David Morrell-Zaštitnik.pdf

8/19/2019 David Morrell-Zaštitnik.pdf

1/352

1


2/352

2

David Morrell

Zaštitnik

zahvale

Većina stvari u Zaštitniku nije se do sada pojavila u literaturi.Naučio sam ih od brojnih ljudi koji su imali iskustva iz prve ruke uvisoko rizičnim aktivnostima opisanima ovdje i koji su bili dovoljnoljubazni da me poduče o njima. Taktička upotreba samoljepljive

trake, olovnih utega za ribolov, krpa od jelenske kože i djelomičnozapiljenih čahura za dvocijevku, samo su neke od stvari koje samnaučio. Moje zahvale namijenjene su:

Lintonu Jordahlu, bivšem saveznom šerifu. Pripadnicima ureda

Saveznog šerifa u Tajnoj službi i Diplomatskom osiguranju, kaočlanovima jedne od najboljih službi osiguranja u SjedinjenimAmeričkim Državama.

Donu Roscheu i Bruceu Reichelu iz Bili Scott Raceway’s

Executive Security Driver Training (Bili Scottovo trkalište za obukudjelatnika službi osiguranja). Razne američke vladine agencije,

uključujući Diplomatsku službu sigurnosti šalju svoje osoblje uBSR kako bi naučili defenzivne i ofenzivne protuterorističketehnike vožnje. Kako ne bih pisao priručnik za kriminalce, izostaviosam mali, ali važan korak, u opisu krađe automobila i paljenja bez

ključeva.

Poručniku Daveu Spauldingu iz šerifskog ureda okrugaMontgomery, Ohio. Odjel poručnika Spauldinga bio je uključen uosiguranje Daytonskih (Bosanskih) mirovnih pregovora 1995. On

je jedan od najboljih američkih poznavatelja oružja. Zavirite unjegove knjige Handgun CombativM (Borba pištoljem) i DefensiveLiving (Obrambeni život) koju je napisao u suradnji s umirovljenimoperativcem CIA-e Edom Lovetteom.

Karlu Sokolu, oružaru. Brojni vojni i policijski službenici

sačuvali su živote zahvaljujući pouzdanosti Sokol-preuređenogoružja. Preinake učinjene na “zaštitnikovom” Sig Saueru 225


3/352

3

tipičan su primjer njegovog rada.

Emestu Emeršonu. Uz to što je jedan od najboljih proizvođačataktičkih noževa (njegov CQC-7 koristi se u ovom romanu),

gospodin Emerson također je vrhunski instruktor borbe noževimakoji obučava brojne elitne vojne i vladine postrojbe.

Marcusu Wynneu, bivšem padobrancu u 82. Airbome, bivšemsaveznom zračnom šerifu i prvoklasnom piscu trilera. Pročitajte

njegove romane No Other Option (Bez druge opcije) i Warrior in the

Shadows (Ratnik u sjenama). Kao mladić, Marcus je bio jedan od

mojih studenata književnosti, dok sam bio profesor na University

of Iowa. Godinama kasnije, vratio je uslugu i naučio me o brojnim

aspektima svjetskih visoko rizičnih operacija.

Danu “Rocku” Meyersu, bivšem pripadniku Američkihspecijalnih operacija/Momaričke obavještajne službe i bivšempripadniku Diplomatske službe sigurnosti.

Zaštitnik također opisuje nesmrtonosne mogućnosti, i za to samzahvalan Jakeu Eagleu i osoblju NLP Santa Fe, trenerima

neuro-lingvističkog programiranja. Godinama prije, kad sam

saznao kako CIA i ostale obavještajne službe, kao i neke vojnepostrojbe, zahti jevaju da NLP bude dijelom obuke, ja sam također

otišao na tečaj.

U svim tim stvarima, ako su detalji točni, zasluge pripadaju

mojim učiteljima. Ako su detalji pogrešni (uvijek se sjetite da samspomenuo kako ne pišem priručnik za kriminalce), ja sam krivac.

David Morrell Santa Fe, Novi Meksiko


4/352

4

prolog

Stanje pripravnosti

1

Interventna policija rastjerala prosvjednike

St. Louis, Missouri, 14. travnja (AP) — Ono za što je gradsko poglavarstvo mislilo kako će biti treći dan nereda, završeno je jutros,kad je dvije tisuće policajaca upotri jebilo pendreke, suzavac ivode ne topove kako bi rastjerali deset tisuća prosvjednika. Neredikoji su ometali konferenciju Svjetske trgovinske organizacije

pretvorili su središte St. Louisa u ratnu zonu, šteta od požara ivandalizma procjenjuje se na 15 milijuna dolara.

Prosvjednici tvrde kako WTO za nemaruje zaštitu okoliša iizra bljuje nerazvijene zemlje. Iako su slični prosvjedi prije četirigodine u Seattleu upozorili poglavarstvo St. Louisa što može

očekivati, poli cija je opet bila malobrojna. “Pripremali smo se šestmjeseci ”, rekao je policijski načelnik Edward Gaines na tiskovnojkonferenciji. “Ali ti su anarhisti organiziraniji nego u Seattleu. Boguhvala, konačno smo ih sredili. ”

2

“Anarhisti. ” Šef analitičara je prožvakao riječ. “Lijepo sročeno.”

“Al je predložila načelniku policije neka to uključi u izjavu”,rekao je general.

“Ali načelnik nema pojma što se uistinu dogodilo. Savršenouspjela operacija”, rekao je vojni analitičar.

Dva generala i visoka, nabijena žena popunjavali su skupinu.“Al” (skraćenica za Alicia) o kojoj je general govorio, nosila je kakikombinezon koji je podsjećao na odoru. Sjedila je s ostalima u

zamračenoj prostoriji. Njihovi stolci visokih naslona bili susmješteni ispred velikog platna na koje se s projektora projicirala


5/352


6/352

6

uspaničili se i jurnuli u jedinom mogućem smjeru: prema

Mississippiju. Tisuće su pale u rijeku i pokušale ostati na površini,dok su tamne siluete policajaca stajale na obali.

“Siguran sam da ste primijetili čovjeka koji je bacio Molotovljevkoktel”, rekao je general. “Neki liberalni komentatori tvrde kako je

u skupini dio provokatora. Teorija je da su korporacije, čije sudjelatnosti na udaru, platile izazivanje nereda. Policija je uzvratila i

pravi prosvjednici su se morali braniti i naposljetku su postali

anarhisti i sami sebe diskreditirali.”

“Teorija zavjere.” Uzdahnuo je šef analitičara. “Uvijek postojiteorija zavjere. Ali u ovom su slučaju u pravu. Nisu zamislili samo

zavjeru.”

General je kimnuo. “I to je bilo na televiziji, i svi su mogli vidjeti.Na svakoj TV postaji. Jasno poput dana. Ali nitko nije primijetio.”

“Kao što sam rekao,” vojni analitičar mahnuo je u znakodobravanja muškarcima i ženama koji su sjedili oko njega,“savršeno uspjela operacija.”

3

Vojni izviđači poginuli na vježbi

Baza Rudder, Florida, 24. travnja (AP) - Zapovjednik baze

Rudder, stožera Šeste izviđačke bojne potvrdio je da se prije dvadana tijeko m vježbe petnaest vojnih izviđača utopilo u močvari.Priopćenje je kasnilo, rekao je, kako bi obavijestili obitelji.

“Još uvijek pokušavamo utvrditi što se dogodilo ”, rekao je pukovnik Robert Boland. “Uvijek održavamo vježbe u tom području,ali gotovo nik ad nismo imali problema. Priznajem, prošla je noć bilaneuobičajeno hladna za ovo doba godine i nedavne su kiše povisilevodostaj. Ali ti su ljudi izviđači. U ovoj fazi njihove obuke već sunaučili nositi se s puno težim uvjetima. Sve što znamo jest da se nisu javili radijem kad su trebali. ”


7/352

7

4

Močvara je moj prijatelj, uvjeravao se Braddock.

Držeći M-16 iznad glave, hodajući kroz do prsa duboku hladnu

vodu, izvlačeći čizme iz blata ponavljao je izreku koju su mu nekaddavno, kad je pristupio izviđačima, u glavu usadili njegoviinstruktori preživljavanja.

Močvara je moj prijatelj.

Od tada se puno toga dogodilo. Braddock je bio na Granadi,

Panami, Iraku i Afganistanu, i brojnim tajnim misijama, često u

prašumama. Sada je on bio instruktor, i dok je šljapkao kroz tamu,

lagano se naginjao naprijed kako bi kompenzirao deset kilogramskiruksak na leđima, nadao se da je svaki čovjek u njegovoj postrojbitakođer u glavi imao usađenu izreku “Močvara je moj prijatelj”.

Aligatori su moji prijatelji.

Zmije su moji prijatelji.

Nemoj misliti.

Samo ponavljaj i vjeruj.

Ignorirajući nešto slično potopljenom deblu, zbog kojeg jezamalo izgubio ravnotežu, Braddock se usredotočio na riječiopstanka, u nadi da će i njegovi ljudi učiniti isto.

Bili su u močvari tri sata, preostala su im još dva. Prešli smoviše od polovice, želio ih je uvjeriti Braddock, ali nije mogao. Ova jevježba provedena pod striktnim pravilom zabrane govora. Čak su injihova radio javljanja svakih pola sata, odredu udaljenom pola

kilometra, bila bezglasna, sastojala su se od električnih impulsa. Još jedna otežavajuća okolnost bila je činjenica da nitko nije nosionaočale za noćno gledanje, po teoriji kako je sofisticirana opremaluksuz na koji se nisu mogli oslanjati.

Noć je moj prijatelj.

Ova je noć izabrana jer nije bilo mjesečine. Kao bonus, tmurnioblaci jučerašnje oluje nisu se razišli i prekrili su zvijezde. Trupci

mrtvih stabala vrebali su iz tame, sivo na crnom, samo malagradacija u najdonjem dijelu spektra koja je davala indikaciju


8/352

8

Braddockova okoliša. Pod tako slabom vidljivošću, zelena i crna

kamuflažna boja na njihovim licima možda se činila nepotrebnom,ali Braddock ih je uvjerio kako planiraju svaku mogućnost, kako je

kamuflažna boja obavezna čak i na noćnoj misiji.

Njegova natopljena, mokra odora lijepila mu se za noge, leđa i

prsa. Ispred sebe je ugledao slabašnu svjetlost kad je izvidnikodreda provjerio fluorescentni kompas i pomijenio smjer, ostali su

ga pratili. Braddock će ga zbog toga morati disciplinirati, zabranitiizlaske, natjerati neka trči nekoliko dodatnih kilometara. Nisamtrebao vidjeti svjetlo kompasa, pomislio je. Snajper bi ga takođervidio.

Unatoč sredstvu za odbijanje kukaca koji je nosio, komarci suslijetali na Braddockovo lice, pili mu krv i živcirali ga. Ignorirao ih

je. Kukci su moji prijatelji.

Slušao je pljuskanje vode dok je njegov odred prilazio preko

jedva vidljivog mrtvog drveća. Podignuti M-16 stajao mu je unaručju. Smrdljiva močvara podigla mu se do vrata. Pod vodom,

nešto ga je gurnulo s lijeve strane. Namirisao je trulu vegetaciju.

Zadrhtao je.

To ga je mučilo. Navikavši na puno gore uvjete, Braddock jeoptužio samog sebe kako gubi živce.

Siva magla lebdjela je iznad njega, smrad mu je počeo iritiratinosnice. Kako je voda postala hladnija, počeo je jače drhtati. Ali

ukočenost nogu i napetost u prsima nije bila važna. Zaokupile suga važnije stvari.

Svakog trenutka, pomislio je Braddock.

Njegov osjećaj za vrijeme bio je savršen. Na nebu, eksplodiralesu baklje. Okružena dimom, njihova je snažna svjetlost razbilatamu. Braddockovi su ljudi iznenađeno pogledali gore, baklje koje

su se spuštale reflektirale su se na površini prljave vode. Iako jeBraddock znao za baklje, zapovjeđeno mu je da ne kaže svojimljudima.

