DOKAZIVANJE POREMEĆAJA PROTEINA U AKUTNOJ FAZI KRVI

Bjelančevine ili proteini su uz vodu, najvažnije tvari u tijelu. Od prvenstvenog su značenja za rast i razvoj svih tjelesnih tkiva. Glavni su izvor tvari za izgradnju mišića, krvi, kože, kose, noktiju i unutarnjih organa, uključujuči srce i mozak. Sastavni su dijelovi svake stanice koja čini osnovu života naZemlji

GRAĐA BJELANČEVINA Bjelančevine su kemijske tvari koje upravljaju

svim životnim procesima stanice, osim jednog - one se ne mogu same umnažati. Građene su od dvadesetak različitih aminokiselina, međusobno povezanih poput karika u lancu. Redoslijed i broj tih karika određuje specifične karakteristike svake bjelančevine.

U biosferi je broj različitih molekula bjelančevina neograničen, no u jednoj stanici neke vrste ih može biti oko tisuću. Određena smjesa različitih molekula bjelančevina upravlja svim biološkim funkcijama određene stanice i specifična je za određenu vrstu živog organizma (npr. zaamarilis, krumpir, vjevericu, purana i medvjeda).

Promjenom redoslijeda samo jedne karike u lancu nastati će nova bjelančevina, potpuno novih osobina. Dakle, za neku specifičnu vrstu živog bića, osnovno je odabrati redoslijed karika (aminokiselina) u lancu bjelančevina, kao i pravu smjesu za tu vrstu specifičnih bjelančevina. Tu zadaću ima DNK.

Aminokiseline u bjelančevinama mogu biti dvovrsne:esencijalne aminokiseline koje se ne mogu samostalno

obnavljati u organizmu, pa ih moramo uzimati putem hrane.

neesencijalne aminokiseline koje se mogu u organizmu stvoriti ili iz ugljikohidrata ili iz esencijalnih aminokiselina.

Ribosomi su "tvornice bjelančevina". U njima se povezuju karike (aminokiseline) u polipeptidski lanac molekule bjelančevine. Tako nastala bjelančevina preuzima namijenjenu joj zadaću izgradnje određenih struktura, katalizatora određenih metaboličkih procesa ili stvaratelja mehanokemijske energije potrebne, recimo, za pokretanje krila leptira.

Proteini, ovisno o svojoj građi, provode čitav niz različitih aktivnosti unutar organizma. Prva i osnovna zadaća proteina je njihova neophodnost u procesu rasta i razvoja. Za bilo koji dio našeg tijela koji prolazi kroz proces rasta ili regeneracije, stvaraju se nove tjelesne stanice, koje trebaju proteine za svoju izgradnju i uspostavljanje odgovarajuće funkcije. Ovisno o dobi i spolu potrebe za bjelančevinama se znatno mijenjaju.

Druga velika zadaća proteina je nadomještavanje oštećenih i odumrlih stanica. Stanice koje trebaju uobičajeni nadomjestak jesu između ostalih: stanice krvi, bubrega, jetre, mišića, te naravno stanice kose, nokti, zubi i kosti.

Također, one su potrebne tijelu kako bi moglo stvoriti čitav niz enzima (molekule koje ubrzavaju biokemijske procese i zaslužne su za ovakav oblik života kakav mi poznajemo) i hormona (molekule koje omogućuju komunikaciju i usklađivanje biokemijskih procesa između različitih tkiva i organa) iprotutijela (molekule koje su proizvod imunološkog sustava oragnizma i odgovorne su za obranu od stranih tvari, bakterija i virusa).

Proteini grade i veliki dio molekule hemoglobina - tvari koja prenosi kisik našim tijelom i omogućuje nam odvijanje procesa disanja u svim stanicama u kojima se taj ciklus odvija.

PODJELA BJELANČEVINAPo složenosti Jednostavne (proteini) – sastavljene samo

od aminokiselina (npr.: histoni i protaminiSložene (proteidi) – sastoje se od proteinskog

(polipeptidni lanac) i neproteinskog dijela; glikoprotein, nukleoprotein, kromoprotein (hemoglobin + Fe, hemocijanin + Cu), različiti enzimi

Po vrsti Strukturni – oblikuju kosti, mišiće, korijenje, listove,Hormoni – reguliraju metaboličke procese u organizmu (neki

hormoni su proteini, neki steroidi)Antitijela (imunoglobulini) – obrambeni proteiniPrijenosne bjelančevine – prenose druge tvari; naprimjer: 

hemoglobin prenosi O2Enzimi – ubrzavaju i kataliziraju kemijske reakcije u organizmuFibrilni – strukturni proteini u animalnom tkivu, netopljivi u 

vodi; keratin (kosa), kolagen (tetive), fibroin (svila), miozin (mišići)

Globularni – kompleksna struktura, topljivi u vodi, osjetljivi na promjene temperature; enzimi, antitijela, hemoglobin, albumin

