Budinjak – tumul 139 by Ana Fundurulić

SADRŽAJ:

1. UVOD .............................................................................................................................. 2

2. POVIJEST ISTRAŽIVANJA .......................................................................................... 3

3. POLOŽAJ I OPIS............................................................................................................. 4

4. NAČINI UKOPA NA NEKROPOLI ............................................................................... 5

5. KNEŽEVSKI TUMUL 139 ............................................................................................. 8

6. DATACIJA I UTJECAJI ................................................................................................ 12

7. ZAKLJUČAK.................................................................................................................. 15

8. POPIS LITERATURE .................................................................................................... 16

1

1. UVOD

U središnjem dijelu Žumberka otkiven je 1984. godine stariježeljeznodobni lokalitet koji

svojim nalazima umnogome upotpunjuje saznanja o halštatskoj kulturi.

Kulturna grupa Budinjak ( Škoberne, 2004.) nalazi se na području središnje Hrvatske,

sjeverno od Kupe i Save, istočno od Sutle, te između kulturne grupe Martijanec-Kaptol i

Kolapijana, uz rijeku Kupu. Gradina i nekropola na Budinjaku smještene su na razmeđi Panonske

nizine , jugoistočnog alpskog prostora, te lanca Dinarskog gorja - odnosno mediteranskog svijeta,

na prostoru podložnom trgovačkim i kulturnim infiltracijama te međusobnim prožimanjem tih

utjecaja.

Važnost i bogatsvo budinjačke nekropole vidi se u raznovrsnosti načina pokopavanja,

grobnih priloga i količini samih ukopa. Tome uvelike pridonosi kneževski tumul 139, smješten na

sjeverozapadu same nekropole, te značajni nalazi toga ukopa.

2

2. POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Premda prve obavijesti o arheološkim nalazištima i nalazima u Žumberku koji su pristizali u

Arheološki odjel Narodnog muzeja u Zagrebu sežu još u drugu polovicu 19. stoljeća, to područje

prije nije bilo sustavno rekognoscirano, pa ni istraživano. Sustavne obilaske Žumberka arheolozi

su započeli 1980-tih godina (Škoberne, 2004., 138 str.). Prvo iskopavanje 1984.g. potvrdilo je

pretpostavku da je riječ o grobištu iz starijeg željeznog doba, a 1986. g. geodetsko snimanje terena

dalo je kompletnu i preciznu kartu cijelog lokaliteta sa humcima i gradinom. Geodetskim

snimanjem utvrđen je 141 grobni humak (broj grobnih humaka na nekropoli je bio i veći, ali je dio

tumula uništen izgradnjom prometnice 1936.g., kao i pri kopanju zemlje za pravljenje drvenog

ugljena neposredno ispod gradine) (Škoberne, 1999., 18 str.) . Istraživanja nakon 1986. godine

rezultirala su otkrićem grobova na ravnom terenu – kako žarnim grobovima, koji vremenski

obilježavaju završetak kasnog brončanog doba (9. st. Pr. Kr.), tako i žarnim i skeletnim grobovima

na ravnom terenu, koji pripadaju starijem željeznom dobu. Od tada se nekropola kontinuirano

istražuje u većim ili manjim kampanjama (Škoberne, 2004., 141 str.). Sedam kilometara istočno

kraj sela Poklek i 5 km zapadno kraj sela sv. Mihalj također su pronađene nekropole s tumulima,

ali mnogo manjeg opsega. Stoga se može zaključiti da je budinjačka gradina bila glavno

željeznodobno naselje u središnjem dijelu Žumberačke gore, blizu kojeg su osnivana i manja

središta.

Istraživanje kneževskog tumula 139 započeto je 1993.g. Radovi su nastavljeni u ljeto 1994.

godine, kada je humak u cjelosti istražen. U iskopavanju tumula sudjelovali su voditelj istraživanja

Želimir Škoberne, Morena Želje, Andrej Lapajne i studenti arheologije. (Škoberne, 1999., 43 str.)

3

3. POLOŽAJ I OPIS

Selo Budinjak smješteno je u središnjem dijelu Žumberačke gore. Nalazi se na nadmorskoj

visini od 740 m , blizu najviše točke na cesti koja preko Žumberačke gore povezuje Zagreb sa

gradovima Ozalj i Karlovac. Korijen toponima Budinjak je riječ budim, koja označava naselje

odnosno grad.(Škoberne, 1999., 17 str.) Istočno od sela prostire se zaravan Budinjačko polje, uz

cestu koja iz Budinjaka vodi na jug prema selima Dane i Kordići. Naselje je izvanredno strateški

smješteno na vrhu brijega (762,5 m nadmorske visine; brijeg na kojem je smješteno prapovijesno

naselje koje se naziva Židovske kuće) koje dominira poljem, a s njega je moguće pogledom

obuhvatiti sav bliži i dalji okolni teren. Okruženo je s tri strane vrlo teško premostivim strminama,

dok je s Budinjačkog polja, pristupačnije strane, opasano s tri reda zemljanih bedema . Ukupna je

površina naseobinskog kompleksa oko 40 000 m2 . Prilazni put na gradinu vodio je sa njezine

sjevernoistočne strane. (Škoberne, 1999., 18 str.)

