće danas upotrebljava u literaturi, izveden je od

pojma stojećak, iz njegove namjene da stoji kao spomenik pokojniku. Nazivi koji

se u narodu i danas upotrebljavaju za stećke su: mramorje, mramorovi,

kamenovi, mašeti, grčko groblje, kaursko groblje, dok iz natpisa na stećcima

vidimo nazive kuća, kam (kamen), biljeg (bilig), zlamen, vječni dom i slično.

Štećci su locirani na riječnim zaravnima, brežuljcima uz spomenike ranijih

epoha, uz kulturna mjesta i objekte (tumuli, crkvine i groblja), kao i uz sakralne

objekte.

Štećci se vežu za granice nekadašnje srednjovjekovne Bosne pa tako da se

danas stećci nalaze i uz sadašnjegranice Bosne i Hercegovine sa Srbijom, Crnom

Gorom i Hrvatskom, što ujedno pokazuje da je dolazilo do migracije

stanovništava i pomjeranja granica tadašnje Bosne. U Bosni i Hercegovini

evidentirano je oko 60 hiljada stećaka. Na osnovu podataka koje danas imamo,

pojavljuju se od druge polovine XII stoljeća, svoj vrhunac u izradi i ukrašavanju

dostižu u XIV i XV stoljeću, a do kraja XVI stoljeća prestaju se upotrebljavati kao

nadgrobni spomenici.

Najstarije bilješke o stećcima nalaze se u putopisu Benedikta Kuripešića iz

1530. godine. Više interesa za stećke pokazano je za vrijeme vladavine Austro-

Ugaraske monarhije u Bosni i Hercegovini, dok je do tada samo nekoliko stranih

ili domaćih putopisaca i istraživača ostavilo nešto bilježaka o stećcima.

Značajno za rad i istraživanje na stećcima bilo je osnivanje Zemaljskog muzeja u

Šarajevu 1888. godine, kada je osnovan i časopis Glasnik Zemaljskog muzeja.

Između dva svjetska rata nije bilo organizovanog istraživaja stećaka.

Nakon Drugog svjetskog rata započinje intenzivnije izučavanje stećaka

sistematskom evidencijom lokaliteta i prikupljanjem podataka na terenu i to u

periodu od 1951. do 1969. godine. Iz svega toga proizilaze monografije i radovi

objavljeni u časopisima. Tada se donose i prve zakonske odredbe o zaštiti

spomenika kulture.

NEKROPOLE SA STEĆCIMA SA STATUSOM NACIONALNOG SPOMENIKA

Za proglašenje kandidovanog dobra za status nacionalnog spomenika Bosne

i Hercegovine nadležna je Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih

spomenika BiH.

Odluke o proglašenju nekog kulturnog dobra nacionalnim spomenikom

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH donosi na osnovu Aneksa 8.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

265

Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i utvrđenih kriterija.

Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i ostataka dobara koja su uništena

ili znatno oštećena nacionalnim spomenicima ima za cilj očuvanje kulturnog

pamćenja naroda i kulturnog identiteta mjesta.

Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine je dobro koje zbog svog

kulturnog, historijskog, ambijentalnog, umjetničkog, vjerskog i etničkog značaja

se smatra vrijednim spomenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, a posebno najvrednijih

dobara naslijeđa koja imaju status nacionalnog spomenika BiH jeste očuvanje

kulture, historije i identiteta, kako države, regije, naselja, tako i pojedinca.

Tuzlanski kanton ima veoma vrijedno i raznovrsno kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe. Najvažniji dio ovog naslijeđa jesu nacionalni spomenici.

Kroz terensko istraživanje, evidentiranje, valorizaciju, prikupljanje

dokumentacije, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je za više značajnijih dobara naslijeđa

Tuzlanskog kantona, u svrhu njihove trajne zaštite, obnove i prezentacije,

aplicirao za proglašenje nacionalnim spomenikom BiH.

Na području Tuzlanskog kantona zaključno sa 2018. godinom imamo 51

dobro naslijeđa sa statusom nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine a od

njih 51, pet je nekropola sa stećcima proglašeno nacionalnim spomenikom.

U naselju Banovići Šelo, općina Banovići, nalaze se dva stećka u obliku

sljemenjaka s postoljem i evidentirani su kao historijski spomenik. Jedan od

sljemenjaka na bočnoj strani ima natpis u pet redova, pisan bosančicom.

Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Božićko Banović, na svojoj plemenitoj

zemlji i na Dramešini, a postaviše (stećak) Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s

braćom.“ Štećci u naselju Banovići Šelo od 2005. godine imaju status

nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje i Strane u naselju Bulatovci,

općina Kalesija dobila je status nacionalnog spomenika 2013. godine.

Nekropolu čini 18 stećaka podijeljenih u dvije skupine, gdje dominiraju

sljemenjaci. Karakteristika ove nekropole je masivnost stećaka kao i ukrasni

motivi. Nekoliko stećaka u ovoj nekropoli je oštećeno, nagnuto ili utonulo u

zemlju.

Nekropola sa stećcima u naselju Olovci na lokalitetu Donji Olovci, uz put

Olovci – Tuholj, općina Kladanj ima status nacionalnog spomenika BiH od 2005.

godine. Nekropolu čini 18 stećaka: 12 sljemenjaka, pet sanduka i jedan stub. Tri


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

266

sljemenjaka su ukrašena. Jedan sljemenjak na istočnoj čeonoj strani ima natpis

ispisan u šest redova. Transkripcija glasi: „U ime oca i sina i svetoga duha, ovdje

počiva Radomir Jurisalić na svojoj plemenitoj zemlji“. Također, treba istaći da se

nekropola sa stećcima u naselju Olovci, općina Kladanj, kao jedna od 28

nekropola u okviru serijskog dobra „Štećci-srednjovjekovni nadgrobni

spomenici“ koji su se 2016. godine našli na listi UNESCO-a, jedina je od 20

nekropola iz Bosne i Hercegovine sa područja Tuzlanskog kantona koja se našla

na navedenoj prestižnoj listi.

Na lokalitetu Štare kuće, u zaseoku Nikolići, naselje Breške, općina Tuzla

nalazi se nekropola stećaka. Nekropola je nacionalnim spomenikom proglašena

2010. godine i tom prilikom je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH

registrovala 23 stećka, među njima 21 stub i dva sanduka udaljena dvadesetak

metara od ostatka nekropole. Opšte stanje nekropole je jako loše, većina

stećaka su prevrnuti, oštećeni, dosta ih tek vrhom izviruje iznad površine

zemlje.

Historijsko područje, nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u naselju

Gračanica, općina Živinice ima status nacionalnog spomenika Bosne i

Hercegovine od 2013. godine. Nekropola broji 31 stećak: šest ploča, dva

sanduka, 20 sljemenjaka i tri stuba.

Od navedenih pet nekropola sa statusom nacionalnog spomenika Bosne i

Hercegovine na području Tuzlanskog kantona može se kazati da samo

nekropola u naselju Olovci općina Kladanj nalazi u zadovoljavajućem položaju

kada je riječ o uređenosti nekropole. Ostale četiri nekropole sa statusom

nacionalnog spomenika nisu u dobrom stanju. Štećci su prevrnuti, utonuli u

zemlju, oštećeni. Posebno treba naglasiti nekropolu sa stećcima u naselju

Breške općina Tuzla koja je u najlošijem stanju.

STANJE NEKROPOLA SA STEĆCIMA TUZLANSKOG KANTONA

Nakon rekognosciranja većeg dijela terena Tuzlanskog kantona

evidentiran je veliki broj većih i manjih nekropola ili kao usamljenog grobnog

kamenja (pojedinačni stećci-samotnjaci).

Najviše stećaka nalazi se na teritoriji općina Kladanj, Živinice i Kalesija,

gdje su pronađeni neki od najmonumentalnijih primjeraka.

Tokom trogodišnjeg istraživanja stećaka na području Tuzlanskog

kantona evidentirano je i uvršteno u Registar dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa, koji se vodi u Zavodu, 185 nekropola i pojedinačnih


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

267

stećaka sa 1509 stećaka.

U pogledu oblika stećaka, na području Tuzlanskog kantona najčešće

susrećemo sljemenjake i stubove. Štećak po obliku sljemenjaka je najčešće

zastupljen oblik stećka na terenu kada je riječ o području Tuzlanskog kantona.

Općina Kalesija ima najviše stećaka po obliku stuba dok općina Kladanj i

Živinice imaju više sljemenjaka. Također, treba naglasiti da je najmanje

evidentiranih stećaka po obliku ploče. Štećci po obliku ploče evidentirani su na

području općine Kladanj kao najviše evidentiranih stećaka navedenog oblika.

Određeni broj stećaka po obliku ploče nalaze se na području općine Kalesija te

općina Živinice.

Osnovni umjetnički kvalitet stećaka predstavljaju ukrasi – motivi na

stećcima. Motivi na stećcima rađeni su u dvije tehnike klesanja: plitki reljef, ali i

gravirani crteži.

Ukrasni motivi na stećcima Tuzlanskog kantona su slični kao i u ostalim

krajevima Bosne i Hercegovine, ali treba istaći nerijetku upotrebu motiva

spirale kao najčeši ukrasni motiv, zatim različitih varijanti bordura, rozete ili

cvijeta, grozda ali i nerijetka upotreba, križa, polumjeseca i štapa.

Spirala kao umjetnička stilizacija prikazana je u različitim varijantama.

Najčešći oblik je u kombinaciji sa stablom iz kojeg se račvaju dvije spirale, zatim

obične spirale, Š-spirale, spirale u kombinaciji s grožđem ili križom. Špirala kao

OPĆINA NEKROPOLE BROJ STEĆAKA

BANOVIĆI 4 13

ČELIĆ 7 16

DOBOJ ISTOK 3 4

GRAČANICA 7 12

GRADAČAC 3 6

KALESIJA 36 417

KLADANJ 52 430

LUKAVAC 4 18

SAPNA 11 136

SREBRENIK 1 2

TEOČAK 2 29

TUZLA 17 91

ŽIVINICE 40 305

UKUPNO 185 1509


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

268

motiv smatra se simbolom smrti i ponovnog života. Špirala kao najčešći motiv

nalazi se na stećcima na lokalitetima npr.: Štare kuće, naselje Breške, Tuzla,

Mramorje, naselje Miljanovci, Kalesija, Štećci u pravoslavnom groblju, naselje

Dubnica Kalesija, lokalitet Trijebnik, naselje Đurđevik, Živinice, lokalitet Toliša,

naselje Noćajevići, Kladanj...

Grozdovi se kao motivi obično javljaju u kombinaciji sa spiralama i

karakterističan su motiv koji se nalazi na stećcima u sjeveroistočnom dijelu

Bosne i Hercegovine. Ovaj motiv uočen je na većem broju stećaka koji se nalaze

na području Tuzlanskog kantona (općina Živinice, Kalesija, Kladanj).

Stablo kao motiv na stećku nije rijetka pojava. Takvi su motivi uočeni i

na stećcima kladanjskog kraja. Prikazuju stablo drveta s različitim završecima i

krajevima, nekada sa spiralom, rozetom ili listovima. Uočeni su i primjeri stabla

s kombinacijom prikaza ptice. Kada je riječ o motivu stabla na stećku treba

izdvojiti nekropolu na lokalitetu Gostinac, naselje Brloške općina Kladanj gdje

je motiv stabla urađen tehnikom reljefnog ispupčenja. Motiv stabla na stećku po

obliku stuba se izvija iz dna te na sredini račva na pet grana za kružnim

završetkom.

Bordure predstavljaju trake ili vrpce različitih oblika i karakteristika.

Najčešće se nalaze na vertikalnim stranama sanduka i sljemenjaka, ali često i na

horizontalnim stranama sanduka i sljemenjaka. Bordure su obično plastične

(plitki reljef), ali nerijetko i uklesane u kamen. Nekada predstavljaju samo

motiv na stećku. Bordure sačinjavaju veliki broj motiva a one koje dominiraju

na stećcima našega kantona su: osnovna ili obična bordura i tordirano uže.

Od astralnih simbola mogu se navesti polumjesec, sunce. Motiv kruga

smatra se predstavom sunca. Ovi motivi obično se javljaju samostalno, ali i u

kombinaciji, npr. polumjeseca i rozeta (cvjeta). Motiv kruga imamo najčešće na

stećcima kladanjskog kraja kao što je lokalitet Toluša u naselju Noćajevići gdje

se krugovi javljaju na krovnom dijelu sljemenjaka. Motiv polumjeseca obično je

prikazan plastično, a krakovi mogu biti različito okrenuti. Motiv polumjeseca se

nalazi na više lokaliteta na području općina Tuzlanskog kantona. Motiv

polumjeseca imamo na lokalitetu Brkića groblje u općini Kalesija ili na

lokalitetu Jasik u naselju Gračanica općina Živinice ili na stećku na lokalitetu

Brezje u naselju Podgajevi u općini Živinice i drugim.

Motiv križa u velikoj je mjeri zastupljen na svim vrstama stećaka. Može

biti predstavljen samostalno, ali i u kombinaciji s drugim motivima. Klesan je

obično plastično, ali ima ih i urezanih u kamen. Postoji mnogo vrsta i podvrsta

ovog motiva na stećcima. Nekropole sa stećcima sa motivom križa su dosta

često zastupljene. Npr. motiv križa na stećcima na lokalitetu Štare kuće, naselje

Breške, općina Tuzla ili lokalitet Gostinjac općina Kladanj ili na lokalitetu


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

269

Mravišnjice i Golešina, naselje Humci Donji, općina Čelić.

Motiv štapa obično je predstavljen plastično i simbolizuje svećeničko

zvanje. Ovaj motiv nalazi se na stećcima u općini Kladanj u naseljima Olovci, u

naselju Štupari na lokalitetu Štuparski krš ili u naselju Noćajevići na lokalitetu

Toliša.

Figuralne predstave: prikazi lova, oruđa, alata, ljudske figure,

konjanika u lovu, motiv ruke, čaše, ptice nalaze se i na stećcima s područja

Tuzlanskog kantona. Motiv ruke sa čašom nalazi se na stećku koji je smješten u

dvorištu OŠ Tojšići, zatim konjanika na stećku u naselju Bašigovci ili konjanika s

kopljem, u dvorištu OŠ Đurđevik. Motiv ptice nalazi se na stećku u naselju

Štupari kao i motiv sjekire koji se nalazi na stećcima i u naseljima Štupari i

Breške.

Štećci su kameni tragovi naše prošlosti, svjedoci koji govore o ljudima i

događajima. Oni nisu zanimljivi samo po svojim oblicima i ukrasima, zanimljivi

su i po svojim natpisima.

Natpisi predstavljaju najznačajniji faktor naučne i umjetničke

vrijednosti stećaka. Oni su važan izvor za proučavanje pisma i narodnog jezika,

ali i važan izvor u datiranju nastanaka i razvoja stećaka.

Među više od 60 hiljada stećaka u Bosni i Hercegovini, s natpisom je do

sada utvrđeno tek nešto više od tri stotine. Natpisi su pisani stilizovanom

bosanskom ćirilicom – bosančicom, većinom su kratki te govore o onome ko leži

ispod stećka, društvenom položaju pokojnika, načinu smrti, s porukom živima,

ali i nekim historijskim podacima.

Pretežan broj natpisa na stećcima je uglavnom kratak i donosi podatke

kako o pokojniku tako i u nekim slučajevima o majstoru koji je radio taj

spomenik ili o historijskim događajima. Po sličnosti nekih natpisa, vjerovatno je

da su postojala neka pravila iz kojih su pisari crpili svoje tekstove. Početak

natpisa najčešće govori o tome ko leži u grobu pod stećkom i o načinu njegove

smrti. Uz ime pokojnika ponekad se stavlja i njegov društveni položaj, politička

funkcija ili rodbinske veze.

Na osnovu dokumentacije i terenskog istraživanja na području

Tuzlanskog kantona, zabilježili smo 10 stećaka koji na sebi imaju uklesan

natpis.

U naselju Olovci, općina Kladanj, nalazi se sljemenjak s natpisom u šest

redova, gdje transkripcijom piše: „U ime oca i sina i svetoga duha, ovdje počiva

Radomir Jurisalić na svojoj plemenitoj zemlji.“

Na jednom prevrnutom sljemenjaku s postoljem, koji se nalazi na


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

270

lokalitetu Brkića groblje, općina Kalesija, nalazi se natpis u šest redova, pisan

bosančicom. Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Dabiživ Draškvić na svojoj

zemlji na plemenitoj. Kada htjeh pobiti, tada i umrijeh. Usječe na me kami Milutin

Kablović u Goduši, a pisa Nikola Dragoljević.“

U naselju Međeđa, općina Gradačac, imamo natpis u lošem stanju, iz

kojeg se može pročitati tek nekoliko riječi, kao što je ime „Dragoslav“, „unuk“,

„plemeniti“, „postaviše“.

U naselju Banovići Šelo, općina Banovići, nalaze se dva stećka

sljemenjaka. Na jednom od njih na bočnoj strani nalazi se natpis u pet redova

pisan bosančicom. Transkripcija natpisa glasi: „Ovdje leži Božićko Banović, na

svojoj plemenitoj zemlji i na Dramešini, a postaviše (stećak) Hlapac i ja Bogdan i

ja Rajko s braćom.“

Jedan stećak po obliku stuba koji se nalazi ispred zgrade Općine Šapna

ima natpis u pet redova gdje se pominje pokojnik Boljko.

U naselju Tuholj, općina Kladanj, nalazi se sljemenjak s natpisom u

dosta oštećenom stanju, gdje se spominje prezime Novaković i da leži na svojoj

zemlji plemenitoj.

U naselju Šniježnica, općina Teočak, nalazi se stećak s natpisom. Štećak

se nalazio na prostoru mezarja sa skupinom ostalih stećaka, ali danas služi kao

dio betonirane ograde kojom je ograđeno mezarje i spomen-obilježje iz

posljednjeg rata. Štećak je bio po obliku sljemenjak, prema historijskim

izvorima koji su nama dostupni, i sa svoje prednje strane imao je natpis gdje se

spominjalo ime pokojnika Veseoka Golubovića. Danas se vidi samo natpis s

bočne strane. U tekstu se spominje da je spomenik podiglo njegovih sedam

sinova.

U dvorištu OŠ Đurđevik, općina Živinice, nalazi se stećak sa natpisom

gdje se spominje pokojnik Štojan Utolović.

U naselju Zaseok, općina Šapna, nalazi se usamljeni stećak pored

lokalnog puta, s natpisom u kojem se spominje ime pokojnika Brajo Tvrdojević.

Štećak je, kao i sam natpis, u dosta lošem stanju.

U naselju Vražići, općina Čelić, na jednom sljemenjaku nalazi se natpis

pisan bosančicom, koji je zbog nekvalitetnog kamena teško čitljiv.

Trenutno stanje očuvanosti stećaka je na jako niskom nivou kako na

području Tuzlanskog kantona tako i cijele Bosne i Hercegovine. Uništavanje,

premještanje stećaka i njihovo korištenje kao građevinskog materijala još

uvijek je praksa. Mnogi stećci su često neopravdano premješteni sa originalne

lokacije.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

271

Za stećke se vežu brojne legende i predanja koja se razlikuju od mjesta

do mjesta, a ono što ih je i spasilo od potpunog uništenja jesu jednim dijelom i

upravo te legende i predanja. Priče o stećcima koje su se prenosile sa koljena na

koljeno govore o čudesnim moćima stećaka kako dobrima tako i lošim.

Najčešće je riječ o dobrobitima koje očuvanje stećaka donosi porodici, mjestu

ali i o kazni koja se najčešće manifestuje kroz teške bolesti, suše, nevrijeme ili

duge zime.

Naime, ponekad ni predanja nisu uticala na to da se zaštite stećci.

Terensko istraživanje nekropola sa stećcima na području Tuzlanskog

kantona od 2016. pa do 2018. godine utvrđeno je da se veliki broj nekropola sa

stećcima nalazi u lošem stanju. Također, utvrđeno je da se određeni broj

nekropola i pojedinačnih stećaka koje su se vodile u dokumetaciji i literaturi

prije agresije na BiH 1992-1995. danas više ne postoje ili da je danas

zabilježeno da pojedine nekropole imaju dosta manje stećaka.

Primjer imamo u općini Šapna na lokalitetu Zagrobnice. Na udaljenosti

od oko 200 m od regionalnog puta Sapna – Priboj na uzvišenju sa desne strane

lokalnog puta (Sapanjska polja) na lokalitetu Zagrobnice općina Šapna, nalazi se

nekropola sa stećcima. U radu Drage Vidovića, Srednjovijekovni nadgrobni

spomenici u okolini Zvornika, Naše starine, III, 1956., pominje se ova nekropola.

Tada Vidović pominje stećke, tri ploče, osam sljemenjaka i dva stuba i ostatke

stećaka. Također navodi da je veliki broj stećaka oštećen, uništen i da su stećci

rasuti po polju. Isto tako za ovu nekropolu Jusuf Omerović u radu, Očuvane

nekropole stećaka u Šapni, Baština sjeveroistočne Bosne, br. 5, 2012., navodi da

nekropola broji 14 stećka i da je jedna od najugroženijih nekropola u općini

Sapna.

Po izlasku na teren 2017. godine ekipa Zavoda je konstatovala slijedeće1:

Štećci su rasuti na dvije parcele koje vlasnici obrađuju. Orjentacija stećaka je

nepravilna odnosno u svim pravcima. Štećci se nalaze u šipražju, odnosno, na

osnovu terenskog obilaska može se zaključiti da se većina stećaka nalazi uz

ogradu ili na liniji razdvajanja između dvije parcele. To nas upuje na zaključak

da su stećci pomijerani sa svog prvobitnog položaja. Gotovo svi stećci kojima se

može utvrditi oblik su oštećeni, utonuli u zemlju, prevrnuti, obrasli mahovinom

i šipražjem. Na samom lokalitetu uočen je veliki broj ostataka od stećaka

odnosno kamenja polomljenog na kojima se može vidjeti obrada ali i da je

kamen (ostatak) iste vrste kao i ostali stećci. Nekropola je jedna od

najugroženijih u općini Šapna. Štećci su uništeni izuzev njih sedam za koje

možemo kazati da su relativno dobrom stanju.

1Izvještaj sa terena 14.02.2017.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

272

Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, oštećen, lok. Zagrobnice

Primjer imamo u općini Teočak tačnije naselje Šnježnica. Nekropola se

nalazi sa desne strane puta u centru naselja Šniježnica. Štećci su smješteni u

jednom dijelu ograđenog mezarja koje je i danas aktivno i pored šehidskog

spomen obilježja i šehidskog mezarja iz zadnjeg rata. Na terenu smo izbrojali 13

stećaka, tri sanduka, pet sljemenjaka, jedan stub i četiri ostatka stećka (tj. stećci

neutvrdivog oblika)2.

Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak upotrebljen kao građevinski materijal



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

273

Na jednom stećku po obliku sljemenjak nalazi se i natpis. Isti se nalazio

na prostoru mezarja sa skupinom ostalih stećaka, ali danas služi kao dio

betonirane ograde kojom je ograđeno mezarje i spomen-obilježje iz posljednjeg

rata. Štećak je bio po obliku sljemenjak, prema historijskim izvorima koji su

nama dostupni, i sa svoje prednje strane imao je natpis gdje se spominjalo ime

pokojnika Veseoka Golubovića na svojoj zemlji plemenitoj 3. Danas se vidi samo

natpis s bočne strane.