Očekuj. Ništa te ne smije iznenaditi.


9/352

9

Jedan od cil jeva ove vježbe bio je stvoriti osjećaj neočekivane

prijetnje Braddockovoj već napetoj postrojbi. Istog trena, tri lovcaprohujala su iznad mrtvog drveća, njihov je dolazak bio toliko brz

da su njihovu zaglušujuću grmljavinu mogli čuti tek kad su prošli.Braddock je nosio vodootpomi elektronski odašiljač položaja kakobi piloti znali gdje ne smiju pucati. Ispred, avioni su ispalili rakete i

50 mm svjetleće metke u močvaru. Dvjesto metara dalje, noć je

oživjela od eksplozija i vatre.

“Isuse”, rekao je netko.

Ne! viknuo je Braddock u sebi. Ne smiješ pričati!

“Zar ne znaju da smo ovdje?”

Braddock je jurnuo kroz vodu prema drugom čovjeku iprostrijelio ga pogledom. Začepi usta, rekle su Braddockove oči.

Dim od baklji dolepršao je do n jih, zaudarao je na kordit i mrtvastvorenja, i Braddock je gotovo povratio.

“Isuse, one rakete su nas zamalo pogodile”, rekao je treći čovjek.

Braddock je hitro odšljapkao do njega i ušutkao ga mrkim

pogledom. Do vraga, kontrolirajte se. Ispunjavajte zapovjedi, želio je viknuti.

Voda se činila još hladnijom. Kad je još nešto mekano dodir nuloBraddocka po lijevom boku, još je više zadrhtao. Srce mu je jačezakucalo. Disanje mu se ubrzalo.

“Nitko nije spomenuo ništa o raketama ”, rekao je četvrti čovjek

drhtavim glasom.

Bijesni Braddock jurnuo je prema njemu , a onda stao kad subaklje pale u vodu, ispustile još dima i tama je ponovno sve pokrila.Braddock je zadrhtao toliko žestoko da su mu zubi zacvokotali.

Istovremeno, osjetio je vatru u želucu. Nevjerojatan strah puziomu je tijelom, grčio mu mišiće, širio vrućinu oko srca. Dah mu jebio toliko brz da ga nije uspio kontrolirati. Udahni, jedan, dva, tri.

Čekaj, jedan, dva, tri. Izdahni, jedan, dva, tri. Udahni, jedan, dva,

tri. Čekaj, jedan, dva, tri.

Ali prsa su mu se nastavila mahnito podizati i spuštati, odbijala


10/352

10

su poslušnost. Nije shvaćao. Nakon brojnih borbenih misija u

kojima je bio, ovo je bilo ništa. Močvara je moj prijatelj. Tama je mojprijatelj. Što mi se događa? želio je vrisnuti.

Jedan od njegovih ljudi - najbolji ročnik - jest vrisnuo. “Nešto meugrizlo!”

Ne! Čovjek je zvučao nekontrolirano, poput civila. Nije imalo

smisla.

“Zmija!!”

Deblo - ili nešto - udarilo je u Braddocka.

“Aligator!”

‘‘Nešto je ispod m ojih...”

Iznenada, jedan od Braddockovih ljudi opalio je rafal u tamu,

vatra iz cijevi osvjetljavala je valove na vodi, meci su kidali mrtvo

drveće, ljudi su vrištali dok su i oni također počeli pucati u noć.

Zrno je okrznulo Braddockovu desnu ruku. Izgubio je ravnotežu ipao na leđa, prljava voda ispunila mu je usta i nos.

Ispod površine grmljavina M-16-ica zvučala je šuplje. Braddock

je čvrsto držao svoje oružje, borio se protiv težine ruksaka ipokušavao izroniti. Kad je izbio na površinu, očajnički tražeći zrak,rafali su odjednom postali dovoljno glasni da mu zazvoni u ušima.

Dim i miris kordita lepršali su oko njega.

Dok ga je vatra iz cijevi zasljepljivala viknuo je: “Prekini paljbu!Prekini paljbu!” Jedva je prepoznao vlastiti glas, strah mu je tolikozarobio grlo da je njegov inače grleni glas postao piskutav.

Metak ga je pogodio u lijevo rame i odbacio natrag u vodu. Činiloae kako ga pandže žele zgrabiti za vrat. Ne! močvara je moj

prijatelja! Aligatori...

Kad je ponovno izronio usred paničnih krikova i rafala, metak

mu je raznio potiljak.


11/352

11

Prvi dio

Procjena opasnosti

1

Cipele i satovi. Cavanaugh je odavno naučio da je jedna od tajni

uspješnog zaštitnika obraćanje pažnje na cipele i satove. Recimomokasine. Netko tko ih nosi najv jerojatnije nije obučeni kidnaper

ili ubojica, jer iskusni profesionalac zna kako je lako izgubiti

mokasine u potjeri ili borbi. Prihvatljive su samo čizme ili cipele navezanje. Tanki đonovi daljnji su pokazatelj da netko ne predstavljaozbiljnu prijetnju, debeli su đonovi obvezatni u borbi. Naravno,netko tko nosi mokasine ili cipele tankih đonova još uvijek možepredstavljati prijetnju, ali Cavanaugh je barem znao kako ima

posla s amaterom.

Slično tome, satovi su Cavanaughu govorili puno. Brojnioperativci obučeni u sedamdesetima i osamdesetima nosili su ilironilačke ili pilotske Rolexe. Korist je bila dvostruka. Prvo, ti su

satovi imali reputaciju funkcioniranja u teškim uvjetima,esencijalna oprema profesionalca. Drugo, u frci, Rolex je postajao

prijenosno bogatstvo koje se lako prodavalo za gotovinu.

Nije svatko s Rolexom bio sumnjiv Cavanaughu. Trebali su biti u

četrdesetima ili stariji, odgovarati profilu nekoga obučenogsedamdesetih i osamdesetih. Operativci tog doba preferirali su

tenisice, traperice, majice i jakne (često kožne) za uobičajenuodjeću. Jakna je raskopčana i široka kako bi mogla sakriti pištolj.

Neizvježbanom oku, netko tko odgovara tom opisu ne bi izgledaoneuobičajeno, ali za Cavanaugha ta je osoba bila izvor zabrinutosti.

Operativci obučeni u devedesetima i poslije imali su drugačijiprofil. Bili su mlađi, naravno, i satovi koje su preferirali bili su jeftini i anonimni, ali sposobni podnijeti udarce, kao na primjer

gumeni ronilački satovi koji su imali štopericu i mogli su se kupiti

u svakoj boljoj trgovini sportskom opremom. Preferirali su


12/352

12

planinarske čizme (čvrsti, debeli đonovi), široke kamperske hlače s

velikim džepovima (za skrivanje oružja), široke pulovere (zaskrivanje oružja) i ruksake (za skrivanje oružja). Uzmete li u obzir

loš ukus za odijevanje većine ljudi na ulici, bilo tko, tko jeodgovarao ovom profilu, nije previše odudarao, osim zaštitnikupoput Cavanaugha koji je smjesta posumnjao u njih.

Satovi. Toliko toga mogu otkriti. Cavanaugh je jednom bio na

zadatku u Istanbulu. Njegov je zadatak bio osiguranje američkogmilijardera koji je otišao u Istanbul pregovarati o spajanju tvrtkiunatoč prijetnjama zbog javne financijske potpore Izraelu. Prije nošto je milijarderov mlažnjak stigao u Istanbul Cavanaugh je

provjerio prepuni terminal i područje oko njega. Razna odjeća koju je gomila nosila - tradicionalna arapska odjeća kao i brojnevarijacije zapadnjačke - otežale su otkrivanje izdajničkihpokazatelja. Ali satovi su, znao je Cavanaugh, rijetko lagali. Kad je

primijetio šestoricu u tridesetima, koji su nosili različitu alivrećastu odjeću, koji su izgledali kao da nemaju ništa zajedničko,ali su svi nosili slične cipele debelih đonova i istu vrstu otpornihcrnih gumenih sportskih satova, u njemu su se aktivirali alarmi i

upozorili ga da mora pronaći drugi način da svog klijenta odvede izzračne luke.

To nije bilo nešto što je Cavanaugh činio svjesno. Bio je torefleksan način gledanja na svijet, sličan onome legendarnog

stručnjaka za osiguranje, pukovnika Jeffa Coopera, koji jesvakome savjetovao da uvijek bude u stanju pripravnosti koje je

nazivao “žuta uzbuna” (bijela je bila manjak budnosti civila, narančasta - intenzivna pripravnost u odgovor na opasnost, dok je

crvena bila borba za život).

U žutoj uzbuni, promatrajući cipele, satove i ostale pokazatelje,Cavanaugh je izašao iz taksija na Columbus Circleu i ušao uCentral Park. Bilo je oko četrnaest sati. Ruta koju je izabrao vodila

je između drveća i izbjegavala staze, a namjena joj je bila da otkrijeprate li ga. Izašao je na Zapadnoj sedamnaestoj ulici i nasumičnoprelazio ulice, krećući se na jug, da bi se naposljetku popeo

stubama Avenije Columbus i krenuo velikim otvorenim područjemispred Lincoln centra.


13/352

13

Jedna pogodnost ovog budnog stanja uma bila je ta što je bio

svjestan svakog trenutka, svjestan svake sekunde, ne samo

svjestan gomile koja se inače nalazila ispred Lincoln centra, nego je

također bio svjestan neuobičajeno vedrog neba, ugodne topline

sunca u ovo krasno svibanjsko poslijepodne. Prišao je čuvenojfontani, sjeo okrenut leđima i pogledao što se događa oko njega.Dva mladića igrala su frizbi. Studenti, najvjerojatnije s obližnjeg

Juilliarda, sjedili su na klupama i učili. Zaposleni ljudi išli su odzgrade do zgrade. Nekolicina je čavrljala. Cavanaugh se okrenuo i

ugledao poslovnog čovjeka kako sjeda iza njega na rub fontane.Čovjek je u krilu držao aktovku i bacio je pogled na sat.

Iz navike, Cavanaugh se pomaknuo kako bi mogao boljepogledati. Čovjek je bio tridesetih godina, srednje visine i težine,kratke crne kose. Bilo koji poslovni čovjek odgovarao je tom profilu.Njegovo crno odijelo izgledalo je skupocjeno i savršeno mu je

pristajalo. Nigdje mjesta za skrivanje oružja. Čovjekova crnaaktovka također je izgledala skupocjeno i bila je dovoljno blistavada bi bila potpuno nova. Kad je čovjek prekrižio noge, Cavanaugh jemogao pogledati u jednu od njegovih cipela. Čvrste crne Oxfordice,

toliko nove da je đon jedva bio ogreben. A što se tiče sata... Cavanaugh nije mario što je to jedan od onih blistavih, sa svim

vrstama brojčanika i dugmadi. Istina, stanovita skupina poslovnihljudi željela je biti nenametljiva, ali ostali su si voljeli priuštiti

skupe stvarčice, i sat koji je mogao biti i štoperica a također jepokazivao i sate, minute i sekunde u dvije različite vremenske zone,za određenu je vrstu uma mogao biti zabavan. Ne, Cavanaugha jemučilo što je sat toliko debeo da je rukav košulje morao biti

otkopčan i izgledao je neuredno u odnosu na ostatak čovjekovebesprijekorne pojave.

Čovjek je opet pogledao na sat, a onda se usredotočio lijevo,prema ulazu u Avery Fisher Hali, jednu od zgrada kompleksa.

Cavanaugh je u tom trenutku osjetio da mu netko prilazi i

ugledao visokog, vitkog muškarca tankih brkova i šešira širokog

oboda koji je, znao je Cavanaugh, skrivao rijetku sijedu kosu. Iako

je čovjek bio u pedesetima, zračio je žilavom snagom nekog puno


14/352

14

mlađeg. Njegove su cipele toliko blistale da su reflektirale kretanje

prolaznika. Njegovo sivo prugasto odijelo odavalo je utisak odore.

