Čega je ime rat? - NEWPOLIS.orgnewpolis.org/files/Essay_collection_-_Tuzla_cooperative_BIH_OKAITI.pdf · Centar za istraživa čki, stvarala čki i gra đanski angažman ‘’Grad’’

Čega je ime rat?

Zbirka eseja

Produkcija Kooperativa Tuzla

Autori eseja:

Velid Beganović

Bojana Vuković

Azra Husanović

Lejla Osmić

Azra Čaušević

Dijana Avdagić

Elvis Kušljugić

Adis Sadiković

Ilustracije:

Velid Beganović

Grafički dizajn i unos teksta:

Nadira Šabanović

Centar za istraživački, stvaralački i građanski angažman ‘’Grad’’ TuzlaAdresa: Kuća plamena mira, Šetalište Slana banja bb, 75 000 Tuzla, BiH035 276 330, www.centargrad.com, [email protected]

2 Čega je ime rat?

Čega je ime rat?

Tuzla, juni 2011. godine


3 Čega je ime rat?

Sadržaj:

Uvod................................................................................. ... 4.

Iscijeđenih 500 riječi/ Velid Beganović................................ 7.

U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje/

Bojana Vuković ................................................................... 10.

Pogledajmo se imaginarnim očima / Azra Husanović ........ 14.

Babuška/ L ejla Osmić.......................................................... 19.

Deset minuta/ Azra Čaušević ............................................. 23.

Ljubav i mir/ Dijana Avdagić................................................ 28.

Bratstvo i jedinstvo/ Elvis Kušljugić........................................33.

Ko to tamo pljuje/ Adis Sadiković...........................................37.


4 Čega je ime rat?

Uvod:

Eseji u datoj zbirci nastali su kao rezultat projekta „Nove

politike solidarnosti kroz kulturu i proizvodnju znanja“ koji

potiče nove oblike solidarnosti kroz protok znanja, kulturnu

razmjenu i umjetničko stvaralaštvo. Konačne produkcije

projekta su pozorišne predstave, umjetnički perfomansi,

izložbe i javna čitanja. Cilj je okupiti mlade ljude u svrhe

primjene novih kulturnih kodova i preoblikovanih informacija i

osnažiti ih za kreiranje vlastitog stvaralaštva.

Program se realizuje u saradnji Centra za istraživački,

stvaralački i građanski angažman Grad (Tuzla), Centra za

kulturnu dekontaminaciju CZKD (Beograd) i Centra za vizuelne

umjetnosti Qendra MULTIMEDIA (Priština), a finansira ga

Švajcarski program za kulturu (SCP) za Zapadni Balkan.

„Avantura započeta prije dva mjeseca, skraćenog naziva SCP,

za mene je mješavina optimizma, tuge, trauma, kreativnosti i

humora. Tim mladih i sposobnih ljudi koji su svoja iskustva

skupljali od Sacramenta do Dubaija okupio se oko projekta čije

ime je kao stvoreno baš za njih. Ispočetka konfuzan i

nedefinisan projekt vremenom se počeo uobličavati.

Pisanje eseja o našim ratnim iskustvima, koje je prizvalo neka

neugodna sjećanja, bilo je možda najmanje traumatično od

svega. Međusobno razmjenjivanje iskustava za mene je bilo

gore. U svačijem tekstu sam našao nešto s čime se mogu

poistovjetiti i zbog čega mi se prilikom čitanja pojavi knedla u


5 Čega je ime rat?

grlu. Kada npr. Azra govori o ocu koji se vraća s linije i šuti, kao

što i danas šuti, ja itekako dobro znam na šta misli, jer znam

vrlo dobro zbog čega moj otac šuti. Kada Lejla govori o ocu koji

je u suzama ostavlja u školi, u mojoj glavi je slika mog oca koji

ostavlja mamu, brata i mene u izbjeglištvu i vraća se u Orašje.

Teško je ne staviti se u poziciju 35-godišnjaka koji ostavlja cijelu

obitelj i pita se da li će ih ikad više vidjeti.

Pitao sam se kako će naši eseji, naša iskustva djelovati na ljude

u Prištini. Plašio sam se da će izgledati kao jadikovanje, ali bio

sam u krivu. Publiku smo uspjeli rasplakati, nasmijati i

oduševiti. Tu, međutim, s traumama nije bilo gotovo. Pjesme

kosovskih pjesnika u kojima se spominju ljudi koje odvodi

srpska policija su mi na jadan sablasan način objasnile veliki

udio mlađeg stanovništva na ulicama Prištine, kao i pogled koji

ti mladi imaju kada čuju kojim jezikom govorimo: za njih je taj

jezik jezik terora. Čak i kada progovore, nekako se čuju

negodovanje i bol. Teško je to objasniti, to se mora iskusiti.“

(dio iz refleksije susreta u Prištni održanih od 14. – 17. Aprila

2011, Adis Sadiković)


6 Čega je ime rat?

a plamena mira, Šetalište Slana banja bb, 75 000 Tuzla, BiH035 276 330, www.centargrad.com, [email protected]


7 Čega je ime rat?

Velid Beganović

Iscijeđenih 500 riječi

Tamo, u onom mezaru možda postoje a možda i ne postoje više kosti moga oca. Sve što mogu dotaći je mermerni nišan, koji uslijed ovih zimskih temperatura ne bi mogao biti hladniji. Da li je to moj otac, taj mermer, blago pozelenjeli od vlage i starosti? Više je, kažem si, pukotina u imaginarnoj figuri kolosalnih razmjera ispod koje je oduvijek pisalo „Otac“, a koja se na to ime uporno već više od dvadeset godina ne odaziva. To je moj početak. Eto, taj imaginarni gorostas od figure oca koji niti se pomjera niti progovara, nego kao i ono što ga je takvim učinilo – rat - uporno biva preprekom koju sizifovski pokušavam premostiti.

Jednom je, negdje na samom početku rata, donio u dnu plastične kese malo marmelade „iz vojske“; takvog ga se uvijek sjećam. Penje se uz stepenice, čini mi se u vojničkom odijelu, i nosi u ruci tu marmeladu sestri i meni. Ne mislim da je bilo više od tri kašike unutra; od jagode ili pak šipka? Ne sjećam se tačno okusa. Bilo mi je pet i pol kada njega više nije bilo. U amanet mi je ostavio sjećanje na oca koji je vjerovatno svoju tadašnju dnevnu gibiru, od tri kašike marmelade, donio kao ptica u kljunove svoje djece.