Nekropola sa stećcima je u jako lošem stanju, stećci su oštećeni,

prevrnuti, izmješteni, zapušteni a sama činjenica da je jedan stećak sljemenjak

sa natpisom korišten kao građevinski materijal je poražavajuća.

Isti slučaj je i sa nekropolom u pravoslavnom groblju pod nazivom

Brkića groblje na parceli Mitrova bašča u zaseoku Rudine, općina Kalesija, gdje

se nalazi nekropola sa 17 stećaka: osam stubova, pet sanduka, dva sljemenjaka i

dva stećka, kojima se nije mogao utvrditi oblik4. Štećci su različito orijentisani i

nalaze se u okviru groblja. Na jednom prevrnutom sljemenjaku s postoljem

nalazi se natpis u šest redova, pisan bosančicom gdje se pominje ime pokojnika

Dabiživa Draškovića.

Na osnovu dostupnih podataka, u ovoj nekropoli nekada je bilo više stećaka,

gdje je Šefik Bešlagić evidentirao 30 stećaka. Također, Š. Bešlagić je u ovoj

nekropoli evidentirao i jedan stećaka u obliku stuba s natpisom u kojem se

navodi ime Dragac Tihmilić5.

Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, prevrnut, oštećen, lok. Brkića groblje

3Ćiro Truhelka, Natisi iz sjeverne i istočne Bosne, GZM, knjiga III, 1895., str. 344. 4Izvještaj sa terena 25.10.2016. 5 T. Dragičević i V. Vuletić-Vukosavić, Štarobosanskinatpisi u Kalesiji, GZM, Šarajevo, 1891.,. (Navedeno da ova nekropola ima dva stećka sa natpisom)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

274

Međutim, terenskim obilaskom navedene nekropole ovaj stećak nije

pronađen. Većina preostalih stećaka u ovoj nekropoli danas je utonula u zemlju,

dok su neki dobrim dijelom i oštećeni. Problem u ovoj nekropoli jeste što se

nalazi na parceli gdje su evidentirane vrtače gdje se veliki broj stećaka nalazi u

jamama.

Švakako imamo još jedan primjer oštećene nekropole sa stećcima kojoj

u budućnosti prijeti potpuno uništenje. Riječ je o nekropoli koja se nalazi u

naselju Dubnica, sa lijeve strane puta u pravoslavnom groblju koje je i danas

aktivno. Nekropola broji 34 stećka: 12 sljemenjaka, 11 sanduka, 3 stuba i 8

ostataka stećka 6. Veliki broj stećaka je utonuo u zemlju, oštećen, prevrnut. U

konačnici cijela nekropola se nalazi u jako lošem stanju. Jedan sljemenjak koji je

skoro uništen, utonuo u zemlju, obrastao mahovinom na svojoj južnoj čeonoj

strani imao je figuralnu prestavu ljudskog lica a spirale koje su se spuštale

pored glave pružale su dojam kao da je kosa. Motiv je u cjelini izgledao kao

ženski lik sa kosom.

Na terenu 2016. godine evidentirano je da je isti stećak oštećen7, toliko

da se samo u jednom dijelu nazire lik žene. Drugi sljemenjak koji je također u

jako lošem stanju na jednoj čeonoj strani ima motiv luka sa strijelom a na

suprotnoj strani prikazane su dvije spirale koji se spuštaju sa vrha sljemena. Na

jednoj bočnoj strani je motiv mača u kombinaciji sa rukom i šakom dok sa

druge je strane isti motiv ruke sa šakom ali sa kopljem 8.

6Šefik Bešlagić, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, VIII, Tuzla, 1970, str. 46., ovdje se navodi da je nekropola sa stećcima u pravoslavnom groblju u naselju Dubnica brojala 16 stećaka (pet sanduka, devet sljemenjaka i dva stuba).

7Izvještaj sa terena 25.10.2016. 8Isto. Također u svom radu Bešlagić pominje i ukrašeni sljemenjak sa motivom vrpce, križa, ljiljana, rukom sa mačem i rukom sa kopljem.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

275

Foto: M. Kovacevic, stećak sljemenjak, oštećen, naselje Dubnica

Isti primjer su i pojedinačni stećci samotnjaci. Jedan stećak po obliku

stub u naselju Zaseok, općina Šapna9 i stećak sljemenjak na lokalitetu Do u

naselju Vražići u općini Čelić. Oba ova stećka na sebi imaju uklesane natpise

pisane bosančicom. Treba naglasiti da će oba navedena stećka biti uništena ako

se ubrzo ne poduzmu mjere zaštite.

Foto: M. Kovacevic, stećci sa natpisom, Sapna, Čelić

MOGUĆNOSTI SANACIJE POJEDINIH NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA

PRIMJERU VEĆ URAĐENIH PROJEKATA

Treba navesti i pozitivne primjere kada je riječ o zaštiti, obnovi i

prezentaciji stećaka kao zanačajnog kulturno-historijskog naslijeđa. Na terenu

je evidentirano da su određene nekropole sa stećcima očišćene, ograđene i

uređene, odnosno zaštićeno od daljeg propadanja.

Navela bih nekoliko pozitivnih primjera kada je riječ o zaštiti i promociji

stećaka na području našega kantona.

Tokom 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na uređenju i zaštiti

stećaka u naseljima Tojšićima, Bulatovcima i Bukvarima na području općine

Kalesija. Grupu entuzijasta Kalesije formirala je Udruženje za zaštitu kulturno-

historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija, sa ciljem uredenja, zaštite i

prezentacije stećaka. Udruženje “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa

Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona pokrenulo aktivnosti na očuvanju i zaštiti stećaka od

daljnjeg uništenja te realizovali nekoliko projekata. 9Izvještaj sa terena 18.10.2017.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

276

Nekropola na lokalitetu Mramorje, naselje Miljanovci, mahala Bukvari,

općina Kalesija je 2009. godine uređena i ograđena drvenom ogradom. Projekat

uređenja nekropole realizovalo Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih

spomenika „ORNAMENT“ Kalesija.10

Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima, lok. Mramorje

Isto uduženje je uradilo i realizovalo projekat uređenja nekropole u naselju

Bulatovci na lokalitetu Mramorje koja danas ima status nacionalnog spomenika.

Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima, lok. Mramorje

Također, u naselju Tojšići tačnije u dvorištu OŠ Tojšiči formirana je

nekropola sa devet stećaka. Nekropola je nastala nakon izmještanja ugroženih

stećaka, sa lokaliteta Okrugla, koji su se nalazili pored magistralnog puta

10ProjekatuređenjanekropolerealizovaloUdruženjezazaštitukulturno-historijskihspomenika „ORNAMENT“ Kalesija u oktobrumjesecu 2009. Podrškuprojektupružili: JU Zavod zazaštitu korištenjekulturno-historijskog i prirodnognaslijeđaTuzlanskogkantona, OpćinaKalesija, OŠ “RainciGornji”, MZ “GornjiRainci”, i drugibrojnigrađani.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

277

Kalesija - Tuzla11. Šve tri nekropole uređene su u saradnji sa JU Zavod za zaštitu

i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK12.

Foto: S. Halilović, uređena nekropola sa stećcima,Tojšići

Tokom proljeća 2009. godine Općina Živinice je pokrenula aktivnosti za

izmještanje ugrođenih stećaka sa Topličkog polja na buduću novoformiranu

nekropolu pored Rajskog jezera u naselju Bašigovci.

Naime, namjera lokalne uprava Općine Živinice da nekadašnji

napušteni kop Bašigovci, u kome se formiralo jezero, pretvoriti u izletište sa

raznim sadržajima, između ostalih etno naselje i manju nekropolu stećaka.

Općina Živinice je uputila prijedlog projekta Zavodu za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK. Ša ciljem zaštite

stećaka od uništenja na lokalitetima Mramorje II u Topličkom polju i stećaka

koji su se nalazili u koritu rijeke Oskove i pored magistralnog puta Živinice-

Banovići u naselju Višća Donja, a čija je ugrođenost potvrđena terenskim

istraživanjem tokom 2009. godine, urađen je detaljni prijekat od strane Zavoda.

Realizacijom projekta izvršeno je izmještanje stećaka sa navedenih lokaliteta.

Novoformirana nekropola na lokalitetu Rajsko jezero, naselje Bašigovci

općina Živinice danas broji 29 stećaka: 12 sljemenjaka, sedam sanduka, sedam

11 Projekat su podržali Ministarstvo obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općina Kalesija, MZ Tojšići, OŠ "Tojšići", a svoj doprinos u projektu su dali i CZ Kalesija i PU Kalesija.

12Šamir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije” Baština sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010., str. 213-220.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

278

stubova i tri neutvrđenog oblika. Štećci su raspoređeni u nizove s orijentacijom

sjever – jug13.

Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, lok. Rajsko jezero

U naselju Gojsalići, u samom središtu naselja sa desne strane puta na

manjem uzvišenju nalazi se nekropola sa stećcima14. Parcela pod nazivom Vrt,

na kojoj se nalaze stećci je jedna od uređenijih parcela sa informacionom

tablom. Ovu nekropolu su uredili, ogradili i postavili informacionu tablu

mještani naselja Gojsalići u saradnji sa općinom Kladanj. Nekropola danas broji

48 stećak15.

Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, Gojsalići

13 Munisa Kovačević, Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom polju, Baština sjeveroistočne Bosne broj 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010., str. 117-122.

14 U Elaboratu Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj 1990., nekropola je evidentirana pod nazivom Nekropola stećaka Gojsalići, lok. Šupljača, ŠO Kladanj, pod brojem Š-9, III kategorije.U Elaboratu je evidentirano 49 stećaka (25 sljemenjaka, 20 sanduka I četiri amorfna spomenika).



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

279

Tokom ljeta 2015 godine vršena su terenska istraživanja općine Kladanj

tačnije lokaliteta Hrastić i Osica16. Naime, radilo se o projektu izmiještanja

stećaka sa lokacija Hrastić i Osica na lokaciju u gradu Kladnju, u blizini

policijske stanice, na novoizgrađeni plato.

JP „Karaula“ koja je nosioc projekta, dobilo je dozvolu od Zavoda za

zaštitu i korištenje kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa TK, za

izmiještanje 2 stećka sa već pomenutih lokacija. Te stare lokacije stećaka su

prilično devastirane i zapuštene tako da su stećci konstantno izloženi daljem

propadanju. Cijeli posao izmještanja stećaka prilikom transporta praćen je od

strane uposlenika Zavoda. Realizacijom navedenog projakta stećci su sačuvani

od uništenja te su isti pristupačniji javnosti u cilju promocije ovog vida

kulturnog naslijeđa.

Foto: A. Mutapčić, radovi na izmještanju stećaka

16Izvještaj sa terena 4. 7. 2015. godine.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

280

Zavod je uradio projekat „Štećci Tuzlanskog kantona“. Dokumentovanje

i terensko istraživanje stećaka trajalo je dvije godine 2016. i 2017. godine.

Terenskim obilaskom nekropola sa stećcima, evidentirali smo, fotografisali i

dokumentovali trenutno stanje stećaka na terenu, njihove dimenzije, motive,

oblike i pismo. Kao rezultat projekta urađeni su izložbeni panoi, afiše i katalog.

Cilj istraživanja je bio utvrditi brojno stanje i očuvanost, motive, oblike stećaka

kao i mogućnosti njihove zaštite i promocije na području Tuzlanskog kantona.

Prilikom terenskog istraživanja utvrđeno je da je veliki broj stećaka zarastao u

rastinje, prevrnuti, utonuli u zemlju ili razbijeni.

Po završetku terenskog dokumentovanja projekat je također

podrazumjevao i prezentacije i izložbe po osnovnim i srednjim školama.

Projekat „Stećci Tuzlanskog kantona“ ima za cilj da među učeničkom

populacijom Tuzlanskog kantona podigne svijest i obogati spoznaju o stećcima

kao najznačajnijem dobru našeg srednjovjekovnog naslijeđa. Učenicima i

nastavnom osoblju škola koje smo posjećivali željeli smo ukazati na značaj

stećaka kao dijela baštine Bosne i Hercegovine, regiona, ali i svijeta, s posebnim

osvrtom na nekropolu sa stećcima na lokalitetu Olovci/Kuman, općina Kladanj,

koja se nalazi na Listi svjetske kulturne baštine UNEŠCO-a.

Projekat Štećci Tuzlanskog kantona podržali su Komisija za očuvanje

nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i Ministarstvo obrazovanja, nauke,

kulture i sporta TK. Finansijsku podršku navedenom projektu pružilo je

Ministarstvo civinih poslova BIH.

Prilikom Terenskim istraživanjem naselja Noćajevići, općina Kladanj

evidentirali smo nekoliko lokaliteta sa nekropolama stećaka kao što su:

Lokaliteti Mladež I, Mladež II, Djevojka, Toluša/Toliša. Isto tako, uvidjeli smo da

se na ovom prostoru, bar prema postojećim oznakama nalaze minsko-

eksplozivna sredstva. Ono što je posebno skrenulo pažnju jeste nekropola

stećaka na lokalitetu Toluša ili Toliša koja je također označena kao minirana

površina. Nekropola je evidentirana u Elaboratu “Kulturno-istorijsko i prirodno

naslijeđe opštine Kladanj”, iz 1990. godine i tada je brojala 48 stećaka. Tokom

rata 1992-1995. godine kroz ovu nekropolu iskopani su rovovi. Danas

nekropola ima relativno dobro očuvane sljemenjake i veći broj stubova, od

kojih tri stuba svojom veličinom dominiraju nekropolom.

Radi daljeg istraživanja same nekropole kao i publikovanje istakli smo

potrebu da se ovaj lokalitet što prije stavi kao prioritet za čišćenje od minsko-

eksplozivnih sredstava. Radi rješavanja ovog problema, 09.02.2017. godine,

održali smo sastanak u općini Kladanj. Na sastanku su sudjelovali tim Zavoda,

direktor Kantonalnoj upravi civilne zaštite Tuzla i načelnik općine Kladanj.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

281

Tema sastanka je bila pomenuta nekropola, odnosno, mogućnosti i načini

deminiranja.

Uz saradnju sa Kantonalnom upravom civilne zaštite Tuzla, općinom

Kladanj i BH MAC-om 2017. godine urađen je projekat deminiranja a već tokom

2018. godine parcela je očišćena od minsko-eksplozivnih sredstava. U toku je

izrada projekta uređenja nekropole.

Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, Noćajevići

Zavod je u saradnji sa Institutom za arheologiju Filozofskog fakulteta

Univerziteta u Šarajevu uradio projekat pod nazivom „Šanacija, restauracija i

konzervacija lokaliteta nekropole sa stećcima Štare kuće, Donje Breške, Tuzla“.

Nekropola sa stećcima nalazi se na lokalitetu Štare kuće, u naselju Donje

Breške, zaselak Nikolići. Nekropola je nacionalnim spomenikom proglašena

2010. godine i tom prilikom je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika

registrovala 23 stećka.

Sanacija, restauracija i konzervacija lokaliteta nekropole sa stećcima

koja ima status nacionalnog spomnika BiH je bila prijeko potrebna, ona je

ujedno bila i na tentativnoj listi UNESCO-a, ali zbog lošeg stanja u kome se

nalazila nije uvrštena u konačnici na prestižnu listu svjetske kulturne baštine.

Osnovni cilj projekta je obezbjediti pristup nekropoli, kada je riječ o

postavljanju putne signalizacije sa informacijom da se u blizini nalazi nekropola

sa stećcima sa statusom nacionalnog spomenika, čišćenja nekropole, koje

uključuju čišćenje i uređenje nekropole kako bi se utvrdio tačan broj stećaka,

njihove dimenzije, položaj i identificiranje ukrasa na stećcima, čišćenje kamenih


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

282

ploha, ispravljanje stećaka, injektiranje i saniranje pukotina na stećku,

nasipanje drenažnog šljunka radi formiranja drenažnog sistema oko stećka,

premazivanje stećaka hidrofobnom zaštitom, odvoz otpadnog materijala sa

lokaliteta na deponiju.

Imajući u vidu lokaciju nekropole, kada je riječ o blizini samom gradu

Tuzli, može se reći da realizacijom ovog projekta bili bi stvoreni uslovi za njenu

dalju zaštitu, ali i promociju. U konačnici, u realizaciji projekata sanacije i

konzervacije lokaliteta nekropole sa stećcima poslužiti će kao temelj za

edukaciju, podizanje svijesti učenika i lokalne zajednice kao vladinih i

nevladinih organizacija, stvaranje odgovornosti, zaštite naslijeđa, značaj

stećaka, novih spoznaja i trajnijeg znanja.

Realizacija projekta za koji je finansiska sredstva obezbijedila Općina

Tuzla treba biti započeta u proljeće 2019. godine.

Foto: M. Kovacevic, nekropola sa stećcima, lok. Stare kuće, Breške

ZAKLJUČAK

Zaštita kulturnog naslijeđa je jedan od primarnih zadataka zajednice,

društva, naroda i države. Kulturno-historijsko naslijeđe je dokument naše

historije i od neprocjenjeve je važnosti a da bi smo je sačuvali potrebna je

odgovarajuća zaštita, obnova i prezentacija.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

283

Veliki broj dobara naslijeđa je nepovratno nestao, a upravo nestankom

takvog blaga, gubimo dio svoje prošlosti, načina života, običaja, događaja,

ličnosti. Kulturno-historijsko naslijeđe ima presudnu ulogu u očuvanju

identiteta naroda i države.

Ugrožavanju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa pridonijeli su: ratna

razaranja, nebriga i neodržavanje, nedostatna financijska sredstva, neriješeni

imovinsko-pravni odnosi, nepoštivanje zakonskih propisa i neprimjenjivanje

sankcija, nedovoljna svijest o vrijednosti baštine. Posebno treba naglasiti da je

osim ljudski i materijalnih gubitaka, veliki broj spomenika kulture uništen je

tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mnogi spomenici uništeni tokom

agresije na Bosnu i Hercegovinu bili su dio svjetske kulturne baštine. Zbog toga,

je primarni cilj zaštititi postojeće kulturno-historijske spomenike, pošto je u

svim društvima najznačajnija komponenta jednog društva, a time i države

upravo kulturno-historijsko naslijeđe.

Institucije kulture bi trebale raditi u koordiniranim akcijama zaštite

kulturno-historijskog naslijeđa, ali uz veliku pomoć cijelog društva, a posebno

državnih organa. Zbog toga treba podsticati svijest građana, educirati građane,

društvenu zajednicu, o značaju zaštite i očuvanja kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa.

Isto važi i za stećke kao značajnog kulturno-historijskog naslijeđa. Činjenica

je da je veliki broj nekropola sa stećcima nepovratno nestao, što se moglo

uvidjeti na osnovu terenskog istraživanja. Veliki broj stećaka je premješten na

drugu lokaciju a za koje radnje nepostoji dokumentacija ili projekat izmještanja.

Također, nepostoji, kako na državnom tako i na kantonalnom nivou, jedinstveni

registar nekropola sa stećcima u poslijeratnom periodu.

Da bi se stećci ali i sva ostala dobra kulturno-historijskog naslijeđa zaštitili

od daljnjeg uništavanja i potpunog nestanka, molimo lokalne zajednice, vladine

i nevladnine organizacije, istraživače i sve one koji mogu pomoći da sačuvamo

naše kulturno-historijska dobra.

LITERATURA

- Šefik Bešlagić, Štećci Katološko-topografski pregled, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1971.

- Šefik Bešlagić, O stećcima u okolini Kalesije, Članci i građa za kulturnu

istoriju istočne Bosne, VIII, Tuzla, 1970.

- Šefik Bešlagič, Nekoliko novopronađenih natpisa na stećcima, Glasnik

zemaljskog muzeja, XIV, 1959.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

284

- Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod

Gradačca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XI, Tuzla,

1975.

- Ćiro Truhelka, Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne, Glasnik zemaljskog

muzeja, III, 1895.

- Marko Vego, Novi i revidirani srednjovijekovni natpisi iz Bosne, Naše

starine XIV-XV, Sarajevo 1981.

- Drago Vidović, Šrednjovijekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika,

Naše starine III, 1956.

- T. Dragičević i V. Vuletić-Vukosavić, Štarobosanski natpisi u Kalesiji, GZM,

Sarajevo, 1891.

- Milica Baum, Nekolikih interesantnih stećaka sa područja istočne Bosne,

Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, II, Tuzla, 1958.

- Šamir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija – crtice iz kulturnohistorijske

prošlosti, „BZK Preporod“ Kalesija, Tojšići, 2003.

- Šeudin Muratović, Zehudin Maslić, Štećci na području općine Živinice,

Živinice, 2008.

- Šamir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije” Baština

sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2010.

- Rusmir Djedović, Almira Bećirović, Novootkrivena nekropola stećaka u

okolini Tuzle, Baština sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-

historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1., JU Zavod za zaštitu i korištenje

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla

2010

- Munisa Kovačević, Nekropole sa stećcima na području Tuzlanskog kantona,

Baština sjeveroistočne Bosne broj 9, JU Zavod za zaštitu i korištenje


2017.

- Munisa Kovačević, Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom polju,

Baština sjeveroistočne Bosne broj 2, JU Zavod za zaštitu i korištenje


2010.

- Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Zemaljski muzej,

Sarajevo, 1988.

- Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj, JU Zavod

za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona, Kladanj, 1990.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

285

- Munisa Kovačević, Katalog, Štećci Tuzlanskog kantona, JU Zavod za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,

Tuzla 2016.

- Studija Kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe opštine Živinice, JU Zavod za


kantona, Tuzla, 1987.

- Izvještaji sa terena / arhiva Zavoda

STATE OF NECROPOLIS WITH OLD TOMBS (STECAK) IN THE AREA OF TUZLA CANTON

Abstract: Based on documentation and field research from 2016 and 2018, 185 necropolises and old tombs were recorded in the Tuzla Canton area with a total of 1509 tombstones. The current state of preservation of old tombstones is at a very low level both in the Tuzla Canton area and throughout Bosnia and Herzegovina. Field research has found that a large number of necropolises with old tombstones are in poor condition. It has also been established that a certain number of necropolises that were documented even before the aggression on Bosnia and Herzegovina in 1992-1995 are no longer present today or that today some necropolises have much less old tombstones. Destruction, relocation of tombstones and their use as building materials is still a practice. Many tombstones are often unreasonably moved from the original location, with partly lost ambient value and partly authenticity.. Keywords: necropolis, stećci, heritage, national monument, Tuzla Canton


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

286


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

287

Mr. Semir HADŽIMUSIĆ, doktorant

Majda ŠUTIĆ MURSELOVIĆ, BA historije



ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA OPĆINE LUKAVAC U

PERIODU 2014-2018. GODINE

Apstrakt: Analizirajući rezultate dosadašnjih istraživanja možemo konstatovati

da je u periodu do 2014. godine malo toga urađeno na kvalitetnom proučavanju

lokalne historije i valorizaciji naslijeđa općine Lukavac.

Ipak, od kraja 2014. godine poduzet je niz aktivnosti kako u pogledu izučavanja

lokalne historije, tako i u istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa. Stručni tim Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je u periodu 2014-2018.

godine uradio obimna terenska rekognosciranja, istraživanja, evidenciju i

kategorizaciju dobara naslijeđa s područja općine Lukavac. Kao produkt ovog

rada održana je naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe

općine Lukavac“, te objavljen istoimeni zbornik radova.