Nekropola grobnih humaka nalazi se sjeverno ispod gradine u Budinjačkom polju i

rasprostire na površini oko 60 000 m2. Tumuli su okruglog oblika različitih veličina - promjer im

iznosi 5 do 20 m; visina od 0,50 do 2,20 m - iznimka je tumul 138 koji je eliptičnog oblika, duljine

45 m i nalazi se u sjevernozapadnom dijelu nekropole. Zanimljiv je i jedan tumul izdvojen iz

areala grobišta koji se nalazi osamljen u polju, 200 m zapadno od groblja. (Škoberne, 2004., 140

str.)

4

4. NAČINI UKOPA NA NEKROPOLI

Prilikom istraživanja uočeni su različiti tipovi ukopa.(Škoberne, 1999., 21 str.)

TIP 1 podrazumjeva žarne grobove sa velikim žarama, ukopane u ravnom terenu i pokrivene

kamenom pločom. Svi dosad iskopani tumuli koji su sadržavali žarne ukope manjih su dimenzija -

promjer ni jednog ne prelazi 8m .Velike kamene ploče bile su vidljive na površini i tako

označavale grob. Kod tipa 1 debeo sloj gara položen u grobnoj jami ispod i iznad žare prije negoli

je grobu pridodana plitka zdjela sa šalicom.

TIP 2 čine žarni grobovi sa manjim žarama ukopani u ravnom terenu sa kamenom pločom ili bez

nje. Kod tipa 2 kamen se također nalazi ispod humusa, no on nije tako masivan, manjih je

dimenzija od grobne jame koja je zapunjena zemljom i nema namjenu prekrivanja čitave grobne

jame (ovaj način ukopa može biti i bez kamena samo grobna jama). Gar koji u grobu pronalazimo

pomješan sa zemljom (rezultat napuknuća žara).

TIP 3 je prvi tip grobova u tumulima i odnosi se na žarne grobove kojima je grobna jama ukopana

do u zdravicu . Ovaj tip sadrži najdublje grobne jame. Ploča se nalazi gotovo pola metra iznad

posuda u grobu, zatim je u nju položena žara sa prilozima te prekrivena velikom masivnom

kamenom pločom preko koje je onda nasut grobni humak. U jednom primjeru ukopa na takav

način pronađena je, osim ploče koja je prekrivala grobnu jamu, i kamena ploča s jedne strane

grobne jame; taj tip obuhvaća isključivo jedan žarni grob i nisu uočene druge osobitosti pri

nasipavanju humka. Za nasipavanja korištena je zemlja iz neposredne okolice. Gara u grobnoj jami

može biti samo ispod žare.

TIP 4 su žarni pojedinačni ili dvojni grobovi ukopani u manji tumul pokriveni kamenom pločom,

s kamenim vijencem ili bez njega .Ovaj tip odnosi se na žarne grobove koji nisu ukopani u

zdravicu, nego je ukopavanje izvedeno u već nasuti tumul. Kamena ploča koja je pokrivala grobnu

jamu pronalazimo neposredno ispod humusnog sloja. Vjerojatno je u vremenu nastanka tih

grobova kamena ploča bila vidljiva na površini i tako označavala grob. Gar koji u grobu

pronalazimo pomješan sa zemljom.

Na grobištu su uočljive razlike u prilozima kod žarnih grobova. Pojedini uz obaveznu plitku

zdjelu sadrže i druge vrste posuda. Plitke zdjele se u bogatijim grobovima nalaze pokraj žare s

ostalim prilozima, dok u slučaju kad je plitka zdjela jedini prilog on pokriva i zatvara žaru (osim

kod tipa 1 gdje se između plitke zdjele i žare nalazi sloj gara ) . Sve plitke zdjele nad žarama

položene su prirodno s otvorom prema gore (one, osim što sadrže hranu u funkciji su poklopca

5

žare ), a samo je grobu tipa 4 plitka zdjela položena okomito. U žarnom grobu tumula 51 pronađen

je i pršljen inače gotovo obavezan prilog ženskih skeletnih ukopa. Još jedna zanimljiva pojedinost

karakterizira taj grob - neposredno uz žaru bila su posvećena dva svežnja kostiju ovaca i koza

(riječ je o metacarpusima i metatarsusima najmanje 13 jedinki) možda u obrednoj, odnosno

kultnoj ulozi(Škoberne,1999., 25 str.).