Kako li čovjek ne poludi? Garantuje li mi išta moju uračunjljivost? Biografska činjenica broj jedan mi je bijeg. Stvari koje volim opisujem na engleskom; sve što me tišti i čega se gnušam opisujem na svom jeziku. Maternji je jezik za mene jezik traume. I od njega bježim. Evo, i sada bježim. Jebem ti južnoslavenski. Ove usitnjene rečenice koje pišem. Iscjepkane misli. Poluizražena sjećanja.


8 Čega je ime rat?

Ali pišem jer znam da moram. Ne budem li pisao ja, pisat će netko drugi, tko nema moja iskustva, komu ne pristaju čizme moga djetinjstva i tko će u njih da nagurava svoja ogromna stopala. Ako pišeš, odupireš se. Čak i kada se pisanju odupireš. Pred kapijama Drugog svjetskog rata Virdžinija Vulf je u svom posljednjem romanu napisala: „Ovo je tovar koji je na mene navalila prošlost...ono čega se moramo sjećati; ono što bismo zaboravili...“. I doista – mogao bih pob jeći na kraj svijeta, uljuljkati se u neke druge stvarnosti, odapeti strijele uma na neke ondašnje probleme, ali ne mogu od sjećanja pobjeći.

Pokušavam ja, ali ne ide. Iznad osnovnoškolskih dana i dalje lete boforsi. Na baštenskom paradajzu iz djetinjstva još su natruhli tragovi gelera; na ideji „bakinih kolača“ još se leluja paučina od kukuruznog brašna (jedinog koga smo imali), bez šećera i ulja. Umjesto jela sa slika iz „Bosanskog kuhara“ uredno spremljenog na stalaži, djetinjstvo popločano receptima „ratnih hurmašica“, „ratnih karamela“, ratnog ovog, ratnog onog (glavni sastojci svega: mlijeko u prahu – američke zalihe iz Drugog svjetskog rata; keks „kantaš“ iz istih zaliha; kukuruzno brašno; domaći jabukov pekmez kao jedino sladilo – pečen pod granatama)...

Umjesto oca za stolom je zauvijek prazno mjesto, osjenjeno gorostasnom figurom koja ne progovara niti na jednom jeziku, naročito ne južnoslavenskom. I to je taj moj tovar; da se sjećam, mislim i zapisujem, dok se koljači moga djetinjstva šetaju svjetskim metropolama i jedu suši u pratnji onih koji su financirali zločin.


9 Čega je ime rat?


10 Čega je ime rat?

Bojana Vuković

U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje

Sjećam se k’o sad, trčkarali smo bosi po prašnjavom makadamu ispred zgrade moji prijeratni drugari i ja. Bezbroj puta smo zajedno gradili kule u pijesku, pravili kolače od blata, igrali se žmurke, klikera, kockica, škole, lastiša, pjevali smo zajedno neke drage, vesele dječije pjesmice. Sjećam se i čika Simbada. Koliko smo samo puta nasjeli na njegove bezazlene šale: ''Eno helikopter se spustio gore na cesti i bacaju djeci čokolade i bombone.'' Kako smo samo brzo trčali, držeći se za ruke, svi zajedno, u susret helikopteru kojeg nikad nije bilo.

Sjećam se i očevog objašnjenja nakon što se začuo prvi pucanj i odjek ispaljene granate u daljini nakon čega je uslijedila i sirena uzbune iz fabrike soli preko puta naše zgrade: ''Nemoj da te bude strah. To su se neki važni ljudi malo posvađali'', kazao je, ''ali striko je tamo na drugoj strani i on zna gdje je naša zgrada i neće slati granate nama.'' Moji ratni drugari i ja smo nastavili trčkarati ali oprezno i pod strahom, osluškujući taj zvuk ispaljene granate u daljini nakon kojeg bi uvijek uslijedila sirena uzbune, a onda bismo užurbano trčali ka najbližem skloništu. Naše nekadašnje igre žmurke su postajale naša svakodnevna realnost u skloništu. Klikere smo zamijenili vrućim gelerima koje smo pronalazili po izlasku iz skloništa. Naše kule od pijeska su svakodnevno rušili ti neki važni ljudi koji su se malo posvađali. Nakon što sam jednog dana iščupala geler iz vrata našeg stana rekla sam ocu kako su ti neki važni ljudi baš zli i da su se oni izgleda puno posvađali te da je striko izgleda zaboravio gdje je naša zgrada. Uveče su nam javili da je striko, koji je tada imao 19 godina, poginuo.



Čika Simbad se više nije šalio sa nama. Kazao mi je jednog dana da je jako tužan jer je njegova žena, teta Nada, pobjegla sa njihovom djecom na 'dušmansku stranu' i da on nije mogao otići sa njima jer je ona Srpkinja a on Musliman. Tada sam prvi put čula za te dvije riječi i nisam znala šta znače, i nije mi bilo bitno... Nekome izgleda jeste... Mog oca su svi zvali Crnogorac. Znala sam šta ta riječ znači. Otac je iz Crne Gore i zato su ga tako zvali. U tim danima se često spominjala riječ Hrvatica, i to uvijek kad su se tata i mama svađali, pa sam pretpostavljala da je to nešto loše. A mene... mene su zvali 'polutanka'. Čak i tada mi se ta riječ činila nekako pogrdnom.

Moje djetinjstvo se nakon toga svelo na izbjeglištvo, na čekanje u dugim redovima za paket pomoći Crvenog Krsta, na čvoke koje su mi udarali dok su me zvali Ustašom i 'malim Artukovićem', a nakon što se rat završio i nakon što sam se vratila u rodnu Tuzlu na 'epitet' Četnikuša.

***

Treba li da kažem i da više ne progovorim? Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim? Treba li da ćutim,

zadovoljan što sam živ?

Vrijeme je prolazilo, i ja sam odrastala... Odrastala i uvijek ćutala... Ćutala za one granate, za gelere, za sklonište, za strica, za oca, za izbjeglištvo, za čvoke, za sve! Danas ne želim da

ćutim, ni danas niti ikada više. Bratstvo i jedinstvo onih nekih 'važnih ljudi' koji su se 'malo posvađali' se svelo na mučenje, silovanje, razaranje, ubijanje, na mnoštvo masovnih grobnica, na mržnju, na bol i suze nedužnog naroda. Takvo bratstvo i jedinstvo koje ustvari nikada nije ni postojalo ' ne želim. Ja sam tu, zadovoljna što sam živa



ali bijesna zbog svega što se desilo. Ja sam tu i ne želim da ćutim kako se moje djetinjstvo nikome ne bi ponovilo.





