Donna Leon

KOBNI KAMEN

1

Žena je tiho ušetala na prazan campo. Slijeva su joj se nalazili rešetkama zaštićeni prozori jedne banke, prazni i usnuli, duboko u sigurnom snu kakav čovjeka obuzme u rane jutarnje sate. Uputila se prema središtu campa i zastala pokraj nisko ovješenih željeznih lanaca koji su okruživali spomenik Danieleu Maninu, koji je svoj život žrtvovao za oslobođenje grada. Baš prikladno, pomisli ona.

Čula je nekakav štropot sa svoje lijeve strane i okrenula se prema njoj, ali bio je to samo jedan od stražara Guardia di San Marco sa svojim njemačkim ovčarom, psom širom razjapljene gubice koji je izgledao premlad i previše zaigran da bi predstavljao ikakvu stvarnu prijetnju lopovima. Ako se stražaru i učinilo neobičnim to što je ugledao sredovječnu ženu kako nepomično stoji na Campu Manin u tri i petnaest ujutro, ničime to nije pokazao te je nastavio umetati narančaste papirnate trokutiće u prozorske okvire i pokraj brava trgovina, ćime je dokazivao da je bio obavio svoju ophodnju i da nitko nije petljao oko istih.

Kada su se stražar i njegov pas bili udaljili, žena je otplovila od niskoga lanca i zaustavila se ispred velikog izloga na suprotnoj strani trga. Pod prigušenim svjetlom koje je dopiralo iz unutrašnjosti trgovine, ona je proučavala plakate, čitala cijene s popisa raznolikih ponuda, primijetila je da primaju I MasterCard, Visu i American Express. Preko lijevog je ramena imala prebačenu plavu platnenu torbu za plažu. Okrenula se oko svoje osi, a težina onoga što je bilo u vreći, zanijela je vreću prema njezinim prsima. Spustila ju je na tlo, bacila pogled unutra, a zatim desnicom posegnula u torbu.

Prije nego li je izvadila išta iz torbe, prepali su je koraci koji su joj se približavali s leđa, tako da je trgnula ruku iz torbe i uspravila se. No to su bila tek četvorica muškaraca i jedna žena koji su upravo sišli s čamca broj 1 koji se kod Rialta zaustavio u tri i četrnaest, a sada su prelazili preko campa na putu u neki drugi dio grada. Nitko od njih nije uopće obraćao pozornost na tu ženu. Topot njihovih koraka stišavao se dok su se uspinjali, a zatim spuštali s druge strane mosta koji je vodio na Calle della Mandola.

Ponovno se sagnula i zavukla ruku u torbu, ali ovaj put je iz nje izvadila velik kamen, onaj koji je godinama stajao na pisaćem stolu u njezinoj radnoj sobi. Donijela ga je sa sobom s ljetovanja, s jedne plaže u

državi Maine, prije više od deset godina. Kamenje bio veličine limunike i savršeno ležao u njezinoj ruci u rukavici. Odmjerila ga je pogledom, podigla ruku, čak ga nekoliko puta bacila uvis kao da je riječ o teniskoj lopti i upravo se sprema servirati. Pogled joj prijeđe s kamena na izlog, pa se vrati na kamen.

Nekoliko se koraka udaljila od izloga, sve dok nije stajala na dva metra od njega, pa se okrenula lijevim bokom prema njemu, netremice ga gledajući. Zabacila je desnu ruku u kojoj je držala kamen unatrag, u visini glave, i podigla lijevu kao protutežu, upravo onako kako joj je njezin sin bio pokazao jednoga ljeta, kada ju je bio pokušao naučiti bacati kamen onako kako to rade dječaci, a ne djevojčice. U tom trenutku joj je kroz glavu proletjela pomisao kako će nakon onoga što kani učiniti njezin život, ili barem jedan njegov dio, možda biti raspolovljen na dva dijela, ali je tu pomisao odbacila ocijenivši je melodramskom maštom.

Jednim je strjelovitim pokretom svom snagom zamahnula i pružila svoju, desnu ruku. U trenutku kada je ruka bila potpuno ispružena ispustila je kamen, zateturavši načinila pola koraka, ne uspjevši se oduprijeti sili koja ju je povukla naprijed. Kako je u tom trenutku pognula glavu, komadići stakla koji su prasnuli s razbijenog izloga završili su u njezinoj kosi, ali je nijedan nije ozlijedio.

Kamen je vjerojatno pogodio neku lomljivu crtu u staklu, jer je, umjesto da proleti kroz staklo načinivši rupu odgovarajuće veličine, otvor koji je nastao na staklu bio trokut dva metra visok i gotovo jednako širok. Pričekala je da se zveket razbijenog stakla stiša, ali iz stražnje se prostorije ureda pred kojim je stajala oglasilo dvotonsko zavijanje protuprovalnog alarma koje je proparalo jutarnji muk. Uspravila se i odsutno uklonila krhotine stakla koje su zakvačile za prednjicu njezina kaputa, zatim snažno zatresla glavom, kao da je upravo izronila iz vala, kako bi iz kose izbacila staklo koje je osjetila da se zapetljalo ondje. Koraknula je unatrag, podigla svoju torbu i prebacila ručke preko ramena, a onda je, iznenada svjesna slabosti u vlastitim koljenima, odšetala i sjela na jedan od stupica na koje su bili pričvršæeni lanci.

Zapravo i nije razmišljala o tome kolika će biti rupa na staklu, ali se iznenadila kada je vidjela da je toliko ogromna, dovoljno velika da kroz nju prođe odrastao čovjek. Paučinasta mreža zrakastih niti razbijena stakla širila se od rupe prema kutovima; staklo je oko rupe bilo mliječno i mutno, ali zubolike krhotine koje su obrubljivale rupu zbog toga nisu bile ništa manje opasne.

Za njezinim leđima, u stanu na najvišem katu lijevo od banke, upalila su se svjetla, a zatim i u stanu odmah iznad još uvijek zavijajućeg alarma. Vrijeme je prolazilo, ali ona, začudo, nije marila za to: štogod bude, bit će,

bez obzira na to koliko će brzo ili sporo policija stići na mjesto zločina. Međutim, smetala ju je buka. Dvotonsko blejanje alarma razaralo je spokoj te noći. Ali opet, pomislila je, o tome je zapravo i riječ, o razaranju spokoja.

Prozorski kapci su se raskrilili, tri su se glave pojavile na prozoru i jednako brzo nestale s njega, upalilo se još svjetala u stanovima. Nije bilo moguće nastaviti spavati uz alarm koji je vrišteći objavljivao da se u gradu događa zločin. Nakon desetak minuta dva policajca dotrčala su na campo, jedan s pištoljem u ruci. Prišao je rupi na razbijenom izlogu i povikao, "Tkogod da je unutra, izađite van. Ovdje policija."

Ništa se nije dogodilo. Alarm je nastavio zavijati. Ponovno je povikao, ali kako nije dobio nikakav odgovor, okrenuo se

svome partneru, koji je slegnuo ramenima i zatresao glavom. Prvi je spremio pištolj u korice i prišao korak bliže razbijenom izlogu. Iznad njega otvorio se prozor i netko je doviknuo,

"Zar ne možete isključiti taj prokleti alarm?" Zatim se čuo još jedan srditi glas,

"Hoću spavati." Drugi policajac prišao je svome partneru i zajedno su provirili unutra,

a zatim je prvi nogom porazbijao visoke staklene stalagmite koji su se prijeteći izdizali iz okvira izloga. Zajedno su ušli unutra i nestali u stražnjem dijelu ureda. Prolazile su minute, a ništa se nije događalo. Zatim se, istodobno, u uredu ugasilo svjetlo i utihnuo je alarm.

Obojica su se vratila u glavnu prostoriju, a jedan je od njih išao naprijed s baterijskom svjetiljkom. Osvrtali su se oko sebe nastojeći ustanoviti je li nešto nestalo ili je uništeno, a zatim kroz rupu u izlogu iskoračili natrag na campo. Tek tada su uočili ženu koja je sjedila na kamenom stupicu.

Onaj koji je dotrčao s pištoljem u ruci uputio se ka njoj. "Signora, Jeste li vidjeli što se ovdje dogodilo?" "Jesam." "Što? Tko je to učinio?" Začuvši ovo pitanje, pristupio im je drugi

policajac i pridružio im se, zadovoljan što su tako lako pronašli svjedoka zločina. To će ubrzati stvari, neće morati zvoniti na vrata stanara i raspitivati se, dobit će opis zločinca i maknuti se s ove vlažne jesenje hladnoće natrag u toplu Questuru, gdje će napisati svoje izvješće.

"Tko je to bio?" upita prvi policajac. "Netko je bacio kamen u izlog," reče žena. "Kako je izgledao?" "Nije bio muškarac," odgovori mu ona.

"Nego žena?" upade joj drugi u riječ, a ona se suzdrži da ne priupita zar postoji neki treći spol za koji ona još nije čula. Bez šala. Bez šala. Neće se više šaliti, barem ne dok god sve ovo ne bude gotovo.

"Da, žena." Strogo pogledavši svoga partnera, prvi nastavi sa svojim pitanjima. "Kako je izgledala?" "U ranim četrdesetima, plave kose do ramena." Ženina je kosa bila skupljena pod rupcem, tako da isprva policajac

nije shvatio. "Što je imala na sebi?" "Tamno smeđi kaput i smeđe cipele." Primijetio je boju njezina kaputa, a zatim pogled spustio prema

njezinim cipelama. "Ovo nije šala, signora. Treba nam njezin opis." Pogledala ga je ravno u oči i pod svjetlom koje je dopiralo odozgo s

uličnih svjetiljaka on je ugledao tračak tajanstvene strasti u njezinim očima. "Ne šalim se, policajce. Rekla sam Vam što je nosila." "Ali Vi opisujete samu sebe, signora." I opet ju je njezin vlastiti

protumelodramski alarm spriječio da kaže, "To ste Vi rekli." Umjesto toga, ona kimne glavom.

"Vi ste to uradili?" upitao je prvi, ne mogavši sakriti svoju zaprepaštenost. Ona ponovno kimne.

Prvi pokuša razjasniti stvari, "Vi ste kamenom razbili onaj izlog?" Još jednom je kimnula. Ne rekavši ni riječ, kao po dogovoru, obojica su se unatrag udaljila

dovoljno daleko od nje da ih ne može čuti, iako nisu skidali očiju s nje. U jednom su im se trenutku glave gotovo dotaknule dok su potiho razgovarali, a onda je jedan od njih dvojice izvadio mobitel i nazvao Questuru. Iznad njih se naglo otvorio prozor odakle je provirila glava i odmah nestala. Prozor se uz tresak zatvorio.

Policajac je nekoliko minuta razgovarao na mobitel, prenoseći obavijesti kojima je raspolagao i rekavši kako su već uhitili osobu odgovornu za taj zločin. Kada im je dežurni policijski narednik naložio neka ga odmah dovedu, policajac ga nije ispravio. Zaklopio je mobitel i spustio ga u džep na svojoj jakni.

"Danieli mi je rekao neka je privedem," prenio je svome partneru. "Što to znači: da ja moram ostati ovdje?" upita drugi, nimalo ne

skrivajući svoju razdraženost zbog toga što ga je partner izigrao tako da on mora ostati ondje na hladnoći.

"Možeš pričekati unutra. Danieli će nazvati vlasnika. Mislim da stanuje tu u blizini." Dodao je partneru mobitel. "Nazovi ako se on ne pojavi."

Pokušavajući pokazati da nije mrzovoljno gunđalo, drugi policajac uzme mobitel smiješeći se.

"Ostat ću ovdje dok se on ne pojavi. Ali drugi put ja privodim osumnjičenika."

Njegov partner se nasmiješi i kimne. Zaključivši primirje, obojica su prišla ženi koja se, tijekom njihova duga razgovora, nije ni pomakla s mjesta i dalje je sjedila na kamenom stupicu, pomno promatrajuæi razbijeni izlog i krhotine stakla raspršene u jednobojnoj dugi.

"Pođite sa mnom," reče prvi policajac. Nijemo je ustala sa stupica i krenula prema ulazu u usku callu lijevo

od razbijena izloga. Ni jednom niti drugom policajcu nije se učinilo čudnim to što ona zna kojim putem se najbrže stiže do Questure.

Do tamo im je trebalo deset minuta pješice i cijeli su put prešli ne progovorivši ni riječ. Da je itko od rijetkih prolaznika koji su ih vidjeli na njih obratio pozornost dok su koračali uspavanim trgom Piazza San Marco i kroz usku callu koja je vodila do San Lorenza i Questure, uočili bi privlačnu, lijepo odjevenu ženu u pratnji policajca u odori. Bio je to neobičan prizor u četiri sata ujutro, ali možda joj je netko bio provalio u kuću ili su je bili pozvali da prepozna izgubljeno dijete.

Na vratima nije bilo nikoga tko bi ih pustio unutra, pa je policajac morao dugo zvoniti prije nego je od sna podbuhlo lice mlada policajca provirilo iz stražarnice desno od ulaznih vrata. Kada ih je ugledao, naglo se povukao i, trenutak kasnije, opet izronio iz stražarnice navlačeći na se gornji dio odore. Vrata je otključao mrmljajući ispriku.

"Nitko me nije obavijestio da dolaziš, Ruberti," rekao je. Ovaj prijeđe šutke preko njegove isprike, ali mu odmah mahne rukom neka se vrati u krevet, prisjećajući se vlastitih iskustava kada je tek bio postao policajcem i bio polumrtav od duboka sna.

Poveo je ženu do stubišta lijevo i stubama gore na prvi kat, gdje su policajci imali svoju prostoriju. Otvorio joj je vrata i pristojno ih pridržao dok je ulazila unutra, pa ušao za njom i sjeo za pisaći stol. Otvorivši desnu ladicu, izvadio je težak blok otisnutih obrazaca, tresnuo njime o stol pred sobom, podigao pogled prema ženi i rukom joj pokazao neka sjedne na stolac pred njim.

Kada je sjela i raskopčavala svoj kaput, on je ispunjavao podatke na vrhu obrasca, datum, vrijeme, pa svoje ime i čin. Kada je stigao do "prekršaja," zastao je na trenutak, a zatim upisao "vandalizam" u prazni pravokutnik.

Uputio joj je kratak pogled i prvi put je dobro pogledao. Zapanjilo ga je nešto što mu nikako nije imalo smisla, to kako je sve na njoj - njezina odjeća, njezina kosa, pa čak i način na koji je sjedila - odavalo samouvjerenost koju daje samo novac, velike količine novca. Samo da nije neka ludača, pomolio se u sebi.

"Imate li cartu d'identita, signora?" Ona kimne i posegne rukom u svoju torbu. Ni u jednom mu trenutku

nije palo na pamet da bi se mogao izložiti opasnosti ako dopusti ženi, koju je upravo bio uhitio zbog pomalo nasilnog prekršaja, da posegne u veliku torbu i izvadi nešto iz nje.

U ruci koju je izvadila iz torbe nalazila se kožna lisnica. Otvorila ju je i izvadila osobnu iskaznicu bež boje, rastvorila njezine stranice, okrenula je naopako i spustila na pisaći stol pred njim.

Pogledom je skliznuo po fotografiji, primijetio da je prošlo već nekoliko godina otkad je ista snimljena, dok je još bila prava ljepotica. A zatim je pogledao na ime i prezime.

"Paola Brunetti?" upitao je ne mogavši sakriti svoje zaprepaštenje. Ona kimne. "Isuse Kriste, pa Vi ste Brunettijeva supruga." 2

Brunetti je ležao na plaži u trenutku kada je zazvonio telefon, podlaktice prebačene preko očiju kako bi ih zaštitio od pijeska koji su razbacivali rasplesani vodenkonji. To jest, u svijetu svojih snova, Brunetti je ležao na plaži, a njegov je položaj bio nesumnjivo posljedica ljute prepirke s Paolom koja se zbila nekoliko dana ranije, dok su vodenkonji bili zaostatak iz skloništa koje je odabrao pred tom prepirkom, jer se pridružio Chiari u dnevnoj sobi kako bi pogledao drugi dio Fantazije.

Telefon je zazvonio šest puta prije nego je Brunetti shvatio da zvonjava nije dio sna i otkotrljao se na kraj kreveta kako bi ga dohvatio.

"Si?" upitao je, otupljen iscrpljujućim snom kakav bi uvijek uslijedio nakon nerazriješenih sukoba s Paolom.

"Commissario Brunetti?" upitao je muški glas. "Un momento," reče Brunetti. Spustio je slušalicu pokraj sebe i upalio

svjetlo. Ležao je na leđima i navukao pokrivače preko svoga desnoga ramena, a zatim pogledao prema Paoli da vidi nije li je možda razotkrio tim pokretom. Njezina je polovica postelje bila prazna. Sigurno je bila u kupaonici ili je otišla u kuhinju popiti vode ili, ako ju njihova prepirka još uvijek muči onako kako je mučila njega, možda čašu vruća mlijeka s me-

dom. Ispričat će joj se kad se vrati u krevet, ispričat će joj se zbog onoga što joj je bio izgovorio i zbog ovog telefonskog razgovora, iako nju nije bio probudio.

Posegnuo je i podigao slušalicu. "Da, što je?" upita on, tonući dublje u jastuke i nadajući se da ga ne

zovu iz Questure da ustane iz postelje i obiđe prizorište nekog novog zločina.

"Imamo Vašu suprugu, gospodine." Mozak mu je zaštekao zbog apsurdnosti uvodne izjave: takvo što

vjerojatno izjavljuju svi otmičari, i na kraju dodaju "gospodine." "Molim?" upita on kad mu se mozak opet uključio. "Imamo Vašu suprugu, gospodine," ponovio je isti glas. "S kim razgovaram?" upita on, a u glasu mu se osjećao rastući bijes. "S Rubertijem, gospodine. Zovem Vas iz Questure." Zavladala je

duga stanka, a zatim je muškarac dodao, "Radim noćnu smjenu, gospodine, s Bellinijem."

"Što ste ono rekli o mojoj ženi?" strogo upita Brunetti, nimalo ne mareći za to gdje se tko nalazi i tko radi noćnu.

"Stvarno je tu s nama, gospodine. Zapravo, sa mnom. Bellini je još uvijek na Campu Manin."

Brunetti je sklopio oči osluškujući zvukove iz ostatka doma. Nije se čulo ništa.

"Što moja žena radi u Questuri, Ruberti?" Opet duga stanka, nakon koje je Ruberti rekao, "Uhitili smo je, gospodine." Kako je Brunetti šutio, ovaj nastavi, "To

jest, ja sam je priveo u Questuru, gospodine. Još je nismo uhitili." "Daj mi je na telefon," zatraži Brunetti. Nakon dulje stanke čuo je Paolin glas. "Ciao, Guido." "Stvarno si tamo, u Questuri?" upita on. "Jesam." "Znači, ipak si to učinila?" "Rekla sam ti da ću to učiniti," reče Paola. Brunetti ponovno sklopi oči i ispruži ruku u kojoj je držao slušalicu od

sebe. Nakon nekog vremena, ponovno prisloni slušalicu na uho i reče, "Reci mu da dolazim za petnaest minuta. Ništa ne govori i ne pot-

pisuj." Ne čekajući njezin odgovor, poklopio je slušalicu i ustao iz kreveta. Hitro se odjenuo, otišao u kuhinju i nažvrljao poruku djeci,

obavještavajući ih da su on i Paola morali izaći, ali da će se brzo vratiti. Izašao je iz kuće, pazeći da nečujno zatvori vrata za sobom, a zatim se išuljao niza stube poput lopova.

Čim je bio izvan zgrade skrenuo je desno, žurno koračajući, gotovo trčeći, sav uspaljen od ljutnje i straha. Projurio je preko puste tržnice i preko mosta Rialto ne primjećujući nikoga i ništa oko sebe, pogleda uprta u tlo pred sobom, slijep na sve vanjske podražaje. Sjećao se samo njezina bijesa, strasti s kojom je bila tresnula rukom o stol, od čega su se zatresli tanjuri i prevrnula čaša s crvenim vinom. Sjećao se da je gledao kako stolnjak upija vino i čudio se kako ju je to pitanje moglo toliko razbjesniti. Jer on se nije mogao, u to doba, pa i sada - siguran da je, štogod da je učinila, bilo izazvano tim istim bijesom - načuditi kako li ju je samo mogla razjariti jedna takva daleka nepravda. Nakon desetljeća i desetljeća braka, on je bio upoznao njenu ljutnju, bio je spoznao da je građanske, političke i društvene nepravde mogu katapultirati preko ruba razboritosti u svojevrsnu grčevitu jarost, ali nikada nije naučio kako s točnošću predvidjeti što je to što je može toliko razljutiti da izgubi svaku mogućnost suzdržavanja.

Dok je koračao preko Campa Santa Maria Formosa, sjetio se nekih od stvari koje je bila izgovorila, gluha na njegovo podsjećanje da su djeca prisutna, slijepa na njegovu iznenađenost njezinim odgovorom.

"To je zato što si ti muško," prosiktala je grčevitim, srditim glasom. I kasnije,

"Netko mora učiniti nešto kako bi ih stajalo više ako to učine. Sve dok se to ne dogodi, ništa se neće promijeniti." I naposljetku, "Nije me briga ako to nije protuzakonito. To je pogrešno i netko ih mora spriječiti."

Kako je često bio slučaj, Brunetti je bio zanemario njen bijes, a zatim i njezino obećanje - ili je to bila prijetnja - da će nešto učiniti sama po tom pitanju. I eto ga sad, tri dana kasnije, skreće na ozidani gat San Lorenza i približava se Questuri, gdje ga čeka Paola, uhićena zbog prijestupa koji mu je bila najavila da će počiniti.

Isti je mladi policajac pustio Brunettija unutra, vojnički ga pozdravljajući na ulazu. Brunetti se uopće ne obazre na njega, već krene pravo prema stubama i popne se, preskačući po dvije, do prostorije u kojoj je za pisaćim stolom sjedio Ruberti, a Paola pred njim.

Ruberti je ustao i pozdravio u trenutku kada je njegov nadređeni stupio u sobu.

Brunetti mu kimne. Pogledom je okrznuo Paolu, koja mu je uzvratila pogled, ali ništa joj nije imao za reći.

Mahnuo je Rubertiju neka sjedne, a kada je to policajac učinio, Brunetti mu reče,

"Ispričaj mi što se dogodilo." "Prije otprilike sat vremena primili smo poziv, gospodine.

Protuprovalni alarm uključio se na Campu Manin, tako da smo Bellini i ja otišli vidjeti o čemu se radi."

"Pješice?" "Da, gospodine." Kako je Ruberti šutio, Brunetti mu kimne neka nastavi. "Kada smo stigli onamo, pronašli smo razbijen izlog. Alarm je zavijao

kao lud." "Odakle je zavijao alarm?" upita Brunetti, iako je znao. "Iz stražnje prostorije, gospodine." "Da, da. Ali zanima me odakle?" "Iz putničke agencije, gospodine." Vidjevši Brunettijevu reakciju, Ruberti zamukne sve dok ga Brunetti

ponovno ne potakne na priču, pitajući ga, "I onda?" "Ja sam ušao unutra, gospodine, i isključio struju. Kako bih ugasio

alarm," objasni on nepotrebno. "Zatim, kada smo izašli van, ugledali smo jednu ženu na campu, kao da čeka baš nas, a mi smo je upitali je li vidjela što se tamo dogodilo." Ruberti je spustio pogled na svoj stol, podigao ga prema Brunettiju, pa prema Paoli, a kako ni on niti ona ne rekoše ni riječ, on nastavi, "Rekla je da je bila vidjela počinitelja, a kada smo je zamolili da ga opiše, rekla je da je riječ o ženi."

I opet je stao i pogledao prvo njega, pa nju, i opet oni ne rekoše ni riječ.

"Nešto kasnije, kada smo je zamolili da opiše tu ženu, ona je opisala samu sebe i, kada sam joj to napomenuo, rekla je da je ona to učinila. Razbila izlog, gospodine. Eto, to se dogodilo." Na trenutak se zamislio, pa dodao, "Zapravo, nije to rekla, gospodine. Ali je kimnula glavom kada sam je pitao je li ona to bila učinila."

Brunetti sjedne na stolac Paoli s desne strane, i prekriži ruke nalaktivši se na Rubertijev pisaći stol.

"Gdje je Bellini?" upita on. "Još uvijek je ondje, gospodine. Čeka da se pojavi vlasnik." "Kada ste ga ostavili ondje?" upita Brunetti. Ruberti baci pogled na

svoj ručni sat. "Prije više od pola sata, gospodine." "Ima li Bellini mobitel?" "Ima, gospodine." "Nazovite ga," reče Brunetti. Ruberti posegnu naprijed i približi si telefon, ali prije nego li je dospio

početi birati broj, čuli su se koraci na stubištu i trenutak kasnije na vratima se pojavio Bellini. Ugledavši Brunettija, salutirao je, iako nije mogao sakriti iznenađenje što vidi coinmissaria ondje u taj sitni sat.

"Buon di, Bellini," reče Brunetti.

"Buon di, Commissario," odgovori mu policajac i uputi pogled Rubertiju tražeći od njega nekakav znak kojim bi mu razjasnio što se događa.

Ruberti mu jednostavno slegne ramenima. Brunetti posegne preko stola i privuče k sebi hrpicu zapisnika o

prekršajima. Vidio je Rubertijev uredan, tiskani rukopis, pročitao datum i vrijeme, ime policajca, naziv koji je Ruberti bio odabrao za taj prekršaj. Ništa drugo nije bilo upisano na obrascu, nije bilo upisano ime pod "uhićeni," čak niti pod "ispitani."

"Što je moja supruga izjavila?" "Kao što sam Vam rekao, gospodine, zapravo nije rekla ništa. Samo je

kimnula kada sam je upitao je li to ona doista učinila," reče Ruberti. Kako bi prikrio šištanje koje se iskralo između usana njegova partnera, on doda, "Gospodine."

"Mislim da ste možda krivo protumačili njezin pokret, Ruberti," reče Brunetti. Paola se nagne naprijed kao da će progovoriti, ali Brunetti iznenada tresne rastvorenim dlanom po obrascu zapisnika te ga jednim pokretom zgužva u čvrstu loptu.

Ruberti se ponovno prisjetio vremena kada je bio mlad policajac, umoran i neispavan, kada se jednom smočio od straha, i sjetio se kako se commissario jednom ili dvaput pravio kao da nije vidio mladenački strah ili pogrešku.

"Da, gospodine, siguran sam da sam pogrešno protumačio njezin pokret," odgovori on bez zamuckivanja. Ruberti podigne pogled prema Bell-iniju, koji je kimnuo, zapravo ne shvaćajući, ali znajući što treba učiniti.

"Dobro," reče Brunetti i ustane. Zapisnički obrazac je sada bio zgužvana loptica u njegovoj ruci. Strpao ju je u džep svoga ogrtača. "A sada ću svoju suprugu povesti kući."

Ruberti ustane i stane pokraj Bellinija, koji je rekao, "Vlasnik je sada ondje, gospodine." "Jeste li mu išta rekli?" "Ne, gospodine, samo to da se Ruberti bio vratio u Questuru." Brunetti kimne. Nagnuo se prema Paoli, ali je nije dotaknuo. Ona se

odgurnula od naslona za ruke i ustala, ali nije stala pokraj svoga supruga. "Pa, želim vam laku noć, gospodo. Vidimo se kasnije prijepodne."

Obojica vojnički pozdraviše, Brunetti im mahne rukom, a zatim propusti Paulu ispred sebe kroz vrata. Prva je izašla na hodnik, a Brunetti odmah za njom. Zatvorio je vrata i, jedno za drugim, sišli su stubama dolje. Mladi policajac dočekao ih je u predvorju i pridržao im vrata. Kimnuo je Paoli, iako nije imao pojma tko je ona. Kako pravilo službe nalaže, pozdravio je

svog nadređenog dok je ovaj prolazio kroz vrata, na studen venecijanskog praskozorja.

3

Našavši se pred Questurom, Brunetti se zaputio lijevo i prema prvom

skretanju. Ondje je zastao i pričekao da mu se pridruži Paola. Još uvijek nisu međusobno razmijenili niti riječ. Jedno kraj drugoga, hodali su pustim callanna, a noge su ih automatski nosile prema domu.

Kada su skrenuli u Salizzadu San Lio, Brunetti se napokon prisilio da progovori, ali nije mogao izgovoriti ništa bitno.

"Ostavio sam poruku klincima. Za slučaj da se probude." Paola kimne glavom, ali on je pazio da je ne gleda, tako da nije ni

primijetio. "Nisam htio da se Chiara brine," reče on, a kada je shvatio koliko je

ovo moralo zvučati kao pokušaj da u njoj izazove osjećaj krivnje, postalo mu je jasno da ga zapravo nije ni briga.

"Zaboravila sam," reèe Paola. Ušli su u pothodnik i ubrzo se našli na Campu San Bartolomeo, gdje

se veseo osmijeh na Goldonijevom kipu činio krajnje neprikladnim. Brunetti baci pogled na sat na tornju. Kao Venecijanac, znao je da mora dodati sat vremena: bilo je gotovo pet sati, nije bilo dovoljno rano da se vraća u postelju, pa nije znao kako da ispuni vrijeme do trenutka kada će s punim pravom moći krenuti na posao. Pogledao je lijevo od sebe, ali nijedan od kafića nije bio otvoren. Trebalamu je kava; a još mu je više trebala izlika koju bi mu ona pružila.

S druge strane Rialta oboje su skrenuli lijevo, zatim desno u pothodnik koji je vodio duž Ruge degli Orefici. Na pola puta upravo se otvarao jedan kafić, pa su oboje prešutnim dogovorom ušli u njega. Ogromna hrpa svježe pečenih brioša stajala je na šanku, još uvijek umotana u bijeli papir iz pasticcerije. Brunetti naruči dva espressa, ali se niti ne osvrne na peciva. Paola ih čak nije niti primijetila.

Kada je pipničar stavio kavu pred njih dvoje, Brunetti žličicom ubaci šećer u obje šalice i kližući odgurne Paolinu prema njoj. Pipničar je otišao na kraj šanka i počeo slagati brioše, jedan po jedan, u staklenu vitrinu.

"Dakle?" upita Brunetti. Paola je srknula svoju kavu, dodala još pola žličice šećera i rekla, "Rekla sam ti da ću to učiniti." "To mi nije zvučalo tako." "Nego kako?" "Zvučalo mi je kao da mi govoriš da bi svatko to trebao učiniti."

"Svatko bi to trebao učiniti," reče Paola, ali u njezinom se glasu nije čula ona ljutnja koja se u njemu osjećala prvi put kad je bila izgovorila te riječi.

"Mislio sam da to ne misliš ozbiljno." Brunetti mahne rukom obuhvaćajući, ne kafić, nego sve što se bilo dogodilo prije nego što su ušli u njega.

Paola spusti šalicu na tanjurić i pogleda ga prvi put ravno u oči. "Guido, možemo li razgovarati?" Osjetio je poriv da joj kaže kako je to upravo ono što sada čine, ali ju

je poznavao dovoljno dobro da je znao što želi reći, pa joj zato kimne glavom.

"Rekla sam ti, prije tri dana, što čine." Prije nego li joj je dospio upasti u riječ, ona nastavi, "A ti si mi rekao da u tome nema ama baš ništa protuzakonito, da oni, kao putnička agencija, imaju pravo na to."

Brunetti kimne, a kada im se približio pipničar, on mu mahne i zatraži još jednu kavu. Kada se ovaj odmakao prema aparatu za kavu, Paola nastavi,

"Ali to je pogrešno. Ti to znaš i ja to znam. Odurno je organizirati seks-putovanja tako da bogati - i ne toliko bogati - muškarci mogu otputovati u Tajland i na Filipine i silovati desetogodišnju djecu." Prije nego li je uspio progovoriti, ona podigne ruku kako bi ga zaustavila. "Znam da je sada protuzakonito. Ali, je li itko zbog toga uhićen? Osuđen? Znaš jednako dobro kao ja da samo moraju promijeniti par riječi u svojim oglasima i nastavit će s istim poslom kao i prije. 'Snošljivo osoblje na recepciji hotela. Ljubazna pratnja mjesnog stanovništva.' Nemoj mi reći da ne znaš što to znači. Nastavljaju s poslom kao da se ništa nije dogodilo, Guido. A toga se gnušam."

Brunetti je i dalje šutio. Konobar im je donio dvije nove kave i odnio prazne šalice. Vrata su se otvorila i nakon naleta vlažnoga zraka u kafić su ušla dva krupna muškarca. Konobar krene prema njima.

"Tada sam ti rekla," nastavi Paola, "da je to pogrešno i da ih netko treba zaustaviti."

"Misliš da ih ti možeš zaustaviti?" upita on. "Da," odgovori ona i nastavivši govoriti preduhitri njegovo pitanje ili

osporavanje, "Ne ja sama, ne ovdje u Veneciji, time što ću razbiti izlog putničke agencije na Campu Manin. Ali ako sve žene u Italiji izađu noću na ulice s kamenjem u rukama i porazbijaju izloge svih putničkih agencija koje organiziraju seks-putovanja, tada, u vrlo dogledno vrijeme, u Italiji više nitko neće organizirati seks-putovanja, zar ne?"

"Je li to retoričko pitanje ili pravo pitanje?" upita on. "Mislim da je pravo," reče ona. Ovaj put Paola je u njihove kave

stavila šećer.

Brunetti ispije svoju prije nego je išta rekao. "Ne možeš to činiti, Paola. Ne možeš razbijati izloge ureda ili trgovina

koje se bave poslovima koji ti se ne sviđaju ili prodaju stvari za koje misliš da ih ne bi smjeli prodavati." Nije joj dopustio da mu upadne u riječ, upitavši je, "Sjeæaš se kada je Crkva pokušala zabraniti prodaju kontracepcijskih sredstava? Sjećaš se svoje reakcije? Pa, ako se ne sjećaš, ja se sjećam, i tvoja je reakcija bila jednaka: odmah si krenula u križarski pohod protiv onoga što si proglasila zlom. Ali tada si bila s druge strane barikada, borila si se protiv ljudi koji su činili ono za što sada kažeš da ti imaš pravo činiti, sprečavala si ljude da čine ono što ti smatraš pogrešnim. Ne, tada je to za tebe bila obaveza." Osjećao je kako se prepušta ljutnji koja ga je bila ispunjavala još od trenutka kada je ustao iz kreveta, koja ga je pratila dok je hodao ulicama, i koja je stajala sada pokraj njega, u ovom tihom kafiću u to rano jutro.

"To je isto," nastavi on. "Ti odlučiš, sama i za sebe, da je nešto pogrešno, zatim samu sebe proglasiš jedinom mjerodavnom osobom sposobnom da se uhvati u koštac s tim zlom, jedinom osobom koja vidi savršenu istinu."

Pomislio je da će ona ovdje reagirati, ali kako je reakcija izostala, on je nastavio nezaustavljivo, "Ovo je savršen primjer. Što želiš, svoju sliku na naslovnici Gazzettina, sliku velike zaštitnice nejake dječice?" Svjesnim naporom volje spriječio je samoga sebe da nastavi dalje. Stavio je ruku u džep, odšetao do pipničara i platio kavu. Otvorio je vrata kafića i pridržao ih da ona prođe.

Vani, ona je krenula lijevo, načinila nekoliko koraka, zaustavila se i pričekala ga da je sustigne.

"Zar doista na to gledaš tako? Da je jedino za čime žudim pozornost, da ljudi u meni vide važnu osobu?"

Prošao je pokraj nje, ne obazrevši se na njezino pitanje. Za leđima je čuo njezin glas, po prvi put povišen. "Je li tome tako, Guido?" Zastao je i okrenuo se prema njoj. Iza nje se pojavio muškarac s

kolicima na kojima su bili naslagani povezani snopovi novina i časopisa. Pričekao je da ovaj prođe, a zatim joj odgovorio,

"Da. Djelomice." "Koliko djelomice?" oštro mu je uzvratila. "Ne znam. Takvo što ne možeš rastaviti na dijelove." "Misliš li da je to razlog zašto činim to što činim?" Njegova ozlojeđenost natjerala ga je da joj odgovori, "Zašto svemu što činiš moraš pridavati toliku važnost, Paola? Zašto

sve što činiš ili pročitaš ili kažeš - ili nosiš ili jedeš, za ime Boga - zašto sve mora biti ispunjeno tolikim značenjem?"

Dugo ga je netremice i nijemo promatrala, a potom spustila pogled i pognute se glave počela udaljavati od njega, uputivši se kući.

Sustigao ju je. "Što sad ovo treba značiti?" "Što sad što treba značiti?" "Taj pogled." Ponovno se zaustavila i zagledala mu se u oči. "Ponekad se pitam gdje je nestao muškarac za kojeg sam se udala." "A što bi sad to trebalo značiti?" "To znači da kada sam se udala za tebe, Guido, vjerovao si u sve te

stvari kojima se sada podsmjehuješ." Odgovorila mu je i prije nego li je dospio upitati koje su to stvari, "Stvari kao što su pravda i ispravnost, i kako ustanoviti što je ispravno."

"Ja još uvijek vjerujem u te stvari," usprotivio se. "Sada vjeruješ u zakon, Guido," reče ona, ali nježno, kao da se obraća

djetetu. "Upravo tako," reče on, podižući glas, gluh i slijep na ljude koji su

hitali pokraj njih u sve većem broju, kako se približavao trenutak početka prodaje na prvim tezgama. "Govoriš o tome što radim kao da je to nešto glupo i prljavo. Ja sam policajac, za Boga miloga. Što očekuješ od mene, nego da poštujem zakone? I provodim ih?" Činilo mu se da mu cijelo tijelo plamti od vreline ljutnje jer je shvatio, ili je samo mislio da je shvatio, kako je ona godinama omalovažavala i odbacivala ono što je radio.

"Pa zašto si onda lagao Rubertiju?" upita ona. Njegova ljutnja naglo ispari. "Nisam lagao." "Rekao si mu da je došlo do nesporazuma, da je on krivo protumačio

moju kretnju. Ali on zna, i ti isto tako, i ja znam, a i onaj drugi policajac, što sam točno mislila i što sam učinila." On je šutio, pa mu ona priđe bliže. "Prekršila sam zakon, Guido. Razbila sam taj izlog i to bih opet učinila. I nastavit ću razbijati njihove izloge sve dok tvoj zakon, tvoj, tvoj preuzvišeni zakon kojim se toliko ponosiš, sve dok tvoj zakon ne učini nešto - bilo meni, bilo njima. Zato jer im neću dopustiti da nastave činiti to što čine."

Ruke su mu same poletjele prije nego li je uspio zaustaviti samog sebe i zgrabio ju je za laktove. Ali nije ju privukao k sebi. Umjesto toga, korakne prema njoj, zatim je obgrli rukama, jednom rukom pritisnuvši njeno lice uza svoje rame. Poljubio ju je u tjeme i zagnjurio lice u njenu kosu. Iznenada se trgnuo unatrag, prekrivši dlanom usta.

"Što je sad?" upita ona, prvi put uplašena. Brunetti povuče svoju ruku i vidje krv na njoj. Prstom je dotakao

usnicu i osjetio nešto tvrdo i oštro.

"Nemoj, ja ću," reče Paola, položivši mu desni dlan na obraz i privukavši njegovo lice bliže svojem. Svukla je rukavicu i dotakla mu usnicu dvama prstima.

"Što je?" upita on. "Komadić stakla." Prostrijelila ga je iznenadna bol, a zatim ga je poljubila u donju usnu,

ali nježno. 4

Na putu kući zaustavili su se u jednoj pasticceriji i kupili veliki

pladanj brioša, govoreći jedno drugome kako to čine zbog djece, ali znajući da je to zapravo svojevrsna žrtva koju prinose na žrtveniku pomirenja, bez obzira na to koliko nesigurna bila obnova njihova mira. Prva stvar koju je Brunetti učinio kada su se vratili kući bila je ta da je uklonio poruku koju je bio ostavio na kuhinjskom stolu i zgurao je duboko u plastičnu vreću za smeće ispod sudopera. Potom je otišao niz hodnik, na vrhovima prstiju, jer su djeca još uvijek spavala, do kupaonice, gdje si je priuštio dugo tuširanje, nadajući se da će vrućom vodom isprati nevolje koje su ga snašle toliko neočekivano i tako rano izjutra.

Kada se obrijan i odjeven vratio u kuhinju, Paola se već bila presvukla u pidžamu i kućni ogrtač, staru flanelsku krpu sa škotskim uzorkom koju je nosila već toliko dugo da su oboje već bili zaboravili gdje ju je kupila. Sjedila je za stolom, čitajući neki časopis i umačući brioš u veliku šalicu caffe latte, kao da je upravo ustala nakon duga i spokojna sna.

"Bih li trebao ući u kuhinju, poljubiti te u obraz i reći, 'Buon giorno, cara, jesi li lijepo spavala?'" upita on ugledavši je, ali u njegovim riječima nije bilo ni traga zajedljivosti, čak niti namjere da zvuči tako. Ako ništa drugo, onda se nadao da će se time udaljiti od događaja koji su se zbili te noći, iako je vrlo dobro znao daje to nemoguće. Dakle, valjalo je odgoditi neizbježne posljedice Paolinih djela, čak i ako će te posljedice biti ništa drugo do li ponovna prepirka, jer su oboje bili osuđeni na nemogućnost prihvaćanja međusobno suprotstavljenih stavova.

Podigla je pogled, razmislila o njegovim riječima te se nasmiješila, dajući mu do znanja da bi i ona bila sretna kada bi malo pričekali.

"Hoćeš li danas doći na ručak?" upitala je ustajući, uputivši se prema štednjaku kako bi natočila kavu u široku šalicu. U kavu je ulila vruće mlijeko i stavila je na njegovo uobičajeno mjesto za stolom.

Brunetti je sjeo i pomislio kako je cijela situacija neobična, kako je još čudnija činjenica da su je oboje toliko spremno prihvatili. Bio je čitao o spontanom božićnom primirju koje je bilo izbilo u rovovima na zapadnom

frontu tijekom Velikog rata; Nijemci su prelazili preko bojišta kako bi pripalili cigarete koje su bili dijelili Tommijima; Britanci su mahali i smiješili se Hunima. Intenzivno je bombardiranje prekinulo trenutno prijateljstvo: Brunetti nije gajio pretjerane nade da će primirjes njegovom suprugom potrajati dulje. Ali zato je uživao u njemu dok je trajalo, pa je tako stavio šećer u svoju kavu, uzeo jedan brioš i odgovorio,

"Ne, moram skočiti do Trevisa kako bih razgovarao s jednim od svjedoka prošlotjedne pljačke banke na Campu San Luca."

Kako je pljačka banke u Veneciji predstavljala prilično neuobičajen događaj, poslužila im je kao razbibriga, pa je Brunetti ispričao Paoli - iako su svi u gradu jamačno čitali o tome u novinama - ono malo što se o tome znalo; prije tri dana neki je mladić s pištoljem bio ušetao u banku, zatražio novac, išetao iz banke s novcem u jednoj ruci i pištoljem u drugoj, i smireno nestao u pravcu Rialta. Kamera skrivena u stropu banke snimila je mutnu snimku, ali je ipak policija omogućila kakvu-takvu identifikaciju brata jednog od mjesnih tipova za kojeg se pričalo da je čvrsto povezan s mafijom. Pljačkaš je bio navukao rubac preko usta i nosa na ulazu u banku, ali ga je svukao na izlazu, tako da je jedan od prolaznika jasno vidio njegovo lice.

Očevidac, pizzaiolo iz Trevisa koji se bio uputio u banku kako bi uplatio obrok kredita, dobro je promotrio pljačkaša, pa se Brunetti nadao da će biti u stanju prepoznati ga među fotografijama osumnjičenika koje je policija prikupila. To bi trebalo biti dovoljno za uhićenje, a moglo bi također biti dostatno i za presudu. I zato se toga jutra Brunetti bio uputio onamo.

Iz stražnjeg dijela stana čuli su zvuk otvaranja vrata i prepoznatljive, teške korake njihova sina Raffija, još uvijek podbuhlog od spavanja, na putu prema kupaonici i, nadali su se, svijesti.

Brunetti uze još jedan brioš, iznenađen što je toliko gladan u ovo doba dana: obično je za doručak imao malo razumijevanja i još manje simpatija. Iščekujući druge zvuke života iz drugog dijela stana, intenzivno su se bavili svojim kavama i briošima.

Brunetti je upravo dovršavao svoj doručak, kada su se otvorila druga vrata. Nekoliko trenutaka kasnije niz hodnik je doteturala Chiara i ušla u kuhinju, jednom rukom trljajući oči, kao da im time pomaže pri složenom postupku otvaranja. Ne rekavši ništa, bosa je prišla i sjela Brunettiju u krilo. Ovila mu je jednu ruku oko vrata i spustila glavu na njegovo rame.

Brunetti je objema rukama zagrli i poljubi je u tjeme. "Danas ovakva ideš u školu?" upita on potpuno opušteno,

proučavajući uzorak njezine pidžame. "Krasno. Siguran sam da će se tvojim frendovima u školi jako svidjeti tvoj novi izgled. Baloni. Vrlo ukusno, baloni. Čak bih rekao da izgleda šik. Modni iskaz kojem će zavidjeti svaka dvanaestogodišnjakinja."

Paola pogne glavu i vrati se čitanju èasopisa. Chiara se gnijezdila u njegovu krilu, a zatim se odgurnula od njega da

pogleda svoju pidžamu. I prije nego je išta rekla, Raffi je ušao u kuhinju, sagnuo se da poljubi majku te otišao do štednjaka kako bi si natočio kavu iz moka-express aparata za šest šalica. Dolio je vruće mlijeko, vratio se do stola, sjeo i rekao,

"Nadam se da se ne ljutiš što sam koristio tvoju britvicu, Papa." "I što si učinio s njom?" upita Chiara, "Odrezao si nokte na rukama?

Na tvom licu sigurno ne raste ništa za što bi ti trebala britvica." Izgovorivši to, izmaknula se izvan Raffijeva dosega i bliže Brunettiju, koji ju je prijekorno štipnuo kroz debeli flanel njezine pidžame.

Rafi se nagnuo preko stola, ali u njegovu pokretu nije bilo zle namjere jer mu se ruka zaustavila iznad hrpe brioša odakle je uzeo jedan. Potopio je vrh briosa u kavu i odgrizao dobar komad.

"Odakle briosi?" zanimalo ga je. Ne dobivši odgovor, okrenuo se prema Brunettiju i upitao, "Ideš van?"

Brunetti kimne i ispusti Chiaru iz zagrljaja. Izmigoljio se ispod nje i ustao.

"Si kupio novine?" upita Raffi punih usta briosa. "Ne," reče Brunetti, pošavši prema vratima. "Kak to?" "Zaboravio sam," slagao je svom jedinom sinu, izašao na hodnik,

navukao kaput i izašao iz stana. Našavši se pred kućom, krenuo je prema Rialtu i već desetljećima

poznatoj stazi prema Questuri. Jutrom je uglavnom uživao u sitnicama koje je viđao putem: neobično apsurdni naslov na naslovnici novina, krivo ispisan natpis na jeftinim majicama koje su se prodavale na tezgama s obje strane tržnice, pojava nekog ranog voća ili povrća koje je dugo iščekivao. Ali ovoga jutra nije vidio gotovo ništa i nije primjećivao ništa dok se probijao kroz tržnicu, preko mosta pa u prvu od uskih uličica koje će ga odvesti do Questure i radnog mjesta.

Većinu vremena koliko mu je trebalo da dođe do svog ureda proveo je razmišljajući o Rubertiju i Belliniju, pitajući se hoće li njihova osobna odanost nadređenome koji se prema njima odnosio s izvjesnom mjerom čovječnosti biti dovoljan motiv da iznevjere zakletvu odanosti koju su dali Državi. Pretpostavljao je da hoće, ali kada je shvatio koliko je samo sumnjivo blizu to bilo ljestvici vrijednosti koja je bila poticala Paolino ponašanje, na silu je prestao razmišljati o njima i, umjesto toga, bacio se na razmišljanje o kušnji koja ga je imala snaći toga dana: deveta od 'convocations du personnel’ koju je njegov prvi nadređeni, vice-questore

Giuseppe Patta, bio uveo u Questuru nakon nedavnog tečaja koji je bio pohađao u Interpolovom sjedištu u Lyonu.

Ondje, u Lyonu, Patta se bio izložio blagodatima raznih nacija koje danas sačinjavaju ujedinjenu Europu: šampanjcu i tartufima iz Francuske, danskoj šunki, engleskom pivu i nekom vrlo starom španjolskom vinjaku. U isto vrijeme, imao je prigodu iskušati različite rukovoditeljske stilove koje nude birokrati iz različitih država. Na kraju tečaja vratio se u Italiju, kovčega napunjenih dimljenim lososom i irskim maslacem, dok mu je glava pucala od novih, naprednih zamisli o tome kako upravljati ljudima koji rade za njega. Prva od tih zamisli, i za sada jedina koju je bio otkrio zaposlenima u Questuri, bila je sada tjedni 'convocations du personnel,' beskrajni sastanak na kojima su se svim zaposlenicima predstavljala pitanja od nenadmašne nevažnosti, o tim se sitnicama potanko raspravljalo, da bi ih na kraju svi nazočni odbacili kao bezvezne.

Kada su prije dva mjeseca bili krenuli s tim sastancima, Brunetti se složio s mišljenjem većine da ti sastanci neće trajati dulje od tjedan ili dva, ali, eto, nakon čak osam tjedana nije im se nazirao kraj. Nakon drugog sastanka, Brunetti je počeo donositi svoje novine, ali to je prekinuo poručnik Scarpa, Pattin osobni pomoćnik, koji je neprestano zapitkivao zanimaju li Brunettija događaji u gradu toliko malo da zato na sastanke donosi novine. Pokušao je s knjigom, ali nikako nije mogao pronaći knjigu dovoljno malenu da je može sakriti u ruke.

Njegov je spas stigao, kako se to obično događalo proteklih godina, u liku signorine Elettre. Ujutro, prije petog sastanka, ušla je u njegov ured deset minuta prije početka i zamolila Brunettija, bez objašnjenja, da joj dadne deset tisuća lira.

Bio joj je dao novčanicu, a zauzvrat mu je ona dala dvadeset kovanica od petsto lira s mjedenim središtem. Odgovorivši na njegov upitan pogled, predala mu je malu karticu, tek nešto veću od kutije za kompaktne diskove.

Pogledao je dolje na karticu, vidio da je podijeljena na dvadeset i pet kvadrata jednake veličine, a u svakom se nalazila riječ ili fraza, otisnuta sitnim slovima. Morao je karticu približiti očima kako bi pročitao neke od fraza: 'maksimizirati,' 'prioritizirati,' 'outsourcing,' 'liaison,' 'interface' i čitavo mnoštvo najnovijih, najpraznijih modernih riječi koje su posljednjih godina ušle u jezik.

"Što je to?" upitao je. "Bingo," glasio je jednostavan odgovor signorine Elettre. Prije nego je

uspio zatražiti pojašnjenje, ona mu objasni, "Moja majka ga je nekada igrala. Samo čekate da netko upotrijebi jednu od riječi na Vašoj kartici - sve se kartice razlikuju - i kada začujete riječ, prekrijete je kovanicom. Prvi koji pokrije pet riječi u jednom redu dobiva."

"Dobiva što?" "Novac svih ostalih igrača." "Kojih ostalih igrača?" "Vidjet ćete," bilo je sve što je stigla izgovoriti prije nego su ih

pozvali na sastanak. I od toga su dana ti sastanci bili podnošljiviji, barem onima koji su

imali kartice. Prvoga dana na sastanku su bili samo Brunetti, signorina Elettra i još jedan commissario, žena koja se upravo vratila s porodiljskog dopusta. Od tada su se, međutim, kartice bile pojavljivale na krilima, ili na prijenosnim računalima sve većeg broja ljudi, pa je Brunettiju svakoga tjedna bilo jednako zanimljivo promatrati tko sve ima karticu, kao i tko pobjeđuje u igri. Svakog tjedna su također mijenjane i riječi, obično u skladu s promjenljivim uzorkom ili entuzijazmom Pattina govora: ponekad su riječi odražavale pokušaje vice-questorea da promiče urbanost i multikulturalizam - ova se riječ također pojavljivala na karticama - kao i njegove povremene pokušaje da koristi rječnik jezika koje nije govorio; otuda Voodoo gospodarstvo,' 'piramidalna shema,' i 'Wirtschaftliche Aufschwung.'

Brunetti je u Questuru stigao pola sata prije zakazanog početka sastanka. Ni Ruberti niti Bellini nisu bili na dužnosti kada je došao onamo, pa mu je tako, na njegov zahtjev, neki drugi policajac predao izvješće o sinoćnjim zbivanjima. Nastojao je izgledati nezainteresirano dok je pogledom klizio po stranicama: u Dorsoduru, provala u stan jedne obitelji na ljetovanju; tučnjava u kafiću na Santa Marti između mornara s turskog teretnog broda i dvojice članova posade s grčke krstarice. Trojica su završila na odjelu hitne službe u bolnici Giustinian, jedan sa slomljenom rukom, ali nisu podignute nikakve optužnice, budući da su oba broda imala isploviti toga poslijepodneva. Kamenom je razbijen izlog jedne putničke agencije na Campu Manin, ali nitko nije uhićen, niti je bilo svjedoka. I za kraj, netko je silom, vjerojatno odvijačem, otvorio aparat za prodaju kondoma ispred ljekarne u Cannaregiju te, prema izračunu vlasnika ljekarne, ukrao sedamnaest tisuća lira. Kao i šesnaest paketića kondoma.

Sastanak, kada je konačno počeo, nije donio nikakvih iznenađenja. Nakon sat vremena, na početku drugoga sata, vice-questore Patta objavio je kako će, s ciljem sprečavanja pranja novca, razne neprofitne udruge u gradu biti zamoljene da dopuste policiji 'access' svojim podacima na računalima, a u tom je trenutku signorina Elettra napravila sićušan pokret desnom rukom, pogledala prema Vianellu, nasmiješila se i rekla, ali vrlo tiho, "Bingo."

"Signorina, rekli ste nešto?" vice-questore Patta bio je svjestan toga da se već neko vrijeme nešto događa, ali nije imao pojma što bi to moglo biti.

Pogledala je vice-questorea, ponovno se nasmiješila i rekla, "Dingo, gospodine."

"Dingo?" začudio se, zapiljivši se u nju preko gornjega ruba svojih naočala za čitanje koje je volio nositi na ovakvim sastancima.

"Borci za prava životinja, gospodine, oni koji u trgovinama ostavljaju staklenke u kojima prikupljaju milodare za skrb o mačkama i psima lutalicama. To je također neprofitna udruga. Pa bismo i s njima trebali stupiti u vezu."

"Zbilja?" upita Patta, jer nije bio siguran da je to bilo ono što je bio čuo, ili ono što je bio očekivao.

"Ne bih htjela da te udruge preskočimo," objasni ona. Patta se ponovno posvetio papirima pred sobom i sastanak je

nastavljen. Brunetti, nalaktivši se i oslonivši bradu na dlan, promatrao je kako ostalih šestoro ljudi na sastanku slaže male hrpice kovanica pred sobom. Poručnik Scarpa pažljivo ih je promatrao, ali su sve kartice, prethodno zaklonjene rukama, prijenosnim računalima i šalicama kave, bile isparile. Samo su kovanice preostale - i sastanak, koji je potrajao daljnjih, iscrpljujućih, pola sata.