Bijela košulja bila je jako uštirkana. Jedine boje bile su crvena i

plava na njegovoj kravati, koje nisu umanjile njegovo bljedilo.

“Duncane.” Cavanaugh se nasmiješio i rukovao s njim. “Izgledaš

sivo. Trebaš malo više izlaziti.”

“To je loše za moje zdravlje.” Obod Duncanovog šešira bacao je

sjenu na njegovo lice. Njegovo prezime bilo je Wenthworth, i zato

što je većinu svog života proveo vani, kao pripadnik specijalnih

snaga i kasnije kao glavni instruktor Delta Forcea, imao je tri

operacije zbog ozbiljnog raka kože. “Previše si crn. Stavi malo više

zaštitnog losiona.”

“Aha, ozonski sloj sve je tanji. Još jedna stvar za zabrinutost.”Cavanaugh je opet bacio pogled prema čovjeku u crnom odijelu koji je sjedio iza njega na rubu fontane. “U svakom slučaju, dan je

prelijep da bih ga proveo unutar četiri zida. Budući da nadgledašnove sigurnosne mjere Lincoln centra, pretpostavio sam kako

bismo se mogli naći ovdje, a ne u tvom uredu.” Mislio je na stožerGlobalnih usluga zaštite na Aveniji Madison, zaštitarske tvrtkekoju je Duncan osnovao kad je napustio Delta Force. Nakon samo

pet godina, agencija je imala podružnice u Londonu, Parizu, Rimu i

Hong Kongu, s još jednom koja se uskoro trebala otvoriti u Tokiju.Njegova je reputacija bila na visini zbog kvalitete osoblja koje je

Duncan angažirao, svi su bili specijalci, mnogi Duncanovi bivšiučenici.

“Kako tvoje ozljede?” pitao je Duncan.

“Zaliječene.”

“Ambasador šalje pozdrave.”

“Jako je sretan.”

“Da. Jer je imao nekog poput tebe za zaštitnika.”

Cavanaugh nije mogao suspregnuti osmijeh. “Svaki put kad me

hvališ znači da želiš nešto.”

Duncan mu je uputio “ne mogu si pomoći” pogled. “Misliš li da sispreman za povratak na posao?”


15/352

15

Cavanaugh je bacio još jedan pogled preko ramena i primijetio

kako je čovjek u crnom odijelu izgledao napetije kad je opetpogledao na sat i nastavio zuriti prema Avery Fisher Hallu.

Raskopčan rukav košulje na ruci sa satom izgledao je jošsumnjivije.

Odjednom, čovjek je ugledao nešto zbog čega se ukočio. Položio je prste na dugmad kojima će otvoriti aktovku u krilu.

“Ispričavam se na trenutak”, rekao je Cavanaugh Duncanu.Ustaoje i obišao fontanu prateći čovjekov pogled prema Avery

Fisher Hallu i crvenokosoj ženi koja je upravo izašla. U tridesetima,dobro odjevena i privlačna, bila je s muškarcem kojem je u obraz

dala “vidimo se kasnije” poljubac. Onda je krenula preko otvorenogpodručja. Za deset sekundi proći će kroz gomilu i biti blizu mjesta s

kojeg je muškarac u crnom odijelu zurio u nju.

Cavanaugh mu se približio s leđa kad je čovjek otvorio aktovku

dovoljno da gurne ruku u nju.

Žena se približila i pogledala u čovjekovom smjeru, Cavanaugh

se zapanjio jer većina ljudi oko sebe nije nikad ništa primjećivala.

Skamenila se kad je čovjek bacio aktovku i otkrio pištolj u ruci. Nekoliko se stvari dogodilo gotovo istovremeno. Žena je vrisnula,

muškarac je krenuo prema njoj, Cavanaugh je jurnuo za njim i

odgurnuo mu ruku u zrak. Istrgnuo je pištolj iz čovjekove ruke,povukao ga unatrag, prema fontani iza i gurnuo mu glavu pod

vodu.

Duncan mu je prišao. “Da, definitivno se osjećaš bolje.”

“Hoćeš li samo stajati i naslađivati se, ili ćeš eventualno pozvatimuriju?”

Duncan je izvadio mobitel. “Zar ne misliš da bi mu trebaodopustiti da udahne?”

“Ne baš, ali mislim kako inače nećemo čuti njegovu priču.”

“Rekla mu je da želi razvod - nešto takvo - i on nije mogaopodnijeti odbijanje, naravno”, rekao je Duncan.

“Naravno. Ali želim znati zašto se sredio. Inače ne nosi odijelo.


16/352

16

To se odmah kuži jer mu je sat prevelik za rukav košulje.”

“Ako mu uskoro ne dopustiš da udahne nikad nećeš saznati.”

“Partibrejkeru.” Cavanaugh je izvukao čovjekovu glavu iz vode,

gledao kako pijucka i zahtijevao objašnjenje odijela. Uz još malo potapanja uvjerio je čovjeka da objasni. Nakon što

ubije suprugu, koja je uistinu tražila razvod i s kojom se trebaonaći u odvjetnikovom uredu, planirao je počiniti samoubojstvo.

Crno odijelo, kao i cipele, bilo je novo. Ostavio je upute da će mu tobiti odijelo za sahranu.

“A ja pomislio kako sam čuo sve moguće nebuloze”, rekao je

Cavanaugh.Ali bilo je toga još. Čovjek je neprestano gledao na sat jer je znao

kad njegova supruga izlazi s posla i ide kod odvjetnika. Jedan od tri

brojčanika na njegovom satu pokazivao je trenutno vrijeme. Drugi je brojčanik pokazivao koliko je vremena prošlo otkad mu je rekla

da želi razvod; treći je odbrojavao preostale sekunde njezinogživota.

Cavanaugh je opet gurnuo čovjekovu glavu pod vodu.

“I, što misliš?” pitao je Duncan.

“O čemu?”

“Jesi li spreman za novi posao?”

2

Hotel Warwick nedavno je renoviran, ali njegovo mramorno

predvorje s tamnim drvom još je uvijek odisalo tradicijom i

karakterom znamena Manhattana. Cavanaugh je skrenuo lijevo i

ušao u tihi hotelski bar u kojem je atraktivna žena zelenih očiju iintrigantnog izraza lica sjedila za stolom u kutu. Svidio mu se

njezin izbor mjesta - leđima prema zidu, daleko od brojnih prozora

bara - ali kad smo već kod toga, ionako joj ne bi dopustiopojavljivanje u javnosti da je mislio kako je u nekakvoj opasnosti.

Zvala se Jamie Travers i sve donedavno živjela je s njim, u osaminjegova ranča u planinama, u blizini Jackson Holea, Wyoming,


17/352

17

otkud je povremeno odlazio na zadatke, vodio brigu o njezinoj obuci

s oružjem i kad bi neki od kolega kojemu je trebao odmor bio tamo,pazio bi na nju kad je on morao otići. Prije dvije godine svjedočila je

o mafijaškom ubojstvu kojemu je nazočila. Mafijaš koji je završio uzatvoru ucijenio joj je glavu. Dvaput je, unatoč policijskoj zaštiti,zamalo ubijena, što je natjeralo Cavanaugha, koji se divio njezinojodlučnosti, da se umiješa i sredi njezin nestanak. Ucjena je

napokon završena kad se čovjek koji ju je raspisao udavio dok je jeo špagete i mesne okruglice u državnom zatvoru. Unatoč očitoj

slučajnoj smrti mafijaša, Jamie je bila uvjerena da je Cavanaughimao nešto s time, ali, on je nastavio nijekati umiješanost, iako joj

je jednom rekao kako je jedini način da spriječi mafijaša njegovasmrt. “Kismet” je bilo sve što je Cavanaugh želio reći o navodnoj

nesreći. Vjenčali su se uskoro nakon toga. Sada su nastavili živjetiu Wyomingu, ali zbog njegove ljepote, ne osame.

Blistava smeđa kosa do ramena činila je smeđe hlače ismaragdnu bluzu savršenim izborom. Diveći se supruzi pomaknuo je stolicu kako bi mogao sjesti u kut pored nje. Mjesto mu je

omogućavalo pogled na oba ulaza u prostoriju, kao i prolaznike na

Pedeset četvrtoj ulici i Aveniji Amerika. “Što piješ?” pitao je.

“Perrier s limunom.”

Kušao je i uživao u limunu. “Kako si provela poslijepodne?

Uživaš biti turistica?”

“Obožavam. Jako dugo nisam bila u Muzeju moderne

umjetnosti. Kao da sam posjetila starog prijatelja. A kako si ti

proveo poslijepodne?”

Ispričao joj je.

“Prihvatio si novi posao?” Jamie je izgledala iznenađeno.“Planirali smo prekosutra otići kući, pa ovo neće poremetiti punoplanove, osobito zato što ćeš sutra opet posjetiti majku. Nisam

mislio da će ti smetati ako kući odeš prije mene. Ja stižem za tjedandana. ” “Ali jedva da si se oporavio od posljednjeg posla.”

“Ovaj je lagan.”


18/352

18

“To si i zadnji put rekao.”

“I lova je dobra.”

“Imam više nego dovoljno novca za oboje”, rekla je Jamie.

Cavanaugh je kimnuo. Zarada od njegovog posla omogućila im jeodsjedanje u Warwicku, dovoljno udobnom, ali ne i raskošnom. Ada su trošili Jamien novac od prodaje internetske tvrtke koju jeosnovala tijekom internet-manije u devedesetima, mogli su ostati u

Plazi ili, ako ništa drugo, u St. Regisu.

“Zašto mi ne dopustiš da se brinem za tebe?” pitala je. “Glupavimuški ponos.”

“Ti si to rekao. Ja ne.” Slegnuo je ramenima. “Ljudi trebaju zaštitu.”

“A ti se time baviš. Nisam trebala ni pitati.” Uhvatila ga je za

ruku. “I, zbog čega je ovaj posao lagan?”

“Klijent ne želi da ga netko štiti.”

“Oh?” Jamie je opet izgledala iznenađeno. “Pa što želi?”

“Isto što i ti. Nestati.”

3

Cavanaugh je izašao iz auta, dvije godine starog Ford Taurusakojeg je dobio od Globalnih usluga zaštite. Osim posebnihmodifikacija, uključujući motor trkaćeg automobila i odgovarajući

ovjes, izabrao ga je zbog njegove prašnjavosive boje i standardnogdizajna, što ga je činilo neuočljivim, gotovo nevidljivim među

ostalim automobilima.

Ipak, u nedjeljno poslijepodne bio je jedino vozilo u ovom

napuštenom industrijskom dijelu Newarka, New Jersey. Pogledao je grafitima išarano skladište: veliku trokatnicu na kojoj je većinaprozora bila razbijena. Hrđom prošarana vrata bila su otvorena iotkrivala su nešto što je na prvi pogled sličilo smeću, ali bilo je grad

beskućnika. Dokle god je pogled sezao u zgradu, sve je bilo

ispunjeno starim kartonskim kutijama. Crne najlon vreće čuvalesu imovinu koju su stanovnici smatrali vrijednom.


19/352

19

Tamni oblaci stvarali su hladnu sjenu. Na rijeci, iza skladišta,

brujali su brodski motori. Tegljač je zatulio sirenom. Zagrmjelo je.Cavanaugh je za svaki slučaj laktom dodirnuo dršku pištolja koji

mu je bio u futroli ispod jakne. Sig Sauer 225 sadržavao je osammetaka u spremniku i jednog u cijevi. Nije imao osobito veliku

razornu moć, nije mogao imati šesnaest metaka poput Berette, aliotkrio je da je pištolj koji može sadržavati toliko streljiva pomalo

prevelik, utjecao je na preciznost, a devet dobro pogođenih hitacabolje je od posvuda razasutih šesnaest zbog lošeg hvata. Osim toga,

kao što su savezni zračni šerifi zaključili krajem osamdesetih,manja težina Sig Sauera 225 i tanki, kompaktni dizajn činili su ga

idealnim oružjem za skrivanje. Ali za svaki slučaj imao je dvadodatna spremnika u pretincu na lijevoj strani remena, ispod

jakne.