U predstavljenom periodu, na području općine Lukavac, nacionalnim spomenikom

Bosne i Hercegovine su proglašena četiri dobra kulturno- historijskog naslijeđa.

Ključne riječi: Općina Lukavac, kulturno-historijsko naslijeđe, lokalna historija,

nacionalni spomenici.

Koliko je proučavanje i poznavanje nacionalne historije važno za

izgradnju i afirmaciju identiteta jedne zemlje, naroda i društva, toliko je i

izučavanje lokalne historije važno za izgradnju i promociju svojstvenosti i

identiteta lokalne zajednice.

Nemjerljiv je značaj poznavanja svih historijskih procesa i pojava,

globalnih, nacionalnih i lokalnih, kao i povezivanje bitnih karakteristika istih i


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

288

stvaranje jasne slike o prošlosti. Da bi imali historiografski uokvirenu

cjelishodnu sliku prošlosti trebamo imati i neophodan kvantum naučne obrade

i spoznaje lokalne historije.

Pod pojmom lokalne historije definiše se istraživanje i proučavanje historije

nekog manjeg administrativnog prostora (općina, naselje, regija) kao dijela

neke veće administrativno-političke cjeline, države. U predstavljenom slučaju to

je proučavanje prošlosti Lukavca, kao dijela države Bosne i Hercegovine.1

Kao povezan proces izučavanju lokalne historije jeste istraživanje i

valorizacija kulturno-historijskog naslijeđa. U pitanju je istraživanje dobara

materijalnog i nematerijalnog, nepokretnog i pokretnog naslijeđa u najširem

smislu te riječi. Dobra naslijeđa (spomenici) jesu ostaci materijalne kulture i

kao takva ubrajaju se u historijske izvore pomoću kojih proučavamo prošlost.

Općina Lukavac, smještena u dolini rijeke Špreče, danas je jedna od većih

administrativno-teritorijalnih jedinica i industrijskih centara u Bosni i

Hercegovini. Na prostoru 33. mjesne zajednice, živi ukupno 44. 520.

stanovnika.2 Iako jedna od većih administrativno-teritorijalnih jedinica u Bosni

i Hercegovini ubraja se u red onih lokalnih zajednica i gradova koji u proteklom

periodu nisu prošli adekvatnu naučnu, historiografsku obradu svoje prošlosti,

te valorizaciju kulturno-historijskog naslijeđa. U periodu 2014-2018. godine

dati su značajniji rezultati po ovom pitanju.

PRIMJERI ISTRAŽIVANJA PROŠLOSTI OPĆINE LUKAVAC

Istraživanja prošlosti općine Lukavac možemo uslovno podijeliti u dva

glavna perioda i to: prvi period: od prvog znanstvenog rada o prošlosti Lukavca

1955. godine, pa do 2014. godine kada je objavljena knjiga Lukavac kakav je

nekada bio, te od 2014. godine do danas. U ovom radu posmatramo istraživanja

u periodu 2014-2018. godine, kada je za četiri godine istraženo i objavljeno više

historiografskih i drugih naučnoistraživačkih radova nego u više od pola

stoljeća prethodnog razdoblja.

1 Više vidi: Azem Kožar, „Neki metodološki aspekti istraživanja lokalne historije“, Gračanički

glasnik, br. 32, Gračanica 2011, 178-182.; Šemir Hadžimusić, „Značaj izučavanja lokalne historije za razvoj historiografije – primjer istraživanja prošlosti Općine Lukavac“, Društvene i humanističke studije, br. 3., Tuzla 2017., 167-186.

2 Više vidi u: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini: Rezultati popisa, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2016.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

289

ISTRAŽIVANJA DO 2014. GODINE

Istraživanja prošlosti, sa posebnim (konkretnim) temama koje obrađuju

područje Lukavca možemo pratiti od 1955. godine kada je u Glasniku

zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine izašao rad o arheološkom pronalasku i

istraživanjima provedenim u Bokavićima. Radi se o nalazu iz bronzanog doba

(oruđe, oružje, fragmenti bronzanih posuda, nakit) iz naselja Bokavići, zaseok

Čajići koji je slučajno pronađen 1951. godine od strane jednog mještanina, a

zahvaljujući profesoru Šabanu Hodžiću i Borivoju Čoviću bio je dodatno

istražen i valorizovan. Pronađeni predmeti tada su pohranjeni u Zavičajni

muzej u Tuzli (danas Muzej istočne Bosne) te označeni kao „Praistoriski depo iz

Lukavca“.3

Godine 1959., izašlo je djelo pod nazivom Četerdeset godina osnovne

škole u Lukavcu. U istom je ukratko predstavljen razvoj osnovnog školstva u

gradskom području Lukavca, od osnivanja Privatne njemačke osnovne škole

1895. godine, pa do formiranja osmogodišnje škole 1959. godine. Autori nisu

naveli korištene izvore i literaturu, ali iz sadržaja djela prilično je jasno da se

radi o školskoj dokumentaciji i evidenciji, te saznanjima nastavnika,

savremenika događaja.4

Presudan korak u izučavanju lokalne historije općine Lukavac trebao je

biti učinjen 1978. godine. Naime, tada je učinjen pokušaj ka pravljenju jedne

monografije kakvu je Lukavac trebao i prije da dobije. Publikacija koja je tada

objavljena (Društveno-privredna karta Grad. Komuna Lukavac) jeste prikazala

određene historijske događaje i razvojni put Lukavca, ali ne po metodologiji

historijskih istraživanja, te samim tim navedena publikacija ne predstavlja

historiografsko djelo. Odgovorni u pripremi ove publikacije nisu mogli da izađu

iz okvira društveno-političkog sistema. Miloš Mandalinić, tadašnji predsjednik

Škupštine opštine Lukavac, u predgovoru navodi i slijedeće: O prošlosti življenja

ljudi u ovom kraju nema mnogo da se kaže ne zbog nedostatka istorijskih

podataka ili arheoloških otkrića, već radi toga što se ovdje stoljećima ništa bitno

nije mijenjalo, izuzev ratova koji su pomjerali granice osvajača ove rodne grude

našeg dijela zemlje.5 Upravo tako je i napisano navedeno djelo. Prezentacija

prošlosti Lukavca do 1945. godine data je u fragmentima. Tako u dijelu

3 Borivoj Čović, „Preistorijski depo iz Lukavca“, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, arheologija,

nova serija, sv. XI, Sarajevo 1955., 91-102. 4 Grupa autora, Četerdeset godina osnovne škole u Lukavcu: Izvještaj povodom četerdesete

godišnjice osnovne i desete godišnjice osmogodišnje škole (1919.-1959.), Lukavac 1959. 5 Grupa autora, Društveno-privredna karta: Grad. komuna Lukavac, Beograd 1978.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

290

naslovljenom kao Nastanak i razvoj grada Lukavca tek se na šest stranica teksta

govori o datoj temi, dok teme iz perioda Drugog svijetskog rata, socijalističke

izgradnje privrede i slično zauzimaju veći dio publikacije. I u tom okviru, većina

tema obrađena je kroz period 60-tih i 70-tih godina XX. stoljeća, a manje u

periodu kasnih 40-tih i tokom 50-tih godina. Redakcija nije teme organizirala

na sistematičan, historijsko-hronološki način. Uprkos nedostacima, ovo djelo

uspjelo neke teme, podatke a prije svega fotografije predstaviti i sačuvati od

minulog vremena. Štoga, navedena publikacija daje osnov za dalja istraživanja.

Iste godine kada i ranije pomenuta edicija o Lukavcu, objavljena je

monografija Mjesne zajednice Prokosovići, što je prvi monografski prikaz

jednog naselja u općini Lukavac. Ima okvire historiografskog djela, te kao takva

daje još uvijek jedini konkretni historijski prikaz razvoja ovog naselja.6 Na

sličnim metodološkim i naučnim karakteristikama je zasnovana i Monografija

mjesne zajednice Dobošnica Donja, izdata 1985. godine.7

Pozitivan primjer istraživanja jednog segmenta lokalne historije

Lukavca predstavlja izdavačko djelo Osnovno školstvo u Lukavcu i okolini,

istorijsko-hronološki prikaz, koji je urađen povodom obilježavanja stogodišnjice

osnovnog školstva i učiteljstva u Lukavcu i okolini. Ša autorskim prilozima

saradnika, do tada je o Lukavcu najkvalitetnije metodološki i sistematično

urađeno historiografsko djelo. U istom je objašnjen razvoj obrazovanja na

području Lukavca i okoline (većinom teritorija današnje općine Lukavac) od

najstarijih oblika obrazovanja do stanja u osamdesetim godinama 20. stoljeća.8

O Lukavcu u Drugom svjetskom ratu objavljena je posebna studija pod

nazivom Lukavac u radničkom pokretu, NOR-u i revoluciji. Autori donose širok

opseg podataka, prije svega o stanju u Lukavcu i okolini za vrijeme Drugog

svjetskog rata, ali ipak nisu uspjeli da prilikom interpretacije istih cjelishodno

koriste kriterij „sine ira et studio“. Pored toga, knjiga predstavlja kompleksno

historiografsko djelo, koje uz kritički pristup može rasvjetliti jedan dio historije

Lukavca, a prije svega temelj je za dalja istraživanja.9

Iz prethodno elaboriranog možemo zaključiti da je konkretno

istraživanje prošlosti, odnosno izučavanje lokalne historije Lukavca formalno

započeto 1955. godine. Isto nije trajalo u kontinuitetu, a tek u periodu 1978-

1989. dobija historiografske konture. Osim kada je u pitanju proučavanje

historije školstva, Narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. te djelimično

6 Grupa autora, Monografija mjesne zajednice Prokosovići, Prokosovići 1978. 7 Grupa autora, Monografija mjesne zajednice Dobošnica Donja, Dobošnica 1985. 8 Grupa autora, Osnovno školstvo u Lukavcu i okolini: istorijsko-hronološki prikaz, Lukavac. 1989. 9 Jeremija Ješo Perić, Dževad Pašić, Lukavac u radničkom pokretu, NOR-u i revoluciji, Lukavac

1989.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

291

pojedinih naselja, izučavanje prošlosti Lukavca u navedenom periodu nije

uspjelo zadovoljiti metodološke i historiografske standarde, kao ni značajnije

otkriti do tad nerazjašnjena pitanja lokalne historije.

Ratni vihor agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.

godine prekinuo je tek započetu nešto intenzivniju historiografsku aktivnost u

Lukavcu. Lukavački autori snage usmjeravaju na rad u novinsko-izdavačkim

projektima (lokalna općinska, patriotska i vojna glasila). Novinskim prilogom o

prošlosti Puračića objavljenim u lukavačkom listu Sabah započet je, iako

amaterski, ipak rad sa osnovama historiografskog istraživanja.10 Šlijedeće, sada

obimnije istraživanje ponovo provodi isti autor, iz čijeg pera u prvoj godini

nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, izlazi posebna publikacija Puračić u

prošlosti.11 Nakon Šabanovića i drugi autori, naučni radnici i istraživači prošlosti

započinju nešto aktivniji rad na ovom polju.

Rifet Hasković i Atif Kujundžić priredili su publikaciju pod nazivom

Lukavac 92-96. Ista donosi osvrt na stanje u Lukavcu za vrijeme agresije na

Bosnu i Hercegovinu 1992-1995., do 1996. godine. Djelo je pisano u

književnom, proznom i novinarskom stilu. Nema karakter naučne sinteze, ali

može poslužiti kao prilog usmenoj historiji Lukavca u periodu agresije 1992-

1995. godine.12

Vasilije Blagojević i drugi, 1999. godine objavljuju djelo Jokanovići u

Smolući. Kao centralna tema obrađuje se „Rodoslov porodice Jokanović“. Šem

navedenog drugi sadržaj uglavnom je prožet subjektivnim pristupom u obradi i

prezentovanju stanja u Šmolućoj i okolini ratne 1992. godine.13

Prošlost Lukavca i okoline i u drugim djelima sagledavana je s raznih

aspekata. Ista su nastala u periodu 2005-2012. godine te zavređuju posebnu

pažnju istraživača, naučne i stručne javnosti. U pitanju su znanstveno istražena

rodoslovlja14 ili kratki prikazi povijesti familija i mjesta življenja15 zatim

10 Šalih Šabanović, „Naselje staro preko 700 a džamija preko 300 godina“, Sabah, Lukavac, 21. juli

1993. 11 Šalih Šabanović, Puračić u prošlosti, Lukavac 1996. 12 Rifet Hasković, Atif Kujundžić, Lukavac 92-96., Lukavac 1997. 13 U recenziji za ovu knjigu Ljubomir Todorović, potpisuje se kao “ratni komadant Štaba odbrane Šmoluće“, i ističe da autori ove knjige „ispunjavajući svoj dug prema svom narodu i svojoj državi Republici Šrpskoj - još jednom su pokušali da zapišu ime Šmoluće u anale naše istorije...“ U knjizi se, izmeđuostalih objavljuju i stihovi pjesama „Miris ognjišta“, ali i „Ej, Šmolućo, zemljo Šrpska“. Dakle, djelo Jokanovići u Šmolući nije historiografsko, nije rađeno „sine ira et studio“, no kao takvo može dati određene podatke koje treba dalje valorizovati., Vasilije Blagojević, Jovo Iljić, Ilinka Marković-Todorović, Jokanovići u Smolući, Bijeljina 1999.

14 Omer Ibrahimagić, „Rodoslov Ibrahimagića iz Agića u Šmolući“, Gračanički glasnik: časopis za kulturnu historiju, br. 34, Gračanica 2012.

15 Fehim Šalihović, Vremeplov porodice Salihovića i mjesta Modrac, Lukavac 2005.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

292

istraživanja o župi sv. Ante Padovanskog u Lukavcu16 kao i osvrtu na prošlost

naselja Orahovica.17

U djelu o svom zavičaju, Šmolući Radoslav Maksimović donosi širok

spektar informacija, od historijsko-geografskih, etnoloških, demografskih,

autobiografskih, o Šmolući, sebi, svojim prijateljima Šmolućanima. Različite

tekstove autor oživljava kroz brojne vlastite i druge fotografije. Najveća

tematska cjelina u ovoj knjizi jesu „Rodoslovi Šmolućanskih familija“ u kojoj

autor donosi tabelarne prikaze rodoslova brojnih familija. Šmoluća i njeni ljudi

ne predstavlja naučno djelo, nije zasnovano na metodologiji historijskog

istraživanja, ovo su jednostavno vrijedne autorove bilješke o svom zavičaju koje

su sabrane i priređene u ovu publikaciju.18

Munib Efendić, svoju odbranjenu magistarsku radnju iz oblasti

političkih nauka pod nazivom Organizacija i razvoj lokalne samouprave na

području Tuzlanskog kantona – Studija slučaja Opštine Lukavac je objavio pod

istoimenim nazivom 2012. godine. U ovom dijelu, autor predstavlja i elaborira

činjenice iz političke historije Lukavca, osnivanje stranačkih podružnica u

Lukavcu, njihovi izborni rezultati, od prvih višestranačkih 1990. godine do

lokalnih izbora 2000. godine. Pored navedenog, mr. Efendić objašnjava i

određene historijsko-geografske karakteristike općine Lukavac, daje

razmatranja o prošlosti Lukavca grada, i drugo.19

ISTRAŽIVANJA U PERIODU 2014-2018. GODINE

Značajan doprinos istraživanju prošlosti Lukavca dao je lukavački novinar i

književnik Faruk Kruševljanin kada je 2014. godine objavio knjigu Lukavac

kakav je nekada bio. Autor donosi svojevrsnu hroniku grada Lukavca, knjiga

govori najviše o Fabrici sode i ulozi iste u društvenom razvoju grada Lukavca,

od njene izgradnje pa do prvih godina poslije Drugog svijetskog rata. U prvi

plan su stavljeni građani Lukavca i razmatranja o njihovom doprinosu razvoju

svih segmenata života u gradu. Poseban osvrt stavljen je na pojedince (strance)

koji su došli sa izgradnjom Fabrike sode krajem 19. stoljeća i kasnije, a koji su

ostavili trag u prošlosti Lukavca. Knjiga je upotpunjena sa brojnim starim

fotografijama grada, pojedinaca i društvenih kolektiva. Navedeno djelo ne

16 Pero Iljkić(priredio), Sto godina župe Lukavac, Lukavac 2010. 17 Borislav Gavrić, Orahovica na Ozrenu, Beograd. 2009. 18 Radoslav Maksimović, Smoluća i njeni ljudi – u prošlosti i sadašnjosti – a budućnost?, Zrenjanin-

Tuzla 2011. 19 Munib Efendić, Organizacija i razvoj lokalne samouprave na području Tuzlanskog kantona:

studija slučaja opštine Lukavac, magistarski rad, Puračić 2012.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

293

predstavlja historiografsku sintezu, ali itekako upotpunjuje i potiče istraživanja

i prezentiranja dostatnog broja tema iz prošlosti Lukavca.20

U isto vrijeme kada Kruševljanin objavljuje svoju publikaciju o prošlosti

Lukavca, na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, Semir

Hadžimusić brani završnu magistarsku radnju pod nazivom Kultura Lukavca u

periodu 1945-1953. godine gdje na osnovu historijskih izvora prvog reda govori

o općim, društvenim a posebno kulturnim i prosvjetnim prilikama u Lukavcu u

datom periodu.21

Nedugo potom, isti autor objavljuje naučni rad o opismenjavanju

stanovništva na području Lukavca u periodu 1945-1953. godine.22

U članku Lukavački srez, administrativno-teritorijalne i društveno-

ekonomske karakteristike – 1945.-1947. godine, autor objašnjava do tada

neobrađeno historijsko pitanje postojanja sreza sa sjedištem u Lukavcu.

Lukavački srez je osnovan u augustu 1945., a ukinut u januaru 1947. godine.

Obuhvatao je 21 mjesni narodni odbor, čime su osim naselja iz današnjih okvira

općine Lukavac u njegov sastav ulazila i određena naselja iz općina Banovići,

Živinice, Tuzla i Gračanica. U prvom dijelu, pored administrativno-teritorijalnog

okvira Lukavačkog sreza, autor objašnjava političke prilike, govori o

rukovodstvu sreza, donosi demografsko-socijalne karakteristike. U drugom

dijelu imamo sliku postratne obnove privrede i infrastrukture u Lukavcu te

osvrt na kulturno-prosvjetne prilike. Ovaj historiografski rad je nastao kao

rezultat naučnog istraživanja, prije svega na osnovu historijskih izvora prvog

reda.23

Bilježenje podataka koje dobijemo od savremenika događaja je poduhvat

vrijedan pažnje, a autori Šutić i Kovačević donose jedan takav prilog o Lukavcu

u Drugom svjetskom ratu.24

20 Faruk Kruševljanin, Lukavac kakav je nekada bio, Lukavac 2014. 21 Šemir Hadžimusić, Kultura Lukavca u periodu 1945-1953. godine (neobjavljena magistarska

radnja), Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2014. 22 Semir Hadžimusić „Analfabetski tečajevi i opismenjavanje stanovništva na području Lukavca

1945-1953. godine”, Baština sjeveroistočne Bosne: časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 6., Tuzla 2014., 54-61.

23 Šemir Hadžimusić, „Lukavački srez: administrativno-teritorijalne i društveno-ekonomske karakteristike - 1945.-1947. godine“, Gračanički glasnik: časopis za kulturnu historiju, br. 39, Gračanica 2015., 72-83.

24 Majda Šutić, Elvedin Kovačević, „Razgovor sa Rahmanom Šabanovićem – prilog usmenoj historiji Lukavca u Drugom svjetskom ratu“, Baština sjeveroistočne Bosne: časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 7., Tuzla 2015.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

294

KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE OPĆINE LUKAVAC

Najvažniji korak u savremenim istraživanjima prošlosti Lukavca napravljen

je s organizovanjem naučne konferencije „Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe općine Lukavac“, održane 31. oktobra 2015. godine u Lukavcu.

Organizatori konferencije bili su Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.

Okvirni sadržaj problematike koja se razmatrala na skupu:

1. Kulturno-historijski razvoj područja Lukavca

2. Prahistorijski i antički arheološki lokaliteti i gradine

3. Šrednjovjekovni arheološki lokaliteti, nekropole, crkvine

4. Vjerski objekti: džamije, mektebi, crkve, mezarja, groblja

5. Industrijsko naslijeđe

6. Geološko i rudarsko naslijeđe

7. Spomenici iz ratova 1941-1945. i 1992-1995. godine

8. Ostalo: graditeljsko, umjetničko, pisano, duhovno naslijeđe,

nematerijalno

naslijeđe, jezik, toponimi, genealogija (rodoslovlja)

9. Prirodno naslijeđe (vrhovi, izvori, reljefni oblici, šume, stabla, flora)

10. Jezero Modrac kao prirodno naslijeđe

11. Etnološko naslijeđe (običaji, predanja, nošnje, tradicionalna

arhitektura,

stari zanati).

12. Umjetničko stvaralaštvo područja Lukavac (književnost, likovna i

muzička

umjetnost)

Već pred održavanje konferencije štampan je zbornik sažetaka radova, a

po okončanju konferencije uslijedio je rad na temeljitom pripremanju zbornika

radova Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac.25

Zbornik radova je promovisan u Javnoj biblioteci Lukavac, 14. maja

2016. godine. Isti na 683. stranice, sadrži 37. autorskih i koautorskih radova.

Mnogi eminentni autori donose svoje originalne naučno-istraživačke radove i

time dobrim dijelom osvjetljavaju raniju dosta nejasnu sliku, posebno kada je u

pitanju znanstvena interpretacija i ekspozicija tema iz prošlosti općine Lukavac.

25 Mirsad Kunić, Šemir Hadžimusić, ur., Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac:

zbornik radova, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla 2016.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

295

Također, u pitanju je multidisciplinaran pristup, pored historije i historiografije

predstavljena su pitanja iz područja nekoliko društvenih (jezik, književnost,

etnologija, arheologija) ali i prirodnih nauka (geografija, biologija, hemija).26

Naučna konferencija „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine

Lukavac“ bila je podsticaj da se nastave započeta i otvore nova istraživanja

prošlosti i kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.

O stećcima, kamenim nadgrobnim spomenicima, simbolima

srednjovjekovne Bosne, piše Šemir Hadžimusić i prvi put donosi podatke o

ovom segmentu spomeničkog kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.

Iako „spašen“, do tada je prilično bio zaboravljen i jedini stećak koji se nalazi u

parku kod Doma kulture u Lukavca, a koji je između ostalog predstavljen u

ovom radu.27

Štoljeće urbanog razvoja Lukavca predstavili su Omer Hamzić i Rusmir

Djedović u radu „Razvojni put Lukavca-od ledine krajem 19. do industrijskog

grada krajem 20. stoljeća.“28

Nematerijalno kulturno-historijsko naslijeđe istraženo je i valorizovano

na primjeru Dovišta na Tirinovcu kod Prokosovića, koje je do tada nauci

nepoznato u posebnom radu predstavio Šemir Hadžimusić, a Zavod za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa isto je valorizovao i kao

dobro nematerijalnog naslijeđa upisao u Registar dobara kulturno-historijskog

i prirodnog naslijeđa općine Lukavac.29

Tokom 2017/2018. godine nastavljena su intenzivna istraživanja

prošlosti i valorizacija kulturno-historijskog naslijeđa općine Lukavac.