Azra Husanović

Pogledajmo se imaginarnim očima Kako razmišljati o iskustvu rata „There is a delay in response to certain painful events that occured in another time and place: 'For history to be a history of trauma means that it is referential precisely to the extent that it is not fully perceived as it occurs; or to put it somewhat differently, that a history can be grasped only in the very inaccessibility of its occurrence' (Caruth, 'Unclaimed Experience', p. 187). Although the victims escape apparently unharmed from an accident, they do not fully absorb what has happened to them at the time of crisis and their history acquires a traumatic compulsiveness akin to Wordsworth's uncanny vestiges of memory.“ Duncan Wu, ‘A Companion to Romanticism’, 1999. Stvarno ne znam kako uopšte početi pisati o mojim sjećanjima iz rata... Nemam pojma... A nije mi svejedno. To je uvijek bilo ono što me je jako interesovalo: Zašto mi je tako teško ispričati šta se dešavalo tada? Da li ja uopće znam šta mi se desilo? U kojoj mjeri to razumijem odnosno ne razumijem i kako to obilježava moj život danas – samo su neka od pitanja koja se javljaju. Ovakav „razgovor“ sa samom sobom, onaj najiskreniji, uvijek počinje i većinom završava samo sa pitanjima, nekim filozofskim raspravama, a jako rijetko iscijedim odgovore koji bi mogli biti kao otprilike zadovoljavajući. Odgovori sa kojima osjetim da mogu podvući to iskustvo, već jednom. Zašto? * Pa eto, jednostavno je tako. I sasvim sigurno nije samo meni tako. Najvjerovatnije je to „priroda“ traumatskih sjećanja koja



su uvijek fragmentirana, nedorečena i enigmatična. Sjećanja koja nemaju jezik na koji smo navikli, nego su drugačije šifrovana. I sada kada smo ustanovili da sigurno znamo samo to da sigurno ne možemo znati, kako idemo dalje? Interesantno je to, npr, da o ratu znam artikulisati samo ono što sam naknadno čula o njemu, ili od drugih ljudi ili sa televizije. Tako sam ja učila o ratu koji se meni desio. Naknadno. Kada počnem razmišljati na taj „naučeni“ način koji mi se servira, jezikom žrtve i neprijatelja, nacionalnih podijeljenosti i religijskih ideologizama uvijek, bez izuzetaka, osjetim kao da je to neko drugi ko priča za mene i umjesto mene, ne ja. Tako da sam davno riješila da prihvatim kako ta priča u mojoj realnosti jednostavno „ne pali“. Nema svrhe. I dok se još uvijek „odlučuje“ kako će o ratu pisati čije knjige, izgleda da je malo važno šta moja generacija misli o svemu tome jer smo tada bili djeca koja slabo da su mogla biti politički orjentisana. Niti smo znali hiljade historijsko-političkih konteksta potrebnih da bismo analizirali naš balkanski rat. Ispade da ako nisi svjestan konteksta u kojem odrastaš, kao da ne postojiš, nemaš pravo niti možeš imati relevantno mišljenje. Ali nije tako. Jer se nama jeste desio rat, i bili smo djeca koja nisu bila nacionalno obilježena. Onda pomislim kako je možda od ključne važnosti da upravo ta „djeca“ progovore, jer ako iko, onda sigurno ona nisu sa svojih šest godina mogla imati ništa osim neutralnog jezika dječije naivnosti i nepristrasnosti. Je li to onda znači da samo djeca imaju pristup našoj istini? Ako čista istina postoji? ** Jedno od mojih najbolje opipljivih naslijeđa rata je jak osjedaj bespomodnosti koji mi se vraća u nekim momentima. To je osjećaj da mi se nešto dogodilo ili se događa, nemam pristup tomu da saznam tačno šta je to što se događa, a usadilo se ili se usađuje u svaku poru mog života. Kao kada se ne možete pokrenuti u snu. Mislim da mogu redovno upratiti nalete ovakvog „stanja“ koje me obuzme i sigurno utiče na moju



svakodnevnicu na meni nepoznate načine. Bilo bi smiješno da nije žalosno i frustrirajuće. Na pamet mi je sinula pomisao da su se možda slično osjećale i neke engleske gospođe u Viktorijansko doba, kojima život nije nudio mnogo više osim kuće, muža, djece, njihove garderobe i šminke, naravno. Šta je bilo sa onima koje su konstantno bile nezadovoljne a nisu znale šta im je – nisu mogle „vidjeti“ izlaza jer su „naizgled“ imale sve što im treba? To mora da je isti osjedaj bespomoćnosti da se artikuliše potreba ili glad za nečim što bi trebalo da bude prirodno. Žeđ za slobodom. Djeca u ratu nemaju nikakvu mogućnost da se bore, za sebe. Instinktivno su svjesni opasnosti u kojoj se nalaze, ali, osim osjećaja straha, mogu još samo da se osjećaju bespomoćno, jer nemaju jezik kojim mogu da reaguju na apsurda rata. Svaki oblik participacije u onomu što im se dešava im je uskraćen. To je jedna nepravda na fizičkom, psihičkom i nekakvom interesantnom lingvističkom nivou. ** Nedavno sam bila u društvu djevojke moje generacije koja je odrasla u Beogradu, ali isto kao i ja trenutno ne živi na Balkanu. Tek što smo se upoznale a nekako nam se u razgovor nametnula tema rata i obje smo je nerado nastavile, znajući da bismo se po pravilima igre koje je ustanovila generacija naših roditelja trebale posmatrati kao neprijatelji u toj priči. Razgovor smo ipak uspjele nastaviti jer je ostao na ličnoj razini – na razini naših iskustava, tako da smo time uspjele izbjeći politički žargon koji bi vjerovatno prekinuo temu, ili je možda pretvorio u svađu. Njena priča ispričana bez političkih okvira i sličnih šablona je bila jako slična mojoj. Osjećala sam se zadovoljnom poslije, kao da mi je taj uspješan razgovor bio neki lični trijumf, i njena i moja pobjeda nad politikama koje nas tjeraju na strane i određuju nam živote. Razmišljala sam i nastaviću da razmišljam koji bi bio najbolji, najpozitivniji način na koji trebamo razmišljati o našem balkanskom iskustvu, oslobođenom od dominantnih politika,



po mogućnosti. Nekada mi pomogne kada zamislim da me trenutno gleda neko „imaginarno dijete“ koje ima isto toliko godina kao ja tada, u devedesetim. Eh, tom imaginarnom djetetu sada treba objasniti šta se dešava. *** Azra Husanović, odrasla u Tuzli





Lejla Osmić

Babuška

Nisam zaboravila januar ’92 i odlazak moje porodice za Njemačku, iako često uvjeravam ljude da nemam takvih sjećanja. Moja sjećanja se nikad nisu podudarala sa očekivanjima koja su o istom imali moji rođaci u Bosni.

