Cetvrta dimenzija-105-170

OLIVERA DOKLESTIĆ

ČETVRTA DIMENZIJA

Beograd2011.

Bio je starodrevni grad Kartagina – u njemu su stano-vali tirski kolonisti – tamo preko od Italije i daleko odTibrova ušća, bogat i strašan sa svoje ratobornosti. Tajgrad je, kako se priča, Junona voljela više od svih kra-jeva na zemlji, pa čak i od Sama: tu je bilo njeno oružje,tu njena kola. Već tada je ona željela i radila na tom,da tu bude prestonica svima narodima, ako bi to sud-bina dopustila.

Publije Vergilije Maron, «Enejida», spjev prvi

Мudar je onaj koji pojave sveta oko sebe ne gleda nikadizdvojene i usamljene, nego povezane što je više i širemogućno sa svim ostalim što se u svetu javlja i dešava.To, naravno, nije cela mudrost života, ali je svakakojedan od uslova za njeno postizanje.

Ivo Andrić

UMJESTO PREDGOVORA

Sasvim slučajno sam krenula da pišem ovaj roman. Čini mi seda je hiljadu povoda. Nevjerovatno je kad nešto krenemo da istražu-jemo na koliko činjenica možemo da naiđemo, koje mogu da se po-vežu u logičnu cjelinu.

Zahvaljujem se mojim prijateljima, Radmili Krgović, Boži-daru Bjelici Japanu, Draganu Radoviću i Branki Denda, koji su imalistrpljenja da pročitaju rukopis dok sam još radila na njemu i koji sumi dali korisne savjete.

Olivera Doklestić

I

Bjelina! Anđeoska, rajska! Bjelina iz nekog drugog svijeta!Bjelina bezvremena i vanprostorna, bestežinska i bezdimenziona!Bjelina, zasljepljujuća, oštra kao bič i pod zatvorenim kapcima!

Ne znam šta je bilo prije. Prvo, što sam vidio, kad sam otvoriooči, bila je bjelina nepoznate sobe, zid, plafon, vrata, zastor i bijele,do pola spuštene, plastične roletne na prozoru, ispod kojih su bjeli-časti sunčevi zraci, poput sjajnih svijetlećih traka, spajali spoljni iovaj unutrašnji svijet bjeline. Pokušao sam da pomjerim glavu, alime jak bol presjekao kao da sam nadražio živu ranu i prisilio me daostanem miran, gotovo ukočen u jednom položaju. Činjenica sputa-nosti, dezorijentacije i spoznaje nepoznatog prostora u toj strašnojbjelini, uplaši me kao što uplaši nagovještaj smrti, te ispustim bolankrik, zapravo urlik, vapaj u traženju božanske samilosti nadamnomslomljenim sužnjem.

Osjećam se kao nemoćni vuk kome je stupica priklještila nogu.Ne znam da li sam baš vrijedan poređenja sa vukom, ali sam svakakopao u zamku, svojom ili tuđom voljom, i osjećam se sam, napušteni sasvim bespomoćan.

Dok polako izvlačim desnu ruku ispod čaršava da opipam ko-liko sam stvaran, ponovo me snažan bol primorava da ostanem ne-pomičan. Sada je ta bolna struja i u ruci, zapravo u šaci. S naporomje izvlačim i vidim da je uvezana u bijeli zavoj, iz koga, poput nogukornjače, vire moji zadebljali, polupomodrjeli prsti. Polako podižemruku, s naporom kao da podižem čitava kola, samo da bih opipaoglavu. Prsti dotiču potiljak, uvezan u zavoj. Znači, sav sam skršen i

se doživotno pamti, taj famozni izlazak sunca iznad slanog jezera.Sjećam se reske svježine vazduha pred svitanje. Ćutali smo u isčeki-vanju velikog događaja. Izgledalo je da ta neizvjesnost traje satima,a, bilo je, ustvari, samo nekoliko minuta. Jedva primjetno se iz tamenoći budila blijeda traka rumeni na istoku, širila se i postajala svesvjetlija i sve ružičastija. A, potom je, iz blijedo-narančastog neba,počelo rađanje jarke, zaslijepljujuće, sunčeve kugle, koju nismomogli da pratimo golim okom. Nisam bio sam. Bilo nas je destak.Zapravo, tačno desetoro. Svi smo imali tamne naočari i bez daha smopratili veličanstveni prizor, sličan onom čarobnom, najsnažnijem tre-nutku u životu čovjeka, kada se ostvaruje veza sa praiskonom, kadase rađa novi život. Nikada ranije nisam vidio jutarnje sunce tako in-tenzivne boje da ne može da se gleda slobodnim okom. Načinio samnekoliko snimaka fotoaparatom. Moje sjećanje još nije cjelovito iviše je nalik filmskim fleš bekovima. Vidim moje ljude iz grupe, paNeveninu tamnu siluetu, i sunce čiji je disk već rastao u blještavilu,iza njenih leđa. U ušima mi odzvanjaju povišeni tonovi naše svađe,našeg prepiranja koje je pokvarilo ustisak praiskona, i stavilo mrljuna divnu sliku rađanja dana. Moja objašnjenja i Nevenine optužbe,koje su ličile siktanju zvečarke, remetili su pustinjsku tišinu, u kojojje sve još spavalo. Nas dvoje smo bili u žučnoj raspravi okruženinašim ćutljivim prijateljima. Moja draga Nevena ni pred tom fanta-stičnom slikom buđenja dana i novog rađanja sunca nije mogla dazanijemi. I ja sam griješan, jer sam dozvolio da budem uvučen u ra-spravu kojoj tu nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Danima se u grupi pri-čalo o događaju gledanja izlaska sunca na El Džeridu. To je moralada bude impresija za pamćenje, za radost, kao što je svako rađanjesreća i nada. Znam da su svi bili ljuti na nas dvoje što smo nerazumnipred prirodom i tim veličanstvenim prizorom i što ne poštujemo prai-skonsku tišinu koja najavljuje novi dan. Niko nas nije ućutkavaoosim što sam vidio prodorne poglede koji su govorili: «Ućutite većjednom! Kako se ne stidite što svoju glupavu raspravu stavljate ispredove ljepote!» Nas dvoje smo upravo tu, pred suncem koje se rađa,zanjemjelom prirodom i našim drugovima, zauvijek podvukli crtu nabeznadežnost naše veze.

Pokušavao sam da joj objasnim da je sasvim bez razloga lju-bomorna, da nisam došao u Tunis da bih je povrijedio i zapostavio.Čim smo sjeli na motor, ja za volanom, a ona iza mene, osjetio samu sebi nemir, lagano podrhtavanje, poput onih serija malih zemljo-tresa prije velikog i strašnog udara, nakon koga ništa više nije isto.

ČETVRTA DIMENZIJA11

uvezan. Ništa ne prepoznajem, ništa ne povezujem, ne znam šta suposljednji događaji. U glavi mi je mrak i rojenje desetine pitanja:gdje sam, u snu ili na javi. Jesam li, uopšte, živ? Čudna bjelina okomene i te trake zračaka sunca, kao pokretne staze po kojima se krećuhiljade užurbanih, malih ljudi, zapravo čestice prašine, jedino su štomi, iako nestvarno, djeluje živo. Igra svjetlosti i kretanje sićušnih če-stica prašine poput putnika na dugačkoj pokretnoj traci minhenskogsajma, počinje da me zabavlja kao da gledam pozorišnu predstavu,koja iz prvobitnog statičnog položaja dobija sve više dinamike, kakose duže zagledavam u nju. Anđeoska bjelina oko mene ne vraća misjećanje. Ničeg se ne sjećam. U glavi mi tutnje hiljade vozova u nekojprometnoj stanici. Snažan bol muči me kao da sam u inkvizicijskimmengelima. Ležim u krevetu, gotovo nepokretan. Oči mi kolutaju,šaraju gore – dolje, lijevo – desno, od ugla do ugla, od plafona dozida, od zida do prozora, traže nešto poznato, nešto znano, što bi miotkrilo gdje sam. Samo je svjetleća traja od prozora prijateljska premameni.

Bjelina je svuda oko mene, a u glavi mrak, kako ambis. Kosam i gdje sam? Otežali kapci mi zaklapaju oči. Spavanje, spavanjeje rješenje!

Tijelo mi je izlomljeno, umorno. Osjećam nečiju blizinu i ne-kakv govor, ali ništa ne razumijem. Nemam snage da otvorim oči.

Prošlo je nekoliko sati, možda dan, noć. Opet otvaram oči. Po-kušam da se sjetim ičega, nečega, sebe, mjesta, poznatih lica. Kosam? Ja sam... Znam ko sam. A onda sjećanje počinje da pristiže, kaokroz maglu. Prisjećam se ponečega, nekako isprekidano, kao da mije neko isjekao djelove filma iz glave, i sastavio ih bez reda. Pojavilase niodkuda velika, u polumraku pred svitanje, bjeličasta ravnina.Slano jezero, ravno, glatko kao zaleđena površina, sklisko, sa rupamai hrpama poput kupa. Kao iz neke daljine prisjećam se riječi ljudi izgrupe. Neko, čini mi se da je to bio Saša, čitao je iz prospekta. Njegovglas mi odjekuje u ušima:

– Četiri hiljade i devet stotina kvadratnih kilometara površine,slano jezero, zove se El Džerid. Čudo prirode! Formirano u depresijina jugozapadnoj strani Tunisa.

Sjećam se da prvo ništa nisam vidio. Kao što je sada bjelinapred mojim očima, tada je bila tama sa bjeličastim horizontom iočima je trebao neki trenutak da se naviknu i razaznaju prostor. DoEl Džerida smo stigli konvojem pustinjskih motora, četvorotočkaša,iz Nefte, da bi gledali fantastičan prizor, od koga zastaje dah i koji

10OLIVERA DOKLESTIĆ

– Stari, samo da znaš da sam ovdje u bolnici sve vrijeme, ot-kako su te doveli. Ništa nemoj da brineš. Nevena je prošla sa malimogrebotinama – doviknuo mi je dok ga je sestra izguravala iz sobe.– Ništa strašno, juče je izašla iz bolnice. Danas putuje za Beograd.

A onda se otrgnuo debeljuškastoj sestri, kojoj su se sijali, ujarko zeleno, obojeni očni kapci, ugurao se ponovo u moju sobu, ipsujući, ali tako da smo samo nas dvojica razumjeli, ostavio neštona mali sto pored prozora. Doviknuo mi je, kao da je nešto mnogovažno:

– Donio sam ti Elisu. Tako, da te čuva!Pogledao sam prema stolu i vidio predmet što je Ivan ostavio.

Bila je to bijela, gipsana skulptura žene sa dugačkim, ravnim nosom,malim ustima i okruglastim, urednim uvojcima koji vire ispod ne-obične kape, šešira ili čak metalne kacige. Trenutak mi još treba danapregnem misli da počnem da se sjećam. Neke stvari postaju jasnije,kao da je neko razgrnuo zavjesu u mojoj glavi.

Stigao sam u Tunis sa grupom inženjera za istraživanje pu-stinjskih rezervi vode i markiranje mogućih vodnih bušotina. Usputje trebalo i da održim predavanje o vodnim resursima, ekološkoj za-štiti izvorišta i malih kaptaža, na tehničkom fakultetu u Gafsi, kakoje pisalo u službenom pozivu za naziv škole na engleskom: „Poly-technic School of Tunisia“. Gafsa, stari grad poznat po otkriću «homosapiensa» iz Kapse, potom važan grad numidskog kraljevstva, kojisu 107 godine prije Hrista uništili rimski legionari sa komandantomMariusom i ponovo izgradili u vrijeme cara Trajana, u svom, roman-skom stilu, sa lijepim palatama gdje su podovi imali izvanredne, kit-njaste mozaike, čitave, ležeće, umjetničke kompozicije, i sa dvabazena za plivanje, koji i danas postoje, i koji je u doba Vizantijeimao ime Justiniana, a po arapskim hronikama iz 12 vijeka, u njiho-vim rukama je još od 668. godine, grad u kome su jedina ili velikavećina tanušna stabla urminih palmi, smješten je podno ružičastogplaninskog vijenca Atlasa. Grad je sav u bojama pustinje, sa prevla-davajućim u blijedožutoj, oker i ružičastoj. U blizini grada su rudnicifosfata i razvijena industrija prerade crvene rudače, a sa njom i velikiproblemi zbog izlivanja štetnih materija u okolinu i emisije opasnihgasova. Uporni i borbeni aktivisti za zaštitu životne sredine spremnisu na proteste, mitinge, pobune, javne apele sve do mjera da utiču naodgovorne institucije države, pa ako treba i da se industrija zatvoridok god se ne obezbijede uslovi rada koji neće imati štetne posljedicepo okolinu i zdravlje ljudi koji žive u blizini industrijskih pogona.


To je onaj osjećaj kada srce lupa, snažno i brzo, kao kada zvonazvone na uzbunu, na opasnost, od požara, pohare ili ratova. Nisamposlušao unutrašnji znak, koji je govorio: «Oprez! Nisi spreman!»

I dogodilo se! Instinkt je upozoravao ali je razum želio da budesnažniji. I da potisne tu unutrašnju zebnju, taj znak. Ne znam šta alizbog toga sam sada ovdje, ni živ ni mrtav, i vjerovatno sam u neka-kvoj čekaonici da me odnesu na neko drugo mjesto, u neko novo sta-nje. Ne znam koliko je proteklo vremena dok neko nije ušao u mojusobu. Sat, dva, mjesec dana, godina? Kad je kroz bijela vrata ušlanekakva grupa ljudi, opet sva u bijelom, još uvijek ništa nisam znaoniti sam shvatao gdje se nalazim.

– Good day, Mr. Tomanović! You are rouse from sleep. Howare you? You had a hard traffic accident1– oslovio me na engleskomjeziku stariji čovjek sa naočarima, u bijelom mantilu, dok su se dvijesestre raspoređivale oko mog kreveta upućujući me blažene osmjehekao da je dijete pred njima koje su upravo uzvukli svo pokislo iz du-boke vode.

Među njima sam prepoznao dugonju u kariranoj košulji. Bioje zabrinut i na silu mi se osmjehnuo. Dugonja me dohvatio za mojumlitavu ruku, kao da hoće da se rukujemo.

– Probudio? Ja sam, Ivan, što me tako bijelo gledaš, stari?– You are lucky. You looked very badly when they brought

you in the Hospital – Nastavi ljekar, gledajući u karton zakačen nadno kreveta – You got „Commotio cerebri“, a strong brain concussionand a short period of amnesia. But you shall be able to go home in afew days2.

– E, stari, sve si nas uplašio! Poslije onakvog dana! – Kakvog dana? – htjeo sam da se sjetim, trebalo mi je da me

Ivan podsjeti šta se dogodio.– Please, be careful with patient. He will be tired from a long

conversation. Leave him to rest. You will have time to talk, do notworry.3– Rekao je ljekar Ivanu, dugonji u kariranoj košulji.


1Dobar dan, gospodine Tomanoviću, probudili ste se. Kako ste? Imaliste težak sudar.

2Imate sreće. Izgledali ste veoma loše kad su vas doveli u bolnicu. Za-dobili ste “Commotio cerebri”, jak potres mozga sa kratkim periodom am-nezije. Ali kroz nekoliko dana ćete moći da idete kući.

3Molim vas, budite pažljivi sa pacijentom. Zamaraće ga svaki duži raz-govor. Ostavite ga da se odmara. Imaćete vremena za razgovor, ne brinite.

Ali, nije išlo. Nevena i ja se toliko mnogo razlikujemo da jeod naše veze već poslije dva dana ostao samo hladan odnos, sa me-đusobnim ignorisanjem i ukazivanjem pažnje svima drugima u grupi,osim one očekivane, nas jedno prema drugom. Nevena je to tumačilamojom osmišljenom nebrigom prema njoj, sa sve češćim ispadimaljubomore, a ja više nisam znao kako da joj se približim. Imao sampotrebu za nečijom pažnjom i razumjevanjem. Od Nevene to višenisam mogao da očekujem. Stalno je nešto zamjerala, uvijek je imalanekakve pritužbe i nije mi ostavljala priliku da joj ugodim. Žalila sena lošu hranu, visoke temperature, težak, suv vazduh i mnogo pra-šine. Sjećam se da sam jedne večeri pozvao Sonju, Ivanovu djevojku,da prošetamo ispred našeg hotela u Nefti, koji djeluje kao da je spu-šten na mjesečevu površinu. Moja namjera je bila da preko Sonjesaznam šta Nevena misli o meni i našoj vezi, jer nikako nisam us-pjevao da je to pitam direktno. Bila je divna, topla i tiha noć, sa po-nekim treperavim svijetlom u daljini. Čulo se tek povremenozavijanje pustinjskih kojota i lavež pasa. Znam da djevojke vole dase povjeravaju jedna drugoj i do sitnih detalja prepričavaju svojaosjećanja. Ženski senzibilitet ih navodi da lakše proniknu u razmi-šljanje jedna drugoj. Nisam imao nikakvu drugu namjeru. U tihoj,zvjezdanoj noći osjetio sam potrebu da nekome otvorim srce, kad tone mogu djevojci sa kojom sam doputovao. Ali, Sonja nije bila sprem-na da nosi moje srce, a nije imala interesovanje ni za drugu, jedinudjevojku u grupi. I nakon šetnje od dva kruga oko hotela rastali smose na recepciji. Nevena nas je gledala kroz prozor od sobe i sve shva-tila pogrešno. Nisam imao šta da krijem pod jakim snopovima ra-svjete oko hotela, ali je Nevena gledala svojom maštom punomisčekivanja kroz prozor. Njeni napadi srdžbe postali su poput rojaosa, koje žalce zabadaju pravo u srce. Tu noć nisam mogao ni riječda progovorim. Ni jednu jedinu riječ nisam izgovorio sebi u prilog.Optužbe su bile smješne i potpuno bezrazložne. Nevena me napadalabujicom ne birajućih riječi. A šta sam i mogao da joj kažem, kadanije ni htjela da me sluša. Ležali smo, svako na svom kraju kreveta.Ona je, najzad, zaspala, već umorna od strašnog verbalnog napada.Sve što mi je izgovorila bilo je poput snažnog proljećnog pljuska. Jasam, pak, čitavu noć ostao budan i jedva dočekao pred zoru kucanjena vratima naše sobe i, potom, polazak ekspedicije ka El Džeridu.

Fascinacija El Džeridom i suncem koje se rađa ostala mi je sa-svim pomućena. Kad smo krenuli sa mjesta nadahnuća već se bilorazdanilo i sjajno, žuto sunce je odskočilo na nebu čitav sat. Nevena


Borba protiv štetnih materija, zapravo otrova, kao negacije suživotačovjeka i prirodnog okruženja, jeste neprestana borba protiv moćikapitala, zasnovana na principima tako zvanog «održivog razvoja»,koji ekonomiju, zapravo ostvarenje bezgraničnog profita ili pretpo-stavlja ekologiji, ili ga suzbija na nivo da mjere na zaštiti životne sre-dine mogu da ga kontrolišu tako što je primarni princip u racionalnojiskoristivosti prirodnih resursa. Ovdje su prirodni resursi zemlja, tlo,njihov hemijski sastav od prirodnih jedinjenja iz kojih se tehnološkimpostupcima dobijaju supstance koje donose visoke prihode državi ipolitičkom sistemu, uopšte. Pitanje novih tehnologija je zadataknovih investicija, ulaganja u ekološke programe koji znače smanjenjeprerade crvene rudače, stroga pravila u praćenju stanja i manje ostva-renje novčane dobiti. I tako priča ide u nedogled. Jedni se bune drugitrpe. Jedni su srećni što imaju posao i rade, drugi u saznanju od štet-nih posljedica po svoje životno okruženje, u strahu od oboljenja, pro-testuju, hakerišu po internetu i traže podršku svjetske javnosti.

Takva je Gafsa! Neko bi rekao s božjim darom, ali loše sreće.Na prvi pogled ne djeluje naročito privlačno grad iznikao iz pustinje,jer se zbog stalnih pustinjskih vjetrova i oluja vodi neprestana borbas prašinom i pjeskom, koje vjetar istresa na grad. Planinske oaze Mir-zes i Tamerza, sa šumama palmi i izvorima vode, sa eolskim i pluvi-jalnim rezbarijama u stjenovitom geološkom sklopu Atlasa, u nepo-srednoj blizini Gafse, privlače turiste za odmorišta pred pustinjskesafarije u Tozeuru, na jugu Tunisa.

Ponudio sam Neveni da mi se pridruži na putovanju, računaj-ući da ćemo tako na najbolji način da provjerimo našu vezu, sprem-nost da zajedno živimo i učvrstimo našu ljubav. Bilo mi je jasno danam ljubav blijedi i da veza postaje svakim danom sve tanja. Želiosam da otputujemo zajedno, da nam putovanje ispuni sve one praz-nine koje su se množile u svakodnevnoj vezi, ispunjenoj monotoni-jom i uobičajenim ritmom dvoje zaposlenih. Putovanje u nepoznatuzemlju trebalo je da pruži uživanja u egzotici, safari u pustinji, jaha-nje na kamilama, hodanje po pješčanim dinama, uživanje u fantastič-nim zalascima sunca, spajanje legendi i stvarnosti u jedinstvene do-življaje. Jednom rječju, trebalo je to da bude opuštanje savremenogčovjeka pred izazovima egzotične Afrike. Razmišljao sam pred putu Tunis da li da otputujem sam ili da povedem Nevenu. Moje kolegesa posla i drugovi sa fakulteta već nekoliko godina su radili u Egiptu,Alžiru i Tunisu. Napravili smo dogovor da vikend provedemo u obi-lasku Tunisa i želio sam da i Nevena bude sa mnom, da upozna mojeprijatelje, i mene nanovo kroz ta druženja.


tako izoštren vid da ih jasno razaznavam kako prolaze na pokretnojtraci od prozora ka mom krevetu. Vidio sam i sebe. Znam da sam toja, gledam mojim očima, ali i kao da nisam ja. Imam bradu, kosa mineuredno pada preko ušiju, na sebi imam lanenu košulju do koljenapokupljenu običnim kožnim užetom. Na nabrekloj desnoj mišici pro-tegla mi se velika, crna tetovaža zmije. Mišići? Bio sam dobro raz-vijen ali nikada nisam imao takve čvrste, razvijene mišiće nadlaktice,kakve imaju fizički radnici ili dizači tegova. Dugo godina sam igraokošarku i moje tijelo je ostalo vretenasto, a mišići ruku i nogu izdu-ženi. Ali tu, pred mojim očima gledam u snažnog kosmatog čovjekakoji je kao od šale mogao da zamahne kamenom macom i raspolutigranitnu stijenu kao da je dinja. Lomio sam se u mladićkom dobu:da li da bildujem i «napumpavam» mišiće da bih izgledao mačo tip,ili da ostanem vjeran košarci i radim vježbe koje neće proširiti mojrameni pojas ali će mi pomoći da poboljšam skok šut, da postanembrz u nogama, a okretan u borbi za loptu pod košem. I pobijedila ježelja da budem dobar košarkaš, a fama oko mišićne mase je nestalasa mojim maštarijama čim sam ušao u prvi tim.

Iz sjećanja na moje mladićko doba i bezuspješne pubertetskenakane oko mojih mišića, prenuo me nekakav glas, sasvim nepoznat.Šaptao mi je u uho riječi neke melodične pjesme, koje su podsjećalena ujednačeno dobovanje kišnih kapi po krovu. Riječi kojima nisamrazumio isprva smisao i koje su djelovale snažno, smisleno i sa ci-ljeme izgovorene. Upamtio sam samo dio:

«Vaj! Ništa nije taj život od kože i krvi, vjeruj u vrijeme,

i što izgleda da je, konačno nije,ono što očima vidiš, zapravo nije»

Ne znam ni ko je to bio što je pjevušio ni šta znače riječi. Nemogu da pogodim smisao. Je li to nekakva zagonetka života? Šta li?Sanjao sam, a bio je toliko jasan glas da sam morao da upamtim i danisam htio.

Moje sjećanje izvire iz magle, ali bez cjelovitog povezivanjasvih onih događaja i ljudi koji mi se javljaju. Ne mogu da odredimpočetak ni smisao otkud to sve u mojoj glavi. Istina, nekoliko danasam već, prije moje nesreće, obilazio znamenita mjesta Tunisa, po-sjetio muzej Bardo, slušao priče iz istorije, legende i mitove, koji seovdje mješaju toliko dobro da se ne zna gdje su istorijske činjenice


je sjela iza mene na motor. Čitavo tijelo mi je dobovalo jednoličnim,snažnim ritmom, kao da sam upao u bubanj: dum, dum, dum. Odsnažnih udara srca osjetio sam podrhtavanje u prstima, poput onestudentske treme pred ispit. Nevenin topli dah zadržao mi se na vratu.Sa tim njenim toplim dahom i nemir je prešao na mene. Djelovala jemirno, krotko, ali sam znao da je to samo prividna maska iza koje jesklonila svoju glavu koja vri poput vulkana i vatreni mlaz samo štonije eksplodirao. Pogled joj je sjevao prema Sonji kad je stavljala ka-cigu na glavu i od trenutka kad sam pokrenuo vozilo ona je počelada mi, pravo u uvo, ubacuje otrovne strijelice njene razbuktale lju-bomore.

Sve se odigralo brzo. Bio sam jedini krivac u saobraćajnoj ne-sreći, kad sam sa pješčane dine, prateći prvo vozilo u koloni, u veli-kom oblaku prašine, izlazio na put, i ne mogavši da smotam volan,koji je iz nekog razloga ostao zakočen, udario u kamion. Veliko te-retno vozilo se tu stvorilo ne znam kako, ali nisam mogao da ga zao-biđem i udar je bio neizbježan. Jak, silovit tresak. I više ništa neznam. Nastao je mrak.

Sada sam u tuniskoj bolnici, na neurološkom odjeljenju i ble-nem u bijele zidove. To što ne razumijem jezik je zato jer se govori,prvo, arapski sa tunežanskim narječjem, a drugo, tu je kao drugi jezikfrancuski, zahvaljujući dugogodišnjem kolonijalnom statusu. Prijeodlaska na put na pretraživaču sam slučajno naišao na tuniske bolnicei sjećam se da sam se, iz ko zna kog razloga, zaustavio na neurološkojbolnici u Sukri, pitajući se kakve su im medicinske ustanove i šta bibilo kad bih se zadesio u nekoj od njih. Čudne misli za koje nisam nimogao da pretpostavim da mogu da se ostvare. „La Cliniquede laSoukra a développé un centre d’urgence. Ljekar govori engleski. Toje prava sreća da mogu da razgovaram sa nekim. Moj francuski jesasvim početnički i teško da nešto mogu da razumijem.

Još uvijek ne znam koliko je vremena proteklo, ali se sjećamnekih košmara, valjda snova, koji su mi tutnjali stvarajući neke čudneslike sa čudnim ljudima i u čudnim vremenima. Tjeskobne misli uuskom prostoru sa mnoštvom događaja, ljudi i scena stvorili su pri-kaze neobjašnjivog ženskog lika, ribara, koji pjevaju tužne pjesmedok izvlače mreže, rimskog hroničara i istraživača sa rukama pretr-panih svicima papirusa i još neki istetovirani ljudi, zapravo, radionicau kojoj čovjek s bradom vaja likove u glini i kleše skulpture u ka-menu. Svi oni su mi silazili sa zlačanog zraka. Vidio sam ih jasno,iako majušne, milimetarske veličine, i ne znam otkud mi najednom


II

Tamo, gdje sunce hoda po drugačijoj putanji, gdje vlažni vje-trovi duvaju s mora i zapravo su sjeverni i gdje su južni suvi, puniprašine, poput naših jadranskih, sjevernih i sjeveroistočnih, tamo,gdje su obale dugi, bjeličasti, pjeskoviti plićaci, na koje se izlivajuoblice zamotanih valova sa bjeličastom krunicom od morske pjene,jeste južni, zapravo, jugoistočni obod Velikog mora, zemlja starihnaroda i kolonija, gdje se mitovi i legende hiljadama godina preplićus koljena na koljeno, kao priča postanja i prapočetka, koja u svakommilenijumu, ili u svakih nekoliko vjekova, dobija novi tok. Zemljapraha dalekih predaka i njihovih duša, i pustinjske prašine, na čijimobalama se u obrisima smaragdnog mora ljube dva kontinenta, i gdje,u kolijevci civilizacije, neprestano traju ratovi, kao nepresušni sukobidobra i zla, gdje se već milenijumima sve zna o ljudskim naravima,zlobi, zlosti, ljubomori, preljubi, podmetanjima, zavjerama, čestitosti,odanosti, savezima i dobroti, gdje je oduvijek poznata vještina trgo-vine i vještina življenja s morem, a sve uvijek, iz vijeka u vijek, iz-gleda kao da teče ispočetka, jeste prostor pupka svijeta, veza izmeđuneba, zemlje i mora, stvarnog i maštovitog, gdje priče sličnog početkai kraja traju do današnjih dana. Te priče žive slično toku rijeka po-nornica. Jednom dužinom protiču na površini, u punom zamahu ri-jeke, sa brzacima i meandrima, sve tako dok ih ne proguta kakavponor i zarobi u zemljinu utrobu. I baš kad se čini da su svoj tok zau-vijek zamele i izgubile se u nekim beskrajnim uvirima, ponovo izlazena površinu, kao nanovo rođene i teku ka drugom uviru ili se prepu-štaju ušću u neku veliku vodu. I baš tako se rađaju i nestaju priče, azapravo to su veoma često istorijski događaji, koji u pozadini imajudaleko ozbiljnije teme, uzroke i posljedice, od onih koji ostaju u priči.

a gdje počinju mitovi. Sada mi je u glavi haos. Tijelo mi miruje, alije u glavi zbrka, kao da mi se čitava istorija, silni vjekovi, strovaljujuu nju i kao da hoće van. Osjećam pritisak i nesnosan bol u glavi. Činimi se da će, kao sijalica pod visokim naponom, da se rasprsne u hi-ljade komadića. Čim sam otvorio oči pogledao sam u moju desnuruku, s naporom zavrnuvši rukav. Tetovaže nije bilo. Opipao sambradu. Bila je čekinjasta zbog nekoliko dana nebrijanja, ali to još nijebila ona duga brada sa kakvom sam sebe vidio.

I sunce mi se javljalo, ovakvo, naopako, kao da nije isto onošto sija na sjeveroistočnoj jadranskoj obali.


temeljima devet nivoa starosti, istoričari, geografi i arheolozi su snovim elanom istraživali i rekonstruisali drevna dešavanja i na tomei dalje rade, svakodnevno sa uvijek nekim novim zaključcima. Paiako je tumačen ljubavnim razlozima i igrom, zavišću i ljubomorombogova, jer je sin trojanskog kralja Prijama, princ Paris, oteo lijepuJelenu, ženu spartanskog kralja Menelaja, to je bila tek kap u čašiprepunoj drugih razloga, ali najviše nerasčišćenih trgovačkih računa,začinjena opakom mirođijom zavisti za bogatstvom i željom za oti-manjem i pljačkom, kojom je kao zasluženi plijen opravdavan rat.Uz sve to išle su ranije stvorene političke nesuglasice, sve ono štootvara vrata razmimoilaženjima, od sukobljavanja mišljenja do su-rovih ratova do uništenja svega neprijatljeskog, u kojima nestaju sa-milosti i gdje se više ne praštaju greške, gdje je sve, svaka stvardospjela na kantar opstanka. Tada moćna Troja kontrolisala je trgo-vinu zlatom, srebrom, gvožđem, cinoberom, brodskom građom, ko-nopljom, sušenom ribom, uljem i ćilibarom. Osvajanje Troje bilo jeuništavanje gnusnog neprijatelja da bi sebi obezbijedili trgovačkeveze, slobodne puteve i nove kolonije. I kad je mladi Paris preduzeotako drzak i nesmotren potez otmice, poput samog nezasitog Zevsa,Ahajci su krenuli u pohod da razore silnu Troju i od nje preuzmu pr-venstvo na moru i naplate se za svu onu vjekovnu netrpeljivost i za-vist koju je u njima izazivao taj grad sjaja i moći. Kad je okončanaborba, zapravo skršen otpor Troje usljed razaranja upadom ahajskihratnika iz Odisejevog konja i kad su silni junaci na obje strane ostalina bojištima, uz more i rijeku Skamandar i za navijek udahnuli pje-snicima stvaralački zanos da veličaju junačka djela Hektora i Ahileja,od onih ranije običnih, a rijetkih hvalisanja Grka kad bi opljačkalistada na Gori Idi i Prijamov smokvin gaj, najzad, kao potpuni go-spodari svijeta, jer su uništili najmoćniju silu u tom dijelu Velikogmora, mogli su u toj velikoj pobjedi da likuju kao nikada do tada. Iod tada postoji tajna, zapravo velika sumnja, gdje je bila ta Troja ida li je ono Šlimanovo istraživanje okončano 1870. godine zaista urazvalinama starih gradskih bedema otkrilo kraljevsku Troju. Pa iakoje trojanski rat bio na gornjem, sjevernom, obodu Velikog mora, onje svakako imao uticaj na sve narode i države u središnjem dijelu,grčkom arhipelagu, apeninskom poluostvu, obalama Jadranskommora, Siciliji, jer su od tada Grci počeli da razvijaju sopstvene trgo-vačke puteve izvan Grčke i da se silovito razvijaju u jaku trgovačkui pomorsku silu.


U nekom dalekom dobu, onom kome ne može da se odredi nivijek a kamoli godina, živio je neki veoma vješt i pronicljiv čovjekpo imenu Foronej, sin rječnog boga Inaha i nimfe Melije. Taj Foro-nek, kako priča stara grčka legenda, nosi odgovornost ili čak krivicuza izmišljanje vještine zvane trgovina. Da li je sve sam smislio ili jesamo koristio i sabrao prethodna iskustva, nije mnogo ni važno osimda njegovo ime znači: „onaj koji je donio cijene“, što znači da je onizmislio tržnice i trgovinu, i počeo prvi da vrijednuje i određuje ko-štanje nekim proizvodima, jer do tada je sve išlo kroz trampu i raz-mjenu, po neko pravilu uzajamne povezanosti: «ja tebi ti meni».Ljudska mašta je od rijetko snažnih, umnih ili domišljatih ljudi, kojisu sami utirali puteve, stvarala prvo svoje legende, a one su se laganopretvarale u priče o božanstvima. Foronej je vjerovatnije bio običansmrtnik, preteča svih onih kasnijih Grka trgovaca za koje je glas otoj vještini stizao do svih obala svijeta, zapravo tada Velikog mora.Toliko su Grci bili na glasu da je ostalo pitanje do danas u vještini tr-govine i baratanja novcem, da li su oni, Grci, mogli da pomrače slavunadaleko čuvenih Jevreja. Mnogo se ne zna duž svih oibala Velikogmora, ali duž južnih jadranskih odvajkada je poznato da u malom za-livu Boke Kotorske postoji gradić Risan čija je slava o mještanimatrgovcima, zapravo o njihovoj vještini trgovine, mogla da se mjerisa onom kod Grka i Jevreja. Istorija u tome ima svoje objašnjenje,ali se svakako zna da je u vrijeme vlasti Otomanske imperije u ovomdijelu zaliva baš u Risnu bilo jevrejskih porodica. Šali neka bude navolju: ko li je tu od koga učio zanat; da li Rišnjani od Jevreja ili Je-vreji od Rišnjana. Možda su i ti Jevreji bili potomci nekadašnjih Ka-nanita. Ali, neka za sada priča teče o putevima trgovine duž obalaVelikog mora.

Trgovina, putevi trgovine, razmjena dobara, stvaranje profitai dobrih zarada, uzdizala je civilizacije, podizala ih do najvećeg sjaja,i, potom, dovodila do ratova u kojima su uništavane države i čitavinarodi u strašnim pogromima. Ratovi su često vođeni sa silinom dopotpunog zatiranja naroda. Najstariji rat, za koji se zna da se dogodio1200. godine prije nove ere i da je trajao deset godina, bio je onaj iz-među Grka i Trojanaca, koji se zove «trojanski», koji je nadahnuoHomera da spjeva veličanstveni ep života i smrti, gordosti, ponosa,slave i junaštva, rat za čuveni grad koji je opčinio Šlimana i nagnaoga u potragu za tim nevjerovatnim, čudesnim gradom slave i hvale,Trojom, ponesen zanosom da materijalizuje mit i priču. To je onajrat za onaj grad, Šlimanov grad, nakon čijih otkrića sa bedemima i


a bojan naročitim bojama, koje su dobijane iz morskih školjki. Izjužne Arabije stizali su razni mirisi, parfemi, mirišljave trave, sa Mrt-vog mora i sa planine Sodoma stizala je so. Kad su bili na vrhuncumoći Kananiti su uvozili iz Nubije i iz sjeverne Sirije slonovaču zasvoje otmene kraljevske palate, za ukrase na građevina i unutrašnjedekorisanje sala i holova, još i za namještaj, kola i brodove. Najstarijiindustrijski gradovi naroda Kananskog, kako se pominje još u Bibliji,bili su Damask, Hamat i možda Samaria, prije više od četiri hiljadegodina.

Nekad se čini da na tom prostoru vrijeme teče sporo. Staraarapska izreka kaže «in šalah», ne žuri, sve polako, po Alahu, svećeš stići, jer sve dolazi na svoje mjesto. Ne treba žuriti, jer je sve za-pisano. Ali, ponekad jednima postane preuzak prostor na kome žive.Osjećaju se stišnjenima, kao da im je život u stegama, nedostaje imvazduha, ili gledajući preko ograde vide da komšija više ima, bolježivi, da mu zemlja bolje rađa. Tada u njemu proradi crv zavisti, kojimu ne da mira i koji neprestano burgija u pameti sve dok mu sasvimne obuzme svijest da poželi da otme susjedovo. Po Bogovima je svešto se događa u vječitoj smjeni dobra i zla, rata i mira. Po zakonimafizike sigurni smo da iz suprotnosti izlazi napredak, jer postoji neštošto se zove «jedinstvo suprotnosti». Tako je i ovaj obod Sredozemljaimao smjene crnog i bijelog, kao neizbježne suprotonosti koje značeništa drugo do životne cikluse: moć, silina, zaslijepljujući sjaj, za-mjenjeni su strašnim patnjama i robovanjima, pogromima i mrakom.


Uz trojanski rat i grčka svjedočanstava na sjevernim obodima,velika istorijska scena na južnom dijelu Velikog mora pokazuje svojekaravanske puteve, staze dobra i zla, od vremena najstarijih poznatihcivilizacija, koje su se poput zmija iscrtavale između starih gradovaEgipta i Mesopotamije, Egipta i Sjeverne Sirije, preko pustinje doplodne, rajske zemlje između Tigra i Eufrata, ili duž istočnog obodaVelikog mora, do naroda Ugarita, preko dolina Aruna i Megido ilipreko Dotana, Hazora i Libanskih brda ili preko rijeke Jordana doDamaska. Put od Egipta preko Sinaja Egipćani su zvali «Put bogaHorusa», a Feničani «Put preko zemlje Feničana». Druga karavanskaruta zvala se «Kraljevski put» i prolazila je brdovitim predjelomTransjordanije, blizu pustinje, toliko da su vjetrovi nanosili prašinua oluje kovrtljale rijetke busene pustinjskog rastinja i zasipale put-nike. Bio je to drugi po značaju put za saobraćanje između Damaskai Egipta. Putevi trgovine preobraze se u puteve vojskovođa i putevezbjegova. Takvim ogrankom glavnog puta, onim iz Arabije, stigli suArabljani u svom osvajačkom pohodu, sve do obala Velikog mora.Postojali su brojni drugi putevi, manjeg značaja, koji su omogućavalilokalnu razmjenu dobara, trgovinu, između bližih gradova i regija,«Put špijuna», «Put za Šur», «Put za Crveno more», «Put za Timnu»,«Put za Moab», ili put koji je vodio kroz divlje predjele Edoma iMoaba, na samom pustinjskom obodu. Te prve trgovačke ekonomijeprvo su razmjenjivale hranu, kao nadomještanje siromašnih lokalnihproizvoda i za zadovoljenje prvobitne želje iz gladnih ili jednoličnomhranom punjenih stomaka da se jelovnik dopuni, popravi, obogati.Iz stočarskih krajeva nuđene su na prodaju ovce, vuna, konji iz Ara-bije, u krajevima uz more riba, a onda i drugi proizvodi od metala,prvo bakra, pa gvožđa, od kojih je izrađivano oružje i razni alati, naj-češće za obradu zemlje, i, najplemenitiji od svih, zlato, koje su proiz-vodili marljivi Egipćani u Puntu, na samom jugu zemlje «dara rijekeNila», u predjelu koji se u Bibliji pominje kao Ofir, gdje je kralj So-lomon slao svoje brodove, kako piše u «Knjizi kraljeva». Prvi rudnicii proizvodnja bakra krenula je u predjelu Male Azije, Kaukazusu iostrvu Elišahu ili Kipru. Rudnici bakra i gvožđa otvoreni su, potom,u libanskoj dolini, južnom Gileadu, a još i u Arabahu, i na sjeveru uBerotahu. Planine Sirije i Libana prekrivene šumama visokih, kro-šnjatih, stabala cedra, tako važne građe za gradnju palata i plovila,koristili su prvo Egipćani i Mesopotamnjani. Narodi na obalama ri-jeka i mora razvijali su ribarstvo, a uz njega i tekstil. U feničanskomgradu Tiru proizvodio se čuveni tekstil, koji je bio na visokoj cijeni,


III

Cubum autem in duos cubos, aut quadratoqua-dratorum in duos quadratoquadratos, et generaliternullam in infinitum ultra quadratum patestatem in duoseuisdem nominis fas est dividere cuius rei demonstra-tionem mirabilem sane detexi. Hanc marginis exigitasnon caperet.

Nemoguće je razdvojiti kub na dva kuba, ili če-tvrti stepen na dva četvrta stepena, ili uopšteno, bilo kojistepen veći od dva na ista takva dva. Otkrih uistinu pre-divan dokaz ovoga, no ne nađoh na margini mjesta, tega ne napisah ovdje.

Pjer de Ferma, matematičar iz 17 vijeka

Još dok sam bio dijete koje nije mnogo marilo za školu, naro-čito bez volje da razbijam glavu problemima iz računa, moj otac jevolio da mi ispriča poneku priču, inspirisan matematičkim zadatkom,da mi zagrije maštu i navede me na razmišljanje. Zapravo, to su bileigre brojki, vrlo proste u početku, ali s mojim odrastanjem postajalisu sve složeniji zadaci, poput stabla koje mi je raslo i raskrošnjavalose u glavi, i za koje sam morao dobro da napregnem svoje moždanećelije. Tražila se moja oštroumnost, pronicljivost i upuštanje u ma-tematičku logiku. Otac je govorio da je život matematika i da je sve,ama baš sve, što vidim i čega se dodirnem, izvanredna harmonija pri-rode postavljena po matematičkim zakonitostima. Uživao sam u nje-govim pričanjima. Bio je strpljiv i nije navaljivao da nešto, kakavmatematički obrazac, kakav aksiom, matematičko pravilo, prihvatimpo svaku cijenu. Njegova kazivanja su, poput brodova kojima je pu-

tovao, dosezala do svih obala svijeta, do svih kontinenata. Ali, Me-diteran, Sredozemlje, ostalo je u meni tako tajnovito i tako snažno,upečatljivo, da sam kao spužva upijao svaku očevu riječ i očimagutao njegove bajkovite opise. A danas, kada više nema među živimamoga oca, sigurno znam ono u šta sam se i uvjerio mnogo puta, damatematika zaista i jeste život, da je neraskidivo vezana za sva našaznanja i saznanja i da, ma šta radio, u biti je sve nekakva matematičkalogika ili može da bude predstavljeno jednačinom i može da se smje-sti u kakav koordinatni sistem, pravougli ili radijalni, svejedno. Aprostori, ovi naši okom vidljivi i čulima opažani, i oni u nekim dru-gim dimenzijama, oni euklidski, kako ih zovu matematičari i filozofipo grčkom matematičaru Euklidu, zaista otvaraju vrata beskonačno-sti, od prašine do vasione i odgovaraju na pitanja smisla našeg po-stojanja. Zabavljali smo se u školi, kad je pubertet počeo da nas dere,i kad su bubuljice napadale naše lice poput živih, invazivnih vulkan-čića, tada smo smišljali i prenosili razne matematičke formule poputone za najromantičniji iskaz: «volim te», a koji je bio mnogo lakšiod ličnog saopštavanja voljenoj osobi zbog koje se znoje dlanovi,rosi čelo, crvene obrazi, griju uši, klecaju koljena, srce prolupa kaobubanj, a leptiri tulumare po stomaku.

Legenda o Kadmu i Harmoniji, jedna od najljepših priča oljudskoj istrajnosti, o dobru i zlu, osveti i zavisti, usponu i padu, vezaje zemlje sidonske i zemlje jadranske, zapravo, ove moje zemlje najugu Jadrana, gdje živim, u malom zalivu Boke Kotorske ili Usta odKotora. Saznao sam za priču još kao dijete i sada povezujem stvar-nost i legendu, uvezujući sličnosti prostora kroz istorijske činjenicei vrijeme sa svojim cikličnim ponavljanjima. Kad su bogovi napustilikralja Kadma, on je razočaran i patan, otišao iz Tebe, njegovog„grada sa sedam vrata“, koji je u kamenu izgradio i slavom ovjenčao.Iako satrven bolom od strašnih iskušenja zemaljskog života Kadmoje bez zrna sumnje nosio duboku vjeru za smisao života ispunjen do-brim djelima, sa potpunom poniznošću prema bogovima i njihovojmoći, nosio je snažnu ljubav prema svojoj Harmoniji, i nadu da ne-gdje mora da postoji mjesto smiraja gdje će prestati progoni i gdjeće moći da živi miran život smrtnika do posljednjeg okončanja.Nakon dugog traženja sa svojom vjernom saputnicom, ženom Har-monijom, već star na izmaku životne snage, naselio se u Iliriji, zemljislobodnih ljudi.

Jedno ilirsko pleme, nazvano Pirusti, živjelo je u zalivu Usta,u Boki Kotorskoj, onom zalivu gdje je more prodrlo duboko u ka-


je više napredovao u svojim tehničkim dostignućima, što je više imaolagodan život, to je bio sve dalji od svog praiskona i sve se više tanjilanit, zlaćana, svjetlosna nit, koja ga je povezivala sa prirodom, bilj-kama, životinjama, stjenama, vodama, okeanima, vulkanima, vjetro-vima. Na našoj planeti ništa nije statično, sve se kreće, sve se mijenja,čak i najstarije stijene, ona visoka, prostrana planinska gorja, uzdižuse ili spuštaju i tako plove kroz vrijeme. Jedino što jedinice mjenjanjakroz vrijeme ne samo da nisu iste za jedan ljudski život i planinskivijenac, već su neuporedive, posmatrane kroz vizuru običnog, smr-tnog čovjeka. Za veliku većinu ljudi je tumačenje prirode isto kao dazahtjevate od čovjeka koji je od rođenja slijep da tumači neko slikar-sko djelo, recimo divnu Botičelijevu sliku «Primavera», o buđenjuprirode u proljeće, kada bi trebao da tako mračan u očima tumači au-torovu kompoziciju, raspored figura, njihovo značenje i, naravno,boje.

Zato je moj otac govorio «sve je matematika» jer se u prirodiništa ne događa bez smisla, sve je po nekim pravilima i zakonito-stima. Što više znamo lakše razumijemo svijet oko sebe, ali što višeznamo, sve više smo svijesni neznanja. Znanje ruši predrasude i ot-vara uvijek neka nova i nova vrata. I čini se da tek što se jedna otvoredruga se zatvore. Pa ako i nije uvijek lako tražiti i pronaći u svemumatematičke zakonitosti, ona, matematika važna je jer vježba staništeduha, čak oštri duh, jača pronicljivost, trenira mozak da savladavaprepreke, da «vidi» ono što većina drugih, neizvježbanih ljudi, neprimjećuje, ne uočava kao važno, ili ne zna da na njih obrati pažnju.

Stari pomorci su bili dobri matematičari, poznavali su astro-nomiju, znali da «čitaju» znakove da prognoziraju vremenske prilikei mogli da se orijentišu po zvijezdama, Suncu i Mjesecu. Ali bilo jei onih koji su poznavanjem filozofije, teoretske i primjenjene u nau-tici matematičke nauke izazivali divljenje svoje sredine ali i velikihsila. Takav je bio Peraštanin Marko Martinović, matematičar, glaso-viti pomorac, pisac, kome je, po preporuci Mletačke Republike samruski car, Petar Veliki, povjerio sedamnaest mladih ruskih prinčeva iboljara da ih školuje i obuči vještini pomorstva. Obuka je išla prvo uMlecima, pa na brodu u praktičnom suočavanju sa izazovima mora,pa potom u gradu Perastu, u Martinovićevoj kući. To izučavanje«morskog nauka i vladagnia» s kraja 17. vijeka bio je toliko upeča-tljiv događaj da ga je ovjekovječio kao grupni portret, učitelja sa pi-tomcima, uljem na platnu, peraški slikar Tripo Kokolja, čija ćeslikarska slava stati uz rame Martinićevom oreolu naučnika i pomor-


mena brda potopivši korito rijeke Risan, gdje se vodenim putnicimačini da plove pored usnulih, velikih zelenih životinja, čije su glaveutonule u more, kao što nojevi zabijaju glave u pustinjski pjesak.Usnule zelene brijegove vidio je i stari Kadmo kad je stigao na temirne obale. U onom unutrašnjem dijelu zaliva, gdje ima isturenostrmo, kupasto brdo, prekriveno niskim rastinjem, sa golim stjenamapri vrhu, koje će Mlečani u doba svoje vlasti zvati „Monte Cassone“,iako su neki zadržali stari ilirski naziv Pirusti, dakle po stranama togbrda i uz more nekada su bile naseobine skromnih kuća Ilira Pirusta.Od malih sela, zapravo, više sabranih grupa kuća od drveta i kamenihploča, u kojima su stanovali lovci i ribari. Ovi drugi su živjeli smorem, s njim disali, s njime umirali. I lovci i ribari imali su hrabrosrce, živjeli su s prirodom i povinovali se njenoj moći. Njihovo vite-štvo i junaštvo kao da su im preneseni kakvim dodirom od Aresovihratnika i rasijanih zuba njegovog zmaja. Tu, uz obalu plavičastogogledala zaliva, od prvih ribara Pirusta nastao je grad Perast. Gradsav sazdan od kamena, okrenut suncu u bjelini i svjetlosti, a skriveniza zalenih uspavanih brda koja izviru iz vode, podsjeća na prkosnuutvrdu. Takva je i bila istorija Perasta oduvijek kako se zna za njega.

Prisjećajući se mog oca i znanja kojima me obasipao dolazimi na pamet rečenica mudrog i moćnog cara Solomona: «Slava Božjaje da sakrije stvar, a slava kraljeva da je pronađe». To je, u neku ruku,zadatak ovozemaljskog života, ključ i smisao postojanja, objedinitiznanja u nauci i umjetnosti i dosegnuti tajnu koju je Tvorac ostavioa koja znači da čovjek, koristeći te vještine, uspostavi i proširi vlastljudskog roda na čitav univerzum, da bi «čovjek čovjeku bio Bog»,te da bi upravljao prirodom na način da joj se potpuno pokori. Ovla-davanjem znanja nauke i vještinom umjetnosti čija je suština sklad,a sklad je ljepota, preko složenih zakonitosti, diferencijalnih jedna-čina, sistema i višeznačnih matrica, dolazi se do veoma jednostavnihrješenja u kojima leži potpuno sadejstvo čovjeka i njegovog prirod-nog okruženja. U takvom sadejstvu čovjek više ne mora da budeagresivan ni prema drugom čovjeku, ni prema prirodi, ni da joj sesuprotstavlja ni da je uništava i pokušava po skupu cijenu da je za-robi. Otkako postoji čovjek, kao svjesno biće, od tada postoje i ot-krića. Kako je vrijeme proticalo tako su i ona bila sve složenija iakoje u svakoj životnoj epohi bio i neki veoma jednostavan izum koji jeučinio veliki korak za čovjekov napredak, a zapravo zakoračio da sepribliži prirodi. I on, koji je potekao iz prirodnog okruženja, koji jesvojim čulima i instinktima osjećao pulsiranje prirode oko sebe, što


IV

Ona je zauvijek zaustavila svijet u sopstvenojvječnosti i sopstvenoj istini – u onome što taj svijet možeda dosegne kao istinu i nadu u vječnost. Grubosti i ruž-noći života ljepota uzvraća time što će od života preži-vjeti i opstati samo ono najranjivije: zvuci, oblici, bojei riječi.

Žan d´ Ormeson (Jean d´ Ormesson)

U Perastu, gradu gdje su sloboda i hrabrost oduvijek bili sino-nimi života, u gradu gdje hrišćanska pobožnost izvire iz svakog ugla,sa prozora, dimnjaka, verandi, baluštrada, prozorskih vitraža, visokihzvonika i crkvenih oltara, brojnih ikona svete porodice i raspeća, ugradu divnih palata, sa uskim, mračnim ulicama, gdje sunce prodiresamo do najgornjih spratova kuća, u gradu čiji je glas o slavi pomor-ske vještine vjekovima stizao mnogo dalje preko mora od ljepote isjaja njegovih kamenih zdanja i tornjeva, mogu s puno ponosa dakažem da su u njemu nekada živjeli moji preci. U jednoj tako visokoj,kamenoj kući, u svemu izgrađenoj u dalmatinsko-mletačkom maniru,za koju se govorilo da je pripadala znamenitim peraškim kontima,junacima i pomorcima, Bujovićima, koji su se iz Perasta sasvim istra-žili, nestali i pretočili po ženskim linijama u neke druge porodice isvoje genetske kodove ostavili u nasljeđe drugim prezimenima, ži-vjeli su preci po rodovskoj liniji moje prabake, po ocu. Iz te starekuće Bujovića u drugu, staru kuću, skromnijeg izgleda, moja prapra-pra baka je donijela svom budućem mužu, kapetanu Vasu Tomano-viću, u miraz čitav sanduk «rekamane» posteljine, da je mogao od

skog vuka. I taj mali grad Perast u 17 vijeku bio je središte, praviobučni centar, tadašnjih pomorskih znanja sjevernog dijela Sredo-zemlja. Udaren je tada temelj sjajnoj školi pomorskih vještina, prak-tičnih i teoretskih, koje su nakon Martinovića nastavili Antun Grubasi Agostinović, pa Petar Smeća i Matija Balović, sve dična na dalekoproslavljena imena peraškog pomorstva. I kako je cara Petra Velikogizvjestio knez Petar Tolstoj nakon obilaska Boke i Martinovićeveškole sa mladim boljarima, bili su to nezaboravni utisci o učitelju,školi, stečenom znanju, ali i lijepom bokeškom krajoliku i pitomomnarodu. Okom mala sredina zaliva Boke i u njoj Perast, širila je dobarglas najboljeg znanja za pitomce moćne Rusije, jer je u to vrijemebilo pravilo: «nije važno koliki si – važno je šta znaš!» To znanje Pe-raštana i ono koje je krasilo Marka Martinovića nije došlo u Perastpreko noći, nije sišlo sa nebesa u jedan momenat, nije ukradeno niod koga, već se izgrađivalo kroz hiljadu godina tradicije pomorstva,prenosilo, s koljena koljeno, i čuvalo kao najstroži zavjet. Grad, čijižitelji žive s morem i od mora, na koje su uvijek uprti pogledi nadeali i strijepnje, Perast, imao je, čini se oduvijek, od najstarijih vre-mena, zavjet s morem. Perast je imao (možda još ima!) jednu od onihBožjih tajni, koju je otkrio i čije otkrovenje je morao da skriva da jezavist, poput kiseline, nebi izgrizla. Zato je počesto osjećao gnjev,zavist i ljubomoru, a možda ga je i sam Svevišnji prepuštao gingola-nju varljivih prilika, poput ljuske od oraha na uzburkanom moru, suo-čavajući ga sa stradalničkom sudbinom da bi ga iskusio u njegovojvjeri i spremnosti da za nju gine.


se sve to radi, ili gdje je nose i gdje će je staviti. Teške ratne godinei poslijeratna bijeda života djedu nisu ubile nadu, nisu mu smetle suma sliku, da mora da bude vraćena u kuću, baš kao da je živa, kaočlan porodice. Našao je u nekom magacinu, nakrcanom starim tepi-sima, radio aparatima i namještajem, u mračnom uglu punom prašine.Gurao je teške ormare od orahovine, pomjerao izbišane bavule, guraozarolane tepihe, dok mu se nije ukazao vrh dobro poznatog, zlaćanograma, jer je ostali bio zaklonjen vrećama brašna i «unrinim» kantamamasti. Nikoga nije pitao da li može da je uzme i nosi. Magacioner jedremuckao na stolici i nije ni obraćao pažnju na starog čovjeka ucrnoj, kapetanskoj jakni. Djed je sliku umotao u rasparanu vreću odšećera, brižno kao da mu je pritrčala obnažena djevojka da je spasiod napasnika te je ogrnuo svojim kaputom da joj prolaznici ne videgole grudi i ramena. Kad je donio sliku u svoju kuću, mnogo lakšenego što se nadao, glasno je uzdahnuo, u znak pobjede. Od neke za-docnjele radosti, koja ga je svog obuzela, zbog postignutog uspjeha,prvo je poljubio platno, sliku djevojke u čelo, pa potom i svoju izne-nađenu ženu Maricu. Bio je to čudan ali za porodicu značajan po-duhvat mog djeda Matije. Slika djevojke ponovo se našla na ziduvelike šale, na istom mjestu kao i prije rata. Djed je volio da obučesvoju oficirku uniformu, da sjedne u stolicu za ljuljanje i da satimagleda u zatamnjeni portret.

Tamnila je poput tajne, postajala dio mistike o umjetnikovojzamisli i jedino je majstor-slikar mogao da joj povrati boje, svježinui istinski umjetnički doživljaj ljepote. Na dva mjesta je imala rupekroz koje se ukazalo laneno platno. Pozadina se jedva nazirala izacentralnog lika, na ispucaloj površini, koja je još ko zna kada izgubilasjaj. Tek kad bi bila namještena pod odgovarajućim uglom premasvjetlosti, raspoznavalo se na njoj šta je naslikano, a opet su se u tamigubili mnogi detalji iz pozadine, baš kao što i prošlost proguta mnogesitnice da ne mogu da pričaju u budućnosti. Ali ono što nije ni blije-dilo ni tamnilo i što je sa slike uvijek sijalo jednakom svjetlošću, kaoluč ili uljana lampa, bile su djevojčine krupne, crne oči, urađene takovješto da se posmatraču čini kao da gleda u žive zenice koje samošto ne trepnu i zaista pokažu životnost. Čelo joj zasvođeno bokulima,kako su stari zvali krugove od kose, od kojih su se razaznavali neštosvijetliji pramenovi iznad nosa. Između očiju nazirao se početak du-gačkog, tankog nosa sa krajem koji se gubio u tamnim tonovimasjenke. Od usnica se prepoznavala tek punija gornja dok je donja opetnestajala u tami sjenke.


sveg tog materijala da otvori trgovinu. Uz prćiju od bijelih, vezenihtkanina, čaršava i intimela, kako se po domaći zove jastučnica, stol-njaka, miljea, zavjesa, ubrusa raznih veličina, išlo je i nešto posebno,umjetnička slika. Prabaka je donijela u miraz i nešto zlatnih dukata iimanje „ispod kraja“, površine nekoliko ari. Pa iako je to bio najzna-čajniji dio njenog miraza, to i nije mnogo važno za nastavak priče.Divno umjetničko djelo slikano uljem na platnu sa prikazom mladežene iz nekog drevnog doba, sa lutnjom u krilu, čuvali su Bujovićikao da je najvrijedniji ratni trofej, poput srebrom i dragim kamenjemoptočenih drški oštrih, krvavih handžara, koje su uzimali sa tijelaubijenih turskih aga i gusara nakon dvoboja ili bitaka, jali na moru,jali za oslobođenje Herceg Novog. Kad je mojoj prabaki Eleni njenotac dao sliku da joj bude za miraz znači da je donio odluku da je tonajbolji način da slika bude čuvana i prenešena na dalja pokoljenja,jer tako više nije bilo muških nasljednika u Bujovića. U kući Toma-novića, u koju se udala moja praprapra baka, slika je postavljena napočasno mjesto, u šali, gdje se slave krsne slave i održavaju velikaporodična okupljanja, kao što je to bilo i kod Bujovića. Ali, vrijemečini svoje i pečati prolaznosti i uništavanje materijalnih ljepota, na-laze se izvan moći običnih smrtnika, koji ne znaju mnogo o porijekluonoga što im nestaje pred očima. Istina, slika je povremeno dobijalapremaze lanenim uljem, čišćen joj je okvir petrolejskim uljem, kadaje i namještaj premazivan na isti način protiv biše i insekata koji na-padaju i uništavaju drvenariju. Nekih drugih sredstava nije bilo. Ali,jednostavno, briga o njoj je postajala sve slabija, jer su dolazile noveslike, ikone, darovi i vrijedni predmeti iz čitavog svijeta, engleski,španski i kineski porcelan, na primjer, tabureti ukrašeni ćilibarom izSmirne, visoke, kitnjaste lampe od slonove kosti iz Aleksandrije, sku-pocjene ikone okovane u srebru iz Odese. Ali, događalo se i ono štoje bilo mnogo gore za sliku, ratovi, nemaština, otimanja, upadi u kućerazularenih hordi vojnika koji surovo, bez grižnje savjesti otimaju igrabe za svoj lični dobitak kao ratni plijen. Kojekakvi ljudi, i ko znaodakle sve porijeklom a svakako skromnijeg socijalnog stanja, upa-dali su u kuće pomoraca i trgovaca, u ime nekih nepisanih pravila, amožda i nekih sumnjivih zakona, rekvirirali su namještaj, umjetničkepredmete, stare kineske vaze, lampe, knjige, muzičke instrumente ikutije, škrinje, skulpture od porcelana ljupkih djevojaka iz Andalu-zije. I miraz slika bake Tomanovićke odnešena je u jednom takvomnaletu, bez mnogo objašnjenja, a da niko iz kuće, a uglavnom su tadabile samo žene i ostarjeli djed, nije smio ni da pita po čijem nalogu


nad razvalinama i kad nam je bilo jasno da nas je zadesilo užasno,katastrofično stanje pomjeranja tla, u kome su stari gradovi opetnakon 1667. godine pretvoreni u kameno more i kad su kroz pukotineu zemlji nestajali čitavi djelovi obale, a Zemljina utroba, poput bo-lesnika sa pokvarenim želucem, izbljuvavala žućkastu masu na po-vršinu. Neki su se kleli da je nebo dan ranije bilo rasporeno i da je tobio znak za katastrofu. Drugi su bili sigurni da je more hukom valovaizmjenjenog zvuka nagovještavalo Zemljino paranje, ali su treći istotako tvrdili da je more bilo mirno i da je nebo ćutalo. Kako god bilo,nizovi kuća u Perastu i stara kuća mojih predaka, za četrdesetpet se-kundi, koliko je trajala serija od tri uzastopna zemljotresa, intenzitetapo Rihteru preko osam stepeni, koji su rafalno istresli južno jadranskoprimorje, pretvoreni su u kule od karata, od kojih su ostajali napuklizidovi, urušeni krovovi, ispali prozori, provaljene tavanice i podovi.

Kad se okončao prvi udar i kad smo iz stanja šoka počeli la-gano da dolazimo k sebi, kad nam je doprlo do svijesti da je protut-njao snažan zemljotres i ostavio lomljavu, pustoš i razvaline, povri-jeđene i mrtve, ušao je u sve nas strah i nesigurnost od ponavljanja,rastvaranja pukotina u zemlji i nestajanja u bezdanima zemljineutrobe. I. nisam mogao mnogo da se krećem i tražim, pogotovo nesa tavana, ionako prašnjavog, gdje su ostavljane stvari koje više ni-čemu ne služe. Danima trešnja nije prestajala i gotovo da je svakogdana bio bar po jedan snažan zemljotres, iznad pet, šest stepeni poRihteru, koji je dokusurivao ionako rasklimane zidove i djelove kuća,tvrđava i zidina. Slika iz prćije moje prabake, sa divnim likom mladežene ostala je zarobljena ispod velike mase provaljenih greda i starogcrijepa. Zamišljam je pocjepanu, prašnjavu, bijelu i oči i dalje žive,koje probijaju bjelinu i sijaju u noći. Nismo imali vremena da pokri-jemo ceradama ono što je i moglo da bude zaštićeno od daljeg uni-štavanja. Još je treslo u serijama i odvaljivali su se komadi baluštrada,dimnjaka i kamenih stepeništa. Majci sam morao da obećam da nećuda idem u staru kuću. I zaista je bilo opasno da se krećemo u blizini.U Perastu su kuće zidane jedna uz drugu i skoro da nema slobodnihprostora među njima, ili su oni uski i u vrijeme ovakve nesreće klau-strofobični i opasni, jer se više nije znalo šta i odakle puca, pada ilomi se. Kiše, koje su drugog dana od zemljotresa počele da padajupo razvalinama i sipaju jake pljuskove kroz provaljene krovove, ra-stočile su drvenariju, krovne i tavanične grede, stari namještaj i odsvega toga napravile kašu koja je mogla da bude odnešena jedino nasmetlište. U toj kući niko godinama nije živio i ja sam tek povremeno


Sa izbišanim, nekada lijepim, kitnjastim, drvenim okvirom, sačega su poispadali zlatni listovi i ogolili sasušeno rupičasto, izrezba-reno drvo, slika je ostavljena na tavanu, negdje šezdesetih godina,nakon što se neko iz porodice sažalio da bi bilo šteta da je bace nasmetlište. U takvom stanju sam je vidio posljednji put kad sam se pe-njao u potkrovlje, na naš dobri stari šufit, koji je, otkako znam zasebe bio najtajnovitije i najmilije mjesto u kući, naročito u vrijemedugih, jesenjih kiša, jer su iz svakog ugla i svakog dijela izvirale pričeo precima, gusarima i bitkama i hranile moju nezasitu dječačkumaštu. Posljednje penjanje u taj mračni i tajnoviti dio stare kuće biloje dan ili dva prije strašnog zemljotresa 15 aprila 1979. godine, ne-sreće i nevolje tako velike da je zacrtala naprosto veliku crvenu linijuu istoriji gradova na jugu Jadrana, u Boki, u Perastu, Kotoru, Risnu,Herceg Novom i svim drugim malim mjestima i njegovim naseljimasa starim kamenim kućama. Ta debela, crvena linija je svu istorijudijelila na periode „prije“ i „poslije zemljotresa ’79“. No, tog dana uobilasku kuće i obaveznom penjanju na tavan, morao sam da pomje-rim teške škrinje pune stare robe i nekakvih knjiga na latinskom, darazvrstam stari gramofon, sa trubom i desetine pari starih cipela, po-mjeram stare, teške ormare, dok nisam prokrčio put do nje. Bila jeprekrivena starim, prašnjavim čaršavom. Uzeo sam je pažljivo saobje ruke i odnio prema izvoru svjetlosti, tavanskom prozoru. Drvenobrašno je bilo svuda po meni, na mojoj odjeći, rukama i obući. Oči,te neobične oči mlade žene, zasjale su kao da im je tog trenutka udah-nut život. Iskosio sam platno, ali su me njene oči i dalje gledale. Pra-tile su svaki moj pokret. Uvijek su bile na meni, lijevo, desno, kaoda su tražile da susretnu moje. Osjećao sam se čudno. Da nisam znaoda je sipac napao ram, a od starosti da su boje na platnu sasvim za-tamnile, pomislio bih da nešto izlazi sa te slike, neki fluid, koji ulaziu mene i nešto radi sa mojim osjećanjima. Djevojka me gledala kaoda lovi moj pogled. I nije mi bilo svejedno kad su nam se oči dodir-nule. Da, baš tako, dodirnule su nam se oči. Izgledalo mi je poznata,već viđena, odnekle. Ali ne kao slika, neka kao imaginaran lik umjet-nikove fantazije, već pravo, stvarno, živo biće, kao djevojka, ženakoju znam, pet, deset godina, stotinu, hiljadu, više od hiljadu. Onajprvi nemir i usplahirenost su nestali i ja sam kao zakovan gledao unjen sjaj, u crne prozore njene duše i u njenu sudbinu zapretenu sahiljadu pitanja. Noć pred zemljotres psi su strašno lajali, ptice su pje-vale od prije svitanja tako glasno, tako melodično, milozvučno i stra-šno je što smo svi to primjetili tek kad je počela da se sleže prašina


stomak, tamo pobuđuju one čudne a divne leptirove, kako se umjet-nički zovu ti duboki osjećaji koji od tamo kreću, pa opet putuju kaglavi, oni sokovi koji svakom čovjeku možda samo jednom proradeu životu, a nekima nikada, oni čine da slike postaju žive, da vide onošto oči drugih ne vide, da osjete ono što drugi ne mogu, da razgova-raju s onima koji usta ne otvaraju. Zar nisu mnogi pisali i pišu lju-bavna pisma Leonardovoj Monalizi, silno zaljubljeni u nju sasvimzanemaruju činjenicu što ona nije živa? Zar nije neki nesrećno za-ljubljeni mladić, kad je vidio famoznu istu tu Monalizu u Luvru, ustaklenom ormaru, opčinjen njenim likom, zagonetnim pogledom iosmjehom, koji jedva primjetno lebdi između sreće i tuge, izvršio sa-moubistvo zbog neuzvraćene ljubavi. Najlakše nam je da to sve zo-vemo ludilom ako ne možemo da objasnimo svojim razumom.

Pitanje je da li je ludilo sve što je iracionalno? Ima nešto uglavi, u mozgu, rekli bi ljekari, a zapravo je to u našoj svijesti, ilibolje, u podsvijesti, zaključano sa devet brava, što ne možemo da do-kučimo, što nauka ne razumije, a što želi da istraži. Postoje čitaviprostori koji miruju u našim glavama a koji mogu da sežu daleko,mnogo dalje od obične svijesti i da uspostavljaju kontakte. To nijeludilo. Ljubav je najjače osjećanje koje čovjek ima. Moja priča, zato,ima smisla kao potraga za vječitom, plamtećom i neugaslom ljubavi.


odlazio sa svojim drugovima iz škole, da je po majčinom nagovoruobiđem i vidim je li sve u redu, koliko je uopšte samoća kuće, bezživih ljudi, mogla da bude «dobro stanje».

Upamtio sam oči sa slike. Pamtim ih još. U mom sjećanju supoput onih dječjih urezivanja u koru stabla, kada se upišu dva imena,zaokruže srcem, potom se, nakon mnogo godina, traži ta stara kora iono što je na njoj davno urezano za sjećanje. Tako su ucrtane, za-pravo, utisnute njene oči u mom sjećanju. I mogao sam da joj recitu-jem Crnjanskog, ako nisam znao kao dječak te stihove, dok samgledao u nju, a ono kad sam odrastao i shvatio koliko su se urezale umoje sjećanje, kao oči živog stvora, koji ispunjava nadanja i čežnjei koji je još nije sreo, pa već pomalo i umoran od propalih ljubavi irazočarenja, pati u svojoj samoći, već i upola spreman na predaju, daglumi ljubav, da tjera sebe na nešto što srce ne osjeća da je puno isnažno, jer prolaznost života traži svoje odgovore:

« O koliko puta kad pred tobomosetim: da želimda ostavim za sobommoje tužne misliu očima ti bistrim, neveselim

O koliko putakad nam nad posteljom sat ćuti,i na tvom pobledelom licuod miljaprimetim dosadu lutalicu ...O koliko puta tad ustajem sam,poguren i crn pa se zagledamkroz mutan prozor u proplanke daleke.

I osetim da mi nije dosta ljubav nevesela.razočaran od tvog umornog tela,radoznalo milujem bludne i mekevelike oči bilja.

Može li čovjek da se zaljubi u sliku? Može da se zaljubi u ono, onoga ili onu što slika predstavlja,

ako je životno i, svakako, u vezi sa onim ko se zaljubljuje. Kad odglave pođu one neobične tekućine prema srcu i od srca se vraćaju u


V

– Pričaj mi! – Zapovjedao sam ocu onom dječijom ozbiljnošćuu izrazu lica gledajući ga smjelo pravo u oči, ni da trepnem, rješenda dobijem od njega ono što zaželim i sasvim siguran da je otac tuda ispunjava moje želje. Nakon dugih putovanja otac bi se zaželioporodice i svaki trenutak pokušavao da nadoknadi sa nama djecom,igrajući se nama ili nas učeći nečemu. Sjedao bih mu u krilu ugodnozavaljen kao u najudobniju fotelju, a on bi me češkao po vratu – Pri-čaj mi, tatice, one priče o kraljevićima što su tražili sestru Evropu. –svojim ručicama bih mu uokvirio obraze i snažno ih pritiskao da muusmjeravam glavu da me pažljivo sluša i da budem njegovo jedinozanimanje. I bio sam njegov najvažniji zadatak. Volio je da mi ispu-njava želje u kojima može dugo da priča a ja da slušam sve dok mene od silnog umora pomnog slušaoca ne savlada san i utonem u nje-govo toplo naručje.

Pričao ke otac svom sinu i uvijek na drugačiji način. Nešto bidodao, nešto oduzeo ... Pamtim ta njegova kazivanja kao uvod u poz-navanje istorije.

Sidonski kralj, Agenor i kraljica Telefasa imali su sinоvе: Foj-niksa, Kiliksa, Kadma, Таsa i Finija, a uz njih i jedinicu ćerku Ev-ropu. Vrhovni bog Zevs, beskrajno moćan kao što se očekuje od Bogapa još vrhovnog, i jednako požudan sa svim slabim ljudskim osobi-nama, kako se odlikuju obični ljudi, zemaljski smrtnici, sve je vidioi sve pažjivo motrio iz svog nebeskog trona na visokoj planiniOlimpu. Njegove najveće slabosti bile su žene, zapravo mlade, čednedjevojke. Pred njima je gubio svoj božanski razum i oblik, i postajaou svojim patnjama i čežnjama sasvim nalik običnim ljudima. Ali,kada bi rješio da svoju neku od njih, koja mu je i nesluteći ušla u srce

i zarobila mu misli, on bi tada koristi maštu nad maštama i sve svojemoći vrhovnog sudbonosca ljudima usmjeravao na svoje planove ot-mica, a opet i kradomice od svoje žene božice Here, sve u tajnostizbog njenog strašnog, gnjeva i ljubomore, zbog čega je mogla daljude pretvara u stjenje, djevojke u košute i u stabla lovora. O da i ubožjim brakovima ima svih onih uobičajenih ljudskih proloma, ne-vjere, brakolomstva, duboke strasti i žudnje za drugima izvan brakai djece rođene iz tih ljubavi ili tek prostih avantura. I tako Zevs pri-mijeti lijepu feničansku princezu Evropu, od koje nije mogao daodvoji pogled. Svaki njen korak, svaki ljupki pokret pratio je moćniZevs sa sve većim oduševljenjem i zanosom, prepušten ljubavnimmađijama poput kakvog dječarca, ili još gore, zanesenog pjesnika.Kako je i inače bio lak da se zaljubi u ta nježna, nevina stvorenja,koja su očevi brižno čuvali kao najsvetije, najdragocjenije blago usvojim riznicama, baš je to ono nešto što je Zevsa privlačilo kao sna-žan magnet da pokaže svoju prirodu onog koji je iznad ljudi i kojimože da uradi sve što poželi, kome se ne suprotstavlja i čije su odlukeprihvaćene, od Bogova i ljudi, ma kakve one bile. Privlačila su ga tasmrtna bića i volio je da se miješa sa njima, da osjeća njihove zanosei patnje i onu prostu ljepotu smrtnog, dakle tako konačnog, života. Izaljubio se Zevs u Evropu, kao i što je mnogo puta uradio prije i po-slije. Možda je još više u svemu tome volio svoju svemoćnost i iska-zivanje sile jednog besmrtnog Boga nad smrtnicima. I kao pravivrhovni bog, prvo pošalje Hermesa da otjera Agenojeve krave namorsku obalu pored Tira, gdje se obično šetala i igrala lijepa Evropau društvu svojih drugarica. Zevsov plan je bio da zavede i otme lijepudjevojku. Bogovima nikada ne nedostaje mašte, te je i Zevsov planotmice bio čudan, donekle romantičan, jer je dobro znao stari ljubav-nik i zavodnik, da žene najlakše padaju na romantiku, poeziju, slat-korječivost ili naivnu, čednu igru sa bezazlenim životinjama. Uzeoje oblik snažnog, bijelog bika, sa malim rogovima, koji su više dje-lovali kao ukras nego kao ubojito oružje. Imao je i crnu prugu prekoglave i onako krupan, lijep i umiljat, lako se umješao među Ageno-jeve krave, da niko nije ni primijetio odakle je došao i kako se stvoriotu među njima. Približio se Evropi i više jagnje nego strašan bik doz-volio da ga ona miluje imeđu ušiju, da mu gladi crnu prugu na glavi,da ga hrani cvijećem i kiti vjenčićima, vuče za rep i zadirkuje za nje-gove male rogove veličine palca. Tako poželjan, drag, bijeli bik, sasvojim širokim leđima ličio je na veliki brod koji je samo čekao daga zajaše i da pođu zajedno na put. Bik klekne pred nju prednjim no-


pravo velika, krilata zmija, sa tri reda zuba i otrovnim jezikom. Kadsu ugledali strašnu neman, Sidonci se skamene od straha i prije negostignu da pobjegnu ili da je napadnu, ona ih dohvati svojim snažnimrepom i raskomada njihova ošamućena tijela oštrim zubima. Vrijemepraznine, bez ljudskih glasova, Kadmu je sporo prolazilo. Kako sevojnici nisu vraćali s vodom Kadmo se zabrine i odluči da ode u po-tragu za njima. I on naiđe na vodu Areja. I, kao i vojnici, nastavi dahoda uzvodno. Naslućivao je da će uzvodno dobiti odgovor. Što jeviše odmicao uz tok vode to je osjećao veću strijepnju. Voda ga do-vede do samog ulaza u pećinu i tu nađe krvave ostatke trupla svojihSidonaca i razbacane mjehove za vodu. Nije stigao ni da se sabereod strašnog prizora kad ugleda pred sobom veliku, krilatu zmiju. Sik-tala je i plazila svoj rascijepljeni jezik, već spremna za napad naKadma, posljednju žrtvu svoga pirovanja. Ali Kadmo se brzo sabere,nije čekao da strašna zvijer prva napadne. Bio je mnogo spretniji odsvojih vojnika i prvo se vješto izmicao, čas lijevo, čas desno, doknije zauzeo dobar položaj da joj zada jedan, ali strašan, smrtonosanudarac. Mačem joj probije vrat i zakuje je za razgranato stablo hrasta.

Neki ženski glas, a zapravo glas boginje Atine, šapne mu daaždaji izvadi tri reda zuba i da ih posije po zemlji. Kadmo posluša iiz zemlje, iz svakog zuba, nikne po jedan vojnik. Vojnici čim oživezapočnu ljute borbe među sobom, na život i smrt. Kadmo pokuša dase umješa u dvoboje, jer su vojnici bili braća, iz istog sjemena posi-jani. Silovito su nasrtali jedan na drugog, nemilosrdno sjekli i zada-vali bolne rane i, najzad, ubijali. Isti onaj glas ponovo se javi Kadmuda ostane miran, da se ne upliće u njihove borbe, jer kad ih na krajuostane petorica biće od tada složni i prijatelji jedan prema drugom.Borba je trajala na život i smrt, otvarale su se rane, šiktala je krv, ljutibijes je plamtio vojnicima iz očiju, strašna mržnja zadojila ih je otro-vom koji im je davao nadljudsku snagu u toj borbi što je Kadmo nijerazumio i što je za njega značila ništa drugo osim besmisla ratovanjau tuđini, na stranoj zemlji, bez cilja i smisla. Ali, Boginja je znalazašto i kakav je smisao u svemu tome. I kako je obećala Kadmu takoi bude. Kad preživjeli ratnici polože oružje oni se zakunu na vjernostKadmu. I on, uz pomoć petorice vojnika: Ehiona, Udaja, Htonija, Hi-perenora i Pelora, složnih kao prava braća, sagradi tvrđavu Kadmeju,sa sedam vrata, i podigne grad Tebu.

I kao što svako kraljevstvo mora uz kralja da ima i kraljicu,majku vladarku, onu koja daje život i nastavlja kraljevsku lozu, takoBogovi, još jednom iskroje Kadmovu sudbinu, zapravo, boginja lju-


gama, djevojka se razdragano zakikota, uhvati se za njegove rogovei popenje mu se na leđa. On se začas uspravi na noge i noseći je nasvojim prostranim leđima sa obale krene pravo, plivajući preko mora.Kad je shvatila da ne pomažu blage riječi da je ostavi na obali i da jenijem na njene oštre naredbe i molbe da stane, te da je nosi prekovode u neku nepoznatu zemlju, osmjeh joj se izgubio sa lica i pre-tvorio prvo u zebnju, a potom u strah. Uplašena i uplakana, sva skr-hana, sama, bez ikakvog ljudskog glasa oko sebe, znala je da je njenasudbina u rukama neke više sile i da njen otac kralj Agenor i njenabraća ne mogu da joj pomognu. Kad je čuo za strašnu vijest da muje oteta ćerka, otac, sidonski kralj, ljut na svoje nebrižne sinove štonisu čuvali njegovu mezimicu, pošalje trojicu sinova da je traže, alida mu se ne vraćaju dok je ne dovedu živu i zdravu. I oni očajni ne-stankom sestre a još više očevom ljutnjom, zapute se na tri stranesvijeta. Legenda kaže da su Fojniks i Kiliks napustili potragu kad supronašli nove zemlje i u njima osnovali svoja kraljevstva.