Upravo u trenutku kada je sve ukazivalo na to da će izbiti pobuna - a većina ljudi u prostoriji nosila je oružje - Patta je s nosa snimio naočale i umorno ih spustio na papire pred sobom.

"Ima li itko štogod za dodati?" upitao je. 'Itko'je mogao progovoriti, ali nije, nedvojbeno imajući na umu svo to

silno oružje, tako da je sastanak bio zaključen. Patta je izašao iz prostorije, a za njim Scarpa. Hrpice kovanica otklizale su na dva suprotna kraja stola, tako da su stajale ispred ili nasuprot signorine Elettre. Graciozno poput krupijea, jednim pokretom sve ih je zahvatila i sa stola ih pomela na dlan druge ruke i uspravila se, time označivši pravi kraj sastanka.

Brunetti se vratio na kat, prateći je, neobično oraspoložen zveckanjem kovanica u džepu njezinog sivog svilenog kaputića.

"Accessed?" ponovi on, koristeći englesku riječ, ali, ovaj put, riječ je zvučala engleski.

"To je računalska špika, gospodine," reče ona. "Pristup?" upita on. "Je li to sada glagol?" "Da, gospodine, vjerujem da jest." "Ali nekada nije bila glagol," reče Brunetti, sjećajući se vremena kada

je ta riječ bila imenica. "Mislim da je Amerikancima dopušteno takve stvari raditi sa svojim

riječima, gospodine." "Da od njih tvore glagole? Ili imenice? Ako im padne na pamet?" "Da, gospodine." "Ah," uzdahne Brunetti.

Kimnuo joj je na vrhu prvog stubišnog odmorišta, a ona se uputila prema prednjem dijelu zgrade i svojem malom uredu, odmah ispred Pattinog.

Brunetti se nastavio uspinjati do svog ureda, razmišljajuæi o slobodama koje si neki ljudi uzimaju s vlastitim jezikom. Baš kao i o slobodama koje si je Paola uzimala sa zakonom.

Brunetti je ušao u svoj ured i zatvorio vrata za sobom. Sve mu je, shvatio je to kada je pokušao pročitati spise koji su se nalazili na njegovom pisaćem stolu, odvlačilo misli natrag na Paolu i ranojutarnje događaje. Neće biti razrješenja niti će se toga osloboditi sve dok ne porazgovaraju o tome, ali kada se sjetio što se usudila učiniti toliko ga je obuzela ljutnja da je znao da još uvijek nije u stanju o tome razgovarati s njom.

Zagledao se kroz prozor, ne vidjevši ništa, i pokušao dokučiti stvarni razlog svoje ljutnje. Njeno ponašanje, da je bio propustio izbrisati dokaze, ugrozilo bi mu posao i karijeru. Da Ruberti i Bellini nisu bili dežurni i da nisu prešutno odlučili pomoći mu, ta bi priča uskoro bila na svim naslovnicama. A postojalo je mnoštvo novinara - Brunetti je nekoliko minuta u mislima sastavljao popis takvih - koji bi s velikim zadovoljstvom ispričali priču o zločinačkom ponašanju supruge ovoga commissarija. U glavi je preokrenuo red riječi u ovoj frazi i pretvorio je u naslov otisnut velikim masnim slovima na naslovnici novina.

Ali sada je bila zaustavljena, barem trenutno. Sjetio se kako ju je uzeo u naručje, prisjetio se naleta sirova straha koji je prostrujao kroz nju. Možda bi izloženost pravom nasilju, iako je bila riječ tek o nasilju nad imovinom, bila dovoljnom gestom protiv nepravde. I možda bi imala vremena shvatiti da njen prekršaj može ugroziti Brunettijevu karijeru. Bacio je pogled na svojoj ručni sat i vidio da ima upravo toliko vremena da stigne do željezničke stanice i uhvati vlak za Treviso. Pri pomisli da je sposoban uhvatiti se u koštac s nečim crno-bijelim poput pljačke banke, Brunetti je osjetio kako ga ispunjava osjećaj sretnog olakšanja.

5

Vraćajući se iz Trevisa kasno poslijepodne, Brunetti se nije osjećao

uspješno, iako je očevidac na fotografiji bio prepoznao muškarca za koga je policija vjerovala da je snimljen sigurnosnom kamerom u banci, i rekao da je voljan svjedočiti protiv njega. Osjećajući da to mora učiniti, Brunetti je očevicu objasnio tko je osumnjičeni, kao i kakvoj se opasnosti izlaže ako ga prepozna i svjedoči protiv njega. Na njegovo veliko iznenađenje, signor Iacovantuono, koji je radio kao kuhar u jednoj pizzeriji, nije uopće bio zabrinut zbog toga, dapače, činilo se kao da ga to uopće ne zanima. Vidio je

zločinca na djelu. Na fotografijama je prepoznao čovjeka osumnjičenog za pljačku. I smatrao je svojom građanskom dužnošću da svjedoči protiv zločina, bez obzira na opasnost kojoj izlaže sebe ili svoju obitelj. Činilo se kao da je zbunjen Brunettijevim ustrajnim uvjeravanjima da će dobiti policijsku zaštitu.

Ono što ga je još više zbunjivalo bilo je to da je signor Iacovantuono bio iz Salerna te time i jedan od onih južnjaka sklonih bezakonju, za čiju je prisutnost ovdje na sjeveru govorilo da razara društveno tkivo nacije.

"Ali, commissario," ustrajao je ovaj svojim snažnim naglaskom, "ako mi ne poduzmemo nešto protiv takvih ljudi, kakav ćemo život priuštiti našoj djeci?"

Brunetti se nije mogao osloboditi jeke ovih riječi i počeo je strahovati da će ga od sada proganjati lavež pasa moralista koji su sada bili pušteni s lanca u njegovoj savjesti zahvaljujući Paolinim sinoćnjim djelima. Crnokosom pizzaiolu iz Salerna sve se bilo činilo jednostavnim: počinjen je zločin; njegova je dužnost bila da taj zločin bude kažnjen. Čak i kada ga je Brunetti upozorio na moguću opasnost, ovaj je i dalje ustrajao u svojem porivu da učini ono što smatra ispravnim.

Dok su uspavana polja u predgrađima Venecije brišući prolijetala pokraj prozora vlaka, Brunetti se pitao kako je u očima signor Iacovantuona sve moglo izgledati tako jednostavno, dok se njemu sve činilo tako zapetljano. Možda je činjenica da je protuzakonito pljačkati banke sve činila jednostavnijim. Napokon, postojala je općedruštvena norma koja je to uređivala. A nijedan zakon nije govorio o tome kako je zločin prodati zrakoplovnu kartu za let na Tajland ili Filipine; niti je bilo protuzakonito kupiti je. Što se toga tiče, zakoni se nisu bavili time što će netko činiti kada doputuje ondje, barem ne zakoni koji su važili u Italiji. Poput onih protiv bogohuljenja, postojali su u nekakvom pravosudnom limbu za čije postojanje nikada nitko nije iznio nikakav dokaz.

U posljednjih nekoliko mjeseci, čak i dulje, u novinama i časopisima pojavljivali su se članci u kojima su razni stručnjaci analizirali međunarodni promet seksualnog turizma - statistički, psihološki, sociološki - novine su obožavale hraniti se vrućom temom na bilo koji od ovih načina. Brunetti se sjećao nekih od tih članaka, čak mu se pred očima našla i fotografija pret-pubertetskih djevojčica, za koje je pisalo da rade u jednom bordelu u Kampučiji, sjetio se njihovih pupajućih grudi pri pogledu na koje mu se stegnulo grlo od jada, njihovih lišaca zamagljenih nekakvim računalnim grafičkim trikom.

Bio je čitao Interpolova izvješća o toj temi, video kako se procjene broja ljudi uključenih u taj posao, i stranaka i - nije mogao naći drugu riječ za to - žrtava, razlikuju do čak pola milijuna ljudi. Vidio je te brojke i

nekako je uvijek želio vjerovati da je riječ o najmanjim brojkama: njegova čovječnost bila bi okaljana kada bi prihvatio one najveće.

Najnoviji članak - mislio je da ga je vidio u Panorami - bila je ta iskrica koja je bila potpalila Paolin rasplamsani bijes. Prvi je plotun bio ispaljen dva tjedna ranije iz Paolina grla, jer je iz stražnjeg dijela stana vrisnula "Bastardi," čime je raspršila mir nedjeljnog poslijepodneva i, Brunetti je sada strahovao, mnogo više od toga.

Nije morao otići do njezine radne sobe, jer je ona poput oluje uletjela u dnevnu sobu, sa zgužvanim časopisom smotanim u valjak u desnoj ruci. Nije bilo uvoda.

"Slušaj ovo, Guido." Paola je razmotala časopis, na butini izravnala stranicu i ispravila se

kako bi pročitala, "Pedofil, kako sama riječ kaže, je onaj koji nedvojbeno voli djecu."

Tu je zašutjela i zagledala se u njega na drugom kraju sobe. "A silovatelji, prema tome, vole žene?" bio je upitao Brunetti. "Možeš li ti vjerovati da je ovo objavljeno?" ustrajala je Paola, ne

obazirući se na njegovu primjedbu. "Jedan od najpopularnijih časopisa u zemlji - samo Bog zna kako je to uopće moguće - objavi ovakvo sranje?" Preletjela je pogledom po stranici i dodala, "I taj predaje sociologiju. Bože, pa zar ti ljudi nemaju savjesti? Kada će netko u ovoj ogavnoj zemlji reći da smo sami odgovorni za svoje ponašanje umjesto da za to krivi društvo ili, za Boga miloga, žrtvu?"

Budući da Brunetti nikada nije bio u stanju odgovoriti na ovakva pitanja, nije ni tada to pokušao učiniti. Umjesto toga, upitao ju je što još piše u tom članku.

A ona mu je i odgovorila ali njen bijes nije bio nimalo umanjen činjenicom da se za to moralo barem djelomično sabrati. Kao na svakoj dobroj turi, članak se pozabavio svim, danas već slavnim, mjestima: Phnom Penhom, Bangkokom, Manilom, a zatim cijelu priču prenio bliže vlastitom dvorištu, ispovraćavši nedavne slučajeve u Belgiji i Italiji. No, i sam ton članka ju je bio razjario i, morao je to priznati, izazvao gnušanje u Brunettija: počevši od zapanjujuće pretpostavke da pedofili vole djecu, sociolog koji je pisao za taj časopis nadalje je bio objašnjavao kako permisivno društvo potiče ljude da čine takve stvari. Djelomice je razlog tome, kako je smatrao ovaj mudrac, nevjerojatna zavodljivost djece. Paola je bila toliko gnjevna da dalje nije mogla čitati.

"Seksualni turizam," Paola je bila promrmljala između zuba stisnutih toliko čvrsto da je Brunetti mogao vidjeti kako joj bubre žile na vratu. "Bože, kad pomislim da oni to mogu učiniti, da mogu kupiti kartu, uplatiti putovanje i onda silovati djecu od deset godina." Bacila je časopis na kraj

sofe i vratila se u svoju radnu sobu, ali tek je te večeri, nakon večere, prvi put bila iznijela zamisao kako da zaustavi takva turistička putovanja.

Brunetti je najprije mislio da se ona šali, pa se sada, razmatrajući te događaje, bojao da ju je njegovo odbijanje da je shvati ozbiljno samo potaknulo i natjeralo da počini taj kobni korak i s gnjevnih riječi prijeđe na djelo. Sjetio se kako ju je pitao, popustljivo, namjerava li možda sama samcata zaustaviti takva putovanja.

"A što s činjenicom da je to protuzakonito?" "Što je protuzakonito?" "Kamenjem razbijati izloge, Paola." "A nije protuzakonito silovati desetogodišnju djecu?" Brunetti je tada bio prekinuo razgovor, a gledajući unatrag, morao je

priznati da je to učinio jer nije znao što bi joj odgovorio. Ne, činilo se, da u nekim dijelovima svijeta nije bilo protuzakonito silovati desetogodišnju djecu. Ali bilo je protuzakonito, ovdje u Veneciji, u Italiji, kamenjem razbijati izloge, i to je bio njegov posao: sprečavati ljude da to čine ili, ako su to već učinili, uhićivati ih.

Vlak je stigao na željezničku stanicu i polako se zaustavio. Mnogi od putnika koji su silazili na peron u rukama su nosili bukete cvijeća zamotane u bijeli papir, što je Brunettija podsjetilo da je toga dana bio prvi dan studenog, Dan mrtvih, kada je većina građana odlazila na groblje kako bi položila cvijeće na grobove svojih pokojnika. Činjenica da je s dobrodošlicom prihvatio pomisao na mrtve rođake kao nešto što će mu odvući misli na drugu stranu, bio je jasan pokazatelj koliko se jadno osjećao. Nije mislio ići na groblje; osim toga, rijetko je to činio.

Brunetti je odlučio otpješačiti kući umjesto da se vrati u Questuru. Očima nije vidio, ušima nije čuo; koračao je gradom slijep i gluh na njegove ljepote, neprestano vrteći u mislima razgovore i prepirke koje su se izrodile iz Paolinog prvotnog praska.

Jedna od mnogih njenih osebujnosti bila je ta da je ona bila hodajući perač zubi; često je hodala stanom ili spavaćom sobom dok je četkala zube. Pa mu se zato činilo savršeno prirodnim to što je prije tri dana, navečer, stajala u dovratku njihove spavaće sobe sa četkicom za zube u ruci, kada mu je bila rekla, bez ikakvoga uvoda,

"Učinit ću to." Brunetti je bio znao na što cilja, ali nije joj bio vjerovao, pa joj je zato

samo uputio kratak pogled i kimnuo. I tu je priči bio kraj, barem do trenutka kada ga je nazvao Ruberti i poremetio mu san, a sada i njegov unutarnji mir.

Zaustavio se u pasticceriji u njihovoj zgradi i kupio vrećicu fauea, malih okruglih keksa od badema koji su se mogli kupiti samo u ovo doba godine. Chiara ih je obožavala. Odmah nakon te misli, uhvatio je samoga

sebe kako se zapravo to isto može reći za gotovo svaku jestivu tvar na kugli zemaljskoj, i s tom mišlju Brunetti je osjetio prvo popuštanje napetosti koja ga je mučila još od prethodne noći.

U stanu je vladao mir, iako to u postojećem ozračju nije značilo mnogo. Paolin kaput visio je na kuki pokraj vrata, Chiarin do njega, a njezin crveni vuneni šal ležao je na podu. Podigao ga je i prebacio preko njezina kaputa, svukavši svoj i objesivši ga desno od Chiarina. Baš kao tri medvjeda iz bajke, pomisli on: Mamma, Papa. i medvjedić.

Otvorio je papirnatu vrećicu i na dlan istresao nekoliko favea. Ubacio je jednoga u usta, pa drugog, i na kraju još dva. Iznenada ga je, poput munje, pogodilo sjećanje na to kako je, prije više desetljeća, kupovao te kekse Paoli dok su bili studenti i još uvijek zaljubljeni poput golubića.

"Zar ti ne idu na jetra ljudi koji o Proustu razgovaraju svaki put kad zagrizu kolač ili keks?" bio ju je pitao kao da je blagoslovljen otvorenim prozorom koji je gledao u njezin um.

Glas koji je čuo s leđa prepao ga je i prenuo iz snatrenja. "Mogu li ja dobiti koji, Papa?" "Za tebe sam ih i kupio, anđele," odgovori joj on, posegnuvši za

vrećicom i pružajući je Chiari. "Nećeš se ljutiti ako pojedem samo one s čokoladom?" On odmahne glavom. "Je li tvoja majka u svojoj radnoj sobi?" "Svađat ćete se?" upita ona, s rukom iznad otvorene vrećice. "Zašto to kažeš?" upita on. "Mammu uvijek zoveš 'tvoja majka' kada se kaniš svađati s njom." "Da, mislim da si u pravu," složi se on. "Je li tamo?" "A-ha," ona mu potvrdi. "Hoćete li se jako svađati?" On slegne

ramenima. Nije imao pojma. "Onda bolje da pojedem sve kekse. Za slučaj da se jako posvadite."

"Zašto?" "Zato što ćemo onda kasnije večerati. Uvijek kad se posvađate

večeramo kasnije." Posegnuo je rukom u vrećicu i izvadio nekoliko favea, pazeći pritom

da ne uzima čokoladne. "Onda ću se potruditi da se ne posvađamo." "Dobro." Ona se okrene i ode niz hodnik do svoje sobe, odnoseći

vrećicu sa sobom. Brunetti je krenuo istim putem nekoliko trenutaka kasnije i stao pred vratima Paoline radne sobe. Pokucao je.

"Avanti," javi se ona iznutra. Kada je ušao unutra, Paola je, kao i obično kada se vraćao kući s

posla, sjedila za svojim pisaćim stolom, s hrpom testova pred sobom, i s

naočalama na vrh nosa, jer je iščitavala te iste testove. Podigla je pogled, uputila mu iskreni osmijeh, skinula naočale i upitala,

"Što je bilo u Trevisu?" "Upravo ono što sam mislio da se neće, ili ne može, dogoditi," reče

Brunetti i ode do svog uobičajenog mjesta na zdepastoj, prastaroj sofi koja je stajala uza zid njoj zdesna.

"Svjedočit će?" upita Paola. "Voljan je svjedočiti. Odmah ga je prepoznao na fotografiji i dolazi

ovamo sutra kako bi ga vidio u živo, ali rekao bih da je siguran." Vidjevši njenu očitu zapanjenost, Brunetti doda, "Osim toga, on je iz Salerna."

"I stvarno je voljan?" Nije ni pokušala sakriti svoju začuđenost. Kada je Brunetti kimnuo, ona reče, "Pričaj mi o njemu."

"Nizak je, ima četrdesetak godina, ženu, dvoje djece, radi u jednoj pizzeriji u Trevisu. Tamo živi već dvadeset godina, ali još uvijek svake godine odlazi ljetovati na jug. Odnosno, kad stignu."

"Je li njegova žena zaposlena?" upita Paola. "Radi kao čistačica u jednoj osnovnoj školi." "Kako to da se našao u banci u Veneciji?" "Došao je uplatiti obrok kredita za svoj stan u Trevisu. Banku koja mu

je odobrila kredit preuzela je venecijanska banka, tako da jednom godišnje dolazi uplatiti obrok. Kada bi tu svotu uplatio putem svoje banke u Trevisu, naplatili bi mu dvjesto tisuća lira, pa zato uzima slobodan dan kako bi doputovao do Venecije i uplatio iznos koji duguje banci."

"I tako se našao usred pljačke?" Brunetti kimne. Paola zatrese glavom. "Nevjerojatno je to da je voljan svjedočiti. Kažeš da je taj tip koga su

uhitili povezan s mafijom?" "Njegov brat." Brunetti je zadržao za sebe svoje uvjerenje kako su oba

brata mafijaši. "A zna li to taj čovjek iz Trevisa?" "Zna. Rekao sam mu." "I ipak želi svjedočiti?" Kada je Brunetti ponovno kimnuo, Paola reče,

"Onda možda ima nade za sve nas." Brunetti slegne ramenima, svjestan toga da je pomalo nepošteno,

možda i prilično nepošteno, od njega što nije rekao Paoli ono što je Iacovoantuono bio rekao o tome da se moramo ponašati hrabro zbog naše vlastite djece. Spustio se još niže na sofi, ispruživši noge pred sobom i prekriživši ih na gležnjevima.

"Jesi li gotova s tim?" upita on, znajući da bi ona to razumjela.

"Nisam baš, Guido," reče ona, a u njenom se glasu čulo i oklijevanje i žaljenje.

"Zašto?" "Zato što će novine, kada budu pisale o tome što se dogodilo, to

nazvati slučajnim činom vandalizma, kao kad netko prevrne kantu za smeće ili nožem raspori sjedalo u vlaku."

Brunetti, iako na kušnji, ne reče ništa, čekajući da ona nastavi. "To nije bilo slučajno, Guido, i to nije bio vandalizam." Spustila je

lice na otvorene dlanove, a onda rukama pošla nagore sve dok joj se prsti nisu našli na vrh glave. Odozdo je do njega dopro njezin glas. "Javnost mora shvatiti zašto se to dogodilo, mora shvatiti da ti ljudi čine nešto odurno i nemoralno, i da ih se mora zaustaviti."

"Jesi li razmislila o posljedicama?" upita Brunetti ravnim glasom. Podigla je pogled prema njemu. "Nakon dvadeset godina braka s policajcem, da nisam razmislila o

posljedicama?" "Po sebe?" "Naravno." "A po mene?" "Da." "I ne žališ zbog toga?" "Naravno da žalim. Ne želim izgubiti svoj posao, niti želim da zbog

mene propadne tvoja karijera." "Ali...?" "Znam da misliš kako se užasno želim praviti važna, Guido," krene

ona i nastavi prije nego li je ugrabio priliku da išta kaže. "I to je istina, ali samo ponekad. Ovdje nipošto nije riječ o tome. Ne činim to zato da dospijem u novine. Zapravo, iskreno ti mogu reći da strepim od nevolja koje će nam ovo svima izazvati. Ali to moram učiniti." I opet, kada je vidjela da joj želi upasti u riječ, ona produži. "Hoću reći, netko mora učiniti nešto, ili, da upotrijebim pasiv koji toliko mrziš," reče ona nježno mu se osmjehujući, "nešto se mora učiniti." I dalje se smiješeći, ona nastavi, "Poslušat ću sve što mi želiš reći, ali mislim da ne mogu učiniti ništa drugo do li ono što sam naumila."

Brunetti prebaci lijevi gležanj preko desnog, i malčice se nagne u desnu stranu;

"Nijemci su promijenili zakon. Sada mogu kazneno goniti Nijemce za nedjela koja počine u stranim zemljama."

"Znam. Pročitala sam taj članak," reče ona oštro. "I?"

"I jedan je čovjek osuđen na nekoliko godina zatvora. Kako bi to Ameri rekli, 'Big fucking deal.' Stotine tisuća muškaraca odlaze onamo svake godine. To što su jednoga od njih strpali u zatvor, u lijepo osvijetljen njemački zatvor u kojem u ćeliji ima televizor, a supruga ga posjećuje svakoga tjedna, neće spriječiti muškarce da odlaze u Tajland kao seks-turisti."

"A to što želiš učiniti, to će ih spriječiti?" "Ako onamo ne lete zrakoplovi, ako nitko ne želi preuzeti rizik

organiziranja putovanja, s hotelskim sobama i obrocima i vodičima koji će ih odvesti do bordela, onda će ih sigurno ići manje. Znam da to nije mnogo, ali nešto ipak jest."

"Putovat će onamo i bez putničkih agencija." "Manje." "Ali ipak, netko hoće. Možda će ih i dalje mnogo odlaziti onamo?" "Vjerojatno." "Pa zašto to onda želiš učiniti?" Ona razdraženo zatrese glavom. "Možda je sve tako zato što si ti muško," reče ona. Prvi put otkako je ušao u njezinu radnu sobu, Brunetti osjeti ljutnju. "Što bi to sad trebalo značiti?" "To znači da muškarci i žene na ovo gledaju različitim očima. I uvijek

će tako biti." "Zašto?" Njegov je glas bio miran, iako je oboje znalo da je ljutnja

bila kliznula u njezinu sobu i bujala između njih. "Zato jer, bez obzira koliko se ti trudio da zamisliš što to znači, to će

uvijek biti vježba maštanja. To se tebi ne može dogoditi, Guido. Ti si velik i jak i, još od dječaštva, naviknut si na neki oblik nasilja: nogomet, tučnjave s drugim dečkima; a u tvojem slučaju i policijska obuka."

Vidjela je kako mu pozornost kopni. Ovo je bio već ranije čuo i nikada u to nije povjerovao. Ona je mislila kako on ne želi vjerovati u to, ali mu to nije bila rekla.

"Ali za nas, žene, je drukčije," nastavi ona. "Živimo naše živote i stalno nas straše nasiljem, tako da ga uvijek nastojimo izbjeći. Pa ipak, svi mi znamo da se to što se događa s tom djecom u Kampučiji ili Tajlandu ili na Filipinima, lako moglo dogoditi i nama, i još uvijek nam se može dogoditi. Sve se svodi na to, Guido: vi ste veliki, a mi smo male."

Nije joj odgovorio, pa je ona produžila, "Guido, o tome razgovaramo već godinama i nikada se nismo slagali

oko toga. Ni sada se ne slažemo." Zastala je na tren, a zatim upitala, "Hoćeš li poslušati još samo dvije stvari, pa ću onda ja poslušati tebe?"

Brunetti je želio da mu glas zvuči ljubazno, otvoreno i prihvaćajuće; želio je reći 'Naravno,' ali uspio je tek kroza zube procijediti,

"Da." "Pomisli samo na onaj opaki članak, onaj u onom časopisu. To je

jedan od glavnih izvora obavijesti u ovoj zemlji i u njemu jedan sociolog - ne znam gdje predaje, ali sigurno na nekom važnom sveučilištu, tako da ga smatraju stručnjakom, a ljudi vjeruju u ono o čemu on piše - može napisati da su pedofili ljudi koji vole djecu. A to može napisati, jer je muškarcima zgodno da svi u to vjeruju. Osim toga, muškarci upravljaju ovom zemljom."

Zaustavila se na trenutak, zatim dodala, "Nisam sigurna da ovo ima ikakve veze s onime o čemu razgovaramo,

ali mislim da je još jedan od razloga zbog čega među nama postoji jaz glede ovog pitanja - ne samo između tebe i mene, Guido, već između svih muškaraca i žena - strah od pomisli da seks ponekad može biti neugodno iskustvo, a ta pomisao je stvarna svim ženama i nezamisliva većini muškaraca." Kada je vidjela da kani prosvjedovati, ona reèe, "Guido, ne postoji žena na ovom svijetu koja bi makar na jedan trenutak mogla pomisliti da pedofili vole djecu. Oni žude za njima ili žele gospodariti djecom, ali te dvije stvari nemaju nikakve veze s ljubavlju."

Nije podizao glavu; vidjela je to pogledavši ga na drugom kraju sobe. "To je druga stvar koju želim reći, dragi Guido koga volim svim

srcem i dušom. Tako mi, većina žena, gledamo na to - ljubav nije žudnja i gospodarenje." Ovdje je zašutjela i pogledom okrznula svoju desnicu, besposleno cupkajući pokožicu nokta na palcu. "Mislim da je to sve. Kraj propovijedi."

Tišina se među njima širila sve dok je Brunetti ne razbije, ali oprezno. "Vjeruješ li da svi ili samo neki muškarci razmišljaju na taj način?"

upitao je. "Mislim da samo neki tako misle. Oni dobri - poput tebe, jer ti si

dobar čovjek - ne misle tako." Ali prije nego li je dospio išta reći, ona doda, "Oni ne razmišljaju poput nas, žena. Mislim da zamisao ljubavi kao žudnje i nasilja i primjene sile - mislim da im ta zamisao nije toliko potpuno neprihvatljiva kao što je nama."

"Svim ženama? Neprihvatljiva svim ženama?" "Da bar. Ne, ne svim nama." Podigao je pogled prema njoj. "Dakle, jesmo li išta raščistili?" "Ne znam. Ali želim da znaš da mislim ozbiljno." "A kada bih te zamolio da prestaneš s tim, da više ništa ne

poduzimaš?"

Stisnula je usnice zatvorivši usta, a tu je gestu poznavao već desetljećima. Zatresla je glavom ne rekavši ništa.

"Znači li to da nećeš prestati ili da ne želiš da to tražim od tebe?" "Oboje." "Tražit ću to i tražim to od tebe." Ali prije nego je uspjela odgovoriti,

podigao je ruku prema njoj i rekao, "Ne, Paola, ne govori ništa, jer znam što ćeš reći, a to ne želim čuti.

Ali upamti, molim te, da sam te zamolio da to ne činiš. Ne zbog mene ili moje karijere, štogod to značilo. Nego zbog toga što vjerujem da je to što činiš i što misliš da bi trebalo učiniti pogrešno."

"Znam," reče Paola i ustane. Prije nego se udaljila od stola, dodao je, "I ja tebe volim svim srcem i dušom. I uvijek ću te voljeti." "Ah, dobro je to čuti i znati." U glasu joj je prepoznao olakšanje i iz

višegodišnjeg iskustva znao je da nakon toga slijedi neka šaljiva primjedba. A kako je to uvijek bilo tijekom svih važnih godina njegova života, nije ga razočarala. "Onda za večeru mogu bez brige na stol staviti noževe."

6

Sljedećeg jutra Brunetti nije pošao svojom uobičajenom stazom do

Questure, već je skrenuo desno prešavši preko mosta Rialto. Rosa Salva, po općem mišljenju, bio je jedan od najboljih kafića u gradu; Brunetti je osobito volio njegove kolačiće od sira. I zato je ondje svratio na kavu i kolač, razmijenio ljubaznosti s nekolicinom poznanika te kimnuo onima koje je poznavao tek iz viđenja.

Izašavši iz kafića zaputio se niz Callu della Mandola prema Campu San Stefano, putem koji će ga naposljetku dovesti do Piazze San Marco. Prvi campo preko kojeg je prešao putem bio je Campo Manin, gdje su četvorica radnika podizali veliku staklenu plohu kako bi je prebacili s broda na drvena kolica te je prevezli do putničke agencije gdje su je imali ugraditi.

Brunetti se pridružio okupljenim promatračima koji gledali radnike kako prevoze staklenu ploču preko campa. Radnici su između stakla i drvenog okvira na koji je ploča bila oslonjena u okomitom položaju zagurali ručnike. Dvojica su stajala sa svake strane kolica i kotrljala ih prema neostakljenom izlogu koji ih je čekao.

Dok su prelazili preko campa, za njima su se, od čovjeka do čovjeka, kotrljali komentari.

"To su sigurno cigani napravili." "Ne, netko tko je nekad radio za njih došao je s puškom."

"Čuo sam daje to učinio sam vlasnik, kako bi uzeo novac od osiguranja."

"Kakva glupost; izlog je pogodio grom." Tipično, svatko od njih bio je apsolutno uvjeren u istinitost vlastitog viđenja događaja, a na inačice je gledao samo s prijezirom.

Kada su drvena kolica stigla do izloga, Brunetti se izvuče iz hrpice promatrača i nastavi svojim putem.

U Questuri je zastao u velikoj prostoriji u kojoj su radili policajci u odorama i zamolio da mu pokažu izvješća o sinoćnjim uviđajima. Izvješća je bilo malo, a nijedno od njih ga nije nimalo zanimalo. Gore, u svojem uredu, proveo je gotovo cijelo jutro u naizgled beskrajnom postupku prebacivanja papira s jednog kraja pisaćeg stola na drugi. Njegov osobni bankar mu je davno ispričao kako se svi obrasci bankovnih transakcija, bez obzira koliko bezvezni, spremaju u pismohranu, a tek nakon deset godina ih uništavaju.

Njegove oči odlutale su sa stranice koju je čitao, slijedeći njegovu pažnju, i on uhvati sama sebe kako zamišlja čitavu Italiju, do gležnja prekrivenu papirima, izvješćima, preslikama, listićima računa iz kafića, trgovina i ljekarna. A u tom moru papira, pismo je do Rima još uvijek putovalo dva tjedna.

Iz takvog razmišljanja prenula ga je pojava narednika Vianella, koji mu je došao reći da je uspio dogovoriti sastanak s jednim od sitnih lopova koji im je ponekad služio kao doušnik. Taj je čovjek bio rekao Vianellu da ima nešto zanimljivo za njih; no, budući da se lopov bojao da ga netko ne opazi u društvu policajaca, Brunetti se s njim morao sastati u jednom kafiću u Mestrama, što je značilo da je nakon ručka morao vlakom do Mestra, pa autobusom do tog kafića. To nije bilo mjesto kamo čovjek dolazi taksijem.

Na kraju je sve propalo, kako je Brunetti u sebi i znao da će biti. Ohrabren novinskim napisima o milijunima koje je Vlada davala onima koji izdaju mafiju i svjedoče protiv nje, mladić je od Brunettija htio predujam od pet milijuna lira. Sama zamisao bila je apsurdna, a poslijepodne čist gubitak vremena, ali ga je barem držala u pokretu do poslije četiri, kada se vratio u svoj ured gdje ga je dočekao uzbuđeni Vianello.

"Što se dogodilo?" upitao je Brunetti ugledavši izraz na Vianellovom licu.

"Onaj čovjek iz Trevisa." "Iacovantuono?" "Da." "Što s njim? Zar je odlučio da neće doći?" "Ubijena mu je žena." "Kako?"

"Pala je niza stube u njihovoj zgradi i slomila vrat." "Koliko joj je bilo godina?" upita Brunetti. "Trideset i pet." "Je li imala ikakvih zdravstvenih teškoća?" "Nikakvih." "A svjedoci?" Vianello zatrese glavom. "Tko ju je pronašao?" "Susjed. Čovjek se vraćao kući na ručak." "Je li on vidio išta?" Vianello opet zatrese glavom. "Kada se to dogodilo?" "Čovjek je izjavio kako misli da je možda još uvijek bila živa kada ju

je pronašao, nešto prije jedan. Ali nije siguran." "Je li ona išta rekla?" "Nazvao je sto trinaest, ali umrla je prije nego su stigla kola hitne

pomoći." "Jesu li ispitali susjede?" "Tko?" "Treviška policija." "Nisu nikoga ispitali. Mislim da ni s kim neće ni razgovarati." "A zašto ne, za Boga miloga?" "Zato jer to smatraju nesretnim slučajem." "Naravno da mora izgledati kao nesretan slučaj," prasne Brunetti.

Vianello je šutio, pa Brunetti upita, "Je li itko razgovarao s njenim suprugom?"

"Bio je na poslu kada se to dogodilo." "Da, ali je li itko razgovarao s njim?" "Mislim da nije, gospodine. Osim što su mu javili što se dogodilo." "Možemo li dobiti vozilo?" upita Brunetti. Vianello je podigao slušalicu, otipkao broj i obavio kratak razgovor.

Spustivši slušalicu, reče, "U pet i trideset čekat će nas vozilo na Piazzale Roma." "Samo da nazovem suprugu," reče Brunetti. Paola nije bila doma, pa

je zato Chiari rekao da joj kaže da je morao otići u Treviso i da će se vjerojatno kasno vratiti kući.

Tijekom više od dva desetljeća rada u policiji, Brunetti je bio razvio predosjećaj koji je često bio ispravan i koji mu je omogućavao da predosjeti nevolju i prije nego se ista dogodi. Čak i prije nego su on i Vianello izašli iz Questure, znao je da je put u Treviso osuđen na propast i da su svi izgledi da nagovore Iacovantuona da svjedoči umrli s njegovom ženom.

U sedam su tek stigli onamo, u osam su uspjeli nagovoriti Iacovantuona da razgovara s njima, u deset su konačno prihvatili njegovo odbijanje da ikada više ima ikakva posla s policijom. Jedino zbog čega se Brunetti te večeri osjećao opušteno ili zadovoljno bilo je vlastito odbijanje da Iacovantuonu postavi retoričko pitanje o tome što će se dogoditi njihovoj djeci ako on ne svjedoči na sudu. Bilo je previše očigledno, barem je bilo očigledno iz onoga kako je Brunetti tumačio događaje, što bi se dogodilo u tom slučaju: on i njegova djeca ostat će na životu. Osjećajući se kao budala, pizzaiolu čije su oči bile crvene od plača dao je jednu od svojih posjetnica prije nego su on i Vianello krenuli prema vozilu.

Vozač je bilo mrzovoljan zato što je toliko dugo morao besposlen sjediti u autu, pa je Brunetti predložio da njih trojica pri povratku stanu negdje i pojedu nešto, iako je znao da će se zbog toga vratiti kući tek poslije ponoći. Vozač je njega i Vianella konačno iskrcao na Piazzale Roma par minuta prije jedan, pa je iscrpljeni Brunetti odlučio poći kući vaporettom umjesto pješice. On i Vianello neobavezno su čavrljali čekajući na brod, kao i u brodskoj kabini dok je sav veličanstven plovio najljepšim vodenim putem na svijetu.

Brunetti se iskrcao na San Silvestru, ni ne primijetivši ljepotu mjesečinom obasjane noći. Jedino što je želio je da što prije dođe do svoje žene i svoje postelje, i zaboravi Iacovantuonove tužne oči u kojima se vidjelo da sve zna. Ušavši u stan, objesio je kaput na kuku i krenuo hodnikom prema spavaćoj sobi. Ni iz jedne od dječjih soba nije dopirala svjetlost, ali je ipak otškrinuo vrata obje sobe i provjerio spavaju li oboje.

Tiho je otvorio vrata spavaće sobe, nadajući se da će se uspjeti svući pod svjetlošću koja je dopirala iz hodnika i pritom ne probuditi Paolu. Ali uzalud se trudio: postelja je bila prazna. Iako se ispod donjeg ruba vrata njezine radne sobe nije vidio nikakav sjaj, ipak je provjerio kako bi se uvjerio da nije ondje. Svi ostali dijelovi stana bili su u mraku, ali je otišao u dnevnu sobu, napola se nadajući, iako je znao koliko je slabašna ta nada, da će je pronaći kako spava na sofi.

Jedino svjetlo u tom dijelu stana bio je trepćući crveni signal telefonske sekretarice. Na sekretarici su bile tri poruke. Prva je bio njegov vlastiti telefonski poziv, iz Trevisa oko deset, kada je Paoli javljao da će još više kasniti. Drugi poziv bio je prekinut kad se javila sekretarica, a treći, za koji je i znao i strahovao da će stići, bio je iz Questure: policajac Pucetti molio je commissarija da nazove čim se vrati kući.

Tako je i učinio, nazvavši izravno u policajsku sobu. Nakon drugog zvona Pucetti je podigao slušalicu.

"Pucetti, ovdje commissario Brunetti. Što je?" "Mislim da bi bilo bolje da dođete u postaju, commissario?"

"Što se dogodilo, Pucetti?" ponovio je Brunetti, ali glas mu je bio umoran, a ne otresit ili zapovjednički.

"Tiče se Vaše supruge, gospodine." "Što se dogodilo?" "Uhitili smo je, gospodine." "Dobro. Možeš li mi reći išta više o tome?" "Mislim da bi bilo bolje kada biste došli ovamo, gospodine." "Mogu li razgovarati s njom?" upita Brunetti. "Naravno," odgovori Pucetti, a osjećalo se kako mu glas oblijeva

olakšanje. Ubrzo zatim, Paola reče, "Da?" Iznenada ga preplavi bijes. Uhite je, a ona se ponaša kao kakva

primadona. "Evo me, stižem, Paola. Zar si to ponovno učinila?" "Jesam." Ni riječi više. Spustio je slušalicu, otišao u kuhinju i djeci ostavio poruku i upaljeno

svjetlo. Uputio se prema Questuri, a srce mu je bilo teže no noge. Počelo je sipiti, zapravo, više je izgledalo kao da je zrak prepun vlage

no da kiši. Hodajući, automatski je podigao ovratnik. Za četvrt sata stigao je u Questuru. Policajac u odori vrlo zabrinuta

izgleda stajao je na vratima i otvorio ih pozdravivši ga vojnički tako oštro da je taj pozdrav izgledao neprimjereno dobu dana. Brunetti kimne mladiću - nije mu se mogao sjetiti imena, iako je znao da ga zna - te se uspne stubama na prvi kat.

Pucetti je ustao i pozdravio ga kad je ušao u prostoriju. Paola ga je pogledala s mjesta gdje je sjedila nasuprot Pucettiju, ali mu se nije osmjehnula.

Brunetti sjedne pokraj Paole, s druge strane stola i privuče k sebi uhidbeni obrazac koji je ležao pred njegovim kolegom. Polako ga je pročitao.

"Pronašli ste je ondje, na Campu Manin?" Brunetti upita policajca. "Da, gospodine," odgovori Pucetti, još uvijek stojeći. Brunetti mahne mladiću neka sjedne, što je ovaj učinio prilično

krotko. "Je li itko bio s Vama?" "Da, gospodine. Landi." To je, dakle, to, pomisli Brunetti i gurne papir natrag preko stola. "Što ste učinili?"

"Vratili smo se ovamo, gospodine, i zatražili od nje, Vaše supruge, njezinu cartu d'identita. Kada nam ju je dala i kada smo vidjeli s kim imamo posla, Landi je nazvao poručnika Scarpu."

Brunetti je znao da se od Landija drugo nije moglo ni očekivati. "Zašto ste se obojica vratili ovamo? Zašto jedan od vas dvojice nije

ostao ondje?" "Jedan pripadnik Guardia di San Marco čuo je alarm i došao, tako da

smo njega ostavili tamo sve dok se nije pojavio vlasnik." "Dobro, dobro," reče Brunetti, a zatim, "Je li stigao poručnik Scarpa?" "Ne, gospodine. On i Landi su razgovarali. Ali nije izdao nikakve

zapovijedi, samo nam je rekao neka slijedimo uobičajeni postupak." Brunetti je gotovo rekao kako vjerojatno ne postoji uobičajeni

postupak za uhićenje supruge jednog policijskog commissarija, ali umjesto toga je ustao i pogledom okrznuo Paolu, obrativši joj se prvi put od ulaska u ured.

"Mislim da sada možemo poći, Paola." Ona nije odgovorila, ali je odmah ustala. "Odvest ću je kući, Pucetti. Vratit ćemo se ovamo ujutro. Ako

poručnik Scarpa bude imao ikakvih pitanja, samo mu tako recite, hoćete li?" "Naravno, gospodine," reče Pucetti. Htio je nešto reći, ali ga je

Brunetti prekinuo podigavši ruku. "U redu je, Pucetti. Niste imali izbora." Uputio je kratak pogled Paoli i

dodao, "Osim toga, to bi se ionako prije ili kasnije dogodilo." Pokušao se nasmiješiti policajcu.

Kada su sišli u podnožje stubišta, ondje je stajao mladi policajac i već im je otvarao vrata. Brunetti propusti Paolu ispred sebe, nehajno pozdravi ni ne pogledavši ga, i izađe u noć. Okruživao ih je zrak prepun vlage, istoga trena njihov dah pretvarajući u oblačiće pare. Koračali su jedno pokraj drugoga, a među njima je mač razdora bio opipljiv gotovo toliko koliko je i njihov dah bio vidljiv u zraku.

7

Nijedno od njih dvoje nije progovorilo vraćajući se kući, niti su mogli

mirno spavati ostatak noći, tek povremeno ih je hvatao san, ali ispunjen morama. Nekoliko puta, dok su plutali između buđenja i trenutaka zaborava, njihova su se tijela dodirnula, ali u tom dodiru nije bilo opuštenosti i utjehe dugotrajnoga poznanstva. Upravo suprotno: to je mogao biti dodir stranca i zato su oboje reagirali odmičući se jedno od drugoga. Ipak su osjećali toliko obzira da se ne trgnu, da ne poskoče od šoka i strave dotaknuvši ovog uljeza koji se bio uvukao u njihovu bračnu postelju. Možda bi to bilo poštenije, da

tijelo da glas umu i duhu, ali oboje je uspijevalo nadzirati taj impuls, suzbiti ga iz osjećaja odanosti zbog sjećanja ili ljubavi za koju su oboje strepili da je oštećena ili nekako promijenjena.

Brunetti se prisilio da pričeka da u sedam sati zazvone zvona San Pola, samome sebi nije dopustio da ustane sve do tada, ali zvonjava još nije skončala, a on je već bio u kupaonici, gdje je dugo stajao pod tušem, ispirući sa sebe proteklu noć i pomisao na Landija i Scarpu, kao i ono što ga je čekalo kada dođe na posao toga jutra.

Dok je tako stajao pod raspršenim mlazom vode, sam je sebi rekao da mora nešto reći Paoli prije nego što izađe iz kuće, ali nije imao pojma što bi to trebalo biti. Zaključio je da će to ovisiti o njenom ponašanju kada se vrati u spavaću sobu, ali kada se našao ondje, nje više nije bilo. Čuo ju je u kuhinji, poznate zvukove vode, lonca za kavu, stolca čije noge stružu po podu. Vežući kravatu, uputio se prema kuhinji i, kada ju je ugledao kako sjedi na svojem uobičajenom mjestu, primijetio je dvije velike šalice na njihovim normalnim mjestima na stolu. Svezavši kravatu, sagnuo se i poljubio je u tjeme.

"Zašto to činiš?" upita ona, posegnuvši desnom rukom unatrag i ovivši je oko njegove butine. Privukla gaje bliže k sebi.

Prislonio se uz nju, ali nije je dotaknuo rukom. "Valjda iz navike." "Navike?" upita ona, na najboljem putu da se uvrijedi. "Naviknut sam na to da te volim." "Ah," reče ona, ali daljnji je razgovor prekinulo siktanje lonca za

kavu. Ona natoči kavu, doda kipuće mlijeko i umiješa šećer u obje šalice. Nije sjeo, pio je svoju kavu stojeći.

"Što će se sada dogoditi?" upita ona nakon prvog gutljaja. "Kako ti je to prvi prekršaj, pretpostavljam da ćeš platiti globu." "I to je sve?" "To je dovoljno," reče Brunetti. "A što će biti s tobom?" "Ovisi o tome kako će o tome izvijestiti novine. Ima nekoliko

novinara koji godinama čekaju nešto slično ovome." Prije nego je dospio navesti moguće naslove u novinama, ona reče, "Znam. Znam," pa ih je tako oboje poštedio toga. "Ali također postoje izgledi da ćeš postati junakinjom - Rosom

Luxemburg seks industrije." Oboje se nasmiješiše, jer u izgovorenom nije bilo ni trunke

zajedljivosti. "Guido, to mi i nije cilj. Znaš to dobro." Nije ju stigao upitati što joj je

cilj, jer je rekla, "Ja samo želim da prestanu s tim. Želim da se toliko posrame zbog toga što čine, da to prestanu činiti."

"Tko, putničke agencije?" "Da, putničke agencije," reče ona i posveti se ponovno svojoj kavi.

Kada je ispila gotovo svu kavu, ona spusti šalicu na stol i reče; "Ali željela bih da se svi posrame toga što čine."

"Muškarci koji putuju kao seks-turisti?" "Da, svi oni." "To se neće dogoditi, Paola, bez obzira na to što učinila." "Znam." Dovršila je svoju kavu i ustala da skuha još. "Ne," reče Brunetti. "Svratit ću u kafić i popiti još jednu putem." "Rano je." "Uvijek ima otvorenih kafića," reče on. "Da." I bio je otvoren, i on je ušao i naručio još jednu kavu, polagano je

pijuckajući kako bi odgodio svoj dolazak u Questuru. Kupio je Gazzettino, iako je znao da u njemu danas neće pronaći ništa, već tek sutra. Pa ipak, pregledao je prvu stranicu, pa drugu, dio posvećen gradskim novostima, ali nigdje nije bilo ničeg.

Na vratima Questure stajao je drugi policajac: još nije bilo osam, pa je morao otključati vrata Brunettiju te mu salutirao dok je ovaj prolazio pokraj njega.

"Je li Vianello ovdje?" upita Brunetti. "Ne, gospodine. Nisam ga vidio." "Kad stigne recite mu neka dođe u moj ured, hoćete li?" "Hoću, gospodine," reče on i opet pozdravi. Brunetti se uspne

stražnjim stubištem. Marinoni, žena koja se upravo vratila s porodiljskog dopusta, pozdravila ga je na stubama, ali mu je rekla kako je bila čula za čovjeka u Trevisu i kako joj je žao.

U uredu, objesio je svoj kaput, sjeo za stol i rastvorio Gazzettino. Uobičajene priče: suci vode istrage protiv drugih sudaca, bivši ministri optužuju druge bivše ministre, neredi u glavnom gradu Albanije, ministar zdravstva zahtijeva istragu protiv protuzakonite proizvodnje lažnih lijekova za Treći svijet.

Prešao je na drugi prilog i, na trećoj strani, pronašao članak o smrti signore Iacovantuono. 'Casalinga muore cadendo per le scale (Domaćica poginula pri padu niza stube).' Baš.

Cijelu je priču bio čuo dan ranije: pala je, susjed ju je pronašao u podnožju stuba, hitna pomoć ju je proglasila mrtvom. Pogreb će biti sutra.

Upravo je bio dovršio čitanje èlanka kada je Vianello pokucao na njegova vrata i ušao unutra. Brunettiju je bio dovoljan pogled na njegovo lice. On upita,

"Što govore?"

"Landi je počeo pričati o tome čim su ljudi počeli stizati na posao, ali Ruberti i Bellini nisu rekli niti riječ. A iz novina nisu zvali."

"Scarpa?" upita Brunetti. "Još nije stigao." "Što priča Landi?" "Priča kako je sinoć priveo Vašu suprugu, nakon što je razbila izlog

putničke agencije na Campu Manin. I da ste Vi došli i odveli je kući ne ispunivši potrebne obrasce. Landi se preobražava u pravog odvjetnika, kaže kako je ona, tehnički, bjegunac pred pravdom."

Brunetti presavije papir nadvoje, zatim još jednom. Sjetio se kako je bio rekao Pucettiju kako æće toga jutra svoju suprugu dovesti sa sobom, ali nije bio uvjeren da je njezina izočnost dovoljna da je pretvori u bjegunca pred pravdom.

"Dakle, tako," reče on. Dugo je šutio, a zatim konačno upitao, "Koliko ljudi zna za prošli put?"

Vianello na trenutak razmisli, pa odgovori, "Službeno, nitko ne zna. Službeno, ništa se nije dogodilo." "Nisam to pitao." "Mislim da ne zna nitko tko to ne bi trebao znati," reče Vianello,

očigledno nespreman objašnjavati više od toga. Brunetti nije znao da li da zahvali naredniku, ili Rubertiju i Belliniju.

Umjesto toga, upita, "Je li jutros stigla ikakva poruka od treviške policije?" "Iacovantuono je otišao u njihovu postaju kako bi izjavio da nije

siguran glede prepoznavanja koje je obavio prošloga tjedna. Misli da je pogriješio. Jer se bio prestrašio. I sada je siguran u to da je pljačkaš bio crvenokos. Čini se da se toga sjetio prije nekoliko dana, ali nikako nije imao vremena to dojaviti policiji."

"Sve dok njegova žena nije poginula?" upita Brunetti. Vianello nije odmah odgovorio. Nakon nekog vremena, on upita, "Što biste Vi učinili, gospodine?" "U kojem slučaju?" "Kada biste bili u njegovoj koži." "Vjerojatno bih se i ja sjetio crvene kose." Vianello zabije ruke u džepove svoje odore i kimne. "Pretpostavljam da bismo svi učinili isto, zar ne, osobito kada bismo

imali obitelj?" Brunettijev interkom zazvoni. "Da," reče on podigavši slušalicu. Slušao je nekoliko sekunda, a onda

spustio slušalicu i ustao. "Zove me vice-questore. Želi me vidjeti." Vianello povuče rukav i pogleda na sat.

"Devet i četvrt. Pretpostavljam da to objašnjava čime se bavio poručnik Scarpa."

Brunetti pažljivo smjesti novine nasred svoga stola prije nego je napustio ured. Pred Pattinimi vratima, signorina Elettra sjedila je pred svojim računalom, ali zaslon je bio crn. Podigla je pogled kada je u ured ušao Brunetti, zubima uhvatila donju usnu i podigla obrve.

Moglo je to biti iznenađenje, ali je jednako tako moglo biti i svojevrsno ohrabrenje kakvo si međusobno upućuju učenici kada ih pošalju ravnatelju škole.

Brunetti sklopi na trenutak oči i osjeti kako mu se skupljaju usne. Nije ništa rekao tajnici, nego je pokucao na vrata i otvorio ih začuvši povik

"Avanti." Brunetti je očekivao da će u uredu biti samo vicequestore, pa stoga

nije uspio sakriti svoje iznenađenje što ondje vidi četiri osobe: vice-questorea Pattu; poručnika Scarpu, koji je sjedio slijeva svome nadređenome, na istom mjestu na koje su slikari Posljednje večere uvijek smještali Judu; i dva muškarca, jednog u kasnim pedesetim godinama, a drugog desetak godina mlađeg. Brunetti nije imao vremena proučavati ih, osim što je nekako stekao dojam da je stariji glavni, iako je mlađi bio pozorniji.

Patta je krenuo bez uvoda. "Commissario Brunetti, ovo je dottor Paolo Mitri." Pokazao je na

starijeg muškarca elegantnim pokretom ruke. "A ovo njegov odvjetnik, awocato Giuliano Zambino. Pozvali smo Vas ovamo da porazgovaramo o sinoćnjim događajima."

Tu je bio i peti stolac, lijevo od odvjetnika, ali nitko nije Brunettiju ponudio da sjedne. On kimne dvojici muškaraca.

"Možda bi nam se commissario mogao pridružiti?" predloži dottor Mitri, pokazujući rukom na prazan stolac.

Patta kimne i Brunetti sjedne. "Pretpostavljam da znate zašto ste ovdje," reèe Patta. "Volio bih da mi se to jasno i glasno kaže," odgovori mu Brunetti. Patta mahne svojem poručniku, koji progovori. "Sinoć, oko ponoći, primio sam poziv od jednog od mojih ljudi, koji

me obavijestio da su izlog putničke agencije na Campu Manin - putničke agencije u vlasništvu dottora Mitrija," doda on, blago nakrivivši glavu u njegovu pravcu, "ponovno razbili vandali. Rekao mi je da je osumnjičeni odveden u Questuru i da je osumnjičena osoba supruga commissaria Brunettija."

"Je li to istina?" Patta ga prekine, obraćajući se Brunettiju.

"Nemam pojma što je policajac Landi sinoć rekao poručniku," glasio je Brunettijev smireni odgovor.

"Ne pitam Vas to," uleti Patta prije nego li je poručnik stigao išta reći. "Je li to bila Vaša supruga?"

"U izvješću koje sam pročitao sinoć," započe govoriti Brunetti, još uvijek smirenim glasom, "policajac Landi naveo je njezino ime i adresu, i napisao kako je priznala da je razbila izlog."

"A prvi put?" upita Scarpa. Brunetti se nije ni potrudio upitati na koji prvi put misli. "Što prvi put?" "Je li to bila Vaša supruga?" "To ćete morati pitati moju suprugu, poručniče." "I hoću," reče ovaj. "Uvjeravam Vas da hoću." Dottor Mitri se nakašlja, stavivši ruku na usta i podižući ruku. "Možda bih ovdje ja mogao upasti u riječ, Pippo," reče on Patti. Vice-

questore, bjelodano počašćen intimnošću obraćanja, kimne. Mitri svoju pozornost usmjeri k Brunettiju. "Commissario, mislim da bi svima bilo lakše ako bismo mogli postići

nekakav sporazum oko ovog pitanja." Brunetti se okrene prema njemu, ali ne reče ništa. "Šteta koju je agencija pretrpjela je znatna: zamjena prvog izloga stajala gotovo četiri milijuna lira, i pretpostavljam da će cijena ovaj put biti ista. Tu je također i pitanje izgubljene dobiti dok je agencija bila zatvorena, jer smo čekali na zamjensko staklo."

On napravi stanku, kao da čeka da Brunetti nešto kaže ili upita, ali kako je ovaj i dalje šutio, Mitri nastavi.

"Budući da nitko nije uhićen zbog prvog nedjela, pretpostavljam da će moja osiguravajuća kuća platiti prvu štetu, a možda mi i nadoknaditi izgubljenu dobit.

Za to će mi trebati dosta vremena, naravno, ali siguran sam da ćemo postići nekakvu nagodbu. U stvari, već sam razgovarao sa svojim zastupnikom osiguranja i on me uvjerava da će tako biti."

