1

2

3

Bognar, B. (2008). Elektroničko učenje. Zrno, 19(78-79), 22-24.

S pojavom novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija javljale su se ideje o tome

kako će one zamijeniti učitelje i zauvijek promijeniti tradicionalne načine učenja. Tako je 1922

Thomas Edison predviđao da će film zamijeniti udžbenike, a vjerojatno i učitelje (prema

Rosenberg, 2000, 20). Međutim, unatoč tome učitelji i škola su se zadržali i dalje odolijevaju novim

sve sofisticiranijim tehnološkim pronalascima. U posljednje vrijeme kao sve veća „prijetnja“

tradicionalnoj školi javlja se elektroničko učenje koje se zasniva na korištenju elektroničkih medija.

Prije svega se to odnosi na svaki oblik učenja koji koristi mrežu za isporuku informacija, interakciju

između sudionika i upravljanje procesom učenja. Mreža može biti Internet, školski ili fakultetski

LAN1 ili čak potpuno WAN2. Učenje može biti ostvareno individualno (uz vođenje ili instruiranje

kompjutora) ili kao dio nastave. Mrežne nastava može biti sinkrona (u isto vrijeme) ili asinkrona (u

različito vrijeme), ili neka od kombinacija te dvije mogućnosti.

Unatoč ogromnim potencijalima koje pruža suvremena tehnologija i njenoj sve većoj

dostupnosti, učitelji ipak mogu ostati spokojni. Tehnologija im neće moći preuzeti posao, premda će

ga vjerojatno promijeniti. Ono što je nekad bilo teško zamisliti, danas je dostupno većini prosječnih

korisnika Interneta: brzo pretraživanja i jednostavan pristup različitim bazama podataka, prijenos

informacija u obliku teksta, slike i zvuka, vizualna i zvučna komunikacija između više prostorno

udaljenih osoba i sl. Sve su to mogućnosti koje Internet pruža običnim ljudima ne zahtijevajući pri

tome posebne dodatne troškove. Međutim, sve su to tek mogućnosti koje se u našim školama vrlo

rijetko koriste. To nikoga posebno ne čudi jer je poznato da se naši učitelji vrlo malo služe

računalima, a još manje Internetom (Baranović, 2004, str. 25). Rješenju tog problem teško može

doprinijeti prisutna praksa da se škole opremaju suvremenom opremom bez jasne strategije njihove

implementacije u svakodnevne školske aktivnosti: učenje djece i odraslih, pripremanje za nastavu,

informiranje, suradnju, komunikaciju, administrativne poslove i sl.

Bitne mogućnosti koje suvremena tehnologija pruža (npr. brzo pronalaženje informacija i

napredni oblici komunikacije na daljinu) potkopavaju temelje tradicionalne škole koja je zasnovana

na transferu znanja, umjesto na razvoju viših kognitivnih funkcija, socijalnih odnosa i vještina, a

prije svega razvoju produktivnih, samoaktualiziranih i emancipiranih ličnosti. Međutim, pogrešno je

očekivati kako do promjena u školama može dovesti tehnologija. To mogu učiniti samo stručni,

kreativni i emancipirani učitelji. Tehnologija sama po sebi ne rješava probleme ali kao sastavni dio

šire strategije unapređivanja nastave i učenja njenoj kvaliteti osposobljavajući učenike za analitičko

mišljenje, sintetiziranje stečenih znanja, rješavanje problema i odlučivanje (Bates, 2004).

Premda sama tehnologija ne ukazuje na to kako ostvariti učenje, njene razvojne

mogućnosti mogu olakšati ili otežati njeno korištenje u okviru pojedinog teorijskog pristupa učenju.