Od sve braće Kadmo se pokazao najuporniji i najizdržljiviji.Potraga se pretvorila u lutanja morima, od obale do obale, od uvaledo uvale. Ali od Evrope nije imao ni traga ni glasa. No, kako nijesmio da se vrati pred oca neispunjenog zadatka odluči da prekine po-tragu i potraži savjet Bogova. U Delfima, kroz usta proročice Pitije,progovoru mu sam Apolon. Reče mu da se nastani tamo gdje nađekravu da se napasa, ali ne običnu, već onu koja nikada nije bila podjarmom i koja je obilježena bijelom pjegom na čelu. Ne prođe dugovremena, a Kadmo ugleda kravu na livadi, koja nikada nije bila podjarmom i koja ima bijelu pjegu na čelu, sve kako ga je posavjetovalaPitija, a zapravo bog Apolon.

Prije početka gradnje zidova i tvrđave novog grada Kadmo jemorao po običajima da sagradi žrtvenik boginji Atini i da joj kravusa bijelom belegom prinese na žrtvu. Kraj, u kome se nastanio, bioje kamenit, bezvodan, a bez vode nema ni gradnje, nema ni života,jer niko ne može da živi bez vode. Zato pošalje svoje vojnike, Si-donce, da dobro pretraže teren, nađu i donesu vodu. Vojnici naiđu navode Areja što se probija između stjenovitih usjeka, sa slapovima imalim brzacima. No kako je u biti ljudske prirode da traga za poče-cima, da se lako i brzo prepusti da ga zavede lijepo okruženje, to suoduševljenje vodom, prskanje i dječije igrarije prerasli u istraživačkupotragu do izvora te divne, životne vode. Arejev tok ih dovede doduboke, tamne, zloslutne pećine, odakle je dopirao huk njenog izra-njanja iz zemljine utrobe. Ali, u pećini je živjela strašna aždaja, za-


voljenu Harmoniju, onu koja je u svemu umjerena i čija ljubav je naj-veća snaga u vrtlozima užasa i straha? Jer, kad je patni Kadmo uz-viknuo ljutito pitanje prema bogovima: «Zašto, o Bogovi vječnosti,zašto me tako surovo kažnjavate smrću mojih najmilijih, zašto miotimate moje kćeri i moga unuka, svjetlost moju, meni koji sam vamdobar sluga, meni koji vam redovno prinosim žrtve, meni koji samdobar vladar mome narodu? Zašto, o bogovi sveti, zašto me tako su-rovo kažnjavate da živim i gledam u patnji? Nisam li, zato, zaslužioda me pretvorite u zmiju, u on o od čega su počele sve moje nevolje?Ti, baš ti, o moćni Arese, bože rata, baš u zmiju da me pretvoriš, ši-štavu, ležeću, palacavog jezika, kakva je bila tvoja zmija zaštitnicakoju sam ubio pred pećinom da osvetim nevinu krv mojih vojnikaSidonaca?» Kadmov proziv boga bio je tako jak vapaj na koji Aresnije ostao gluv. Najzad je to bila dobra ideja kako da se Ares zauvijekotarasi tog mrskog ljudskog stvora, jer ljudima ponekad treba prih-vatiti njihove molbe i vapaje. I Kadmu začas bude uslišena želja i onse pretvori u gmižuće, ružno stvorenje. A Harmonija, kad to vidje,zatraži od bogova da je ne štede, da joj ukažu milost na siti način kaoi Kadmu tako što će i nju da pretvore u zmiju. I sve je to molila samoda bi bila uz Kadma i dijelila do smrti njegovu sudbinu. Veličan-stvena ljubav, snažnija od ma kakve ljepote, spremnost na žrtvu i za-jedničko djeljenje subine, dirnula je bogove i Harmoniju pretvore ušištavo stvorenje.

Tako njih dvoje, Kadmo i Harmonija, uvezani, isprepleteniokončaše svoje živote, kako kaže legenda.

– Eto, tako je bilo sa njima. Legende su lijepo, pitko, duši iušima prihvatljivo, tumačenje istorijskih događanja. Od legendi i ro-mantičarskih priča stiže se do nekih sasvim drugačijih činjenica izistorije i do parabola koje spajaju prostor.

– A ja bih da znam šta je bilo sa Evropom. Gdje ju je bijeli bikodveo? Kako je plivao preko mora?

– Pričanju nikad kraja, mali moj. Kad porasteš saznaćeš višeo geografiji i istoriji i o simbolima koje nose legende, i o tome da uživotu ništa nije crno – bijelo, već se sve pretače iz jednog u drugo,kroz milion boja, nijansi, koje, svaka za sebe, kad se izdvoje i ako seizdvoje, čine nešto posebno. Zajedno kad ih gledaš ne možeš da ihodvajaš jednu od druge, sve se stapa u jedno i čini se kao cjelina.


bavi Afrodita dovede mu lijepu Harmoniju, Dardanovu sestru.Kadmu srce zaigra, zaljubi se u Harmoniju i uzme je za ženu. Ali, tupriči nije kraj i zloj Kadmovoj sudbini. Strašna zmija je bila pratiljaAresa, boga rata, a bez nje je i on bio oskrnavljen, kao kralj bez kruneili žezla. Zato je bog rata strašno, neoprostivo bio ljut na Kadma. Odtada pa do smrti Ares mu je bio neprijatelj. Artemida, boginja majka,bila je ljubomorna na Afroditu zbog nekih ranijih, neizmirenih ra-čuna. Afroditin zaštitnik Kadmo postao i Artemidina žrtva. I tako je,nesrećni Kadmo, imao za sobom dvoje moćnih Bogova, kojima senesvjesno zamjerio, Aresa i Artemidu, koji su ga pratili kao crnesjenke. Imao je i dvoje bogova koji su mu pomagali i ublažavali ne-volje, Apolona i Afroditu. Pa iako je grad Teba cvjetao i napredovao,život Kadma i Harmonije bio je u nesrećama i u stalnim patnjama.Bogovi prvo Kadmu i Harmoniji ubijaju ćerke: Semelu i Inu, a ondai unuka Akteona. Shvatajući da se Bogovima ne može umaći a damožda baš Teba nosi zlu kob grada koji je nastao ubistvom Aresovogsimbola, zmije, ostarjeli Kadmo i Harmonija još jednom napuštajusvoj dom i kreću u novu zemlju. Ta nova zemlja, koju su osnovali,sa simbolom zmije, u znak žrtve Bogu Aresu, bila je Ilirija.

Ilirska zemlja je izrasla u simbolu boga zmije Dracona, ali jekob rata i ratovanja zauvijek ostala kao Aresova tamna sjen.

I zapravo pitamo se, uvijek i nanovo, gdje je stvarni početakistorije i da li su sjajni svjetovi, moćne civilizacije, postojale i mnogoprije nego što postoje materijalni dokazi. Da li je vrijeme kada suBogovi hodali zemljom zaista bilo zemaljsko i da li su svjesnost oljudskoj sreći i nesreći ciklusi koji postoje koliko i sam čovjek, kaomisaono biće? A tek povezanost svjetova u davna vremena! Kad nai-djemo na te veze kroz priče i legende, kad se poklope događaji, tadasvijet izgleda kao da se nalazi u velikoj čaši vode, nema daljina, nemavremenskih razlika, kao da jedan lik putuje samo mjenjajući odjećui obuću. Jedno je, takođe, sigurno, da ima mnogo istine u legendama,u simboličnom značenju iza koga se vješto kriju stvarne činjenice istvarni ljudi.

Moja zemlja je oduvijek bila poprište ratova. Koliko se zna zaistoriju na ovim prostorima Balkana i Jadrana, toliko postoje i ratovi,krvavi obračuni, milioni nesmirenih duša koje šetaju između neba izemlje. Nema grumena zemlje da nije na njega pala kap krvi vojnikaili nedužna krv nejači. I tamo gdje ima strašnih ratova, osveta, mržnjei patnje, ima i strastvenih, snažnih ljubavi. Da li bi Kadmo uspio sveto da izdrži, sve da tako stoički podnese, da nije imao uz sebe svoju


VI

Kod ljudi, ljubav je oruđe usavršavanja vrste.Kad iz pokoljenja u pokoljenje ljudi ljube, odnosno,traže ljepotu, osjećanja, uzajamnost, oni razvijaju tipkoji traži ljubav i koji je sposoban za ljubav, tip kojievoluira, uzdiže se.

P.D. Uspenski

Odvela me ljubavna radost u misli na neke daleke svjetove ituga u misli zloslutne, preko dalekih mora, pješčanih i stjenovitihobala, preko brda, ravnica polegle, ljetnje, trave i dalekih pješčanihdina, gdje duvaju topli vjetovi u bezvodnim krajevima, gdje se ljudiumotavaju u duge šalove i marame da im prašina ne ulazi u oči, nosi usta, gdje su groblja nestala u dalekim vjekovima prošlosti, ali gdjesve živi kultom mrtvih i gdje sve podsjeća da vrijeme teče sporo i dase duše sele iz jednog tijela u drugo. Moje misli putuju kroz vjekoveu zvjezdane noći kada se spajaju dnevna tuga i večernji spokoj ilidnevna čežnja i noćna nada u vrtloge bestjelesnih snova. Na dalekimobalama žive ljudi, isti ljudi hiljadama godina, u kojima prepozna-vam, ne samo svoju majku, oca i braću, rođake, već i prijatelje, davnozaboravljene susjede i one obične prolaznike, o kojima ništa ne znamosim što svakog dana otpozdravimo jedni drugima, i kojima, pone-kad, odem na posljednji ispraćaj. Prepoznavam i nju, koju sam voliojednom davno, toliko davno da se ne sjećam godina, ni vremena, niprilika u kojima sam je volio. Osjećam još uvijek samo žal za njom,za tom nestalom ljubavlju, i neku tihu patnju u srcu, gotovo zebnju,za neostvarenim, a izgubljenim. Upirem zenice u zlaćano nebo i u

morsko plavetnilo, tražim neki svoj val, neku zapjenušalu krunicu,znak od mora, od nje same poslat, da ona negdje živi i istom ljubaljugori za mene i istim žarom čezne da negdje sretne moje oči. Ali, avaj,moja nada je velika kao platan, raskrošnjala, ali na granama tog stablane cvjetaju mladike niti sleću ptice da sagrade gnijezda. Stablo mojenade stoji kao kameni stub, već više od dvije i po hiljade godina ipravo je čudo kako je još prav i stamen. I ja, koji ne znam njeno imeniti joj prepoznavam lice, ne znam kakve su joj oči, nos, obrve, čelo,niti boja glasa, živim u nadi susretanja naših duša, duša koje će na-dživjeti tijelo, jer se na našu vjernost zaklinjemo čisto, silno, burno,kao svi oni kojima je smrt najsnažnija odanost ljubavi. Ne poznajemose, a volimo i izgaramo jedno za drugo i kao slijepci u noći mi se dr-žimo zidova i možemo gorko da plačemo jedno za drugim. Znam dame ona čuje i znam da ćemo se, jednom sresti, ma kada i ma gdje tobilo. Ne mogu da se ne sjetim riječi mudrog Platona: «Koga ljubavne dotakne, taj hoda po mraku». Ja hodam po tami istorije tražeći lučkoja mom biću treba da dâ smisao na ovom svijetu i u ovom dobu.Za razliku od drugih, nada, koju nosim u sebi, razotkriva mi potpunocrnilo oko mene, povremeno mi osvjetljava prolaze da idem dalje ida tražim.

Mediteran, kolijevka Evrope, mozaik legendi i bajki, pod-neblje gdje se pretaču, bez tačne linije razdvajanja, stvarnost i mašta,kao njena nadgradnja, konglomerat naroda, jezika, kultura i navika,i gdje su se odvajkada Bogovi mješali s običnim smrtnicima ili su seobični smrtnici velikim djelima, slavom nošeni, u pjesmama opje-vani, uzdizali do nebeskih visina, dakle takav Mediteran vjekovimazaokuplja pažnju istoričara, a maštu i inspiraciju daje umjetnicimasvih vrsta nadahnuća: književnicima, slikarima, vajarima, kompozi-torima, i meni, sasvim običnom, pa iako svima njima nedoraslomznanjem, i ja nalazim u njemu mjesto svoje neopjevane sreće.

Znam baš da svaka istorijska ličnost ima svoju priču, koja idanas, nakon stotina i stotina, ili hiljada godina, uz svu prekrivenostvremenskim velom tajne, dobija neku drugačiju dimenziju, osvijetl-jena novim saznanjima iz drevnog doba ili kakvim, tek otkrivenim,arheološkim nalazištima. I ja tragam, za ljudima, za onim što u meniveć dugo vremena stvara nemir.

Gotovo svaka uvala, zaliv, rt, ostrvo Sredozemlja nosi nekupriču. No, od radosnih češće se pamte priče sa tragičnim završetkom.U ljudskoj prirodi je da tragedije pobuđuju snažnija osjećanja te dase više pamte od srećnih događaja. More povezuje i najudaljenije


djela i opjevana u divnim starim spjevovima i dramama ili su biranilikovi na koje su još uvijek bila sačuvana sjećanja istorijskih zapisa.

U tim probuđenim ljepotama iz starog doba kriju se tajne za-boravljenog svijeta. Mašta umjetnika može ono što ne može svijestobičnog čovjeka. Umjenik nesvjesno stvara iluziju života oživljava-jući drevnu prošlost na savremen način.

Moja ljubav se krije u nekom od tih djela. Posredstvomsnažnih emocija i vještim rukama majstora slikara i majstora vajarauspostavljaju se nebeski lukovi koji ne poznaju vrijeme i prostor.Ideja je nešto što živi vječno, poput plamteće, vječne vatre. Umjetnikje na zemlji sa božijim zadatkom da to lebdeće vječno, spusti izneopipljivih i običnom oku neshvatljivih oblika i veličina, i prostomduhu ne razumljivih dimenzija, do materijalnog i vidljivog. U rukamaumjetnika, vajara, kamen pušta korijenje i postaje živo stablo. Um-jetnici iz grla mrtvih ptica izvlače čudesne simfonije. Umjetnici bo-jama u trenutku oživljavaju sve damare bića koje slikaju. Možda ćemi duh nekog umjetnika, duh poput ptice, koja lebdi vjekovima,milenijumima, a živi rukama, likom i fizičkom snagom uvijek drugihslikara, vajara i kompozitora, podariti nadu da sretnem onu koja jemoja vječna ljubav, koja je druga polovina našeg podjeljenog bića.

Jasno mi je, posve, da je vječna ljubav kao feniks ptica, od na-jljepših boja sazdana, koja živi vatrenim plamenom, poput sunca,smiruje se u hladu noći, nestane u vlastitom ognju i ponovo se rađaiz sopstvenog pepela. Pravu ljubav osluškuju zvijezde i u tihoj noći,kad se čini da sve spava, duh izlazi iz tijela i traži svoju drugu polo-vinu lutajući čitavim svijetom, po svim meridijanima, po svim obala-ma, u sumornim dolovima, po golim vrletima, po zemljama prekri-venim snijegom, stepama za žutom travom, u gradskim četvrtimagdje buja život, među putnicima i radnicima treće smjene, među kra-ljevima, razmetljivim bogatašima i siromasima ili onima što žive ukartonskim kućama na periferijama velikih gradova, u podzemnojželjeznici i ispod mostova. Kadgod i sam umjetnik sretne svojuljubav u svom djelu i shvati da je zaljubljen u taj lik te da ga nijeslučajno naslikao. U drugim prilikama on je samo prenosnik, po-štonoša ljubavnih impulsa iz kosmosa između dvoje ljubavnika.Nesvjesno on gradi mostove među vjekovima i među prostornim raz-daljinama, pa ako ima sreće njegova transmisija nađe dvije izgu-bljene polovine i za neko vrijeme dvoje zaljubljenih pronađu svojusreću. No, kako je život na Zemlji kratak to veze traju koliko i ljudskotijelo, a potom ljubav opet gubi materijalnu ljušturu i odlazi u etar, u


djelove tog razvučenog prstena, (jer Mediteran je tamo dokle rastemaslina, kako su govorili stari antički mudraci) i čini da je čitav pri-obalni kraj, a nerijetko i njegova duboka unutrašnjost, priča koja trajedo u vječnost, neprestano se nadovezuje, širi i živi kroz prostor i vri-jeme. Od potrage za zlatnim runom, preko sumnje u istinsko mjestopostojanja Iliona, Odisejevih i Enejevih do srednjevjekovnih lutanjai seoba, zatim, trgovačkih veza modernog doba, moguće je pronaćidesetine sličnih priča i legendi, njihovih isprepletanja po dužini iširini bazena Sredozemlja, od gibraltarskih do bosforskih vrata. I akoništa drugo, ono zasigurno je maslina ta sveta biljka koja povezujeMediteran i čini ga jedinstvenim uz sve one brojne različitosti, kojedaju osobenost svakoj regiji i razlikuju jednu od druge.

Božji dar fizičke ili umne ljepote, uz svu vremensku maglovi-tost, vjekovima traje u pričanjima tvoreći još veću mistiku oko njihod one prvobitne. U vremenu pustoši, nemaštine, duhovnog siro-maštva, bez ljepote stvaranja i uživanja, u vremenu bez ljubavi,kakvo je evropsko doba do prije renesanse, ljudi su na slikama, gravi-rama, reljefima i skulpturama prikazivani grubo, kao nezgrapna,ružnjikava bića, pa i u onim djelima koja su imala umjetničku crtu.U takvom vremenu ne stvara se umjetnost prema dosegnutim vrli-nama cjelokupne prethodne civilizacije već isključivo prema do-raslosti duha tog vremena. Vrijeme smješnih, nezgrapnih, nepropor-cionalnih figura u slikarstvu, u djelima koja se i danas čuvaju uslavnim pinakotekama i muzejima svijeta, kao i arhitektura, tog sred-njovjekovnog doba, u kojoj je nestalo lijepih formi i dobrog načinazidanja, neprobuđenog Rima, kako je pisao još i Đorđo Vazari,Toskanski slikar, vajar, arhitekta i zlatar, rođen 1511. godine u Arecu,u pisanom djelu, koje ga je proslavilo više od svih drugih umjetničkihostvarenja, «Životima slavnih slikara, vajara i arhitekata», tražio jepromjene, buđenje duha, u maniru starih, antičkih umjetnika i arhi-tekata. Buđenje duhovnih i tjelesnih sloboda, doba društvenog pre-poroda i preobražaja misli o životu, ponovno «otkrivanje lika žene»iz antičkog vremena, postalo je česta tema velikih slikara renesanse.Renesansa je otvorila vrata umjetnicima ka slobodnom stvaranju, kaslikanju nagog ženskog i muškog tijela, ka čitavim kompozicijamakoje su oponašale život u njegovoj suštinskoj misiji, ka otkrivanjuzaboravljenih tema iz antičkog doba. Ne samo staro i novozavjetneteme, već su to bile i teme iz starog svijeta, neka moćnih civilizacija:Vavilona, Fenikije, Grčke, Persije, Rima, koje su veličale junačka


VII

O, ta matematika, koliko mi je, samo muka zadavala u momdječjem uzrastu! Jednom, u nekom školskom zadatku trebalo je dapreko zadatog prečnika sračunam površinu i obim kruga, pa najvećimogući ucrtani trougao i kvadrat u njemu, pa opet upisan krug, paopet kvadrat pa trougao. Ja sam bio od one djece koja su nemirna načasu, i puna drugih interesovanja, pa i što čuju, kad nastava završiveć i zaborave šta su slušali i razmišljaju o nekim trećim stvarima.Ali sam zato volio sve da radim sa majstorima, da molerima nosimvodu, da sa zidarom mješam malter, da sa električarom zavrćem žiceod struje ili mijenjam osigurače. Tako je i domaći zadatak bio nekavrsta učiteljičine kazne za moju nepažnju na času. Razbijao samglavu razmišljajući kako da rješim zadatak. Uvijek mislimo, dok smoškolarci, da nam učitelji namjerno postavljaju zamke, sve one teškorješive zadatke, od putnika koji ide pješke do vozova iz pravaca „A“i „B“ koji se kreću različitim brzinama i treba da se nađu u mjestu„C“, između gradova „A“ i „B“ i tako dalje. Bio sam siguran da suučitelji i nastavnici tu samo da bi nas djecu mučili, trenirali da razbi-jamo glave matematičkim problemima koji ničemu ne služe.

– Drago moje dijete – govorio bi mi otac – tek ćeš da naučiš uživotu koliko je matematika važna i sveprisutna u tvom okruženju.

Očeve riječi su me više plašile nego ohrabrivale. Ja sam, željanigre, želio da se školski čas završi onog trenutka kad počne, da odemkod moje bake, gdje sam mogao čitav dan, sâm ili sa drugarima, dabacam plojke i gledam kako ribari razapinju mreže duž ružinaveograde nekadašnje željezničke pruge. Voljeli smo da zadirkujemoribare kad se vrate bez ulova i da gledamo one druge dok spretnimpokretima čiste riblju krljušt i vade joj krvave, pihtijaste iznutrice.

dimenzije mimo realnih, kako bi matematičari rekli, odlazi u svijetirealnog, ali ne i beskonačnog. Jer, poput vodenih ciklusa na Zemlji,između zemlje i neba, tako i ljubav kruži i mijenja svoja stanja i ob-like, dok se ciklus ne završi ponovnim spajanjem srodnih duša.


da bi označio površinu, ograničenu kružnicom. Napisao mi je obrazaci sada sam već lako shvatio da je površina kruga: prečnik pomnožensam sa sobom i još puta nekakav broj Π. A broj Π je odnos površine iobima kruga. Znali su za njega još stari Egipćani i Vavilonci, filozofii matematičari. Arhimed je definisao „čudni broj Pi“, kao 22/7. Brojse piše grčkim slovom «Π», u čast grčkog matematičara, i iznosi:3,141592653589793238462643383279502884197169399, i takodalje do u beskraj. I niko ni do današnjeg vremena nije otkrio zakoni-tost po kojoj se smjenjuju brojevi u nizu, iako su se matematičari ci-jelog svijeta utrkivali da riješe ovu pravu enigmu, koja je nekadprevazlazila obično matematičko rezonovanje. Postojala su u svijeturazna nadmetanja, čak i takmičenja sa raspisanim novčanim nagra-dama ko će smisliti najbolje objašnjenje te čudne pojave broja «Π».Trka traje i dalje, evo već više od dvije hiljade godina, a rebus nijerješen, iako postoje razna objašnjenja i veoma različite metode udefinisanu,

Ali, da me ne bi opteretio brojkama i nedobudnim obrascima,kako mi je tada izgledalo, da mi ne bi objašnjavao o tim bjelosvjet-skim naučnim i šarlatanskim takmičenjima o «čudnom broju», otacje naš čas matematike skrenuo na drugačiju priču.


Imao sam tek jedanaest godina i matematika je prijetila da sepretvori u moju noćnu moru. Otac se baš vratio sa dugog, višemje-sečnog putovanja. Svi smo ga se poželjeli i bili smo vidno nestrpljiviu posljednjoj sedmici čekanja. Majka je prekorjevala brata i mene dane može da izadje na kraj sa nama dvojicom i da jedva čeka da otacdođe kući i tada bi nam priprjetila očevom strogoćom. Zaista, samojim, dvije godine starijim bratom, pa i samnom i našim prohtje-vima, majka je sve teže izlazila na kraj. Nije ni čudno što se za ženepomoraca kaže da su poput samohranih majki. Sve moraju same: dapodižu djecu, brinu o zdravlju, da ih vaspitavaju, vode u školu i vodenadzor za njihovo školovanje, a očevi šalju novac, pisma i poruke iostavljaju samo veliku nadu da će sve biti drugačije kada se vrate.

Na stranu moji dječački nestašluci, ali majka nije htjela da ocaodmah gnjavim zadacima i domaćim radovima, čim stigne sa puta. Itako sam čitavo jedno poslije podne sam pokušavao da odgonetnemmoju geometrijsku enigmu. Ali, otac je primjetio da nisam živahankao obično, da ne prolećem kroz kuću, da me igra napolju ne zaoku-plja kao što je navikao. Tiho je ušao u moju sobu i skoro se neprim-jetno nadvio nad mojom glavom. Okrenuo sam se da ga pogledam.Moje, već sanjive, umorne, oči, susrele su njegov strog, ozbiljanpogled koji sam osjećao zaklonjen naočarima. Te njegove oči bijahumi dobro poznate, po onoj neobičnoj blagosti i toplini, koja je izbijalaiz naizgled strogog pogleda; oči, koje su okruživale po tri sitne bore,sa svake strane. Lagano me pogladio po kosi, a ja sam jedva dočekaoda mu ispričam šta nam je učiteljica zadala kao domaći zadatak Ustaosam sa stolice, on je sjeo na moje mjesto, a mene posadio u krilo.Rekao je, sjećam se:

– Ne ide ti, jeli? Hajde da to zajedno rješimo. To je težak za-datak za tvoju glavicu.

– O, jeste, tata! Evo nisam pošao da se igram ...Otac uzme moju olovku, okrene je među prstima dva, tri puta.

Reče, i ne pogledavši šta sam ja švrljao po karo papiru: – Matematiku je najlakše razumjeti kada znaš neki praktičan

primjer. Tako se najbolje pamti. A kad vidiš sliku sve ti postane jas-nije, nekako čišće, kao da si otvorio prozor i svjetlost uđe u tvojusobu ili kad se otvore neke stare škrinje u glavi, pa odmah ugledašnešto što je oduvijek tu a ti nisi ni znao da postoji.

Olovkom je lagano nacrtao krug, potom je povukao liniju, kaoda je nožem presjekao sočnu lubenicu na pola. Tako mi je pokazao štasu: obim, prečnik i poluprečnik kruga, iscrtao je šrafuru po unutrašnjost


VIII

Kad prohuje vjekovi, pa i hiljade godina, legende, maštomneimenovanih tvoraca dorađeni i raskrošnjali događaji, postaju jošsnažnije od istorijskih činjenica, tog gnijezda u kome su začete,rođene i odgajane do nekog vremena. I zaista je čudno kako ponekad,kad izblijede i iznište se artefakti, legende i mitovi žive neki novi,ali, zapravo, nastavljaju započeti duhovni život, sasvim nevezano odmaterijalnih dokaza. Neke stvari, ljudi i događaji toliko se dugozadrže u sjećanju ljudi, da se izgubi pojam o vremenu. I zbog zabo-ravnosti za stvarni vremenski početak uvijek se čini da je priča,pjesma ili legenda nastala baš tada.

U stanju bezvremenom odrasli su djeca, a djeca se vraćaju uneka svoja bivša tijela i ranije živote. I sve je, tako, oko nas u stalnimkrugovima. Stanje dubokog gubitka svijesti, jeste putovanje uizgubljeni svijet podsvijesnog. Takođe paralisanost, ili katatonija,prave veze između svjetova, kad se izništi komunikacija sa ovovre-menskim a javlja se ona kosmička, sa vječnim i dalekim.

U poremećom stanju svijesti vraćanje u doba djetinjstva jenešto sasvim normalno. Kad sam se kao dijete mrštio, a to mi je, iz-gleda, bilo česta pojava, moja baka bi rekla: «Pobogu, sine mili,mrštiš se kao Hanibalova vojska kad je prelazila Alpe». Mislio samda je Hanibal drugo ime za našeg komšiju, Đura, koji je vozio auto-bus i bio zadužen za đačke ekskurzije i putovanja žena povodompovodom Osmog marta, kada su obično putovale do Francuske, sausputnim stanicama u :Trstu, Veneciji, Padovi, Milanu, do Azurneobale, Kana, Nice i Sent Tropea. Ne znam da li su ta putovanja os-tavljala ikakav utisak na Đura, ali kad me nastavnica istorije pitalaprvi put u školi da li sam čuo za Hanibala uzviknuo sam, ushićeno, i

pun sebe: «O, da! Hanibal je moj komšija Đuro vozač, koji vozi ženepreko Alpa!» Nastavnica me tada samo pogledala iskosivši vrat unevjerici šta sam ja to izgovorio. Učinilo mi se da provjerava da li jesamnom sve u redu. Ja sam, brže bolje, pomenuo i čuvenu izrekumoje bake, o istom kartaginskom junaku i vojskovođi, pokušavajućida spasim stvar.

I ta sjećanja mi se vraćaju dok bespomoćno ležim u bolničkojpostelji i gledam u bijele zidove oko sebe. Moja draga baka, sa «Poli-tikom» u ruci, presavijenoj na strani umrlica, nakon silnog isčuđa-vanja za „novoumrla” lica sa sijaset običnih i neobičnih prezimena,od kojih je bar neka poznavala, ali ne i imena i likove na slikama, ija koji se mrštim uz njenu stolicu i grimasama oponašam njenočuđenje. I, eto je, opet, i po ko zna koji put, priziva vojskovođu Hani-bala preko mog mrgodnog lica. Kasnije sam pokušavao da dosegnemotkud mojoj baki baš Hanibal da uđe u misli. Nisam mogao da jepitam, jer u vrijeme mog ozbiljnog zanimanja za pitanja istorije onaviše nije bila među živima. Nisam pristalica prizivanja duhova. I takoje ta tajna otišla u grob sa njom, mojom bakom. A, nisam siguran nida je moja nastavnica istorije znala da mi da odgovor koji bi me zado-voljio.

Eto i moje majke koja ponedjeljkom u osam uveče navija radioda bi slušala «Emisiju za pomorce» o kretanju brodova jugosloven-skih kompanija i, naravno, kotorske «Jugooceanije», za koju je, kaokapetan, plovio moj otac.

– Jugooceanijin Brod «Tripo Kokolja» sa kapetanom Bogda-nom Tomanovićem plovi vodama Sredozemlja, iz kiparske luke Li-masol ka Jaffi u Izraelu, a potom nastavlja za Aleksandriju. Porodicepozdravljaju posadu i žele im dobro more» – govori topli ženski altiz radio aparata.

Majka je od radosti već stegla radio aparat kao da je njen muž,moj otac iz njega progovorio toplim glasom spikerke. Brat i ja, inačenestašni i stalno u otimanjima, tučama i glasovnim nadgornjava-njima, za čas smo se umirili, kao dva goluba na grani. I sada, nakontoliko godina, još uvijek mi odzvanja u ušima dopadljiva muzičkašpica «Emisije za pomorce», poput fišća nekadašnjih starih brodova,koji su pozdravljali kad su uplovljavali u Boku. Muzika iz emisijebila je tako prepoznatljiva, tako draga, da se i meni uz majku činiloda je otac tu sa nama, i da zapravo on zvižduće tu melodiju, samo zanas troje, majku, brata i mene. Otkako znam za sebe ojećao sam tugušto odrastam bez oca, što nije samnom kada mi treba u školi, pred


IX

Teretni brod, «Tripo Kokolja», vlasništvo kotorske «Jugo-oceanije», sa zastavom jugoslovenske trobojke, prolazi kroz jakonevrijeme u vodama Izraela. Veliki valovi poigravaju se sa njime gin-golajući ga, čas na jednu čas na drugu stranu. Nakon brda vodenemase, od desetak metara visine, stižu manji talasi, koji se lome očeličnu oplatu i zapljuskuju palubu. Vodena prašina se lijepi za pro-zore i vazduh je sasvim slan, kao da je već u utrobi mora. Ljuljanjeje tako jako da se mornari premeću iz ugla u ugao, traže čvrsteoslonce da bi manje proklizavali. Sile koje ih izbacuju iz ravnoteže ipoigravaju se sa njima su mnogo jače od njihove moći da se odupru.Tombuljaju se kroz dugačke hodnike i brodske sobe ili udarajuglavama o niske tavanice svojih spratnih kreveta. Liče na igračke,ćombuline, koji se kače na horizontalnu šipku i oko nje rotirajupraveći salta.

Kapetan broda, zabrinuto gleda preko pramca u urotu sila morai neba, što zajedno iskaljuju bijes na čeličnom plovilu. Brod čas jašena vrhu vodenog brijega a čas ponire u jezovito sivilo morskih du-bina. Prvi oficir, iskusan navigator koji je kao i zapovjednik brodaobišao sva mora svijeta, s naporom održavao kurs broda. Čeličnakonstrukcija ploveće grdosije, namjenjena prevozu kontejnera sajužnim voćem, gingola se kao da je ljuska od oraha u kakvom ba-danju punom vode. Čini se na dohvat ruke od najvisočije tačke brodana komandnom mostu, teški tamni oblaci kao da će svakog trenutkapoput ogromnog, olovnog tega da padnu na palubu broda i da jespljošte. Kao iz neke elektromehaničarske laboratorije, Nikole Tesle,s početka 20 vijeka, munje bljeskaju i paraju svod, nalik laserskommaču Luka Skajvokera iz filma «Rat zvijezda». Strašna grmljavina

drugovima ili ljutim nastavnicima, koji tumače geografiju i istorijupo knjigama, a ne po onom što su vidjeli svojim očima, kao moj otac.Bilo mi je teško što je sa nama samo po nekoliko mjeseci godišnje.I tada, kada je bio kući, želio sam da svaki trenutak budem sa njim,da nas svi vide zajedno, da znaju da stvarno imam oca. To da me videsa njim bilo mi jako važno. Kad me jednom u školi nastavnik prozvaoda odgovaram glasno izgovarajući moje ime: „Đorđe Bogdana To-manović, reći će nam šta je to kružnica“ i dok sam se uz škripu gvo-žđa po parketu izvlačio u uskom prostoru između moje stolice iklupe, čuo sam kako neko šapuće iza mojih leđa: „Ko zna kad je za-dnji put vidio oca“. Ja sam se brzo okrenuo ka tom glasu, koji je pri-padao Dari, plavookoj djevojčici sa naočarima, i viknuo: „Moj otacje stigao kući!“ Čini mi se da sam tada, kada je otac bio uz mene, ra-stao dva puta brše nego inače. Očevi odlasci su uvijek bili puni suza.Majka ih je skrivala od nas, ali sam je nekoliko puta čuo kako grca,iza zatvorenih vrata njihove bračne sobe. Nisam se stidio da pokažemsuze mome ocu, bar sve do moje četrnaeste godine.

– Hajde!“ – rekao bi otac da me utješi – „Što je to? Moj gu-lanfer plače kao kiša. Gore glavu, momče! Bokeljima je pomorstvosudbina koliko postoji i ime ovom zalivu u kome živimo!“

– Od tolikih suza žena i djece na ispraćajima se i napunio rje-čni zaliv Sinus Rizonikus – dodala bi majka, smješeći se, a s mukomda zadrži suze.

Ja sam šmrcao, grcao, mucao, i, potom se osmjehnuo majci nanjenu šalu. Tada sam otpustio oca da ide od nas. I tako je bilo isto iligotovo isto u svim porodicama pomoraca, u Boki, u tadašnjoj Jugo-slaviji, u zemljama Sredozemlja, svuda na svijetu gdje je nautika naj-važniji i, zapravo, tradicionalan način preživljavanja.

U mom katatoničnom stanju, u bolnici, tako sam čuo u nekompolusnu da govore doktori za mene, moj mozak radi sasvim drugačijenego u normalnim prilikama. On je u potpuno haotičnom stanjupamćenja kad mi se priviđaju moji dragi preci, ali u opštoj bjelinioko mene, ne razaznavam da li su to duhovi ili su tjelesni i stvarni.Kao da izlećem iz tijela i putovanjem po bjelini stižem u neke drugekrajeve svijeta i u neka vremena gdje nema smrti i gdje traje nešto ninalik ovozemaljskom, ali se ipak može nazvati životom.


stranu, sa klatećim ribarskim vitlom, koje škripi i prijeti da se sasvimotkine. Kapetan Tamanović naređuje da spusti u more spasilačkičamac i ukrcaju preživjeli sa ribarice. Trojica mornara – ribara ikapetana sa brodice, već sasvim mokri i vidno uplašeni stupili su na„Jugooceanijin“ brod. Ostala posada je nestala u pomahnitalommoru. Daju im ćebad da se utople i šolje toplog čaja. O, da, jezikmora je često jezik nevolje. I svi su tu kao brat bratu i bez posebnihriječi i pokreta. To su pravila koja postoje hiljadama godina.

Ruku čvrsto stegnutih oko šolje, iz koje se isparava mirišljavičaj, jedan od ribara, sjedokosi Asim, nakon dužeg ćutanja, tiho za-pjeva pjesmu, neobičnu, sjetnu, s nerazumljivim riječima, kojuposada broda «Tripo Kokolja» nikad prije nije čula. Pjevao je prvojedva mrmljajući sebi u bradu, ali su, potom, njegov poziv prihvatilai druga dvojica, pa svi zajedno zapjevaju slobodnije istu pjesmu, os-tavljajući da glas, pun emocija, treperi poput lire. Tuga, kao vodnanaplavina, izbija iz svakog tona, a tonovi kao da dolaze negdje iz du-bine duše, iz drugog svijeta, kao iz samih nedokučivih, dubina mor-skog plavetnila, gdje vladaju morske nimfe i sirene i zarobljene dušeutopljenih ribara i mornara i u ljubavi nesrećnih djevojaka i žena,koje uvijek s nadom čekaju svoje mornare.

Nerazumljive riječi i muzika ljudskog glasa stopljeni u lamentiz nekih pradavnih vremena, pitanja ribarima koja nisu dobijalaodgovore, navela su kapetana teretnog broda „Tripo Kokolja“, naduboko razmišljanje i pokušaj da poveže neke stvari o kojima jeponešto znao iz tog dijela Sredozemlja.


kao nebeska topovska kanonada, već satima prati kurs broda. SlikaSvetog Nikole, zaštitnika pomoraca i putnika, klati se u svom ramuna zidu kapetanske sobe u jednoličnom ritmu, lijevo – desno. Da je,kojim slučajem, pala sa zida na pod, bio bi to loš predznak za daljeputovanje. Srećom, ekser je dobro učvršćen na zidu i Sveti Nikolaostaje na svom mjestu. Kopno nikako da promoli iz sivih brda vodenemase. Izgleda da će takva borba s prirodom da se otegne u nedogled.Najednom nebo počinje da se rasvijetljava, da se rasčišćavajuolovnomrki oblaci, kao da se razmiče teška, pozorišna zavjesa da biglumci izašli na scenu. Gusti zastori se polako rasplinjavaju u svetananije i svijetlije oblake, a sunce počinje stidljivo promalja svojimzlaćanim zracima.

More još bjesni, pjeni i valja brod, ali je sve nekako, za nekomalo zrno sreće lakše otkako su počeli da se promaljaju sunčevi zraci.Nevrijeme jenjava i posada, u znak olakšanja, počne spontano daaplaudira, prvo jedan po jedan, a onda sve glasnije uz uztvike i zviž-danje.

I sad već svi osjećaju olakšanje i neku milinu u srcu, počinjepričanje viceva i izrugivanje kako je ko blijedio u licu, koliko je kopovraćao, koliko su zadobili masnica po tijelu i koliko se njih krstiloi molilo svecu zaštitniku, Svetom Nikoli, da spasi brod od utapanjai posadu od smrti. I dok se mornari vesele radista je i dalje u punojpripravnosti. Nevrijeme još traje i moguće je da ima stradalihbrodova i unesrećenih mornara. Na dvadesetak kilometara od kursas desne strane radar registruje jedva čujne signale za pomoć. «SOS»se ponavlja u isprekidanom ritmu. Ko god da je, poziv znači da jeneko u nevolji. Radista na „Tripo Kokolja“ brodu, Jovan Ćorović,nije sasvim siguran odakle stiže signal, još uvijek nejasan. Traži boljufrekvenciju sve dok se na ekranu ne pojavi žmirkajuća svjetlost kojaukazuje na neki predmet u kretanju, plovilo. Kapetan Tomanovićnaređuje skretanje sa kursa ka izvoru odakle je poslat signal zapomoć. Nebo se rasčišćava i poneki zaostali mrkosivi oblak vuče selijeno ka horizontu. Snaga mora je u opadanju. Brod je već us-postavio dobar kurs, signal je sve jači, ali durbinom još ne može ništada se vidi od valova koji su i dalje veliki. Najzad, durbin lovi maliribarski brod, ili ono što je od njega ostalo, kako pluta na površinimora.

Ono što se vidi sa broda „Tripo Kokolja“ je tužno i jedna odmilion sličnih slika u istoriji pomorstva. Ribarska brodica «Astarte»bespomoćno pluta na površini vode vidno oštećena i nakrivljena na


X

Muzika je četvrta dimenzija nauke

Albert Ajnštajn

– Ljudski glas, poput ptičjeg poja, još uz pratnju žičanog iliduvačkog instrumenta, da bi se stopio u melodiju, mora da postigneizvjesnu usklađenost, harmoniju – govorio mi je otac, dok bih ja trzaožice njegove stare, ali još dobre gitare – Je si li ikada čuo pticu dadištonava dok pjeva? Nisi, naravno!

– Je li to znači da svaka pjesma neki zadatak? Ne može da na-stane onako, slučajno?

– Sve mora da ima neki smisao i da poštuje pravila harmonijei usklađenosti.

– Baš sve?– Baš sve što je dobro i snažno i što utiče na emocije – ispravio

se otac.– Kako da razumijem tu matematiku?– Jednostavno! Zadatak pjesme, ustvari, zadatak muzike, je da

bude umilna za slušanje, a to znači da svaki ton mora da dodje nasvoje mjesto, da ne bude disonantna. A opet, mora da nosi emocije,kako mi to kažemo, „pjeva iz duše“, znači, prostro rečeno: srce i dušauvezani matematikom

– To je mnogo komplikovano.– Nije za one koji imaju dobar sluh i one druge koji ponešto

znaju o muzici i harmoniji. A da bi to postigla, muzika treba da dirau dušu, da njena matematična tačnost pronađe svoj put u dušu onogko je sluša. Zapravo, muzika i duša se pronalaze po zajedničkoj liniji

savršenstva, koje nije nasumično, slučajno, već ima svoje mate-matičke zakonitosti.

– Stvarno? A kako to?– Dragi moj sine, ti uvijek osjetiš kad ti nešto smeta ušima,

kad nešto škripi. Smeta ti za uši. I šta tada uradiš?– Zaklopim uši rukama.– Da, da ne bi slušao. Ta škripa je, takođe, muzika, ali diso-

nantna, ne harmonična. – Ali zaklopim uši i kad Sveto pjeva.– Eto, sam si zaključio da ljudski glas može da proizvodi ružne

zvukove, kako su stari majstori voljeli da je zovu «loša muzika», kadje pjesma disonantna, kad tonovi nisu usaglašeni.

Djelovalo je prosto to što otac govori. Ali, nisam se snalaziosa toliko uprošćenim, jednostavnostavnim objašnjenjem. Bilo bi milakše da je sve to objašnjavao malo komplikovanije, jer jeste bilosloženo, za sluhiste i one ostale. Osjećao sam muziku, osjećao samrazliku između dobre i loše, ali, osim pjevušenja, poznatih pjesamamoje poznavanje nije bilo vrijedno pažnje.

Tada sam znao da sam još mali i da ću sve moći da razumijemkada odrastem. Ovako je ostajao nepresušni bunar pitanja za mogoca. Sve je izgledalo jednostavno i ruci dohvatljivo, ali sam teškopovezivao da mi je izgledalo da mi treba mnogo više vremena darazumijem nego što je potrebno vrijeme da postanem odrastao čo-vjek.

Ptice su, nekada, smatrane, ne samo božjim bićima, već i dasu one, zapravo, anđeli božji. Onaj ko svojim glasom oponaša ptice,onaj čija pjesma dira u srce, od čijih tonova treperi vazduh ili pjesmakoja utiče na raspoloženje pjevača i onih koji slušaju, to je anđeoskiglas koji, više od ma čega drugog, govori o životu i o tananim vezamaprirode čovjeka i prirode okruženja.

Muzika radosti i muzika bola otvaraju se u najsvijetlijim i na-jtamnijim trenucima života – govorio mi je uz objašnjenja slav-ljeničkih pjesama, oda radosti, koje se pjevaju za vjenčanja i rodjenjadjeteta, pjesmama tužbalicama na sahranama, muzičkim manifestaci-jama tuge, kao suprotnostima raspoloženja sreće i zadovoljstva.

Ja sam se, ipak, i dalje pitao, pa gdje je tu matematika. Mojedječije oko je vidjelo samo ono što stvarno postoji i trebalo je vre-mena dok sam shvatio da u čovjeku postoji još osjetila, nekih «unu-trašnjih» očiju, da bi se vidio život i da bi se osjetili svi tonovi životnemuzike, koji prate svakog čovjeka.


odgovora. Još i sada, nakon toliko godina sjećam se kako je otac ob-jašnjavao to epohalno ime iz istorije muzike, ali i matematike. Otacbi me značajno pogledao, stavio naočare, mene posadio na stolicupored sebe i dopunjao bi moje školske lekcije biografijom poznatogGrka iz drevnog doba.

– Njegovo ime je Pitagora – govorio je otac. – Kako smješno ime! Pita gora! – nasmijao sam se dječački,

spontano.– Dakle, Pitagora, je bio grčki filozof i matematičar sa Samosa.

Naselio se u južnoj Italiji, u Krotonu, neke 530 godine p.n.e. To jeisti onaj Pitagora koga zna školska omladina cijelog svijeta po„Pitagorinoj teoremi» iz geometrije. Izgleda da je i on sticao znanjaod Feničana, starih trgovaca, kojima je zato račun morao da bude ukrvi. – Pomilovao me po glavi, dok sam ja, poput kornjače, uvlačioglavu među ramena zbog stida što se ne sjećam te famozne teoreme.

– Jesi li čuo za njega?– Ne! – vrtio sam glavom.– Dakle, znaju ga po teoremi koja nosi njegovo ime, o zakoni-

tosti pravouglog trougla, da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbirukvadrata nad katetama. Imao je svoj metod u proučavanju muzike,tonova koji su nastajali titranjem žice. Uzeo je dvije žice od kojih jejedna bila dva puta duža, i kada bi ih trznuo primjetio je da kraćadaje za oktavu viši ton. Tako je uspostavio oktavni odnos. Izgleda dase toliko bio unio u proučavanje muzičkih odnosa da je brojevima:1,2,3 i 4 davao simboličke vrijednosti i povezivao ih sa godišnjimdobima i stranama svijeta. Svaka strana svijeta je imala svoj tonalitet,a svako godišnje doba mu je u ušima zvučalo na drugačiji način.

– Šta je bio Pitagora matematičar, filozof ili kompozitor? –Pitao sam da razjasnimo dilemu, jer, mislio sam: filozof je onaj kojistalno gleda u jednu tačku i razglaba teoriju, poput mog drugaBranka, koji nije volio da ide u školu i stalno je nešto filozofirao kakoje najbolje da pobjegne s časa, a da ne dobije neopravdani.

Drugim riječima, mislio sam da su i stari filozofi postavljalisebi pitanja: šta bi bilo kad bi bilo i o nekim nemogućim temamapostanka života i o spregama četiri elementa, koja su u suštini svega:vatre, vode, vazduha i zemlje. A matematičar se koristi prvo svojomlogikom i racijom, a potom to potkrijepljuje i potvrđuje obrascima,brojkama i sve može da dokaže računom. Tu nema šale, ali ni sum-nje.


Otac je ponekad svirao stare šlagere. A ja sam, sa dužnim za-nimanjem, pratio njegove nemirne prste koje je s lakoćom premetaopo žicama, uz povremena dobovanja po drvenoj, rezonantnoj kutiji,da bi dao ritam i određivao muzičke pauze.

– Postoje tačni matematički odnosi između visine tona i dužinežice žičanog instrumenta – objašnjavao mi je kad sam mu rekao daželim da naučnim da sviram. – Matematika je u osnovi svake har-monije i zaista ništa nije slučajno da bi dobro zvučalo.

– Opet ta matematika – pomislio sam u sebi, ali ocu nisamglasno odavao svoje komentare čisto da ga ne povrijedim.

Uglavnom sam se trudio da budem pažljiv dok otac priča. Vre-menom sam još nešto naučio. Stari Sumerci i Vavilonci su već tolikoznali o muzici da se danas smatra da su se bavili teorijom muzikepoput pravih istraživača i naučnika. Proučavali su muzičke odnose imuzičke intervale, imali su duvačke i žičane instrumente, njegovalipjesmu, a između muzike i poezije gotovo da i nije bilo razlike u vri-jednovanju. Muzika je harmonija tonova, a poezija je muzika riječi.I jedno i drugo mora da ima savršen ritam. I jednom i drugom jesmisao ljepota savršenstva da bi se zemaljsko približilo Bogu, pa takoi nebeskom. Jedino muzika uspjeva da dosegne do najtajanstvenijihpredjela naše duše i da se pretvori u trans ljudskog i vaseljenskog.Mnogo toga što u ljudskom biću titra, dobuje, bije ili šumi, a čeganismo ni svjesni, može da se uobliči samo i jedino neobičnim i dofantastičnosti čudnim njenim zvucima. Muzika izvlači iz čovjeka sveono dobro i plemenito, a u vrijeme nespokojstva, djeluje pozitivnona emocije kao neka svojevrsna vrsta opijuma, ali i molitve.

I saznanja su, poput umilnih glasova, putovala morem,prenošena od obale do obale, preko kraljeva i njihovih svita, trgovacai mudraca, a potom i robova, koji su znali da sviraju neki instrumenti pjevaju uz njega. Stari Egipćani su sva znanja o muzici i hamonijistekli empirijski, probanjem i iskustvom na raznim instrumentima,koje su proizvodili, birali materijale, od raznih vrsta drveta, mjenjaliim oblik, dužinu, veličinu otvora, sve dok ne bi proizvodili čistu ton-sku skalu. Stari Grci su učili i od jednih i od drugih i postigli su svojesavršenstvo. Ali istorija teorije muzike jednom grčkom filozofu dajeprednost nad drugima, jer se smatra da je baš njegova zasluga u epo-halnom napretku u razumjevanju muzike i postavljanju osnove muz-ičke teorije. Smatra se da je baš on sabrao sva prethodna znanja ipovezao ih sopstvenim saznajnim dostignućima. I naravno, njegovateorija je, kako drugo, nego u biti matematička postavka pitanja i


XI

Ona sastavlja harmonije spajanjem proporciona-lnih elemenata, istovremeno proizvedenih i prinuđenihda se rađaju i umiru u jednom jedinom ili u više akorda.

Codex Urbinas

Asimova pjesma nije imala ni kraja ni početka. Nije znao niko ni kada je napisao. Nije znao ni na koga se odnose oonjene riječi.Čuo ju je od svog oca. I djed i pradjed su je pjevali i ko zna kolikojoš praprapra djedova, vjekovima unazad, koji su bili ribari, kao i on.Pjevali su je kada je bio loš dan, loš ulov, kada ih sreća nije pratilana putu, kada je more lomilo i gutalo njihove drvene barke ili, u joštežim vremenima, kada su morske dubine zauvijek odnosilo životenjihovih rođaka i prijatelja. Pjevali su je i ratari i sijači i žeteoci i gra-ditelji, mornari su je pjevali, pjevale su je i žene pralje, prodavačicecvijeća, žene ribara i mornara i prodavačice ljubavi u prašnjavimsokacima, ali niko od njih nije uspio da je očuva u sjećanju tako dugoi u takvom obliku, kao ribari.

Pjesma je imala zadatak da se tužnim napjevom u slavu nekenjihove pretkinje, zlosrećne sudbine, izbore sa sopstvenim nedaćama.Pjesma sjećanja nosi u sebi nadu i molitvu za spasenje i za povrataknemirne duše u spokoj. Poistovjećivanje sopstvene patnje sa onomiz nekih dalekih vremena jeste izraz malodušnosti, koji nastaje iz os-jećaja samoće i napuštenosti, kada se duša prepušta očaju i svojudalju sudbinu vezuje za sile neba, s molbom da ih uzmu u svoje ruke.

Ima na obalama Velikog mora, na njegovim sjevernim ijužnim, istočnim i zapadnim obalama, na ostrvima možda i još više,

– Da, matematika je egzaktna, precizna, tačna nauka. Ali, dabi se došlo do tačnih odnosa moralo se, ili je morao neko, poputPitagore, da prvo dugo posmatra, da ima neke pretpostavke, pa da ihdokaže.

– Znači nije on to sve onako iz cuga rješio?– Za sve treba vrijeme, pa i za matematičke teorije, filozofske

postavke ili za ustanovljavanje muzičkih principa.– A mislio sam da je bio brži, baš zato jer je bio slavan!– Slava je došla kasnije. Dakle, taj matematičar, filozof i as-

tronom, Pitagora, dugo je proučavao muzičku harmoniju i sazvučjeviše glasova i povezao je sa univerzumom.

– A gdje je tu matematika? –– Matematika je bilo sredstvo da dokaže tu povezanost. Kako sam odrastao bolje sam razumjevao da muzika izaziva

različita osjećanja u ljudskoj duši zato što je i sama proizvod čisteduše, a da bi izazvala snažna osjećanja ona mora da postigne fanta-stično saglasje, urednost tona i ritma. Jednom riječju – harmoniju.Pitagorina «muzika sfera» dobila je pravo filozofsko – matematičkoobrazloženje, osnovu svih daljih i današnjih teorija muzike, koje suzasnovane na tačnim matematičkim principima. Možemo li da zami-slimo da je univerzum, kao kosmički makro svijet, onako nijem, dokga posmatramo u zvjezdanoj noći, sličan, veoma sličan, ljudskom ti-jelu, i da je muzička ljestvica proizvod iste takve harmonije, kakvadrži na okupu planete u sunčevom sistemu. Na prvi pogled, izgledačudno, da su astronomija i muzička teorija veoma slične. Ali jestetako, jer su zasnovane na sličnim zakonitostima.

Na svojim dugim putovanjima, otac je imao puno vremena daposmatra more, njegove nesvakidašnje, čak i neobične ili čak inaukom teško objašnjive pojave, igre oblaka, morske pijavice, po-dizanje talasa ili neobične zvukove u tamnim, bezzvjezdanim no-ćima, sa udarcima koji liče pljeskanju po površini vode. I sve to jemoglo da mu razbukta maštu o neviđenim bićima iz morskih dubinai njihovim očima koje posmatraju brodove i motre na njihovekapetane i mornare, baš kao u starim legendama. No, kada su se istin-ski događaji povezivali u istorijski kontinuum, otac je počeo sve toda zapisuje u svoj dnevnik. Tako je dospjelo u dnevnik i putovanjeteretnog broda „Tripo Kokolja“ i spašavanje ribara, mornara sa rib-arice „Astarte“


XII

Rimski senat je, nakon žučne rasprave, najzad popustio Pom-poniusu Trogusu da glasa o njegovom predlogu. Presudila je većinaglasova naspram petorice koji su bili protiv. Zanesenjak, kako su go-vorili jedni, hoće da hoda, putuje i bavi se onim što je bilo, o troškudržave. «Šta li on može da sazna a što se već ne zna?» Drugi su mi-slili da je dobro za državu i vojsku to što Pomponius predlaže. Rim-ska država je toliko moćna, postaje sve jača, da je njen zadatak daposjeduje znanje o svojim susjedima. Rim mora da misli o svimtragovima prošlosti, da bi se što bolje snalazio u sadašnjosti, da šaljeemisare, geografe, istoričare i kartografe da obilaze zemlje, poznatei nepoznate krajeve. Moraju da postoje novi zapisi, nove vijesti osvima, unutar rimske države i o onima u susjedstvu, gdje su, kakavim je narod, jezik, čime se bave, kako žive, kakvo oružje i oruđeizrađuju, imaju li rudnike zlata, znaju li da obrađuju metal.

– Da bi trgovina napredovala, da bi se širila na nove zemlje ida bi osnivali nove kolonije treba da sakupimo znanje o tim novimkrajevima – objašnjavao je Trogus svoje namjere, vodeći se sličnimgrčkim filozofima i istoričarima, o kojima je slušao na svojim ranijimputovanjima. Za osnivanje novih kolonija potrebno je znanje o lo-kalnim narodima, jezicima, običajima, vrstama proizvoda, koji semogu izvući sa novih teritorija ili saznati mogućnosti i potrebe da imRim prodava svoje proizvode. Trgovina je pokretač života!

Senatori su prvo pažljivo saslušali, a potom su se sašaptavali,objašnjavali jedni drugima, vrtili glavama, klimali i gestikulirali ru-kama. Većini je izgledalo razumljivo Trogusovo objašnjenje.

– Historia magistra vitae! (Istorija je učiteljica života) –uzviknuo je Trogus vidjevši kako se senatori sašaptavaju.

mjesta gdje se stvaraju slične pjesme. Kao i ova Asimova, to supjesme patnje, povezivanja bolnih, teških ljudskih sudbina, ispisanihknjiga života, koje se pronalaze kroz umjetničke naboje, a pretvoreneu mitove i legende, i sasvim oslobođenje nekih dnevnih ili trenutnihstrasti i činjenica. Ogoljela, do same sušestvenosti patnje, pjesma ječisti krik duše koja traži izlaz iz beznađa i put do neba, gdje je, naj-zad, tijelo oslobođeno boli i tuge.

Valjda je jedna od najtežih ljudskih kazni neželjeno napuštanjerodnog doma, rodnog kraja, bjekstvo u nepoznato, koje se pretvarau izbjeglištvo i doživotan osjećaj stranstvovanja, na tuđoj zemlji. Iako se zna da je još neko imao sličnu sudbinu, nekada ranije, tada selično izbjeglištvo doživljava kao još jedan zapreteni životni put, predbožijim očima, za koji se mora naći izlaz, naprosto zato jer ta izlaznakapija postoji, čak i ako nije lako oku vidljiva.

Zato ovakva pjesma, kao Asimova pjesma tuge, ima zadatakda podsjeti da jeste teško, da jeste beskrajno teško ljudskoj duši, alii da vrijeme liječi rane, jakima daje snagu da se izbore sa nevoljama,kad shvate da je to samo čitanje života, koji je pun uspona i padova,dobitaka i gubitaka, nesamoće i samoće, života složenog od reda tugei reda radosti.

To što je Asim pjevao, stegnutog glasa, zapravo više napjevibola nego čista, melodična pjesma, navelo je kapetana Tomanovićada pokuša da istraži, prvo da se prisjeti na šta ga podsjeća, a potom ida ide dalje. Da li je možda već negdje čuo nešto slično? Ritam, sjetau glasu, koja se osjeti i kad ne znaš riječi i smisao, pjevanje iz dušekoje slušaocu uzbudi žmarce i ne ostavlja ga ravnodušnim, pjevanjekoje znači život, melanholiju, bol, tugu. Slušaš i plačeš, ne razumiješ,a sve ti je jasno jer dira pravo u srce. Tako nešto može se čuti u Al-fami, Bajro Altu ili Morariji, kvartovima Lisabona, u uskim, ka-menitim ulicama sa malim kafanama gdje se pjeva „fado“ uz zvukegitare u gotovo mističnoj atmosferi, polumraka. Portugalci, narodnastao iz mora i od mora i koji živi sa morem, oni i samo oni imajuriječ koja je neprevodiva, nezamjenljiva drugom, i znači nešto kaosjetu, za neko posebno stanje emocija, riječ „saudad“. Fado je pro-dukt saudada. Fado je Portugalija. Portugalija je Lisabon. Lisabonsu osnovali Feničani 1200 godina prije Hrista, nakon jednog oddalekih, istraživačkih pohoda dalje od Melkartovih, kasnije nazvanihHeraklitovih stubova. Asimova pjesma mnogo je podsjećala na fadopjesme iz lisabonskih četvrti.


XIII

Nestrpljenje je raslo u Pomponiusu Trogusu brzinom mladetrave u rano proljeće, okupane suncem i jakim kišama. Već više odmjesec dana je čekao na odluku senata i na carski pečat. Smetalo muje što gubi vrijeme, ali osim čekanja nije mu preostalo ništa drugo.Obilazio je rimske trgove, razgovarao sa prodavcima voća i povrća,zanimao se za njihove rukotvorine, korpe, prekrivke od jagnjeće,volujske, medveđe i lavlje kože, zanimalo ga je kako se štavi, suši,zateže. Potom je zagledao razne tkanine koje su donešene iz provin-cija preko mora. Kretanjem od tezge do tezge i ne primjećujući, puto-vao je s kraja na kraj pijace. Tako se sasvim slučajno zadesio uvrijeme kad su stigli trgovci robovima, sa svojim čuvarima, dovodećivezane ljude za prodaju. Trgovina ljudima nije bilo nešto što je Pom-poniusa Trogusa činilo srećnim i rado bi se izgubio odatle da mupažnju nije privukao rob sa neobičnim natpisom «pisar», u grupitamnoputih ljudi vezanih konopcima, jedan za drugog. Pisareva ci-jena je bila niska u poređenju sa drugim robovima, kako zbog godinastarosti, tako i zato jer čovjek nije bio bogomdan za težak rad. Bio jepiskaralo, kako su se sa njim rugali ljudi na pijaci, zagledajući nje-gove haljine. Sasvim je bilo jasno njegovim otimačima čim su muvidjeli šake sa tankim, duguljastim, bijelim prstima i nježnim, gotovokao u žene, skoro prozirnim dlanovima, na koje su se osrtavale is-presjecane plavičaste i ružičaste linije, iz kojih hiromani očitavajulinije života, zdravlja, porodice i posla i ispredaju čitave priče oprethodnom i budućem životu.

Tako je Pomponius našao kraljevskog pisara iz Sirije, Sira-maka, koji je znao, uz latinski i grčki i aramejski, da piše i čita starofeničansko, klinasto pismo. Siramak je bio u službi kirenskog nam-

Ono što je senatore brinulo bilo je koštanje njegovih putovanjai kopnenih ekspedicija u unutrašnjosti zemalja Velikog mora. Sve sevrti oko novca i Pomponius je morao da prikaže računicu zašto nudisvoja istraživanja i šta će proučavanje istorije da donese Rimu, kolikoblaga može da se iscrpi, koliko rude može da se iskopa u novimprovincijama i pretopi u gvožđe i bakar, ili koliko, na primjer, ce-drovog drveta može da se dopremi za drvenu građu, kolika količinazačina, urmi i kojekakvih đakonija, na kojima bi Rim mogao dobroda zaradi. A i pojedini senatori su u glavi pravili svoje račune: saberi,oduzmi ovoliko, pomnoži, pa opet podijeli. Poneki od njih su voljelida znaju gdje su oni u svemu tome i kakv lični interes mogu dapostignu.

Istorija daje odgovore na pitanja iz prošlosti da bi se vladalosadašnjošću i predviđala budućnost. Senat je odobrio Pomponiusuda obilazi Sredozemlje, da proširi znanja o novim zemljama i lju-dima, o načinu života. Uz sve to moći će i da traga za istorijskim ko-rijenima. Bio je to pravi izazov, škrinja nepoznatog, prepuna izazovai pitanja, neočekivanih raspleta i odgovora, od južnog oboda Velikogmora, na afričkom tlu: Mavritanije i Numidije, Kartagine i Kartag-injana, pa zemlje Ptolomeja sa Aleksandrijom, do na sjevernomobodu poludivljih ilirskih plemena, o kojima je slušao od starih rim-skih ratinika, gdje žive: Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni, i usredištu mora ostrva i arhipelazi sa snažnom helenističkom kulturom,epicentar bazena, Pergamska kraljevina, i ahajske države: Atina iSparta, pa nove i stare rimske pokrajine, preko Masilije do Hispanijei Heraklitovih stubova, na zapadu Velikog mora.

Neiscrpan u traganjima, Pomponiusova putovanja trajaće go-dinama, do kraja života, do posljednjeg životnog damara u njegovomtijelu, do posljednjeg traga energije.

Putopisci se, kao neki ratnici svjetlosti, bore s raznim neda-ćama, prvo onima unutrašnjim, kada se često naviga kontra vjetra istruja, a potom, nošeni spoljnjim prilikama, koje su im na početkuteške prepreke, postaju vremenom sve manje strašne do one posljed-nje faze kao sasvim prilagodljive i nezaobilazne kao dobar saputniki tada stižu do svojih ciljeva.


XIV

Svaki jezik je jedan novi način da se razumijesvijet.

Horhe Luis Borhes

Aleksandrijska biblioteka je u vrijeme Pomponiusove posjetebila čudo nad čudima zbog sveg dotadašnjeg sakupljenog znanja.Njen osnivač, Grk Demetrije iz Falerona, Teofrastov učenik, kakveli ironije sudbine, književnik i odličan retoričar, politički reformatorpravnog sistema, upravitelj Atine po Kasandarovom imenovanju izredova partije oligarha, koga su iz Atine protjerali politički neis-tomišljenici, stigao je u Egipat, kojim je vladala porodica Ptolomeja.Bilo je to početkom trećeg vijeka stare ere.

Demetrijeva ideja o osnivanju biblioteke saživjela je prvomeđu Ptolomejima, a potom je proslavila dinastiju, grad Aleksandrijui državu Egipat, da su mnoge najezde, u vjekovima koji su slijedili,upravo u njoj nalazili najveći strah koji leži za njihovu vlast, bilo zaHrista, Alaha ili za nešto treće. Strah je poticao od istine, koja senalazila u svicima papirusa i glinenim pločicama starih napisa.

Biblioteka je sabiralište svih znanja, u prvom redu filozofije iknjiževnosti, jer filozofi i književnici su se bavili i svim drugim dis-ciplinama, koje su dobile svoja naučna tumačenja, mnogo vjekovakasnije. I nakon preduzimljivog, umnog Demetrija, koji je atinskaznanja vješto pretvorio u znanja čitavog bazena Velikog mora, upravanad bibliotekom uvijek je povjeravana izuzetnim ljudima, knji-ževnicima, filozofima, ili onima kakav je bio Zenodot iz Efesa,priređivač klasičnih epova, ili Likofron iz Halkosa ili filolog Aristah

jesnika, Gaja Lucija Kiliksa. Po Kiliksovom naređenju, Siramak jeputovao u Tarento po neke vojne garancije kad su njegov brod, slaboobezbijeđen dok je plovio duž obale Sicilije, kod Sirakuze, zarobilisicilijanski gusari i odveli ga, zajedno sa mornarima, na prodaju uRim. Pomponius Trogus je otkupio Siramaka i zaposlio ga kao svogprevodioca. Izgleda da je Kiliks već bio u prilično lošim materijalnimprilikama, fizičkom snagom dosta oronuo pa nije imao volje, a većodavno ni novca da traži svog pisara po morima i gusarskim gni-jezdima. Prepustio ga je sudbini i milosti bogova.

Siramak, ne samo što je znao jezike, već je Trogusu pomagaoda razumije stare religije, njihove bogove, način života običnih smrt-nika i kraljeva, da poveže geografske pojmove iz starog svijeta saonim koje je imao na svojim rimskim kartama. No, Siramak je većbio star, kako je sam govorio za sebe „izbrojao je više ljeta nego štoi može da se sjeti koliko“. Pomponiusu je bilo jasno da njegovadragocjena pomoć neće još dugo da traje.

Iako je u početku djelovao suzdržano i nepovjerljivo premaPomponiusu, Siramak je razmišljao da su mu bogovi, najzad, uslišiliželje koje je mnogo puta pretočio u molitve. Ako mu je već sudbinada bude rob do kraja života, bolje je da to bude robovanje u poslušto voli i zna da radi, nego da bude sluga kakvom bahatom trgovcukome ništa ne znači njegova učenost i za koga bi morao da se ubijaod fizičkog rada i još trpi uvrjede, poniženja i udarce.

Kad mu je Pomponius saopštio da treba da putuje u Aleksan-driju, da posjeti čuvenu biblioteku, da bi u njoj radio, da pronalaziistorijske veze koje mu nedostaju i da će se tamo zadržati nekolikomjeseci, Siramaku je zaigralo staračko srce. Po čuvenju je znao zaaleksandrijsku biblioteku, govorilo se „ako nigdje drugo nema – ualeksandrijskoj biblioteci ćeš sigurno naći svoje korjenje“. Mislio je:„Možda je sloboda i to da ti se, najzad, ostvare želje, pa i ako imašograničeno kretanje. „Vidi Rim, pa umri! – govorili su neki, a ja samvidio Rim kao rob, još nisam umro, ali ću, zapravo, oživjeti i osjetitipravu radost života u gradu knjiga. Šta će veće radosti za jednog pi-sara od te. I moći ću da umrem srećan.“


odnosi na jedinstvene, karakteristične i poštovane aspekte mjesta,gdje se kombinuju nematerijalne vrijednosti, koje čine: pričanja, um-jetnost i zanatstvo, sjećanja, vjerovanja, navike i običaji, istorijskečinjenice, mitovi i legende, koje slave umjetnici, pisci, narodne priče,festivali, proslave, s međuljudskim aspektima, sve s jedne strane. Asa druge materijalni fizički aspekti tog mjesta, te sredine, zgrade,kuće, palate, hramovi, svetilišta, crkve, kapije pobjede, zidovi, be-demi, kule, tvrđave. Nematerijalno ne smije da se odvaja od materi-jalnog, iako naizgled različiti, oni čine jedinstvo mjesta i lokacijegdje se sve to zbiva i daje joj ton, upravo poput sazvučja duvačkih ižičanih instrumenata. Širina helenističkog duha da sagleda sve razlikei sličnosti među ljudima i prenošenje tog zdravog, pozitivističkog,jedinstvenog duha na Rim, Remove potomke, etrurska plemena naapeninskom poluostvu i učene Rimljane, učinilo je da je i njihov iduh samog Pomponiusa Trogusa, potpadao pod taj snažan uticaj. Ion je duboko vjerovao u veze i u postojanje „genius loci“-a..

Želja za novim saznanjima nije opraštala prazne hodove uznanju. Shvatao je da se narodi i njihove kulture toliko prožimaju, ukrugu Velikog mora, da isključenjem jedne, pravi veliku, tamnu rupu,koja se teško popunjava. Zato se predao učenju starog feničanskog,klinastog pisma, jer prevodioci mogu da izgube neku riječ, da je za-metnu ili da je drugačije protumače, pa da ne samo rečenica već i či-tav smisao bude promjenjen. Zato je bilo važno da čita izvornonapisane tekstove da bi mogao sam da donosi zaključke i pravi veze.Ta riznica znanja, mudrosti, pameti, filozofskih pogleda, suština živ-ota i možda veza između ovog i onog svijeta, otvarala je svoja njedrapoput dojilje djetetu čijoj majci su usahle grudi. Pomponius Trogusje neumorno radio, pretraživao je desetine i desetine, stotine svitaka.Pamćenje mu se izoštrilo. Oči su upijale sve što su vidjele: slike, slo-va, znakove, nacrtane ljude, ptice, bogove, sunca, trouglove, krugove,rijeke. Siramak je tumačio feničanske dokumente, a Pomponius jeuz njega učio kao dijete u najboljim godinama. Znali su satima da sezadrže na smislu čitavih djelova tekstova, da bi mu svaku riječ stavilina svoje mjesto.

Od jutra do mraka su on i Siramak ostajali uz svitke ili bi os-vanjivali glava oborenih na sto na kome su razvili svitke, sa utrnulimuljanim lampama uz njihove glave i sa ponekom preostalom urmom,koje su im najčešće zamjenjivale dnevne obroke. Strast za otkriva-njem starog a nepoznatog, ljudi, događaji, spletke, ugovori, dogovori,trgovine, ubistva, prevare, zavjere, preljube, sve se otvaralo, kao dagledaju žive scene, kao da im se sve dešava pred očima.


iz Samotrake. Duhovno blago čuvano je kao neprocjenjiva vrijednostu dvjema zgradama, Muzeju i Serapisu. U centralnom dijelu biblio-teke nalazilo se deset sala za pregled starih knjiga. Papirusi su segomilali i trebalo je da neko napravi red, sve klasifikuje i popiše, dabi proučavaocima bilo olakšano snalaženje. Vrijedni Kalimah, pjes-nik iz Kirene, načinio je neku vrstu kataloga, popisao je papiruse,prethodno brojeći oko stodvadesethiljada papirusa – knjiga, koje bidanašnji svijet stručno nazvao «bibliotečkim jedinicama». Čuvanipapirusi su bili na svim jezicima na kojima se govorilo i pisalo uokruženju Velikog mora, ali najčešće su prevedeni sa egipatskog napersijski, carski jezik ahamenidske Asirije – aramejski i hebrejski i,naravno, grčki, iako je bilo i glinenih pločica na akadskom, još stari-jem jeziku drevne Asirije. Znanja, koja su čuvana u Aleksandrijskojbiblioteci, potiču iz dalekih vremena pismenosti do doba novih svje-tova. Listovi papirusa prave nevjerovatnu povezanost među ljudimai događajima i Pomponiusa obuzme silno osjećanje ushićenja i radostdostojna Jupitera, kada je prvi put ušao u taj hram znanja i svjetlosti.

Velika, monumentalna, kamena građevina, visoke arkade, ve-like, prostrane hale, kameni stolovi, glasovi koji odzvanjaju, gube senedovršene riječi i čitave rečenice u dugim hodnicima, i desetine,stotine, hiljade i hiljade svitaka. S početka, nije ni znao kako i otkudada počne, odakle, šta da traži. A kad je krenuo i uhvatio zamah, tadanije bilo ni ručka ni večere, nije bilo ni dana ni noći. Mala uljanalampa je stalno gorjela pored njega. Postojala je samo strast čitanja iprepisivanja. Našao je svitke sa klinastim, feničanskim pismom, egi-patske hijeroglife, prepiske i zapise istoričara na grčkom i latinskom.No, neka pisma nije poznavao niti je mogao da odgonetne njihovsmisao niti odakle su tu stigla.

Pomponius nađe nekoliko svitaka koji su govorili o koloni-jama u zemljama na afričkom tlu. Afrika je za njega bila puna iza-zova. Još i sjajna Kartagina. Interesovanje je krenulo sa samomriječju „Kartagina“. Bio je to prvi crv istraživanja, koji je neprestanoradio u njegovom stomaku i glavi, nedajući mu mira. Riječ nije latin-skog porijekla. Nije čak ni grčkog. Znao je već od ranije ponešto otome da je nova, rimska Kartagina, izgrađena na temeljima stare, gdjesu živjeli punski naseljenici..

I kako to obično biva, postojalo je nešto što se zove «duhmjesta», na latinskom „genius loci“, veza nekih pojava, nekih deša-vanja, neke sličnosti minulih i događaja iz tekućeg vremena, za kojenema lakog i brzog objašnjenja, dok se ne prouči i prošlost. Kakosavremeni urbanisti i pisci u 21 vijeku vole da kažu da se duh mjesta


XV

U kožnom povezu vezanom crvenom, svilenom trakom, Pom-ponius Trogus nađe svitak ispisan klinastim pismom o nekoj Božan-skoj ženi, čija je pamet nadmašila sve vladare muškarce njenog doba,a ljepota zasjenila i samu Božansku Veneru. Prvo je Pomponiusčekao da mu Siramak prevede rečenicu po rečenicu, a potom je nje-govo nestrpljenje toliko raslo da je krenuo da sam prevodi tek povre-meno se obraćajući svome prevodiocu, a potom već i prijatelju, damu ponešto nerazumljivo objasni. Našao je i neke stare svitke nagrčkom, koji su imali sličan sadržaj. Govorili su o istoj ženi, samosu je nazivali različitim imenima.

Muškarci su se takmičili da zadobiju njenu naklonost, ali Ve-nera joj ni najmanje nije bila sklona. Ljubomora prema smrtnoj ženirasla je u tijelu Božice Venere toliko da je mogla da je pretvori uplimski talas ili da joj sasvim oduzme dah i pretvori je u strašilo.Žena je, iako smrtna, morala nešto da preduzme i da zadovolji Vener-inu sujetu. Ženska ljubomora, kojom se odlikovala božica, zna opakoda se sveti i da određuje surove kazne iz kojih nije bilo povratka.Potekla sa zemlje, mlada žena što je nalikovala Božici i smatrana unarodu takvom, više po razumu i pameti, nego po fizičkim čarima iputenosti, saplela se, na kraju, o svoje srce. Ali, prvo joj je trebalaoštroumnost, jer se smatralo da su pameću obdarili Bogovi samo ri-jetke među ženama. Venera je teško praštala slavu i hvalu, a naročitosamoljublje onih koje su mislile da su ljepše od nje. Ali, pamet tihsirotica nije je zanimala, kao da je to i nije bilo bog zna kako intere-santno da bi od neke smrtnice napravilo famu i da bi time zasjenilaBožansku ljepotu.

Pomponius Trogus sakupi prastare svitke o božanskoj, smrtnojženi, na jedno mjesto. Čuvar u bibioteci je bio sumnjičav prema Pom-poniusovom naumu. No, ne obraćajući pažnju previše na njega on

raširi papiruse preko velikog stola. Pravio je logičan slijed opisanihdogađanja, izračunavao godine i vrijeme njihovog nastanka, iupoređevao vrijeme pisanja. Kad je bio siguran da je sve na svommjestu, mogao je da napiše izvještaj o čudesnoj ženi i njenom gradu,koji je osnovala.

Kasnije je ovaj Pomponiusov izvještaj inspirisalo jednog dru-gog Rimljanina, Justina, da očaran tajnovitošću te žene sa afričkogrta, napiše njenu životnu priču i time je sačuva od zaborava. Kada jeNeron zapalio Rim u svom besmislenom, manijakalnom hiru, radu-jući se vatri i stradanju hiljada nevinih Rimljana u buktinjama i kadasu na njih padali odvaljeni zidovi i djelovi kamenih kuća i skršenih,zapaljenih palata, nestalo je u prah i pepeo mnogo dokumenata, či-tave biblioteke i arhive. Izgorio je i Pomponiusov izvještaj o Karta-gini. Sve ono što se kasnije o tome pisalo bilo je tek po sjećanju i izprepisivanja drugih po Pomponiusovom izvještaju. Spašavajući živeglave i pomažući unesrećenim ljudima, vrištećim i izbezumljenimženama i djeci zarobljenima vatrom, dimom i odvaljenim kamenimgromadama, ni jednom pretorijancu, ni jednom stražaru nije bilovažno da spašava svitke. I tako je Pomponiusov izvještaj postao dioprošlosti koliko i sve ono što je istražio tokom mnogo godina svojihputovanja.

Po Pomponiusovim izvještajima, zapravo sačuvanim prepi-sima i Justinovim slatkorječivim pisanjima, Publije Vergilije Maronopjevao je ženu, hodajuću Božicu, lutalicu, u svojim «Enejidama»,kao smjernu, divljenja dostojnu, vladarku s drugog kraja svijeta, kojaširokog srca prima izbjeglice iz trojanskog rata, valjda ploveći krozvremenske razdaljine i brodeći morem beskraja kao u nekakvomfilmu, koji presiječen makazama može da se zalijepi i dobije neo-bičan vremenski spoj. Njena nesvakidašnja pojava, koju čine: tjelesnaljepota izvajanog stasa, a s druge strane, snažan karakter žene vla-daoca, nadmašila je sve žene svog doba, u tako sjajnom obliku, spojameke duše, blagosti, a izviruće energije, neke odlučnosti, da je muškamašta kovala priče i od, oku nevidljivih, zrna prašine, samo da biudovoljila svojim željama, ali i muškoj taštini. Vergilije je vidio takvukad ju je opisao riječima: « ... uđe kraljica, predivna Didona, dosto-janstveno u hram, s velikom pratnjom od mladića. Kakva je Dijana,kad na obalama rijeke Eurote ili na vrhovima Kintovim vodi kolooreadana, koje su se stekle hiljadama oko nje sa svih strana: objesilatulac o rame i sve nadvisila (Latoni igra srce od radosti). Takva jebila Didona, tako je veselo išla između ostalih, starajući se za radna građevinama i za budućnost kraljevstva».


XVI

Legende, poput ptica selica, putuju preko mora i spajaju obale,savijaju gnijezda, dobijaju neke nove oblike, novo perje i vraćaju setamo odakle su krenule, ali bogatije za više opisa, razrađenih do-gađaja i veza koje otvaraju nove prozore. Kroz te sladunjeve priče oratu i ljubavi, o otmicama i borbama, ljubomori i zavisti, kriju semnoge tajne starog svijeta, pohodi i osvajanja i mnoge sličnosti ne-vezane za prostor i vrijeme nastanka. Ima li išta divnije nego kadaotkrijemo sličnost sa nekim ili nečim koga ili šta nikada prije nismovidjeli i o kome ništa nismo znali. A kad počne pričanje legendi i mi-tova i shvatimo da su iste priče s jedne i druge strane Velike vode, nemožemo a da ne osjetimo radost povezivanja, koja vodi ka prona-laženju tragova tih veza, koje upućuju na nešto zajedničko, na pra-početak koji poput konopca vodi do samog dna bunara, gdje leži kofapuna riječi, ljudi i događaja. Istina, imaju mitovi svoje verzije, dru-gačiju razigranost radnje, koje su ponekad sasvim oprečne, isti poče-tak, ali različit kraj, i različita imena. I, potom, ostaje na čitaocu daizabere ono što mu najviše odgovara, što mu je najbliže srcu.