Brunetti ga je promatrao dok je govorio, slušao samopouzdanje u njegovu glasu. Bio je to čovjek naviknut na to da ga slušaju svi s kojima posluje; njegova samouvjerenost i osjećaj vlastitoga jastva zračilo je iz njega u valovima koji su bili gotovo opipljivi. I ostatak njegove ličnosti odavao je isti dojam: kratko ošišan, kraće no što je bilo moderno, blago osunčan, vidjelo se da o njegovoj koži i noktima brinu drugi ljudi. Imao je svijetlosmeđe oči, gotovo boje jantara, i glas toliko ugodan da je bio gotovo zavodljiv. Budući da je sjedio, Brunetti nije mogao procijeniti njegovu visinu, ali se činilo da je visok, dugih, trkačkih ruku i nogu.

Cijelo to vrijeme odvjetnik je sjedio šuteći, pozorno slušajući svoga klijenta, ali ništa nije govorio.

"Pratite li me, commissario?" upita Mitri, svjestan toga da ga Brunetti pažljivo odmjerava, i možda mu se to nije sviđalo.

"Da." "Drugi slučaj jest, i bit će, drukčiji. Budući da je Vaša supruga

očigledno priznala da je razbila izlog, čini se da je jedino pravedno da plati popravak. Zato sam i tražio da razgovaram s Vama."

"Da?" upita Brunetti. "Mislio sam da bismo se Vi i ja mogli nagoditi s ovim u svezi." "Bojim se da Vas ne razumijem," reče Brunetti, pitajući se koliko

dugo može izazivati ovog čovjeka i što će se dogoditi kad pretjera. "Što to ne razumijete, commissario?" "Zašto sam pozvan ovamo i o čemu bismo mi trebali razgovarati." Mitrijev se glas zategnuo, ali se i dalje nije povisivao. "Želim da razriješimo ovo pitanje. Kao gospoda." On kimne u Pattinom smjeru. "Imam tu čast biti vice-questoreovim prijateljem pa bi mi bilo draže

kada policiju ne bih doveo u nekakvu neugodnu situaciju." To je, pomisli Brunetti, možda objašnjavalo činjenicu da novine nisu

objavile ništa. "I zato sam mislio kako bismo ovo mogli razriješiti u tišini, bez

nepotrebnih komplikacija." Brunetti se okrene ka Scarpi. "Je li sinoć moja supruga išta rekla Landiju o razlozima zašto je to

učinila?" Scarpu je ovim pitanjem uhvatio nespremna pa je uputio brz pogled

Mitriju, koji je progovorio prije poručnika. "Uvjeren sam da to sada nema nikakve veze. Bitno je to da je ona

priznala svoje zlodjelo." On se okrene Patti. "Mislim da je svima nama u interesu da ovo razriješimo dok još možemo. Siguran sam da se slažeš s time, Pippo."

Patta si dopusti jedno oštro, "Naravno." Mitri se ponovno obrati Brunettiju. "Ako se slažete sa mnom, možemo nastaviti. Ako ne, bojim se da

gubim vrijeme." "Još uvijek nisam siguran da znam oko čega bismo se nas dvojica

trebali složiti, dottore Mitri." "Želim da se složite sa mnom oko toga da Vaša supruga plati štetu na

izlogu i dobit koju je agencija izgubila tijekom popravka."

"To ne mogu učiniti," reče Brunetti. "A zašto ne?" zahtijevao je Mitri, na rubu strpljenja. "To se mene uopće ne tiče. Ako želite o tome razgovarati s mojom

suprugom, izvolite.Ali ja tu ne mogu donositi nikakve odluke, a pogotovo ne ovakve, umjesto nje." Brunetti je mislio kako njegov glas zvuči razumno, upravo onoliko koliko i ono što je izgovarao.

"Kakav ste Vi to muškarac?" ljutito ga upita Mitri. Brunetti svoju pozornost usmjeri k Patti. "Mogu li Vam ikako drukčije pomoći, vice-questore?" Patta je

izgledao previše iznenađen, ili previše ljutit, da bi mu odgovorio, pa zato Brunetti ustane i žurno izađe iz ureda.

8

Kao odgovor na podignute obrve i napućene usne signorine Elettre,

Brunetti nije dao ništa više osim što je brzo i neodre]eno zatresao glavom dajući joj znak da će joj sve objasniti kasnije. Stubama se uspeo natrag do svog ureda, razmišljajući o stvarnom značenju onoga što se upravo bilo dogodilo.

Mitri, koji se hvalio svojim prijateljstvom s Pattom, nedvojbeno je imao dovoljno utjecaja da spriječi objavljivanje ovakve potencijalno eksplozivne priče u novinama. Bila je to prava novinska priča i sadržavala sve što bi neki novinar mogao poželjeti: seks, nasilje, upletenost policije. A kad bi novinari nekako doznali na koji je način bio zataškan Paolin prvi napad, njihovi bi čitatelji dobili još slasniji zalogaj – priču o korumpiranosti policije i zlouporabi vlasti.

Koji urednik bi odbio takvu priču? Koje novine bi si uskratile zadovoljstvo objavljivanja ovakvoga članka? Paola je, osim toga, bila kći grofa Orazija Faliera, jednog od najpoznatijih i svakako jednog od najbogatijih ljudi u gradu. Priča je jednostavno bila toliko dobra da nema novina koje ne bi tiskale takvu poslasticu.

A to je značilo da su urednik ili urednici, koji nisu iskoristili ovakvu priču, dobili nekakvu veću kompenzaciju. Ili je, trenutak kasnije pomisli on, riječ o naknadi vlastima koje su spriječile objavljivanje priče u novinama. Također je postojala mogućnost da je na priču stavljen veto, zamaskiran višim državnim interesima i time zabranjen za novinare. Mitri mu nije izgledao kao čovjek koji ima toliku moć, ali takvi su ljudi, Brunetti je morao podsjetiti samoga sebe, često neuočljivi. Tu se sjetio jednog bivšeg političara, kojem se trenutno sudilo zbog povezanosti s mafijom, čovjeka čija je pojava desetljećima bila predmetom ismijavanja u novinskim karikaturama. Nitko ne bi pomislio da takva silna moć leži u rukama čovjeka

koji je izgledao potpuno bezazleno, pa ipak Brunetti nije uopće sumnjao da je jedan mig tih blijedozelenih očiju bio dovoljan da uništi svakoga tko bi mu se suprotstavio na najbeznačajniji mogući način.

U Brunettijevoj tvrdnji da ne može donositi odluke u Paolino ime bilo je hvalisavog razmetanja koliko i istine, ali kad je trjeznije razmislio o tome, shvatio je da je to doista tako i mislio.

Mitri se bio pojavio u Pattinom uredu sa svojim odvjetnikom, a Brunetti ga je poznavao, barem po ugledu. Brunetti se mutno sjećao da se Zambino bavio trgovačkim pravom, obično za velike tvrtke iz središnje Italije. Mislio je da možda živi u gradu, ali u gradu je preostalo tako malo poduzeća da je Zambino, barem profesionalno, bio prisiljen slijediti egzodus prema središnjim područjima u potrazi za poslom.

Zašto je doveo odvjetnika koji se bavi trgovačkim pravom na sastanak s policijom? Čemu ga upletati u nešto što je bilo ili bi moglo postati predmetom kaznenog gonjenja? Zambino je uživao ugled, prisjetio se, vrlo utjecajnoga čovjeka koji nije bio bez neprijatelja, pa ipak cijelo vrijeme koje je Brunetti proveo u Pattinom uredu nije progovorio ni riječ.

Nazvao je Vianella i zamolio ga da dođe gore u njegov ured. Kada se nekoliko minuta kasnije narednik pojavio na vratima, mahnuo mu je rukom neka sjedne.

"Što znate o izvjesnom dottoru Paolu Mitriju i avuocatu Giulianu Zambinu?"

Vianello je jamačno saznao njihova imena nekim drugim putem, jer je njegov odgovor stigao odmah.

"Zambino živi u Dorsoduru, nedaleko od Salute. Velika kuća, sigurno ima tristo četvornih metara. Specijalizirao se za korporacijsko i trgovačko pravo. Većina njegovih klijenata su u središnjem dijelu zemlje: kemijska i petrokemijska industrija, farmaceutska industrija i jedna tvornica koja proizvodi teške strojeve za zemljišne radove. Jedna od kemijskih tvrtki za koje radi uhvaćena je prije tri godine kako izbacuje arsen u Lagunu: izvukao ih je uz globu od tri milijuna lira i obećanje da to više neće raditi."

Brunetti je pričekao da narednik završi s izlaganjem, pitajući se je li signorina Elettra bila izvorom ovih obavijesti.

"A Mitri?" Brunetti je osjetio kako Vianello vodi tešku bitku kako bi skrio svoj

ponos što je tako hitro prikupio sve ove podatke. Žustro je nastavio, "On je karijeru počeo u jednoj farmaceutskoj tvrtki, odmah čim je

diplomirao. Po zvanju je kemičar, ali više se time ne bavi, još otkad je preuzeo prvu tvornicu, a zatim još dvije. U posljednjih nekoliko godina se silno razgranao, pa tako osim brojnih tvornica ima i putničku agenciju, dvije

agencije za promet nekretninama, a glasine kažu daje većinski dioničar u lancu fast-food restorana koji je otvoren prošle godine."

"Je li ijedan od njih imao ikakvih nevolja?" "Ne," reče Vianello. "Nijedan od njih dvojice." "Je li možda riječ o nemaru?" "Čijem?" "Našem." Narednik se nakratko zamisli. "Moguće je. Ima toga puno uokolo." "Mogli bismo malo pogledati, zar ne?" "Signorina Elettra već razgovara sa svojim bankama." "Razgovara?" Umjesto odgovora, Vianello spusti dlanove na Brunettijev stol i

nespretno odglumi tipkanje na tipkovnici računala. "Koliko dugo već ima tu putničku agenciju?" upita Brunetti. "Pet ili šest godina, mislim." "Pitam se koliko dugo već organiziraju takva putovanja," reče

Brunetti. "Sjećam se da sam oglase za ta putovanja vidio prije par godina, u

agenciji čije usluge mi koristimo, dolje u Castellu," reče Vianello. "Čudilo me kako tjedan dana u Tajlandu može biti tako jeftino. Pitao sam Nadiju i ona mi je objasnila o čemu je riječ. Pa sam otada nekako uvijek izloge te putničke agencije držao na oku." Vianello nije objasnio razlog svoje znatiželje, a Brunetti nije pitao.

"Kamo još odlaze?" "Turisti?" "Da." "Obično u Tajland, mislim, ali mnogi idu i na Filipine. I na Kubu. A

posljednjih su godina počeli odlaziti u Burmu i Kampučiju." "Kako izgledaju ti oglasi?" upita Brunetti, koji nikada nije obraćao

pozornost na njih. "Obično su prilično otvoreno govorili: 'Usred četvrti crvenih

svjetiljaka, ljubazne pratilje ostvaruju sve Vaše snove,' i slično. Ali sada, kako je promijenjen zakon, sve je pod šiframa: 'Hotelsko osoblje bez predrasuda, u blizini mjesta za noćne izlaske, prijateljski naklonjene pratilje.' Ipak, sve je to isto, hrpetina kurvi za muškarce koji su previše lijeni otići na ulicu i potražiti ih."

Brunetti nije imao pojma kako je Paola bila saznala za ovo niti koliko je ona znala o Mitrijevoj agenciji.

"Objavljuje li Mitrijeva agencija iste oglase?" Vianello slegne ramenima.

"Valjda. Čini se da oni koji se oglašavaju koriste sličan šifrirani jezik. Nakon nekog vremena naučite ga čitati. Ali većina pruža i mnoge druge zakonite usluge: organiziraju putovanja na Maldive, Sejšele, gdjegod se može naći jeftina zabava i mnogo sunca."

Na trenutak se Brunetti uplašio da će Vianello, kojem su prije nekoliko godina uklonili pretkanceroznu izraslinu s leđa i koji je otada gotovo napadno izbjegavao sunce, početi priču o svojoj omiljenoj temi, ali umjesto toga Vianello reče,

"Raspitao sam se o njemu. Dolje. Samo sam išao provjeriti znaju li dečki štogod."

"I?" Vianello zatrese glavom. "Ništa. Kao da ne postoji." "Pa, to što radi nije protuzakonito," reće Brunetti. "Znam da nije protuzakonito," napokon reće Vianello. "Ali trebalo bi

biti." Zatim, prije no što je Brunetti stigao odgovoriti, on nastavi, "Znam da naš posao nije da stvaramo zakone. Vjerojatno nije naš posao niti da ih preispitujemo. Ali nikome ne bismo smjeli dopustiti da organizira putovanja za odrasle muškarce nekamo gdje će se seksati s djecom."

Kad se to tako izgovori, shvati Brunetti, tome se nema što proturječiti. Ali sve što je putnička agencija činila, što se zakona ticalo, bilo je organiziranje kupovine putnih karata tako da ljudi mogu otputovati na druga mjesta i rezerviranje smještaja u hotelima. Što turisti rade kad doputuju na odredište je apsolutno njihova osobna stvar. Brunetti se sjetio svojeg fakultetskog kolegija iz logike i toga kako je bio uzbuđen njezinom gotovo matematičkom jednostavnošću. Svi su ljudi smrtnici. Giovanni je čovjek. Stoga je i Giovanni smrtnik. Postojala su pravila za provjeru valjanosti silogizma, nešto o glavnom uvjetu i srednjem uvjetu: morali su biti na određenim mjestima i nije ih previše smjelo biti negativno.

Detalji kao da su nestali, odlepršali kako bi se priključili svim onim drugim činjenicama, statistikama i prvim načelima koja su bila pobjegla iz njegova sjećanja u desetljećima koja su prošla od njegovih posljednjih ispita i otkad je primljen u redove diplomiranih pravnika. Sjećao se, čak i s ove vremenske udaljenosti, silnoga osjećaja samouvjerenosti koji se probudio u njemu kada je naučio da izvjesni zakoni vrijede i mogu se upotrijebiti kako bi upravljali valjanošću zaključaka, da se može. dokazati da su ispravni ili da se istinski može doći do istih.

Godine koje su slijedile pohabale su tu samouvjerenost. Danas se činilo da istina živi u rukama onih koji mogu najglasnije vikati ili platiti najbolje odvjetnike. I nije postojao silogizam koji se mogao oduprijeti

argumentu pištolja ili noža, ili bilo kojih drugih oblika argumentacije kojima je njegov profesionalni život bio ispunjen.

Otrgnuo se od ovakvih razmišljanja i svoju pozornost ponovno posvetio Vianellu, uhvativši ga u pola rečenice,

"... odvjetnika?" "Oprostite?" reèe Brunetti. "Zanio sam se razmišljajući o nečem." "Pitao sam se jeste li razmišljali o tome da uzmete odvjetnika." Od trenutka kada je izašao iz Pattina ureda, Brunetti je bio brzo

odbacivao pomisao na to. Upravo onako kako nije želio odgovarati umjesto svoje supruge ljudima u vice-questoreovom uredu, tako nije samome sebi dopuštao da planira strategiju koju će primijeniti baveći se pravnim posljedicama Paolina ponašanja. Iako je poznavao većinu kaznenih odvjetnika u gradu i bio u prilično dobrim odnosima s mnogima od njih, poznavao ih je samo u, najstrože rečeno, profesionalnom smislu. Uhvatio se kako u mislima nabraja njihova imena, pokušavajući se prisjetiti imena onog odvjetnika koji je uspješno obranio svoga klijenta na suđenju za ubojstvo prije dvije godine. On skrene misli s toga.

"Mislim da će se moja supruga morati za to pobrinuti." Vianello kimne i ustane. Ne reče više ništa te napusti ured. Kada je otišao, Brunetti ustane i počne koračati gore-dolje, između

ormara i prozora. Signorina Elettra je provjeravala bankovne spise dvojice muškaraca koji nisu učinili ništa drugo nego prijavili zločin i predložili da se sve riješi na način koji će izazvati najmanje nevolja osobi koja zamalo pa se nije hvalisala okolo da je to učinila. Čak su došli u Questuru, gdje su ponudili nagodbu, koja bi spasila krivca od pravnih posljedica njegova ponašanja. A Brunetti je kanio besposlen sjediti, dok su njihove novčane poslove istraživali na način koji je vjerojatno bio jednako protuzakonit koliko i izvorni zločin čijom je žrtvom bio jedan od njih dvojice.

On nije imao nikakvih dvojbi o protuzakonitosti onoga što je Paola bila učinila. Prestao je koračati i bacio se na razmišljanje o tome da ona nikada nije osporila da je to protuzakonito. Nju jednostavno nije bilo briga. On je provodio svoje dane i život u obrani koncepta zakona, a ona je na to mogla pljunuti kao da je to nekakva glupa konvencija koja je ni na koji način ne obvezuje, samo zato što se ona s njom ne slaže. Osjetio je kako mu ubrzava bilo dok mu je ogorčenje raslo i prelazilo u ljutnju koja je već danima bila čučala u njegovim prsima. Ona je odgovorila svojem hiru, slijedeći nekakvu samoizmišljenu definiciju ispravnog ponašanja, a od njega se jednostavno očekivalo da stoji po strani i ne čini ništa, razjapljenih usta i zadivljen njezinim plemenitim djelima, dok mu ona uništava karijeru.

Brunetti se uhvati kako tone u ovakvo raspoloženje i zaustavi se prije nego li je počeo jadikovati o učinku koji će sve ovo imati na njegov položaj

među kolegama u Questuri, koliko će izgubiti na samopoštovanju. I zato je ovdje bio prisiljen samome sebe odgovoriti isto ono što je odgovorio i Mitriju: on nije odgovoran za ponašanje svoje supruge.

To objašnjenje, međutim, gotovo da i nije stišalo njegov gnjev. Nastavio je koračati gore-dolje, ali kada se pokazalo da mu to ne pomaže, spustio se do ureda signorine Elettre.

Nasmiješila mu se kada je ušao. "Vice-questore je izašao na ručak," izvijesti ga ona, ali ne reče ništa

više, pokušavajući pročitati Brunettijevo raspoloženje. "Jesu li gosti otišli s njim?" Ona kimne. "Signorina," reče, pa zastane, razmišljajuæi kako da to sroči. "Mislim

da nije potrebno da se dalje raspitujete o tim ljudima." Vidio je da će prosvjedovati, pa je progovorio prije nego je ona stigla

iznijeti bilo kakav prigovor. "Ne postoji sumnja da je ijedan od njih dvojice počinio ikakav zločin,

pa zato mislim da ne bi bilo ispravno pokretati istragu protiv njih. Osobito u ovakvim okolnostima." Ostavio je njezinoj mašti na volju da zaključi kakve su to okolnosti.

Ona kimne. "Razumijem, gospodine." "Nisam Vas pitao razumijete li, signorina. Govorim Vam da ne

započinjete nikakvu istragu koja se tiče njihovih financija." "Da, gospodine," reče ona, okrećući se od njega i zakrećući zaslon

svoga računala. "Signorina," ponovi on, smirenim glasom. Kada je podigla pogled sa

zaslona, on reče, "Ozbiljno Vam kažem, signorina. Ne želim da se itko raspituje o njima."

"Tada se nitko niti neće raspitivati, gospodine," reče ona i uputi mu blistav, lažan osmijeh. Poput subrete u jeftinoj filmskoj komediji, spustila je laktove na stol, ispreplela prste i na njih naslonila bradu. "Je li to sve, commissario, ili imate neki drugi zadatak za mene?"

Okrenuo se bez odgovora, pošao prema stubištu, ali umjesto toga se okrenuo i izašao iz Questure. Hodao je uz obzidani gat prema grčkoj crkvi, prešao preko mosta i ušao u prvi kafić.

"Buon giorno, commissario," pozdravi ga barmen. "Cosa desidera?" Prije no što je odlučio što će naručiti, Brunetti pogleda na svoj ručni

sat. Izgubio je pojam o vremenu, pa se iznenadio vidjevši da je već gotovo podne.

"Un' ombra," odgovori i, kada je stigla, on iskapi čašicu bijelog vina ni ne trudeći se da ga kuša ili gucne. Nije mu nimalo pomoglo, a bio je

dovoljno razborit da zna da bi mu još jedna čaša vina još manje pomogla. Spustio je tisuću lira na šank i krenuo natrag u Questuru. Nije razgovarao ni s kim, samo se popeo do svog ureda i uzeo kaput, a zatim ponovno izašao i zaputio se kući.

Za ručkom je bilo jasno da je Paola djeci ispričala što se bilo dogodilo. Chiara je zbunjeno gledala u svoju majku, ali se činilo da je Raffi promatra sa zanimanjem, možda čak i znatiželjom. Nitko nije pokrenuo razgovor o tome, tako da je ručak protekao relativno mirno. Inače bi se Brunetti radovao svježim tagliatellama i porcinima, ali danas jedva da ih je i okusio. Nije se mnogo veselio niti spezzatinima i prženim patlidžanima koji su slijedili. A kad je ručak bio gotov, Chiara je otišla na svoje satove glasovira, a Raffi do svog prijatelja da zajedno uče matematiku.

Sami za stolom još uvijek prepunim tanjura i zdjela, Paola i Brunetti pili su kavu, u koju si je on dodao kapljicu komovice, dok je ona svoju pila crnu i zaslađenu.

"Uzet ćeš odvjetnika?" upita on. "Jutros sam razgovarala sa svojim ocem," reče ona. "I što je rekao?" "Misliš prije ili nakon što se izvikao na mene?" Brunetti se na ovo

morao nasmiješiti. 'Vikati' je bila riječ koju on ni u najfantastičnijim snovima ne bi povezao sa svojim tastom. Nespojivost riječi i čovjeka ga je zabavljala.

"Valjda, nakon." "Rekao mi je da sam glupača." Brunetti se sjetio kako je ovo bio grofov odgovor na Paolinu izjavu,

od prije dvadeset godina, da će se udati za njega. "A nakon toga?" "Rekao mi je da uzmem Senna." Brunetti kimne začuvši ime najboljeg kaznenog odvjetnika u gradu. "Možda malo pretjeruje." "Zašto?" "Senno je dobar kao branitelj silovatelja i ubojica, bogataških klinaca

koji mlate svoje djevojke, onih istih djevojaka koje policija hvata kako raspačavaju heroin da bi mogle plaćati svoju skupu naviku. Teško da ti spadaš u tu kategoriju."

"Ne znam je li da to shvatim kao kompliment ili ne." Brunetti slegne ramenima. Ni on to nije znao. Kako je Paola šutjela, on upita, "I hoćeš li?" "Neću uzeti takvog odvjetnika."

Brunetti privuče bocu s komovicom bliže k sebi i natoči još malo u svoju praznu šalicu za kavu. Malo je promućkao tekućinu po šalici, a zatim je iskapio u jednom gutljaju. Ostavivši njezinu zadnju primjedbu lebdjeti u zraku, on upita,

"Koga ćeš uzeti?" Ona slegne ramenima. "Pričekat ću da čujem kakva je optužnica. Onda ću odlučiti." On na trenutak pomisli da popije još jednu rakiju, ali shvati da to

zapravo ne želi. Ne ponudivši svoju pomoć pri pranju suda, pa čak niti pri raspremanju stola, Brunetti ustane i gurne stolac pod stol. Baci pogled na ručni sat, ovaj put se iznenadivši što je još tako rano, još nije bilo dva. "Mislim da ću malo prileći prije nego se vratim na posao," reče on.

Ona kimne i počne slagati tanjure jedan na drugi. Hodnikom se spustio do spavaće sobe, izuo cipele i sjeo na rub

kreveta, svjestan silnoga umora koji ga je mučio. Legao je na leđa, isprepleo prste ispod glave i sklopio oči. Iz kuhinje je dopirao zvuk vode koja teče, zveckanje tanjura, zveket tave. Izvukao je jednu ruku ispod glave i pokrio oči podlakticom. Razmišljao je o svojim školskim danima, o tome kako se skrivao u svojoj sobi svaki put kad bi donio kući svjedodžbu s lošim ocjenama, ležao na krevetu u strahu pred očevom ljutnjom i majčinim razočaranjem.

Sjećanje je zarilo zube u njegov duh i ponijelo ga sa sobom. U tom trenutku, istodobno kada je postao svjestan kretanja pokraj sebe na krevetu, osjetio je pritisak, a zatim toplinu preko svojih prsa. Nanjušio je a onda i osjetio, njezinu kosu na svom licu, nanjušio je spoj sapuna i zdravlja koje su desetljeća bila poput pečata otisnula u njegovom pamćenju. Maknuo je podlakticu s očiju ne otvarajući ih. Prešavši rukom preko njezinih ramena, izvukao je i drugu ruku ispod glave i isprepleo prste obje ruke na njezinim leđima.

Nedugo zatim, oboje su zaspali, a kad su se probudili, ništa se nije bilo promijenilo.

9

Sljedeći je dan protekao mirno, u Questuri su stvari bile uobičajene.

Patta je zahtijevao da Iacovantuona dovedu u Veneciju i ispitaju glede njegova odbijanja da svjedoči, i tako bi učinjeno. Brunetti se mimoišao s njim na stubištu dok su ga vodili gore u Pattin ured, u pratnji dvojice policajaca naoružanih strojnicama. Pizzaiolo je podigao pogled prema Brunettiju, ali ničim nije dao do znanja da ga je prepoznao, lica smrznuta

pod maskom neukosti kakvu Talijani nauče stavljati prilikom susreta sa službenim licima.

Ugledavši njegove tužne oči, Brunetti se upitao bi li spoznavanje istine o onome što se bilo dogodilo išta izmijenilo. Je li mafija bila ubila njegovu ženu ili je Iacovantuono samo vjerovao da je tako - u oba slučaja, on je smatrao Vladu i njezine službe nesposobnima da ga zaštite od prijetnje daleko veće sile.

Sve ove misli opsjedale su Brunettijev um dok je gledao tog čovječuljka kako se penje stubama prema njemu, ali su bile toliko spetljane da ih nije bio u stanju riječima izraziti, čak ni samom sebi, tako da je jedino mogao kimnuti u znak prepoznavanja dok su se mimoilazili, a čovječuljak je izgledao još manji u pratnji dvojice policajaca koji su ga nadvisivali.

Penjući se dalje stubama, Brunetti se uhvati u razmišljanju o mitu o Orfeju i Euridici, o čovjeku koji je izgubio svoju ženu osvrćući se kako bi bio siguran da je još uvijek ondje, ne poslušavši zapovijed bogova da se ne okreće i tako je osudivši na vječnu patnju u Hadu. Bogovi koji vladaju Italijom bili su zapovijedili Iacovantuonu da ne vidi nešto, a kada je odbio poslušati, oduzeli su mu njegovu ženu zauvijek.

Srećom, Vianello ga je čekao na vrhu stuba i Brunetti izroni iz duboka razmišljanja.

"Commissario," progovori narednik vidjevši ga kako mu prilazi, "primili smo telefonski poziv od jedne žene iz Trevisa. Kaže da živi u istoj kući gdje i Iacovantuoni, ali, zaključujući po onome što mi je rekla, mislim da živi u istom kvartu."

Brunetti prođe pokraj narednika, dajući mu znak glavom da ga slijedi te ga povede niz hodnik u svoj ured. Spremivši kaput u armadio, Brunetti upita,

"Što je rekla?" "Da su se sukobljavali." Pomislivši na svoj brak, Brunetti mu reče, "Mnogi se ljudi sukobljavaju." "Tukao ju je." "Odakle ta žena to zna?" upita Brunetti iznenada znatiželjan. "Rekla je da je njegova žena dolazila k njoj u stan i plačući joj pričala

o tome." "Je li ikada nazvala policiju?" "Tko?" "Žena. Signora Iacovantuono." "Ne znam. Netom sam razgovarao s tom ženom," izgovori Vianello,

gledajući komadić papira u svojoj ruci. "Signora Grassi, zvala je prije

desetak minuta. Baš sam spustio slušalicu kad ste se Vi pojavili. Kaže da njega svi u tom kvartu, u toj kući, dobro poznaju."

"Po čemu?" "Po tome što neprestano pravi probleme susjedima. Viče na njihovu

djecu." "A ono sa suprugom?" Brunetti upita, zalazeći za svoj pisaći stol kako

bi sjeo. Dok je govorio, privukao je hrpicu papira i omotnica prema sebi, ali ih nije počeo pregledavati.

"Ne znam. Još ne. Nisam imao vremena ni s kim popričati." "To nije u našoj nadležnosti," reče Brunetti. "Znam. Ali Pucetti kaže da ga jutros dovode kod vice-questorea na

razgovor o pljački banke." "Da, vidio sam ga." Brunetti pogleda omotnicu na vrhu hrpe i zagleda

se u marku, toliko smeten time što mu je Vianello bio upravo rekao da je jedino vidio svijetlozeleni pravokutnik. Polako mu je pred očima izronio lik: galski ratnik, pod nogama mu umiruća družica, a u vlastito tijelo zariven mač. 'Roma Museo Nazionale Romano' s jedne strane, 'Galatea Suicida' s druge. A na dnu, broj 750.'

"Osiguranje?" napokon upita Brunetti. "Ne znam, gospodine. Evo, upravo sam spustio slušalicu." Brunetti ustane. "Idem ga pitati," reče i napusti ured, sam, uputivši se stubama do

ureda vice-questorea Patte. Prva je prostorija bila pusta, a mali su tosteri sporo prelijetali preko

zaslona računala signorine Elettre. Brunetti pokuca na Pattina vrata i začu povik da uđe.

Unutra je prizor bio dovoljno poznat: Patta je sjedio za svojim stolom, čija ploha je bila potpuno prazna, i zato izgledala prijeteće. Iacovantuono je nervozno sjedio na rubu stolca nasuprot Patti, rukama čvrsto stežući naslone za ruke, laktova pod pravim kutem, kao da na njima drži svu težinu vlastita tijela.

Patta podigle pogled prema Brunettiju, bezizražajna izraza lica. "Da?" upita on. "Što je?" "Želio bih nešto pitati signor Iacovantuona," reče mu Brunetti. "Mislim da gubite vrijeme, commissario," reče Patta. Zatim, podižući

glas, doda, "Baš kao što ja gubim svoje. Signor Iacovantuono je, čini se, zaboravio što se dogodilo u banci." Patta se nagne naprijed - nadvije se bi bio točniji izraz - preko stola i tresne rukom o nj, ali dovoljno snažno da se šaka rastvori i da četiri prsta ostanu uperena u Iacovantuona.

Kada kuhar nije ništa odgovorio, Patta okrzne pogledom Brunettija.

"Što ga to želite pitati, commissario? Sjeća li se da je vidio Stefana Gentilea u banci? Sjeća li se prvoga opisa koji nam je dao? Ili se sjeća kako je prepoznao Gentilea na fotografiji kad ga je ugledao?" Patta se polako vrati na svoj stolac, s rukom u zraku pred sobom, prstiju još uvijek uperenih u Iacovantuona. "Ne, mislim da se ničega više ne sjeća. Pa Vam zato predlažem da ne tratite vrijeme postavljajući mu pitanja."

"To nije ono što sam ga htio pitati, gospodine," reče Brunetti blago, što je zvučalo neobično u usporedbi s Pattinim histrionskim gnjevom.

Iacovantuono se okrene kako bi pogledao Brunettija. "No, što je sad?" nestrpljivo upita Patta. "Htio bih znati," progovori Brunetti, obraćajući se Iacovantuonu i

potpuno ignorirajući Pattu, "je li Vaša supruga bila osigurana." Iacovantuono raširi oči iskreno iznenađen. "Osigurana?" upita on. Brunetti kimne. "Životno osigurana." Iacovantuono vrati pogled na Pattu, ali, vidjevši da mu odande neće

stići pomoć, on se opet okrene Brunettiju. "Ne znam," reče. "Hvala," reče Brunetti i okrene se da ode. "I to je sve?" začu Pattin ljutiti upit s leđa. "Da, gospodine," reče Brunetti, okrećući se prema Patti, ali gledajući

Iacovantuona. Čovjek je još uvijek bio propet na rubu svoga stolca, ali je sada je ruke držao u krilu. Pognuo je glavu i činilo se kao da proučava svoje ruke.

Brunetti se okrene prema vratima i izađe van. Tosteri su i dalje lebdjeli s lijeva na desno, kao kakvi tehnološki

leminzi koje ništa nije moglo odvratiti s njihove staze samouništenja. Vratio se u svoj ured i ondje pronašao Vianella koji ga je čekao,

stojeći pokraj prozora,gledajući vrt s druge strane kanala i pročelje crkve San Lorenza. Narednik se okrenuo začuvši kako se otvaraju vrata.

"I?" upita on Brunettija kad je ovaj zatvorio vrata za sobom. "Pitao sam ga za osiguranje." "I?" ponovi Vianello. "Ne zna." Vianello ne reče ništa na to, pa ga Brunetti upita, "Ima li

Nadia policu osiguranja?" "Ne." Zatim, trenutak kasnije, Vianello doda, "Barem mislim da

nema." Obojica se zamisliše nad tim, a onda Vianello upita, "Što ćete učiniti?"

"Kako to mislite?"

"Zašto bi susjeda nazvala policiju u Veneciji? Žena je umrla u Trevisu." Brunetti shvati da je pocrvenio u licu. Naravno, naravno. Iacovantuona je trebalo ocrniti samo u Veneciji: ako odluči svjedočiti, to će učiniti ondje. Zar su ga toliko pažljivo pratili da su znali kada ga je privela policija? Ili, još gore, zar su znali kada će to policija učiniti? "Gesu bambino," prošapta on. "Kako je rekla da se zove?"

"Grassi," odgovori mu Vianello. Brunetti podigne slušalicu i zamoli operatera da ga spoji s policijom u

Trevisu. Kad je dobio vezu, predstavi se i zamoli da ga spoje s osobom koja je zadužena za istragu u slučaju Iacovantuono. Proteklo je nekoliko minuta prije nego mu je muškarac s kojim je razgovarao rekao da je njezina smrt zavedena kao nesretan slučaj.

"Imate li ime čovjeka koji je javio da je pronašao njeno tijelo?" Osoba s druge strane žice spustila je slušalicu, a nekoliko minuta

kasnije ponovno je podigla, "Zanetti," reče. "Walter Zanetti." "Tko još živi u toj kući?" upita Brunetti. "Samo dvije obitelji, gospodine. Obitelj Iacovantuono živi na zadnjem

katu, a Zanetti su ispod njih." "Živi li ondje itko tko se preziva Grassi?" "Ne. Samo te dvije obitelji. Zašto pitate?" "Ništa, ništa. Pomiješali smo ovdje neke papire, nismo mogli pronaći

Zanettijevo ime. Samo to nam je trebalo. Hvala Vam na pomoći." "Drago mi je što sam Vam mogao pomoći, gospodine," reče policajac

i spusti slušalicu. Prije nego mu je Brunetti stigao ispričati, Vianello upita, "Ona ne postoji?" "Ako i postoji, ne živi u toj zgradi." Vianello razmisli o ovome, a zatim upita, "Što ćemo učiniti s tim u svezi, gospodine?" "Reći policiji u Trevisu." "Mislite da se to dogodilo tamo?" "Curenje informacija?" upita Brunetti, iako je znao da Vianello

jamačno ne cilja ni na što drugo. Vianello kimne. "Ondje ili ovdje. Nije bitno gdje. Dovoljno je da se to dogodilo." "To ne znači da su znali da će on doći ovamo danas." "Zašto je onda nazvala?" upita Brunetti. "Samo da stavi bubu u uho. Za svaki slučaj." Brunetti zatrese glavom.

"Ne. Trenutak je predobro odabran. Za Boga miloga, upravo je ulazio u zgradu kad ste primili poziv." Brunetti je na trenutak oklijevao, a zatim reèče, "Koga su tražili?"

"Operater je rekao da žele razgovarati s osobom koja je bila u Trevisu i razgovarala s njim. Mislim da ih je pokušao spojiti s Vama, a kako Vas nije bilo u uredu spojili su je k nama. Pucetti mi je dodao slušalicu, jer sam ja išao s Vama u Treviso."

"Kako je zvučala?" Vianello se pokuša prisjetiti razgovora s tom ženom. "Zabrinuto, kao da ga ne želi dovesti u nezgodnu situaciju. Rekla je to

jednom ili dvaput, to da je on dovoljno propatio, ali da nam mora reći ono što zna."

"Vrlo savjesna građanka." "Da." Brunetti ode do prozora i zagleda se dolje na kanal i policijske čamce

koji su se ljuljuškali pokraj doka ispred Questure. Sjetio se Iacovantuonova izraza lica kad ga je upitao za osiguranje i ponovno osjetio kako ga preplavljuje crvenilo. Reagirao je kao dijete s novom igračkom, odjurivši nakon prve reakcije, ne pričekavši dovoljno dugo da promisli ili da provjeri podatke kojima su raspolagali. Znao je da je danas uvriježena politika osumnjičiti bračnoga druga u svakom slučaju sumnjive smrti, ali trebao je poslušati ono što mu je nagon govorio o Iacovantuonu, trebao je ponovno u svojem pamćenju preslušati njegovo zamuckivanje, njegovu opipljivu strepnju za vlastitu djecu. Trebao je vjerovati tome, a ne divlje poskočiti na prvu optužbu koja je prasnula iz vedra neba.

Nije postojao način da se ispriča pizzaiolu jer bi bilo kakvo objašnjavanje samo povećalo njegov vlastiti osjećaj krivnje i nelagode.

"Ima li ikakvih izgleda da otkrijemo odakle je stigao poziv?" upita on. "U pozadini se čula nekakva buka. Zvučala je kao buka s ulice.

Pretpostavljam da je poziv stigao s telefonske govornice," reče Vianello. Ako su već bili toliko lukavi da nazovu - ili toliko obaviješteni, čuo je

hladan glas u glavi - onda su jamačno bili i toliko oprezni da nazovu s telefonske govornice.

"Onda je to sve, valjda." On se spusti na svoj stolac, odjednom osjetivši silan umor.

Ne trudeći se više ništa reći, Vianello ode iz ureda, a Brunetti se posveti papirima na stolu.

Počeo je čitati faks koji mu je poslao jedan kolega iz Amsterdama, u kojem se zanimao za to je li ikako moguće da Brunetti ubrza rješavanje molbe nizozemske policije da im dostave podatke o jednom Talijanu koji je bio uhićen zbog ubojstva prostitutke. Budući da je u njegovoj putovnici

stajala venecijanska adresa, nizozemske vlasti su bile stupile u vezu s venecijanskom policijom kako bi saznale je li ta osoba bila ranije osuđivana. Izvorni je upit bio poslan prije više od mjesec dana, a do sada nisu bili dobili nikakav odgovor.

Brunettijeva ruka krenula je prema slušalici kako bi nazvao dolje i provjerio ima li taj čovjek dosje, kada je zazvonio telefon... i onda je počelo.

On je, na neki način, znao da će se to dogoditi, čak se pokušao i pripremiti za to smišljajući strategiju koju će primijeniti u odnosima s novinarima. Ali iako je bio to učinio, još uvijek je bio potpuno iznenađen kad je taj poziv stigao.

Na početku je novinar, jedan od onih koje je poznavao, a radio je za Gazzettino, rekao kako zove da provjeri dojavu da je commissario Brunetti dao otkaz u policiji. Kada mu je Brunetti rekao da mu je to prvi glas o tome, da nikada nije ni pomišljao dati otkaz, novinar, Piero Lembo, ga je upitao kako se onda kani postaviti glede uhićenja vlastite supruge i sukoba koje to uhićenje izaziva između njezine situacije i njegova položaja.

Brunetti je odgovorio da, budući da on nije ni na kakav način upleten u taj slučaj, ne postoji mogućnost sukoba interesa.

"Ali Vi svakako imate prijatelje u Questuri," reče Lembo, iako je uspio istodobno zvučati skeptično glede toga. "Imate prijatelje u magistraturi. Zar to neće utjecati na njihovu prosudbu ili odluke koje donose?"

"Mislim da to nije vjerojatno," slaže Brunetti. "Osim toga, nema razloga vjerovati da će doći do suđenja."

"A zašto ne?" nestrpljivoupita Lembo. "Na suđenju se obično pokušava ustanoviti krivnja ili nevinost. To

ovdje nije upitno. Mislim da će biti održano sudsko ročište i dosuđena novčana kazna."

"A onda?" "Nisam siguran da razumijem Vaše pitanje, signor Lembo," reče

Brunetti, gledajući kroz prozor svoga ureda kako jedan golub upravo slijeće na krov zgrade s druge strane kanala.

"Što će se dogoditi kada bude dosuđena novčana kazna?" "To je pitanje na koje Vam ne mogu odgovoriti." "A zašto ne?" "Jer æće novčana kazna biti dosuđena mojoj supruzi, a ne meni." Pitao

se koliko će još puta morati dati isti taj odgovor. "A kakvo je Vaše mišljenje o njezinom nedjelu?" "Nemam mišljenje o tome." Odnosno, svoje mišljenje o tome sigurno

neće podijeliti s novinarima.

"Mislim da je to čudno," reče Lembo i nastavi, kao da će uporaba njegove titule razuzdati Brunettijev jezik, "commissario."

"Kako god hoćete." Zatim, glasnije, Brunetti reče, "Ako više nemate pitanja, signor Lembo, želim Vam ugodan dan," i poklopi slušalicu. Pričekao je dovoljno dugo da se veza prekine pa podigne slušalicu, birajući broj centrale. "Danas više ne primam pozive izvana," reče i prekine vezu.

Nazvao je službenika u pismohrani i dao mu ime čovjeka u Amsterdamu, tražeći od njega da provjeri ima li taj čovjek dosje, a ako ga ima, da ga odmah faksira nizozemskoj policiji. Očekivao je da će službenik odmah krenuti prosvjedovati zbog silnog opterećenja na poslu, ali prosvjeda nije bilo. Umjesto toga, dobio je obećanje da će dosje, ako postoji, biti poslan u Nizozemsku istog poslijepodneva.

Brunetti je proveo ostatak prijepodneva odgovarajući na pisma i pišući izvješća o dva slučaja koja je u tom trenutku vodio, a u kojima nije postigao nikakav veći uspjeh.

Nešto poslije jedan, ustao je od stola i spremio se izaći iz ureda. Sišao je stubištem do glavnog predvorja. Na vratima nije bilo stražara, ali to nije bilo ništa neobično tijekom stanke za ručak, kada su uredi zatvoreni, a posjetiteljima je zabranjen ulaz u zgradu. Brunetti pritisne električni prekidač koji otvara velika staklena vrata, pa ih gurnuvši otvori. Hladnoća je bila prodrla u predvorje, pa je zato podigao svoj ovratnik, a bradu zabio u toplu, debelu tkaninu ogrtača. Zabivši glavu među ramena, on iskorači van i nađe se u pravoj plamenoj oluji.

Prvi pokazatelj bio je iznenadni bljesak svjetlosti, pa još jedan, i još jedan. Pogleda uprta u pod vidio je kako mu se približavaju stopala, pet ili šest pari, sve dok mu prolaz nije bio zapriječen i dok nije morao stati i podići pogled da vidi tko mu to staje na put.

Bio je okružen čvrstim obručem petorice muškaraca s mikrofonima u rukama. Iza njih, u nešto labavijem prstenu, skakutala su trojica muškaraca s kamerama uperenima u njega, s upaljenim crvenim žaruljicama.

"Commissario. Je li istina da ste morali uhititi svoju vlastitu suprugu?"

"Hoće li biti suđenja? Je li Vaša supruga uzela odvjetnika?" "A što je s razvodom? Je li istina to što se govori?" Mikrofoni su mu plesali pred licem, ali se uspio suzdržati da ih ne

odbije ljutitim pokretom ruke. Stajao je očito iznenađen, njihovi su se glasovi dizali prema njemu mahnito, a jedno je pitanje potapalo drugo. Samo je čuo bljeskove fraza: 'Tast,' 'Mitri,' 'slobodno poslovanje,' 'ometanje istrage.

Turio je ruke u džepove svoga kaputa, ponovno pognuo glavu i pošao dalje. Prsima se sudario s nekim čovjekom, ali je nastavio koračati, dvaput teško nagazivši nečije stopalo.

"Ne možete tek tako otići," "Vaša je dužnost," "imamo pravo znati..." Drugo se tijelo ispriječilo pred njim, ali je on nastavio hodati, očiju

uprtih u tlo, ovaj put izbjegavši da stane nekome na nogu. Na prvom uglu skrenuo je lijevo i uputio se prema Santa Mariji Formosi, jednoličnim korakom, ničime ne pokazujući da bježi. Nečija ga je ruka zgrabila za rame, ali ju je on otresao, istovremeno otresavši i želju da ščepa tu istu ruku i tresne novinara o zid zgrade.

Slijedili su ga nekoliko minuta, ali nije ni usporio niti ičime dao do znanja da je svjestan njihove nazočnosti. Naglo je skrenuo desno u jednu usku callu. Stranci u Veneciji, neki od novinara jamačno su bili upozoreni kako je ta uličica mračna i uska, jer ga nitko od njih nije slijedio. Na kraju ulice, skrenuo je lijevo i krenuo duž kanala, napokon ih se oslobodivši.

S telefonske govornice na Campu Santa Marina nazvao je doma i saznao od Paole da se jedna televizijska ekipa smjestila ispred njihova stana, a da su je tri novinara bezuspješno pokušala spriječiti da uđe u stan kako bi je imali vremena intervjuirati.

"Dakle, ručat ću negdje drugdje," reče on. "Žao mi je, Guido," reče ona. "Nisam..." Ona zašuti, ali on nije imao

ništa za reći što bi prekinulo njenu šutnju. Ne, pretpostavio je da ona nije bila promislila o posljedicama njezinih

djela. Stvarno neobično za toliko inteligentnu ženu kao što je Paola. "Što ćeš učiniti?" upita ona. "Vratit ću se poslijepodne. A ti?" "Nemam predavanja sve do prekosutra." "Ne možeš cijelo to vrijeme ostati zatvorena u stanu, Paola." "Bože, to je kao da si u zatvoru, zar ne?" upita ona. "Zatvor je gori." "Hoćeš li doći doma? Poslije posla?" "Naravno." "Stvarno?" Kanio je reći da nema kamo drugamo otići, ali je shvatio da bi ga

krivo razumjela kada bi to tako rekao. Umjesto toga, rekao je, "Ne postoji mjesto kamo bih želio poći." "Oh, Guido," reče ona, a zatim, "Ciao, amore," i spusti slušalicu.

10

Ovi osjećaji, međutim, nisu značili ništa kad se našao suočen s

gomilom koja je iščekivala njegov povratak u Questuru nakon ručka. Ptičje metafore lepetale su oko njega dok je koračao od Ponte dei Greci i približavao se okupljenim predstavnicima medija: vrane, strvinari, harpije, nagomilane oko ulaza u Questuru u uskom krugu, samo im je nedostajalo truplo u raspadajućem stanju pod nogama da bi slika bila potpuna.

Jedan od njih ga je ugledao i - izdajnik - ne davši nikakva znaka svojim pratiteljima, sklizne između njih i pohrli prema Brunettiju, s mikrofonom isturenim pred sobom kao kakvim štapom kojim tjera stoku.

"Commissario," progovori on, još uvijek metar udaljen od Brunettija, "je li dottor Mitri odlučio pokrenuti građansku parnicu protiv Vaše supruge?"

Nasmiješen, Brunetti stane. "To ćete, vjerujem, morati pitati dottor Mitrija." Dok je govorio, vidio

je kako je čopor osjetio izočnost svoga kolege i okrenuo se u svojevrsnom kolektivnom grču prema glasovima za leđima. Istoga trena, čopor se raspršio i pojurili su prema njemu, s mikrofonima koje su mu gurali u lice, kao da žele pohvatati riječi koje možda još uvijek lebde zrakom oko Brunettija.

U toj paničnoj jurnjavi, jedan od snimatelja sapleo se o neku žicu i ispružio se koliko je dug i širok, a kamera je tresnula o tlo pokraj njega. Leća je izletjela iz razbijene naprave i nastavila se kotrljati, kao kad djeca napucavaju nogom limenke, do ruba kanala. Svi su stali kao ukopani, okovani iznenađenjem ili nekim drugim osjećajima, i promatrali kako se kotrlja prema stubama koje su se spuštale do vode. Leća je stigla do prve stube, polako preskočila preko njezina ruba, lagano se odbila od druge, pa treće i, uz tiho 'buć' potonula u zelenu vodu kanala.

Brunetti je iskoristio taj trenutak opće nepažnje i produžio prema glavnom ulazu u Questuru, ali novinari su brzo došli k sebi i krenuli ga zaustaviti.

"Hoćete li dati otkaz u policiji?" "Je li istina da je Vaša supruga već ranije bila uhićivana?" "... spriječite pojavljivanje na sudu?" Namjestivši najplastičniji osmijeh na lice, išao je dalje, ne odgurujući

ih, ali isto tako ne dopuštajući da ga njihova tijela zaustave na putu ka njegovu cilju. Kada je stigao do ulaza, vrata su se otvorila i pojavili su se Vianello i Pucetti i stali lijevo i desno od njih ispruživši ruke kako bi spriječili novinare da uđu.

Brunetti uđe, a Vianello i Pucetti za njim.

"Baš su divlji, je l' da?" reče Vianello, naslonivši se leđima na staklena vrata. Za razliku od Orfeja, Brunetti se nije osvrtao i nije govorio, nego je krenuo stubama prema svom uredu. Čuo je korake iza sebe i okrenuo se i ugledao Vianella, kako preskače po dvije stube. "On Vas želi vidjeti."

Ne svukavši kaput, Brunetti ode do Pattina ureda, gdje je pronašao signorinu Elettru za njezinim stolom, s današnjim Gazzettinom rastvorenim pred njom.

Bacio je pogled na novine i vidio svoju fotografiju na naslovnici drugog priloga, snimljenu prije nekoliko godina, i Paolinu fotografiju s carte d'identita. Podigavši pogled, signorina Elettra reče,

"Ako postanete još slavniji, morat ću Vas moliti da mi date autogram."

"Je li to što Vice-Questura želi?" upita on, osmjehnuvši se. "Ne, mislim da želi Vašu glavu." "To sam si mogao i misliti," reče i pokuca na vrata. S druge strane dopre Pattin glas: glas sudbine. Koliko bi sve bilo lakše

kada bi jednostavno prekinuli tu melodramu i svršili već jednom s tim, uhvati Brunetti sam sebe kako razmišlja. Ulazeći unutra, kroz glavu mu proleti stih iz Donizettijeve Anne Bolene - "Ako su oni koji mi sude isti oni

koji su me već osudili, onda sam izgubljena." Blagi Bože, pričajte mi o melodrami.

"Željeli ste me vidjeti, vice-questore?" upita on ulazeći. Patta je sjedio za svojim stolom, bezizražajna lica. Samo mu je

nedostajala crna kapa kakvu, navodno, engleski suci stavljaju na svoje perike kad zatvorenika osuđuju na smrt.

"Da, Brunetti. Ne, ne morate sjesti. Ono što Vam imam za reći je vrlo kratko. Razgovarao sam o ovome s questoreom, i odlučili smo da biste trebali otići na administrativni odmor dok se sve ne razriješi."

"Što to treba značiti?" "To znači da, sve dok ovaj slučaj ne bude sređen, nema potrebe da

dolazite u Questuru." "Sređen?" "Sve dok ne bude donesena presuda i Vaša supruga ne plati globu ili

dottoru Mitriju nadoknadi štetu koju je izazvala na njegovoj imovini i uzrokovala njegovu poslu."

"Pod pretpostavkom da bude optužena i osuđena," reče Brunetti, znajući koliko je oboje vjerojatno. Patta se nije udostojio odgovoriti. "A to može trajati godinama," doda Brunetti, koji je dobro poznavao zakone.

"Sumnjam u to," reče Patta.

"Gospodine, postoje slučajevi kojima se bavim, a koji su otvoreni već više od pet godina i koji čekaju da se odredi datum suđenja. Ponavljam: to može potrajati godinama."

"To ovisi isključivo o odluci Vaše supruge, commissario. Dottor Mitri je dovoljno uljuđen, rekao bih čak dovoljno blagonaklon, da je ponudio učinkovito rješenje ovog problema. Ali Vaša je supruga očito odlučila ne prihvatiti ga. Stoga će sama snositi posljedice."

"Uz dužno poštovanje, gospodine," reče Brunetti, "to nije u potpunosti istina." Prije nego je Patta dospio prigovoriti, Brunetti nastavi, "Dottor Mitri je ponudio svoje rješenje meni, a ne mojoj supruzi. Kao što sam već objasnio, to je odluka koju ja ne mogu donijeti umjesto nje. Da je tu ponudu iznio izravno njoj, i da je ona istu odbila, tada bi ovo što govorite bilo istina."

"Zar joj Vi to niste prenijeli?" upita Patta, ni ne pokušavajući sakriti svoje iznenađenje.

"Ne." "Zašto ne?" "Zato što mislim da bi to trebao učiniti dottor Mitri." I opet je bilo lako na Pattinom licu iščitati iznenađenje. Neko je

vrijeme razmišljao o ovome, a potom rekao, "Spomenut ću mu to." Brunetti kimne, u znak zahvalnosti ili prihvaćanja, to nisu znali ni

jedan ni drugi. "Je li to sve, gospodine?" upita on. "Jest. Ali ipak razmislite o administrativnom dopustu. Je li jasno?" "Da, gospodine," reče Brunetti, iako nije imao pojma što bi to trebalo

značiti, osim da više neće raditi kao policajac, odnosno da će ostati bez posla. Nije se potrudio ništa više reći Patti već se okrenuo na peti i napustio njegov ured.

Vani je signorina Elettra još uvijek sjedila za svojim stolom, ali je sada čitala neki časopis, pročitavši Gazzettino. Podigla je pogled prema njemu kad se pojavio na vratima. :

"Tko je obavijestio novine?" Ona zatrese glavom. "Nemam pojma. Vjerojatno poručnik." Ona baci kratak pogled prema

Pattinim vratima. "Administrativni dopust." "Nikad čula za takvo što," reče ona. "Možda su to izmislili samo za

ovu prigodu. Što ćete učiniti, commissario?" "Otići ću kući i baciti se na čitanje," odgovori on, a izgovorivši to

sinula mu je pomisao, a s tom misli javila se i želja. Samo se trebao probiti

kroz gomilu novinara ispred zgrade, pobjeći njihovim kamerama i ponavlja-nim pitanjima, i mogao je poći kući i čitati sve dok Paola ne donese odluku, ili dok se sadašnja situacija ne razriješi. Njegove su ga knjige mogle izvesti iz Questure, iz Venecije, iz ovog bijednog stoljeća ispunjenog jeftinom sentimentalnošću i krvožednošću i odvesti ga natrag u svjetove u kojima je duh bio opušteniji.

Signorina Elettra se nasmiješila, prepoznavši šalu u njegovom odgovoru, i ponovno se posvetila svojem časopisu.

Nije se vraćao u svoj ured, već je pošao ravno prema izlazu iz Questure. Začudo, novinari su nestali, a jedini trag njihove nedavne nazočnosti bile su krhotine plastike i potrgani remen kamere.

11

Ostatke raspršene novinarske gomile pronašao je ispred svoje kuće

kada je stigao ondje, a među njima i trojicu muškaraca koji su ga bili pokušali navesti da odgovori na njihova pitanja ispred Questure. Nije ni pokušao odgovoriti na pitanja koja su mu dovikivali, probio se između njihovih tijela i podigao kljuć prema bravi na ogromnom portoneu koji je vodio u ulazno predvorje. Njemu s leđa je doletjela nečija ruka i zgrabila ga za ruku, pokušavajući je odvojiti od vrata.