Tako je prva računala, koja su se pojavila nakon drugo svjetskog rata, bilo teško koristiti za bilo što

drugo osim nekog oblika programirane nastave, s time da su poneki analogni multimedijski strojevi

imali veće mogućnosti od samih računala. Tek pojavom multimedijskih osobnih računala krajem

sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dolazi do pomaka u paradigmi učenja uz pomoć

kompjutora - od bihevioralnog prema kognitivnom učenju. U to vrijeme se sve više govori o

umjetnoj inteligenciji i ekspertnim sustavima koji pomažu čovjeku u rješavanju različitih problema

omogućujući mu da u interakciji sa strojem nauči neke osnovne vještine te lakše dođe do potrebnih

1 LAN (local area network) lokalna mreža.

2 WAN (wide area network) je kompjutorska mreža koja pokriva šire geografsko područje. Odnosno, to je svaka

mreža čije komunikacijske poveznice prelaze gradske, regionalne ili državne granice za razliku od PAN

(personal area network) osobne mreže, LAN (local area network) lokalne mreže, CAN (campus area network)

mreža na razini sveučilišnog kampusa ili MAN (metropolitan area network) velegradska mreža koje su obično

ograničene na jednu prostoriju, zgradu, kampus ili područje velegrada. Najveći i najpoznatiji primjer WAN-a

je Internet (http://en.wikipedia.org/wiki/Wide_area_network).

4

informacija. Devedesetih godina prošlog stoljeća ubrzano se razvija Internet koji postaje dostupan

velikom broju korisnika u cijelom svijetu. Korištenjem hiperteksta i slanjem e-pošte najavljuju se

njegove nove komunikacijske mogućnosti. Međutim, u to vrijeme se virtualna komunikacija koristi

samo kao dodatak svakodnevnoj komunikaciji licem-u-lice. Početkom 21. stoljeća sve više se

razvijaju i koriste web sustavi koji omogućuju suradnju i komunikaciju ljudi na daljinu. Za razliku

od pionirskog doba korištenja Interneta, njegove trenutne performanse omogućuju da on postane

novi komunikacijski medij koji u nekim slučajevima može u potpunosti zamijeniti tradicionalne

oblike neposredne komunikacije ljudi. U tom slučaju Internet postaje prostorom u kojemu se odvija

komunikacija između sudionika različitih virtualnih zajednica čiji članovi mogu živjeti u geografski

udaljenim dijelovima svijeta i koji se nikada ne moraju fizički sresti. Zajednica time gubi svoju

fizičku dimenziju i temelji se samo na idejama, interesima i komunikaciji.

U nedavno provedenom akcijskom istraživanju u kojemu je sudjelovalo petnaest učitelja iz

pet škola pokazali smo kako je moguće koristiti suvremene sustave za elektroničko učenje učitelja i

učenika. Pri tome smo doveli u pitanje tri predrasude koja postoje o elektroničkom učenju:

1. Elektroničko učenje je skupo. Pokazali smo da elektroničko učenje nije skupo i

svaka škola ga može uvesti u svoju praksu uz korištenje postojeće informatičke

opreme ili uz minimalna ulaganja.

2. Elektroničko učenje zahtijeva veliko informatičko predznanje sudionika.

Učitelji i učenici koji su sudjelovali u projektu su imali tek osnovno informatičko

predznanje, što znači da za elektroničko učenje nije potrebno biti ekspert, već običan

korisnik računala i Interneta.

3. Za održavanje sustava koji omogućuju elektroničko učenje potrebno je

angažirati vrhunske informatičke stručnjake. U našem slučaju besplatni sustav za

elektroničko učenje – moodle (www.e-lar.net/moodle) održavao sam sâm premda

nisam informatički ekspert, već osoba koja nešto malo bolje poznaje računalnu i

Internet tehnologiju. Smatram da to u našim školama mogu ostvariti voditelji

informatičkih učionica ili čak učenici koji se bave informatikom kao hobijem.