Staro grčko predanje kaže ovako: U neka davna vremena, jošprije nego što se rodio slavni Herakle, Amfitriotov sin, tragač, junak,na drugom kraju Velikog mora, sin Libije i Posejdona, Balov bratblizanac, Agenor, napusti Egipat i nastani se u zemlji Kananskoj. Unovoj zemlji sretne djevojku po imenu Telefasa, koju još u legendamazovu i Agriopa, i koja mu izrodi sinove: Kadma, Fojniksa, Kiliksa,(koga u legendama zovu i imenom Ciliks), Tasa, Finija i ćerkuEvropu. Lijepa, Evropa, očevo najdraže dijete, još čedna, i sva djet-inje naivna a vesela, bila je toliko ljupka da je omilila i samom Zevsu,vrhovnom bogu. On, koji je slao munje na zemlju, određivao život i

smrt, rat i mir, i uz svoju ljubomornu ženu, Heru, strasno je obljublji-vao nimfe i mlade smrtnice, da je u Heri pobuđivao strašan gnjev izavist. Ali na Olimpu je brak bio svetinja, pa se, i uz sve te preljube,Zevs kao dobar muž, uvijek vraćao Heri. Iako svemoćan, nije koristiosilu i snagu da se dodvori jednoj običnoj smrtnoj djevojci, već ljepotubijelog bika, njegovu blagost i izgled mirne, pitome životinje, kojubi svaki bezazleni stvor poželio da pomiluje. Lijepa Evropa opčiniZevsa svojom pojavom i nevinošću, da on uzme lik umiljatog bijelogbika i još joj udahne miris krokusovog cvijeta da joj probudi ljubavda mu se, tako, u zanosu lakše preda čistim srcem. Zajaše ga na nje-govim bijelim, širokim leđima i on je odvede u njegove dvore, prepli-vavši more sve do ostrva Krit, a da nikakvog znaka nije ostavio zasobom sidonskom kralju i njegovim sinovima. Tužan i ljut, bolan ignjevan, sidonski kralj pošalje svoje sinove da traže Evropu. Bio jetoliko strog prema njima da je naredio da mu se ne vraćaju bez sestre.Po jednom predanju Feniks (ili Fojniks) je prvi okončao potragu ipošto nije smio da se vrati ocu, jer bi ga stiglo prokletstvo, naseliose u novoj zemlji na jugoistočnoj obali Velikog mora, gdje se oženioAlfesibojom i dobio sina Adonida. Ili, po drugom predanju, Feniksje nasljedio Agenorovu zemlju i nazvao je po sebi, Fenikija. Kiliksili Cilix se, takođe, skrasio nakon duge potrage, ali na zemlji Hipa-hajanaca, gdje je osnovao grad koji prozva po sebi Silicija. Finej sezaustavio u zemlji Tiniji, na poluostrvu koje razdvaja Crno i Mra-morno more i često je imao sukobe sa harpijama. Ni Tas nije uspioda nađe sestru. Njegova zemlja je bilo ostrvo Tas, gdje mu je pošloza rukom da otvorio rudnike zlata Ni Kadmo nije bio bolje sreće odsvoje braće. Poslije mnogo lutanja, posljednji je odustao od potragei naselio se u novoj zemlji koju je nazvao Kadmeja i gdje je dobiosinove i ćerke: Ilirija, Agavu, Semelu i Polidora. Bog Dionis prorečeKadmu da će vladati u zemlji varvarskih horda. Tako je i bilo, a nje-gov sin Ilirij bio je rodonačelnik naroda Ilira.

Evropina sudbina u priči – legendi bila je poput svih onihotetih djevojaka i žena, koje prvo vrijeme traže njihovi najbliži, apotom ostanu zaboravljene i prepuštene svojoj sudbini. Iako ju jeZevs obljubio i držao kao svoju naložnicu, nije mogao i da je oženi,pored žive Here. I ova potraga postala je smisao seoba naroda i novihdoseljavanja, osnivanja novih gradova. A ostrvo Krit, sa simbolombijelog bika i minotaura, provlačiće se kroz mnoge legende i biće uvezi sa svim djelovima Velikog mora. A zapravo, možda je priča oZevsu i Evropi, u suštini, priča o helenskom osvajanju Krita. U čast


Astarte, kojoj su u najvećim gradovima, Tiru i Sidonu, posvećeni ve-liki hramovi.

Asim i ribari sa broda, svi crvenkaste puti, otisnuli su se namore iz Tira, libanskog grada na obali Sredozemlja. Bezbroj gen-eracija unazad njihovi preci su bili ribari i mornari, a poneki i trgovac,koji se vraćao moru čim bi propao u trgovini. Njima je more bilo ses-tra i majka, ono bez čega se ne može i kome su sve praštali. Premaljudima su bili drugačiji, manje povjerljivi i uvijek s rezervom uposlovima koje su imali. Nisu praštali kletve, prevare, progone i po-hare. O tome su ćutali i to je bilo vjekovno ćutanje. Na ovim obalamamora dugo se ćuti, jer kad se progovori govori se gnjevom, iz najm-račnijih dubina duše. Ribari poznaju sve ćudi mora i vjetrova, a radijerazgovaraju nemuštim jezikom s ribama i delfinima nego s ljudima,onima za koje osjete da nemaju dobre namjere. S koljena na koljenoprenose stare pjesme, koje svaka generacija dopunjava, poneštomjenja i nešto vraća, po sjećanju, u prvi oblik. I gotovo je čudo nadčudima da neki stih, neka riječ, smisao pjesme ostane u suštini istivjekovima. I to jeste čudo i prati samo nešto što je vođeno nekimnadnaravnim silama, ako ne i samim božjim promislom.

Asim je pjevao pjesmu koja je osjećanja dovodila u ono stanjesjete, koje nije samo tuga, nego nešto što čovjeka čini usamljenim,napuštenim, izgubljenim, kao da je prošao kapiju svemira, iza kojeviše nema ništa. Tako su razvlačeći na melodične slogove po imenu«Eli–i-sa» pjevali ribari. Pjesma, kojoj nisu znali smisao, opjevavažal za princezom Eliazar ili Elisom. U bijegu od smrti u Tiru, Elisaje krenula preko Velikog mora, kako se u stara vremena zvalo Sre-dozemno more. Postala je lutalica, poput Odiseja i Eneje. Zato su jesunarodnici i oni koji su putovali sa njom prozvali Lutalica. Rimskipjesnik Publije Vergilije Maron4smješta svog junaka Eneju u krilokartaginske kraljice Dido, Didone, kako on zove Elisu.

U staroj pjesmi tužbalici anonimni pjesnik, zapravo, glas nar-oda, nije pjevao o razlozima princezinog odlaska. Vremenom je topostalo nevažno. Pjesma je tako dugo sačuvala pomen na nju i njenutajnu.


Evrope, mjesečeve sveštenice, Krićani su proslavljali obred plodnostiu mjesecu maju. U kićenim povorkama nosili su vijence od cvijeća,kao one kakvima je mlada Evropa kitila umiljatog bijelog bika, sim-bol plodnosti.

A po trećoj legendi, priča teče ovako:U toj zemlji, u neka davna vremena, u močvarama, negdje

između neba i zemlje, živjela je čudna ptica purpurno-zlatne boje,fantastične ljepote, obožavana kao najveća svetinja i dostojna div-ljenja, čijem gnijezdu niko nije smio da se primakne i koju nikonikada nije vidio. I sve o njoj što su znali bilo je po izgubljenom peru,koje je u vremenu njene starosti, ostalo za njom kao jedini trag njenogpostojanja, zadjenuto u visokom šipražju od trske. Govorilo se da jeu ptici fineksu sabrana sva ljepota svijeta. Tijelo joj je pola nalik orlua drugo pola fazanu. Čuli bi, ponekad, njene krikove u močvarama imisli su da je, zapravo, tijelom izgleda čaplje. Feniks je ptica vatre isunca, koja se hrani vazduhom i kapima jutarnje rose. I tako živi petstotina godina. A kad osjeti da joj se bliži kraj životnog ciklusa tadanačini sebi mirisno gnijezdo, a zapravo, lomaču, od sakupljenih aro-matičnih biljaka, trava, drveta i začina, donesenih iz cijelog svijeta,pa se, sjedeći usred gnijezda, razmaše krilima i zapali vatru pod so-bom, uz pomoć sunčevih zraka. Sunce je njen saveznik, sa kojim serađa i sa kojim joj zgasne život, jer je i ona sama neka vrsta sunca naZemlji. U ognju, što gori visokim ljubičastim plamenom, dok se pret-vara u stub i liže oblake, polako sagorjeva njeno tijelo. Kad plamenusahne ostane samo pepeo na zgarištu bez ikakvog traga starog ži-vota. A, onda, iz sopstvenog pepela rađa se majušno jaje, koje narastai iz koga se, pod zracima jutarnjeg sunca, rađa nova feniks ptica, jed-nakih boja perja, sva u purpuru, poput krvavog jutarnjeg sunca. Takose iz pepela obnavlja život u istu životnu nit, koja ponovo traje petvjekova, sve do samouništenja i novog vaskrsnuća. To je priča ofeniks ptici.

Tu zemlju, gdje je feniks ptica živjela, Grci su po njoj nazvaliFenikija. I za narod, koji tamo živi, tamne, zagasite, čak crvene putizbog stalne izloženosti suncu, Grci, su na prvom susretu sa njima,uzviknuli, u čudu: „Gle, foinoi!“ – crveni su kao krv! Boja kože tihstranaca podsjećala ih je da je to, možda, narod koji prinosi ljudskežrtve svojim Bogovima na milost.

Neki stari istraživači su smatrali da je Evropa, kojoj je to tekime grčkog porijekla, ali ne i feničanskog, zapravo boginja Mjeseca,


4Publius Vergilius Maro (70 – 19 g.p.n.e)

XVII

Izvještaj rimskom senatu o feničanskoj zemlji i punskoj Karta-gini, Pomponius Trogus je započeo onim što je pročitao kod svojihprethodnika, grčkih i rimskih istoričara i putopisaca, po tragovimakoji su se nazirali pretočeni u druge civilizacije, pisao je o legendamai mitovima na koje je nailazio i povezivao ih sa stvarnim događajima,ili onima koji su mu se činili stvarni. Čitao je stare grčke i rimskepisce, povezivao mape, događaje i vrijeme. Vjekovi su učinili svoje,zaborav je napravio debelu skramu neznanja, veličano je sve što jenovo i savremeno. Tek rijetke stvari su očuvane u nekim sjećanjimaili u nastavku kroz neke nove običaje. Iako su zapisi nastali u vre-menu četiri vijeka kasnije od doba kada je ona živjela, zapisi starogputnika, putopisca, geografa i istoričara, Herodota, najviše su po-mogli Trogusu da razumije i poveže staro vrijeme, postavi svoje pret-postavke i potkrijepi ih činjenicama.

U zemlji Kananskoj5, gdje žive Kananiti, kako su Feničanisebe zvali, ili Sidoncima, kada je Sidon imao prevlast nad drugimgradovima, ili Tiranima, po dobu kada je prevlast imao grad Tir, prijemnogo vjekova postojala je sjajna zemlja trgovaca i odličnih more-plovaca.

Pomponius Trogus je čučeći u pjesku na obali Tirenskog mora,usred štapom iscrtanih zatvorenih linija koje su predstavljale mapu,zadubljivao se u krompiraste linije zamišljajući ih kao granice državai tokove velikih rijeka. Čas je bio zadubljen u pješčane šare, čas ježmirkajući prema suncu sklanjao glavu u sjenku koju je pravio Sira-mak stojeći mirno iznad njega oslonjen na svoj štap. Pomponiu se

razmahivao štapom koji mu je bio oslonac u hodanju. Njih dvojicasu ličili na čudne putnike, nedefinisane spodobe onako se obojicagegucajući oslonjeni na štapove. Nikome njihove pojave nisu bilezanimljive, ni lopovima ni trgovcima pogotovo kad su mogli da ihvide kako satima ćutke hodaju jedan pored drugog ili se žučnoraspravljaju da nikog trećeg oko sebe ne primjećuju.

Rasprava o zemljama na obodu Velikog mora počela je onogdana kada su se njih dvojica našli na pijaci robova i od tada stalnotraje, kao refren pjesme koja se pjeva zorom kad se budi, iza objeda,nakon njega, ili tokom sladostrasnih uživanja sa kakvim robinjamabogomdanim za ljubav. Pomponiusa i Siramaka nisu zanimale živežene, nisu primjećivali ljepotu djevica niti su zastajkivali kada su ihsretali da na obalama rijeka peru robu. I da je bijeli bik sa lijepomEvropom prošao pored njih ne bi se osvrnuli jer ga sigurno ne bi niprimjetili. Zastali su na obali Tirenskog mora da predahnu od hodanjaali i da još jednom pretresu geografiju i ono što su saznali. Pomponiusje crtao štapom u pjesku a Siramak je savjetovao: «ovo malo produži,ovo suzi, taj rt je malo duži ... zaliv nije toliki ...» kako su šta iscr-tavali i popravljali po Siramakovim uputstvima nastavljali su sadiskusijom:

– Herodot je pisao da se taj feničanski, zapravo, semitskinarod, prostirao od rijeke Elevteros, evo odavde, pa sve do podgorjaKarmil, na jugu. Šta ti misliš, Siramak?

– Herodot je mnogo hodao i pisao je što je vidio i što je čuo. – Misliš da može da mu se vjeruje?– Naravno! Ali, hajde da nacrtamo sve što znamo o tom dijelu

svijeta.– Misliš o onom ćošku između Asirije, Fenikije, Egipta?– Upravo tako! Biće jasnije kad budemo gledali.I njih dvojica počnu da crtaju krompiraste granice država i ple-

mena gdje su živjeli razni narodi, onako kako im se slagalo u glavi ikako su se sjećali dok su gledali u razne mape, u Rimu. Vrijeme zakoje su iscrtavali krugove i iskrivljene linije, koje je predstavljalonjihovu sliku svijeta na obodima Velikog mora i rubne krajeve Afrike,odgovaralo je dobu od 850 godine prije nove ere.

– Karta Velikog mora prije sedam stotina i pedest godina ilipedesetak više izgledala je ovako: ovamo, oko rijeke Nila je Egipat,uz obalu se proteže zemlja Filistinska, poput izduženog lista masline,sa gradovima Aškelon, Ašdod, od nje ide uz more dalje kraljevstvoIzraela, a iza je Kraljevstvo Edomsko sa gradom Petrom, iza, više ka


5Zemlja Kananska je pojam koji se javlja u Starom Zavjetu.

– Feničanka je bila prva kraljica Krita. Rodila je Zevsu tri sina:Minosa, Rodomartusa i Sarpedona, ali ju je Zevs vjenčao sa Asteri-onom, jer bog nije mogao da živi u braku sa običnom ženom smrtni-com.

– Da nije Bog, svašta bih o njemu pomislio! Po toj legendi biznačilo da su Krit naselili Feničani, zapravo, potomci Feničana i Bo-gova, a onda su izbjegli sa Krita i naselili se u Filisteji.

– Po legendama je sve toliko zapleteno, zavezano, da ne znamgdje je početak a gdje kraj i šta preostaje kao stvarne činjenice. Kakavkrug! Zaboljela me glava, Siramak. Ti ove diskusije bolje podnosišod mene, kao da si ti mlađi a ne ja!

Bila je to Pomponiusova pohvala Siramaku, bez i malo zavisti,ali je starac oćutao, kao i obično. Dan se bližio smiraju i trebalo jeda nađu sklonište za svoja umorna tijela i odmore misli od stalnihteza, pretpostavki, analiza i zaključivanja.


sjeveroistoku, ka unutrašnjosti, je Kraljevstvo naroda Juda, saJerusalimom, Hebronom i Ba’er Ševa, iza je Kraljevstvo Moaba saDibonom, uz obalu dalje je zemlja Feničana sa gradovima Ako,Tirom, Sidonom, Bejrutom i Biblosom, iza je narod Sizu, iza Kral-jevstva Izraela je Kraljevstvo Amona, pa Kraljevstvo Aramejaca,Aram – Damask, sa kraljem Hadadezerom.

– Kraljevstvo Aram – Damask pod kraljem Hadadezerom jeosvojilo Izrael, a bio je ljuti neprijatelj Asirije.

– Da, da! Ali da ne izgubimo nit gdje smo stali sa pojmovimanaroda i država, da nastavimo sa crtanjem. Između Fenikije iDamaska je carstvo Asirije, a iza Asirije, Damaska, KraljevstvaAmon, Kraljevstva Moab, živjela su aramejska plemena.

– E, ova obala Fenikije je bila izduženija, nego što je tu nacr-tana, podsjeća na isječenu granu palme, a i narod Filistinaca se našaou uskom pojasu uz more.

– Tu je Fenikija i tu je Tir – Pomponius zabode vrh štapa upjesak i sunce iscrta pravu, sivu liniju.

– To je naš sadašnji cilj!– Sve je nekako povezano. Svi dolaze, odlaze, smjenjuju se.

Filistinci su došli sa mora, sa ostva Krita i donijeli sve odlike Mike-njana.

– Zato i zovu sebe Minoanci, Hebreji ih zovu Keftori a nastaroegipatskom su Kefti.

– Oni su doseljenici, uljezi na afričkom tlu. Iako su preuzelikananske običaje i jezik, ipak su drugačiji.

– Pa, nije dobro da ih zoveš uljezima! Stalne borbe izmeđunaroda vodile su se za zauzimanje prve linije uz more. Ko je imaoobalu imao je pomorstvo, a preko pomorstva veze sa svijetom, tr-govinu, koja je napredovala i stalno donosila prihode i puteve kanovim zemljama.

– Krićani su bili odlični moreplovci, pa Feničani, kasnije Grci,pa mi, Rimljani. Mi smo preko njih naučili da plovimo i da sa morembudemo kao sa zemljom i vješti kao na kopnenim putevima.

– Ima dosta toga što spaja narode na Levantu. Eto, na primjer,bik, kao sveta životinja.

– Zato je Zevs uzeo oblik bika kad je oteo Evropu Feničanku?– I zato je spustio Evropu na Kritu, a Krićani su, zapravo, Fil-

istinci, koji su izbjegli sa Krita i naselili se u tom uskom pojasu.Kakvo je legenda sve to lijepo upakovala u pitku priču za razmekša-vanje srca!


XVIII

Ako nestane pravde, šta su onda kraljevstvanego velika razbojstva?

Aurelije Augustin

Feničansko doba, ili doba Kananita, kada je njihova civi-lizacija bila na vrhu moći, u punom zamahu, započelo je više od dvijehiljade godina i okončano šest stotina godina prije vremena kada jehodao obalama Velikog mora istraživač i pustolov, tragač za mi-tovima i legendama, lovac na vrijeme u sjenci prošlosti, PomponiusTrogus. I od sveg imena Fenikije i Feničana ostala je samo njihovapraćerka Kartagina, sa svojim kolonijama posijanim po obalama Ve-likog mora. Tako je tragaču za artefaktima, za pretrage po prošlosti,preostalo da čita, kopa, traži po bibliotekama, predanjima i sjećanji-ma, koja se prenose s koljena koljeno, prepoznaju i u drugim naro-dima, ali ostaju sve blijeđa i sve izokrenutija u odnosu na prvobitnuverziju.

Trgovina, stvaranje kolonija, razmjena dobara, otvaranje rud-nika, prvo za rudu bakra, a onda i gvožđa, naporedo sa rudnicimazlata i srebra, unapredili su materijalna bogatstva zemlje i njenih gra-dova. Kada je i stara Grčka tek hvatala dobar zamah snažne državena Velikom moru, Fenikija je već na glasu, smještena na istočnojobali Velikog mora, između Asirije, Judeje i Egipta i sa svojim novimzemljama: u gibraltarskom moreuzu, od Melkartovih, kasnije nazva-nih, Heraklitovih stubova, a s jedne i druge strane dva kontinenta,Tingisom u Africi, Gadesom i Malakom na iberijskom poluostvu, sabalearskim ostrvima i južnim stranama Sardinije, zapadnim dijelom

Sicilije, u Africi još i obalom Numidije, sa Utikom i Leptisom dograda Magne, pa uz obale Atlantika ka sjeveru do čudesnog zaliva ukoji se u okean uliva rijeka Težo ili Taho gdje su osnovali grad kolo-niju, pod imenom kao Alis Ubbo, a koji će kasnije Rimljani prilago-diti svom jeziku u Olisipo, zapravo današnji Lisabon. Uski koridoruz obalu, gdje su Feničani zaokružili svoju državu, bio je pod stalnimratnim prijetnjama iz susjednih država. Feničani su na dobrom glasupo vojnim zapregama sa konjima, ali, za razliku od svog okruženja,oni su mnogo više okrenuti trgovačkim poslovima, sklapanju poslovasa kopnenim i morskim zemljama za sticanje materijalne dobiti negošto su skloni ratničkom osvajanju teritorija. Ali rat je neminovnost isvaka država je morala u svakom trenutku da ima vojsku spremnuza odbranu. Zapravo, vojska je služila za zaštitu njihovih trgovačkihputeva i kolonija i protiv upada stranih trupa koje su mjerkale njihovuzemlju i gradove. Po tome su bili sasvim drugačiji od svih drugih,nemirnih i za rat uvijek spremnih, Asiraca ili mističnih Egipćana.Dobro su pamtili Feničani kralja Asirije, najvećeg osvajača u drev-nom dobu, Tiglat – Pileser I, sina Ašureša I, kako bi se izgovorilo naakadskom Tukulti–apil– Ešara, što znači «moje je uzdanje u sinu Eša-rinu» (danas računamo da je to kraljevovao u vremenu od 1115. do1076. godine prije Hrista). Krvavi, nemilosrdni, kralj osvajač, je usvom pohodu ka novim zemljama, zauzeo prvo zemlju aramejsku,prodro do Tigrisa, protjerao Hetite iz asirske provincije Subarti, osvo-jio hetitski grad Petru, na ušću Sajura u Eufrat, obezbijedio kontroluvažnog puta ka Velikom moru, a odatle je već imao slobodan put kafeničanskim gradovima: najstarijem Gebalu, koji su Grci preimeno-vali u Biblos, pa Sidonu i Arvardu. Tako je asirski kralj osvajač usvom pohodu podjarmio i Fenikiju. Njegovoj pobjedi siline mogu sedodati užasni pogromi koje je počinio nad nedužnim stanovništvomi vojskom i potom održavanje vlasti strahopoštovanja kroz stalnu ten-ziju zastrašivanja naroda.

Poučeni primjerom užasa rata i mudrim razmišljanjem krozračunicu da se sve može da se kupi i plati i da ništa nije vrijedno kaoživot, Feničani su novcem i zlatom plaćali svoju slobodu, a zapravosvoje živote. Pristajali su na vazalan odnos, plaćali poreze, takse ikojekakve namete, samo da sačuvaju slobodu i ne potpadnu pod tuđutiraniju.

Gebala, Sidon, Tir, Arvard i Biritus bili su kananitski gradovi,svaki država za sebe, snažni, sa velikim zidovima i utvrdama, velikapazarišta, u kojima su izgrađene visoke palate, hramovi za njihove


Kraljevi i faraoni su smatrali sebe bogovima na Zemlji i prevlast jeznačila snagu Boga. Načela starog svijeta nosila su ideje:

«Uništiti drugog da bi sebe ojačao“. «Ubi razlike da bi ostalo jedinstvo istog». «Pretvori u roblje sve one koji nisu dati od izabranog božjeg

naroda». Egipćani su razorili osvojene gradove, a preživjele Feničane i

susjedene Hetite protjerali. Trebalo je vremena da Kananiti ojačajusnage da povrate prevlast na moru i da kao feniks ptica – njihov sim-bol, nakon egipatske pohare, ponovo podignu svoje gradove i svojudržavu. Nisu zaboravljali na sve opomene iz prošlosti i učili su nagreškama. Filozofija preživljavanja učila ih je još nečemu, tako ne-uobičajenom za vrijeme u kome su živjeli, a to je da poštuju razlikei da na njima grade svoje veze i svoj napredak, da sabiraju sva onavrijedna iskustva od drugih i da ih primjenjuju za svoj napredak.Svaki grad za sebe je ranjiv i lako može da popusti u opsadama akonema dobrog saveznika da mu pritekne u pomoć. Savezi gradova subili političke prirode da štite jedan drugog i da tako ujedinjeni činevojnu silu koja se teško pobjeđuje. Njihovo upravljanje državom idržavicama u savezu zasnivano je na trojstvu: kralj, hram i svešten-stvo, i savjet staraca. I sve odluke, koje su se donosile od značaja zagrad ili državu, morale su da budu donošene u potpunom saglasjuova tri tijela, koja zajedno čine jedno upravljačko biće. Apsoluta nijebilo ni za jednu stranu ili nije smjelo da ga bude.

Nakon Biblosa najmoćniji feničanski grad postao je Sidon, ikako je pisao Strabon, zvali su ga još i „majkom feničanskih gra-dova“, a kad je i slava ovog grada bila na zalasku, treći grad, Tir,postao je glavni. Tir je mnogo vremena bio u sjenci Sidona, sve dodoba kralja Hirama prvog, zahvaljujući, a kako drugačije, nego do-brim trgovačkim vezama preko mora i zemlji Ofir, koju pominje Bi-blija, gdje su rudnici zlata i odakle su svake tri godine stizali tirskibrodovi natovareni plemenitim žutim metalom. U tom vremenu nisusvi narodi, a naročito ne neka plemena izvan granica silnih, Egipta,Vavilona, Fenikije ili Mesopotamije, na obodima Velikog mora i uunutrašnjosti kopna, znali šta je zlato i kakva mu je vrijednost. Fe-ničani su bili od onih koji su dobro poznavali moć zlata, njegovu opi-jajuću snagu. Istoričari smatraju i da su njihovi pohodi i osvajanjaŠpanije i čitavog iberijskog poluostrva, od Melkartovih vrata ili saobala Atlantika, preko korita rijeka, do planinskih vijenaca Pirineja,imali smisla najviše, ili jedino, zbog potraga za nalazištima zlata.


bogove, sa grandioznim kapijama, a u trgovačkom smislu povezanisa kopnenim narodima, u unutrašnjosti kontinenta i sa Velikim mo-rem. Trgovina je bila najvažnija za njihov napredak, mudrost upra-vljanja nalagala je zarad posla, više trpljenja, više traženja sličnogmeđu narodima, a manje otpora razlikama, ali su, ipak, mnoge očipune zavisti i s puno gnjeva, iz okruženja, gledale na njihov napredakGradovi su bili u stalnom nadmetanju za prestiž i slavu za ime prvogmeđu velikima, kako sve stoji u glinenim pločama iz Amarne. Ge-bala, najstariji među feničanskim gradovima – državama, koji je, polegendi i pisanju feničanskog istoričara, Sanhuniatona, osnovaoKron, u kome je obožavana božica Baalat – Gebal, i kojoj u čast jepodignut veličanstven hram, razvijao se po trgovačkim vezama kojesu uspostavljene, prvo sa Anadolijom i Mesopotamijom, razmjenomusoljene ribe, keramike, predmeta od bakra, koje su dobijali iz rudačesa Kipra i iz rudokopa u dalekom Kavkazu, a potom su se okrenulitrgovini na drugu stranu, ka Egiptu, sa kojim su razmjenjivali liban-sku kedrovinu, smolu, vunu, masline i maslinovo ulje, a kupovalizlato, alabaster, žito, konoplju, lan i papirus. Gebala je osnažila svojutrgovačku ulogu na Velikom i eritrejskom moru, koje su kasnije na-zvali Crveno. Na sarkofagu kralja Hirama utisnute su riječi koje ve-ličaju grad Gebalu, kao grad slave i hvale, grad koji su zidali bogovi.

Po papirusu i načinu pravljenja knjiga, na koje su našli u Ge-bali, Grci su mu nadjenuli ime Biblos. Veze sa Egiptom su bile višenego plodonosne za Feničane iz Gebale. Sudeći po drevnim zapisimahroničara bilo je to obostrano dobro vrijeme. Egipćani su provodilisnažan uticaj na duhovni život Feničana u Gebali namećući svoje re-ligijske kultove Ozirisa i Izide. Bile su to uzročno posljedične vezedva naroda, dvije države potpuno okrenute trgovini i napretku, pa suEgipćani od Semita iz Gebale prihvatili način pokopa mrtvih u gli-nenim posudama. I to je sve tako, ta saradnja i razmjena znanja i do-bara, trajalo neko vrijeme, nekoliko vjekova dok računi nisu počelida se remete, dok crv sumnje zvani zavist i pohlepa, nije počeo davrti u glavama faraona i kraljeva i da svuda gdje je bijelo vidi sivo,pa crno, dok najzad ne bi zavladao potpuni mrak pred očima.

Gebala, Sidon i Tir bili su u nekoj vrsti zajednice, saveza, ligegradova, koji su se prostirali duž obale Velikog mora i ostrva u pojasuLevanta. Takvo ustrojstvo države, za široko rasprostranjene gradove,nastalo je kao reakcija na strašni rat sa Egiptom. Bile su to borbe doistrebljenja, ne za običan prestiž na zemlji, ne za hranu, zemlju ilizlato, već pred Bogom, kao filozofija snage i moći jednog vremena.


XIX

– Moćni Rim, gdje god dodje i zaposjedne teritorije, mjenjastare nazive. I sada mi, dobri moj Siramače, ti i ja, moramo da raz-bijamo glavu šta se i kako zvalo nekada, od postanka, pa kako za toisto piše u starim knjigama, pa kakvo mu je ime danas.

– To je stvar uprave države! Takvi su moćni! Rim vjeruje daje njegovo carstvo vječno. Ostaje, ipak, poneka sličnost u nazivima.Postoje veze starih i novih naziva, samo je pitanje koliko dobro po-znajemo jezike kojima se koristimo.

– Pih, poneka veza! To mjenjanje imena usporava nam posao.Ludim od toga!

– Znam, ali posao istraživača je takav. Moramo biti predani. – Misliš li da je u redu da se sve mijenja?– Sigurno da nije, ali želja za dominacijom Rima je takva da

smatraju da treba zaborave sve što je bilo prije njih. Grci su prvi na-pravili smutnju. Oni su Gebalu preimenovali u Biblos, po svojoj riječikoja znači „knjiga“, a knjiga od papirusa na kome su pisali. Oni suMelkartove stubove prezvali u Heraklitove.

– Kad je moćni Rim zaposjeo afričku obalu i iberijsko poluo-strvo i preuzeo stare kolonije, gradovima su nadjenuta nova imena,u čast svojih imperatora i vojskovođa, Augustusa i Julijusa. I sadatreba da imamo kartu poređenja. O, baš me ovo zamara.

– Rim je u potpunoj nadmoći u Africi i na čitavom Velikommoru, otkako je razorena Kartagina.

– Možeš da misliš šta hoćeš, ali Kartagina se bila mnogo osililai Rimu je prvo uprla prste u oči oko Sicilije, pa onda sa Sardinijom iKorzikom.

– Kartagina je imala brodove, pravu pomorsku armadu i trgo-vačke veze svuda na obodu i unutar zemlje Velikog mora. To je bilo

Moćni grad Tir bio je pod zaštitom samog vrhovnog bogaFeničana Milk-Qart, “Kralj grada”, čije ime je stopljeno u akadskomjeziku kao Melkart i koga su Grci poistovjetili po snazi i moći sa nji-hovim Heraklom. Po Herodotovim zapisima, Tir je osnovan ponovom računanju vremena, 2750. godine prije nove ere. Rušen i ob-navljan, Tir je namjesnik Abibalus od Bejruta nanovo izgradio 1300godine p.n.e. Ponosan na novi grad, njegove visoke palate i prostranetrgove i slavu koju grad svakim danom pronosi, Abibal ili Abibalusje sebe imenovao kraljem Tira. Taj grad, koga pominje Stari zavjet uKnjizi kraljeva i prorok Jezekija, smješten je na pješčanom ostrvu,zapravo, na dva ostrva spojena kopnom, koje je dogradio i velikimbedemima od 45 metara visine opasao, Hiram, kralj tirski, sin i na-sljednik na tronu kralja Abibala, ili Abibalusa.


– Ajde, nemoj da mi tu umreš! Izvalio si se kao gušter. Ubićete sunce u glavu. Rano je za umiranje, imamo još dosta posla.

Siramak bi se s mukom oslonio jednom rukom na svoj drveništap izdjeljan od hrastove grane, a drugom bi uhvatio Pomponiusapod mišku i sklonio se u hlad. Diskusija se nastavljala jer je predanradu Pomponius svakog trenutka bio zaokupljen razmišljanjem osvom poslu. „Kartagina !“ – razmišljao je – „Siramak je u pravu. Bilaje to izvanredna tvorevina pomorske vještine i trgovine, gdje su sa-birana i primjenjena sva dotadašnja znanja. U toj zemlji se vrijemenije gubilo.“ Siramakovo znanje i način razmišljanja mnogo su mupomagali. Nije uvijek bio spreman da starcu dâje za pravo i radije bioćutao, ali bi kasnije o nekim njegovim stavovima ponovo razmislioi shvatio da treba da posluša starog savjetnika.

Sakupljanje činjenica nije išlo glatko. Pitanja i dileme su sedanima uvećavali, a potom se brzo smanjivali. Nekad bi jednim do-brim odgovorom precrtao nepoznanice, a nekada bi danima obojicaćutali bez rješenja.

– Šta sad? – pitao bi Siramak.– Teškoće! Prva teškoća su godine i vremenski periodi, koje

treba da uklopim. Druga su nazivi, koji mi stalno migolje, kao jeguljei prelaze iz jednog oblika u drugo, pa u treće. Treća teškoća su starisvici pisaca koji su živjeli u neka daleka vremena pa sada više neznam koliko su stvarno hodali i putovali, a koliko izmišljali ili pisalio legendama. Teško razdvajam istinu od mašte.

Ali, kako je vrijeme više odmicalo i oni se više kretali po pro-vincijama, sakupljali svitke i iz razgovora sa ljudima, trgovcima, ra-tarima, ribarima, dobijali su nove činjenice i polako koje su uklapaliu jedinstven mozaik stanja.


milenijumsko iskustvo Feničana. Bila je to prava sila na moru. Znašli, gospodaru Pomponiuse, koliko su oni bili vješti da se upravljajupo morskim silama i da čitaju vjetrove? Oni su, kao što je u naraviFeničanima, bili pravi istraživači morskih prostranstava. Nema gdjesve nisam sretao trgovce iz Kartagine, čak i nakon što je Scipion Emi-lijan u trećem ratu razorio i popalio grad, a narod otjerao u roblje.

– Rekao bih da si oduševljen Kartaginom?– Čestiti Pomponiuse, ja samo poštujem njihove vještine i kla-

njam se spretnosti da ovladaju trgovinom i da su velikim silama,kakav je Rim, mogli da ispostave račun.

– Nema više Kartagine. Scipion je zasuo solju da ni trava neraste.

– Surovo kažnjvanje!– Zaslužili su!– Ni jedan narod ne zaslužuje da mu se uzme sloboda i da mu

se zatre trag.– Ti si sanjar, Siramak. Moj rob sanjar! – Ja jesam rob, još i srećan rob, nema sumnje. Ali, Kartagina

nije zaslužila tako surov kraj. To tvrdim!– Tako su bogovi odlučili!– Bogovi? Ljudska zloba je tako odlučila, pohlepa, zavist. Pa,

ako je to sve što se dogodilo ispunjenje božje volje, tada su i bogovipuni loših osobina i ne haju za ljudske patnje.

– Danas si prilično oštar na jeziku. – Znam što znam! – Po rimskim hronikama od kartaginskog grada Alis Ubbo na-

stala je provincija Felicitas Julia, a od Kartagine provincija Afrika.Imaš nešto da komentarišeš? Nemaš! Dobro! Idemo dalje.

Pomponius je postajao nervozan kada bi čitao stare svitke ikada su mu se pojavljivala nova i nova imena. Mučio se da povezujeljude i događaje vezane različitim mjerenje vremena. Siramak je pri-skakao u pomoć i svojim sjećanjem potkrijepljivao činjenice. Dese-tak godina, koliko je bio stariji od Pomponiusa, sa još dobrim pam-ćenjem, pomoglo mu je da se prisjeti nekih starih naziva gradova irijeka, na koje je nailazio u svojoj prethodnoj službi. Pomponius ni-kada nije bio dokon i skoro da nije ni znao da uživa. Kada bi sjeo nakameni prag kuće u kojoj su stanovali i glavu izvio prema suncu damu, kako je govorio: „ogrije kosti koje se neumitno suše“, sklopiobi oči i u tren zadrijemao. Pomponius bi ga, onako napola usnulog,prodrmao za ramena i prekorio:


XX

Prijatelj je potrebniji od vatre i vode

Erazmo Roterdamski

Mali je čovjek pod Nebom i mali je pred Bogom. Ime čovje-kovo dolazi od riječi samosvojnog bića, samomislećeg, ali je, kakogod se okretao, uvijek bio sitan prema Bogovima i njihovom gnjevu,naročito onda kada nije razumjevao sile koje dolaze neznano otkudi koje su beskrajno jake, mnogo jače od bilo čega ljudskom rukomstvorenog. Bogovi su stvarali svijet. I umilostivljenje Bogova je za-datak za održanje svakog carstva, svake uprave, svake vlasti. Kazna,strah, pokornost i molitva, mjerila su i način održanja zemaljske vla-sti i onih koji sebe smatraju dostojnima Bogova, ili, još više, rođe-nima od loze Bogova.

Bilo je tako na obodu Velikog mora.U čast zaštitnika Tira, boga Melkarta, Hiram je izgradio veliku

građevinu, hram veći od svih i ljepši od dotadašnjih, uz samu kra-ljevsku palatu, pravo graditeljsko čudo, djelo arhitekte, koji je savr-šeno poznavao proporcije, mjere, geometriju, navodio svakog, ko mupriđe i ko se nađe u njemu, da ničice pada u svojoj svojoj poniznostii osjećanju ništavnosti ljudskog bića pred velikim božjim kipom, predširokim arkadama na vitkim stubovima, kao pred samim bogom. Po-dovi od uglačanog mermera, zidovi, stubovi, optočeni zlatom, ukra-šeni slonovom kosti, cedrovinom, šta li je sam Hiram mislio u tojčistoj pobjedi ljudskog duha, osim da je i sam nadahnut Bogom, kaonjegov sin.

Promućurni Hiram, sklon dobrim poslovnim potezima, sklopioje savez sa izraelskim kraljem, mudrim Solomonom, sinom kralja

Davida. Glas hvale i slave o kralju Davidu, kao hrabrom vojskovođi,koji je čuo riječi božje, jednoga Boga, a ne mnogo njih, ispredan jekroz priče koje su prelazile granice i koje su najčešće prenosili put-nici, trgovci i pomorci. Hiram, prvi susjed kraljevine Izraela, pošto-vao je kralja nad kraljevima, Davida, a zbog njega i njegovog sina,kralja Solomona, o čijoj mudrosti su se već ispredale priče sličneonima o Davidovoj neustrašivosti. Dobri odnosi između dva kralja,povjerenje, snažne veze, poštovanje bogova, iako različitih religija,čuvanje i poštovanje mudrosti, kao nasvijetlije odlike jednog vladara,ojačale su obadvije zemlje, i Tir i Izrael. Hiram je uzdigao Tir u prvogmeđu velikim i važnim gradovima, a iz političkog saveza sa Solo-monom obezbjedio je trgovačke rute za Egipat, Arabiju i Mesopo-tamiju. U braku iz političkih interesa, mudri Solomon je uzeo za ženuegipatsku princezu, faraonovu sestru, pa iako je uz nju imao još se-dam stotina ljubavnica, poštovao joj je drevnu religiju i izgradio jojpalatu i hram u kome je mogla da se moli svojim bogovima. Brakoviiz političkih razloga, najavljivani i objavljivani uz silne pompe islavlja, toliko puta sklapani u čitavoj ljudskoj istoriji, ponekad suimali i kobne posljedice za čitav narod i njegova religijska opredje-ljenja. Hiram i Solomon su zajedno otvorili trgovačke puteve prekoCrvenog mora, spajanjem izraelske luke Ezin-Gber sa zemljom zlata,duboko na istočnim obalama Afrike, koju su zvali Zofora ili Sofala,od čega je ostalo Ofir, a zapravo samo zlatna žica kod grada Safale,odakle je Solomonu za hram dopremljeno četiri stotine i dvadesettalenata zlata, kako piše u Starom zavjetu, a zapravo kikkara, postarohebrejskom jeziku, jedinice mjere koja nosi 42,6 kg. Tako je Hi-ramovom flotom i Solomovom vojskom dopremljeno 17.892 kg zlataod čega je izliveno pet stotina zlatnih štitova, Solomov prijesto, zlat-no posuđe i još koješta. Ali, zapravo, niko nije davao zlato tek tako iHiram i Solomon su krvavim ratovima, određenim jednom u tri go-dine, osvajali zlatne brijegove Ofira da bi punili svoje riznice i da biafričke ratnike zarobljavali i trgovali njima kao robljem, u svojimlukama.

U doba tog prijateljstva i procvata poslova, koji su za objezemlje donosili dobre prihode, Hiram je, u petoj godini Solomonovevladavine, pomogao da kralj izraelski izgradi Hram u Jerusalimu,kako će ga dugo potom zvati, Prvi Hram, ili hram Solomonov, sa onadva stuba Voas i Jahin, na kojima počiva doktrina masonstva i slo-bodnog zidarstva, u čitavoj istoriji, i koji se javljaju na mnogim mje-stima, na raznim tačkama svijeta, i u raznom dobu, sve do današnjih


Tekstil i riba izvoženi su u druge luke i države. Drvna indus-trija je bila u procvatu sa pravim majstorstvom u gradnji brodova,nosiljki i kola, koje su vukli konji, namještaja sa izvanrednim ukra-snim rezbarijama, sa likova bogova, životinja, cvijeća i vinove loze.O čudu drvne građe, cedru, ili libanskom cedru, svjedoči solarni brod,napravljen od cedrovine, za egipatskog faraona Kufu ili Keopsa,pronađen u pjesku sjeverno od njegove piramide. Smatra se da je star5.000 godina. Pa i ako to sve nije mogao da zna, Pomponius Trogusbi morao da bude srećan da zna da danas, više od dvije hiljade godinanakon njegovog života, libanski cedar, je nadaleko poznat i cjenjen,na sjevernim obodima Velikog mora i duboko u tijelo afričkog ievropskog kontinenta, kao odlična drvena građa na visokoj cijeni, uzsve moderne materijale i tehnike pripreme drveta. A kako bi tek se-natori bili sretni kad bi računali svoj interes u svim tim trgovačkimturama preko Velikog mora.

Uz boga Melkarta, vrhovnog i najvećeg, njihovog Ba-ala, odkoga je vodila porijeklo kraljevska loza, Tirani, su bili duboko po-svećeni boginji Mjeseca, Astarte. Moćna i važna je bila Feničanimata boginja. Feničani su u doba kralja Itobaala zauzeli predjele sje-verno od Bejruta i proširili se i na dio ostrva Kipar i tamo izgradilihram svojoj obožavanoj boginji. Astarte je kriva, kako stoji, opet, uStarom zavjetu, što je izraelski kralj Solomon prevrnuo vjeru i pre-stao da poštuje božja pravila zapisana u Mojsijevim pločama, o bo-žjim zapovjestima, o preljubi i grijehu i porodici, kao najsvijetlijemzavjetu ljudske zajednice, za jednog čovjeka i jednu ženu. Život ubogatstvu i slavi, bez straha od ratova, Solomonu je ostavljao mnogoprostora da vodi slobodan život, da obljubljuje žene, prepušta se sla-dostrastima i čulnim uživanjima, i da zaboravlja na strogost vjerekoju je preuzeo od svoga revnosnog oca Davida. Čak ni podizanjevelikog hrama, i svo zlato kojim ga je okitio, nije mogao da spere snjega božju kaznu. A Boginja Astarte, koja je po monotestičkom vje-rovanju, trovala duše slobodom, pohotom, razvratom među ženamai muškarcima, životom punim tjelesnih uživanja, iz Tira se uselila uzemlju Izraela, baš preko žena s kojima je Solomon bio u vezi. Slat-kim šaputanjima u noćima punim strasti i vatrenih uzdaha one su pot-puno ovladavale moćnim kraljem. Prepuštao im se ne razmišljajućio grijehu i Mojsijevim zakonima, i ne osjećajući razlike među reli-gijama. Kult Astarte je bio toliko jak da je Solomon izgradio hramovenjoj posvećene na Hamosu, i na gori kod Jerusalima. Dozvoljavao ježenama da prinose žrtve boginji Astarte. I javio se Gospod Solomonu


dana. U Starom zavjetu je zapisano da je Solomon rekao Hiramu:«Ti znaš da David, otac moj, nije mogao da sagradi dom imenu Go-spoda svojega od ratova kojima ga opkoliše, dokle ih Gospod ne po-loži pod noge njegove». Bio je to poziv za gradnju veličanstvenog,hrama nad hramovima, za vjeru izraelsku, monoteističku. Solomonšalje Hiramu trideset hiljda svojih ljudi da pomognu Tiranima i Si-doncima u sječi drvne građe i prenošenje preko mora, spojenim spla-vovima, do Izraela. Tako je od Hirama stizalo Solomonu cedrovodrvo i jelovina, sa libanskih gora, donosili su i kamen za gradnju te-melja i zidova iz zemlje Feničana. Hiram, je uz sve to, poslao Solo-monu još i svoje arhitekte i graditelje da pomognu zidanje velikoghrama. Najbolji graditelji dolazili su baš iz Sidona. A kad je izgrađenhram, Solomon je nastavio dalje da gradi bedeme od Jeruzalima,poput onih tirskih.

I u Tiru se dalje gradilo. Zlato je pristizalo, novca je bilo sveviše. Dvorci, palate, trgovi, ulice, kuće za plemiće, kraljeve savjet-nike, visoke sveštenike, palate, zanatlijske radnje, svetilišta, ravnelinije sa umetnutim ukrasima od kamena, tog umjetničkog građevi-narstva, izgrađeni sa brojnim arkadama, gredama i stubovima u ka-menu, izazivali su strahopoštovanje putnika namjernika. Nije bilovažno kako i koliko, sve je imalo cijenu i sve je moglo da bude iz-građeno. Maštovite arhitekte, vješti graditelji stvarali su građevinedostojne bogova, za divljenje i poklonjenje, sa trijumfalnom kapijomu čast slavnih pobjednika, i uz Melkartov hram, oda su pobjede ljud-skog duha. Popločani trgovi i ulice bjelasali su se na jutarnjem suncu.Zorom su se trgovi punili žagorom prodavaca, koji su zauzimali mje-sta sa svojim pokretnim tezgama. Nudili su usoljeno meso, ribu, žito,voće i povrće, med, vino, ulje, pletene korpe, grnčariju, raznobojnetranine, svilu iz dalekih krajeva, razne đinđuve za djevojke i žene,izrađene od srebra, školjki i raznobojnog stakla. Na malom trgu, kodpalate sunca, dva puta sedmično obavljala se trgovina robljem. Tr-govci su dovodili robove vezane konopcem, jedan za drugog. Ženesu morale da budu umivene i čiste, a muškarcima je dozvoljeno danose perčine i duge brade, uvezane, da bi im se vidjeli zubi. Jauci,kuknjava, zapomaganja, obično žena, otimanje muškaraca, kada bibili prodati, ali prvo izudarani da bi se manje otimali i bunili, i lakšeodvoženi u, za njih, neki nepoznat kraj, gubili su se u svakodnevnojvrevi buke pazarnog dana, gdje se dolazilo da se zaradi na prodaji ilikupovini.


XXI

Oponašajući čudnu feniks pticu i s dubokom vjerom da onazaista i postoji, ali pretočena u simbole, Feničani su se nekoliko putakroz istoriju uzdizali u visine najvećeg sjaja, hvale i slave najmoćni-jih naroda, pa ponirali u tamu ropstva i tako nastavljali sopstveni ci-klus uništavanja, od pepela i rođenja, do nove slave. Sudbinska linijanaroda na toj zemlji učinila je vaskrsavanje stalnim, a samom narodudala snagu neuništivosti, nepobjedivosti i buđenja na nekom novommjestu. To je i sudbina svih putnika i skitnica svijeta, kad ih vodinebo i sopstveni instinkt, kao rudimentni ostaci veze sa praiskonom,prirodom od koje su nastali.

Dobar glas o njima, kao odličnim trgovcima i pomorcima, širiose Sredozemljem. Trgovalo se maslinama i maslinovim uljem, datu-lama, smokvama, raznim sortama vinove loze i vina, medom, vunom,lanenim tkaninama, raznim posudama od keramike, pa kamenom zagradnju, rudama gvožđa i bakra, i drvetom.

Ali, zemlja Feničana je i zemlja ribara. Ribarstvo i pomorstvoidu zajedno. Ribari su oduvijek tu, i, gotovo, da nema priče na Sre-dozemlju bez njih. Zapravo, niko ih ne primjećuje tokom života, aoni žive s morem i od mora i imaju neki čudan savez: sa svim mor-skim svorenjima: delfinima i ribama, školjkama, biserima, koralima,hridinama i valovima, morskim strujama i tajnim putevima, nimfama,sirenama i kojekakvim još morskim bićima. Oni čuju i prepoznajuzvukove mora, kao savršene zvukove harfe, koji stižu iz zagasitihdubina. Za njih je simfonija i ono što većina drugih ljudi ne čuje – ti-šina, kada more ćuti, a opet pjeva ode životu. Takvi su bili feničanskiribari, prije tri hiljade godina, do danas, jer i danas su njihovi potomcitakvi, u zemlji koja nosi drugo ime.

riječima: «što se to nađe na tebi i nisi držao zavjeta mojega, ni uredbimojih, koje sam ti zapovjedio, za to ću otrgnuti od tebe carstvo i daćuga sluzi tvojemu». Idolopoklonstvo je najveća jeres monoteističkevjere. Božji zavjet se ispunio nad Solomonovom državom.

Ali nije svo idolopoklonstvo nestalo sa božjim obraćanjem iosudom kralja Izraela i njegovom pohotom. Feničanski bogovi, kojisu veličali zlato i ljudsku gordost, više su izazivali strahopoštovanjei naklonost naroda i sve više uzimali dušu izraelsku pod svoje i po-lagali je na svoje oltare: krvavog boga Moloha, boginju mjesecaAstarte i vrhovnog boga Melkarta. Izrael se cjepao na sljedbenikeDavidove, monoteizam, jednoga Gospoda boga, i na one koji su viševjerovali u stare religije i bogove koje su prihvatali izvana. I kad jeSolomonov nasljednik, kralj Ahab, koji je vladao Izraelom nakon So-lomona, oženio Jezavelju, ćerku tirskog kralja Edbala, kao da je Go-spod Bog bio sasvim razgnjevljen što je jedna tirska idolopoklonkasasvim ovladala kraljem, sljedbenikom trona Davidova, i okrenulaga na svoju vjeru.


cima, pa Egipćanima, najzad i Rimljanima. A njih, Feničane, guralisu u lagan, ali vječan zaborav.

Mnogo vjekova kasnije jedan sasvim drugi narod na sjevero-zapadnim obodima Velikog mora zvanično će biti vjenčan s morempo proklamaciji pape Aleksandra, koji će 1177. godine dati Venecijiprevlast na moru, da bi je zaštitio od prodora razularene osvajačkenjemačke vojske, pod Barbarosinom komandom. Venecijanska Re-publika svu svoju snagu izgradiće na pomorskoj vještini, kroz hege-moniju nad primorskim narodima, a u ekonomskom smislu natrgovini morima, u prvom redu, po Sredozemnom, ili nekada zvanomVelikom moru.

Trgovina je bila osnov za napredak, a profit koji je stvarala,bio je osnov za moć i razlog borbi i ratova. Trgovina je stvarala jakegradove i uspješne pojedince pretvarala u kraljeve njihovih malihkraljevstava, pa sve i ako nisu imali krunu, imali su vlast i osjećaj si-line. Više od dvanaest vjekova cvjetaće pomorstvo u jednom malomzalivu, tek primjetnom na geografskoj karti Jadrana, u tako malommjestu da je pravo čudo otkud takva hrabrost, lucidnost, i znanje oćudima mora, i tako dugo odolijevanje nasrtajima svih vojni, istokai zapada, a da oni, hrabri i samosvojni, ostanu takvi, tako i toliko upe-čatljivi, autentični. Taj mali grad, snažnog, slobodarskog duha, je Pe-rast. Njegovi Peraštani su po mnogo čemu posebni, drugačiji, kao daje zemlja, po kojoj gaze, voda koju piju i.vazduh, koji udišu, nosionešto u sebi što im je ostavljalo takvu narav prkosa i inata, i potpuneposvećenosti poslovima, koji su ih uzdizali, pomorstvu i trgovini.Stroge ravne linije, tek ponešto od razigrane arhitekture baroka, starepalate, balustrade, korniši, portali, visoki tornjevi i zvonici, vodojaže,mandraći, mnogo podsjećaju na gradove sjevernih obala Velikogmora. Za razliku od Venecije, gdje su boje tako važna stvar na nje-nom licu, poput složenog sazvučja mnoštva glasova i čine sklad ša-renog, u Perastu, na pogled s mora, sve sjaji od bjeline kamena sasjenkama kamene patine, koja je potvrda vremena koje je prohujalotim starim zidinama. Sjajne palate poput Zmajevića, Viskovića, Bu-jovića, Smeće i Balovića ne zaostaju za onima iz najljepših metropolaSredozemlja, od Venecije, Đenove, Napulja, Valensije i Barcelone,ili u poređenju sa nekadašnjim Tirom ili Kartaginom.

U Boki Kotorskoj, zalivu Usta, tri grada su rasla i razvijala seu čudnim međusobnim odnosima, poput Biblosa, Sidona i Tira, naj-stariji Kotor, potom Perast i najmlađi Herceg Novi, nastao iz prkosanjegovog stvoritelja bosanskog kralja Srbljem, kako je sam sebe na-


Pomponiusa Trogusa je sve interesovalo u vezi zemlje Ka-nanita, uređenje, stalež, trgovina, kolonije, čak i običaji. Fenikija jebila sastavljena od gradova, ujedinjenih u politički i ekonomski sa-vez. Gradovi su se među sobom utrkivali za dobijanje prevlasti uposlovima i političkoj upravi. Tir su, takođe, neki zvali „purpurnigrad“.

Ta čudesna boja! Po boji, koja se proizvodila samo u Fenikiji,Grci su im dali još jedno ime, Punjani, koji su, potom, Rimljani pre-uzeli od Grka. I ta boja je toliko bila prisutna, toliko tipična, jedin-stvena, pa tako i strogo čuvana tajna recepture za njenu proizvodnju,da je za njeno otkrivanje kažnjavano smrću. Njome su bojane tka-nine, one čuvene skupe, tirske tkanine namjenjene samo probranima.Bojane su njome kuće, podovi, zidovi, brodovi. Proizvodnja esencijeboje purpura bila je važna koliko i svaka državna tajna. Tajna je ležalau rukama ribara. Ronili su u dubine i izvlačili iz mora školjke, velikelepezaste, koje su zvali «kraljevo srce» i koje su nalazili samo nadva, tri mjesta, uz obale Tira. Potom su ih sušili, lomili i dugo strugalisedef u finu prašinu. Taj fini prah, koji je već imao boju purpura, iakonešto blijeđu, otkupljivali su kraljevi rizničari. Džakovi purpurnogpraha dobijali su druge sastojine, sa kojima je mješan, mak, i crven-kasta zemlja, zatim dodavana voda, nastajala je gusta masa koja jedugo mješana u tačnim proporcijama i, potom, zagrijavana do vrenjau velikim loncima. Po veličini i broju mjehura zanatlije su određivalenijanse purpura i namjenu boje, za drvo, za tkanine, za kamen. Bojeza tkanine su bile na najvećoj cijeni. Purpur je bila kraljevska tirskaboja, a tirske tkanine su bile na visokoj cijeni, jer su bile i kraljevske.

Kao rođeni na vodi i kao sinovi vjetra, takvi su bili Feničani,Punjani, kako god ih zvali. Njihove prve lađe su bile na vesla, svedok se nisu javile želje da idu dalje, da osvajanju nepoznate krajeve.Tada su otkrili snagu vjetra kao pogon za svoje brodice i plovili su usmjeru duvanja vjetra. Tek mnogo vjekova kasnije sjevernjački, pu-stolovni narodi, otkriće mogućnost plovidbe kontra vjetra. Feničanskijarbol imao je neobičan oblik, ne prav, kao vitak stub, već u oblikućiriličnog ili grčkog slova «l». Stari istoričari se slažu, kad su Egip-ćani porobili Feničane, oni su takav oblik jarbola preuzeli za svojebrodove. No, pomorstvu i navigaciji skloni, domišljati Feničanistalno su nešto izmišljali da bi njihovi brodovi bili što bolji i što brži.Koristili su i po dva jedra, jedno s lijeve a drugo s desne strane. I sveto, sve pomorske vještine, malo, pomalo, pretakale su se, njihovimporobljivačima ili imperijama koje su postajale snažnije, prvo Gr-


XXII

Sve što se moglo nije stavljano na papir i sve što se radilo nijebilo ni po pravu ni po pravdi, ali ko je imao silu taj je određivao za-kone. Nepisano pravilo tada je bilo: oteti ili zarobiti ženu, dijete, dje-vojku, čovjeka, tražiti otkup od porodice ili vlasti ili ih odvesti dalekood mjesta gdje su ugravljeni i onda ih dati na prodaju. Ko je bio raz-borit na moru, sa svojim brodom ili prodovima i ko je imao vojskuna kopnu, određivao je svoje zakone i ponašanja. Tako je odvazdana Velikom moru, od doba kad su nastale Zevsove legende, ili odvremena robovanja Asiraca, Egipćana i Feničana. Robovlasništvo jeprodužilo svoje trajanje i kroz doba humanizma i renesanse, i bilo jestrašna pošast u vremenu kad su se na zapadu uveliko razvijali i tak-mičili stilovi u lijepoj umjetnosti, pa sve do vremena u kome je na-stajala industrijska revolucija, dakle, sve do 19 vijeka.

Čovjek ili žena, svejedno, tek nešto bolje tretirani od životinjei tek im udijeljeno nešto malo više obzira, zbog cijene koju su posti-zali, bili su predmeti, roba za trgovinu, kao ovce, koze, konji, kaodrvo, kao svila ili pamuk. U trgovini često, veoma često, nije bilo re-ligije i nije bilo hrišćanskih principa koji bi otimačima, trgovcima,mogli da razluče da čovjek nije isto, da ne može da se vrijednuje pokantaru, po mišicama, da je svaki čovjek kosmos, da je njegova dušadio svemira i da je život na zemlji samo hod u jednom obliku, kratak,pa bi zato trebao da bude lišen nepotrebnih patnji. Prvo su Mavari,pa iza njih Saraceni, a potom su Turci svojim gusarskim pohodimaunosili nemir na Jadranu i duž obala gdje god su stizale njihove galijei unutar zaliva Boke Kotorske. I kako ono biva «zub za zub, oko zaoko», iako nije hrišćanski, ali je teško bilo ko mogao da bude tolikotrpeljiv i pokoran da ostane s nadom da se to više nikada neće pono-

zvao u dubrovačkoj povelji iz 1382. godine, Tvrtka, kome je trebaoizlaz na more, solana i farika čoje. Kotor je oduvijek bio grad sinjo-rije, gospoštine, sa razvijenim klasama, razvijenim zanatstvom i do-brim trgovačkim vezama, sa brojnim crkvama i visokim bedemima.Perast, mali, kameniti grad, grad sunca i svjetlosti, bez zidina premamoru, uvijek mu otvoren, živio je sa njim, disao sa njim i uvijek napola pripravan za kakvu najezdu, koje su ga u nekoliko navrata ne-milosrdno razarale i ubijale mu stanovništvo. Herceg Novi, grad stvo-ren iz inata, dva vijeka je bio jako tursko gusarsko gnijezdo, odaklesu moćne galije kretale ka Perastu ili kroz vrata od Boke u pohodena otvorenom moru, na trgovačke brodove duž Jadrana. U to dobavladavine Turaka, kroz vrata od Boke, između Oštrog rta, ostrva La-stavice i posluostva Luštica, klizile su armade dvije moćne sile namoru: Mletačke Republike i Turske. Mlečani su u Rosama, prekoputa Herceg Novog, imali svoju vojnu postaju, ali je ona više bila zakontrolu ulaska u zaliv nego što se otvoreno suprotstavljala turskimbrodovima. Turci su imali svoje pazarište u srcu zaliva, u Risnu. Spu-štali su se u njega s brda i to je bila živa rana Peraštanima, jer je nji-hov grad udaljen tek nekih pola sata hodaod Risna. I dok su u Kotorui Perastu podizane crkve u slavu i hvalu katoličke vjere, uz one ranijeiz doba pravoslavlja, uprave Vizantije i, potom, doba zetskih županai kraljeva pa srpskog cara Dušana, dotle su u Herceg Novom, gradubedemu, nebu pod oblake sezali vitki, bijeli minareti džamija, kaoda su im se graditelji utrkivali: što vitkiji, što visočiji, to Alahu miliji.


u kućama teškim drvenim kapcima, siromašniji narod je krenuo uzbjeg prema brdu, vjerujući da će tako bolje da izmaknu krvavimnamjerama gusara.

Peraški kapetan hitno sazove gradsko vijeće i okupi vojsku dase postroji i zauzme odbrambene položaje. Vrijeme je isticalo, galijesu stizale, poput strašnih, crnih nemani koje probuđene iz moranadolaze da zgrome i progutaju u krvi sve što je živo, sve što sekreće. Pomoći Perastu niodkuda. I tog puta, kao i ranijih, sve je ostalona njima samima.

Hroničar je zapisao: «Gusari su prvo opustošili ostrva pred Pe-rastom, crkvu Gospe od Škrpjela i opatsku crkvu Svetoga Đorđa».Odbrana je pucala, koliko je god bilo brzine da se pune tandžare, pa-dali su poneki od gusara, ali su, svejedno, bili u većini, i probijali suodbrambenu liniju, prodirali u kuće, trpali sve vrijedno što im se či-nilo u džakove, otimali žene i djecu, vezivali ih i odnosili na brodove,pljačkali crkve bez respekta prema svetim putirima, ikonama. Zasobom su ostavljali pravu pustoš. Nesreća za Perast je bila golema,strašna, prevelika za tako mali grad, jer, na stranu pljačka, ali 415duša gusari odvukoše sa sobom. Bila je to strašna nesreća. Hroničarje napisao da su se u potjeru sa gusarskom flotom dala, potom, 23španska broda koji su se nalazili u Dubrovniku, i za njima i AntunPisani, zapovjednik mletačkih brdova. Perast je optužio grad HercegNovi da stoji iza ove strašne pohare i potuži se Velikoj Porti u Istam-bulu. No drski novljanski zapovjednik odricao je svaku vezu sa ber-berskom flotom govoreći da je to čista izmišljotina i da njegov gradnema veze sa tim. Posljedice pohare bile su strašne. Tuga je, kao crnioblak, prekrila ulice u Perastu. Nije bilo radosti, pjesme, veselja, oku-pljanja. Sve je utihnulo u žalost i patnju koju je vrijeme sporo, veomasporo liječilo. Mnogo peraških porodica je zatveno i nestalo sa licazemlje. U svom pismu iz Tunisa javljao je mletački konzul Julije Ce-sena 1631. godine o peraškim ropkinjama koje je sretao. «Žene sustajale pod paskom posebnih štitnika ili patrona, koji su vodili dobarposao, kad je iz Perasta od rodbine stizavala otkupnina. Ako ucjenanije stigla na vrijeme, silili bi ropkinje da okrenu vjeru, pa bi takopale kao žrtve kakvog bega. Prevjera je bila jedino način da ostanužive. Bilo je takvih iz siromašnih a i iz boljih kuća, kao Marija Bu-rović i dvije kćeri Marka Cigova». Robovi u Tinisu su bili pod stro-gim okom Turaka, jer je Tunis, sa Bizertom i kartaginom, bio u nji-hovim rukama. Tražili su visoke otkupe koje Peraštani nisu mogli daizmire. Zuane Florio je morao da pošalje otkup za brata Andriju,


viti. Ostajala je osveta, krvava, bolna, teška koliko i prvobitni zločin,ali slatka jer je vraćala ljudsko dostojanstvo, makar privremeno, ukorito ravnopravnih odnosa slabijeg prema jačem. Osveta je dobijalarazmjere opšteg oduševljenja, i širila se poput epidemije, nadomje-štala je za tugu i bol, kao pravi melem na ranu od gnjeva.

Peraštani nisu stajali mirni a da ne čine isto Turcima. Otimalisu turske žene, djecu i muškarce, zasužnjivali ili prodavali kao roblje.Bilo je mnogo posredovanja za oslobođenje robova. Pregovori sučesto bili na ostrvu Gospe od Škrpjela. Neki robovi iz kuće Alibegaiz Bara molili su perašku opštinu da posreduje za njihovo oslobođe-nje, a Peraštanin, mornar Matio Lorićević uputio je iz Ulicinja pera-škoj opštini pismo, a bješe to 1717. godine, molbu, zakletvu da gaotkupe iz ropstva, jer je otet na Božić sa broda kapetana Gulfa. Ne-srećnog Lorićevića su kupila dvojica Turčina, da bi njime mogli daucjenjuju i traže otkup i zamjenu za dvojicu svojih ljudi koji su za-sužnjeni ležali u mletačkom zatvoru, od kojih je jedan mlad a drugistar te ne mogu da posluže kapetanima za veslanje. Lorićević jemolio peraške vlasti da ga zamjene za dvojicu turskih robova, a svo-joj porodici je naložio da proda imovinu ako zatreba da se doplatitrošak prevoza od Ulcinja do Perasta.

Na udaru s mora od gusarskih lađa i kopnenih snaga Peraštanisu bili na oprezu zbog čestih upada i pohara. Godine 1624. u noćiizmeđu 23. i 24. juna. Perast napadaju gusari iz zemlje, kako se ondazvalo, Berberije, Tunisa, Bizerte i Kartagine, koji su sa 16 galija pre-plovili čitavo Sredozemlje, žareći i paljeći, otimanjem i stanjem uropstvo nedužnog naroda. Bila je to nesreća poput snažnog zemljo-tresa, koji za sobom ostavlja pravu pustoš. Gusarske galije su moraleda se okupe pod Herceg Novim i dobiju plan za dalje akcije, o Pera-stu, tvrđavama, brodovima, vrijednoj robi, koju mogu da nađu, o ne-jači, ženama i djeci, za koju mogu da dobiju dobar otkup ili ih pro-daju u Africi. Bila je to čitava armada gusarskih brodova, dobronaoružanih, uvijek spremnih na borbu. Kad su katarke nepoznatihbrodova pročele da promaljaju od Turskog rta, i da pristižu krozVerige u sve većem broju, kao kakva nemila naplavina, ono što sudurbini sa Perasta osmatrali, zastave brodova, i brzinu kojom se pri-bližavaju gradu, unijelo je strah i paniku u ljude. Zvona su zvonila,strašno, jako, gromoglasno, bez reda. Prvo Gospe od Škrpjela i Sve-tog Đorđa, pa sa zvonika Svetog Nikole, i svih crkava peraških. Odz-vanjalo je nebo, golubovi su letjeli kao pomahnitali. Narod se raz-bježao s ulica i trgova. Vrata su zamandaljivana. Zatvarani svi otvori


XXIII

Otmena begovska kuća Mustafe Souka Hamuda u Medini,starom dijelu Suse, tuniskom gradu koji je za vrijeme trećeg punskograta osnovao Rimljanin Scipio da bi odatle lakše napadao na Karta-ginu, izvana ne odaje ništa posebno što bi na sebe skrenulo pažnju.Mustafa Souka Hamuda, bogati trgovac uljem i maslinama, naslijedioje već dobro ime i pozamašan imetak svog oca i djeda, krajem 19 vi-jeka, kad je preuzeo posao. Njegova kuća, muzej – građanske tuniskeporodice, sa svakim pedljom pokrivena nekim predmetom koji imasvoju priču, manje ili više trgovački vrijednim, skupim namještajem,kitnjastim ukrasima, sa teškim draperijama zavjesa i krevetnimprekrivačima, tapiserijama na zidovima, ukrašenim srmom od zlatai srebra, teškim, gusto tkanim vunenim tepisima iz najboljih tuniskihi persijskih radionica, predmeti od stakla, porcelana i slonove kosti:lusteri, lampe, skulpture, umjetničke slike, sve to i bez državnih de-kreta o oduzimanju imovine i njenoj nacionalizaciji, zaslužuje dabude čuvano u muzeju. U svoj toj unutrašnjoj raskoši, generacijamasakupljanih predmeta, begovska kuća je jedna od nekoliko takvih,izutenih, u Susi i Tunisu. Medinu, gdje je smještena kuća, čine pokal-drmisane, uske ulice, na kojima odzvanja svaki korak kotača, kopitai cipela. Bješe to kraj starih trgovaca i begova, imućnih ljudi okokojih je uvijek bilo i mnogo sirotinje koji su iskali milostinju. U vri-jeme oslobođenja od kolonijalnog statusa Francuske i pobjede Ha-biba Burgibe, kuća je prešla u ruke države, kao narodno dobro i po-stala muzej, primjer načina života sloja visokog građanskog društva.Istina porodica je tu još mogla da živi neko vrijeme, dok ne isprazniormare, rafove i police od svojih ličnih stvari. Ali kako u seobamanikada nije mloguće sa sobom sve odnijeti, tako je porodici Hamuda

majku, ženu, setru i dva sina i da bi ih vratio u Perast morao je daproda svoj vešel u vrijednosti za 2000 dukata, čija je prava vrijednostbila dva puta veća. Peraštani su bili na strašnim mukama, ne samozato što im je oteta porodica već i zato što nisu imali dovoljno novcaa često su morali da prave izbor među otetima, među ženom, djecom,i da otkupe jedno ili jedne a druge ostave ropstvu na mislost i nemi-lost. I u oklijevanju donošenja odluke koga da prvo otkupe a ko dačeka, stizala smrt sužnjima ili onima u Perastu, da je postepeno uti-šavao glas, s jedne ili s druge strane.

I kako god bilo, novac za otkup je teško pristizao, mnogo jenedostajalo. Vrijeme je prolazilo i mnogi su u ropstvu gubili nadu iprikljanjali se muhamedanskoj vjeri. Kotorski biskup Vicko Buća usvojim propovjedima u katedrali Svetog Tripuna pozivao je narod dau svojoj pobožnosti bude solidaran za peraškom tragedijom i pomo-gne u prikupljanju pomoći za otkup roblja. Neki su razmišljali o ise-ljavanju u Italiju. Perast je stalno bio na udaru i ovaj posljednji napadgusara, mnogo strašniji od svih prethodnih, unio je u Peraštane strah,bezvoljicu i osjećanje nemoći, uz svo ono teško breme tuge koja imje ležala na duši. Papin apostolski izaslanik Oktavijan Garzadortostigao je samo da im iskaže riječi saosjećanja, pažnje i da ih utješida je „Bog sa njima i Sveta stolica“. Rekao im je: «jer na drugommjestu, koje ne bi bilo Perast, vi ne biste bili Peraštani – i s imenombi se izgubio ujedno spomen i čast odličnih djela i junaštva vaših pre-daka i vas samih, što vas drži kod drugog svijeta na cijeni i dobromglasu, a kod nas vas čini mnogo zaslužnima i dragima». Bile su tosnažne riječi, koje su djelovale kao teška sidra uprkos strašnoj neveri,riječi koje su udarile u ponos i sve ono što je vjekovima značio riječPerast, savosvojnost, postojanost, trpljenje, odolijevanje, prkos, čast,tradicija.

Ostali su i čekali svoju priliku za osvetu.


vide šta radim i kuda se krećem. Popeo sam se na vrh, na krov kuće,sjeo za sto u hladovini suncobrana, dok je vjetar mahao zastavom ičarlijao po mojoj kosi. Prepisao sam pismo od riječi do riječi. Mojadrskost je bila velika i neizmjerna za jednog turistu. Ali, jednostavoneke stvari dođu čovjeku u glavu i ne može da objasni zašto to radi.Rukopis je bio čitak i želio sam da znam šta je bilo u njemu, kakvetajne su prepričavane.


ostavila štošta za sobom smatrajući nepotrebnim da vuče na drugomjesto. Ostale su mnoge knjige, papiri, stara pisma, za koje ili nijebilo vremena da ih upakuju ili mjesta u novom stanu.

Kad stignu posjetioci u muzej za kartu od dva tuniska dinara,mogu da zaviruju gdje god hoće, iako je to, po pravilu, strogo zabra-njeno. Muzejsko osoblje ne prati u stopu svoje goste i prepuštajuAlahu da nadgleda i presuđuje ako se neko nedolično ponaša. Sobe,ložnica, kupatilo, kitnjasti lusteri, ukrašene sablje i noževi, ženska imuška odjeća, uredno prebačena preko kreveta spremna za oblačenje,draperije na zidovima i teške zavjese sa ukrasima, ogledala, najfinijiporcelan, statue Amora i neobične slike ljepotica zavodljivih a čednihpogleda, sa zlaćanom kosom koja im pada niz leđa, kupatilo sa ke-ramičkim pločicama i kadom, nanizane drvene nanule, velike džareza ulje, desetine malih i velikih posuda za ulje, kuhinja sa šporetomna drva, desetine zemljanih i metalnih sudova, tanjiri, spiralne ste-penice, koje vode do na sam vrh kuće na kojoj je terasa odakle sevidi čitava Susa. Tu, na vrhu je i jarbol na kome se vijori crvenatuniska zastava sa polumjesecom. Pogled pada na bijele, ravnekrovove grada, koji se čine tako blizu da se s jednog može preskočitina drugi i tako stići do obale. Ispred se pruža pogled na plavetnomore, nepregledno, široko, beskrajno.

Stigao sam kao turista, ali sam se osjetio kao porodični gost utoj begovskoj kući starih trgovaca uljem. Dočekale su me na ulazudvije mlade žene, sa maramama na glavama. Naplatile mi ulaznicu inastavile da čavrljaju i ne obraćajući pažnju na mene. Krenuo sam spuno opreza, misleći da je još neko u kući. Zavirivao sam u sobe,dodirivao male, ženske, drvene nanule, otvarao poklopce velikihdžara. Na stepeništu je bila naslagana hrpa starih, prašnjavih knjiga,a između nih su provirivali papiri. Među knjigama iz dječje lektire,poslovnim knjigama punih arapskih brojki i slova, podvučenim cr-venom olovkom, na marginama rukom ispisanim francuskim ri-ječima: «konto», «suma», «duguje», «potražuje», «saldo», provirivalisu okrajci zaostalih pisama, na požutjelom papiru, očegledno u brzinizaboravljena da budu odnešena odatle na drugo mjesto. Mnogo in-time je tu prisutno, mnogo onog porodičnog duha koji kaže: «Mi smotu negdje i samo smo na kratko izašli iz kuće. Sačekajte, za čas ćemovam zgotoviti kafu». I samo što nisu stigli i što se posluga nije ra-zletjela da ugosti one koji bi sve nešto da zapitkuju, snimaju, daodgonetaju stare priče i veze. Izvadio sam jedan od papira i pokušaoda čitam. Pismo je bilo na francuskom jeziku. Žene nisu dolazile da


XXIV

Nakon smrti feničanskog, tirskog, kralja Matana I, koga knji-ževnici i istoričari zovu i Belus II, ostao je upražnjen tron, jer kraljza života nije imenovao nasljednika. Sin Pigmalion i ćerka Elisa, pofeničanskom zakonu, imali su jednaka prava da naslijede oca. Ali,savjet staraca većinom glasova stao je na Pigmalionovu stranu, vjeru-jući da je on, kao muškarac, sposobniji od njegove sestre da upravljadržavom. Govorili su prostom logikom da je na muškarcu da vladadržavom, a na ženi porodicom. Tako je ostvarena Pigmalionova želja,koja se u njegovoj glavi rodila još u ranom djetinjstvu, da bude kru-nisan za kralja, a kralj je isto što i bog. Pigmalionova sestra Eliazar,koju su još zvali i Elisa, udata je za vrhovnog Melkartovog sveštenikaAserba, veoma uticajnog u Savjetu staraca, koga je poštovao i vje-rovao mu i sam kralj Matan. Aserbo je bio plemićkog roda, bratMatanove žene, ujak Pigmalionu i Elisi. Uz plemićku titulu, ugled udruštvu, visoki sveštenički čin i činjenicu da je kraljev zet, imao jejoš nešto. Bio je neizmjerno bogat. Njegovo bogatstvo, o čemu sesamo nagađalo ali se nije znalo gdje se nalazi, bilo je u zlatu i dragomkamenju. Kraljevo povjerenje je i zadobio kada je iz svoje riznicepomagao Matanu kada bi zapao u neke teške račune sa trgovinom ilibi stradali kraljevi brodovi natovareni raznom robom, na nekom oddugih putovanja.

Elisa se mirno povinovala odluci vijeća starih. Smatrala je toodlukom mudrih ljudi, koje poštuje kao pravične, istina, nikada nijeiznevjerila nekom svojom plahom odlukom, ali se, ipak, povinovalaodluci, jer je na presto došao njen dragi brat, prema kome gaji toplasestrinska osjećanja.

– Njemu slava, meni radost ljubavi što sam njegova sestra –govorila je Elisa svojim dvorkinjama i svojoj dojilji Mamo, kojoj i

nije izgledalo «tako normalno» što je Elisa stavljena u poziciju po-dređenu njenom bratu.

Mudra Mamo je dobro poznavala svoju djevojčicu još odprvog sisanja, jer kraljica majka nije imala mlijeka da podoji tekrođenu Elisu. Od tada je Elisa na čudan način ostala za nju vezana iprema njoj iskrena.

Radost što je postao kralj i što mu se sestra povukla u sjenku,Pigmaliona je kratko držala. Nije mu bilo dovoljno što je naslijedioočev tron. Želio je da vlada sam, bogat i moćan, poput velikih tiranatoga doba. Elisa više nije bila samo draga, mala sestra, već konkuren-tkinja, prijetnja njegovom tronu. Sasvim povučena u miran život,Elisa je svoje poslove usmjeravala ka mužu i želji da postane majka.Rijetko je posjećivala Savjet staraca. Pigmalion je znao da je narodvoli zbog njene nenametljive prirode. Na ulici, sasvim spontano, ljudisu joj klicali i pozdravljali je uzvicima, kada bi njena purpurno –zlatna nosiljka, ukrašena zlatnim i srebrnim pticama, lavovima i zmi-jama, sa svilenim zastorima, prošla kaldrmisanim ulicama Tira.Viđali su se na festivalima mladog vina, na berbama grožđa i napraznik maslina.

Voljela je da izađe iz nosiljke i da sama, bez pratnje hoda popješčanoj, tirskoj obali. Najčešće je to bilo u sumrak, kad se moresmiruje, a sunce lagano nestaje u purpurnim bojama zapada. Tadaribari izvlače mreže na obalu uz huku i navijanje. Ako je lovina biladobra proslavljali bi glasnom pjesmom i zvužducima. Govorili bi daje to zato jer je Elisa pogledala u more i našla oči ribljeg boga. Ribljibog je isti onaj, još od vavilonskog doba, zvani bog Dragon, jer moreje bilo jedno i njegovi bogovi su samo mjenjali ime, da bi se onolakše izgovaralo među narodom, ali je on u biti uvijek bio isti, samitrijom na glavi u obliku riblje glave sa otvorenim ustima i plaštomu vidu ribljih krljušti. Dragon nije bio čista feničanska religijskatvorevina boga. Stigao im je, kao vjerovanje, preko mora, od starihputnika i ribara, koji su dolazili iz Vavilona i čuvali drevne uspomene,religijske obrede, mitove i legende.

Između Elise i ribara postojala je neka čudna simpatija, oboža-vanje, koja je značilo neku vrstu odanosti i ljubavi. I nerjetko, kadabi gledala izdalje kako ribari izvlače mreže, i ne bi im se mješala uposao, prišao bi joj neki od njih, noseći u naručju lijep, veliki, ulovlje-ni primjerak, kome bi se rep još pomjerao, a usta naizmjeničko otva-rala i zatvarala u zadnjim izdisajima života. Ribar bi joj se dubokopoklonio i rekao bi:


XXV

Čudan je bio taj kralj Pigmalion. Žudio je za slavom apso-lutiste, njegova glava je vrila od strasnih želja vlasti, nervoza je bilasve prisutnija i sve je teže kontrolisao svoju prijeku narav koja je smukom skrivala mržnju prema svima koji mu stoje na putu. Osjećaose stješnjen na tronu od svih onih koji su bili oko njega i davali sav-jete. Nije imao punu slobodu svog kraljevovanja, bio je prvi ali ne ijedini u donošenju odluka. Pet godina je na prijestolu, ali vlada spu-tan, vezan raznim obavezama, običajima i ljudima koji su bili odaninjegovom ocu i kojih nije mogao tek tako da se otarasi. Svaka nje-gova odluka mora prvo da prođe Vijeće staraca da bi bila provedena.Pa i taj Aserbo, njega više slušaju nego samog kralja. Prvo Vijećestaraca, a onda i sveštenstvo, na čijem čelu je bio Aserbo, odmjeravalisu kraljeve odluke i sputavali ga u njegovoj plahosti, prevrtljivosti inagosti. Pričalo se, čuo je i od svog oca, da je Aserbov imetak velik,veći i od kraljevog. Bogat nije samo onaj koji ima materijalna bo-gatstva već onaj koji zna da ih upotrebi i da postane moćan. Vijećestaraca je imalo zadatak da kontroliše sukob slobode pojedinca i in-teres države. Nikada moć pojedinca nije smjela da nadraste državnepotrebe i interese. Samovlašće, samoljublje, pohlepa, osveta sve seto mjerilo i vagalo Vijeće staraca, kao sito i rešeto kao kad se trijebižito od kukolja, i proso od praznih mahuna, kad se čisti vuna odčičaka.