Brunetti se zavrti oko svoje osi nadesno, držeći u šaci velik snop ključeva kao kakvo oružje. Novinar, kada je ugledao, ne ključeve već izraz na Brunettijevu licu, povukao se unatrag, podigavši pomirljivo jednu ruku između njih dvojice.

"Oprostite, commissario," reče, a osmijeh mu je bio jednako lažan kao i njegove riječi. Nešto animalno u drugima prepoznalo je strah u njegovu glasu i odgovorilo na to. Svi su zašutjeli. Brunetti se osvrnuo gledajući njihova lica. Bljeskalice nisu bljeskale, a kamere nisu snimale.

Brunetti se ponovno okrene prema vratima i stavi ključ u bravu. Okrenuo ga je i ušao u ulazno predvorje, zatvorio za sobom vrata i naslonio se leđima na njih. Njegova prsa, zapravo čitav gornji dio tijela, bila su oblivena teškim znojem iznenadnoga bijesa, a srce mu je nekontrolirano bubnjalo. Otkopčao je svoj kaput i rastvorio ga, puštajući da ga rashladi svjež zrak u predvorju. Ramenima se odgurnuo od vratiju i krenuo se penjati stubama.

Paola ga je sigurno čula kako dolazi, jer je otvorila vrata kad se on našao na posljednjem odmorištu prije zadnjeg kata. Pridržala mu je vrata, a kad je ušao unutra, uzme njegov kaput i objesi ga na vješalicu. On se sagne i poljubi je u obraz, uživajući u njezinom mirisu.

"Dakle?" upita ona.

"Izmislili su nešto što se zove 'administrativnim dopustom,' i to posebno, čini mi se, za ovu priliku."

"A to znači?" upita ona, ulazeći usporedo s njim u dnevnu sobu. On se poput vreće sruši na sofu, ispruživši noge pred sobom. "To znači da ću ostati kod kuće i čitati sve dok ti i Mitri ne postignete

nekakvu nagodbu." "Nagodbu?" upita ona, sjedajući na rub sofe pokraj njega. " Patta očito misli da bi ti Mitriju trebala platiti za razbijeni izlog i

ispričati mu se." Malko razmisli o Mitriju pa se ispravi, "Ili samo platiti za izlog."

"Jednom ili dvaput?" upita ona. "Ima li razlike?" Ona spusti pogled i stopalom izravna rub tepiha koji je bio prostrt

pred sofom. "Ne, zapravo i nema. Ne mogu mu dati ni lire." "Ne možeš ili nećeš?" "Ne mogu." "Dakle, valjda će mi ovo, konačno, pružiti priliku da pročitam

Gibbona." "Kako to misliš?" "To znači da ću ostati kod kuće sve dok se ne pronađe nekakvo

rješenje, osobno ili pravno." "Ako me oglobe, platit ću," reče i pritom je toliko zvučala kao uzorni

građanin da je Brunetti bio prisiljen naceriti se. Još uvijek se smiješeći, on reče, "Mislim da je Voltaire negdje izjavio, 'Ne slažem se s onim što kažeš,

ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš.'" "Voltaire je bio izjavio mnogo sličnih stvari. Dobro zvuči. Imao je

običaj govoriti stvari koje dobro zvuče." "A ti zvučiš sumnjičavo." Ona slegne ramenima. "Uvijek sam sumnjičava prema plemenitim osjećajima." "Osobito kad dolaze od muškaraca?" Ona se nagne prema njemu, položivši dlan na jednu njegovu ruku. "To si ti rekao, a ne ja." "Ali zato nije ništa manje istinito." Ona opet slegne ramenima. "I stvarno ćeš čitati Gibbona?" "Oduvijek sam to želio. Ali mislim da ću ga čitati u prijevodu. Njegov

je stil malčice preraskošan za mene." "U tome i jest sav užitak."

"Kićenih tekstova za moj ukus ima dovoljno već u novinama; ne trebam ih u povijesnim knjigama."

"Ovo će se novinarima jako svidjeti, zar ne,?" upita ona. "Nitko već godinama nije pokušao uhititi Andreottija, a o nečem

moraju pisati." "Valjda." Ona ustane. "Da ti donesem štogod?" Brunetti, koji je bio bacio nešto sitno u kljun za ručak, a i to što je

pojeo nije mu se svidjelo, reče, "Sendvič i čašu Dolcetta." Nagnuo se naprijed i počeo odvezivati

cipele. Kada je Paola krenula prema vratima, on dovikne za njom, "I Gibbonov prvi svezak."

Vratila se za deset minuta sa sve tri stvari, a on je u njima besramno uživao, ispruživši se na sofi, s čašom na stolu pokraj sebe i s tanjurom na prsima, te je otvorio knjigu i počeo čitati. U paninu su bili slanina i rajčica, s tanko narezanim kriškama zrelog pecorina između. Nakon par minuta, Paola uđe u sobu i pod bradom mu rasprostre platnenu salvetu, u pravom trenutku da uhvati komadić vlažne rajčice koji je ispao iz sendviča. Spustio je sendvič na tanjur, posegnuo za čašom i potegao dobar gutljaj. Vrativši se knjizi, pročitao je maestralno uvodno poglavlje, u kojem je autor iznosio politički nekorektne hvalospjeve slavi Rimskoga Carstva.

Nakon nekog vremena, baš u trenutku kada je Gibbon objašnjavao snošljivost s kojom politeist promatra sve religije, Paola je ušla i ponovno mu napunila čašu. Uzela je prazan tanjur s njegovih prsa, pokupila salvetu i vratila se u kuhinju. Gibbon je nedvojbeno imao nešto za reći i o poslušnosti dobre rimske supruge: Brunetti je jedva čekao da dođe do tog poglavlja.

Sljedećega dana je, između Gibbonovih poglavlja, prelistao i nacionalne i mjesne dnevne listove, koje su kući donijela djeca. II Gazzettino, čiji je novinar bio povukao njegovu ruku od brave, pjenio se zbog zlouporabe ovlasti od strane organa vlasti, zbog Brunettijeva odbijanja da surađuje s novinarima i njihovim legitimnim pravom na pristup informacijama, zbog njegove bahatosti te sklonosti nasilju. Paolina je očita motivacija, za koju su nekako bili saznali, u novinama prikazana olako, napadali su takav duh zločina iz osvete, predstavljajući je kao ženu koja žudi za publicitetom, što je, jasna stvar, neprimjereno osobi koja radi kao sveučilišna profesorica. Činjenica da je nitko nikada nije zamolio za intervju u tom članku nigdje nije bila spomenuta.

Novine s većom nakladom bile su manje zapjenjene, iako je ta priča uvijek bila prikazivana kao primjer opasnih tendencija građana-pojedinaca da zanemaruju legitimnu moć države u krivo usmjerenoj potrazi za krivo shvaćenim pojmom 'pravde,' a tu su riječ novine redovito stavljale u navodne znakove, tako iskazujući svoj prezir.

Prelistavši novine, Brunetti je nastavio čitati svoju knjigu i nije napuštao kuću. A nije ni Paola, koja je većinu vremena provodila u svojoj radnoj sobi, iščitavajući doktorsku disertaciju jednog studenta kojemu je bila mentoricom. Djeca, iako su ih roditelji upozorili na to što se događa, dolazila su i odlazila neometano, obavljala kupovinu, donosila novine i, općenito, ponašala se vrlo dobro uzevši u obzir to da im je bio narušen obiteljski mir.

Drugoga dana, Brunetti se počastio dugim drijemežom nakon ručka, čak se i potrudio svući se i zavući u postelju, umjesto da se jednostavno ispruži na sofi i pusti da ga san svlada sam od sebe. Poslijepodne je nekoliko puta zazvonio telefon, ali je pustio Paolu da se javi. Ako Mitri ili njegov odvjetnik nazovu kako bi porazgovarali s njom, rekla bi mu, ili možda i ne bi.

Telefon je zazvonio nedugo nakon doručka trećega dana onoga što je Brunetti počeo doživljavati kao privremeno izbjeglištvo. Nakon nekoliko minuta, Paola je došla u dnevnu sobu i rekla da je poziv za njega.

Podigao se u polusjedeći položaj, ne spuštajući noge na pod, i podigao slušalicu.

"Si?" "Vianello ovdje, gospodine. Jesu li Vas već nazvali?" "Tko?" "Noćašnji službujući." "Ne. Zašto?" Štogod da je Vianello tada izgovorio bilo je zaglušeno bukom iz

pozadine. "Gdje ste, Vianello?" "Dolje u kafiću kod mosta." "Što se dogodilo?" "Mitri je sinoæ ubijen." Brunetti sjedne uspravno, spustivši noge na pod. "Kako? Gdje?" "U vlastitom domu. Ubijen je garotom, ili barem tako izgleda. Netko

mu je prišao s leđa i zadavio ga. Čime god su ga zadavili, odnijeli su to sa sobom. Ali -" reče on i opet je njegov glas potonuo zapljusnut bukom koja je zvučala kao da dolazi s radija.

"Što?" upita Brunetti kad se taj zvuk stišao. "Pronašli su poruku pokraj njegova tijela. Nisam je vidio, ali mi je

Pucetti rekao da je pisalo nešto o pedofilima i ljudima koji im pomažu. Nešto o pravdi."

"Gesu bambino," prošapta Brunetti bez daha. "Tko ga je pronašao?" "Corvi i Alvise." "Tko ih je pozvao?"

"Njegova žena. Vratila se s večere od prijatelja i pronašla ga u kuhinji, na podu."

"S kim je bila na večeri?" "Ne znam, gospodine. Sve što znam je ono malo što mije ispričao

Pucetti, a to što je znao rekao mu je Corvi prije nego je završio sa smjenom jutros."

"Kome je dodijeljen slučaj?" "Mislim da je poručnik Scarpa otišao pogledati tijelo nakon što je

Corvi nazvao." Brunetti na ovo ne reče ništa, iako se pitao zašto bi Pattinu osobnom

pomoćniku bio dodijeljen taj slučaj. "Je li već stigao vice-questore?" "Nije još bio došao kada sam ja kretao ovamo prije nekoliko minuta,

ali Scarpa ga je nazvao doma i sve mu ispričao." "Stižem," reče Brunetti, tražeći stopalom cipele. Vianello je neko vrijeme šutio, ali onda reče, "Da. Mislim da je tako bolje." "Za dvadeset minuta." Brunetti prekine vezu. Svezao je vezice na cipelama i otišao u stražnji dio stana. Vrata

Paoline radne sobe bila su otvorena, nijemo ga pozivajući da uđe i kaže joj što mu je javljeno.

"Zvao je Vianello," reče on ulazeći. Ona podigne pogled, spazi izraz na njegovu licu, odloži stranicu teksta

koju je čitala i, zaklopivši olovku, spusti je na stol. "Što je rekao?" "Mitri je ubijen sinoć." Ona se trgne unatrag, kao da joj je netko pred licem prijeteći

zamahnuo rukom. "Ne." "Pucetti kaže da su pronašli poruku, nešto o pedofilima i pravdi." Njezino se lice ukočilo, a zatim je nadlanicom pokrila usta. "Oh, Madonna Santa." Iza ruke dopre šapat, "Kako?" "Zadavljen je." Ona zatrese glavom, zažmirivši. "Oh, moj Bože, moj Bože." Brunetti je znao da je sada bio trenutak da to učini. "Paola, prije nego što si učinila to što si učinila, jesi li i s kim pričala o

tome? Je li te itko ohrabrivao u toj odluci?" "Kako to misliš?" "Jesi li to učinila sama?"

Vidio je kako se njezin pogled mijenja, kako joj se od šoka sužavaju zjenice.

"Pitaš li me je li itko koga poznajem, neki fanatik, znao da ću razbiti taj izlog? A onda otići i ubiti ga?"

"Paola," reče, pazeći da zadrži mirnoću u glasu, "Pokušavam ti postaviti pitanje i isključiti izvjesnu mogućnost prije nego što netko drugi zbroji dva i dva na isti način i postavi ti isto pitanje."

"Nema se tu što zbrajati," odgovori ona odmah, snažno zajedljivo naglasivši posljednje dvije riječi.

"Znači ni s kim nisi razgovarala?" "Ne, nikada nisam ni s kim raspravljala o tome. Bila je to isključivo

moja samostalna odluka. I ta odluka nije bila laka." On kimne. Ako je djelovala sama, onda se sigurno radilo o nekome

koga je potaknuo ili ohrabrio način na koji su novine pisale o tome. Bože, pretvarali smo se u Ameriku, gdje policija strepi od ubojica-oponašatelja, gdje je samo spominjanje nekog zločina dovoljno da potakne oponašanje.

"Odlazim," reče on. "Ne znam kad ću se vratiti." Ona kimne, ali ostane sjediti za svojim pisaćim stolom, šuteći. Brunetti ode niz hodnik, uzme kaput i izađe iz stana. Nije bilo nikoga

pred vratima, ali je znao da će primirje ubrzo biti gotovo. 12

Primirje je završilo ispred Questure, čija su vrata bila zapriječena

novinarima natisnutima u tri reda. U prvom redu su stajali muškarci i žene s bilježnicama u rukama. Iza njih su stajali oni s mikrofonima, a na kraju, najbliži vratima, redovi snimatelja s kamerama, od kojih su dvije bile postavljene na tronošcima, s reflektorima u pozadini.

Jedan od snimatelja primijetio je Brunettija kako se približava i uperio crno oko kamere u njegovu pravcu. Brunetti na to nije ni trepnuo, kao ni ljudi koji su se gužvali oko snimatelja. Začudo, nitko od njih nije ga ništa pitao niti mu se obratio; samo su okrenuli svoje mikrofone prema njemu i promatrali ga kako nijemo, poput Mojsija, prolazi neometan između razdvojenoga oceana njihove znatiželje i ulazi u Questuru.

Unutra, Alvise i Riverre ga vojnički pozdraviše pri ulasku, pri čemu Alvise nije mogao sakriti svoje iznenađenje što ga vidi.

"Buon di, commissario," reče Riverre, a njegov se partner javi poput jeke.

Brunetti im kimne na pozdrav, znajući da bi gubio vrijeme kada bi išta pitao Alvisea, pa se hitro uputi prema stubama i Pattinom uredu. Pred uredom, za svojim stolom, signorina Elettra je razgovarala na telefonu kad je

on ušao. Ona mu kimne, nimalo iznenađena što ga vidi ovdje, i zaustavi ga pokretom ruke.

"Željela bih to dobiti do poslijepodneva," reče ona, pričeka na odgovor osobe s kojom je razgovarala, zatim pozdravi i poklopi slušalicu.

"Dobro nam došli natrag, commissario," reče ona. "Jesam li?" Ona mu uputi upitan pogled. "Dobrodošli?" objasni on. "Što se mene tiče, svakako. Ne znam za vice-questorea, ali on je ranije

već pitao jeste li stigli." "Što ste mu rekli?" "Da Vas očekujem svakoga trena." "I?" "Izgledao je kao da mu je laknulo." "Dobro." Brunettiju je jednako tako laknulo. "A što je s poručnikom

Scarpom?" "Kod vice-questorea je otkad se vratio s mjesta zločina." "Kada je to bilo?" "Poziv signore Mitri primljen je u deset i dvadeset sedam. Corvi je

nazvao u jedanaest i tri minute." Ona baci pogled na list papira pred sobom. "Poručnik Scarpa nazvao je u jedanaest i četvrt i odmah otišao do Mitrijeve kuće. Odatle se nije vratio sve do jedan."

"A otkad je unutra?" reče Brunetti, pokazavši trzajem bradom na vrata Pattina ureda.

"Od osam i trideset jutros," odgovori mu signorina Elettra. "Nema smisla čekati," reèe Brunetti, koliko sebi toliko i njoj, pa priđe

vratima. Pokucao je; Patta se oglasio istoga trena. Brunetti gurne vrata i uđe. Kao i obično, Patta je sjedio za svojim

stolom, a svjetlost izvana je dopirala njemu s leđa, odbijala se od ulaštene plohe njegova stola i zasljepljivala svakog tko bi sjedio nasuprot njemu.

Poručnik Scarpa stajao je pokraj svoga zapovjednika, toliko uspravan i toliko savršeno izglačane odore da je zastrašujuće sličio Maximilianu Schellu u jednoj od njegovih uloga dobroga nacista.

Patta pozdravi Brunettija kimnuvši i pokaže rukom na stolac ispred svoga stola. Brunetti stolac povuče malko ustranu, tako da je sjena koju je stvaralo Scarpino tijelo blokiralo odbljesak svjetla izvana na uglačanoj drvenoj plohi. Poručnik prebaci težinu sjedne na drugu nogu i pomakne se pola koraka udesno. Brunetti na to odgovori nagnuvši se na lijevu stranu.

"Dobro jutro, vice-questore," reče Brunetti i kimne Scarpi. "Znači, čuli ste?" reče Patta.

"Samo to da je ubijen. Ništa drugo ne znam." Patta podigne pogled prema Scarpi.

"Ispričajte mu, poručniče." Scarpa pogleda Brunettija, pa opet Pattu prije nego je išta izgovorio.

Kada je progovorio, učinio je to blago naklonivši glavu u Pattinom pravcu. "S dužnim poštovanjem, vice-questore, mislio sam da je commissario

na administrativnom dopustu." Patta ne reče ništa, pa ovaj nastavi, "Nisam znao da će on biti vraćen na ovu istragu. I, ako smijem reći, novinarima se može učiniti čudnim to što je baš njemu dodijeljen taj slučaj."

Brunettiju se učinilo zanimljivim to što se, barem u Scarpinom umu, na sve ovo gledalo kao na jednu istragu. Pitao se ne odražava li to poručnikovo vjerovanje da je Paola nekako umiješana u to umorstvo.

"Ja sam taj koji odlučuje o tome tko će dobiti koji slučaj, poručniče," reče Patta staloženim glasom. "Recite commissariju što se dogodilo. To je sada njegov problem."

"Da, gospodine," neutralno potvrdi Scarpa. Još se malo isprsio te počeo pripovijedati. "Corvi me nazvao nešto poslije jedanaest i odmah otišao do Mitrijeve kuće. Kada sam ja stigao onamo, pronašao sam nje- govo tijelo na podu kuhinje. Po onome što sam vidio na njegovu vratu, činilo se da je zadavljen, iako nigdje nije bilo ni traga predmeta kojim je počinjeno umorstvo." On zastane i pogleda Brunettija, ali kako je com-missario samo šutio, Scarpa nastavi, "Pregledao sam tijelo, a zatim nazvao dottora Rizzardija, koji je stigao za otprilike pola sata. On mi je potvrdio mišljenje o uzroku smrti."

"Je li rekao, što misli čime je zadavljena žrtva?" upadne mu u riječ Brunetti.

"Ne." Brunetti primijeti da mu Scarpa iskazuje nepoštovanje, propustivši spomenuti njegov čin, ali prijeđe preko toga. Nije ni sumnjao u to kako se poručnik jamačno bio odnosio prema dr. Rizzardiju, čovjeku za koga se znalo da je u prijateljskim odnosima s Brunettijem, pa ga zato nije iznenadilo kada je čuo da Rizzardi nije pokazao spremnost da nagađa o predmetu kojim je zadavljen Mitri.

"A obdukcija?" upita Brunetti. "Danas, ako je moguće." Brunetti će nazvati Rizzardija nakon ovog sastanka. Bit će moguće. "Smijem li nastaviti, gospodine?" Scarpa upita Pattu. Patta uputi Brunettiju dug pogled, kao da ga pita ima li kakav

prigovor, ali kako se Brunetti pravio da ne primjećuje njegov pogled, on se okrene prema Scarpi i reče,

"Naravno."

"Bio je sam u stanu te večeri. Njegova supruga bila je na večeri kod prijatelja."

"A zašto Mitri nije išao na večeru?" upita Brunetti. Scarpa pogleda Pattu, kao da ga želi pitati smije li odgovoriti na

commissarijevo pitanje. Kad mu je Patta kimnuo, Scarpa objasni, "Njegova supruga je izjavila da su to bili njezini stari prijatelji, još od

prije braka, pa je Mitri rijetko s njima izlazio kad su odlazili na večere." "Djeca?" upita Brunetti. "Ima jednu kći, ali ona živi u Rimu." "Posluga?" "Sve to piše u izvješću," reče nestrpljivo Scarpa, gledajući Pattu,

umjesto Brunettija. "Posluga?" Brunetti ponovi. Scarpa načini stanku, ali zatim ipak odgovori, "Ne. U najmanju ruku nisu imali poslugu koja bi živjela s njima u

kući. Dvaput tjedno dolazi im žena čistiti kuću." Brunetti ustane. "Gdje se nalazi njegova supruga?" upita Scarpu. "Još je bila ondje kada sam ja odlazio." "Hvala Vam, poručniče," reče Brunetti. "Volio bih vidjeti presliku

Vašeg izvješća." Scarpa kimne, ali ne reče ništa. "Morat ću posjetiti gospođu," reče Brunetti Patti i, prije nego je vice-

questore dospio to izgovoriti, on nastavi, "Bit ću vrlo pažljiv s njom." "A Vaša supruga?" upita Patta. To je moglo značiti mali milijun stvari, ali je Brunetti odlučio

odgovoriti na najjednostavniju inačicu. "Bila je kod kuće čitavu večer, sa mnom i djecom. Nitko od nas nije

napuštao kuću nakon sedam i trideset, kada se moj sin vratio s učenja kod prijatelja." Ovdje je napravio stanku da vidi hoće li Patta postaviti još kakvo potpitanje, a kada je odlučio da neće, Brunetti izađe iz ureda bez ikakvih daljnjih pitanja.

Signorina Elettra podigla je pogled s nekih papira na svojem stolu i, niti ne trudeći se sakriti svoju znatiželju, upita,

"Dakle?" "Slučaj je moj," reče Brunetti. "Ali to je suludo," signorina Elettra je izlanula. Žurno je dodala,

"Hoću reći, novinari će podivljati kad to saznaju." Brunetti slegne ramenima;. Nije mogao učiniti gotovo ništa da suzbije

novinarsku znatiželju. Ne obazirući se na njenu primjedbu, upita, "Imate li one papire za koje sam vam rekao da ih ne tražite?"

Promatrao ju je dok je prevrtala po glavi što bi to pitanje trebalo značiti: prijekor zbog neposlušnosti i nepokornosti, odbijanje izravne zapovijedi nadređenog časnika, razlog za otkaz, kraj njezine karijere.

"Naravno, gospodine," odgovori mu ona. "Možete li mi dati presliku?" "Trebat će mi nekoliko minuta. Imam ih skrivene ovdje," objasni ona,

mahnuvši rukom prema zaslonu svoga računala. "Gdje?" "U jednom spisu u kojem ih nitko drugi ne bi mogao pronaći." "Baš nitko?" "Oh," reče oholo, "ako su toliko dobri kao ja, onda možda." "A je li to moguće?" "Ne, ovdje ne." "Dobro. Donesite mi ih gore kada ih ispišete, hoćete li?" "Naravno, gospodine." Mahnuo je rukom u njezinom pravcu i pošao gore po stubama. Odmah je nazvao Rizzardija, i pronašao ga u njegovom uredu u

bolnici. "Jesi li već imao vremena?" upita Brunetti odmah nakon što se

predstavio drugom muškarcu. "Ne, počinjem raditi za oko sat vremena. Prvo imam jedno

samoubojstvo. Djevojčica, samo šesnaest godina. Ostavio ju je dečko, pa je popila sve mamine tablete za spavanje."

Brunetti se sjetio kako se Rizzardi bio kasno oženio i da ima djecu u pubertetu.Dvije djevojčice, pomisli on,

"Jadna djevojka," reèe Brunetti. "Da." Rizzardi si je dopustio stanku kako bi se pribrao, a zatim

nastavio, "Mislim da nema sumnje, mogla je to biti tanka žica, možda i s izolacijom."

"Poput električne žice?" "Ta je najsličnija. Znat ću jednom kad pobliže pogledam. Možda je

čak riječ o dvožilnoj žici kakva se koristi za zvučnike. Postoje i slabije vidljivi tragovi drugog utiska, paralelno s prvim, ali možda je ubojica na trenutak olabavio žicu kako bi je zatim bolje zategnuo. Znat ću više kad pogledam pod mikroskopom."

"Muškarac ili žena?" upita Brunetti. "Moglo bi biti i jedno i drugo. To jest, i muškarac i žena su to mogli

učiniti. Ako nekome priđeš s leđa s uzicom, žrtva nema nikakve izglede da preživi; snaga uopće nije bitna. Ali davitelji su obično muškarci: mislim da se žene ne uzdaju u svoju snagu."

"Hvala Bogu na tome," reče Brunetti. "I čini se da bi moglo biti nečega pod noktima njegove lijeve ruke." "Nečega?" "Ako budemo imali sreće, kože. Ili vlakana s odjeće koju je na sebi

nosio ubojica. Znat ću kad pobliže pogledam." "Je li to dovoljno da identificiramo ubojicu?" "Ako ga pronađeš, da." Brunetti razmisli o ovome, pa reče, "Vrijeme?" "Neću znati sve dok ga ne otvorim. Ali supruga ga je vidjela u sedam i

trideset, kada je izašla, i pronašla ga nešto poslije deset sati, kada se vratila. Dakle, nema mnogo sumnje, a i teško da ću pronaći nešto što bi dalo uvjerljiviju potvrdu vremena kada je nastupila smrt." Rizzardi zastane na trenutak, pokrije slušalicu dlanom i obrati se nekome tko je bio s njim u istoj prostoriji. "Moram ići. Stavili su je na stol." Prije nego mu je Brunetti stigao zahvaliti, Rizzardi reče, "Poslat ću ti izvješće sutra," i spusti slušalicu.

Iako nestrpljiv da ode razgovarati sa signorom Mitri, Brunetti se prisilio da ostane sjediti za svojim stolom sve dok mu signorina Elettra nije donijela podatke o Mitriju i Zambinu, što je i učinila, pet minuta kasnije.

Ušla je nakon što je pokucala i stavila na njegov stol dva fascikla, ne rekavši ni riječ.

"Koliko je toga općepoznato?" upita Brunetti, bacivši pogled na spise. "Većina podataka dolazi iz novina," odgovori mu ona. "Ali neki su

podaci iz njihovih banaka i dioničkih spisa iz raznih poduzeća." Brunetti se nije mogao suzdržati. "Kako ste došli do tih podataka?" Začuvši u njegovu glasu samo znatiželju, ali ne i pohvalu, ona se ne

nasmiješi. "Imam brojne prijatelje koji rade u gradskim uredima i bankama.

Ponekad ih zamolim da mi pribave određene obavijesti." "A što Vi činite zauzvrat?" upita Brunetti, napokon izgovorivši pitanje

koje ga je bilo mučilo godinama. "Većina podataka kojima ovdje raspolažemo, commissario, ubrzo

postane općepoznata ili, u najmanju ruku, javnost zna za njih." "To nije odgovor na moje pitanje, signorina." "Nikada nisam odala policijske podatke ikome tko nije imao pravo na

iste." "Pravno ili moralno pravo?" upita Brunetti. Dugo je proučavala njegovo lice, a zatim odgovorila, "Pravno."

Brunetti je znao da je jedina cijena dovoljno visoka za određene obavijesti druga obavijest, pa je zato ustrajao,

"Pa kako onda dolazite do svih ovih podataka?" Ona kratko razmisli. "Također savjetujem prijateljima kako da na učinkovitiji način dođu

do podataka koji njih zanimaju." "Što to znači normalnim jezikom?" "Poučavam ih kako da njuškaju i gdje da traže." Brunetti na ovo nije

stigao odgovoriti, a ona je već nastavila, "Ali nikada, gospodine, nikada nisam odala nikakav povjerljiv podatak, ni svojim prijateljima, niti ljudima koji mi nisu prijatelji, ali s kojima razmjenjujem obavijesti. Voljela bih kada biste mi vjerovali na riječ."

On kimne kako bi joj pokazao da joj vjeruje, opirući se kušnji da je upita je li ikada ikome objasnila kako da dobije podatke od policije. Umjesto toga, on rukom potapša fascikle.

"Ima li toga još?" "Možda nešto dulji popis Zambinovih stranaka, ali mislim da se o

Mitriju više nema što naći." Naravno da ima, reče Brunetti u sebi: postojao je razlog zašto je netko

omotao žicu oko Mitrijeva vrata i čvrsto je stezao sve dok ga nije zadavio. "Dobro, pogledat ću to," reče on. "Mislim da je sve jasno, ali ako imate ikakvih pitanja, molim Vas,

slobodno pitajte." "Zna li itko osim Vas i mene da ste mi dali ove podatke?" "Ne, naravno da ne," reče i ode iz ureda. Odlučio je prvo pregledati tanji fascikl: Zambino. Podrijetlom iz

Modene, ovaj je odvjetnik bio studirao na Ca Foscari i svoj je odvjetnički ured u Veneciji otvorio prije dvadesetak godina. Specijalizirao se za korporativno pravo i u gradu stekao ugled odličnog pravnika. Signorina Elettra bila je pričvrstila popis nekih od njegovih poznatijih stranaka; Brunetti je znao za većinu njih. Nije bilo nikakvog prepoznatljivog uzorka, a Zambino svakako nije radio samo za imućne: na popisu su se nalazili mnogi konobari i trgovci, kao i liječnici i bankari. Iako je prihvatio izvjestan broj kaznenih slučajeva, njegov glavni izvor prihoda bile su velike tvrtke, o čemu je Brunettiju bio govorio Vianello. Dvadeset i pet godina u braku s učiteljicom, imao je četvoro djece, s kojima policija nikada nije imala nikakva posla. Brunetti primijeti da Zambino nije bio bogat čovjek; to jest, ako je i imao bogatstvo, onda ga nije držao u Italiji.

Kobna putnička agencija na Campu Manin bila je u Mitrijevom vlasništvu šest godina, iako on, ironijom sudbine, nije imao nikakve veze sa svakodnevnim upravljanjem poslom. Menadžer koji je unajmio agenciju od

Mitrija brinuo se o svim praktičnim stvarima; očigledno je on bio taj koji je odlučio baviti se putovanjima koja su bila izazvala Paolino djelovanje i, čini se, dovela do Mitrijeva umorstva. Brunetti zapiše menadžer ovo ime i nastavi čitati.

Mitrijeva supruga također je bila Venecijanka, dvije godine mlada od njega. Iako su imali samo jedno dijete, ona nikada nije radila, a Brunetti njezino ime nikada nije vidio na popisu ljudi koji su se bavili dobrotvornim radom u gradu. Mitrija su nadživjeli njegov brat, sestra i jedan rođak. Brat, također kemičar, živio je u blizini Padove, sestra u Veroni, a rođak u Argentini.

Nakon toga su slijedili brojevi tri računa u različitim bankama u gradu, popis vladinih obveznica i dionica, sve zajedno u vrijednosti od milijardu lira. I to je bilo sve. Mitri nikada nije bio optužen ni za kakav zločin i nikada, nijednom u pola stoljeća, nije privukao pozornost policije na ovaj ili onaj način.

Umjesto toga, pomisli Brunetti, vjerojatno je privukao pozornost osobe koja je mislila - iako je pokušao ne misliti na taj način, Brunetti se tome nije mogao othrvati - isto što i Paola i koja je, kao i ona, odlučila upotrijebiti silu da bi izrazila svoje protivljenje putovanjima koja je organizirala ta putnička agencija. Brunetti je znao da je povijest prepuna primjera u kojima su umrli pogrešni ljudi. Dobri sin Kaisera Wilhelma, Friedrich, bio je nadživio svoga oca samo nekoliko mjeseci, ostavivši prijestolje svom sinu, Wilhelmu II, a ujedno otvorivši put prvom istinski sveopćem ratu. I Germanikova smrt bila je nasljednike izložila opasnosti i, na kraju, otvorila put Neronu. Ali to su bili slučajevi u kojima je sudbina, ili povijest, imala umiješane svoje prste; tu nije postojala osoba sa žicom u rukama koja je žrtvu odvukla u smrt; nije bilo namjernog odabira.

Brunetti nazove Vianella, koji se javi nakon drugog zvona. "Je li lab gotov s porukom?" upita on bez uvoda. "Vjerojatno. Hoćete da odem dolje i pitam ih?" "Da. I donesite je gore ako možete." Dok je čekao na Vianella, Brunetti je ponovno pročitao kratak popis

Zambinovih kazneno gonjenih stranaka, pokušavajući se prisjetiti bilo čega u svezi s imenima koja je prepoznavao. Bio je tu jedan slučaj umorstva i, iako je čovjek bio osuđen, kazna mu je bila smanjena na samo sedam godina zatvora kada je Zambino doveo nekoliko žena koje su živjele u istoj zgradi kako bi posvjedočile da ih je njegova žrtva, godinama, napastovala u dizalu i hodnicima zgrade. Zambino je zatim bio uvjerio suce kako je njegova stranka bila branila čast svoje supruge kada je između njih izbila svađa u kafiću. Dva osumnjičenika za pljačku bila su puštena na slobodu zbog

nedostatka dokaza: Zambino je tvrdio da su uhićeni samo zato što su Albanci.

Brunettija u čitanju prekine kucanje na vratima i Vianellov ulazak. U desnoj ruci je nosio veliku prozirnu plastičnu omotnicu koju je podigao uvis kad je ušao.

"Upravo su dokrajčili posao. Ama baš ništa. Lavata con Perlana," zaključi Vianello upotrijebivši najuspješniji televizijski reklamni slogan desetljeća. Ništa nije moglo biti čišće od nečega što je oprano Perlanom. Osim, pomisli Brunetti, poruke ostavljene na mjestu umorstva, koju će jamačno pronaći i ispitati policija.

Vianello priđe Brunettijevom stolu i na nj stavi omotnicu. Naslonio se rukama na stol i nagnuo se nad njim, proučavajući omotnicu zajedno s Brunettijem.

Brunettiju se činilo kao da su riječi izrezane iz La Nuove, najsenzacionalističijih i često najvulgarnijih novina u gradu. Nije bio siguran: ali zato će tehničari biti. Slova su bila zalijepljena na pola lista papira s crtovljem.

"Prljavi pederi i dječji pornografi. Svi ćete umrijeti ovako." Brunetti uzme omotnicu primivši jedan od kutova i prevrne je. Sve što

je vidio bilo je isto crtovlje i poneka mrljica na mjestu gdje je ljepilo bilo prodrlo kroz papir, zasivivši ga na tom mjestu. Opet je prevrnuo omotnicu i pročitao tekst.

"Čini se da je kod nekog došlo do kratkog spoja, zar ne?" upita on. "To je najmanje što se može reći," složi se Vianello. Iako je Paola policajcima koji su je uhitili bila rekla zašto je razbila taj

izlog, ništa od toga nikada nije bila ispričala novinarima, osim ukratko i pod prinudom, tako da su sve priče koje su objavljivali o njezinoj motivaciji stizale iz nekih drugih izvora; poručnik Scarpa vjerojatno je bio jedan od tih izvora. Priče koje je Brunetti bio čitao po novinama jedino su navodile na zaključak da je sila koja je motivira 'feminizam,' iako taj pojam nije nikada bio definiran. Govorilo se o putovanjima koje je organizirala agencija, ali optužbe da je riječ o seksualnim putovanjima gorljivo je opovrgavao menadžer, koji je tvrdio da većina muškaraca koja kupuje zrakoplovne karte za Bangkok u njegovoj agenciji sa sobom vodi i svoje supruge. Gazzettino je, prisjeti se Brunetti, prenio dugi intervju s njim u kojem je on izrazio svoju - zgranutost i zgađenost seksualnim turizmom, pažljivo i iznova ističući kako je takvo što protuzakonito u Italiji te zato nezamislivo ijednoj zakonitoj agenciji da igra ulogu u organiziranju sličnih putovanja.

Tako se teret javnog i stručnog mišljenja suprotstavio Paoli, histeričnoj 'feministici,' i postavio se na stranu menadžera koji poštuje

zakone i, iza njega,ubijenog direktora. Kome god da je napamet pala zamisao o 'dječjem pornografu', taj je gadno pogriješio.

"Mislim da je vrijeme da porazgovaramo s nekoliko ljudi," reče Brunetti, ustajući. "Počevši s menadžerom te agencije. Volio bih čuti što nam ima reći o svim tim udatim ženama koje žele ići u Bangkok."

Brunetti pogleda svoj sat i vidje da je već skoro dva. "Je li signorina Elettra još uvijek tu?" upita Vianella. "Jest, gospodine. Bila je tamo kad sam došao gore. "Dobro. Želio bih porazgovarati s njom, a zatim možda možemo otići

i zajedno nešto pojesti." Zbunjen, Vianello kimne glavom i krene za svojim nadređenim dolje

do ureda signorine Elettre. S vrata je promatrao kako se Brunetti naginje i obraća joj se, a čuo je i vidio smijeh signorine Elletre. Ona kimne i okrene se prema svojem računalu, zatim mu se Brunetti pridruži i oni odoše do kafića kod Ponte dei Grechi, gdje su pili vino i tramezzini, i razgovarali o svemu i svačemu. Brunettiju se naizgled nije nikamo žurilo, pa su tako pojeli još nekoliko sendviča i ispili još po čašu vina.

Pola sata kasnije pojavila se i signorina Elettra, osvojivši barmenov osmijeh i odbivši kavu koju su joj ponudila dvojica muškaraca za šankom. Iako je kafić bio samo jedan blok kuća udaljen od Questure, na sebe je odjenula prošiveni kaput od crne svile koji joj je sezao do gležnja. Odmahnula je glavom ljubazno odbivši kavu i prišla dvojici policajaca. Iz džepa je izvukla nekoliko listova papira i podigla ih.

"Igrarija." Zatresla je glavom, glumeći zdvojnost. "Stvarno je prejednostavno."

"Naravno," nasmiješi se Brunetti i plati svoj improvizirani ručak. 13

Brunetti i Vianello u putničkoj su se agenciji pojavili upravo u

trenutku kada je počinjala s radom poslijepodnevna smjena, u 15 i 30, i zatražili razgovor sa signor Dorandijem. Brunetti je bacio pogled prema campu i opazio kako je staklo na izlogu toliko čisto da se činilo kao da ga uopće i nema. Plavuša za prijamnim stolom zatražila je njihova imena, pritisnula gumb na svojem telefonu, a trenutak kasnije lijevo od njezinog stola otvorila su se vrata, na kojima se pojavio signor Dorandi.

Bio je nešto niži od Brunettija i imao gustu bradu u kojoj su se počele javljati prve sijede, iako je bio srednjih tridesetih godina. Ugledavši Vianellovu odoru, krenuo je prema njima s pruženom rukom, a osmijeh mu se rastegnuo s kraja na kraj lica.

"Ah, policija. Drago mi je što ste došli."

Brunetti pozdravi, ali ne predstavi ni sebe niti narednika imenom, smatrajući da Vianellova odora govori sama za sebe.Upitao ga je mogu li razgovarati u uredu signora Dorandija. Okrenuvši im leda, bradati muškarac im otvori vrata i propusti ih u ured, usput ih priupitavši jesu li za kavu. Obojica odbiše.

Zidovi ureda su, očekivano, bili izlijepljeni plakatima plaža, hramova i palača, što je bio čvrst dokaz da teškoće u gospodarstvu i neprestane priče o financijskim krizama nisu bile dovoljne da Talijane zadrže kod kuće. Dorandi sjedne za svoj stol, odgurne neke papire u stranu i okrene se Brunettiju, koji je složio i prebacio svoj kaput preko naslona jednog od stolaca nasuprot Dorandiju i sjeo. Vianello se spusti na susjedni stolac.

Dorandi je bio odjeven u odijelo, ali nešto tu nije bilo u redu. Smeten, Brunetti je pokušavao dokučiti o čemu je riječ, je li odijelo preveliko ili premaleno, ali činilo se da problem nije bio u tome. Sako s dvorednim kopčanjem bio je skrojen od nekakve debele modre tkanine koja je sličila vuni, ali je isto tako mogla biti i od knauf-ploče. Sako je na njemu stajao kao isklesan, bez ijednog jedinog nabora. Brunetti je isti dojam imao i o Dorandijevom licu, nešto tu nije bilo dobro, ali nije mogao dokučiti što. Zatim je ugledao njegove brkove. Dorandi je bio obrijao gornju polovicu brkova, ostavivši tako to područje iznad gornje usne fino izbrijano, pa se ukras muškoga lica u tankoj ravnoj crti protezao od ispod njegova nosa i prema bradi s kojom se stapao s obje strane usta. Brada i brkovi bili su vrlo uredno potkraćeni, pa je bilo jasno da taj posao nije obavila neka nemarna ruka, ali brkovi su bili nesrazmjerni bradi, pa su se tako, umjesto da izgledaju prirodno, doimali nalijepljenima.

"Što mogu učiniti za vas, gospodo?" upita Dorandi, smiješeći se i prekriživši ruke na prsima.

"Zanima me biste li mi mogli ispričati štogod o dottoru Mitriju i agenciji," reče Brunetti.

"Ah, da, rado." Dorandi zastane na trenutak razmišljajući o tome odakle da počne. "Poznavao sam ga godinama, još otkad sam došao raditi ovamo."

"A kada je to točno bilo?" upita Brunetti. Vianello izvuče bilježnicu iz džepa, rastvori je na koljenima i počne

zapisivati. Dorandi nakrivi bradu u stranu i zapilji se u kartu svijeta na

suprotnome zidu, tražeći odgovor u Riju de Janeiru. Vratio je pogled prema Brunettiju pa reče,

"U siječnju će biti ravno šest godina." "A kakav ste položaj imali kad ste došli ovamo?" zanimalo je

Brunettija.

"Isti kakav imam i danas: menadžerski." "Ali zar Vi niste istodobno i vlasnik agencije?" Dorandi se nasmiješi odgovarajući mu, "Po svemu osim imenom, jesam. Ja sam vlasnik tvrtke, ali dottor Mitri

je taj koji ima licencu." "Što to točno znači?" Dorandi se opet posavjetovao sa susretljivim gradom s karte na

suprotnom zidu. Kada je konačno pronašao odgovor, on se obrati Brunettiju. "To znači da ja odlučujem koga ću zaposliti, a koga otpustiti, kako ću

se oglašavati, kakve posebne ponude ću imati, a osim toga, zadržavam i veći dio zarade."

"Koliki dio?" "Sedamdeset i pet posto." "A ostatak je išao dottor Mitriju?" "Tako je. Kao i najamnina." "Koja je bila?" "Najamnina?" upita Dorandi. "Tri milijuna lira mjesečno." "A dobit?" "Zašto Vas sve to zanima?" upita Dorandi još uvijek smirena glasa. "U ovom trenutku, signore, nemam pojma što me zanima, a što ne.

Jednostavno pokušavam prikupiti što je moguæe više podataka o dottoru Mitriju i njegovim poslovima."

"S kojom svrhom?" "Kako bih bolje shvatio zašto je ubijen." Dorandijev je odgovor stigao gotovo istovremeno. "Mislio sam da je to bilo vrlo jasno iz poruke koju ste pronašli uz

njegovo tijelo." Brunetti podigne ruku kao da želi izraziti slaganje s tom mišlju. "Svejedno, mislim da je važno o njemu saznati što je moguće više." "Ali poruku ste pronašli, zar ne?" ustrajao je Dorandi. "Gdje ste to čuli, signor Dorandi?" "Neke novine su pisale su o tome." Brunetti kimne. "Da, pronašli smo poruku." "Je li u poruci stajalo ono što su objavili u novinama?" Brunetti, koji je vidio te novine, opet kimne. "Ali, to je apsurdno," reće Dorandi, podižuži glas, kao da je Brunetti

taj koji je ostavio tu poruku. "Ovdje se nitko ne bavi dječjom pornografijom. Ne radimo za pedere. Cijela je ta stvar smiješna."

"Pada li Vam na pamet zašto bi itko to mogao napisati, signore?"

"Vjerojatno zbog one luđakinje," reče Dorandi, ne pokušavajući sakriti svoje gnušanje i gnjev.

"O kojoj luđakinji govorite?" upita Brunetti. Dorandi načini dugu stanku prije nego je odgovorio na to,

proučavajući Brunettijevo lice, tražeći klopku skrivenu u tom upitu. Napokon reče,

"O onoj ženi koja nam je kamenom razbila izlog. Ona je pokrenula sve ovo. Da nije krenula sa svojim bezumnim optužbama - sve su to laži, baš sve - ništa se od svega ovoga ne bi dogodilo."

"Jesu li to doista laži, signor Dorandi?" "Kako se samo usuđujete postaviti takvo pitanje?" nagne se Dorandi

prema Brunettiju, podižući glas. "Naravno da su laži. Mi ovdje nemamo nikakve veze s dječjom pornografijom niti s pederima."

"Ali to je pisalo u poruci, signor Dorandi." "Kakvo te veze ima?" "Postoje dvije odvojene optužbe, signore. Pokušavam dokučiti zašto

je osoba koja je napisala tu poruku vjerovala da ova agencija ima veze s homoseksualcima i dječjom pornografijom."

"I ja sam Vam rekao zašto," reče Dorandi, sve ljući. "Zbog te žene. Po svim novinama me klevetala, klevetala je agenciju, pričala o organiziranim seksualnim putovanjima..."

"Ali ne i o homoseksualcima ili dječjoj pornografiji?" upadne mu u riječ Brunetti.

"Ima li razlike u očima jedne luđakinje? Luđacima je sve isto, sve što ima veze sa seksom."

"Imaju li, dakle, putovanja koja organizira ova agencija veze sa seksom?"

"Nisam to rekao," poviče Dorandi. Zatim, spoznavši koliko je bio glasan, na tren sklopi oči, prekriži ruke na prsima pa ih opusti niz tijelo, te reče potpuno normalnim glasom, "Nisam to rekao."

"Sigurno sam Vas krivo shvatio." Brunetti slegne ramenima, pa ga upita, "Ali, zašto bi ta luđakinja, kako je Vi nazivate, izgovorila takvo što? Zašto bi, doista, itko iznio takve optužbe?"

"Zbog nesporazuma." Dorandiju se na lice vratio smiješak. "Znate kako je s ljudima: vide ono što žele vidjeti, daju stvarima značenje kakvo žele da stvari imaju."

"Biste li mogli biti određeniji?" zamoli Brunetti s ljubaznim izrazom lica.

"Određenije, mislim na to što je ta žena učinila. Vidjela je naše oglase za putovanja na egzotična mjesta - Tajland, Kubu, Šri Lanku - zatim pročitala nekakav histeričan članak u nekom feminističkom časopisu koji

tvrdi da na takvim mjestima postoji dječja prostitucija i da putničke agencije organiziraju putovanja, seksualna putovanja, na takva mjesta, i onda je u glavi na neki šašav način spojila te dvije stvari i došla noću pred moju agenciju i razbila mi izlog."

"Ne čini li Vam se to kao pretjerana reakcija? Mislim, bez dokaza." Brunettijev glas zvučao je kao da je prepun razumijevanja.

Dorandi uzvrati, a u glasu me se osjećao snažan sarkazam, "Zato ih i zovu luđacima: zato što čine lude stvari. Naravno da je

reakcija pretjerana. I potpuno bezrazložna." Brunetti pusti dugoj stanci da se raširi između njih, a zatim reče, "U Gazzettinu su vas citirali da ste rekli kako u Bangkok odlazi

jednak broj žena kao i muškaraca. To jest, da većina muškaraca koji putuju u Bangkok sa sobom vodi žene."

Dorandi spusti pogled na svoje isprepletene prste, ali ne odgovori. Brunetti posegne u džep svoga sakoa i izvadi snop papira koji mu je bila dala signorina Elettra.

"Biste li mogli biti malo precizniji glede toga, signor Dorandi?" zamoli Brunetti, gledajuži u papire.

"Glede ćega?" "Glede broja muškaraca koji sa sobom vode žene u Bangkok. Recimo,

prošle godine." "Ne razumijem o ćemu Vi to govorite." Brunetti nije želio tratiti osmijeh na njega. "Signor Dorandi, podsježam Vas da je ovo istraga o umorstvu, što

znači da imamo pravo tražiti, ili zahtijevati, ako smo prisiljeni učiniti tako, izvjesne obavijesti od ljudi koji su u istragu upetljani."

"Kako to mislite, 'upetljani'?" propentao je Dorandi. "To bi Vama trebalo biti jasno," odgovori Brunetti normalnim tonom.

"Ovo je putnička agencija, koja prodaje izvjestan broj zrakoplovnih karata i organizira putovanja u ono što Vi nazivate "egzotična" odredišta. Pojavila se optužba da je svrha tih putovanja seksualni turizam, koji je, a to Vas ne moram podsjećati, u ovoj zemlji protuzakonit. Jedan je čovjek, a to je vlasnik ove agencije, ubijen, a pokraj njega ostavljena je poruka koja sugerira da su ta putovanja možda bila motivom ovoga zločina. Vi sami, čini se, vjerujete da postoji neka veza. Pa se zato čini da je agencija upetljana, pa tako i Vi, kao njezin menadžer." Brunetti zastane na trenutak, prije nego što upita, "Jesam li bio jasan?"

"Da," Dorandijev glas zvučao je smrknuto. "Onda, biste li mi rekli koliko je točna Vaša izjava - ili, ako se smijem

izraziti jednostavnije - koliko je istine bilo u Vašoj izjavi da muškarci koji odlaze u Bangkok sa sobom vode žene."

"Naravno da je to istina," ustrajao je Dorandi, prebacivši se na lijevu stranu stolca, a jednu ruku još uvijek ostavivši na stolu pred sobom.

"Ne prema prodaji karata, signor Dorandi." "Prema čemu?" "Prodaji zrakoplovnih karata u Vašoj agenciji, a svi se ti podaci,

siguran sam da to znate, čuvaju u središnjem računalnom sustavu." Brunetti je vidio kako Dorandi reagira na ovo, pa nastavi, "Većinu zrakoplovnih karata za Bangkok koje je Vaša agencija prodala, barem tijekom posljednjih šest mjeseci, kupili su muškarci koji su putovali sami."

Gotovo prije nego je mogao promisliti, Dorandi izgovori glupost, "Njihove su im se žene priključile kasnije. Muškarci su putovali poslovno, a njihove su im se žene pridružile."

"Jesu li one kupile zrakoplovne karte u Vašoj agenciji?" "Odakle to mogu znati?" Brunetti položi papire, s licem nagore, na stol pred sobom, stavivši ih

Dorandiju na uvid ukoliko odluči pokušati ponovno ih pročitati. Duboko je udahnuo.

"Signor Dorandi, hoćemo li početi ispočetka? Ponovit ću svoje pitanje, i ovaj put bih želio da dobro razmislite o svojem odgovoru prije nego što mi ga kažete." Načinio je dugu stanku, a zatim upitao, "Jesu li muškarci koji su putem Vaše putničke agencije kupovali karte za Bangkok putovali sa ženama ili sami?"

Dorandiju je trebalo dugo da odgovori, ali naposljetku je kazao "Ne," i to je bilo sve. "I ta putovanja koja organizirate sa 'susretljivim osobljem hotela' i

'dobrim smještajem,'" Brunettijev je glas bio apsolutno neutralan i u njemu se nije mogao čuti niti tračak osjećaja - "je li svrha tim putovanjima seks?"

"Ne znam što rade kada dođu tamo," ustrajao je Dorandi. "Ja se time ne bavim." Uvukao je glavu duboko između preširokog suvratka svojeg sakoa, onako kako bi to učinila kornjača izložena napadu.

"Znate li išta o tim hotelima u koje ti Vaši turisti odlaze?" I prije nego je Dorandi dospio odgovoriti, Brunetti spusti laktove na stol, smjesti bradu na dlan jedne ruke i pogledom prijeđe niz popis.

"Imaju susretljivo osoblje," reče naposljetku Dorandi. "Znači li to da prostitutkama dopuštaju da rade ondje ili ih možda čak

i nabavljaju?" Dorandi slegne ramenima, "Možda." "Djevojke? Ne žene, djevojke?" Dorandi je preko stola očima sijevao prema njemu.

"Ne znam ništa o tim hotelima, osim cijene. Što moji klijenti rade tamo, to je njihova osobna stvar."

"A djevojke?" ponovi Brunetti. Dorandi ljutito mahne rukom kroz zrak. "Rekao sam Vam, to nije moj posao." "Ali je to zato naš posao, sada, signor Dorandi, tako da bi mi bilo

draže kada biste mi odgovorili." Dorandi se opet zagleda u zid, ali ondje nije pronašao zgodno rješenje. "Da," reče on. "Je li to razlog zašto ste ih odabrali?" "Odabrao sam ih zato jer mi nude najbolju cijenu. Ako muškarci koji

odu tamo odluče da prostitutke odvedu u svoje sobe u tim hotelima, to je njihova stvar." Pokušao je, ali nije uspio svladati svoju ljutnju. "Ja prodajem turističke aranžmane. Ne propovijedam moralnost. Sa svojim sam odvjetnikom provjerio svaku riječ u tim oglasima i na njima nema ni približno ništa protuzakonito. Ja ne kršim nijedan zakon."

"Siguran sam u to," Brunetti je to morao reći, pa makar mu na lakat izašlo. Odjednom, više nije želio biti ondje. Ustao je. "Bojim se da smo Vam oduzeli previše vremena, signor Dorandi. Ostavljam Vas sada, ali možda ćemo ponovno trebati razgovarati s vama."

Dorandi se nije ni potrudio odgovoriti. Niti je ustao kada su Brunetti i Vianello napustili ured.

14

Dok su prelazili preko Campa Manin, Vianello i Brunetti znali su, ne

razmijenivši ni riječ, da će ponovno otići razgovarati s udovicom dok su još uvijek vani, umjesto da se vraćaju u Questuru. Odšetali su do Rialta i ondje se ukrcali na brod broj 1, koji je plovio prema Mitrijevom stanu na Campu del Ghetto Nuovo.

Odlučili su ostati vani, jer su više uživali u hladnoći na palubi nego u vlažnom, ustajalom zraku u putničkoj kabini u potpalublju. Brunetti je pričekao da prođu ispod Rialta, prije nego je upitao Vianella:

"Dakle?" "Prodao bi vlastitu mater za sto lira, je l' da?" odgovori mu Vianello,

niti ne skrivajući svoj prezir. Zastao je, a onda zatražio Brunettijevo mišljenje, "Je l' Vi mislite da je to zbog televizije?"

Zbunjen, Brunetti upita, "Zbog kakve televizije?" "Zbog televizije smo toliko ograđeni od zla koje činimo." Vidio je da

ga Brunetti pažljivo sluša, pa nastavi, "To jest, ako ga gledamo, na zaslonu

televizora, zlo je pravo, ali nije stvarno, zar ne? Hoću reći, gledamo kako se puca po mnoštvu ljudi, mnogi su ranjeni, pogođeni mecima, i gledamo sami sebe," ovdje zastane, gotovo neprimjetno se nasmiješi i objasni, "to jest, policiju. Gledamo sami sebe kako otkrivamo kojekakva užasna nedjela. Ali murjaci nisu pravi, niti su ta nedjela prava. Pa tako, možda, ako previše gledamo te istinske užase, kada se dogode ili kada se dogode drugim ljudima, onda nam više se ne čine stvarnima."

Brunettija je malo zbunio Vianellov rječnik, ali mislio je da je shvatio na što narednik cilja - i da se slaže s njim - pa mu je zato odgovorio,

"Koliko su daleko te djevojke o kojima on ništa ne zna: petnaest tisuća kilometara? Dvadeset? Rekao bih da je vjerojatno vrlo lako smatrati ono što im se događa nestvarnim, a ako i jest stvarno, to mu vjerojatno ne znači mnogo."