Rezultati akcijskih istraživanja učitelja su pokazali da se elektroničko učenje ne treba

svesti samo na prijenos informacija, već je daleko važnije koristiti suvremenu tehnologiju za

poticanje učeničkog stvaralaštva. Kao primjer nam mogu poslužiti časopisi na Internetu koje

uređuju sami učenici. Ideju o učeničkom časopisu preuzeli smo od poznatog francuskog pedagoga

Celestina Freineta koji je još početkom dvadesetog stoljeća u svom razredu koristio tiskaru za

izdavanje razrednih novina. U našem slučaju učenici, umjesto na papiru, svoje radove objavljuju na

Internetu čime još više dolaze do izražaja prednosti školskih novina koje su integrirane u život

razreda: povećanje vrijednosti dječje kreativnosti, mogućnost socijalizacije, sredstvo razmjene

s drugim grupama, veza s okolinom, otkrivanje tajne objavljivanja tekstova (prema Beugrand,

Barre u Matijević, 1996, 23). U svojim časopisima učenici pišu o različitim temama iz života škole

koju pohađaju i lokalne zajednice u kojoj žive obogaćujući pri tome kulturu svog zavičaja.. Posebno

je značajno što osim tekstova učenici mogu objavljivati likovne radove, fotografije pa čak i video

zapise iz svoje svakodnevice (http://www.sbonline.net/blog/Klik-Klak/23). Njihovi čitatelji

(najčešće roditelji, prijatelji, mještani, ali i ljudi iz cijelog svijeta) mogu napisati svoje komentare

čime učenici dobivaju povratnu informaciju o interesu koje njihovi tekstovi pobuđuju u javnosti.

5

Prilog 1. Primjer teksta iz učeničkog časopisa na Internetu

(http://www.sbonline.net/blog/Klik-Klak/26)

Razgovarao sam s tatom...

Kako je tata osvojio mamu Tata i mama upoznali su se na Korzu.

Tata je bio student, ali se stalno muvao po gradu.

Mama je išla u školu, a s društvom je na Korzu čekala bus.

Tata kaže da mu se mama svidjela

pa ju je odveo na čaj,

a mama kaže da je s tatom otišla na čaj

samo zato jer je vani bilo jako hladno.

Tata je volio nasmijavati mamu,

a mama se rado smijala njegovim glupim štosovima.

Tata kaže da se zaljubio u mamine oči, a

mama kaže da ni dan danas ne zna u što

se zaljubila.

Pripremio: Ivan Stanić s tatom

(#) 18.01.06 12.11 Klik-Klak komentari (4) dodaj komentar

• Ovo je jedna od najljepših ljubavnih priča koju sam ikad pročitao. (19.01.06 21:47 Branko

Bognar)

• Uputa za uporabu: pričvrstiti magnetićem na hladnjak u kuhinji, a mami i tati dati zadatak -

Obavezno pročitati jednom dnevno! (19.01.06 23:39 Verica Kuharić-Bučević)

• Još nisam upoznala dječaka koji tako detaljno poznaje priču o početku ljubavi među svojim

roditeljima (do sada)! Tvoja priča o tvojim roditeljima me duboko dodirnula svojom

toplinom, jednostavnošću (malo riječi, a puno sadržaja), iskrenošću i duhovitošću! Jako mi je

drago da si svoju priču objavio da i ja mogu u njoj uživati, pozdrav od pedagoginje srednje

škole u Zagrebu (22.01.06 12:32 Sanja Milović /mail)

• Potvrđujem da je sve gore navedeno istina! (29.01.06 17:08 Ivanova mama)

Unatoč kvalitetnim primjerima proisteklim iz prakse naših učitelja suvremenoj tehnologiji se

ponekad prilazi s nepovjerenjem i strahom. U školama se zabranjuje korištenje mobitela, a blog se

kao oblik kulture suvremenih generacija, promatra se s podozrenjem. Umjesto toga suvremena

tehnologija ne bi trebala biti predmet zabrana i nepromišljenih osuda, već prigoda da pokažemo

svoje pedagoško umijeće njegujući s djecom kvalitetne mogućnosti njenog korištenja u

svakodnevnom životu. Škola bi trebala otvoriti vrata suvremenom načinu života omogućujući

mladim generacijama iskazivanje svojih stvaralačkih potencijale. To je moguće učiniti samo ako

učitelji i sami postanu učenici i svojom kreativnošću doprinesu kvalitetnim promjenama u našim