«Kako da jedan sveštenik, ili kako da bilo ko u jednoj zemljibude bogatiji od jednog kralja? Kralj treba da bude najmoćniji, naj-silniji. Kraljeve riznice treba da su najbotije. Ako nije tako kraljevamoć je dovedena u pitanje, jer svako drugi može da vlada silinomnovca i zlatom, da potkupljuje vojnike, poreznike, savjetnike i vje-

– Od Dragona svojoj princezi šalju ribari na dar, u zahvalnost.Sutra i naksutra će naše porodice biti site i naše pijace pune naroda idobra zarada će zazveckati u našim kesama.

Elisa bi uzvratila blagim polunaklonom, prihvatila ribu, klim-nula glavom svojim slugama koji su sve to gledali sa pristojnedaljine, da joj se približe i preuzmu ribu, a ona bi nastavila šetnju.

Izgledalo je da joj pogled na more daje mir cijelom biću.Ponekad bi sjedala uz prozor, prihvatila se svoje male lire i pjevalabi sjetne pjesme, o moru, ljubavi, prolaznosti života, nebu i dušamaumirućih. Po feničanskom običaju smatralo se ne primjerenim daudate žene pjevaju pjesme o ljubavi. To se smatralo skaradnim, nepri-mjerenim. Nekada se na to gledalo tako strogo da su mnoge ženezbog pjesme stradale bičevane na javnim mjestima. Bilo su to ženeribara o kojima su izgubile svaki glas da su živi i one su pjesmompozivale svoje ljubavnike, da im se jave. Ali feničanski zakoni sutražili da nestali prvo budu zvanično proglašeni mrtvima, a da bi tobilo trebalo je da prodju tri godine. Strpljivost bi izdavala žene,naročito one mlađe, njihova tijela su gorjela vatrom i trebalo im jemuško tijelo. Pjesmom, katkad nesvjesno, ne pomišljajući na strogezakone i njihovo provođenje, otkrivale su svoje želje i pozive.

Elisa je pjevala o moru, ali s toliko sjete u glasu, da je bilojasno da je to pjesma kojom tuži zbog samoće. Iz kamenog dvorištanjenog doma, Aserbovog doma, sa visokim kolonadama, na koje sunalegale polukružne arkade, između niskih kiparisa i visokih cedrova,promaljalo je more, iz koga je crpila svoju snagu i nadu. Zagledanau njegovo plavetnilo i osluškujući huku, ona je pogledom dosezaladaleke obale, o kojima je slušala priče od svog oca i od drugihkapetana, koji su dolazili u dom njenog oca.

– Otići, ploviti, osjetiti tu neizvjesnost nepoznatog. Zar to nijeizazov? Zar to ne bi bilo divno ? – pokušala je, jednom, iskreno, upetom mjesecu od Aserbove smrti, da objasni svojoj Mamo, očeku-jući od nje razumjevanje.

Mamo nije bila oduševljena. Noge su već počele da je izdajui nije voljela da putuje. Ostavila je ćutke Elisu da mašta, a ona jesamo klimala glavom, kao da joj odobrava.


– Tebi, O bože, Ba-al, tebi o svevišnji, tebi najveći, pružamove moje ruke, tebi, vladaoče, Sunca, ja tvoj ponizni rob, sve svojeblago prinosim na žrtveni oltar, da uslišiš mome narodu dobra, kraljudobru vlast, a meni, tvom slugi poniznom, sina. O, jedini! Ne daj dajalovost osramoti moju ženu i moj dom i ne daj da zla krv ljubomorei zavisti padne na moja leđa.

I dok se Aserbo častoljubivo molio u svom hramu punom svjet-losti, za narod, državu i svoj porod, Pigmalion se molio u hramu bogaMoloha da mu da snagu da nadjača sve one koji mu stanu na put, damu da snagu Mjeseca, da vlada srebrom i zlatom i da ga slava pro-nese preko Velikog mora, na sve obale, na istok, zapad, sjever i jug.Jednom u trideset dana Bogu Molohu je prinošena žrtva rogate mar-ve. Nakon ovnova, žrtvovao i snažnog, rasplodnog bika, koji je takofrktao da ga je jedva obuzdalo deset kopljanika i jedanaesti, koji jenamjestio glavu životinje na žrtveni odar da mu sam Pigmalion ma-čem presječe debelu šiju. Krv je mlazom poprskala tijelo i Pigmali-onovo lice. Njegove oči su sijale sa krvavog lica poput kakvogosvetnika zadovoljnog zbog ispunjenja svog strašnog plana punogsrdžbe. Ritualno je poskočio od velikog olakšanja i pobjede nad svo-jom ličnom slabošću da se zgraža od tuđe krvi. Viknuo je tada naumirućeg bika, iz čijeg grla je curila krv na mermerni pod:

– Ti, rogati stvore, nećeš više oplođavati utrobe i neće više bititvojih plodova muškosti. Ja sam ti presudio! Ja! Ja! Jaaaaaa! Vrhovnii najveći, sin boga Moloha. Bog govori kroz usta moja!

Krvavom šakom Pigmalion se udarao po grudima i vriskao izsve snage poput rike gladnog lava. Nož je izdigao visoko iznad glaveda ga onako krvavog dobro vide svi oko njega. Oči su mu se caklilekao žeravica i činilo se da je spreman da prasne u ludački smijeh.Vitlao je visoko podignutim nožem, a onda se ritualno savio premamrtvom biku i jednim potezom oštrog sječiva otkinuo mu mošnice.Umjesto noža krvave kraljeve ruke držale su odsječeni dio bikovogtijela, simbol muškosti. Iz sjajnih očiju navirao je divljački pogled,od pomješanog gnjeva, ljutine, osvete i zadovoljstva. Vojnici su taj-nim pogledima saopštavali jedni drugima začuđenost ovim nikadprije viđenim prizorom. Ostali su mirni na svojim mjestima, nepri-jatno zatečeni čitavim ritualom. Prizor im je sličio onom o kome suslušali da negdje postoji, ali nisu znali ni gdje ni kada, a priređuju gau svojim orgijama muškarci koji sebe zovu «ljudima mjesečeve svjet-losti». U tim orgijama muškarci su sebe sakatili kao znak žrtvovanjai poštovanja boginje mjeseca Astarte. Nakon toga su odlazili u mo-


ćnike i da najzad, napravi prevlast i svrgne ga sa trona.» Tako su serojile misli u Pigmalionovoj glavi i bile su sve jače, noći sve besanije,dani sa sve više nervoze koja je prelazila u strah, patološki strah akonešto ne preduzme protiv tog bahatog savjetnika, Aserba. Srastao jestrah u njegovoj glavi da sve može da se okrene naopačke i da onviše ne bude kralj.

Glumio je, iako s godinama sve teže, da je smiren, da visokodrži do njihovih odluka i savjeta, a u sebi je gušio strast samovlašćai veliku nervozu koja ga je bacala, prvo u bijes, a potom i u očaj.Lebdeći između ta dva osjećanja, uvrtio je sebi u glavu da mu je naputu vladarskog apsolutizma najveća smetnja baš sam Aserbo, njegovzet i ujak. Mudri Aserbo je, kao vrhovni sveštenik, bio odan staromkralju Matanu, iz vremena njegove vladavine, pa je i nakon njegovesmrti nastavio da kontroliše upravljanje državom i imao snažan uticajna kraljeve savjetnike. Aserbo je bio uz postelju ostarjelog kraljaMatana u posljednjim danima sve do okončanja života. Vrhovnisveštenik ga je pomazao pred smrt i zaklopio mu oči u trenutku kadga je duša napustila. Prisustvo uz kralja do zadnjih dašaka životaznačilo je veliko povjerenje Vijeća staraca u Aserba, ali je otvaralomnogo pitanja sa sumnjama da li mu je kralj saopštio pred smrt neštood značaja za Tir i nasljednike ili mu povjerio kakvu drugo čuvanotajnu, kakve se obično, u naletima probuđene savjesti pred kraj živ-ota, govore najbližim saradnicima i prijateljima. I svi su očekivali daće Aserbo nešto da objavi, neku kraljevu riječ, zavjet, obećanje,naredbu, izdati kakav proglas. Ali, Aserbo je, nakon veličanstvenekraljeve sahrane i svih onih mnogih dana žalosti, mirno nastaviotamo gdje je i bio za vrijeme kraljevog života, na dužnostima vrho-vnog sveštenika i kraljevog savjetnika. Nikakvih objava nije bilo,nikakvih kraljevih želja koje se posthumno saopštavaju, nikakvihtajni, skrivanih i prećutanih istina.

No, iako miran, ne mnogo razgovorljiv, a već u godinama kadaje potomstvo trebalo da bude zaokruženo, sredovječni Aserbo nijebio zadovoljan. Godine braka sa mladom ženom nisu mu donijelenasljednika. Govorio je sebi da vrhovni bog Ba-al nije pokazaosklonost ka braku svog vrhovnog sveštenika i njegove mlade žene,princeze Elise, niti je boginja Astarte pripremila ženinu utrobu da jojudahne novi život. Aserbo je tri puta na dan posjećivao hramposvećen vrhovnom božanstvu s molitvom ničice padajući na sjajni,bijelo – crni, mermerni pod. Njegove molitve su bile za kišu, zapolodnu zemlju, dobar rod maslina i ulja, za moreplovce koji putujuu daleke zemlje, za ratnike.


XXVI

Ubijmo njega smiono – ne gnjevno

Viljem Šekspir «Julije Cezar»

U spletu čudnih, tajnovitih okolnosti, Aserbo je ubijen u sveti-lištu, a da njegova nesrećna, mlada žena, Elisa, nije ni naslućivalarazlog mračnih namjera njenog rođenog brata, već ogrezlog u in-trigama i bolesnoj nezajažljivosti za zlatom i moći koju ono stvara.Tajna o čovjeku iz sjenke, koji je naručio sveštenikovo ubistvo, vještoje godinu dana čuvana od princeze. Noć, jedna od mnogo teških, ukojima je snivala teške snove u kojima joj je dolazio nijem, bez glave,četiristota od Aserbove smrti, donese joj muža u san. Sada je to bioisti onaj Aserbo koga je vidjela istog dana kada je umro, ozbiljan,miran, staložen i tako zaštitničkog glasa da Elisa zajeca u snu. Čakjoj se i blago nasmijao kad je govorio da je došlo vrijeme da joj ot-krije tajnu njegove smrti, baš kao što se i ubijeni danski kralj otac ja-vio sinu Hamletu u snu i otkrio mu svoje gnusne ubice. Aserbo joj jepovjerio i ono što za života nije stigao da joj kaže, gdje je sakrivenoblago. Dok god postoji negdje to blago Elisa nije bezbjedna, životjoj je u opasnosti.

Gotovo da su svi u Tiru znali vrijeme kad Aserbo odlazi uhram na molitvu. U sumrak, kada je sunce klizilo ka zalasku i rumenjarkim bojama išarala nebo, i kad je sve utihnulo, kao kad nebo slutioluju, u svetilištu Melharta, Aserbo se molio među vatrama zapa-ljenim na stubovima sa uljem, kao i uvijek: za rodnu godinu, za dobruljetinu, za sreću i napredak svoga naroda. Ostao je sam i on je najviševolio u tišini da dovrši molitvu za sebe, Elisu i njihov porod. Sve je

nahe, lišeni veza sa svijetom, nastanjeni u nekim zabitima daleko odživota. Za njih su govorili da su se izobličavali, postajali pogledomi dušom izgubljeni, poput mornara koji su isplivavali na pusta ostrva,nakon strašnih oluja u kojima su vidjeli sopstvenu smrt. Krvavi ritualPigmalionu je dao snagu da ostvari svoj naum da se učvrsti u svojojsamovlasti strahopoštovanjem svojih podanika. Još jedna stvar je bilaneminovna – da se domogne Aserbovog zlata. I čuli su ga neki čuvariu njegovoj palati kad je govorio:

– Na putu imam samo još jednu prepreku. Jedan čovjek mismeta da Ba-al vidi samo mene. Njegova sjenka je velika i tamna izaklanja mi sunce. Sunce, moj Baal, ne vidim od njega! Tome moradoći kraj!


Našle su ga sutradan Elisine sluge kako leži na podu kao daspava, uz stub, glave klonule na prsa. Stigao je Aserbov ljekar, po-tom, i sveštenici i kraljeva garda. Elisa je dotrčala, sva u suzama, čimsu joj sluge javile da je Aserbo nađen u hramu. Ništa nije otkrivaloda je Aserbo umro nasilnom smrću. Odora mu je sve do brade pokri-vala tijelo, a na njoj nije bilo tragova krvi. Nije bila pocijepana. Tekkada su ga spremali za sahranu, kad su prali njegovo mrtvo tijelo,sluge su vidjele crvenilo i velike plave podlive na vratu. Od tada supočele da kolaju priče o ubistvu ali su se svi sklanjali glasina da nedopru do Elise.

Aserbova duša je napustila tijelo i postala nemirni duh, kojitraži svoje utočište, svoju zadovoljštinu. Sprovod je bio veličanstven,sa nekoliko pratećih kola koje su vukli u zlato okićeni konji.Elisa jenaredila da to bude u svemu kako dolikuje posljednjem ispraćajuvrhovnog sveštenika i kraljevom zetu. Sumnja, zapravo, tajna, ostalaje da lebdi u vazduhu i morala je da bude razotrkrivena da bi se dušasmirila i preselila u vječnost. Iako bestjelesan Aserbov duh je ostaou hramu.

Njegova mlada žena danima je ucvijeljena i bezvoljna sjedalana prozoru njihovog doma i besciljno gledala u more, sasvim nezain-teresovana za poslove i sopstveni život. Brat, kralj Pigmalion slaojoj je povremeno svoje vojnike da je čuvaju, jer je govorio da jezabrinut za nju i njeno zdravlje. Zapravo je sumnjao da Elisa zna gdjeje Aserbovo blago. Sumnjao je u njenu urotu i čekao je trenutak nebi li mu to ona otkrila na neki način.

I kad joj je jedne noći muž stigao u san, činilo joj se, kasnije,kao da je sve bilo stvarno. Nije joj izgledalo da sanja, već da jeAserbo uz nju, zdrav, čitav, snažan, kakav je bio i kakvog ga pamti.Kad joj je ispričao o ubistvu još joj je rekao :

– Draga moja, mila ženo, ako ti je život mio, napusti Tir, uzmimoje blago, sada sigurno više ne pripada Pigmalionu. Kreni da živišnovi život, daleko odavde. Tvoj život sada, ovdje u Tiru je poputpjeska u šaci na kojoj su dva prsta već otvorena a pjesak lagano, zrnopo zrno, curi. I ako se još jedan prst otvori, tvoj život će iscuriti, milaženo moja, baš kao i moj i nećeš više osjećati čari ovozemaljskih,nećeš osjećati huk mora ni zavijanje vjetra, ni pjesmu ribara u luci ...Tvoj vrat, tvoj tanušni, bijeli vrat, stegnuće krvnik od brata tvogaposlat, baš onako kao što je meni u svetom hramu zavrnuta šija je-dnim brzim i kratkim potezom vještih ruku da iscuri moja napuštenaMelkartova duša. Tvoj bolni hropac biće ti posljednji izdah. O, ne


utihnulo, ni daška vjetra nije bilo. Onaj ko dugo boravi u takvojhramovskoj tišini ima izoštrena čula sluha i osjeti kada je još nekosa njim. Laganog koraka sa kapuljačom na glavi priđe mu s leđa nekičovjek. Aserbo je vidio njegovu dugu sjenku kako se proteže po bi-jelom mermeru poda. Sunce na zalasku bilo mu je saveznik. Aserboostane miran u svom dubokom naklonu i poštovanju prema svetinji,leđa okrenutih vratima. U dva, tri koraka nepoznati mu se nađe uzleđa i prije nego je i pokušao da se okrene prema čovjeku, ovaj ga jeveć dohvatio snažnim rukama za glavu i stavio mu nož pod grlo. Prvoda ga zastraši, ne bi li mu u strahu da sačuva život, otkrio ono zbogčega je došao.

– Reci gdje držiš zlato. Brzo, ako ti je život mio! – progovorioje nasilnik nekakvim promuklim glasom.

Ali Aserbo, dostojno vrhovnog sveštenika, znao je da je ovoze-maljski život prolazan i samo usputna stanica. Nije se uplašio i nijemolio da mu bude pošteđen život. Nije se cjenkao i nije nudio zlatou zamjenu za život. Rekao je samo :

– Ništa ja svoje nemam. Ono što imam je Božije i sveto, menine pripada!

– Lažeš, pseto! Reci gdje je ili ćeš završiti kao preklani vo!– Život mi nudiš u zamjenu za ono što je Božje i sveto! Ne

mogu da dam ono što nije moje!– Tvoje je, škrti stvore, sve čuvaš za sebe. U ime kralja našeg,

zahtjevam da kažeš.– Ne mogu da dam i kad bih htio ... ne nasilniku i ubici ... neka

kralj sam zatraži, pa će ...– Pametuješ, protuvo! – drekne čovjek, držeći čvrsto nož pod

Aserbovim grlom, dok ga je drugom rukom potegao za perčin odkose.

– Zašto tvoj kralj nije sam došao?– On je, valjda, i tvoj kralj!– Moj kralj je mudrost i dobrota. Moj kralj je Ba-al! – s na-

porom i dahćući je odgovorio Aserbo.Čovjek je zakratko oklijevao. Znao je da ne bi bilo dobro da

potekne sveštenikova krv na svetom mjestu. Aserbo je bio miran igotovo da nije ni pružao otpor kad mu je stavljen konopac oko vrata.Dok je krkljao, boreći se za vazduh, pokušavao je da odgura nasil-nika, da mu se otrgne. Snažne ruke su vještim potezom zavrtalekonopac oko sveštenikog grla sve dok se nemoćno tijelo nijeskljokalo na mermerni pod.


XXVII

– Slomljena sam kao grana! Čemu život prepun tuge? – borilase s mislima mlada kraljica. Trebalo joj je odlučnosti i hrabrosti zanapravi zaokret u životu, da sagleda situaciju i nauči da čuva leđa.

– Bol i patnja, kako mi, samo, pritiskaju, grudi! – Ti nisi trska da te lomi svaki vjetar i nisi trava da te svako

gazi, mila moja kraljice. Znam te kako dišeš a kamoli kakvu snagunosiš ispod tvojih ružičastih velova i kraljevske kape iz koje izviretvoje čedno lice – govorila joj je Mamo dok joj je ujutro češljaladugu, svilenkastu kosu. – Ti, kao stablo masline, moraš da traješ idaješ plodove.

Mudra Mamo je znala koliko je važno u teškim trenucimaonome do koga nam je stalo da mu kažemo riječi ohrabrenja, ali tosaopštiti na način iskren, bez uvijanja, s dubokom vjerom u svakuriječ. Elisa je upijala svim svojim čulima savjete mudre dojkinje i ,potom, sebe ohrabrivala u istom maniru.

– Ne smiju brige i strah da mi zamjene radost življenja.Aserbu, mom milom mužu, to ne bi to bilo milo. Ja sam kraljeva kći!Treba mi da povratim zdrav duh, trezveno razmišljanje, razboritost.Treba da procjenjujem ljude. Ne smijem da budem naivka kojasvakome vjeruje, poput djeteta. Moram da okupim prijatelje, one kojime poštuju i vole. Moram da imam uz sebe one koji su mi odani. Vri-jeme je da počnem da vučem svoje poteze. Ne smijem da do krajaživota ostanem u sjenci mog dragog brata i da čekam da i meni pre-krati život. – Tako je razmišljala Elisa u dugim zimskim noćima, kadasu je huk hladnog vjetra i udaranje valova budili i ostavljali uz prozorda dočekuje zoru, zagledana u isto to zapjenjeno, sivo more, koje jeskrivalo druge obale, druge zemlje, druge narode i gdje leži obala okojoj joj je Aserbo govorio u snu.

pomišljaj, draga, još je rano da mi se pridružiš. Živi, jer tvoja mladosti ljepota tvoje duše treba da žive novi život ... Ti si jaka, ti ćeš osno-vati novi grad ... Ti ćeš pobijediti jer će tvoja moć biti tvoja pamet,mudrost, lijepa riječ i dobro djelo.

Bio je to strašan san za Elisu. Aserbov lik i ljubav, koju je iprema njemu, iako mrtvom, i dalje osjećala, nije imao ni trunku sum-nje da ne povjeruje u njega. Pozvala je «Čovjeka od hiljadu pera»,svog tumača snova da joj razjasni san i nove sumnje. Od prvog užasa,s kojim se suočila, kad se probudila, već sva u suzama, od tumačevihnavoda koji su potvrdili Aserbove riječi, Elisa se osjetila sama i pre-puštena sebi. Oči su joj se napunile suzama, srce snažno zadobovalo,Pigmalion je bio njen voljeni brat s kojim se igrala kao djevojčica, skojim je djelila sve dječje tajne, iako je on već od rana pripreman dabude očev nasljednik, a ona samo dobro udata sestra. I kad su je sašesnaest godina udali za njenog ujaka Aserba, bila je tužna, ali je sh-vatala da to tako mora da bude i povinovala se očevoj želji. Majkaju je tješila da je to za njeno dobro, da će imati siguran život, pregrštzlata i nakita, pažnju i poštovanje njenog muža, a potom će i samaosjetiti ljubav koja zrači. Zauzvrat, ona mora prema svom mužu dabude pokorna, pažljiva i da se odnosi s poštovanjem.

I zaista, Aserbo je bio dobar prema njoj i njihov odnos je vre-menom postao iskren, s puno ljubavi i pažnje, koje su ukazivali jednodrugom. Istina, porod mu još nije dala, ali Mamo joj je govorila daima vremena, da treba njeno tijelo da prihvati tijelo muža, a to uvijekne ide pravom linijim. Mudri Aserbo je ostavljao da pažnja i stpljenje,ljubav i dobrota pronađu svoje puteve kroz Elisino tijelo. A već vrlobrzo po očevoj smrti Elisa je uvidjela koliko joj znači Aserbova za-štita i veliki autoritet njegove ličnosti, kad je Pigmalion zauzeo troni počeo da izdaje neke čudne naredbe pokušavajući da ospori Aser-bovu vlast i nadmoć vrhovnog sveštenika, a nju, njegovu sestru,onemogući u nekim kraljevskim dužnostima, koje su joj pripadale,kao u svetkovinama u čast dobrog roda grožđa i maslina.


Njen plan je bio da uvjeri Pigmaliona da želi da ode na kraćeputovanje do susjednih zemalja odakle će mu donijeti svakojakedarove i đakonije, koje bi mogle da ga uvjere u njene dobre namjere.Pigmalion, zaljubljen u sebe i nezajažljiv za uvećanje svoga bogat-stva, povjerovao je Elisi. Nije imao sumnje u mogućnost da mu sestrapobjegne sa blagom. Sestrin odlazak iz Tira i odnošenje Aserbovogblaga nije mu se činilo da je Elisa kadra da izvede. Bio je siguran daona nema takvu smjelost.


Imala je svoje pristalice na dvoru, među savjetom staraca imeđu uglednim građanima, plemićima, trgovcima, koji su bili sprem-ni da, u nekim mogućim podjelama unutar dvora, stanu na njenustranu. Obične ljude niko nije pitao šta misle, ali da jeste, kojimslučajem, tada bi prevlast bila potpuno na njenoj strani. Ribari, sitnitrgovci, tkalje, ratari, berači maslina, svi oni sa kojima se Elisa sretalana svojim šetnjama i interesovala se za njihov rad, čak i ulazila u nji-hove sirotinjske domove, ponekad se igrala sa njihovom djecom ilibi uzela odojče u naručje i gugutala oponašajući neobičan djetetovgovor, obožavali su je kao Božicu i bili spremni da se za nju žrtvuju.No, njihova riječ nije mnogo vrijedila i bila je kao duboke misli ni-jemog čovjeka koje nikada ne može da izgovori i samo se prepoznajupo očima.

Istina, nikada nije pravila tabor protiv Pigmaliona i nikada nijepomišljala da je Pigmalion neko ko joj želi zlo. I pored svih strogihučenja namjenjenih kraljevoj ćerki, ona je nosila u sebi mnogo bla-gosti i topline, pokazivala je mnogo brige i saosjećaja za patnje ljudi.Čitavo njeno biće, otkako zna za sebe, živjelo je s velikom ljubavljuprema starijem bratu, sasvim čisto i krajnje iskreno.

No, što je vrijeme više odmicalo Pigmalion je imao sve višesumnje u ljude oko sebe i strah od zavjera i planova o njegovomsmaknuću. Njegova tiranija je rasla poput drveta cedra koje razbijasve ograde oko sebe i krši kamenje. Sumnja, taj nemirni crv, kojineprekidno pravi hodnike u mozgu, ali umjesto svjetlosti uvlači unjega mrak, kvasala je do strašnih razmjera, kako su pokazivale nje-gove ljutite, čak i gnjevne oči. Ali i Elisin strah da će da joj prozrenamjere bio je sve veći. Trebalo je da brodovima izađe iz Tira, aliprvo da pokupi Aserbovo blago sakriveno u rupama kod svetilišta.Otići na morski put je odlazak u neizvjesnost novog života. Uprkossilnom strahu koji je osjećala, borila se sa sobom da joj se ono neočituje na licu i u ponašanju. Znala je satima da se moli u hramu,okružena Melkartovim sveštenicima da joj pomognu da se suoči i iz-bori sa sopstvenom slabošću preplašene, neiskusne žene. Molila seda očvrsne, da bude hrabra, hladne glave. Pigmalionovo upravljanjeje svakog dana bilo sve drskije, a ispadi su se ređali prema vojnicima,starcima iz Vijeća, čak i prema sveštenicima i svima onima koji sumu se, na neki način, zamjerili. Posezao je za kaznama, bacao u tam-nice one koji su mu se suprotstavljali, strašnim mukama prisiljavaoda priznaju nepočinjeno, kažnjavao ih oduzimanjem imanja, pro-tjerivanjem iz zemlje, a nerijetko i javnim pogubljenjem.


XXVIII

Otvorio sam moj laptop kompjuter i prepisao tekst pisma nafrancuskom jeziku. Otvorio sam «prevodilac.online» na internetu idio po dio ubacio za prevođenje na srpski jezik. Nije sve bilo odmahrazumljivo, ali sam strpljivo sređivao riječ po riječ do smislenihrečenica. Ubacivanjem odgovarajućeg vremena u trpnu radnju pre-voda tekst jedobijao smisao, poput starinskog načina pravljenja pa-pira od drvene emilzije koja se kao bijela, gusta masa nalijeva nažičano sito sa drvenim okvirom, i kad se ocijedi voda nastaje kom-paktna masa koja se osuši i, pretvara u list hartije. Pismo je datiranona 24 maj 1924 godine. Napisao ga je beg Habib Souka Hamuda svo-joj ćerki Fatimi, koja je učila francusku školu u Tunisu i prisvojilafrancuski jezik kao svoj maternji.

«Draga moja Fatima, drago moje dijete. Vidim da ti je šejtanušao u glavu, da više ne razabiraš dobro od zla i da ne cijeniš svuljubav koju ti ja, tvoj otac, poklanjanjam i svu pažnju kojom te daru-jem. Prvo si prekršila zavjete svoga naroda, svoje vjere, a sada mijoš otvoreno pišeš da voliš tog čovjeka druge vjere. Ja mogu jedinoda te preklinjem da ga ostaviš, jer nit je tvoje vjere, niti isto misliteniti govorite, niti možete po Alahu da služite kad se ne razumijete. Imalo je mogućnosti da budete srećni zajedno. Ti, znaš, Fatima, da tiotac zvoj želi samo najbolje, i da ja, tvoj otac, znam bolje od tebe štate čeka i šta znači poći za čovjeka druge vjere. Ako si baš tako nau-mila i ako si toliko sigurna da je to za tebe sreća, ispratiću te riječimaljubavi, ali ako pogriješiš nemoj se više vraćati u moj dom. Trpi onošto te bude snašlo, budi jaka, čvrsta, jer to će biti tvoja kuća do tvogagroba. Neki nebo bude s tobom i neka ti naš dobro Alah pruži utjehui neka oprosti tebi griješnici sve ono što si učinjela a nije po našoj

svetoj knjizi, Kuranu. Sada je vrijeme i da ti kažem nešto o čemu semnogo nije ni govorilo u našoj kući, a što mislim da treba da znaš.A, zapravo, krv nije voda, i sve se nekako i na neki način vrati. Kadje tvoj prapra djed Mustafa one davne godine stigao pod grad Perast,gore, daleko na Jadranskom moru, nakon puno dana plovidbe, i vo-jevao u strašnoj bici sa peraškim hajducima i kad im je više od 400duša odvedeno u roblje, a znam da se time mnogo ne ponosimo,među robljem je bila i jedna djevojčica, od tek nekih desetak godina.Zvala se Katarina Burović i oteta je zajedno sa majkom i sestrom.Burovići nisu imali novca da ih sve otkupe i prolazile su godine unadi da će ih muž, otac, otkupiti i izvesti iz ropstva. Majka je bilaposlušna služavka u kući bega Čouke, i djevojke su radile zajednosa njom. Bile su glava uvijenih u merame, kao i naše žene, ali neštoslobodnije, da se odma vidjelo da nisu Tunižanke, berberke ili Ara-pkinje. Mlađa ćerka, Katarina Burović, bila je ljupka, umiljata, djevoj-čica, krupnih očiju i plave kose. Kako su godine prolazile a njenaljepota postajala sve blistavija, nije bilo čovjeka koji se za njom nijeokrenuo na ulici. Abdul Selim, Mustafin najmlađi sin, zaljubio se udjevojku. Bila je to nježna, prava ljubav na prvi pogled koja najvišeuzdrma srce, na koju je djevojka Katarina uzvratila na isti način. Kadje, najzad, za nju stigao otkup od Burovića iz Perasta, ona je već bilanaša. Vjerom i čašću postala je Abdulova žena i nije htjela da ga os-tavi. Katarina je tvoja praprapra baka, koja je uzela ime Fatima. Biloje to prije skoro tri stotine godina. Od vremena pohoda na PerastMustafa se više nije bavio trgovinom robljem i gusarenjem, a Abdulje postao trgovac uljem. Svi su uvijek govorili da su Fatima i Abdulbili primjer prave zemaljske ljubavi, i ostali su vjerni i odani jednodrugom do kraja života.

Tako i tebi, draga moja Fatima, želim da taj tvoj kapetanIvanović, kako li se već zove, bude dobar muž, da te čuva i poštuje,kao ženu i kao rodilju. A ti sačuvaj obraz, našu vjeru i Kuran časnidrži pod jastukom i moli se, kako dolikuje, pet puta na dan. A zapravoznam da ćeš ti da uradiš po svojoj volji, kako najbolje smisliš. I morada mi bude jasno da ti vraćaš svoju praparababu Fatimu njenoj krvi».


XXIX

Bogovi su uslišili njene molitve. Aserbo je i dalje bio sa njomu snovima. Ohrabrena njegovom podrškom ona krene na put.

Kad plavi suton kao paučinasta koprena zaogrne ramena ho-rizonta, blijede dnevne boje i lagano čile kao što isparavaju mirisi izčudesnih parfemskih bočica, tada se javljaju prve iskričave zvijezde.Stidljivo promaljaju jedna po jedna, postaju sve sjajnije na sve tam-nijem nebu. Ogledaju svoje lice u srebrnoj površini vode. Takva jebila Elisina noć bijega.

Noć bijega, koju će pamtiti do kraja života, imala je punouznemirenih ljudskih srdaca koja su treperila poput zvijeza napovršini vode. Nije svaka noć za bijeg. Elisa je sa svojim zvjezdo-čatcem izabrala pravu, idealnu, mirnu, bogomdanu, za zanos, ljubavi ljubavnike, za pjesnike i svirače, ali nikako za putnike u neizvje-snost. Bila je suviše lijepa za opraštanje, toliko lijepa da u njoj put-nicima suze same teku, onako, od reda, od nekih pobuđenih emocija,čiju čulnost poremeti ljepota i blagost večeri i dovodi u stanje ek-staze.

Elisa naredi da tajno ukrcaju Aserbovo blago, koje su dvojicanjenih pomagača, od glave do pete umotani u crno platno, sa malimprorezima za oči, kako se prekrivaju bolesni od lepre, na magarcima,deset njih vezanih jedan drugome za rep, sa teškim korpama sa objestrane samara, iznijeli iz male pećine, iskopane u hridini. Napunilisu deset lanenih džakova tirskom zemljom i donijeli ih na brod. Daje iko posmatrao te vreće sa zemljom bilo bi mu jasno da Elisa nemanamjeru da se vraća, već da traži novi prostor da se na njemu nastani.I još je naredila da sa njom putuje i deset sadnica mladih maslina odpet lakata visine da može da ih posadi na novoj zemlji.

– Čuvajte mi ovo grumenje zemlje kao zenicu oka! Nikako nesmije da se prospe prah mojih predaka. To je moja snaga. Dok godmogu da prostrem maramu i zaspem na zemlji, ma gdje bila, ja ćuuvijek snivati snove moga Tira, purpurne boje, moje mile zemlje.

Tir je još spavao kad je flota načinjena od najbolje kedrovinekrenula na put. Elisin purpurni brod sa ženskim krilatim poprsjemna pramcu, likom boginje Astarte, oštro je zasjekao plavetno more.Mlada žena je stajala na krmi i s očima punim suza gledala u obrisekamenih kula svoga grada koji su postajali sve blijeđi i lagano nes-tajali iz njenog vida. Još dugo je posmatrala u zamišljeni grad i akoje između kamenih kula i nje bila samo nepregledna vodena širina ičisto nebo sa milionina zvijezda.

– Zbogom, moj purpurni grade! Ko zna da li ću te ikada višesresti!

Mamo joj tiho priđe i stegne je za ramena. Elisa je pred svojomMamo mogla slobodno da zaplače. Ali već sljedećg trenutka je obri-sala oči, podigla glavu ka zvijezdama kao da očekuje boginju Astarteda joj se ukaže. Znala je da je Boginja sa njom, ona kojoj se uvijekmolila. Astarte je bodri i ne napušta. Tiho reče:

– Znam da nismo samo. I znam da je ispravno ovo što radim.Bijeg od smrti mogao je da ima koban završetak u plavim valo-

vima Velikog mora. Koliko puta se to dogodili iskusnim mornarima.More je velika enigma i začas može da prevrne od bunace do nevere.Ali, oni su bili Tirani, Feničani, koji su vjekovima živjeli s morem iuspostavili neke odnose koje drugi narodi za dugo nisu razumjevali.


XXX

Padala je strašna kiša posljednjih dana septembra 1687. godinei umanjivala borbeni elan mletačkih i papskih trupa na moru u zalivuBocce di Cataro i kopnenih snaga koje su nadirale s brda, predbedem-gradom, Herceg Novim, jakom turskom tvrđavom i gnijez-dom opasnih gusara, koji su sijali strah na moru. Borbe za grad suzapočele borbama u brdovitom zaleđu koje su trajale već skoro dvamjeseca, tačnije pedesetpet dana. Učaureni Turci sa Arbanasima na-jamnicima, učaureni unutar gradskih bedema, odolijevali su opsadi ipod snažnom kanonadom topova s brodova, čitavih mjesec dana.Neobično je, ali sasvim tačno, da su bitke za oslobođenje HercegNovog, u nekoliko vjekova, između raznih vojski, vođene u vrijemeveoma jakih kiša, kada se zemlja pretvara u mulj, kad su puteviraskvašeni i gnjecavi da se blato ljepi za konjska kopita i točkovekola što usporava kretanje vojske i kada bare i jezera nastaju tamogdje ih nikad nije bilo, a velike mase zemlje strovaljuju se niz liticenoseći za sobom kamene gromade i kad potoci od nabujale vode hučei cijepaju obale kao prave rijeke, koje je nemoguće preći bez mostaili jakih greda.

U svom izvještaju, naslovljenom sa «Serenissimo Principe»(«prevedri principe»), duždu u Veneciji, Đirolamo Korner, koman-dant savezničkih snaga protiv Tiraka, oslobodilac, vanredni providur,izvještava ovako o toku bitke, u jednom od svojih pisama, koji seređaju kao vojni dnevnik. «Sve moje požrtvovanje, trud, rad i brigausmjereni su na slamanje upornog otpora neprijatelja, koji svomvještinom i hrabrošću brani ovu tvrđavu. Pošto su se operacijerazvile do tačke koju sam vam iznio u prethodnim pismima, ništa senije prenebreglo da se one brzo i uspješno ostvare i pošto su, mada

veoma trudno, prevaziđene teškoće usljed lošeg vremena i položajatvrđave, moglo se dobro napredovati u radovima i još žešće pristupitiostvarenju cilja pohoda za koji se povjerovalo da će biti mnogoolakšan slomom vojske koja dolazi u pomoć tvrđavi. Međutim, svomsnagom i najvećom odlučnošću neprijatelj nastavlja da se brani....Tukli smo prolom baterijama od dvanaest topova i osam merzera kojistalno bombarduju grad...»

Borbe između savezničkih snaga sa Mlečanima i Turaka, zaHerceg Novi, okončane su baš na imendan glavnog zapovjednikamletačke flote, Jeronima Kornera. Njegovi savremenici istoričari, ikasniji istorijski analitičari, spekulisali su da je Korner čekao neko-liko dana usidren sa svojom jakom flotom pred gradom, nedozvolja-vajući završne borbe i prodor u grad, sve do dana kada je u kalendarunjegov svetac zaštitnik, po kome nosi ime. Priklonjen katoličkojcrkvi, s papinim blagoslovom, čekao je da slavu pobjede uveliča na-vodnim prstom Božjim protiv nekrsta. Tog beznadežno kišovitog,tridesetog septembarskog dana, tursku imperiju u ovom dijelu zalivaBoke Kotorske, i njenu, dvjesta godina staru upravu, zamjenila jeMletačka Republika. Imendan Jeronima Kornera poklapa se sa da-nom u pravoslavnom crkvenom kalendaru kojim se slave svetiteljke,ranohrišćanske mučenice: majka Sofija i ćerke: Vjera Nada i Ljubav.Mletačkoj i papskoj floti s kopna su pomogle trupe Bokelja, domaćeghrišćanskog stanovništva sa hrabrim Peraštanima, Srbima Hercegov-cima i lokalnim srpskim stanovništvom Dračevice, zaselaka HercegNovog, koji su se u bitkama u klancu Kotobilj i na polju Kameno po-kazali odvažni i nemilosrdni vojnici i osvetnici Turcima za njihovusurovu upravu. I dok katolici slave svetog Jeronima i podižu mu ve-liku crkvu u gradu, dotle dračevićki Srbi – pravoslavci, od tada paza u buduće, ostaju odani majci i ćerkama mučenicama, za nauk svojecrkve, vjere i nacije, «jednima slava i hvala – drugima da se uvijekpozivaju na nebesku pravdu i ljubav, spram zemaljske nepravde i ne-trpeljivosti». I tako će ostati, kao stub nacije i vjere, vjekovima.

Mlečani su pokazali veliku darežljivost i naklonost premasvima koji su im pomogli u toj odlučujućoj bici, za oslobođenjeHerceg Novog od otomanske vlasti i, potom, u progonu zaostaleturske vojske iz čitavog novskog kraja. Istina, Jeronim Korner, gen-eralni providur, napisao je izvješće mletačkom duždu u Veneciji ukome je na najbolji način, sa silnim hvalospjevima, izdigao sopstveniznačaj i vojni uspjeh. Pisao je Đirolamo Koner «serenissimu prin-cipu»: «Danas na dan svetog Jeronima, posliije tridesetodnevne


Đirolamo Korner izvještava o pobunjenicima iz novskog krajai Crne Gore, koji su mu se priključili u borbama. Napisao je ovako:«Sakupio sam jedan odred od 1000 ljudi sa područja Herceg Novogi Crne Gore, a isto toliko iz zaliva, koje sam držao pod uobičajenomplatom. Moram, zaista, da se nadam da će sada, kada vide da jetvrđava zauzeta, odlučiti da odbace jaram varvara. Zato neću žalititruda da ih obradujem laskanjem i drugim pogodnostima, a o tomeću naknadno da obavijestim Vašu Uzvišenost».

Bila je to velika pobjeda hrišćana. Gusarske galije iz HercegNovog zadavale su strah trgovačkim brodovima na Jadranu, sve odOtranta do Korčule. Venecija se u velikom trijumfu pokazala blago-naklona i popustljiva, kako je obećao Đirolamo Korner, ne samoprema bokeljskim katolicima, peraštanskim junacima, koji su se većodavno pokazali odani mletačkom lavu, papi i Svetoj stolici, jer zanjih su ratovali i polagali živote na njihove oltare, već i prema pravo-slavcima iz novskog kraja, kojima je dozvolila da grade svoje pravo-slavne crkve i osnivaju pravoslavnu komunitad, srpsku pravoslavnuopštinu. U to vrijeme sve su se bitke bile za vjeru, jedni su se boriliza hrišćanstvo, drugi za muhamedanstvo. Vjera je značila jedinupravu slobodu, sve druge stege su bile manje važne, iako, zapravo,strašnije. Kako su hrišćani zazirali od muhamedanaca, tako su imuhamedanci smatrali hrišćane otpadnicima od prave vjere. Po Ku-ranu svetom, jedino je Prorok sin Neba, poslat da zavede red i doneseslobodu robujućim dušama. I tako su ta vrata svijeta, Usta od Kotora,Bocce di Cattaro, kako su zvali Mlečani, unosila u svoje obale i udomove svojih žitelja, dah južnih i sjevernih mora, dah istoka i za-pada, dah crkve i džamije, sva titranja, koja, zapravo, nosi Velikomore, kao neko veliko čistilište svjetskih političkih, društvenih i re-ligijskih scena. I Boka je ostala podijeljena sve do te 1687. godine,30 septembra, između mletačkog istoka, kome su pripadale obaleKotorskog zaliva sa Prčanjom, Dobrotom i Perastom i turskog zapadadijela zaliva, sa hercegnovskim i risanskim zalivom i u njima gra-dovi: Herceg Novi i Risan i turskom kulom Vrbanj, osmatračnicomu kumborskom tjesnacu.

Poraziti ili ubiti svakog Turčina, a kamoli turskog agu, kape-tana, bio je podvig nad podvizima. U gradu Perastu, odakle je Điro-lamu Korneru stigao odred hrabrih momaka, «bez mane si traha», ugradu čije ime se vuče od imena ilirskog plemena Pirusti, koje je živ-jelo u nekom dalekom, davnom dobu, prije više od dvije i tri hiljadegodina, riječ sloboda, nije samo od značaja za pojedinca, već ima


neprekidne tvrdokorne neprijateljske odbrane, poželio je Gospod Bogda slavno oružje Vaše Prevedrosti skrši tu odbranu i da vašoj državipriključi značajnu tvrđavu Herceg Novi, glavni grad Hercegovine,sklonište gusara, sa bogatom i plodnom okolinom i sa velikim pred-nostima». A o pomoći Peraštana i pravoslavaca i njihovim borbamau kopnenom osvajanju jake utvrde Herceg Novog, Korner piše škrto,lakonski, kao da mu je to izvučeno sa nekim moranjem. Zapravo,može i da se vjeruje donekle, da je lokalno stanovništvo imalo sum-nju u novu vojsku šta može dobrog da im donese, pa su, zato, nekinerado kretali u boj protiv Turaka, tim prije jer su Turci bili silna vo-jska koja vjekovima drži grad i zaleđe Hercegovine i što su, provodilistrašne odmazde nad onima koji su im se bunili i raspirivali ustanke.A domaći živalj, ne naviknut da mu neko sa strane pomaže, radije jemogao da ostane sa strane i čeka šta će da se dogodi. Tek neki odnjih mogli su da budu upućeni u planove borbe potiv otomanske im-perije i da vjeruju da je svo zlo s Turcima. Jer sloboda hrišćanimanije ako im gospodari nehrišćanin, pa sve ako i jesu mirna vremena.Dugo je Srbima trajala muka i dugo su trpili jaram, ali su se i srodilis tom turskom upravom i, kakva god da je bila, naviknuti na nju, nisuod prve bili spremni da je mjenjaju. Odlika je naroda da s podozren-jem gleda na sve što je novo i drugačije. Tek rijetki se drznu da mislesmjelije i da se ne plaše promjena, da im hrabro idu u susret, spremnina nove izazove. Mlečani su slali svoje špujune, izaslanike, koji serazgovarali sa sveštenstvom, narodnim prvacima, pametnim ljudima,seoskim knezovima, da ispitaju šta narod misli i gdje je prevaga, nakoliko dobrovoljaca mogu da očekuju, ko će im pristupiti slobodno,otvorenog srca a ko ima nekakvu računicu u glavi. I najvažnija stvar,koja je mogla da pokrene narod na borbu protiv Turaka, mogla je dabude samo hrišćanska vjera, jer katoličanstvo i pravoslavlje su sestrepotekle iz istog, od sina Božjeg Isusa Hrista, nadahnutog svetimduhom, raspetog za ideju vjere, nade i ljubavi, umrlog za spas narodai svakog vjerujućeg pojedinca, pogrebenog i vaskrslog, trećeg danapo pogrebenju. To su svi slušali na svojim saborištima u crkvama ito su bile jedine riječi koje su spajale i ukazivale na isto. U njihovomvjerovanju nije bilo mjesta proroku Muhamedu. Sve drugo, harač,porezi, nameti, otimanja, spadalo je u podkategorije vjerske i sa njimase izlazilo na kraj kroz vizuru praltičnih pitanja, uz dobra objašnjenjao slobodama gazdovanja na svojim imanjima, bez straha da će imneko otimati žene i djecu i slati ih u roblje, ukoliko se izbore za vlasthrišćansku a protiv muslimanske.


XXXI

Pirusti Iliri, kao narod slobode, ostavili su svoj trag na zemlji,u vazduhu, u krošnjama stabala, u visokim brdima, u vjetru, u zmi-jama i pčelama, u genima svih onih generacija Ilira i naroda koji sutu kasnije živjeli od Kadma i Harmonije, preko onog ribara koji jeklesao u kamenu, Armata iz plemena Pirusta, bôje Vicka Bujovićado kapetana Tomanovića i njegovog sina, inženjera.

Vicko Bujović, pravi predstavnik slobodarske krvi svoga gradaPerasta zadojen je majčinim mlijekom onim hristijanskim osjećanjemnetrpeljivosti prema drugoj vjeri, za koju je, u njegovom vremenu,bilo veoma malo smisla za razumjevanje i poštovanje. Glas o neu-strašivom peraškom plemiću, kapetanu, Vicku Bujoviću, rekli bi Grcipo svemu da je potomak boga Aresa, stizao je na sve strane mletačkedržave, pa i među narodom u turskim pašalucima i u DubrovačkojRepublici. Kako i ne bi kad mu nije bilo premca u bojevima, a naro-čito kad je narod oslobodio od zloglasnog Osman – kapetana, Osma-nage Ibrahimanagića, kad ga je, navodno, ubio u dvoboju. Kažu starihroničari da se dvoboj zbio na mjestu zvanom Krvnica, u samimVerigama, uskom bokeljskom moreuzu, gdje su se susretale mletačkai Otomanska vlast, a koje se i zove po gvozdenim verigama, lancima,koje su branile turskim galijama da prolaze dalje u zaliv, prema Pe-rastu i Kotoru. Na tom mjestu, nekakvog graničnog, razdjelnog pro-stora, gdje i danas postoji rt što zovu Turski, a tako piše i u katastar-skim kartama, ukrstili su sablje mladi Vicko Bujović i Osman – ka-petan, obojica ljuti protivnici, zakrvavljenih očiju i već hiljadu godinagnjevni jedan na drugog. Čim su isukali mačeve bili su spremni dase bore na život i smrt, do zadnjeg daha života. Obojica na megdanukao da su slutili da će vrlo brzo nakon njihovog okršaja doći istinsko

značenje rodoljublja, častoljublja i hristoljublja. Da bi je branili odraznih hordi, vojski, napadača, osvajača, gusara, koji su ih palili,harari i ubijali, a oni opet opstajali i vraćali se na te obale uskogkopna između mora i strmog brda, vjekovima su gradili svoj borbeni,slobodarski duh. I za nijednog Peraštanina se ne može reći da imaslučajne pobude ili slučajan buntovan način da iskaže svoju borbenunarav. To je vremenom postalo odlika svih, koji tu žive. Vrila je krvPeraštanima na pomen «tursko» ili »nehrišćansko», kao i što morenenadano prokuva u Verigama, skučeno između visokih brda i oštrih,morskih struja, unutar utrobe mora.


XXXII

Šta sam drugo ovdje mogao da slikam

Rjepin – Kremskoju

Tripo Kokolja, skroman i u svemu posvećen svom poslu, pe-raški slikar, okrenut Bogu i religiji, nakon učenja slikarskog zanatau Veneciji, u ateljeu glasovitog Bombelija, u vremenu kada suslikarski majstori u gradu svjetlosti stvarali svoja osobena imena naslavu umjetnosti, Andrija Celesti, Antun Belući, Sebastijano Rići,Antun Molinari, Antun Balestra i Grgur Lazarini, čiji je učenik bioslavni, na daleko čuveni Tiepolo, po povratku u Perast brzo je stekaodobar glas sjajnog domaćeg, freskoslikara, zapadnjačke orijentacije.Možda i nije mnogo bio spreman za uvođenje novina u autohtonobokeljsko slikarstvo, ali sve ono što je stvarao imalo je njegovuposebnost. Mletačka vlast i sama crkva, u liku biskupa Andrije Zma-jevića, takođe Peraštanina, bodrile su ga u njegovom stvaranju, omo-gućavajući mu pristojnu novčanu nadoknadu za njegov rad. Istina,riječi slikaru ne znače mnogo, čak ni hvale običnih ljudi, ako ne sežuu dubinu stvaralaštva i ako, osim običnog vizuelnog utiska, ne unosejoš neki snažan osjećaj u svoje biće. Pomorski kapetani i trgovcidonosili su slike iz Venecije, sa motivima i tehnikama po kojima jerenesansa već ustupala mjesto još razigranijem baroku, gdje su um-jetničke vizije i slobode izražavanja u tom „najveselijem od svihgradova svijeta“, dosezale nezamislive veličine u umjetničkimkreacijama. U gradu u kome su putenost i sloboda duha disale pravimritmom probuđenog, modernog, katoličkog zapada, gdje je realanživot na zemlji dobijao mnogo važniju ulogu nego u shvatanjima

vrijeme obračuna dva naroda, hrišćanskog i muhamedanskog, za pot-punu prevlast jednih nad drugima. Predanje kaže da je svjedok meg-dandžijama bilo neko dijete, koje kad je prepoznalo peraškog junaka,vikne, onako iz sveg glasa: «Od ponte ga Vicko Bujoviću!» A mla-đani Vicko, ponešen glasom djeteta kao barjaktarom pred nevinošćusveg svog napaćenog naroda, kroz vjekovna nabijanja na kolac, oti-mačine, danke u krvi i zulumćarenja istih tih janičara sa srpskomkrvlju i od majčinog mlijeka odvojenih, kroz paljevine i Turčinovihsilovanja nesrećnih, kaurskih djevica na prvu bračnu noć, dobije nekusnagu i brzinu da spretno zafijuče sabljom. Samom svetom Đorđunalik pred aždajom, Vicko Bujović do balčaka zarije sablju, kako jeTurci zovu, handžar, u nebranjenu stranu Osman kapetana, te ovajiskolači oči, bujica krvi šikne mu na usta i presamiti se u bolnomropcu. Već za neki tren skonča Osman kapetan u lokvi svoje krvi,pred Vickovim nogama. Tako je bilo po narodnom predanju.

Vicko Bujović je svoju hrabrost, ime i čast, sasvim poklonioMlecima i uz zakletvu duždu u Veneciji, pa je od samog JeronimaKornera, providura mletačkoga, dobio na dar sva imanja Osmankapetana.

Na razvalinama Osmanove kule, koju su prethodno oslobodi-oci spalili, Bujovići podignu sebi dvor. Mala mjesta duž mora, odNovoga grada prema Verigama, u tjesnacu Kumbura, gdje je bila iturska kula osmatračnica, ranije su bila oslobođena od Turaka, negosam grad. I tu, u Kumboru, Vicko je podigao kuću na velikom ima-nju, sa vinogradima i maslinjacima. Dao je i da se preuredi malapravoslavna crkva u porodičnu kapelu. Istina, kao katolik i pobjednik,Vicko je sebi i interesima katoličke crkve sasvim podredio to malosvetilište, građeno u pravcu istok – zapad, sa zvonom na preslicu.Nije navikao nikog da pita ni za kakve dozvole. Što mu se htjelo, štomu je na pamet padalo, to je i radio. A potom je, po ugledu na crkveu Perastu, posao oslikavanja zidova povjerio svom peraškom pri-jatelju, majčinom kumčetu, ćutljivom slikarskom geniju, TripuKokolji.

Samoljubiv, a valjda i dovoljno smion, na neki svoj način, lu-cidan, prgav i svadljiv, već je slovio za čovjeka koji je vjerovao usvoju slavu i Božji dar nedodirljivosti. I pamtili bi ga kao junaka,slobodoljupca, ali i samoljupca, bez lika, jer bi se on mjenjao odjednog do drugog, da ne bi njegove sujete i želje da ga Tripo Kokoljazauvijek ovjekovječi svojim umjetničkim, slikarskim darom, maj-stora kista.


ostrva, dok je mali grad Perast i mletački dio Boke Kotorske odolije-vao Turskim navalama i upadima, iako su gusari pod turskom za-stavom često pljačkali, palili i odvodili u roblje nemuslimanski bo-keljski živalj, a i Peraštani su nerijetko bili tako zehude sreće, povu-čeni poslom trgovine, u grčkom arhipelagu plovili su Peraštani kaokapetani na svojim ili mletačkim brodovima. 22 jula 1452. godineneki kapetan iz Perasta doplovio je na ostrvo Skopelos i na njemunašao grčku ikonu Bogorodice, koja mu se učini kao nekakav znakposlat od Boga. Sva je Boka hrišćanska posvećena Svetoj Bogorod-ici, i ona pravoslavna i ona katolička. Grčka ikona Presvete Bo-gorodice kao da je sama pozvala kapetana da je uzme i nosi u Perast,da gradu bude zaštita protiv stalnih strahova od turskih upada, da štitinejač dok i porodice dok su oni, kapetani, na dalekom moru. Ikonaje tako sa njim krenula na put ka Boki i Perastu. I baš kad je bio nado-mak grada, srećno prošao Verige, sa svim jakim nevremenom, srećinije bilo kraja. Ali, spustila se gusta magla, od mora do brda, gustakao teška zavjesa, kroz koju se ništa nije vidjelo. Tu, pred gradom,toliko daleko da je mogao da vikne da ga čuju doma, nastrada njegovbrod na šiljatoj stjeni koja je kao kakva kamena utvara izvirila predbrodom. Nije bilo vremena da je zaobiđu, da brod skrene i dogodi sekobni brodolom. Brod potone ali sveta ikona Bogomatere ostaneprikovana uz kamen. Oko stijene sa ikonom kao trofejom plivali suostaci polomljenih komada brodske palube i prazne bačve za vodu ivino. Peraštani događaj shvate kao božiji znak da tu, na samoj hridinitreba da izgrade crkvu i posvete je Bogomateri. Tako i bude. Prvo suza zavjetnu crkvu donosili kamen da naprave vještačko ostrvo. Divnucrkvu izgrađenu u baroknom stilu nazvali su Gospa od Škrpjela ilina latinskom «Madonna di Scarpello», u znak sjećanje na porijekloikone.

Ime najpoznatijeg bokeljskog slikara, tog vremena s kraja 17i početkom 18 vijeka, Tripa Kokolje i slika sa njegovim potpisom nazidu u nekoj privatnoj kući, bio je pomodarski manir, koji je mogaoda uzme maha u Perastu, Dobroti, Kotoru i Prčanju, malim mjestimanačičkanim duž kotorskog zaliva, gdje su živjeli «dobro stojeći» po-morci i bogati trgovci. Ali, tako nije bilo, bar ne u nekoj velikoj iznačajnoj mjeri, jer je Kokolja više bio zauzet slikanjem svetih temaza crkve i naprosto nije mogao da se posveti slikarskim slobodamadruge vrste. Da je, kojim slučajem, bio vičan poslovima s novcem,koliko je bio posvećen umjetnosti, Tripo Kokolja bi dobro uvećaosvoje blago i novcem obezbijedio svoje potomke. Sa slikarima se


srednjeg vijeka, gdje su stepenice do nebeskog vodile preko punogovozemaljskog života, sa mnogo manje stida i obzira, uz sav strah itrepet od inkvizicije, u stalnoj borbi za zadovoljstvo obestjelesenogduha, ovjekovječene su kistom i bojom teme, ne samo biblijske,novozavjetne, sa Hristom i Svetom porodicom, već i mitovi i legendestarog, zaboravljenog svijeta. Stari svijet Bogova i Božica i njihovihmitova, iz Grčke, Rima, Vavilona i Judeje bio je česta tema slikaraXV vijeka u dobu renesanse, a naravno i nakon toga. No, Venecija jesa svojim slikarima, sa svojom otvorenošću, načinom života, zaviri-vanjem u privatne kuće, u riznice i ložnice, ispod kreveta i za trpeze,u jela i pića, gorjela životom, koji je umjetnosti davao mnogo život-nosti.

U 17. vijeku Perast je već slavan grad pomoraca, sa dugomtradicijom u poznavanju vještine navigacije, ima nadaleko dobar glas,izvan kopnenih i morskih granica Mletačke Republike i daleko dužobala Velikog mora, sve do Crnog mora, Petrograda i Moskve. U pe-raštanskim crkvama Svetog Nikole i Svete Ane, Tripo Kokolja jeslikao motive iz Novog zavjeta, a u zavjetnoj crkvi Gospe od Škrp-jela, koju Bokelji s ponosom, i ne bez razloga, zovu i „bokeljska sik-stinska kapela“, po ugledu na kitnjastu kapelu u kojoj je MikelanđeloBuanaroti ostavio svoj snažan pečat, dakle u toj ostrvskoj crkvi jeKokolja ostvario svoje najznačajnije umjetničko djelo. Gotovo svakikutak crkve je oslikao svetim prizorima, iz Novog zavjeta. Četiri ve-like slike u gami zagasitih tonova pokrivaju skoro čitave površine zi-dova, i stvaraju utisak neprekidnog novozavjetnog pričanja: Oči-šćenje Svete Ane, Silazak Duha Svetoga, Krunisanje i Smrt SveticeMarije. Na stropu je predstavljeno Uznesenje Bogomatere Marije nanebo, a okolo manje slike po motivima iz Hristovog i života MajkeBožje. U crkvi je sve u tamnim tonovima, bez ičeg svijetlog ili osvi-jetljenog, ali sve svečano, sveto, kao u vrijeme posmrtnog opijela,bez traga ičeg životnog i sa svjetlošću koja stiže samo od ulaznihvrata. Puno mistike. Teške brokatne draperije, boje tamno crvene,prekrivaju neislikane uglove i prostor oko oltara, koji je naslonjenna hrid na koju se nekada davno nasukala ikona Bogomatere i os-tavila zavjetni znak pomorcima i vjerujućem narodu. Tu, u crkvi zi-danoj na vještačkom ostrvu, koje su pomorci iz čitave Boke dece-nijama gradili donošenjem kamena u svojim čamcima, Tripo Kokoljaje ostvario svoj umjetnički vrhunac, prepoznatljiv kao njegov auten-tičan rad. Po predanju u vrijeme moćne turske imperije, koja je podsvojom vlašću držala veliki dio Sredozemlja i Balkanskog polu-


mu je srcu bilo milo i godilo sujetnoj prirodi. Bila su to čudna vre-mena kada je nekrst bio smrtni neprijatelj hrišćanima, a muslimani,Turci, imali običaj da otimaju hrišćanske žene, katolkinje iz gradovai pravoslavke sa sela ili sa gradskih pazara. Bilo je slučajeva i da sudjevojke prodavane Turcima, pa bi se one u njihovim domovima ipoturčile i zaboravile na svoju predačku vjeru. Turci su govorili daje šejtan ušao u te ljude kad su se zaljubljivali u bezvjernice, kaur-kinje i ženili se njima. A, zapravo, svi su zaboravljali da je šejtan onošto je u čovjeku i što se zove ljubav i protiv čega nema lijeka, nemaizlječenja, što okrene pamet, zavrti mozak i svakakve misli ubaci uglavu, pa tu više nema vjere, nema nepoznatog jezika, nema tradicije,nema straha od sagriješenja pred bogom. Pred ljubavlju padaju svepredrasude i sve postaje moguće.

I takav nekakav đavo je ušao i u junaka Vicka Bujovića i za-vrtio mu pamet kad se zagledao u Turkinju Fatu, ćerku Bal’ Agića izTrebinja, koju su podizali u kući Zmajevića, u Perastu. I kako je kodnjega sve bilo na juriš, naprasito, silovito, to je djevojku za sebemorao da ugrabi, a ne da je dobije na neki „normalan“ način, kako jeišlo u ta doba, da otac ili majka posreduju sbližavanju budućih mlade-naca. Kad je oteta, Fati više nije bilo nazad. To je bila ljubav na prvipogled. I ko zna šta je njen otac u Trebinju pomislio, ali ona se,potom, pokrstila i dobila ime Elena. I mora da su bili dosta slični poprirodi, a i voljeli su se sigurno, strasno, lijepa Fata, zapravo Elena,i naočiti Vicko, makar onih prvih nekoliko godina braka. Ali, Vic-kovu ženu, nisu mnogo voljeli u Perastu, jer je bila gorda, nadmenai s nekom posebnom drskošću ulazila u crkvu, kao da ju je sam Vickosagradio ili, kako su se krstile Peraštanke, «kao da joj je njen babocekine za crkvu darovao». Možda bi joj nešto drugo i oprostili u vjerirevnosni Peraštani i u svemu, a naročito u životnim manirima skrom-ni, osim njenog bahatog ponašanja kad je stupala u crkvu da su jojbila uska hramovna vrata da kroz njih prođe, da bi bila blizu bogu.Bilo je to za njih strašno bogohuljenje jedne preobraćenice, mnogogore nego da je ostala nekrštena, muslimanska Fata. Za Peraštane jevjera oduvijek bila važna, a žene koje su se izdizale iznad drugih abile novopečene vjernice, izazivale su veliku ljutinu i revolt revno-snih Peraštanki. No, ljubav Vickova je bila jača. Elena je svome kape-tanu izrodila troje djece, tri sina. Ali, nestalni Vicko Bujović, u vri-jeme svoje moći kao peraški kapetan, imao je i ljubavnicu, jednu li-jepu sluškinju, koju je, kad je izbila afera i sve se već glasnoprepričavalo u narodu da je djevojka zatrudnjela, htjeo da je dậ za


nikada ne zna, jer je mnogima od njih, kakav je bio i Kokolja, novacsamo sredstvo a nikako smisao života i stvaranja. Ta duboka posve-ćenost ljepoti i umjetničkom savršenstvu čini od umjetnika ljude kojisu izvan vremena u kome žive ili su to neki samo njima svojstveniživotni krugovi. Nadžive ih njihova djela i učine ih besmrtnima. Onineprekidno istražuju, jer pravi slikar se nikada ne ponavlja, uz svuautentičnost njegovog slikarskog pečata i prepoznatljiv slikarski stil.I za razliku od istočnjačkih umjetnika, kineskih slikara ili iluminatasrednjeg istoka, koji su uz kaligrafe radili na oslikavanju svetih knjigai nikada se nisu potpisivali na svoja djela, iz straha da ne ostave trago sopstvenom nesavršenstvu, ili zato jer se smatralo da nose božjidar, koji samo provode te da nemaju pravo da autorizuju nešto što jegeneracijama nastajalo kao nasljeđe i prenošeno s koljena na koljeno,od škole do škole, sa majstora na šegrte, umjetnički zapad je očekivaopotpis slikara ispod djela jer je to značilo slobodu duha i prevazi-laženje sopstvenog straha od nesavršenstva i od riječi kritike.

Novo vrijeme, doba renesanse, unijelo je ime tvorca običnogsmrtnika, za razliku od srednjovjekovnih djela, freskoslikarstva, kojeje zaziralo od čina stavljanja potpisa autora. Slikar samo provodivolju Božju dok stvara djelo sa religijskom temom, mislilo se. Zatonema pravo da se potpiše. Tek rijetke slikarske škole bi se izborileza autentičnost i time ostavljale pečate koji nisu ni morali da budu uobliku slovnog potpisa.

I kako je konte Vicko Bujović poželio da njegov lik bude ovje-kovječen, da ga pamte sljedeće generacije, dao je majstoru slikaruzadatak da mu uradi portret. Vicka Bujovića nije mogao da crta biloko, ili bilo kako. Morao je to da bude posao za najboljeg i najčuveni-jeg od svih slikara u tadašnjoj Boki. Taj vrli majstor bio je, a ko drugi,nego Tripo Kokolja, kome je Vickova majka Agneza bila krštenakuma. Vicko je danima dolazio kod Tripa da mu pozira. I da bi imvrijeme brže teklo, da bi prekinuo muk ćutajućeg objekta pred majs-torom koji je u tim časovima bio važniji, što mu svakako nije bilodrago i nije odgovaralo njegovoj prirodi onog koji mora da je uvijekglavni, prvi, i da su njegovi hvalospjevi u prvom planu, konte jepričao o svojim junačkim djelima, o dvoboju sa Osman kapetanom,o sablji što mu je tada oteo, o događajima i ljudima, koje je sretao iza koje su ga vezivale razne priče. Pričao je i o ženama i o svojoj, alio njoj na drugačiji način. Istina, osjećala se u boji glasa, drskost igordost, čak i ponos što je razbio neke tabue, ali nema sumnje da ha-jduk, kakav je bio po prirodi, Vicko nije prezao da ostvari ono što


XXXIII

Ali Vicko Bujović, čovjek rođen za vlast i silinu, prek, brz naoružju, kao i na riječima, sa mislima poput munje, kako god treba daodradi za sopstveni interes, pa i drugome na štetu, teško je i zaslikanje pristajao da miruje, ćuti i bude poslušan. Sa Kokoljom jemoralo da bude drugačije, jer slike drugačije nebi ni bilo. Iako seTripo trudio da zadaje što manje muke svome naredbodavcu i da gašto manje ostavlja bespomoćnog da stoji ili da sjedi na stolici, Vickoje mogao jedino da priča i da tim kazivanjima bude ono što je umjet-nik želio da prikaže na platnu, što bi Vicku godilo. Ne samo njegovecrte lica, sjajno odijelo, sablju i trofeje, već je trebalo da uhvati narav,ćud, snagu ličnosti, onu čvrstinu koja je izbijala iz svake bore, izsvake crte lica, da uhvati svaki nemir njegovih očiju i obrva i sve onebure koje su se rađale, lomile i krotile u njegovoj glavi. I brkovi, po-modni hit u muškaraca Venecije 17 vijeka, bez brade, onako kaočetka ispod nosa u obliku slova „A“ morali su da budu vjernoprikazani.

– Koliko ću ti danas ovdje stat’ ?– Čestiti konte, bar uru.– Uru? Ovako da ni vazduha ne uzimam, da ne trepćem.– Tako, da mogu s mirom da radim.– Ne mogu ni noge da prekrstim. Mogu li da se naslonim?– Možete toliko. Noge se ne vide na slici. Samo poprsje.– Dobro, vengo. Mogu da zborim?– Hajte, brže će nam vrijeme proteći.– A što si ti tako ozbiljan.– Uvijek sam takav kad radim.– Hm, a je li ti svi ovako poziraju kao ja?

ženu jednom klesaru. Vicko se ponašao poput boga Zevsa, kada nijeznao šta da radi sa trudnom Evropom, koja mu je nosila dijete. Iz teljubavne Bujovićeve ujdurme izađe sve na zlo i završi se strašnomnesrećom i smrću nekolicine mladića umješanih u spletke i zavjere.Svoju naprasitu prirodu zadovoljavao je spletkama, podmetanjima.Možda mu one nisu bile cilj, ali jesu sredstvo kojim je pokušavao daopravda svoju narav. A ljubav? Morao je da nosi ljubav negdje u sebi,makar onih prvih dvije, tri decenije života. No, zadovoljavao se brzoi kao vjetar tražio nove prilike da oduva nečiju sreću.


– Znam! Čuo sam za to nekoliko puta.– A, moj dobri pitore, znaš li ti da je jednu djevojčicu «srpskog

obreda» od dvanaestak godina rođeni brat prodao nekom Turčinu uHerceg Novi. Ona se potom poturčila na nagovor istog gazde Tur-čina, ali ju je poslije otkupio naš Peraštanin, Petar Martinović, preo-bratio je u katoličku vjeru, a sve papire za nju je uredio sa kotorskimordinarijatom. Bilo je to otragu skoro četrdeset godina. Crkva je punoradila na otkupu robova. Bilo je slučajeva i da su Turci otimali žene,neudate djevojke i djecu. Znali su da budu toliko surovi, strašni, dasu u tim otimanjima palili sve po kućama i uništavali ljetinu, ubijalistoku, da poslije muževi, očevi ili braća nisu imali čime da ih otkupe.

– To su strašne sudbine.– Ali, mogu ti reći i ovo: bilo je otete djece iz Paštrovića i Ko-

tora, koji su stigli daleko u Turskoj vlasti. Recimo slučaj Mustafapaše, jedan od glavnih pomoćnika Sulejmana Veličanstvenog, za vri-jeme čije je imperija Osmanlija dosegla vrhunac. E, pa, taj MustafaPaša je bio, po rođenju srpskog roda, pravoslavac, Petar RadovanaČuda, iz Paštrovića, kome su rodbina Čudi zlatari u Kotoru. Paša jetoliko bio važan Selejmanu Veličanstvenom zbog vještine diplomatijei poznavanja političkih prilika i izgrađivanja dobrih veza sa Mleča-nima, da mu je dao svoju sestru za ženu. Nego, kako ti to ide? Kolikojoš moram mirovat’?

– Pola ure!– Noge su mi utrnule!– Bio je još jedan veoma važan Kotoranin, koji se od roba

uspeo do guvernera Damska, koji je često vojevao sa Arapima i po-bjeđivao ih. Njegovo ime je bilo Korkut Paša, za vrijeme vlasti sul-tana Selima.

I pričanje je moglo da traje satima. Vicko Bujović je bio spre-man da priča koliko god mu glas i noge izdrže samo da prekrati ću-tanje. U priče o otimanju ljudi, preobraćanju u muslimansku vjeru ilipreobraćanje u hrišćansku, Vicko je pričao kao neutralni posmatračdogađaja a ne neko ko i sam ima u kući ženu koju je pokrstio.

– A kako je ono zapravo bilo sa Osman kapetanom? Evo si i upjesme stigao.

– Nisam ga ubio. A mog’o sam! Poštedio sam mu život. Počeoje da cvili kao žena. Bi mi ga nešto žao, pa rekoh sebi, ne viđe ti ju-naka Vicko Bujoviću od ovoga Osman kapetana. Ne ubi bruku da tejad ne snađe, no mu ostavi život pa neka se sam s njime nosi. I biomi je zahvalan. Poljubio mi je ruku. A bio je pobratim sa KrilomZmajevićem i ne bi tako strašan kako ga je narodna pjesma ocrnila.


– Ne baš.– A kad crtaš ženske likove, svetice, para ko da gledaš u

anđele.– Nekad uhvatim neku skicu po sjećanju, a nekad mi poziraju. – Eh, žene! Kakvih sam se ja sve ljepotica nagledao u svom

životu! Kakvih je tu sve bilo zavodnica i čednica, prelijepih očiju.Koliko plavoga neba zarobljenog i zelenih gora i obranih kostanja.Je si li čuo za Morinjke i djevojke iz Bunovića? To su ti najljepšežene u Boki. Dobroćanke se najljepše kite a Kotorke su pune sebekao s nebesa da su sašle. A i ove što su sa sela, iz župe, doveli dasluže u Herceg Novi kod Turčina, bilo ih je takvih da ti srce zaigrakad ih vidiš, sve dok im ne navuku feredžu i ostave samo mali prozorza oči, koji ti razbuktava maštu onoliko dugo dok ne počnu bore daim se kupe oko očiju i da im teret godina pritiska kapke i pravi kesepod očima, dok im se kukovi ne zaoble i sve draži stasa postanu kaobrda koja više ne možeš da opasaš.

– Tako je, čestiti Konte! Danu samo malo mi pomjerite rukuda vam vidim prsa.

– No, gdje ono stadoh? – Kod žena, starosti i roblja!– Da, čudno je to kako su ljudi «srpskoga obreda» robovali

pod Turcima, ama i u nas je toga bilo dosta. Znam ih ja sve: OstojaRadov, Marko Kristiforov, Marko Šestan, neki Nikola Popović, mai onaj Ivan Zmajević iz čestite kuće Zmajevića i Tripo Štukanović,ma i Krile Zmajević, nazdravlje mu bilo, brat barskog nadbiskupaVicka Zmajevića, svi su trgovali robljem. Još je bio i neki KotoraninVicko, moj imenjak, Zifra, i Budvanin Stjepan Bubić. No, nisu smjelida trguju hrišćanima i to je bilo strogo zabranjeno, a crkva je, bogme,sve kontrolisala, i davala grdne pare, a još to čini, za otkup robovahrišćana. I moj otac je trgovao robljem, zajedno sa Ostojom Radasi-novićem, ali sve po našim zakonima. Znaš ti to već, kako je!

– Hm! – mrmljao je Kokolja– A čuo si, može biti, i za onu sramotu što se dogodila Buro-

vićima. Njihova djevojka, Katarina, odvedena je u roblje u Tunis.Zaljubila se u gusarskog sina, promjenila ime i vjeru i udala se zanjega. Kažu da je postala Fatima.

– Hrišćanin ili druge vjere, robovanje je strašno, a čovjek ječovjek ma koje vjere bio. I to je u svaku ruku ružno. Ali je dobro akoima ljubavi i zarad nje se dvoje uzmu i ostanu zajedno.

– Ma, njihova vjera je nevjera i ja im ne opraštam!


Tripa Kokolju su zanimali likovi više iznutra nego izvana, višekarakterom nego vanjskim izgledom, više stanjem duha nego fizi-čkom ljepotom. Htio je da oslika dušu, narav, govor tijela. Umjetnostnije crtanje linija lica, tijela i odjeće, nije prikazivanje onog što sevidi prostim okom. Jer bi po tome umjetnost bila skup linija pomatematičkoj definiciji „da je linija skup tačaka“, bez duše, lišenaemocija. Ono što umjetnik vidi i što treba da predstavi na slici, naportretu, to je zadiranje u dušu, u male skrivene tajne, koje čine togčovjeka i ženu, i zadiranje u dimenzije koje obično oko ne može davidi, ali ga na slici primjeti razum, nekim svojim osjetilima, koja senajčešće ne može da objasni riječima. Nedostajalo mu je iskustva iznanja starih venecijanskih ateljea, zato je bio voljan da putuje uVeneciju i da uči, ne samo o bojama, slikama i perspektivi, već oudahnjivanju života u svoje slike.

Kada je završio sa radom u crkvi Gospe od Škrpjela, nakonnekog vremena, bio je bez dogovorenog posla. O, ta radost vremen-ske praznine koja mu otvara vrata za neke nove mogućnosti i izazove,neprocjenjiv je dar njegovom duhu. Lijepa umjetnost je postajalanačin života, stil, ljepota je stizala sa svih strana, od mora. Kroz lje-potu i umjetnost Peraštani su zaboravljali vjekovne patnje ratovanja,robovanja i otimanja koja su im stizala s mora, od gusara i najamnikapljačkaša. U palati Balović – Matikola, sa zidova je govorila serijaslika o glorifikaciji božanstvene, ljepotice, Venere, rođene u zanosuvjetra, s koralima i malim Amorom, Venera poput one Ticijanove, saogledalom ili Venera sa Bahusom i sa bogom Vulkanom, rađene ubaroknom maniru venecijanske škole. U kapetanskim kućama su bilesibile, nimfe, pored portreta kapetana i slika brodova, vječitog zanataPeraštana, brodova koji im znače život, ljubav i smrt. I poput firen-tinskih majstora: Kanaleta, Tintoreta i Đorđonea, Tripo Kokolja jeosjećao struju stvaranja koja je prolazila kroz njegove prste i tražilada se širi u takvu ljepotu njegovim rukopisom datu. Bile su to mnogoslobodnije teme u poređenju sa zatvorenim religijskim, tjelesnije, pu-tenije, osjećao je da iz njih izbija i čednost i vrelo snažnih erotskihnaboja. Borio se u sebi, kao da ga je sam đavo kušao da se otrgne.Bio je pod stalnim osjećajem stege od crkve. Kako da počne da radinešto drugo, slobodnije? Kako, ako mu to bude tumačeno kao izdajahrišćanskih principa? Lomio se u sebi iako je znao za velika djelaMikelanđelova, Leonardova, Rafaelova, Ticijanova i sva ona drugasjajna imena talijanskog ćinkvećenta a kamoli kasnija, koja su u svimstegama crkve, rađena na volju srca i duše i predstavljaju remek djela


– Dični kapetane, tokr ti se sjaje na prsima. Danu, spomenitvoje slavne bitke.

– Nakon dvoboja sa Osman kapetanom htjela me sreća u bo-jevima. Kad se vojevalo za Herceg Novi, one teške 1687. bio samvojvoda jakih peraških odreda, i već su bili grdni megdani, jer je op-sada bila silna, grad tvrd. No me svlada teška nevolja sa mojih 18rana na tijelu, pa se to u bolest dalo. I ja, jadan, ne dočekah da se uborbi nagledam palih turskih glava, već sam o svemu čuo iz postelje,bolan i jedva živ. A kako mi je teško palo što nisam mogao da pomog-nem mojim Peraštanima!. Brat Zuane mi je čast opravdao. Poslijesam ratovao pod Trebinjem, četiri godine kasnije. I tu su bili strašniokršaji, krvi je bilo na sve strane. U jednom jurišu sam krenem, sasilnom drekom, isukanom sabljom da sječem po glavama pod bijelimturbanima, kad me dočeka nizamski ratnik i posječe moga konjaRudana. Ja se brzo priberem, konj je bacao pjenu. Turčin je već viso-ko podigao krivu sablju da me raspoluti, kad ga ja hitro presječempreko pasa. Šikne krv, poštrapa mi lice, i ja, onako krvav, zagrlimmoga izdišućeg Rudana. S kopna sam se lako vraćao na more. Nijeni čudo, na moru sam rođen, moja krv je slana i ista je kao more. Podzastavom Venecije plovili smo Jadranskim morem sve dolje do arhi-pelaga, i duboko u Jonsko more, sve do Sicilije i Malte ganjali smogusare, ratovali s njima, otimali im plijen i robove. Hrišćane smovraćali tamo odakle su poticali, a druge smo prodavali. Dao sam osvom trošku da mi se izgradi brod, jedan brzi vešel, opremljen zaborbu, za njega dobio dozvole od Mlečana da budem zaštita hrišćan-skih brodova na Jadranu. Jednom sam sa tri oružana broda i 350 ljudizašao u ljutu bitku sa tripolitanskim gusarima. Borili smo se silno,sjevali su noževi i sablje kao munje. Ginuli su mi momci kao poko-šeno snoplje, ali sam izvukao pobjedu i zaplijenio veliku količinuotete robe. Ulcinjskim gusarima sam bio na smetnji. 11 tartana samim zaplijenio i mnogo roblja oslobodio.

I tako je, kroz razgovor, zapravo Bujovićev monolog, nastajaoportret. Svakim potezom kista kao da se rađao junak, sve veći isnažniji, a sa njim je rastao i jačao Tripo Kokolja, kao autor toguzdizanja živog čovjeka u vječnost umjetnosti. Vicko na slici djelujedrsko, nadmeno, u svom vojničkom odjelu, sa oklopom na prsima iramenima, kao da je baš tog časa izašao sa megdana sa Osmankapetanom i krvavu sablju (iz priče) sa koje se još cijedi Osmanovakrv (iako nije zapravo ubijen), najzad stavio u korice. Ponosan, drzakgord, takav je na slici. Stasom i likom podsjeća na samog Petra Ve-likog, ruskog cara, reformatora.


XXXIV

Među ribarima u tirskoj luci, koji su tokom noćnog izvlačenjamreža primjetili nekoliko lađa, sa razapetim četvorougaonim jedrimai onim trouglastim, kako napuštaju luku i lagano klize po tamnoj vo-denoj površini, obasjani srebrnastom mjesečinom, počelo je tihosašaptavanje. Priča je krenula kasno u noć, kad je neko primjetio Eli-sinu nosiljku, a drugi, u isto vrijeme, Mamo, njenu staru sluškinju,dojkinju, glave zavijene u dugačku sivu maramu, kako žurno prelazipreko trga, noseći nekakav zavežljaj. Mamo je imala jednu kraćunogu i cotajući hod joj je bio lako prepoznatljiv među hiljadamadrugih na ulici.