Hladni se vjetar pojačao i nagovijestio kišu. S velikog ulaza

skladišta provirilo je nekoliko oronulih lica.

Cavanaugh je izvadio mobitel iz jakne i nazvao “samo danas

važeći broj” koji mu je Duncan dao.

Dok je telefon zvonio pojavilo se još oronulih lica, nekazabrinuta, neka znatiželjna.

Telefon je zazvonio drugi put.

“Da?” pitao je muški drhtavi glas koji je zvučao poput jeke ukomori.

Cavanaugh je izgovorio svoju polovicu dogovorenog znaka

prepoznavanja. “Nisam znao da je skladište zatvoreno.”

“Prije deset godina”, došao je drugi dio znaka, glas je i daljezvučao nesigurno. “Vaše ime je...”

“Cavanaugh. A vaše...”

“Daniel Prescott. Daniel. Ne Dan.”

I ove su rečenice također bile dio znaka prepoznavanja.

Počelo ga je promatrati još oronulih lica, vojska dronjaka je

pokušavala saznati je li došljak neprijatelj, dobročinitelj ili plijen.

Rijetke kapi kiše pale su na masni asfalt.


20/352

20

“Globalne usluge zaštite imaju reputaciju najboljih”, rekao je

glas. “Očekivao sam otmjeniji automobil.”

“Jedan od razloga zašto smo najbolji je taj što ne privlačimo

pažnju na sebe i, što je još važnije, na naše klijente.” Krupnije kapi pale su na asfalt.

“Pretpostavljam da me možete vidjeti”, rekao je Cavanaugh.“Došao sam sam, kao što ste i željeli.”

“Otvorite vrata auta.”

Cavanaugh ih je otvorio.

“Otvorite prtljažnik.”

Također je otvorio i prtljažnik. Čovjek se očito nalazio na mjestu

koje mu je omogućavalo pogled u vozilo.

Tamni su se oblaci zgusnuli. Još nekoliko kapi kiše palo je oko

njega.

Cavanaugh je čuo tihu metalnu jeku u slušalici. “Halo?”

Bez odgovora.

“Halo?” ponovio je.

Još tihih metalnih zvukova.

Grmljavina se približila.

Nekoliko olupina izašlo je iz skladišta. Poput ostalih, bili suraščupani i neobrijani, ali očaj u njihovim očima bio je u kontrastu

s bezvoljnošću i letargijom koju je Cavanaugh osjetio kod ostalih.Narkići, pretpostavio je, toliko željni fiksa da će pokušati srediti

stranca koji je bio dovoljno glup da posjeti pakao. “Hej, došao samvam pomoći”, rekao je u slušalicu, “ne pokisnuti.”

Još metalnih zvukova.

“Mislim da smo obojica pogriješili.” Zatvorio je prtljažnik i vrataauta. Spremao se ući u auto i čuo drhtavi glas.

“Ispred vas. Lijevo. Vidite li vrata?”

“Da.” Bila su to jedina još uvijek nedirnuta vrata. Zatvorena. “Uđite”,


21/352

21

rekao je drhtavi glas.

Cavanaugh je sjeo za volan.

“Rekao sam ‘Uđite’”, ustrajao je glas.

“Kad pomaknem auto.”

Vozio je po napuklom betonu parkirališta. U blizini vrata

napravio je polukrug i okrenuo auto u smjeru iz kojeg je došaokako bi, bude li potrebno, bio spreman za odlazak u žurbi.

“Ulazim”, rekao je u telefon.

Izašao je iz auta, zaključao ga daljinskim i potrčao kroz kišu.

Krajičkom oka primijetio je pokret i bacio pogled duž skladištaprema mjestu na kojem se pojavilo još narkića koji su izašli na sve jaču kišu i promatrali ga. Ne znajući što je moglo biti iza vrata (jošnarkića?), ubacio je mobitel u džep i učinio nešto što nije planirao:

izvukao je pištolj. Kad je okrenuo kvaku primijetio je da je, iako jebrava bila prekrivena hrđom, ispod bilo blistavog metala — brava je

bila nova. Ali nije bila zaključana. Otvorio je teška, škripava vrata iušao unutra.

4

Cavanaugh je zatvorio vrata brzo koliko su mu škripave šarkedopustile. Više nije bio silueta, krenuo je prema dubljim sjenama i

pogledao gdje se nalazi. U podnožju prašnjavog betonskog hodnikametalne stube vodile su gore. S ograde je visjela paučina. S lijeve

strane čulo se brujanje motora dizala. Mjesto je zaudaralo po

plijesni i bilo je hladno.Uperio je pištolj prema stubama, a onda prema dizalu i

posegnuo prema zasunu na velikoj bravi da osigura vrata. Ali prije

no što ga je uspio dodirnuti, zasun se sam pomaknuo, aktiviranelektronički pomoću daljinskog upravljača.

Koncentrirao se na kontroliranje nelagode. Nije bilo razloga za

sumnju da je u opasnosti. Uostalom, Duncan ga je upozorio kako je

potencijalni klijent, iako inteligentan, ekscentričan.

Prescott je samo oprezan, pokušao se uvjeriti Cavanaugh. Do


22/352

22

vraga, ako je toliko nervozan da mu treba zaštita, normalno je da će

zaključati vrata. On je u opasnosti, ne ja.

Zašto sam onda izvadio pištolj?

Izvukao je mobitel iz džepa i rekao: “Što sad?” Glas mu jeodjeknuo prostorijom.

Kao odgovor, otvorila su se vrata dizala i otkrila jarko

osvijetljenu kabinu.

Cavanaugh je mrzio dizala-male zatvorene kutije koje su vrlo

lako mogle postati klopke. Nije bilo teorije da zna što će ga dočekati

kad se vrata otvore.

“Hvala,” rekao je u mobitel, “ali treba mi malo razgibavanja.Idem stubama.”

Kad su mu se oči priviknule na tamu, primijetio je nadzornu

kameru diskretno montiranu ispod stuba, okrenutu prema

vratima. “Rekli su mi da želite nestati. Čini mi se da ste u tome već

uspjeli.”

“Nedovoljno”, rekao je nesigurni glas. Ovoga puta nije došao iz

mobitela, nego iz zvučnika skrivenog u zidu. Cavanaugh je spremio mobitel. Slabašni smrad truleži ispunio

mu je nosnice, kao da je nešto u blizini crklo. Puls mu se ubrzao.

Bez obzira koliko lagano hodao, metalne stube glasno su

odjekivale dok se penjao.

Došao je do polukata i nastavio. Smrad truleži se pojačao.

Želudac mu se okrenuo kad je ugledao metalna vrata. Oklijevajući

je posegnuo prema njima.

“Ne ta”, rekao je glas iz zida.

Još nervozniji, Cavanaugh se nastavio penjati i došao do idućih

vrata.

“Ni ta, također”, rekao je glas. “Onako usput, trebam li seosjećati sigurnije što dolazite s pištoljem?”

“Ne znam za vas, ali meni trenutno puno znači.”

Glas je proizveo zvuk koji je mogao biti sarkastično cerekanje.


23/352

23

Jaka kiša počela je padati po zgradi i slati vibracije kroz nju.

Na vrhu su ga čekala posljednja vrata. Bila su otvorena, pozivalasu Cavanaugha u jarko osvijetljeni hodnik na čijem su kraju bila

zatvorena vrata.Ovo je jednako ulasku u dizalo, zaključio je. Smrad truleži bio je

intenzivniji. Napeo je mišiće i nije mu bilo jasno što mu se događa.Instinkt mu je govorio da napusti zgradu. Iznenada se zapitao bi li

ju mogao napustiti. Iako je uvijek nosio provalnički alat uovratniku jakne, sumnjao je da bi bio dostatan za otvaranje vrata u

prizemlju. Počeo je disati malo brže i ponavljati si kako on nije u

opasnosti - Prescott jest, što je objašnjavalo ono što je Cavanaugh

smatrao sigurnosnim mjerama, a ne klopkom za njega.

Pogledao je sigurnosnu kameru u hodniku u koji je trebao ući.Do vraga, pomislio je, nervozan zbog znojnih dlanova. Da me

Prescott želio mrtvog već me mogao ubiti. Unatoč upornom

bubnjanju srca, snažna intuicija rekla je Cavanaughu da seprepusti situaciji. Nešto drugo govorilo mu je da bježi, što nije

imalo smisla, kao što nije imao razloga vjerovati kako je uopasnosti. Ljut na samog sebe, donio je odluku i spremio pištolj.Ionako mi u tom hodniku neće biti od neke koristi.

Ušao je i nije se iznenadio kad su se vrata iza njega s treskomzatvorila i zaključala.

Nakon polumraka stubišta, svjetlost je smetala njegovim očima,ali barem više nije bilo smrada truleži. Nakon što se malo smirio,prišao je vratima na kraju hodnika, okrenuo kvaku, otvorio vrata i

našao se u jarko osvijetljenoj prostoriji prepunoj televizijskihmonitora i elektronskih konzola. Preko puta, cigle su prekrivale

prozor.

Ipak, pažnju mu je privukao gojazan četrdesetogodišnjak koji je

stajao usred svjetleće opreme. Nosio je izgužvane hlače i jednakoizgužvanu bijelu košulju koja je imala mrlje od znoja i zalijepila muse za veliki trbuh. Njegova gusta plava kosa bila je nepočešljana. Trebao je brijanje. Koža ispod očiju bila je napuhnuta od

nedostatka sna. Oči su mu bile razrogačene od napetosti.


24/352

24

Čovjek je u njega uperio Colt .45 poluatomatik. Cijev mu je

podrhtavala.

Cavanaugh nije nimalo sumnjao da bi čovjek pucao da je u ruci

još uvijek imao pištolj kad je ušao. Trudeći se ostati miran, podigao je ruke. Unatoč velikom pištolju uperenom u njega, nelagoda koju

je Cavanaugh osjetio kad se penjao stubama činila se ništavnom uodnosu na ono što je ovaj čovjek sigurno osjećao, jer, izvan borbe,

Prescott je bio najprestrašeniji čovjek kojeg je Cavanaugh ikadavidio.

5

“Molim vas, nemojte zaboraviti da ste me tražili”, rekao jeCavanaugh. “Ovdje sam kako bih vam pomogao.”

Prescott je nastavio držati pištolj i još je više razrogačio oči. Sobase još više ispunila strahom.

“Znao sam vaš jednokratni telefonski broj i znakprepoznavanja”, rekao je Cavanaugh. “Samo netko iz ProtectiveServicesa mogao je znati tu informaciju.”

“Mogli ste mučenjem izvući te informacije od osobe koju suposlali”, rekao je Prescott. Kao i preko telefona, glas mu je bionesiguran, ali Cavanaugh je sada shvatio da to nije bio elektronički

efekt - Prescottov je glas podrhtavao jer je bio prestravljen.

Vrata iza Cavanaugha su se zatvorila, električna brava se

zaključala. Uspio je potisnuti drhtanje. “Ne znam koga se ili čegabojite, ali mislim da slanje jednog čovjeka nije najpametniji način

da vas se sredi, osobito zbog činjenice kako ste uredili ovo mjesto.Logika bi vam trebala reći kako ja nisam prijetnja.”

“Neočekivano je najbolja taktika.” Prescottovo držanje .45- icebilo je nesigurno poput njegovog glasa. “Uostalom, vaša logika radiprotiv vas. Ako jedan čovjek nije prevelika prijetnja, kako jedančovjek može pružiti adekvatnu zaštitu?”

“Niste rekli da želite zaštitu. Rekli ste da želite nestati .” Prescott

je umorno proučavao Cavanaugha dok su mu se mrlje znoja širilepod pazuhom.


25/352

25

“Moji preliminarni razgovori uvijek su jedan na jedan”, rekao je

Cavanaugh. “Moram postaviti pitanja kako bih procijenio razinuprijetnje. Onda odlučujem koliko je pomoći potrebno za posao.”“Rekli su mi da ste bili u Delta Forceu.” Prescott je liznuo suhe,debele usne.