TIP 5 su žarni dvojni grobovi ukopani u manji tumul , pokriveni kamenom pločom okruženi

kamenim vijencem i naknadnim skelentnim ukopima izvan vijenca. Kao tip 5 izdvojen je tumul 51

jedini u kojem su pronađeni žarni i skeletni ukopi u tumulu - dvojni žarni grob i dva skeletna

groba. Žarni grobovi okruženi su kamenim vijencem, dok se skeletni nalaze ukopani izvan vijenca

(s obzirom da niti u vertikalnoj niti u horizotalnoj stratigrafiji tumula nisu uočeni tragovi njegove

dogradnje, odnosno povećanja onda se pretpostavlja da su posrijedi naknadni skeletni ukopi u već

postojeći tumul sa žarnim ukopima).

Pod tipom 6 izdvojeni su relativno veliki tumuli na toj nekropoli (promjera 10 do 15 m) koji

sadrže samo jedan skeletni grob .

TIP 7 obilježava dva do četri skeletna ukopa u manjim tumulima ( promjera 7-10m).

TIP 8 podrazumjeva veće tumule promjera od 10 do 20 m koji sadrže više od 4 skeletnih grobova.

Do sada su istražena tri grobna humka promjera više od 15 m tog tipa. Najviše grobova pronađeno

u jednom tumulu je u kneževskom tumulu broj 3 - 10 grobova. Tijekom iskopavanja u nasipu

tumula pronalaze se uglavnom fragmentirani dijelovi keramike koji svjedoče o ritualnom

razbijanju keramike pri nasipavanju tumula; a i u sva tri pronađen je središnji grob. Zanimljivo je

da su bili smješteni na vanjskim rubovima nekropole grobnih humaka. U dva od tri groba

pronađene su zdjelaste kacige - tumuli 3 i 139. U središtu nekih drugih humaka koji se mogu

pripisati tom tipu zamjećeni su dvojni grobovi (u odvojenim grobnim jamama).

TIP 9 su pojedinačni skeletni grobovi u ravnom terenu kojima je grobna jama označena kamenom ,

a TIP 10 su pojedinačni skeletni ukopi u ravnom terenu .

6

Treba spomenuti još jedno zapažanje vezano uz skeletne grobove u tumulima, koje za sada

nismo izdvojili u zaseban tip. Postoje 3 načina skeletnih uklopa u humcima. Prvi kada su skeleti

polagani u već nasutom tumulu. Grobna jama iskopana je u tumul do zdravice, u koju je položen

pokojnik, i može se u vertikalnoj i horizontalnoj stratigrafiji pratiti od vrha do dna - netom po

skidanju humusnog sloja. Tu možemo isključiti pomisao o naknadnim ukopima, jer je riječ o

nekim humcima tipa 7, s isključivo takvim grobovima. Drugi, kada su grobovi polagani u tumul

istovremeno sa njegovim nasipavanjem (svejedno je li riječ o prvotnom humku ili njegovoj

dogradnji i proširenju). Te grobne jame najteže je uočiti tijekom iskapavanja. Nemoguće ih je

stratigrafski zamijetiti, jedino je ponekad moguće ako je grobna jama nastala nabijanjem zemlje.

Jasno vidljive su samo one kad se dođe do zdravice - ukopane u zdravicu. Treći pak način su

naknadni ukopi u već postojeći tumul; oni su stratigrafski lako uočljivi. Ti ukopi, za razliku od

prvih ili su ukopani u zdravicu ili su dno jame negdje u nasipu tumula, ovisno o mjestu naknadnog

ukopa u tumul.

Treba upozoriti i na zanimljivost koja bi mogla biti naznaka groba, no za sada ju ne treba izdvajati

u prikazu tipova budinjačkih grobova pod zasebnim ritusom, a radi se o nakupinama gara s

neizrazitom grobnom jamom. No nije pronađen ni trag ljudskih spaljenih kostiju, a ni ostataka

materijalne kulture, pa se ideja o ukopu se isključuje (Škoberne, 1999., 29 str.).