Još jedan rad je rezultat spoja terenskog istraživanja i valorizacije dobra

kulturno-historijskog naslijeđa, te njegove historiografske obrade. Radi se o

koautorskom poduhvatu Adija Ćorovića (Komisija za očuvanje nacionalnih

spomenika) i Šemira Hadžimusića, o Vili Šolvay u Lukavcu, građevini koja je

krajem 2015. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine. U multidisciplinarnom naučnoistraživačkom radu dat je

historijski osvrt i arhitektonski opis ovog nacionalnog spomenika. Autori

26 Šemir Hadžimusić, „Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“,

Glasnik arhiva i arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine XLVI/2016, Sarajevo 2016., 235-243.

27 Šemir Hadžimusić, „Štećci na području općine Lukavac“, Baština sjeveroistočne Bosne, br.7., Tuzla 2015., 65-73.

28 Omer Hamzić, Rusmir Djedović, „Razvojni put Lukavca – od ledine krajem 19. do industrijskog grada krajem 20. stoljeća“, Prilozi historiji urbanog razvoja Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću, zbornik radova, Sarajevo 2016., 115-131.

29 Šemir Hadžimusić, Dovište na Tirinovcu kod Prokosovića, općina Lukavac, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju br. 42., Gračanica 2016., 149-156.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

296

donose nove spoznaje kada je u pitanju prvobitna namjena ovog objekta koji

predstavlja jedan od najznačajnijih simbola Lukavca.30

Također, treba navesti i slijedeće radove koji su upotpunili istraživanje

lokalne historije i naslijeđa općine Lukavac:

- Šemir Hadžimusić, Osnivanje i rad biblioteka na području Lukavca

u periodu 1945-1953. godine, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis

za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla

2017.

- Mihad Šakić, Lik i djelo Šaliha Šabanovića – književnika iz Puračića,

Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-

historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla 2017.

- Rusmir Djedović, Šemir Hadžimusić, Familija Begići iz Jarušaka

Donjih kod Lukavca, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za

baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 9., Tuzla 2017.

- Šemir Hadžimusić, Školstvo na području Lukavca 1945-1953.

godine, Historijski pogledi br. 1., Tuzla 2018.

Veliki doprinos istraživanju savremene kulturne historije općine

Lukavac jeste knjiga Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu

KUD Rudar, 1978-2018., autora Šemira Hadžimusića i Medihe Kahrić. Ova

monografija svjedoči kontinuiranom, predanom radu KUD-a ''Rudar'', njegovim

uspjesima, volji i želji za radom njegovih članova, ali prije svega čuvanju kulture

i tradicije. Autori su detaljno predstavili razvoj KUD-a na osnovu arhivske i

fotografske građe, te nam dali brojne informacije o radu, zalaganju, uspjesima

ovog društva. Šamim time ovo djelo predstavlja značajan pisani trag o kulturno-

umjetničkom životu prije svega Lukavac Mjesta, ali i samog grada i države, s

obzirom na brojne uspjehe sa međunarodnih nastupa.31

Istraživanje prošlosti i izučavanje lokalne historije općine Lukavac nije

bilo isključivo historiografskog karaktera. Međutim, i djela u kojima nije

ostvaren znanstveni historiografski pristup, a donose značajne podatke iz

prošlosti važna su za upotpunjavanje što sveobuhvatnije historijske slike

razvoja Lukavca. Upravo, ova djela su dala poticaj za dalja, uglavnom

historiografska istraživanja.

30 Adi Ćorović, Šemir Hadžimusić, „Vila Šolvay u Lukavcu. Historijski osvrt i arhitektonski opis

nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine“, Gračanički glasnik: časopis za kulturnu historiju br. 44., Gračanica 2017, 35-49.

31 Majda Šutić Murselović, Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu, KUD Rudar, 1978-2018., neobjavljeni prikaz knjige, Lukavac-Tuzla, 2018.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

297

ISTRAŽIVANJE I VALORIZACIJA NASLIJEĐA

Evidentiranje, valorizacija i kategorizacija kulturne baštine

predstavljaju osnov sagledavanja kako obima, tako i vrijednosti kulturne

baštine.

Pod zaštitom dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa (prema

Zakonu o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa „Sl. list SR

BiH”, br. 20/85 i 12/87) podrazumijeva se: evidentiranje, istraživanje i

vrednovanje dobara koja uživaju prethodnu zaštitu; uvođenje svojstva dobara;

proglašenje dobara zaštićenim; vođenje registra i dokumentacije; čuvanje,

održavanje i pravilno korištenje dobara; sprečavanje uništenja dobara i

zabrana svake radnje kojom bi se mogao posredno ili neposredno promjeniti

oblik ili narušiti svojstvo dobara; konzervacija i restauracija, adaptacija i

revitalizacija dobara; zabrana trajnog iznošenja dobara i ograničenje njihovog

privremenog iznošenja iz zemlje; provođenje drugih mjera za zaštitu dobara

utvrđenih zakonom.

Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog kantona, na čemu se i temelji

rad JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona jesu evidentiranje i očuvanje kulturnih dobara, obnova i

korištenje kulturnih dobara, očuvanje bosanskohercegovačkog identiteta,

jačanje svijesti o značaju naslijeđa, promovisanje i popularizacija naslijeđa.

Na osnovu dokumentacije Zavoda, terenskog i historiografskog istraživanja,

rekognosciranja, dokumentacije Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika

BiH, Općine Lukavac i drugo, Zavod je utvrdio listu evidentiranih dobara

naslijeđa općine Lukavac. Iako su krajem 80-tih godina sprovođene određene

aktivnosti ka pripremi izrade elaborata Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe općine Lukavac, iste su prekinute zbog agresije na Republiku Bosnu i

Hercegovinu 1992-1995. godine.32

Prve značajnije istraživačke aktivnosti o Lukavcu i njenoj okolini, a koje

sprovode uposlenici i spoljni saradnici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, počinju tokom

2010/2011. godine, intenziviraju se u periodu 2014-2018. godine i traju do

danas.

32 Više vidi: Munisa Kovačević, Mihad Šakić, „Doprinos JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u proučavanju lokalne historije i naslijeđa Lukavca i okoline, Saznanja br.7, Tuzla 2018.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

298

REGISTAR DOBARA KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG

NASLIJEĐA OPĆINE LUKAVAC

U cilju efikasne zaštite i očuvanja, kao i popularizacije kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa, na teritoriji Tuzlanskog kantona a u okviru

svoje redovne djelatnosti i u skladu sa zakonskim ovlaštenjima JU Zavod za


kantona je sproveo aktivnosti na evidentiranju kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa na području općina našeg kantona te uradio Registar

dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za sve općine Tuzlanskog

kantona radi njihove zaštite i adekvatnog korištenja.

Preliminarna evidencija dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

općine Lukavac utvrđena je krajem 2014. godine i ista broji preko stotinu

dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac.33

Registar dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za općinu Lukavac

je pripreman od 2014. pa do 2016. godine, u kojem su obrađena sva značajnija

dobra naslijeđa u navedenoj općini. U registru kulturno-historijskih i prirodnih

dobara za općinu Lukavac evidentirano je 44 dobro kulturno-historijskog

naslijeđa i 8 dobara prirodnog naslijeđa.34

Evidentirana dobra su valorizirana i kategorisana prema vrstama:

arheološko, spomeničko, graditeljsko, kulturno-historijsko (sakralno),

etnološko, nematerijalno i prirodno dobro. Treba naglasiti da su navedena

kulturno-historijska i prirodna dobra u različitom stepenu očuvanosti i

istraženosti.

Pregled evidentiranih dobara naslijeđa općine Lukavac:

1. Predione i ambijentalne cjeline:

Brdsko-planinsko područje Ozrena, Brdsko-planinsko područje Ratiša,

Jezero Modrac (vodena površina i priobalje), Štara čaršija u Puračiću,

Urbano-historijsko središte Štarog Lukavca, Austrougarsko gradsko

središte Lukavca, Šredište grada Lukavca ( Glavna ulica i Aleja platana)

2. Arheološka dobra:

Bokavići - lokalitet iz bronzanog doba, gradina u Vasiljevcima, Stupari, 33 Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog

kantona (Dalje: Arhiva Zavoda), Preliminarni pregled zaštićenih, evidentiranih i potencijalnih dobara naslijeđa općine Lukavac, Tuzla, decembar 2014.

34 Arhiva Zavoda, Registar dobara: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Tuzla 2016. (Dalje: Registar dobara.)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

299

Crkvina u Vasiljevcima, Crkvina između Štarog Lukavca i Crvenog Brda,

Barice u naselju Puračić, Tumul ispod, Berkovice, lokalitet Dvor – Bistarac,

Gradina u Orahovici, Strojna kod Orahovice, Klisovi kod Orahovice, Gradac

kod Devetaka, Varad kod Devetaka, Brdo Krst u Gnojnici

3. Sakralna kulturno-historijska dobra:

Štara džamija u Puračiću, stara džamija u Turiji (Ivkovina), mjesto stare

drvene džamije u Poljicu (Ugar), Hram sv. Proroka Ilije u Puračiću

(nacionalni spomenik), Katolička crkva sv. Ante Padovanskog sa župnom

kućom u Lukavcu (nacionalni spomenik), pravoslavna crkva u Brijesnici

Donjoj, kapela na gradskom groblju u Lukavcu, kapela na groblju u

Bistarcu.

4. Nekropole stećaka:

Mramor u Brijesnici Gornjoj, Mramor u Babicama Gornjim, Nekropola

Barice i Šelište, Puračić, Štećak na groblju u Krtovi, Nekropole Glib i Kamen,

Šikulje, nekropola u Vasiljevcima, stećak kod Doma kulture u Lukavcu

5. Stara muslimanska mezarja

Mezarje u haremu Štare džamije (Poljice, Ugar), mezarje Okići (Poljice,

Dublje), mezarje Jelah (Poljice, Ugar), Podosoje, Gnojnica, Ignjište,

Gnojnica, Mezarje u haremu stare džamije (Ivkovina, Turija), Kosa

(Prokosovići), Štrane (Bokavići), Gegići (Devetak), mezarje u haremu stare

džamije (Dobošnica Donja), Carska Bašča (Dobošnica Donja), staro mezarje

u Bikodžama, nišan i turbe na tumulu ispod Berkovice, staro mezarje i

nišan Ibrahim-age u Agićima (Šmoluća).

6. Štara katolička i pravoslavna groblja

Groblje „Šveti Mihovil“ u Bistarcu (oformljeno početkom sedamdesetih

godina dvadesetog stoljeća, kada je na njega preneseno stotinjak grobova

sa starog groblja – PK Šićki Brod.), mjesto katoličkog groblja u Puračiću

(lokacija na kojoj je bilo staro groblje zvala se „Grahovište“), gradsko

(katoličko) groblje u Lukavcu na kojem su sahranjeni brojni doseljenici

(nekadašnji uposlenici Fabrike sode) iz Austrougarske, pravoslavno

groblje u Šmolućoj, pravoslavno groblje u Krtovi, Vasiljevcima.

7. Etnološko naslijeđe

Čamdžića kuća u Puračiću (nacionalni spomenik), kuća Bikovića u Štarom

Lukavcu, han Ahme Dorića u Gnojnici, kuća Memića u Prokosovićima, kuća

Muratovića u Prokosovićima, Fatušića han u Puračiću, stare bosanske kuće

u Berkovici, Šalihovića vodenica, kompleks vodenica na Špreči u Modracu,

stara kuća u Bistarcu (pored pruge).

8. Graditeljska dobra

Vila „Šolvay“ u Lukavcu (nacionalni spomenik), zgrada uprave Šolvaya,


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

300

crvena zgrada na čelu Kolona, Zelengora, zgrada stare željezničke stanice

(nacionalni spomenik BiH), zgrade iz austrougarskog perioda u Prvoj i

Milerovoj ulici, zgrada uprave PK Šikulje u Štarom Lukavcu, policijski

toranj, planinska kuća na Švatovcu, Blagojevića kuća Puračić, druge kuće u

Puračiću, stara kuća preko puta džamije u Gnojnici, stara škola sa spomen

pločom u Bistarcu, stara škola u Štarom Lukavcu, mjesto Odžaka Pašića u

Šikuljama, stari most na uskotračnoj pruzi naselje Gnojnica, objekat vila

Svatovac u Lukavcu u mjestu Poljice.

9. Špomenička dobra

Centralna spomen-kosturnica poginulim učesnicima NOR-a u Lukavcu, sva

ostala spomen obilježja iz NOR-a, pojedinačno, Centralno obilježje

odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-95. u Lukavcu, sva ostala obilježja

odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-95., pojedinačno

10. Prirodna dobra

Jezero Bistarac, jači izvori – vrela, izvori mineralizovani – kiseljaci,

termalni, izvor Petrak u Lukavcu, izvor Bukve u Puračiću, stanište čaplji

pored brane Modrac, Bokavićko brdo ( borova šuma), stanište dabrova,

staro korito Špreče – Dobošnica, devet vrela u Devetaku, Škamenjena

djevojka, kamen u obliku žene između Poljica i Babica, izletište Tirinovac,

izletište Švatovac, Turijska bara; barsko-močvarno područje na ušću Turije

u Modrac, rijeka Turija, klisura Sklop na Turiji, rijeka Brijesnica, rijeka

Fojnica, rijeka Bukovica, aleja Platana u Lukavcu, parkovi u gradu Lukavcu,

brdo Lipova Glava, područje Vijenca, jezero na Brezicima u Šmolućoj.

11. Nematerijalna dobra

Dovište na Ratišu, dovište na Tirinovcu, dovište iznad Poljica, dovište na

Šrnicama, dovište na Švatovcu, dovište na Modracu, vašar u Puračiću,

izvorna muzika (Dobošnica, Crveno brdo).

12. Ostalo

Zavičajno-muzejska zbirka u Javnoj biblioteci Lukavac, zavičajno-muzejska

zbirka Centra za kulturu Lukavac, druge zavičajno-muzejske zbirke –

školske i privatne, umjetnička dobra i tapiserija sa motivima Lukavca u

Centru za kulturu, umjetnička dobra – privatna, stare matične knjige u

matičnim uredima, austrougarske gruntovne knjige sa kraja 19. stoljeća u

Općinskom sudu Lukavac.35

35 Arhiva Zavoda, Registar dobara.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

301

Četiri dobra proglašena su nacionalnim spomenikom

Istraživanjem, valorizacijom i kategorizacijom naslijeđa, stručni tim Zavoda

za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog

kantona je izdvojio nekoliko dobara koja je predložio za status nacionalnog

spomenika Bosne i Hercegovine. Pripremljene su i podnešene peticije Komisiji

za očuvanje nacionalnih spomenika, za proglašenje Vile „Šolvay“, Štare

željezničke stanice i Katoličke crkve sv. Ante Padovanskog sa župnom kućom u

Lukavcu, Čamdžića kuće i Čaršijske džamije u Puračiću, te Nišana Ibrahim-age

Plajatela u Šmolući, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.36

Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine je dobro koje zbog svog

kulturnog, historijskog, ambijentalnog, umjetničkog, vjerskog i etničkog značaja

se smatra vrijednim spomenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Odluke o proglašenju nekog kulturnog dobra nacionalnim spomenikom

donosi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na

osnovu Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i kriterija, a za

njihovo provođenje nadležne su entitetske i vlasti u Brčko Distriktu, koje su

dužne osigurati sve tehničke, administrativne, pravne, finansijske i druge uvjete

za provedbu tih odluka

Komisija ne razmatra imovinske, pravne i političke kriterije, što znači da,

bez obzira na to ko je vlasnik, korisnik ili upravitelj dobra, mjere i obaveze

njegove zaštite i način vrednovanja ostaju neizmijenjene. Za izdavanje

odobrenja za intervencije na nacionalnim spomenicima nadležan je Zavod za

zaštitu spomenika FBiH, odnosno Federalno ministarstvo za prostorno

uređenje, a sve intervencije moraju biti u skladu s mjerama zaštite koje su

propisane odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Donošenje odluka o proglašenjima mjesta i ostataka nacionalnim spomenicima

ima za cilj očuvanje kulturnog pamćenja naroda i kulturnog identiteta mjesta.

Na Tuzlanskom kantona imamo 51 dobro sa statusom nacionalnog

spomenika Bosne i Hercegovine. Iako teritorijalno najveća, na području općine

Lukavac je svega pet dobara proglašeno nacionalnim spomenikom. Od toga,

četiri dobra proglašena su nacionalnim spomenikom u periodu 2015-2017.

godine.

Prvo dobro naslijeđa s područja općine Lukavac koje je 2009. godine

proglašeno nacionalnim spomenikom je Historijska građevina „Hram svetog

36 Arhiva Zavoda, Peticije za proglašenje nepokretnog dobra nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine: Vila „Solvay“Lukavac, Stara željeznička stanica u Lukavcu, Čamdžića kuća u Puračiću, Čaršijska džamija u Puračiću, Nišani Ibrahim-age Plajatela u Smolući, Tuzla 2014-2015.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

302

proroka Ilije sa pokretnom imovinom u Puračiću“.37

(Foto-arhiva Zavoda, 2017.)

Vila Solvay Lukavac, historijska građevina

Objekat Vila „Šolvay“ izgrađen je u austrougarskom periodu i predstavlja

37 U blizini kuće Jove Babunovića 1881. godine, sagrađena je prva drvena pravoslavna crkva u Puraĉiću. Ova mala crkva je osvještana 20. jula iste godine od strane njegovog Visokopravosveštenstva zvorničko-tuzlanskog mitropolita Dionisija i tog dana je osnovana crkvena općina. Prethodno je građanin Puraĉića Vaskrsije Boţić darovao zemlju i drvenu zgradu od koje je napravljen Hram sv. proroka Ilije, koji je na ovom mjestu služio sve do 1896. godine. Nakon što je sagrađena crkva, 1885. godine osnovana je i škola, a prvi crkveno-školski odbornici su bili Blagoje Despotović (predsjednik), Števan Vasilijević (uĉitelj i prvi puraĉki paroh), Timotija Štokanović i Šavo Babunović. Drvena crkva je bila izgrađena od trošne drvene građe i bila je u lošem konstruktivnom stanju. Enterijer je bio vrlo skromno uređen i nije bilo ornamenata, sveštenih odijela ni crkvenih knjiga. Zbog takvog stanja, mitropolit Nikolaj Mandić je uputio 17. decembra 1894. godine poziv nadležnom parohu u Puraĉiću, Števanu Vasilijeviću, da sa tri ugledna parohijanina posjeti kancelariju mitropolita, radi razmatranja projekta za podizanje nove crkve u Puraĉiću. Naredne, 1895. godine se zapoĉelo sa gradnjom nove crkve na pristupaĉnijem ravniĉarskom dijelu Puraĉića, ispod Ĉaršije prema rijeci Špreĉi. Hram sv. proroka Ilije u Puraĉiću izgrađen je od strane poduzetnika Dimitrija Štarĉevića i majstora Gavre Gajića. Hram je osvećen 14. oktobra 1903. godine od strane mitropolita Nikolaja. Štara i oronula drvena crkva je potom porušena 1909. godine i na mjestu gdje je bio oltar podignut je spomenik. Istovremeno su rađeni i manji građevinski radovi na novosagrađenoj crkvi Šv. proroka Ilije. Krajem I svjetskog rata, austrougarske vlasti su skinule crkveno zvono, u cilju pretapanja i pravljenja topovskih cijevi i drugog ratnog materijala. Novo zvono je nabavljeno tek 1924. godine i bilo je privremeno postavljeno na drvenom zvoniku u neposrednoj blizini crkve, a prenijeto je na novosagrađeni zvonik 1929. godine., Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina – Hram svetog proroka Ilije sa pokretnom imovinom u Puračiću, općina Lukavac, Sarajevo, maj 2009., www.kons.gov.ba (21.01.2019.)



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

303

najznačajnije dobro graditeljskog i kulturno-historijskog naslijeđa na području

općine Lukavac. Prvobitno vila "Šolvay" nije zamišljena kao stambeni objekat

već kao zdravstvena ustanova. Izgrađena je 1911/12. godine i u narodu je

poznata pod nazivom „Vila“ ili „Milerova vila“. Dolaskom Fritza Millera za

direktora kompanije "Šolvay" dvadesetih godina XX stoljeća, objekat mijenja

ulogu i postaje stambena vila.

Temelji današnjeg gradskog područja Lukavca postavljeni su krajem 19.

stoljeća. Naime, već sa početkom izgradnje Fabrike sode, 1893. godine,

podizane su i prve stambene zgrade novog naselja. Radilo se planski, po

urbanističkim načelima, zadovoljavajući stambene, ali i komunalne,

infrastrukturne, javne i društveno-socijalne potrebe. Prvo su podignute zgrade

za radnike i majstore (Radnička kolona i Majsterhaus), a zatim i za činovnike i

namještenike (Činovnička kolona, Filipstan). Na kraju Činovničke ulice

sagrađen je reprezentativni objekat prvobitno za potrebe zdravstvene

ustanove. Upravo, ovaj objekat promjenom namjene iz zdravstvene u

stambenu, postaje dom (vila) tadašnjeg direktora lukavačke Fabrike sode

Šolvay, Fritza Mülera. Kao značajno graditeljsko dobro iz Austrougarskog

perioda, predstavlja jedan od simbola grada Lukavca, koji od novembra 2015.

godine ima status nacionalnog spomenika Bosne i Herecgovine.

Na samom kraju činovničkog naselja, u periodu 1911-1912. godine izgrađen je

raskošan objekat koji će kasnije biti nazvan Vila.. Nedvojbeno je da je ova

reprezentativna građevina sagrađena s namjenom da bude zdravstvena

ustanova, ali ranije nije bilo razjašnjeno da li kao fabrička ambulanta, bolnica,

„mala bolnica“ ili nešto drugo u tom kontekstu. Projekat koji je u arhivi Fabrike

sode vođen kao „Krankenhaus“, u Lukavac je stigao 21. jula 1911. godine, nakon

čega se 26. jula potpisuje protokol o izgradnji bolnice (lječilišta) u Lukavcu.

Potom, kako je navedeno, u augustu i septembru iste godine u štampi se govori

da je počela gradnja Pasterovog Zavoda u Lukavcu. Ako znamo da je dr. Adolf

Hempt, kao prvi ljekar na službi u Lukavcu od 1905. godine, kao i da se njegovo

ime provlači kroz planove, inicijative i realizaciju izgradnje zdravstvene

ustanove ovdje, a potom i u Novom Sadu, onda sa priličnom sigurnošću

možemo izvesti zaključak da je ovaj objekat u Lukavcu građen baš s namjerom

da u njemu zaživi značajna medicinska ustanova, kakva je Higijenski ili

Pasterov Zavod. Zahvaljujući zalaganju, tada već uglednog i priznatog, doktora

Adolfa Hempta, te Josefa Valende, direktora Sodafabrik Solvay Lukavac,

pomenuto veleljepno zdanje je podignuto u Lukavcu do kraja 1912. godine.