“Tako je.”

Klasična građa specijalaca uključivala je mišićava ramena i

uzak, snažan struk, snaga gornjeg dijela tijela bila je jedan odciljeva naporne obuke.

“Puno vježbe”, rekao je Prescott. “Zar vas to po vašem mišljenjukvalificira da nekoga štitite?”

Cavanaugh se nacerio u pokušaju da smiri Prescotta. “Želitemoju poslovnu statistiku?”

“Ako me želite uvjeriti da ste došli pomoći. Ako želite raditi zamene.”

“Obrnuli ste stvari. Kad razgovaram s potencijalnim klijentima,to nije zato što želim raditi za njih. Ponekad ne želim raditi za njih.”

“Želite reći kako vam se trebaju svidjeti!” pitao je s gađenjemPrescott.

“Ponekad se ni oni meni ne sviđaju”, rekao je Cavanaugh. “Ali to

ne znači da nemaju pravo živjeti. Ja sam zaštitnik, ne sudac. Uziznimke. Nema dilera drogom. Nema pedofila. Nitko tko je

čudovište. Jeste li vi čudovište?”

Prescott ga je zapanjeno pogledao. “Naravno da nisam.” “Onda

postoji samo jedno pravilo koje će mi pomoći da odlučim hoću li vasštititi.”

“A to je?”

“Hoćete li biti poslušni?”

Prescott je zatreptao kako bi izbacio znoj iz očiju. “Molim?” “Ne

mogu štititi nekoga tko neće biti poslušan”, rekao je Cavanaugh.“To je paradoks zaštitnikovog posla. Netko me angažira. U teoriji, ta

je osoba šef. Ali kad se radi o zaštiti ja zapovijedam. Poslodavac semora ponašati kao da sam ja šef. Hoćete li biti poslušni?” “Sve,


26/352


27/352

27

“Zna kako privući moju pažnju.” Cavanaugh je odložio knjigu i

nastavio pregledavati prostoriju. Pored malog televizora nalazile su

se video kazete. Prescottov ukus je varirao: triler Clinta Eastwooda,

stari Troy Donahue - Sandra Dee, tinejdžerska romantičnakomedijica...

“Vidio sam i gora mjesta za skrivanje.” Cavanaugh je razmislio otome. “Beskućnici i narkići. Pametno. Otkud ste saznali za ovo

skladište? Kako ste pripremili ovu prostoriju?”

“Učinio sam to prije godinu dana”, rekao je Prescott.

“U kakvoj god nevolji bili, znali ste da dolazi?”

“Ne baš ova nevolja.” “Pa zašto ste onda...”

“Uvijek planiram unaprijed”, rekao je Prescott.

“Govorite besmislice.”

“U slučaju”, rekao mu je Prescott.

“U slučaju čega?” Pokreti na TV monitoru iznenada su privukliCavanaughovu pažnju. “Pričekajte malo.”

6

“Što je? ” Prescott se okrenuo prema monitoru.

Na ekranu, siva je slika prikazivala desetak odrpanih ljudi kako

se kroz kišu približavaju Taurusu.

“Isuse”, rekao je Prescott.

“Narkići su čudesni”, rekao je Cavanaugh. “Bez obzira što bilo,ako je ostavljeno bez nadzora, pokušat će ukrasti. Nekoć sam znaotipa koji je ukrao dvadeset kila pseće hrane od oca da bi kupiodrogu. A što je još čudesnije, njegov je diler uzeo pseću hranu radijenego da traži novac. Koliko znam, diler ju je možda pojeo.”

Na ekranu, odrpanci su, natopljeni kišom, čupali retrovizore i

koristili metalne poluge u pokušaju skidanja naplataka.

“Možete li nekako čuti što se vani događa?” pitao je Cavanaugh.


28/352

28

Prescott je pritisnuo prekidač na konzoli. Iz zvučnika se smjesta

začula kiša.

Cavanaugh je čuo udaljeno grebanje metala dok su odrpanci na

pljusku pokušavali rastaviti njegov auto. “Nađite si posao, dečki.” Izvukao je daljinski auta iz džepa. Bio je složeniji nego inače,

opremljen s desetak prekidača.

Prescott je izgledao zbunjeno kad je Cavanaugh pritisnuo

jednog.

Iznenada, zvučnik se ispunio prodornim tuljenjem sirene koja je

dolazila iz Taurusa i natjerala ljude da ispuste svoj priručni

provalnički alat i pobjegnu poput natopljenih verzija strašila izČarobnjaka iz Oza.

Cavanaugh je opet pritisnuo dugme i sirena je prestala tuliti.

“Jeste li spremni za polazak?” pitao je Prescotta.

“Kamo?” Prescott je izgledao zbunjeno.

“Negdje sigurnije nego ovdje, iako sam Bog zna da je ovo mjestodovoljno sigurno. Nakon što moja ekipa dođe, dat ćemo vam novi

identitet i preseliti vas. Ali najprije trebam saznati o kojoj razinirizika se radi. Zašto ste toliko prestravljeni?”

Prescott je zaustio odgovor, a onda se namrštio na monitor.

Četvorica ljudi se vraćala prema Taurusu.

“Barem će dobiti za upornost”, rekao je Cavanaugh.

Pritisnuo je drugi prekidač na daljinskom.

Siva para izletjela je ispod jednog kotača. Unatoč kiši raširila sei prekrila narkiće. Ustuknuli su uz kašljanje i psovanje. Sagnutikao da će povraćati, trljali su oči i teturali.

Cavanaugh je pritisnuo prekidač i para je prestala izlaziti iz

kotača.

“Što je, do vraga, to bilo?” pitao je Prescott.

“Suzavac.”

“Molim?”


29/352

29

“Auto je modificiran poput najboljih vozila Tajne službe.

Oklopljen je i —” Zastao je zbog novog prizora na monitoru.“Čudesno. Da se ovi tipovi bave politikom zbog svoje bi

ambicioznosti mogli upravljati svijetom.”

Na ekranu, još su dva narkića prilazila Taurusu.

“Smanjite zvuk na tom zvučniku”, rekao je CavanaughPrescottu.

Zbunjen, Prescott je poslušao.

Kad su se ljudi približili Taurusu, Cavanaugh je pritisnuo novi

prekidač na daljinskom.

Ispod kotača izletjeli su mali crni kanistri. Oblikovani poputkonzervi juhe eksplodirali su uz konstantnu grmljavinu koja je

odjeknula zvučnikom, iako je zvuk bio smanjen. Brojni bljeskovieksplozija bili su toliko jarki da je kamera imala problema s

održavanjem kontrasta.

Kad se dim raščistio dva su narkića ležala na tlu.

“Moj Bože, ubili ste ih”, rekao je Prescott.

“Nisam.”

“Ali bili su toliko blizu granata.”

“To nisu bile granate.”

Na ekranu, dva su se čovjeka počela meškoljiti.

“Upotrijebio sam zasljepljujuće”, rekao je Cavanaugh.

“Zasljepljujuće?”

“Nešto slično granatama, samo što ne bacaju šrapnele. Ali naneko vrijeme zasljepljuju i zaglušuju. Ta će dvojica imati opaku

glavobolju.”

Na ekranu, dva su narkića ustala i držala se za uši.

“Ali ovaj auto može biti opremljen granatama ako to misijazahtijeva”, rekao je Cavanaugh. “A ispod farova mogu se montirati

strojnice. Svi najveći diktatori i šefovi narko mafije imaju te

dodatke. Naravno, u puno luksuznijim automobilima od Taurusa.Vjerujte mi, gospodine Prescott, možemo vas zaštititi.”


30/352

30

Cavanaugh je pogledao niz monitora, od kojih je jedan

prikazivao Taurus s tla. Ali, mogao je djelomično vidjeti pod auto pase namrštio kad je ugledao neku sjenu pod njim. Pokazao je

prstom. “Ima li ta kamera zumiranje?”

“Sve imaju.” Prescott je okrenuo brojčanik i povećao sliku na

monitoru. Sjena ispod Taurusa dobila je oblik male kutije. Isuse,

pomislio je Cavanaugh, sigurno ju je stavio jedan od narkića.

Zatreptao je kad je Taurus eksplodirao.

7

Grmljavina iz zvučnika bila je toliko snažna da se cijela protorijazatresla. Na ekranu, komadi Taurusa padali su na tlo, dok su se

dim i vatra uzdizali u nebo.

Prescott je razjapio usta.

Druga eksplozija zatresla je prostoriju. Na drugom monitoru,

vrata kroz koja je Cavanaugh ušao u zgradu odletjela su unutra, dim i vatra ispunili su podnožje stubišta. Uletjela su tri muškarca,

i iako im je kosa bila slijepljena i lica neobri jana i prljava, oči imnisu imale bezvoljnost beskućnika ni očaj narkomana. Oči ovihljudi bile su oprezne poput očiju svakog iskusnog borca kojeg jeCavanaugh susreo.

“Postoji li drugi izlaz?”

Prescott je nastavio zuriti u ekran koji je prikazivao jednog

čovjeka s uperenim pištoljem u dizalu, dok su druga dvojica uperili

pištolje prema stubištu i jurnuli gore. “Prescotte?” ponovio je Cavanaugh i izvukao pištolj.

Prescott je nastavio zuriti u ekran.

Cavanaugh ga je zgrabio, okrenuo i protresao. “Za ime Božje,slušaj me. Postoji li drugi izlaz?”

Umjesto odgovora, Prescott je skočio prema jednoj od konzola iokrenuo brojčanik.

“Što radiš? ” pitao je Cavanaugh.


31/352

31

Prescott se zagledao prema drugom ekranu.

Dva su se muškarca pojavila na gornjem dijelu stubišta. Zastalisu i uperili pištolje prema gore, izgledali su kao da misle da je ulaz

u zgradu bio prelagan, sigurno postoje klopke.Na monitoru koji je prikazivao ulaz u zgradu još su dva

odrpanca projurila kroz dim eksplozije. Oni su također imalipištolje.

Krenuli su stubama, a onda zastali kao i par iznad njih. Oprezno

su pogledali iza i ispod sebe, spremni na zasjedu.

“Imaš klopke na stubištu, zar ne?" pitao je Cavanaugh Prescotta.

Ali na ekranu, na stubama nije ništa eksplodiralo. Nisu opaliliskriveni pištolji. Iz zidova nije izbio plamen. Ipak, naoružani ljudiočito su bili uznemireni zbog nečega. Monitori su prikazivaličovjeka koji je motrio dizalo, dvojicu koji su zastali na stubama, idvojiciu na pola puta gore, koji su napeto gledali prema vrhu kao

da znaju da ulaze u smrtonosnu klopku.

S lica im je kapala vlaga. Cavanaugh je u početku pomislio kako je to kiša kroz koju su dojurili.

Onda je shvatio da je to znoj.

Jedan od napadača na stubama iznenada je počeo pucati prema gore.

Odjednom, i drugi je čovjek učinio isto. Na dnu, odrpanac koji jemotrio dizalo nastavio je gledati iza sebe, kao da je čuo nadolazeću

opasnost. Okrenuo se prema razvaljenim vratima i opalio u kišu.

“Što se, do vraga, događa?” pitao je Cavanaugh. Prescott je nastavio okretati brojčanik, mrmljati u bradu, kao da

nešto ne funkcionira kako treba. “Da." Okrenuo se premaCavanaughu. “Drugi izlaz postoji.”

Zbunjen, Cavanaugh je gledao kako Prescott juri prema

policama s hranom. Onda se opet namrštio na monitore kad jevidio da napadači i dalje pucaju. Dvojica su mahnito punili svoje

oružje. Drugi se par okrenuo i nanišanio iza sebe. Čovjek uprizemlju nastavio je naizmjenično nišaniti prema dizalu i


32/352

32

razvaljenim vratima.

Buka u prostoriji privukla je Cavanaughovu pažnju, škripanjekad je Prescott pomaknuo police u lijevo i otkrio vrata.