Vianello kimne. "Mislite da svijet postaje sve gorim mjestom?" Brunetti slegne ramenima. "Ima dana kada mislim da je svijet sve gori, a ima i dana kada znam

da je sve gori. Ali onda se između oblaka probije par zraka sunca i ja promijenim mišljenje."

Vianello ponovno kimne glavom, ovaj put promrmljavši, "A-ha." "A Vi?" upita Brunetti. "Mislim da je sve gori," narednik odgovori bez oklijevanja. "Ipak, baš

kao i Vi, imam dana kada je sve dobro: klinci poskakuju oko mene kada se vratim kući ili je Nadia vesela, pa se zarazim njezinim dobrim raspoloženjem. Ali u cjelini, mislim da svijet postaje sve gorim mjestom za život."

Nadajući se da će malo podići njegovo neuobičajeno raspoloženje, Brunetti reče,

"Baš i nemamo neki izbor, zar ne?" Vianello se udostoji nasmijati ovoj izjavi. "Ne, pretpostavljam da nemamo. Bilo dobro ili loše, tu smo gdje

smo." Na trenutak je zastao, promatrajuæi palazzo s kockarnicom kojem su se približavali. "Možda je nama drukčije, zato što imamo djecu."

"Zašto?" upita Brunetti. "Zato jer možemo vidjeti unaprijed, svijet u kakvom će oni živjeti, i

unatrag, svijet u kojem smo odrasli." Brunetti, strpljivi čitatelj povijesnih knjiga, prisjetio se bezbrojnih trenutaka u kojima su stari Rimljani bili proklinjali razna vremenska razdoblja u kojima su živjeli, uvijek ustrajući u tome da je naraštaj njihova djetinjstva ili naraštaj njihovih roditelja bio daleko superiorniji, u svakom pogledu, od onoga u kojem su se sada nalazili.

Sjetio se njihovih dugih čitulja o bezosjećajnosti mladih, njihove lijenosti, neznanja, pomanjkanja poštovanja i poslušnosti prema starijima, i njemu je to sjećanje podarilo priličnu živahnost. Ako svaki naraštaj razmišlja ovako, onda je možda svaki naraštaj u krivu i stvari se ne pogoršavaju. Nije znao kako da to objasni Vianellu i bilo mu je neugodno što je citirao Plinija, bojeći se da narednik neće prepoznati pisca ili da će biti posramljen zato što je morao pokazati da ga ne poznaje.

Umjesto toga, srdačno ga je potapšao po ramenu dok je brod doplovljavao do stanice San Marcuola, gdje su se obojica iskrcala, te jedan za drugim pošla uskom callom kako bi propustili ljude koji su u suprotnom smjeru žurili prema embarcaderu.

"Ali to nikada nećemo znati, zar ne?" prokomentira Vianello kad su se našli u široj ulici iza crkve gdje su mogli hodati rame uz rame.

"Sumnjam da to itko može riješiti," reče Brunetti, svjestan toga koliko je neodređen odgovor odabrao, nezadovoljan njime od trenutka kada ga je odlučio upotrijebiti.

"Smijem li Vas nešto pitati, gospodine?" Narednik je ponovno počeo hodati. Obojica su znala adresu, pa su tako imali nekog pojma o tome gdje bi kuća mogla biti smještena. "Tiče se Vaše supruge."

Brunetti je prema intonaciji znao kakvo pitanje slijedi. "Da?" Držeæi oči uprte pred sobom, iako im se više nitko nije približavao iz

suprotna smjera u toj uskoj calli, Vianello upita, "Je li Vam rekla zašto je to učinila?" Brunetti je nastavio koračati, držeći korak s narednikom. Postrance ga

okrzne pogledom i odgovori, "Mislim da to piše u izvješću o uhićenju." "Ah," reče Vianello. "Nisam to znao." "Zar ga niste pročitali?" Vianello se opet zaustavi i okrene Brunettiju. "Kako se radilo o Vašoj supruzi, gospodine, smatrao sam da ne bi bilo

u redu da ga pročitam." Za Vianella se znalo da je odan Brunettiju, pa se tako činilo nevjerojatnim da mu je Landi, Scarpin sljedbenik, ispričao o tome, a on je bio taj koji je bio uhitio Paolu i uzeo njezinu izjavu.

Dvojica muškaraca nastavila su hodati sve dok Brunetti nije odgovorio,

"Rekla mije kako je pogrešno organizirati seksualna putovanja te da ih netko treba zaustaviti." Pričekao je da vidi hoće li mu Vianello postavljati kakva pitanja, ali kako je narednik šutio, on nastavi, "Rekla mi je da će, budući da zakon nema namjeru učiniti ništa po tom pitanju, ona sama djelovati." Opet je zastao, čekajući Vianellovu reakciju.

"Je li to prvi put da Vaša supruga ima posla s policijom?" Bez oklijevanja, Brunetti uzvrati, "Da." Korak za korakom, kao uvježbani plesači. Naposljetku narednik reče, "Srećom po nju." Brunetti se zapilji u Vianella, ali sve što je vidio bio je tek njegov

težak profil i dug nos. Prije nego li je uspio išta pitati, Vianello stane i reče, "Ako je šest-nula-sedam, onda je odmah tu desno iza ugla." Čim su

skrenuli, bili su pred kućom. Mitrijevo ime bilo je uz zvonce na vrhu, iznad tri druga zvonca, pa ga

Brunetti pritisne, pričeka, pa opet pritisne. Glas, koji je zvučao kao iz grobnice, zbog tuge ili loše veze, ali čuo se

iz zvučnika, upitavši tko je. "Commissario Brunetti. Želio bih razgovarati sa signorom Mitri." Dugo nije stizao nikakav odgovor, zatim se čuo glas, "Pričekajte trenutak" i nestao. Prošlo je više od jedne minute kada su vrata konačno škljocnula.

Brunetti ih gurne i otvori i uđe prvi u veliki atrij s dvije velike palme koje su rasle svaka s jedne strane okrugla vodoskoka. Svjetlost je sipila s neba iznad njihovih glava.

Sagnuli su se kako bi ušli u prolaz ispred sebe i uputili se prema stražnjem kraju zdanja i stubištu. Kao u Brunettijevoj zgradi, boja se ljuštila sa zidova, što je bila posljedica upijanja soli iz morske vode, kojom su zidovi bili natapani tijekom svake visoke plime. Otpali komadići žbuke veličine kovanice od 100 lira ležali su pometeni ili šutnuti na kraj stubišta, a na mjestima s kojih su otpali vidjeli su se zidovi od opeke. Na prvom odmorištu su primijetili vodoravnu crtu na zidu koja je označavala razinu do koje je stigla vlaga: iznad te crte, na stubištu više nije bilo otpale žbuke i zidovi su bili glatki i bijeli.

Brunetti je pomislio na procjenu troška saniranja vlage koju je građevinska tvrtka bila dala sedmorici vlasnika stanova u njegovoj zgradi, na nepojmljivost te svote i, deprimiran zbog toga, on tu misao odmah izgura iz glave.

Na vrhu su jedna vrata stajala otvorena, a iza njih je, napola skrivena, stajala jedna djevojčica, otprilike Chiarinih godina.

Brunetti stane i reče, ne pružajuæi svoju ruku, "Ja sam commissario Brunetti, a ovo je narednik Vianello. Željeli

bismo razgovarati s gospođom Mitri." Djevojčica se ni ne pomakne. "Mojoj baki nije dobro." Zbog napetosti, glas joj je bio neujednačen.

"Žao mi je što to čujem," reče Brunetti. "Žao mi je također i zbog onog što se dogodilo tvome djedu. Zato i jesam ovdje, jer želimo učiniti nešto."

"Moja baka kaže da tu nitko ne može ništa učinili." "Možda možemo pronaći osobu koja je počinila taj zločin." Djevojka se zamisli nad tim. Bila je visoka kao Chiara, samo što je

imala smeđu kosu s razdjeljkom u sredini tako da joj je kosa padala do ramena s obje strane glave. Neće izrasti u rasnu ljepoticu, pomisli Brunetti, ali to nije imalo nikakve veze s njezinim crtama lica, jer su one bile lijepe i pravilne: široko postavljene oči i lijepo oblikovana usta. Umjesto toga, njezina je običnost bila neizbježna zbog potpunog izostanka živosti u govoru ili slušanju. Njezina mirnoća i mlitavost davale su osjećaj da je nije briga što govori ili da, na neki način, zapravo i ne sudjeluje u razgovoru.

"Smijemo li ući?" upita on, koraknuvši naprijed dok je to izgovarao, bilo da joj olakša odluku ili da je prisili daje donese.

Nije ništa rekla, već je samo koraknula unatrag i pridržala im vrata. Oba muškarca pristojno zamoliše za dopuštenje da uđu i krenuše za njom u unutrašnjost stana.

Dugi središnji hodnik vodio je od ulaznih vrata do niza od četiri gotička prozora na suprotnom kraju. Brunettijev osjećaj snalaženja u prostoru govorio mu je da svjetlost jamačno dopire od Rija di San Girola-mo, pogotovo zato jer je udaljenost do zgrada koja su se kroz te prozore vidjele bila tako velika: jedini otvoreni prostor te veličine moralo je biti područje Rija.

Djevojčica ih je uvela u prvu sobu zdesna, veliku primaću sobu s kaminom smještenim između dva prozora, a svaki je bio viši od dva metra. Rukom im je pokazala sofu nasuprot kaminu, ali obojica ostadoše stajati.

"Možeš li, molim te, reći svojoj baki da smo ovdje?" upita Brunetti. Ona kimne, ali reče, "Mislim da ona ne želi ni s kim razgovarati." "Molim te, reci joj da je vrlo važno," ustrajao je Brunetti. Misleći

kako je najbolje djelom pokazati da namjerava ostati ovdje, on svuče svoj ogrtač i prebaci ga preko naslona stolca, a zatim sjedne na jedan kraj sofe. Rukom je dao znak Vianellu neka mu se pridruži, što je ovaj i učinio, prvo položivši svoj kaput preko Brunettijeva, a zatim se smjestivši na drugi kraj sofe. Vianello izvadi bilježnicu iz džepa i zakvači olovku za njezine prednje korice. Obojica su šutjela.

Djevojčica ode iz sobe, pa su tako obojica iskoristila tu priliku da se osvrnu po sobi. Veliko pozlaćeno zrcalo stajalo je iznad stola na kojem se kočio ogroman buket crvenih gladiola, čija se boja i broj odražavala u ogledalu te se tako činilo kao da se množe i ispunjavaju cijelu sobu. Svileni

tepih, Brunetti je mislio da je nainski, nalazio se ispred kamina, toliko blizu sofi da, tkogod da je sjeo ondje, morao je staviti stopalo na nj. Hrastova je škrinja bila uza zid nasuprot cvijeću, a na njemu veliki mjedeni poslužavnik koji je s vremenom posivio. Bogatstvo i raskoš, iako diskretno, bili su vidljivi.

Nisu dospjeli išta prokomentirati, a vrata prostorije su se otvorila i unutra je ušla žena pedesetih godina. Bila je zdepaste grade i odjevena u sivu vunenu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena. Imala je debele gležnjeve i mala stopala u cipelama koje su izgledale neudobno uske. Kosa i šminka bili su savršeno uređeni i pružali dokaz utrošenog vremena i napora. Njezine su oči bila svjetlije od očiju njezine unuke, a crte lica gušće: u stvari, postojala je minimalna obiteljska sličnost između njih dvije, osim tog neobično mlitavog držanja.

Obojica odmah skočiše na noge, a Brunetti pođe prema njoj. "Signora Mitri?" upita on. Ona kimne, ali ne reče ništa. "Ja sam commissario Brunetti, a ovo je narednik Vianello. Željeli

bismo s Vama nakratko porazgovarati o Vašem suprugu i o ovoj užasnoj stvari koja mu se dogodila." Začuvši ovo, ona sklopi oči, i dalje šuteći.

Na njezinom se licu čitalo ono isto pomanjkanje živosti koje je bilo toliko uočljivo na licu njezine unuke, i Brunetti uhvati sama sebe kako se pita je li njezina kći u Rimu, čija je pak to bila kći, bila isto toliko mlitava.

"Što Vas zanima?" upita signora Mitri, još uvijek stojeći ispred Brunettija. Glas joj je bio pomalo kričav, što je čest slučaj kod žena koje su prošle kroz klimakterij. Iako je Brunetti znao da je Venecijanka, ona je odlučila govoriti talijanski, kao i on.

Prije nego što joj je odgovorio, Brunetti se odmaknuo od sofe i mahnuo rukom prema mjestu gdje je maloprije sjedio. Ona automatski sjedne, i tek tada su dvojica muškaraca sjela, Vianello na svoje staro mjesto, a Brunetti na baršunom tapeciran stolac okrenut prema prozoru.

"Signora, htio bih znati je li Vam Vaš suprug ikada govorio o neprijateljima ili o nekome tko bi mu želio nauditi."

Ona je počela odmahivati glavom čak i prije nego je Brunetti bio izgovorio svoje pitanje do kraja, ali nije ništa rekla, pustivši neka joj pokret posluži kao odgovor.

"Nikada nije spominjao nikakve nesporazume s drugim ljudima, poslovnim suradnicima? Možda Vam je govorio o kakvom dogovoru ili ugovoru koji nije ispao onako kako je planirao?"

"Ne, baš ništa," napokon reče. "Onda možda na osobnoj razini. Je li ikada imao ikakvih nevolja sa

susjedima, ili s nekim prijateljem?"

Ona i na ovo pitanje odgovori zatresavši glavom, opet ne progovorivši.

"Signora, molim Vas da mi oprostite na mom neznanju, ali ja o Vašem suprugu ne znani gotovo ništa." Ona na ovo ne odgovori. "Biste li mi rekli gdje je radio?" Učinilo mu se kao da ju je ovo pitanje iznenadila, kao da je Brunetti htio reći da je Mitri radio osmosatnu smjenu u nekoj tvornici, pa on objasni, "To jest, u kojoj od svojih tvornica je imao ured ili gdje je provodio većinu vremena."

"U Margheri se nalazi kemijska tvornica. Ondje ima ured." Brunetti kimne, ali nije pitao za adresu. Znao je da je lako mogu

pronaći. "Imate li ikakvu zamisao o tome koliko je bio angažiran oko raznih tvornica i poslova koje je posjedovao?"

"Angažiran?" "Izravno, mislim, u svakodnevnom rukovođenju njihovim

poslovanjem." "Morat ćete pitati njegovu tajnicu," reče ona. "U Margheri?" Ona kimne. Dok su razgovarali, koliko god su njezini odgovori bili sažeti, Brunetti

ju je promatrao tražeći na njoj tragove tjeskobe ili tugovanja. Zahvaljujući pasivnosti njezina lica, to je bilo teško zaključiti, ali mu se učinilo da je uspio opaziti tragove žalosti, iako se to očitovalo više u načinu na koji je neprestano pogledavala na svoje ruke, sklopljene u krilu, nego išta od onoga što je rekla ili u tonu njezina glasa.

"Koliko ste godina bili u braku, signora?" "Trideset i pet," reče ona bez oklijevanja. "Je li nas Vaša unuka pustila u stan?" "Da," odgovori ona, a gotovo nezamjetljiv osmijeh probio se kroz

površinu njezine mlitavosti. "Giovanna. Moja kći živi u Rimu, ali Giovanna je rekla da želi doći i ostati sa mnom. Sada."

Brunetti kimnuvši izrazi svoje razumijevanje, iako se zbog unučine brige za baku njezino ponašanje činilo još čudnijim. "Siguran sam da Vam je ona sada velika utjeha," reče on.

"Da, tako je," signora Mitri se složi i sada se njezino lica omekšalo toliko da joj se na licu pojavio pravi osmijeh. "Bilo bi strašno biti sam ovdje."

Brunetti na ovo pogne glavu i pričeka nekoliko trenutaka prije nego je podigao pogled natrag prema njoj.

"Još samo par pitanja, signora, a onda ćemo Vas i Vašu unuku ostaviti na miru." Nije čekao njezin odgovor, već je nastavio bez uvoda, "Jeste li Vi nasljednica Vašega supruga?"

U očima joj je bilo jasno vidljivo iznenađenje - izgledalo je kao da ju je prvi put nešto dirnulo.

"Da, mislim da jesam," reče ne oklijevajući. "Ima li Vaš suprug još članova obitelji?" "Ima brata i sestru, i jednog rođaka, ali on je još davno iselio u

Argentinu." "I nikoga više?" "Ne, nema drugih izravnih rođaka." "Je li signor Zambino prijatelj Vašeg supruga?" "Tko?" "Awocato Giuliano Zambino." "Ne, koliko je meni poznato." "Vjerujem da je on bio odvjetnik Vašega supruga." "Bojim se da znam vrlo malo o poslovima moga supruga," reče ona, a

Brunettija je to nagnalo da se upita koliko li mu je žena bilo to isto izgovorilo tijekom svih ovih godina u službi. Ispostavilo se da su rijetke među njima govorile istinu, tako da je to bio odgovor kojem nikada nije povjerovao. Katkad se osjećao nelagodno zbog toga koliko je Paola znala o njegovim poslovima, ako se poslovima mogu nazvati identiteti osumnjičenih silovatelja, nalazi odvratnih obdukcija, i prezimena raznih osumnjičenika koja su se pojavljivala u novinama kao 'Giovanni S., 39, vozač autobusa, iz Mestra,' ili 'Federico G., 59, zidar. Iz San Done di Piave.' Brunetti je znao da se rijetke tajne ne odaju u bračnoj postelji, pa je bio sumnjičav prema tobožnjem neznanju signore Mitri. Ipak, nije postavljao nikakva potpitanja s tim u svezi.

Već su imali imena ljudi s kojima je bila na večeri one noći kada je njezin suprug bio umoren, tako da nije bilo nužno raspitivati se o tome. Umjesto toga, upitao je,

"Je li se ponašanje Vašeg supruga ikako promijenilo posljednjih tjedana? Ili dana?"

Ona oštro zatrese glavom niječući to. "Ne, bio je isti kao i uvijek." Brunetti ju je htio upitati kakav je točno bio, ali se odupro tom porivu

te je umjesto toga ustao. "Zahvaljujem, signora, na Vašem vremenu i pomoći. Bojim se da ću

morati ponovno razgovarati s Vama kada prikupimo više podataka." Primijetio je da joj se to baš i nije svidjelo, ali je mislio kako neće odbiti zahtjev za daljnjim obavijestima. Njegove su posljednje riječi stigle nepozvane:

"Nadam se da Vam ovo razdoblje nije previše bolno i da ćete pronaći snage da izdržite."

Ona se nasmiješila prepoznavši iskrenost u njegovim riječima, a on je vidio daje taj osmijeh ponovno ljubazan.

Vianello ustane, uze svoj kaput i doda Brunettiju njegov. Obojica muškaraca navukoše ih na se i Brunetti krene prema vratima. Signora Mitri je ustala i slijedila ih do ulaznog praga.

Ondje se Brunetti i Vianello oprostiše od nje i krenuše stubama prema atriju, gdje su palme još uvijek bile u punoj snazi.

15

Našavši se vani, obojica su se u tišini uputila natrag prema

embarcaderu. Upravo u trenutku kada su stigli onamo, ondje je pristajao broj 82, pa su se ukrcali na njega, znajući da će ploviti duljim putem po Velikom kanalu i dovesti ih do San Zaccarije, odakle su pješice mogli brzo stići do Questure.

Kako je poslijepodne bilo zahladilo, ušli su unutra i sjeli na sjedala u prednjoj polovici prazne kabine. Ispred njih su sjedile dvije starice koje su, približivši jedna drugoj glave, na venecijanskom bučno razgovarale o iznenadnoj hladnoći.

"Zambino?" upita Vianello. Brunetti kimne. "Volio bih znati zašto je Mitri sa sobom poveo svoga odvjetnika kada

je došao na razgovor s Pattom." "I to odvjetnika koji se ponekad bavi i obranom kriminalaca," doda

Vianello neobavezno. "Nije valjda počinio kakav zločin, je li?" "Možda mu je trebao savjet o tome kakvu građansku parnicu može

pokrenuti protiv moje žene, ako uspijem spriječiti policiju da podigne kaznenu prijavu zbog onog drugog razbijanja izloga."

"Za to nikada nisu postojali nikakvi izgledi, zar ne?" upita Vianello tonom u kojem se jasno razaznavalo žaljenje.

"Ne, osim onda kada su Landi i Scarpa bili uključeni u to." Vianello promrmlja nešto u bradu, ali Brunetti to nije čuo niti je

zamolio narednika da ponovi to što je bio izgovorio. "Ne znam što će se sada dogoditi." "U svezi s čim?" "S tim slučajem. Mitri je mrtav, pa nije izgledno da će njegov

nasljednik podići građansku tužbu protiv Paole. Iako bi menadžer to mogao učiniti."

"A što s..." Vianello se utiša pitajući se kako da nazove policiju. On odluči nazvati ih, "našim kolegama?"

"To ovisi o istražnom sucu."

"Kojem? Znate li?" "Mislim da je Pagano." Vianello razmisli o ovome, prizivajući u sjećanje višegodišnje

iskustvo u radu s tim istražnim sucem, starijim muškarcem kojem je to bila posljednja godina rada pred mirovinu. "On vjerojatno neće tražiti kaznenu odgovornost, zar ne?"

"Ne, mislim da neće. Nikada nije bio u dobrim odnosima s vice-questoreom, tako da će ga teško itko silom natjerati na to ili ga laskanjem nagovoriti."

"Dakle, što će onda biti? Globa?" Kad je Brunetti slegnuo ramenima, Vianello odustane od tog pitanja i umjesto toga upita, "Što sad?"

"Zanima me ima li kakvih novosti, a zatim ću otići porazgovarati sa Zambinom."

Vianello pogleda na svoj sat. "Imamo li vremena?" Kao što je često bio slučaj, Brunetti je bio potpuno izgubio pojam o

tome koje je doba dana i iznenadio se kada je vidio da je već davno prošlo šest sati.

"Ne, mislim da nemamo. Zapravo, nema smisla ići u Questuru, zar ne?"

Vianello se nasmiješi čuvši to, osobito zato jer je brod još uvijek bio vezan za pristanište kod Rialta. Ustao je i krenuo prema vratima. U trenutku kada je bio kod vrata, čuo je kako se brodski motor prebacuje u drugu brzinu i vidio kako mornar skida konopac s pristanišnog stupa i pričvršćuje ga za brod.

"Čekajte," dovikne on. Mornar nije odgovorio, nije ga čak niti pogledao, a motor zabruji još

bučnije. "Čekajte." Vianello poviče glasnije, ali ni tada nije postigao nikakav

uspjeh. Probio se kroz gomilu ljudi na palubi i lagano spustio ruku na

mornarevo rame. "To sam ja, Marco," reče on potpuno normalnim glasom. Ovaj ga

pogleda, vidje odoru, prepozna lice i mahne rukom kapetanu, koji je bacio pogled prema gužvi na palubi kroz prozor na kabini.

Mornar ponovno mahne i kapetan ubaci u brzinu za vožnju unatrag. Nekoliko ljudi na palubi zatetura pokušavajući održati ravnotežu. Jedna žena svom težinom posrne prema Brunettiju, koji ispruži ruku i pridrži je da ne padne. Nikako nije želio da bude optužen za policijsko nasilje ili štogod drugo što bi moglo biti posljedica njezinog mogućeg pada, ali zgrabio ju je

prije nego li je stigao razmisliti o tome, pa mu je, kada ju je pustio, bilo drago što mu se sa zahvalnošću nasmiješila.

Brod se polako vratio unatrag, pola metra, prema pristanišnoj platformi. Mornar povuče klizna vratašca u stranu i otvori ih, a Vianello i Brunetti iskrcaše se po drvenoj platformi na tlo. Vianello mu zahvali mahnuvši rukom; motori zabrujaše i brod otplovi.

"Ali zašto ste sišli?" upita Brunetti. Bila je to njegova postaja, ali Vianello je trebao ostati na brodu i sići kod Castella.

"Ukrcat ću se na sljedeći brod. Što ćemo sa Zambinom?" "Sutra prijepodne," odgovori mu Brunetti. "Ali kasno prijepodne.

Zamolit ću stgnorinu Elettru da vidi može li pronaći štogod, nešto što je možda propustila."

Vianello kimne u znak odobravanja. "Ona je pravo čudo," reče on. "Da ga poznajem bolje, rekao bih da je

se poručnik Scarpa boji." "Ja ga poznajem bolje," reče Brunetti, "i, da, boji je se. Zato jer se ona

ni najmanje ne boji njega. I to je čini jednom od rijetkih osoba u Questuri koje ga se ne plaši." A kako su on i Vianello bili dvojica od tih rijetkih, mogao je o tome govoriti na taj način. "A to njega, također, čini vrlo opasnim. Pokušao sam je upozoriti na to, ali ona ga uopće ne uzima ozbiljno."

"A trebala bi," reče Vianello. Drugi se brod pojavio ispod mosta i zaplovio prema pristaništu. Kada

su svi putnici sišli s broda, Vianello se popne na palubu. "A domani, capo," reče. Brunetti mu mahne na pozdrav i okrene se prije nego su se ostali putnici počeli ukrcavati.

Zaustavio se kod jedne telefonske govornice ispred pristaništa i, po sjećanju, nazvao broj Rizzardijeva ureda u bolnici. Rizzardija taj dan nije bilo na poslu, ali je kod svog pomoćnika bio ostavio poruku za commissaria Brunettija, u slučaju da ovaj nazove. Sve je bilo upravo onako kako je doktor bio pretpostavio. Umoren je žicom s plastičnom izolacijom i otprilike šest milimetara debelom. Ništa više. Brunetti zahvali pomoćniku i uputi se kući.

Sa smirajem dana nestalo je i najmanjega traga toplini. Požalio je što nije toga jutra sa sobom ponio šal, ali se zadovoljio time da podigne ovratnik svoga kaputa i zabije glavu dublje među ramena. Brzim je korakom prešao preko mosta, skrenuvši lijevo u podnožju, i odlučio ići uz vodu, privučen svjetlima brojnih restorana uzduž rive. Skrenuo je desno i požurio kroz pothodnik na Campo San Silvestro, zatim lijevo i ravno prema svojem stanu. Kod Biancata su ga na kušnju stavili ljiljani u izlogu, ali se sjetio da se ljuti na Paolu pa je samo prošao ne zaustavljajući se. Ali onda mu je kroz misli

proletjela samo Paola, okrenuo se, ušao u cvjećarnicu i kupio tucet grimiznih ljiljana.

Bila je u kuhinji kada je ušao u stan i provirila kako bi vidjela je li to on ili jedno od djece, i vidjela zamotuljak u njegovim rukama. Sišla je hodnikom do njega, s mokrom krpom u rukama.

"Što je u papiru, Guido?" upita ona iskreno zbunjena. "Otvori i vidi," reče on predajući joj cvijeće. Prebacila je krpu preko ramena i uzela cvijeće iz njegovih ruku. On se

okrenuo i svukao kaput, objesio ga u ormar i čuo šuškanje papira. Odjednom je zavladala tišina, mrtva tišina, i zato se okrenuo kako bi je pogledao, brinući se da nije uèčinio nešto krivo.

"Što je?" upita on, opazivši njen iznenađen pogled. Objema je rukama zagrlila buket i privinula ga na grudi. Štogod da je

rekla nije bilo razgovijetno zbog šuškanja zgužvanog celofana. "Molim?" upita on, nagnuvši se prema njoj, jer je ona pognula glavu i

zabila lice među latice. "Ne mogu podnijeti pomisao da je nešto što sam ja učinila dovelo do

pogibije toga čovjeka." Jecaj joj je gušio glas, ali je nastavila, "Žao mi je, Guido. Žao mije zbog cijele ove gužve koju sam ti priuštila. Ja ti činim ovakve stvari, a ti mi donosiš cvijeće." Počela je jecati, lica zabijenog među meke latice ljiljana, dok su joj se ramena tresla od siline osjećaja.

Uzeo joj je cvijeće i pogledom potražio mjesto kamo da ga odloži. Nije ih imao kamo staviti, pa ih je spustio na pod i zagrlio je. Jecala je glave položene na njegove grudi s takvom izgubljenošću kakvu čak ni njegova kći nikada nije bila iskazala, čak ni kad je bila sasvim maleno dijete. Zaštitnički ju je držao u svom zagrljaju, kao da se boji da će se raspasti od siline jecaja. Pognuo je glavu i poljubio je u tjeme, opijao se njenim mirisom, vidio gdje su joj se pramenovi kose u podnožju lubanje razdvajali na dva dijela. Držao ju je u naručju i lagano je njihao lijevo-desno, ponavljajući njeno ime. Nikada je u životu nije toliko volio koliko u tom trenutku. Osjetio je nalet pravednosti, a zatim isto tako naglo osjetio kako mu se lice oblijeva sramom jačim no ikada. Snagom volje potisnuo je sve osjećaje pravednosti, sve osjećaje pobjede, i našao se u čistom prostoru gdje nije bilo ničeg drugog osim boli zato što njegova žena, druga polovica njegove duše, toliko pati. Ponovno je pognuo glavu i poljubio je u kosu, a onda, shvativši da se njezini jecaji stišavaju, on je odvoji od sebe, još uvijek je držeći za ramena.

"Jesi li dobro, Paola?" Ona kimne, nesposobna progovoriti, lica okrenuta prema podu tako da

ga ne vidi. Posegnuo je rukom u džep svojih hlača i odatle izvukao rupčić. Nije

bio čist, ali to uopće nije bilo važno. Otro joj je lice, lagano lupkajući

rupčićem ispod oba oka, pod nosom, a zatim joj ga nježno stavio u ruku. Uzela ga je i obrisala ostatak lica, a zatim bučno ispuhala nos. Ponovno je rupčić prislonila na svoje oči, skrivajući ih od njegova pogleda.

"Paola," reče on tonom koji je bio vrlo blizu njegovom normalnom glasu, iako nije bio, "ono što si učinila je potpuno časna stvar. Ne sviđa mi se činjenica da si ti to učinila, ali učinila si to zbog časti."

Na trenutak je pomislio kako će je to ponovno natjerati u plač, ali nije. Maknula je rupčić s lica i pogledala ga svojim očima crvenim od suza.

"Da sam znala..." zausti ona. Ali on je prekine podigavši dlan prema njoj. "Ne sada, Paola. Možda kasnije, kada ćemo oboje moći razgovarati o

tome. A sada idemo u kuhinju pronaći nešto za piće." Odmah je dodala, "I jelo." Nasmiješila se, i bilo joj je drago zbog toga što si je dala

oduška. 16

Sljedećeg jutra Brunetti je u Questuru stigao u svoje uobičajeno

vrijeme, zaustavivši se putem tek da kupi tri dnevna lista. U Gazzettino je nastavio posvećivati cijele stranice Mitrijevu umorstvu, lamentirajući o gubitku koji je nanesen gradu, ali nijednom ne pojasnivši o kakvom je gubitku riječ, međutim, nacionalni dnevnici kao da su bili izgubili zanimanje za tu priču, samo ju je jedan od njih spominjao, i to u člančiću od dva paragrafa.

Rizzardijevo konačno izvješće ležalo je na njegovom stolu. Dvostruki trag na Mitrijevu vratu bio je, zaključio je, ubojičin 'trag neodlučnosti,' jer je ovaj vjerojatno bio popustio uzicu na trenutak kako bi je čvršće stegnuo, i tu se pomaknula te tako ostavila drugo udubljenje na Mitrijevoj koži. Materijal pronađen ispod noktiju na Mitrijevoj lijevoj ruci doista je bio ljudska koža, kao i nekoliko vlakana smeđe vune, vjerojatno sa sakoa ili kaputa, što je najvjerojatnije bila posljedica Mitrijeva divljeg, no uzaludnog pokušaja da se obrani od svog napadača. "Pronađi mi sumnjivca i ja ću ti potvrditi je li to

on," napisao je Rizzardi rukom na margini stranice. U devet sati, Brunetti je zaključio da nije prerano da nazove svog

tasta, grofa Orazija Faliera. Nazvao je grofov ured, predstavio se i odmah su ga spojili s grofom. "Buon di, Guido," reče grof. "Che pasticcio, eh?"

Da, bio je to pravi nered, i više od toga. "Zato Vas i zovem." Brunetti napravi stanku, a kako je grof šutio, on

nastavi. "Jeste li možda čuli štogod, ili je li možda Vaš odvjetnik štogod

načuo?" Ovdje je na trenutak zašutio, a potom nastavio. "Čak niti ne znam je li Vaš odvjetnik uključen u ovo."

"Ne, još nije," odgovori grof. "Čekam da vidim što će učiniti sudac. Također ne znam što Paola želi učiniti. Znaš li ti?"

"Razgovarali smo o tome sinoć," izgovori Brunetti i začu svog tasta kako šapće,

"Dobro." Brunetti nastavi, "Rekla je da će platiti globu i štetu koju je počinila na izlogu." "A što je s drugim, mogućim optužbama?" "Nisam je o tome ništa pitao. Mislio sam kako je dovoljno to da se

složi da plati globu i štetu, barem načelno. Na taj način, ako nije riječ samo o izlogu, možda popusti i plati i za to."

"Da, dobro. Dobro. To bi moglo upaliti." Brunettija je razdraživala grofova pretpostavka da on i Brunetti

zajedno planiraju kako da nadmudre ili manipuliraju Paolom. Koliko god da su njihovi motivi bili dobronamjerni i koliko god da su obojica snažno vjerovala da čine ono što je najbolje za nju, Brunettiju se nije svidjela grofova olaka pretpostavka da je Brunetti voljan prevariti svoju ženu.

Nije želio nastaviti s tim. "Nisam Vas zato nazvao. Želio bih da mi kažete sve što, možda, znate

o Mitriju ili o awocatu Zambinu." "Giulianu?" "Da." "Zambino je ispravan da ispravniji ne može biti." "Zastupao je Manola," hitro mu uzvrati Brunetti, spomenuvši ime

mafijaškoga ubojice koga je Zambino uspješno obranio tri godine ranije. "Manola su oteli u Francuskoj i protuzakonito ga doveli natrag u

Italiju na suđenje." Tumačenja su se razlikovala: Manolo se bio nalazio u malenom

gradiću u Francuskoj, odmah preko granice, živio je u hotelu, i svaku večer automobilom odlazio u Monaco u kockarnicu. Jedna mlada žena, koju je upoznao za baccarat stolom, predložila mu je da se odvezu na piće do njezinog doma, u Italiji. Manola je čim je prešao granicu uhitila ista ta žena, pukovnica carabiniera. Zambino je s uspjehom obranio svoga klijenta, tvrdeći da je žrtva policijske klopke i otmice.

Brunetti prijeđe preko toga. "Je li ikada radio za Vas?" upita grofa. "Jednom ili dvaput. Koliko ja znam. I koliko znam od svojih prijatelja

za koje je obavljao neke poslove. Dobar je. Radit će udarnički na slučaju i dati sve od sebe samo da obrani svog klijenta. Ali ispravan je." Grof je

ušutio, kao da se u sebi bori da li da povjeri Brunettiju sljedeći podatak, pa doda, "Prošle su godine kružile glasine da on pošteno prijavljuje porez. Od nekoga sam čuo da je prijavio prihod od petsto milijuna lira ili nešto slično."

"Mislite da je toliko zaradio?" "Da, mislim," grof odgovori glasom koji je obično čuvao za priče o

čudima. "A što drugi odvjetnici misle o tome?" "Pa, to možeš i sam zaključiti, Guido. Svima njima to otežava život,

ako netko poput Zambina prijavi takav prihod, a ostali tvrde da su zaradili dvjesto milijuna lira, ili čak i manje. To samo može izazvali sumnju u njihove porezne prijave."

"To im sigurno teško pada." "Da. On je..." zausti grof, ali tada je njegov um registrirao ton kao i

riječi, pa je zašutio. "Što se tiče Mitrija," reče bez uvoda. "Mislim da bi se mogao podrobnije pozabaviti njime. Moglo bi tu biti nečega."

"Gdje, u putničkim agencijama?" "Ne znam. Zapravo, o njemu ne znam baš ništa osim onoga što je

nekolicina ljudi rekla o njemu otkad je ubijen. Znaš i sam, ono o čemu se govori kad netko padne žrtvom nasilnog zločina."

Brunetti je znao. Naslušao se takvih glasina o ljudima koji su smrtno stradali u unakrsnoj vatri tijekom pljački banaka i o ubijenim žrtvama otmica. Uvijek je postojao netko tko bi postavio pitanje zašto su se oni našli tamo točno u tom trenutku, pitao se zašto su oni poginuli, a ne netko drugi, i u kakvoj su vezi bili s tim kriminalcima. Ovdje u Italiji ništa nije moglo biti onako jednostavno kako je izgledalo. Uvijek, bez obzira u kako nevinim okolnostima, bez obzira na nedužnost žrtve, uvijek je postojao netko tko bi podigao žezlo dietrologije i ustrajao u tome da u pozadini svega mora postojati nešto, da svatko ima svoju cijenu ili igra svoju ulogu, i da ništa nije onakvo kakvim se čini.

"Što ste to čuli?" upita on. "Ništa izravno ili određeno. Svi dobro paze da pokažu kako su

iznenađeni tim događajem. Ali kod nekih sam osjetio nijansu u glasu, koja me navodi na zaključak da imaju drukčije mišljenje o tome ili o njemu."

"Tko?" "Guido," reče grof, a glas mu se ohladio nekoliko stupnjeva, "i da

znam, ne bih ti rekao. Ali slučajno se ne sjećam. Doista, nisam to čuo ni od koga određenog, već je to više bila neizgovorena naznaka da to što mu se dogodilo i nije bilo potpuno iznenađenje. Ne mogu biti ništa određeniji od ovoga."

"Pronašli smo poruku," reče Brunetti. To je svakako moglo biti dovoljno da dovede ljude do pretpostavke da je Mitri imao nekakve veze s nasiljem koje ga je bilo stajalo života.

"Da, znam." Grof zastane na trenutak, zatim doda, "To bi moglo biti dovoljno za objašnjenje. Što ti misliš?"

"Zašto pitate?" "Zato jer ne želim da moja kći ostatak života provede vjerujući da je

neki njen potez doveo do umorstva jednog čovjeka." I u toj nadi mu se Brunetti svesrdno pridružio. "Što je ona rekla na to?" upita grof. "Sinoć je rekla da joj je žao zbog toga, da joj je žao što je sve to

pokrenula." "Misliš li ti da je ona to učinila? Mislim, pokrenula sve to?" "Ne znam," prizna Brunetti. "Svijet je prepun luđaka koji slobodno

tumaraju naokolo." "Moraš stvarno biti lud da ubiješ nekoga samo zato jer ima putničku

agenciju koja organizira putovanja." "Seksualna putovanja," pojasni Brunetti. "Seksualna putovanja. Putovanja do piramida," uzvrati mu paljbu

grof. "Ljudi ne idu okolo i ne ubijaju druge ljude zbog toga, o kojoj god se vrsti putovanja radilo."

Brunetti sam sebe spriječi da mu odgovori kako ljudi obično ne idu okolo i ne bacaju kamenje u ostakljene izloge. Umjesto toga, on reče,

"Ljudi čine razne stvari zbog ludih razloga, tako da to ne možemo isključiti kao mogućnost."

"Ali ti u to vjeruješ?" ustrajao je grof, a Brunetti je prema napetosti u njegovu glasu zaključio koliko ga stoji živaca ovo što sluša da mu govori njegov zet.

"Rekao sam Vam, ne želim vjerovati u to," reče Brunetti. "Nisam siguran da je to isto, ali znači da nisam spreman povjerovati u to ukoliko ne pronađemo vrlo dobre razloge za to."

"A koji bi to bili razlozi?" "Osumnjičenik." On sam bio je u braku s jedinom osumnjičenicom i

znao je da je sjedila pokraj njega u trenutku umorstva, tako da mu je to ostavljalo samo dvije osobe: osobu koja ga je ubila zbog seksualnog turizma ili osobu koja je to učinila iz nekog drugog razloga. Bio je voljan pronaći obje osobe, sve dok je mogao ikoga pronaći. "Hoćete li mi javiti ako čujete išta određenije?" upita ga. Prije nego je grof dospio navesti svoje uvjete, on nastavi, "Ne morate mi reći tko Vam je to rekao, samo mi recite što je on ili ona rekla."

"U redu," složi se grof. "A hoćeš li mi javiti kako je Paola?"

"Trebali biste je nazvati. Izvedite je nekamo na ručak. Učinite nešto što će je razveseliti."

"Hvala ti, Guido. Učinit ću tako." Brunetti je mislio da mu je grof spustio slušalicu bez ijedne riječi, toliko se produžila tišina, ali zatim se opet čuo grofov glas. "Nadam se da ćeš pronaći osobu koja je odgovorna za taj zločin. A ja ću ti pomoći kako god znam i umijem."

"Hvala Vam," reče Brunetti. Ovaj put grof je stvarno prekinuo vezu. Brunetti otvori ladicu i izvuče fotokopiju poruke pronađene kod

Mitrija. Čemu optužba za pedofiliju? I tko je optužen, Mitri glavom i bradom ili Mitri kao vlasnik putničke agencije koja potiče pedofiliju? Ako je ubojica toliko lud da napiše takvo što, a zatim ubije čovjeka kojem su te prijetnje bile namijenjene, bi li on bio osoba koju bi Mitri pustio u svoj stan noću? Iako je znao da je to arhaična predrasuda, Brunetti je smatrao da se na očigledno ludim ljudima obično jasno vidi da su ludi. Samo je pomislio na one koje je često viđao pokraj palače Boldi u rana jutra i to ga je odmah podsjetilo na tu istinu.

Ali ova je osoba bila uspjela ući u Mitrijev stan. Nadalje, on je - ili ona, Brunetti uzme u obzir i tu mogućnost, iako nije smatrao to stvarnom vjerojatnošću; još jedna od njegovih predrasuda - bio dovoljno uvjerljiv da mu Mitri dopusti da mu zađe za leđa i izvuče tu kobnu uzicu ili žicu, ili štogod već to bilo. A došao je i otišao neviđen i neprimijećen: nitko u zgradi - a sa svima su bili porazgovarali - nije te večeri bio vidio ništa neobično; većina stanara bila je u svojim stanovima cijelo vrijeme i tek kada je signora Mitri vrišteći istrčala u hodnik pred vratima svoga stana shvatili su da nešto nije u redu.

Ne, to Brunettiju nije zvučalo kao ponašanje jednog luđaka, niti kao ponašanje osobe koja bi ostavila ovako poremećenu poruku. Osim toga, bilo mu je teško pomiriti se s paradoksom da bi netko tko je voljan suprotstaviti se nečemu što se smatra nepravdom - i ovdje mu je, kao primjer, Paola nepozvana skliznula u misli - počinio umorstvo kako bi ispravio tu nepravdu.

Slijedio je ove misli, putem otpisujući luđake i luđakinje, odbacujući fanatike i zadrtnike. Na kraju si je postavljao ono isto pitanje koje je bilo sporno u svakoj istrazi umorstva, cui bono? A time se mogućnost da su Mitrijeva smrt i upravljanje putničkom agencijom bili povezani činila još manjom. Njegovom smrću ništa se nije mijenjalo. Zanimanje novinara i javnosti brzo će zamrijeti. Ako ništa drugo, signor Dorandi će na kraju krajeva zaraditi na tome, jer će se naziv agencije urezati u pamćenje ljudi zbog silnog novinskog praćenja tog umorstva; a on je jamačno dobro

iskoristio javnu debatu koju su novinari otvorili svojim člancima kako bi izrazio svoju zgranutost i zgražanje pri samoj pomisli na seks-turizam.

Dakle, nešto je drugo u pitanju. Brunetti spusti glavu i zapilji se u kopiju poruke ispisane slovima izrezanim iz novina. Nešto drugo. "Seks ili novac," reče on na glas i začu zapanjen dahtaj signorine Elettre. Ušla je neprimijećena u njegov ured i stajala ispred njegova stola, s fasciklom u desnoj ruci.

Podigao je pogled prema njoj i nasmiješio se. "Oprostite, commissario?" "Zato je ubijen, signorina. Zbog seksa ili zbog novca." Ona istoga trena shvati. "Uvijek s dobrim ukusom, to dvoje," reče i spusti fascikl na njegov

stol. "Ovaj je o drugom." "Čiji?" "Od obojice." Licem joj preleti nezadovoljstvo. "Nikako ne mogu

pronaći smisao u tim brojkama, Mitrijevim brojkama." "Kako to?" upita Brunetti, znajući da ako je signorina Elettra mislila

da su brojke zbunjujuće, teško da su postojali izgledi da on shvati što znače. "Bio je vrlo bogat." Brunetti, koji je bio u njegovoj kući, kimne. "Ali tvornice i poslovi koje je posjedovao i kojima se bavio ne

zarađuju mnogo novca." Brunetti je znao da je to je bila uobičajena, tipična pojava. Ako bismo

sudili prema poreznim prijavama, nitko u Italiji nije zarađivao dovoljno da preživi; to je bila nacija siromaha koji su nekako spajali kraj s krajem i okretali ovratnike naopako, nosili cipele dok se ne raspadnu na nogama, i koliko je on znao, hranili se sijenom i koprivom. Pa, ipak, restorani su bili prepuni dobro odjevenih ljudi, činilo se da svi imaju nove automobile, a iz zračnih luka polijetali su zrakoplovi krcati sretnim turistima. Pa si ti sad misli, često je običavao govoriti jedan njegov prijatelj iz Amerike.

"Ne mogu si zamisliti da bi Vas takvo što iznenadilo," reče Brunetti. "Ne, i nisam iznenađena. Svi mi varamo na porezu. Ali proučila sam

sve papire njegovih poduzeća i čini se da su ispravni. To jest, nijedno od poduzeća mu nije donosilo više od dvadesetak milijuna godišnje."

"A ukupno je to?" "Dvjestotinjak milijuna lira godišnje." "Dobiti?" "Toliko je prijavio," odgovori ona. "Nakon poreza ostalo mu je manje

od polovice te svote." Bilo je to znatno više no što je Brunetti zarađivao na godinu i teško da

je značilo da živi životom siromaha.

"Ali zašto ste toliko sigurni?" "Zato jer sam također provjerila i troškove koje je napravio kreditnom

karticom." Ona glavom kimne prema fasciklu. "A to nisu troškovi čovjeka koji zarađuje tako malo."

Ne znajući točno kako da reagira na ovo njezino 'malo,' Brunetti reče, "Koliko je trošio?" Ona podvije svoju dugu suknju pod sebe i sjedne na rub stolca, ni ne

dotaknuvši leđima naslon, i mahne desnicom pred sobom. "Ne sjećam se točnog iznosa. Mislim da je riječ o više od pedeset

milijuna. Dakle ako to dodate troškovima stanovanja, njegova načina života, nema teorije da objasnite kako je mogao imati ušteđevine i dionica u vrijednosti od gotovo milijarde lira."

"Možda je dobio na lutriji," predloži Brunetti osmjehnuvši se. "Nitko ne dobiva na lutriji," signorina Elettra mu ozbiljno uzvrati. "Zašto bi toliko novca držao u banci?" upita Brunetti. "Valjda zato što nitko ne očekuje da će umrijeti. Ali on je taj novac

prebacivao s računa na račun. Tijekom prošle godine, dobar dio novca je nestao."

"Kamo?" Ona slegne ramenima. "Na mjesta gdje novac nestaje, pretpostavljam: u Švicarsku,

Luksemburg, Kanalsko otočje." "Koliko?" "Oko pola milijarde." Brunetti se zagleda u fascikl, ali ga ne otvori. Podigne pogled. "Možete li to otkriti?" "Nisam se još bacila na ozbiljnu potragu, commissario. To jest, počela

sam tražiti, ali samo sam površno zagrebla. Još nisam počela provaljivati u ladice ili kopati po njegovim privatnim papirima."

"Što mislite, možete li pronaći vremena za to?" Brunetti se nije mogao sjetiti kada je posljednji put bio nekom djetetu

ponudio slatkiš, ali maglovito se sjećao osmijeha vrlo sličnog onom koji je zaigrao na njenom licu.

"Ništa mi ne bi pričinilo veće zadovoljstvo," reče ona, začudivši ga ne toliko odgovorom, koliko izborom riječi. Ustala je, željna baciti se na posao.

"A Zambino?" "Baš ništa. Nikada nisam naišla na osobu čiji su papiri toliko čisti i

toliko..." Zastala je ovdje, tražeći odgovarajuću riječ. "Toliko čisti i toliko pošteni," reče ona, ne mogavši se ne začuditi zvuku posljednje riječi. "Nikad."

"Znate li išta o njemu?"

"Osobno?" Brunetti kimne, ali umjesto odgovora, ona upita, "Zašto Vas to zanima?"

"Nemam nikakav osobit razlog," odgovori on, a zatim, jer mu je njezino vidljivo oklijevanje pobudilo znatiželju, upita, "Pa, znate li?"

"On je Barbarin pacijent." On razmisli o ovome. Poznavao je signorinu Elettru dovoljno dobro

da zna da nikada ne bi otkrila išta što bi smatrala da potpada pod obiteljsku tajnu, kao i njezinu sestru, i shvaćao je da bi nju obvezivala njezina liječnička prisega. On odluči zaboraviti na to.

"Profesionalno?" "Zastupao je neke moje prijatelje." "Kao odvjetnik?" "Da." "Zašto? Hoću reći, u kakvim slučajevima?" "Sjećate se kad je Lily bila napadnuta?" upita ona. Brunetti se prisjeti tog slučaja, koji ga je razgnjevio toliko da je ostao

jednostavno bez riječi. Prije tri godine, Lily Vitale, arhitektica, bila je napadnuta vraćajući se kući iz opere, i taj napad počeo je kao običan razbojnički ulični prepad, ali se na koncu pretvorio u vrlo nasilan napad, jer joj je lice bilo divljaèki izudarano, a nos slomljen. Napadač je nije niti pokušao opljačkati; njezinu su torbicu pronašli, nedirnutu, pokraj nje, ljudi koji su izašli iz svojih domova začuvši njezine krikove.

Napadač je uhićen iste noći i ubrzo identificiran kao isti čovjek koji je bio pokušao silovati najmanje tri druge žene u gradu. Ali nikada nije ništa ukrao i zapravo nije bio sposoban za silovanje, tako da je bio dobio tri mjeseca kućnog pritvora, i to tek nakon što su njegova majka i djevojka bile svjedočile na suđenju i pohvalile njegove vrline, odanost i poštenje.

"Lily je podigla građansku tužbu protiv njega tražeći odštetu. Zambino ju je zastupao na sudu."

Brunetti nije ništa znao o tome. "I?" "I izgubila je." "Zašto?" "Zato što je on nikada nije pokušao opljačkati. Sve što je učinio bilo je

to da joj je slomio nos, a sucu se to nije činilo toliko ozbiljno kao krađa torbice. Tako da joj čak nije dosudio odštetu. Rekao je da je kućni pritvor dovoljna kazna."

"A Lily?" Signorina Elettra slegne ramenima. "Više ne izlazi sama iz kuće, tako da se manje druži s ljudima."

Taj je mladić sada bio u zatvoru jer je nožem izbo svoju djevojku, ali Brunetti pomisli kako to ne bi ništa značilo Lily, niti bi išta mijenjalo na stvari.

"Kako je on reagirao na izgubljenu bitku na sudu?" "Ne znam. Lily mi nikada o tome nije pričala." Nakon toga nije više

ništa rekla te je ustala. "Idem se baciti na posao," reče ona, podsjećajući ga da se sada bave Mitrijem, a ne ženom čija je hrabrost bila skršena.

"Da, hvala Vam. Mislim da ću porazgovarati s awocatom Zambinom." "Kako hoćete, commissario." Ona krene prema vratima. "Ali, vjerujte

mi, ako je itko čist, onda je to on." Budući da je čovjek o kojem je govorila bio odvjetnikom, Brunetti tome posveti onoliko pozornosti koliko je pridavao mrmljanju umobolnika ispred palače Boldu.

17

Odlučio je ne povesti Vianella sa sobom, nadajući se da će tako

njegov posjet odvjetniku izgledati ležerniji, iako je sumnjao da bi se čovjeka koji se toliko bavio pravom u svim njegovim oblicima kao Zambino iole dojmio pogled na policijsku odoru. Citat koji je Paola često koristila proleti mu glavom, opis jednog od Chaucerovih hodočasnika, čovjeka od Zakona: 'Doimao se zaposlenijim no što je bio.' Brunetti je zato mislio kako bi bilo mudro nazvati i najaviti svoj posjet awocatu i tako izbjeći čekanje na njega da obavi svoje odvjetničke poslove. Njegova tajnica, ili tkogod to bio tko se javio na telefon, rekla je da će awocato biti slobodan za oko pola sata i da će tada moći razgovarati s commissarijem.

Njegov se ured nalazio na Campu San Polo. tako da je Brunetti mogao svoju jutarnju smjenu završiti nedaleko od kuće i imati dovoljno vremena za ručak." Nazvao je Paolu da joj to javi. Nisu razgovarali ni o čemu drugom osim o vremenu i jelovniku.

Čim je okončao razgovor s njom, Brunetti ode stubama do policajske sobe, gdje je Vianella pronašao kako sjedi za svojim pisaćim stolom i čita jutarnje novine. Kada je čuo Brunettija kako mu prilazi, narednik je podigao pogled i sklopio novine.

"Ima li što u novinama?" upita Brunetti. "Nisam imao vremena pročitati ih."

"Nema ništa, sve je manje tekstova o tome, vjerojatno zato što se nema bogzna što reći. Sve dok ne uhitimo nekoga."

Vianello se htjede ustati, ali mu Brunetti reče, "Ne, ne gnjavite se, naredniče. Otići ću porazgovarati sa Zambinom.

Sam." Prije no što je narednik dospio išta reći. Brunetti nastavi, "Signorina

Elettra kaže da će podrobno proučiti Mitrijeve financije, pa sam pomislio da biste možda voljeli vidjeti kako to ona radi."

Nedavno je Vianella počeo strašno zanimati način na koji signorina Elettra dolazi do podataka uz pomoć računala i gomile prijatelja s kojima ju je računalo povezivalo, od kojih neke nikada nije srela. Činilo se da više nikakve prepreke nacionalnosti ili jezika ne sprečavaju slobodnu razmjenu informacija, od kojih su mnoge bile vrlo zanimljive policiji. Brunettijevi pokušaji da je slijedi neslavno su propali, pa mu je zato bilo drago što je Vianello bio iskazao toliko zanimanje. Htio je da još netko može činiti ono što je činila signorina Elettra, ili barem da razumije kako to čini, u slučaju da se ikada nađu u situaciji da rade bez njezine pomoći. Čim mu je ta misao prošla glavom, tiho je prošaptao bajalicu kako bi spriječio takvu mogućnost.

Vianello je presavinuo svoje novine i bacio ih na stol. "Rado. Puno mije toga pokazala, ali uvijek se sjeti nečeg, kad redovni

kanali ne funkcioniraju. Klinci su zapanjeni," nastavi on. "Nekad su me zafrkavali kako malo razumijem ono što su naučili u školi ili o čemu su razgovarali, ali sada dolaze k meni i mole me da im pomognem ako imaju poteškoća s računalom ili ne mogu dobiti access nekome." Nesvjesno je upotrijebio englesku riječ, jer su on i signorina Elettra većinu obavijesti tražili na engleskom jeziku.