Imala sam šest godina kada je izbio rat. Moji roditelji i ja smo se tada već nalazili u Njemačkoj. Naš novi dom bio je jednosoban stan, jedva veći od moje sobe u Bosni. Odjednom je cijela porodica spavala i boravila u istoj prostoriji. Zapravo, to jeste i dalje bila moja soba, jer bih sama boravila u njoj. Roditelji bi samo prespavali, jer su odlazili jako rano na posao, a vraćali se kasno uveče. Nekad sam se plašila da se uopšte neće vratiti, i da ću ostati sama među strancima. Ne sjećam se koja me opcija više izluđivala. Zatim bih razmišljala o ratu kod kuće. Najviše sam se plašila za majku i djeda, za rođake sa kojima sam se igrala. O ratu sam znala i previše iz filmova da sebi ne bih predočavala najstrašnije slike. Plašila sam se da ni njih neću vidjeti nikad više u životu.

Mrzila sam rat iz razloga što se nismo mogli vratiti kući i jer je prijetio mojim najdražima. Mrzila sam roditelje jer su me ostavljali samu. Mrzila sam mjesto u kojem sam živjela, a ponajviše samoću.

Tih prvih šest mjeseci boravka u Frankfurtu s pravom mogu nazvati najmračnijim periodom svog ranog djetinjstva. Obilježili su ga strah i neizvjesnost.



Nakon šest mjeseci preselili smo u drugi grad, u lijepu četvrt i u mnogo ljepši stan. Do tada sam se već bila navikla na samoću, a ubrzo sam krenula i u školu. Prvog dana sjećam se kroz maglu. Od suza nisam vidjela oca kako odlazi, ostavljajući me na brigu učiteljici i sredini čiji jezik nisam razumjela. Vjerujem da sam se uklopila s lakoćom nakon nekog vremena, jer su mi nedostajali vršnjaci. Moja tadašnja najbolja drugarica bila je Jasmin, dijete Turkinje i Nijemca. Ona predstavlja jedinu svijetlu tačku tog perioda, koji je okončan jednim telefonskim pozivom. Jednog dana me nazvala mama učenice koja je od skora bila sa nama u razredu i rekla da njezina kćerka Žaklin želi razgovarati sa mnom. Osjetila sam se veoma bitnom jer me zvala na telefon drugarica iz razreda koja je bila uz sve to bila Njemica. Žaklin je, međutim, zagalamila na mene sa druge strane žice. Nazvala me glupom kravom, upozorila me da su ona i Jasmin sada najbolje drugarice, te da se ne druže sa izbjeglicama. Sutradan nisam više imala najbolju drugaricu. Počela sam generalno da se stidim svog porijekla, ali i da mrzim Žaklin, jer je imala majku kao saveznicu.

Jedne prilike sam gospođi u pekari odgovorila potvrdno kada me pitala da li sam Turkinja. Jasmin su voljeli, a bila je Turkinja, ergo htjela sam da budem voljena. Po povratku kući mama me istukla zbog te laži. Ja sam nastavila da se stidim.

Između ’92 i ’94 naučila sam šta znači bit odbačen i nepoželjan. Našla sam se na pola puta sa Rumunima, Pakistancima i Indijcima, jer su i njih kao i mene Njemački vršnjaci svrstavali u Ausländere. Ono što nas je povezivalo bilo je obilježje Drugoga.

Svake dvije godine navlačila bih na sebe novi, i tvrđi oklop. Postajala sam jača i zrelija sa svakom novom selidbom i prebacivanjem u nove škole (što se zaista događalo svake dvije godine u periodu od ’92 i ’98). Nastavila sam da budem otac i majka ne samo sebi, nego i tetkinoj bebi koju sam čuvala od svoje devete godine po čitave dane. Nastavila sam da mrzim



oca i majku jer su vječito radili, i jer su mi nametnutim obavezama uskraćivali vrijeme predviđeno za igru.. S vremenom sam se navikla i na obaveze i odgovornosti.

Kad smo se ’98 vratili u Bosnu nisam bila prihvaćena ni među svojim ‘zemljacima’. Dotad sam već bila podlegla vesternizaciji, i trebalo mi je nekoliko godina da se prilagodim ponovo balkanskom načinu života. Živjela sam u zemljama u kojima sam bila nepoželjna, u kojima sam morala da se afirmišem i borim za priznanje. Kriza identiteta, sa kojom se godinama borim proizlazi iz raskoraka u kojem sam živjela, i krivice koju su mi nametnuli rođaci sa kojima sam se igrala dok sam bila mala, zbog privilegija koje sam imala u odnosu na njih.

Danas još uvijek preispitujem svoje postojanje u odnosu na nedavnu prošlost i trenutnu situaciju. Kad realno sagledam subjektivna sjećanja uviđam da je moje roditelje podjednako boljelo ostaviti dijete da brine samo o sebi, kao što je i mene boljelo biti ostavljena. Onog prvog dana u školi i moj otac je zaplakao, ali mi je trebalo 18 godina da saznam to. Okolnosti koje je izazvao rat natjerale su sve nas da redefinišemo prvenstveno porodične odnose, a zatim i međuljudske. Svima su nametnute odgovornosti i obaveze, ne samo meni. Roditelji su prestali da budu ‘brižni’, a djetinjstva bezbrižna. Ipak, svi smo tu. Preživjeli smo.

Rasklopim često ove oklope, koje sam periodično navlačila na sebe, jer volim da se podsjetim na svaku djevojčicu koja sam bila pojedinačno- da si kažem da sam hrabra, i da sam se dobro nosila sa teretom kojeg su mi nametnule okolnosti rata. Oprostila sam roditeljima, jer su izabrali raditi po tri posla kako bi izdržavali širu porodicu u zaraćenoj Bosni, po cijenu zanemarivanja svog djeteta. Ja biram da iz toga izvučem najbolje.