Ipak, prema dostupnim informacijama, u njemu nije zaživio Pasterov

zavod. Zašto nije, ostaje otvoreno pitanje, a mogući odgovori leže u općim

političkim i društveno-socijalnim prilikama u Dvojnoj Monarhiji uoči Prvog


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

304

svjetskog rata. Uprkos tome, dr. Hempt je do 1914. godine u „Vili“ otvorio

zdravstvenu ustanovu – „Fabrikspital“ ili „Werks Ambulatorium“, u narodu

prozvanu „mala bolnica“ koja je bila opremljena najsavremenijim medicinskim

sredstvima toga perioda.38

Fotografija vile iz 1914. godine

(Lukavac kroz vrijeme)

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, u tom objektu smješten je Štacionar za

Austrougarske vojnike, dok je dr. Hempt, kao rezervni oficir službovao kao

komandant Vojne bolnice u Trstu. Poslije sloma Austrougarske, dr. Hempt se

vratio u Lukavac, gdje se ponovo našao na dužnosti glavnog ljekara. Početkom

1921. godine odlazi u rodni Novi Sad, gdje intenzivira aktivnost na

organizovanju Pasterovog Zavoda, koji se otvara već 1922. godine.

Što se tiče zdravstvene službe, nakon odlaska dr. Hempta u Novi Šad, u

Lukavcu dvije godine ordiniraju ljekari iz Tuzle, a 1924. godine za glavnog

ljekara u Lukavcu imenovan je dr. Ljudevit Jurinac, koji se tu doseljava iz

Varaždina i na službi ostaje sve do 1946. godine. U početku je dr. Jurinac radio u

vili, odnosno maloj ili radničkoj bolnici, sve dok ta zgrada nije promijenila

namjenu i preuređena za stanovanje, za što je najviše bio zaslužan Fritz Müller,

direktor Bosanske tvornice sode Šolvay dd. Lukavac. Nije bilo moguće utvrditi

koje je godine zdravstvena namjena objekta u potpunosti promijenjena u 38 Adi Ćorović, Šemir Hadžimusić, „Vila Šolvay u Lukavcu. Historijski osvrt i arhitektonski opis nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine“, Gračanički glasnik, časopis za kulturnu historiju br. 44., Gračanica 2017, 35-49.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

305

stambenu. Poznato je da je Müller živio u vili, od kada je naimenovan za

direktora fabrike 1926. godine, pa sve do oktobra 1943. godine. Upravo je po

uputama direktora Millera izvršena dogradnja terase iznad ulaza sa sjeverne

strane.

Vila Šolvay se nalazi u središnjem dijelu prostrane zelene površine,

dimenzija 97,00 m x 94,00 m. Tlocrtna osnova vile je pravougaonog oblika

dimenzija 19,05 m x 13,80 m, spratnost objekta iznosi Sut+VP+M, a visina do

sljemena četverovodnog krova iznosi 10,74 m. Ispred glavnog ulaza na sjeveru,

kojeg predstavljaju dvokrilna vrata, dimenzija 1,63 m x 3,20 m nalazi se

natkriveni trijem, dimenzija 4,97 m x 2,00 m, koji je sa dvorištem povezan

vanjskim stepeništem 45 širine 2,26 m.

Fasade objekta nisu stilski strogo definirane, te je moguće raspoznati

dekorativne elemente koji odražavaju estetiku secesije, ali i elemente

historicističkog dekorativnog programa.

Vila Solvay, sjeverna fasada

(Foto: S. Hadžimusić, 2015.)

Odluka o proglašenju Vile Šolvay nacionalnim spomenikom Bosne i

Hercegovine zasnovana je na slijedećim kriterijumima: Vremensko određenje:

dobra nastala od prahistorije do 1960. godine; Umjetnička i estetska vrijednost:

kvalitet obrade, proporcije, kompozicija, vrijednost detalja; Šimbolička

vrijednost: svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju;

Ambijentalna vrijednost: značenje u strukturi i slici grada; Izvornost: oblik i

dizajn, materijal i sadržaj, položaj i smještaj u prostoru; Cjelovitost: fizička


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

306

cjelovitost, homogenost, zaokruženost (kompletnost).39 Shodno navedenom,

Vila Šolvay za Lukavac predstavlja jedan od najvažnijih simbola grada, te danas

sasvim zasluženo ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Nadležne institucije i lokalna zajednica trebalo bi da što prije realizuju

mjere zaštite, obnove i prezentacije ovog značajnog dobra kulturno-historijskog

naslijeđa. Također, kako bi se sačuvala kultura sjećanja na lič- nosti zavičaja,

uputno je afirmativno gledati na lik i djelo dr. Adolfa Hempta, prvog ljekara u

Lukavcu, čovjeka koji je otvorio put razvoju javne zdravstvene službe na ovom

prostoru, ali i nekom ko je odigrao ključnu ulogu u projektu izgradnje vile.

Dakako, osim vile, potrebno je sva druga dobra kulturnog naslijeđa, posebno

pomenuta iz Austrougarskog perioda, po kojima je Lukavac nadasve poznat,

valorizovati, zaštititi i adekvatno koristiti.

Katolička crkva i župna kuća, župa Sv. Ante Padovanskog u Lukavcu

Katoličku crkvu Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu i župnu kuću (1928)

projektovali su Karl Paržik i Florijan Štrauss u duhu historicizma i

neoromantizma Ovi objekti čine značajnu i dobro očuvanu graditeljsku cjelinu,

posebno kada se posmatraju u kontekstu susjednog stambenog naselja

„Filipstan“ iz austrougarskog perioda, namijenjenog stanovanju poslovođa i

istaknutih majstora obližnje Fabrike sode. Karl Paržik je bio jedan od

najznačajnijih protagonista na arhitektonskoj sceni u Bosni i Hercegovini,

tokom austrougarskog, ali i perioda između dva svjetska rata.

Pored dominirajućeg trenda moderne arhitekture, bila je prisutna i struja

takozvane "historicističke inercije". Karl Paržik, uz Josipa Vancaša najznačajniji

stvaralac iz austrougarskog stvaralačkog perioda se potpuno oglušio o pojavu

novih trendova u arhitekturi nakon završetka I svjetskog rata i ostao vjeran

stilskom izrazu gdje je postigao zapažene rezultate. U tom duhu projektuje i

Crkvu Sv. Ante Padovanskog 1928. godine, koja je izvedena do 1930. godine od

strane građevinskog preduzeća iz Tuzle vlasnika Florijana Straussa. O

Paržikovoj stilskoj dosljednosti u tom periodu svjedoči i prethodno izvedena

historicistička Crkva Majke Božje u Olovu iz 1925 godine. Nakon izvedbe Crkve

Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu, Paržik u istom duhu izvodi i Crkvu Šv. Josipa u

Šarajevu 1935. godine. Historicistički objekat izveden u Lukavcu se razlikuje od

pomenutih crkvi u Olovu i Šarajevu što je rađen u dosljednoj zidanoj

konstrukciji primjerenoj historicističkoj arhitekturi. Prethodne dvije crkve su

izvedene u armiranobetonskoj konstrukciji. U stilskom pogledu, Crkva u 39 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina – Vila

Solvay, općina Lukavac, Sarajevo, novembar 2015., www.kons.gov.ba, (26.12.2018.)



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

307

Lukavcu je najsličnija prethodno izvedenoj crkvi u Osovi iz 1926. godine.

Pogotovo se tu misli na kompoziciju volumena i motiv arkada ispod strehe sa

produženim trakama niz fasadu. Izvedba crkve je također predstavljala

posljedicu privredno-industrijskog razvoja Lukavca iz prethodnog perioda. Uz

blagonaklon odnos rukovodstva Fabrike sode u Lukavcu, nadbiskup Josip

Štadler je 1910. godine odobrio osnivanje župe u Lukavcu posvećene Šv. Anđelu

čuvaru, koja je trebala opslužiti sve veći broj novopridošlih vjernika u Lukavcu.

Godine 1932. godine župa mijenja ime u Šv. Ante Padovanskog, po čemu je

nazvana novoizgrađena crkva. Crkva je izgrađena po Paržikovom nacrtu bez

obzira što su već postojali nacrti Josipa Vancaša iz 1909. godine. Pored crkve, u

okviru istog kompleksa, 1928. godine je izvedena i župna kuća daleko manje

spomeničke vrijednosti. Nacrti kuće su izvedeni od strane Florijana Štraussa iz

Tuzle.


Tuzlanskog kantona je dana 16. 01. 2015. godine, Komisiji za očuvanje

nacionalnih spomenika BiH podnijela peticiju za proglašenje „Katoličke crkve i

župne kuće, župa Sv. Ante Padovanskog u Lukavcu“, nacionalnim

spomenikom BiH.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na sjednici 4-6. novembra

2015. godine graditeljsku cjelinu-Crkva Šv. Ante padovanskog sa župnom

kućom u Lukavcu proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.40


40 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Graditeljska cjelina-Katolička crkva i župna kuća, župa Šv. Ante Padovanskog u Lukavcu, Šarajevo, novembar 2015., www.kons.gov.ba, (20.01.2019).



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

308

Stara željeznička stanica u Lukavcu

Štara Željeznička stanica u Lukavcu predstavlja najstariji očuvani

infrastrukturni objekat u gradu Lukavcu iz austrougarskog perioda (1894.

godina). Štanica je podignuta na uskotračnoj pruzi Doboj-Šimin Han, čija je

gradnja trajala do 29. aprila 1886. godine.

Tokom druge polovine XX vijeka, nakon ukidanja uskotračne pruge, objekat

je pretvoren u zdravstvenu ustanovu, ali je i dalje imao visoku ambijentalnu

vrijednost u gradskom pejsažu Lukavca.


Stara željeznička stanica se nalazi u Prvoj ulici, broj 3, južno u odnosu na

centralni dio Lukavca, u produžetku Milerove ulice, na čijem se istočnom kraju

nalazi Vila Solvay. Objekat stanice se nalazi 220 m od Fabrike sode na zapadu.

Sjeverno od objekta se nalazi park sa spomen-obilježjem palim borcima iz II

svjetskog rata i sportska dvorana.

Objekat je pravougaone osnove dimenzija 20,10 m x 10,04m, a spratnost

objekta iznosi P + 1 + Potkrovlje.

Zgrada se sastoji od većeg zapadnog dijela dimenzija 13,70 m x 10,04 m

pokrivenog dvovodnim krovom čije je sljeme postavljeno u smjeru istok–zapad

i prizemnog istočnog dijela dimenzija 6,40m x 10,04m, čiji je sjeverni kraj

pokriven ravnim krovom, a južni jednovodnim krovom.

Izgradnja pruge, željezničke stanice i Fabrike sode će omogućiti snažan

privredni razvoj područja i formiranje novog radničkog naselja Lukavac.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

309

U blizini Željezničke stanice, na rijeci Špreči istovremeno je izvedena

parna pilana koja se bavila proizvodnjom pragova za pruge, neophodnih za

gradnju željezničke pruge.

Raspored otpreme i dopreme pošiljki na relaciji Vojna pošta-Željeznička stanica

Lukavac, 1899. godine

(fb stranica: Lukavac kroz vrijeme)

Zgrada Željezničke stanice u Lukavcu je služila svojoj izvornoj namjeni

do kraja austrougarskog perioda, ali i tokom perioda između I i II svjetskog

rata. U tom historijskom razdoblju objekat je pored redovne namjene,

predstavljao mjesno okupljalište gdje su se održavale različite manifestacije,

uključujući radničke proslave.

Šačuvani su redovi vožnje BH Državne željeznice na uskotračnoj pruzi

Doboj-Simin Han iz 1894, 1899, 1901 i 1912. godine na kojima je bila

registrovana stanica Lukavac, kao stanica na kojoj su se zaustavljali putnički

vozovi. Također, sačuvan je i raspored dostave pošiljki između Vojne pošte i

Željezničke stanice Lukavac iz 1899. godine. Vojna pošta u Lukavcu je otvorena

1. marta 1895. godine.

Zgrada je oštećena tokom II svjetskog rata. Od 1946. godine pruga i

objekat Željezničke stanice bio stavljen pod upravu tadašnje Jugoslovenske

državne željeznice.

Početkom druge polovine XX vijeka, nakon ukidanja uskotračne pruge

Doboj – Simin Han, objekat mijenja namjenu i postaje Dom zdravlja Lukavac.

Sedamdesetih godina u objektu je ostala aktivna ambulanta.

Nakon agresije na BiH (period 1992–1995) sprat i dio prizemlja

dobijaju stambenu funkciju. Godine 1997. u objekat je smješteno sjedište

Crvenog križa općine Lukavac.

Tokom marta 2015. godine u prizemlje objekta useljava Auto-moto klub

Lukavac, i u istom prostoru je klubska kafana.

Objekat Štare željezničke stanice u Lukavcu predstavlja zapušten

objekat gdje se ne vrše zadovoljavajuće mjere redovnog održavanja.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

310

Krov objekta djelimično propušta, a golim okom je vidljiv kvar kanalizacionih

instalacija na spratu prema prizemlju.


Tuzlanskog kantona je ovo dobro naslijeđa 16.01.2015. aplicirao Komisiji za

očuvanje nacionalnih spomenika BiH, koja je na svojoj 67. sjednici (16-

18.12.2015.) Historijsku građevinu - Stara željeznička stanica, općina

Lukavac, proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.41

Čamdžića kuća u Puračiću

Štara bosanska kuća, kuća sa

čardakom među rogovima. Datira iz

osmanskog perioda. Kuća je u privatnom

vlasništvu porodice Čamdžić iz Puračića.

Autentični izgled je većinom sačuvan do

danas, osim drvenog pokrova, koga je

vlasnik da bi sačuvao kuću od propadanja

zamijenio limenim. U oštećenom je stanju.

Kuća se ne koristi u stambene svrhe.

Čamdžića kuća u Puračiću

predstavlja jednu od rijetkih sačuvanih

brvnara sa čardakom u Bosni i Hercegovini.

Nalazi se u Ulici Avde Mujkića, u Čamdžića

mahali na brežuljku zapadno od centralnog

dijela puračićke čaršije.

Ne postoje tačni podaci o vremenu nastanka Čamdžića kuće smještene u

staroj puračićkoj mahali Čamdžići. Prema etnologu i historičaru Milenku

Filipoviću, koji je ovu kuću uvrstio na popis rijetkih kuća tuzlanskog kraja

(popis iz tridesetih godina XX vijeka), kuća je izvedena krajem 16. vijeka.

Filipović to zaključuje, između ostalog, na osnovu evidentiranih „demira“ – šipki

na prozorima, koji su na ovoj kući izvedeni od drveta.11 Postoji i pretpostavka

da je kuća izvedena tek sredinom 19. vijeka, odnosno od strane bega izbjeglice

iz Budimpešte, nakon revolucije iz 1848. godine.42

41 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina - Stara željeznička stanica, općina Lukavac, Šarajevo, decembar 2015., www.kons.gov.ba, (22.01.2019.)

42 Adi Ćorović, Mihad Šakić, Šemir Hadžimusić, „Čamdžića kuća - kulturno-historijsko naslijeđe Puračića“, Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Lukavac 2016., 432-449.



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

311

Historijski podaci su oskudni, ali se zna da se tokom osmanskog perioda

osvjetljenje u kući vršilo pomoću luća, kasnije pomoću svijeća od goveđeg loja.

Tokom austrougarskog perioda osvjetljenje se počelo vršiti pomoću gasnih

lampi, petrolejskih i karabitnih lampi. S obzirom da je u Puračiću tokom

tridesetih godina XX vijeka izgrađena električna centrala, Čamdžića kuća je

snabdjevena i električnom energijom. Nije poznato da je stambeni objekat

oštećen tokom II svjetskog rata niti tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992–

95).

Godine 2010. vršeni su radovi redovnog održavanja objekta i tom

prilikom vlasnik je drveni krovni pokrivač (šindru) zamijenio limenim. Treba

istaći da je stari drveni pokrivač, odnosno njegovi ostaci još uvijek sačuvan i

nalazi se odložen neposredno uz kuću.

Stari nišani u blizini Čamdžića kuće. desni nišan Osmana Čamdžića iz 1920. Godine (Foto:

Z. Pinkas, 2016.)

Čamdžića kuća u Puračiću spada u red brvnara sa čardakom među

rogovima, građenih na temeljima od kamena. Štambeni objekat je pravougaone

tlocrtne osnove dimenzija 7,90 m x 5,33 m. Spratnost iznosi suteren + prizemlje

+ čardak + tavan. Kuća je sagrađena na kamenim temeljima, odnosno četiri

kamena na koje se oslanja drvena konstrukcija. Prostor između četiri temeljna

kamena ispunjen je manjim kamenjem koje je vezano ilovačom i krečom.

Dimenzije suterena iznose 3,47 m x 5,33 m, a ulaz predstavljaju drvena vrata na

zapadnoj strani dimenzija 90 cm x 165 cm. Djelimično ukopana magaza u

suterenu i danas služi kao ostava. Zidovi suterena su drveni, a pod je sastavljen

od nabijene zemlje i kamena.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

312

Cjelokupna konstrukcija kuće je izvedena u drvetu, osim kamenih

temelja. Dijelovi vanjskih zidova prizemlja su izvedeni u zemlji, pljevi i drvetu, s

tim da su potom malterisani i krečeni. Na kući su očuvani drveni demiri, te

sistem zatvaranja vrata – mandal. Današnji vlasnik Čamdžića kuće i čovjek koji

se brižljivo o istoj stara jeste dipl. ing. Hasan (Osmana) Čamdžić, 1948. godište,

iz Puračića. Hasan je svoje djetinjstvo proveo u ovoj kući, a sada živi u novoj,

sagrađenoj u blizini stare. Hasanov otac Osman (1911. god.) cijeli život je

proveo u ovoj kući, kao i njegov otac Mustafa i djed Osman.


TK je uradio aplikaciju i istu 10. aprila 2015. godine podnio Komisiji za

očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, što će nakon daljeg

stručnog istraživanja rezultirati Odlukom o proglašenju Čamdžića kuće

nacionalnim spomenikom BiH (1–3. februar 2016).43

Dalji rad na istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog naslijeđa

Naravno da rad na istraživanju i valorizaciji kulturno-historijskog naslijeđa

općine Lukavac nije završen 2018. godine. Naime, u proteklom periodu su se

stvorili neophodni preduslovi za još intenzivniji angažman na ovom polju.

Registar dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općine Lukavac

kojeg vodi JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa TK nije dao konačan broj evidentiranih dobara već se taj broj shodno

daljem toku istraživanja i valorizacije naslijeđa povećava, a isti ovisi od više

faktora. Pored stručnih radnika Zavoda, Općina Lukavac, te druga pravna, ali i

fizička lica mogu predložiti Zavodu da pokrene postupak istraživanja i

valorizacije određenog dobra naslijeđa, koje shodno tome može biti upisano u

navedeni Registar.

Što se tiče dobara koja zavređuju status nacionalnog spomenika Bosne i

Hercegovine, krajem 2018. godine, u saradnji s Komisijom za očuvanje

nacionalnih spomenika su intenzivirane aktivnosti na valorizaciji Štare džamije

u Turiji, te Centralne Spomen-kosturnice poginulim borcima NOR-a u Lukavcu,

kako bi se i ova dva dobra kulturno-historijskog naslijeđa bila proglašena


Treba napomenuti da su u periodu 2015-2016. godine vođene aktivnosti

kako bi se Čaršijska džamija u Puračiću proglasila nacionalnim spomenikom.

Međutim ovdje treba naglasiti da je džematski odbor Puračić 2015. godine

43 Pogledati Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijska građevina-Čamdžića kuća u Puračiću, općina Lukavac, Šarajevo, februar 2016., www.kons.gov.ba, (23.01.2019.)



_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

313

započeo adaptaciju i renoviranje ove džamije. Dio radova mogao se podvesti

pod tekuće održavanje (zamjena krovnog pokrivača), dok je drugi dio narušio

izvornost i autentičnost ovog dobra ( radovi na enterijeru i zamjena stolarije).

Također, još nekoliko dobara naslijeđa sa područja općine Lukavac se nalazi

na listi peticija za proglašenje nacionalnim spomenikom kao što su: Nišani-

mezar Ibrahim-age Plajatela u Šmolući, stara džamija u Turiji, temelji manastira

- crkve u Gnionici - Kaluđeru, zgrada "Vila Karamata", džamija na Ugru (Poljice)

i druga dobra koja su predmet dalje valorizacije.

Za dobra koja su proglašena nacionalnim spomenikom potrebno je poduzeti

hitne mjere zaštite i sanacije. Tu se prvenstveno misli na historijske građevine

Štara željeznička stanica i Vila ”Šolvay” u Lukavcu, koje se trebaju zaštiti od

dalje devastacije. Nakon što ova dobra budu zaštićena i sanirana, ista bi bila

svrsishodno koristiti za kulturno-obrazovnu i turističku namjenu.

Od dobara koja su na listi peticija za proglašenja nacionalnim spomenikom

izdvajamo:

STARA DŽAMIJA U NASELJU TURIJA

U Turiji se nalaze dvije džamije, stara i nova. Prema ranije dostupnim

podacima stara džamija u Turiji (zaseok Ivkovina) otvorena je 1928. godine.

Međutim, prema novijim istraživanjima, ova džamija je znatno starija. Naime, u

haremu džamije se nalazi više starih nišana s turbanom koji datiraju još iz prve

polovine 19. stoljeća. Pored toga,u gruntovnim knjigama katastarske općine

Turija, povodom sastavljanja gruntovnice 1889. godine, kao vlasnik u A-I i A-II

uknjižen je Vakuf turijske džamije. Isto tako, u katastarskim knjigama iz

austrougarskog perioda sastavljenim od 1882. do 1889. godine, na

katastarskom planu za mjesto Turija se jasno vidi ucrtana džamija s haremom i

mezarjem. U vrijeme Popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1895. godine

Turija je imala 74. kuće, 356. stanovnika, džamiju i dva mekteba. Prema

kazivanju mještana, koji podatke prenose od savremenika događaja, 1928.

godine je bilo otvorenje ove džamije, ali pos svemu sudeći nakon temeljite

rekonstrukcije stare džamije. Dakle, Štara džamija u Turiji je sagrađena

najkasnije krajem 19. stoljeća.44

Po svojoj arhitektonskoj izvedbi, može se reći da je ovo tipična stara

bosanska džamija s drvenim četverovodnim krovom i drvenom zatvorenom

44 Arhiva Zavoda, Stara džamija u Turiji, općina Lukavac, prijedlog za proglašenje nacionalnim

spomenikom, Tuzla, mart 2018.

http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=9&lang=1&action=view&id=3981







_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

314

munarom izvedenom iz krova džamije.

Unutrašnjost džamije čine karakteristične drvene izvedbe mahfila,

mimbera i kjursa.

Nakon što je oštećena periodu agresije na republiku Bosnu i Hercegovinu

1992-1995. godine, temeljito je renovirana u skorije vrijeme, pri čemu nije

znatnije promijenila prvobitni izgled. Drveni pokrov još prije 1992. godine je

zamijenjen crvenim falcovanim crijepom, a drvena munara, veoma skladnih

proporcija u odnosu na džamiju, radi zaštite je opšivena pocinčanim limom. Od

svih džamija na području općine Lukavac, ova u Turiji je u najvećoj mjeri

sačuvala svoj autentični izgled.45

Stara džamija u Turiji

(Foto: S. Hadžimusić, 2015.)