Neobično uznemiren ovim kratkim razgovorom, Brunetti se pozdravi s narednikom i izađe iz Questure. Vani je stajao jedan jedini snimatelj, ali leđima okrenut prema vratima jer se okrenuo niz vjetar kako bi pripalio cigaretu, tako da je Brunetti prošao pokraj njega neopažen. Stigavši do Velikog kanala, zbog vjetra je odlučio ne ukrcati se na traghetto, pa, umjesto toga, prijeđe preko Rialta. Hodajući, nije se obazirao na slavu koja ga je okruživala sa svih strana i, umjesto toga, razmišljao je o onome što će pitati awocata Zambina. Samo jednom mu je tijek misli skrenuo u trenutku kada mu se učinilo da je na jednoj od tezga primijetio porcine, gljive, i trenutno se ponadao da će ih i Paola primijetiti i poslužiti ih s palentom za ručak.

Brzo je koračao niz Rughettu, pokraj svoje calle, kroz pothodnik, pa na campo. Lišće je već odavno opalo s grana, tako da se široki trg činio neobično ogoljenim i ranjivim.

Odvjetnikov ured bio je na prvom katu palače Soranzo i kada je tamo stigao Brunetti se silno iznenadio kada mu je vrata otvorio sam Zambino.

"Ah, commissario Brunetti, kakvo zadovoljstvo," reče odvjetnik, pružajući Brunettiju ruku i čvrsto je stežući. "Ne mogu reći da mi je drago što se upoznajemo, jer smo se već upoznali, ali mi je drago što ste došli ovamo razgovarati sa mnom." Prilikom njihova prva susreta, Brunetti je pažnju uglavnom bio posvetio Mitriju, tako da odvjetnika nije dobro promotrio. Bio je nizak, zdepast, i na njegovu se tijelu vidjelo da živi dobro i

ne bavi se tjelovježbom. Brunetti je pomislio kako odvjetnik nosi isto odijelo koje je imao i u Pattinom uredu, iako nije bio siguran u to. Prorijeđena kosa prekrivala je glavu koja je bila zbunjujuće okrugla; lice isto tako, kao i obrazi. Imao je ženske oči: izrazito lijepe oči kobaltno plave boje, bademastog oblika, s gustim trepavicama.

"Hvala Vam," reče Brunetti, skrenuvši pogled s odvjetnika i osvræući se po njegovu uredu. Ured je bio, što ga je vrlo iznenadilo, skroman; bila je to prostorija kakvu bi očekivao pronaći u ambulanti liječnika koji je upravo diplomirao na medicinskom fakultetu i otvorio svoju prvu ordinaciju. Stolci su bili metalni, sa sjedalima i naslonima izrađenima od plastike koja je bila obrađena tako da vrlo loše oponaša drvo. Jedan jedini niski stolić stajao je nasred prostorije i na njemu je bilo nekoliko primjeraka zastarjelih časopisa.

Odvjetnik povede Brunettija prema jednim otvorenim vratima i u svoj ured. Zidovi su bili prekriveni knjigama koje je Brunetti istoga trena prepoznao kao pravne tekstove, studije slučajeva te zakonike - i građanske i kaznene - Republike Italije. Njima su svi zidovi bili ispunjeni od poda do stropa. Četiri ili pet knjiga ležalo je rastvoreno na Zambinovu pisaćem stolu.

Dok je Brunetti sjedao na jedan od tri stolca nasuprot odvjetnikovu, Zambino je zaobišao stol kako bi sjeo na svoj stolac i zatvorio knjige, prije toga pažljivo umetnuvši komadiće papira u svaku od njih i označivši stranice, te ih jednu na drugu posložio na kraj stola.

"Da ne gubimo vrijeme, pretpostavljam da ste ovdje jer želite razgovarati o dottor Mitriju," reče Zambino. Brunetti kimne. "Dobro, ako mi kažete što Vas zanima, pokušat ću Vam pomoći koliko je u mojoj moći."

"To je vrlo ljubazno od Vas, awocato " počeo je Brunetti s uobičajenom kurtoaznošću.

"Nema tu ničeg ljubaznog, commissario. Imam građansku dužnost i želju kao odvjetnik da Vam na bilo koji način pomognem da pronačete ubojicu dottora Mitrija."

"Ne zovete ga imenom, Paolo, awocato?" "Koga, Mitrija?" upita odvjetnik. Kada je Brunetti kimnuo glavom, on

reče, "Ne. Dottor Mitri bio je moj klijent, a ne prijatelj." "Ima li razloga zašto Vam nije bio prijatelj?" Zambino je bio

odvjetnik predugo da bi pokazao da je iznenađen ijednim pitanjem, tako da je smireno odgovorio,

"Ne, nema razloga, osim što nikada nismo kontaktirali sve dok me nije nazvao i zatražio moj savjet u svezi s incidentom kod putničke agencije."

"Mislite li da je mogao postati Vašim prijateljem?" "O tome ne mogu nagađati, commissario. Razgovarao sam s njim

telefonski, jednom se susreo s njim ovdje u uredu, a zatim otišao s njim u

vice-questoreov ured. To je jedini kontakt koji sam imao s njim, tako da ne znam bismo li se sprijateljili ili ne."

"Razumijem," reče Brunetti. "Možete li mi reći što je odlučio učiniti u svezi s onime što Vi nazivate incidentom kod putničke agencije?"

"Glede podizanja optužnice?" "Da." "Nakon razgovora s Vama, a zatim i s vice-questoreom, predložio sam

mu da podnese zahtjev za naknadom štete za razbijeni izlog i dobit koju je mislio da će agencija izgubiti - naime, imao je pravo na određeni postotak te dobiti, jer je on bio vlasnikom prostora u kojem je poslovala agencija."

"Je li Vam bilo teško uvjeriti ga u to, awocato?" "Ne, nipošto," odgovori on, gotovo kao da je očekivao to pitanje. "U

stvari, rekao bih da je on već bio odlučio što će učiniti i prije nego se posavjetovao sa mnom, i da je želio tek potvrditi svoju odluku kod odvjetnika."

"Znate li zašto je odabrao upravo Vas?" upita Brunetti. Čovjek koji je manje siguran u svoj položaj jamačno bi ovdje

napravio stanku i odglumio iznenađenje što se itko usuđuje pitati ga zašto bi ga netko angažirao kao svoga odvjetnika.

"Ne, doista ne znam. U svakom slučaju, za savjet se nije trebao obraćati nekome poput mene."

"Želite li time reći, nekome tko se prvenstveno bavi trgovačkim pravom ili nekome tko uživa toliki ugled poput Vas?"

Zambino se ovdje nasmiješi, a time Brunettiju postane simpatičniji. "To ste vrlo elegantno rekli, commissario. Stavljate me u položaj da

sam sebi izgovaram hvalospjeve." Kada je ugledao Brunettijev osmijeh, on nastavi, "Doista ne znam, kao što sam već rekao. Možda me preporučio netko koga je on poznavao. Što se mene tiče, možda me jednostavno slučajno izabrao među ostalim odvjetnicima u telefonskom imeniku." Prije nego je Brunetti dospio izgovoriti, Zambino doda, "lako sumnjam da je dottor Mitri bio čovjek koji tako donosi odluke."

"Jeste li s njim proveli dovoljno vremena da stvorite svoje vlastito mišljenje o njemu kao osobi, awocato?"

Zambino je dugo razmišljao o ovom pitanju. Napokon je odgovorio, "Stekao sam dojam da je riječ o vrlo prodornom poslovnom čovjeku i

da je bio vrlo zainteresiran za uspjeh." "Zar Vam nije bilo čudno to što je tako lako odustao od tužbe protiv

moje žene?" Kada Zambino na ovo pitanje nije odgovorio odmah, Brunetti nastavi, "To jest, presuda nikako nije mogla biti na njegovu štetu. Priznala je svoju odgovornost" - obojica primijetiše kako Brunetti nije upotrijebio riječ 'krivnju' - "to je izjavila i policajcu koji ju je uhitio, tako da je mogao tražiti

doslovce bilo koju svotu kao odštetu - za klevetu, ili patnju, štogod je odlučio zahtijevati - i vjerojatno bi presuda bila u njegovu korist."

"Pa ipak je odlučio ne tužiti," reče Zambino. "Što mislite, zašto?" "Možda nije žudio za osvetom." "To ste pomislili?" Zambino je razmišljao o tom pitanju. "Ne, zapravo, mislim da bi silno uživao u osveti. Bio je vrlo, vrlo ljutit

zbog toga što se dogodilo." Preduhitrio je Brunettija, rekavši, "I ljutio se ne samo na Vašu suprugu već i na menadžera putničke agencije, jer mu je bio dao vrlo određene upute da izbjegava takva putovanja po svaku cijenu."

"Seks-turizam?" "Da. Pokazao mi je presliku pisma i ugovora koji je bio poslao

signoru Dorandiju prije tri godine, govoreći mu prilično otvoreno da se ne upušta ni u što slično tome ili će mu otkazati ugovor i uzeti dozvolu. Nisam siguran koliko bi ugovor bio pravno obvezujući da ga je Dorandi osporio - ja ga nisam sastavio - ali mislim da pokazuje da je Mitri mislio ozbiljno."

"Što mislite, je li to učinio iz moralnih razloga?" Zambinov se odgovor rađao dugo, kao da mora razmotriti svoje

pravne obveze prema klijentu koji je sada mrtav. "Ne. Mislim da je to učinio zato jer je smatrao da bi to bio loš

poslovni potez. U gradu kakav je Venecija, takva reklama mogla bi biti katastrofalna za jednu putničku agenciju. Ne, mislim da nije razmišljao o etičnosti; bila je to u potpunosti poslovna odluka."

"Smatrate li Vi to, awocato, moralnim pitanjem?" "Da," reče odvjetnik kratko i bez razmišljanja. Skrenuvši na drugu temu, Brunetti upita, "Imate li pojma kakve su bile njegove namjere prema Dorandiju?" "Znam da je napisao jedno pismo, u kojem ga je podsjetio na ugovor i

zamolio ga da mu objasni putovanja protiv kakvih je prosvjedovala Vaša supruga."

"Je li poslao to pismo?" "Signor Dorandiju je faksirao jednu presliku, a drugu je poslao kao

preporučenu pošiljku." Brunetti se zamislio nad ovime. Ako Paolini ideali budu smatrani

valjanim motivom za ubojstvo, onda je isto tako valjan motiv bio i gubitak dozvole za rad u jednoj vrlo profitabilnoj djelatnosti.

"Još uvijek me zbunjuje činjenica da je unajmio Vas, awocato." "Ljudi čine najneobičnije stvari, commissario." Odvjetnik se

nasmiješi. "Osobito onda kada su prisiljeni imati posla sa zakonom."

"Poslovni ljudi rijetko čine skupe stvari, oprostite mi ovu vulgarnost, kada to nije nužno." A prije nego se Zambino dospio tome usprotiviti, Brunetti doda, "Jer ovo mi baš ne izgleda kao slučaj u kojem je odvjetnik uopće potreban. On je tek trebao iznijeti svoje uvjete poznate vice-questoreu, bilo telefonski ili pismeno. Nitko se tim uvjetima nije suprotstavio. Pa ipak je unajmio odvjetnika."

"Uz priličan trošak, dodao bih," dometne Zambino. "Upravo tako. Shvaćate li što želim reći?" Zambino se zavali u svojem stolcu i ispreplele prste iza svoje glave.

Učinivši to, istaknuo je pozamašan trbuh. "Mislim da je riječ o onome što Amerikanci zovu 'overkillom'." Još

uvijek pogleda uprta u strop, on nastavi, "Mislim da je htio da uopće ne bude upitno hoće li njegovi zahtjevi biti ispunjeni, da Vaša supruga prihvati njegove uvjete i da tu cijela stvar završi."

"Završi?" "Da." Odvjetnik se nagne naprijed, spusti ruke na stol i reče, "Imao sam vrlo jak osjećaj da ne želi da mu ta epizoda prouzroči

apsolutno nikakve nevolje niti da privuče ikakvu pozornost javnosti. Možda mu je ovo drugo bilo čak i važnije od prvog. U jednom sam ga trenutku upitao što je spreman učiniti ako Vaša supruga - koja je, čini se, djelovala potaknuta svojim načelima - odbije platiti odštetu; hoće li zatim razmisliti o pokretanju građanske parnice. Rekao je da neće. I bio prilično čvrst u tom stavu. Rekao sam mu da nikako ne može izgubiti tu parnicu, ali je on ipak ustvrdio da to neće učiniti pa čak niti razmisliti o tome."

"Dakle, da je moja supruga odbila platiti, on ne bi poduzeo nikakve pravne korake protiv nje?"

"Točno tako." "Govorite mi to znajući da još uvijek može promijeniti mišljenje i

odbiti platiti?" Zambino je prvi put izgledao iznenađeno. "Naravno." "Čak iako znate da joj mogu prenijeti Mitrijevu odluku i tako utjecati

na njezino mišljenje?" Zambino se opet nasmiješio. "Commissario, pretpostavljam da ste, prije nego ste došli ovamo,

proveli dosta vremena nastojeći saznati što je moguće više podataka o meni i o mojem ugledu u gradu." Prije nego je Brunetti stigao priznati ili zanijekati ovu tvrdnju, odvjetnik produži, "I ja sam učinio isto to, kao što bi učinio svatko od nas. A ono što sam saznao navodi me na zaključak da Vam bez ikakve opasnosti mogu sve ovo ispričati, ne strahujući da ćete ovo prepričati

svojoj supruzi ili, zahvaljujući ovoj spoznaji, pokušati na bilo koji način utjecati na njezinu odluku."

Neugoda je spriječila Brunettija da prizna kako je to istina. Jedva primjetno je kimnuo i nastavio s pitanjima,

"Jeste li ga ikada upitali zašto mu je toliko važno da izbjegne pozornost javnosti?"

Zambino zatrese glavom. "Zanimalo me, priznajem, ali nije bila moja odgovornost da to

otkrijem. Ni na koji način to nisam mogao iskoristiti kao njegov odvjetnik, a on me unajmio da ga kao takav zastupam."

"Ali, jeste li nagađali o tome?" pitao se Brunetti. Opet taj osmijeh. "Naravno da sam nagađao, commissario. Činilo mi se to potpuno

nespojivo s čovjekom kakvim sam ga doživljavao: bio je bogat, s dobrim vezama, ako hoćete, i moćan. Takvi ljudi obično mogu zataškati sve što žele, bez obzira koliko stvari bile loše. A to teško da je bila njegova odgovornost, zar ne?"

Brunetti zatrese glavom izrazivši svoje slaganje s tom izjavom te pričeka da odvjetnik nastavi.

"Dakle, to je značilo ili da je bio senzibilan ili imao osjećaj moralnosti, zbog čega je takvu djelatnost agencije smatrao pogrešnom - a tu sam mogućnost već bio isključio - ili je postojao neki drugi razlog, osobni ili poslovni, zašto je želio ili morao izbjeći bilo kakav loš publicitet ili istragu koju bi to izazvalo."

To je bio i Brunettijev zaključak, i bilo mu je drago što ga je potvrdio netko tko je bio poznavao Mitrija.

"A jeste li nagađali što bi to moglo biti?" upita on. Ovaj put Zambino se na glas nasmijao, uhvaćen u igri u kojoj je

uživao. "Da živimo u nekom drugom stoljeću, rekao bih da se bojao da ne

okalja svoj obraz. Ali kako je čist obraz roba koju danas svatko može kupiti na otvorenom tržištu, rekao bih da je to bilo zato što je istraga mogla iznijeti na svjetlo dana nešto što on nije želio da se otkrije."

I opet su njegove misli odražavale Brunettijeve kao u zrcalu. "I što Vi mislite?" Zambino je dugo oklijevao prije nego je odgovorio. "Bojim se da stvari tu postaju previše složene za mene, commissario.

Iako je taj čovjek mrtav, još uvijek osjećam profesionalnu odgovornost prema njemu, tako da si ne mogu dopustiti da upozorim policiju na išta što možda znam ili što bih, doista, mogao samo nagađati o njemu."

Istoga trena zahvaćen znatiželjom, Brunetti se pitao što to Zambino zna i kako da to izvuče iz njega. Ali prije nego lije uspio u glavi složiti svoje pitanje, ovaj nastavi,

"Ako će Vam to uštedjeti vrijeme, reći ću Vam, i to Vam govorim potpuno neslužbeno, da nemam uopće pojma o tome što ga je zabrinjavalo. Nije mi rekao ništa o svojim drugim poslovima, samo o ovom slučaju. Tako da mi ništa ne pada na pamet, iako ponavljam da, kada bih išta i znao, ne bih Vam ništa rekao o tome."

Brunetti mu uputi svoj najiskreniji osmijeh razmišljajući o tome koliko je od ovoga što je upravo čuo bila istina. Rekavši,

"Bili ste vrlo darežljivi sa svojim vremenom, awocato, i više Vam ga neću oduzimati," on ustane i krene prema vratima.

Zambino ga je slijedio. "Nadam se da ćete uspjeti razriješiti ovaj slučaj, commissario," reče

izlazeći iz ureda. Pružio mu je ruku i Brunetti je prihvati srdačno, baveći se mišlju je li taj odvjetnik iskren čovjek ili vrlo vješt lažac.

"I ja se nadam, awocato," reče on, pozdravi i uputi se prema svojem domu i supruzi.

18

Upozadini njegova mozga cijeloga dana bućkala je spoznaja da te

večeri on i Paola moraju izaći na večeru. Još od onoga što je Brunetti odbijao nazvati njezinim uhićenjem, on i Paola bili su izbjegavali prihvaćati pozive ili pozivati ljude u goste, ali ovo je bio sastanak dogovoren prije mnogo mjeseci, proslava dvadeset i pete obljetnice braka Paolinog najboljeg prijatelja i najbližeg saveznika na fakultetu, Giovannija Morosinija, i tu večeru nije se moglo nikako elegantno izbjeći. Giovanni je bio taj koji je, u dvjema zgodama, spasio Paolinu profesionalnu karijeru: jednom tako što je uništio pismo koje je Paola bila napisala Magnifico Rettoreu, u kojem ga je nazvala nesposobnjakovićem koji žudi za moći, a drugi put kada ju je odgovorio od toga da preda svoj pismeni otkaz tom istom rektoru.

Giovanni je predavao talijansku književnost na sveučilištu, a njegova supruga povijest umjetnosti na Accademiji di Belle Arti, i njih četvoro su, s godinama, postali bliskim prijateljima. Budući da je ostalo troje veći dio svojih profesionalnih života provodilo u knjigama, Brunetti se u njihovom društvu ponekad osjećao nelagodno, uvjeren u to da oni umjetnost smatraju stvarnijom od svakodnevice. Ali Morosinijeva simpatija prema Paoli bila je neupitna, tako da je Brunetti bio pristao da prihvate njihov poziv, osobito onda kada je Clara nazvala da im javi da neće ići u restoran, već da će večera

biti kod njih. Brunetti nikako nije htio provoditi vrijeme pod okom javnosti, barem ne sve dok Paolin pravni položaj ne bude riješen.

Paola nije vidjela razloga zašto ne bi nastavila održavati svoja predavanja na sveučilištu, tako da se kući vratila u pet sati. Tako je imala dovoljno vremena da počne pripremati večeru za djecu, okupa se i bude spremna prije nego stigne Brunetti.

"Jesi li već odjevena?" upita on ušavši u stan i ugledavši je ondje u kratkoj haljini koja je izgledala kao da je načinjena od tekućeg zlata. "Tu haljinu nisam prije vidio," nastavi on, vješajući svoj kaput.

"Da?" upita ona. "Sviđa mi se," dovrši on misao, "osobito pregača." Iznenađena, ona pogleda dolje, ali prije nego što se dospjela naljutiti

što ju je nasamario, on se okrene i ode niz hodnik do njihove sobe. Ona se vratila u kuhinju, gdje je oko struka ipak vezala pregaču, a on je, u njihovoj spavaonici, odjenuo svoje tamnomodro odijelo.

Poravnavajući ovratnik košulje ispod sakoa, on ude u kuhinju. "U koje vrijeme moramo biti kod njih?" "U osam." Brunetti zasuče rukav i pogleda na sat. "Kreæemo za deset minuta?" Paola mu odgovori gunđanjem, glave

nagnute nad loncem. Brunetti požali što nemaju vremena za čašu vina. "Što misliš, tko će još biti tamo?" upita on. "Ne znam." "Hm," promrmlja Brunetti. Otvorio je hladnjak i izvukao bocu sivog

pinota, natočio si pola čaše i gucnuo. Paola vrati poklopac na lonac i isključi plamen. "Dobro je," reče ona. "Neće umrijeti od gladi." A zatim, Brunettiju,

"Baš nezgodno, zar ne?" , "To što ne znamo tko je još pozvan?" Umjesto odgovora, ona upita, "Sjeæaš se Amerikanaca?" Brunetti uzdahne i spusti čašu u sudoper. Oči im se susretoše i oboje

se nasmijaše. Amerikanci su bili par harvardskih profesora na razmjeni koje su Morosini bili pozvali na večeru prije dvije godine, asirolozi koji su cijele večeri razgovarali jedino međusobno i koji su, tijekom večere, naizmjence padali pijani sa svojih stolaca i zato su ih poslali kući taksijem, a račun su sljedećeg jutra pronašli utaknut u otvor poštanskog sandučića Morosinijevih.

"Jesi li ih pitala?" zanimalo je Brunettija. "Tko će biti tamo?" "Da."

"Nisam mogla," odgovori Paola i, kada je vidjela da ga nije uvjerila u to, nastavi, "Ne možeš, Guido. Ili ja ne mogu. Osim toga, što da učinim ako će tamo biti netko stvarno grozan. Da kažem da sam bolesna?"

On slegne ramenima, razmišljajući o večerima koje je bio proveo kao talac katoličkog ukusa i raznoraznih prijatelja obitelji Morosini.

Paola je uzela svoj kaput i odjenula ga hitro, tako da joj ga nije stigao pridržati. Zajedno su izašli iz stana i uputili se prema San Polu. Prešli su preko campa, pa preko mosta i skrenuli u usku callu desno. Na kraju calle, prešli su na desnu stranu i pozvonili Morosinijevima. Vrata su se gotovo istoga trena uz tiho zujanje otključala i oni se spustiše u piano nobile, gdje je Giovanni Morosini stajao na otvorenim vratima njihova stana, a iznutra je, iza njegovih leđa, u valovima dopirao žamor glasova i razlijevao se stubištem.

Morosini je bio krupan muškarac i još uvijek je nosio bradu koju je bio pustio još kao student, sudionik nasilnih šezdesetosmaških prosvjeda. Brada mu je bila posijedjela, ofucala se s godinama, pa se zato on često šalio na taj račun govoreći kako se isto dogodilo i s njegovim uzorima i načelima. Bio je nešto viši i znatno širi od Brunettija pa se činilo kao da ispunjava cijeli dovratak. Paolu je pozdravio dvaput je poljubivši, a s Brunettijem se srdačno rukovao.

"Dobro došli, dobro došli. Uđite i uzmite piće," reče on uzimajući njihove kapute i vješajući ih u ormar pokraj ulaza. "Clara je u kuhinji, a ja ću vas upoznati s nekim ljudima." Kao i uvijek, Brunettija je zbunjivao nerazmjer između veličine tog čovjeka i mekoće njegova glasa, govorio je tek nešto glasnije od šapta, kao da se neprestano boji da ga netko prisluškuje.

Povukao se korak u stranu kako bi ih propustio unutra, a onda krenuo ispred njih niz središnji hodnik koji je vodio do velikog salona, odakle se ulazilo u sve ostale prostorije u stanu. Četvoro ljudi stajalo je u jednom kutu sobe, a Brunetti odmah uoči kako se jasno vidjelo da dvoje izgleda kao da su par, a da drugo dvoje uopće ne izgleda tako.

Začuvši ih, ljudi u sobi se okrenuše, a Brunetti opazi kako su oči žene koja nije bila u paru sijevnule kad je ugledala Paolu. A to nije bio ugodan prizor.

Morosini ih povede oko niske sofe do ostalih gostiju. "Paola i Guido Brunetti," reče on, "dopustite da vam predstavim

dottora Klausa Rotgeigera, našeg prijatelja koji živi na suprotnoj strani campa, i njegovu suprugu Bettinu." Ovo dvoje odloži svoje čaše na stol za leđima i okrene se kako bi se rukovalo, srdačno i čvrsto, onako kako se rukovao Morosini. Izgovorili su standardne fraze na talijanskom s blagim naglaskom. Brunettija iznenadi njihova slična vitka grada tijela i bistrina pogleda.

"A," nastavi Morosini, "ovo su dottoressa Filomena Santa Lucia i njezin suprug, Luigi Bernardi." Drugi par spusti svoje čaše do ostalih i rukova se. Uslijedile su obostrano iste fraze. Ovaj put Brunetti je primijetio izvjesnu obostranu taktilnu nevoljkost da se predugo rukuju sa strancima. Također je uočio da, iako su se oboje obraćali i njemu i Paoli, mnogo više vremena promatraju nju. Žena je imala tamne oči i ostavljala dojam osobe koja vjeruje da je mnogo ljepša no što doista jest. Muškarac je govorio ispuštajući V onako kako to čine u Milanu.

Clarin glas dopro im je do ušiju s leda, "A tavola, a tavola, ragazzi," i Giovanni ih povede u susjednu

prostoriju, gdje je veliki ovalni stol stajao paralelno s nizom visokih prozora koji su gledali na zgrade s druge strane kanala.

Clara tada izroni iz kuhinje, glave okružene oblakom pare koja se dizala iz jušnika što ga je nosila pred sobom kao da prinosi zavjetnu žrtvu. Brunetti je osjetio miris brokule i inæćuna i sjetio se kako je silno gladan.

Tijekom predjela razgovor je bio općenit, nalik na svojevrsno nadmudrivanje koje se uvijek događa kada osmero ljudi, koji još ne znaju kako da se postave jedni prema drugima, pokušavaju ustanoviti koje ih teme zanimaju. Brunettija je iznenadio, a to mu se često događalo posljednjih godina, izostanak razgovora o politici. Nije bio siguran je li to tema koja nikoga ne zanima ili je pak riječ o tome da je razgovor o tome bio previše zapaljiv da bi se neznancima dopustilo da se upuštaju u nj. Bez obzira kakav bio razlog tome, politika se pridružila religiji u svojevrsnom razgovornom gulagu u koji se nitko više nije usuđivao, niti je želio, ulaziti.

Dottor Rotgeiger je pričao na talijanskom, koji je Brunetti smatrao prilično dobrim, o poteškoćama koje je proživljavao u Oficio Stranieri pokušavajući dobiti dozvolu za produljenje boravka u Veneciji još godinu dana. Svaki put kada bi se ondje pojavio, salijetali su ga samozvani 'agenti' koji su se motali oko dugih redova i govorili kako mogu pomoći da se ubrza papirologija.

Brunetti prihvati još jedan obrok tjestenine i ne reče ništa. Kada su prešli na ribu - ogromni kuhani brancin komad od oko pola

metra - razgovor se bio prebacio na dottoressu Santa Luciju, etnoantropologinju koja se bila upravo vratila s dugog istraživačkog putovanja po Indoneziji, gdje je bila provela godinu dana proučavajući obiteljske strukture moći.

Iako je svoje primjedbe upućivala svima za stolom, Brunetti je mogao opaziti kako su joj oči najčešće bile uperene u Paolu.

"Morate shvatiti," rekla je, ne baš smiješeći se, ali sa zadovoljnim izrazom nekoga tko je mogao proniknuti u potankosti jedne strane kulture, "da je struktura obitelji utemeljena na njenom očuvanju. To jest, mora se

učiniti sve što je moguće kako bi obitelj ostala netaknutom, čak i ako to znači žrtvovanje najmanje važnih članova obitelji."

"A tko odlučuje o tome?" upitala je Paola, vadeći komadiæ riblje kosti iz usta i spuštajući je pretjerano oprezno na rub tanjura.

"To je vrlo zanimljivo pitanje," rekla je dottoressa Santa Lucia istim onim tonom koji je jamačno koristila kada je tu istu stvar objašnjavala po stoti put svojim studentima. "No, mislim da je ovo jedan od onih rijetkih slučajeva gdje društvene prosudbe njihove vrlo složene i sofisticirane kulture odgovaraju našem vlastitom, jednostavnijem pogledu." Zastala je, čekajući da je netko zamoli za pojašnjenje.

Bettina Rotgeiger to i učini: "Kako to odgovaraju?" "Po tome što se slažemo u tome tko su ti najnevažniji pripadnici

društva." Izgovorivši to, dottoressa zastane i, vidjevši da ima nepodijeljenu pozornost svih osoba za stolom, popije gutljajčić vina dok su svi iščekivali njezin odgovor.

"Dajte da pogodim," uleti Paola, smiješeći se, nalaktivši bradu na otvoreni dlan, zaboravivši na ribu na tanjuru ispod nje. "Djevojčice?"

Nakon kratke stanke, dottoressa Santa Lucia reče, "Upravo tako," ničime na dajući do znanja da je brine to što su svjetla

reflektora sada na nekom drugom. "To Vas čudi?" "Nimalo," odgovori Paola, opet s osmijehom, i posveti se svom

brancinu. "Da," nastavi antropologinja, "na neki način, s obzirom na društvene

norme kao takve, njih se smatra potrošnom robom, s time da ih se rađa više no što ih većina obitelji može prehranjivati i da su muška djeca daleko poželjnija." Ona se ogleda po stolu da vidi kako slušatelji to prihvaćaju te doda, sa žurbom koju je očito izazvao strah da nije nekako povrijedila njihove strogo zapadnjačke osjećaje, "Po njihovom mišljenju, naravno, u skladu s njihovim razmišljanjem. Napokon, tko će se brinuti o starim i nemoćnim roditeljima?"

Brunetti dohvati bocu chardonnaya i nagne se preko stola da napuni Paolinu čašu, a zatim napuni i svoju. Oči im se susretoše; uputila mu je smiješak i jedva primjetno kimnula glavom.

"Mislim da nužno moramo na to gledati njihovim očima, da to moramo razmotriti onako kako to oni čine, barem onoliko koliko nam to naše kulturalne predrasude dopuštaju," dottoressa Santa Lucia objavi i nestane na nekoliko minuta, objašnjavajući potrebu da proširimo svoje vidike tako što ćemo prihvatiti kulturne razlike i odnositi se prema njima s poštovanjem koje su zaslužile time što su se tisućljećima razvijale kako bi odgovarale jedinstvenim potrebama raznorodnih društava.

Nakon nekog vremena, koje je Brunetti mjerio po tome koliko mu je vremena trebalo da ispije čašu vina i pojede svoje kuhane krumpire, ona je dovršila sa svojim izlaganjem, podigla čašu i nasmiješila se, kao da čeka da njezini zahvalni studenti pristupe katedri i kažu joj kako ih je njezino predavanje prosvijetlilo. Poduža stanka se razvukla i naposljetku ju je prekinula Paola, koja je rekla,

"Clara, pomoći ću ti da odneseš to posuđe u kuhinju." Brunetti nije bio jedina osoba koja je odahnula s olakšanjem.

Kasnije, vraćajući se kući, Brunetti upita, "Zašto si je pustila?" Pokraj njega, Paola slegne ramenima. "Ne, zašto? Reci mi." "Prejednostavno je," reče Paola odbacujući to. "Od samoga je početka

bilo jasno da me želi izazvati da pričam o tome, o tome što sam učinila. Zbog čega bi inače brabonjala o svim tim glupostima o djevojčicama kao potrošnoj robi?"

Brunetti je hodao uz nju, ruku pod ruku. On kimne. "Možda je vjerovala u to." Načinili su još nekoliko koraka,

razmišljajući o tome, a onda on reče, "Oduvijek sam mrzio takve žene." "Kakve žene?" "Koje ne vole druge žene." Načinili su još nekoliko koraka. "Možeš li

zamisliti kako izgleda njezino predavanje?" Prije nego je Paola stigla odgovoriti na to pitanje, on nastavi, "Toliko je uvjerena u ono što govori, toliko je apsolutno sigurna da je pronašla jednu jedinu istinu." Zastao je na trenutak. "I zamisli kako bi izgledalo da ti ona sjedi u ispitnoj komisiji. Suprotstavi joj svoje mišljenje o bilo čemu i možeš zaboraviti na diplomu."

"Srećom, ne žele svi diplomu iz etnoantropologije," primijeti Paola. Glasno se nasmijao, potpuno se slažući s njom. Kada su skrenuli u

svoju callu, on uspori korak, pa stane i okrene se prema njoj licem u lice. "Hvala ti, Paola," reče on. "Na čemu?" upita ona glumeći nevinašce. "Na tome što si izbjegla bitku." "Bitku koja bi završila tako što bi me ona pitala zašto sam dopustila

da me uhite, a ne mislim daje ona netko s kim bih željela razgovarati o tome."

"Glupa krava," promrmlja Brunetti. "To što si rekao je seksistička izjava," primijeti Paola. "Da, zbilja."

19

Nakon tog svog pohoda u društvo oboje više nije imalo nikakve želje

za druženjem pa su tako nastavili sa svojom politikom neprihvaćanja ikakvih poziva. Iako su i Paola i Brunetti šizili pod svojevoljnim kućnim pritvorom iz večeri u večer, a Raffi je njihovu stalnu nazočnost smatrao vrijednom zajedljivih komentara, Chiari se silno svidjelo što su joj na raspolaganju svake večeri, tako da ih je ustrajno tjerala da s njom igraju razne kartaške igre, gledaju beskrajne televizijske dokumentarce o životinjamate pokrenula natjecanje u Monopolu koje je prijetilo da se protegne sve do Nove godine.

Svakoga dana Paola je odlazila na fakultet, a Brunetti u svoj ured u Questuri. Prvi put tijekom svoga radnog staža, bilo im je drago što se mogu baviti brdima administrativnih poslova koje je stvorila bizantinska država koja im je oboma bila poslodavac.

Zbog Paoline umiješanosti u slučaj, Brunetti se predomislio i odlučio ne poći na Mitrijev pogreb, iako je inače imao takav običaj. Dva dana nakon pogreba, odlučio je ponovno pročitati izvješća o Mitrijevu umorstvu koja su načinili ekipa za uviđaj i laboratorij, kao i Rizzardijevo obdukcijsko izvješće na četiri stranice. Trebalo mu je gotovo cijelo prijepodne da ih sve pročita, i na kraju je sam sebe uhvatio kako se pita zašto su i njegov profesionalni i privatni život naizgled toliko prožeti ponavljanjem istih stvari. Tijekom svog privremenog izbjeglištva iz Questure bio je drugi put pročitao Gibbona, a sada se bavio Herodotom, a kad završi s njim, već je imao pripremljenu Ilijadu. Koliko smrti, koliki životi prekinuti nasiljem.

Uzeo je obdukcijsko izvješće i pošao dolje do ureda signorine Elettre, a ona je izgledala kao protuotrov za sve o čemu je upravo bio razmišljao. Imala je kaputić crveniji od ijednog kaputića koji je u životu vidio i bijelu svilenu bluzu s otkopčanim prvim gumbićem. Začudo, nije radila ništa kada je ušao u njezin ured, jednostavno je sjedila za svojim stolom, nalaktivši se i položivši bradu na dlan, i gledala kroz prozor prema San Lorenzu, čiji se iver nazirao u daljini.

"Jeste li dobro, signorina?" upita on ugledavši je. Ona se uspravi na stolcu i nasmiješi. " Ma naravno, commissario. Baš sam nešto razmišljala o jednoj slici." "Jednoj slici?" "A-ha," reče ona vrativši bradu na dlan i ponovno se zapiljivši kroz

prozor. Brunetti se okrene kako bi vidio kamo je uprla pogled, kao da je

mislio da je ta slika možda ondje, ali je jedino vidio prozor i, kroz njega, crkvu.

"Kojoj?" upita on.

"Onoj u Correru, slici kurtizana s njihovim psićima." Znao je o kojoj je slici riječ, iako se nikada nije mogao sjetiti tko ju je bio naslikao. Sjedile su, odsutne duhom i dosađujući se onako kako je signorina Elettra izgledala kada je ušao, gledale u stranu, kao da ih ne zanima pomisao da će im se upravo dogoditi život.

"Što s njom?" "Nikada nisam bila sigurna jesu li to kurtizane ili samo tadašnje

bogatašice koje se dosađuju, jer ima sve što im treba i nemaju što raditi po cijele dane, tako da jedino mogu sjediti i zuriti u prazno."

"Kako to da ste se sjetili te slike?" "Oh, ne znam," odgovori ona slegnuvši ramenima. "Je li Vam sve ovo dosadno?" upita on, obuhvativši pokretom ruke

cijeli ured i sve što je on predstavljao i nadajući se da će njezin odgovor biti niječan.

Ona okrene glavu prema njemu i pogleda ga odozdo. "Vi se jamačno šalite, commissario?" "Ne, uopće ne. Zašto pitate?" Dugo je proučavala njegovo lice prije nego je odgovorila, "Uopće to ne smatram dosadnim. Upravo suprotno." Brunetti nije ni

najmanje bio iznenađen time što mu je bilo drago da to čuje. Nakon kratke stanke, ona nastavi, "Iako nisam sigurna kakav je zapravo moj položaj ovdje."

Brunetti nije imao pojma što je time htjela reći. Njezin je službeni naziv bio: vice-qestoreova tajnica. Od nje se također očekivalo da bude honorarna tajnička pomoćnica Brunettiju i drugom commissariu, ali ona nikada nije napisala pismo ili memorandum za ijednoga od njih.

"Pretpostavljam da mislite na svoj stvarni položaj, za razliku od Vašeg službenog položaja," on predloži.

"Da, naravno." Brunettijeva ruka, u kojoj je držao izvješća, bila se opustila niz tijelo

tijekom ovog razgovora. Podigao ju je pred sebe, blago je ispružio prema njoj i rekao,

"Mislim da ste Vi naše oči i naš nos, i živi duh naše znatiželje, signorina."

Glava joj se podigla s dlana i ona mu velikodušno uputi jedan od svojih očaravajućih osmijeha.

"Kako bi to bilo lijepo pročitati u opisu posla, commissario." "Mislim da bi bilo najbolje," reče Brunetti, mašući fasciklom

neodređeno u pravcu Pattina ureda, "kada bismo ostavili Vaš opis posla netaknutim, onako kako piše."

"Ah," je bilo sve što je izgovorila, ali osmijeh joj je postao još topliji.

"I kada ne biste brinuli o tome kako nazvati pomoć koju nam pružate." Signorlna Elettra nagnula se preko stola i posegnula za fasciklom.

Brunetti joj ga preda. "Pitao sam se biste li mogli provjeriti je li itko ranije ubijen na taj

naèin, i ako jest, tko je bio ubojica, a tko ubijeni?" "Garotom?" "Da." Ona zatrese glavom čineći kratke, ljutite pokrete. "Da nisam toliko zaokupljena samosažaljevanjem, sama bih se toga

bila sjetila," reče ona. Zatim, brzo, "U cijeloj Europi ili samo u Italiji, i koliko davno u prošlost?"

"Počnite s Italijom, pa ako ništa ne pronađete proširite istragu, počevši na jugu." Brunettiju je to izgledalo kao ubojstvo na mediteranski način. "Idite unatrag pet godina. Zatim deset ako ništa ne pronađete."

Ona se okrene i pod prstima joj računalo ponovno oživi, a Brunetti se iznenadi kako je zapravo računalo počeo smatrati produžetkom njezina uma. Osmjehnuo se i izašao iz ureda, ostavivši je da radi, pitajući se u sebi je li to bilo njegovo seksističko ponašanje ili ju je on nekako ponižavao smatrajući je na neki način dijelom računala. Na stubama, čuo je svoj vlastiti smijeh, bučan grohot, svjestan toga što život sa zadrtnikom može učiniti čovjeku i sretan što je shvatio da ga nije briga.

Vianello je stajao ispred ureda kada se vratio, očito ga čekajući. "Uđite, naredniče. Što se dogodilo?"

Narednik je slijedio Brunettija u ured. "Iacovantuono, gospodine." Kada mu Brunetti nije odgovorio,

Vianello nastavi, "Ljudi u Trevisu se raspituju." "Raspituju o čemu?" upita Brunetti i mahne naredniku neka sjedne. "O njegovim prijateljima." "I njegovoj supruzi?" upita Brunetti. Nije mogao postojati nijedan

drugi razlog Vianellova posjeta. Vianello kimne. "I?" "Izgleda da je ona žena koja nas je zvala bila u pravu, gospodine, iako

je još uvijek nisu pronašli. Tukli su se." Sjedio je nijemo i slušao ga. Vianello nastavi, "Jedna žena koja stanuje u susjednoj zgradi rekla je da ju je mlatio, da je jednom završila u bolnici."

"I, je li?" "Jest. Pala je u kupaonici, ili je barem tako izjavila." Obojica su čuli

mnoge žene koje su to izjavile. "Jesu li provjerili vrijeme?" upita on, znajući da dalje ne mora

pojašnjavati.

"Susjed ju je pronašao na stubama dvadeset minuta prije dvanaest. Iacovantuono je na posao stigao nešto poslije jedanaest." Prije nego je Brunetti stigao išta reći, Vianello produži, "Ne, nitko ne zna koliko je dugo ona ležala ondje."

"Tko se raspituje?" "Onaj s kojim smo razgovarali kada smo bili ondje prvi put, Negri.

Kada sam mu spomenuo telefonski poziv, rekao mi je da je već počeo razgovarati sa susjedima. To im je rutinski rad. Kazao sam mu kako mislim da je taj poziv bio lažan."

"I?" Vianello slegne ramenima. "Nitko ga nije vidio kada je odlazio na posao. Nitko ne zna točno kada

je stigao na posao. Nitko ne zna koliko je ona dugo ležala ondje." Iako se toliko stvari izdogađalo otkad ga je posljednji put bio vidio,

Brunetti se još uvijek vrlo jasno sjećao tog pizzaiola, njegovih očiju crnih od boli.

"Tu više ništa ne možemo učiniti," napokon reče on Vianellu. "Znam. Ali mislio sam da biste željeli biti obaviješteni o razvoju

situacije." Brunetti mu kimanjem zahvali, a Vianello ode natrag dolje do

policijske prostprije. Pola sata kasnije, signorina Elettra pokucala mu je na vrata. Ušla je, a

u desnoj ruci je držala nekoliko listova papira. "Je li to ono što mislim da jest?" upita on. Ona kimne. "U posljednjih šest godina dogodila su se tri umorstva slična ovom.

Dva od tri naručila je mafija, ili se barem tako čini." Prišla je njegovom stolu i pred njega položila dva lista papira jedan do drugog i pokazala prstom na dva imena. "Jedno u Palermu i jedno u Reggio Calabria."

Brunetti pročita imena i datume. Jedna je žrtva bila pronađena na plaži, druga u svojem automobilu. Obje su bile zadavljene tankom uzicom, vjerojatno žicom s plastičnom izolacijom: na vratovima obiju žrtava nisu pronađene ni niti ni ikakva vlakna.

Tik do prva dva lista stavila je i treći. Davido Narduzzi bio je ubijen u Padovi prije godinu dana, a za umorstvo bio je optužen jedan Marokanac, ulični prodavač. Međutim, taj je nestao i prije nego su ga stigli uhititi. Brunetti je čitao potankosti: čini se da je Narduzzi bio zaskočen s leđa i zadavljen za tren oka. Isti je opis odgovarao je i drugim dvama umorstvima. I Mitrijevom umorstvu.

"Marokanac?" "Nestao bez traga."

"Zašto mi je ovo ime poznato?" upita Brunetti. "Narduzzi?" "Da." Signorina Elettra metne posljednji list pred Brunettija. "'Droge, oružana pljačka, nasilje, povezanost s mafijom i osumnjičen

za ucjenu,"' pročita ona s popisa optužnica koje se bile podignute protiv Narduzzija. "Pomislite samo s kakvima se ovakav tip mogao družiti. Ne čudi me da je Marokanac nestao."

Brunetti brzo iščita tekst do dna stranice. "Ako je ikada i postojao." "Molim?" "Pogledajte ovo," reče on, pokazujući na jedno od imena s popisa.

Dvije godine ranije, Narduzzi se bio potukao s Ruggierom Palmierijem, za koga se pretpostavljalo da je član jednog od najnasilnijih zločinačkih kla-nova u sjevernoj Italiji. Palmieri je bio završio u bolnici, ali je odbio podići tužbu. Brunetti je dovoljno dobro poznavao takve ljude i znao da se takve stvari rješavaju osobno, a ne sudskim putom.

"Palmieri?" upita signorina Elettra. "To ime mi nije poznato." "Nema veze. Nikada nije radio - ako je to ispravna riječ - ovdje. Hvala

Bogu." "Poznajete ga?" "Susreo sam se jednom davno s njim. Opak. Opak čovjek." "Mislite da je on to učinio?" upita ona, lupnuvši prstom po ostalim

listovima. "Mislim da mu je to posao, uklanjanje ljudi," odgovori joj Brunetti. "Pa zašto je onda ovaj, Narduzzi, izazivao vraga?" Brunetti zatrese glavom. "Nemam pojma." Ponovno je pročitao sva tri kratka izvješća, pa ustao.

"Da vidimo što možete pronaći o Palmieriju," reče on i otprati je dolje do njezinog ureda.

Na žalost, nisu pronašli mnogo. Palmieri se bio povukao u neko sklonište prije godinu dana, nakon što su ga prepoznali kao jednog od trojice muškaraca umiješanih u pljačku oklopljenog vozila. Dva su stražara bila ranjena, ali lopovi nisu uspjeli ukrasti više od osam milijarda lira koje su prevozili u tom vozilu.

Čitajući između redova, Brunetti je vidio da policija nije utrošila ni previše napora niti previše novca pokušavajući pronaći Palmierija: nitko nije bio ubijen, ništa nije ukradeno. Ali sada se ovdje radilo o umorstvu.

Brunetti zahvali signorina Elettri i ode dolje do Vianellova ureda. Narednik je sjedio glave pognute nad hrpom papira, čela oslonjena na dlanove obje ruke. U prostoriji nije bilo nikog drugog, tako da ga je Brunetti

neko vrijeme promatrao, a zatim pristupio stolu. Vianello ga je čuo i podigao pogled.

"Mislim da ću naplatiti neke usluge," reče Brunetti bez uvoda. "Od koga?" "Od momaka iz Padove" "Dobrih ili loših?" "I jednih i drugih. Koliko ljudi poznajemo ondje?" Ako se Vianello i osjetio polaskan time što je uključen u množinu,

nije to ničime pokazao. Neko je vrijeme razmišljao te naposljetku odgovorio,

"Nekoliko. Od obje vrste. Što ćemo ih pitati?" "Zanima me Ruggiero Palmieri." Vidio je da Vianello prepoznaje to

ime dok se ovaj bacio na potragu za imenima ljudi, i dobrih i loših, koji bi im mogli reći štogod o njemu.

"Kakvi podaci Vas zanimaju?" upita Vianello. "Želim znati gdje se on nalazio kada su ovi ljudi umrli," reče Brunetti,

stavljajući na Vianellov stol papire koje mu je bila dala signorina Elettra. "I zanima me gdje je bio one noći kada je ubijen Mitri."

Vianello upitno izbaci bradu, a Brunetti mu objasni, "Načuo sam da je on plaćeni ubojica. Prije nekoliko godina imao je

nekih neprilika s tipom po imenu Narduzzi." Vianello kimne u znak prepoznavanja i tog imena.

"Sjećate li se što se dogodilo s njim?" upita Brunetti. "Ubijen je, ali se ne sjećam kako." "Bio je zadavljen, možda električnom žicom." "A ova dvojica?" upita Vianello, glavom pokazavši prema spisima. "Isto." Vianello stavi te papire na vrh hrpe na vlastitom stolu i pomno ih

pročita. "Nikada nisam čuo ni za jednog od ove dvojice. Narduzzi je ubijen

proje otprilike godinu dana, zar ne?" "Da. U Padovi." Padovanska policija je vjerojatno odahnula kad su

čuli da je Narduzzi mrtav. Istraga se jamačno nikada nije protegnula sve do Venecije. "Pada li Vam na pamet itko tko bi mogao znati išta o tome?"

"U Padovi je onaj čovjek s kojim ste radili." "Della Corte," ponudi Brunetti ime. "Već sam pomislio na njega.

Vjerojatno poznaje neke loše tipove koje bi mogao pitati. Ali me zanimalo poznajete li vi ikoga."

"Dvojicu," izjavi Vianello, ne nudeći daljnja objašnjenja. "U redu. Pitajte ih." "Što im smijem ponuditi zauzvrat, commissario?"

Brunetti je morao bolje razmisliti o ovome i razmotriti i usluge koje može zatražiti od drugih policajaca i one koje bez opasnosti sam može ponuditi. Napokon reče,

"Dugovat ću im uslugu, a ako im se išta dogodi u Padovi, della Corte će im isto biti dužan."

"To baš i nije neka sjajna nagodba," reče Vianello, iskreno sumnjičav. "To je najviše što će dobiti." 20

Sljedećih sat vremena bilo je ispunjeno telefonskim pozivima na

potezu Venecija-Padova jer je Brunetti nazivao policiju i carabiniere i pozabavio se osjetljivim traženjem povrata usluga koje je bio skupio tijekom višegodišnjeg rada u policiji. Većinu poziva je obavio iz svoga ureda. Della Corte je pristao raspitati se po Padovi i rekao je kako je voljan napraviti uslugu Brunettiju kako bi mu uzvratio za svu pomoć koju im je on bio pružio. Obavivši pozive, napustio je Questuru i odšetao do niza telefonskih govornica na Rivi degli Schiavoni i ondje potrošio snopić telefonskih kartica od po petnaest tisuća lira nazivajući brojeve raznih sitnih i ne tako sitnih kriminalaca s kojima je imao posla u prošlosti.

Znao je, kao i svi ostali Talijani, da su mnoge od tih poziva presreli, ili upravo presreću i snimaju razne državne službe, tako da se nikome nije predstavio imenom i uvijek je govorio najneizravnije što je mogao, kazavši samo da se izvjesna osoba u Veneciji zanima za Ruggiera Palmierija, ali ne, najodlučnije ne, ne želi stupati u vezu s njim, niti želi da signor Palmieri sazna da se netko raspituje o njemu. Osoba koju je nazvao šestu po redu, diler čijeg sina Brunetti nije uhitio nakon što ga je taj njegov sin napao dan nakon suđenja njegovu ocu prije nekoliko godina, rekla mu je da će vidjeti što može učinili.

"A Luigino?" upita Brunetti kako bi pokazao da nije zlopamtilo. "Poslao sam ga u Ameriku. Na studij ekonomije," rekao je njegov otac

prije nego je poklopio slušalicu. Što je vjerojatno značilo da će ga Brunetti morati uhititi sljedeći put kada ga sretne. Ili će se on možda, osnažen svojom diplomom iz poslovnog upravljanja s nekog prestižnog američkog sveučilišta, popeti na visok položaj u organizaciji i tako prijeći u područja u kojima teško da će biti moguće da će ga uhićivati skromni commissario di polizia iz Venecije.

Upotrijebivši svoju posljednju telefonsku karticu i pročitavši broj s komadića papira, Brunetti je nazvao Mitrijevu udovicu i, kao i dan nakon Mitrijeve pogibije, poslušao snimljenu poruku o tome kako obitelj, shrvana tugom, ne prima nikakve poruke. Prebacio je slušalicu na drugo uho i

prekopavši po džepovima pronašao papirić s telefonskim brojem Mitrijeva brata. No i tamo je čuo samo poruku s telefonske tajnice. Tada je iznenada odlučio proći pokraj Mitrijeve kuće i vidjeti je li itko od članova obitelji ondje.

Brodom broj 82 otplovio je do San Marcuole, a odatle lako pronašao put do njegove zgrade. Pozvonio je i ubrzo čuo muški glas na portafonu, koji ga je upitao tko je. Rekao je da je iz policije, commissario, ali nije odao svoje ime, na trenutak je zavladao muk, a zatim mu je rečeno neka uđe. Sol je još uvijek bila zaokupljena svojim izjedajućim poslom, tako da su na stubama još uvijek ležale gomilice boje i žbuke.

Na vrhu stuba na otvorenim vratima je stajao jedan muškarac u tamnom odijelu. Bio je visok i vrlo mršav, uska lica i kratke, tamne kose koja je na sljepoočicama počela sijedjeti. Kada je ugledao Brunettija, koraknuo je unatrag kako bi ga propustio unutra i pružio mu ruku.

"Ja sam Sandro Bonaventura," reče on, "Paolov šogor." Kao i njegova sestra, odlučio je govoriti talijanski umjesto venecijanskoga, iako je naglasak bio čujan u pozadini glasa.

Brunetti se rukovao s njim i, još uvijek ne izgovorivši svoje ime, ušao u stan. Bonaventura ga povede u veliku sobu na kraju kratkog hodnika. Primijetio je kako je pod u ovoj prostoriji prekriven nečime što je izgledalo kao da su izvorne hrastove daske, a ne parket, a zastori ispred dvokrilnih prozora činili su se kao da su načinjeni od prave Fortunyjeve tkanine.

Bonaventura mahne rukom prema stolcu i, kada je Brunetti sjeo, sjedne njemu nasuprot.

"Sestra mi nije kod kuće," reče. "Ona i njezina unuka otišle su provesti nekoliko dana s mojom suprugom."

"Nadao sam se da ću moći porazgovarati s njom," reče Brunetti. "Znate li kada će se vratiti?"

Bonaventura odmahne glavom. "Ona i moja supruga vrlo su bliske, bliske gotovo kao sestre, tako da

smo je zamolili da dođe i ostane s nama kada... kada se ovo dogodilo." Spustio je pogled na svoje ruke i sporo odmahnuo glavom, a zatim ponovno podigao pogled i susreo se s Brunettijevim očima.

"Ne mogu vjerovati da se to dogodilo, i to Paolu. Nije postojao nikakav razlog za to, baš nikakav."

"Često ne postoji razlog, ako netko naleti na provalnika i ovaj se uspaniči..."

"Mislite da je bila riječ o provali? A što je s onom porukom?" upita Bonaventura.

Brunetti zastane prije nego mu odgovori,

"Moguće je da je provalnik odabrao njega zbog novinskih članaka koji su objavljivani o putničkoj agenciji. Možda je tu poruku nosio sa sobom i namjeravao je ostaviti ondje nakon pljačke."

"Ali čemu se uopće gnjaviti s tim?" Brunetti uopće nije imao pojma i smatrao je prijedlog smiješnim. "Kako bi nas odvratio od potrage za profesionalnim lopovom," izmisli

on. "To je nemoguće," reèe Bonaventura. "Paola je ubio nekakav fanatik

koji ga je smatrao odgovornim za nešto za što on uopće nije ni znao da se događa. Život moje sestre je razoren. To je jednostavno suludo. Nemojte mi pričati o lopovima koji dolaze s pripremljenim porukama i nemojte tratiti svoje vrijeme tražeći ih. Trebali biste tražiti tog luđaka koji ga je ubio."

"Je li Vaš šogor imao ikakvih neprijatelja?" upita Brune tti. "Ne, naravno da nije." "To mi se čini čudnim," reče Brunetti. "Što hoćete time reći?" zahtijevao je Bonaventura, nagnuvši se

naprijed na stolcu, unoseći se u Brunettijev intimni prostor. "Molim Vas, nemojte se vrijeđati, signor Bonaventura." Brunetti

podigne dlan pomirenja između njih dvojice. "Hoću reći da je dottor Mitri bio uspješan poslovni čovjek. Siguran sam da je tijekom svoje karijere morao donositi odluke zbog kojih ljudi nisu bili zadovoljni, koje su ih ljutile."