Ljudske kosti i ostala organska materija pronađena je jako rijetko u grobovima (razlog tome je

izuzetno agresivan kemijski sastav tla - kisela zemlja - koji je uzrokom raspadanja kostiju i

organske materije), i to u većini slučajeva uz krupnije brončane predmete (kacigu, nanogvicu,

narukvicu, veću fibulu , itd. ) . Grobove koji su dijelom ukopani u zdravicu ili su naknadno

ukopani u već postojeći tumul jasno razaznajemo. No u slučajevima kad su svoje mrtve polagali u

tumul i zatim ga nasipali, ponekad je nemoguće iz zemlje iščitati veličinu i oblik grobne jame. U

takvim je slučajevima određivanje položaja i grobnih jama uglavnom moguće isključivo po

razmještaju grobnih priloga. Taj problem se također javlja i pri prepoznavanju arhitekture samog

tumula. U većini slučajeva prostor unutar kojega se ukopavalo u tumulu jasno je obilježen -

kameni vijenac , spaljeni drveni vijenac, četiri velika kamena a jasno se isčitava način, raznolikost

i količina zemlje kojom su stvoreni grobni humci. No uočeno je da neki od tumula s inhumacijom

sadrže posebnu arhitekturu kojom je obilježen grobni prostor; pritom se misli na jako nabijenu

zemlju oko grobova (vijenac od nabijene zemlje) , ili pak jako nabijenu zemlju poviše samog

groba (Škoberne, 1999., 27 str).

7

5. KNEŽEVSKI TUMUL 139

Tumul je bio smješten na sjeverozapadnom rubu nekropole grobnih humaka. Promjer tumula

inosio je 19 m, a visina 2 m .Grobni humak bio je prvotno manjih dimenzija, ali je, kada je na

zapadnoj padini tumula pridodan kneževski grob, bio povećan (Škoberne, 1999., 43 str.). U njemu

je pronađen jedan dvojni grob – onaj kneževski, broj 6 (muškarac i žena) i još šest grobova od

kojih su tri bila ženska; grobovi 3, 5 i 7, a tri muška; grobovi 1, 4 i 2. Svi se grobovi mogu pripisati

horizontima Podzemelj i Stična doljenjske grupe. Najstariji ukop u tumul predstavlja prema svom

položaju u tumulu i grobnim prilozima središnji grob 7. Za taj ženski grob, koji svojom veličinom i

bogatim grobnim prilozima označava osobu značajnijeg socijalnog statusa, može se pretpostaviti

da je u bliskom srodstvu sa osobama ukopanima u kneževskom grobu 6 te bi taj prethodio ostalim

grobovima u tumulu pa bi se datirao horizontom Podzemelj 1. Horizontu Podzemelj 2 mogli

bismo pripisati kneževski grob 6 i 1 , dok preostale grobove iz tumula možemo pripisati nešto

mlađem horizontu Strična (Škoberne, 1999., 107 str.).

GROB 1

U intaktnom grobu pronađene su igla i lonac. Lonac je manjih dimenzija, ravnog širokog dna, od

tamno smeđe pečene gline, ukrašene sa 4 bradavičasta izbočenja. Igla nije sačuvana u cijelosti ali

se prilikom iskopavanja jasno vidjele kojem tipu pripada. To je igla s okruglom glavicom i

narebrenim vratom (diskovima na vratu). (Škoberne, 1999., 46 str.)

GROB 2

U oštećenoj grobnoj jami pronađeni su u južnom dijelu ostaci keramičke posude . Fragmenti

posude od crno pečene gline vjerojatno su ostaci lonca na nozi . Ispod samog pregiba na ramenu su

oblikovani bradavičasti plastični ukrasi . Izraziti su predstavnici rano halštatskog perioda istočnih

dolenjskih i belokranjskih nalazišta, kako po obliku tako i po načinima ukrašavanja . (Škoberne,

1999., 47 str.) Paralelu možemo naći na Dreženičevoj gomili u Libni, koja je nađena sa čunastom

fibulom, pa se prema tome datira u horizont Stična.

GROB 3

U oštećenoj grobnoj jami pronađena je brončana lučna fibula s produženom nogom C presjeka ,

koja završava podignutim dugmetom. Datira se s horizontom Stična .

8

GROB 4

U intaktnoj grobnoj jami pravokutnog oblika veličine 200×90 cm u jugozapadnom dijelu je

pronađena keramička posuda ; a u sjeveroistočnom vršak željeznog koplja , te u sredini groba

pronađeni su željezni nož i brus . Posuda tipa ciborij od tamno smeđe pečene gline glatke je

površine na šupljoj zvonolikoj nozi , širokog blago spljoštenog trbuha s višim stožastim vratom .

Ukrašena je na ramenu plastičnim ukrasom od 3 veća roščića ( bradavičasta izbočenja ) , a uz svaki

je roščić simetrično koncipiran spiralni ukras načinjen od tri trake izvedene udubljivanjem .