Čaušević Azra

Deset minuta

''Niko na nas nije pucao. Niko. Ja sam u Podejevu, znači u toj

ulici, nisam se zadržao, eto, deset minuta. To je moj rat, deset

minuta hodanja. Za deset minuta se sve desilo. Za deset minuta

smo seli u auto. Za deset minuta su mi ljudi popišali sav moj

rat. Za deset minuta su sve uništili. Za deset minuta.''

(Jedan od pripadnika Škorpiona)

Boli me kurac za Jugoslaviju. Jugoslavija je ideja. Ja sam krv i

meso. I živa sam.

(Jedna od preživjelih u ratu u Bosni i Hercegovini)

Jebem ti ja mater tvoju. Ovo je mojih deset minuta. Tako

svjesno počinjem. Zovem se Azra Čaušević i rođena sam 1986.

Ovo je moj glas koji počinje od tvojih deset minuta. U ovoj

ispovjesti ne važi ''don't take it personal'' jer jeste lično, itekako

je lično, ovo je obraćanje svim fašistima koji su klali, gledali

kako kolju i znali da se kolje. Ne stoka, već ljudi. Nije ni za slavu

ni za Kurban Bajram, već za ideju. Za tvojih 10 minuta tebi

popišali rat a meni srušili kuću do temelja, protjerali me

zajedno sa mojom porodicom i natjerali mog oca da puca u

moje ime. Za tvojih deset minuta ubili i poklali deset hiljada

puta više i još više.



Preživjela sam da te tražim. Tebe i sve koji su učestvovali. Jer si

bio tu, gledao i držao tu pušku, jer nisi ništa učinio da zaustaviš

ubijanja. Jer si odgovoran za one kosti što i danas dan ne

znamo gdje su. A mogao si spasiti desetine života. Ti i svi ostali

koji su gledali. Po cijenu onih kostiju, makar bi ti ruke bile čiste.

Jer nema opravdanja. Jer neću da solidarišem s tobom. Tvoj

rat je deset minuta hodanja ulicom. Za tih deset minuta ubili su

desetine žena i djece u toj istoj ulici. Hodao si kao Svjedok,

''stisneš svoje oči jako jače čvrsto čvrsto da ništa ne vidiš''. Nisi

predvidio moje oči koje će te tražiti. Tebe, koji si vidio i

učestvovao.

Zbog tebe sam sjedila u učionici punoj kanalizacije u klupi sa

ostalih 10 drugova i drugarica, u tvom bratstvu i jedinstvu.

Zbog tebe sam se kihotala u muci u pet ujutro kada je otac

greškom obukao moju majicu Paje Patka prije odlaska na prvu

liniju, ne shvatajući da je to majica po kojoj bi ga prepoznala da

ste ga zaklali. Zbog tebe sam kao izbjeglica živjela dvadeset

kilometara od svoje kuće, a nisam mogla kući jer je Brčko palo;

živjela sam preko puta groblja/mezarja i dan me nije mašio a

da nije bilo počasne paljbe. Zbog tebe sam sestru bacila sa

dalekovoda jer je granata preletila preko naših glava. Zbog tebe

sam mislila da su svjetleći meci vatromet što nam neko šalje i

pedalala im u susret a nakon toga dobila momačke batine što

sam uopšte vozila biciklo taj dan. Zbog tebe se sjećam galame,

vriske i sestrinog plavetnila i modrila u licu dok bosnogi trčimo

u podrum u tri ujutro. Zbog tebe je jedina igra koju sam igrala

sa 8 godina bila rat-a-ta-ta-ta. Zbog tebe mi je prvi poklon od

oca bio fluorescentni osvjetljivač za minobacač, težak 300

grama i nosila sam ga oko vrata umjesto ikone, zlatnog krsta i

mjeseca i zvijezde jer sam vjerovala u oca ko u Boga i da ću se



vratiti kući jednog dana. Zbog tebe su mi balijsku mater

jebavali 10 godina poslije u multietničkom Brčko fakin

Distriktu, pa me nazivali četnikušom, pa nakon toga

komunjarom jer nisam znala kako drugačije sem -da kažem ono

što mislim i da me čuju kad govorim.

Zovem se Azra Čaušević i rođena sam 1986. Muka mi je od

priče o Jugoslaviji a ne mogu drugačije. Jugoslavija ranih 1980-

ih je bila izgovor etnonacionalnih elita koje su htjele svaka po

parče jedne torte. I ti profiteri su prodali ideju i zaradili

trostruko. Etnokratija se treba i mora osuditi kao mizogini,

homofobični i nacionalistički oplet praksi koje su i danas dan

bazirane na raspodjeli kapitala ljudskih života, erotizaciji nacija

i praksi nejednakosti i straha od Drugog. Etnokratija je bazirana

na etnijama koje su davno umrle, koje su artefakti, uzdizani do

presvetih nebesa Muhamedovih, Isusovih i Hristosovih,

bazirana na herojima srBskim, šehidima i domobraniocima i

majkama tih heroja i ženama njihovim napaćenim i silovanim.

Etnokratija je mobilizacija istih pod premisom da je narod glup i

da neće ustati protiv pljačke svoje političnosti i slobode.

Etnokratija je misliti da je silovanje prvenstveno markirano kao

trampa žene i svega označenog kao inferiorno i žensko za

zemlju, zanemarujući nasilni nasrtaj fizički jačeg tijela na

zarobljeno tijelo zarad ideala muškosti i falocentričnosti.

Etnokratija je uzeti pravo pa u ime institucija reći da su kosti

ljudi šehidske, otadžbinske ili domobranilačke i time umanjiti

onu osnovnu ljudskost koju nose. Etnokratija je markiranje.

Kosti su kosti - to su ljudi mrtvi. Meci su meci, nema koji metak

i čiji. Ima samo osoba iza metka i ispred. I odluka osobe koja

drži prst na okidaču.



Ja sam bila ulog nizbogčeg. Nizašta. Za one kosti što leže. Sve

onako zajedno. I neko me koristio da bi te kosti bile tu. A nisam

imala ni dovoljno godina da pišem, a jesam dovoljno da se

sjećam da je otac išao. I da je poslije dolazio u četiri ujutro sa

linije i šutio. Kao i danas što šuti. Iskoristili ga, i mene zajedno s

njim. Zato se tebi obraćam. Jer si držao tu pušku i jer si hodao

tom ulicom tog i tog dana. Možda nisi ni pucao, ali si čuo, bio,

vidio. I samim time ništa nisi manje odgovoran, manje kriv.