“Kamo to vodi?” “U skladište.”

Cavanaugh se sjetio vojske narkića koju je ugledao kad je stigaoi zapitao se u kolikoj mjeri može računati na Prescottovu pomoć.“Znaš li rukovati onim pištoljem kojeg si uperio u mene?”

“Ne.”

Cavanaugh se nije iznenadio. Uzeo je .45-icu i otkrio da je

Prescott nišanio u njega sa zakočenim pištoljem. Još gore, kad jeCavanaugh otkočio pištolj i povukao zatvarač vidio je da je cijevprazna. Ipak, kad je izvadio spremnik ugledao je uobičajenih

sedam metaka. Nakon što je vratio spremnik u pištolj, ubacio jemetak u cijev i pripremio ga za akciju.

“Imate li dodatnog streljiva?”

“Ne.”

Ni to također nije iznenadilo Cavanaugha. Zato što je .45-cutrebalo napeti prije pucanja, spustio je udarnu iglu i zakočio ju,metoda koju je koristila većina profesionalaca. Nakon što ga jezataknuo za pojas izvukao je svoj Sig.

Bacio je još jedan pogled na monitore i ugledao još odrpanacakako jure stubama i vade oružje. Poput ostalih, odjednom su

zastali, kao da im na stubištu prijeti neka opasnost koju kamere

nisu prikazivale.

Ipak, prizor koji je u najvećoj mjeri privukao Cavanaughovupažnju nalazio se na srednjem monitoru, gdje je neobrijani čovjek u

prljavoj odjeći stajao vani, iza olupine Taurusa koja je još uvijekgor jela unatoč pljusku. Mokar, čovjek je držao metalnu cijev, duguoko metar i dvadeset, i sumnjivo sličnu protutenkovskom bacačuraketa.

“Prescotte, može li se negdje vidjeti što se nalazi iza tih vrata? ” “Gornji red monitora. Na desnoj strani.”


33/352

33

Ekran nije prikazivao ništa osim mračnog metalnog mosta.

“Otvori vrata! Miči se s puta!”

Prescott je razrogačio oči, otključao vrata, otvorio ih i priljubio se

uz zid.

Cavanaugh je nanišanio kroz otvor ali nije vidio ništa osim

mosta kojeg je gledao na monitoru. Viseći metalni most pružao se utamu. Skladište je tutnjalo od kiše.

“Sjećaš li se što sam rekao o izvršavanju zapovijedi?”

Prescott je jedva mogao govoriti. “Da.”

“Imaš li problema sa srcem? Bilo kakvu ozbiljnu bolest koja bi te

mogla spriječiti u trčanju?”

Prescott je procijedio: “Ne.”

“U redu, kad projurim kroz vrata, kreni za mnom! Drži se blizu!”

Na srednjem ekranu, mokri, prljavi čovjek vani završio je spunjenjem protutenkovskog raketnog bacača. Bio je dovol jnokratak kako bi olakšao postupak, podigao ga je i kroz pljusaknanišanio prema ciglama zazidanom prozoru.

“Sad!” rekao je Cavanaugh.

Projurio je kroz vrata, nanišanio prema sjenama pod mostom ičuo svoje žustre korake na metalu. Trenutak kasnije osjetio jeolakšanje kad je čuo zvonjavu Prescottovih koraka tik iza sebe.

Nakon toga čuo je samo zujanje u ušima kad je raketa pogodilazid zgrade iza njih. Osjetio je udarni val, kao da ga je netko gurnuo

u leđa, odbacio naprijed, i, iako nije mogao riskirati i pogledati izasebe, zamislio je kako cigle ulijeću u prostoriju i uništavaju

monitore i elektronske konzole.

Udarni ga je val izbacio iz ravnoteže i srušio na most, čelom je

udario u metal kad se Prescottovo teško tijelo prizemljilo na njega.Cavanaughu se .45-ica za pojasom zabila u tijelo. Pogled mu se na

trenutak zamutio.

Most se zaljuljao.


34/352

34

8

Prescott je jauknuo.

Most se još više zaljuljao.

U Cavanaughovoj se glavi razbistrilo. Bolno je udahnuo i

pokušao se izvući ispod Prescottove velike težine. Dim i prašina

eksplozije vijugali su oko njih.

“Prescotte.”

Krupni se čovjek zakašljao.

Cavanaugh je osjetio vibracije kašlja. “Jesi li povrijeđen?”

“Nisam siguran... Mislim da nisam.” Zbog zvonjave u ušima Cavanaughu se činilo da je Prescott

daleko, a ne na njemu. “Moramo ustati.”

“Most”, upozorio je Prescott.

Cavanaugh je zbog njegovog ljuljanja imao osjećaj da se nalazi uavionu usred oluje. Na obuci Delta Forcea naučio je ne osjećati

vrtoglavicu ili mučninu. Ali Prescott je bio druga priča. Bez

iskustva, sigurno je gotovo poludio od straha.Golubovi su se panično razbježali. Kiša je padala kroz rupe u

krovu.

“Prescotte, ja ću se pobrinuti za tebe. Trebaš samo učiniti nešto jednostavno.”

“Jednostavno?” Prescott se držao za njega grčevito popututopljenika za spasitelja.

“Jako jednostavno.” Cavanaugh je zamislio kako se napadačipenju uz stube, spremaju se uletjeti u prostoriju, ali nije se usudio

reći svoje sumnje Prescottu.

“Što želiš da učinim?”

“Podigni se.”

Kad se most zaljuljao, Prescott se skamenio.

“To je mačji kašalj”, Cavanaugh se trudio govoriti smireno.“Pretvaraj se da radiš sklekove.”


35/352

35

Prescott se nije mogao pomaknuti.

“Učini to”, rekao je Cavanaugh. “Smjesta. ”

Prescott se oprezno podignuo na laktove. Centimetar. Još jedan

centimetar.

Cavanaugh je ispuzao ispod Prescottovog tijela. Gurnuo je

pištolj u futrolu i čučnuo, pa zgrabio metalnu ogradu mosta kad sezaljuljao.

Sada, kad se prašina razišla, siva svjetlost koja je prolazila krozrazbijene prozore bila je dovoljna da pomogne njegovim očima da se

priviknu na sjene. Pogledao je prema kršu prostorije iz koje su

pobjegli i ugledao mjesto gdje je most bio pričvršćen za zid. Hrđavi klinovi bili su napola ispali iz zida.

Zapitao se koliko će napadačima trebati da provale u prostoriju.

“Prescotte, odlično ti ide. Sada samo trebaš ustati.”

“Ne mogu.”

Most se zatresao. Cavanaugh je jedva zadržao ravnotežu. Kišakoja je prolazila kroz krov padala je oko njega.

“Onda puzi”, rekao je.

“Molim?”

“Puzi. Smjesta.’’

Povukao je Prescotta naprijed.

“Još. Brže.”

Cavanaugh ga je opet povukao i Prescott je počeo puzati. Voda

mu je zapljusnula ruku.

“Zlo mi je”, rekao je Prescott.

“Čekaj dok se ne izvučemo.” Cavanaugh se nadao da će uspjetiuvjeriti Prescotta da razmišlja o budućnosti.

“Maknuti se s ovoga”, promrmljao je Prescott.

“Tako je. Samo puzi. Brže. Uskoro smo kod drugih vrata.”

Cavanaugh je pogledao u sjene pred njima i vidio kako su


36/352

36

klinovi na suprotnoj strani također do pola ispali.

Metal je zaškripao.

Odozdo, čovjek je viknuo: “Pogledajte! Na mostu!”

U prostoriji u kojoj se Prescott skrivao, eksplozija je raznijela

vrata kroz koja je Cavanaugh ušao. Kad su napadači navalili

unutra, Cavanaugh je izvukao pištolj i tri puta opalio u nadi da ćeih zadržati dovoljno dugo da on i Prescott stignu do suprotnih

vrata. Ali, kad se Prescott stresao od grmljavine pucnjeva, njegov je

nagli pokret zatresao most. Klinovi su ispali iz zida dok su mu se

približavali.

Most se srušio.

9

Hrđavi je metal popustio. Kraj mosta kliznuo je niz zid, nagnuose i formirao tobogan, i Cavanaugh i Prescott su se trudili da ne

padnu s njega.

“Zgrabi ogradu!” viknuo je Cavanaugh.

Prescottu barem jednom nije trebalo ponavljati. Čak i na slabojsvjetlosti bilo je vidljivo koliko su mu zglobovi bijeli od grčevitogdržanja za ogradu.

Metal se pobunio, most se nagnuo još više, postao strmiji.

“Zamisli da je ograda konop!” zapovijedio je Cavanaugh.“Polagano se spuštaj dolje!”

Uz gromoglasni zveket, kraj mosta zaustavio se na mračnomdrugom katu. Sila s kojom je udario gotovo je istrgnula ogradu iz

Cavanaughovih ruku.

On i Prescott visjeli su pod kutom od četrdeset pet stupnjeva.

Cavanaugh se zabrinuo zbog napadača u gornjoj prostoriji.Nadao se kako će zbog sjena biti teže pucati na njega i Prescotta. Ali

što s čovjekom koji je vikao odozdo?

“Prescotte, zaboravi o spuštanju! Uhvati se nogama i kliži!” Prescottovo je lice bilo bijelo.


37/352

37

“Smjesta!” rekao je Cavanaugh. “Pogledaj mene!”

Dok je klizio koristio je pete kao kočnice, a ruke kao upravljač.Na svu sreću, iza sebe je čuo grebanje dok je Prescott davao sve od

sebe prateći ga. Pucnji su odjeknuli skladištem. Metci iz prostorije koju su

napustili odnijeli su komadiće zida.

Prescotta odjednom više nije trebalo nagovarati. Kliznuo je dolje

toliko brzo da je cipelama pogodio Cavanaugha. Cavanaugh je

počeo kliziti brže, imao je osjećaj kako će poderati hlače nastražnjici dok su ga Prescottove cipele sve snažni je udarale, iCavanaugh je kliznuo još brže.

Pao je na mokri pod i otkotrljao se u trenutku kad se Prescott s

treskom zaustavio. Ali prije no što je Cavanaugh mogao provjeriti je

li s Prescottom sve u redu, izvukao je oružje i čučnuo, oprezan zbogčovjeka koji je vikao ispod mosta.

Činilo se da se zid kreće. Cavanaugh je smjesta shvatio kako suto odrpanci koji su se skrivali u sjenama. Vidio je velike kutije u

kojima su spavali i vreće za smeće napunjene bog zna čime. Smrad

urina i fekalija bio je nevjerojatno snažan.

Nekoliko narkića je prišlo. Pucnji odozgo natjerali su ih napovratak u sjene. Meci su udarili u pod.

Ne mogu nas vidjeti, pomislio je Cavanaugh. Pucaju nasumično.Ako uzvratim vatru vidjet će bljesak iz moje cijevi i znati kamogađati.

Voda s krova cijedila se posvuda oko njega. Pogledao je iza sebe,

primijetio vrata i povukao Prescotta na noge.

Ali kad je Cavanaugh probao vrata otkrio je da su zaključana.

Opsovao je u sebi, potražio novi izlaz i ugledao stubište koje jevodilo u prizemlje, i povukao Prescotta prema njemu. Koliko je

znao, napadači su ih mogli čekati dolje, ali morao je riskirati.

Prošlo je manje od dvadeset minuta otkad je upoznao Prescotta.Nije imao pojma tko je Prescott ili zašto ga ti ljudi žele ubiti. Nije

čak bio siguran da bi prihvatio posao nakon razgovora sPrescottom i procjene prijetnje. Kao prvo, imao je samo Prescottovu


38/352

38

riječ da nije diler droge ili bilo koji drugi monstrum koje je

Cavanaugh odbijao štititi. Ali to više nije bilo važno. Napad jeizabrao umjesto Cavanaugha. On i Prescott su sada bili zaštitnik i

zaštićeni.