Prvi ribar je izgovorio jednu riječ, nastavio je drugi, pa treći,četvrti, peti. Već sutra su ispjevali pjesmu razvlačeći na slogove imesvoje princeze «Eli-i-sa. Pjesma je tekla ovako:

Eli-i-sa, Eli-i-sa, radosti naša, ti odlaziš noćas, dok ti zvijezde obasjavaju put, putuj, putuj, kraljice naša, neka te radosti valovi nose, neka je srećna zemlja po kojoj hodaš, Blagi Bogovi, molite se za nju,I molite za one koji za njom pate.

za buduća pokoljenja i na koja je i sama crkva ostala nijema, sporasa optužbama, ukipljena ljepoteom da nije bilo više smisla da donosema kakve sudove, kletve i osude. Ljepota je pobjedila. «Moram naćisvoj put» – mislio je Tripo posmatrajući svoja djela Bogomatere i ra-speća. Krstio se pred svijećom, izgovarao molitve za oprost njegovojgriješnoj duši. I u jednoj od takvih noći, donio je odluku da radi slikuo Elisi kraljici kartaginskoj. Molitve, grijeh, molitve, sudbinski put,moralno sužanstvo, strah od kazne božje, sve je to nosio Tripo Ko-kolja, a opet živ u okruženju da govori i potpisuje se na narodnomjeziku. «U molitvach tvoiech spomenise i od mene grescnica TripoCocoglia» napisao je u crkvi Svete Ane, na peraškom brdu.

Elisina tetka, po ocu, bila je tirska kraljica Jezavelja, koju Starizavjet opisuje kao pohotnu, zlu, idolopoklonstvu sklonu, kraljicu Iz-raela, ženu kralja Ahaba, za koga piše u svetoj knjizi: «I učini Ahabviše od svijeh careva Izraelovijeh koji biše prije njega, da bi razgnje-vio Gospoda Boga Izraelovog». Jezavelja je četrdeset dana i četrdesetnoći proganjala proroka Iliju, od nemila do nedraga, ali su na krajupriče nju rastrgli bijesni psi, od Gospoda boga poslati, jer se svojomreligijom, svojim postupcima moćne, razvratne žene, svetila vjerijednoga boga i svima onima koji su od Mojsija naslijedili učenje, slu-šali i vjerovali u Božje zakletve, umjerenosti života, očuvanja vri-jednosti porodice, bez preljube i sa mislima okrenutim nebesima ivječnom životu nakog zemaljskog.

Ali zar i najodanije, najčestitije, najčistije dušom, ne privlačibaš ono što je sasvim suprotno, drugačije, što izaziva i samom po-misli, na grijeh? Zar nema svaki čovjek u sebi misli o onom zabra-njenom, da ga vidi, opipa, oslušne, makar jednom i nikad više da seopekne, ali da zna da je pokušao? Zar ne leži griješnik u svakom čo-vjeku ? Ako je Jezavelja i bila sinonim biblijskog zla koju je i stiglaloša sudbina i strašno okončanje života, to ne mora da znači da je injena nećaka, Elisa, bila takva:

– I nije bila – zaključio je i sam Kokolja nakon čitanja Starogzavjeta, čitanja Vergilija i istorijskih zapisa koje je mogao da nađe oKartagini i Feničanima.


XXXV

Ko nije navikao na beskrajno, jednolično plavetnilo vodenepovršine oko sebe, koja se kao brda vodene mase, u ravnomjernomritmu, podižu i spuštaju ili su beskrajne ravnine što sežu do ivice hor-izonta, sa isto tako monotonom kalotom neba što zatvara vidokrug,taj mora da se osjeća izgubljeno, beznadežno, možda i životno de-moralisano, usljed praznine i nepreglednosti koja se zbog pojimanjatakve okoline preseli u čovjekovu dušu i razvodni joj svaku oholostna pomisao na čovjeka kao nekoga ko može da utiče na tok prirodnihpojava oko sebe. Takvo prostranstvo sa osjećajem ljudske malenkostiu njemu podsjeća na vječnost i nepromjenljivost, a čovjek sebedoživljava kao prolaznu tačku, grumen duše na liniji vječnosti. Ali,ima ljudi, zapravo, čitavih naroda koji se u toj širini odlično osjećaju,sjedinjeni kao njen sastavni dio, jer ne robuju vremenu trenutka apoštuju vremensku vječnost i znaju da se sa njom nose ne zahtjeva-jući previše ili premnogo od sopstvenog života.

Takvi su Feničani. Takvi su bili i takvi žive kroz svoje potomkema kako se oni kroz vrijeme zvali. Filozofija života je bila živjeti savremenom, uzeti sve od njega što pruža u jednom ovozemaljskomživotu, ali ne staviti tačku fizičkom smrću, već zarez, kako bi to rekligramatičari i matematičari. Zarez znači nastavak, kontinuitet, kon-tinuum, preobražaj, mjenjanje, dobijanje nove forme, prilagođavanjenovim zadacima koje nameće prirodno okruženje.

Sunce je nemilosrdno pržilo sa bezooblačnog neba, a tekponeki dašak vjetra u naletima je punio teška jedra. Satima bi plutalina morskoj površini, ravnoj poput tepsije. Tek kad bi sunce dostiglozenit zaduvao bi vjetar, koji nosi lađe u smjeru duvanja. Po suncudanju, a noću po zvijezdama, orijentisali su svoju putanju. Molili suBogove, svog Melharta, Ba-ala da im pošalje dobre vjetrove, koji će

ih gurati pravo, ka mogućem odredištu. No, uprkos molitvama, ili suduvali slabi vjetrovi, ili u krivom pravcu ili su zapadali u bunace, bezdaška strujanja vazduha. Napredak je bio slab, ali ni izdaleka nisubili obeshrabreni. Svako od njih je imao u glavi da je Feničanin, a toje značilo istrajnost, trpljenje i čekanje. Elisa je bila strpljiva. Učenaje tome od malena. Pa kakvi bi svi oni drugi bili muškarci kada binjihov duh bio kolebljiviji od duha jedne žene.

Više od deset dana je trebalo malom konvoju brodova sa bje-guncima da stigne do južnih obala Elišaha, ostrva Kipar. Elisa je posavjetu mudrih staraca prihvatila da se ne zadržavaju na ostrvu dužeod tri dana, tek koliko je potrebno da se snabdiju svježom vodom,voćem i obnove zalihe usoljene ribe i mesa za dalje putovanje uneizvjesnost. Moglo bi da potraje duže nego što su se nadali, a i Pig-malion može da posumnja u čitav plan i pošalje brodove da ih prisileda se vrate u Tir, a nju kazni zbog izdaje. Elišah je još dovoljno blizuda je moguć susret sa Pigmalionovim brodovima i njegovom gardom.

Elišah je u to vrijeme bio slobodno ostrvo, koga su jedni zvalii „ostrvo čempresa“, a drugi „ostrvo bakra“. Zbog te rudače i metala,koji se iz nje dobijao, ostrvo je bilo često pod invazijama raznih os-vajača, egipatske, pa persijske i feničanske. Uticaj helenske kulturebio je najsnažniji i potpuno je, kasnije, skrajnuo sve prethodne civi-lizacije. Stjenovita obala kod Akrotira, sa varljivim valovima koji selome i dubu kamene stjene i čija pjena zavarava kapetane o mogućojpristupačnosti, nije djelovala prijateljski. Znali su feničanski trgovcikoliko se njihovih brodova nasukalo na tim kiparskim stjenama i ko-liko im je tereta odnosilo more i kakve su sve i kolike štete trpjelizbog toga. Odozdo sa mora, vidjeli su vrhove kamene građevine uKourionu, hrama podignutog u čast boginje Astarte (koju su, kasnije,Grci zamijenili imenom Afrodite, a Rimljani je nazvali Venera). As-tartin hram, sav u kolonadama od bijelog kamena, sa velikim kipomboginje, u središtu, čuvaju mlade djevice zavjetovane na doživotnučednost.

Kako nisu prethodno bili najavljeni, i ne želeći da skrećepažnju, Elisa naredi da se brodovi ukotve, ne u luci, i pred naseljem,već uz dugačko žalo. Bace sidra, zapravo, teško kamenje vezano zajaku užad, koje im je služilo za tu svrhu. Elisa odredi grupu mladihvojnika sa četovođom Kaurom da ispitaju teren i raspoloženje i go-stoljubivost njihovih domaćina. Znali su da su sa njihove strane os-trva laguna i veliko slano jezero. Zahvati vode su lako dostupni samoako su slobodni.


poput nimfi, božjih djevica, što žive uz izvore vode, rijeke, šumarke,stabla i uz mirisne livade. Odvedene su u hram još kao sasvim mlade,takoreći, djevojčice, gdje su odgajane u potpunoj čednosti. Od tadanisu ni vidjele odrasle muškarce, čak ni svoju braću i očeve. Sjećalesu se nagih tijela dječaka u svojim selima i ta sjećanja su im zaoku-pljala maštu, sve do tog djevojaštva, koje je počelo da otkriva neštoo čemu su maštale, ali nisu vidjele. Njihova sveštenica, iz središtakruga, tokom zavjetnog obreda, sva u crnom, još uvijek je ćutala,prekrštenih ruku na grudima, zatvorenih očiju i spuštene glave.Meškoljenje je probudi iz transa kad ugleda grupu mladića koja stoji,isto tako ukipljena kao ona. Žena zabaci glavu, a dugi, crni veo jojzaleprša na vjetru, kao putokaz ka moru. Prekine molitvu i obrati imse na grčkom oštrim, zapovjedničkim glasom:

– Ko ste vi, ljudi? Otkud vam pravo da remetite naš mir? Ovoje svetilište djevica.

Kaur joj načini dubok naklon i odgovori na grčkom:– Zalutali smo, prvosveštena. Oprostite, nama griješnicima.

Dolazimo u miru. Nismo htjeli da remetimo vašu molitvu niti da uno-simo nemir među vaše sljedbenice. Neka su milostivi veliki bogovi!Mi smo saputnici princeze Elise. Naši brodovi su ukotvljeni u morupred vašim ostrvom. Treba nam voda da popunimo zalihe, jer je prednama još dug put.

– U pratnji ste princeze Elise od Tira, kažeš? Čula sam za njui njenu nesreću. Ostala je bez muža.

– Znate istinu, nemam šta da vam skrivam.– A gdje ste krenuli?– To niko ne zna!– O, zna, zna! Bogovi, mladi čovječe, Bogovi sve znaju!

Tražite novu zemlju!– Otkud ... mislim kako znate?– Kažem ti, Bogovi sve znaju!– To je tajna!– Nema tajni za Bogove! Ja razgovaram sa Bogovima. Vi ste

bjegunci!– Mi smo putnici!– Vi ste bjegunci i tražite novu zemlju!– Mi smo samo ...Kaur je bilo jasno da ne vrijedi da objašnjava. Sveštenica je

znala mnogo više nego što je očekivao. Djevojke su se i dalje gurkalei sašaptavale. Odmjeravale su mladiće, koji su bili pred njima u


– Ako vam odmah, kad pristupite, budu voljni da daju vodu,pustite neka prvi otpiju. Ako se, pak, nećkaju, izvadite ove đinđuvei ponudite za otkup. Potom, ako ponude cijenu, ma kakvu, ne pri-stanite odmah. Ne pokažite se brzopleti. Glumite, vrtite glavom,cjenkajte se, da ne pomisle da imate mnogo, jer će vas ubiti, i nasnapasti, orobiti, zaplijeniti nam brodove, možda nas ubiti i odvesti uroblje. Budite, zato, oprezni i pametni – savjetovala je Elisa Kaura.

I Kaur, posluša savjet svoje gospodarice i zaputi se s četom oddvadeset vojnika. Dok nisu naišli na put, kršje im je probijalo obuću.Dugo su hodali. Žbunasta, niska makija, stabla rogača i lovora, paonda čitave šume čempresa, pa opet goli krš, izvirali su na svakomkoraku. Zrikavci su u ujednačenom ritmu pjevali svoje ode suncu iljetnjoj žegi. Umjesto sela i ratara, vojnika i ratnički raspoloženihčeta, naiđu na svetilište, svo isklesano od bjeličastog kamena, sa ve-likim srebrnim, kipom krilate boginje Astarte i njenim ženstvenimodlikama, majke i dojilje, sa lavom i konjem, uz njene bedre, uvije-nom zmijom oko njene podignute lijeve ruke i krilatom pticom udesnoj. U hramu su se mlade djevojke molile svojoj boginji ispu-njavajući svoj božanski zadatak, da joj za čitav život budu pratiljesvojom nevinošću. Za uzvrat su tražile da ostanu mlade i da njihovaljepota ne bude okrnjena starošću.

Feničani zatekoše neobičan prizor, mnoštva mladih djevicaokupljenih u krugu, ispred hrama, u tankim, gotovo prozirnim, bije-lim haljinama, koje je vjetar čas razmotavao a čas nestašno obmo-tavao oko tijela, jasno ocrtavajući linije nježnih vratova, kičmenihpršljenova, obline stražnjica, struka, kukova, butina, napregnutih li-stova, sve do gležnjeva. Feničani, sa kožnim mjehovima u rukama,ostadoše najednom zatečeni predivnim prizorom, kao omađijani. Itada, kao i skoro dvije hiljade i sedamsto godina kasnije u Nje-goševom spjevu kada junak Vuk Mandušić, skamenjen prizoromženske ljepote pred sobom, i ustrašen više nego da je sama strašna,krvožedna ala iskočila nenadano, rekao: «Al’ je đavo al’ su mađije,il je nešto teže od oboje?» i Kaur i njegova četa pomise isto gubećidah, očarani prizorom kome se nisu nadali. Vjetar zaduva, sasvim uuroti sa vojnicima, možda i sa samom Boginjom željnom kakvihavantura, djevojkama sasvim razgrne haljine i otkrije im bujnu kosui jedre bedre. Kad vidješe mladiće, zategnutih mišića, snažne, zaga-site boje kože, opaljene avgustovskim suncem, muška bića kakvaranije nisu vidjele, neke od njih se zakikoću i gurnu one do sebe.Lančana reakcija se prenosila od jedne do druge djevojke. Bile su


likom navalom erotskih misli i želja. Vidjela im je nemir u očima,prvu stepenicu pohote. Grašci znoja izbijali su im na čela i to ih jeodavalo. Nije ih pregledavala zbog nekih religijskih načela. Prozrelaje da mladi momci sagorjevaju od želje pred vestalkama, gledajućisvu ljepotu njihovih tijela čija je nagost izbijala ispod vazdušastihhaljina, a mašta za sladostrasnim uživanjima dorađivala preostalo,što je skrivala tkanina. Jedan broj djevojaka je ostao miran, ali zanjih dvadesetak više nije trebao poseban znak.

– One više nisu za hram. Pogledi vaši su ih oskrnavili, u nji-hovim tijelima su probudili želju. One ne mogu više da učestvuju uobredima pred našom boginjom Astarte.

– Šta mogu da uradim? – smušeno zapita Kaur– Koliko daješ? – zapita sveštenica, očigledno spremna da se

cjenka sa kapetanom.– Mjericu zlata! – snađe se Kaur.– I nešto više ... pa da razmislim!Mladići su odmjeravali djevojke, a one su im uzvraćale osmje-

sima, rumenilom u obrazima ili križanjem nogu usljed bujice stidakoja ih je obuzimala zbog griješnih misli. Djevojke su zažamorile, amomci su počeli da im dobacuju poneku riječ, koliko su znali grčki.

– Vode, u kojima se rađa život i bez kojih nema života, vodešto krjepe tijelo i žeđ gase, vode naše od Božice nam date, kroz njihnam govori naša Astarte. Kad nam šalje kišu mi znamo da nam šalježivot jer naše izvore i zemlju topi svojim darovima bez kojih ne biopstali. Prvo ćeš, Kaure, sam morati da se napiješ sa naših izvora. Aonda ćeš dati vojsci i moći ćeš da punih tvoje mjehove.

– Kako ti kažeš, vrhovna, tako će biti! – odgovori joj Kaur. I dok je Kaur sa još dvojicom išao za ženom u crno do izvora

vode da se prvo on napije, i da odredi koliko vremena će im trebatida napune mjehove, djevojke su već prilazile mladićima. Jedne daih bolje osmotre, druge da ih samo nježno dotaknu. S prva su ih la-gano dodirivale vrhovima prstiju po ramenima i mišicama ruku, apotom su čitavim dlanovima prelazile preko njihovih mišica, grudi istomaka. Pa iako im Kaur nije odobrio, prirodni nagoni, poput un-utrašnjih munja, bili su snažniji od uzdržavanja po diktatu razuma.Djevojke su, svaka, odabravši svog mladića vojnika, prepuštale sečarima kojima ih je obdarila njihova boginja. Njihov zavjet dje-vičanstva je bio, zapravo, u primarnoj negaciji zavjetovanih obredu.Nagoni su se pokazali jači od razuma. Vjetar je pomogao da seputenost sasvim razotkrije i mladići su prigrlili djevojke, koje su,


nekom poluborbenom položaju, spremni da, ako dobiju znak, odmahpotrče u boj. Slušali su priče da ima ostrva na kojima žive samo žene,ratnice, borbene jednako kao muškarci, zavodljive, smione, lukave,obdarene ženskim čarima i muškom hrabrošću i hitrinom u borbi.Prvo sva svoja čula usredsrede da zadobiju muškarčevu pažnju, pasrce, predaju im se strasno, vatreno, toliko da ta čulna ljubav podsjećana najdivnije božije vrhunce u predavanju jednog bića drugom. Budeto, zapravo, njihova igra, gluma u koju unose cijele sebe i učine sveda zavedeni muškarac kao muva upadne u paukovu mrežu, baš utrenutku najvećeg zadovoljstva. Tada muškarac ljubavnik, umišljenu svoju erotičnu snagu da je ženu sasvim zadovoljio, i da joj je umrt-vio čula, a zapravo u tom likovanju sasvim fizički polomljen i iscr-pljen, pada bespomoćan, kada se uzdiže njena fizička snaga i zadajemu smrtonosan udarac nožem, uz bolan krik, koji podsjeća na rikustrašne zvjeri. Tako te žene ratnice ubijaju muškarce dok u ustrobinose njihov živi zametak. I tako pobjeđuju smrt ubijanjem svog su-parnika i likuju u znak novog života.

Vojnici su još mirno čekali na Kaurov znak i, zapravo, nisuznali šta da rade. Sve je izgledalo drugačije nego u pričama. Čak suse okrenule da ih pogledaju i ostale djevojke koje su im bile okrenuteleđima. Nemir je bio kao nekakav iznenadan udar vjetra, koji zamrsikosu i u čas smete čovjeka da ne zna šta da radi. Mladići su svakogtrena zagledali u Kaura očekujući od njega kakav znak. Kaur je biopribran i savršeno miran. Nikakve znakove nije davao. Neizvjesnostse otegla poput morske pučine.

– Mir! – viknula je sveštenica djevojkama – Hoćete vode, sv-ježeg voća i usoljenog mesa? Koliko vas ima? Gdje ste se zaputili?

– Ima nas oko dvije stotine na pet brodova. Još ne znam gdjesmo se zaputili.

– O, vi Tĭrani, nikad vam nije dosta. Hoćete samo da širitesvoje zemlje.

– Prvosveštena, oprosti, ali ne mogu ništa o tome da ti kažem,jer ni sam ne znam odgovor.

Žena poćuta neki trenutak, priđe Kauru, unese mu se u lice.Zagleda mu se u zenice da provjeri da li laže. Trebalo je da sačuvadjevojke koje su sa njom. U Kaurovim očima je vidjela da govoriistinu. Mladić je djelovao razborito. Potom je obišla i njegove vo-jnike, od jednog do drugog i zagledala ih svojim oštrim pogledompravo u oči. Mladići su pokušavali da ostanu mirni, ali im je to sveteže išlo, dok, najzad, nije bilo nemoguće da ostanu pribrani pred to-


jim bićem, cijelim životom i da im budu doživotne žene – robinje.Vrhovna sveštenica je postigla svoju cijenu. Za svaku djevojku, abilo ih je dvadeset, dobila je po zlatnik.

I kako legenda kaže, oslobođene tereta zavjeta, i onako beznade u povratak svojim porodicama, dvadeset djevica, koje to višenisu bile, nakon dolaska Kaura i njegovih Feničana, morale su danađu svoje novo utočište. Mlade djevojke postale su žene feničanskihmladića – vojnika, sa kojima će, u novoj zemlji, na novom tlu, iz-građivati svoje kartaginske porodice.


pak, jedva dočekale da svoja tijela stave svojoj voljenoj božici naispit. Kaurova riječ je popustila. Za to vrijeme Kaur je imao još težizadatak, koji je rješavao pitanje života i smrti.

– Pij, Kaure! – naredila je sveštenica Kauru pred Astartinimizvorima, koji su u nekoliko malih bukova izvirali iz skoro okomitestjene, praveći jaku budu.

Kauru, kao munja, prođe kroz glavu Elisin savjet da budeoprezan. «Možda je voda zatrovana. Možda postoji magija. Moždaje sve ovo zamka sa vodom i djevojkama da ih primame, omame iubiju». Još neki trenutak Kaur je razmišljao nadnesen nad izvoromvode od čijeg jakog mlaza se stvarala buka u čijoj blizini se tih ljudskirazgovor nije razaznavao. Iza njegovih leđa je bila sveštenica. Morapametno da prosudi da je ne uvrijedi svojim postupkom. «A šta akoje sve u najboljem redu i ako žena nema nikakve loše namjere? Tadanjegova sumnja može mnogo njemu, vojnicima, najzad, Elisi i put-nicima, na brodu da oteža prilike, možda i čitav dalji put. Bez vodesu izgubljeni za dalje putovanje. Ova prilika ne smije da bude pro-puštena».

– Pij, Kaure! Šta čekaš? – čuo je prodoran ženin glas, poputnaredbe komandanta, iza svojih leđa, koji je značio i upozorenje iprovjeru povjerenja.

Nije više smio da oklijeva i on s obje šake zahvati svježu voduiz izvora, prinese ustima i popije. Potom umije lice i ruke.

– Je li dobra?– Dobra! Okrijepljujuća, božja! – vikne Kaur.Dva dana su Kaurovi vojnici dobili od svog zapovjednika za

slobodno prepuštanje putenim čarima mladih djevica. Da je i htio odnjih da ih odvoji, znao je Kaur, to ništa dobro ne bi donijelo, osimpatnje, tuge, i možda ljutine i gnjeva. Mlade vestalke nisu bile djevoj-ke koje se mogu tako često sretati na putovanjima po Velikom moru.I tada kao da je neki čudan vjetar bio njihov saveznik kad je zaduvaos mora i razlepršao djevojkama tanke, bijele haljine, pa kao da jerazvezao čitave bale dugih, svilenih tkanina kod kakvih Feničanskihtrgovaca. Razmrsio im je duge kose u zastave crnih i smeđih talasa ineki fluid zanosa pustio je u etar da je sve zamirisalo snažnim, omam-ljujućim mirisom lavande. Zov ljubavi šaptao je djevojkama da nesmiju da ostave svoje muškarce, da ne smiju da ih puste da otplove ida ih više nikada ne vide. Čednost im je ostala na dar i zato, spremneda im se sasvim predaju, nisu imale nikakve sumnje da sa njima na-stave ne samo kratku ljubavnu igru, već da im se podaju čitavim svo-


XXXVI

Tek dah žene učini te muškarcem

Mišle

U prvi momenat Elisa se našla u čudu kad je vidjela da se kanjenim brodovima približavaju čamci sa ženama, da su uz njihmuškarci iz njene pratnje koji nose mjehove vode i košare sa voćemi mesom. Dva dana od Kaura nije bilo nikakvog glasa, nikakvih vi-jesti i bio joj je to dovoljan razlog da se zabrine. Kaur je prvi stigaoda kaže gospodarici da imaju saputnike, zapravo, saputnice. Elisa jeprvo bila ljuta što nije poštovana njena odluka i što je on, u koga imapovjerenje, dozvolio sebi takvu drskost, ma i gordnost da bez njenogznanja donosi tako važnu odluku. Njen plan nije podrazumjevaouvećanje broja putnika dok ne nadju novu zemlju i odluče gdje će dase nastane. No, Kaur je znao kako da složi dobru priču svojoj gospo-darici i da je uvjeri da je dobro što će imati sa sobom žene, rotkinje,sve još mlade, jer sem nje, Mamo i nekoliko žena iz svite, Elisnihdvorkinja, drugih žena na brodu nije bilo.

Od Elise je očekivao da razumije dobit sa mladim vestalkama,budućim ženama, za buduću koloniju. Nova kolonija će dobiti noviživot. «Treba da razumije» – nadao se Kaur dok nije stupio na Elisinbrod – «Ono što nije mogla da uradi u Tiru, sada je može da joj seostvari na novoj zemlji».

– Žene na brodu! – čudila se Elisa nekoliko trebutaka dok Kaurnije stupio na njen brod. Zatim ga zapita strogim glasom – Ko suone? Šta ćemo sa njima?

– To su mlade vestalke, koje su zaveli naši vojnici.

– Vestalke? Djevice, kažeš, koje to više nisu! – Tako je, kraljice!– To je opasna igra! Možda ste se zamjerili boginji Astarte?– Nisu otete silom, već su milom pošle sa nama. Pogledaj ih,

kraljice, sve jedna ljepša od druge.– Šta si naumio? – Stvaraćemo porod, novo pleme. Novo Elisino pleme, moja

kraljice – ispravi se Kaur.Elisa Kauru odmahne rukom, što je značilo da je njegovo ob-

jašnjenje tjera da razmisli. Povuče se u svoje odaje da u samoćirazmisli o novoj situaciji. Pogleda u kartu sa zvijezdama, pa udžakove tirske zemlje koje je držala uz svoj krevet. Sat, dva posadaje čekala na njen znak da li da rašire jedra i isplovljavaju ili da vratemlade djevojke na obalu. Čamci sa djevojkama plutali su oko brodaa djevojke su ćutale ponešene nekom pomješanim osjećanjem sramai ponosa svog doskorašnjeg vestalskog porijekla. Za to vrijeme bilaje potpuna tišina na brodu i tek bi se povremeno čuo nečiji uzdah.Niko nije progovarao, ma ni šaputao. Neki su drijemali drugi gledalipreko ograde u valove. Najzad se Elisa pojavi na vratima svoje odajei zakorači prema Mamo. Učini se da joj je zaigrao osmjeh na licuiako se držala smjerno, odvažno. Zagonetni osmjeh mogla je da pre-pozna samo Mamo.

– Ako sve krene pravim putem, moj grad će biti mjesto našenove sreće – reče svojoj dojkinji – Ako ne, progutaće nas more, svezajedno, mene, mornare, pratnju, zvjezdare, vestalke i njihovemuževe.

– Nadajmo se najboljem – tiho je govorila Mamo.– Bogovi su sa nama.– Pitaćeš astrologe i proroke i slijedićeš njihovu prozorljivost.– Ali, najprvo sopstveni instinkt! – pogledala je značajno

Kaura i klimnula mu glavom kao znak da nategne konopce i podignejedra i dovede djevojke – žene na njen brod i druga dva iz pratnje.

Kaur se nasmije i zapovijedi svojoj četi:– Muževi vestalski potegnite. Danas su vaša briga vaše žene!

Neka vam je srećna nova zemlja! Kaur se pokazao dobar trgovac. Za sumu zlatnika dva puta

nižu od očekivane dobio je vodu i hranu za sve putnike Elisine flote.Dvadeset zlatnika je, ionako, Elisa namjenila kao prilog hramuboginje Astarte, njene zaštitnice, da je čuva na putu ka novoj zemlji.Te večeri Elisa se molila boginji Astarte:


XXXVII

Rimska kolonija Dalmatia Pomponiusu Trogusu je djelovalakao daleki sjever nepreglednog Velikog mora, gdje se stiže nakonmnogo dana putovanja. Od Sicilije, gdje su Feničani u svojoj neka-dašnjoj koloniji, ostavili za sobom razne tragove u nazivima mjesta,u pričanjima mještana, u komadima kakve grnčarije ili u skulpturamai stilizovanim posudama za vodu i ulje, koje su se mogle kupiti kaodobre imitacije na sicilijanskim pijacama, Trogusa je zanimao putstarih naroda i razmještanje njihovih kolonija. Sve je bilježio i nje-govom oku ništa nije moglo da promakne. Bilo bi mu mnogo lakšeda je Siramak sa njim. I neka sjeta obuzme Pomponiusa kad se sjetiostarca sa kojim je duge dane i noći provodio u aleksandrijskojbibioteci, starca koji ga je savjetovao, koji je imao dobre paralele urazmišljanjima, koji je izvodio dobre, spontane zaključke i koji muje prevodio sa aramejskog dok i sam nije svladao jezik. «Dobri moj,Siramak!» Putovanje bi bilo naporno za starog Siramaka i Pomponiusje odlučio da ga ostavi da prezimi u Sirakuzi, u porodici Pompo-niusovog prijatelja, trgovca Agatona i da za to vrijeme završi izvještajo Kartagini i njenim trgovačkim vezama u Africi.

Pomponius je nastavljao dalje svoj pohod. I bez svog odanogSiramaka prošao je obale Sicilije, od Sirakuze do Katane, brodom seprebacio do Lokre, pa Krotona i Tarenta. Do sjevernih, zapravo,sjeveroistočnih, obala Ilirika mogao je da stigne kopnom ili brodompreko mora. Dvadeset dana i noći su jedra bila razapeta, kraćena iopet podizana po diktatu pravca i intenziteta vjetra, a more prom-jenljivo, čas uzburkano, čas krotko kao ulje, kad je brod sa pošiljkomvune, na kome je putovao Pomponius Trogus, uplovio u zaliv, kojipodsjeća na usta kakve nemani iz legendi o zmajevima. Sa trgovačkih

– Boginjo mila, Astarte premudra, molim ti se da oprostiš gri-ješnim dušama ovih mladih ljudi. Idu sa mnom na put, bez pogovora.Razumi ih da je teško biti bez žene. Ljubav, koju su osjetili premamladim djevojkama, uzavrela im je mozak i jača je od njihove sa-vjesti i dužnostima prema meni. Muškarac i žena su stvoreni jednoza drugo. Molim ti se za njih, za sve nas, za mene, da učiniš da oveveze uspiju, da se rasvjetaju kao livada u proljeće, da rode rosnimmladim cvijećem, da novim životima oplemene grad koji želim daosnujem. Budi sa mnom, o premudra Astarte, onako kako žena trebada razumije i pomogne ženi.


je obećala poslanicima da njena flota neće napadati brodove ali dane može da utiče na gusare, da nema nad njima vlast, jer su slobodnii ne može od njih da zahtjeva da joj polažu račune. Poslanici nisu bilizadovoljni Teutinim drskim odbijanjem da saradjuje sa Rimljanimate tobožnjim nemješanjem u poslove gusara. Gaj i Lucije Korunk-anije su sumnjali u njene riječi o nezavisnost gusara od njene vlastii u navodnu nemogućnost da na njih utiče. I sve je, tada, pošlo na-opako kad je stvar počela da se zaoštrava. Ubijen je jedan od braće.Nedugo zatim Teuta je nastavila sa napadima na grad Dirahij, (Drač– kako se danas zove u Albaniji), pa na grčku Korkyru, (današnjeostvo Krf). Bilo je to previše trpeljivosti za veliki, moćni Rim. Odgo-vorili su ratnim pokličem protiv Ilirije i kraljice Teute, sakupivšidvadeset hiljada vojnika, dvije hiljade konjanika i dvjesta ratnihbrodova. Ratni poraz kraljica je teško primila. Odrekla se preostolau korist svog maloljetnog sina Pinesa, a sebi je oduzela život. Utopilase u moru. Kraljica je nestala, ali ne i zaboravljena, a njen narod jeopstao na tlu, prilagođavajući se novoj rimskoj upravi.

Čitav ovaj zaliv djeluje kao bogomdano mjesto za skrivanje,kao gnijezdo skrivača. Svi pomorci na ovom moru znaju za njega.»

Markus Silenius je bio jedan od onih rimskih zapovjednika,koji je, nakon mnogo godina provedenih po ratištima, bez žene iporoda, odlučio da se skrasi, baš tu, među Ilirima. Oženio je svojuilirsku robinju Agronu i ljubav prema njoj učinila je da je zavolio izemlju u kojoj je živjela, bez straha da bi neko mogao da mu se sveti,pohara mu imanje i ubije ga.

Kuća Sileniusa bila je uz samo morsko žalo, nedaleko od putakoji vodi za Epidaurus, sa prostranim poljem, u zaleđu, gdje u ranoproljeće i u poznu jesen sleću jaka ptica, u preletu ka sjeveru na pro-ljeće, ili ka jugu, u jesen. Čitav krajolik podsjeća na poprište borbeizmeđu Ahajaca i domaćih Trojanaca, sa prostranim poljem, kojeplavi s proljeća i u jesen od rječice koja bi mogla da bude Skamandari na koju dolaze ilirske žene nerotkinje da se kupaju i da tijelo mažumrko sivim blatom. Markus Silenius je nekada davno, kao mlad le-gionar, služio u trijariji, u posljednjem punskom ratu, koji je Rimvodio sa kartaginskim ratnim strašilom, od koga je na smrt bio us-trašen i na pomen čijeg imena se ledila krv u žilama stanovnika i se-natora „vječitog grada“, jednookim Hanibalom Barkom, dok ovajnije bio poražen i izručen svojim rimskim ekzekutorima. Kasnije jeMarkus Silenius postao komandant iste te trijarije u kojoj je započeovojnu službu. Bio je srećan da je dogurao do starosti sa šezdeset i


brodova, koje su usput sretali, saznao je da je zaliv dobro privjetrištei tako mirna, prirodna luka, da može slobodno da se u njoj prezimi,ako ga dugi kišni period sa jakim padavinama, koji traje od jeseni doranog proljeća, ne ubije «po sred glave». Tada su nebo i more tolikomonotono sivi, sve izgleda kao jednolična, siva masa, na kojoj se nerazaznava linija horizonta. Pljuskovi znaju da padaju takvom silinomi toliko dugo da se čovjeku život ogadi. Nisu spominjali napade pi-rata, iz zaliva i sa ostrva, koji su bili prava pošast za sve trgovačkebrodove. Brod, na kome je putovao, zaputio se ka rimskoj luci Ri-zonikusu i čim iskrca vunu nastavlja dalje duž sjeverozapadne obalemora

Pomponius posluša savjet o vremenskim prilikama i odluči daprezimi u zalivu koji su Rimljani zvali Sinus Rhizonikus, po rijecikoja teče iz grada Risna, nekadašnje prestonice ilirske kraljice Teute.Ilirska zemlja je sasvim potpala pod rimsku upravu nakon rata saTeutom, koja nije mogla da otrpi strašni poraz svoje vojske te jeokončala život samoubistvom, skočivši u more. Bilo je to, kako suzabilježili hroničari, 228 godine (prije Hrista).

Trogus je bio zadivljen prizorom zaliva, smještenog izmeđučudnih, šiljatih brda, sa zelenim brijegovima, naprijed, iza kojih seuzdižu visoke planine, kako neki gorostasi, džinovi, koji gledajuravno na ulaz u zaliv. Obala se smiruje niskim brdima sve do drugogvisokog masiva, istočnije. U dnevniku, koji je uredno vodio o svojimputovanjima, napisao je:

„Ovo mora da je planina Ida, a čitav zaliv Troada. Iza ovogprvog zaliva ima još dva, zavučena kao što rijeka krivuda imeđu brda.Te planine, visoke, gole, kamenite, strme, kao Titani, izrastaju nadzalivom poput nekih silnih zaštitnika koji kao da su tu da bi nekogai nešto čuvali i branili. Brod mi se ukotvio pred Risnom, a odatle samkrenuo da nađem svog starog prijatelja, isluženog ratnika, legionara,Markusa Sileniusa. Risan više nije bio onaj sjajni Teutin grad, o komesam čitao iz nekih rimskih izvještaja, sa palatama i perivojima odraznobojnog cvijeća, u kome je nekada sve odisalo njenom i kao idrskošću čitave Ilirije, kojom se suprotstavljala rimskom dominaciji.Gusarski brodovi su u vrijeme njene vladavine bili strah i trepet zasvaki brod koji bi se usudio da plovi ovim ili jonskim morem. Zbogstalnih napada na rimske i njihove savezničke brodove, stalnih pljačkii ubistava, koje su siromašile kasu i nanosile velike, nepredvidiveštete, Rim joj je poslao upozorenje preko svojih poslanika, braće Gajai Lucija Korunkanija, koji su pratili isejskog Grka Klemporosa. Teuta


strahove koje je unio u vojsku i u narod. Prvo sam poželio da je tre-snem prodavcu u lice i da ga obručim zašto to đubre drži na svojojtezgi. Poslije sam se vratio i kupio je. Lijepa je. Izgleda mi kao da jebožica Junona.

Trogus uzme skulpturu u ruke i počne da je okreće kao da tražinešto u njoj.

– Kažeš, kartaginska kraljica. To mora da je Elisa, osnivačicaKartagine. Čudno, odakle ovdje, kada nisam našao da je ovaj dio Ve-likog mora imao neke veze sa njenom maršrutom niti sa Feničanimai, uopšte, njihovim nautičkim rutama. Ovdje kod tebe i nije takodosadno, Markuse. Već si mi dao povod za razmišljanje i istraživanje.

Topla jesen, sunčan dan izmamili su trogusa da se već sutrazaputi ponovo u Risan jašući na crnom Markusovom konju. Želio jeda nađe trgovca, ako je još živ. Markus mu je rekao da je kupio skulp-turu prije dvije godine. Trebalo bi da je trgovac još uvijek na istommjestu. U ovim krajevima promjene su spore i stanje se nekada nemjenja decenijama sve dok se ne zarati.


nekom godinom. Zdravlje ga je još služilo iako su mu kosti i zgloboviškripali poput rasklimanih šarki na vratima, na promjene vremena izbog velike vlage u vazduhu, koja je, tu, gdje živi, mnogo veća negoigdje drugo, kuda se kretao. Njegovi ožiljci na glavi i po leđima suznali, povremeno, da zabole kao da nešto živo kroz njih prostruji. Uzsve te fizičke tegobe, znao je da se tješi da je sretan, jer većina nje-govih trijarijaca nije doživjela ni desetu godinu u vojsci a kamolitako poznu starost.

U njegovom domu, dok im je žena pripremala hranu, mješajućitijesto za hljeb i pripremajući tek zaklanog ovna u čast gosta, uzdobro vino napravljeno od grožđa sa njegovih polja iz Sub Torinae,Trogus i Markus, zavaljeni u udobnim sofama od trske, raspredali sustare priče o rimskoj politici, novim i starim kolonijama, i, naravno,ženama.

– Imaš dobru kolekciju kamenih poprsja. – primjeti Pompo-nius. – Tvoja kuća i vrt su odlično zamišljeni. Neke od ovih prepo-znajem, neke baš i ne.

– Jupiter me čuva od zla. Podario mi je sve ovo što imam.Mnogo krvi sam prolio za rimsku državu, za senatore, koji nisumnogo pomjerali svoje stražnjice iz Rima. Život ratnika je život kojiistorija lako zaboravlja. Pamte se pobjede i porazi, ali ne i ko je pro-livao krv i čije su porodice zatrte.

– Ti si pravi Marsov sin, dragi moj Markuse. Šta bi znao daradiš da nisi bio vojnik?

– Ko zna? Možda bih bio kolar ili kovač?– A možda bi pisao i tragao za drevnim istinama, kao ja? – ko-

mentarisao je Trogus razgledajući zanimljive skulpture među kojimai jednu što je veoma podsjećala na njegovog domaćima, samo je um-jesto ćelave glave imao bujnu kosu do pola čela.

– To je dosadno za mene.– Sujeta nas čini da mislimo da smo važniji od drugih!– Nije samo to. Dobro je da te neko pamti kad te zemlja

proguta – prepozna Markus Trogusovu namjeru da ga pecne.– A ko ti je ovo? – upita Trogus za žensko poprsje sa karakte-

rističnim izduženim nosem, lijepim, malim ustima i kapom na glaviispod koje vire dva niza kovrdža i raspletena kosa koja se završavana ramenima.

– To je neka kraljica. Valjda kartaginska! – nije ništa posebno.Kupio sam je na pijaci u Rizonikusu (Risnu) za dva bakarna novčića.Kad su mi rekli da je Kartaginka to me podsjetilo na Hanibala i one


XXXVIII

Još osam stotina godina ranije Feničani, zapravo Sidonci, us-postavili su trgovačku postaju u Utici, na poluostrvu na sjeveruAfrike. Među starim narodima je od davnina bila izreka za nekogako se dobro snalazi na moru, ko čita vjetrove, poznaje struje i nepred-vidljive ćudi mora i ko, uz to, zna riblje postaje i kako da ulovi dobrutunu, da je «spretan kao Feničani». Govorilo se da su «Feničani pravisinovi mora». Grci prilično okrenuti sebi u hvalospjevima, rijetko suupućivali riječi hvale drugim narodima, ali su Feničanima veličali«morske» osobine. Za njih su oni bili pravi Posejdonovi sinovi,rođeni u ljubavi silnog boga mora i sirene.

Ellisa prepusti svom navigatoru, kapetanu Hanu, da krene is-pred nje u izviđanje starih feničanskih postaja za mogućnost njihovognaseljavanja. Njegov brzi brod, načinjen od najbolje cedrovine, bojepurpura sa zlatnim ukrasima, imao je dva reda vesala i koso jedro, ana pramcu se ponosno držalo tripartitno božanstvo u liku tri boga:Baala, Mota i Jama. Graditelji Hanovog broda, iako s rezervom,poslušali su njegovu zapovjest da na pramcu budu sva tri božnstvazajedno. Svaki Feničanin dobro zna da su tri božanstva svaki za sebetoliko moćni da mogu da pomjeraju tlo, podignu more, zaduvajusnažne vjetrove, pa da su međusobno suprotstavljeni od sve te silinei da zato nikada nisu zajedno, u sito vrijeme. Staviti ih zajedno nabrodski pramac znači snažno prizivanje sila dobra i zla, te strašnebožije sujete, koja proizilazi iz njihove dominantnosti među Bogo-vima. Bogovi imaju svoju snagu i moć, oni stvaraju život i ne trpemeđusobna takmičenja u dobru. Šta li je mogla da nosi tripartitnafigura na pramcu? Mogu li da zajedno pomažu Hanu na putu neiz-vjesnosti?

– Mogla bi da te prati zla sreća na putu – govorio je prorokIsaija Hanu, kad ga je pozvao da vidi kako napreduje građenje brodau tirskoj luci. Isaija nastavi da kori Hana – Tada ti tvoja lična hrabrostne bi mnogo značila.

– Meni treba snaga neba, zemlje i mora, baš zato jer sam put-nik

– S Bogovima nije isto kao sa ljudima– Oni me štite! Uvijek sam u mislima sa njima.– Oni su oličenje snažnih sila i ne treba izazivati njihov gnjev

traženjem da ih ujediniš za neke tvoje, lične, ciljeve.– Nikada nisam u službi ličnih ciljeva. Ja služim mojoj zemlji,

mojim kraljevima, mojoj kraljici, mom narodu. Bogovi su stvorilimoj narod, stvorili su nas putnike, dali su nam mogućnost da vladamomorima, mene su naučili da živim s morem. Zato sam im zahvalan.

– Kažem ti da to nije dobro da su sva tri zajedno, u jednomtrupu.

– Njihova veličina je moja slava. Kako drugačije da im za-hvalim i pokažem koliko ih poštujem? Kako drugačije, osim napramcu? Ako ne stavim jednog od njih baš će on da pokaže gnjevprema meni. Ako ostavim jednog tada će druga dva da udvostručezle sile oko mene. Ja sam ovo morao da uradim: Morao sam da ihspojim u jedno.

– Bogovi su to, Hano, čiješ li me?– Znam i zato im hvala za sve vještine kojima su me obdarili.

I za mir i odlučnost, koju imam. Inače ne bih bio Hano.Hano je imao praktičan duh. Razmišljao je sasvim drugačije

od mudraca. I jedan i drugi su imali mogućnost vizije, sagledavanjastvari unaprijed. Prorok je imao prozorljive oči koje su gledalevjekovima unaprijed, a Hano je slijedio sopstveni instinkt, oslušku-jući ćudi mora i poznavajući vjetrove. Svoja iskustva je pretakao usvoje znanje. Naučio je da živi danima o sasušenom grožđu, urmamai sa malim količinama vode, da usput lovi ribu, sprema je na svojojbrodici i jede je, često, presnu. Spremanje presne ribe bila je pravakulinarska vještina. Ponekad, plovidbom u pješčanim plićacima, bralisu alge i njih dodavali kao prilog spremljenoj ribi. Toj vještinipreživljavanja u oskudnim životnim uslovima hrane i vode naučio jei svoje mornare.

Isaija, mudri starac, jedan od Aserbovih odanih prijatelja,gledao je na stvari više kroz duhovnu, nematerijalnu, idealističkuvizuru, koja je zasnovana na punom životnom optimizmu da ništa


Uz dobru navigaciju bio je iskusan i u kopnenim istraživan-jima dok je išao, po zapovjestima kralja, na svom konju, ponekad ipo nekoliko dana jahanja u dubinu kontinenta. Odatle je donosio vi-jesti o tim novim, ili još nedovoljno istraženim, zemljama. Znao jejezike afričkih Nubijaca, egipatski, grčki i ponešto od riječi za spo-razumjevanje sa nekim lokalnim stanovništvima u Egiptu i narodimakoji žive na ostrvima Malti i Sardniji.

Na plovidbu sa Elisom odlučio se nakon što mu je sama prin-ceza ponudila pozamašnu svotu novca. Nakon dugog cjenkanja Elisanije sumnjala u dogovor sa Hanom. Znala je da je težak na novac,ali da mu je data riječ sveta i da je nikada ne gazi. Time je omogućiosvojoj porodici život za nekoliko narednih godina, ako ne budekakvih nepredviđenih nedaća i mogao je, donekle, mirne savjesti dase otisne na more.

Hano je prvi stigao uz obale Kipra, pa je potom poveo svojbrod kao prethodnicu Elisinoj floti ka Siciliji, a od nje ka Afričkomtlu. Računao je: koliko je ljudi na brodu, koliko treba vode i hrane,koliko drvene građe da sagrade kuće.


što se događa u ljudskom životu nije toliko strašno da ne bi biloshvaćeno kao obično iskušenje, neophodan ispit za neku sljedeću ži-votnu etapu. Za njega je život na zemlji, od rođenja do smrti svakogpojedinca, bio tek prolazna stanica do vječnosti. Imao je vizije kojeje, vremenom, naučio da tumači. Svojim mračnim slutnjama jepokušao da zainteresuje Aserba. Rekao mu je da mu se sprema zlo ito baš u hramu. Aserba to, ne samo da nije pokolebalo, već vrhovnisveštenik nikome nije ni saopštio Isaijina predosjećanja, čak ni svojojženi, mladoj Elisi. Čitava priča, koja se izrodila iz Isajinih zloslutnihmisli, ostala je između Aserba i proroka. Isaija je, prvo bio čvrst unaumu da ubijedi Aserba da mu se sprema nasilna smrt. Aserbo jevjerovao Isaiji gotovo sve što mu je govorio, ali kada je on sam biou pitanju nije obraćao pažnju na prorokove riječi razmišljajući da nijedobro da pravi uzbunu i potragu za mogućim ubicom, jer Isaija nijeznao da mu kaže ni na koga sumnja a kamoli ime ubice ili vrijeme imjesto smrti. Aserbo je imao vremena da otkrije zavjeru, da mu jebilo stalo do toga, ali tome nije pridavao važnost. Nastavio je daobavlja svoju svešteničku dužnost bez ikakvih pomisli o strašnimplanovima za njegovo smaknuće. Za svog kralja Pigmaliona vršio jemolitvene obrede s punim zanosom odanog sveštenika. Kod kuće gaje čekala mlada, lijepa žena i sve njegove misli i nadanja usmjeravaoje na činjenicu dobijanja potomka, tako da sjenku smrti, makar bilai najtamnija, nije ni htio da primjeti.

I Hano je, na neki način, poput Aserba, bio čvrst u svojoj od-luci, da njegova volja neće razgnijeviti bogove i da prorok pomalopretjeruje. Duboko, gotovo svim svojim bićem, Hano je vjerovao damu treba njihova ujedinjena snaga i moć, da ga bodre u olujama inoćima samoće. Samoća na moru zna da pocijepa dušu i od nje ostavitek za život proste, besmislene, obeshrabrene krpe. U Tiru je ostaviosvoju ženu i desetogodišnjeg sina. Nije mogao da ih povede kad nisam ne zna kamo idu.

Hano je zaista do tančina poznavao dušu mora, kao da je rođenu kakvoj morskoj školjci, od majke nimfe i oca delfina. Njegovimornari su govorili da je u dosluhu sa morem, jer je uvijek osjećaokad će da se podigne, te je na vrijeme ulazio u privjetrišta i izbje-gavao burne vremenske prilike, koji su bjesnile na otvorenom moru.Mornari su ga viđali kad po mjesečini izlazi na palubu i nešto šapućezagledan u mjesečev odsjaj na ravnoj površini vode, kao da vjerujeda je Mjesec sišao na vodu samo da bi on sa njim razgovarao i odaomu tajne.


XXXIX

Na pijaci u Rizonikusu Pomponius Trogus pronađe starog pro-davca za tezgom, istom onakvom načinjenom od drveta, kako je opi-sao Markus Silenius. Starac je imao sjedu bradu i zaudarao na kozjismrad pomješan sa ljudskim nečistoćama. Vjerovatno se nije sjećaokada se posljednji put okupao, osim kada je to njegova majka uradilakad ga je rodila, a drugi put, više ritualno, na dan vjenčanja. Prvogse ne može sjećati a od drugog pamti tek blijede slike. Starac nijeimao jedno oko i nosio je kožni povez preko prazne očne duplje.Zvao se Ovid. Pomponius ga upita za glavu, kamenu skulpturu žene,za koju misli da je iz Kartagine. Interesovalo ga je odakle tako ne-uglednom starcu lijepa skulptura. Potrajali su u nedogled Pomponiu-sovi detaljni opisi ženskog poprsja načinjenog od sige, dok se Ovidnije sjetio.

– A, to! – uskliknuo je starac poput Arhimeda kad je viknuo:„Eureka“ dok se kupao u kadi iz koje je istisnuo vodu u zapremininjegovog tijela i, zapravo, odgonetnuo tajnu, koja je kasnije u matem-atici nazvana „Arhimedov zakon“.- Pa to nije bilo ništa naročito.

– Pa nisam ni rekao da jeste i po čemu značajno. Hoću samoda znam odakle si je dobio.

– Eno, oni tamo, ne znam šta su, Jevreji ili Feničani, Karta-ginjani, čudno govore, jedva ih razumijem. Trampio sam je za ribu.Ne mogu da se sjetim.

Pomponius priđe ljudima koji su govorili između sebe nekimčudnim jezikom koji nije razmio. Kad im se obratio na grčkom oniklimnu glavom u znak razumjevanja, a visočiji sa crnom bradom, za-ogrnutim prugastim platnom, pokaže se još i spreman za razgovor.Njegov grčki je bio s čudnim naglaskom. Pomponius opet počne da

nadugo i naširoko da objašnjava šta traži i kako izgleda kamena glavalijepe žene.

– Na najmanjem od tri ostrva, tamo preko brda, u uvali, s drugestrane zaliva Neptunovih Usta, kako ih vi Rimljani zovete, ima ne-koliko stabala divljih smokava. E, tamo postoje razvaline svetilišta.

– Kakvog svetilišta?– Svetilišta boginje mjeseca i plodnosti, Astarte.– Astarte? Ovdje? – nije mogao Pomponius da sakrije čuđenje.– Mi kažemo da je to stara boginja Astarte, koja je Solomonu

ubacila zlu kob u krv, Grci je zovu Hera, a vi Rimljeni ćete u njojvidjeti Junonu Lucinu. Svejedno, kako je zvali, čitav ovaj zaliv jenjoj posvećen. Još ima žrtvenik za žrtve paljenice. Niko tamo nijedolazio decenijama, a možda i vjekovima. Narod se plaši toga mjesta.Ostalo je još nekih figura Bogova i nekih ljudi, valjda običnih smrt-nika.

– A kamena glava? Gdje ste nju našli? – nestrpljivo ga prekinePomponius.

– Tamo smo je našli. Bila je ukopanu u zemlju. Pomponius nađe dvojicu ribara, dobro im plati, te ga brzim,

ribarskim čamcem sa dvoje vesala odvedu na ostrvo. Tri ostrva, uvrijeme oseke povezani pješčanom plićinom koja se može prehodati,djeluju kao neka životinjska porodica, na primjer: krava, vo i tele.Posljednje u nizu, najmanje ostrvo, smješteno najzapadnije, je njihovtelić. Visoka trava, divlje smokve i nekoliko stabala niskog lovora,na malom ostrvu, veličine da se čovjek ne može ni pošteno zatrčanina njemu, a da ne uleti u more. Zaista nađe ostatke starog hrama, kojije, po mnogo čemu, odavao da je posvećen ženi. Hram, tek veličinekao gumno za vršidbu žita, pobudio je Pomponiusovu pažnju, kaoda je otkrio kakvu sjajnu palatu same kraljice Elise. Vidio je nekekamene ukrase, sasvim otučene i polomljene, ali su se prepoznavalipaunovi, cvijeće i zmija. Imao je imao mnogo nerazjašnjenih pitanjau glavi mogao je da se vrati zadovoljan u svoje zimsko prebivalište,svom prijatelju Markusu Sileniusu. Ostala je praznina koju je moraoda istraži. Kopkalo ga je pitanje majstora koji je uradio poprsje i onihruku koje su je donijele čak ovamo.

– Ovdje ima nešto važno. Osjećam to! Hram boginji Astarte učast, kakvo otkriće! Nije li to čudno? Činjenice se poigravaju samnom, kao da me uvode u neki lavirint. – razmišljao je Pomopinus– Šta da zaključim? Ne znam još. Prerano je da zaključujem. Sve jejoš otvoreno!


XL

Brod je i dalje jednolično sjekao površinu mora, jedra spuštenana pola, kormilar se drži pravca koji je dobio prije dva dana. Do Utikeimaju još dan, dva plovidbe, a pred njima se ukazuje zaliv sa malomfeničkom trgovačkom postajom Kakabe.

– Ovdje ima nešto posebno. Čula mi govore da je ovo mjestoza mene.

Zatim pljesne rukama i naredi slugama da na palubu dodju svivažni iz njene svite: savjetnici, zvjezdočatci, astrolozi, njen ljekar,tumači snova, tumači znakova: neba, zemlje i mora, pa, kapetani ikomandant njene lične čete.

– Sazvala sam vas jer imam neki osjećaj da je ovo ovdje, štovidite, zemlja za nas, gdje bi mogli da se nastanimo. Neću da samadonesem odluku. Treba mi riječ svakog od vas. Neka svako kaže štamisli, otvoreno i iskreno, recite svoje sumnje, strahove i opravdanja.Sve to treba da saberemo, promislimo a moja odluka će biti posljed-nja, najvažnija odlka u mom životu. Ta će se odluka ticati svih vas,vaših budućih života. Pred nama je nova zemlja, novi uslovi za život,nova borba za preživljavanje, novi prijatelji i neprijatelji.

Kakabe se nalazi u Mavritaniji, na pola ili čitav dan plovidbeudaljeno od stare trgovačke kolonije Utike. Elisin pogled je prelaziodaleko na pješčano kopno, dugo žalo, visoke, tanke, palme u zaleđu,brdo koje se uzdiže kao kula. «Slično, veoma slično sa sa Tirom».

Srce vodi na puteve podsvijesti, kao reakcija na ono što se volii što se gubi, pa traži slično na drugom mjestu i u drugim ljudima.Sličnost predjela privuče Elisino srce da zasnuje svoj novi grad u za-livu Kokobe. Prije nego i sama osmotri predio trebalo je da dobijeznak sudbine. Bjegunci za nova naselja obično izaberu ona koja pod-

Kad njega nešto počne da kopka, da mu stvrdla misli, uvijamu se želudac i on stupa, poput najspremnijeg bojovnika, u stroj zanapad i još spremniji za odbranu. Činjenice, katkad, znaju tako danapadaju, jurišaju nemilosrdno na žrtvu, da ona, ako nije spremna,obučena, hrabra, a lucidna, začas može da potpadne pod nemile uti-caje. Tada se skreće na stranputice koje ne vode nigdje. Imao je predsobom nekoliko mjeseci pozne jeseni i zime, sve do proljeća, sa ve-likim kišnim periodima, kada razblatnjavljeni putevi, od dojučera-šnjih mirisnih livada i pašnjaka, ne dozvoljavaju izlaženje iz kuće,bez velike potrebe. Zime i dosadno vrijeme najbolje služe misliocimai naučnicima da razmišljaju, sumiraju rezultate i, naposljetku, donosezaključke

– Ares, bog rata, bio je Herin sin. I ako Ares ima veze sa Kad-mom i njegovom zlom sudbinom, za ovaj zaliv, da je uvijek na putu,na udaru vojski, i da ne može bez ratova, tada je i Heri ovdje mjesto,kao njegovoj majci, a zaštitnici žena, porodice i poroda. Ona štiti dane bi bili satrveni. Ali, više je vjerovatno da su stari Feničani prvi sti-zali na ove obale i prvi podigli svijetli hram svojoj Svetoj ženi za-štitnici da ih čuva od stradanja i da joj se mole dok su daleko od kućei porodice. Ali, kako je Elisina kamena glava ovdje stigla? – razmi-šljao je Pomponijus Trogus jašući konja ka zimskom domu, svog pri-jatelja Markusa Sileniusa.


još dobre zemlje na Velikom moru, zemlje čiste, neokaljane zavišćui pohlepom, koja nije prokleta za tebe. Pojaviće se zmaj na obalamaVelikog mora i biće sve jači, sve moćniji, i sve više će da grabi, za-smetaće mu gordost i slava tvoga grada. Idi, kraljice, idi dalje, jošdalje!

– Opet tvoje zle slutnje ludi starče! – poviče Hano.– Ja samo gledam, čestiti Hano! Ne izmišljam, i ne strašim bez

razloga. Protiv istine se ne može!Počne komešanje među okupljenim ljudima. Bilo je dosta

starih kojima je bilo dosta putovanja po moru, od obale do obale.Neizvjesnost je teška, a starost je ne podnosi. Zaliv je privlačio Elisukao da postoje neke jake, nevidljive veze, između njega i nje. Srceju je vuklo. Osjećala je da joj je volja jača od prorokovih riječi i zatosamo kratko reče:

– Sudbina ovdje, sudbina tamo. Bogovi su sa mnom. Ne mogudovijeka da bježim i tražim. Kako god su mi bogovi namjenili sud-binu ostaćemo ovdje da se nosimo sa svim nedaćama. Zar sreća neprati hrabre? Hano, ti to znaš najbolje. Hoću širokih očiju da gledamu sve što mi ide u susret. Probija mi uši svaka riječ i bode mi zeniceoka svaka slika koju vidim pretočena iz glasa proroka Isaije, ali mojesrce ostaje ovdje. Mjesec dana lutamo i ko zna kad i gdje bi moglida stanemo. Neka su riječi proroka Isaije takve, ali neće da mepokolebaju. Odlučno znam da me više ni moj dragi brat ni iko drugine može vratiti sa ovog puta. Gledam sudbini u oči i kažem: Grad ćebiti ovdje! Ovdje ćemo da mu zidamo temelje!

I umjesto žamora i negodovanja glasno klicanje je ispunilosalu. A ona je nastavila:

– Ja sam svoje rekla i ne trebam više da pitam šta mislite. Ali,hoću, jer riječi koje je Isaija izgovorio mogu da unesu nemir u vašeživote. Ja, ipak, vjerujem da je svemoćni Ba-al sa mnom, sa vama.

Elisa je pobijedila. Isaija je otišao iz sobe, a oni su nastavilida razgovaraju o životnim pitanjima za novi grad. Ako budu grad iz-građivali na trgovini, tada svako, pa i Utika, može da ih doživi kaokonkurenciju i da im bude prijetnja, na moru. No, Kaur je prvi podi-gao ruku da ostanu tu. I Hano se, nakon kraćeg premišljanja, odlučioda tu ostanu, upravo zbog blizine Utike. Svi razlozi za i protiv bilisu razumljivi. Koliko puta se dogodilo da su proroci nešto proreklipa tako nije bilo. Ali, Isaija je znao da njegove vizije nisu lažne.Nikada Elisi nije rekao da je upozorio Aserba, da mu je prorekaonasilnu smrt i da je sveštenik imao vremena da se skloni i umakne


sjećaju na njihova prethodna prebivališta. Mora nešto da bude zajed-ničko, čak i isto. Mora nešto da vezuje. Ne može se nastaviti život ada nema nikakvih tragova nečeg prethodnog. Naprosto je to tako.

– U zemlji Figaliji slavi se boginja sa kobiljom glavom. Figal-jani nikad ne idu na novu zemlju ako je konji neće, ako se otimaju,propinju i ritaju. Konji su simbol naše velike boginje Astarte, boginjeMjeseca, jer su im kopita poput polumjesecu. Tamo gdje žive konjižive su i vode, jer je Mjesec otac svih voda na zemlji. Idi, Kaure, iz-vidi zemlju, nađi tragove po kojima ćemo prepoznati da su Astarte iMelhart sa nama na novoj zemlji.

Kaur se vratio na Elisin brod donoseći joj konjsku lobanju, jošsa ostacima srebrnastog pjeska u kostima očnih duplji. Elisa je os-jetila zadovoljstvo. Njene želje su se poklopile sa božjom naklo-nošću. Dobila je dobar znak njenih bogova.

– More, ribari, izvor hrane za početak, voda, poluostvo, pjesak,mnogo sličnosti sa Tirom, blizina Utike i glas Fenikije – govorila jeElisa.

Starci i svi koji su činili Elisin savjet međusobno su se sašap-tavali i molili Ba-ala da im pomogne da naiđu na prijatelje, na razum-jevanje i dobre sile na novoj zemlji, koje im neće otežavati nase-ljavanje i život. Srce joj je snažno lupalo, stisnula je grudi s obje rukekao da zahvaljuje moru što ju je tu dovelo.

Sad joj se već sve učinilo da sliči Tiru, ali i da su dovoljnodaleko od Pigmaliona i njegovih uticaja. Elisa je mogla da se vratikod svog savjeta i saopšti im šta je odlučila.

Bilo je onih koji su bili protivni, uprkos pozitivnom znaku bo-gova. Imali su strah od blizine Utike, jer je to moglo da znači i daljeprismotru Tira i Pigmaliona, te da Elisin život bude ugrožen, a dove-den u pitanje opstanak buduće kolonije. Jedan glas je bio drugačijiod drugih. Prorok Isaija, sa kapom na glavi u obliku visoke kupe,nije govorio ni o gladi ni o moru ni o Pigmalionu. Govorio je, kao utransu:

– Kraljice mudrosti, konjska glava je znak da prekineš lutanjei svoj bijeg pretvoriš u trijumf, a trijumf je da sazidaš grad od ka-mena. Kart Adašt! Postaće on jaka luka i na dobrom glasu. Trajaće irasće. Biće to tako jedno vrijeme, ali mnogo duže od tvoga života.Ali, tebe, kraljice Elisa, sreća ne miluje. I tvoj će grad propasti, spr-žen u pepelu i zemlja mu solju zasoljena da ništa ne zazeleni. A narodće ti odvesti u ropstvo da mu se imena ne zna. Idi, zato, dalje! Nekatvoji ljudi putuju prije tebe i donesu ti glas o drugim krajevima. Ima


XLI

I tako je odlučeno da ostanu tu, na zemlji Mavritanije. Ako za-treba, na neki način, od Utike, stare trgovačke postaje, mogu da za-traže pomoć. Nadali su se pomoći od Feničana ako se nađu u kakvimnevoljama, jer Utika je njihov grad, njihovi ljudi. Tako su mislili Elisai njeni saputnici. I tako je bilo u početku dok konkurencija u trgo-vačkim poslovima nije od dva grada napravila neprijatelje.

U mavritanskoj zemlji, u kojoj je vladao kralj Jarbo, bile sudobro poznate feničanske trgovačke sklonosti i njihova stara navikada se za sve cjenkaju i sve pretvaraju u trgovinu, a zapravo u novac.Jarbo, više sirov vitez nego otmeni kralj od Boga poslat da vlada,nije mnogo volio strance, nije volio nove kolonije i ljude na svojojzemlji, a svakako nije bio ni mnogo osjetljiv na izbjegličku pričumlade udovice. Znao je dobro za glas koji bije Feničane kao vještetrgovini sa kojima ni u jednom poslu nije lako izaći na kraj. Jaka tr-govačka postaja znači jačanje moći novca i postepeno podjarmlji-vanje domaćeg stanovništva njihovim ciljevima, pa se tako iz pri-jateljstva polako prelazi u podanički odnos, u vazalstvo, pa ako buduneposlušni bude im nametnut novi rat, a ako izgube rat, neminovnoje progonstvo ili robovanje.

Jarbu je trebao Elisin novac, ali je morao da uključi svu svojupamet u nadmetanje sa njom, da je zadrži ali i da joj ograniči veličinuposjeda. Princeza je još bila na brodu kad su njeni izaslanici, pred-vođeni Hanom, stigli na Jarbov dvor, zapravo u njegovu kuću, tekmalo bolju građevinu od onih u kojima su stanovali slobodni ljudi unjegovoj državi, zidanu od blata i drveta sa drvenom ogradom, nači-njenom od visokih zašiljenih trupaca, koji opasavaju dvorište. Kraljih je lijepo primio, koliko je to za njega bilo moguće. Ponudio ih

zavjeri. Nije joj rekao iz čiste bojazni da ga ne optuži što nije biosnažniji da ga ubijedi u postojanje zavjere. Ali, najzad, čemu i, nakonsvega, da joj govori o nečemu što je prošlo i što nije mogao da spri-ječi. Ona bi bila još tužnija i nesrećnija.

Elisa je gledala u Mamo i čekala njenu reakciju na odluku dazasnuju grad u uvali Kakabe. Mamo je i dalje bila uzdržana. Potomse podigla ruka Elisinog ljekara. Iako usporeno, njegova ruka jeznačila njegov pristanak. Astrolozi su tumačili položaj zvijezda iodnos Sirijusa i malih i velikih kola. Astroliške karte su govorile uprilog odluci ostajanja. Elisa je nervozno gledala u Mamo, ali je onai dalje ćutala.

Kad su svi izređali svoje stavove pro et contra, Elisa prozoveMamo da i ona nešto kaže.

– Ako liči na Tir, moja purpurna princezo, sa ovakvim savjet-nicima, s tvojom ljubavlju i dobrotom, snagom tvoje ličnosti, takoodlučna i čvrsta, sa tvojom željom da ih sve čuješ i da svakog razu-miješ, ti ćeš svuda moći da napraviš grad i Bogovi će pomoći da oni opstane.

Elisa priđe Mamo i zagrli je. Mamine oči se napune suzama,ali ih ona vješto obriše da niko ne primjeti.


i riječi koje je ispredala poput ćilima raznih boja, dodidrnu u dušu.Mamo je sjedala na drvenoj stolici uz nju a dvije njene dvorkinje suzauzele mjesta na zemlji, uz njene noge.

Osmog dana pred Elisin šator dodje Jarbov izaslanik da jojsaopšti kraljevu volju. Elisa ga primi sa primjerenom uljudnošćuplemkinje već naučene da vodi diplomatske i trgovačke pregovore. Ikada god bi bila u takvim prilikama, mlada žena bi se preobrazilasvojim likom u ozbiljnu ženu – majku naroda, kojoj bi se načasvjekovi iskustva namakli u misli, izborali joj čelo i dali joj strog iz-gled, koji bi zaledio svakoga ko bi joj došao na pregovore. Tako jebilo i sada sa Jarbovim izaslanikom koji je nudio da njena kolonijazauzme toliko zemlje kolika je površina kože odranog bika. Kad ječuo takvu skromnu Jarbovu ponudu, Kaur nije mogao da se uzdržida ne kaže Jarbovom izaslaniku:

– Koža bika? Je li mogao manje da odredi, taj tvoj kralj?Elisa mu da znak rukom da ćuti. Izaslanik, ohrabren Kaurovim

upadom, gordo nastavi:– Ne morate, ako vam je malo. A vi nastavite put. Možda vam

u Utici daju više.– Razapeta volujska koža, kažeš? – Pozdravi tvog kralja i za-

hvali mu na velikodušnosti. – osmjehne se, pomalo usiljeno kraljica.– Šta to znači? – upita Jarbov izaslanik.– Znači da pristajem i da sam zahvalna presvijetlom kralju

Jarbu na velikodušnosti.Kaur i nekolicina njegovih stražara, koji su čuvali Elisin šator,

kad su čuli ponudu i njene riječi, ostali su nemalo iznenađeni, nisuhtjeli da vjeruju svojim ušima. Za njih je ta Jarbova odluka bila uvri-jedljiva, poražavajuća. Izgledalo je da se Jarbo podsmijeva Elisi. Mis-lili su da je to tako malo da ne može ni jedan šator da se razapne, akamoli da se izgradi čitava kolonija, čitav grad da se u njemu živi.Nikada Kaur i nikada Hano nisu sumnjali u Elisu i njenu pamet. Ovoje bila njena čudna odluka. «Tako malo?» – mislili su.začuđeni i neshvatajući zašto je pristala. No, Hano je vjerovao Elisi više od drugihi dobro je znao da je ona nešto pametno smislila prije nego je prih-vatila ponudu.

Sutradan je poslala Kaura sa četvoricom najjačih i najspretnijihvojnika u Utiku da kupe najvećeg bika i da ga dovedu. Nije žalilanovca da Kauru i vojnicima kupi dobre konje, trkače, tankih nogu,snažnih sapi. Trebalo je da se vrate za dvadeset dana na rt sa debelomživotinjim.


ovčetinom i crvenim vinom i saslušao njihov predlog da se nasele.Mavritanski kralj, sav nekako silan, crnpurastog tena, bradat i ne-urednog uzgleda, svojim debelim prstima čerečio je ovčetinu i zado-voljno mljackao. Hanu se učini da ga kralj ne sluša, zabavljen jelom.Kralj je premišljao da li je dobro da odmah odgovori. Sluga mudonese posudu da opere masne ruke. Zdepast, plećat, širokog lica, sadugom bradom, dlakavih prsi i nogu, kralj Jarbo je likom podsjećaona onaj šumoviti četvrtast brijeg, koji ih je dočekao u zalivu Kakabe,na mavritanskoj zemlji, koji sasvim odudara od okolnog sivozlaćanog pejzaža ravnih linija žala i pustinje koja se nastavlja odmhiza obale.

Jarbo vrati Hanovu grupu na brod riječima da tako važna od-luka «ne može da se donese na brzinu i da mora da razmisli». Susjedisu dragi ljudi, princeza je na dobrom glasu, ali Jarbo je ostao uzdržani bilo je, zaista, kraljevski da ostavi goste u neizvjesnosti svoje od-luke. Dozvolio je da se Elisa i njeni ljudi privremeno iskrcaju sabrodova i razapnu šatore uz prve palme na obali, baš podno onogbrda koje su prvo ugledali. I dok su Elisini pratioci sa Hanom i Kau-rom, na čelu, širili kože i razapinjali konopce za šatore njihoveprivremene naseobine na pješčanom žalu, dotle je Jarbo smišljaokako da istupi pred Elisu, na kolikoj veličini zemlje da joj dozvolinaseljavanje i šta da joj zatraži za uzvrat. Dosada je već polako savla-davala ljude, neizvjesnost je potrajala čitavih sedam dana. Uveče suse kolonisti zabavljali pjevanjem pjesama uz vatre, igrom i sviranjemu slavu mora. I Elisa je svirala na svom žičanom instrumentu i umil-nim glasom prizivala svoje Bogove zaštitnike da joj pruže ruke.Potom bi pjevala sjetne, djevojačke pjesme o životu, ljubavi, moru,kao što je ova:

O more plavo,Koga mi skrivaš,Koga kriju tvoje dubineO more plavoPokloni mi dušuČežnjivo gledam u tebeVidim oči plaveiz valova dolazedarove ljubavi donose.

I nije bilo čovjeka u blizini, koji bi je čuo da pjeva i svira a dane bi zastao da posluša, onako krišom i da pusti da ga njen topli glas


Za sjećanje na Tir, a kao znak povezivanja dva grada predvrhovnim bogom, izgrađen je veliki hram u čast boga Melkarta, za-štitnika Tira, navodno od novca građana Kartagine.

Priča o Kartagini i Elisi ovdje dobija drugačiji tok.


Od malena je Elisa poznavala brojke i logičko razmišljanje.Bila je mnogo pametnija nego što se Jarbo nadao. Njena inteligencija,domišljatost, a svakako i urođeni, vjekovima preneseni i razvijanitalent, od njenih predaka, talenat za pogađanje, trgovinu, najzad,matematiku, koja je trebala da njoj i njenim sljedbenicima obezbijedipristojan život, zasijali su punim sjajem u jednoj krajnje pronicljivojideji. Kad joj je Kaur doveo bika, najvećeg koga je mogao da nađe uUtici, Elisa naredi da odmah ubiju životinju. Bio je to svečan čin jerje bik smatran svetom životinjom, simbol snage i moći. Žrtvovanjebika bogu Ba-alu, mislili su, biće velika žrtva koja će pomoći da Bogi Melhart zaštite tu koloniju izbjeglih. Ritual je bio veličanstven, kra-ljevski, kao da je sam sidonski kralj sudbinu osvete uzeo u svoje rukeda kazni bika što mu je oteo ćerku Evropu. Kad je završen krvavi rit-ual klanja bika i sakupljena njegova otekla krv u posude, Elisa naredida mu oderu.kožu, ali pažljivo. Svaki, ma i najmanji dio kože bio jevažan, jer je po Elisinom računu značio dobijen ili izgubljen metarJarbove zemlje za Kartaginu.

Potom je naredila da se koža isječe na vrlo tanke trake, kojesu, potom, spojene tako da je dobijen obim kojim je polukružnooivičena površina brda na zemlji kojoj je jedna strana bila ograničenamorem. Jarbova naredba je bila da Elisi dozvoli površinu zemlje ono-liku koliko zauzima koža bika, a da ničeg preciznijeg nije smislio.Nije ni pomislio da Elisina pronicljivost može da ide tako daleko danjena računica pokaže da se od kože jednog bika može dobiti mnogoveća površina nego što izgleda na prvi pogled. Bio je u čudu kad jevidio tanke, kožne trake kako ih razvlače Feničani, s kraja na kraj,opasujući brdo, pa oblau. Brdo je po biku dobilo naziv Birsa.

I tako je 814. godine p.n.e., godinu su kasnije izračunali novo-vjekovni istražitelji, napisano u starim svicima od papirusa, a tako jepotvrdio i Pomponius Trogus u svom izvještaju rimskom senatu, na-stao Novi Grad, Quart Hadasht (Kvart Hadašt, na feničanskom je-ziku, na staro-feničkom ili aramejskom jeziku ime grada vezuje se iza riječi: Kirdjan – Arba, istog značenja, novi grad). Grad Kartagina– država kraljice Elise.

Stari dokumenti i izvještaj po Pomponiusu Trogusu kažu da jeKartagina plaćala rentu Jerbu i njegovim potomcima, tri stotine go-dina, kako bimo danas rekli, sve do 6 vijeka p.n.e. Vrh kartaginskogbrda nazvan je Birsa, što u prevodu znači «volovska koža». Istoričarii arheolozi su u dilemi za tumačenje feničanske riječi koja je moglada znači citadelu ili tvrđavu na obali mora.


XLII

Razgovjetnost saznanja i njihovo povezivanje uneku sistematičnu cjelinu zavisi od razgovjetnosti poj-mova, kako u pogledu onoga što se sadrži unjima takoi s obzirom na ono što se sadrži podnjima.

Imanuel Kant

Kad sam prvi put čuo od oca priču kako je kraljica odKartagine nadmudrila nekog kralja koji je htio da je prevari u vezipovršine zemlje, na kojoj je trebala da osnuje novi grad, onu priču –legendu o krojenju bikove kože da bi se od nje dobio zahvat nazemlji, oblika kruga, polukruga, elipse ili neke drugo geometrijskeslike, izgledalo mi je sve tako čudno, sumanuto da se neko bavi timeu ozbiljnim poslovima državne politike. Slušao sam da su Turcidozvoljavali Srbima da grade crkve onolike površine koliko zauzimarazapeta ovnujska koža. Znam da su te crkve bile male građevine ukoje je jedva stalo nekoliko ljudi, a da se ni posmrtno opjelo nijemoglo obaviti čestito sa sveštenikom, sandukom i najbližom porod-icom, zbog malog prostora unutar crkve. Otkud sada tolika površinaod jednog bika, pa makar on bio i dva puta veći od ovna. Nisammogao da shvatim da dobijeni obim može da bude toliko veliki da bise u njega smjestio jedan grad, u kome ljudi žive, kreću se, gdje suizgrađene palate, ulice, trgovi i sve ono što znači život jedne sredine,sa nekoliko stotina, pa potom i desetinom hiljada ljudi. Kartagina jenarasla, vremenom, na veliki grad od nekoliko stotina hiljada ljudi izaista je pitanje površine zahvata grada zanimljivo, koliko i sve štoje taj stari svijet gradio i njegova Elisa, kao kraljica od Kartagine

– To ne može biti! – bio sam uporan dječak– suviše je malo.– Malo? Hajde da vidimo šta dobijemo kad stavimo na papir

– bio je kategoričan moj otac.– Površina je jedno a obim je drugo.– Da, tačno, ali je i u jeziku odgovor. Šta ako je kralj ponudio

zemlju riječima «da stane toliko koliko zauzme volujska koža»? Štaako nije pomenuo riječ površina volujske kože? Tada je to sasvimdrugačiji problem i sigurno je da se kralj ne bi povukao da je u ri-ječima bio toliko precizan kao što je kraljica Kartagine bila u svojojgeometriji.

Znao sam da je usmena matematika drugačija od one na pa-piru. Usmeno ne možemo da postignemo vizuelizaciju zadatka.Međutim, kad sve nacrtamo tada problem izgleda drugačije i lakšega razumijemo. A kad mu razumijemo postavke, kad razumijemouslove i ograničenja, kada znamo bar neka osnovna načela matem-atike ili geometrije, tada možemo da razmišljamo o rješenju.

Otac je uzeo karo papir iz moje sveske za vježbanje mate-matike. Iscrtao je pravougaonik brojanjem kvadrata koji su unutarnjega ostali zarobljeni, deset po dužini i osam po širini. Pojačao jeunutrašnje redove kvadrata u iscrtanom pravougaoniku.

– Koliko ovdje vidiš traka, sa deset kvadrata u dužinu?– Osam traka!– Dobro! I kada bi spojio te trake šta bi dobio?– Jednu veliku traku sastavljenu od 80 kvadratića.– Da, to je to! Znači, površina pravougaonika 10 x 8, nekih je-

dinica, jer svaki mali kvadrat može da predstavlja neku jedinicu,mjeru, možeš da pretvoriš u jednu veliku traku, dužine 80 jedinica.

– Ali, to je još uvijek jako malo za površinu jednog velikoggrada.

– Potom, svaki mali kvadrat presječeš horizontalnom linijom,pa umjesto pravougaonika 10 x 8 dobiješ pravougaonik 10 x 16, papresjecaš još jednom i još jednom.

– O, shvatam! Sada je traka već 160 kvadratića dugačka. – To je magični pravougaonik. I tako možemo do u beskon-

ačnost, da smanjujemo kvadrate i da dobijamo zamišljenu traku, svetanju i sve dužu. Time smo obezbijedili obim koji raste. Ali je kra-ljičin problem bio u tome: šta i kako zaokružiti trakom, a da unutarnje ostane najveća moguća površina. Pri tome ono što je kraljici bilovažno, jeste vizuelizacija prostora, sagledavanje odnosa obale ikopna, visine i obima brda i nizine oko nje. Prostor, koji je trebalo


XLIII

Ono što mi se vrti po glavi jesu neke čudne brojke, odnosi,razmjere i geometrijska pravila našeg skučenog razmišljanja. Dimen-zionalnost prostora određujemo po broju mogućih nezavisnih linijaili pravaca. Tačka je prapočetak dimenzija. Rotiranjem prave linijeoko tačke stvara se ravan, slika u dvije dimenzije, sa dva međusobnonezavisna pravca ili linije. Rotacijom ravni oko prave linije nastajetijelo, trodimenzionalnog oblika, u kome postoje tri međusobno ne-zavisne linije. Ideja četvrte dimenzije rađa se i raste iz razmišljanja,da osim tri vertikale u prostoru, može da postoji još neka, tajanstvena,još ljudskom razumu nedokučiva, nesaglediva, nepojmljiva, ali kojaočigledno mora da postoji na osnovu logičkih premisa. Ova pretpo-stavka četvorodimenzionog prostora temelji se na neizmjerljivosti udužinu, širinu i visinu, jer su izvan trodimenzionalnog prostora. Akoje nešto teško zamislivo, jer nije vidljivo, jer prostim čulima nije mo-guće da bude opaženo, tada se može zamisliti da je u pitanju nešto izdomena nematerijalnog, dakle duhovnog, metafizičkog. Treba dapretpostavimo da ima na svijetu bića, da ima nekih ljudi, da je bilo ida će ih biti u budućnosti, koji su u mogućnosti da pojme prostor učetiri dimenzije. Taj četvodimenzioni prostor više ne može da budetretiran na isti način kao trodimenzionalni, koji smo, po svojim uo-bičajenim čulima, spremni da dešifrujemo u svakom momentu, odrođenja do smrti i da u to nemamo nikakve sumnje. Ono što se name-će u kontekstu ove priče o prostoru i dimenzijama, su prirodne poja-ve, čak i stanje ljudske psihe, koje prerastaju treću i mogu da seobjasne jedino četvrtom dimenzijom. Pri tome za svakog čovjeka jeveoma važno to njegovo «JA» i lični osjećaj, lična osjetila, ličnapsiha, da nešto vidi, doživi i protumači na svoj način. Svaki čovjeksve, apsolutno, sve pojave oko sebe, vidi i spoznaje na drugačiji na-

ograničiti, jeste oblik materije, neko geometrijsko tijelo, koje je većimalo jednu granicu, preko koje nije trebalo vući traku – more. Među-tim, ako prostor i ima tri dimenzije: visinu, širinu i dužinu, u ovomElisinom zadatku postao je samo ravanski problem: dužine i širine.Trebalo je površinu zamisliti kao ravnokraki ugao, kome je zadatakupravo da se odredi taj ugao. Je li pratiš?