Meni je djetinjstvo otišlo, zbog tvojih deset minuta. Mogao si

spasiti desetine života. Da sam imala dovoljno godina, znam da

ja bi. Ako sam mogla sa 8 čistiti pištolj, mogu i braniti slobodu

svojim tijelom i glasom danas sa 24. Jer vjerujem u jednakost

svih ljudi i vjerujem da se možemo izboriti za tu jednakost i da

možemo braniti slobodu - moja generacija i ja. A ti si tada

odustao kao i hiljade drugih koji su tenkovima bili krenuli na

moju kuću. Ostavio si teži dio u naslijeđe svom djetetu, na

izbor. Na odluku za ili protiv jednakosti, za ili protiv slobode –

bujrum, sad!

Zovem se Azra Čaušević i rođena sam 1986. I ovo je mojih

deset minuta.





Dijana Avdagić

Ljubav i mir

U zimskoj jakni, debelim čizmama, pod punom zimskom opremom slijećem na suncem okupani aerodrom u Sakramentu, glavnom gradu Kalifornije. Nemam ni punih devetnaest godina, a dolazim sama u zemlju sa preko tri stotine miliona stanovnika. Došla sam tu da radim u američkoj porodici. Ubrzo sam se priviknula na američki način života, krenula sam na koledž, obišla sam mnoga mjesta, ali ljudi su nekako čudni. Čine se….sretnijim. Nemaju taj zabrinuti izraz na licu, izraz koji odaje bolnu prošlost, koji pokazuje borbu sa sadašnjošću a sluti tešku i možda nepopravljivu budućnost. To je izraz kojeg često viđam kući, u Bosni. Vidjela sam ga puno puta i na licima svojih roditelja posebno u toku rata kada im je najveća briga bila kako da zaštite i nahrane moga starijeg brata, sestru i mene. Šta će oni jesti, nisu puno brinuli, jer kako je mama uvijek govorila, najbitnije je da mi, djeca, nismo gladna.

Budući da sam čuvala djecu u jednoj američkoj porodici, često mi se dešavalo da poredim svoj život sa životima ta dva dječaka. Gledajući ih kako bezbrižno odrastaju često bih razmišljala o svom djetinjstvu. Nisam mogla a da im ne zavidim na nečemu što ja nikada nisam imala. Svoje djetinjstvo sam provela u skloništu. Ono čega se najbolje sjećam je da ja na koljenima plačem i grlim tatine noge kako bih ga spriječila da ode u rat. Mama bi nemoćna stojala pored nas i plakala. Znam i da sam se gladna igrala napolju sa hodžinim unukama koje su često iznosile kriške hljeba namazane debelim slojem margarina i posute sa dosta šećera. Istina, ne sjećam se mnogo toga iz rata jer su mi bile samo četiri godine kada je počeo. Znam, ustvari mislim, da tada nisam bila ljuta, samo tužna i zbunjena. A danas sigurno znam da vi koji ste nas napali, vi koji



ste 25. maja 1995. godine bacilli granatu na Kapiju, na mjesto gdje se okupljala tuzlanska omladina, niste ljudi. Niste čak ni životinje. Tu noć ste ubili desetine mladih djevojaka i momaka, a njihove roditelje osudili da vječno pate i boluju. Tada sam živjela blizu Kapije i dobro se sjećam te noći. Sjedila sam na podu svoje sobe i igrala se. Odjednom se začuo glasan tresak i vriska. Zbunjena, slušala sam plač i urlike ljudi koji su bez prestanka dozivali neka imena. Vidjela nisam ništa jer su zelene roletne prekrivale moje prozore. Moji roditelji su izašli iz kuće i dozivali moju sestru koja je bila u šetnji sa prijateljicama. Konačno je ušla u kuću. Nikad je nisam vidjela tako uplašenu. Sjedila je na fotelji i čuvala noge rukama da se ne tresu. Svi smo znali da se Darja baš toliko i ne boji granatiranja i svi u kući smo bili iznenađeni njenom reakcijom, a ona je samo ponavljala: “Ali vi ne znate šta je bilo….Ali vi ne znate šta je bilo.” Ništa drugo od nje nismo mogli saznati. Tek nakon što su se mama i brat vratili iz bolnice gdje su dali krv za ranjenike saznali smo šta se tačno desilo. Poslije je sestra rekla da je bila pedesetak metara udaljena od Kapije. Malo je falilo da mi ubijete sestru. Malo je falilo da mi oduzmete nekog koga najviše volim na ovom svijetu. A zbog čega? Ma znam ja i zbog čega. Zbog vaše velike Srbije! I kako danas poslije svega da razlučim treba li da volim ili da mrzim.

Kažu, a i vjerujem, da nekad u životu naiđe ta jedna osoba zbog koje gledamo drugačije na svijet. Osoba koja nas nauči da ne možemo primjenjivati stereotipe na ljude. Meni je ta osoba bio Nenad. Upoznala sam ga na koledžu u Americi. Došao je na čas engleskog jezika i sasvim slučajno sjeo pored mene. Kada mi je rekao svoje ime pitala sam ga odakle je. Nenad je Beograđanin, Srbin, a ja djevojka iz Bosne, pola Hrvatica, pola Bošnjakinja. Izašli smo zajedno. Bila sam sretna. Konačno neko s kim sam mogla pričati na svom jeziku i smijati se nasem balkanskom humoru koji amerikanci ne razumiju, niti mi razumijemo njihov. Bilo je sjajno podijeliti s nekim tajne, i u isto vrijeme pričati, a



da nas niko ne razumije. Pricati o samo nama znanim pjevačima, glumcima, filmovima, gradovima. Mada, moram priznati nešto me je mučilo. Nenad mi se sviđa. Ali šta će drugi reći? Šta će reći njegovi roditelji, njegov otac koji je možda nekada na ratištu preko nišana gledao moga oca? Kako će reagovati moja majka koja je morala sama da brine o svoje troje djece, čekajući sa strahom da li će se moj otac vratiti iz rata? Kako li su ga odgojili njegovi roditelji? Šta li su mu rekli, ko je kriv za rat? Mi, oni ili svi pomalo? Kako li bih se ja osjećala da sam u ratu izgubila člana porodice ili nekog drugog ko mi je blizak? Da li bih i tada pristala da izađem s njim i budem njegova djevojka? Sva ta pitanja su me mučila danima dok Nenada nisam stvarno upoznala, a ubrzo nakon toga i njegove roditelje. Bilo je i žučnih rasprava između nas dvoje o tome ko je započeo rat, mi ili oni, ali na kraju svake diskusije zaključimo da se ne bismo trebali svađati zbog nečega za šta mi nismo krivi. Vrlo često smo zbijali šale na račun naših nacionalnosti. Nenad je dobro pazio da ne obuče zelenu majicu jer je znao da će uslijediti “provokacije” s moje strane. Poslije ovakvih situacija uvijek smo se slatko smijali. Njegovi roditelji su me jako zavoljeli, a i ja sam njih, posebno njegovu majku koja mi je često govorila: ”Dijana, sine, dođi danas na ručak da se najedeš naše hrane, a ne ove američke!” Svojoj majci sam rekla za Nenada i mene. Rekla mi je da, ako sam ja sretna - i ona će biti sretna, te je dodala da vjeruje meni i mojim odlukama.