Dok je vodio Prescotta stubama u dublje sjene, brzo je napunio

pištolj, izvadio napola prazan spremnik, spremio ga u džep i ubaciopuni s remena.

Smrad je postao još gori. Prescott se kretao toliko mahnito da sumu koraci snažno odjekivali. Ne! pomislio je Cavanaugh. Čut će

nas i zapucati! Mogao se samo nadati da će bubnjanje kiše pokrovu prigušiti buku koju su stvarali.

Njegova je nada bila uzaludna. Odozgo su zagrmjeli pucnji i

otkinuli još žbuke sa zida. Cavanaugh je požurio Prescotta iskamenio se kad je ugledao novu skupinu odrpanaca. Nanišanio je, ali nije mogao razlikovati prave beskućnike od onih koji bi mogli

predstavljati prijetnju. Većina se skutrila od pucnjeva s gornjegkata i iznenadnog dolaska stranaca među njih. Pogled na

Cavanaughov pištolj natjerao ih je da se skutre još više.

Ipak, nekolicina je sličila šakalima koji čekaju neopreznostplijena.

Ali nijedan nije izvukao pištolj ili strojnicu, iako bi imali dobre

izglede protiv jednog naoružanog čovjeka i klijenta kojeg je svimsilama pokušavao zaštititi.

Cavanaugh je iznad sebe čuo glasne, bijesne glasove i zvukškripanja mosta, kao da se neki od napadača pokušavaju spustiti

poput Cavanaugha i Prescotta. Ostatak ekipe jurit će stubištemprema ulaznim vratima. Trčat će po kiši, uletjeti u skladište,rastjerati odrpane stanovnike i nastaviti lov. U međuvremenu, nekiod napadača odjurit će na suprotnu stranu skladišta, u slučaju da

Cavanaugh i Prescott pokušaju pobjeći u tom smjeru, ali nisumogli biti toliko brzi i već stići tamo.

Cavanaugh je nanišanio prema odrpancima i mahnuo Prescottuneka ga prati prema hrđavim vratima na strani skladišta bližoj

rijeci. Ali onda je shvatio kako bi, čak i da dio napadača nije imao


39/352


40/352


41/352

41

“Još malo, Prescotte!”

Bum! Komad betona prozujao je pored Cavanaughove glave.

“Brže, Prescotte!”

Cavanaugh nije smio trčati brzo koliko je mogao. Morao je pratitiPrescottov ritam, ohrabrivati ga, zgrabiti Prescotta za ruku kad je

debeli čovjek bio u opasnosti da padne. Bez obzira na to,Cavanaughove su noge gorjele od napora kad su skrenuli iza

skladišta.

Skriven zidom, Prescott se sagnuo, drhtao i pohlepno gutao

zrak. “Uspjeli smo”, uspio je reći. “Ne mogu vjerovati da smo... ”

“Idemo.”

“Ali moram doći do...”

“Nemamo vremena. Idemo.” Cavanaugh je povukao Prescotta.

Pogledao je skladište. Prozori nisu bili razbijeni. Unutra su senalazile naslagane kutije. Još uvijek radi, pomislio je. Dok je kiša

pljuštala oko njega približio se vratima i probao ih. Zaključana.Iako je bila sredina poslijepodneva, unutra nisu gorjela svjetla. Nije

vidio nikakvo kretanje. Ništa čudno za nedjeljno poslijepodne.

Uspio je povući Prescotta u lagani trk i doveo ga pred zgraduotkud su vidjeli manja skladišta i olujom ogrnutu rijeku. Iako su iostale zgrade bile održavane, ni u jednoj nije bilo aktivnosti. Možda

negdje postoji čuvar, ali Cavanaugh ga nije vidio, i definitivno nećevikati kako bi privukao čuvarovu pažnju. To bi također privuklo

napadače. U ovom se trenutku sigurno približavaju ovamo.

Dok je kiša namakala Cavanaughovu odjeću i lijepila mu ju zatijelo, mahnito je odvagivao mogućnosti. Mogao bi razvaliti bravu ipokušati sakriti Prescotta u jednoj od zgrada. Ali svaka vrata koja je vidio imala su prozor. Napadači bi samo trebali proviriti kroznjih. Mokri otisci stopala koje bi on i Prescott ostavili za sobom

rekli bi njihovim progoniteljima u kojoj su se zgradi sakrili.

S rukom na Prescottovom ramenu Cavanaugh se kretao

napuštenom, mokrom ulicom. Tamni oblaci i sjene skladišta

pretvorili su poslijepodne u sumrak. To će nas pomalo sakriti,


42/352

42

pomislio je. Ali ne dovoljno. Svjestan da on i Prescott ne mogu

ostati na otvorenom, tražio je skrovište. Kontejner za smećenakratko mu je privukao pažnju, ali bio je pun, a ionako bi

predstavljao novu klopku. Napadači bi ga naposljetku provjerili.

“Moram se odmoriti”, promrmljao je Prescott. Umor i težina sada

su nadjačali njegov strah, zbog čega se počeo vući.

“Uskoro.”

Cavanaugh ga je nastavio vući ulicom i ponovno razmislio oprovaljivanju vrata. Napadačima će trebati neko vrijeme da otkrijukoju su zgradu izabrali. Trebat će im još više kako bi pretražiliunutrašnjost i otkrili gdje se on i Prescott kriju. U međuvremenu bi

mogao nazvati i tražiti pomoć od Protective Servicesa.

Eksplozija i pucnjava možda su nagnali nekog u blizini da

nazove policiju, ali eksplozija je također mogla biti pripisanagrmljavini. Što se tiče pucnjave, možda ju je oluja prigušila, ili sumožda uobičajeni u ovom šugavom kvartu. Uostalom, ako policijadođe, bit će veća komplikacija nego pomoć. Nakon svega, budući da

su se napadači maskirali u narkiće, zar se nekoliko napadača ne bi

moglo maskirati u policajce? Cavanaugh ne bi znao može li imvjerovati. Bilo je sigurnije osloniti se na Protective Services. Pomoćbi mogla stići za...

Koliko? Petnaest minuta? Teško. Pola sata? Možda. Ali nesigurno. I kako bi pomoć mogla znati u kojoj se zgradi kriju?

Moramo se nastaviti kretati, pomislio je Cavanaugh. U desnoj je

ruci držao pištolj, a u lijevoj Prescottovu natopljenu košulju i vukao

ga kroz kišu. Ispred, još jedna žičana ograda privukla mu je pažnju.Ali ova je bila cijela. Imala je čvrsta metalna vrata s lokotom. Nazgradi pored njih nalazio se natpis, BRAĆA WIL SON,GRAĐEVINSKA TVRTKA. Drhtao je od hladnoće, povukao

Prescotta bliže ogradi i ugledao dva viličara, kamion, kombi i krš odauta koji je izgledao dvadeset godina star.

Bože, neka u njemu bude goriva. Cavanaugh je izvadioprovalnički alat ispod ovratnika svoje mokre jakne. Osjećao se

izuzetno ranjivo dok je spremao pištolj u futrolu, izabrao dva


43/352

43

komada alata koji će stati u bravu i ugurao ih unutra. Deset

sekundi kasnije otvorio je vrata.

Tek je ugurao Prescotta na parkiralište i zatvorio vrata iza njih

kad se nekoliko ljudi pojavilo između skladišta na suprotnom krajuulice. Čuo je njihove žurne korake i bijesne glasove dok je gurao

Prescotta prema autu boje hrđe, i krajičkom oka primijetio kako jeboja vozila u stvari prava hrđa, a ne boja.

Pokušao je otvoriti vozačeva vrata i otkrio da su otključana.Građevinska tvrtka očito je smatrala kako je ograda dovoljna

zaštita za auto koji je sličio otpadu. Glasovi ljudi su se približili.Ako stignu do ograde, ako primijete kako nije zaključana...

Cavanaugh je otvorio vrata dok mu je kiša zamagljivala vid.Kliznuo je na suvozačko sjedalo, okrenuo se prema volanu, oduprose nogama i objema rukama povukao volan i polomio bravu koja ga

je zaključavala. Povukao je ručicu za otvaranje haube, izjurio na

kišu i podigao haubu. Gomila žica vodila je od motora do volana.Znao je koje mu žice trebaju, izvukao je zihericu ispod ovratnika,

probušio žice kako bi napravio krug i na njih stavio zihericu. Motorse upalio.

Ljudi su zbog zvuka dojurili bliže, koraci i glasovi sada su im bilirazgovijetniji.

Cavanaugh više nije mario zbog buke, gurnuo je Prescotta uauto. “Veži se!”

Ubacio je u brzinu i nagazio gas. “Spusti prozor!”

11

Hrđavi auto iznenadio je Cavanaugha izuzetno brzim startom.

Netko se očito brinuo za motor, iako je limarija otišla k vragu.

“Spusti prozor!” viknuo je ponovno Cavanaugh Prescottu, i

Prescott je - sada već navikao na zapovijedi - smjesta poslušao.

“Spusti se dolje!” Cavanaugh je izvukao pištolj.

Kad je auto udario u ogradu razbili su se farovi, ograda jeodbačena u desno, a Cavanaugh je nekoliko puta opalio kroz


44/352

44

Prescottov otvoreni prozor na dva najbliža napadača. Dolazili su

provjeriti ogradu. Kad se s treskom otvorila šokirano su razjapiliusta i odskočili od udaraca Cavanaughovih metaka.

Zatvarač njegovog pištolja ostao je otvoren. Spremnik je bioprazan. Ali dok je snažno skretao lijevo, kako bi se udaljio od

napadača koji su se iznenada pojavili, nije mogao osloboditi rukeda napuni Sig s preostalim spremnikom s remena. Morao se

osloniti na .45-icu koju je uzeo Prescottu.

Izvukao ga je ispod pojasa i bacio na sjedalo, ali ionako nije imao

vremena za pucanje. Bio je prezaposlen pokušavanjemkontroliranja auta. Zavrludao je na mokrom, masnom asfaltu. Kiša

je toliko snažno padala na vjetrobran da je jedva vidio usku uličicuispred sebe. Lijevom je rukom tražio ručicu brisača, okrenuo ju i

otkrio da radi samo brisač na vozačevoj strani. Imao je samo jednubrzinu: ultrabrzo.

Dok je brisač histerično išao lijevo-desno, metak je razbiostražnje staklo auta i prošao kroz krov tik iznad Cavanaughove

glave. Sagnuo se kako bi predstavljao što je moguće manju metu ipokušao preko kontrolne ploče viriti na kišom prekrivenu ulicu,iako je znao da metci usmjereni prema prtljažniku imaju dobrušansu proći kroz njega, kroz stražnje pa kroz prednje sjedište i

eventualno ga pogoditi.

Za napadače bi bolja taktika bila da pucaju u gume automobila.

Ali šteta bi i onda mogla biti manja no što se inače očekuje.Pogodak iz pumperice ili rafal iz strojnice mogli bi razvaliti gumu.

Ali ako je pogođena s jednim ili dva metka iz pištolja, guma je

obično zadržavala zrak nekih osam kilometara, udaljenost koja biCavanaughu mogla dati prigodu za bijeg od napadača. Ako budepotrebno (bio je prisiljen to učiniti nekoliko puta), nastavio bi voziti

na felgi.

Još je jedan metak uletio kroz stražnji prozor. Ovaj je proletio

kroz vjetrobran. Cavanaugh je čuo njegov zvižduk. Osjetio je vjetarnjegovog prolaza na obrazu. Ali nije mogao razmišljati koliko jeblizu proletio, i nije mogao razmišljati o debelom Prescottu,skutrenome prema podu što je bliže mogao.


45/352

45

Dok je ubrzavao, Cavanaugh se koncentrirao na gledanje kroz

kišu i kretanje superbrzog brisača. Dugi crni auto pojavio se izsporedne uličice i zaustavio blokirajući usko raskrižje ispred njih.