Po funkciji StrukturniRegulatoriIzvor energije

PROTEINI U KRVNOJ PLAZMI  U krvnoj plazmi proteini imaju razne funkcije: Zaštitnu ulogu od infekcije Utječu na koloidno-osmotički pritisak i time na raspodjelu vode

između vaskularnog i međustaničnog prostora Djeluju kao puferi Imaju transportnu ulogu.   Krvna plazma sadržava albumin,globuline i fibrinogen, dok serum ne sadržava fibrinogen.Ti se proteini sintetiziraju u tijelu aminokiselina

   

ALBUMINAlbumin je protein krvne plazme koji se

sintetizira u jetri. Albumini čine oko polovice proteina krvnog seruma. Referencijalna vrijednost koncentracije albumina u krvi je 30 - 50 g/L. Snižena vrijednost albumina u serum naziva se hipoalbuminemija, a povišen hiperalbuminemija.

održava onkotski tlakprenosi hormone, npr. hormone štitnjačeprenosi masne kiseline ("slobodne" masne kiseline) jetriprenosi nekonjugirani bilirubinprenosi mnoge lijekove, i razina serumskog albumina

može utjecati na poluživot lijekova.kompetitivno veže kalcijeve ioneutječe na pH   Imunohemijskim metodama, elektroforezom na raznim

nosačima i frakcionim centrifugiranjem utvrđeno je da se albumin, a posebice globulini vrlo heterogeni i sastavljeni od mnoštvo raznih proteina, koji imaju razne funkcije.

ELEKTROFOREZA ALBUMINA

POREMEĆAJI ALBUMINA    Hipoalbuminemija Hipoalbuminemiju mogu uzrokovati različita stanja kao što su

npr.:smanjena sinteza zbog bolesti jetre (nrp. ciroza) ili gladovanjapovećano izlučivanje zbog bolesti bubrega (prisutnost

albumina u urinu naziva se albuminurija)gubitak albumina kod opeklinaHiperalbuminemija Pojava hiperalbuminemije najčešće je znak dehidracije ili

rijetko zbog nedostatka vitamina A.

MUKOPROTEINI I GLIKOPROTEINI  To su složeni proteidi koji, osim proteina, sadržavaju i ugljikohidratnu

prostetičnu skupinu. Ugljikohidratni dio molekule tih proteida sadržava heksoze,obično

galaktozu i manozu.Razlika između mukoprpteina i glikoproteina samo je u relevantnom sadržaju ugljikohidrata.

Oni se nalaze u raznim tjelesnim tekućonama.U krvnom serumu čine oko 1 do 2% ukupnih proteina i imaju specifične funkcije.

Koncentracija ukupnih mukoproteina u serumu povećana je u akutnim infekcijama, TBC,karcinomu.

Smanjena koncentracija se nazali kod akutnih i hroničnih bolesnika sa oštečenom jetrom.

   

IMUNOGLOBULINI Antitijela ili imunoglobulini su proteini/ bjelančevine iz

grupe globulina koje se kod sisara stvaraju kao reakcija na strane supstance koje su prodrle u organizam. Te strane supstance se 'markiraju' antigenima. Antitijela su odbrambene supstance koje stvara stimulirani imuni sistem. Ove bjelančevine u datom organizmu nastaju u vrsti bijelih krvnih zrnaca koje nazivamo B-limfocitima. Svaki tačno određeni antigen inducira njemu odgovarajuće antitijelo koje, preko specifične nekovalentne veze uglavnom prepoznaje antigen kao stranu supstancu. Specifično vezivanje antitijela na antigene je važan dio odbrane organizma od stranih supstanci i tijela.

 Molekulu imunoglobulina čine dva teška lanca i dva laka lanca.

Krivulja elektroforeze proteina. Grčkim slovom γ (gamma) i strijelicom označen je dio u krvivulji gdje se najčešće pojavljuju imunoglobulini (tzv. gama globulini): a) normalan nalaz, b) smanjenje kod urođenih i stečenih deficita imunoglobulina, c) poliklonska hipergamaglobulinemija (povećana količina svih gamaglobulina) u bolesnika s cirozom jetre, d) monoklonski protein (M komponenta) IgGκ u bolesnika s multiplim mijelomom

Antitijela se mogu podijeliti na različite klase i podklase na osnovu strukturnih razlika u okviru konstantnih regija teških lanaca. Konstantne regije teških lanaca svih antitijela jednog izotipa imaju istovjetnu aminokiselinsku sekvencu.

Kod većine kičmenjaka ima pet različitih klasa (izotipova) imunoglobulina. Osim toga, neke klase je moguće pronaći samo kod određenih životinjskih vrsta ili se pojavljuju samo u određenim dijelovima organizma gdje imaju različite uloge.

Imunoglobulin A (IgA) se pojavljuje na svim sluzokožama disajnih puteva, u očima, želucu, crijevu, uro-genitalnom traktu te posebnim žlijezdama oko bradavica na dojkama majki i na taj način štiti novorođenče od patogena.

Imunoglobulin D se pojavljuje u izuzetno malim količinama u krvi i limfi. Zasad mu je funkcija u organizmu nepoznata.