CENTRALNA SPOMEN-KOSTURNICA POGINULIM BORCIMA NOR-A U

LUKAVCU

Centralna Spomen-kosturnica se nalazi svega nekoliko metara iza Stare

željezničke stanice, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Švečano je otvorena 13. septembra 1962. godine na Dan oslobođenja

Lukavca u Drugom svjetskom ratu.

Na visokom obelisku nalazi se statua žene kao simbol pobjede, rad

Dragiše Trifkovića, poznatog vajara iz Tuzle. Za ovu statuu je kod građana

Lukavca uvriježeno mišljenje da pripada Mariji Macan, djevojci iz Lukavca,

45 Više vidi: Šefko Šulejmanović, „Najstarije džamije na području općine Lukavac i njihov

kulturno-historijski značaj“, Zbornik radova sa naučnog skupa „Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historisjkog i prirodnog naslijeđa TK, Lukavac 2016., 401-431.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

315

historijskoj ličnosti koja je kao četrnaestogodišnjakinja poginula 3. oktobra

1943. godine prilikom ulaska njemačkih jedinica u Lukavac.46

U Špomen kosturnici je sahranjeno 125 poginulih boraca iz lukavačkog

kraja. Spomen-kosturnica ima značajnu historijsku, graditeljsku, umjetničku i

simboličku vrijednost.

Na ovom dobru spomeničkog naslijeđa

2011/2012. godine su vršeni radovi redovnog

održavanja, pri čemu su postavljene nove

mermerne ploče na postamentu glavnog

spomenika.

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog

kantona je dao podršku peticiji UABNOR

Lukavac od 04.02.2016. godine, za proglašenje

„Centralne Špomen-kosturnice poginulim

borcima NOR-a u Lukavcu“ nacionalnim

spomenikom Bosne i Hercegovine.

Navedeno dobro je evidentirano od strane

Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđaTuzlanskog kantona u Registru „Kulturno-

historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“, pod rednim brojem 25.

„Špomen kosturnica poginulim učesnicima NOR-a – centralno spomen-

obilježje“, kao spomeničko naslijeđe I kategorije.

ZAKLJUČAK

Općina Lukavac je teritorijalno najveća općina Tuzlanskog kantona, koja

baštini dug kontinuitet življenja na svom području. I pored toga nedovoljno je

istražena njena lokalna historija, ali i kulturno-historijsko naslijeđe.

Godine 2009. proglašen je prvi nacionalni spomenik na području općine

Lukavac. Radi se o Hramu Šv. Proroka Ilije u Puračiću. Međutim od tada pa do

perioda kojeg predstavljamo ovim radom u Lukavcu ni jedno dobro nije

valorizovano u status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Shodno

46 Više vidi: Šenad Begović, „Špomen-kosturnica poginulim učesnicima NOR-a u Lukavcu kao

kulturno-historijsko naslijeđe antifašizma“, Zbornik radova: Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, Javna biblioteka Lukavac i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historisjkog i prirodnog naslijeđa TK, Lukavac 2016., 459-468.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

316

tome, bilo je prijeko potrebno krenuti u sistematska istraživanja,

rekognosciranja i valorizaciju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa ove

lokalne zajednice. Isto je postignuto u periodu 2014-2018. kada su urađena

kompleksna istraživanja, kako lokalne historije tako i kulturno-historijskog

naslijeđa. Četiri dobra su proglašena nacionalnim spomenikom BiH, a druga 44

dobra su evidentirana u Registru Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa TK.

I dalje je potrebno nastaviti istraživanje i valorizaciju naslijeđa, ali i raditi

na njegovoj zaštiti i adekvatnom korištenju, što će se postići u koliko se

provedu mjere zaštite i sanacije postojećih nacionalnih spomenika i ako im se

da svrsishodna funkcija (korištenje za javne i kulturno-obrazovne potrebe).

Također, prema dosadašnjim istraživanjima trenutno postoje elementi za

proglašenje još nekoliko dobara nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

(stara džamija u Turiji, Centralna spomen-kosturnica u Lukavcu i dr.).

RESEARCH AND VALORIZATION OF HERITAGE OF THE LUKAVAC

MUNICIPALITY IN THE PERIOD 2014-2018

Abstract: Analyzing the results of previous studies, we can conclude that in the

period up to 2014, little has been done on the quality of the study of local history

and heritage valorization of Lukavac Municipality.

Nevertheless, since the end of 2014, a number of activities have been undertaken

in terms of studying local history, as well as in the research and valorization of

cultural, historical and natural heritage. In the period from 2014 to 2018, the

professional team of the Institute for the Protection and Use of the Cultural and

Historical and Natural Heritage of the Tuzla Canton made extensive field re-

insights, research, records and categorization of heritage assets from the area of

the municipality of Lukavac. The scientific conference "Cultural-historical and

natural heritage of the Lukavac municipality" was held as a product of this work

and published the same issue of works.

During the presented period, in the Lukavac Municipality, four cultural and

historical properties were proclaimed a national monument of Bosnia and

Herzegovina.

Keywords: Lukavac Municipality, cultural and historical heritage, local history,

national monuments.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

317

Dr. sc. Salih KULENOVIĆ, prof. emeritus

Univerzitet u Tuzli

STARO SELO KOD MRKONJIĆ GRADA* (VARCAR VAKUFA) Prilog proučavanju kulturno-historijske baštine

Apstrakt: Kontinuitet življenja od prahistorije pa do savremenog doba na

prostoru Opštine Mrkonić Grad (Varcar Vakuf), zatim promjene društveno-

ekonomske strukture stanovništva i etničke promjene u zadnjih stotinu godina

imaju svojevrsnu paradigmu u Starom Selu, mjestu koje je od sredine dvadesetog

stoljeća pa naovamo doživjelo radikalnu transformaciju.

Stećci koje je kod Starog Sela za vrijeme austrougarske uprave evidentirao

stručnjak Zemaljskog muzeja Kosta Herman (Hormann), nestali sredinom prošlog

stoljeća kada je proširen makadamski put Mrkonjić Grad-Banja Luka, su dio

kulturne baštine koja je, zajedno sa muslimanskim sakralnim i profanim

objektima u ovom mjestu nepovratno izgubljena.

U osmanskom, austrougarskom i periodu između dva svjetska rata u Starom Selu

je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo. Najveće zemljišne posjede su imali

begovi Kulenovići čiji je predak ovdje sredinom 18. vijeka dobio nasljedni timar.

Kulenovići su u Starom Selu sredinom 18. vijeka izgradili džamiju, a krajem 18.

vijeka kamenu kulu. Ti objekti su ovdje postojali do II svjetskog rata kada su ih

zapalili srpski ustanici. Poslije II svjetskog rata ovi objekti više nisu obnavljani. Od

kamena kule je napravljen Zadružni dom u Bjelajcu, dio kamena je raznijelo

lokalno stanovništvo. U mezarju u kome se nalazila džamija su sahranjivani umrli

članovi bošnjačkih porodica iz Starog Sela i Bjelajca do sredine 60-ih godina

dvadesetog vijeka.

Ključne riječi: Staro Selo, stećci, kula, džamija, mezarje, tragovi materijalne

kulture

*Mrkonjić Grad se nalazi u zapadnoj Bosni. Osnovao ga je krajem XVI

vijeka Mustafa aga Bejazi, visoki osmanski dostojanstvenik na carskom dvoru.

Na mjestu današnjeg Mrkonjić Grada bilo je selo Gornje Kloke u kojem je


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

318

Mustafa aga, koji je bio rodom odavdje, sagradio više zadužbina i zgrada koje je

uvakufio. Prvobitno, grad se zvao Jenidžei Jajce (Novo Jajce), a kasnije je dobio

ime Varcar Vakuf. Godine 1924. ili 1925. je dobio ime po Petru Karađorđeviću

koji se u ovom kraju skrivao pod imenom Petar Mrkonjić. U našoj novijoj

historiji Mrkonjić Grad je naročito poznat po tome što je ovdje 25.novembra

1943. godine održan ZAVNOBiH na kome je obnovljena državnost Bosne i

Hercegovine (O historijskim i geografskim podacima o Mrkonjić Gradu vidjeti:

Šalih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju, PMF,

Sarajevo, 1969.

*Mrkonjić Grad is located in western Bosnia. It was originally

commissioned by Mustafa aga Bejazi, a high Ottoman dignitary at the Emperor's

Court, at the end of the XVI century. On the site of today's Mrkonjić Grad there

was a village of Gornje Kloke where Mustafa aga, who was a native of the

country, built more of its facilities and buildings. In 1924 or 1925, the town was

named after Petar Karadjordjevic, who was hiding in this area under the name

of Peter Mrkonjić. In our recent history, Mrkonjić Grad is particularly famous

for the fact that here was held the ZAVNOBiH on 25th November, 1943, on

which the statehood of Bosnia and Herzegovina was restored (About historical

and geographic information on Mrkonjić Grad see: Salih Kulenović, Mrkonjić

Grad (graduate thesis), Department of Geography, PMF, Sarajevo, 1969.

Šmješteno u dolini Crne rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Štaro Šelo se

nalazi sjeveroistočno od Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada) na udaljenosti od 4

km. Na jugu se graniči s Kopljevićima, na sjeveru s Kotorom, a na sjeveroistoku

sa Bjelajcem (Prilog broj 1).

U Štarom Šelu postoji kontinuitet življenja od srednjeg vijeka, a možda i

od prahistorije. Prema Kosti Hermanu (Hormann) koji je kao stručnjak

Zemaljskog muzeja u Sarajevu posjetio Staro Selo za vrijeme austrougarske

uprave, na zapadnom kraju Sela, a na lijevoj obali Crne rijeke, nalazilo se staro

groblje s velikim brojem stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih kamenova

različitih oblika (sljemenjaka, ploča) i različito ornamentisanih.1(sl.1)

1 Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina III,Sarajevo, januar-mart 1891. godine, str. 48, 49


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

319

Sl.1.Nekropola stećaka u Starom Selu

U ovoj nekropoli K.Herman je posebno izdvojio dva stećka koji se

oblikom i veličinom izdvajaju od ostalih; na manjem nadgrobniku uklesana je

figura konjanika i čovjeka koji vodi konja, a na njegovoj istočnoj strani uklesan

je krst oko kojeg je okvir u vidu isprepletenih crta. (sl.2)

Sl.2 Motivi sa jednog od stećaka na nekropoli u Starom Selu

Drugi, veći stećak na južnoj strani ima natpis sljedećeg sadržaja: 2

Natpis je datiran u XV-XVI vijek. Prema Kosti Hermanu (Hoermann),

navedena nekropola se po broju kao i po ljepoti nadgrobnih spomenika

2 Isti, navedeno djelo, str.53


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

320

slobodno može ubrojati u najljepša srednjovjekovna groblja u Bosni i

Hercegovini.3

Nažalost, nadgrobnici su odavno nestali sa ovog lokaliteta.

Najvjerovatnije je nekropola uništena kada se proširivao makadamski put koji

je tu prolazio, a koji je kasnije i asfaltiran i koji vodi ka dolini Vrbasa gdje se

spaja s regionalnom saobraćajnicom Jajce-Banja Luka.4

Prema I. Lovrenoviću, uz bivšu džamiju u mezarju u Štarom Šelu ima

sedam (7) stećaka-sanduka koji nisu ukrašeni.5

Štaro Šelo je dosta staro naselje, smješteno najvećim dijelom u dolini s

desne strane Crne rijeke koja je lijeva pritoka Vrbasa. U osmanskom,

austrougarskom i periodu između dva svjetska rata pa sve do 60-ih godina

dvadesetog vijeka ovdje su u većini živjeli Bošnjaci.

Za vrijeme austrougarske uprave u ovom naselju su postojale 33 kuće,

uglavnom bošnjačke.6 U prošlosti, ovdje su živjele sljedeće bošnjačke porodice:

Kulenovići, Dubice, Vojnikovići, Palavrići, Škandrići, Heganovići, Pehlivanovići,

Krivdići, Herići i dr. Od navedenih porodica, najbrojniji su bili Kulenovići koji su

ovdje imali zemljišne posjede kao i u susjednom Bjelajcu, odnosno Bjelajačkom

(Bilajačkom) polju. Zapravo, Kulenovići su imali velike zemljišne posjede ne

samo u Štarom Šelu i Bjelajcu (Bilajcu), već i u Šehovcima, a možda i u drugim

susjednim selima. Zapravo, Kulenovići iz Štarog Šela i Bjelajca bili su za vrijeme

osmanske i austrougarske uprave zemljovlasnici gotovo na čitavom prostoru u

dolini Crne Rijeke počev od njenog izlaska iz Mrkonjić Grada pa sve do njenog

ušća u Vrbas. Ostale navedene porodice iz Štarog Šela su takođe imale zemljišne

posjede, ali znatno manje površine u odnosu na posjede Kulenovića.

Od austrougarske uprave pa naovamo, sve do 60-ih godina prošlog

vijeka, gotovo sve navedene porodice koje su živjele u Štarom Šelu su se

odavdje postepeno iseljavale i nastanjivale u drugim mjestima Bosne i

Hercegovine, a najviše u Šarajevu, Mrkonjić Gradu, Travniku, Jajcu, Banja Luci i

dr.

Neke porodice iz Štarog Šela su svoje zemljišne posjede napustili, neki

su ih prodali u bescijenje, a mnoge od ovih porodica su i danas posjednici

3 Kosta Herman,navedeno djelo, str.48 4 Autoru ovog rada ostalo je u sjećanju kako je izgledala navedena nekropola jer je svakodnevno

prolazio pored nje idući iz Bjelajca u Mrkonjić Grad u osmogodišnju školu od 1955-1959. godine

5http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/,pristup internetu: 26. 12. 2018. godine

6 Kosta Herman,navedeno djelo, str.48

http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/,pristup


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

321

određenih parcela. Iseljavanja iz ovog naselja uglavnom su uzrokovana čestim

ratnim prilikama i teškim poratnim životnim uslovima.

Šve do II svjetskog rata, većina bošnjačkih kuća u Štarom Šelu bile su

spratne, odnosno građene su na sprat sa prepustom, a bilo ih je i bez prepusta.7

Prizemlje je zidano uglavnom od kamena, a sprat od drveta. Prema M. Kadiću,

kuće s prepustom u svom prvobitnom obliku su imale odbrambeni karakter;

zidovi magaze su imali uske otvore-mazgale8, a prepust iznad magaze uzdignut

je visoko iznad zemlje i služio je za stanovanje9 (Sl.3) Krovovi su bili

četveroslivni, pokriveni šindrom.( vidi sliku 3)

Slika 3 Detalj iz Starog Sela (period između dva svjetska rata)

U naselju je sve do 1942. godine bila i kamena kula čiji su vlasnici bili

begovi Kulenovići. Prizemlje kuće i dva sprata bili su od kamena, a treći sprat je

bio od čatme, hrastovog drveta. Kula je imala šatorast krov prekriven šindrom 7 O ovom tipu kuće, njenim oblikovnim karakteristikama, njenom unutrašnjem uređenju i funkciji detaljnije vidjeti u: Dr. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin Masleša“, Šarajevo, 1967.godine

8 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, „Švjetlost“, Izdavačko preduzeće, Šarajevo, 1973., str.449; mazgale m (turski) je puškarnica na kamenoj kuli ili tamnici (u našem slučaju, otvori na kućama u Štarom Šelu sa prezentirane fotografije). Mazgala-otvor je sa unutrašnje strane širok, a s vanjske uzak, tako da se može samo kroz njega puščana cijev proturiti.

9 Dr. M.Kadić, naved.djelo, str.62


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

322

(vidi sliku 3.). Prema Hamdiji Kreševljakoviću, u Štaro Šelo je iz Kulen Vakufa

došao Mahmut-beg Kulenović, sin Mahmud-pašin, sredinom XVIII vijeka, kada

je ovdje dobio timar. Njegov sin Husein-beg je krajem XVIII vijeka sagradio

kulu koja je slična Atlagića kuli u Livnu, a po želji svoje žene koja je bila rodom

iz navedene livanjske porodice10. U kuli su oko 100 godina stanovali

Kulenovići.11 Godine 1891. Šmailbeg Kulenović prodao je kulu Šuljagi Šaraču iz

Jajca, a Suljagini potomci su je prodali Vakufu 1925. godine. U kuli je bio mekteb

i mualimov stan. Od 1936. godine kula je bila prazna, a 1942. godine je

zapaljena zajedno sa ostalim kućama i drugim gospodarskim objektima.

Nakon II svjetskog rata, od kamena kule sagrađen je Zadružni dom u

Bjelajcu koji i danas 2018. godine postoji, a nešto kamena je svojim kućama

odnijelo i lokalno stanovništvo.

U sredini Starog Sela, u neposrednoj blizini kule, nalazi se staro

muslimansko mezarje površine 1044 m2 u kome se nalazila i džamija (prilog br.

2, sl. 3).

Džamiju, kulu i bošnjačke kuće zapalili su srpski ustanici 1942. godine.

Zidovi džamije su zidani od klesanog kamena, krov je bio četveroslivni,

pokriven šindrom, munara je bila drvena ( vidi sl. 3; prilog 3). Dimenzije

džamije su 10m x 10m. Zidovi su debljine 80 cm (prilog br.4). I danas

(2018.godine) se vide ostaci zidova džamije, kao i ostaci mihraba12 (sl.4 i sl.5).

Džamija nije obnavljana poslije II svjetskog rata, jer je tu praktično

nestalo džemata. Rijetko ko od Bošnjaka se vratio u Štaro Šelo. Pedesetih

godina prošlog vijeka ovdje su živjele svega četiri (4) bošnjačke porodice13, dok

su ostale bile u muhadžirluku u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), Jajcu, Banja

Luci, Šarajevu i drugim mjestima širom Bosne.

10 Prema K. Hermanu, koljeno begova Atlagića jedno je od najstarijih i glasovitih bosanskih plemića koji su od starina živjeli u Livnu i Livanjskom polju na svom čifluku zvanom „Odžak“, pod planinom Prologom. Za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima iz ove porodice bilo je dosta paša, beglerbega i alajbega. O tome vidjeti: Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, sabrao Kosta Herman, 1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933., str.611-613

11 Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, II, Sarajevo, 1954., str.84

12 A.Škaljić, naved.djelo, str.463; mihrab-aba m (ar.) ovalno udubljenje u zidu džamije od strane Kible gdje džamijski imam klanja rukovodeći grupnim klanjanjem

13 Autoru ovog rada, još dok je bio predškolsko dijete, ostalo je u sjećanju da ga je njegov otac Ibrahim Kulenović vodio sa sobom u Bjelajce na svoje imanje i porušene kuće i objekte, te kad bi se vraćali u Varcar Vakuf (Mrkonjić Grad), otac bi ponekad svratio u Štaro Šelo kod Alije Dubice koji je tu bio obnovio kuću. U to vrijeme, a to je bilo 50-ih godina prošlog vijeka, u Štarom Šelu su živjele porodice Iske i Hakije Kulenovića te Arifa Heganovića.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

323

Slika 4. Ostaci kamene ograde kojom je bilo ograđeno mezarje u Starom Selu.

Unutar dijela mezarja vide se porušeni nišani i ostaci zidova porušene

džamije (foto: Mufid ef.Huskić 2015).

U mezarju u Štarom Šelu, od sredine 18. vijeka, a možda i ranije vršio se

ukop umrlih članova navedenih bošnjačkih porodica koje su tu živjele, a tu su

sahranjivani i umrli članovi bošnjačkih porodica koje su živjele u susjednom

Bjelajcu.14

14 U mezarju u Starom Selu su ukopani Salih-beg i Zulka hanuma Kulenović, djed i nana autora

ovog rada, koji su živjeli na svom zemljišnom posjedu površine 500 duluma u Bjelajcu.Djed Salih-beg je tu ukopan početkom II svjetskog rata, a nana je ukopana 1950.godine. Vjerovatno je na ovom mezarju ukopan i pradjed autora ovog rada, Ibrahim-beg Kulenović. U Bjelajcu su velike imetke imali još i Ragib-beg Kulenović, a zatim Mustaj-beg Kulenović i Avdi-beg Kulenović. Ragib-beg Kulenović (brat Šalih-bega Kulenovića, autorovog djeda) je u vrijeme austrougarske vlasti znatno osiromašio, nakon čega je otišao u Šarajevo i tamo se zaposlio kao portir u zgradi Zemaljske vlade. Ragib-begov imetak nalazio se odmah do imetka njegovog brata Salih-bega. Danas na jednom dijelu bivšeg Ragib-begovog imanja u socijalističkom periodu je sagrađena pravoslavna crkva i formirano pravoslavno groblje. Mustaj-beg Kulenović umro je oko 1925.godine u Bjelajcu, a sahranjen je u mezarju u Starom Selu. Njegov nišan, odnosno nadgrobna ploča koju su postavili 70-ih godina prošlog vijeka njegovi unuci, takođe je devastiran.Potomci navedenih Kulenovića iz Bjelajca, kao i onih iz Štarog Šela, danas žive u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini ( u Sarajevu, Banja Luci, Jajcu, Travniku, Tuzli, a ima ih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj, Šrbiji, Švedskoj, Kanadi, ŠAD, Australiji i dr.).


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

324

Slika 5. Ostaci mihraba džamije u mezarju u Starom Selu (foto:Mufid ef.Huskić 2015.)

Danas je mezarje u Starom Selu devastirano, a sve do 1992. godine u

njemu se nalazio veći broj starih nišana iz osmanskog perioda, zatim

austrougarskog perioda, kao i perioda između dva svjetska rata. Neki nišani,

kako muški tako i ženski, bili su interesantnih oblika, ukrasa i natpisa. Švi nišani

u mezarju su devastirani. Na jednom ženskom nišanu kojeg su, zaraslog u travu,

našli radnici prilikom čišćenja mezarja od korova i rastinja, a koje je organizirao

glavni imam medžlisa IZ-e Mrkonjić Grad Mufid efendija Huskić, sačuvan je

natpis na staroosmanskom koji u prijevodu glasi:

Turska verzija

Huve el Hayy el Bakı

1. Beni kıl mağfiret ya Rabbi yezdan

2. Bi hakkın sure-i Rahman-ı Kuran

3. Kabrimi ziyaret eden ihvan

4. Eylerimi ruhuma Fatiha ihsan

5. ....Binti Kulin zade

6. Hasan bey ve merhum Kulin

7. ....bey haci......

8. Merhum.....

9. Sene 1329 (ili 1229)


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

325

Prevod

On15 je Postojan i Vječan

1. Meni se smiluj Dobri Stvoritelju

2. Prema kuranskoj suri Rahman16

3. Braća17, koja posjete mi mezar

4. Nek Fatihu18 prouče za dobrobit moje duše

5. ....kćerka Kulin zade

6. Hasan beg merhum Kulin

7. ....beg hadži.....

8. Merhum....

9. Godine 1329 (ili 1229), odnosno 1809. ili 1909.

(Prevod sa osmanskog na turski i bosanski jezik načinio mr. sci. Alija

Muminović, dipl. prof orijentalistike)

Slika 5. Ženski nišan u mezarju u Starom Selu iz hidžretske 1229 (ili 1329),

odnosno 1909. ili 1809.