Promjer usta posude je manji od promjera noge što se ne nalazi na usporednim primjercima u

jugoistočnom alpskom prostoru . Bikoničnost i spirala ukazuju na jaku tradiciju panonske kulture

polja sa žarama. Spirali kao način ukrašavanja ishodište treba tražiti u vezi sa širenjem utjecaja

Basarabi skupine iz Podunavsko-karpatskog bazena prema zapadu, u srednje Podunavlje te dalje

prema južnom i zapadnom panonskom prostoru(Škoberne, 1999., 52 str.) Uz meandar, spirala je

dominantan ornamentni motiv horizonta II grupe Martijanec-Kaptol. (Škoberne, 1999., 52 str.)

GROB 5

Nalazio se u južnm dijelu tumula približne orjentacije sjeverozapad-jugoistok; grobna jama

pravokutnog oblika bila je jače oštećena . Tragovi keramike zamječeni su u jugoistočnom dijelu

grobne jame, no njezini ostaci uništeni su velikim korijenom . U sjeverozapadnom dijelu grobne

jame pronađena je velika čunasta brončana fibula sa cik-cak ukrasom i dugačkom nogom koja

završava profiliranim gumbom . Uz fibulu pronađena su dva mala koluta od raskucane brončane

žice rastvorenih krajeva .(Škoberne, 1999., 53 str.) U jugoistočnoalpskom prostoru takva fibula

najraširenija je na prostoru Dolenjske, Bele Krajine i svetolucijske skupine, a njena pojava

povezuje se s početkom stupnja Stična.

GROB 6

Agresivan kemijski sastav tla na grobištu pruzročio je raspadanje koštanog i drugog organskog

matrijala, no veličina grobne komore kao i raspored grobnih priloga čine pretpostavku da je tu bilo

pokopano tijelo(a) više nego vjerojatnom. U grobnoj komori mogu se ustanoviti dvije vrste nalaza:

u sjevernom se dijelu nalazi keramička oprema koju su činile jedna ukrašena posuda sa stožastim

vratom, te dvije šalice s ručkama i jedna keramička situla. Situla je na ramenima ukrašena

skupinama poredanih brončanih čavlića i bradavičastim ispupčenjima s po jednim čavlićem. Kraj

situle pronađene su dvije brončane ataše s provučenim prstenovima koji su najvjerojatnije bile

pričvršćene na situli kao drške; a kako se na površini keramičke situle ne naziru nikakvi tragovi

9

pričvršćenja morale su ataše biti fiksirane pomoću jedne vrpce. Situla se može datirati u rani

horizont Podzemalj 2. Pod keramikom ležao je željezni vršak koplja. Nešto dalje od navedenih

posuda nalazila se plitka zdijela. U sjeverozapadnom uglu grobne komore nađen je željezni prsten

s trakastom ušicom i dva brončana listolika gumba s rebrom po sredini gornje plohe i ušicom na

poleđini. U južnom dijelu grobne komore mogle su se razabrati dvije skupine nalaza. Na zapadnoj

strani smještena je bila konjska oprema zajedno sa 4 razvodnika s prstenastom nožicom i na proboj

izvedenim upisanim križem, tri križna gumba tzv. Y dugmad– koji su služili kao ukras podvoca i

jednim prstenastim razvodnikom sa 4 ušice na stražnjoj strani. Navedeni razvodnici i dugmad

odgovaraju horizontu Podzemelj 1 Dolenjske grupe. Žvale upućuje na popravke u bronci izvedene

u tehnici preljevanja. Istočno od tog nalaza nadovezuju se tri željezne narukvice i jedna velika

brončana jednopetljasta lučna fibula, inače netipična za budinjačko područje, koja vjerojatno

potječe od italskih fibula ''ad arco semplice'' , a koje se datiraju u 8. st prije Krista . Južno od toga

iskopana su dva malena željezna obruča i dvije spirale od bronce - vitice za kosu. U sredini južnog

dijela komore nalazila se zdjelasta kaciga i željezna igla s više glavica. Željezna igla s više glavica

s trubanastim završetkom, također govori u prilog dataciji u horizont Podzemelj 2.

Zdjelasta kaciga najtipičniji je predstavnik obrambenog naoružanja toga tipa s početka starijeg

željeznog doba. Pronalažena je unutar rasprostiranja različitih kulturnih grupa halštatske kulture, a

njezino je ishodište istočni, posebice južnoalpski i predalpski prostor (Škoberne,2004.,148 str.).