– Pratim!– Dakle, među svim krivim linijama zadate dužine koje za-

tvaraju ugao iz polazne tačke «A» treba odrediti onu koja će dati na-jveću unutrašnju površinu. Linija obale je ta kriva linija naspramtjemena, koja se može identifikovati sa lukom čiji je poluprečnik, apitanje je ostalo na određivanju dužine strana. Elisa nije mogla dazna o geometriji sve ono što se danas zna i pravila koja se primjen-juju. No, svejedno, u matematici se taj problem zove «Didonin»(onako kako joj je Vergilije dao ime) a rješenje je u dužini luka l=√2pα, gdje je «p» površina, koja želi da se dobije, a «α» centralniugao ili po obrascu za poluprečnik kružnog isječka r = √2p/.α Proban-jem po dužini raspoložive trake dobija se zahvaćena površina i di-menzije njenih strana. Ako prihvatimo da poluprečnik ima jediničnuvrijednost i sve dignemo na kvadrat, tada ćemo imati odnos da cen-tralnom uglu odgovara dvostruka zahvaćena površina. To je već Elisamogla da saznana probanjem sa trouglovima, mjenjanjem dužinastrana uglova. Shvataš?

Shvatio sam. Tako je matematika, kroz svoj oblik geometrije,zapravo preko trigonometrije, nauka o razmišljanju, ušla na malavrata u moj život. I tako je Elisa s teškim razmišljanjem ušla u mojemisli. Ta geometrija je zapečatila Kartaginu na tuniskom tlu i značilapočetak nove istorije. Tada sam se prvi put sreo sa imenom kartagin-ske kraljice, Didone. Pamtio sam problem i njeno rješenje. Pa, iakosam bio dječak pred kraj osmogodišnje škole, pomisao na njenu mu-drost me zaista uzbuđivala. Nisam siguran da sam u mom razredu,ma i u mojoj generaciji u školi, sreo vršnjakinju koja je mogla da sepokaže toliko spremna za rješavanje matematičkih problema, na takooriginalan način, jer svi smo mi učeni da matematičke zadatke rješa-vamo na šablonski način, po nekim ustaljenim metodama. Didoninnačin je bio drugačiji. Ove matematičke igrarije su mi koristile dapočnem da se više interesujem za geometriju i matematiku i da onabude polazište za moja nova istrživanja, koja nisu bila samo u do-menu tehničkih nauka, već i nečega izvan, bolje da kažem, iznadtoga.


matičkom smislu mogu nazvati «beskonačno malim trenucima vre-mena», a za svakog čovjeka postoji jedan i samo jedan trenutak. Toznači da svaki čovjek ima svoj uski prozor, koji predstavlja sada-šnjost i kroz njega gleda na svijet oko sebe i sve što se vidi kroz njegazove se sadašnjost. Ono što se vidjelo prethodnog trenutka, kao pret-hodna slika, čini prošlost, a ono što se još ne vidi, a očekuje se, zovese budućnost. Sve pojave koje se proučavaju moraju da imaju svojuvremensku dimenziju i dio su u neprestanom kretanju. Sadašnjost jeneuhvatljiva i ona, zapravo, ne postoji, jer se neprekidno pretvara uprošlost. Ako možemo da zamislimo svijest koja se može izdići iznadčulnih opažanja, koja bi mogla da vidi šire od vidokruga kroz uskiprozor, da tako sadašnjost proširi na prostor prošlosti i budućnosti,tada bi vidjela ono što je uobičajenom razumu davno okončana pro-šlost i ono što će se tek dogoditi u budućem vremenu. Vidjeli bi linijeu tri dimenzije iz tri različita doba, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.To je pogled kroz svijest umjesto sadašnje spoznaje vida kroz običneoči, koje su zapravo kratkovidost. Vrijeme se u fiozici stavlja u kon-tekst promjenljivog, i kretanja. Jednačina pravolinijskog kretanja jes = V/t, pređeni put na nekoj udaljenosti se izračunava kao brzinakretanja kroz utrošeno vrijeme ili je brzina pređeni put u jedinici vre-mena (V = s/t). U ovim obrascima vrijeme je skalarna veličina, nemapravac, ni smjer, samo brojčanu vrijednost. Sa stanovišta filozofije,vrijeme je apstraktna veličina koju sami proizvodimo posmatranjem«stvarno postojećeg kretanja» i od nje zavise pojmovi prošlosti, sa-dašnjosti i budućnosti. Činjenice, koje su se dogodile, zapravo suuzroci svega što se dešava u budućnosti. Kada bi čovjek imao tu moćpamćenja i prenošenja pamćenja od svojih predaka tada bi znao to-liko mnogo činjenica da bi budućnost bila veoma predvidljiva. Ali,čovjekovo nesavršenstvo omogućava toliko neizvjesnosti, prvo u nje-govom sopstvenom životu, a onda i u okruženju, pa i za čitave na-rode, da su posljedice toga strašni ratovi, pogromi i tragedije.

Vrijeme nije ništa drugo nego udaljenost trodimenzionalnihprostora u kojima se dešavaju različiti događaji i pojave. Vrijeme je,zapravo, četvrta dimenzija prostora, jer kroz naš uski prozor, prozornaše ograničene svijesti, poput srednjovjekovnih puškarnica na bo-keljskim kućama, vidimo samo linije presjeka površine vremena snašim trodimenzionalnim prostorom, što nam stvara iluziju mjenjanjai kretanja. Protezanje u vremenu je protezanje kroz prostor, a ne samorastojanje između dva događaja i dva trodimenzionalna tijela. Svakapromjena položaja u prostoru ujedno je i promjena u vremenu.


čin. Kažemo da je «prostor beskonačan». Slijedeći takav aksiomznači da ima beskonačno mnogo nezavisnih pravih linija, koje činebeskonačno mnogo dimenzija u prostoru. Ali, naš mentalni sklop ot-vara nam prozor ka tom višedimenzionom prostoru i mi vidimo samotri dimenzije. Možda postoji način vježbe da se vidi više i možda suu neka davna vremena postojali ljudi koji su znali da vide više di-menzija od nas danas. Imamo pretpostavke o mogućem ali ne i do-kaze. Kazivanja iz svetih knjiga, Tore, Starog i Novog zavjeta,Kurana govore o dobru i zlu i prorokuju u ime nekih viših sila, za-pravo zakonitosti fizike i metafizike. Faktor vrijeme je nešto što utim svetim knjigama postoji ne kao prava linija, već kao krug ili spi-rala, na kojoj nešto nastaje, nešto propada, vode se borbe dobra i zla,ništa nije konstantno, ali se o vrijemenu stiče utisak kao o pokretnoj,kružnoj traci. I u svim kazivanjima, strpljenje je nešto što je mjeravremena, strpljenje kao osnova nadanja i vjere. A vjere i nade ne bibilo bez ljubavi.

Pojam četvrte dimenzije je vezan za pojam kretanja, jer ako jelinija nastala kretanjem tačke, ravan kretanjem prave, tijelo kretanjemravni, tada je četvrta dimenzija nastala kretanjem trodimenzionalnogtijela. To kretanje trodimenzionalnog tijela je po putanji izvan sebe,odnosno, mora da izađe iz sebe samog. Pokušavam da razumijem«Tertium organum» P.D. Uspenskog i njegovo poimanje višedimen-zionog prostora i rečenicu matematičara Rimana: «da se «Atom fi-zičkog tijela može smatrati ne nečim materijalnim, već mjestom nakome površina naše svijesti presjeca četvrodimenzionalnu liniju. Ili,drugim riječima rečeno: materijalni atom je mjesto ulaska četvrte di-menzije u trodimenzionalni protor». To bi značilo da sve što vidimonašim uskim prozorom od očiju, kao trodimenzionalni oblici, zapravosu presjek četvorodimenzionalnog tijela, koje ne mora da bude tijelou materijalnom, fizičkom, smislu. A kad se sjetim Ajnštajnove teorijerelativnosti, koju sam spremao za časove fizike u gimnaziji i obnoviona fakultetu u predmetu «fizika« na prvoj godini studija, tada se go-vori o skraćenju prostora i vremena pri kretanju brzinom svjetlostiili većom od nje. Ajnštajn je postavio jednu od najsloženijih teorijau svijetu nauke i odškrinuo vrata proučavanju jedne od najvećih tajničovječanstva, vremenu, svojom teorijom relativnosti. Kant je govorioda su vrijeme i prostor produkti našeg pojimanja svijesti i da su sub-jektivne kategorije u skladu sa našim opažajnim mogućnostima. Onje smatrao da je stvarnost potpuna i stalna, ali da takvo shvatanje za-htjeva rasčlanjenje vremena na izdvojene trenutke, koji se u mate-


XLIV

Nadmudrivanje već vremešnog kralja, koji u svojoj blizini nijeimao one koji mu se suprotstavljaju drugačijim mišljenjem, asvakako ne žene koje mu oponiraju ili se nadmeću u pametovanju sanjim, imalo je svoju cijenu, koja nije odmah iskazana. Jarbo je moraoda prizna, ne samo veličinu zemlje koju je zahvatila volujska kožaonako kako je to Elisa izračunala, već i da ga je nadvisila njenapamet, pa makar ona bila i tirska princeza i kraljica na novoj zemlji.A ona, bez razmetanja, bez hvaljenja svoje ideje, bez naročitogveličanja uspjeha, željela je samo trenutke odmora i opuštanja. Pre-pustila se rukama svoje Mamo da joj masira tijelo, njenu meku,baršunastu kožu, a već dobro opečenju jarkim suncem, u koju je utr-ljavala aromatična ulja spravljena po recepturi od ulja masline ilovora sa prahom od lotosovih cvjetova i nekim afričkim mirišljavimtravama. Tiho su razgovarale, dok se lagano opuštalo Elisino tijelo.Potom je zaspala, blaženo poput jagnjeta i Mamo je samo navuklasukneni pokrivač preko njenih leđa.

Elisini ljudi su veselo, čak burno proslavljali vijest da ostajutu, okupljeni oko vatre, uz muziku, šale, razgovore i igru. Vestalkesu ponovo zavodile svoje muževe, hodajući kao po žeravici, a mladićisu se opijali vinom, koje je Elisa dozvolila da se otvori, samo za tupriliku. Svu noć je trajalo veselje uz vatre, burno, glasno, radosno, spuno vina, sa zanosnim igrama mladih žena. Oslobođena tijela sugovorila više od razuma. Sve je bilo dozvoljeno. I tako je proticalaprva, zvjezdana noć na novoj zemlji sve dok ih, jedno po jedno nijesavladavao umor i piće, i oni polegali na pjesku, jedno preko drugog,ili tek oboreni, kao drveni panjevi, u nekim čudnim položajima, ukoje ih je sačekao san i nije im dao priliku ni sekunde da se udobnije

U nekom posebnom mentalnom stanju, stanju mentalne rasvi-jetljenosti, usljed kakvog jakog šoka, koji djeluje na mozak poputsnažnog snopa zraka, reflektora, moguće je da se rastvore prozori ida obuhvate mnogo širi prostor, da se sastave udaljene tačke, ili dase isprepletu, ili da se međusobno poklope u prostore dva paralelnasvijeta u isto vrijeme. Mogu i činjenice da počnu da izlaze na povr-šinu poput neke podmornice koja je dugo bila zarobljena na mračnomdnu, pa, najzad, izranja na površinu, a sa njom isplivavaju neke ne-obične okolnosti, uzroci koji govore o vezama o kojima se nije nipretpostavljalo da postoje.


svaki put s nadom i radošću ispraćao svoje sluge ka Elisi, a kada suse vraćali sa istim, neisporučenim darovima, obizimao ga je bijes daje sve rušio i lomio oko sebe, što se dalo polomiti. Šamarao je slugei izaslanike i prijetio im smrću. Njegov bijes je kvasao sa svakim nji-hovim povratkom .

I dok je Kartagina rasla kroz svaki novi red kamena, koji jevješto zidan pod rukom feničanskih graditelja, koji su došli iz Utike,širio se eterom i morem glas o tom novom gradu na južnim obalamaVelikog mora, prvo do Kirene, pa do ostrva Sicilije i Korinta, a prekonjih i još dalje, na sve četiri strane svijeta.

Jarbova ljutina stvorena od pomješane neostvarene ljubavi imržnje prema gordoj ženi, povrijeđene muške sujete i prkosa, nijejenjavala. Čak šta više, uspjeh grada i njegov dobar glas, kao da jepojačavao taj Jarbov bijes, jer, smatrao je, sve je to na njegovoj zem-lji, Kartagina je njegova i Elisa pripada njemu. A Elisa, koju su svizvali kraljicom Kartagine, a obožavali je kao Božicu, svu svojumudrost i znanje ulagala je u taj novi grad, u njegovu ekonomiju, unajbolji mogući razvoj, kako je nudilo njeno vrijeme i prilike. Gradje napredovao iz ničega, a zavist mnogih ...

«Kartagina» mora da stane na svoje noge» – razmišljala jeElisa vođena silnom željom da se njen grad što prije uzdigne u neza-visan trgovački grad. „Ono što je predskazao Isaija može da budeistina. Znam već da starac malo ili čak nimalo griješi, iako ne znakada i u kom vremenu nastupa to zlo doba, koje «vidi». Poslaću Hanada putuje i traži nove puteve, nove zemlje i nove kolonije. Neka idedalje, na zapad, duž obala Velikog mora, da mu nađe kraj“.


namjeste. Za neke mlade parove je to bio početak porodičnihobaveza, začetak i novog života, u pravom smislu riječi.

Već sutradan po dogovoru sa Jarbom, koji pobjedi mudrosti,koje ga je zadesilo od mlade žene, nije mogao da se načudi, naredilaje početak donošenja građe za njihov novi grad. Za vedrih dana prednjom je pucao pogled na ostrvo Siciliju. Povremeno bi ta slika sasvimizblijedila u morskim maglinama, pa kao da nestane u nepreglednojpučini, koja opasava poluostrvo Kartagine.

Kako to ponekad biva u istoriji, kralj Jarbo je bio očaran Elisi-nom idejom, zapravo samom Elisom. Nije imao priliku da susretneženu takve pameti. Rivalstvo, koje je osjećao prema njoj kao sebiravnoj, pretvaralo se u čežnju muškarca za neobičnom, nedokučivomženom, koja je uz sve to djelovala nježno, uljudno, onako da slamasrce onima kojima se dopadne. Zbog nje su ga spopadali noćni ne-miri, glava mu je tutnjala od vatrenih misli, punih strasti. Preznojavaose kao dječačić koji prvi put vidi obnažene ženske grudi. U njegovimodajama noći su se pretvarale u košmar da je tjerao svoju ženu iljubavnice od sebe, kao bolesnik koji odbija hranu. Jarbo je postajaobolestan od čežnje za Elisom i ta ljubavna patnja je jačala, razvijalase, rasla, kao kakvo stablo u vrijeme monsunskih kiša kako je vrijemeviše odmicalo. Grad je svakim danim dobijao nešto novo, razaznavalisu se obrisi citadele, potom i prve palate i kuće za Kaura i njegovevojnike i njihove žene, nekadašnje vestalke, sasvim spremne da sasvojim muževima dijele svako dobro i zlo.

Jarbo joj je prvo slao darove, potom i izaslanike koji su je unjegovo ime pozivali u njegovu kuću. Ona je to sve ljupko odbijala,svjesna da ne smije da razgnjevi svog domaćina i da ne treba od njegada pravi neprijatelja.

Nudio joj je otvorena vrata svojih odaja, što je značilo ponududa mu bude žena. Odbila ga je riječima da on već ima ženu, zapravoima žene, a da je ona vjerna svome mužu. Jarbo nije odustajao. Zanjega je bilo glupo da se mlada žena vezuje doživotno za mrtvog čo-vjeka. Stizali su njegovi darovi, lavovske kože i slonovača, nebi li jeumolio. Jednom su to bile sjajne ogromne, bijele slonovske kljove,ali je kasnije pokušavao da bude suptilniji u poklonima šaljući jojogrlice od kamilje kosti. Treći put joj je poslao prekrivače od kamiljekože, pa zlatne narukvice i prstenje. Elisa je vraćala darove po iza-slanicima uz riječi da nije zaslužila toliku pažnju, da ga poštuje kaoprijatelja. No, potom mu odgovori da su pokloni za nju uvrijedljivite da s toga ne može da ih primi po običajima svoga naroda. Jarbo je


XLV

Po rimskompredanju Elisa je voljela etrurskog heroja Eneju,(koga je opjevao Vergilije u svojim «Enejidama»). Eneja je osnovaoRim. U činjenicu ljubavi između Eneje i Elise ili Didone teško semože povjerovati obzirom na vremensku razliku od nekoliko stotinagodina. Osim, ako se i tada nije znalo za putovanje kroz vrijeme iodnos vremena i prostora i one vremenske pukotine, koje se povre-meno stvaraju.

Rim, kao jaka, moćna, silna snaga na kopnu i moru, koja os-vaja zemlje i pokorava narode, razviće se tek mnogo vjekova nakonosnivanja Kartagine. Kad se uzdigao toliko da gospodari velikim di-jelom obala Velikog mora, Rim, kao imperija kojoj se radije povla-đuje nego sa njom stupa u sukobe, baš je mala, nezavisna, ali namoruspretna Kartagina, svojim trgovačkim vezama po čitavom Sre-dozemlju, remetila račune apsolutne dominacije. Zbog uticaja na os-trva Siciliju i Sardiniju, gdje su bile kartaginske kolonije, baš podnosom Rimu, krenuće strašni sukobi, beskrajno dugi, iscrpljujući ra-tovi do krajnjeg istrebljenja. Ti punski ratovi, kako ih istorija pamti,između Rima i Kartagine, daće velikog kartaginskog vojskovođu(neki smatraju najvećeg u dosadašnjoj istoriji) Hanibala iz rodaBarka, koji je slavu dostigao u borbama protiv rimskih legija, od his-panjolskih obala do apeninskog poluostva, sa velikom vojskom i ču-venim slonovima koji su prešli, snijegom prekrivene visoke masiveAlpa. Još odzvanja među zidinama rimskog foruma rečenica strahakoju su izgovarali senatori: «Hanibal ante portas», u značenju salatinskog: Hanibal je pred vratima (Rima). I danas je to uzrečica zanailazeću opasnost, koja samo što nije zakucala na vrata.

Od svog osnivanja grad – država Kartagina polako je, ali spuno vještine, ulazila u sopstvene trgovačke veze, nezavisno od Tira

i Fenikije. Kartaginjani su slali novac u Tir za pokazivanje odanostii za zahvalnost bogu Melkartu. Izgleda da je Pigmalio prepustio svojusestru njenoj sudbini, kad je već otišla toliko daleko od Tira. Međunjima više nije bilo sukoba. Elisa svom bratu nikada nije oprostilašto joj je ubio muža. Ali, naročito kad su poslovi krenuli za Kartaginui kada je vidjela sa koliko joj oduševljenja ljudi prilaze, ne samoFeničani, Nubijci i Mavritanci, već i Grci i Krićani, shvatala je tokao prst božji, kao pomoć Bogova koji je ne napuštaju. Bila je si-gurna da je njen sudbinski put tako zacrtan, prvo da napusti Tir i pre-pusti brata njegovkij slobodi vladanja, a da ona potraži sebi sreću nadrugoj zemlji. Time je njen bijeg bio opravdan, ne samo da bi spasilasopstvenu glavu, već da bi pomogla mnogim ljudima oko sebe i dabi izgradila grad sa novim hramovima velikim bogovima u čast. Iovo potonje je bilo smisao, zapravo pečat bjegu od Bogova dat.

Bliske veze sa matičnom zemljom purpura održavane su svedo 332 godine p.n.e. do dolaska velikog vojskovođe i osvajača, hariz-matičnog ujedinitelja pokorenih naroda, Aleksandra Makedonskog injegovog osvajanja Tira. U vjekovima razvijanja Kartagine, Elisinapamet i mudrost učinili su da su je Kartaginjani poštovali i voljelikao svoju kraljicu i zato su je mnogi od njih smatrali Božicom. Maštaumjetnika stvorila je još jednu priču o njenom okončanju ovoze-maljskog života tako što je razočarana Enejevim odbijanjem navječnu ljubav sebi oduzela život. Ali to je tumačenje po tragičnojpriči umjetnika, pjesnika Vergilija, koji je povezao Kartaginu i Rimljubavnom pričom dvoje osnivača možda i zato da bi njoj, takohrabroj i umnoj, pretpostavio za ljubav dostojnog čovjeka iz drevnogvremena. Vergiliju je trebao neko dostojan slave velikog Rima i pričasa Elisom, kraljicom Dido, imala je romantičan prizvuk božjeg spa-janja. Pomponius Trogus je napisao drugačije u svom zvještaju oElisi, nakon dugih istraživanja u aleksandrijskoj biblioteci. I, rukuna srce, za ljubav nisu uvijek potrebni bogovi i neka uzvišena, ple-menita bića. Ljubav je često slijepa, i događa se veoma često međuonima koji, naizgled, nisu slični jedno drugom, ali se zaljube, djetinjenaivno i silno, da se tom snažnom ljubavlju spoje u jednu misao,jedan duh, jedno biće s dvije glave. Ljubav nad ljubavima je, ništadrugo, nego poezija života, dio univerzalne harmonije svijeta, ili ap-solutnog saglasja koje stvara muziku dobra koja pokreće na sve poz-itivno u sebi i oko sebe. Ta vječna ljubav najbolje govori o tome štaje četvrta dimenzija, jer su kroz nju moguća rasvijetljavanja vidika ispajanje prostora iz prošlosti sa onim u sadašnjosti.


XLVI

U trećoj godini, kako su udareni temelji novom gradu, uzgradske bedeme nicala su nova naselja zemunica i kuća od blata idrveta, poput mravinjaka, u kojima su živjeli nadničari, zanatlije,sitni trgovci, ubogi ljudi, sami ili sa porodicama. Nešto podalje subile kuće žena, koje su prodavale svoje tijelo za metalne novčiće ililjubav trampile za hranu. Naseobine su se širile poput epidemije, za-hvatajući sve šire područje duž obale i ka šumama palmi, dublje kaJarbovoj zemlji. Elisa je voljela da izlazi iz svojih odaja, nakon dugogbavljenja državničkim poslovima. Tada bi šetala duž obale sve doduboko u noć, sa svojom Mamo, po pješčanoj obali, dok se morecaklilo obasjano mjesečinom. I tu, kao nekad u Tiru, gledala je ribarekako izvlače mreže. Sada je već među njima bilo i novih useljenikakoji su došli za njom iz Fenikije, nakon što je stigao glas u Tir oKartagini kao novom gradu. Stizali su i iz drugih krajeva, sa dalekihobala na Velikom moru i donosili sa sobom nova sredstva za lov,nove vještine, nove načine za lov u moru. U jednoj od takvih šetnji,pred sam smiraj dana, prije nego je sunce sa ružičastim tragomnestalo u moru, Elisa je priđe ribarima da razgleda ulov. Po načinukako je uhvaćena riba koja je ležala na žalu, Elisi nije promaklo daprimjeti da neki od ribara koriste nepoznata sredstva koja nije vidjelaranije. Sve što je bilo novo i drugačije privlačilo joj je pažnju. Potražiodgovor od njih. Htjela je da joj objasne kakvu to alatku jedan odnjih drži u ruci. Snažan, bradat čovjek, sjajnih mišica, odjeven u bi-jelu lanenu košulju, mahao je rukama da mu je istetovirana zmija nadesnoj ruci poskakivala kao živi poskok. Elisa zadigne suknju do ko-ljena dok je gazila po mekom pjeskom i uz blag osmjeh obrati se ri-baru:

Indici u svojoj filozofiji o jedinstvu duha imaju pojam nečegstalnog, nepromjenljivog, slično suštinski smislu duha u hrišćanstvu,što postoji u ljudskom biću i zovu ga Linga Šarira. Linga Šarira do-bija oblik u koji je samo ukalupljeno fizičko tijelo, i koje je prom-jenljiva forma zbog energetske razmjene sa okolinom.

Elisina ljubav nije bio Eneja. Nije bio ni Jarbo, sa svim nje-govim poklonima i izlivima ljutine i ljubomore. Njena ljubav je bioneko sasvim običan, jedan vajar i ribar, ali ne ni Feničanin, ni Riml-janin. Prava ljubav ne bira granice, ne bira jezike, ne bira krune, čakni fizički izgled. Ona je najčešće iznad vremena i prostora u komese javlja.


ime. Vrijeme je da idem svom domu, Armate iz plemena Pirusta,sunce samo što nije zašlo.

– Zbogom kraljice. Tvoje stope u pjesku ne briše vjetar. Kudagod kreneš ostavljaš znakove za sobom.

Armat joj se blago nakloni u znak pozdrava. Njen lagani hodostavljao je tragove stopala u mekom, zlaćanom pjesku. I zaista ihvjetar nije brisao, kako joj je rekao. Nekoliko trenutaka je gledao zanjom, a potom se okrenuo ribarima i nastavio da im pomaže daizvlače mreže, uz glasno vikanje.

– Neobičan je taj Pirusta – razmišljala je Elisa, u noći nakonsusreta, dok se raspremala za spavanje. – Već duže vremena nisamsrela nekoga tako neobičnog. Ovdje mi stalno prilaze ljudi sni-shodljivo, ponizno, klečeći, ne gledaju me u oči. A on nije trepnuodok je razgovarao sa mnom. Gledao me pravo u oči, prodorno, kaošto bije sunčev zrak, ali to nije bilo ni drsko ni uvrijedljivo.

– Ovdje ima svakojakih ljudi, svakojakih naravi, ćudi. Dolazeiz raznih krajeva svijeta. Ima gordih i ponosnih i poniznih, lukavih ikukavnih. Treba da se čuvaš, mnogi, ispod mirne maske lica, nosetugu, bijes, očaj, zavist, želju za osvetom – govorila joj je Mamo.

– A, zamisli, nije mi zasmetalo što je toliko gord predamnom– Nastavila je Elisa ne obraćajući pažnju na Mamine riječi.

– To je zato jer se čovjek dopao mojoj kraljici – pomislila jeMamo, ali to nije izgovorila.

Oštroumnoj dojkinji nije promaklo da je to prvi put, otkako sunapustile Tir, od Aserbovog ubistva, da je Elisa govorila o nekommuškarcu i još sa toliko prisnosti i nježnosti. Elisa se u tren postidjelasvojih riječi i još više misli, koje su joj navirale. Nikome se do tadanije povjeravala. O njenim sentimentalnim razmišljanjima ni Mamonije ništa znala. Ona je kraljica i mora da ostane besprekorna u očimasvoje svite, savjeta, senata, građana. Njen glas je glas čitavog narodaKartagine. Suzdržanost je njena glavna odlika, a promišljena ioprezna mora da bude za svaki potez koji napravi.

– Tako mora i da ostane! – rekla je na glas, čvrsto rješena navjernost Aserbu i svojoj religiji.

– Nešto je rekla kraljica?– Ništa važno, Mamo. Ja to samo nešto za sebe.


– Vidim, imate dobar ulov. Ribar se nemalo zbuni, prvo se nakloni ka njoj, spreman da

joj odgovori:– Dobar, kraljice, kao da ste vi pogledali na nas i zaželjeli nam

sreću.– Koristiš nešto posebno za lov? To nisam nikada prije vi-

djela.Čovjek joj odgovori na grčkom da koristi dugačak štap sa

trozupcem na kraju, načinjenim od željeza. Bio je čudan njegovgovor. Bilo je jasno da grčki nije bio jezik po rodu, po majci. Elisaje to odmah primjetila. Njen dobar sluh lako je razaznavao dijalektei različite akcente.

– Odakle si? – upita ga sa posebnim zanimanjem. – S one druge strane Velikog mora, od naroda Hitmita.– A gdje si naučio da praviš ove alatke? – U mom narodu svi smo dobri lovci ili ribari i sami pravimo

oružje, kao što su to radili i naši preci.– Govoriš grčki?– Robovi moraju da govore jezikom svojih gospodara.– Ali tvoj jezik nije grčki!– Moj jezik je svaki kojim mogu da se sporazumjevam. – Ti nisi Grk, tvoj jezik po rođenju nije grčki – insistirala je.– Moj narod su porobili Grci. Mi ljubimo slobodu više od

ičega na svijetu. Grci nas sve zovu Ilirioj, po našoj riječi „slobodan“.– Znači, vi ste narod slobodnih. Pa kako ste postali robovi?– Naši Bogovi su tako odlučili. – Ratovali ste?– Da, mnogo. Stalno smo u sukobima. Mi imamo hrabro srce,

ali nemamo sredstva za borbu, onakva kakva Grcima daju moć. Štamogu naši lembuli, parosi i liburne da učine protiv njihovih ratnihbrodova? Šta mogu da učine naša koplja protiv njihovih sjajnih šti-tova? Naše žito hrani Grčku i zato im treba naša zemlja. Treba imnaša ruda, naše željezo i bakar, srebro i zlato.

– Govoriš kao da si kralj ili makar vojnik.– Nisam kralj, plemenita Eliso. Ja sam samo ubogi čovjek,

ribar, koji je dugo robovao i ovdje, u tvoju slobodnu zemlju, stigaoiz Sirakuze, da se nadišem vazduha.

– Kako ti je ime, stranče?– Armat iz plemena Pirusta.– Pirusta – ponovi Elisa – čini mi se da vrijedi da upamtim to


XLVII

Ribari su pjevali pjesme, te svoje ode radosti, kad bi im morepoklonilo dobar ulov. Elisa je stavljala na uvo velike školjke, koje sujoj donosili na dar. Tiho su ih, bez riječi, spuštali pred njene noge nazlatasti pjesak. Svaka je imala svoju muziku. More iz svojih tajnovi-tih dubina svira u njima raznovrsne melodije. Govorilo se da su toduhovi morskih djevojaka koje su umirale čekajući da im se vratenjihovi mornari.

Elisa je na neki neobičan način živjela s morem. Nikad ne bimogla da se zasiti gledanja u njega, čak i kad je ostajala posve sama.Izgledalo bi da oboje ćute i osluškuju, a zapravo su se povjeravalijedno drugom i razmjenjivali misli.

Pa iako je imala svoju svitu, mnogo odanih ljudi oko sebe, iako je strah od Pigmaliona jenjavao vremenom, ona je ipak često os-jećala veliku usamljenost. Kad je postala žena vrhovnog sveštenikato je značilo da mu zauvijek ostane vjerna. I kad njega nema tijelom,on je prisutan duhom, te joj je bračni zavjet doživotan i vječan.Ponekad je odlazila na pijacu kad bi se uželjela ljudskog žagora ipriče s običnim ljudima. Zagledala bi proizvode na tezgama, biralapo kakvu narukvicu ili minđuše za sebe ili djevojke iz pratnje, potomse cjenkala i zadovoljno bi se njima kitila u znak pobjede što jepostigla dobru cijenu. Zanatlije su, da ne bi gubili vrijeme, predočima kupaca izrađivali nakit od srebra i bronze ili bi nizali staklasteperle u ogrlice. Gledala bi i kako raznim vrstama debljih i tanjih kli-nova, laganim udarima, majstori prave male zareze kojima rezbarecrteže na metalnim posudama i činijama. Uz njih su bili grnčari štoiscrtavaju šare u obliku cvjetova na posudama od keramike.

Imala je mir, grad – država Kartagina je svakog dana imalavidljiv napredak. Žagor ljudi na pijacama i ulicama stvarao je sliku

da je i narod zadovoljan. Samoća je Elisi postajala teška i činila dase osjeća prazna, neispunjena i da tako u emotivnoj neiskazanostivene njena ženska čarolija, o kojoj su još uvijek mnogi, znani joj ineznani, čežnjivo sanjali. Njeno tijelo je gorjelo, plamen strasti pržiojoj je utrobu. Činilo joj se da sagorjeva u tim željama ljubavi, kojenema. Vrtlozi snažnih orkana udzrmavali su joj tijelo i misli, trebaojoj je taj nemir duše kroz dodir i nježnost, muškog tijela. Ovako jeostajala s mislima o smrti, sa jedinom stvarnom činjenicom, kojaznači tjelesni nestanak, a bez pravog trijumfa života nad njom. Njengrad je bila njena svjetlost, ali sve do onih čarobnih noći kada je punMjesec, bijel i sjajan, ubacivao svjetlost u njene odaje, i pozivao je,bezobrazno i drsko, na izlive nježnosti, na ljubav. I ona je tada s punočežnje gledala kroz prozor, u more što se svjetluca obasjano mjeseči-nom, u obrise tanušnih palmi i njihovih krošnji. Osjećala je da njenimvenama struje bludne želje, obuzimaju joj ruke, vrat, tijelo, pupajujoj grudi, ističu bradavice i ta nedolična struja joj se spušta do sto-maka, pa još niže, do mjesta potpune ženskosti, sve do samih vrhovaprstiju na nogama i tjera je da sama istražuje svoje tijelo, da sedodiruje oponašajući muške, snažne ruke. I mogla je da ga zamišlja,sjajnog, poput Mjeseca, jakog poput valova i brzog poput vjetra.Mogla je da mu čuje glas poput najsnažnijih vrela, mogla je da muoslušne dušu poput zrele zemlje u proljeće. Osjećala je tu čudnuljubav bez dodira kao trenutke bez cilja, bez naročitog smisla, beznečeg stvarnog i opipljivog, kao zamah leptira koji običnom čovjekune znači ništa, kao što ni miris ruže, koji je za trenutak pamćenja, alibez značaja u ljudskoj prolaznosti. I ona pomisli kako se previšepredaje poslu, kako je svakim trenutkom svog bića posvećena gradui trgovini, i kako previše daje a ne dobija ništa zauzvrat. Kada bi jeobuzimao umor zbog predanosti poslu zaklinjala se boginji Astarteda će okrenuti drugu stranicu u svom životu, da ne svene poput ubra-nog a nedomirisanog cvijeta.

Njen dvor je imao leje cvijeća i kiparisa, donesenih sa Elišaha.Sva Kartagina je bila u lejama stabala i ukrasnog cvijeća između vi-sokih zidova i kula. Brdo Birsa je bilo svo u zelenilu. Sva je prirodadobila nove boje, sve cvjeta, buja, pupa, raste pod suncem. Vrijemeje da i ona otpočne život prema svojoj mjeri. Uveče se molila boginjiAstarte da joj podari zdrav razum i snažno tijelo, da je usmjeri kaoženu željnu ljubavi. Potom bi se obraćala svom mužu: «Ja gorim,dragi moj mužu, čestiti moj Aserbo. Htio si da me zaštitiš i ja sam tina tome dovijeka zahvalna. Tvoja ljubav prema meni bila je jača od


XLVIII

Kako je grad rastao i napredovali njegovi poslovi, razvijanetrgovačke veze, tako je i Elisino ime postajalo sve sjajnije, sve po-znatije, ne samo u Mavritaniji i na tlu Afrike, već i dalje, mnogo daljepreko mora, do Sicilije i helenskih kraljevstava. Želja za novim zem-ljama, novim kolonijama i razvijanje poslova, kao da je skrajnulasjenke zle sumnje koja nije prestajala da je opsjeda nakon Isaijinogproročanstva. Ali ne, te dvije želje su išle uporedo. Elisa je znala dasvaki grad, u nemirnim vremenima, čestih ratova, progona, de-portacija i pogroma, mora da ima sigurno mjesto za odstupnicu. Zatoje Hano ponovo otišao na dalek put, vođen putanjom sunca i nescrp-nom željom da istražuje nove prostore i vodene pučine. Trebalo jeda nađe mjesto gdje sunce zalazi, gdje se svijet sužava, i gdje vodevrata ka Bogovima i ka samom vrhovnom bogu Melkartu.

Prošlo je mnogo vremena, mnogo mjeseci, godina, dok seHano nije vratio sa vijestima o zemljama duž čijih obala je klizio nje-gov brod na sjever pa na jug kad je prošao moreuz na kraju Velikogmora. Govorio je da se tu more prelijeva, da su vjetrovi savim čudni,morske struje jake kao podvodni vihorovi, da okreću brodove kaoneka džinovska ruka da ih uzima pod svoje, da postoje suženja odhridi gdje se kopno Afrike sastavlja sa kopnom Evrope.

– U moru postoje oštri plićaci od opasnih hridi – pričao jeHano pred Elisom i Vijećem staraca, rastvorivši veliki papirus sa is-crtanom rutom njegovog broda i usputnim obalama, na koje sunailazili. – Ovdje su Melkartovi stubovi, a ja sam putovao na sjeverdo ostrva, držeći se obale koja je bila čas stjenovita i strma a čas sadugim plićacima. Tu se na nekoliko mjesta veliko more podvlači podkopno i vri kao u grotlu. Jedva smo izbjegli da nas jake sile neprivuku i ne razbiju o stijene.

tvoje želje da živiš. A ja, besramna, tvoja nesrećna žena, gorim začovjekom. Žao mi je što to nisi ti. Moja ljubav prema tebi nije usahlapod temeljima Kartagine. Hoću da živim dok život za mene još imasmisla. O, dragi moj mužu, samo da znaš kako je teško mom tijelu.Moja odanost tebi je najveća žrtva koju mlada žena može da podnese.Moja vjernost je najbolji zavjet koliko vjerujem u tebe. Osjećam danegdje postoji neko, neka druga polovina prabića, od koga sam i jadušom nastala, ko zna kada i ko zna gdje. Javi mi se, dragi moj mužu.Pomogni mojoj samoći da nađe odgovore. Oslobodi moje tijelo.“

Aserbo je negdje daleko ćutao, ako je uopšte njen vapaj do-sezao do njegovog duha. Nije joj više dolazio u san, nije joj se javljaoškripom u pozno doba noći, nisu više zavijali njeni psi kad bi mu os-jetili prisustvo, kao u Tiru, kad bi nanjušili da se Aserbo ili njegovalutajuća duša primiče njihovoj gospodarici. Sve je ostajalo mirno,tiho, plamen svijeća nije titrao. Aserbov duh je bio daleko. Ostao jedaleko od onog dana kad je Elisa odlučila da posluša njegov savjetiz sna da napusti Tir i otplovi brodom u nepoznato. To je značilo daju je oslobodio bračnog zavjeta. Veliki sveštenik je otišao među zvi-jezde, gdje je mjesto čestitih ljudi, koji su još i nevino stradali. Onaje otplovila u novi život, nošena sudbinom lutalice. I tu su se zauvijekrazdvojili. Kada joj se javio u snu i savjetovao je da napusti Tir to jesimbolički značilo da su njih dvoje bili vezani samo fizičkom, tje-lesnom vezom, koja traje koliko i život jednog od njih na zemlji, teda je otpušta, odvezuje ta bračna sidra od sebe. Iznad takve veze po-stoje one druge, koje su snažnije, vanvremenske, vanprostorne, van-tjelesne, kojima fizička smrt, ma u kom obliku došla, ne može ništa.To su besmrtne ljubavne veze koje spajaju vjekove, spajaju civi-lizacije, spajaju ljude iz različitih vremenskih doba. To su veze jedneduše, a dva tijela. I mnogima se tako događa da osjećaju da negdjepostoji njihova druga polovina, jednako jaka i kao oni sami, a da neznaju ni ko je ni gdje je, pa, ipak, desi se nekada da na nju nalete, daje sasvim slučajno sretnu. Tada prostruje neki čudni fluidi, poput un-utrašnjeg vjetra. Zatutnji srce poput snažnih talambasa da se čini dase to udaranje nadaleko čuje, da je glasno, silno, poput prave tutn-javine i da nije zarobljeno samo u jednom tijelu. I dogodi se susret.Ali kako nikada ništa ne traje na Zemlji vječno to se i takva ljubavseli kroz vremenska prostranstva. Putuje dugo i čeka dugo. Nekadato „dugo“ znači vjekove, pa i milenijume. Ali se dogodi.


zemlje. Ta vatra je Hanova strast za novim, za izazovima. Otkrića sunajveća radost ljudi istraživačkog duha i prozor u budućnost narodu.Takav je bio Hano koji je živio na Melkartovoj ili Heraklitovoj že-ravici, svejedno, kako je zvana.

Stizanje do Gibraltarskog moreuza bio je prvi korak u osva-janju poluostrva Hispanje, gdje su Feničani mogli slobodno da širesvoje kolonije, da osnivaju gradove. Iz Nove Kartagine u Hispanji,Španiji, kako je zemlja kasnije nazvana i preko drugih kartaginskihgradova, preko visokih, oštrobridih, nepristupačnih masiva, snijegomzavejenih Alpa, išao je u strašni pohod sa sedamdeset slonova Hani-bal Barka, prema Rimu, u ratnom pohodu na život i smrt koji ćeznačiti za prvu Kartaginu propast i nestajanje.


– Jesi li ranije vidio nešto takvo? – pitao je neko– A šta ima iza toga? – zapitkivao je neki drugi senator.– Iza tog kraja Velikog mora je drugo, koje mi se čini još veće,

beskrajno veliko, kao sama Božja usta. Išli smo tragom sunca nazapad, skoro trideset dana, ali kraja nije bilo. Bili smo sami mi i more.

– Kuda god išao prolazio si kroz kapiju svijeta. To su Melkar-tovi stubovi! Bog naš je tu napravio kapiju svijeta! – reče stari sa-vjetnik.

I tako su započela prva duga istraživanja na zapad, pa na jug isjever koja su krunisana u ime vrhovnog Boga i zaštitnika mora imornara, zaštitnika grada Tira i Feničana. Sretali su svoje sunarod-nike, Feničane, na tim putovanjima ili su nailazili na njihove kolonijena ostrvima i kopnu. Moreuz između kontinenata Afrike i Evrope,najbliži dodir dva velika kopna, zapravo, stubovi na kojima počivato usko grlo Sredozemlja, imenovani su Feničani u čast vrhovnogboga Melkarta. Bio je feničanski običaj da grandioznim stubovima,obeliscima i građevinama, zahvale bogu Melkartu ili Ba-alu, ri-ječima: „Za svoga gospodara Melkarta, koji je obećao da će čuti glaszahvalnosti“. Grci će, mnogo vjekova kasnije, u znak svoje istraži-vačke slave Melkartove stubove da preimenuju u skladu sa svojomkulturom, jezikom i tradicijom, u Heraklitove, po ovom sinu iz kra-ljevske loze Efesa. Heraklit je državničke poslove podredio filozofijii svojim shvatanjima da je sve začeto u vatri, jer je vatra simbolvječnog kretanja i vječite borbe suprostnosti. Oni koji su prvi stiglido moreuza (koji je u 8 vijeku nove ere, kad su ga osvojili Arabljani,dobio naziv Gibraltar, od riječi Džabel-al- Tarik,Tarikovo brdo, poosvajaču koji je u stijeni izgradio tvrđavu-osmatračnicu) mislili suda je to kraj svijeta, sve dok nisu bolje pogledali oko sebe i prekopramca na zapad. Oni sljedeći, razočarani što i nakon toga moreuzanešto ima, nešto beskonačno veliko, plavo vodno prostranstvo, komenema kraja, bili su sigurni da svijet po kome plove vječno traje, na-staje, mjenja se i umire i uvijek se rađaju neke nove i nove ideje.Grčki pomorci su poučeni Heraklitovim riječima uzviknuli: „Pantarei!“ Sve teče i preliva se u novo, više, drugačije. Vatra, koja gori učovjeku neprestano ga nagoni da se kreće, da ide dalje, da pronalazinešto novo, u neprestanoj borbi dobra i zla, u vječnoj borbi suprot-nosti.

I sam Hano je isto uzviknuo, jer kraja svijeta nema. Ali, vatrakoja ga goni da ide naprijed nije usahla u njemu dok god je pramacnjegovog broda parao valove i a put se otvarao za nove, nepoznate


XLIX

Stizali su prosci i izaslanici kraljeva i vojskovođa, nudili svojabogatstva, čitava imanja, čitave zemlje da se spoje preko bračnogkreveta. Ali tu je uvijek bio i Jarbo, njen prvi prosac, koji je i daljegorio u plamenu vatrene ljubavi i nepodnošljive ljubomore. Elisa jeveć navikla na njegove ponude i darove, povremeno uzimala poneštood onoga što su joj donosili Jarbovi ljudi. On sam nikada nije imaodovoljno smjelosti da stane pred nju i zamoli je da mu bude žena.Takav kakav je bio, ratnik i kralj naroda iz blata, imao je svoje uhodekoji su pratili ne samo napredak Kartagine već i svako Elisino kre-tanje, po gradu i okolini. Razjaren, znao je ponekad u pjanstvu dakaže da će ona biti njegova ili ničija, te da joj je bolje da ostane takvakakva jest, sama, bez muža, nego da joj se srce veže za nekoga trećeg.Mogao bi srce da mu iščupa golim rukama, mogao bi da ga živog uzemlju sahrani ili kopljem da mu probuši grkljan. Sve bi to mogaoda uradi onome ko mu dragu uzme u svoje ruke.

Bio je i smješan i strašan i razjaren kao bik, krotak kao golub,kada bi ga kakva žena pogodila u ljubavni nerv i mogao je pred njomda cvili kao štete. Pomisao na Elisu, bila je nešto drugo. Razarala muje misli. Kartaginska kraljica je bila jedino biće koje mu je unosilohaos u glavu, čak i da je bila sasvim na drugom kraju svijeta. Za-pravo, to što je imala prosce, a još uvijek se nije odlučila ni za jednog,njega je izluđivalo i tješilo, u istu vrijeme.

Jarbo Strašni znao je da se zabije u ćošak kakve prostorije i dacvili poput gladnog šteneta. Nije nalazio izlaz za tri godine kolikoima da ju je upoznao i da se ona naselila na njegovoj zemlji. Svakažena zna kad je neki muškarac zaljubljen u nju. Znala je Elisa za Jar-bove poklone da ih ne šalje bez velikog razloga. Smatrala je svoje

odbijanje za tako normalnu stvar. Kralj iz susjedstva ničim je nije niprivlačio ni zadužio. Uredno mu je plaćala rentu, Kartaginjani su po-štovali njihovu granicu oko brda Birsa, bila je ljubazna sa njegovimizaslanicima. I to je smatrala svojim dobrim odnosima sa Jarbom.

„Sva ta moja pažnja i uzdržanost, poštovanje, koje mu ukazu-jem, iako često ne zaslužuje, to mu je dovoljno od mene. Zauvijek!“– razmišljala je Elisa.

Ali, da li je i Jarbo tako mislio? Onaj silni, ratnik Jarbo, koganiko nije smio da uvrijedi, da se smije u njegovoj blizini, razmišljaoje drugačije. Onaj Jarbo koji je izazivao na dvoboje sve one raz-metljive trgovce iz okruženja, koji su se gordili i usuđivali da bududrski prema njemu, osjećao se povrijeđen Elisinim upornim odbija-njem. Za one nižeg ranga pobrinuli bi se njegovi vojnici, prvo da ihpretuku, potom bace u tamnicu ispod zemlje, slijedilo im je stavljanjena strašne muke, i na kraju bi ih žive spalili, bacili lavovima ili bi ihvezivali konjima za repove, pa bi brzonoge životinje tjerali u trk svedok ne rastrgnu tijelo kažnjenika. Sva kažnjavanja su bila surova ibez milosti. Prvo pravilo je bilo da nema praštanja. Praštanje nijekraljevski običaj. Osnovna doktrina upravljanja u Jarbovoj državi,veoma slična načinima upravljanja u tadašnjim, mnogim zemljama,bila je: Bogovi ništa ne praštaju. Bogovi ne vole kraljeve mekog srca.Bogovi vole ratnike. Bogove treba umilostiviti odlučnim kaznama.Smrt je poklon i krv ljudska je najbolje piće bogovima. A neuzvra-ćena ljubav jednom kralju mora biti, takođe, surovo kažnjena. Nikone smije da se podsmijeva jednom kralju, božjem izaslaniku nazemlji.

– Niko! – grmio je Jarbo iza zidina svoje palate od zemlje,drveta i kamena. – Niko se neće igrati sa strašnim Jarbom! Sve imasvoju cijenu!


L

Glas o novom gradu, Kartagini, a sve što je novo budi intereso-vanja, privlačio je ljude sa svih strana, sa mora i kopna. Stizali su tr-govci, zanatlije, graditelji brodova – kalafati, kožari, lovci, grnčari,oslobođeni i odbjegli robovi da okušaju sreću i prognanici, saposljednjom nadom. Pristizali su i isluženi vojnici. Grčki i egipatskistari komandanti i zapovjednici, ratni veterani nudili su se da obu-čavaju vojsku. Najamnici, najviše iz Numidije i Libije, nudili su svojeusluge. Sve više brodova je pristizalo i sve više ljudi se zadržavaloili sasvim ostajalo da pronađu svoju drugu sreću. Grad Kartagina jestalno uvećavao broj svojih žitelja. Građene su nove kuće, građevine,nove palate su davale obrise novom gradu. Trgovina je utirala svojput. Citadela sa lukom su bile centralne građevine, i uvijek je desetakbrodova bilo ukotveno a oko njih se rastrčavali nosači. Mješali su sesnažni mirisi, od raznih začina, cimeta, maslinovog ulja do mirišlja-vih afričkih trava, i kako je duvao koji vjetar tako je razne aromeraspršivao prema gradskim četvrtima.

Elisu su oslovljavali imenom kraljice. Novac i zlato, koje jedonijela sa sobom, podiglo je grad i njoj odredilo prvo mjesto u up-ravi gradom – državom, pravilo koje je ostalo stub vlasti u Kartagini:«Koliko imaš – toliko i vrijediš». Ona jeste bila na čelu Vijeća tri-desetorice, koji je upravljao gradom, imala je svoj sjajni presto, kojije bio postavljen na centralnom mjestu sale vijeća, visočiji od svihdrugih. Ali ona nikada nije krunisana. Savjetima joj je pomagao Sa-vjet staraca ili savjet mudrih. Elisa nije odobravala svoju pompeznukrunidbu da Pigmalion ne bi posumnjao u njene konkurentske na-mjere. Strah od Pigmaliona i njegovih mogućih planova da se dočepaAserbovog blaga nije izblijedio ni nakon nekoliko godina od tajnovi-

tog noćnog bijega iz Tira. Kartagina je uspostavila trgovačke veze saTirom, u ono vrijeme kada je postajalo jasno da će novi grad imativažnu ulogu u trgovini sa prekomorskim zemljama, a feničanskekolonije su bile na sve strane. Uticaj matične zemlje neprekidno seširio i Elisa nije željela da remeti dobre odnose, pa i po cijenu dasvom bratu plaća izvjestan novčani iznos od ukupne godišnje dobitiKartagine. Time je Pigmalion ostajao dovoljno daleko i pustio je daKartagina obavlja svoj zadatak.

Elisa je imala planove i oko podizanja grada i za razvijanjeposlova uspostavljanja trgovačkih veza sa Utikom, Leptosom, Kiren-tom, Sirakuzom na Siciliji, a potom i samim Tirom. Aserbov imetakje udahnuo život Kartagini. Trgovina je garantovala najbolji i najbržirazvitkak. I to slobodna trgovina. Grci, koji su pomno pratili sve štose događa na Velikom moru, u njegovim zemljama, gledali su uKartaginu kao novu, buduću trgovačku silu, svog konkurenta. Znalisu da tamo gdje je sve u novcu i zlatu – tamo važe drugačiji aršinirazvoja i čisti helenistički duh, sušta ideja, duh koji je proslavio, nesamo Helene, već je ostvario snažan uticaj i ostavio milenijumski jaktrag, u kulturama svih naroda, čitave južne Evrope i sjeverne Afrike,od Melkartovih ili Heraklitovih stubova do Bosfora, od Libije doDunava i Panonskog mora, bio je veoma rezervisan prema tom gradu– državi. Aristotel će, mnogo vjekova kasnije, iskazati prezir prematrgovini, gradovima stvorenim samo za novac i materijalno bogat-stvo, oličenom na primjeru Kartagine. Zamjeriće državi – gradu gla-sno i jasno tu «pokvarenost» i vezanost za novac. Tamo gdje je sveu novcu i preduzimljivosti za poslove, koji su usmjereni na stvaranjematerijalne dobiti, ne može se govoriti o stanju zdravog, slobodnogduha. Ali, objektivan kao kritičar, a sjajan u analitičkom pristupu re-alnim situacijama, nije mogao a da ne pohvali da u Kartagini nikadanije došlo ni do pokušaja uzurpiranja vlasti, što je mnogo bolje negou poređenju sa slavnom, helenskom državom ratničkog duha, Spar-tom.

Helenski duh, koji i dalje živi u svim narodima na Balkanu,na Peloponezu, apeninskom poluostvu, pa i na iberijskom poluostvu,iako prekriven slojevima mavarskog, zatim na otočjima i, iako manje,na južnom obodu Sredozemlja ili Velikog mora, na afričkom tlu,utkao se toliko snažno u kamen ovih prostora, u misli, najzad u govori riječi, da je poput korijena velikog stabla, ostao zauvijek tu, sa sje-menom u nekim drugim civilizacijama i kulturama, koje su ili nastaleiz helenske ili su po, nekom mehanizmu duhovnih zakona i prenosa,


LI

Čitavo područje zapadnog Sredozemlja potpadalo je pod tzv.punsku trgovačku dominaciju. Naziv «punske zemlje» dolazi odrimljanskog ili latinskog naziva za kartaginske, zapadnomediteranskedominione. Kako je jačala moć Rima tako joj je Kartagina bila sveveći trn u oku. Trgovačke veze male, sjajne afričke zemlje uvelikosu remetile poslove Rimu. Kartaginjani, Elisini potomci, samosvojnii ponosni, hrabri u borbi, pronicljivi u trgovačkim poslovima, nisubili potkupljivi i ako je išta vremenom kvasalo u njihovoj zemlji toje bio otpor, koji je prerastao u otvorenu mržnju prema Rimu i nji-hovim imperijalnim, beskrupuloznim namjerama.

Iscrpljujući punski ratovi i surove borbe koje je vodio Hanibal,sve do 149 g.p.n.e. u trećem punskom ratu dovele su do konačne,mnogoočekivane pobjede Rima. Rimski senator Markus Kato svakisvoj govor je završavao rečenicom «Caterum censeo Carthaginamdelendum esse» (Smatram da Kartagina treba da bude razorena). Ikad je, najzad i osvojena, zaista je i razorena do temelja, zapaljena,stanovništvo raseljeno i protjerano u roblje i prodato, a zemlja jošposuta solju da na njoj ništa ne može da raste. Nakon dvadeset i petgodina Rimljani su ipak, obnovili Kartagenu ali je to sada bio pot-puno rimski grad sa rimskom kulturom i romanskim stanovništvomkojima su Kartaginjani bili robovi ili makar sluge.

Pa i kad je Rim silno zamrzio njenu državu i vodio ratove doistrebljenja i zatiranja svakog traga njenog grada – države, vojujućikroz tri strašna rata do krajnjeg iscrpljivanja, više od pet vjekovanakon njenog života, kasnije, najviše zbog Hanibala Barke i njegovihpohoda, Rim je i dalje gajio simpatije prema njoj, osnivačici grada,baš kao da nije sa ove planete, iz ovog svijeta, kao da joj mržnja, laži,

poprimile ga u dugim vezama. A Feničani su začetnici mnogočega ugrčkoj kulturi, prvo pisma, na primjer, zatim po legendama o osni-vanju grčkih gradova, od sinova sidonskog kralja, do Kadma i Har-monije, preko matematičkih pravila i znanja koje je proslavilo jednogPitagoru.


LII

Uz samo more, na početku Perasta, braća Vicko i Ivan, kogasu zvali po mletački Zuane, konti Bujovići, izgrade 1694. godine li-jepu kamenu palatu, na dva sprata, sa voltima i kolonadom u prizem-lju, velikom terasom i kapijom sa ulaznim vratima, u dualnom stilurenesanse i baroka. Palata je divan primjer autohtone bokeljske arhi-tekture u kamenu. Izgrađena je od bijelog, tesanog kamena, što jedonesen sa bedema i razvaljenih hercegnovskih kula, nakon pobjedezdruženih pomorskih snaga mletačkih, malteških i papskih, kojimasu srčano i hrabro pomagali Peraštani i dračevićki i hercegovački haj-duci i seljaci – vojnici, Srbi pravoslavci. Protomagistar, meštar odgraditeljstva na palati, bio je Talijan, Ivan Krstitelj Fonte, jedan odonih koji su ostavili prepoznatljiv trag u palatama i crkvama s kraja17 i početka 18 vijeka. Uz njega, su gradili vješti majstori, tesari, ka-menoresci, iz župe Dračevice, iz sela: Kamenoga, Mojdeža i Mo-krina, njih desetak, kojima je u «u krvi rad s kamenom». Palata jemorala na svaki način da bude prva u Perastu, izgledom, ljepotom li-nija, bjelinom kamena da se vidi s broda čim «šponta od Svete Ne-djelje», da zadovolji kičeljivog i sujetnog Vicka Bujovića. Diokamena je donošen već obrađen, sa novskih razvalina i to je bio nekivid osvete gusarima i samom gradu Herceg Novom, nakon zauzimaod Tturske vojske. Peraštanska vještina građenja, sa fugama na prstširine, postala je zaštitni znak kamenih kuća i palata čitavog zalivaBoke. Iza palate Bujovića je nekoliko slobodnih dolaca vrta a iznadnjihova stara kuća, sa velikim stubištem i baluštradom. Kad je palatazavršena i postavljen grb Bujovića, Vicku je trebalo ono nešto, po-sebno i nesvakidašnje, da bi kuća i iznutra pored topline doma, imalanešto posebno, o čemu bi se govorilo, nešto lijepo i nesvakidašnje

obmane i podvale, ništa ne mogu, kao da je sazdana od samog mer-mera. Ali baš zato, što je bila postojana, ona je itekako bila osjećajna,kao majka božica i prava zaštitnica svoga naroda. Imala je mnogozasluga zbog kojih je poštovana i zbog kojih ju je i Rim, najvećineprijatelj njenih potomaka, imperija sazdana od spletki, ubistava,varki i klopki, ali i imperija demosa i vladavine naroda, toliko slavioi divio joj se. Nije je slučajno i bez razmišljanja opjevao verigolije idao joj ulogu hrabre, pametne i gorde vladarke sa i još sa svim čarimaneodoljive žene spremne za ljubav.

Kada su šezdesetih godina prošlog vijeka rađena velikaotkopavanja zemljišta na brdu Birsa za palatu predsjednika Tunisa,Burgibe, iz zemlje su počeli da izranjaju ostaci stare ElisineKartagine ...

I ko zna šta sve krije more i Birsina zemlja, kao i čitav Tunis,a i sve obale Sredozemlja, Afrika, Korzika, Sicilija, Španija i portu-galske obale Atlantika. Kartaginjanski trgovački brodovi stizali su ido obala Jadrana ...


ga želja za slobodom rada vodi u stanje uzvišenog. Zapravo je imaostrah da slika teme iz realnog života, pa još žene vladarke, jer je onbio slikar religijskih tema, gdje je veći dio ukalupljen u neke razra-đene šablone, od teme, komnpozicije, igre svjetlosti. Ove slobodnije,životnije teme bile su mu izazov, privlačile su ga, jer ih je venecijan-ska škola slikanja već uveliko razvila. Taj tematski manir u umjet-nosti slikanja na priče iz starog zavjeta ili skorije istorije, bio je umodi u velikom gradu i ljudi su rado kupovali takva djela. No u Pe-rastu je bila drugačija situacija. Tripo je radio dosta, gotovo sve, zacrkvu, a teme su bile biblijske, staro i novozavjetne, i mahom vezaneza Hrista, od njegovih svetih djela, do raspeća i muka na krstu, dovaskrsnuća. Dugo se premišljao i ponavljao odgovore Bujoviću, kakonema vremena zbog velike zauzetosti crkvenim temama, potom,zbog umora, jer, navodno, zbog prevelikog rada i udisanja isparenjaraznih ulja, tekućina i praha, od kojih priprema boje, osjećao je kaoda guta otrov, te mu sve to oduzima snagu i stvara velike glavonolje.Žalio se i na neodređene teme za koje ne može da nađe inspiraciju.

Tripo Kokolja nije mogao, prvo sebi, pa ni Vicku Bujoviću,da prizna da ga je obuzeo strah od nepoznatog, strah od umjetničkeslobode koja mu se otvara. Taj strah od slobode, životnih tema, iakoiz antičkog doba, bio je kao strah robijaša, koji je nakon stogodišnjegtamnovanja najednom pomilovan i ostavljen pred otvorenim vratimazatvora.

Konte Vicko Bujović je bio uporan, primjer ljudske istrajnostiu nekoj zamisli i nije prihvatao Kokoljine razloge. Vicko nije želioda odustane od naručenih slika. Malo je ljudi koji su ga u bilo čemuodbili ili mu se suprotstavili. Konte Bujović je bio red i zakon u Pe-rastu. Odbiti ga značilo je uvrijediti konta i ući sa njim u direktansukob. A to ni za koga nije bilo dobro. Najzad, nakon mnogo pisama,koja su putovala, između Dubrovnika i Perasta, pa čak i između Kor-čule i Perasta, onako kako se Kokolja kretao od mjesta do mjestagdje je radio na slikama u crkvama i privatnim palatama, pristao je,najzad, da započne sa radom na prvoj slici. Vicko je srećan primiovijest i najavio u pismu Kokolji stotinudvadeset dukata nagrade za«svu ljepotu kojom će nadvisiti samog sebe».

U to vrijeme tema, koja je postajala sve interesantnija i zao-kupljala sve više pažnje i među baroknim slikarima zapada, međutemama drevnih mitova i legendi, bila je o Elisi kartaginskoj. Znaoje dobro Tripo Kokolja: da bi slika bila uspješna, mora prvo on, kaonjen tvorac, da je zavoli do svih vrhunaca ljubomore i zavisti, u kojoj


za ove krajeve, ali i nešto što bi bilo za divljenje njegovih prijatelja,gradskih vlasti i svih drugih koji navrate kod njega ili kad kakvi straniemisari učine zvaničnu audijenciju. Već po izgledu kuće je moraloda bude jasno ko je Vicko i ko su Bujovići. To nešto što je nedostajalobile su umjetničke slike. Vicko je imao šta da postavi na zidove svojepalate, divne slike rađene u venecijanskim ateljeima. Ali je Vickoželio još nešto, posebno, još bolje nego što ima u drugim kućama.

Jedan drugi Peraštanin, karakterom sasvim drugačiji, umjetnik,Tripo Kokolja, uradio je Bujovićev portret, u tehnici ulja na platnu.Umjetnički predmeti, namještaj, astali, otomani, škrinje za robu, ča-sovnici, velike, ukrasne vaze od porcelana, ogledala, slike, bili suznak plemenskog staleža, kultura ljepog unosila je živost utrkivanjameđu viđenim Peraštanima, ko će nabaviti ljepše, veće, skuplje, koće više zadiviti ukrasima i ljepotom izrade. Taj Venecijanski duh na-dmetanja u razmetljivosti, u ljepoti po kiču i stvarnoj umjetničkojljepoti, poput epidemije je stigao u do tada mirni Perast, koji je mle-tački i talijanski period renesanse otrpio u svoj svojoj skromnosti ihrišćanskoj poniznosti, bez razmetanja i nepotrebnog trčanja za po-modarstvom velikih sila. Šesnaesti, a još više u sedamnaestom vijekusve više se osjećao neki novi duh, neka posebna živost među Pera-štanima.

Vicko Bujović pozove Tripa Kokolju, najsjajnijeg peraškog«pitura», da mu izradi nekoliko slika za njegovu palatu, za velikušalu, kako se zove svečana dvorana za večere, prijeme i krsne slave.Slike treba da prikazuju čuvene žene iz starog doba, o kojima je čitaoi kojima se divio: Jelenu Trojansku, Elisu Kartaginsku i KleopatruEgipatsku, a u slikarskom maniru venecijanskih škola slikanja, poputPaola Kaljarija, zvanog Veroneze ili prvog mletačkog Mikelanđela,Tintoreta, čije je slike gledao u palatama i crkvama Venecije, i od ka-kvih ljepota i majstorskog umjeća mu je zastajao dah. Vicko Bujović,konte, junak i bōja, tipičan makjavelovski tip, koji se odlično uklapaou karakterno pravilo «cilj ne bira sredstvo», volio je lijepo i ljepotu,pa još pogotovo žensku ili djevojačku, jer mu je umirivala nadmenui nasilničku narav. S druge strane, kroz umjetničko djelo, obezbjeđi-vao je besmrtnost, kako je mislio.

Kokolja je nerado primio Vickov zahtjev za rad na seriji umjet-ničkih slika. Dugo je odbijao, nećkao se, izmišljao velike poslove,zauzetost i da ne može da se zadrži koliko bi trebalo na slikama kojezahtjeva Bujović. Ali, s druge strane, bilo je izazov za Kokolju daradi nešto što do tada nije uspjevao, iako je povremeno osjećao da


ugalj. Počeo je sa sporednim stvarima, konjima, bikom, ljudima, kojidrže bika za rogove, brodovima, muškarcima i ženama, koji na gla-vama nose teret, ustalasanim i mirnim morem, pticama paunovima,kamenim kolonadama. Crtao je satima, tražeći prave uglove, izvija-jući im tijela i vratove u maniru renesansnih slikara. „Ni jedan danbez slikanja“ odzvanjale su mu Mikelanđelove riječi, koje je citiraoVazari u svojim „Životima“, („Nula dies sine linea“). „Dobar crtežje polovina slike. Boja i sjenka ne mogu da poprave ono što nevješticrtež uradi. Jer u crtežu je sva tajna slike“- govorio je za sebe majstorKokolja. Sve je to bio način da oslobodi ruku, lakat i zglobove da serazmaše, poletno i lagano kao da ima krila, neosjećajući težinu. Po-čelo je nešto da struji kroz ruke, od glave, preko ramena do vrhovaprstiju. Ruka je prelazila preko papira kao u transu i mogao je sasvimžmureći, bez gledanja u papir, da crta njen lik. Crtao je lice, uvojke,oči. Nije imao model koji mu je pozirao. Bio je sam sa papirom, kaoda gleda kroz prozor ili u svijet prošlosti, kao svijet koji se otvaraopred njegovim očima, koliko stvaran toliko prihvatljiv za crtanje,kroz koji ga je vodilo nadahnuće za glavni, ženski lik i prizore okonje. Potom se to nadahnuće pretvorilo u strast, pravu strast zanese-njaka kome se ispunjava davnašnja želja za oslobađanje svog čemer-nog srca okovanog jadom osjećanja božje jeresi, koja je umjetnicimatako često dolazila pred oči. Njenim očima je trebalo da dậ život takošto je prvo ugljenom iscrtao lagane i konstruktivne crte lica, potomje uradio zenice i pojačao ovlaš iscrtane linije. Crtao ju je iz profila,lijevog, pa desnog, pa anfas, kao da zaista radi po modelu, pa jeokreće da bi našao najbolji način, najljepši izraz tog bića, koji će gau svemu zadovoljiti i nju koja će moći da se ogleda u slici, kao uogledalu. Sa tijelom je već išlo lakše i brže. „Dobro nacrtana ruka jekao portret sa svim osobinama ličnosti“ – govore teoretičari slikar-stva. Ženine ruke, bijele, nježne, ili pokrivene svilenim šalom, pre-bačenim preko ramena, sa blago izvijenom šakom dok u krilu držilutnju boje vanile, crtao je s posebnom pažnjom, kao da strahuje dajoj ne pokvari ariju. Osjećao je njenu muziku dok je crtao i, potom,na platnu sa svakim nanosom boje, čuo je te umilne tonove koji sunadopunjavali svaki njegov zamah, svaki potez, svaki trag povučenogkista, prvo po paleti, na kojoj je razmazivao boje, a zatim i na platnu.Svestrani Leonardo da Vinči je odlično svirao lautu, a Đorđone jebio pravi virtuoz na istom instrumentu. Tripo je rado slušao orguljeu crkvama za vrijeme misa, zaklapao oči i puštao da ga zvuk nosidaleko preko mora. A kada je radio na velikim zidnim slikama u cr-kvama i sam je pronalazio vrijeme i trenutke, u kasnim večernjim sa-


se vole mane i vrline nekog bića. Kad postigne takvu ljubav i manijustvaranja tada će to biti vrhunsko djelo umjetničke ljepote. Znao jeza riječi čuvenog Mikelanđela Buonarotija, temelj njegovog bića injegovog cjelokupnog stvaranja, umjetničkog doživljaja, da su «strasti stvaranje rođeni u istoj vatri». Višestruko obdareni Mikelanđelo,stub renesanse, slikar i vajar, koji je pisao sonete takve ljepote i knji-ževne vrijednosti da su ga poredili sa Petrarkom, napisao je u jednomod njih:

«Moja hrana je samo ono što prži i žeže,i u onome što drugima smrt donosi,ja život pronaći moram.»

I Kokolja je, sjećajući se šta je čitao u Vazarijevoj knjizi o ži-votima slikara, vajara i arhitekara, napisao o Mikelanđelu i njegovojstrastvenosti, osjećao taj stvaralački duh u sebi, nošem plamom, istinane tako konfliktno i ne tako burno, do bola i patnje, jer ga je sputavaotaj njegov mali Perast, njegove mecene i prijatelji. Ali, Kokolja jezapravo umirao od želje da stvori velika djela, djela univerzalne lje-pote, snažna i puna energije koja zrači. Put do takvog izražavanja biomu je sasvim zatvoren. Bio je sputan, naprosto zato jer u sebi nijenalazio ključ za te katance male sredine. Putovao je u Veneciju, pre-traživao sve što je o Elisi i Kartagini pisano, od Vergilija, Justina,našao neke spise koji su se pozivali na nekakvog Pomponiusa Tro-gusa. Sve je čitao da bi saznao što više. Stavljao je na papir sve onovažno iz njenog života, na šta je nailazio. I onda su misli same kre-nule da spajaju vrijeme i da ga vraćaju u njeno doba, osam vjekovaprije Hrista, u daleko afričko podneblje, uz brdo Birsa, u državu na-stalu na raspetoj volujskoj koži. Elisa Kartaginska postala je njegovamuza. Uradio je o njoj seriju crteža u ugljenu na papiru. Njen lik muje još bio nejasan. U snu su mu se rojile slike iz njenog života, kaoteme za slikanje: Elisi javljaju za Aserbovu smrt, Elisa bježi iz Tira,ubijanje vola pred Elisom, isjecanje volovske kože, Elisa podiže gradKartaginu, Elisa sa svojim ljubavnikom, Elisa na fešti od vina, Eli-sinu smrt oplakuju ribari.

Kad je haos slika kartaginskih prizora počeo da se smiruju uTripovoj glavi i da se pretvara u klizeću traku događaja, mogao je dapočne da radi studije, crteže, lika, likova, da sastavlja scenu, da poputkompozitora spaja djelove u jedinstvenu slikarsku kompoziciju. Ra-sčistio je od boja i skica za druge slike, veliki, drveni sto, i poređaolistove debelog papira za crtanje, braon sepiju, ugašeno palidrvce i


trošio, a Bujovići nisu ni znali za njegov dogovor sa kontom Vickom. U romantičarskom maniru Kokolja je predstavio osnivačicu

Kartagine, mlada žena sjedi pored prozora sa lutnjom u krilu, iza nje-nih leđa jarka dnevna svjetlost obasjava pejzaž u daljini, gdje se vidikartaginska luka sa usidrenim brodovima. Elisin pogled je pun čež-nje, pomalo odsutan, kao svako razmišljanje o daljinama i sudbinikoja je dovela na to afričko tlo i gdje je podigla grad sopstvenomsnagom. Raskoš, unutar prostora u kome je predstavljena Elisa, ot-menost njene ličnosti, spokojna i puna samopouzdanja, sjetna mu-zika, koja još odzvanja odajom, daju svu stilsku snagu Kokoljinojslici, a Elisu sasvim približavaju vremenu njenog slikara. Kada je,nakon mnogo godina rada na njoj u tajnosti odložio kistove i paletu,smatrajući za trenutak da više nema šta da doda, oduzme, prepravi udesetak premaza bojom, ona je za njega bila savim živa, slika kojagovori. Tada je Tripo Kokolja zaplakao.

Nije to bila samo radost stvaranja. Bile su to suze umirućegčovjeka koji je svoj duh pretočio slici da bi oživio jednu davnu uspo-menu. Tripo Kokolja je uspostavio duhovni most među mileniju-mima. Elisin život je ostao u njenim očima. Njen lik nije radio pomodelu, ni jedna žena mu nije pozirala. Naslikao je to lice i oči naosnovu sjećanja na lik koji mu se javio u snu. Samo jedan jedini put,ženski lik, koji nikada prije nije vidio, došao mu je u san. Predstavilase kao Elisa. Rekla mu je «Možeš da me zoveš kao i Vergilije, Di-dona. Svejedno mi je! Važno je samo da znaš kako izgledam». Čimsu prvi pjetlovi zakukurikali, prije izlaska sunca, Tripo je već imaougljen i karton za crtanje u rukama. Po sjećanju je crtao lik koji muse ukazao u snu. Kasnije je te oči i pogled slikao na platnu kao unekom transu. Ruke su mehanički povlačile kist, boje sa palete jemješao bez nekog naročitog reda i smisla, linije obrva i kose dobijaoje jednim potezom. Sve je ukazivalo na to da neka čudna, izvanjskaruka povlači njegove poteze.

Kad je Tripo zanavjek sklopio oči u svom stanu na ostrvuBraču, povjerenici su rasprodali njegove stvari, nedovršene slike po-slali vlasnicima, osim nekoliko crteža urađenih ugljenom na papirui velike slike rađene u tehnici ulja na platnu, «nepoznate teme iz an-tičkog doma», za koju su napisali «velika slika, kojoj tema nije bi-blijska, sa ženom, uz prozor dok svira lutnju, za koju ne znamo počijoj je narudžbini rađena». No, kad je pronađeno pismo Vicka Bu-jovića bilo je jasno da je slika njemu namjenjena i da je najbolje dabude isporučena porodici. Tako je bilo i tako je Elisa od Kartaginestigla u Perast.


tima, da se opusti sviranjem na orguljama, strasno pritiskajući pedala.Slikari svoju pasiju dorađivanja crteža nastavljaju ponekad dopisi-vanjem misli, s kraja papira, kad se čini kao da ta ravna, bijela povr-šina nije dovoljno velika. I to je odlika onoga koji u trenutkustvaranja radi brže glavom nego rukom. I da bi ruka stigla glavu ibrze misli, ona zapisuje na marginama, na poleđinama papira ono štone stiže da uradi. Tako to rade filozofi, matematičari, kompozitori islikari.

Nakon razrađenih crteža spajao je djelove u sliku i prenosioih na platno dimenzije osamdeset sa sto trideset centimetara. Okeanritmova boja je počeo da se ukazuje pred njim, kao početak božan-stvene simfonije u kojoj svaki ton, svaki instrument, mora da dođena svoje mjesto. Njegove linije sa crteža dobijale su drugačiji smisaou koloritu koji se otvarao poput beskrajnih puteva od kojih samojedan vodi na pravo mjesto. U njegovom romantičarskom zanosu na-stajala je ljepota umjetničkog djela, ljepota žene čije su oči počeleda gore veličanstvenim plamenom koji će dodirnuti samo one kojiduboko vjeruju i nadaju se.

Otkako je počeo da se bavi temom Elise od Kartagine, a radioje tajno, kao na svom testamentu, krijući laneno platno sa njenimlikom od svih očiju, a naročito onih urokljivih, zlobnih, koje su sti-zale u njegov atelje i zavirivale u njegove nedovršene radove, ona jepostala njegova opsesija, njegova družbenica, njegova druga polo-vina. Nasilna smrt, ubistvom, konta, kapetana Vicka Bujovića, kojese dogodila 1709. godine, u Perastu, poremetilo je mnoge poslovekonta i njegove porodice. Krivica za kontovo ubistvo pala je na leđamladog Matije Zmajevića, koji je, u strahu od kazne, pobjegao u Ru-siju, a tamo se proslavio pokazanim velikim znanjem u pomorstvu ivojnoj strategiji, izvojevao za Ruse prvu pomorsku pobjedu nad Šve-đanima, kod Ganguta i postao, ništa manje, nego ruski admiral. Takoje smrt Vicka Bujovića donijela slavu mladom Zmajeviću. A bilo jeu to vrijeme u Perastu, kao i u cijeloj Boki, nekih čudnih veza, kojenakon nekoliko vjekova i nije lako da se objasne, kao što je ono po-bratimstvo Osmanage Ibrahimagića iz Herceg Novog sa kapetanomKrilom Zmajevićem ili blisko prijateljstvo Mustajbega sa kapetanomTripom Štukanovićem i njihovi sastanci, a gdje drugo, nego na ostrvuGospe od Škrpjela.

Kokoljina slika kartaginske kraljice nikada nije ni stigla doVicka Bujovića. Ostala je u njegovom bračkom domu. Slikar nikadanije bio siguran u sebe da li je zaista dovršio sliku i nije osjećao pri-tisak da je isporuči porodici Vicka Bujovića. Predujam je odavno po-


LIII

– Feničani su imali mnogo praznika u čast boga Sunca i rodazemlje – primijeti Pomponius grickajući slatke sasušene datule,zavaljen u udobnoj sofi svog privremenog, aleksandrijskog doma,okruženog visokim palmama i stablima banana, u blizini biblioteke,hvatajući predah između dugih čitanja.

– O, znam! Voljeli su da svetkuju. Nešto od toga se zadržalo idanas – odgovara Siramak.

– Kuda su god stizali, donosili su svoje običaje i navike, patako i svoje svetkovine, kao i svi drugi narodi u svojim seobama iosvajanjima.

– Otkako je svijeta i vijeka ima onih koji vole da se vesele ionih drugih koji su ozbiljni!

– Šta, misliš, Siramače, šta je Elisa najviše voljela?– Ašuru Zabru!– Šta ti je to?– Svetkovina grožđa i vina!– O, divno! Elisa kao kraljica na svetkovini grožđa. To dobro

zvuči.I nisu previše lutali po bibliotečkim salama kad im je dopao

ruku jedan izvještaj tirskog prokuratora Artribusa o potrošenomnovcu na slavlju Ašuru Zabru, godine te i te, mjeseca tog i tog sa im-provizovanim pečatom kralja Pigmaliona. Bio je to prepis pisara, sakananitskog jezika na aramejski.

– Otkud ovo tu?– Ko će ga znati? Ovdje se svašta može naći!– Evo, piše da je berba trajala sedam dana, od buđenja sunca

do njegovog zalaska, a da su uveče priređivane sjedeljke uz vatru,

da su polja duga dvadeset dvije hiljada i osam stotina, a širokadvanaest hiljada i šest stotina lakata, da su na njima radile hiljade be-rača i da su za prenošenje koristili magarce i konje sa pletenimkošarama.

– Kraljica svetkovine je kićena lišćem loze i grozdovimagrožđa, sa vijencima cvijeća na glavi i po tijelu.

Na papirusu je pisalo da se vozila u svojim okićenim kolimadok je prolazila stazama između leja čokota loze. Berači su klicalisvojoj lijepoj kraljici. Ona im je mahala sva razdragana i nasmijana.I mogli su rimski istraživači da se usredsrede mislima na te veseledane svetkovina u Tiru, Sidonu ili Biblosu, jer sav život se i odvijaopo sezonskom kalendaru. Po svim svojim praznicima, od svetkovinemladog vina, kako su zvali „Ašuru Ra’šu Jeni“, koja je počinjala sapunim mjesecom i trajala sedam dana, s kraja ljeta, dok još griježarko sunce, a topli vazduh titra nad sprženom zemljom, prekosvetkovine u čast mrtvih, za upokojene duše u novembru, „Marziču“,pa „Ašuru aru“, festivalu svjetlosti, koji je padao u vrijeme zimskogsolsticija, ili festival u čast i slavu obožavanog stabla, roda i ulja,masline, „Ašuru Šamu“, koji se proslavljao u sedmom danu poslijemladog mjeseca nakon zimskog solsticija, Feničani su pokazivali za-hvalnost nebu i rodnoj zemlji.

Pomponius i Siramak izračunaju da je tada Elisa imala osam-naest godina. Za svaki interesantan svitak od značaja za temu kojusu istraživali – Kartaginu, oni su uporedo i stalno računali: godinezbivanja, ljudske živote, količine prozvedenog žita, proizvdenog ulja,vina. Sva se istorija pretvarala u brojke. Znao je da će senat tako lakšeda razumije njegov izvještaj.