15 Allah dž.š. 16 Sura Er-Rahman (arapski: الرحمن; bos.:"Milostivi") je 55. sura Kur'ana. Šadrži 78 ajeta i spada u mekanske sure. Špecifična po tome što se ponavlja Ajet: "Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?" Er-Rahman se često naziva "ljepoticom Kur'ana", u skladu sa hadisom: Abdullah Ibn Mas'ud kaže da je PoslanikMuhammed rekao: "Sve ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je sura ar-Rahman"

17 Misli se na sve muslimane i muslimanke koje posjte (učine zijaret) mezaru/kaburu 18 Sura El-Fatiha (ar. الفاتحة; bos. "Otvaranje" ili "Pristup"; također se naziva i "Majka knjiga" i

"Lijek") je prva sura u Kur'anu. Ima sedam ajeta, u kojima se iskazuje molba Allahu (dž.š.) za upućivanje na pravi put i zaštita od zla. Ova sura ima posebnu ulogu u životu vjernika muslimana, jer se uči na svakom rekatu namaza. Objavljena je u Mekki.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Sura

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arapski_jezik

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski_jezik

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kur%27an

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ajet

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hadis

https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhammed

https://bs.wikipedia.org/wiki/Sura

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arapski_jezik

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski_jezik

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kur%27an

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ajet

https://bs.wikipedia.org/wiki/Allah

https://bs.wikipedia.org/wiki/Muslimani

https://bs.wikipedia.org/wiki/Namaz

https://bs.wikipedia.org/wiki/Mekka


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

326

Lokalitet mezarja u Štarom Šelu površine 1044 m2 sa nišanima i mjestom

stare džamije sa ostacima kamenih zidova predstavlja značajan kompleks,

odnosno graditeljsku cjelinu iz osmanskog perioda u čijem sklopu je bio i

kompleks begovskih kuća sa kulom.

Zbog toga su JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog

naslijeđa Tuzla i prof. dr. Šalih Kulenović, saradnik Zavoda od njegovog

osnivanja do danas, uputili 22.04.2013. godine zahtjev Komisiji za očuvanje

nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine da se navedeni lokalitet zaštiti.

Ovaj zahtjev je podržan i od medžlisa IZ Mrkonjić Grad u čemu istrajava glavni

imam Mufid ef.Huskić i Predsjednik Šaćir Špahić, profesor.

ZAKLJUČAK

Šmješteno u dolini Crne Rijeke, lijeve pritoke Vrbasa, Štaro Šelo je zbog

svog važnog geostrateškog položaja bilo naseljeno još od prahistorije. Kosta

Herman (Hormann) koji je, kao stručnjak Zemaljskog muzeja, evidentirao

nekropolu stećaka na ovom prostoru, dao je veliki doprinos u proučavanju

prošlosti Štarog Šela.

Razvoj ovog naselja možemo pratiti i na osnovu podataka iz osmanskog

perioda koji ukazuju da je u Štarom Šelu poglavito živjelo bošnjačko

stanovništvo, a najveći posjednici su bili begovi Kulenovići koji su ovdje imali

svoj timar. Osim porodice Kulenović, u Štarom Šelu su živjele i druge bošnjačke

porodice čiji su zemljišni posjedi bili znatno manji od imanja ove begovske

porodice. Bošnjačko stanovništvo je činilo većinu populacije Štarog Šela sve do

izbijanja II svjetskog rata kada su srpski ustanici spalili i do temelja porušili

kulu begova Kulenovića, kamenu džamiju, a devastacija mezarja iz XVIII vijeka

je nastavljena sve do danas.

Po okončanju II svjetskog rata, sve do kraja 50-ih godina dvadesetog

vijeka, broj bošnjačkog stanovništva se rapidno smanjivao, njihova materijalna

kultura je naprosto nestala, a imanja su prodavana u bescijenje ili su

administrativnim mjerama vlasti nacionalizirana ili eksproprisana, čime je

etnička struktura stanovništva potpuno promijenjena.

Argumentirano proučavanje historijskog toka razvoja i promjena etničke

slike na prostoru Štarog Šela otvara put za objektivno i naučno valoriziranje

pojava i procesa koji su se dešavali ne samo na promatranom prostoru, nego i u

Mrkonjić Gradu i drugim mjestima bosanske Krajine.

Zaštita i proučavanje materijalnih ostataka bošnjačke kulture u Štarom

Šelu su neophodni koraci ka revitalizaciji i očuvanju bogatog kulturno-


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

327

historijskog naslijeđa ovog dijela bosanske Krajine i njegovog približavanja

stručnoj javnosti u cilju daljeg proučavanja etničkih, demografskih i socioloških

procesa koji su tokom dvadesetog vijeka determinirali društveno-političke i

ekonomske odnose ovog dijela Balkanskog poluostrva. Korištenje raspoloživog

naučnog aparata na terenu te studiozan i stručni pristup u detaljnom

analiziranju sistemski provođenih, radikalnih i ireverzibilnih promjena koje su

zahvatile stanovništvo Štarog Šela u zadnjih sto godina će omogućiti i široj

javnosti uvid u uzroke, tok i stvarne posljedice smjene društveno-ekonomskih

formacija na prostoru Bosne i Hercegovine.

Prilozi broj 1 i 2.

Topografska karta Mrkonjić Grada i uže okoline na kojoj je i Staro Selo R 1:25000


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

328

Kopija plana mezarja u Starom Selu

Prilozi broj 3 i 4.

Situacioni plan mezarja sa osnovom džamije u Starom Selu

Prilog 4.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

329

Osnova porušene džamije u Štarom Šelu

LITERATURA

1. Kosta Herman, Starobosanski natpis iz XV vijeka, GZM, Knjiga I, godina

III,Sarajevo, januar-mart 1891.godine, str. 48-53;

2. Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini: Sabrao Kosta Herman:

1888-1889., knj.I, Sarajevo, 1933.;

3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine,

II, Sarajevo, 1954., str.71-86;

4. Milan Karanović, O tipovima kuća u Bosni-Faze u formiranju njenog

dinarskog tipa, GZM, god.XXXIX, sveska 2, Sarajevo, 1927., str.4-213;

5. Dr.Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, „Veselin

Masleša“, Šarajevo, 1967.;

6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku,

„Švjetlost“, Izdavačko preduzeće, Šarajevo, 1973.;

7. http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/,

pristup internetu:26.12.2018.godine

8. Varcar Vakuf-grad ZAVNOBiH-a i kosa „Varcarki“, w.w.w. Zeman-

Kalesija.ba (pristup internetu: 26.11.2014.godine);

9. Šalih Kulenović, Mrkonjić Grad (diplomski rad), Odsjek za geografiju,

PMF, Sarajevo, 1969.

http://ivanlovrenovic.com/2012/01/stecci-okolice-mrkonjic-grada/


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

330

OLD VILLAGE NEAR MRKONJIC GRAD (VARCAR VAKUF)

-Annex study of cultural and historical heritage

Abstract: The continuity of living from the prahistory to modern times in the area

of the municipality of Mrkonjić Grad (Varcar Vakuf), then changes in socio-

economic structure and ethnic change over the last hundred years have a

paradigm in Old Village, a place that has undergone a radical transformation

since the middle of the twentieth century. Stećci recorded in the Old Village by an

expert of the National Museum in Sarajevo, Kosta Herman (Hormann),

disappeared in the middle of the last century when the macadam road Mrkonjić

Grad-Banja Luka expanded, are part of the cultural heritage that, together with

Muslim sacred and profane objects in this place is irretrievably lost.

In the Ottoman, Austro-Hungarian and the period between the two world wars in

the Old Village there was a Bosniak population. The greatest landowners were

beys Kulenovići whose ancestor here in the middle of the 18th century received a

hereditary timar. The Kulenovići built a mosque in Old Village in the middle of the

18th century, and at the end of the 18 th century stone tower. These facilities

existed here until World War II when the Serbian uprisings were lit them up. Since

World War II, these facilities have not been restored. A part of the stone that these

objects were made of had been used to build Conjoint house, the other part of the

stone had been taken by the local population. In the cemetery where the mosque

was located, the deceased Bosniak family members from Old Village and Bjelajce

were burried until the mid-60s of the twentieth century.

Keywords: Old Village, stećci, tower, mosque, fields, traces of material culture


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

331

Mr. sc. Kemal NURKIĆ

Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ



MAHALA VAIZ (MEJDAN) U TUZLI PREMA POPISU

IZ 1850/51. GODINE

Apstrakt: U radu se detaljnije govori o karakteristikama Vaiz (Mejdan) mahale

grada Dolnja Tuzla (Tuzla-zir) sredinom 19. stoljeća, tačnije 1850/51. godine.

Radi se o jednoj od starijih i poznatijih mahala u današnjem graduTuzla.

Ovo istraživanje je urađeno na osnovu do sada nekorištenih podataka službenog

popisa stanovništva iz 1850/51. godine a koje je sprovela osmanska uprava.

Iz navedenog popisa vidimo brojne demografske karakteristike Vaiz (Mejdan)

mahale sredinom 19. stoljeća, kao što su broj kuća, demografske prilike tj. ukupan

broj muškaraca, te detaljne podatke o muškom stanovništvu svih kuća u mahali.

Daju se i imena i prezimena stanovnika mahale, te njihov broj godina.

Ključne riječi: Mahala Vaiz (Mejdan), Tuzla, stanovništvo, kuće, prezimena,

imena, 1850. g.

Jedna od starijih i u narodnoj tradiciji poznatijih mahala današnjeg

grada Tuzla a do 1910. godine zvanično nazivanog Dolnja Tuzla, je i mahala

Vaiz (Mejdan). Zapravo od njenog osnivanja početkom 17. stoljeća službeno je

nazivana Vaiz mahala a narodni naziv je uglavnom bio Mejdan mahala. Ovaj

službeni naziv se vremenom gubio iz narodnog govora a od 20. stoljeća se samo

koristi naziv Mejdan mahala.

Mahala Mejdan je od svih tradicionalnih urbano-geografskih cjelina

grada Tuzle, koje nazivamo mahalama, u dosadašnjim istraživanjima, knjigama

i radovima, najbolje proučena i poznata.1

1 Muhamed Katanić, Mahala Mejdan u Tuzli, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016. i Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

332

Također, objavljena su i istraživanja o poznatoj sevdalinci, Mujo đogu...,

vezanoj za ovu mahalu2, te familiji Katanić iz ove mahale.3

Obilje novih a do sada u nauci nepoznatih podataka o mahali Vaiz

(Mejdan) u Tuzli imamo u odnedavno poznatom i pristupačnom historijskom

izvoru iz sredine 19. stoljeća. Radi se o detaljnom popisu stanovništva svih

naselja i administrativnih cjelina Bosne i Hercegovine a koje je tada sprovela

osmanska uprava1850/51. godine.

Šjeveroistočna Bosna je popisana u tadašnjem Zvorničkom sandžaku

koji je imao više manjih administrativnih cjelina zvanih Kaze, koje su zapravo

bile nasljednice ranijih Kadiluka koji postoje id 16. stoljeća. Zvornički sandžak

je tada popisan u više desetina posebnih Deftera (knjiga). Defteri su registrovali

stanovništvo po Kazama i posebnim knjigama muslimanskog, nemuslimanskog

i ciganskog stanovništva za svaku od njih.

Grad Tuzla, njegove mahale i okolna naselja su popisana u okviru Kaze

Tuzla – i zir odnosno Dolnja Tuzla. Podatke o tuzlanskoj mahali Vaiz (Mejdan) iz

navedene godine, dakle imamo u popisnom Defteru (knjizi) muslimana Kaze

Dolnja Tuzla (Tuzla – i zir).4

Da bi se podaci o stanovništvu ove mahale mogli koristiti nužno je bilo

da se prevedu sa staroosmanskog jezika i arapskog pisma.5

U nastavku dajemo prevod mahale Vaiz, kako je službeno nazivana, sa

svim popisanim kućama u njoj, te prezimenima, imenima, godinama rođenja,

porodičnim odnosima i zanimanjem nekih od njih ali samo za muslimansko

muško stanovništvo.

PREGLED KUĆA I MUŠKARACA 1850/51. GODINE 6

Kuća br.1.

1. Smajlović Mustafa sin Šmaila, rođen 1810.godine. Imam

u Tuzli krajem 19. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 8/2015, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016.

2 Husein Dubravić, Povjest jedne sevdalinke, Kalendar Narodne uzdanice, X/1942., Sarajevo i Muhamed Katanić, Zapis o jednoj tuzlanskoj sevdalinci – “Mujo đogu po Mejdanu voda”, OFF-SET, Tuzla, 2018.

3 Rusmir Djedović, Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih, Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013. i Šalih Štrašević, Pasci Gornji & Petrovice Donje 1512.-2012., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2014.

4 NFS-d-05944, Državni Arhiv Republike Turske, Istanbul. 5 Prevod uradio mr. sc. Kemal Nurkić. 6 NFS-d-05944, strana 217, pa nadalje.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

333

Već je uočeno da se predak stare familije Šmailefendića u ovoj mahali

zvao Šmajl ef. i da je živio negdje krajem 18. i poč 19. stoljeća. Krajem 19.

stoljeća u Vaiz (Mejdan) mahali su bile dvije kuće Šmailefendića, Muhameda i

Hašima sinova umrlog (Mula) Mustafe.7

Šada zaista vidimo da se predak ove familije zvao Šmail i da je živio u

zadnjim decenijama 18. i prvim decenijama 19. stoljeća. Šmail je izgleda bio

efendija tj. imam kao i njegov sin Mustafa, koji je imao i dodatak mula.

Kuća br.2.

1. Hrnić Ibrahim sin Mustafe, rođen 1800.godine

2. njegov sin Mustafa, rođen 1832.godine

Kuća br.3.

1. Zukić Mustafa sin Ahmeda, rođen 1800.godine. Trgovac

2. njegov sin Abdulah, rođen 1849.godine

3. njegov brat, Hasan sin Ahmeda, rođen 1780.godine

Kuća br.4.

1. Katana Hasan sin Osmana, rođen 1815.godine. Pisar

2. njegov sin Abdulah, rođen 1837.godine

Kuća br.5.

1. Arifagić Muharem sin Arifa, rođen 1820.godine. Trgovac

Kuća br.6.

1. Krdžalić Šaćir sin Abdulaha, rođen 1780.godine

2. njegov sin Bećir, rođen 1832.godine

3. njegov sin Hasan, rođen 1841.godine

Kuća br.7.

1. Arslanović Mustafa sin Mehmeda, rođen 1811.godine

2. njegov sin Ibrahim, rođen 1836.godine


4. njegov sin Mehmed, rođen 1847.godine8

7 Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala..., str. 97. 8 1869. godine, kao stanovnici Vaiz mahale spominju se Ibrahim Arslanović i Mustafa Arslanović. Šaban Hodžić, Štanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine, neobjavljena građa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla.., str. 25.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

334

Jedinu kuću Arslanovića 1889. godine u Tuzli zatičemo u susjednoj

mahali Potok. Radi se o kući na k.č. 1921/2 u Potok mahali u vlasništvu

Ibrahima Arslanovića pok. Mustafe. Godine 1904., između ostalih nasljeđuje ga

i sin Ibrahim Halilagić Arslanović um. Ibrahim iz Bokavića.9

Ovdje vidimo da bi jedan od njegovih predaka trebao da se zove Halil aga.

Kuća br.8.

1. Spahić Šaćir sin Špahije, rođen 1800.godine


3. njegov sin Šubaša, rođen 1828.godine

4. njegov sin Mahmud, rođen 1832.godine

Kuća br.9.

1. Krdžalić Mustafa sin Šaliha, rođen 1825.godine

Kuća br.10.

1. Kurtalić Mustafa sin Kasima, rođen 1825.godine

2. njegov sin Ibrahim, rođen 1849.godine

Kuća br.11.

1. Kurtalić Osman sin Šaliha, rođen 1828.godine

2. njegov sin Šalih, rođen 1849.godine

Kuća br.12.

1. Kurtalić Šmail, rođen 1825.godine

2. njegov sin Omer, rođen 1850.godine

Ovdje vidimo da je sredinom 19. stoljeća u mahali Vaiz (Mejdan)

najbrojnija familija Kurtalića i da imaju čak tri kuće.

Uglavnom se do sada smatralo da Kurtalići iz Mahale Vaiz ili Mejdan (u

gradu Tuzli imaju i drugi Kurtalići) doseljavaju oko 1860. godine iz Šrbije.

Očuvano narodno predanje kaže da se doseljavaju iz Beograda tri brata a da su

tamo imali imanja na Dedinju.

Dva starija brata (hadži Šmajl i hadži Šalih) krenu za Bosnu a najmlađi

hadži Osman ostane u Beogradu.10

9 Uložak 1332, Gruntovne knjige za katastarsku općinu Dolnja Tuzla iz 1889. godine, Gruntovnica

Tuzla. 10 Muhamed Katanić, Zapis ...., str. 28.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

335

U mahali Vaiz (Mejdan) krajem 19. stoljeća zatičemo dvije kuće familije

Kurtalić. Prva je kuća na k.č. 13/69 u Vaiz mahali u vlasništvu 1889. godine

Osmana Kurtalića pok. Šaliha hodža?. Njega iza 1896. godine nasljeđuju

Hatidža r. Delić udova i Šalih Kurtalić um. Osmana a od 1903. godine vlasnici su

Aiša rođ. Šmajić udova iza Šaliha Kurtalića i Ajka rođ. Kurtalić udata za Begtu

Begtaševića.

Druge kuće na k.č. 13/67 u Vaiz mahali vlasnik je Hadži Šmail Kurtalić

pok. Šaliha. Njega 1922. godine nasljeđuju Adila r. Čerkezović udova Hadži

Šmaila Kurtalića i Ajka r. Kurtalić udata za Begtu Begtašagića.11

Ovdje vidimo da ove Kurtaliće početkom 20. stoljeća nasljeđuje Ajka

Kurtalić. Ajka je udata za Begtu Begtašagića (Begtaševića) i oni su glavni likovi

poznate tuzlanske sevdalinke Mujo đogu po Mejdanu voda.12

Kuća br.13.

1. Ibrahim sin Mustafe, rođen 1795.godine

2. njegov sin Mehmed, rođen 1832.godine

Kuća br.14.

1. Ibrahim sin Mahmuda, rođen 1810.godine

Kuća br.15.

1. Kravić Hasan sin Mustafe, rođen 1820.godine

OPĆE KARAKTERISTIKE MAHALE

Iz prethodnog detaljnog pregleda kuća i stanovnika mahale Vaiz

(Mejdan) iz popisa 1850/51. godine vidimo i opće karakteristike navedene

mahale sredinom 19. stoljeća.

Mahala Vaiz (Mejdan) je sredinom navedenog stoljeća jedna od

najmanjih mahala koje imaju po par desetina kuća (npr. Kosendže sa 23 kuće...),

za razliku od nekih drugih koje tada imaju i više od stotinu kuća (npr. Atik sa

178 ili Džindić sa 141 kućom).13

11 Uložci 1151 i 1152, Gruntovne knjige.... 12 Pitanje detaljnijih veza ovih Kurtalića koji 1850/51. godinu imaju tri kuće u Vaiz (Mejdan) mahali sa Kurtalićima od kojih je čuvena Ajka iz sevdalinke Mujo đogu po Mejdanu voda, traži posebno istraživanje. Više o zadnjim Kurtalićima u Muhamed Katanić, Zapis ....,

13 Kemal Nurkić, Značaj korištenja popisa stanovništva iz 1850/51. godine za poznavanje prošlosti - Primjer Grad Tuzla, Zbornik radova sa naučnog skupa, Štare i rijetke rukopisne knjige – gdje su i koliko učimo i koristimo stoljetno knjižno blago, održanag 2018. godine, u pripremi.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

336

U mahali Vaiz (Mejdan) je 1850/51. godine popisano samo 15 kuća. Za

većinu domaćinstava je dato i prezime što nam omogućuje i detaljna

geneaološka (rodoslovna) istraživanja više starih tuzlanskih familija. U mahali

sredinom 19. stoljeća zatičemo brojne ličnosti i danas velikih i dobro poznatih

tuzlanskih familija. Radi se o sljedećim: Šmajlefendić, Krdžalić, Katanić,

Kurtalić, Kravić. Neke familije koje se spominju u popisu danas nisu poznate i

treba ih istražiti (Hrnić, Zukić, Arifagić, Špahić...).

Mahala tada ima 31 muškog stanovnika, dodajući približan broj i

nepopisanog ženskog stanovništva, zaključujemo da je tada ukupan broj

stanovnika nešto preko 60. Također vidimo da je prosječan broj članova

domaćinstva nešto preko četiri.

Najstariji stanovnici mahale tada imaju oko 70 godina (Šaćir Krdžalić i

Hasan Zukić).

Pored zemljoradničkog zanimanja vidimo da se neki stanovnici mahale

sredinom 19. stoljeća bave i drugim. Blizina Čaršije u Tuzli, kao poslovnog i

javnog središta, uslovila je i zanimanje nekih poduzetnijih stanovnika mahale.

Godine 1580/51. su registrovana i dvojica trgovaca u mahali, Mustafa Zukić i

Muharem Arifagić (trgovine su im vjerovatno u Čaršiji). Zanimanje pisara

(valjda pri nekoj državnoj upravi) ima Hasan Katana (Katanić). U mahali je tada

i imam (hodža) Mustafa Šmajlović (mula Mustafa Šmajlefendić), koji je izgleda

iz imamske familije.

ZAKLJUČAK

Mahala Vaiz (Mejdan) u Tuzli je sredinom 19. stoljeća jedna od

najmanjih mahala i ima svega petnaestak kuća. Prema tadašnjem običaju u

mahali je živilo samo muslimansko stanovništvo.

U mahali je i starija džamija i vjerovatno mekteb uz nju. Ima nešto preko

60 stanovnika a glavno zanimanje je zemljoradnja.

U mahali tada ima i zanimanja vezanih za Čaršiju (trgovci, pisar).

Još sredinom 19. stoljeća u Vaiz (Mejdan) mahali žive neke od starijih i

poznatijih tuzlanskih familija, kao što su: Šmajlefendić, Krdžalić, Katanić,

Kurtalić, Kravić...


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

337

Prilog 1, izgled orginalne stranice deftera iz 1266 .h.g./1850

IZVORI I LITERATURA

1. NFS-d-05944, Državni Arhiv Republike Turske, Istanbul.

2. Gruntovne knjige za katastarsku općinu Dolnja Tuzla iz 1889. godine,

Gruntovnica Tuzla.

3. Šaban Hodžić, Štanovništvo Tuzle od najstarijeg doba do 1911. godine,

neobjavljena građa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla.

4. Husein Dubravić, Povjest jedne sevdalinke, Kalendar Narodne uzdanice,

X/1942., Sarajevo.

5. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

6. Rusmir Djedović, Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih,

Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i

prirodno naslijeđe, 5/2012, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

338

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013.

7. Šalih Štrašević, Pasci Gornji & Petrovice Donje 1512.-2012., Zavod za


kantona, Tuzla, 2014.

8. Muhamed Katanić, Mahala Mejdan u Tuzli, Zavod za zaštitu i korištenje

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla,

2016.

9. Rusmir Djedović, Mejdan (Vaiz) mahala u Tuzli krajem 19. stoljeća, Baština

sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe, 8/2015, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2016.

10. Muhamed Katanić, Zapis o jednoj tuzlanskoj sevdalinci – “Mujo đogu po

Mejdanu voda”, OFF-SET, Tuzla, 2018.