Zdjelaste kacige javljaju se na početku starijeg željeznog doba, na početku 8. stoljeća., a najveći

broj potječe iz druge polovice 8. i prve polovice 7. stoljeća pr. Kr.

Iako se zbog nedostataka tehnoloških istraživanja nekoliko kaciga još ne može razvrstati, ipak se

može utvrditi postojanje 6 grupa, koje ukazuju na različitie radione. To su grupe Budinjak, Molnik,

Brezje, Hallstatt, Šmarjeta i Libna.

Kaciga iz kneževskog groba br. 6 tumula 139 predstavnik je grupe Budinjak, a datira se na kraj 8

st. pr. Kr., stupanj Podzemelj 2 u Dolenjskoj (Škoberne, 1999., 99 str.) odnosno u rani Budinjak

2b. (Škoberne,2004.,148 str.)

Želi li se intepretirati položaj priloga nameće se pomisao na dvojni ukop.

10

GROB 7

U intaktnom grobu smještenom u središtu tumula približne orjentacije sjeverozapad-jugoistok

nalazila se duga grobna jama pravokutnog oblika veličine 300×85 cm . Relativna dubina u tumulu

na kojoj su pronađeni grobni prilozi iznosila je 196 cm ; što znači da je riječ o središnjem i

najnižem grobu u tumulu 139. Grob je sadržavao u jugoistočnom dijelu keramičke posude, a u

sjeverozapadnom dijelu ženski nakit . Zbog veličine grobne jame i natprosječnih grobnih priloga

odmah se moglo uočiti da je i kod ovog ukopa riječ o osobi koja je u «budinjačkoj hijerarhiji»

pripadala socijalno značajnijem društvenom sloju .Skupinu keramičkih posuda položenih iza nogu

pokojnice činili su: dva veća lonca s visokim stožastim vratom, šalica od tamnosivo – crno pečene

gline s trakastom ručkom, zdjela na visokoj koničnoj nozi (ciborij) i jedna plitka zdijela. Veliki

lonac od tamnosmeđe-crno pečene gline, blago je uvučenog dna na niskoj prstenastoj nozi. Širokog

je polukuglastog trbuha i zaobljenog ramena s jasno odjeljenim visoko stožastim vratom i široko

prema van izvučenim ustima. Na vrhu vrata ispod ustiju ukrašen je s tri horizontalno udubljene

trake, a na vrhu ramena uz pregib prema vratu nalazi se plastičan ukras koji čine tri grupe od po tri

horizontalno nanizana mala plastična ispupčenja. Za taj ženski grob koji svojom veličinom i

bogatim grobnim prilozima označava osobu značajnijeg socijalnog statusa, može se pretpostaviti

da je u bliskom srodstvu sa osobama ukopanima u kneževskom grobu 6 te bi taj prethodio ostalim

grobovima u tumulu pa bi se datirao horizontom Podzemelj 1. (Škoberne, 1999., 100)

11

6. DATACIJA I UTJECAJI

Kao što je već rečeno, kulturna grupa Budinjak, čije se ishodišno područje nalazi na Žumberku,

nalazi se na području središnje Hrvatske, sjeverno od Kupe i Save, istočno od Sutle, te između

kulturne grupe Martijanec-Kaptol i Kolapijana, uz rijeku Kupu.

Nekropola na Budinjaku traje od 10 st. pr. Kr. do 6. st. pr. Kr.Osnovna vremenska razdioba

nekropole sastoji se od tri stupnja.

Stupanj Budinjak 1 jest prvi razvojni stupanj budinjačke nekropole, dokumentiran najstarijim

grobovima, koji pripadaju vremenu kasnog brončanog doba. Vremenski ga određujemo potkraj 10

i 9 st.pr.Kr. Jedino u ovoj prvoj fazi unutar budinjačke nekropole riječ je o isključivo jednom tipu

pokapanja – žarnim grobovima u ravnom terenu.

Podstupanj Budinjak 2a pripadali bi ukopi koje povezujemo s najstarijom halštatskom

populacijom. To su žarni grobovi u tumulima i izvan njih, te najraniji inhumacijski grobovi u

tumulima. Apsolutnokronološki ovaj stupanj označio bi većinu 8. st.pr.Kr, točnije vrijeme 800-

730/720. godine pr.Kr.

Budinjak 2b, puna razvojna faza budinjačkog grobišta, bimetalno je razdoblje, tijekom kojega

nestaju žarni ukopi i u tumulima i izvan njih. Prevladavaju skeletni ukopi u tumulima, ali već

tijekom toga podstupnja možemo uočiti pojedinačne inhumacijske grobove u ravnom terenu. Taj

podstupanj vremenski se određuje posljednjim destljećima 8. stoljeća i većim dijelom 7. st.pr. Kr.,

točnije između 730/720. i 620. godine pr. Kr.