– Ah, to divno, božje piće! Vino! U slavu boga Dionisa!Znamo li Siramače, nešto o porijeklu? Gdje joj je postojbina? Sadane možemo da zamislimo život bez vina: nema prave gozbe bez vina!In vino veritas!

– Hm – zamisli se Siramak, nikada nije brzo odgovarao napostavljeno pitanje, već je lovio neki trenutak kao da mu treba daudahne vazduh. – Na obalama Crnog mora rasla je divlja loza, i tamoje začeto vinagradarstvo. Odatle je prošireno na planinu Nisa uLibanu, preko Palestine do Krita, sa ove strane obale Velikog mora,a s druge strane do Persije i od nje do Indije. Širenje vinove loze ivina išlo je nekako uporedo sa trgovinom ćilibarom, pa je tako stigloi do obala ostrva Britanije. Poznate su vinske orgije u zemljama MaleAzije i u Palestini i kaananitska gozba Tabernakula. Svetkovine vina


LIV

– Ašuru Ra’šu Jeni ! Bila je sjajna svetkovina mladog vina.– Sedam dana slavlja za sve. Sedam dana opijanja od jutra do

mraka, sedam dana muzike, pjesme i igre, sedam dana za sva tjelesnauživanja, za koja više nije bilo nikakvih tajni, velova. U sjenkamaod vina sve je postajalo moguće.

– Sedam dana, kada je Kartagina bila na ulicama i kada nikonije spavao.

– Misliš da je i Elisa proslavljala?– Ne da mislim, nego sam siguran.– A religija? A revnost ka Bogovima?– Ma hajde, bili su samo obični ljudi koji su se radovali

praznicima.– Misliš da nisu osluškivali šta im Bogovi kažu?– Jesu, naravno! Pa ta svetkovina je i bila za Bogove, za

Boginju Astarte, zaštitnicu voda i sljedbenicu Mjeseca.– A noćima je opijanje nekako slađe nego po danu, kad sunce

bije u čelo poput vatre.– Dobro razmišljaš, Siramače!– Služim vašem zadatku gospodaru Troguse!Tako su razgovarali Pomponius Trogus i prevodilac i tumač

starih jezika, Siramak, o svetkovini vina, kada je sve moralo da budeveselo i opušteno i kada su kraljevske dveri bile otvorene poput svakedruge obične kuće. Straža se uklanjala sa vrata. Vojnici su bili zaba-vljeni po ćoškovima palate, tvrđave ili u uskim sokacima sa djevoj-kama koje su bile sasvim slobodne da im se podaju. Elisa je osjećalanelagodu takvom opuštenošću dvorjana, stražara i ljudi na ulici. Iz-gledalo je da nikome nije bilo na pameti da nekome uradi nešto loše,

su oduvijek božanske i tako je u tim svetkovinama nastao rat pivarai vinogradara. Poštovaoci svetkovine piva, u čast polja ječma i zaproizvodnju piva, održavali su svoje fešte kao božje, u Trakiji i Frigijii mrzili su svetkare vinom.

– Zanimljivo! Svašta si saznao! Hajde da vidimo šta znamo oKartaginjanima i Elisi, kakva su bila njihova slavlja.

U Kartagini je Elisa nastavila sa slavljima, kao što su topriređivali njeni preci, njen brat, kralj Pigmalion u Tiru. Znala je danarod voli svetkovine i da dobre običaje u čast Neba i Zemlje ne trebada prekida. U početku joj to nije išlo lako, jer joj je trebalo dostanovca da bi se sve to pipremilo, nabavilo grožđe ili mlado, prevreloili staro vino, grad okitio i sve dobro organizovalo. Kartagina nijebila u mogućnosti da ima svoja imanja sa vinovom lozom. Zato jezakupljivala zemlju i plaćala najamnike. Plaćanje najamnika jepostala stalna obaveza Kartagine i u proizvodnji hrane, žita i za uzgojstoke, kada su plaćali nadničare ili kada im je trebala vojska, pa sunalazili strane plaćenike koji su za njih odrađivali posao ratovanja ilizaštite, na kopnu ili moru.

U četvrtoj godini Kartagina je otkupila Jarbovo grožđe i pra-vila svoje vino u svojim podrumima. Kad je proizvedeno prvo mladovino Elisa naredi sedmodnevno slavlje „Ašuru Ra’šu Jeni“. Dioproizvedene količine vina bio je za trgovinu, a manji dio je ostavljenza njihovu svetkovinu. Sedam dana su se Kartaginjani opijali po uli-cama i trgovima, neki su završavali u moru, kao utopljene lešine ilisu se kupali u vodi kad bi ih uhvatili naleti potrebe da se trijezne.


LV

Cijuk ženskih glasova, u disharmoniji visokih tonova, razoran,zavijajući, neprijatan, ne samo što zasmeta ušima kao ona ružnaškripa metala po staklu, već udara u mozak i stvara titraje neravakoji, ne pripremljenog slušaoca, prvo prenu, odvoje od trenutnogposla, razdraže i, najzad, naljute. Takvi ženski glasovi, pomiješanogushićenja, radosti, iznenađenja, i divljenja sa čulima zadovoljstva,koji se pretvaraju u sladostrasne maštarije, kao zvučni val uplovilisu u Elisinu odaju. Okružena glinenim tablicama jedva da je primje-ćivala svijet oko sebe, duboko zadubljena u računicu za kartaginskeposlove. Oduzmi, saberi, dodaj, podijeli, računaj štete i udese, bolesti,ovamo manjak tamo dobit, pa ekstra dobit, koliko kupiti žita izEgipta, po kojoj cijeni, koliko prodati kalaja, koliko prodati vune,koliko magaradi treba natovariti koliko kamila, koliko vratiti Jarbu,koliko poslati u Tir, koliko vune donijeti sa Sicilije, koliko, kako,uzmi, vrati, primi, sve se to motalo po njenoj glavi od prvog kamenakoji je udaren u kartaginske temlje.

Njeno lice dobije izraz ozbiljne, namrštene žene, već i priličnorazljućene, a svakako začuđene tim iznenadnim remećenjem mira itišine. Bila je spremna da svojim strogim pogledom dobro odmjerite drske i bezobzirne ženske stvorove, koji ispuštaju nemile krikepred njenim odajama, kad se iznenadi vidjevši dvije svoje dvorkinjekako joj se približavaju žurnim korakom, nasmijane i s radosnim po-skakivanjem.

– Gledaj, kraljice, ove kamene ljudske glave samo što ne pro-govore – zacvrkutala je visočija Elisina dvorkinja, kad se vratila sadrugaricom sa pijace pokazujući joj omanje skulpture vojnika sakacigama na glavama, mačevima i štitovima u rukama, koje su zanjom donijela dvojica robova da ih pokažu Elisi.

da se sveti ili da iskoristi trenutke pijanstva za kakve brze obračune.Bilo je tuča, dvoboja, pjesničenja, ali je oružje moralo da bude sklo-njeno i pohranjeno u katakombama tvrđave. Svako ko je nosio oružjeu tih sedam dana slavlja bio je kažnjen nakon fešte. Elisa je izlazilana ulicu u pratnji Mamo, zavijena u dugi šal, ispod koga su joj pro-virivale samo oči. Nisu je prepoznavali i ona je mogla lakog korakada se kreće ulicama, među narodom i da ostane sa njima do zore.Nikome nije smetalo što joj je lice povezano i što sem očiju nepokazuje ni jedan drugi dio tijela. Elisa je tražila. Njene oči su ne-mirno pretraživale po grupama ljudi u nadi da će negdje naći onogneobičnog čovjeka. Privlačnost, koju je osjetila na prvom susretu sanjim, pretvorila se u pravu žudnju već na drugom sastanku. Nadalase da će ga sresti, da bi mogla da mu se približi i da ponovo sa njimrazgovara. Makar da razmijene po koju riječ.

I dok je čitav grad slavio, ribar Armat je bio u svojoj kolibi,klesao je u kamenu.i pokušavao da svoje misli usmjeri samo na svojrad. Ali, nije mu išlo i teški čekić je često skretao sa glavice gvozde-nog dlijeta na njegove ruke praveći mu rane. Sisao je krv i vraćao seposlu sve uporniji da kleše iako su mu misli navirale kao rojevi pčela.«Čudna žena. Zašto mi je u glavi? Zašto mi misli dolaze na nju?


koje je nemoguće kontrolisati, i iz kojih proizilazi predavanje nabo-jima koji su često jači od običnog svijesnog stanja i racionalnog duha,i koji rađaju maštu. Ona, kreacija lijepog, zvana umjetnost, zaslije-pljuje čula i sam um i zato je smatrana lažnom i varljivom, odvlačipažnju od realnog i sušestvenog, koje često nije tako lijepo. Ali,nažalost, često emocije budu isključene zarad neke zemaljske pravde.

Elisa se duboko zamislila, potaknuta ljepotom figura ratnika,povezujući običan život, i stvaranje lijepog predmeta koji služi samoza oči i dušu. „A zašto, pored praktičnog, trgovačkog duha, neposvetiti se i stvaranju nečeg ljepog, onog za dušu? Zar ono što jedobro za dušu ne znači i lijek za tijelo? Zar duša i tijelo nisu pove-zani? Ako uživam u nečemu što mi prija oku, u ljepoti, skladnosti iako mi to golica dušu, zar nije sve bolje i tijelu. Gledajući lijepu fig-uru pred sobom, kao što i gledajući morsko plavetnilo, igru oblakana nebu, moje laviće u parku i moje predivne paunove dok kočopernošire šarene lepeze od repova, ja se odmaram, opuštam, i ne samodušom, već i tijelom odmaram u toj radosti. Bogovi su stvorili svijetoko nas, a čovjek stvara neki svoj, umanjeni svijet, pa još i kad radiljepotu, tada on, kao i sam Bog, kreira božijim zamahom. Samo čo-vjek stvara kao Bog i mi moramo da znamo da cijenimo to stvaranjelijepog.“ Figure su joj zaplijenile pažnju i ona poželi da upozna nji-hovog tvorca, majstora i pogleda mu u te njegove, vješte ruke, kojeumiju iz hladnog, bezobličnog kamena da stvore takvo izvanrednodjelo. Pozove Kaura i naredi mu da sazna gdje se to prodaju kameneskulpture i da joj dovede majstora.

Kaur se zaputi na pijacu, kako su mu djevojke rekle, ali tamone nađe šator i majstora koga su mu opisale. Trebalo mu je vremenada se raspita o neobičnom zanatliji koji radi figure u kamenu, ko je igdje živi. Zaputio se ka krajnjoj zapadnoj strani Birse, na samomobodu Kartagine, gdje su bile kuće – šatori od ovnujskih koža i pal-minih grana. Čovjek, koji je odgovarao opisu trgovaca sa pijace,sjedao je na kamenu i igrao se sa dječačićem, koji mu se penjao naramena i glasno se smijao. Prepoznao ga je po istetoviranoj zmiji nazategnutoj, sjajnoj, desnoj mišici. Čovjek je likom više podsjećao naratnika nego na majstora, klesara. Kaur zagrne zavjesu i osmotri un-utrašnjost malog doma. Stara, pogrbljena žena je upravo povijalamanje dijete, koje nije prestajalo da plače. Nekoliko muških figura ijedno poprsje stajali su poređani sa lijeve strane od kuće – šatora, uznekakav neobičan alat, vjerovatno za rad u kamenu, kako se Kauruučinilo, a koji nikada ranije nije vidio. Kaur započne razgovor na


– Lijepe su! Gdje ste to kupile?– Na pijaci!– Je su li to izradili majstori, ovdje, u Kartagini?– Ne znam! – odgovori prva .– Ali su ovo pravi junaci! – Ovo nije djelo čovjeka naše kulture. Naši figure su od cr-

vene, pečene gline. Linije ruku i nogu su slivene sa tijelom. Ovakorade grčki majstori i oni sa Krita. Viđala sam ih u Tiru, u našemdomu. Izgledaju slobodnije, smjelije.

– Kako su, samo, precizno urađene!– Mišice, ruke, oblik lica. Sve se vidi!– Da! To je divna vještina! Elisa nije krila divljenje lijepo urađenim kipovima grčkih rat-

nika. Kad su djevojke otišle, pažljivije je zagledala lijepe predmete.Vrtila ih je, zagledala ih sa strane, odpozadi i sa tjemena. Mjerila imje težinu. Dopadale su joj se. Bio je to rad odličnog majstora u ka-menu. U zemlji, gdje se na svakom koraku, u svakom trenutku mi-slilo na posao i na novac, nije bilo mnogo mjesta za opuštene umjet-nike i njihovo stvaralaštvo. Klesanje, slikanje, čak i poezija, bile sustvari koje su postojale, i koje su najčešće stizale od stranih majstorau domove i palate Feničana. Po racionalnom razmišljanju, prak-tičnom duhu, koje je činilo osnovu svake njihove misli i svakogplana, shvatali su da je ljepota umjetnosti dobra, ali ne i nužno po-trebna. U suštini, njihov praktičan um nije povezivao važnost lagod-nog života, prepuštanje umjetnosti i ljepotama uzvišenog te vrste,filozofskim razmišljanjima. Jedan je Hiram koji je iz bogatstva stvo-rio kreativnu ljepotu gradnjom divnih hramova i palata. Onaj ko živikao feniks ptica ne može da se ne osvrće na prošlost, ne radi veličanjasvijetle prošlosti, već da bi iz nje naučio o greškama da ih ne bi praviou budućnosti, te da bi njegov rod i porod što lakše prebrodio sve na-stupajuće nedaće. Praktičan duh je svuda, na svakom mjestu i u svakodoba bio okrenut preživljavanju i materijalnim dobrima, koja toomogućavaju. „Rad stvara napredak, a napredak je novac, a ne tamoneki zanosi i pjevanje u vjetar“ – govorio je Pigmalion. DuhFeničana, poput savremenih bankara, razmišljao je o upotrebnim vri-jednostima a mnogo manje o onima koja služe samo za zadovoljenječula. Bavljenje umjetnošću je pitanje luksuza za koji velika većinaFeničana nije imala vremena i osjećala je da je nesvrishodna, jer nedonosi dobit. Po tome su Feničani bili poznati i ostajali su tom prin-cipu vjerni kroz mnoge vjekove. No, pred ljepotom niko nije imun.Umjetnost znači buđenje emocija, onih paučinastih treptaja u tijelu


je zarađivao velike pare klađenjem, sa svakom njegovom pobjedom,htio je da mu dam moju drvenu ženu. Odbijao sam sve dok mu jenisam ponudio za uslugu. «Dobićeš boginju ako večeras pustiš psetek kad se treći put oglasi ćuk». On je već krenuo svojom ručerdinomda je zgrabi iz mojih ruku, ali sam bio čvrst, i nisam ustuknuo. «Ne,prijatelju. Kad se drugi put u noći oglasi ćuk ja ću izaći iz kolibe. Tićeš mi presjeći lance i ja ću otići.» «A, ona? Kad ću je dobiti?» – up-itao je poput malog djeteta kada traži igračku. «Čekaće te u kolibi,pod gredom koja drži krov!» – rekao sam. Koristio sam zaštitu noći.Oglasio se ćuk prvi put i ja sam brzo stao kod vrata iako su mi negvebile na nogama. Naučio sam da hodam sa njima tako da im zveketbude sasvim tih. Drugi robovi su spavali i ne sluteći da sam ja spre-man da bježim. Grdosija čuvar je oklijevao kad me vidio, a onda jebrzo dohvatio teški čekić i udario u moje okove. Pukla je alka pokojoj je udario na pola i mogao sam da potrčim. Osvrnuo sam se davidim ima li pasa. Noćima me budilo njihovo režanje i cviljenje. Nijeih nigdje bilo. A onda sam potrčao ka masivnoj, drvenoj kapiji, činimi se da brže nikada nisam trčao. Grdosija je potrčao za mnom dazatvori vrata. Ćuk se oglasio i treći put. Lavež pasa je ostao zarobljeniza visoke drvene ograde a ja sam već u trčao kroz šipražje, nasumice,ne prepoznajući ni staze ni čistine, padao, dizao i opet nastavljaotrčanje, izranavljenih koljena i gležnjeva, koja se pekla kao da ih žariplamen. Potjerala me zla kob i naletio sam na stražare. Prije nego štosu izvukli svoje noževe snažno sam ih odgurnuo i potrčao premamoru. Tumarao sam obalom i kad sam čuo povike stražara, iza mojihleđa, bacio sam se u talase. Gvožđe oko članaka vuklo me ka dnu,onako izmučenog i umornog trčanjem. Ne znam ni sam koliko samse dugo borio s morem, dok me snažan val nije sasvim prekrio svo-jom pjenom, bacio u stijene da mi je samo glava virila. Noć, more ikamenja su me spasili. Potraga tu nije mogla da me nađe. Bili su si-gurni da me more odvuklo i da sam se utopio.

– I niko te više nije tražio. Nije li ti to čudno, Armate? – Ne znam!– Gdje je to bilo?– U Sirakuzi.– Pričaj mi šta je sa tobom dalje bilo. Gdje si naučio da radiš

u kamenu? Kad si došao u Kartaginu?Armat je započeo sve po redu, gdje je rođen, kako je zapao u

grčko roblje, kako je služio na brodovima, kako su ga, potom, prodalinekom trgovcu Grku, a ovaj ga poklonio klesaru, kod koga je naučio


grčkom. Upita čovjeka da li je on prodavao skulpture na pijaci. Kadje čovjek potvrdno klimnuo glavom, Kaur mu objasni da kraljica želida ga vidi. Na Kaurov poziv on mirno ustane i pođe za njim u grad.

Elisa je bila iznenađena kad je ugledala čovjeka pred njom.Brzo se snađe da niko ne primjeti da se smela i pokaže rukomstražarima da ih ostave same. Kaur se povuče i za sobom zatvoriteška, drvena vrata, ukrašena rezbarijom od slonovače sa likovimalavova i ptica.

– Opet se srećemo. Ti si, onaj ribar!– Ja sam, kraljice!– Kako ti je ono ime? – Armat.– Armat, iz plemena Pirusti. Znala sam da si neobičan. Ti nisi

kao drugi koji dolaze na ove strane.– Sasvim sam običan, kraljice!– Armate, obični ljudi nemaju vješte ruke da mogu da rade

ovakve figure.– Bogovi su me obdarili.– Jesu li te Bogovi obdarili još nekom vještinom? Šta još znaš

da radiš?Elisa nije mogla da ostane mirna u svojoj stolici uz prozor.

Željela je da bolje pogleda čovjeka pred sobom.– Šta ti je to na ruci? – Moj Bog, Bog zmija. Mi ga zovemo Dracen.– Vjeruješ tvom Bogu.– Vjerujem! Štiti me.– Kako te štiti?– Izvukao me iz grčkog ropstva, ali me tamo i naučio da

klešem u kamenu. – Tvoje vješte ruke su te izbavile iz ropstva, a ne tvoj Bog.– Pobjegao sam!– Pustili su te da pobjegneš!– Borio sam se – insistirao je Armat – Bilo je teško da se

izvučem sa imanja mog gospodara zbog desetak izgladnjelih pasakoje je danju držao vezane a noći ih puštao da se slobodno krećuizmeđu koliba gdje smo spavali mi, robovi, do ograde od drvenih ko-laca. Danima sam rezbario u drvetu malu figuru djevice sa dugomkosom, kad god bih ugrabio neki trenutak slobodnog vrmenea. Tajrad je bio ključ moje slobode. Čuvar, neki crni rob prava ljudska gr-dosija, koga je gazda vodio na vašare da se za njega bori i na kome


– Bez dubljih osjećaja, jedno za drugo?– Vremenom smo stvorili naviku kad je ona obremenila.Pred njim više nije osjećala da treba da bude božanska kraljica,

već samo i jedino, žena. Od naleta njegove iskrenosti i otvorenostiza sve što ga je pitala, ispuni je neka toplina i osjećanje blskostiprema tom čovjeku. Nije bila rotkinja, kao mnoge žene na Velikommoru, ali je robovala životu, prošlosti, običajima svoga naroda, ičeznula za djecom. Pred njom je stajao muž i otac, ratnik, umjetnik,ribar. Neko ko nadasve ljubi slobodu.

– Jesi li je, ipak, volio, Armate?– Ona je bila dobra žena, kraljice.– Pitam: jesi li je volio?– Nisam naučen da volim. Mojoj ženi ništa nije bilo teško da

radi, da izvlači mreže samnom, da mi donosi kamenje za moje kle-sanje. Nekada je išla na pijacu i prodavala ribu. Nije mnogo pričala,kao da se plašila da mi ne zasmeta.

– Ali nisi imao njenu ljubav!– Robovi su srećni da imaju porodicu i dom, da ih niko ne dira,

niko ne proganja. Imam slobodu, kraljice. To je ljubav.– Rekla bih drugačije. Ljubav je sloboda, Armate. Onaj ko

nema ljubavi taj je okovan u kamenu i jalovo je sve što stvara. – Aruba je našoj djeci bila dobra majka.– Ne kažem da nije, Armate. Ali je osjećanje ljubavi najdivnija

i najmoćnija čovjekova osobina. Jedino pred njom postoji prava slo-boda. Možeš biti okovan u teške negve, vući ih za sobom ili ostatizakovan za kamen, ali ako voliš, svim srcem, ako imaš duboka os-jećanja prema nekome, tada je to prava sloboda, jer ti je dušaoslobođena.

– Kraljica je mudra i zna lijepo da govori. Armat ribar ćevečeras imati o nečemu drugom i drugačijem da razmišlja.

Na trenutak Elisa zaćuta. Ćutao je i Armat, kao da je neštopogrešno rekao. Najzad, ona prekine tišinu, tihim, skoro zapovjednimglasom, kao da se trgla iz nekakve obamrlosti, poput kakvog koman-danta koji je zauzeo teško osvojivo utvrđenje, i najednom shvatio daje ostao sam na bojnom polju, bez vojske. Ona, baš tako, sva gorda,da prikrije plamteći žar u sebi, odmahne rukom i reče:

– Idi, Armate svojoj kući! Dosta je bilo razgovora! Ti si u glavijoš rob. Voljela bih da nisi!

Armat joj se pokloni i izađe. Elisa ostane zagledana u morskoplavetnilo na kome su se pjenili valovi što su stizali sa sjevera, baš


klesarski zanat. Govorio je kako je stari majstor bio dobar premanjemu, ali kad je umro ponovo su ga prodali i morao je da radi upolju. Govorio je kako mu je dosadilo da stalno dobija batine, kakoje počeo da se buni i kako su ga stavljali na muke. Potom je pričaokako voli slobodu više od ičega drugog na svijetu i kako mu je sanbio da se oslobodi i nađe slobodnu zemlju. Što je duže pričao, Elisaje postavljala sve manje pitanja. Njegov glas je postajao sve tiši. Iz-gleda da joj ništa nije prećutao.

– Imaš li ženu?– Nemam, kraljice. Umrla je nesrećnica od groznice prošle

zime. Ostavila mi je dvoje mile djece, sina od četiri i ćerku od godinudana. Ženina mati brine o mojoj nejači. Mi robovi nemamo vremenaza ljubav i nježnost, ni za pažnju ili uzvišene osjećaje, jer nam to nedozvoljavaju naše siromaštvo i breme poniznosti. Onaj ko ljubi ipokazuje ljubav taj mora da je gord i srećan, a to su posljednje stvarina koje imamo pravo. Za nas je važno održavanje vrste, nastavljanježivota, trajanje, sa muškarca i žene na djecu, iz generacije u ge-neraciju.

– To je besmislen život, Armate! Život bez nade je kao puto-vanje kroz saharsku pustinju onoga što o pustinji ništa ne zna, pa višene putuje ka odredištu već luta dok ima životne snage i brzo umire.

– Možda živimo bez pokazivanja osjećanja, ali robovi nisuljudi bez nade. Zapravo, jedino što je sigurno u našim glavama, jestenada. Jedino što nas održava u životu, što nam daje snagu, ono što jeneiscrpan izvor sve sile koja nam pomaže da podnosimo stanje robo-vanja, poniznost i trpljenje, to je nada da će sve to, kad tad, da prođei da ćemo mi ili naša djeca, naši potomci, ali kad tad, dočekati danslobode.

– Razborit si!– Samo govorim iskreno.– Istina može skupo da košta.– Istina nadživi tijelo onog ko je izgovori, ali je neuništiva i

zato traje.– Kako si upoznao svoju ženu? Kako si imao djecu sa njom,

ako nisi nešto osjećao prema njoj?– Zbližili smo se u Sirakuzi. Ona je bila pralja kod grčkog tr-

govca, a ja odbjegli rob, ribar, koji je izbjegavao gužve i javni život.Navraćao sam, ponekad, u kuću u kojoj je radila, da prodam ribu.Aruba, tako se zvala, nije bila ni lijepa, ni naočita. Njoj je trebaomuškarac, a meni žena, onako kako nalažu zakoni ljudskog roda.


DVI

Armat žurnog koraka uđe u svoju kolibu sa nadstrešnicomnačinjenom od gusto isprepletenih, suvih, palminih grana. Uzmegrub, bijeli kamen, koji mu se nađe pod ruku i počne po njemusnažno da udara gvozdenim čekićem. Nervozno je lupao da odvalisve ono što mu se činilo suvišnim i nepotrebnim za buduću figuru.Znao je sve mane kamena, gdje i kako puca i kako se lomi na udar,pravo, iskosa, i pod raznim uglovima. Komadi su se cijepali kao dasu suva glina. Stara žena vikne sa dovratka Armatovo ime, uobičajenipoziv za objedovanje. Hladila se riblja čorba i žena je bila ljuta štojoj se ne odaziva. Lupa je bila sve jača i kad je ostavio čekić da odvaliispucali kamen čuje ženino dozivanje. Dovikne joj da ga ne čeka, jerhoće da radi. Starica je nešto progunđala sebi u bradu i nestala izazastora. Zatim je čuo plač djevojčice, ali se nije pomjerao sa svojeklupe. U njegovim rukama ponovo je zastrujala ona čudna energijakoju je osjetio prvi put kad je ušao u majstorsku radionicu, kaodvanaestogodišnjak i ugledao divne kamene figure. Rečeno mu je ćebiti majstorov pomoćnik, a on nije ni znao šta to znači i šta taj majstorradi.

Majstor Habrije Krićanin radio je za grčkog trgovca Filoko-pija. Armat je, nakon dvije godine služenja na lađama, prodat Filo-kopiju, kome se majstor Habrije žalio što nema nekog da mu pomažeoko čišćenja alata i nošenja vode. Robovi su bili nekorisni i moraoje silom da ih tjera da rade. I tako je slabašni dječačić sa pijacerobova, koga je lično izabrao Filokopije, odveden da služio majstoruklesaru. Majstorska radionica je bila drugi svijet, pravo čudo stva-ranja za neukog dječaka sa pametnim, živim očima, koga je sve in-teresovalo i čiji je istraživački duh bio poput zraka sunca, koji se

od Sirakuze i sa Sicilije. Drhtala je cijelim tijelom u jezi koja je sti-zala od tamo, iz iste te Sirakuze, odakle je on doplovio. U sobi jeostao miris mora, koji je Armat donio sa sobom. Čitavo tijelo joj za-hvati lagana trešnja, slična groznici, a onda nešto neobično što joj jestizalo iz stomaka. Činilo joj se kao da su i Armatove oči ostale usobi i da može da ih gleda, duboke, crne, kroz koje zagleda u njegovudušu. Nije joj pokazao nikakav znak naklonosti, ali se nije ni smeo,kao što se događalo mnogim drugim muškarcima, koji su joj se po-tajno divili, ali bi im hrabrost isčilila kada bi stali oči u oči pred nju.Armat nije zamuckivao, niti su mu se znojili dlanovi i čelo. Govorioje slobodno, ali kratkim, prostim rečenicama. Vješto je prikrivao za-divljenost tom neobičnom ženom. Život ga je naučio da ne otkrivalična osjećanja, ali je isto tako znao da je pred njom najbolje da budeotvoren i iskren. Ostao je poput kamena, koji je obrađivao za svojefigure, čvrst, stamen, prav i tek jakim alatom bi trebalo napasti nanjega pa da se okruni, oruba i da, prvo prah, pa onda i cijeli komadi,počnu sa njega da otpadaju. Imala je za sebe pitanje jer odgovor nijemogla da pročita iz njegovih očiju: šta li je u njegovoj glavi? Nijemoguće da čovjek ne osjeća ljubav. Nije moguće da je okamenjenogsrca, kad stvara tako lijepe figure u koje nadahnjuje život. Koliko jejak taj osjećaj slobode, za koji se bori čitavog života, i koji potiskujesve druge osjećaje?. I, uopšte, šta je to sloboda, ako nema ljubavi?Ili je ljubav samo prolazni zanos, tek treptaj života, koja, zapravo,nepostoji kao nešto trajno i vječito između dvoje, muškarca i žene?

– Armat! To nije gotova priča“.S mora je stizalo fijukanje vjetra i unijelo svježinu u njenu

sobu. S mora uvijek stižu nemiri, promjene. Kopno je kao brat, moreje kao majka, a nebo je otac. Tako je to oduvijek.


i prave razne oblike na preostalom komadu: kupe, kalote, piramide,dok zaobljava kamen da bi načinio očne jabučice, razne krivine i na-bore kao da su prave, okamenjene latice cvijeća ili tanušne tkaninekoje umotavaju žensko tijelo. Obojica bi tako satima ćutali, dok ma-jstor nije počeo glasno da priča šta i kako radi, ne obraćajući sedječaku, već kamenu, od koga je strpljivim i pažljivim radom, na-stajala skluptura. Bio je to dijalog majstora i kamena. Majstor Habrijenije ni znao kako bi se drugačije obratio dječaku, koji je bio samonjegov rob i sluga. Znao je da dječak upija svaku njegovu riječ i darazgovor sa kamenom i skulpturom, koja nastaje iz majstorovih ruku,zapravo je razgovor sa njim, majstorskim šegrtom.

Krićani su iz Lakonije donosili velike komade iz majdana od-lomljenih blokova bazalta i potom ga obrađivali u knososkim ka-menorezačkim radionicama. U jednoj od takvih radionica radio je iHabrije klešući u bazaltu izvanredne skulpture za različite naručioce,političare, plemiće, senatore, bogate trgovce, za sveštenike, spome-nike za patricijske palate ili božje hramove. Kritska slava je pomaloblijedila, grčka se uzdizala. Davno je prošlo vrijeme kada je Krit biocentar kulture istočnog Velikog mora. Nekada su Krit i Kipar održa-vali dobre trgovačke i političke veze od čega su ostala svjedočanstvau monumentalnim palatama, skulpturama, na Kipru ili Elišahu, kakosu ga zvali Feničani. Mnoga svetilišta na Kipru, izvanredno lijepi ka-meni hramovi, djelo su sjajne mikenske kulture i skulpture majstoraHabrija: Neptuna i Artemide našle su se u njima. Uticaj krićanskekulture stizao je do Eufrata i do zemalja prednje Azije i Egipta, sakojim će diplomatija odraditi pravi posao da se uspostave dobriodnosi i povoljne trgovačke veze. Krićani su održavali i veze sacarstvom Ugarita, feničanskim sjeveroistočnim susjedima. Mnogeskulpture, crteži na grnčariji, nakit, poticali su od ruku majstora saKrita, pa su prihvatali čak i uticaje mikenske arhitekture da ih prenesuna svoje palate i hramove. Carstvo Ugarita potisnuće i razoriti surovaasirska vojska, u jednom od svojih prvih naleta za širenje granicasvoje zemlje, iz zaleđa ka moru i za osvajanje novih teritorija, kaošto će se i mikenska kultura pretočiti u kulturu stare Grčke.

Habrije je došao u Sirakuzu na Filokopijev poziv. Na Krituviše nije bilo dovoljno posla za njega. Bio je u srednjim godinamaživota i Filokopije mu je nudio da se naseli na njegovoj zemlji i daradi za njega, uz pošten dogovor oko svakog posla, kome bude pris-tupio. I radio je već pet godina kada su počeli bolovi u leđima, prvoda mu samo smetaju tokom rada, a potom su postajali sve jači, sve


probijaju kroz oblake i koji svuda stižu, prodorni, pravi, i ništa nemože da im umakne. Davno je već zaboravio da plače za svojima,majkom i ocem. Nije volio ni da se sjeća svoje porodice, jer je to bilosuviše bolno. Morao je brzo da odrasta i zaboravlja. Govorili su mustari robovi: «Što budeš brže zaboravljao – to ćeš prije odrasti. Djecirobovima je teško, jer se sjećaju porodice i mnogi ne dočekaju ni pet-naestu a već se sastave sa zemljom zbog neuhranjenosti i iscrpljenostiod teškog rada». Znao je da ne smije da se prepušta tuzi, jer ona lomisrce i muti razum. Slušao je od robova na lađama da su mnogi polu-djeli od tuge kad su izgubili porodicu. Otac mu je uvijek govorio dakroz život prolazi širom otvorenih očiju, da se ne osvrće za onim štoje bilo. Zato je njegovo malo, dječje srce za dvije godine teškog radakao služinče na brodovima, kada je svaku grešku, svaki pogrešnovezan čvor, i svako drhtanje ruku, plaćao šamarima, sasvim oguglalona ono što je ostalo za njim. «Gledaj da držiš glavu uvijek iznad vode,da ti ne uđe u usta» – sjećao se očevih riječi, kad ga je učio da plivau vrijeme dok je još bio slobodan i živio sa svojim roditeljima,braćom i sestrama.

Zaliv sunca i kiše, gdje je živio tih svojih prvih deset godina,dok nije odveden u ropstvo, bila je najljepša zemlja i najljepše morekoje je ikada vidio. Zelena brda što se spuštaju do same obale, a vi-soko iznad njegovog sela i na istok i na zapad, uzdižu se gorostasnesivo – ljubičaste planine. Nikada nije stizao do njih ali je maštao datamo spavaju bogovi i da će se, kad poraste, popeti na te vrhove itada, poput Bogova, imaće čitav svijet pod sobom. Sjećao se jošdugih kiša i trčanja po zabarenoj zemlji, kada je šljapkao poput gu-sana koji u naletu sreće razmahuje krila i nastavlja i dalje da gackapo baricama vode.

Bijelog lica i ruku od kamene prašine, majstor Habrije je pod-sjećao na ilirske sveštenike u obredima prinošenja žrtava bogovima,samo što nije bilo ni riječi ni molitve, jer je majstor ili pričao sam sasobom ili zviždao kakve jednostavne melodije sa tri, četiri tona, ne-vješto oponašajući ptice. Oko njega su po podu bila razbacana dlijetaraznih veličina, mala, velika, uska, široka, tupa, šiljata, pa testere bezzubaca za sječenje najtvrđih vrsta kamena, kakav je granit, probojacza vajarske radove. Bilo je jasno da treba napraviti red i on je zatodoveden da o tome vodi računa. Čim bi završio sa poslovima čišćenjatiho, skoro neprimjetno bi sjeo na klupu iza majstorovih leđa i po-smatrao kako radi. Zagledao je svoje, još nedovoljno razvijene šakei male prste. Majstorove ruke vješto barataju alatom dok lome kamen


koja vrsta kamena obrađuje, šta se od čega pravi. Naredne časoveHabrije je posvetio znanju o ljudskom tijelu: proporcijama, odno-sima, veličini glave prema ostalom tijelu, odnosu veličine čela premačitavom licu, rasponu ruku. I sve tako, od prostih, opštih tema ka svesloženijima, dok, najzad, nije pozvao Armata da sjedne pored njegada prvo gleda šta on radi, a zatim da ga oponaša na sličnom komadukamena. Armat je napadao kamen strastveno poput vojnika u borbi,ali kamen se odupirao i nije dozvoljavao nevještim rukama da munačine ožiljak. Potom je morao da koristi kamenu macu, pa čekić.Ruke su mu svakog dana postajale jače. Osjećao je da mu pupajumišići sa prvim brčićima koji su mu nicali pod nosom. Njegoveskulpture su još bile sirove, u odnosu na one koje je stvarala vještaruka majstora Habrija, ali je znao da je na dobrom putu, jer i sammajstor, inače škrt na riječima i veoma oskudan u pohvalama, znaoje, ponekad da izvuče iz sebe po neku lijepu riječ za Armatoveradove. Našalio se jednom:

– Dok od tebe bude vajar potrošiću sav kamen iz Lakonije.– Ja se trudim, majstore, kako najbolje mogu.– Samo se trudi, Armate. Jedino se trudom nešto i postigne! U petnaestoj godini, nakon tri godine učenja i rada sa maj-

storom Habrijem, Armat je isklesao svoju prvu samostalnu figuruveličine dva lakta, za koju je sam uradio nacrt. Majstor Habrije muje dopuštao slobodno vrijeme, kad god nisu zajedno radili, na naru-čenim poslovima. Trebalo mu je šest mjeseci dok je završio. Bio jeto ilirski bog zmija Dracon.

– Šta ti je to ? – upitao ga je majstor Habrije kad mu je Armatpokazao figuru

– Bog mog naroda, koji živi s druge strane ove velike slanevode.

– Nisam znao da imaš u glavi tako nešto.– To je Dracon!– O, drago mi je, što mogu da upoznam tvog boga zaštitnika

– našalio se majstor Habrije.Poslije, po sjećanju na ljude iz svog plemena Pirusta, uosta-

lom, kao što je imao i njegov otac, Armat nacrta na svojoj desnoj ruciboga zmiju, Dracona, i tankom iglom držeći je lijevom rukom, uradisebi tetovažu bockanjem i bojanjem crnom bojom. Bilo je to takobolno da su mu suze tekle niz obraze, a da nije imao snage da ih zaus-tavi. Činilo mu se da će da se onesvijesti. Ali je time sam od sebe na-pravio muškarca. Nije više bio dijete. Kad je završio, majstor Habrijemu donese vrč sa vinom da se napije.


bolniji, da je posao napredovao sve sporije, a majstor je sve češćemorao da odmara. U kosti se uvlačila bolest, bolovi su utiskivali borena njegovom licu i on je postajao sve mrgodniji. Imao je robove kojisu mu donosili i pomjerali velike komade kamena, kako je on zahtje-vao. Ali, bio je sam, bez porodice i trebao mu je neko da mu pomažeu radionici. Nije ni primjetio kad su Filokopijevi stražati dovelidječaka. Ali, vidjevši ga kako se teško kreće i uzdiše zbog bolova uleđima, dječak nije čekao naredbu i sam je pristupio da mu donosialat. Habriju su se dopale dječakove žive oči, koje su govorile mnogoviše od njegovog izgladnjelog tijela. Habrije iznese pred dječaka ribu,hljeb i masline i ostavio ga da jede koliko god ga je bilo volja. Potomje naredio dječaku da se okupa. „Smrdiš kao koza“ – promrmrmljaoje Habrije- „Treba da te uljudim, ako mislim da te zadržim. Tvojsmrad je nesnosan kao da nisi čovjek!“. Kad je zalio dječaka sa neko-liko vedrica vode iz bunara donio mu je košulju od sukna da se pre-obuče.

Dječak je vrijedno obavljao sve poslove koje je majstorHabrije tražio od njega. Kad bi majstor zamahnuo rukom u bliziniglave, Armat je podsvjesno već pravio geg otklonom glave u stranui stavljao ruke na svoje lice da se sačuva od udaraca, na koje jenavikao da dobija i bez naročitog razloga. Ti šamari i udarci nogomu zadnji kraj postajali su mu na brodu toliko uobičajeni da su stvoriliuslovni refleks gega glavom u stranu i potrebu automatske reakcijezaštite lica šakama. Pretrpio je mnogo udaraca, mnogo povreda,mnogo ožiljaka je imao po tijelu, ali srećom, lice mu je ostajalo bezposljedica. I duh, njegov živi duh, ostajao je neokrnjen, samosvjestani slobodan, koliko god je to forma dozvoljavala, koja ga je okru-žavala. Ali, majstor bi se samo šalio visokim zamahom i među njimadvojicom se izrodilo pravo prijateljstvo, čak prije neki porodičniodnos. Niti je Habrije imao ženu i sina, niti je Armat imao oca. I pre-poznali su jedan u drugom svoje čežnje i postali privrženi kao da suoduvijek zajedno.

Kad je počeo ćutke da se sve duže zadržava u majstorovojblizini, stari Habrije je već smišljao da počne da obučava dječakasvom zanatu. Namjenio je da mu prenese znanje o kamenu, pažljivoodabirajući za svaki dan poneku novu temu za priču i ostavljajućivrijeme da učenika presliša o tome šta je zapamtio. I tako je počelapriča o kamenu: o vrstama, majdanima, načinu kako se cijepa od sti-jene majke, lomi, pa obrađuje i prevozi s jednog na drugo mjesto.Potom mu je govorio o alatima, šta je šta, šta čemu služi, kako se


LVII

– Visoki zidovi, trgovina i mnogo slavlja! Znali su da slavebogove!

– Ili u slavu boga stvoritelja Sunca ili za boga mrtvih. Tako jesvuda i oduvijek!

– Imali su Feničani mnogo praznika u čast boga Sunca,plodova i roda zemlje – primijeti Pomponius grickajući slatke sa-sušene datule, zavaljen u udobnoj sofi svog alaksandrijskog doma, ublizini biblioteke, hvatajući predah između dugih pretraživanja i či-tanja.

– O, znam! Voljeli su da svetkuju. A ima li na svijetu čovjekakoji ne voli slavlja? Nešto od toga se zadržalo i danas – odgovaraSiramak.

– Nije to neko veliko vrijeme, od njih, onda, do nas danas.Kuda su god stizali, donosili su svoje običaje i navike, pa tako i svojesvetkovine, kao i svi drugi narodi u svojim seobama i osvajanjima.

– Otkako je svijeta i vijeka ima onih koji vole da se vesele ionih drugih koji su ozbiljni!

– Šta, misliš, Siramače, šta je Elisa najviše voljela?– Ašuru Zabru!– Šta ti je to?– Svetkovina grožđa i vina!– O, divno! Elisa kao kraljica na svetkovini grožđa. To dobro

zvuči.I nisu previše lutali po bibliotečkim salama kad im je dopao

ruku jedan izvještaj tirskog prokuratora Artribusa o potrošenom nov-cu na slavlju Ašuru Zabru, godine te i te, mjeseca tog i tog sa im-provizovanim pečatom kralja Pigmaliona. Bio je to prepis pisara, sakananitskog jezika na aramejski.

– Sada si, vjerujem, po običaju tvoga naroda, postao muškarac.Zaslužio si da to proslavimo dobrim vinom.

Ujutro se Armat prvi probudio sa jakim bolom u glavi. Topotkonja mu je tutnjao na sljepoočnicama i na potiljku. Sve mu je bilomutno pred očima. Ležao je presamićen na podu majstorske radnje.A majstor Habrije, koga nikada do tada nije vidio pijanog, sjedao jeuz drveni stub, na sasvim drugom kraju radionice, sav bijel od ka-mene prašine i nešto nerazgovjetno buncao kroz san.


su plaćali nadničare, ili kada im je trebala vojska, pa su nalazilistrane plaćenike, najčešće Nubijce, Mavritance i Libijce, koji su zanjih odrađivali posao ratovanja ili zaštite, na kopnu ili moru.

U četvrtoj godini Kartagina je razglasila otkup grožđa. Stizalisu trgovci iz Asirije, sa Sicilije i Korzike, Egipta i iz Numidije. Ra-zličite sorte davale su različit ukus vina. Kartagina je prvi put pravilasvoje vino u svojim podrumima. Kad je šira potekla iz kartaginskihpodruma Elisa naredi sedmodnevno slavlje „Ašuru Ra’šu Jeni“. Za-sjedao je Vijeće i Elisa j trebala odluku koliko da se prodava kolikoda se ostavi narodu na svetkovinu. Sedam dana su se Kartaginjaniopijali po ulicama i trgovima, neki su završavali u moru, kao uto-pljene lešine ili omamljeni su tražili najbolji način da se trijezne.Vatre su gorjele duž obale, igralo se i pjevalo i Elisa je ta prvi putčula neke pjesme od svojih ribara. Radost naroda je bilo nešto što juje činilo ispunjenom, davalo joj volju da Kartaginu razvija kao pravolučko mjesto i pazarište. Ali, nije mogla da ne vidi više i dalje odonog što je joj je trenutno bilo pred očima. Kraljica je bila zabrinutai razmišljala je dok je dopirala vika i pjesma sa kartaginskih ulica isa obale:

– Samo, trgovina zna da bude nemilosrdna. Za zlato, novac ibogatstvo mnogi ginu. Ratovi se vode, prolijeva se krv, nastaje pu-stoš. U slavu Tira i svega onog što on jeste, ali je na njegovim te-meljima izginulo mnogo ljudi. Da li ću i ja, moj bože, Melkarte moj,da li ću i ja imati dovoljno razuma da upravljam gradom a da se neogriješim o druge?


– Otkud ovo tu?– Ko će ga znati? Ovdje se svašta može naći!– Evo, piše da je berba trajala sedam dana, od buđenja sunca

do njegovog zalaska, a da su uveče priređivane sjedeljke uz vatru,da su polja duga dvanaest hiljada i osam stotina, a široka sedam hi-ljada i šest stotina lakata, da su na njima radile hiljade berača i da suza prenošenje koristili magarce i konje sa pletenim košarama.

– Kraljica svetkovine je kićena lišćem loze i grozdovimagrožđa, sa vijencima cvijeća na glavi i po tijelu.

Na papirusu je pisalo da se vozila u svojim okićenim kolimadok je prolazila stazama između leja čokota loze. Berači su klicalisvojoj lijepoj kraljici. Ona im je mahala sva razdragana i nasmijana.I mogli su rimski istraživači da se usredsrede mislima na te veseledane svetkovina u Tiru, Sidonu ili Biblosu, jer sav život se i odvijaopo sezonskom kalendaru. Po svim svojim praznicima, od svetkovinemladog vina, kako su zvali „Ašuru Ra’šu Jeni“, koja je počinjala sapunim mjesecom i trajala sedam dana, s kraja ljeta, dok još griježarko sunce a topli vazduh titra nad sprženom zemljom, prekosvetkovine u čast mrtvih, za upokojene duše u novembru, „Marziču“,pa „Ašuru aru“, festivalu svjetlosti, koji je padao u vrijeme zimskogsolsticija, ili festival u čast i slavu obožavanog stabla, roda i ulja,masline, „Ašuru Šamu“, koji se proslavljao u sedmom danu poslijemladog mjeseca nakon zimskog solsticija, Feničani su pokazivali za-hvalnost nebu i rodnoj zemlji.

Pomponius i Siramak izračunaju da je tada Elisa imala osam-naest godina. Za svaki interesantan svitak od značaja za temu kojusu istraživali – Kartaginu, oni su uporedo i stalno računali: godinezbivanja, ljudske živote, količine prozvedenog žita, proizvdenog ulja,vina. Sva se istorija pretvarala u brojke. Znao je da će senat tako lakšeda razumije njegov izvještaj.

Slavlja, praznici, festivali su dani radosti, kraljevima i narodu.Kako su slavili Feničani u dalekoj domovini, u Tiru, Sidonu ili Bi-blosu, tako su ih podržavali i u kolonijama. Iako se tek uzdizala međugradove, Kartagina je imala svoja slavlja poput onih što su priređi-vali njihovi kraljevi, kralj Abibal, Hiram, Matan ili Pigmalion, u Tiru.Elisa je znala da narod voli svetkovine i da dobre običaje u častSunca, Neba i Zemlje ne treba da prekida. Kartagina nije imala svojaimanja sa vinovom lozom. Elisa je u korist Kartagine zakupljivalazemlju i plaćala najamnike. Uzimanje najamnika je postala stalnaobaveza Kartagine i u proizvodnji hrane, žita i za uzgoj stoke, kada


LVIII

– Mamo, možeš li nešto da uradiš za mene?– Zar treba da pita moja kraljica?– Otiđi u naselje gdje žive ribari. Pitaj za čovjeka, po imenu

Armat Pirusta. On je ribar i klesar. Dovedi mi ga. Za Ašuru Rašu mitreba nešto posebno

Mamo je otišla među naseljenike koji su živjeli u drvenimkolibama sa krovovima od palminih grana. Bila su to naselja siro-mašnih porodica, mahom izbjegla lica iz drugih kolonija. Radili sukao ribari ili najamnici na poljima ili kao kartaginska vojska, nakopnu i brodovima. Prepoznala je Armata. Oštrio je svoj alat zaobradu kamena kad mu je prišla stara žena i pozvala ga po Elisinojnaredbi u palatu.

– Ne mogu odmah, ali poruči svojoj kraljici da ću doći čimprijemogu.

– Osjećam i vidim tvoj razlog. Umij se! Kraljica ne treba dačeka do mraka!

Mamo ga je odmjerila od glave do pete. Nije imala kud. Trebada pusti čovjeka da završi šta je naumio. Zna da će da održi riječ.Armat je zaudarao na presnu ribu. Ruke su mu bile još krvave odvađenja iznutrica, krljut je bila svuda po njemu, od velike ribe kojuje baš bio završio sa čišćenjem.

Pred sam sumrak Armat je stigao perd Elisinu palatu. Stražaga je propustila njene odaje. Sačekala ga je u dvorištu, gdje su malitrogodišnji kiparisi već jurili prema suncu i gdje su paunovi imalisvoj dom slobodno i glasnim maukanjem dozivali jedni druge. Nji-hovo raznobojno perje, kao lepeze širili su kočoperno kao da pozi-vaju da gledaju jedni druge i takmiče se čije je perje ljepše. Armat je

stigao umiven, u čistoj bijeloj lanenoj košulji, kose zategnute u rep,sa uredno podšišanom bradom. Izgledao je kao neki drugi Armat.Ali, glas mu je bio isti, iako manje drzak i manje ciničan nego prviput. Elisa ga je pozvala da zajedno šetaju njenim vrtom i razgovaraju.Predložila mu je da joj uradi glavu, bistu u kamenu.

– Hoću da vidim kako ti to radiš. Sa kamenom je teže nego saglinom.

– Pokušaću. Za kraljicu koja mi je dala utočište moram sve dapokušam.

– Ne budi smješan, Armate! Sloboda je tvoja i nemaš na čemuda mi zahvaljuješ. Sam sebi zarađuješ za život, prehranjuješ poro-dicu. Uz to se baviš još i nečim lijepim i to radiš odlično.

– Mogu ja to i bolje, samo ako me model nadahne na pravinačin.

Na te riječi Elisa zastane, okrene se prema njemu, zagleda seu njegove duboke oči, i zapita ga:

– Ko može? Da li ja mogu da te nadahnem za neko lijepodjelo?

– Kraljica Elisa je u Kartagini svakome najbolje nadahnuće!– Ne zanima me «svako». Zanima me tvoje nadahnuće, tvoja

linija vodilja kroz to što stvaraš.– Kraljice, nemam riječi da kažem kako sam ohrabren. Među

tolikim vajarima i slikarima iz Grčke, Kartagine i Fenikije, vi ste bašmene odabrali.

– Tebe sam odabrala, Armate. Ja jesam kraljica, ali sam od krviimesa. Ja nisam Božica nego obično ljudsko biće.

Na trenutak mu se sasvim približila da je njen dah osjećao nasvom vratu. Poželio je da je uhvati oko struka, stegne jako, i poljubite njene prkosne usne, pa nos, i oči koje gore kao žeravica, kao sunce,da ne može da ih gleda. I najednom su riječi zamrle, nestale, izgubilese u vjetru. Padao je mrak, nijanse crvene i narnčaste su ispisivalenebo na zapadu. Njih dvoje su ostali zagrljeni kao dva srasla stablakoja su se obmotala jedan oko drugog i prestali da dišu, misle, go-vore. Njihovo ćutanje je bio najsnažniji govor koji je nadjačao hukvalova što je stizao s mora najavljujući udare sjevernog vjetra. Odpoljupca i zagrljaja već je stras kao neka vjetrovita struja obuzimalanjihova tijela. Armat je stizao do Elisinih grudi, stezao ih i osjećaokako ona čitava pulzira. Predavala mu se strasno, srcem, snažno, is-kreno, dosanjano, kao što to radi tijelo kad ne pita razum za postupke.Ležali su pod krošnjom smreke, Armat je glavu naslonio na široki


Tako zagrljeni pod stablom smreke, utihnuli su u pričanjima,prepuštajući se uzajmim milovanjima. Negdje se oglasio ćuk, vjetarje šumorio u granju, prve zvijezde su zasjale sa neba. Dugo su se lju-bili, kao da sa lica piju jedno drugo. Šaptali su kao da se skrivaju odnekoga. Stražari su bili daleko. Rekla im je da joj niko ne dolazi, daje niko ne traži. Riječi su se ređale kao da se znaju danima, godinama,vjekovima. Sve dok ih nije svladao umor. Elisa je sklopila oči u Ar-matovom krilu. On je ostajao budan kao čuvar njenih snova. Prvizraci septembarskog sunca, koje im je osvijetlilo obraze i ugrijalo ihnakon što im je tijelima prostrujao reski zrak pred svitanje, trgnuloih je iz lakog sna. Još su svi spavali u palati, straža i posluga. Nikose nije čuo. Spavala su stabla, paunovi u vrtu, lavići su uvukli glavepod krzna, ptice su zaćutale. Sve je bilo tiho.

– Ova noć se ne smije zaboraviti!– Pamtiću je, kraljice!


korijen stabla koji je izronio iz zemlje, a Elisa mu je ležala u krilu.Šaputala mu je:

– Zaklopiću oči da znam da mogu i tako da te vidim i da sa-njam neprolazne snove. Tvoju sjen sam vidjala često u mraku i znalada će doći dan kad ćeš mi otvoriti svoje srce. Otkako sam te vidjelaprvi put prirastao si mi za srce.

Armat je nježno milovao po kosi i pokušavao da sredi misli.Nije bio siguran da li je upao u neku zamku ili je sve divna java.

– O draga, kraljice moja, nije lako sužnju da ljubi srcem onukoja na tronu sjedi i pred čijim nogama padaju ničice svi vladari svi-jeta i svi bogovi čežnjivo gledaju.

– Ja sam obična žena koja hoće da ljubi onog koga joj srcehoće.

– Ja sam, ipak, samo rob, izbjegli stvor sa drugog svijeta, kojitek pronalazi svoju sreću.

– Ti si čovjek za mene. Znam šta mi srce govori.– Kako smije rob da voli nekog kao što je kraljica nad kralji-

cama?Ona se brzo ispravi, okrene se licem prema Armatu. U mraku

su jedva razaznavali oči i usta jedno drugom. Uhvati mu lice s objeruke i strasno ga poljubi:

– Ovako kraljica ljubi. Ako nisi znao i vjerovao.I Armat joj uzvrati vrelim poljupcem. Ljubio joj je lice, čelo,

ruke, prste, sve jedan po jedan.– Ne treba ništa da govoriš. – Plašim se svojih osjećanja!– Čemu to? Oboje smo smrtni, obični ljudi, a ljubav je dio nas.– Snivaj, kraljice moja, usni divan san i prenesi radost sa ove

jave, jer tako malo treba da se bude srećan.– A još manje da se vječno pati. Armate, hoću da uvijek budeš

samnom. Zbrinuću ti sina, ćerku i ženinu majku, da budu na sigur-nom.

– Oni mi mnogo znače!– Da nisi takav sa njima ni ja tebe ne bih voljela. I znam da

ćeš biti raspolućen od ove noći i da tvoje misli neće slobodno dabrode i da tvoje ruke neće moći slobodno da klešu. Ali neću da našaljubav ikome donese zlo, niti da nanosi bol i patnju. Neću da mevečeras zoveš srećom a sutra da me mrziš.

– Kraljice moja, to kažem, ne zato što si ti kraljica Kartagine,već zato jer si kraljevski, božanski iskreno, široko zavladala mojimsrcem.


LIX

U svakoj «krišci života» ima puno života

Branko Lazarević

Tajna je rođena. Ljubav je ime te tajne. Armata su čekala otvorena vrata Elisinih odaja. Radio je njeno

poprsje u glini. Možda bi mogao i na neviđeno da ga radi u kamenu,na pamet, po sjećanju. Dobro joj je pamtio svaku crtu lica, ali jeovako bilo zabavnije. Dok je prstima oblikovao njeno lice činilo muse kao da miluje Elisu, kao da pod prstima osjeća njenu kožu, njenočelo, obrve, nos, usta. Vještina oblikovanja Elisinih crta lica prstimanadrasla je njegov uobičajen rad. Gumasta ilovača u kojoj je obliko-vao nos, jagodice, usta, čelo, pa kosu, uvojke, što su virili ispod njenejednostavne, crvene, kraljevske kape, prošivene zlatnim nitima, kaoda je bila živa masa, od krvi, mesa, kostiju i kože. Osjećao je njenukrv u svojim prstima, njenu meku kožu na svojim jagodicama.Zadirkivala ga je dok je radio, dobacivala mu šale, pokušavala da gazasmije, lijepila mu komade gline na nos i obraze. On je bio smrtnoozbiljan dok je radio sa glinom, jer je, zapravo, radio sa živim ma-terijalom, sa njom. A kad bi mu dodijala ta ozbiljnost i ne bi mogoda izdrži Elisine zavodljive poglede, i stalna začikavanja, ostavljaobi glinu, umrljane ruke bi ovlaš obrisao o svoju košulju, uzeo bi svojživi model oko struka, stezao i ljubio. Nije se bunila što je sve višeličila na grumen od gline u njegovim rukama. Predavali su se jednomdrugom s toliko strasti kao da ništa ne postoji oko njih, osim te mekezemlje od koje su oboje oblikovali svoja tijela.

– Hoćeš li da budeš sa mnom u kočiji kada budem prolazilagradom?

– Ne! Ja znam ko sam i koje je moje mjesto. Ostaću među ri-barima.

– Ali ćeš mi se, onda, pridružiti u sumrak, kada na ulicamabude točeno mlado vino.

– Na ulici? Mnogi te žele, ljubavi moja! Vidim toliko punoočiju koje me gledaju s puno ljutine i prezira, kada napuštam tvojeodaje i tvoj dvor, kao da im nešto kradem. Ne vole me!

– To je samo zavist! Nemoj da ti to budi pažnju!– Ali mora! U pravu su, na neki način!– Moje pravo je da volim. Tebe volim! Ja sam njihova kraljica

i moja riječ je najsnažnija. A najviše zavisti, najviše zluradosti stižeod nečije radosti. Niko nije ljubomoran niti se osjeća krivim u nečijojnesreći. Ne želim da me više iko žali. Voljeti tebe, koji ništa ne tražišod mene, to je za mene najveći dar. Zato moram da čuvam našu vezu,našu ljubav od svih onih koji žele na nam naude.

– Ne treba da budemo upadljivi.– Treba da se volimo svuda, gdje god možemo.– Lijepa moja, kraljice, gospodarice, ti mi se prepuštaš svim

tijelom i svim bićem kao da nisi to što si.– Ja čeznem da sam obična žena. U pravoj ljubavi jedino tako

i valja – samo obično, a iskreno. Zar nisu sve te legende o bogovimai njihovim ljubavima veoma slične običnim, smrtnim ljudima, nji-hovim zanosima, radostima, glupostima i greškama?

– O, sa tobom, stvarno, nije lako izaći na kraj. Samo znam date volim!

– Volim, voliš, voljeti! Ne znam ni ja da li sam ikad ranije čulate riječi.

Na svetkovini Ašuru Rašu, kako je bilo i nekada u Tiru, Elisase pojavila na vratima svoje palate u zlatnoj odori stojeći na kočijiukrašenoj listovima vinove loze i grozdovima grožđa. U kočiju suupregnuta četiri viskoka, lijepa, ponosna, crna, arapska konja, divnihsapi, sjajne dlake, dugačkih griva i širokih nozdrva. Nemirno su tresliglavama, i rzali u isčekivanju znaka za pokret, zvuka dvadeset dugihtruba, sa vrhova tvrđave. Narod je klicao svojoj kraljici, njenog lje-poti i gradu Kartagini. Prije nego su konji krenuli čuo se snažanmuški glas njenog gardiste, Kaura, koji je sa vrha tvrđave pozivaomase na klicanje:

– Živjela od boga data, bogom ponosna!– Živjela! – klicala je oduševljena masa naroda.– Bog Baal neka joj donese sreću i dobro zdravlje!


Dajem ti srce, srce što voli,Ne vraćaj onim, tužnim, što boli,

Dragog mi mog čuvaj mila,Neka je sa njim sva tvoja sila

Nježnost neka kao more preplaviNeka me ljube, ljube uzdasi mu plavi

Sunce u grudima neka vječno tinjaZauvijek zajedno neka smo on i ja!

Ljubio je nježno, poslije pjesme, njene prste, što su trzali žice,i usta iz kojih su izlazili umilni tonovi. Svaki ton je govorio njenimsrcem. Ljubav je bila u svakom dijelu njenog tijela. Ali Armat nijemogao da se načudi svom preobražaju, i takvoj milosti božjoj, po-klonu boginje ljubavi, koja ga je dala ovoj miloj ženi. Da je mogaoAfroditi boginji, onoj što stvara ljubav, što sladostrašće sipa kroz ušimladićima i djevojkama, muškarcima i ženama, i što otvara skrorčaleočne mrene da vide ono što gledali nisu, izgradio bi joj sjajni žrtve-nik, i najkrupnijeg ovna bi joj prinjeo za žrtvu. Prvi put u životu jeljubio srcem, duboko, snažno, iskreno, onako kako se ljubi samo jed-nom u životu ili nikad. Čime je on zaslužio takve darove, on Pirusta,rob, pokorna duša, bjegunac, koji se razlikuje od drugih samo tolikošto umije rukama da vaja kamen, i da u kamenu osjeća ljudsku dušu?Nije bio svjestan koliko je drugačiji i koliko su te njegove snažneemocije, prikrivane godinama ispod ljušture roba, odredile njegovput ka srcu kraljice Kartaginske. Umjetnici uspostavljaju vertikaleprema Nebu. Oni su izaslanici Tvorčevi koji ljepotom spajaju naiz-gled nemoguće. Nagrađen je darovima za koje je mislio da postojesamo za Bogove i kraljeve, za plemiće i bogate trgovce. A, zapravoje saznao, da su u ljubavi svi isti i da nema povlaštenih, jer je tu sveunutar samog čovjeka, u njegovom unutrašnjem kosmosu.


– Živjela!– Neka Ašuru Rašu bude slavljen u ime naših bogova, za

sjećanje na Tir, za našu kraljicu, ćerku Sunca i Zemlje!– Živjela! – Neka plod naše zemlje donese svakog dobra narodu

Kartagine!– Živjeli!U to prvo predvečerje svetkovine vina našli su se ponovo u

njenom vrtu, sa lejama kiparisa, gdje se paunovi slobodno kreću idozivaju se maukanjem nalik maznom mačjem. Dva mlada, umiljatalavića čarkali su se u nestašnoj igri. Elisa je držala crvenu masku nalicu.

– Poznao bih te i da se pretvoriš u pauna, u stablo. Tvoj laganihod, tvoj tanušni vrat, tvoje meke ruke i čitav stas to ne može ničimda se sakrije – govorio joj je.

– Je li i dalje misliš da je to što osjećaš prema meni nešto našta nemaš pravo?

– Oslobodila si mi srce i dušu. To je lubav.– Sada tek više nisi rob.– O, jesam, još više nego ikad. Sada sam zatočenik tvoje

ljubavi.– To je slatko zatočeništvo!Ona je gorjela u njegovom zagrljaju i nikako i ničim nije

mogla i nije htjela da mu odoli. Bili su kao vjekovima sazdani jednoza drugo. Ista vatra je plamtila u njima, isti osjećaji. Kad nisu bili za-jedno mislima su stizali u neke treće prostore. Posjećivali su jednodrugo u snovima, kada noći ne bi provodili zajedno. Ništa Elisi nijetako prijalo ni uticalo na njenu ljepotu od Armatove blizine. Uzelabi lautu i odapinjući žice pratila svoj glas koji je pjevao, nježno, kaoslavuj, sa tonovima koji su govorili jednako snažno, ujednačeno, har-monično, kao i svaka izgovorena riječ:

Boginjo mila, Boginjo draga,Od neba poslata, Asterte, moja si snaga,

U Mjeseca sjeni,Dušu moju nadom plijeni

Pod masline granom,Ne budi mi misli tužnom ranom


LX

Uhode nikada ne miruju, nikada ne spavaju, njihove uši i očisu uvijek u poslu, uvijek napete na osmatranja i slušanja. U svakomrazgovoru, bilo koja dva čovjeka, dvoje ili troje ljudi, može da senađu riječi jeresi, kovanje zavjera, pobuna, izdaja, ako se onaj ko tosluša iz prikrajka prišunja na vrijeme da ne čuje početak već samoono što želi da čuje ili tumači onako kako on hoće. Špijuni su uvijeksumnjičavi prema svima i, na kraju počnu da sumnjaju u sebe same.Tek tada kada izreknu klevetnički sud o sebi, oni se, zapravo zvani-čno, kvalifikuju za posao uhode. Sumnja je osnova špijunskog posla.A izgleda da istorija pamti mnoge zavjere i zavjerenike koji u tomenikada ne bi uspjeli da nije čitave mreže uhoda, špijuna, krivokletnikai onih zluradih, zavidnih, ljubomornih, što sve tumače onako kakooni hoće. Zapravo, oni vide stvari svojim očima, u nekim svojim di-menzijama, u iskrivljenim oblicima, poput onih faličnih ogledala kojiizdužavaju ili proširuju likove, i koja djeluju u prvi momenat sasvimbezazlena, ako sami gledaju sebe. Ali, ako u takva ogledala gledajui drugi tada počne ruganje i opet sumnja šta je od svega toga stvarno.

Kraljevstvo moćnog kralja Jarba, sa rubova Kartagine, živjeloje zajedno sa novim gradom i njenim žiteljima. Razmjenjivana je tr-govina, poljoprivredni darovi, grožđe, masline, proso, luk, glavicezeleni. Jarbo je davao najamnike Kartagini, njegovi ljudi su dolazilina kartaginske pijace i trgove i prihvatali suživot sa novim narodomsa brda Birsa. Jarbo je plaćao uhodama da stalno prate šta se dešavau Kartagini, da osluškuju šta narod priča, za šta se interesuje, kakonapreduje trgovina prema drugim feničanskim kolonijama, kakve vi-jesti stižu iz Tira. Dvojica njih, preobučena u prosjačke dronjke, izi-gravali su sljepce sa crnim povezima preko očiju, i uvijek su se vrtilioko kraljevske, Elisine palate, i uz glavne bedeme grada. Tu, onako

ubogog izgleda, prašnjavi, prljavi, molili su milostinju bogatim tr-govcima koji su stalno ulazili i izlazili iz Elisine palate, sklapali po-slove ili se jadali na velike poreze.

Dvojica prosjaka, koje je Jarbo zvao: Nokat i Meso, jer su uvi-jek bili zajedno, i podnosili izvještaje kralju, neprestano upadajući uriječ jedan drugom, tako da bi prvi započeo rečenicu, drugi je nasta-vio, pa opet je prvi okončao, djelovali su konfuzno i pomalo glupavo.Ali je kralj, inače nervozan i često ljut, spreman da ih izlupa, bio pri-lično zadovoljan sa onim o čemu su ga izvještavali.

Armat je u početku dolazio u Elisinu palatu preko kapije odmora, koja je vodila kroz vrt, i zato je bio neupadljiv Noktu i Mesu.Primjetili su ga tek kad su njegovi dolasci učestali. Kad su ga vidjelikako napušta njenu palatu u duboku noć na Ašuru Rašu shvatili suda tu ima nešto zanimljivo za njih dvojicu, što će kralj Jarbo debeloda nagradi. Nisu gubili vrijeme da stoje na jednom mjestu i čekajuda se velika vrata otvore. Kretali su se gradom, zalazili po sumnjivimmjestima, među običan svijet, pred vrata bogatih trgovaca i osluški-vali. Katkad bi se i sami uključili u razgovore kad bi čuli da se govorio kraljici. Ali, o tajanstvenom čovjeku još ništa nije procurilo naulicu. Prošlo je još desetak dana kada su ga opazili na ulici. Nokatmu se ispriječio na putu kao ubogi slijepac koji je slučajno naišao nanjega. Meso je bio sakriven iza zida i posmatrao je čovjeka. Visok,plećat, snažan, sa jakim rukama, i kosom pokupljenom u rep i urednopodšišanom bradom, Armat je djelovao kao brdo pred presamićenim,poniznim Noktom, koji mu se sljedećg trenutka baci pred noge damu iska milostinju. Armat ga podigne sa zemlje, maši se za kožnuvrećicu, koja mu je visila o pasu i u kojoj je imao nekoliko novčićakoje je nosio kući kao zaradu od prodate ribe, izvuče jedan i staviprosjaku u ruku. «Evo, neka ti bude, za sada toliko, a drugi put moždai više!» Po tih nekoliko riječi Nokat i Meso su lako primjetili da čo-vjek nije Feničanin, da govori grčki sa nekim čudnim naglaskom.Ljudi, koji tako govore, ili ljudi koji drugačije govore od pravih Fe-ničana, žive u naseobinama iza bedema grada. Armat je bio suvišeintrigantan da bi ga tek tako ostavili na miru i zadovoljili se njego-vom milostinjom. Osjećali su da u njemu ima još nešto što jarbo morada zna.

Znali su danima da stoje pred kapijom u grad i da čekaju sta-sitog čovjeka ili da se raspituju kod drugih o njemu. Sve je bilo šturo,malo, ali se malo – pomalo sklapao mozak i na kraju su mogli da iz-vjeste kralja Jarba o čovjeku ribaru, koji vaja Elisinu glavu i koji jenjen ljubavnik.


LXI

Jutarnje sunce se jedva promaljalo ispod bijelih oblaka, pticesu se umilno dozivale cvrkutom, kad su Elisa i Armat zajahali kamilei krenuli preko zlatastog pijeska. Kraljica je, obučena u pamučnu ha-ljinu, sa ogrtačem boje purpura i obaveznom maramom uvijenomoko glave i lica, ličila na beduine, pustinjske stanovnike, trgovce ivojnike, koji žive u oazama sa palmama, među dinama u nepregled-nom pustinjskom prostranstvu, i koji u prašini skrajaju čitav život.Voljela je da ponekad ranom zorom obilazi kartaginske granice, izlazivan gradskog posjeda i gleda ratare dok rade u polju, i mirne stočareuz stada ovaca. Pozvala je Armata da je prati. Trebao joj je da je sveviše uz nju. Stražari, njih šestorica, jahali su u urednom poretku podvojica, iza njih. Prolazili su kroz zaseoke, sretali ljude u polju dokpleste sijeno, okopavaju zemlju, čupaju korov duž leja vinove loze.Mahali su Elisi puni neke radosti zbog iznenadnog susreta sa milomkraljicom božicom, koja tako gordo, slobodno, jaše među običnimnarodom. Ona im je otpozdravljala blagim klimanjem glavom.Armat, onako visok, stamen, pravih leđa, u plavom ogrtaču, sa bije-lom maramom oko glave, izgledao je uz nju kao kakav princ, izasla-nik Ba-alov, od neba poslat, kao tek prispjeo iz nekog pustinjskogkraljevstva, njen zaštitnik. Lijepo su izgledali, tako zajedno. I to jebilo prvi put da je Armat jahao sa Elisom i da su ljudi mogli da ihvide izvan zidina njene palate. Prolazili su pored zasada mladih ma-slina, od kojih je Elisa očekivala da već za tri godine daju dobar rod.Elisa siđe sa kamile, preda užad čuvaru, i nastavi pješke između stab-ljika, da ih zagleda, da vidi ima li požutjelog lišća. Okretala je listovei blago savijala grane da vidi ima li zelenih plodova. Armat je pratiou stopu. O maslinarstvu skoro ništa nije znao i ćutao je dok ga Elisapodučava.

– Pravićemo svetkovinu berbe, dragi moj Armate. Maslina jestablo božje radosti, pobjede i mira među ljudima. Tamo gdje onaraste narod je siguran da nema gladi. Znaš da ovdje, prije mog dola-ska, nije uzgajana. Ne mogu da zamislim život bez nje. Desetak sta-bala sam donijela sa sobom, iz Tira. Na njima je još moja mila tirskazemlja. To su ona prva stabla posađena u mom vrtu. Hlad od njih jeslab, krošnje su im još male, nerazvijene. Istina, ne rastu brzo, i trebaim dosta sunca, ali za koju godinu će biti divno, krošnjasto drveće,koje će praviti hlad i na koje će mi pogled donositi mir mojoj duši.Ova ovdje su stigla sa Krita. Posadili smo dvije hiljade stabala. Bićeto, dobar rod, za dvije, tri godine.

– Kraljici uspjeva sve čega se dotakne!– Laskaš mi!Nastavili su laganim hodom dok je sunce sve jače grijalo nji-

hove obraze. Elisa ga blago uzme za ruku.– Kopka me šta znači to tvoje ime. Armat. Može li da se pre-

vede?– Armat je bio junak iz priča moga naroda. Grci nas zovu Iliri,

po Kadmovom sinu, i Enheleji. Među našim plemenima ima plemejeguljara, koje živi uz rijeke. Znaju da pričaju s njima i da im zahva-ljuju, jer su za njih jegulje najveća božanstva, sam Bog Dracon. Kakoznam iz kazivanja mojih praotaca, Armat je ubio zmaja, strašnuneman što je bljuvala vatru.

– Tebi i priliči takvo ime, ratnika, mili moj. Ali, nešto si danasćutljiv.

– Pomislio sam na trenutak, koliko sam daleko od zemlje ukojoj sam rođen. Navela si me svojom brižnošću da se i ja vraćam udaleka sjećanja i u krajeve odakle sam otišao kao dječak.

– Voljela bih da vidim tvoje krajeve.– O, to je mnogo dana puta daleko odavde.– Možda odemo tamo, jednom, zajedno.– Malo čega se sjećam. Mnogo vremena je proteklo. Pamtim

duboki zaliv zavučen duboko u kopno, sa puno malih rijeka kojeutiču u njega. Sve je zeleno, i brdovito, a stabla dopiru skoro do samepovršine vode. A u vodi ima mnogo ribe. Praćakala se ispred našihmreža kao da je htjela sama da uskače u nju. Kroz maglu se sjećamnašeg ribarskog čamca, oca koji zamahuje mrežom i raduje se do-brom ulovu. I ima mnogo više kiša, nego ovdje. Tamo je voda ispodi iznad ljudi, i zemlja je voda u vrijeme kiša. Nekad se čini da namje sve nastalo u vodi i od vode. U mom zalivu čuvamo naše svetinje,


LXII

Da je Jarbo čuo od uhoda ma šta drugo, o spremanju rata, onečistim računima i prevarama, o lošoj ljetini, o izdaji na vojnompolju, ništa ga ne bi tako uzrujalo, tako razljutilo, tako raspomamilo,razgnjevilo, kao vijest da Elisa svoje srce poklanja jednom ribaru,jednom useljeniku, strancu, dojučerašnjem robu, čovjeku koji je ništaza njega, koji nema ništa.

– Ona poklanja svoje kraljevsko srce nekom beskućniku, amene, koji je obožavam, koji je u zvijezde dižem, koji sve darovesvijeta mogu pred noge da joj donesem, zlatom da je obaspem, menekralja Jarba, kralja Sahare, mene koji sam strah i trepet, od čijeg po-mena imena svi se u strahu tresu, u Numidiji i Mavritaniji, od kogaFeničani samo dobrim žele da imaju posla, ona odbacuje kao da samsaharska prašina, kao riblja krljušt. Ona me uvrijedila do neba. Mojobraz, moja čast, sve mi je sručila u bezdan. Ja moram da imam os-vetu, strašnu, krvavu. Ona, ona ... mora da pati, onoliko koliko i ja.Nema veće patnje nego na ljubav odgovarati prezirom i gordošću.

Jarbova strašna odluka je stigla na prečac, brzo, hitro, bezmnogo premišljanja. Pozvao je petoricu svojih najspremnijih vojnika,koji su dobro baratali mrežama, ostima i mačevima.

– Taj čovjek mora da bude ubijen! Koristite noć bez mjeseca,kad oblaci zamrače zvijezde i kad zavlada duboka tama. Sve ubijtešto je njegovo! Okitiću vas zlatom i dragim kamenjen, kad se vratite.Samo mi skinite mrak s očiju! Sve ih poubijajte! Neka se zna ko jeJarbo i kako plaća onima koji ga izdaju! – urlao je, na kraju, da senjegov glas mogao, s dobrim vjetrom, čuti u Kartagini.

Petorica ljudi, Jarbovih najsnažnijih vojnika, ispregli su mlade,bijele, tankonoge, kamile i žurno napustili svoje šatorsko naselje,okruženo dinama žutog pjeska.

jer su se bogovi mnogo nadgornjavali u njemu gdje da stvore brda,šume, oranice, plodnu zemlju da ukradu od kamena, i da nam podaredobro more i u njemu na pretek ribe.

– Kad tako toplo pričaš o njoj, a kažeš da nosiš malo sjećanja,kako li je tek stvarno u toj tvojoj zemlji? Armate, niko nije srećnijiod mene što sam te upoznala. Tvoj i moj jezik, s kojima smo rođeni,različite zemlje u kojima smo živjeli, naše različite navike, ništa tosada ne postoji, kad se ovako dobro razumijemo.

– Znam, i da ćutim opet bi smo razgovarali i sve bi me jednakorazumjela.


LXIII

U noći bez mjeseca, kad su i ćukovi ćutali, u pustoj, beskrajnojtami, sa hukom teških valova što udaraju u obale, šaka vojnika, iza-slanika čistog zla, mračnih sila podzemlja, egzekutori demona use-ljenog i razvijanog u pomahnitalom, zamračenom umu, poput noćiu kojoj su se kretali, takva horda ubica dojahala je pred selo. Jedanod njih, vidno nervozan i uplašen, ostao je da čuva kamile, a četvoricasu nastavila da se pješke prikradaju kolibama. Znali su tačno koja jeArmatova. Znali su koga sve ima u njoj. Nokat i Meso su o svemuizvjestili Jarba i sada su ih još i sačekali na istom mjestu gdje su osta-vili kamile. Prikradali su se tiho, kao da ne dodiruju zemlju, kao dalebde. Nije bilo ni govora ni šapata osim ponekog znaka rukom kojije značio «stani», «kreni», «idi lijevo», «desno», «zaobiđi». Noć ihuka valova bili su im najbolji saveznici. Selo je spavalo. Vojskamraka plovila je bešumno kroz tišinu spremna da u krvi okončapohod. Oglasi se ćuk sa grane stare smreke, negdje u daljini zalajepas i jedna zvijezda se promoli na nebu. Ubice zastanu. Prvi je oslu-škivao tišinu, a ostali su iza čekali njegov znak da nastave. Omarazapahne vazduh sa oblakom prašine. Prvi čovjek, kosmat, crnog, opa-ljenog lica, obrvama upita Meso da provjei da li je siguran koja jekuća, i glavom učini znak ka njemu da vodi do Armatove kuće. Mesobrzo istrči naprijed i pokaže rukom na osamljenu kolibu, sklonjenupod uzvišicom od desetak metara, koja je branila kuću od snažnihudara vjetra s mora. Pred njima se ukažu jasniji obrisi drvene kolibe,Armatove kuće, a iza nje neka pomoćna, više šator, načinjen od dr-veta, palminih grana i ovnovskih koža, sa kamenim komadima po-slaganim ipred, čije je cakljenje i bjelasanje otkrivalo obrise u tamnojnoći.

Ubice zaokruže kuću. Osvrnu se za sobom da budu sigurni danema nikoga. Lavež pasa je bio daleko. Potom upadnu u kuću kaošto oluja razara, noseći i koseći sve pred sobom u strašnom vrtloguprije nego što neko shvati šta se događa. U Armatovoj kolibi svi suspavali dubokim snom. Dječak se upravo promeškoljio, a djevojčicaje u snu kratko zastenjala. Armat, čulom oca i branitelja porodice,osjeti blizinu ljudi ubica i brzo otvori oči. Nož je uvijek držao poduzglavljem i sad ga se brzo dokopa i krene da skoči na noge, spremanna borbu. Jedan od vojnika zareže ga mačem po butini, a drugi gahitro dočeka s mrežom i baci je na njega. Treći je dječaku već prere-zao grkljan i mališan ostane zatvorenih očiju u krevetu, kao da spavau velikoj crvenoj bari od krvi. Isti taj ubica dohvati staru ženu, stavijoj šaku na usta, i uhvati je za kosu. Jadna žena se otimala i pokuša-vala da strgne ruke sa svoje glave, čovjek ju je dovukao na kraj krvetai zabio joj nož u stomak i nesrećna žena ispusti tek bolni ropac. Armatse otimao, nožem je vitlao oko sebe da Jarbovi plaćenici nisu moglida mu se približe, ali ga je mreža stezala, i, potom, četvrti baci tro-zubac i pribije ga za drveni stub. Uplašena djevojčica kratko zavrištadok i njoj vojnik iz horde demonskih ubica nije kratkim ptezomoštrog noža prerezao grkljančić. Nokat i Meso, više mrtvi od gledanjastrašnog prizora, nego živi ljudi, čučali su iza drvenog stuba od kuće,ne vjerujući šta gledaju i šta se događa. Pokolj nevinih bio je mnogognusniji nego što su i pomišljali. Vođa grupe plaćenika-krvnika, za-dovoljno je oliže svoj kratki mač kojim je zadao završni udarac Ar-matu, već prikovanom trozupcem za stub. Osjećao je zadovoljstvokad mu je prerezao vrat i kad je krv šiknula po njegovom licu.