Ljudi su iskočili na oluju, stali u zaklon iza auta i uperili pištolje

prema njima. Ali prije no što su mogli zapucati, shvatili su kako su,umjesto da Cavanaugha dovedu u škripac, u škripac doveli samisebe, jer Cavanaugh nije imao vremena za kočenje. Njihovi

slavodobitni izrazi lica zamijenjeni su panikom kad su odskočiliprema zgradama sa strane.

“Prescotte, drži se! Očekuje nas gadan sudar!”

Dok je Cavanaugh jurio prema autu koji je blokirao raskrižje,

kroz kišu je vidio dovoljno da bi bio siguran kako ni s jedne straneauta nema dovoljno mjesta za prolaz. Imao je dvije mogućnosti.

Prva je bila povući ručnu i trznuti volanom kako bi okrenuo auto zasto osamdeset stupnjeva i usmjerio ga u suprotnom smjeru:

takozvani švercerski okret. Onda će spustiti ručnu i odjuriti odbarikade.

Ali to ne bi ništa riješilo, jer bi ih novi smjer samo odveo premanapadačima koji su bili iza njih. Uostalom, klizavi asfaltonemogućio bi precizno izvođenje manevra. Ostala je mogućnostbroj dva.

Cavanaugh je pogledao brzinomjer. Devedeset pet. Prebrzo.

Obliven znojem, podigao je nogu s gasa i pokušao zadržati znojne

ruke u odgovarajućem položaju na volanu i raširio prste kako bi gašto bolje držao.

Bilo je očito da će, ako se frontalno sudari, ubiti i Prescotta isebe - nezaustavljiva sila protiv nepomične mase. Ali postojao je

način za preživljavanje sudara. Trebao je samo promijeniti odnosizmeđu sile i mase.

“Idemo, Prescotte! Drži se!”

Cavanaugh je smanjio brzinu na šezdeset kilometara na sat i

pogledao pored mahnitog brisača prema vozilu ispred njega. Kretaose prema mjestu gdje je vozilo bilo najlakše - prtljažnik, koji mu je

bio s desne strane. Usredotočio se na stražnji branik. Istovremeno


46/352

46

je skrenuo desno kako bi samo krajem oko lijevog fara pogodio

branik automobila.

Sudar je poslao val boli kroz njegovo tijelo. Pripremio se za trzaj

glave, kliznuo je dolje i čvrsto naslonio glavu na naslon sjedala. Alii tada je osjetio strahovito bolan trzaj u vratu.

Umjesto stopostotne sile koja se sudarila sa stopostotnom

masom, način na koji se Cavanaugh zabio u drugo vozilo smanjio je

oba faktora za dvije trećine. Razbilo se još stakla. Metal seizgužvao. Drugi se automobil pomaknuo pred Cavanaughom,

njegov se stražnji dio maknuo s puta i stvorio prolaz kroz koji jeCavanaugh prošao i povećao brzinu nagazivši na gas.

Iza njega, napadači su se dovoljno oporavili od šoka kako bizapucali na vozilo koje se udaljavalo. Cavanaugh je ostao sagnut

jer je čuo tump metaka na autu, neki su prozujali kroz sada gotovonepostojeći vjetrobran. Jedan je metak pogodio komandnu ploču.

Drugi je raznio neumorni brisač.

Dok je kiša padala kroz otvor gdje se nalazio vjetrobran,

Cavanaugh je nastavio ubrzavati uskom uličicom. U daljini je čuo

sirene.

“Prescotte, jesi li dobro?”

Bez odgovora.

Cavanaugh je kroz nalete vjetra ugledao raskrižje i stavio noguna kočnicu da bi skrenuo. Gume su na vlažnom asfaltu proklizalekao na ledu. Pustio je kočnicu i istovremeno smanjio gas, pustio jeneka motor djeluje poput kočnice. Bez obzira na to, raskrižje je bilo

iza njega prije no što je uspio skrenuti. “Prescotte, odgovori mi! Jesi li dobro?"

Pognut blizu poda, Prescott se pomaknuo.

“Drago mi je što si još uvijek čitav.”

Dok su se udaljene sirene približavale, pojavilo se drugoraskrižje i Cavanaugh je ovoga puta uspio kontrolirati brzinu u

dovoljnoj mjeri kako bi spriječio proklizavanje dok je skretao desno.

Budući da više nisu bili mete, osjetio je lagano ushićenje kad je


47/352

47

pitao Prescotta: “Jesi li pogođen?”

“Nisam.”

“Onda se diži i budi koristan.”

“Nije mi baš dobro.”

“Ja sam također imao boljih dana. Slušaj, moram se

koncentrirati na vožnju. Uzmi mi mobitel iz jakne i nazovi ovajbroj.” Cavanaugh ga je izdiktirao. “Onda mi daj mobitel kako bihmogao zatražiti pomoć.”

“Da, pomoć”, rekao je Prescott.

“A onda,” rekao je Cavanaugh, “reći ćeš mi tko su, do vraga, ovi

tipovi i zašto te toliko očajnički žele ubiti.”

12

“Ne žele me ubiti”, rekao je Prescott.

“Molim?”

“Žele me živog.”

Cavanaugh je iznenada osjetio veću hladnoću od one koju jeizazivala kiša što je padala na njega. Dok je gledao u retrovizorkako bi provjerio progone li ga napadači, osjećaj stvarnosti naglo se

promijenio i o napadu je razmislio na potpuno drugačiji način. Uskladištu, kad su napadači pucali, Cavanaugh je bio uvjeren da su

sjene i kiša koja je padala kroz krov zasmetali njihovoj preciznosti.Ipak, sada je shvatio da su hici bili precizni, pokušavali suzaustaviti Prescotta, ali ne i ubiti ga. Ako je itko bio meta za

ubijanje, to sam bio ja, pomislio je Cavanaugh. Sada mu je postalo

jasno da su meci koji su pogodili auto bili usmjereni prema

vozačkoj strani, prema njemu, a ne prema Prescottu. Jediniindiskriminirajući dio napada bila je raketa usmjerena premazazidanom prozoru, ali to se također moglo objasniti. Cavanaugh

se prisjetio kako je eksplozivna snaga rakete bila manja od

normalne. Šteta koju je nanijela zgradi trebala je biti puno veća.

Snaga rakete je smanjena u nadi da će omamiti, ne ubiti. “Naravno.” Sretan što kroz kišu vidi promet, Cavanaugh je


48/352

48

skrenuo od skladišta i stigao do ruševnih kuća u blizini autoputa.

“Prerušili su se u narkiće, stopili s okolinom u nadi kako će teuhvatiti na prepad. Kad sam se ja pojavio shvatili su da će se

situacija promijeniti i na brzinu su prilagodili raspored i napali

prije no što su dovršili pripreme.”

Ispred, sirene su postale glasnije.

“Uzmi moj mobitel”, ponovio je Cavanaugh. “Nazovi broj koji

sam ti rekao.”

Prescott je naposljetku poslušao. “Evo. Zvoni.”

Dok je Cavanaugh micao desnu ruku s volana i uzimao telefon,

odlučio je testirati Prescotta i rekao je: “One sirene. Želiš li daodemo na policiju?”

“Ne”, rekao je Precott.

“Zašto ne?”

“Bez policije”, naglasio je Prescott.

Prije no što ga je Cavanaugh mogao dalje ispitati čuo jeDuncanov glas koji je rekao: “Globalne usluge zaštite.”

“Cavanaugh je. U Crvenoj uzbuni sam.”

Cavanaugh je zamislio kako se Duncan uspravio i ukočio. Vjetar

i brujanje probušenog ispušnog lonca otežalo je Cavanaughu dačuje ono što je Duncan rekao sljedeće: “Lokator u tvom Taurusu nefunkcionira. Ne mogu te pronaći na ekranu.”

“Taurus je prošlost. Prescott i ja smo u ukradenom autu.”

Cavanaugh se trudio lijevom rukom kontrolirati auto i čvršće je

priljubio mobitel na uho.

“Daj mi svoju lokaciju.”

“Idem na glasovnu enkripciju.” Cavanaugh je pritisnuo dugme u

podnožju telefona koje je aktiviralo dekoder. Ako ljudi u autima kojiga progone imaju skenere za mobitele neće ga uspjeti čuti. “Jošsam uvijek u Newarku”, nastavio je. “Udaljavam se od rijeke. Vidimpuno prometa ispred sebe, ali ne mogu identificirati autoput.”

“Koliko napadača?”


49/352

49

“Možda osam.”

“Prate te?”

“Nisam siguran. Možda sam...” Cavanaugh je projurio pored još

nekoliko straćara na putu prema autoputu i bacio pogled naretrovizor. Upravo je namjeravao završiti rečenicu s “...ih izgubio”

kad su dva auta izjurila iza ugla i jumula za njim. “Da”, rekao je.

“Prate me.”

Cavanaugh je stigao do autoputa i ugledao znak. “Idem sjeverno

autocestom dvadeset jedan.” Ugledao je još jedan znak. “AutoputMcCarter.”

“Ako se udaljavaš od rijeke i ideš na sjever dvadeset jedinicom” -Cavanaugh je zamislio Duncana kako promatra kartu na ekranu

kompjutora - “nastavi u tom smjeru. Za nekih petnaestakkilometara presjeći ćeš autocestu broj tri. Idi na istok, a onda nasjever sedamnaesticom. Možeš li stići do Teterboroa?”

Duncan je mislio na aerodrom Teterboro, četvrti aerodrom považnosti na području New Yorka, nakon Kennedyja, La Guardije iNewarka. Smješten gdje su se autoceste 17 i 46 spajale s

autoputom 80 u New Jerseyju, Teterboro je bio udaljen od

Manhattana osamnaest kilometara, preko mosta George

Washington. Bio je to “rezervni” aerodrom, što je značilo da su gaposlovni, čarteri i privatni avioni koristili i smanjivali pritisak s

većih aerodroma i većeg broja putnika na njima. Zato što su brojniklijenti Globalnih usluga zaštite bili poslovni ljudi, agencija je

imala ured i helikopter na aerodromu, iako su nosili logo Atlas

zračni transporti, dio Usluga zaštite.

“Ja sam u uredu u Teterborou”, pucketao je Duncanov glas odinterferencija stvorenih olujom. “Obavit ćemo predaju.” Prijevod:

Nakon što će ga štititi dok je na Manhattanu, klijent se izblindiranog automobila prebacuje u vlastiti poslovni avion gdje ga

preuzimaju agenti koji ne rade za Usluge zaštite. Kad avion uzletizadatak je izvršen. “Možeš li doći ovamo?”

“Bolje mi je.” Cavanaugh je pogledao pokazivač goriva koji je s tri

četvrtine pao na polovicu, što je pokazivalo koliko goriva gubi zbog


50/352

50

rupa od metaka u rezervoaru.

“Nazovi za deset minuta”, rekao je Duncan. “Do tada ću imatispecifikacije sastanka.”

Cavanaugh je prekinuo vezu i odložio mobitel na sjedalo pored.45-ice. Pogledao je retrovizor i vidio kako su se dva automobila

pojavila na cesti. Zbog oluje, većina je automobila imala upaljenefarove, ali ti su auti bili u mraku dok su jurili.

Sirene su se izgubile u daljini.

“Prescotte, nisi mi odgovorio na pitanje.” Cavanaugh je obrisao

kišu s lica i koncentrirao se na obilaženje šlepera. “Zašto ne želiš da

odemo na policiju?” “Ne bi znali što će s nama. Pištolji. Ukradeni auto. Isuse.” Pre-

scottovo je lice izgubilo malo nadutosti jer se zgrčilo od napetosti.Ispitali bi nas na ulici. Ispitali bi nas u postaji. Kad bi me

naposljetku pustili, ljudi koji me žele imali bi se vremena ponovno

pripremiti.”

“Istina.” Cavanaugh je obrisao još kiše s lica. “Ali imam osjećajda postoji još neki razlog zbog kojeg ne želiš na policiju.”

“Iz istog razloga zbog kojeg ne bih otišao u Agenciju za suz-bijanje droga. Ne vjerujem ničemu što ima veze s vladom.”

“Agencija za suzbijanje droga?

Documents

David Morrell-Zaštitnik.pdf