Budinjak 3 (620-550/530) posljednji je razvojni stupanj koji je moguće razlučiti na temelju

dosadašnjih iskopavanja na nekropoli, a označuje kraj ukopavanja i života stariježeljeznodobne

populacije pučanstva na Budinjaku oko 550. godine pr. Kr. Riječ je o isključivo inhumacijskim

ukopima u tumulu i izvan njega u ravnome terenu.(Škoberne,2004.,144.).

Grobni prilozi pronađeni na budinjačkoj nekropoli pripadaju jugoistočnoalpskoj halštatskoj

produkciji, ili pokazuju srodnost s istom, premda su uočljive i velike srodnosti s halštatskim

grupama Caput Adriae .Nesumljivo je da nalaze s budinjačkog grobišta kulturno moramo vezati za

ljubljansku skupinu kulture polja sa žarama i dolenjsku halštatsku skupinu. (Škoberne, 1999., 32)

Na prijelazu iz kasnog brončanog doba u željezno na području središnje Slovenije živjela je

ljubljanska kultura polja sa žarama, koja je zauzimala i veći dio Dolenjske i Bele Krajine, a sa

svojim utjecajima sezala je i do Kupe u određene djelove Hrvatske. Faze 1a i 1b su u potpunosti

obilježena paljevinskim žarnim ukopima. U Faza 2a javljaju se predmeti od željeza koji su u fazi

12

2b prevladavaju. Tipičan materijal su dvopetljaste fibule, narukvice i ogrlice, te igle s kuglastom

glavicom i narebrenim vratom, te višeglave igle.

U horizontu Ljubljana 3a karakteristične su čvoraste i polumjesečaste fibule, te višeglave igre sa

turbanastom glavicom. Grupa Ljubljana koja nestaje na području groblja u Dolenjskoj i Beloj

krajini, još traje na nekropoli u Ljubljani, a završava horizontom 3b. (Dular, 2003, 101 str.)

Dolenjska grupa dijeli se na pet stupnjeva – Podzemelj, Stična, horizont zmijolikih fibula,

certoških fibula i negovskih kaciga. U starijem horizontu, Podzemelj 1, istovremenim sa Ljubljana

2b, još je uvijek u upotrebi paljevinski ukop, ali pod gomilom. Za taj stupanj karakterištičan je

antenski mač iz Podzemlja, brončana i željezna koplja, višeglave igle, lučne dvopetljaste fibule, te

vačka čvorasta fibula.

U Podzemelju 2, koji je istovremen sa Ljubljana 3a, mijenja se način sahranjivanja – javlja se

inhumacija, a žarni grobovi su veoma rijetki. Karakteristike su bogati grobni prilozi – oružje i

konjska oprema; zdjelaste kacige,kratak krivi željezni mač, željezni noževi, višeglave igle sa

turbanastom glavicom, križne sjekire, vačka fibula ...

Stupanj Stična 1, koji je koji se vremenski preklapa sa Ljubljana 3b, obilježen je oklopima iz Stčne

i Novog Mesta, kacigama sastavljenog te zdjelastog tipa, kopljima, bojnim sjekirama i konjskom

opremom, višeglavim iglama, čunastim fibulama, keramičkim ciborijima, kernosima, brončanim

posuđem tipa Kurd, te situlskom umjetnosti.

Stična 2, koja se još djelomično polkapa sa završetkom ljubljanske grupe (Ljubljana

IIIb),obilježena je nalazima konjske opreme iz Libne, polukružnim psalijama. Višeglave igle s

turbanastim završetkom su razvijenije ili imaju glavice od jantara, čunaste fibule postaju manje,

fibule obložene s kosti i staklom, niske fibule s dugom nogom, a javljaju se i prve zmijolike fibule

karakteristične za idući stupanj. Javlja se i bojenje keramike.

U stupanju zmijolikih fibula, nestaju bogati ratnički ukopi, te situlska umjetnost. Uz zmijoliku

fibulu, koja je dio i muške i ženske nošnje, javljaju se različite varijante iste, zoomorfne,

sangvisuga, te trakaste fibule. Javljaju se i dvogrebenaste kacige.

Dolenjska grupa nastavlja se kroz još dva stupnja, certoških fibula i negovskih kaciga, kada se u

materijalu počinju javljati latenski utjecaj.