Sve je bilo brzo. Usnuli seljani nisu ni slutili pokolj u svomkrugu, nisu imali nikakav znak o dešavanjima u kolibi Armata ribara.Ubice su brzo otrčale sa krvavog poprišta, bježali su koliko ih nogenose do mjesta gdje su ih čekale kamile. A kad su uzjahali udarali suživotinje iz sve snage da se što prije udalje sa tog strašnog mjesta,ne bi li zaboravili slike užasa koje su sami stvorili. Nokat i Meso sutrčali za njima dovikujući da ih prime na kamile, koje su frktale u bi-jesnom udaranju i ostavljale oblak prašine za sobom. Kao strijele susjekli vazduh ne osjećajući da im nedostaje dah. I dok je njihov vođa,i sam nošen demonom krvi i smrti, sav ushićen jurio prema Jarbovojtvrđavi, za njim su jurili njegovi vojnici kojima su se pred očima re-đale slike mrtvih tjela, krv, krv i posvuda krv, leševi, zvonak hropacu ušima, i strah u očima žrtava, djeca koja nisu ni shvatala šta se do-gađa i ko i zašto želi njih da povrijedi i liši života. Nokat i Meso su


LXIV

Tri dana Armat nije dolazio Elisi. Bilo je to čudno Elisi jer senikada prije nije dogodilo da je iznevjeri dato joj obećanje. Trećegdana strpljenje ju je već napuštalo. Imala je nemir u sebi, kao nekuzebnju, nešto što se osjeća kao strah. Noći su joj bile nemirne, nijemogla da spava. Bila je teška omarina i magla se spustila sasvim domorske površine. Prebirala je po mislima od čega bi mogao da jetrese takav nemir. Zašto nema Armata? Šta se događa? Zašto joj ništane javlja? Dva dana je strpljivo čekala u vrtu. Trećeg je čekanje posta-jalo besmisleno, sumnje su bile sve veće, a njena trema toliko jakakao da joj se sprema sudbinsko zlo. Jedan veliki paun se šepurio prednjom svojim raširenim repom sa hiljadu boja. Lavić se zaletio premanjemu da ga uhvati, ali je ptica elegantno odskočila na niski trem do-voljno visok da joj dosadni lavić ne smeta. U isčekivanju i nadanjuskorog dolaska voljenog čovjeka, vrijeme je sporo teklo. Ništa se nijedogađalo. Nije bilo ni glasova, ni šuštanja grana, ni cvrkuta pticaosim maukanja pauna i režanja lavića, koji su se igrali grizući jedandrugom uši i tapkujući njuške šapama. Obično bi se i ona igrala sanjima. Okrenula bi ih na leđa i češala ih u predjelu vrata ili iza ušiju,dok su se oni zadovoljno prepuštali kao pravi hedonisti. Kako seArmat nije pojavljivao niti joj poslao ikakav glas, Elisa pošaljeKaura, kao onog prvog dana, da izvidi gdje je i zašto joj ne dolazi.Bila je zabrinuta. Sanjala je tu noć neke čudne snove, sebe i Armata,kako hodaju kao obezglavljena trupla, a glave im se otkotrljale nizstranu. Probudila se sva u znoju. Nije to bio dobar znak.

– Ne! Ne, opet! – vikala je u snu.Jedna oštra bora tog jutra joj se urezala između očiju, a u

očima joj je zgasnuo sjaj. Grizla je usnicu i već je sasvim prokrvarila.

trčali, ali kao da su propadali kroz pjesak, stalno su padali, podizalise i nastavljali dalje.

Ubice i saučesnike su slike pokolja pratile kao aveti. I do krajanjihovih mizernih života te slike i zvuci bola i smrti bili su sa njima,nedajući im mira, ne dajući im ni tren odmora, do zadnjeg dana ži-vota. U snu i na javi, uvijek su vidjeli isto. Jedino je Jarbo pokazaozadovoljstvo kad je čuo o ishodu pohoda. U zoru je nazdravljao mla-dim vinom i nudio njime sve svoje sluge. Sumnjičave sluge nisuznale šta proslavljaju, ali su bili sigurni da je u pitanju nekakav obra-čun ili krvav pir njihovog prgavog i prijekog kralja. Tog jutra je Jarbotražio da mu dovedu mladu meleskinju ropkinju. Napokon je mogaoda uživa u tjelesnim zadovoljstvima i da se osjeća kao snažan, ra-splodni bik, kao kralj i kao bog. On je bio svemoguć i bio je silan usvom naumu.


zdravlje. Imala je groznicu, čitavo tijelo joj je zapalo u stanje opasnetrešnje. U snu je buncala i dozivala Armata. I tako je trajalo danima,noćima, i kad nije izgledalo da ima napretka i da joj se stanje po-pravlja, okupali su je ne bi li joj to smirilo tijelo i spustilo unutrašnjuvrućinu, plamen u kome je sagorjevala. Stavljali su joj bijeli luk načelo, mirišljavim travama, koje su trgovci nabavljali od nomada kojesu brali na stranama i vrhovima Sinaja, umotavali su joj tijelo. Elisaje i dalje bila više mrtva nego živa.

– Ona više ne želi da živi – govorili su njeni ljekari i sveštenici,kao da se pravdaju pred Vijećem staraca.

– Ali ona mora da živi» – govorili su savjetnici.– Mora se jedino umrijeti, tako je zapisano. Život još možemo

da biramo! – govorio je Isaija.Mjesecima je trajala borba snažnog Elisinog tijela sa smrću.

Njena je volja u toj borbi sasvim klonula i od nje napravila praznoljudsko tijelo, bez emocija i osjećanja za životne radosti. Nakon god-inu dana, Elisa je imala u sebi samo tugu, ništa manju nego prvogdana kada joj je Kano javio strašnu istinu. Suze su joj presušile, kaozdenci u dubokoj saharskoj pustinji, ali je njeno lice bez izraza, spuno tuge, otkrivalo svu prazinu koja ju je ispunjavala. Dane je pro-vodila uz prozor, piljeći bezizražajno u njegovu površinu, a zapravoje tražila pogledom neke daljine koje su postojale samo u mislima.Mamo joj je stavljala liru u ruke, ne bi li je muzika prevela u nekedruge sfere, u kojima se manje misli na tugu i mrtve, a više na životi stvarnost oko sebe. Elisa bi namjestila liru, odapela, žicu, ton bi oti-šao u etar, pa još jedan i dva, i onda bi sve utihnulo, a lira bi pala napod. Nije željela ni da je ima u krilu. Lira poziva na radost, na prom-jenu raspoloženja, a to nije nikako željela. I to se tako ponavljalo danza danom, dok najzad jednog poslije podneva, suvog, tihog glasa,kao da se plaši da nekoga ne probudi, pozove sebi Hana, najpoznati-jeg svog navigatora pomorca, koji se baš bio vratio sa puta premaKorzici. Bio je još umoran ali Elisa ništa nije primjećivala poput onihzanesenih slikara, koji u transu rade svoje likove, ili muzičara kojisviraju neshvatljivo i nerazumljivo za druge, kao da ih nose zvuci či-tavog kosmosa.

– Hano, tamo, prilično daleko odavde, na sjeveru oboda Ve-likog mora, u pravcu odakle dolaze vlažni vjetrovi, ima zemlja na-roda slobode, Ilira, kako ih zovu Grci. I među njima plemena Pirusti.Ne znam mnogo o njima, ne znam ni koliko ih je, ni kako žive, osimonoga što sam čula od Armata Piruste i povjerovala mu svaku riječ.


Kaur još nije stizao, a neizvjesnost ju je lomila kao što snažan vjetarlomi mlade trske.

Predosjećanje je bilo strašno, ali je Kaurova vjest bila mnogogora. Nemoguća. Nije htjela da vjeruje šta joj govori. Udarala jeKaura šakama po tijelu, licu, da je ne laže, da ne izmišlja, da to nemože da bude, da je ne muči, ne kažnjava, i tako redom. I u takvomstrašnom trenutku prvo su joj noge klecnule. Više je nisu držale. Os-tala je bez snage, sva slomljena, sklupčana na podu. Uzalud su Kauri stražari pokušavali da je podignu. Nije dozvoljavala ni da je taknu.Rasplela je kose dok su joj suze tekle niz obraze. Kaur je pokušaoda je podigne. Mamo ju je grlila. I Hano je bio uz nju. Brzo je stigaoi Isaija. U tren su se svi, njeni najbliži prijatelji i savjetnici, sjetilinjegovih proročkih riječi o nesreći na toj zemlji, ali nije bilo vrijemeda o tome govore, niti da podsjećaju Elisu. Čemu bi to služilo osimda potvrde beznadežnost situacije i sudbinski put mlade žene i svihnjenih sunarodnika, koji su sa njom pristali da odu u egzil i nasele sena novoj zemlji. Neko prokletstvo je stalno bilo uz nju, kao sjen. Nijeimala pravo na njubav, na sreću, sve je bilo kratko, ograničeno, svese završavalo s patnjom i boli. Nema više bježanja. Jedino što možeda uradi jeste da svoju dušu veže za Armatovu, za čovjeka koga jevoljela najviše na svijetu, koji od nje nije tražio ništa, a pružio joj jenajviše od svih, ljubav. I da je mogla da bira nikada ne bi izabraladrugačije osim što bi sve uradila da Armata i njegovu porodicu zaštitiod urokljivih i zavidnih očiju, da ih premjesti kod sebe, između ka-menih zidova, da ih čuvaju poput onih paunova koji se tako raskošnošepure u njenom vrtu. Govorila mu je o tome da treba da ima boljukuću, da će da mu pomogne da je izgradi, da se preseli u grad, a neda živi izvan zidina, u naselju izbjeglih i ubogih. Armat je završavaonjeno poprsje i trebalo je da joj ga donese. «Kad to završim, kraljice,razgovaraćemo o meni».

Ni jedna riječ više nije imala smisla. Ona je jecala, ridala,plakala suzama krupnim poput Velikog mora. Nestala joj je svasnaga, sva silina, sva ona energija, koja ju je vodila sve te godine izg-nanstva. Izgubila je ljubav, a sa njom i nadu. Sa ljubavlju i nadomnestala joj je i vjera. Bogovi je nisu zaštitili. Astarte ju je ponovo na-pustila. Prizivala je prozivala sebičnog boga Melkarta, svoga Baa-la, koji joj nije dao znak, nije joj otvorio oči da vidi nepijatelje, nijeje učio oprezu, i, koji joj je, najzad, oteo onog koga najviše voli.

Htjela je da vidi Armata, ali joj to nisu dozvolili iz straha dabi joj užasna slika pokolja još više poremetila stanje svijesti i tjelesno


LXV

Prohladnog novembarskog dana, kad je jesenja kiša iznenadazasula tuniski zaliv a sivilo s neba stopilo sa tamnim bojama mora,dok su magličasti oblaci, poput paučine, plovili dodirujući morskupovršinu, Elisa, kraljica Kartagine, nakon godinu dana zatočeništvau svoju dušu, u duboke ponore u kojima vlada mrak i sam hladni Bogsmrti, bez najave, zakoračila je u svoj vrt, među stabla maslina iborova. Nježno dodirne mladu stabljiku masline, pogleda premanebu, gdje je baš velika bijela galeb ptica u letu graknula sa ribom uustima. Nije se osvrnula, samo je čežnjiv pogled posljednji put hvataožive slike. Hodala je ka malim, tajnim vratima, a odatle se spustilana obalu. Rekla je Mamo, slugama i dvorkinjama da je ne prate, jerjoj treba svježeg vazduha, da je željna da ga se nadiše punim plućima,baš pravo od mora i to sama. Nije se dvoumila, nije sumnjala u od-luku, gledala je u obrise Sicilije, iznad koje su se kovitlali sivi, su-morni oblaci, puni kiše. Uhodala je u vodu, jednakim, ravnomjernimkorakom, kao kad šeta po pjesku. Za njom se vijorila siva, svilenatkanina, poput traga zvijezde repatice na nebu.

Kad je Mamo s vrha kule primjetila sivu tkaninu Elisine odorekako polako nestaje u tek za nijansu svijetlijoj vodi, već je bilo kasno.Mamo je vikala i dozivala, čas Elisu čas stražare. Kako se gubioElisin trag u moru tako je njen glas postajao drugačiji i najzad sepretvorio u jecaj. Razletjeli su se stražari, trčali su ka obali i sa svimoružjem uronili za Elisom u more. Bilo je kasno kad su je izvukli naobalu. Život joj je već isčilio.

Elisa je prestala da živi život u vremenu izgnanstva i ubijeneljubavi. Predala se moru, sa kojim je uvijek imala dobar savez. Njenaduša je lagano uplovila u ponor vječnosti, kroz crnu ploču, ta vrata

Naši preci su dolazili nekada na te obale mora u potrazi za trgo-vačkim putevima sa nomadskim narodima. A sada tamo ima i Grka.Hoću da nađeš more, i zemlju, i zaliv što je u obliku usta, a u zalivutri manja zaliva, i među njima zelena brda koja liče na konje, kojipasu. Zaliv stvoren od rijeke, prodire duboko u visoke, gole, planine,i one su njegovi bogovi. To je bila nekada Armatova zemlja. Hoćuda je nađeš, Hano, da sagradiš hram boginji Astarte i da ovu figuru,koju je za mene isklesao od kamena, odneseš tamo, u tu zemlju ljudikoji nadasve vole slobodu, i koji nikome ne robuju. Moj lik ćeš uko-pati u hram da stoji i da priziva Armatov duh da mi se vrati. Ja ćubiti tamo kad dođe vrijeme i bićemo zajedno.

Hano nije imao šta da pita. Čim je napustio Elisine odaje otišaoje da pogleda mape i da upita svoje zvjezdočatce da mu kažu šta pišeu zvijezdama, kakve ga očekuju vremenske prilike ako brzo krenena put. Znao je da treba neko vrijeme dok ponovo organizuje posadui pripremi brodove. Osjećao je da nema puno vremena, da mora dažuri da ispuni zadatak dat svojoj kraljici. O toj zemlji, o kojoj je go-vorila Elisa, a koja je postala njegov cilj, slušao je u nekim ranijimpričanjima trgovaca i starih tirskih pomoraca. Taj narod tamo imačudne grobnice, sahranjuje ljude savijene, pod gomilom kamenja,nomadi su i prilično divlji, ratoborni, ali poznaju ćudi mora i umješnisu u spravljanju medovine.

Nedugo od Elisine naredbe Hano razapne jedra i sačeka po-voljne vjetrove, one što duvaju sa juga, da mu ponesu brodove kasjeveru, čvrsto rješen da ispuni Elisin zadatak. Poveo je Elisinogarhitektu, starog majstora Petrosa sa Krita, koji je bio glavni nad-zornik za gradnju tvrđave i zidova Kartagine.


LXVI

Snaga je već izdavala Pomponiusa Trogusa. U nekoliko na-vrata slao je izvještaje rimskom senatu. Već je bilo vrijeme da napišeposljednji, završni i da ga pošalje senatorima na čitanje i diskusiju.Opaki kašalj nije mu davao mira. Bio je siguran da je zdravlje narušioone zime kada je bio u zalivu Usta, kod svog prijatelja Markusa Si-lenijusa. Bila je to zima s toliko kiše da nikada prije, nije vidio da setoliko vode spušta sa neba. Vazduh je bio toliko pun vlage da je svaposteljina bila mokra i činilo mu se da spava u vodi. Markus ga jetješio da su takve zime u tom kraju, da treba da se strpi dok se dobrone ispada. Ali, nestrpljivi Pomponius nije dugo mogao da izdrži u za-tvorenom prostoru Markusove kuće. Trebalo mu je vazduha i svjet-losti i naprosto je bježao iz udobnosti Sileniusovog doma na raskva-šenu zemlju i puštao da se na njega cijede kapi sa hrastovih grana,kad se sklanjao pod krošnje dok su munje parale nebo sjajnim puko-tinama, udarali gromovi, uz neumoljive daždi. Sjećao se te zime kojeje proveo kod Sileniusa, i bilo mu je drago da mu je stari prijateljdošao na pamet:

– Koliko ovo može da potraje ? – pitao je Pomponius Markusa,već nakon deset dana kako se nebo, zemlja i more sastavilo u decem-barskom sivilu, a kiša, koja je samo mjenjala intenzitet, od jakih plju-skova do monotone kapavice, gotovo da nije ni prestajala.

– Deset dana, mjesec, nekada sastavi i po tri, četiri, odjednom– odgovorio je Markus već priviknut na takve vremenske prilike ineprilike.

– I ne dosadi ti?– A šta mogu? Gdje da idem? Star sam, dobri moj, Pompo-

niuse. Kad je čovjek star nije više za putovanja. Ali, zato, kad pre-

beskrajnog svijeta duša, gdje su i srećni i nesrećni, zli i dobri, samosvako sa svojim bremenom. Oni zli i opaki ostali su bez nade, a dobri,u svem sjaju i bjelini, čekaju na nova vrata života. A iza tih vrata, usvjetlosti stoji ponovni put, ali, kao po ruletu, ipak zavisi od mnogookolnosti života provedenog na Zemlji, ko zna kada i ko zna premagdje. I na ulazu piše:

«Vaj! Ništa nije taj život od kože i krvi,vjeruj u vrijeme,

i što izgleda da je, konačno nije,ono što očima vidiš, zapravo nije,

vjeruj u vrijeme,život je san, vjetrovit vijak,misliš da je, a zapravo nije,

vjeruj u vrijeme,što ne razumiješ sada, reći će se sutra,ponor duše, zapravo su vrata novog,sa brijega smrti u novi život gledaj.

Vjeruj u vrijeme!


djevojke, boginje, sada su ovdje samo za mene. Kada više ne moguda ih ljubim, a ljubio sam mnogo u svojim ratničkim godinama, po-gledam na ovog mog Kurosa, što su mi ga donijeli sa nekog grčkogostrva i ja se osjetim kao da je sva moja muška snaga u njemu. Sada,kad više ne mogu da radim za svoj tjelesni užitak, ostaje mi samo dagledam i njega i svu tu žensku čednost i ljepote njihovih tijela. Nisamzavidan u svojoj nemoći, jer još mogu da uživam u gledanju. Oči mejoš dobro služe.

«E, da! Nema više Silenijusa. Otišao je na put vječnosti bezsvojih kamenih ljudi. Nema više ni Siramaka. Napustio me nesrećnikzauvijek i prepustio se svojim bogovima, nekoliko mjeseci kako smoobojica, sasvim umorni i iscrpljeni, otišli iz Aleksandrije. Jedne proh-ladne, decembarske noći, nakon naše uobičajene prepirke, pio je me-dovinu, za koju se kaže da je carsko piće koje liječi sve boli i tuge.Ali, nesrećni starac nije stigao ni da ispije svoj pehar. Ostao je dasjedi za stolom. Mirno je sklopio oči, i prestao da diše, kao da je takohtjeo. Pehar se prevrnuo a žuta tekućina prolila se po stolu i kao rijekaTibar, ili kao Tigar ili kao, Eufrat, ili Nil nastavila da teče svojim to-kom do ivice stola. Slatkaste kapi cijedile su se na pod, pravile barui nastavljale dalje tok u pukotine poda, dok je Siramakova duša la-gano otplovljavala iz starog, sasušenog tijela. Zagrlio sam ga, ja nje-gov gospodar, počeo da ga drmusam, misleći da je zamro kako sedogađa ljudima u tom umornom životnom dobu, i nadao se da će ot-voriti oči samo ako budem uporan. Ali dobri moj Siramak nije disaoi ja sam zaplakao. Da, zaplakao sam za svojim slugom, onako običnokako čovjek žali čovjeka, prijatelj prijatelja, saradnika i pomagačabez koga je svaki posao bio mnogo teži i sporiji.

Ja sam, poslije, još tumarao po grčkim ostrvima i zimu proveou Neptunovom zalivu, ili, kako ga Grci zovu, zalivu Posejdonovihusta, a ja kažem samo „Usta“. Nema kosti, koja me ne boli od oneproklete vlage, a moram da sjedim i pišem izvještaj senatu. Zaista jeveć vrijeme i sada kada sam mnogo toga sakupio u svojoj glavi, sadami je teže nego ikada. Krenuću ovako:

U vremenu prije postojanja rimske države, kada su plemenaLatina vladala zapadnim obalama srednje Italije, u vremenu moćiEtruraca, a prije nego je na sedam brežuljaka nastao Romulov grad,uz rijeku Tibar, postojali su narodi na južnim obalama Velikog morakoji su bili daleko razvijeniji, kojima su države već poznavale sjaj islavu, koji su znali za zlato i kovali novac i koji su već ispredali pre-divne legende. Osamdeset godina prije osnutka Rima, najslavnijeg i


stanu kiše i čisto, jarko sunce obasja čitav kraj, zasijaju visoke pla-nine, pojačaju se sve linije da izgleda da su se približile visoke pla-nine i zelena brda, kao istimareni konji što zadovoljno ržu, lijepi,gordi, da svako mora da usklikne toj ljepoti. Gledam nekad i kako semagla uvlači među brda, pa se spušta kao neki zavjerenik, još bolje,ljubavnik, koji se kradom uvlači u krevet svoje dragane, ali onakotiho, da ga ne čuju muž i sluge, da ne naprave buku. Lagano, skorolijeno razvlači pramičke između brda, sve dok ne dodirne površinuvode, a onda, kao sretnik što je obavio posao, nestaje, brzo, hitro i utren se rasprši, kao što ljubavnik pobjegne kroz prozor, pa ostanesamo sjećanje. Takva je ovdje jesen, u vrijeme kiša. I ja sam zavolioovaj zaliv i njegovu pitomu prirodu sa svim tim kišama koje tebi to-liko smetaju.

– A, vidi mene! Šta mi fali? Uvijek se krećem. To je radost ži-vota. U kretanju se lakše podnosi život. Brže prolazi.

– Ti si lud! Zašto da se trudim da mi život brže prolazi. Ljetiuživam u suncu, kupam se u ovom plavetnom moru, gledam lijepeprizore oko sebe pune života, ratare u polju, pratim vršidbu žita, po-slije je berba grožđa, imam dobre prihode, svetkuje narod, pa i ja sanjim. A kad dođe zima, moja žena i ja, uživamo u zasluženom neradu.Brojim zaradu, slažem jedan po jedan novčić. To je život, što lakše,lagodnije, smirenije, a ne nekakvo jurcanje po svijetu za događajimakoji su se zbili ko zna kada i zašto.

– U vremenu leži ključ naših života. Zar zaista misliš da sirekao sve sa tih tvojih šezdeset i nešto godina i da treba da sve o tebibude gotovo onog trenutka kad te zemlja uzme sebi?

– Važno mi je da mi je sada dobro! Život nam je suviše kratakda bih se bavio onim prije i poslije njega.

Šetali su natkrivenim dijelom vrta, zapravo verandom, u kojojje poplačana staza imala niz od kamenih, ljudskih figura. Bogovi ivojnici, žene i muškarci, besmrtni i smrtni, različitih veličina, činilisu Markusov špalir, na koji je bio posebno ponosan.

– U početku sam štrecao kad sam prolazio pored ovih mojihljudi, kipova, kao da sam u koridoru smrti. Ali gledajući ih shvatiosam da su oni suština ljepote, sklada, ne zato što su stvarno takvi bilidok su živjeli, već zato jer ih je takvima vidio njihov majstor–umjet-nik i udahnuo im ono nešto. Od tog majstorovog „nečega“ ja osjetimu meni da struji, kad pored njih prođem. Oni su moja pasija, mojavelika ljubav. Vjeruj mi, ova ljepota ljudskim rukama stvorena, činime tako srećnim da poželim da ovdje i skončam. Sve ove moje žene,


LXVII

U strašnoj dolini suza jedino još umjetnost ima nekog smisla

Šopenhauer

Uredan park sa visokim stablima borova i eukaliptusa, teraseod crvene zemlje na kojima je oplevljena trava, uredni zasadi cvijećai poneka pločica sa nazivom kamenih ostataka visokih zidova i ne-kadašnjih palata. Između se, poput zmije, provlači kamenom poplo-čana staza, koja završava terasom na kojoj je maketa nekadašnje,prve, Elisine, Kartagine, razvaline tvrđava, hodnika i palata, nači-njene od kamena i cigle, tek iskopane prije nekoliko desetina godina,ispod debelih slojeva zemlje, pomješane sa ostacima rimske Karta-gine. Idem tom kaldrmom, a kao da hodam ulicom «Via del mare»,od srca zemlje ka moru, odakle puca pogled na Siciliju i široko,plavo, more sa bjeličastim izmaglicama. Kroz ravnomjeran bat mojihkoraka čujem topot konjskih kopita, koji nosi Publija Kornelija Sci-piona dok bjesno viče: «Spalite sve! Sve do temelja ! Ništa ne smijeda ostane živo na ovoj prokletoj zemlji! Ubijajte ljude, bez milosti,sjetite se straha koji su oni Rimu zadavali. A kad sve spalite solju za-solite zemlju! Ništa ne smije da sjeća na Hanibala Barku i ovaj grad!»

I vidio sam jasno flotu, rimsku armadu, kako svojim mrkimbrodovima zauzima onaj slobodni vodeni prostor u tuniskom zalivu,koji je, tek koji trenutak ranije, odisao svom slobodom i mirisima či-tavog Sredozemlja. Odzvanja u ušima fijukanje Hanibalovog mača injegovo lice puno gnjeva, ljutine, crveno, zapaljeno, poput buktinje,dok sječe rimske hastate u bici kod Kane.

najsilnijeg grada, prema kome vode svi putevi svijeta, i koji će bitivječan, slavan i moćan, na afričkom kontinentu je feničanska kraljicaosnovala grad – državu Kartaginu. I sve što dalje budem pripovjedao,sve je to priča o kraljici i njenom gradu, koji su zvali, s puno razloga,„Grad sunca“. I dok sam sve ovo istraživao i živio sa njom njen životi proživio njenu sudbinu, sa Bogovima, možda sam se i zaljubio po-tajno. O, Junono Božanska, znaš li to da mi kažeš šta vodi čovjeka injegovo srce i dokle seže naš razum i naša spoznaja? Kako, ja starimagarac, kroz sve feničanske tragove, maske od crvene zemlje i onezapise iz starih biblioteka, kako ne ostadoh imun, nego u svemu sao-sjećam sa njom, za sve njene radosne užitke, njenu ljubav, patnju dotragedije, stradanja i smrti. Potanko ću o svemu da vas izvijestim.Imajte strpljenja, gospodo senatori, ono što sam istraživao čitavu de-ceniju ne može da stane u nekoliko redova. Ovaj papirus je prekratakda napišem sve što sam saznao, a za vas predugačak kad čitate onošto vam ne čini zadovoljstvo.“


Asirci bolje mislili o Feničanima i Ugaritima, kad su ih porobili, nitiRimljani o Krataginjanima, kad su od njih ostavili pustoš, niti suEgipćani gajili iluzije o Jevrejima kad su ih satjerali u roblje.

Pružam joj ruke da je dodirnem. Hod joj je lagan, kao da nedira zemlju. Vidim je prvi put, tu i takvu, ali je znam oduvijek. Štabih dao samo za tren, kratak kao treptaj oka, da njene vrele, purpurnocrvene usne, dotaknu moje.

Oči držim širom otvorene. Ona stiže u sladunjavom oblakumirisa jasmina, sa blagim osmjehom na licu. Prepoznajem oči, istaboja, oblik i sjaj u njima, znam da sam ih negdje vidio i od tada ihpamtim. Kao da mi nešto sjevne u glavi. Oči su kao na onoj starojslici na tavanu. Tripo Kokolja, tri stotine godina ranije, vidio je istošto i ja. Nemam riječi. Vrijeme je stalo ili je pukotina počela da seširi. Njene usne, tople, dotiču mi prvo obraz, nos, jedno po jedno oko,čelo, bradu, usta, i na njima ostaju. Držim u svojim rukama njenovitko tijelo. Poljubac traje koliko i vječnost. Sve se vrti oko nas. Onapriljubi svoj obraz uz moj i tiho reče:

– Znam te, Armate! Eto, opet smo zajedno!Osjetim bliskost, kao da je znam oduvijek. Zbunila me kad me

nazvala imenom Armat. Šta mislim? Ko je Armat? – Ja sam Đorđe! – Ti si Armat, nazvan po onom što je ubio aždaju!– Sveti Đorđe je ubio aždaju.– Ti si mi rekao da je Armat junak tvog plemena koji je ubio

aždaju.– Sve ću biti samo da ostaneš! Hoću da smo zauvijek zajedno! – Zauvijek? Šta je to zauvijek? – nježno mi prošaputa – Ne

postoji zauvijek, na takav način, kako ti misliš. Postoji trajanje ali neu obliku kako mi sada radimo. Postoji suštinsko trajanje kroz ljubav,kakvu mi već imamo, trajanje duha.

Čudno kako nekad, u velikim i važnim trenucima, ostanemobez riječi, kao da najednom presuše te izviruće rijeke, jer se ni jednariječ ne čini tako dobra da bi bila izgovorena u takvom trenutku.Nisam joj u očima primjetio suze. Rekla je:

– Veliki Kufu je zidao najveću piramidu, u svoju slavu, zasvoju besmrtnost. Ti si bio tamo. Vidio si! A naša besmrtnost, mojaljubav prema tebi neće biti ni piramide, ni mauzoleji, ni hramovi odkamena i drveta, ni kakve drugo građevine, ni velike jame u zemlji.Moj duh se seli kroz ljepotu umjetnosti, kroz vajarska djela, krozarije, pjesničke uzlete, slike, rukama majstora rađene, u transu velike


Dvadeset pet godina je Kartagina bila pustoš dok se Rim nijeodlučio da je obnovi unutar trideset i sedam kilometara bedema. Odtada je to bila Rimska Kartagina u koju su Feničani, Kartaginjanimogli da se vraćaju i da slobodno žive, a uz njih i svi drugi, čitavoSredozemlje u malom, šarenilo naroda, rasa i religija. Ponovo je po-stala važna luka na Velikom moru, a rimska mudrost upravljanja jenajzad učinila nešto da se smire strasti u jednoj od mnogih rimskihafričkih kolonija. Ujedinili su bogove Feničana i Rima, moćnog Ba-ala i Jupitera, i grad je mogao slobodno da se ponovo razvija i prelivanekadašnje Jarbove granice i da naraste u centar trgovine na moru sadvijestotine hiljada žitelja, sa palatama za bogate plemiće koji su sveviše težili da žive na izolovanim imanjima izvan gradskih bedema.Rimska Kartagina ponovo je bila ponos rimske Afrike, jer, od tada,Rim više nije vladao Afrikom, već je Afrika zavladala Rimom, un-oseći i u manir gradnje i u umjetnosti sve više dekora crnog konti-nenta. Je li to pobjeda duha kartaginskog, Njenog, oboženog duha?Zato je i Publiju Vergiliju Maronu dato počasno mjesto izrađeno umozaiku sa njegovim muzama u sjajnoj palati Bardo, koji je u predi-vnim bojama očuvan više od dvije hiljade godina. Opčinjen kraljicomi darovan slavom kojom su samo rijetki privilegovani, stvarao je pje-snička remek djela koja se proučavaju do današnjih dana. Ta njegovabesmrtnost je najbolja nagrada njegovom duhu i umjetničkoj, dakle,stvaralačkoj sujeti.

A onda, iz pozadine, između visokih kolonada, stiže mladažena, gipkog tijela poput vitkih čempresa što se za suncem vitlajupravo prema nebu, ona kao simbol vječne mladosti i ljepote. Elisa,kraljica Elisa, odjevena u dugu haljinu purpurne boje, sa prozirnim,svilenim šalom umotanim oko glave, hoda prema meni. Gazeći potoj staroj zemlji mi, na neki način, hodamo po sebi. I sa svakim batomkoraka jasno čujem na ovom prostoru otkucaje srca velikih civili-zacija, egipatske, feničanske, kartaginske, rimske i grčke, tu su neg-dje i Berberi, Nubijci i Arapi. Sa sjevernih obala stiže glas o pleme-nima Ilira, koji su ljudskoj istoriji, istina, podarili manje znanja i arte-fakata, manje grandioznih građevina i monumentalnih spomenika,ali su bila neizostavan dio vremena, sa svojim dostignućima i pojed-incima, koji su išli ispred svog doba kao dio jednog vremena. Jer,kao što i danas ima bolje i lošije razvijenih država, tako je bilo i udrevna vremena. Jedni su odskočili u tehničkim dostignućima i moglida vladaju onima drugima, koji su zauzimali inferioran, podređen,pa čak i robovski položaj, nakon ratova i propasti u njima. Nisu ni


Kad se nešto silno želi i kad se u to vjeruje, kad je vjera čvrstakao kamen, kad je nada poput sunca, koje uvijek izlazi i nakon naj-strašnijih oluja, i, najzad, kad je ljubav jedina, prava, vječita, koja nepoznaje smrt i koja ima samo jedan oblik – život, a to je trajanje, ivječnost, tada je moguće spojiti se i dosanjati u stvarnosti ono što susnovi otkrivali kao neminovnu istinu. Jer, kad jedna želja uspije daživi nekoliko vjekova, ona tada pronalazi put do panteona nepriko-snovenih istina. Po jednom zaboravljenom filozofu sa Balkana pos-toji, navodno, ovakvo pravilo: «Samo onaj može pravilno da cijenikoji više stvari osmatra. Treba vidjeti sve stvari, uporediti ih i po-drediti, pa se zaustaviti i dati pravu cijenu».


i neponovljive ljubavi. Umjetnici vide moj lik. Oni ga čuvaju za tebe,do onog dana kada opet budemo zajedno. Ništa nije vječito u jednomobliku, ali naš duh, koji prelazi sa mene na tebe kroz naša usta, prekonaših poljubaca, osjećaju ga slikari i slikaju na platnima, klešu u ka-menu i tako prizivaju vječnost. I kad budeš sretao moj lik znaćeš datako ja živim za tebe i da te negdje čekam. Kroz ljubav se raste,napreduje, čovjek i ljudsko društvo napreduju, jer je ona, ljubav, kaosunce i voda biljkama.

Tek kasnije sam osjetio da mi je kragna od košulje vlažna odnjenih suza. Ona je tada već nestala iz mog zagrljaja i lagano odho-dala prema kartaginskim razvalinama sa arkadama od pečene cigle ivelikim bijelim stubovima. Njena marama je ostala na kamenimpločama. Pokupio sam je, i omirisao. Blagi miris jorgovana napuniomi je nosnice, kao da sam zaronio lice u njena njedra. Osvrnuo samse da je još jednom potražim pogledom. Možda je još tu negdje. Alije nije bilo.

Spustio sam se do mora. Ribari su izvlačili mreže i pjevušlineku pjesmu. Nisam siguran da sam je ikada prije čuo. Na mom siro-mašnom francuskom jeziku sa ubačenim engleskim riječima upitaosam ih šta to pjevaju. Jedan stari, skoro sasvim ćelav ribar, odgovorimi, takođe, na francuskom. Njegov glas mi se učinio tako poznat, asiguran sam da ga nikada prije nisam vidio. Čuo sam mu negdje glas.Odzvanja mi u glavi! Izvadio sam papir i olovku i zamolio ga danapiše riječi pjesme. Nije bio baš naročito pismen i jedva je posložioriječi pisane krompirastim, nejednakim slovima. Priskočili su i drugiribari da mu olakšaju.

Kad sam razumio stihove shvatio sam i odakle poznajem glas:

«Vaj! Ništa nije taj život od kože i krvi,vjeruj u vrijeme,

i što izgleda da je, konačno nije,ono što očima vidiš, zapravo nije,

vjeruj u vrijeme,život je san, vjetrovit vijak,misliš da je, a zapravo nije,

vjeruj u vrijeme,što ne razumiješ sada, reći će se sutra,ponor duše, zapravo su vrata novog,sa brijega smrti u novi život gledaj.

Vjeruj u vrijeme!


LXVIII

Tuniska država, zapravo njen sud, bio je blagonaklon premameni. Sudija je sačekao da izađem iz bolnice. Raspitao se da li moguda ostanem u Tinisu još dva, tri dana dana, a potom, kad sam daopristanak, zakazao suđenje. U maloj sudnici, bez advokata, izgledaosam kao siroče bez igdje ikog svog u tuđem svijetu, iako samprethodno obavijestio moju ambasadu i turističku agenciju. Ali kadsu Ivan i otpravnik poslova ambasade, gospodin Savović, stugli usudnicu, koji trenutak prije početka i sjeli iza mojih leđa, osjećao samse kao da sam uzjahao velikog, arapskog konja sa koga mogu davidim palme u oazi, kilometrima daleko, preko zlatastih dina usredSahare. Bilo je jasno da sam ja jedini krivac u saobraćajnom udesu,pa bi po tome morao i da budem okrivljen i primjereno kažnjen.Sudija prekori, pomalo zbunjenog vozača kamiona, što nije biooprezniji, a mene odmjeri od glave do pete i kad sam već pomislioda će mi dosuditi strogu kaznu, možda i zatvor, donese odluku, nakoju se, čini mi se, odlučio baš u tom trenutku. Sve se završiloplaćanjem novčane kazne i nadoknadom materijalne štete pričinjenekamiondžiji. Nije bilo mnogo strašno, ulubljena vrata, polomljenibranik i far na kamionu. Dobar automehaničar za dva dana sve tomože da vrati u prvobitno stanje i da se ništa ne pozna. Moje životnoosiguranje je pokrilo liječenje u bolnici, ali sam ipak morao da platimiz svog džepa popravku kamiona i ugrožavanje bezbjednosti u sao-braćaju. Nije to bilo ništa strašno i možda bih poželio ponovo dadoživim sličan stres zbog svih onih priviđanja i susreta koje sam imaotokom sedam dana ležanja u tuniskoj bolnici.

U polici moje biblioteke stoji gipsana glava žene, koju mi jeIvan donio u bolničku sobu. Rekao mi je da sam buncao, dok sam

bio u nesvijesti i prizivao Elisu. Kamenu, zapravo, gipsanu skulpturukupio sam na improvizovanoj tržnici, pred ulazom u spomen park,arheološko nalazište stare Kartagine, kad smo dolazili u prvi obilazakpodno brda Birsa, na čijem vrhu se vijori tunežanska crvena zastavasa bijelim polumjesecom. Vjerovatno ne bih ni primjetio skulpturu,a kamoli kupio, među raznim glavama od gipsa, rimskim i feničan-skim, crvenim maskama, rimskim boginjama, komadima kvarca„pustinjske ruže“, kujundžijskim proizvodima u obliku raznih ukra-snih tanjira i još kojekakvim đinđuvama, koje se nude turistima i,potom, cjenkaju sa njima, da me nasrtljivi trgovac nije dugo nutkaoi kad sam već odbio da kupim nešto po njegovoj cijeni, potrčao je zamnom i gotovo mi je stavio u ruke, za dvadeset tuniskih dinara. „In-teresantan lik“ – pomislio sam u trenu kad sam je uzeo u ruke.

– Stari, mislio sam da si odlijepio! Pa ko normalan može dasanja neki lik iz istorije, koji nikada nije sreo u životu i da ga priziva?

– Može, još kako! Ali je to duga priča!– Ma, hajde! Ja bih radije sanjao cara Solomona da mi kaže

gdje je sakrio svo ono zlato.– Samo misliš o parama!– Nego o čemu drugom? Ti si zanesenjak! Opčinjen likom iz

mašte!– Ako tako razmišljaš, samo i jedino vođen materijalnom stra-

nom života, novcem, ne možeš da uživaš u životu, ne možeš da budešopušten, ništa od sušestvenih pitanja nećeš moći da dokučiš i shvatiš.

– Ma nemoj mi reći!– Ima nešto što se zove vremenska linija, na kojoj se nalaze

svi događaji, od prapočetaka do danas, i ta linija teče i nakon nas, ibez nas. Na njoj se nalazi prošlost, sadašnjost i budućnost. Prostor, ukome živimo, ima tri dimenzije. Jel’ tako? Dužinu, visinu i širinu.Slažeš se? Ali, zamisli da ima još jedna dimenzija, četvrta?

– To ne mogu da zamislim. Nikako!– Ovo će ići teško!


LXIX

Moram da se potrudim da sve potanko objasnim Ivanu, krozčinjenice i zaključke, koji su logički slijed, ali ne uvijek i lakodokučivi. Počeću od Boke Kotorske, bolje od Kadma. Prema starimlegendama, pa još nadograđujući svoje znanje čitanjem Homerovihdjela: „Ilijade“ i „Odiseje“, i Vergilijevih „Enejida“, jedan inteligen-tan, veoma pronicljiv čovjek, kakav se rađa u deset ili sto hiljada,imao je prosvijetljenje, i gledao je kroz širi vremenski prozor, za-pravo, sa širom pukotinom na traci prostora. Njegove ime je MarinĐurašin, po zanimanju arhitekta, urbanista, „majstor od prostora“,istraživač, čovjek koji je razumio vremenske distance i znao da tu-mači stara pisma i misli velikih pjesnika, kome je osnovni životnikredo, kao nekakav aksiom ljudskog društva i bitisanja, bio „geniusloci“, da sve ima svoj duh mjesta i da se sve nekako vraća i podsjećajedno na drugo u nekakvoj lančanoj reakciji. Ako urbanisti ne njeguju«genius loci» svjesno, taj princip u prostoru se nekako sam iskrista-liše, i prepoznaju se tragači kroz vrijeme. Njemu je Boka Kotorskabila životna inspiracija, fantastično nadahnuće da povezuje istoriju isadašnjost, vrijeme i prostor. Đurašin je vidio Kadmovu Tebu namjestu nekadašnjeg potonulog grada Bobovca ili Bobovišta. Zem-ljotresi, koji protresaju južnoevropsku ploču, mnogo puta su gutalidjelove obale Boke Kotorske, baš kao što je bilo i onog 15. aprila1979. godine, kada je potonuo dio obale u Đenoviću, Bijeloj, Kame-narima i Markov rt u Prčanju, na sasvim drugoj obali Zaliva. Davno,mnogo vjekova ranije nestali su Stoli u kumborskom moreuzu,djelovi risanske obale sa starim Teutinim palatama, obala Lušticetamo gdje je privjetrište i mirna luka Porto Rose. Đurašin je gotovobio siguran da je Boka bila Kadmova zemlja, u kojoj je skončao kralj

i sahranjen na mjestu koje se zove „Gomila od Hrasne“, „ili „hrašne“,sa kasnijim nazivom još i „Iva Marova Gomila“, valjda po IvuMarovu, na čijoj zemlji je bio kameni humak, u selu Krtoli. Kadmovekosti počivaju ispod te velike gomile nabačenog kamenja, a sahranjenje na isti način kako su drevni Iliri sahranjivali svoje mrtve. Kadmoje bio preteča Ilira, kako kaže legenda, po rodonačelniku, njegovomsinu, Iliru.

Još su Livije i Plinije Stariji pisali o naseobinama Ilira, kojesu zvali „Labeates“ i koji su nastanjivali današnju Crnu Goru i, rubni,planinski kraj u zalivu Boke Kotorske, Krivošije. Od tih Ilira Labeat-esa ogranak Pirusti živio je na stranama brda u čijem podnožju jegrad Perast. U „Storia di Perasto“, koju je napisao Peraštanin konteFrano Visković o porijeklu imena grada Perasta piše: „Perustae, gensIllyr. Finitimam partem Illyr. Vantant“ i ono „ad Caosarem legatosmittunt obsidesque dant“. Iliri Enheleji, jeguljari, živjeli su tamo gdjesu kasnije podignuti gradovi Herceg Novi i Risan. U samom uglu za-liva Boke Kotorske, u Ustima boga Posejdona, podno brda Kobila,kroz plodnu, zelenu dolinu, raj za one koji žive od zemlje, ratare,vinogradare, provlači se, poput zmije, rječica Sutorina, ili Skaman-dar, kako bi je nazvao isti onaj Marin Đurašin. U toj rječici se mješaslatka, kopnena voda, koja stiže sa izvorišta Nagumanca, iz brdovi-tog, zašumljenog gorja, i morska, koja za vrijeme jakog juga ulazi savalovima, preskače žalo i visoke busenje trave i u kojoj su jeguljenapravile svoja gnijezda i već ko zna koliko milenijum putuju po au-tomatizmu urođenog instinkta, prema Sargaskom moru i vraćaju seodatle sa svojom mlađi u prirodno stanište ove, tokom, nevelike ri-jeke. I kako su primijetili stari istoričari, Enheleji su bili unekolikodrugačiji od naroda Ardiljeja, koji su nastanjivali zemlje na istočnomdijelu zaliva Usta i njegove strane ka otvorenom moru, brdu Vrmac,prostranom polju i stranama Grblja, Paštroviće i Lušticu. I danas po-stoje varijeteti u jeziku i navikama ljudi koji žive na tom području.Još od tih davnih vremena usjemenjen duh, zadržao se toliko vjekovado današnjih dana, ostavljajući razlike.

Tako je Gomila od Hrasne, jedna od mnogih koje postoje uGrblju, Krašićima i duž zaleđa zaliva Boke, zaista ilirsko grobište iposljednji trag njihovog postojanja, pun tajnovitosti gdje mašta is-preda nedostajuća fakta. Kadmova grobnica čuva tajnu kralja koji jestigao izdaleka i donio neznanim plemenima vještinu poznavanjametala i kovanja gvožđa, a možda ih naučio i pomorstvu, čime suFeničani još od davnih vremena ovladali, a i Kadmo je bio Feničanin.


LXX

Naše duše su se iskvarile u onoj mjeri u kojoj su naše nauka i umjetnost napredovale ka savršenstvu

Žan Žak Ruso

Duh svetog mjesta, čitav zaliv Boke Kotorske, za zavjet iposvećenost Svevišnjem Bogu, pomoraca, ribara i vječitih putnika,ima svoj duhovni korijen u neka drevna vremena. Sigurno je jedno,u zalivu je više od dvije stotine hrišćanskih hramova, manastira isamostana, mnogo čudnovatih svetih mjesta, čudotvornih ikona,mnogo pisanih i usmenih tragova razrušenih crkava, manastira isamostana. I ako je to zemlja u kojoj se mnogo ratovalo isto je takoto i zemlja velike posvećenosti Bogu, kao da je čitav zaliv Boke Ko-torske jedno veliko svetilišta odakle neprekidno teku kroz etarmolitve ka Bogu i nebesima. Hrišćanstvo je u svom najranijem oblikustiglo na vrata zaliva Usta, Boke Kotorske, kroz Vizantiju, istočnorimsko carstvo, od trećeg vijeka raspolućene imperije, koja nosi triznačajna obilježja uprave: grčka kultura, rimsko pravo, zapravo rim-sko državno uređenje i hrišćanska religija zasnovana na strogimcrkvenim kanonima pravoslavlja. Noseći Hristovu misao i njegovuživu riječ, apostol Pavle je pohodio jadransko primorje, Boku i br-dovito zaleđe Hercegovine, u svom misionarskom zadatku širenjahrišćanskog učenja. I od doba Konstantina Velikog, u četvrtom vi-jeku, pa za vrijeme Justinijana, u šestom, i Vasilija Prvog u devetomvijeku, vizantinsko hrišćanstvo utemeljilo se na obodu Velikog mora,duž čitave istočne jadranske obale, kao čvrsta religija nepomućenih

Naučio ih je da odvažno gledaju u morsku površinu pred sobom, darazbijaju predrasude da ona nije čudo od koga treba da se straše, većda mu smjelo idu u susret sa svom svješću od neizvjesnosti vodenepovršine, kao i pred zemljom, šumom ili planinom. Gdje su se izgu-bili Iliri? Jesu li otišli na sjever, istok ili zapad, u onim velikimtokovima seoba naroda, poput Kelta ili Tračana, kao velike rijekenaroda, koje su se kretale i dubile za sebe nove teritorije, donosilesvoje običaje, navike, vještine i svoj jezik, te se na novoj zemlji po-lako stvarao neki novi narod? Ili su se fizički pretopili u slovenskaplemena, koja su u velikom talasu stizala na južni Balkan? Da li suostali tu, gdje su i bili, sa slovenskim useljenicima, a svoj duh izm-ješali sa njihovim? Može li biti i ovako: da je taj narod oduvijek biotu samo mu je istoriografija mjenjala ime u skladu sa političkim pri-likama i silama koje su vladale u okruženju i da zapravo narodSlovena nije stigao na ovaj dio Jadranskog mora u osmom vijeku,nego da je tu bio i prije? Sumnja?

Pretpostavke i nauka, kad se bave starim vremenima, govoreo narodima, a legende o pojedincima. Čudesan kralj, uz pomoć bo-gova, mogao je da izrodi čitav narod već u jednoj generaciji.

Ispred razuđene krtoljske obale, sa puno malih, ljupkih, pito-mih uvala, rasprostro se arhipelag, kao konvoj tri broda, ali tri svetabroda, sa glasnicima od samoga Gospoda Boga i Presvete Bo-gorodice i uvezan svetim duhom sa brijegovima duž obale.

Stizali su hrabri Peraštani da se bore sa Turcima kad su nasrtalina Krtole i na ova ostrva. Odvajkada se zna da su Krtoljani ludo vo-jevali za svoju čast, za vjeru i krst, i da su im sveta ostrva postala kaozenica oka, koliko i samim Peraštanima Gospa od Škrpjela. Turci sudolazili iz Grblja i sa mora da napadaju, pa kako su bili brojniji, Pe-raštani su, jedan za dvojicu, morali da se junački nose u neravno-pravnoj borbi. I nije ni čudo što bi razgnjevili moćnog neprijatelja,pa su Turci udarali na Perast, rak ranu svoje borbe i svojih gusarskihpohoda. U legendama leži mnogo istine, jedino se ne zna šta jestestvarno bilo, a šta je izmišljeno. Tamo gdje nedostaju činjenice maštanadomješta priču. Ali ni ta mašta nije slučajna, nije tek tako udešenasamo da nešto ispuni, zamjeni i spoji. I ona se razvija po nekim nače-lima četvte dimenzije, ili „deja vu“, već viđenog. To nikako ne značida je sve unaprijed određeno, ali može da se pronikne u suštinu deša-vanja ako se zna više činjenica, prilika, uslova, zakonitosti postojanjai zakonistosti veza.


meru i bijelom kamenu, a koji je stradao da se ne zna pouzdano kako,u razornom zemljotresu, koji se ovdje događaju jednom za vijek, pai češće, ili je razrušen u kakvoj strašnoj ratnoj pohari, a svakako prijeviše od hiljadu godina. Mašta može da se igra, ali su slojevi činjenicatoliko veliki, kao što i za ono Šlimanovo nalazište u Maloj Aziji nemože da se tvrdi da je Troja, već se nagađa da je taj glasoviti grad, okome je Homer zadržao sjećanje do današnjih dana, bila tamo iliovamo i možda baš u Boki Kotorskoj. No, vraćam se džepu BokeKotorske i tivatskom zalivu. Nakon tog razaranja prevlačkog ra-nohrišćanskog hrama ponovo je izgrađeno pravoslavno svetilište,manastir i crkva posvećena Svetom Arhangelu Mihajla, u kome jearhiđakon Sava, svetac i prosvetitelj, diplomata, mudrac, fizozof iknjiževnik, narodni iscjeelitelj, ustoličio svoju drugu arhiepiskopiju,1219. godine, nakon one prve, sada slavne kolijevke srpske crkve, amnogim osvajačkim najezdama na putu, često poharane i paljene,žičke, u staroj Raškoj državi. Djelovi prvog, ranohrišćanskog, hrama,kameni stubovi, parapetne ploče, podovi, raznešeni su i ugrađeni uneke druge crkve i grandiozne hramove. U veliku kotorsku kate-dralnu crkvu, centralne osnove, mortirium, izgrađenu 809. godine uromaničkom stilu sa nekim vizantijskim obilježjima, posvećenu Sve-tom Tripunu, novcem koji je dao bogati kotorski građanin, AndreaSaracenis, prethodno otkupivši od mletačkih vlasti mošti sveca, i okojoj je pisao vizantijski car, istoriograf, Konstantin VII, Porfirogenit,zadivljen ljepotom i skladnošću, a koja je nanovo građena, kao tro-brodna bazilika, sa tri i po traveja, u vrijeme kotorskog biskupa Ur-sacija, čitavih četrdeset dvije godine, do 1166. kada ju je u velikomčinu osvećena sa pet biskupa i osam opata uz prisustvo kotorske izetske vlastele, posvetio biskup Majo, ugrađeni su kameni stuboviiz starog prevlačkog hrama. Bilo je to vrijeme kada su uticaji religijaIstoka i Zapada stizali u Kotor i u Boku poput oblaka sa kišom, kojidolaze čas sa jedne čas sa druge strane, čas kišonosni, čas suvi, patopli ili hladni.

Malo krtoljansko ostrvo velikog i snažnog posvećenja Bogu,duhovno središte primorskih i brđanskih pravoslavaca, bilo je kaotrn u oku latiniziranom stanovništvu, koje je, pod uticajem Zapadnogrimskog carstva, Svete stolice i, potom, Mlečana, počelo ne samo dajača razlike već i da od njih pravi drugačiji narod na zemlji gdje jejezik i običaji naroda bio isti. Prevlast u crkvi bila je jednaka prevlastiu upravi. I tako je Boka već zarana osjetila šta znači biti između Kon-stantinopolja i Rima, a kasnije Venecije. Prevlačka arhiepiskopija je


shvatanja, koja je uvijek imala i svoje unutrašnje pokrete, razmiricei nesuglasice poput one borbe sa ikonoslavcima i bogumilima. Raz-dori i razmjene mišljenja, jeresi, progoni, strogi kanoni u dubokojposvećenosti crkvi i vjeri zadržali su u religiji ono što ju je odlikovalood početka, beskompromisnost i nepomućenost stavova. Brojnecrkve, mnoge sjajne građevine usađivale su hrišćansko jednobožje unarod i ispovjedale pravoslavlje. Kada je slabila i raspršivala seVizantija, tada su nastajale i uzdizale se srpske zemlje, sa srpskimkneževima, velmožama i kraljevima i jednim carem među njima, Sil-nim Dušanom, da su preuzeli dio vizantijske carevine na istočnojobali Jadrana i nastavili da grade hramove posvećene Gospodu Bogu,arhangelima, apostolima i Svetoj Gospođi, Bogomateri.

Prodiranje Mlečana, hiljadu godina nakon dolaska apostolaPavla, od sjevero-zapada prema jugoistoku Jadranskog mora, unijeloje, baš kao što more nosi talas vođen vjetrom i morskim strujama,katoličku vjeru, njena učenja, manire, dogme i principe. Od tada supravoslavlje i katoličanstvo u stalnim preplitanjima, iako se mnogahrišćanska sveta mjesta nastavljaju na posvećenju iz drevnog,predhrišćanskog, onog tzv. paganskog doba, sveprisutna je borba zaprestiž jedne crkve nad drugom, sa nekim primirjem i solidornošćuu vrijeme najezde Muhamedanaca, kada su zajednički interesi zaodbranu vjere ujedinjavali hrišćane. Svetlišta odvazda postoje da bičuvala u svojim škrinjama sveti duh i brinula o dušama svojih vjer-nika. Ona nisu ovozemaljske tvorevine, već božje i nebeske, u kojimasvakodnevni život nestaje, postaje ništavan, zanemarljiv, a sve mislii ideje su usmjerene na vječnost i život poslije života.

U džepu tivatskog zaliva, ispred delte malih rijeka u kojimase sudaraju morske i kopnene vode, a koje se zove Solila, po starimsolanama iz doba cara Dušana, iz pješčanog plićaka, izranjaju tri os-trva, koja tvore tivatski arhipelag ili Svešteni arhipelag, sa ostrvima:Sveti Arhangel Mihailo, sa crkvom Svete Trojice, pa Sveti ArhangelGavrilo sa najvisočijom uzvišicom Sveti Marko i treće, najmanje,Sveta Bogorodica, ili Gospa od Milosti. Uz tri ostrva na kopnu su tri„sveta“ humka, posvećena Svetom Spasu, na istoimenom poluostrvu,u čijem prirodnom produžetku je Sveti Sergije i Vakh, gdje je nekadapostojala crkva posvećena ovoj dvojici svetaca, a uz nju i grobljeSvetoga Srđa.

Na prvom ostrvu, koje se u narodu zove Prevlaka, zbog plićakakoji ga dijeli ili vezuje sa kopnom, u doba Vizantije i ranog hri-šćanstva bio je izgrađen veličanstven, božji hram, sav zidan u mer-


Njegošu, s namjerom da tu opet bude gnijezdo pravoslavlja i središtearhiepiskopije.

Na srednjem ostrvu arhipelaga, koje se još zove Stradioti i kojeje svo nekako čudno izvajano, sa, prema zapadu, kao nožem za-sječenom visokom obalom, ima na uzvišici nevelika crkva SvetogGavrila.

Na trećem, najmanjem ostrvu, je rimokatolička crkva Gospeod Milosti, sa visokim, četvorougaonim tornjem zidanim od opeke ikamena, uz koji je prostrani samostan, iz XV vijeka, koji su sagradilisveštenici potpuno posvećeni bogu i molitvama, u namjeri da tu živepovučeno od svijeta. Pripadali su kongreaciji mletačkih, tako zvanih,kanonika Celestinaca Svetog Đorđa „in Alga“, pod zaštitom SveteStolice. U zidove crkve i samostana ugrađeni su kameni odlomci iparapetne ploče na kojima su likovi grifona i ranohrišćanski orna-menti nalik cvijeću, prenešeni sa starog vizantijskog, prevlačkoghrama. No, 1481. godine u samostan su se uselili franjevci, a bezodobrenja kongregacije. I od tada nekoliko narednih vjekova trajalesu razmirice između dva reda katoličkih redovnika za prevlast nadostrvom i crkvom, koje baš i nisu bile naivne i bezazlene. Ali kad suTurci napali, opljačkali i zapalili crkvu i samostan, 1620. godine, ujednom od onih svojih strašnih pohoda, u kojima su odvodili u robljeotete žene, djecu i muškarce, franjevački red je, potom, prilozimavjernika obnovio crkvu i samostan i Cetestinci više nisu imali uticajada nešto okrenu u svoju korist a nisu imali ni želje da istraju u pre-vlasti na ostrvu. Franjevci su slobodno, bez trzavica i pritužbi svojesabraće u Hristu, služili bogu, u samoći ostrva i vodenog okruženja,sve do strašne oluje 27. januara 1844. godine kada je grom udario uzvonik, a njegovi komadi oštetili crkvu i samostan. Bio je to jedanod onih dana kada se teško sivilo neba spusti sve do morske površine,sa munjama koje sijevaju kao mačevi Svetog Ilije kada je pobio osamstotina idolopoklonika, dan nalik sudnjem, kada more vri u ružnomrkoj boji, kao da se u njemu bore strašne nemani, na život i smrt.Udar groma, kao prst božji i rušenje zvonika izazvali su zgražanjevjernika i hiljade kojekakvih sumnji i ispredanja priča. Tim strašnijejer je pod ruševina poginuo župnik Josip iz Krašića, a drugi opat, poimenu Ivan, teško povrijeđen. Tek deset godina kasnije crkva isamostan su obnovljeni, opet, prilozima vjernika kotorske biskupije.Tada je vraćen na ostrvo kip Majke Božje što sjedi, drvena, bojanafigura, koja je tu, na ostrvu, od kada postoji katolička crkva.

I bit svih dešavanja je baš svetost mjesta i poklonjenje Bogo-materi, koje ne trpi svađe, zavade, zlu krv, pa makar to bilo i među


ustoličena sedamnaest godina nakon što je Enriko Dandolo, Mletačkidužd, 1202. godine izvršio opsadu Konstantinopolja, i od tog gradasjaja, svjetlosti i bogatstva, središta pravoslavlja, u palatama i nje-govim crkvama i onoj divnoj Svetoj Sofiji, ostavio pravu pustoš, kaoda je osjećaj pljačke i otimanja najsjajniji oblik nametanja sopstvenevolje i znak sile, jednima, i pokore drugima. Tinjalo je nešto loše,iako vješto prikriveno na površini, među pukom, običnim narodom,sklonom jedino molitvama Bogu. I to što je tinjalo loše doseglo jesnagu same kuge, koja je harala u srednjem vijeku, kad je neki Ko-toranin Druško, koga je majka na samrti zavjetovala da kupi dvazvona za crkvu Svetog Mihajla na Prevlaci, 1420. godine, ne ispuniomajčin zavjet, već zaveden i dobro podmićen od strane mletačkekurije, otrovao sedamdeset kaluđera prevlačkog manastira i međunjima i samog Vladiku. Mletački topovi sa brodova su u strašnojkanonadi još i razrušili manastirske zidove i još jednom ostavili raz-valine od velikog svetilišta. Ništa drugo osim straha nije obuzelo kr-toljske i grbaljske vjernike i sve pravoslavce što su znali i slavilicrkvu i manastir i ime Svetog Save, koji je svoju riječ pretočio na tomalo ostrvo. Duboko su se klanjali njegovim i sjenima pobijenihsedamdeset kaluđera. Pitali su se: «Ima li nebesa? Čuje li GospodBog svoje vjernike. Čuje li vapaje umirućih duša da presječe tustrašnu nepravdu?» Pa kako nisu čuli glasa od Boga, ni na koji druginačin osim osim u sopstvenim mislima, sami su, svojim radnjamaometali Druška i sve one druge, njemu sklone, da od ostrva napraveneko novo svetilište. Tada je Bog progovorio u njima dajući im snagui upornost da se nose sa takvom silinom koja im se isprečila na putunjihove crkve.

Krtoljani su nosili duh velikog sveca zaštitnika, sveca putnikai pustinjaka i kroz njihove ruke je prolazila vatra koja Drušku i nje-govim potomcima vjekovima nije davala mira. Od onog strašnogprvog zgražanja, vjekovima je tinjala tuga među pravoslavnim sel-janima i vječna želja da se manastir i crkva obnove. Druško je prodaosvoju zemlju na ostrvu Mlečanima, ali gradnja je stalno ometana, dani sudovi nisu mogli da izađu na kraj sa nepomirljivim narodom. Itek četiri stotine godina kasnije započelo je obnavljanje svetogmjesta, po jednoj neobičnoj ženi, kontesi od Prevlake, Katarini, za-pravo Jeleni Sunčečić, koja je otkupila dio ostrvske zemlje za sebe,izgradila tu crkvu i sebi stan i ostala da živi na ostrvu, kao revnosnabožija službenica, sve do svoje smrti. Katarina je dio ostrva, zapravotek jednu četvrtinu, zavještala crnogorskom vladici, Petru Petroviću


jezik svetinje kroz „genius loci“ i tako je ostalo do današnjih dana.U doba kada je Hano stigao u zaliv Usta, sve obale su bile visočije,hrid, na kojoj je kasnije sazidana crkva Gospe od Škrpjela, uzdizalase oštrobrido iz mora, opasne stijene su opasavale brdo na kome jekasnije kralj Tvrtko podigao grad Herceg Novi, krtoljski arhipelagje bio jedno ostrvo, zapravo kopno, a more je bilo čitavih četrnaestmetara niže.

Ono što se danas zove Prevlaka, sa uzvišicom prema zapadu iulazu u zaliv, prekriveno maslinjacima, lejama naranača i stablimasmokava, zajedno sa druga dva ostrva, bilo je prije dvije hiljade iosam stotina godina nisko, jedinstveno, brdovito poluostrvo, zaklon-jeno visokom vegetacijom i takvo, puno tišine, bogomdano za grad-nju svetilišta i žrtvenika. Tamo gdje je uzvišica Svetog Gavrila zem-ljotres je napravio duboku pukotinu, kao nožem razrezao komad tlai obrušio ga u more.

Kako je u davna vremena određeno za posvećenje svetilištu,tako je i bilo. Materijalna dobra nestaju, tonu, mjenjaju se, a ono štoje kao vječna luč je duh. Na tom mjestu duh je živ, traje i kad izgledada je sve zamrlo i da su kupinova drača i oštra makija progutali svakunaznaku svetog mjesta, ne treba vjerovati očima, jer je tu kapija vre-mena.


vjernima i božjim pastirima. Kip je dobio svoje mjesto u pročeljucrkve u oltarskoj niši.

Majka Božja, roditeljka Bogočovjeka Isusa Hrista, posveće-nica, majka nad majkama, poštovana je u Boki Kotorskoj oduvijekotkako je zametnuto hrišćanstvo u Boki Kotorskoj. Njen snažni kultje i među pravoslavnim i rimokatoličkim vjernicima jednako jak dasu joj mnoge crkve posvećene u raznim oblicima i vezane za raznedane iz njenog života: Rođenje presvete Bogorodice, Uspenje pre-svete Bogorodice, Vavedenje Presvete Bogorodice, Gospa od Škrp-jela, Gospa od Milosti, Gospa od oriza, Riza Presvete Bogorodice.

Duh mjesta još jednom valja da bude pomenut, jer on, ako niu čemu drugom, a ono sigurno važi kao pravilo za sveta mjesta ipodizanje božjih hramova. Prije nje, djeve Marije, Bogomatere, ovdjeu zemlji pomoraca i ribara, u vrijeme kad su vladali Rimljani, upredhrišćanskom dobu, postojao je kult Junone Lucine. Od hramasvetilišta majke Božice, štićenice Mjeseca, Junone, ostao je žrtveniku obliku kamenog kvadra. Žrtvenik je, kao i djelovi arhitrava, stubo-va, donešen sa Prevlake. Na kamenu, žrtveniku piše „ClementiaIvnoni Lucian LM“. Po rimskoj mitologiji, Klemencija je bila boginjapraštanja i milosti i slavljena je u vrijeme Julija Cezara, naročitonakon građanskog rata sa Pompejom, koji je trajao do 49. godineprije nove ere i u kome se Cezar pokazao kao strpljiv i mudar strateg.U svom pismu Atikusu Ciceron, veliki besjednik, napisao je da senarod od Pompeja plaši, a da je Cezar izazvao divljenje političkomumješnošću i milosrdnošću, ali i da time može da navuče gnjev svojihprotivnika. Ništa ne razgnjevi više, ljute i mržnjom zadojene, odmilosrdnosti i dobrote. Gaja Julija Cezara mučki je ubio njegov rođakBrut, zajedno sa šačicom zavjerenika, prispisujući mu oholost, sil-ništvo i tiraniju. No, tek kad je umro, kada je prolivena njegova krvi kad se saznalo da je predosjećao zavjeru i smrt, ali da pred njomnije uzmakao, Gaj Julije Cezar slavljen je i hvaljen kao veliki, neu-strašiv vojskovođa, mudar i uman političar, tek sa čijom smrću, kakoto često biva, je Rim shvatio koga je izgubio.

Kako god bilo, milosrđe, dobrota, čistota srca, naselile su kr-toljski ili modernije, tivatski arhipelag i svako ko je dirnuo u svetinjemorao je to da plati, na isti način. I čudno je kako se do velikih sve-tinja dolazi mučkom smrću, jer bez velikog stradanja i velike patnjenema velikog posvećenja.

Tu je bio i onaj prvi žrtvenik i sveti hram koji je izgrađen poželji kartaginske kraljice, a kako su se smjenjivale uprave, trajao je


LXXI

Snovi nam pomažu da osmotrimo one skrivene dubine našeg postojanja koje su većinom izvan

našeg domašaja dok smo budni.

F. NJ. Hilderbrand

Neko neobično osjećanje da mi je nešto promaklo u prethod-nim istraživanjima i da to mogu da pronađem, dovodi me na ostrvoGospe od Milosti, pred Tivtom. Privezujem barku u mali, u kamenuzidani, mandrać u obliku pravougaonika, kome je jedna strana zidsamostana. Ostrvo tišine pravo je mjesto za sve one koji hoće svojudušu da povežu s Bogom i da mu se posvete svim svojim bićem. OpatIvan, ne naviknut na posjetioce, pristaje da mi još jednom odškrinedveri velike ostrvske tajne, žrtvenik, kamen Junone Lucine. Opat mije nekako čudan, osmjehuje se i ima neobičan hod. Pogledam mu ustopala, i zaista, vidim da lebdi nedodirujući kamene ploče. Kako topostiže? Zagledam bijeli, kameni kvadar sa kojim hoću da napravimvezu kroz vjekove. Uklesana slova raspoznajem prstima. Junonin žrt-venik sada služi kao stalak za saksiju sa cerošpanjama bez cvijeta.Zašto sam upamtio taj detalj? Hoću da odgonetnem gdje je pravomjesto žrtvenika. Izlazim u dvorište, obilazim mali voćnjak sa sta-blima naranača i mandarina. Tu je i bunar.

Ponovo sam u crkvi. Drveni kip sjedeće Bogomate sa malimIsusom gleda visoko podignut u oltarskoj niši. Komadi ranohrišćan-ske kamene plastike, grifoni i cvjetovi, ugrađeni su u pragove i zi-dove samostana i ne mogu da ih ne dodirnem u znak poštovanjaprema starom hramu. I još pokušavam da se prisjetim sličnih orna-

menata, koje sam gledao na nekim drugim mjestima, kad me trgnuglasovi koji stižu, kao plima iz samostanskog predvorja.

Vrata samostana su ostala otvorena iza mene i nepoznata grupamladih ljudi slobodno je ušla i bez opatove dozvole. Dvije mladežene i mladić, koji ih je dovezao čamcem, ljubazno su zatražili odopata da im pokaže samostan i crkvu.

I dok opat razgovara sa njima ne mogu da ne pogledam u jednuod njih dvije. Okrenuta mi je leđima, ali kao da me neki magnetprivlači da je gledam. Kovrdžava kosa, crnpurast ten, graciozan hod.Žmarci, žmarci me podilaze. Hoću da joj vidim lice, oči, crte lica.

Mlada žena osjeti moj pogled na sebi i okrene se. Osmjehnuosam se stidljivo, zbunjeno i klimnuo joj glavom u znak pozdrava.Ona odgovori širokim osmjehom i sjajnim očima, koje su me dotaklepravo u srce. Oči, te njene oči, oči sa slike, oči iz Kartagine, oči izgipsanog kipa. Jedne te iste oči, tamne, sjajne, pune svjetlosti. To jeona! Opat otiđe u svoje odaje i ostavi troje ljudi da sami obilazecrkvu, vrt i samostanske prostorije u prizemlju. Pravio sam se da idalje gledam Junonin žrtvenik. Kako su izlazili iz jedne prostorije iulazili u drugu čuo sam im glasove i djelove razgovora koje su vodili.Zapravo, to je bio glas one koju sam prepoznao po očima. Drugeglasove nisam ni čuo niti su za mene postojali.

– Mora da znaš kako zvuči, tip je sjajan, zove se Glen Maršala stvar je «Music is Math». Odlična stvar ...Matematika je suštinasvega u prirodi ...

– Okultna učenja na zapadu proizašla su iz Pitagorinih učenja.Kakav ludak!

– Pitagora je začetnik u naučnom dokazivanju teorije muzikei u povezivanju muzike i matematike, a njegova mistična učenja suuticala na Platona, pa na Aristotela i, najzad, na noviju evropskumisao...

Nisam mogao a da ne čujem o čemu govore. U tih nekolikoskraćenih verzija kao da je sumirala sve moje saznanje o vezamamatematike sa muzikom, pa sa filozofijom, onako kako je mene učiomoj otac i kako sam u kasnijim učenjima potvrdio i produbio znanje.Nije ni dobro ni pristojno što sam prisluškivao razgovor, ali to je bilojače od mene. Osjetim da ima nečeg važnijeg u tome što ona govori,i, uopšte, u tome što se tu pojavila, u to vrijeme, na tom mjestu.Sljedeće što sam čuo bilo je:

– Tajna univerzuma se jedino može dokučiti preko brojeva,zapravo, matematike i forme ...


i nadjačava ih. Bolno ih nadjačava. Znao sam, i ona je znala, kadprestane muzika prestaje sve ono lijepo što su do tada imali. Otkudbudilnik u ta doba, kad je davno svanulo, kad su svi budni, kad ...?

– Dosta! – proderem se sav u znoju. Zašto se budimo uvijek kad smo u najljepšem snu? Polomiću

budilnik. Ne treba mi više da mi mjeri vrijeme i da me budi. Vrijeme,šta je to vrijeme? Ima li nešto drugo osim strijepnje? Moji košmarnisnovi se vraćaju! Snovi nose nagovještaje, pripremaju me za stvarnedogađaje, za stvarne susrete. Ono što se od mene očekuje jeste dauvijek imam živu nadu. Nada i ljubav su u uzročno posljedičnoj vezi,one se nadopunjuju, israstaju jedna iz druge, jedno živi kroz drugo.Vrijeme je naša izmišljotina. Čovjek čitavog života nešto mjeri i pre-mjerava. Obmana života.


Kad su treći put prošli pored mene nisam više mogao da sesuzdržim i pretvaram da ništa ne čujem i ne vidim. Okrenuo sam seda im uletim u razgovor, da se predstavim i upoznam, kad nam senekako ponovo sretnu pogledi. To su bile te oči. Čitava njena pojavaje bila ista. Zanijemio sam, a i ona je. Riječi nam nisu ni bile po-trebne. A i čemu? Pa mi se znamo, dugo, toliko dugo da to ne možeda se izbroji, iskaže. Na to vrijeme samo se ćuti, jer se i tako sve znai sve razumije. I nakon par sekundi, ili minuta ili sati, drugima dugihkao vječnost, tog nijemog govora, ona ili ja, više i ne znam tačno ko,izgovori sasvim tiho:

Život je san, vjetrovit vijak,i ono drugo od nas, ona ili ja, nastavi:

misliš da je, a zapravo nije,vjeruj u vrijeme.

Ko zna koliko dugo smo se tako gledali ćutke i zajedno govo-rili stihove dok nas ona druga, valjda se zove, Ksenija, ne prekine:

– O, pa vi se znate!– Kako da ne! Oduvijek! – dodali smo u glas, ona i ja. Kako se zovemo, pa to, zaista, više nije važno.– Kakav susret! – pomislim.Plima dodira, navala radosti, toplina vulkanskog ognja,

haotične misli, otvoren bunar želja, u luci prispjeli brod natovarennadom. Ništa nije slađe i ništa bolnije od ljubavi! Vreli ljetnji dangori u strasnom zagrljaju samo što nije zgazio svu prošlost. Na zidupolučasovnik kome sunčev zrak iscrtava vrijeme bez onog: tak, tak,tak!. Ona i ja, kao lutkar i lutka na koncu, igramo zagrljeni po tak-tovima muzike, one koja stiže iz samih dubina naših duša, dok seoko nas okreću grifoni, rozete i kameni cvijetovi krina. Sve se vrti ustrašnom kovitlacu. Mi smo u centru vira. Ostajemo oboje bez dahaali nastavljamo da igramo, još i još, brže i brže. I ljubimo se be-zumno, u istom ritmu. Ako stanemo, plašimo se da će prestati mu-zika, a ako prestane muzika nestaće i nas i našeg zagrljaja. Okrećemose i ljubimo se, mi se vrtimo i sve se vrti sa nama, i ista muzika tri-jumfa, naše vojske, prethodnica nam, upravo su prošle kraljevskislavoluk i eto klicanja masa, narod uzvikuje: slava ljubavi, slavavječnosti! Neka žive vječno!

Nekakvo zvrljanje, prvo tiho, prigušeno, pa sve glasnije: zvr,zvrr, zvrrrr, jednolično, dosadno, razorno remeti ove zvuke pobjede


EPILOG

Sada kad sam se vratio kući imam manje mira nego ranije.Stalno me nešto vuče ka novim istraživanjima i u pretraživanja pointernetu, po knjigama, bibliotekama i arhivama. Istorija je velika za-gonetka, jer ona, zapravo, nije izgubljena prošlost. Ustvari, sve jeprošlost i gotovo da i nema sadašnjosti, a prošlost, pak, nije izgub-ljena, ili nije sasvim izgubljena. Istorija je sadašnjost i budućnost.Sredozemlje, svaki njegov dio, privlači me kao magnet. Svuda osje-ćam da ću naći one crne oči, onu vrelinu srca, onu radost čovjekakoji nalazi svoju vječitu ljubav kojom, zapravo, kupuje svoju besmrt-nost. Moje podsvijesne reakcije i snovi više nisu košmarni doživljajii više mi ne izazivaju strah. Julije Cezar je rekao da «kukavice umirumnogo puta a hrabri samo jednom». Ja sada hrabro gledam život ine bojim se ničega što će biti. Znam da tako uspostavljam kontakt sanjom, svojom vječnom ljubavlju, sve tako putujući kroz vrijeme iprostor. Iako o ovome baš ne mogu previše da pričam sa mojim pri-jateljima, jer će svakako da pomisle da samnom nešto i dalje nije uredu, sasvim slučajno sam ipak dobio zadovoljštinu. Dvojica profe-sora na Univerzitetu Harvard, vodeći naučnici, genetičati svjetskogglasa, Dr Pjer Zaloua (dr Pierre Zalloua) i dr Spenser Wels (SpencerWells) u okviru «Projekta Našnl džiografik dženografik» (engleski«National Geographic Genographic Project») u 2004. godini započelisu zanimljivo i intrigantno istraživanje, koje pomjera saznanja i gra-nicu rasuđivanja smješta u budućnost bez ograničenja, a to je da jeprošlost dio stvarnosti i sadašnjosti, a ne nešto što je nestalo. BazenSredozemlja je područje koje je vjekovima živo, pokretno, pulsira-juće, i u miru i u ratu nikada nije statično, promjene su stalne, čestei jake, ali i nešto što ostaje i vezuje narode na tom obodu. Genetika

BIOGRAFIJA

Olivera Doklestić rođena je u Herceg Novom. Osnovnu i sre-dnju školu završila je u rodnom gradu, studije građevinarstva u Beo-gradu a postdiplomske studije u Novom Sadu. Bavila se aktivnonovinarstvom, kao dopisnik više dnevnih i periodičnih listova. Od1992. godine je član (sada već nepostojećeg UDRUŽENJA) novinaraJugoslavije. Član je Udruženja književnika Crne Gore.

Piše prozu i poeziju. Eseje, poeziju i pripovjetke objavljivalaje u nekoliko časopisa i zbornika za književnost i umjetnost: «Strem-ljenja, «Prosvjeta», Književne novine», «Zbilja», «Boka», «NovaZora», «Slovo», «Zalog», «Stvaranje», «Zapisi», «Buktinja», Ljudigovore».

Objavila je četiri knjige proze, pripovjetke: »Prašine koraci»,1996, «Sofijine kćeri» (dva izdanja, 2000. i 2006.), i «Između ka-mena i vode» 2005. Izdanje na engleskom jeziku «Sophia’s daugh-ters» objavljeno je 2003. godine. Zbirka putopisnih eseja «Crno bijeligradovi» i pozorišni komad «Bijeli golub prevlački ili građenje ma-nastira Svetog Arhangela Mihajla na Prevlaci», 2009. godine.

Objavila je tri zbirke poezije: «Kap po kap», 1999, «Opuno-moćeni zapis», 2002. i «A ja bih samo da sa tobom ćutim», 2008.

Za zbirku poezije «Opunomoćeni zapis» nagrađena je 2002.godine prvom nagradom Stručne komisije teoretičara književnosti iselektivnog biroa nezavisnih izdavača srpskog govornog područja,sa obrazloženjem: «za izuzetan doprinos u oblasti umetničke emo-cionalnosti i jezičke izražajnosti u poeziji».

Zastupljena je u antologiji ženske crnogorske poezije «SnevneEvine kćeri» i u antologiji savremenog crnogorskog proznog i poet-skog stvaralaštva «Pismo».

je istorija ljudskog tijela, koja se bavi arhivama u hromozomskommaterijalu i traži odgovore koji su, koliko juče, bili nezamislivi, jerspajaju naizgled nemoguće vremenske frontove. Dvojica naučnikasu identifikovali genetsku tzv. «feničansku haplogrupu» i nazvali je«haplogrupa J2» koja im je širom otvorila prilaz za buduća istraži-vanja. To je bio početak četvorogodišnjeg istraživanja genetskog ma-terijala muškaraca u zemljama sjeverne Afrike i južne Evrope, naobodu Sredozemlja, ili kako se nekada, u davna vremena, zvalo Ve-liko more. Istraživanje je uključilo, naravno, i narod Tunisa, gdje jebila feničanska Kartagina, i ostrvo Maltu. Rezultati studije su obja-vljeni 2008. godine. Pokazali su da svaki jedan od 17 muškaraca, naovom prostoru, ima direktne feničanske praoce, kako to genetičaristručno nazivaju: «direct male-line ancestor».

Za sada nisam spreman da istražujem šta je u mom genetskommaterijalu i kakve kodove iz prošlost nosim. Znam samo da su Feni-čani dolazili na ove obale Jadrana i znam da ni ja nisam slučajno oti-šao u Tunis i nju sreo. Nadam se da ću je u ostatku ovog mog mi-zernog života, koji prolazi kao što i vjetar prohuji, nevera protutnji,kao što oblaci dolaze i raspršavaju se, kao što stablo zazeleni, pa po-rumeni i ostane golo bez lišća, ali s proljeća opet obnavlja svojegrane, tako se nadam da ću i ja, zapravo ono što je suštinsko ja, dobitipriliku da je sretnem.

Ko ima nadu – taj i živi! Ko nema vjeru – taj nema ni život!


Po motivima pripovjetke «Pukovnik Totović» iz zbirke «Pra-šine koraci» urađena je radio drama u ciklusu «Kod dva bela goluba»Drugog programa radio Beograda.

Doklestić živi i stvara u Herceg Novom.


Documents

Cetvrta dimenzija-105-170