"Ljudi se međusobno ne ubijaju zbog loše sklopljenog posla," ustraja Bonaventura.

Brunetti, koji je znao koliko su često upravo to činili, neko vrijeme ne reče ništa. Zatim:

"Pada li Vam na pamet itko s kim je mogao imati poteškoća?" "Ne," istoga trena odgovori Bonaventura i, nakon poduljeg

razmišljanja, doda, "nitko." "Shvaćam. Jeste li upoznati s poslovanjem Vašega šogora? Radite li s

njim?" "Ne. Upravljam našom tvornicom u Castelfrancu Venetu. Interfar.

Tvornica je moja, ali glasi na sestru." On vidje da Brunetti nije zadovoljan ovim odgovorom te doda, "Zbog poreza."

Brunetti kimne na, po svom mišljenju, vrlo svećenički način. Ponekad mu se činilo da je građaninu Italije mogla biti oproštena svaka grozota, svako bezakonje, samo ako kaže da je to učinjeno zbog poreza. Zbriši svoju obitelj s lica zemlje, ustrijeli svog psa, spali susjedovu kuću: ako kažeš da si to učinio zbog poreza, nijedan te sudac, nijedna porota, neće osuditi.

"Je li dottor Mitri imao ikakva udjela u toj tvornici?" "Ne, nikakvog."

"A kakva je to tvornica, ako smijem pitati?" Bonaventura nije izgledao kao da to pitanje smatra neobičnim.

"Naravno da smijete. Farmaceutska. Aspirin, inzulin, mnoštvo homeopatskih proizvoda."

"A Vi ste farmaceut, i nadzirete proizvodnju?" Bonaventura je oklijevao s odgovorom, "Ne, nisam. Ja sam samo poslovan čovjek. Zbrajam brojke u

stupcima, slušam znanstvenike koji pripremaju formule i pokušavam smisliti strategiju za što uspješniju prodaju."

"Zar Vam ne treba nikakvo znanje iz farmakologije?" upita Brunetti, razmišljajući o Mitriju, koji je bio kemičar.

"Ne. To je samo pitanje donošenja upravljačkih odluka. Proizvod uopće nije bitan: može to biti obuća, brodovi, pečatni vosak."

"Shvaćam." reče Brunetti. "Vaš šogor je bio kemičar, zar ne?" "Da, mislim da jest, na početku svoje karijere." "Ali više ne?" "Ne, već godinama nije radio kao kemičar." "Pa, što je onda radio u svojim tvornicama?" začudi se Brunetti kao da

je i Mitri bio jedan od onih koji vjeruju u upravljačke strategije. Bonaventura ustane. "Oprostite što ovako naglo prekidam razgovor s Vama, commissarto,

ali imam nekakve poslove koje moram obaviti ovdje, a ovo su pitanja na koja zaista ne mogu odgovoriti. Mislim da bi bilo bolje kada biste stupili u vezu s ravnateljima Paolovih tvornica. Uistinu ne znam ništa o njegovim poslovima niti o tome kako ih je vodio. Žao mi je."

Brunetti ustane. Imalo je smisla. Činjenica da je Mitri nekada bio kemičarem nije nužno značila da je morao sudjelovati u svakodnevnom vođenju tvornica. U raznorodnom svijetu biznisa, čovjek više nije morao znati ništa o tome čime se tvrtka bavi da bi je mogao voditi. Evo, uzmimo Pattu kao primjer, reče on u sebi, i bit će vam sve jasno.

"Hvala Vam na Vašem vremenu," reče on, ponovno pruživši ruku Bonaventuri. Bonaventura se rukovao s njim i poveo ga natrag do ulaznog predvorja, gdje su se rastali. Brunetti je pošao pješice prema Questuri, kroz pokrajnje uličice Cannaregija, a ta je četvrt, po njegovu mišljenju, bila najljepša u gradu. Što je značilo da je, valjda, i najljepša na svijetu.

Kada se vratio u Questuru, većina službenika već je bila otišla na ručak, tako da se zadovoljio time što je ostavio poruku na stolu signorine Elettre, u kojoj ju je zamolio neka pokuša pronaći nešto o Mitrijevu šogoru, Alessandru Bonaventuri. Kada se uspravio i uzeo si tu slobodu da širom otvori najgornju ladicu kako bi unutra vratio olovku koju je bio posudio, pomislio je kako bi samo volio da joj poruku pošalje elektronskom poštom.

Nije imao pojma kako funkcionira elektronska pošta i što bi morao učiniti da joj pošalje poruku, ali je ipak to želio učiniti, ako ni zbog čega drugog onda zato da joj pokaže kako nije tehnološki neandertalac, kakvim ga je, čini se, smatrala. Naposljetku, i Vianello je naučio; nije vidio razloga zašto se i sam ne bi mogao računalno opismeniti. Imao je diplomu pravnika; pa i to sigurno nešto vrijedi.

Pogledao je računalo: nije puštalo nikakve zvuke, tostera nije bilo, a zaslon je bio crn. Koliko bi to moglo biti teško? Ali, možda, u mislima mu se pojavila spasonosna misao, možda je njemu, kao i Mitriju, više odgovaralo da bude čovjek iz pozadine, nego netko tko razumije svakodnevno funkcioniranje strojeva. S takvim svježim melemom na savjesti, spustio se dolje do kafića kod mosta na jedan tramezzino i čašu vina, i pričekao ostale da se vrate s ručka.

To se dogodilo tek poslije pola četiri, ali Brunetti je već odavno bio izgubio sve zablude o razini marljivosti kod ljudi s kojima je radio, tako da ga uopće nije smetalo što sjedi u tišini u svojem uredu dulje od sat vremena, čitajući novine, čak provjerivši i svoj horoskop, pitajući se kakva je to plavokosa strankinja koju će susresti i radujući se što æe 'uskoro dobiti dobre vijesti.' Baš bi mu i trebale.

Njegov je interkom zazvonio par minuta nakon četiri sata i on podigne slušalicu, znajući da će to biti Patta, ali zaintrigiran što se stvari tako brzo odvijaju želio je saznati što to hoće vice-questore.

"Možete li doći u moj ured, commissario?" njegov nadređeni ga je zamolio i Brunetti mu je pristojno odgovorio da već stiže.

Kaputić signorine Elettre bio je prebačen preko naslona, a popis s imenima i nekakvim brojkama u urednim nizovima stajao je na zaslonu njezina računala, ali njoj ni traga ni glasa. On pokuca na Pattina vrata i uđe začuvši njegov glas.

I ondje pronađe signorinu Elettru kako sjedi pred Pattinim pisaćim stolom, nogu čvrsto pritisnutih jednu uz drugu, s bilježnicom u krilu i s olovkom iznad papira, jer je Pattina posljednja riječ ostala visjeti u zraku. Kako je njegova posljednja riječ bio povik "Avanti" kojim je kazao Brunettiju neka uđe, ona je nije zapisala.

Patta gotovo ničim nije pokazao da je Brunetti ušao, tek mu je jedva primjetno kimnuo glavom, pa se ponovno posvetio svojem govorenju u pero. "I recite im da ne želim... Ne, napišite ovako, 'Neću tolerirati... Mislim da to zvuči autoritativnije, zar ne, signorina?"

"Apsolutno, vice-questore," reče ona, očima slijedeći kretanje olovke po papiru.

"Neću tolerirati," nastavi Patta, "stalnu uporabu policijskih plovila i vozila bez ovlaštenja. Ako pripadnik..." Ovdje on prekine kako bi dodao,

opuštenijim stilom, "biste li provjerili, molim Vas, koji činovi smiju koristiti plovila i vozila i to umetnuti u tekst, signorina?"

"Naravno, vice-questore." "Treba upotrijebiti policijsko prijevozno sredstvo, on mora...

oprostite, signorina?" Patta prekine vidjevši zbunjenost na njezinom licu dok je pogledavala te posljednje riječi.

"Možda bi bilo bolje reći 'ta osoba,' gospodine," predloži ona, "kako bismo izbjegli da to zvuči kao da imate spolnih predrasuda, da ne zvuči kao da su samo muškarci ovlašteni koristiti plovila." Ona spusti glavu i okrene stranicu svoje bilježnice.

"Naravno, naravno, ako mislite da je tako najpametnije," složi se Patta i nastavi, "... ta osoba mora ispuniti službene obrasce i iste ovjeriti kod odgovarajuće osobe zadužene za to." Njegov stav se potpuno promijenio i izraz na njegovu licu je postao manje carski, kao da je svojoj vlastitoj bradi bio rekao neka prestane izgledati kao Mussolinijeva. "Biste li bili toliko ljubazni da provjerite tko je dužan ovjeriti te obrasce, pa njegovo ime umetnuti u memorandum, molim Vas?"

"Naravno, gospodine," reče ona i dopiše još nekoliko riječi. Podigne pogled i nasmiješi se. "Je li to sve?"

"Da, da," reče Patta. Dok ga je Brunetti promatrao, on se nagnuo naprijed na svojem stolcu dok je ona ustajala, kao da bi joj snaga suosjećanja u njegovu pokretu mogla pomoći da lakše ustane.

Na vratima se okrenula i osmjehnula obojici. "Za to ću se pobrinuti odmah sutra ujutro, gospodine," reče ona. "Ne prije?" upita Patta. "Bojim se da ne, gospodine. Moram izračunati proračun troškova

našeg ureda za sljedeći mjesec." U osmijehu joj se stapalo žaljenje sa strogošću.

"Naravno." Bez ijedne riječi više, ona ode, zatvorivši vrata za sobom. "Brunetti," reče Patta bez uvoda, "što se zbiva s Mitrijevim

slučajem?" "Razgovarao sam danas s njegovim šogorom," reče Brunetti, pitajući

se je li Patta već obaviješten o tome. Praznina na njegovu licu ukazivala je na to da nije, zato Brunetti nastavi, "Također sam saznao da su se u posljednjih nekoliko godina dogodila još tri slična umorstva u kojima su žrtve usmrćene nekakvom žicom s plastičnom izolacijom, možda električnom. I čini se da su sve žrtve bile zaskočene s leda, onako kako je ubijen i Mitri."

"Kakva su to bila umorstva?" upita Patta. "Kao ovo?"

"Ne, gospodine. Izgleda da su to bile likvidacije, vjerojatno po nalogu mafije."

"Onda," reče Patta, odbacujući tu moguænost bez okolišanja, "onda mafija nema ništa s ovime. Ovo je djelo umobolnika, nekakvog fanatika koga je na umorstvo nagnala..." Ovdje je Patta ili izgubio nit svojeg obrazlaganja ili se sjetio s kim razgovara, jer je naglo zašutio.

"Ipak ne bih volio isključiti mogućnost da postoji nekakva veza između tih umorstava, gospodine," reče Brunetti, kao da Patta uopće nije ništa izgovorio.

"Gdje su se dogodila ta umorstva?" "Jedno u Palermu, jedno u Reggiju Calabriji i posljednje u Padovi." "Ah," Patta glasno uzdahne. Trenutak kasnije, on objasni, "Ako su ta

umorstva povezana, po tome bi bilo vjerojatno da nije i naše, zar ne? Po tome bi zapravo policija iz tih drugih gradova trebala na ovo umorstvo kod nas gledati kao na jedno u nizu?"

"To je sasvim moguće, gospodine." Brunetti se nije ni potrudio spomenuti da bi to isto vrijedilo i za venecijansku policiju: da bi i oni trebali istraživati taj niz umorstava.

"Dakle, onda ih obavijestite, sve njih, što se dogodilo i javite mi kada dobijete njihov odgovor."

Brunetti je morao priznati genijalnost tog rješenja. Riješili su se istrage tog zločina, bacili je natrag policiji iz onih drugih gradova, tako što je Patta bio učinio službeno ispravnu, birokratski učinkovitu, stvar: proslijedio je slučaj na sljedeći stol i napravivši to ispunio je svoju dužnost ili, još važnije, djelovat će kao da ju je ispunio, ako se ikada dogodi da njegova odluka bude preispitivana. Brunetti ustane.

"Naravno, gospodine. Odmah ću stupiti u vezu s njima." Patta pogne glavu ljubazno ga otpuštajući. Rijetko se događalo da

Brunetti, tvrdoglav i težak čovjek, tako lako popusti pred razumom. 21

Kada je Brunetti izašao iz Pattina ureda, pronašao je signorinu Elettru

kako oblači svoj kaputić. Torbica i vrećica s oznakom neke trgovine stajale su jedna do druge na njezinom pisaćem stolu, a kaput pokraj njih.

"A proračun?" upita Brunetti ugledavši je. "To," reče ona puhnuvši kroz nos s veselim prijezirom. "Svaki mjesec

isto. Treba mi pet minuta da ga ispišem na pisaču. Samo promijenim naziv mjeseca."

"Zar to nitko ne provjerava?" upita Brunetti, pitajući se koliko stoji samo svježe cvijeće za Pattin ured.

"Provjeravao ga je vice-questore, jednom davno," reče ona, posežući za svojim kaputom.

Brunetti ga dohvati i pridrži joj ga, a ona spretno uvuče ruke u rukave. Ni on niti ona nisu iznijeli primjedbu da će ured u kojem ona radi biti otvoren još sljedeća tri sata.

"Što je rekao?" "Želio je znati zašto mjesečno trošimo više novca na cvijeće nego na

uredski pribor." "I što ste mu rekli?" "Ispričala sam mu se i rekla mu da sam sigurno zamijenila iznose u

stupcima i da se to više neće dogoditi." Posegnula je dolje i dohvatila svoju torbicu, prebacivši dugi kožni remen preko ramena.

"I?" Brunetti nije mogao zaustaviti poplavu svojih pitanja. "I to se više nije dogodilo. To je prvo što učinim kad pripremam

izvješće svaki mjesec. Zamijenim iznose troškova za cvijeće i troškova za uredski pribor. I zato je danas puno sretniji." Ona podigne svoju vrećicu iz trgovine - Bottega Veneta, primijeti on - i krene prema vratima svoga ureda.

"Signorina," reče on, osjećajući nelagodu zbog pitanja, "A ova imena?"

"Ujutro, commissario. Sve će biti sređeno." Izgovorivši to, ona bradom pokaže prema računalu, jer je u jednoj ruci držala vrećicu, a drugom je zabacivala jedan uvojak svoje kose.

"Ali računalo je isključeno," reèe Brunetti. Ona na djelić sekunde sklopi oči, ali on je opazio kada je to učinila. "Vjerujte mi, commissario. Ujutro." Njegov pristanak nije stigao

istoga trena, pa ona doda, "Upamtite: ja sam Vaše oči i nos, commissario. Ako se išta može pronaći, bit će to prva stvar koju ću učiniti sutra ujutro."

Iako su vrata ureda bila otvorena, Brunetti ode do njih, kao da je želi ispratiti.

"Arrtvederci, signorina. E grazie." I ona ode s osmijehom. Neko je vrijeme Brunetti stajao ondje i pitao se što da radi s ostatkom

dana. Nedostajala mu je ležerna odvažnost signorine Elettre pa se vrati u svoj ured. Na stolu je pronašao nažvrljanu poruku u kojoj je stajalo da grof Orazio Falier želi razgovarati s njim.

"Guido ovdje," reče on kada je čuo grofov glas i ime. "Drago mi je što si me nazvao. Možemo li razgovarati?" "Tiče li se to Paole?" upita Brunetti. "Ne, tiče se one druge stvari za koju si me zamolio da se raspitam.

Razgovarao sam s nekim s kim obavljam dosta bankarskih poslova, i taj netko mi je rekao kako su veliki gotovinski iznosi bili uplaćivani I

isplaćivani s jednog od Mitrijevih računa u inozemstvu sve do prije godinu dana." Prije nego je Brunetti stigao reagirati na ovo, grof reče, "Spomenuo je ukupnu svotu od pet milijuna franaka."

"Franaka?" upita Brunetti. "Švicarskih?" "Ne valjda francuskih," izgovori grof tonom koji je francuski franak

stavljao u isti koš s letonskim latom. Brunetti je znao da ne treba pitati odakle ili kako je njegov tast bio

došao do ovih podataka, a bio je i dovoljno mudar da u potpunosti vjeruje istinitosti istih.

"Je li to jedini račun?" "Jedini koji sam uspio otkriti," odgovori mu grof. "Ali sam se raspitao

kod još nekolicine ljudi, pa bih mogao imati još podataka kasnije ovoga tjedna."

"Je li Vam ta osoba rekla odakle je stigao taj novac?" "Rekao je da su uplate stizale iz raznih zemalja. Pričekaj trenutak, pa

ću ti reći; negdje sam ih zapisao." Čuo se zvuk spuštanja slušalice, a Brunetti privuče k sebi komadić papira. Čuo je topot koraka koji se udaljavaju, a zatim kako se vraćaju. "Evo ih," reče grof. "Nigerija, Egipat, Kenija, Bangladeš, Šri Lanka i Obala Slonovače." Zavladala je duga stanka, nakon koje on reče, "Pokušao sam nagađati o raznim stvarima: o drogama, oružju, ženama. Ali uvijek je nešto krivo, nijedno se ne uklapa."

"Prvo, te su zemlje presiromašne," mozgao je Brunetti. "Točno. Ali odatle je novac stigao. Stizali su i drugi iznosi, ali znatno

manji, iz europskih zemalja i nešto novca iz Brazila, ali glavnina novca stigla je iz tih zemalja. To jest, uvijek su te svote stizale iz tih zemalja i u njihovoj mjesnoj valuti, a dio novca bi se vraćao u te zemlje, ali u dolarima, uvijek u dolarima."

"Ali u iste te zemlje?" "Da." "Koliko se novca vraćalo?" "Ne znam." Brunetti nije stigao pitati, jer je grof izjavio, "To je sve što

mi je htio reći. Toliko mi je dugovao." Brunetti je razumio. Više od toga neće saznati; nema smisla ustrajati u

tome. "Hvala Vam," reče on. "Što misliš. Što to znači?" "Ne znam. Morat ću razmisliti o tome." Odlučio je grofa zamoliti za

još pomoći. "Moram pronaći nekoga." "Koga?" "Čovjeka po imenu Palmieri, profesionalnog ubojicu, odnosno,

nekoga tko je vrlo blizu tom opisu."

"Kakve to ima veze s Paolom?" želio je znati grof. "Možda taj čovjek ima nekakve veze s Mitrijevim umorstvom." "Palmieri?" "Da, Ruggiero. Mislim da je on izvorno iz Portogruara. Ali prema

posljednjim podacima mogao bi biti u Padovi. Zašto pitate?" "Ja poznajem mnogo ljudi, Guido. Vidjet ću što mogu saznati." Na trenutak je Brunetti poželio grofu reći neka bude oprezan, ali taj se

čovjek ne bi nalazio u svojoj koži da nije od opreza stvorio životnu naviku. "Jučer sam razgovarao s Paolom," reče Falier. "Izgleda mi dobro." "Da." Brunetti, iznenada svjestan toga koliko je to jadno zvučalo,

doda, "Ako je ono u što počinjem sumnjati istina, onda ona nema nikakve veze s Mitrijevom smrću."

"Naravno da nema nikakve veze s njegovom smrću," odmah je stigao odgovor. "Bila je s tobom te noći."

Brunetti suzbije svoju prvu reakciju i smireno progovori: "Želim reći: nema veze u smislu da je njezino djelovanje nekoga

potaknulo da ubije Mitrija." "Pa čak i da je to istina..." zausti grof, ali iznenada izgubi zanimanje

za prepirku o hipotetskom sluèčaju i reče normalnim glasom, "Vidjet ću što mogu saznati o njegovim vezama s tim zemljama."

"I ja ću." Brunetti se ljubazno oprosti s njim i spusti slušalicu. I Kenija i Egipat i Šri Lanka su imale poteškoća s provalama

ubojitoga nasilja, ali ništa što je Brunetti pročitao nije ukazivalo na to da postoji išta zajedničko tim provalama, jer su sve optužene skupine imale potpuno različite ciljeve. Sirovine? Brunetti nije znao dovoljno o njima da bi bio u stanju pogoditi što bi to moglo postojati u tim zemljama, a što bi proždrljivi Zapad trebao.

Bacio je pogled na svoj ručni sat i vidio da je prošlo šest sati; u svakom slučaju je pravi commissario, a osobito onaj koji je još uvijek službeno bio na nečemu što se zove administrativni odmor, mogao ići kući.

Putem je nastavio mozgati o ovome, a jednom se čak zaustavio da izvuče iz džepa popis država i ponovno ga prouči. Ušao je u Antico Dolo i popio čašu bijelog vina i pojeo dvije lignje, ali toliko je bio zaokupljen razmišljanjem da im gotovo nije ni osjetio okus.

Vratio se prije sedam u pusti stan. Ušao je u Paolinu radnu sobu i izvukao s police atlas svijeta, sjeo na otrcanu staru sofu s atlasom rastvorenim na koljenima, udubivši se u raznobojne zemljovide različitih područja. Spustio se u poluležeći položaj na sofi i naslonio glavu na naslon.

Paola ga je pronašla pola sata kasnije u dubokom snu. Pozvala ga je imenom jednom, zatim još jednom, ali probudio se tek kad je sjela pokraj njega.

Nakon spavanca tijekom dana uvijek bi se osjećao tupo i glupo, a u ustima bi imao čudan okus.

"Što je to?" upita ona ljubeći ga u uho i pokazujući rukom na knjigu. "Šri Lanka. A tu je Bangladeš, Egipat, Kenija, Obala Slonovače i

Nigerija," reče on, polako okrećući stranice atlasa. "Da pogodim - na naš drugi medeni mjesec idemo na kružno

putovanje prijestolnicama najsiromašnijih zemalja svijeta?" upita ona smijući se. Zatim, vidjevši da se on smiješi, nastavi, "A ja ću glumiti natrulu bogatašicu koja ima džepove pune sitnih kovanica i baca novac mjesnom stanovništvu dok obilazimo znamenitosti?"

"Zanimljivo," reče Brunetti, sklopivši knjigu, ali ostavivši je na svojim koljenima. "To što je prva stvar na koju si i ti pomislila bilo je siromaštvo."

"U većini tih mjesta je ili siromaštvo ili su građanski neredi." Ona na tren zašuti, pa nastavi, "Ili jeftini Imodium."

"Ha?" "Sjećaš se kad smo bili u Egiptu i morali nabaviti Imodium?" Brunetti se sjećao njihova putovanja u Egipat, prije deset godina, kada

ih je oboje pokosio težak proljev, tako da su dva dana živjeli na jogurtu, riži i Imodiumu.

"Da," odgovori on. Mislio je da se sjeća, ali nije bio siguran. "Bez recepta, bez pitanja i vrlo, vrlo, vrlo jeftin. Da sam tada sa

sobom imala popis lijekova koje moji neurotični prijatelji uzimaju, mogla sam obaviti svoju božičnu kupovinu za sljedećih pet godina." Na njemu se vidjelo da ne shvaća njezinu šalu, pa ona zato svoju pozornost posveti atlasu. "Što je s tim zemljama?"

"Mitri je iz tih zemalja primao velike svote novca. Ili su novac primale njegove tvrtke. Ne znam samo koje, jer je sav novac odlazio u Švicarsku."

"Na kraju krajeva, sav novac odlazi u Švicarsku," reče ona teško uzdahnuvši.

On se otrgne od razmišljanja o tim državama i spusti atlas pokraj sebe na sofu.

"Gdje su klinci?" upita. "Večeraju kod mojih roditelja." "Da odemo van na večeru?" upita on. "Želiš me izvesti van i biti viđen u mom društvu?" upita ona opušteno. Brunetti nije bio siguran koliko se šali, pa joj odgovori, "Želim." "Kamo ćemo?" "Gdje god želiš."

Ispružila se pripijena uz njega, ravno pred sobom protegnuvši noge, pokraj njegovih koje su bile dulje.

"Ne da mi se ići daleko od kuće. Da odemo na pizzu u Due Colonne?" "Kad se klinci vraćaju?" upita on, stavivši svoju ruku na njezinu. "Ne prije deset, rekla bih," reče, bacivši pogled na svoj sat. "Dobro," reče on, prinijevši njezinu ruku svojim usnama. 22

Ni sljedećeg dana, kao ni dan nakon toga, Brunetti nije saznao ništa

nova o Palmieriju. U II Gazzettinu je izašao članak koji je govorio o tome kako slučaj Mitri tapka u mjestu, ali nije bilo ni riječi o Paoli, pa zato Brunetti zaključi kako je njegov tast doista bio popričao s ljudima koje je poznavao. I veliki dnevnici su također šutjeli o tome; a onda je jedanaestero ljudi poginulo u požaru u barokomori u jednoj bolnici u Milanu i priča o Mitrijevu umorstvu nestala je sa stranica i zamijenile su je optužbe i prigovori na račun cjelokupnog državnog sustava zdravstva.

Baš kako je bila obećala, signorina Elettra dala mu je tri stranice ispunjene podacima o Sandru Bonaventuri. On i njegova supruga imali su dvoje djece, oboje na fakultetu; kuću u Padovi I jedan stan u Castelfrancu Venetu. Tamošnja tvornica, Interfar, kako je Bonaventura bio rekao, glasila je na sestrino ime. Novac kojim je tvornica kupljena, prije godinu i pol dana, uplaćen je dan nakon što je pozamašan iznos podignut s Mitrijeva računa u jednoj venecijanskoj banci.

Bonaventura je bio radio kao direktor jedne od Mitrijevih tvornica sve dok nije preuzeo upravljanje tvornicom u vlasništvu njegove sestre. I to je bilo sve: Urtext uspjeha srednjega staleža.

Trećega dana jedan muškarac uhvaćen je u pljački pošte na Campu San Polo. Nakon pet sati preslušavanja, priznao je pljačku banke na Campu San Luca. To je bio isti onaj muškarac koga je na fotografiji Iacovantuono bio prepoznao prvi put i koga, nakon smrti svoje supruge, nije više prepoznavao. Dok su ga ispitivali, Brunetti je sišao dolje i bacio pogled na njega kroz jednosmjerno zrcalo na vratima prostorije u kojoj su ga preslušavali. Bio je to nizak, zdepast muškarac prorijeđene smeđe kose; čovjek kojeg je Iacovantuono bio opisao drugi put imao je crvenu kosu i bio barem dvadesetak kilograma lakši.

Vratio se gore u svoj ured i nazvao Negrija u Trevisu, koji je rješavao smrtni slučaj signore Iacovantuono - slučaj koji nije bio slučaj - i obavijestio ga da su uhitili pljačkaša banke i da nimalo ne odgovara opisu koji im je Iacovantuono bio dao drugi put.

Izgovorivši ovo, Brunetti upita,

"Što on sada radi?" "Odlazi na posao, vraća se s posla, hrani djecu, zatim svaki drugi dan

odlazi na groblje i odnosi svježe cvijeće na njezin grob," odgovori mu Negri. "Postoji li neka druga žena?" "Još ne." "Ako ju je on ubio, onda je stvarno dobar glumac," ustvrdi Brunetti. "Meni se učinio savršeno uvjerljivim kada sam razgovarao s njim.

Čak sam poslao ljude da ga štite, drže kuću pod nadzorom onoga dana kad se dogodilo to s njegovom ženom."

"Jesu li opazili štogod?" "Ništa." "Javi mi ako se nešto dogodi," reče Brunetti. "Što baš i nije vjerojatno, zar ne?" "Nije." Obično je Brunetti nagonski osjećao da mu netko laže ili pokušava

prikriti istinu, ali što se Iacovantuona ticalo, nije imao pojma, nije imao nikakav osjećaj opreza ili sumnje. Brunetti uhvati sama sebe kako razmišlja o tome što bi mu bilo draže: da je u pravu, ili da je malipizzaiolo ubojica?

Telefon je zazvonio dok je ruku još uvijek držao na slušalici i trgnuo ga od nagađanja za koja je znao da su jalova.

"Guido, della Corte je." Brunettijev um se munjevito prebaci na Padovu, na Mitrija i

Palmierija. "Što je?" upita on, previše uzbuđen da bi razvlačio ljubazne frazetine i

Iacovantuona potpuno izbrisanog iz mozga. "Mislim da smo ga pronašli." "Palmierija?" "Da." "Gdje?" "Sjeverno odavde. Izgleda da vozi kamion." "Kamion?" Brunetti tupavo ponovi. To mu se činilo previše banalno

za čovjeka koji je možda ubio četvoro ljudi. "Koristi lažno ime. Michele de Luca." "Kako ste ga pronašli?" "Jedan od naših momaka iz odjela za narkotike malo se raspitivao

uokolo i jedan od njegovih doušničića mu je rekao. Nije bio siguran, pa je gore poslao nekoga, tko se odozgo vratio s prilično pozitivnom identifikacijom."

"Je li ga Palmieri iako mogao primijetiti?" "Ne, taj je dečko dobar." Obojica su neko vrijeme šutjela, a onda je

della Corte upitao, "Hoćeš da ga privedemo?"

"Mislim da to neće biti vrlo jednostavno." "Znamo gdje živi. Možemo mu banuti na vrata usred noći." "Gdje je to?" "U Castelfrancu Venetu. Vozi kamion za farmaceutsku tvrtku pod

nazivom Interfar." "Dolazim onamo. Želim ga uhvatiti. Noćas." Kako bi se prikljuèio padovanskoj policiji u raciji na Palmierijev stan,

morao je lagati Paoli. Tijekom ručka rekao joj je da policija u Castelfrancu drži u pritvoru jednog osumnjičenika te da žele da on dođe gore i razgovara s njim. Kada ga je upitala zašto mora ostati ondje cijelu noć, objasnio joj je da će ga u postaju privesti jako kasno i da nakon deset sati navečer nema vlakova za Veneciju. U stvari, toga poslijepodneva u Venetu neće biti nijednog vlaka. Nadzornici leta u zračnoj luci su objavili iznenadan štrajk u podne, zatvorili zračnu luku i prisilili zrakoplove u doletu da se preusmjere i slete u Bologni ili u Trstu, a sindikat željezničkih strojovođa odlučio je pridružiti se štrajku u znak solidarnosti s njihovim zahtjevima, tako da je bio zaustavljen cjelokupan željeznički promet u Venetu.

"Pa idi onda autom." "I idem, do Padove. Za dalje nemam Pattino odobrenje." "Što znači da on ne želi da ideš gore, zar ne?" reče ona, gledajući ga

preko tanjura i ostataka ručka. Djeca su već bila nestala u svojim sobama, tako da su mogli otvoreno razgovarati. "Ili ne zna da ideš."

"Djelomice je tako," reče on. Uzme jabuku iz košarice s voćem i počne je guliti. "Dobre jabuke," primijeti on kušavši prvi zalogaj.

"Ne izbjegavaj razgovor, Guido. Što je drugi razlog?" "Možda će razgovor s njim potrajati, tako da ne znam kada ću se

vratiti." "A oni su ćopili tog tipa i samo ga privode tako da ga ti možeš

izroštiljati s pitanjima?" upita ona sumnjičavo. "Moram ga ispitati u svezi s Mitrijem," reče Brunetti - izbjegavao je

odgovor, jer nije želio lagati joj u lice. "Je li to čovjek koji ga je ubio?" upita ona. "Mogao bi biti. Traže ga zbog saslušanja u svezi s najmanje još tri

umorstva." "Saslušanja? Što to znači?" Brunetti je bio pročitao dosjee, tako da je znao da postoji svjedok koji

ga je bio vidio s njegovom drugom žrtvom one noći kada se dogodilo umorstvo. I bio se potukao s Narduzzijem. A sada radi kao vozač kamiona za jednu farmaceutsku tvrtku. U Castelfrancu. U Bonaventurinom poduzeću.

"Umiješan je."

"Shvaćam," reče ona, u njegovom glasu prepoznavši kolebanje da bude jasniji. "Dakle, vraćaš se kući tek sutra ujutro?"

"Da." "Kada krećeš?" upita ona iznenada pristajući. "U osam." "Vraćaš li se u Questuru?" "Da." Kanio je dodati nešto o tome kako mora provjeriti je li taj

čovjek službeno optužen, ali se zaustavio. Nije volio lagati, ali to mu se činilo boljim nego da se ona brine zbog njegova namjerna izlaganja opasnosti. Da je znala, bila bi mu rekla da mu i čin i godine dopuštaju da to preskoči.

Nije imao pojma hoće li te noći sklopiti oka, niti gdje, ali se vratio u spavaću sobu i ubacio nekoliko stvari u malenu torbu. Otvorio je lijeva vrata velikog armadija od orahovine, koji im je grof Orazio bio poklonio kao vjenčani dar i izvukao svoje ključeve. Jednim od ključeva otključao je ladicu, drugim je otključao pravokutnu metalnu kutiju. Iz nje je izvukao svoj pištolj i korice pištolja i metnuo ih u džep, pa pažljivo zaključao i kutiju i ladicu.

Tada mu je na pamet pala Ilijada, i trenutak kada Ahil navlači svoj oklop prije odlaska u boj s Hektorom: težak štit, štitnici za potkoljenicu, koplje, mač i kaciga. Kako je kukavno i nečasno izgledao taj mali metalni predmet koji je osjećao na boku; Paola je pištolj oduvijek nazivala prijenosnim penisom. I kako je brzo barut stavio točku na viteštvo i cijeli doživljaj slave još od Ahilova vremena. Stao je na vratima i sam sebi rekao neka bude pažljiv: u Castelfranco ide poslom i mora se oprostiti sa svojom suprugom.

Iako della Cortea nije vidio nekoliko godina, prepoznao ga je čim je ušao u padovansku Questuru: imao je iste tamne oči i raskuštrane brkove.

Brunetti ga pozva imenom i policajac se okrene prema izvoru zvuka svoga imena.

"Guido," reče on i hitro mu priđe. "Baš je dobro vidjeti te opet." Pričajući o tome što su radili proteklih nekoliko godina, krenuli su

prema della Corteovom uredu. Ondje su razgovor o starim slučajevima nastavili uz kavu i, kada su dovršili, počeli su razmatrati planove za tu noć. Della Corte je predložio da iz Padove krenu tek poslije deset, što je značilo da će u Castelfranco stići do jedanaest, kada su se imali naći s mjesnom policijom, kojima su rekli za Palmierija, a oni su ustrajali u tome da pođu s njima.

Kad su stigli u Questuru u Castelfrancu nekoliko minuta prije jedanaest sati, dočekao ih je commissario Bonino i dva policajca u trapericama i kožnim jaknama. Bili su pripremili zemljovid područja oko stana u kojem je živio Palmieri, i to vrlo detaljan zemljovid: s parkirnim

mjestima pokraj kuće, položajem svih vrata na zgradi, čak i tlocrtom njegova stana.

"Kako ste došli do ovoga?" upita Brunetti, pustivši da mu se u glasu osjeti divljenje.

Bonino kimne mlađem od dvojice policajaca. "Zgrada je stara samo nekoliko godina," objasni on, "i znao sam da

nacrti moraju biti predani u ufficio catasto, pa sam otišao onamo danas poslijepodne i zamolio ih da mi daju tlocrt drugog kata. On je na trećem, ali raspored prostorija je isti." Zašutio je i zagledao se u tlocrt, ponovno privukavši njihovu pažnju na nj.

Tlocrt se činio prilično jednostavnim: jedino stubište je vodilo gore do hodnika. Palmierijev je stan bio na kraju hodnika. Sve što su morali učiniti bilo je to da postave dvojicu ljudi ispod njegovih prozora, jednog u podnožju stubišta, što je značilo da dvojica upadaju u stan, a preostala dvojica služe kao pojačanje u hodniku. Brunetti je upravo naumio primijetiti kako mu se čini da je sedmoro ljudi previše, ali onda se sjetio kako je Palmieri osumnjičen za četiri umorstva, pa se predomislio.

Dva automobila parkirali su nekoliko stotina metara prije zgrade i izašli iz njih. Brunetti i della Corte, koji će obaviti uhićenje, odlučili su sa sobom do stana povesti dva mladića u trapericama. Bonino je izjavio kako će pokrivati stubište, a dvojica iz Padove povukla su se na svoje položaje ispod tri gusta bora koja su stajala između stambene zgrade i ulice; jedan se stao tako da nadzire glavni ulaz, a drugi stražnji.

Brunetti, della Corte i dva policajca krenuše stubama. Na vrhu stuba se razdvojiše. Momci u trapericama ostali su kod stubišta, a jedan od njih je gurnuvši nogom otvorio te zakočio vrata hodnika. Brunetti i della Corte prišli su Palmierijevim vratima. Brunetti tiho primi kvaku, ali vrata su bila zaključana. Della Corte pokuca dvaput, tiho. Muk. On pokuca opet, ovaj put glasnije. Onda reče glasno, "Ruggiero, ja sam. Poslali su me da te izvučem. Moraš bježati. Dolazi policija."

Unutra, nešto se prevrnulo i razbilo, vjerojatno svjetiljka. Ali ispod donjeg ruba vratiju nije dopirala nikakva svjetlost. Della Corte opet zalupi rukom po vratima. "Ruggiero, per l'amor di Dio, moraš bježati. Bježi."

Iznutra se čula buka; nešto drugo je palo, ali to je bilo teško, vjerojatno stolac ili stol. Čuli su viku kako dopire odozdo, vjerojatno su vikali drugi policajci. Začuvši njihove glasove, i Brunetti i della Corte odmaknuše se od vrata i leđima osloniše o zid.

I to u pravom trenutku. Jedan, pa još dva, i još dva metka probiše debela drvena vrata. Brunetti je osjetio kako mu je nešto opeklo obraz i kad je pogledao dolje vidio je dvije kapi krvi na prednjici svoga kaputa. Odjednom su dva mlada policajca klečala s obje strane vrata s pištoljima u

rukama, poput jegulje, jedan od njih prekobicne se na leda, privuče koljena prsima i, silinom klipa u motoru, tresne stopalima o vrata baš na mjestu gdje su nosači. Drvo popusti i pri sljedećem udarcu vrata se otvore uz tresak. Čak i prije nego su vrata udarila o unutarnji zid, čovjek na podu već je skočio na noge i uletio unutra.

Brunetti je tek bio podigao svoj pištolj kada je čuo dva pucnja, zatim treći. Nakon toga, muk. Prolazile su sekunde, zatim ih je dozvao muški glas, "U redu je, možete ući."

Brunetti klizne preko praga, a della Corte odmah za njim. Policajac je klečao pokraj prevrnute sofe, s pištoljem u ruci. Na podu, glave vidljive pod klinom svjetlosti što je dopirala iz hodnika, ležao je čovjek koga je Brunetti prepoznao kao Ruggiera Palmierija. Jedna mu je ruka bila ispružena naprijed, prstiju uperenih prema vratima i slobodi koja je nekad ležala iza njih; druga je bila nevidljiva, negdje pod njegovim tijelom. Gdje mu je nekad bilo lijevo uho sada je bila tek crvena rupa, izlazna rana koju je načinio drugi policajčev metak.

23

Brunetti je već predugo bio policajac i prečesto je gledao kako stvari

idu krivim putom da bi se zamarao time što se dogodilo ili da bi pokušavao smisliti alternativni plan koji je mogao upaliti. Ali drugi su bili mlađi i još nisu bili naučili da se na pogreškama vrlo malo nauči, tako da ih je neko vrijeme slušao, ne pazeći pritom, ali slažući se sa svime što su izgovorili čekajući da dođe ekipa za uviđaj.

U jednom trenutku, kada je policajac koji je bio ustrijelio Palmierija ležao na podu kako bi proučio kut pod kojim je bio uletio u stan, Brunetti je otišao u kupaonicu, smočio rupčić hladnom vodom i obrisao malu posjekotinu na obrazu gdje mu je iver, s metkom izbušenih vrata, bio odsjekao komadić mesa veličine gumba na njegovoj košulji. Još uvijek držeći rupčić, on otvori mali medicinski ormarić, tražeći komadić gaze ili nečeg drugog da zaustavi krvarenje, i ustanovi da je ormarić pun, ali ne flastera.

Kažu da gosti obično kopaju po medicinskom ormariću u kupaonicama svojih domaćina; Brunetti to nikada nije činio. Iznenadilo ga je ono što je pronašao unutra. Tri niza najrazličitijih lijekova, barem pedeset bočica i kutijica, raznih veličina i boja, ali na svima je bila prepoznatljiva naljepnica s deveteroznamenkastim brojem od Ministarstva zdravstva. On zatvori vrata za sobom i vrati se u sobu u kojoj je ležalo Palmierijevo tijelo.

Dok je Brunetti bio u kupaonici, i ostali su policajci bili došli u stan i sada su se mladići okupili kod ulaznih vrata, gdje su prepričavali pucnjavu s,

kako se zgađenom Brunettiju činilo, istim oduševljenjem s kojim bi ponovno gledali neki prizor iz kakvog akcijskog filma na videu. Stariji su policajci stajali su po strani i nijemi na različitim krajevima sobe. Brunetti priđe della Corteu.

"Možemo li početi s pretresom stana?" "Mislim da ne, sve dok ne dođe ekipa za uviđaj." Brunetti kimne. Stvarno, to i nije bilo bitno. Jedino što se tiče

vremena, a sada su imali cijelu noć za to. Samo je htio da požure s tim, tako da odnesu tijelo. Izbjegavao je pogled na truplo, a kako je vrijeme protjecalo i mladići su prestali prepričavati događaj, to mu je postajalo teže. Brunetti je baš bio prišao prozoru kada je čuo korake na stubama i okrenuo se pa ugledao poznate odore kako ulaze u stan: tehničare, fotografe, sluge nasilne smrti.

Vratio se do prozora i proučavao automobile na parkiralištu i one koji su u taj sitni sat prolazili onuda. Želio je nazvati Paolu, ali ona je vjerovala da je on sada na sigurnom, u postelji nekog hotelčića, pa je nije nazvao. Nije se osvrnuo kada je počela bljeskati fotografova bljeskalica, niti kada je stigao medico legale. Sve mu je to bilo dobro poznato.

Okrenuo se tek kada je čuo gunđanje dvojice muškaraca iz mrtvačnice u bijelim vjetrovkama i klaparanje jedne od ručica na njihovim nosilima, kojom su pogodili okvir vrata. Prišao je Boninu, koji je razgovarao s della Corteom i upitao, "Možemo li početi?"

On kimne. "Naravno. Kod sebe je imao jedino novčanik. S više od dvanaest

milijuna lira, u novim novčanicama od petsto tisuća lira." I prije nego je Brunetti dospio postaviti pitanje, doda, "Već je na putu u laboratorij, gdje će provjeriti otiske prstiju."

"Dobro," reče Brunetti, a zatim, okrećući se prema della Corteu, upita, "Hoæemo li krenuti od spavaće sobe?"

Della Corte kimne i njih dvojica odoše u drugu prostoriju, ostavljajući domaćim policajcima na brigu ostatak stana.

Nikada prije nisu zajedno pretresali neku prostoriju, ali prešutnim dogovorom della Corte je otišao do ormara i počeo pretraživati džepove hlača i sakoa koji su ondje visjeli.

Brunetti je počeo s komodom, ne navukavši gumene rukavice, jer je bio vidio da su sve plohe prekrivene prahom za otiske. Otvorio je prvu ladicu i iznenadio se vidjevši da su Palmierijeve stvari uredno posložene, a zatim se sam začudio svojoj pretpostavci da ubojica mora biti neuredan. Donje je rublje bilo posloženo na dvije hrpice, čarape smotane u loptice i, pomisli Brunetti, složene po boji.

U sljedećoj ladici bili su džemperi i nešto što je izgledalo kao odjeća za vježbanje. U najnižoj ladici nije bilo ničega. On je zatvori nogom i okrene se prema della Corteu. Svega nekoliko stvari visjelo je u ormaru: vidio je zimsku vjetrovku podstavljenu perjem, nekoliko sakoa i nešto što je izgledalo kao hlače u prozirnoj plastičnoj futroli iz kemijske čistionice.

Na komodi je stajala izrezbarena drvena kutija, čiji su poklopac tehničari zatvorili, a s kojeg je zalepršao mali sivi oblačić kada ga je Brunetti otvorio. Unutra je pronašao snop papira, koji je izvadio i stavio na gornju plohu komode.

Pažljivo je počeo iščitavati te papire, odlažući pročitane listove na drugu stranu. Pronašao je račune za struju i plin, oba na ime Michelea de Luce. Nije bilo telefonskog računa, ali to je objašnjavao telefonino koji je ležao pokraj drvene kutije.

Ispod toga je otkrio omotnicu naslovljenu na R.R: gornji rub, gdje je bila otvorena oštrim nožem, posivio je od česte uporabe. Unutra, s datumom od prije pet godina, pronašao je komad svijetlomodrog papira s porukom ispisanom urednim rukopisom.

"Vidimo se sutra u restoranu u osam. Do tada će mi otkucaji vlastita srca govoriti kako sporo prolaze minute." Bilo je potpisano slovom M. Maria? pitao se Brunetti. Mariella? Monica?

On presavine pismo i vrati ga natrag u omotnicu, a zatim omotnicu stavi na vrh računa. U kutiji nije bilo ničeg drugog.

Pogledom potrazi della Cortea. "Jesi li našao štogod?" Okrenuo se od ormara i podigao u zrak veliki snop ključeva. "Samo ovo," reče della Corte, držeći ih tako u zraku. "Dva su od

auta." "Ili kamiona?" dometne Brunetti. Della Corte kimne. "Hajd'mo pogledati što je parkirano vani," predloži on. Dnevna je soba bila prazna, ali Brunetti je opazio dvojicu muškaraca u

čajnoj kuhinji, gdje su hladnjak i svi ormarići bili otvoreni. Iz kupaonice je dopirala svjedost i buka, ali Brunetti je sumnjao da će išta pronaći.

On i della Corte spustili su se stubama i izašli na parkiralište. Osvrnuvši se, vidjeli su da su mnoga od svjetala u zgradi upaljena. Kada se pomaknuo, netko u stanu iznad Palmierijeva otvorio je prozor i doviknuo mu dolje,

"Što se događa?" "Policija," della Corte mu odgovori. "Sve je u redu."

Na trenutak se Brunetti pitao hoće li čovjek na prozoru nastaviti s pitanjima, tražiti objašnjenje za pucnjavu, ali odmah se pokazao talijanski strah pred autoritetima i on je uvukao glavu unutra i zatvorio prozor.

Iza zgrade bilo je parkirano sedam vozila, pet automobila i dva kamiona. Della Corte krene od prvog kamiona s čvrstim, sivim stranicama teretnog prostora s imenom prodavaonice igračaka otisnutim na boku. Ispod imenaje plišani medo jahao drvenog konjiæa nalijevo. Nijedan kljuè nije odgovarao bravi. Dva parkirna mjesta dalje stajao je Ivecov kamion bez imena na boku. Ključ nije odgovarao, i nijedan od ključeva nije odgovarao nijednom od automobila.

Okrećući se kako bi se vratili natrag u stan, obojica su primijetila niz garažnih vrata na suprotnom kraju parkirališta. Trebalo im je neko vrijeme da iskušaju sve ključeve na bravama prvih triju garaža, ali naposljetku je jedan od ključeva skliznuo u bravu četvrte garaže.

Podigavši vrata i ugledavši bijeli kamion parkiran unutra, della Corte reče,

"Mislim da je bolje da pozovemo naše dečke iz labosa da se vrate." Brunetti baci pogled na svoj sat i vidje da je već odavno prošlo dva.

Della Corte shvati. Uzme prvi automobilski ključ i pokuša otključati bravu na vozačevim vratima. Kljuèč se lako zavrtio i on povuče kvaku i otvori vrata. Olovkom iz džepa na prsima sakoa upalio je svjetlo iznad sjedala. Brunetti uzme ključeve od njega i zaobiđe kamion te otključa suvozačeva vrata. Otvorio ih je, između ostalih ključeva izabrao jedan manji ključ i otključao pretinac za rukavice. Činilo se da unutra nema ničega osim prozirne plastične omotnice u kojoj su se nalazili vlasnički dokumenti i papiri od osiguranja. Svojom olovkom, Brunetti privuče omotnicu bliže svjetlu, obrnuvši je tako da može pročitati što piše na papirima. Kamion je bio registriran na "Interfar."

Vrškom olovke odgurnuo je papire natrag i zatvorio pretinac, pa zalupio vrata za sobom. Zaključao ih je i pošao prema stražnjem kraju kamiona. Prvi ključ koji je uhvatio ih je otključao. Stražnji, tovarni dio kamiona bio je krcat, gotovo do krova, velikim kartonskim kutijama sa znakom Interfara, slovima I i F, crne boje, lijevo i desno od crvenog Eskulapova štapa. Papirnate su naljepnice bije nalijepljene na sredini kutija, a iznad njih, crvenim slovima, bilo je otisnuto 'zraèni prijevoz.'

Sve kutije bile su oblijepljene ljepljivom trakom, a Brunetti ih nije htio otvarati: bolje je to ostaviti dečkima iz labosa. Jednom je nogom stao na stražnji branik i provirio u teretni prostor dovoljno blizu da pročita naljepnicu na prvoj kutiji.

"Trans Lanka." pročita on, s adresom u Colombu.

Brunetti se spusti natraške na tlo, zatvori vrata i zaključa ih. Zajedno s della Corteom vratio se natrag u stan.

Posvuda po stanu bili su razbacani policajci, očito gotovi sa svojim poslom. Kad su njih dvojica ušla unutra, jedan od domaćih policajaca zatrese glavom, a Bonino reče.

"Ništa. Ništa ni kod njega niti u stanu. Takvo što u životu nisam vidio."

"Što misliš, koliko je dugo stanovao ovdje?" upita Brunetti. Viši od dvojice policajaca, onaj koji nije pucao, odgovori,

"Razgovarao sam s ljudima u susjednom stanu. Rekli su mi da im se čini da se doselio prije četiri mjeseca. Nikada nije pravio probleme, nikada nije bučio."

"Sve do noćas," dobaci njegov partner, ali se nitko ne obazre na njegovu upadicu.

"U redu," reče Bonino. "Mislim da možemo poći kući." Napustili su stan i krenuli silaziti stubištem. U podnožju stuba, della

Corte stane i upita Brunettija, "Što ćeš sada? Hoćeš da te odbacimo do Venecije pri povratku?" Bilo je to velikodušno od njega, odužilo bi im put barem za sat

vremena ako bi se odvezli do Piazzale Roma, a tek onda za Padovu. "Hvala, ali ne," reče Brunetti. "Želim porazgovarati s ljudima u

tvornici, tako da nema smisla da idem s vama. Ionako bih se morao vratiti." "Što ćeš onda?" "Siguran sam da u Questuri ima nekakav krevet viška," odgovori on i

uputi se prema Boninu kako bi se raspitao. Ležeći na tom krevetu, misleći kako je previše umoran da bi zaspao,

Brunetti se pokušavao prisjetiti kada je posljednji put bio otišao spavati bez Paole pokraj sebe. Ali mogao se sjetiti samo trenutka kada se probudio, a nje nije bilo u postelji, one noći kada je sve ovo počelo. A zatim je zaspao.

Bonino mu je pribavio automobil i vozača sljedećeg jutra i, do devet i trideset, već je bio u tvornici Interfar, velikoj, niskoj zgradi u središtu industrijskog parka na jednoj od mnogih autocesta koje su zrakasto izlazile iz Castelfranca. Za to se zdanje nikako nije moglo reći da je lijepo, a smjestilo se stotinjak metara udaljeno od ceste, opkoljeno sa svih strana, kao komad mrcine okružen mravima, automobilima zaposlenika.

Zamolio je vozača neka pronađe neki kafić i ponudio ga kavom. Iako je spavao dubokim snom, Brunetti se nije dovoljno naspavao i zato se osjećao tupo i razdraženo. Čini se da mu je druga šalica kave pomogla; kofein ili šećer držat će ga budnim sljedećih nekoliko sati.

Ušao je u Interfarov ured par minuta nakon deset sati i upitao može li razgovarati sa signorom Bonaventurom. Kad ga je tajnica zamolila za ime,

predstavio se i pričekao pokraj stola dok je tajnica nazvala da provjeri. Odgovor, kakav god bio, je bio trenutan i, čim ga je čula, spustila je slušalicu, ustala i povela Brunettija kroz jedna vrata, niz hodnik sa svijetlosivim industrijskim tapisonom na podu.

Zaustavila se kod drugih vrata zdesna, pokucala, otvorila ih i povukla se u stranu kako bi propustila Brunettija unutra. Bonaventura je sjedio za stolom zatrpanim papirima, lecima i knjižicama. Ustao je kada je Brunetti ušao, ali je ostao iza svog stola, smiješeći se dok mu je gost prilazio, a zatim se nagnuo preko stola kako bi se rukovao s Brunettijem. Obojica sjedoše.

"Daleko ste od kuće." reče Bonaventura ljubazno. "Da. Došao sam ovamo poslom." "Policijskim poslom, pretpostavljam." "Tako je." "Spadam li i ja u taj Vaš policijski posao?" upita Bonaventura. "Mislim da da." "Ako je tako, to je najčudesnija stvar za koju sam ikada čuo da se

dogodila." "Nisam siguran da razumijem o čemu govorite," reče Brunetti. "Razgovarao sam sa svojim predradnikom prije nekoliko minuta i

upravo sam kanio nazvati carabiniere" Bonaventura baci pogled na svoj sat. "Nije prošlo pet minuta, a Vi ste tu, policajac, tu na mom pragu, kao da ste mi pročitali misli."

"A smijem li pitati zašto ste ih htjeli nazvati?" "Kako bih prijavio krađu." "Kakvu krađu?" upita Brunetti, iako je bio prilično siguran u to da zna

o kakvoj je krađi riječ. "Jedan od naših kamiona je nestao, a vozač se nije pojavio na poslu." "Je li to sve?" "Ne. Moj predradnik mi je rekao kako mu se čini da je nestalo i dosta

robe." "Otprilike pun kamion, zar ne?" upita Brunetti neutralnim tonom. "Ako nema ni kamiona niti vozača, to bi imalo smisla, zar ne?" Još

nije bio ljutit, ali Brunetti je imao dovoljno vremena da ga nagna na ljutnju. "Kako se zove taj vozač?" "Michele de Luca." "Koliko dugo radi za Vas?" "Ne znam, pola godine, otprilike. Ne vodim računa o takvim stvarima.

Sve što znam je to da sam ga mjesecima viđao ovdje. Jutros mi je predradnik rekao da njegovog kamiona nema na njegovom parkirnom mjestu i da se nije pojavio na poslu."

"A nestala roba?"

"De Luca je jučer poslijepodne odvezao pun kamion robe i trebao se ovamo vratiti s kamionom prije nego je otišao kući, a zatim danas u sedam biti ovdje kako bi preuzeo drugu pošiljku. Ali sinoć se nije pojavio i kamion nije bio ondje gdje je trebao biti parkiran. Predradnik ga je nazvao, ali na njegov se telefonino nitko nije odazvao pa sam zato odlučio nazvati carabiniere."

Brunettiju je ovo izgledalo kao pretjerana reakcija na nešto što je moglo biti tek obično kašnjenje na posao, ali zatim se sjetio da Bonaventura zapravo i nije nazvao Carabiniere, tako da je svoje iznenađenje zadržao za sebe, pričekavši da vidi kako će se stvari dalje odvijati.

"Da, jasno mi je da biste ih bili nazvali," reče on. "A što je bilo u toj pošiljci?"