11. Kemal Nurkić, Značaj korištenja popisa stanovništva iz 1850/51. godine za

poznavanje prošlosti - Primjer Grad Tuzla, Zbornik radova sa naučnog

skupa, Stare i rijetke rukopisne knjige – gdje su i koliko učimo i koristimo

stoljetno knjižno blago, održanag 2018. godine, u pripremi.

NEIGHBORHOOD VAIZ (MEJDAN) IN TUZLA ACCORDING TO THE CENSUS

FROM 1850/51.

Abstract: The paper discusses in more detail the characteristics of the Vaiz

(Mejdan) Neighborhood of the city of Dolnja Tuzla (Tuzla-zir) in the mid-19th

century, more precisely 1850/51. It is one of the oldest and most famous

neighborhoods in today's city of Tuzla.This research was done on the basis of

previously unused data from the official census of the population from 1850/51.

which was carried out by the Ottoman administration. From this list, we see

numerous demographic characteristics of Vaiz (Mejdan) neighborhood in the

middle of the 19th century, such as the number of houses, demographic

circumstances, the total number of men, and detailed data on the male population

of all houses in the neighborhood. The names and surnames of the inhabitants of

the neighborhood and their age are given.

Keywords: Neighborhood Vaiz (Mejdan), Tuzla, population, houses, surnames,

names, 1850.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

339


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

340


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

341

Mr. Semir HADŽIMUSIĆ



Tuzlanskog kantona, Tuzla

ZNAČAJ NASLIJEĐA U OČUVANJU IDENTITETA DRŽAVE I

POJEDINCA – POVODOM OBILJEŽAVANJA 35 GODINA OD

OSNIVANJA ZAVODA ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-

HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA TK

/ Izvještaj /

Povodom obilježavanja 35.

godina od osnivanja Javne

ustanove Zavoda za zaštitu i

korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog

kantona, u Tuzli je od 3 do 5.

decembra upriličena manifestacija

„Značaj naslijeđa u očuvanju

identiteta države i pojedinca“.

U ponedjeljak, 3. decembra u

prostorijama Zavoda je

organizovana press konferencija i

druženje s medijima i gostima.

Predstavljen je rad Zavoda, te

program manifestacije

obilježavanja 35. godina od

osnivanja Zavoda.

Foto 1. Najavni plakat manifestacije


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

342

Foto 2. Detalj sa press konferencije

Na press konferenciji su se obratili mr. sc. Kemal Nurkić, direktor, mr.

sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof., Merima Žunić i mr. Šemir

Hadžimusić, stručni saradnici Zavoda. Konferenciji za štampu se odazvao

veliki broj printanih i elektronskih medija.

Foto 3. Obraćanje direktora Zavoda na otvaranju Manifestacije


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

343

U utorak, 4. decembra u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli je

upriličeno svečano otvaranje manifestacije, gdje su se obratili: mr. sc. Kemal

Nurkić, direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa TK, Doc. dr. Anita Petrović, predsjednica UO Zavoda i

Šlavena Vojinović, ministrica za kulturu, sport i mlade TK, koja je ujedno

proglasila otvorenom izložbu „Zavod 1983-2018.“, kao i samu manifestaciju.

Nakon toga su dodijeljena posebna priznanja za značajan doprinos u

razvoju Zavoda, istraživanju, zaštiti i afirmaciji kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa, a dobitnici su prof. emeritus Šalih Kulenović, prof. dr.

Mirsad Kunić, prof. dr. Edin Mutapčić, prof. dr. Adib Đozić, mr. sc. Rusmir

Djedović i JP RTVTK, dok su zahvalnice za doprinos u očuvanju kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona uručene

dugogodišnjim saradnicima Zavoda.

Foto 4. Zahvalnica za Ministarstvo za kulturu, sport i mlade TK

Foto 5. Dodjela posebnog priznanja za prof. emeritus Saliha Kulenovića


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

344

Švečano otvaranje manifestacije su uveličali učenici Šrednje muzičke

škole „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla (Melina Šišić na klaviru, iz klase

profesorice Nedžmije Omerćehajić, klarinetista Mirza Halilović iz klase

profesora Dženana Jusufovića sa korepetitorom profesoricom Darijom

Jahić).

Foto 6. Nastup učenika SMŠ „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla

Nakon svečanog dijela održano je Naučno savjetovanje „Značaj naslijeđa

u očuvanju identiteta države i pojedinca“, na kojem su učešće uzeli

predstavnici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i

Hercegovine, kao i mnoga eminentna imena struke i nauke, dugogodišnji

saradnici i prijatelji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa TK. Govorilo se o identitetu i naslijeđu, kao i o

istraživanju, zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog nalsijeđa

Tuzlanskog kantona i Bosne i Hercegovine.

Foto 7. Detalj sa Naučnog savjetovanja


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

345

Foto 8. Izlaganje mr. sc. Mirzaha Foče, dipl. ing. arh, direktora Komisije za očuvanje

nacionalnih spomenika BiH

Foto 9. Izlaganje prof. dr. Seada Selimovića, voditelja Odsjeka za historiju Filozofskog

fakulteta u Tuzli

U srijedu, 5. decembra 2018. godine, u Galeriji BKC-a Tuzla

organizovana je promocija izdavačke djelatnosti Zavoda za zaštitu i korištenje


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

346

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. O časopisu za

baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe „Baština sjeveroistočne

Bosne“, broj 1-9., govorio je mr. sc. Rusmir Djedović, stručni saradnik u Zavodu,

ediciju „Monumenta Šrebrenica. Šrebrenica kroz minula stoljeća“ predstavio je

prof. dr. Adib Đozić (Filozofski fakultet u Tuzli), a druga izdanja Zavoda

(elaborate, zbornike radova i monografije) predstavio je mr. Šemir Hadžimusić,

stručni saradnik Zavoda.

Foto 10. Promocija izdavačke djelatnosti Zavoda, s lijeva na desno: mr.sc. Rusmir

Djedović, prof.dr. Adib Đozić i mr. Semir Hadžimusić

Nakon promocije bogate izdavačke djelatnosti Zavoda, otvorena je nova

izložba „Nacionalni spomenici Tuzlanskog kantona“, autorice Munise

Kovačević, prof., stručne saradnice Zavoda. U okviru izložbe predstavljeno

je svih 49. nacionalnih spomenika BiH koliko ih je do tada proglašeno na

Tuzlanskom kantonu. Ovu izložbu je u ime pokrovitelja, otvorio Miralem

Mešković, direktor Turističke zajednice Tuzlanskog kantona.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

347

Foto 11. Detalj sa promocije izdavačke djelatnosti Zavoda

Foto 12. Munisa Kovačević i Miralem Mešković na otvaranju izložbe „Nacionalni

spomenici TK“


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

348

Foto 13. Dodjela zahvalnica Turističkoj zajednici TK i Etno-avliji Mačkovac

Osim ove izložbe, prisutni su mogli pogledati i druge izložbe Zavoda, „Kuća

sjeveroistočne Bosne“ i „Štećci Tuzlanskog kantona“.

Također, i treći dana manifestacije su upotpunili učenici Šrednje muzičke

škole „Čestmir Mirko Dušek“ Tuzla (Edmir Begović i Renato Rangl, duo gitara u

klasi prof. Elvisa Šivčevića).

Ovim putem JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa TK se zahvaljuje svima koji su učestvovali i podržali

održavanje ove manifestacije, a posebno pokroviteljima Federalnom

ministarstvu obrazovanja i nauke, Ministarstvu za kulturu, sport i mlade TK,

Turističkoj zajednici TK, RTVTK i svim medijima koji su izvještavali sa ove

manifestacije.

SIGNIFICANCE OF HERITAGE CONSERVATION IN THE IDENTITY OF THE STATE AND INDIVIDUAL - To mark the 35 years since the establishment Department for protection and use of cultural and historical heritage of

Tuzla Canton / Report /


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

349


Mr. Semir HADŽIMUSIĆ


Tuzlanskog kantona, Tuzla

PREGLED IZDAVAČKE DJELATNOSTI

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-

HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA

TUZLANSKOG KANTONA

Zavod je uradio brojne projekte iz oblasti zaštite i korištenja kulturnog i

prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona. Jedna od njih je i

izdavačka djelatnost Zavoda čiji je cilj da se ukaže na bogatstvo kulturne

baštine i potrebu njene integracije u obrazovne i turističke segmente našeg

društva, kao i da se utvrdi obim naše kulturne baštine.

U periodu od 1987. do 1991. godine priređena su posebna stručna

izdanja, studije i elaborati.

Zavod je istražio, rekognoscirao i valorizirao oko 1500 lokaliteta i

dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području sjeveroistočne

Bosne. Sve je to sadržano u Registrima dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona ali i pet obimnih

Elaborata/Studija Kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa općina Živinice,

Lopare, Kladanj, Zvornik i Tuzla kao i niz drugih pisanih, kartografskih i

fotodokumenata.

U Elaboratu Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe opštine Tuzla iz

1988. godine obrađeni su spomenici kulture, spomeničke cjeline, arheološki i

drugi spomenički lokaliteti, spomen obilježja historijskih događaja i ličnosti te

objekti prirode i prirodnog naslijeđa na području općine Tuzla. Od ukupnog

broja kulturno-historijskog naslijeđa izdvaja se a kako je evidentirano u

prijavama za registriranje i evidentiranje 172 dobra naslijeđa. Od prirodnog

naslijeđa evidentirano je 37 spomenika prirode. Štručni saradnici koji su radili

na izradi ovog Elaborata su: Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna

Isabegović, dipl. etnolog, Dražen Kosec, dipl. ing. arh.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

350

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Živinice

iz 1987. godine je obradio 62 lokaliteta dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa. Od toga je arheoloških dobara 5, od čega su svi uglavnom

prahistorijska ili srednjovjekovna utvrđenja i naselja. Šrednjovjekovnih

nekropola ima 25 a na 5 lokaliteta se pojavljuju i usamljeni stećci. Šakralnih

spomenika evidentirano je 5. Od etnografskih spomenika prisutni su uglavnom

mlinovi (vodenice). Od spomenika novijeg doba, ima 4 spomen biste, 3 spomen

ploče i po jedno partizansko groblje i spomen obelisk. U cilju očuvanja

uspomene na historijske događaje i ličnosti NOR-a i socijalističke revolucije, na

području opštine Živinice je podignuto 10 raznih spomen-obilježja i spomenika.

Od prirodnog naslijeđa evidentirano je 17 spomenika prirode. Stručni saradnici

koji su radili na izradi ovog Elaborata su: Imamović Muhamed, prof. hist.

direktor, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna Isabegović, dipl. etnolog,

Dražen Kosec, dipl. ing. arh., Radmila Lazarović, ist. umjetnosti.

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Kladanj

iz 1990. godine obradio je objekte kulturno-historijskog naslijeđa od najranijeg

perioda , odnosno obrađeni su kroz prijave o registraciji: arheološki lokaliteti,

nekropole stećaka, memorijalni spomenici, sakralni, etnografski i objekti

graditeljskog naslijeđa, spomenici NOR-a i socijalističke revolucije i lokaliteti

prirodnog naslijeđa. Evidentirano je 142 spomenika kulture. Od toga


etnoloških i objekata graditeljskog naslijeđa 21, spomenici NOR-a i

socijalističke revolucije 13 i lokaliteta prirodnog naslijeđa 20.

Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata su: Švetlana

Hadžić, dipl. arheolog, Ljiljana Tešić, dipl. ist. umjetnosti, Marija Čubrilo, prof.

istorije, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva, Vesna Isabegović, dipl. etnolog,

Dražen Kosec, dipl. ing. arh. Ovdje je važno napomenuti da je Škupština opštine

Kladanj na osnovu urađenog elaborata je na svojoj sjednici održanoj 25.4.1990.

godine donijela Odluku o proglašenju dobara kulturno-istorijskog i prirodnog

naslijeđa na području opštine Kladanj pravno zaštićenim. Na osnovu akta o

proglašenju dobra zaštićenim, ti objekti se upisuju u registar zaštićenih kod

Zavoda i kod Republičkog Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i

prirodnog naslijeđa ŠR BiH (član 40. 20/85 Zakona).

Elaborat o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu općine Lopare

urađen je 1991. godine. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata

su: Švetlana Hadžić, dipl. arheolog, Ljiljana Tešić, dipl. ist. umjetnosti, Šanja

Trifunović, dipl. Ing. arh., Marija Čubrilo, prof. istorije, Mijo Franković, dipl. ing.

šumarstva. Treba napomenuti da je tada općina Čelić a koja danas ulazi u sastav

Tuzlanskog kantona bila u okviru općine Lopare. U elaboratu je evidentirano


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

351


etnološkog naslijeđa 25, graditeljskog 24, spomenika NOR-a i revolucije 22,

prirodnog naslijeđa 13. Od toga kada izdvojimo sadašnju općinu Čelić kroz

elaborat je evidentirano 42 dobra kulturno-historijskog naslijeđa i 9 dobara

prirodnog naslijeđa.


Tuzla, je u maju 1991. godine okončao rad na izradi studije o kulturno-

historijskom i prirodnom naslijeđu opštine Zvornik. Elaborat sadrži preko 300

stranica uključujući i kartografsku dokumentaciju. U studiji je obrađeno

nekoliko tematskih cjelina pod istoimenim naslovima: arheologija, stećci,

memorijalna groblja, etnologija, graditeljsko naslijeđe, spomenici NOR-a i

revolucije i prirodno naslijeđe. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog

Elaborata su: Švetlana Hadžić, dipl. arheolog, Šanja Trifunovič, dipl. ing. arh.,

Marija Čubrilo, prof. istorije, Mijo Franković, dipl. ing. šumarstva.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

352

Od 2010. godina intenzivno se radi na istraživanju, evidentiranju,

kategorizaciju, obnovi i prezentaciji svih vrsta dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa po općinama Tuzlanskog kantona.

Iz tog razloga Zavod je organizovao naučne skupove kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa u saradnji sa općinama ili zajednicama koje su pokazali

volju za tim. Naučni skupovi su organizovani u općinama Banovićima, Bijeljini,

Doboju, Tuzli, Lukavcu i Gradačcu. Istraživački rezultati i zaključci navedenih

skupova kao i stručno-naučni tekstovi objavljeni su u zbornicima radova. Od

navedenih zbornika radova istakli bi:

„Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići“,

„Tuzla. Grad na zrnu soli“ (lingvistika i nematerijalno naslijeđe)

„Šemberija kroz vijekove“

„Naslijeđe Doboja i okoline“

„Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac“,

zbornik sažetaka i zbornik radova

„Historija države i prava BiH“


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

353

Pored zbornika radova Zavod je izdavač više monografija i druge

stručne literature. Zavod je izdavač brojnih knjiga koje obrađuju teme vezane

za kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona ali i

sjeveroistočne Bosne. Neke od njih su: Mejdan i njegovi ljudi (priče, sjećanja i

uspomene) autora Muhameda Katanića; Historijska građa za proučavanje

prošlosti Kladnja autora Šakiba Šoftića; Stara džamija u Priluku autora Suadina

Štraševića; Rodoslov porodice Arnautović autora Eldara Arnautovića; Tuholj –

historijska građa, knjiga 1 i 2 autora Šakiba Šoftića; Osnovi algologije sa

praktikumom autora Šamire Huseinović i Zerine Terzić; Stanovništvo Tuholja –

historijska građa autora Šakiba Šoftića; Pasci Gornji i Petrovice Donje (1512-

2012.) autora Šaliha Štraševića i druge.

Značajan projekat bila je Fotomonografija „Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe Tuzlanskog kantona“ , koja je pripremljena još 2010. godine, ali iz

nekog razloga do danas nije štampana. Međutim, prema posljednjim

informacijama ista bi mogla ugledati svjetlo dana već naredne godine.

U novije vrijeme Zavod je uradio i Elaborat o opravdanosti osnivanja

Muzeja odbrane BiH u Gradačcu i Elaborat Kulturno-historijsko i prirodno

naslijeđe općine Banovići. Elaborate su uradili stručni radnici Zavoda na osnovu

terenskih zabilješki, konsultiranjem postojeće literature, te naučnih i stručnih

saznanja iz oblasti kojoj određeno dobro pripada.

Elaborat o opravdanosti osnivanja Muzeja odbrane BiH u Gradačcu

sadrži tekstove, fotografije, kartografsku dokumentaciju, a koji se tematski

odnose na pregled stanja muzejske djelatnosti na području Tuzlanskog

kantona, Gradačac kao simbol odbrane Bosne i Hercegovine, biografiju Husein

kapetana Gradaščevića, značaj i funkcije budućeg muzeja, pravnu i društvenu

osnovu formiranja muzeja, sadržaje muzeja, situaciju, aktivnosti oko osnivanja

muzeja, razvojne faze u osnivanju muzeja, struktura muzeja, finansijska

sredstva, osnivači muzeja i mnoga druga pitanja koja se odnose na pitanje

nastanka muzeja. Štručni saradnici koji su radili na izradi ovog Elaborata su:

direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, prof. orijentalistike, dr. sc. Edin

Mutapčić, doc., Pravni fakultet Tuzla, Dražen Kosec, dipl. ing arh., Zavod, mr. sc.

Rusmir Djedović, Zavod, Munisa Kovačević prof. hist., Zavod, Šenad Begović,

prof. hist., Zavod. Elaborat je nastao kao rezultat terenskih istraživanja,

konsultacija sa naučnim i stručnim radnicima iz oblasti historije, etnologije i

muzeologije, korištenja dostupne literature i dokumentacije, prezentiranja

rezultata stručnih radnika i saradnika Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, održavanje nekoliko


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

354

radnih (tematskih) sastanaka sa predstavnicima iz oblasti kulture, obrazovanja,

predstavnicima općinskih vlasti u Gradačcu, te Jedinstvenom organizacijom

boraca unijom veterana općine Gradačac, na čiju je inicijativu i pokrenut cijeli

proces oko osnivanja Muzeja odbrane Bosne i Hercegovine u Gradačcu.

Urađena je i studija Špomeničko naslijeđe na području grada Tuzle gdje

su tretirana pitanja umjetničkih djela (biste, statue, reljefi itd), koja se trenutno

nalaze na nekoj od lokacija na području grada Tuzla. Obrađeni su spomenici

bez obzira na vrijeme njihovog nastanka, tehniku izrade, vrstu materijala, te

sadržaj i tematiku. Študiju Špomeničkog naslijeđa uradio je Šenad Begović, prof.

historije.

Elaborat o proglašenju dijela područja planine Konjuh zaštićenim

područjem urađen je 2002. godine a stručno obrazloženje—elaborat

Vrijednosti područja kojim se proširuje obuhvat zaštićenog pejzaža Konjuh

urađen je 2017. godine.

U cilju efikasne zaštite i očuvanja, kao i popularizacije kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa, na teritoriji Tuzlanskog kantona sprovode se

aktivnosti na evidentiranju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na

području općina našeg kantona. Urađeni su Registri dobara kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa za svaku

općinu na području Tuzlanskog kantona radi

njihove zaštite i korištenja.

Ono na što smo mi kao zaposlenici

Zavoda posebno ponosni jeste časopis

“Baština sjeveroistočne Bosne”. Od 2009.

godine pokrenut je časopis “Baština

sjeveroistočne Bosne” časopis za baštinu,

kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe. Od

tada je objavljeno 10 brojeva pomenutog

časopisa.

Oko Zavoda i časopisa je okupljen veći

broj saradnika istraživača iz oblasti kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa. Šmatramo

da istinske vrijednosti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa najbolje

mogu prepoznati oni istraživači koji se bave konkretnim istraživanjima dobara

naslijeđa ili pojedinih aspekata baštine a pogotovu ako još potiču, žive i rade u

sredini koju istražuju.

Koncepcija časopisa je iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja

kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, kao što je:

prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda; istraživanje i


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

355

otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog naslijeđa; objavljivanje

radova i projekata iz oblasti korištenja i obnove dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa, historiografije i drugih istraživanja koji imaju veze sa

zaštitom i korištenjem: lokaliteta, područja, nepokretnih, pokretnih,

nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne.

Pored tekstova časopis donosi razne priloge: fotografije (crno-bijele),

planove i karte, faksimile dokumenata, itd.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

356


Tuzlanskog kantona izdaje edicije o Srebrenici pod nazivom Monumenta

Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva na Bosanskom i

Engleskom jeziku. Do danas je štampano sedam brojeva. Cilj je pokretanje i

kontinuirano izlaženje naučne edicije koja će iz različitih naučnih aspekata:

historijskih, socioloških, antropoloških, etnoloških, demografskih i drugih

govoriti o Šrebrenici. O bogatoj historiji i društvenom naslijeđu Šrebrenice i

okoline. O genocidu, njegovim uzrocima, posljedicama i poukama. Krajnji cilj je

spoznaja istine kao najvažnijeg preduslova daljeg razvoja privrede, suživota,

tolerancije, demokratije i trajnog mira.

Također Zavod je uradio i kataloge “Kuća sjeveroistočne Bosne” i

„Stećci Tuzlanskog kantona“. Katalog “Kuća sjeveroistočne Bosne” je

produkt istraživanja kojeg je sproveo Zavod sa ciljem podizanja svijesti građana

o značaju tradicionalne stambene arhitekture za kulturni identitet BiH.

Katalog kao rezultat dijela projekta „Stećci Tuzlanskog kantona“

nastao je na osnovu terenskog obilaska nekropola, evidentiranja i

dokumentovanja trenutnog stanja. U katalogu su dati podaci i fotografije


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

357

nekropola te opći podaci o stećcima, njihovim motivima, oblicima i pismu.

Također Zavod je izdavač većeg broja knjiga koje su nastale u radu autora na

istraživanju lokalne sredine.

Tokom 2018. godine Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, u okviru projekta „Predstavljanja i

afirmacije nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine sa područja

Tuzlanskog kantona u elektronskim i drugim aktuelnim medijima“, kroz

posebno pripremljene stručne priloge (tekst i odabrane fotografije),

prezentovao je sve

nacionalne spomenike sa

područja Tuzlanskog

kantona, koji ujedno

predstavljaju najvrijednija

dobra našeg naslijeđa.

Ujedno na osnovu

terenskog obilaska dobara

sa statusom nacionalnog

spomenika BiH nastala je

izložba kao i katalog pod

nazivom „Nacionalni

spomenici Tuzlanskog

kantona“. Katalogom je

predstavljeno 51 dobro sa statusom nacionalnog spomenika BiH sa tekstovima

i fotografijama.


_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

358


Tuzlanskog kantona od svog osnivanja 1983. godine daje doprinos zaštiti i

korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa na području Tuzlanskog

kantona i sjeveroistočnog dijela Bosne.

Tokom 35 godina rada Zavod je izdao približno isto toliko posebnih

djela što predstavalja veliki doprinos u razvoju društvenih, humanističkih i

prirodnih nauka a posebno oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog

naslijeđa.

OVERVIEW OF PUBLISHING ACTIVITY BY THE INSTITUTION FOR THE PROTECTION AND USE OF CULTURAL, HISTORICAL AND NATURAL

HISTORY OF TUZLA CANTON

Documents

BAŠTINA - bastina.ba TINA_10... · Mr. Kemal NURKIĆ . Direktor JU Zavod za zaštitu ... poslijeratnim prilikama, gdje je kulturno naslijeđe i kultura uopće ostala na margini