Imunoglobulin E (IgE) ima ulogu u zaštiti od parazita.Imunoglobulin M (IgM) je klasa antitijela koja se

stvara prva pri kontaktu sa antigenima i ukazuje na akutnu fazu jednog oboljenja.

Imunoglobulin G (IgG) nastaje u nešto odloženoj, to jest, naknadnoj odbrambenoj fazi (3 sedmice), a karakterizira se dužim zadržavanjem u organizmu, te ga na taj način štiti od obnovljenog obolijevanja u kratkom vremenskom periodu. Dokazivanjem prisustva ovog antitijela možemo pokazati da je postojalo prethodno obolijevanje ili da je provedena imunizacija.

FIBRINOGEN Fibrinogen je plazmin glikoprotein.

Fibrinogen je najznačajnija bjelančevina u koagulaciji krvi. Po hemijskom sastavu spada u globuline. Stvara se isključivo u jetri.

Jetra proizvodi protein zvan fibrinogen. On cirkulira po krvi (žilama), i kada dođe u dodir s oštećenim ili oboljelim organom - tkivom, promijeni se u protein

fibrin, koji se prilijepi na to tkivo i stvara oblogu. Kada slobodni radikali oštete žile, fibrin se prilijepi na oštećeno mjesto na unutarnjoj stjenci žile i s tim stvori mrežu koja lovi kolesterol, teške metale i druge tvari. Kada tkivo ozdravi, proteolitski enzimi lako razbiju fibrin, odnosno aterosklerozni plak. Osobe koje imaju nizak nivo proteolitskih enzima imaju veću mogućnost razvoja krvnih ugrušaka i ateroskleroze.

POREMEĆAJ FIBRINOGENA POVIŠENO: 

Povišene vrijednosti fibrinogena mogu se naći u trudnoći. Fibrinogen je protein akutne faze pa je njegovo povećanje povezano i s upalama, tumorima, traumama te opeklinama. Kronični aktivni upalni procesi kao npr. reumatske bolesti ili kolagene vaskularne bolesti povezane su s duljim povišenjem razine fibrinogena

SNIŽENO: U akutnim i kroničnim bolestima jetre, kod ascitesa ili akutne hemoragije i opeklina ili kod povećane degradacije (šok i karcinom).

 Referentne vrijednosti fibirnogena su 1.8 –

3.5 g/L 

C-reaktivni protein, skraćemno CRP je protein u krvi čovjeka iz obitelji pentraksina. CRP su otkrili Tillett i Francis 1930.g.

CRP je protein sa mnogo fizioloških uloga u sklopu imunološkog sustava čovjeka, kao što su npr. vezivanje na fosfokolin izražen na površini mrtvih ili umirućih stanica (oštečenih infekcijom, upalom ili trumom), vezivanje na nuklearne antigene i određene patogene organizme, zatim tako vezan aktivira sustava komplementa (koji uništava stanicu) ili aktivira Fc-receptora (kojeg sadrže određene stanice iumnološkog sustava npr. makrofag), ili tako vezna na stancima služi kao opsonin.

CRP je jedan od proteina akutne faze upale, te se mjerenje njegove koncentracije u krvi koristi u dijagnostičke svrhe svakodnevno kao pokazatelj upalne reakcije. U akutnoj upalnoj reakciji količina CRP-a u krvi raste 50 000 puta. Iznad normalne razine naraste za 6-9 sati, vrh dostigne nakon 48 sati, a kako mu je vrijeme poluživota konstantno, razina CRP određena je količinom stvaranja.

Do porasta razine CRP dolazi zbog povećanja koncentracije interleukina IL-6 kojeg najviše proizvode makorfazi i adipociti (masne stanice). Gen za CRP nalazi se na prvom kromosomu. CRP se sintetizira u jetri i masnim stanicama.

Mjerenje CRP korisno je u razlikovanja akutnih bakterijskih od virusnih infekcija, u praćenju napredovanja bolesti i u praćenju djelotvornosti liječenja, te se može koristiti i kao faktor rizika. Vrijednosti CRP-a do 10mg/L (1,0 mg/dL) smatraju se unutar fizioloških granica (iako mogu biti normalne uz blaže oblike nekih lokaliziranih kroničnih upalnih bolesti). Od povišenih vrijednosti (uz napomenu da interpretacija vrijednosti znatno ovisi o ostalim lab. nalazima npr. sedimentacija eritrocita, leukociti u krvi) CRP od 10-40mg/L (1,0 - 4,0 mg/dL) ukazuju na uglavnom na blagu upalu, virusnu infekciju, a mogu se naći i kod npr. trudnih žena, pušača, u naporu; vrijednosti od 40-200mg/L ukazuju najčešće na akutnu upalu uzrokovanu bakterijama, dok se vrijednosti veće od 200mg/L nalaze najčešće kod teških bakterijskih infekcija i opeklina

METODE ODREĐIVANJA UKUPNIH PROTEINA

 Metode u kojima se određuje proteinski dušik

se temelji na klasičnoj Kjeldahlovoj metodi.Spektrofotometrijske metode se temelji na

biuretskoj metodi i mjerenje apsorpcije u ultraljubičastom području spektra.

Mjerenje refrakcije.