13

Stupnjevi grupe Budinjak vremenski djelomično odgovaraju i preklapaju se sa kulturnim

grupama na području Dolenjske. Budinjak 1odgovara Ljubljani I. Budinjak 2a vremenski bi

odgovarao Ljubljani 2a i djelomično Ljubljana 2b odnosno horizonzu Podzemelj 1 dolenjske

grupe. Budinjak 2b bi bio Ljubljana 2b, odnosno horizonti dolenjske grupe - Podzemelj 1/2, te

Stična 1, a Budinjak 3 poklapa se sa Stična 2 i horizont zmijolikih fibula.

Osnovna i jedina razlika između dolenjske grupe i grupe Budinjak je u načinu pokopanja.

Naime u obje je prisutan kosturni pokop pod tumulom. No u dolenjskoj grupi se radi o velikim

tumulima u kojima su bili pokopani rodovi u nekoliko generacija (u velikim tumulima i više od

200 pokojnika,a u manjim 20 do 30 pokojnika), dok na Budinjaku ima 8-10 grobova u većim

tumulima, te se radi o obiteljskim tumulima. Redoslijed polaganja preminulih u humak kod

rodovskih gomila je kružno prema vanjskom rubu, dok se kod obiteljskih tumula ne može uočiti

nikakva pravila pri ukapanju. Velike rodovske gomile dolenjske skupine mogu, ali i ne moraju

sadržavati centralni grob. (Škoberne, 1999., 32 str.).

Na nekropoli u Libni većina tumula svojom veličinom i brojem ukopa odgovaraju budinjačkoj

nekropoli, dok su oni s većim brojem ukopa (većim od budinjačkih) osjetno manji nego u

rodovskim gomilama središnje dolenjske skupine. Ti bi humci mogli predstavljati prijelazni tip od

obiteljskih k rodovskim gomilama Dolenjske(Škoberne, 1999., 35 str.)

Nadalje grupa Budinjak živi do 6. st. pr. Kr.  (zbog nedovoljne istraženosti treba biti oprezan), dok

dolenjska grupa ima kontinuitet do mlađeg željeznog doba. Upravo kada ukopi dolenjske skupine

(Novo Mesto na Kandiji i Kapiteljskim njivama) dosižu svoju kulminaciju, prestaje ukopavanje na

budinjačkoj nekropoli (Škoberne, 1999., 32 str.).

Lokalitet koji trenutačno daje najbolje uspotredbe s budinjačkom nekropolom u okviru dolenjske

skupine nalazi se na njenom zapadnom rubu. To je Molnik kraj Ljubljane. Na tom nalazištu

otkriveni su svi načini ukopa kao i na Budinjaku. To znači: žarni i skeletni grobovi u ravnom

terenu, žarni grobovi pod malim humcima, te skeletni ukopi u tumulima. Na Molniku su pronađeni

i grobovi iz kasnohalštatskog perioda, koji prema sadašnjem stanju istraženosti grobišta na

Budinjaku nisu evidentirani (Škoberne, 1999., 36 str.).

14

7. ZAKLJUČAK

Bogatstvo do sada pronađenih nalaza na nekropoli u Budinjaku svjedoči o gospodarskoj snazi

željeznodobne populacije koja je živjela na budinjačkoj gradini. Ta je snaga usporediva s onom

najbogatijih željeznodobnih nalazišta s jugoistočnog alpskog prostora. Nesumnjivo je da je na

području Žumberka u to doba Budinjak bio veliko regionalno središte, koje je imalo važnu ulogu u

stvaranju kulturnog identiteta cijeloga kraja.

Budinjačka gradina i nekropola, smještene na razmeđi Panonske nizine, jugoistočnog alpskog

predprostora, te lanca Dinarskog gorja - odnosno mediteranskog svijeta,na prostoru podložnim

trgovačkim kulturnim infiltracijama, te međusobnim prožimanjem tih utjecaja, uvelike pridonose

razmišljanima o načinu i trajanju ukopa u počecima halštatske kulture dolenjske grupe.

Također, lokaliteti i nalazi na Žumberačkom području pomiču rasprostranjenost ljubljanske

skupine kulture polja sa žarama i izravnih utjecaja halštatske dolenjske skupine prema jugoistoku,

do Vukomeričkih gorica i dolina Save i Kupe.

15

8. POPIS LITERATURE

1. Ž. Škoberne, Budinjak – kneževski tumul, katalog izložbe, Zagreb 1999.

2. Ž. Škoberne, Grupa Budinjak, u Ratnici na razmeđu istoka i zapada, katalog izložbe, Zagreb

2004.

3. J. Dular, Halštatske nekropole Dolenjske, Ljubljana 2003.

4. S. Gabrovec, Dolenjska grupa, u PJZ V, Ljubljna 1987.

16