školama. Međutim, promjene su često proces na koji se učitelji vrlo teško odlučuju posebno ukoliko

nemaju podršku okoline (Burnaford, Fischer, & Hobson, 1996, p. 143). Na razini škola im u tome

mogu pomoći zajednice učenja na više načina:

omogućuju im prevladati izoliranost i samodovoljnost,

pružaju im podršku u procesu prevladavanja osobnih predrasuda koje ih sputavaju u ostvarivanju promjena,

omogućuju im razmjenu iskustava,

6

pružaju im mogućnost da slobodno eksperimentiranje idejama i postupcima koje

namjeravaju uvesti kao novinu u svoju nastavnu praksu,

daju im povratnu informaciju o onome što čine u svojoj praksi,

stvaraju pretpostavke za druženje i stvaranje prijateljskih odnosa,

potiču kulturu učenja,

unapređuju međugeneracijsku suradnju.

Problem lokalnih (školskih) zajednica učenja je njihova relativna zatvorenosti i nedovoljna

komunikacija s drugim osobama izvan njihove sredine. Jedno od mogućih rješenja tog problema je

stvaranje mreže zajednica učenja koja nije samo mehanički skup njenih sastavnih dijelova. Mreža

zajednica učenja nema hijerarhijski ustroj već se sastoji od autonomnih zajednica koje se prema

potrebi povezuju na ostvarivanju zajedničkih projekata. Suradnja između pojedinih zajednica

ostvaruje se posredstvom Interneta, a moguće su i međusobne posjete, zajednički seminari,

studijska putovanja, rasprave putem Interneta i mentorska podrška. Primjere suradnje i učenja

učitelja posredstvom Interneta moguće je potražiti i u našoj sredini. Jedan od njih je projekt „Mreža

zajednica učenja“ (http://mzu.sbnet.hr) koji je nastao kao plod promišljanja i suradnje učitelja

nekoliko škola. U okviru tog projekta nastojali smo afirmirati ulogu učitelja akcijskog istraživača

(http://www.e-lar.net/moodle), ostvariti suradnju s ljudima koji se time bave u svijetu

(http://www.e-lar.net/education/moodle) te omogućiti učiteljima matematike ostvarivanje

elektroničkog tečaja korištenja GeoGebre (http://www.pedagogija.net/geogebra). Nadamo se da će

iskustva koja smo stekli u praksi pripomoći širem korištenju elektroničkog učenja u našim školama

za koje nije dovoljno nabaviti suvremenu informatičku opremu, već je potrebno povesti računa o

ljudima koji se njome služe. Briga oko kvalitetnih promjena u našim školama dovest će do

očekivanih rezultate tek kada preraste u brigu oko čovjeka kao najvažnijeg čimbenika kvalitete

života.

Literatura

1. Baranović, B. (2004) Evaluacija nastavnih programa i razvoj modela kurikuluma za obvezno

obrazovanje u Hrvatskoj: fazni izvještaj za prvu projektnu godinu. Zagreb: Institut za

društvena istraživanja u Zagrebu Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja.

2. Bates, T. (2004) Upravljanje tehnološkim promjenama: Strategije za voditelje visokih

učilišta. Zagreb/Lokve: CARNet/Benja.

3. Burnaford, G., Fischer, J., & Hobson, D. (Eds.). (1996). Teachers Doing Research: Practical

Possibilities. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

4. Matijević, M. (ur.) (1996) Pedagogija Celestina Freineta. Priređeno za seminar „Didaktički

pluralizam u školi“.

5. Rosenberg, M. J. (2001) E-learning: strategies for delivering knowledge in the digital age.

New York: McGraw-Hill.