Vratila sam se u Tuzlu i studiram ovdje. Nenad studira u Sakramentu gdje me čeka svakog ljeta. Bez obzira na to kakva nas budućnost čeka, mnogo sam naučila od njega. Naučila sam da nisu svi ljudi isti, i ako su neki loši, ne znači da su svi loši. Danas, petnaest godina nakon završetka rata kada pogledam unazad i sjetim se ratnih godina - osjetim strah. Strah od rata koji nam se desio, uskrativši nam mnogo toga, a mnogima čak i



život, strah od rata koji je stavio tako nisku cijenu na život svih nas. Strah me je da se opet tako nešto ponovi i zbog toga molim, želim i zaslužujem mir i ljubav, a ne rat i mržnju.





Elvis Kušljugić

Bratstvo i Jedinstvo

Sjećam se tačno dana, kada sam prvi put postao svjestan činjenice da u SFRJ, a samim time i u Bosni i Hercegovini, koja je bila i ostala Juga-u-malom, žive različiti narodi (i narodnosti, štagod to bilo): Godina je 80 i neka, regionalno takmičenje "Titovim stazama Revolucije", ja u četvrtom osnovne, ponositi član ekipe škole "Jusuf Jakupović". Hm, ponos je bio, prije svih očev, pa školski, pa učiteljicin. Ja sam samo znao da ne moram biti na svim časovima, jer se spremam za takmičenje. Bitno je da motivacije nije manjkalo. Pismeni dio sam prošao, sjedimo na bini, nas 4-5 kandidata, pred punom salom i član komisije me pita: "Koji narodi žive u Bosni i Hercegovini?". Do tog momenta, nabrojao sam i opisao sve ofanzive, sastave jedinica, taktiku, strategiju, ključne momente ključnih bitaka ("Ranjenike ne smijemo ostaviti"), svaki zabavni i poučni detalj iz Titovog djetinjstva, izbiflao "Knjigu o Titu" France Bevka, zasjedanja AVNOJ-a, Nesvrstane, ali tu sam zakucao - kakvi narodi?!

U mom svijetu, koji se sastojao od onog sto sam naučio kod kuće, te iz školske biblioteke i "Školskog programa", narodi se nisu spominjali, a ako i jesu, prošli su prilično nezapaženo. Majka (sa velikim "M", i jednim "a"), muslimanka-vjernica (predratna, takvi su rijetki), koja je kao djevojčica ispratila svu trojicu braće u partizane, da se nikad ne vrate isti, za međuljudske (time valjda i međunarodne) odnose imala je samo jedan, lakonski sročen recept: "Nikad ne gledaj šta je ko, nego - kakav je ko". To i "sve što baciš uz vodu, vrati ti se niz vodu", bilo je dovoljno da i prije prve ikada date, promptno pogažene, zakletve, postanem primjeran P.I.O.N.I.R. (pošten, iskren, odan, nepokolebljiv, istinoljubiv, radan). Narode poimence nije spominjala, dok naciste, četnike, ustaše i



partizane jeste. Prvi su obično nazivani zajednički eufemizmom - "banda", a za druge ljepšeg imena nije bilo, niti im je trebalo.

Dok je sve gore navedeno, moj jednojezgreni procesor, vrtio po prilično nepopunjenom tvrdom disku (bez nacionalnih particija), tražeći mogući odgovor na postavljeno pitanje, drugi član komisije, vjerovatno želeći da mi pomogne, još više je zakomplikovao stvar, s podpitanjem: "Pa, šta si ti?" Kako, "šta sam"?! Pionir? Učenik?! Majkin?!?!

Članovi komisije su nastavili da ispituju druge takmičare, ostavljajući mene, crvenog, zbunjenog i postiđenog, da i dalje tražim odgovore, koje do dan-danas nisam našao. Na izlazu me dočekalo sretno i ponosno (ponosnije?) lice oca i (pod)smijeh ostalih učesnika i njihovih roditelja. Tako su završile moje "Staze Revolucije", a započeo moj revolucionarni put. Sljedeće godine nastupio je rani pubertet, pa sam na, internom i preliminarnom, školskom takmičenju, namjerno davao pogrešne odgovore na pitanja (Q: Šta je Tito rekao u odsutnim trenucima Bitke na Neretvi? A: "Hej vojnici vazduhoplovci, čelična krila naše Armije"), što je rezultiralo ukorom direktora i predizbačajem iz škole.

Sad, filozofi i ljudi od nauke, lako mogu ukazati na sve što je pogrešno u sintagmi "Bratstvo i Jedinstvo". Na prvi pogled, može se komotno zaključiti kako se radi o fašističkom sloganu. Spominju se samo braća, sestre su izbačene iz jednačine (zbog čega se nasilje nad ženama u posljednjem ratu, činilo s mišlju kako se uništavaju materijalno-genetska dobra neprijatelja?), "jedinstvo" aludira na hegemoniju, jednoumlje. Za one koji su rođeni i odgajani u Bratstvu i Jedinstvu, ono nikada nije bilo upitno i svodilo se na čovjekoljublje (brat je mio, koje vjere bio). Za one koji ga nikada nisu doživljavali i/ili živjeli, ono je bilo izraz najvišeg cinizma i licemjerja, put da se dođe do



položaja i što je najveći apsurd, u njihovom slučaju je upravo to i bilo, oni su ga takvim i činili.

Dječiji svijet je crno-bijel. Partizani i Švabe, kauboji i Indijanci, dobri i loši momci, podjele su vrlo jasne i da li ćeš biti jedno ili drugo, pitanje je sreće (najčešće, metodom "par-nepar"). Što smo stariji, svijet postaje komplikovaniji, boje se miješaju, pa se i te granice crne i bijele počnu gubiti. A. Izetbegović je, u rijetkom napadu razuma, izjavio kako ga, gledana odozgo, Bosna i Hercegovina podsjeća na slike Jackson Pollock-a, što je tačno, u svakom pogledu i u što se uvjerio svako ko je ovu nesretnu zemlju nadletio, po danu. Ako se dovoljno duboko zagledamo u zbrku Pollockovih djela, možemo jasno razaznati boje. Ako se dovoljno duboko zagledamo u sivilo naših života i našeg svijeta, jasno ćemo vidjeti crne i bijele tačke.

Revizionisti historije i relativizatori krivice, pokušavaju nas ubijediti, kako u ratovima nema dobrih i loših, kako istina nije jedna i kako crno i bijelo ne postoji. To nije tačno. Tačno je da u posljednjem ratu i poslije njega, nisu postojali partizani, barem ne u onoj mjeri u kojoj ih je bilo onda. Kako rijetko ko ima obraza i kredibiliteta izaći pred Narod i reći "nijedan zločinac nije moj i sve su žrtve moje", a oni koji bi i mogli, kao Srđan Aleksić recimo, vjerovatno su mrtvi. To je ono što nam nedostaje, to je optika koja nam treba, da bismo vidjeli one crne i bijele tačke.

Zato, da se vratim na početak moje priče, sad znam šta bih odgovorio onom čiči, koji me pitao "šta sam". Rekao bih: "Partizan". I dodao: "Majkin".





Adis Sadiković

Ko to tamo pljuje?

Sjećam se da je prije rata mjerilo svega negativnog bio Cigan. „Ne pljuj se, to rade Cigani!“ ili „Ne psuj, to je tako ciganski!“ bile su uobičajene rečenice koje su iz okoline dolazile do mog šestogodišnjeg uha. Kad god bi se neko potukao, psovao, pljuvao, smrdio i sl., bio bi proglašen Ciganom.

Samo godinu dana poslije, iz meni tada, a iskreno, i danas nepoznatog razloga Cigan je postao četnik. Četiri ratne godine u moje uho su ulazile rečenice „Ne pljuj se, to rade četnici!“ , „Ne psuj k'o četnik!“ i njihove varijacije. Svaki put kad bih htio nekog uvrijediti, dodjeljivao bih mu epitet „četnik“. Nisam znao ko su oni, čime se bave, kako izgledaju, zašto pucaju po nama, ali sam znao da su negativci. Sjećam se da smo ih od milja zvali „Čede“. Šta je nekog navelo da koljaču da nadimak od milja, nikad mi neće biti jasno. No, to mi, kao uostalom ni ostale stvari, tada nije bilo važno.

Bila je jedna pjesmica koju smo pjevali, i to uz onu vojničku melodiju, onu koju pjevaju vojnici dok trče. Ne znam kako se zove, jer nikad nisam bio u vojsci, ali znam da uvijek komandir otpjeva jedan stih, pa svi vojnici ponove. Naša pjesmica je išla ovako: „Mi smo Zelene beretke, mi nosimo devetke. Karadžiću majmune, silazi sa grane! Eto ide Alija, nosi ti banane.“ Tada nisam znao ni ko su Zelene beretke, ni šta je devetka. Znao sam, naravno, ko je Karadžić: glavni negativac. Znao sam i ko je Alija, ali nisam znao kolik o je apsurdno pjevati tu pjesmicu. Nisam, naime, znao da je i Alija protivnik vojske u kojoj se moj otac borio. Nisu to znali ni moji drugovi, čiji su očevi također



bili u istoj vojsci s mojim. No, mi smo tu pjesmu pjevali, jer smo znali da je Karadžić četnik i da zaslužuje da ga zovemo majmunom. Naravno, „znali“ smo da on, stoga, smrdi, pljuje, tuče se i psuje.

Međutim, rat je završio, a ja sam gotovo iste, ili možda naredne godine, čuo nešto što nisam bio čuo vjerovatno pune 4 godine: „Ne pljuj se, to rade Cigani!“. U meni je istog trena proradila neka čudna nostalgija. Gdje su Cigani bili sve ovo vrijeme, pitao sam se. Zašto su ustupili mjesto četnicima? I zašto su se odjednom vratili? I gdje su sad četnici? Da li su prestali psovati, pljuvati i smrdjeti? Hoće li se vratiti???

Ovo zadnje pitanje me muči i danas. Muči me jer ne želim prihvatiti odgovor koji se već odavno nazire. A odgovor je: hoće. Hoće, vratit će se četnici. Vratit će se, jer ništa nismo naučili u te proklete četiri godine. Gotovo ništa se promijenilo nije. Istina, pobijene i poklane su hiljade ljudi, hiljade su ostale bez ruku, nogu i razuma, hiljade su silovane, hiljade djece su ostala siročići. No, sve ostalo je isto: iz dana u dan ljudi sve teže žive, političari i dalje lažu, na vlasti su godinama isti, a mržnja prema Drugom je na svakom koraku.

Ništa mi nismo naučili. Čak smo Ciganu dali druga: seljaka. Sad je i seljak sinonim za sve loše. Ja samo gledam kad će njih dvojica opet ustupiti mjesto četniku, ustaši, baliji ili nekom trećem, Židovu možda. Prosto je nevjerovatno kako ljudi imaju jaku potrebu mrziti Drugoga i pripisivati mu svakojake loše stvari.

Za razliku od svoje okoline, ja ne mrzim nikoga. Ne mogu mrziti, jednostavno nisam sposoban za to. Zato molim svoju okolinu, barem onaj mrzeći dio, gubite se od mene! Idete mi na živce i ne mogu vas podnijeti! Ni vas ni magareću klupu u koju konstantno smještate Drugoga i u kojoj svako malo vršite



izmjene onih koji sjede. Ja takvu klupu nemam i ne želim imati. I sretan sam zbog toga. Sretniji sam od vas sigurno.



Finansirano od:

a plamena mira, Šetalište Slana banja bb, 75 000 Tuzla, BiH035 276 330, www.centargrad.com, [email protected]

Documents

Čega je ime rat? - NEWPOLIS.orgnewpolis.org/files/Essay_collection_-_Tuzla_cooperative_BIH_OKAITI.pdf · Centar za istraživa čki, stvarala čki i gra đanski angažman ‘’Grad’’