"Lijekovi, naravno. Ono što ovdje proizvodimo." "A kamo su ti lijekovi trebali biti otpremljeni?" "Ne znam." Bonaventura spusti pogled na papire kojima je njegov stol

bio zatrpan. "Tu negdje su mi otpremnice." "Možete li ih pronaći?" upita Brunetti, glavom pokazujući prema

spisima na stolu. "Kakve veze ima kamo su išli ti lijekovi?" zatraži Bonaventura.

"Najvažnije je da pronađemo tog čovjeka i vratimo pošiljku." "Ne trebate brinuti za njega," reče Brunetti, iako je sumnjao da

Bonaventura također laže i da želi tu pošiljku natrag. "Što hoćete reći?" "Sinoć je ustrijeljen i ubijen u okršaju s policijom." "Ubijen?" ponovi Bonaventura, zvučeći iskreno iznenađeno. "Policija ga je htjela ispitati, a on je otvorio paljbu po njima. Ubijen je

kad je policija provalila u njegov stan." Zatim, brzo se prebacivši na drugu temu, Brunetti upita, "Kamo je trebao odvesti tu pošiljku?"

Zbunjen iznenadnom promjenom teme, Bonaventura je oklijevao prije nego stoje odgovorio,

"U zračnu luku." "Jučer je zračna luka bila zatvorena. Nadzornici leta stupili su u

štrajk," reče mu Brunetti, ali iz njegova izraza lica Brunetti je mogao zakljuèiti da je Bonaventura već znao za to. "Kakve je upute imao u slučaju da ne može isporučiti robu?"

"Svi vozači imaju iste upute: vratiti kamion natrag ovamo i staviti ga u garažu."

"Je li mogao kamion smjestiti u svoju vlastitu garažu?" " Ne znam što je mogao učiniti?" prasne Bonaventura. "Kamion je

nestao i, osim toga, Vi kažete da je vozač mrtav."

"Kamion nije nestao," reče Brunetti tiho promatrajući Bonaventurino lice u tom trenutku. Vidio je kako pokušava prikriti svoju zgranutost, a onda je jednako brzo pokušao promijeniti izraz lica, ali sve što je uspio postići bila je groteskna parodija olakšanja.

"Gdje je?" upita Bonaventura. "Sada je već sigurno u policijskoj garaži." Pričekao je da vidi hoće li

Bonaventura pitati, a kad je ovaj ostao šutjeti, on doda, "Kutije su bile u tovarnom prostoru."

Bonaventura je pokušao prikriti svoj šok, pokušao i nije uspio. "I nisu poslane u Šri Lanku," reče Brunetti, a zatim nastavi, "Što

mislite, biste li mi sada mogli pomoći pronaći te otpremnice, signor Bonaventura?"

"Svakako." Bonaventura pogne glavu posvetivši se tom zadatku. Lijeno je i besciljno premještao papire s jednog kraja stola na drugi, zatim ih sve naslagao na hrpicu i krenuo ih čitati jedan po jedan. "Ovo je čudno," reče on, podigavši pogled prema Brunettiju nakon što je prelistao dobar dio njih, "ne mogu ih pronaći ovdje." On ustane. "Ako pričekate, zamolit ću svoju tajnicu da mi ih donese."

Prije nego je uspio zakoraknuti prema vratima, Brunetti ustane. "Možda biste je mogli nazvati," predloži mu on.

Bonaventurini krajevi usta podigoše se u osmijeh. "Zapravo ih ima predradnik, a sada je na utovaru." Krenuo je proći pokraj Brunettija, koji ispruži ruku i stavi mu je na

rame. "Idem s Vama, signor Bonaventura." "To doista nije potrebno," reče on ponovno načinivši pokret ustima. "Mislim da ipak jest," samo mu odgovori Brunetti. Nije imao pojma

kakve su njegove zakonske ovlasti ondje, ima li ovlaštenje zatočiti ili slijediti Bonaventuru. Nije bio u Veneciji, bio je čak izvan granica venecijanske provincije, a nije se ni razmišljalo o optužnici, niti je itko ijednu podnio protiv Bonaventure. Ali ništa mu od toga nije bilo važno. Stupio je u stranu i propustio Bonaventuru da otvori vrata ureda, a zatim ga slijedio niz hodnik, pa izvan zgrade, udaljavajući se od zdanja.

Sa stražnje strane zgrade, kroz vrata se izlazilo na dugi betonski tovarni dok. Dva velika kamiona bila su parkirana tako da su se stražnjim krajem primakla doku, vrata tovarnog prostora bila su otvorena, a četiri su muškarca na ručnim kolicima vozila kartonske kutije od vrata niz dok u kamione. Pogledali su prema vratima kada su se Brunetti i Bonaventura pojavili na njima, ali su se odmah vratili svojem poslu. Dolje, između ta dva kamiona, stajala su dvojica i razgovarala, s rukama u džepovima.

Bonaventura priđe rubu utovarnog doka. Kad su podigli oči prema njemu, on pozove jednoga od njih,

"Pronašli su de Lucin kamion. Pošiljka je još uvijek u njemu. Ovaj policajac želi vidjeti otpremnice."

Još nije ni izgovorio riječ 'policajac' do kraja, a viši od te dvojice odskočio je od drugog i posegnuo rukom u svoju vjetrovku. U ruci mu se našao pištolj, ali čim je Brunetti vidio njegovu kretnju, povukao se pognut kroz još uvijek otvorena vrata i izvukao svoj vlastiti pištolj iz korica.

Ništa se nije dogodilo. Nije bilo ni buke, ni pucnja, ni vike. Čuo je topot nogu, tresak vrata, vjerojatno automobilskih, pa još jedan; zatim je zabrujao neki snažan i velik motor. Umjesto da izađe van na dok i vidi što se događa, Brunetti je potrčao natrag niz hodnik i kroz glavni ulaz iz zgrade, gdje ga je čekao njegov vozač u automobilu s upaljenim motorom, kako bi se mogao grijati, i čitao Il Gazzettino dello Sport.

Brunetti otvori suvozačeva vrata i uskoči u auto, vidjevši kako vozačeva panika nestaje u trenutku kada ga je prepoznao. "Kamion, izlazi kroz stražnju kapiju. Vozi onamo i slijedi ga." Čak i prije nego je Brunetti stigao posegnuti za radio-stanicom, vozač je bacio novine na stražnju klupu, ubacio u brzinu i već je jurio prema stražnjem kraju zgrade. Zašavši za ugao, vozač zavrne upravljač oštro ulijevo, pokušavajući izbjeći jednu od kutija koje su ispale kroz otvorena vrata kamiona. Ali sljedeću nije mogao izbjeći, tako da je lijevim kotačima prešao preko nje, zgnjeèčio je i rasuo bočice ostavivši ih za sobom poput brodske brazde. Odmah iza kapije Brunetti je vidio kako se kamion udaljava niz cestu u pravcu Padove, a otvorena mu stražnja vrata klaparaju.

Ostatak priče bio je predvidiv koliko i tragičan. Iza Resane, dva karabinjerska vozila prepriječila su cestu, zaustavivši promet. U pokušaju da ih zaobiđe, vozač kamiona naglo je zavrnuo upravljačem udesno i popeo se na visoku izbočinu na cesti. U trenutku kada je to učinio, iz suprotnog smjera pojavio se jedan mali Fiat, za čijim je upravljačem sjedila žena koja je upravo išla po svoju kći u mjesni asilo i usporila ugledavši policijsku blokadu na cesti. Kamion, koji se vratio na cestu, preletio je u suprotnu traku i tresnuo u nj s boka, trenutno usmrtivši vozačicu. Oba muškarca, i Bonaventura i vozač, bili su vezani, pa su tako obojica ostali neozlijeđeni, iako su bili ozbiljno uzdrmani sudarom.

Nisu stigli niti odvezati svoje pojaseve, a već su ih okružili carabinieri, koji su ih izvukli sa sjedala i pritisnuli ih licem o vrata kamiona. Ubrzo su ih okruživala četvorica carabiniera sa strojnicama. Druga dvojica otrčala su do Fiata, ali za vozačicu je bilo prekasno.

Brunettijev auto se zaustavi i on izađe. Na prizorištu je vladala apsolutna tišina, što je bilo neprirodno. Čuo je topot vlastitih nogu dok se približavao toj dvojici muškaraca koji su teško disali. Iz pravca kamiona čuo se metalni zveket nečeg što je otpalo.

On se okrene naredniku. "Stavite ih u auto," bilo je sve što je rekao. 24

Začela se rasprava o tome kamo treba odvesti tu dvojicu na

ispitivanje, natrag u Castelfranco, u čijoj je područnoj nadležnosti bilo mjesto gdje su ih uhvatili, ili u Veneciju, odakle je bila krenula istraga. Brunetti je slušao kako se policajci prepiru oko ovoga nekoliko trenutaka, a zatim čeličnim glasom prekinuo raspravu:

"Rekao sam da ih stavite u auto. Vodimo ih u Castelfranco." Ostali policajci razmijeniše poglede, ali nitko mu nije proturječio i tako i bi učinjeno.

Dok je stajao u Boninovu uredu, Bonaventuri su rekli kako može nazvati svog odvjetnika, a kada je drugi rekao da se zove Roberto Sandi, predradnik u tvornici, rečeno mu je isto. Bonaventura je dao ime jednog odvjetnika u Veneciji koji je razgranao svoje djelatnosti u kaznenim postupcima i zamolio da ga nazove. Pravio se da ne vidi Sandija.

"A što sa mnom?" upita Sandi, okrenuvši se prema Bonaventuri. Bonaventura odbije išta mu odgovoriti. "Što sa mnom?" opet reče Sandi. Bonaventura je još uvijek šutio.

Sandi, koji je govorio sa snažnim pijemontskim naglaskom, obratio se policajcu u odori pokraj sebe i zatražio,

"Gdje ti je šef? Želim razgovarati s tvojim šefom?" Prije nego je policajac stigao odgovoriti, Brunetti iskorakne i reče,

"Ja ću se za to pobrinuti," iako u to nije bio potpuno siguran. "Onda s tobom želim razgovarati," ustvrdi Sandi gledajući u njega

svojim očima u kojima se iskrila zločestoća. "Ma daj, Roberto," iznenada mu upadne u riječ Bonaventura, spustivši

svoju ruku na Sandijevu. "Znaš i sam da možeš upotrijebiti moga odvjetnika. Čim dođe ovamo možemo porazgovarati s njim."

Sandi otrese njegovu ruku sa svoje promrmljavši psovku. "Neću odvjetnika. Ne tvojeg. Hoću razgovarati s murjakom." On se

obrati Brunettiju: " dakle? Gdje možemo razgovarati?" "Roberto," Bonaventura reče glasom za koji je pokušavao postići da

zvuči prijeteće, "ti ne želiš razgovarati s njim." "Ti mi više ne zapovijedaš," ispljune Sandi. Brunetti se okrene, otvori

vrata ureda i izvede Sandija na hodnik. Jedan od policajaca u odori pošao je za njima, a zatim ih poveo niz hodnik. Otvorivši malu sobu za razgovore, on reče, "Ovamo, gospodine," i pričekao ih da uđu.

Brunetti ugleda mali stol i četiri stolca. Sjedne, čekajući Sandija. Kad je ovaj sjeo, Brunetti mu uputu kratak pogled i reče,

"Dakle?" "Što, dakle?" upita Sandi, još uvijek ispunjen gnjevom koji je u njemu

bio izazvao Bonaventura. "Što mi to želiš reći o pošiljkama?" "Koliko toga već znate?" zanimalo je Sandija. Praveći se da to pitanje nije čuo, Brunetti upita, "Koliko vas je upetljano u ovo?" "U koje?" Umjesto da odmah odgovori, Brunetti spusti laktove na stol, ispreplete

prste i prisloni usta na članke prstiju. Ostao je tako gotovo punu minutu, zureći preko stola u Sandija, a zatim ponovi.

"Koliko vas je upetljano u ovo?" "U koje?" Sandi ponovi svoje protupitanje, ovaj put si dopustivši

jedva primjetan osmijeh, onakav kakvim se smiješe djeca kada postave pitanje za koje misle da će dovesti učitelja u neugodnu situaciju.

Brunetti podigne glavu, spusti ruke na stol i osovi se na noge. Ne rekavši ništa, ode do vrata i pokuca na njih. S druge strane guste mreže na otvoru na vratima pojavi se lice. Vrata su se otvorila i Brunetti je izašao iz te prostorije, zatvorivši vrata za sobom. Dao je znak stražaru da ostane gdje je i spustio se niz hodnik. Provirio je u prostoriju u kojoj se nalazio Bonaventura i vidio da je još uvijek ondje, iako s njim nije bilo nikoga. Brunetti je stajao kod jednosmjernog prozora deset minuta, promatrajuæi čovjeka unutra. Bonaventura je sjedio bočimice vratima, pokušavajući ne pogledavati prema njima niti reagirati na zvukove koraka koji su se čuli kad bi ljudi prolazili mimo.

Napokon Brunetti otvori vrata bez kucanja i uđe. Bonaventurina glava se naglo okrene.

"Što želite?" upita on ugledavši Brunettija. "Želim s Vama razgovarati o tim pošiljkama." "Kojim pošiljkama?" "Lijekova. Za Šri Lanku. I Keniju. I Bangladeš." "Što s njima? Sve je u potpunosti u skladu sa zakonom. Imamo sve

spise u uredu." Brunetti u to uopće nije sumnjao. Stajao je pokraj vrata, naslonjen

leđima na njih, petu jedne noge uprijevši o njih i prekriživši ruke na prsima. "Signor Bonaventura, želite li razgovarati o tome ili želite da se

vratim do Vašeg predradnika i opet popričam s njim?" Brunetti se potrudio da mu glas zvuči jako umorno, gotovo kao da mu sve to predstavlja gnjavažu.

"Što Vam je on rekao?" upita Bonaventura ne mogavši se suzdržati. Brunetti je stajao i promatrao ga neko vrijeme, a zatim ponovno

rekao, "Želim s Vama razgovarati o tim pošiljkama." Bonaventura je odlučio. Prekrižio je ruke na prsima, oponašajući

Brunettija. "Neću Vam reći ni riječ sve dok ne vidim svoga odvjetnika." Brunetti ode i vrati se u drugu prostoriju, gdje je pred vratima stajao

onaj isti policajac od malo prije. On se odmakne od vrata opazivši commissarija i otvori mu ih.

Sandi podigne pogled prema Brunettiju kad je ovaj ušao. Bez uvoda, on reče,

"U redu. Što Vas zanima?" "Pošiljke, signor Sandi?" upita Brunetti, spomenuvši njegovo ime

zbog mikrofona koji su bili skriveni u stropu, pa sjedne njemu nasuprot. "Kamo odlaze?"

"U Šri Lanku, kao primjerice ona od sinoæ. I u Keniju, i Nigeriju. I na mnoga druga mjesta."

"Uvijek lijekovi?" "Da, onakvi kakve ćete naći u kamionu." "Kakvi su to lijekovi?" "Dosta ima lijekova za visoki krvni tlak. Ima i sirupa protiv kašlja. I

anti-depresiva. Jako su popularni u Trećem svijetu. Mislim da ih mogu kupiti bez recepta. I antibiotike."

"Koliko toga je valjano?" Sandi slegne ramenima, jer ga takve potankosti nisu zanimale. "Nemam pojma. Većini lijekova je istekao rok valjanosti ili se više ne

proizvode; to su stvari koje se više ne prodaju u Europi, barem ne ovdje na Zapadu."

"Što vi činite? Mijenjate etikete?" "Nisam siguran. Nitko mi nije govorio o tome. Ja sam samo brinuo o

prijevozu." Sandijev glas imao je smirenu sigurnost okorjelog lašca. "Ali jamačno Vam je nešto palo na pamet," potakne ga Brunetti,

omekšavši svoj glas kao da želi reći kako je čovjek pametan poput Sandija sigurno dokučio o čemu je riječ. Kada Sandi nije reagirao na ovo, Brunetti učini svoj glas manje mekim: "Signor Sandi, mislim da je vrijeme da mi počnete gpvoriti istinu."

Sandi razmisli o ovome, zagledavši se u neumoljivog Brunettija. "Pretpostavljam da je to ono što rade," napokon reče on. Glavom

mahnuvši u pravcu prostorije u kojoj je sjedio Bonaventura, on doda, "On

također ima tvrtku koja od ljekarna skuplja lijekove kojima je istekao rok trajnosti. Za izvoz ili uništavanje. Ti lijekovi bi trebali biti spaljeni."

"Što se događa?" "Kutije budu spaljene." "Kutije pune čega?" "Starog papira. Neke su potpuno prazne. Samo treba imati1 pravu

težinu. Nikoga zapravo i nije briga što je unutra, sve dok je težina odgovarajuća."

"Zar ne postoji netko zadužen za nadzor nad spaljivanjem?" Sandi kimne. "Ima jedan čovjek iz Ministarstva zdravstva." "I?" "Za njega su se pobrinuli." "Dakle, te stvari, ti lijekovi, koji ne budu spaljeni, njih se odvozi u

zračnu luku i šalje u zemlje Trećeg svijeta?" Sandi kimne. "Znači, zrakoplovom odlaze u te zemlje?" Brunetti ponovi, zbog

snimke Sandijevih odgovora. "Da." "I netko plaća te lijekove?" "Naravno." "Ali lijekovi ili se više ne proizvode ili im je istekao rok valjanosti?" Sandija kao da je ovo pitanje uvrijedilo. "Mnogi od tih lijekova valjaju mnogo dulje nego što Ministarstvo

zdravstva kaže. Velika većina još je dobra. Vjerojatno traju dulje nego što je navedeno na ambalaži."

"Što još šaljete onamo, osim lijekova?" Sandi ga je promatrao svojim bistrim očima, ali nije rekao ni riječ. "Što mi više toga ispričate sada, to će bolje biti za Vas u budućnosti." "Kako bolje?" "Suci će znati da ste bili voljni pomoći nam i to će Vam se računati

kao olakotna okolnost." "Kakva jamstva imam za to?" Brunetti slegne ramenima. Obojica su dulje vrijeme šutjela, a zatim Brunetti upita, "Što ste još slali?" "Hoćete li im reći da sam Vam pomogao?" upita Sandi, nezadovoljan

što još nije sklopio nagodbu. "Hoću." "Kakva jamstva imam za to?" Brunetti opet slegne ramenima.

Sandi pogne glavu na tren, iscrta prstom po površini stola nekakav lik, pa pogleda gore.

"Neke od stvari u pošiljkama su beskorisne. Ne vrijede ništa. Brašno, ili šećer, ili što već koriste kad izrađuju placebo lijekove. I obojenu vodu ili ulje u ampulama."

"Shvaćam," reče Brunetti. "Gdje se sve to proizvodi?" "Tamo." Sandi podigne ruku uvis kako bi pokazao u daljinu, prema

mjestu gdje je možda mogla biti Bonaventurina tvornica, a možda i nije. "Noću dolazi ekipa i radi na tome. Oni proizvode sve te lijekove, stavljaju naljepnice i pakiraju u kutije. Zatim se pošiljka odvozi u zračnu luku."

"Zašto?" upita Brunetti, a kad je shvatio da Sandi ne razumije njegovo pitanje, on doda, "Zašto placebo lijekovi? Zašto ne pravi lijekovi?"

"Lijekovi protiv visokog krvnog tlaka - pogotovo oni - su vrlo skupi. Sirovine ili kemikalije ili štogod već. I neki od lijekova za dijabetes, ili barem mislim da je o njima riječ. I zato, da smanje troškove, koriste placebo lijekove. Pitajte njega o tome," reče on, pokazujući u smjeru gdje je bio ostavio Bonaventuru.

"A u zračnoj luci?" "Ništa. Sve ide kao podmazano. Mi robu utovarimo na zrakoplove i

roba bude dostavljena na odredište. Nitko nikada ne pravi nikakve poteškoće. Sve je sređeno."

"Prodajete li svu tu robu?" upita Brunetti, zaokupljen novom zamisli. "Ili nešto podijelite?"

"Dosta robe prodajemo humanitarnim organizacijama, ako je to ono što pitate. UN-u, i sličnima. Damo im popust, a ostatak odbijemo od poreza. Kao prilog u dobrotvorne svrhe."

Brunetti sam sebe spriječi u iskazivanju ikakve reakcije na ovo što je upravo čuo. Zvučalo je to kao da Sandi zna daleko više od toga da samo vozi kamion do zračne luke.

"Provjerava li itko iz UN-a sadržaj pošiljaka?" Sandi frkne nosom ne vjerujući što čuje. "Jedino što njih zanima je to da se slikaju za novine ili TV dok dijele

tu robu po izbjegličkim logorima." "Šaljete li u logore robu kakvu šaljete i u redovitim pošiljkama?" "Ne, većina toga je protiv proljeva i amebične dizenterije. I dosta

sirupa protiv kašlja. Kad su tako mršavi, moraju brinuti o takvim stvarima." "Shvaćam," uspije izgovoriti Brunetti. "I koliko se dugo time bavite?" "Godinu dana." "U kakvom svojstvu?"

"Kao predradnik. Nekada sam radio za Mitrija, u njegovoj tvornici. Ali onda sam došao ovamo." Pritom je napravio grimasu, kao da mu je to sjećanje izazvalo bol ili žaljenje.

"Je li Mitri radio istu stvar?" Sandi kimne. "Jest, sve dok nije prodao svoju tvornicu." "Zašto ju je prodao?" Sandi slegne ramenima. "Čuo sam da je dobio ponudu koju nije mogao odbiti. To jest, ponudu

koju ne bi bilo pametno odbiti. Neke velike zvjerke poželjele su je kupiti." Brunetti je savršeno razumio što je time htio reći, i začudio se što se,

čak i u policijskoj postaji, Sandi bojao izravno imenovati organizaciju koju su te 'velike zvjerke' predstavljale.

"I tako ju je prodao?" Sandi kimne. "Ali me preporučio svojem šogoru." Spomen Bonaventure prizva ga

iz sjećanja. "I ja proklinjem dan kada sam počeo raditi za njega." "Zbog ovoga?" upita Brunetti, rukom obuhvadvšl sumornu sterilnost

prostorije u kojoj su sjedili i sve što je ona predstavljala. Sandi kimne. "A što je s Mitrijem?" upita Brunetti. Sandi skupi obrve izražavajući

glumljenu zbunjenost. "Je li on bio umiješan u poslove u tvornici?" "Kojoj?" Brunetti podigne ruku u zrak i tresne rukom o stol upravo ispred

Sandija, koji poskoči kao da ga je Brunetti udario. "Nemojte tratiti moje vrijeme, signor Sandi," poviče Brunetti.

"Nemojte tratiti moje vrijeme s glupim pitanjima." Kad mu Sandi nije odgovorio, on se nagne prema njemu i upita ga oštro, "Je li Vam jasno?"

Sandi kimne. "Dobro," reče Brunetti. "Što je s tvornicom? Je li Mitri imao udio u

njoj?" "Sigurno jest." "Zašto?" "Povremeno je dolazio kako bi pripremio neku formulu ili rekao

svome šogoru kako nešto treba izgledati. Brinuo se za to da ono što se pakira izgleda kao pravo." Kratko je pogledao prema Brunettiju i dodao, "Nisam sve to razumio, ali mislim da je zato dolazio."

"Koliko često?" "Možda jednom mjesečno, ponekad i češće."

"Kako su se njih dvojica slagala?" upita Brunetti, a zatim, kako bi spriječio Sandija da pita tko, on doda, "Bonaventura i Mitri?"

Sandi je neko vrijeme razmišljao prije nego što je odgovorio, "Ne osobito dobro. Mitri je bio oženjen njegovom sestrom, pa su se zato morali nekako slagati, ali mislim da se nijednom ni drugom to nije osobito sviđalo."

"Što je s Mitrijevim ubojicom? Što znate o tome?" Sandi zatrese glavom. "Ništa ne znam. Baš ništa." Brunetti napravi dugu stanku prije nego što upita, "A u tvornici, je li se što pričalo?"

"Uvijek se priča." "O umorstvu, signor Sandi. Je li se išta pričalo o umorstvu?" Sandi je šutio, ili se pokušavao prisjetiti ili je odvagivao mogućnosti.

Napokon promumlja, "Pričalo se o tome da Mitri želi kupiti tvornicu." "Zašto?" "Zašto se pričalo o tome ili zašto ju je želio kupiti?" Brunetti duboko udahne i progovori smireno. "Zašto ju je želio kupiti?" "Zato što je to radio mnogo bolje od Bonaventure. Bonaventura je nije

dobro vodio, sve je bilo u neredu. Nitko nije primao plaću na vrijeme. Svi su papiri bili ispremiješani. Nikada nisam znao kada će pošiljke biti spremne za otpremu." Dok ga je Brunetti promatrao, Sandi zatrese glavom izražavajući svoje nezadovoljstvo čvrsto stisnuvši usnice, što je bila savršena slika savjesnoga računovođe, koga je na rub živaca dovela fiskalna neodgovornost.

"Vi kažete da ste predradnik u toj tvornici, signor Sandi." Sandi kimne. "Meni to zvuči kao da Vi o upravljanju tom tvornicom znate više od njezinog vlasnika."

Sandi ponovno kimne, kao da mu je zapravo drago što čuje da je netko to prepoznao.

Iznenada se čulo kucanje na vratima, i kada su se uz škljocaj otvorila Brunetti je na hodniku ugledao della Cortea kako mu daje znak da izađe. Kada je iskoračio u hodnik, della Corte mu reče,

"Njegova je supruga ovdje." "Bonaventurina?" upita Brunetti. "Ne, Mitrijeva." 25

"Kako se stvorila ovdje?" upita Brunetti. Vidjevši zbunjenost koju je

njegovo pitanje izazvalo kod della Cortea, on objasni, "Hoću reći, kako je znala da treba doći ovamo?"

"Rekla je da je boravila kod njegove - Bonaventurine - supruge i da je došla ovamo kada je čula da je uhićen."

Brunettijev pojam o vremenu poremetili su događaji toga jutra, pa se iznenadio kada je pogledao na svoj sat i vidio da je gotovo dva poslijepodne; već su protekli sati otkad su doveli ovu dvojicu muškaraca u policijsku postaju, ali bio je previše usredotočen da bi obratio pozornost na protok vremena. Odjednom ga je obuzela glad i osjetio je blago vibriranje u cijelom tijelu, kao da ga je netko priključio na blagu električnu struju.

Osjetio je poriv da odmah ode i razgovara s njom, ali je znao da od toga neće imati nikakve koristi ako sada ne pojede nešto ili nekako ne zaustavi to podrhtavanje tijela. Je li to zbog starosti ili stresa, ili bi to trebalo biti upozorenje da je moguće da to znači nešto drugo, nekakvu bolest koja se nadvija nad njime?

"Moram nešto pojesti," reče on della Corteu, koji je bio previše iznenađen onime što je čuo da bi to mogao sakriti.

"Na uglu ima jedan kafić. Tamo možeš kupiti sendvič." Izveo je Brunettija pred ulaz u zgradu i pokazao mu kafić, a zatim, rekavši da mora nazvati Padovu, on se vrati unutra. Brunetti je otpješačio do kafića, gdje je pojeo sendvič čiji okus uopće nije osjetio i popio dvije čaše mineralne vode nakon čega je još uvijek bio žedan. Ali barem su prestali drhtaji i osjetio je kako bolje upravlja svojim vlastitim tijelom, još uvijek zabrinut što je njegova tjelesna reakcija na jutro bila toliko snažna.

Odšetao je natrag do Questure, gdje je zamolio da mu daju broj Palmierijeva telefonino.. Kada ga je dobio, nazvao je signorinu Elettru, rekao joj neka zaboravi na sve što trenutno radi i pribavi mu popis svih poziva sa i na Palmierijev mobitel u posljednja dva tjedna, i isto to za telefonske brojeve ureda i domova Mitrija i Bonaventure. Zatražio je da ne prekida vezu, a policajca s čijeg je telefona zvao upitao je kamo su odvezli Palmierijevo tijelo. Kada su mu rekli da je tijelo u mrtvačnici mjesne bolnice, dao je upute signorini Elettri neka javi Rizzardiju i neka nekoga odmah pošalje onamo po uzorke tkiva. Želio je da uzorke usporede s tkivom pronađenim ispod Mitrijevih noktiju.

Kad je bio završio s razgovorom, zamolio je da ga odvedu do signore Mitri. Nakon što je s njom razgovarao jednom, Brunettiju je nagon govorio da vjeruje u to da ona ne zna ništa o suprugovoj smrti, tako da nije tražio da je ponovno ispita. Zbog činjenice da se ona pojavila ovdje počeo je sumnjati u mudrost te odluke.

Policajac u odori dočekao ga je na vratima i poveo ga niz hodnik. Zaustavio se ispred prostorije pokraj one u kojoj je bio Bonaventura.

"Sada je s njim njegov odvjetnik," reče on Brunettiju, pokazujući na susjedna vrata. "Žena je ovdje," doda on.

"Jesu li došli zajedno?" upita Brunetti. "Ne, gospodine. On je stigao nešto poslije nje, ali međusobno se nisu

prepoznali." Brunetti mu zahvali i priđe vratima kako bi pogledao kroz

jednosmjerno zrcalo. Jedan je muškarac sjedio nasuprot Bonaventuri, ali Brunetti je mogao vidjeti samo stražnji dio njegove glave i ramena. Prišao je drugim vratima i zastao pred njima na trenutak, proučavajući ženu koja je sjedila unutra.

Opet ga je pogodila njezina jakost. Danas je bila odjevena u vuneni kostim sa suknjom ravna kroja koja se nije povinovala ni modi ni stilu. Bio je to kostim kakav su žene njezine građe, dobi i staleža bile nosile desetljećima, i vjerojatno će ga one, ili žene poput njih, nositi još desetljećima u budućnosti. Imala je malo šminke, a crvenilo koje je možda nanijela na usne bila je pojela tijekom dana. Obrazi su joj bili okrugli, kao da ih napuhava u želji da grimasom nasmije neko dijete.

Sjedila je s rukama sklopljenima u krilu, koljena čvrsto spojenih, i promatrala prozorčić iznad vrata. Izgledala je starije nego zadnji put, ali Brunetti nije znao zašto je tome tako. Njegove oči susrele su se s njezinima i uznemirio ga je osjeæćaj da gleda ravno u njega, iako je vrlo dobro znao da može vidjeti tek plohu naizgled crnog stakla. Nije skrenula pogled s njegovih očiju i on prvi pogleda u stranu.

Otvorio je vrata i ušao unutra. "Dobar dan, signora." Prišao joj je i pružio ruku. Ona ga je proučavala, neutralna izraza lica, šarajući očima. Nije

ustala, ali je pružila svoju ruku i protresla njegovu, ni lagano ni mlitavo. Brunetti sjedne nasuprot njoj. "Došli ste vidjeti svoga brata, signora?" Oči su joj bile kao u djeteta i ispunjene zbunjenošću za koju je

Brunetti vjerovao da je iskrena. Usta su joj se otvorila i njezin jezik nervozno je provirio, oblizao usne, a zatim nestao u ustima.

"Htjela sam ga pitati..." zausti ona, ali ne dovrši rečenicu. "Pitati ga što, signora?" potakne je Brunetti. "Ne znam smijem li to reći jednom policajcu." "A zašto ne?" Brunetti se blago nagne prema njoj. "Jer," zausti ona, zatim napravi kratku stanku. Zatim, kao daje

objasnila nešto i on je to razumio, ona reče, "Moram znati." "Što to morate znati, signora?" nutkao ju je Brunetti. Ona čvrsto stisne usne i, pred Brunettijevim očima, preobrazi se u

bezubu staricu. "Moram znati je li on to učinio," ona konačno izgovori. Zatim,

razmatrajući ostale mogućnosti, doda, "Ili nekome naložio da to učini."

"Govorite li o smrti Vašega supruga, signora?" Ona kimne. Zbog skrivenih mikrofona i vrpce na koju je bilo snimano sve što se

izgovorilo u toj prostoriji, Brunetti je ponovno upita, "Mislite li da bi on mogao biti odgovoran za njegovu smrt?" "Ja ne..." zausti ona, zatim se predomisli i prošapta, "Da," toliko tiho

da mikrofoni to nisu mogli uhvatiti. "Zašto mislite da je umiješan u to?" upita Brunetti. Ona se nespretno pomakne na svom stolcu i on opazi kako čini kretnju

koju su žene već više od četiri desetljeća činile pred njegovim očima: napola se pridigla i povukla suknju s donje strane, izravnavajući nabore. Zatim je ponovno sjela i čvrsto stisnula gležanj o gležanj i koljeno o koljeno.

Na trenutak se činilo kao da se nadala da će ta kretnja biti dovoljan odgovor, pa zato Brunetti ponovi,

"Zašto mislite da je on umiješan, signora?" "Prepirali su se," odmjeri ona svoj odgovor. "Oko čega?" "Oko posla." "Možete li biti malo određeniji, signora? Kojeg posla?" Ona zatrese glavom nekoliko puta, ustrajno pokazujući kako ne zna

ništa o tome. Napokon izgovori, "Moj muž nikada mi nije govorio ništa o svojim poslovima. Rekao je

da ne trebam ništa znati o tome." I opet, Brunetti se upitao koliko je puta bio čuo ovakav odgovor, i

koliko je puta takav odgovor trebao odagnati krivnju. Ali ovoj je krupno građenoj ženi vjerovao da govori istinu, i smatrao je potpuno vjerodostojnim da njezin suprug nije smatrao potrebnim da svoj profesionalni život dijeli s njom. Prisjetio se čovjeka koga je bio upoznao u Pattinom uredu: bio je elegantan, blagoglagoljiv, netko bi ga čak nazvao uglađenim. Bilo je neobično spariti ga s ovom niskom ženom obojene kose i u uskom kostimu. Bacio je pogled na njezina stopala i vidio da je obukla par plitkih cipela od lakirane kože, s debelom potpeticom, u kojima su joj prsti u šiljatom vrhu bili stisnuti gotovo do boli. Na lijevom stopalu, velika je izbočina na korijenu lijevog palca napinjala kožu cipele i stajala ondje kao da joj je netko u cipelu zgurao polovicu jajeta. Je li brak bio najveća zagonetka?

"Kada su se prepirali, signora?" "Cijelo vrijeme. Osobito tijekom prošlog mjeseca. Mislim da se

dogodilo nešto zbog čega se Paolo naljutio. Nikada se nisu dobro slagali, doista, ali zbog obitelji i zbog posla, nekako su se ipak podnosili."

"Je li se nešto posebno dogodilo tijekom prošlog mjeseca?" upita on. "Mislim da su se posvađali," reče ona, toliko tiho da je Brunetti opet

pomislio na buduće slušatelje te snimke.

"Posvađali, njih dvojica, Vaš suprug i Vaš brat?" "Da." Kimala je glavom govoreći. "Zašto mislite da se to dogodilo, signora?" "Paolo i on sastali su se u našem stanu. Bilo je to dvije noći prije nego

se to dogodilo." "Prije nego se što dogodilo, signora?" "Prije nego je moj suprug... prije nego je ubijen." "Shvaćam. A zašto mislite da je došlo do svađe? Jeste li ih čuli?" "Oh, ne," odgovori ona brzo, pogledavši ga kao da je iznenađena i

samom pretpostavkom da bi u kući Mitrijevih moglo biti povišenih glasova. "Zaključila sam to po Paolovom vladanju nakon njihova razgovora."

"Je li išta rekao?" "Samo to da je nesposoban." "Je li govorio o Vašem bratu?" "Da." "Još nešto?" "Rekao je da Sandro uništava tvornicu i cijeli posao." "Znate li o kojoj je tvornici govorio, signora?" "Mislim da je govorio o ovoj ovdje, u Castelfrancu." "A zašto bi Vašeg supruga zanimala ta tvornica?" "U tu je tvornicu uložen novac." "Njegov novac?" Ona zatrese glavom. "Ne." "Čiji novac, signora?" Ona zastane, razmišljajući kako da najbolje odgovori na ovo pitanje. "Bio je to moj novac," napokon reče. "Vaš, signora?" "Da. U naš brak unijela sam mnogo novca. Ali novac je ostao moj,

vidite. Prema oporuci našeg oca," doda ona, neodređeno mahnuvši desnom rukom. "Paolo mi je uvijek pomagao donositi odluke što učiniti s novcem. I kada je Sandro rekao da želi kupiti tu tvornicu, obojica su predložila da ja uložim novac. To je bilo prije godinu dana. Ili možda dvije." Ona prekine govoriti kada je ugledala Brunettijevu reakciju na njezinu neodređenost.

"Oprostite, ali ne obraćam previše pozornosti tim stvarima. Paolo me je zamolio da potpišem papire i čovjek u banci mi je rekao što se događa. Ali mislim da zapravo nikada nisam shvatila čemu je služio taj novac." Ona zašuti i rukom otre nevidljivu prašinu sa suknje.

"Novac je uložen u Sandrovu tvornicu, ali kako je to bio moj novac, Paolo je oduvijek smatrao da tvornica pripada i njemu."

"Imate li pojma koliko ste novca uložili u tu tvornicu, signora?" Ona pogleda Brunettija kao kakva učenica na rubu suza, jer se ne može sjetiti glavnoga grada Kanade, pa on doda, "Naravno, ako se sjećate. Ne moramo znati točnu svotu." To je bila istina; sve se to može ustanoviti kasnije.

"Mislim da je uloženo tristo ili četiristo milijuna lira," odgovori ona. "Shvaćam, hvala Vam," reče Brunetti, zatim je upita, "Je li Vam

suprug rekao išta drugo te noći, nakon što je razgovarao s Vašim bratom?" "Dakle." Ona je zastala i, Brunetti pomisli, pokušavala se prisjetiti.

"Rekao je da tvornica proizvodi gubitke. Kako je govorio, stekla sam dojam da je Paolo možda bio uložio svoj vlastiti novac."

"Osim Vašeg?" "Da. Ali Paolo mi je to samo naznačio. Ništa službeno." Kako

Brunetti nije ništa govorio, ona nastavi, "Mislim da je Paolo htio imati veći nadzor nad poslovanjem u tvornici."

"Je li Vam Vaš suprug ikako dao do znanja što kani učiniti?" "Oh, ne." Bila je očito iznenađena tim pitanjem. "Nikada mi nije

pričao o takvim stvarima." Brunetti se pitao o kakvim joj je stvarima pričao, ali pomisli kako bi najbolje bilo da to pitanje preskoči. "Poslije je otišao u svoju sobu i sutradan nije to spominjao, pa sam mislila, ili se nadala, da će se on i Sandro pomiriti."

Brunetti je odmah reagirao na njezino spominjanje 'njegove sobe,' kakva jamačno ne postoji u sretnim brakovima. Prisilio se da govori tiše: "Molim Vas, oprostite što ću Vas ovo pitati, signora, ali biste li mi mogli reći u kakvim ste odnosima bili Vi i Vaš suprug?"

"Odnosima?" "Rekli ste daje otišao u 'svoju sobu,' signora" odgovori Brunetti tiho. "Ah." Tihi joj je uzdah pobjegao potpuno protiv njezine volje. Brunetti je čekao. Naposljetku on reče, "Njega više nema, signora, i zato mislim da mi to možete reći." Pogledala ga je i on ugleda suze kako se nakupljaju u njezinim očima.

"Postojale su i druge žene." prošapta ona. "Godinama je imao druge žene. Jednom sam ga slijedila i čekala pred njezinom kućom, na kiši. da on izađe." Suze su curile niz obraze, ali ona se nije obazirala na njih. Počele su joj kapati po prednjici bluze, ostavljajući duguljaste ovalne tragove po tkanini. "Jednom sam unajmila detektiva da ga prati. I počela sam slušati njegove telefonske razgovore. Ponekad sam ih preslušavala nekoliko puta, kada je razgovarao s drugim ženama. Govorio im je iste stvari koje je nekad bio govorio meni." Suze su je gušile i napravila je dugu stanku, ali Brunetti se prisilio da ne progovori. Konačno, ona nastavi, "Voljela sam ga svim srcem. Od prvoga dana kada sam ga ugledala. Ako je Sandro to učinio..." Oči su joj se opet ispunile suzama, ali otrla ih je dlanovima obje ruke. "Želim da to

saznate i želim da bude kažnjen. Zato želim razgovarati sa Sandrom." Ona zašuti, gledajući u pod.

"Hoćete li mi doći reći što je kazao?" upita ona, očiju uprtih u vlastite ruke, koje su nepomično ležale u krilu.

"Mislim da Vam to ne smijem reći dok sve ne bude razriješeno, signora. Ali nakon toga, hoću."

"Hvala Vam," reče ona, uputivši mu pogled, a zatim hitro poniknuvši očima. Iznenada je ustala i krenula prema vratima. Brunetti je skočio do vrata i otvorio ih. Propustio ju je ispred sebe. "Idem, onda, kući," reče ona i, prije nego je uspio išta reći, ona prođe kroz vrata, i ode niz hodnik prema ulaznom predvorju policijske postaje.

26

Vratio se do stola policajca čijim se telefonom bio ranije poslužio i,

niti ne tražeći dopuštenje, ponovno nazvao signorinu Elettru. Čim je čula njegov glas, rekla mu je da je tehničar već na putu prema mrtvačnici u Castelfrancu kako bi uzeo uzorke tkiva, a zatim ga zamolila da joj da broj telefaksa. Spustio je slušalicu i otišao do prijamnog stola, gdje mu je dežurni narednik na komad papira ispisao broj. Izdiktiravši broj signorini Elettri, sjetio se da nije nazvao Paolu jutros, pa je nazvao doma. Nitko se nije javio, pa je ostavio poruku da se morao zadržati u Castelfrancu, ali da će se kasnije poslijepodne vratiti kući.

Sjeo je nakon toga i zario lice u dlanove. Nekoliko minuta kasnije čuo je kako mu netko govori,

"Oprostite, commissario, ali ovo je upravo stiglo za Vas." Podigao je pogled i ugledao mladog policajca kako stoji ispred stola

koji je bio prisvojio. U lijevoj ruci držao je nekoliko poruka ispisanih na prepoznatljivom zarolanom faks-papiru.

Brunetti mu se pokušao osmjehnuti te pruži ruku da prihvati ponuđene papire. Položio ih je na stol i izgladio bridom dlana kako je najbolje znao i umio. Pregledao je stupce, i bilo mu je drago što je signorina Elettra stavila zvjezdicu pokraj svakog poziva koji je obavljen između bilo kojeg od ta tri telefonska broja, a zatim je papire razvrstao na tri zasebne hrpe: Palmieri, Bonaventura, Mitri.

U deset dana koji su prethodili Mitrijevom umorstvu, nekoliko je poziva bilo obavljeno između Palmierijeva telefonina i telefona u Interfaru, od kojih je jedan trajao sedam minuta. Dan prije zločina, u devet i dvadesetsedam navečer, s Bonaventurinog kuæćnog telefona netko je nazvao Mitrija. Razgovor je trajao dvije minute. Te noći kada se dogodilo umorstvo, gotovo u isto vrijeme, s Mitrijevog telefona nazvan je Bonaventurin broj i

razgovor je trajao petnaest sekunda. Nakon toga su bila tri poziva s tvorničkog telefona na Palmierijev telefonino i brojni pozivi između domova obitelji Bonaventura i Mitri.

Složio je papire na hrpu i vratio se niz hodnik. Kada su ga pustili da uđe u prostorijicu u kojoj je bio razgovarao s Bonaventurom, pronašao ga je kako sjedi nasuprot tamnokosom muškarcu s malom kožnom torbom za spise na stolu pokraj sebe i s bilježnicom uvezanom u istu kožu rastvorenom pred sobom. Osvrnuo se preko ramena i Brunetti je prepoznao Piera Candianija, kaznenog odvjetnika iz Padove. Candiani je nosio naočale bez okvira; iza njih, Brunetti je vidio par tamnih očiju u kojima se, na zapanjujući način, osobito kod odvjetnika, spajala inteligencija s prosto-dušnošću.

Candiani ustane i pruži mu ruku. "Commtssario Brunetti," prepozna ga on i oni se rukovaše. "Awocato." Brunetti kimne prema Bonaventuri, koji se nije udostojao

ustati. Candiani izvuče preostali treći stolac i pričeka da Brunetti sjedne pa

se onda smjesti na svoj stolac. Bez uvoda reče, nemarno rukom mahnuvši prema stropu,

"Pretpostavljam da se ovaj naš razgovor sada snima." "Da," prizna Brunetti. Zatim, da uštedi vrijeme, on jasno i glasno

izgovori datum i vrijeme te njihova imena. "Koliko sam shvatio, već ste razgovarali s mojim klijentom," počne

Candiani. "Jesam. Pitao sam ga za izvjesne pošiljke lijekova koje Interfar šalje u

strane zemlje." "Ima li to veze s pravilima Europske ekonomske zajednice?" upita

Candiani. "Nema." "Nego s čim ima veze?" Brunetti poprijeko pogleda Bonaventuru, koji je sada sjedio

prekriženih nogu, s jednom rukom prebačenom preko naslona stolca. "Riječ je o pošiljkama za zemlje Trećeg svijeta." Candiani zapiše nešto u svoju bilježnicu. Ne podižući glavu upita, "A zašto policiju zanimaju te pošiljke?" "Čini se da su mnoge od tih pošiljaka sadržavale lijekove koji više

nisu za upotrebu. To jest, rok valjanosti im je istekao ili, u nekim slučajevima, sadrže beskorisne tvari koje su načinjene tako da izgledaju kao pravi lijekovi."

"Shvaćam." Candiani okrene stranicu. "A kakav dokaz imate da potkrijepite svoje optužbe?"

"Suučesnika." "Suučesnika?" Candiani upita s jedva prikrivenom sumnjičavošću. "A

smijem li pitati tko je taj suučesnik?" Drugi je put tu riječ istaknuo, snažno naglasivši sumnju.

"Predradnik u tvornici." Candiani pogleda svog klijenta, a Bonaventura slegne ramenima

izražavajući zbunjenost ili neznanje. Čvrsto je stisnuo usne i, zatreptavši brzo očima, otklonio takvu mogućnost.

"I Vi biste htjeli ispitati signor Bonaventuru s tim u svezi?" "Tako je." "Je li to sve što želite?" Candiani skrene svoj pogled s bilježnice na

Brunettija. "Ne. Također bih želio signor Bonaventuru pitati što zna o umorstvu

njegova šogora." Začuvši ovo, izraz na Bonaventurinom licu promijenio se u nešto

slično iznenađenosti, ali još uvijek nije progovorio. "Zašto?" Candianijeva glava i dalje je bila nagnuta iznad bilježnice. "Zato što smo počeli istraživati mogućnost da je nekako umiješan u

smrt signor Mitrija." "Umiješan, kako?" "To je upravo ono što bih želio da signor Bonaventura meni kaže,"

odgovori mu Brunetti. Candiani podigne pogled i svoga klijenta pogleda poprijeko. "Biste li željeli odgovoriti na commissarijeva pitanja?" "Nisam siguran da bih to bio u stanju." reče Bonaventura, "ali svakako

sam savršeno spreman pružiti mu svu pomoć koju mu mogu dati." Candiani se okrene prema Brunettiju. "Ako želite ispitati moga klijenta, onda Vam, commissario,

savjetujem da to učinite sada." "Želio bih znati," krene Brunetti, obraćajući se izravno Bonaventuri,

"u kakvoj ste vezi bili s Ruggierom Palmierijem ili, kako mu je bilo ime dok je radio u Vašoj tvornici, Micheleom de Lučom."

"Vozačem?" "Kao što sam Vam bio ranije rekao, commissario, povremeno sam ga

viđao u krugu tvornice. Ali on je bio samo običan vozač. Možda sam s njim razmijenio riječ ili dvije, tu i tamo, ali ništa više od toga." Bonaventuru nije zanimalo zašto ga je to Brunetti pitao.

"Dakle, s njim niste imali nikakvih drugih poslova osim povremenog kontakta na poslu?"

"Ne, " reèe Bonaventura. "Rekao sam Vam: bio je običan vozač."

"Nikada mu niste dali nikakav novac?" upita Brunetti, nadajući se da će Bonaventurini otisci prstiju biti otkriveni na novčanicama iz Palmierijeva novčanika.

"Da". "Naravno da nisam." "Dakle, jedini trenuci kada ste ga vidjeli ili razgovarali s njim bili su

prilikom slučajnih susreta u tvornici." "Upravo sam Vam to malo prije rekao." Bonaventura nije ni

pokušavao prikriti svoju razdraženost. Brunetti obrati svoju pažnju prema Candianiju. "Mislim da je to sve što želim od Vašega klijenta u ovom trenutku." Oba muškarca očito su bila iznenađena ovime, ali Candiani je prvi

reagirao, ustao i zatvorio svoju bilježnicu. "Znači, možemo ići?" upita on, posegnuvši rukom preko stola i

povukavši k sebi svoju torbu za spise. Gucci, primijeti Brunetti. "Mislim da ne." "Oprostite," reče Candiani, riječima iskazujući desetljeća čuđenja

rezerviranog za sudnicu. "A zašto ne?" "Mislim da će policija u Castelfrancu imati gomilu tužbi protiv signor

Bonaventura" "Kao primjerice?" zahtijevao je čuti Candiani. "Bježanje pred policijom, urota s ciljem onemogućavanja policijske

istrage, ubojstvo u sudaru, da Vam nabrojim samo neke od njih." "Ja nisam vozio," upadne u riječ Bonaventura, a i u riječima i glasu

osjeæćao se bijes. Brunetti je promatrao Candianija kada je njegov branjenik govorio, i

vidio kako se, gotovo neprimjetno, ispod odvjetnikovih očiju mreška koža, bilo zbog iznenađenja ili nečeg ozbiljnijeg, nije bio siguran.

Candiani gurne bilježnicu u torbu za spise i zatvori torbu. "Želim biti siguran da je policija u Castelfrancu odlučila tako,

commissario." Zatim, kao da želi ukloniti bilo kakav manjak vjere na koji bi te riječi mogle ukazivati, on nastavi, "Kao čistu formalnost, naravno."

"Naravno," ponovi Brunetti, također ustajući. Brunetti pokuca na prozorsko staklo kako bi dozvao policajca koji je

stajao u hodniku. Ostavivši Bonaventuru unutra, dvojica muškaraca izađoše iz sobe za saslušanja i odoše porazgovarati s Boninom, koji je potvrdio Brunettijevu izjavu da će kaštel franačka policija doista podići niz tužbi protiv Bonaventure.

Jedan je policajac otpratio Candianija natrag u sobu za saslušanja kako bi o tome mogao obavijestiti svoga klijenta i pozdraviti se s njim, dok je Brunetti ostao s Boninom.

"Jeste li sve uspjeli snimiti?" upita Brunetti. Bonino kimne. "Oprema za snimanje potpuno je nova. Uhvatit će i najtiši šapat, pa

čak i teško disanje. Da, sve smo snimili." "I ono prije mog dolaska?" "Ne. Ne smijemo snimati razgovore ako su u prostoriji ne nalazi

policijski službenik. Povlastica odvjetnika i njegova klijenta." "Stvarno?" upita Brunetti, nesposoban sakriti svoju iznenađenost. "Stvarno," ponovi Bonino. "Prošle smo godine izgubili jedan slučaj,

jer je obrana dokazala da smo slušali razgovor između osumnjičenika i njegova odvjetnika. I zato je questore zabranio iznimke. Nijedan se uređaj ne uključuje ako u prostoriji nije barem jedan policajac."

Brunetti na ovo kimne pa upita, "Kad njegov odvjetnik ode, možete li mu uzeti otiske prstiju?" "Zbog novca?" Brunetti kimne. "To je već učinjeno," reče Bonino uputivši mu smiješak. "Potpuno

neslužbeno. Zatražio je čašu mineralne vode ranije jutros i kad ju je popio, mi smo s čaše skinuli tri dobra otiska."

"I?" upita Brunetti. "I naš čovjek iz labosa kaže da se slažu, da se najmanje dva otiska

pojavljuju na nekima od novčanica iz Palmierijeve lisnice." "Provjerit ću i njegovu banku," reče Brunetti. "Te novčanice od petsto

tisuća lira još su nove. Većina ljudi ne želi ih čak ni uzimati: teško ih je usitniti. Ne znam bilježe li serijske brojeve novčanica, ali ako to čine..."

"Ne zaboravite da Candiani radi za njega," reče Bonino. "Poznajete ga?" "Njega poznaje svatko u Venetu." "Ali imamo popis njegovih telefonskih poziva čovjeku za koga tvrdi

da ga ne poznaje i imamo njegove otiske," ustraja Brunetti. "Pa ipak, Candiani radi za njega." 27

I nikada neko proročanstvo nije bilo točnije. Njegova banka u

Veneciji zabilježila je serijske brojeve svih novčanica od petsto tisuća lira koje je izdala toga dana kada je Bonaventura podigao petnaest milijuna lira u gotovini iz banke, a brojevi novčanica iz Palmierijeve lisnice bili su na

popisu. Bilo kakva sumnja u to da su to iste novčanice uklonjena je prisutnošću otisaka Bonaventurinih prstiju.

Candiani, zastupajući Bonaventuru, ustrajao je u tvrdnji da u tome nema apsolutno ničeg neobičnog. Njegov je klijent bio podigao novac kako bi vratio novac koji je osobno dugovao svojem šogoru, Paolu Mitriju, i učinio je to u gotovini, predavši novac Mitriju dan nakon što je podigao tu svotu, na dan njegova umorstva. Djelići Palmierijeve kože pod Mitrijevim noktima sve su savršeno razjasnili: Palmieri je bio opljačkao Mitrija, a poruku je pripremio unaprijed kako bi otklonio sumnju sa sebe. Ubio je Mitrija, slučajno ili namjerno, tijekom pljačke.

Što se telefonskih poziva tiče, Candiani se na njima kratko zadržao, istaknuvši kako tvornica Interfar ima telefonsku centralu sa središnjim brojem, tako da bi pozivi s bilo kojeg kućnog broja bili zabilježeni kao da dolaze iz centrale. I zato je bilo tko, s bilo kojeg telefona u tvornici, mogao nazvati Palmierijev telefonino, a Palmieri je isto tako mogao zvati tvornicu da javi kako će kasniti s isporukom pošiljke.

Kada mu je spomenut telefonski poziv koji je na njegov kućni broj stigao iz Mitrijeva stana one noći kada je ubijen, Bonaventura se sjetio da ga je Mitri te večeri bio nazvao kako bi pozvao njega i njegovu suprugu na večeru sljedećeg tjedna. Kada mu je rečeno da je poziv bio trajao svega petnaest sekundi, Bonaventura se prisjetio da je Mitri prekinuo razgovor, rekavši kako mu netko zvoni na vratima. Užasnuo se kada je spoznao da je to jamačno bio Mitrijev ubojica.

Obojica su imali dovoljno vremena da sastave priču kojom će objasniti svoj bijeg iz tvornice Interfar. Sandi je izjavio kako je Bonaventurino iznenadno upozorenje da je stigla policija bio shvatio kao zapovijed da bježi i da je Bonaventura ispred njega potrčao prema kamionu. Bonaventura je sa svoje strane, pak, ustrajao u tome da je Sandi bio uperio pištolj u njega i tako ga prisilio da uđe u kamion. Treći je muškarac izjavio kako nije vidio ama baš ništa.

Glede pošiljaka lijekova, Candiani se pokazao daleko nesposobniji u uklanjanju sumnji snaga reda i pravde. Sandi je ponovio i proširio svoje svjedočenje i dao imena i adrese noćne ekipe koja je dolazila puniti i pakirati lažne lijekove. Kako su bili plaćeni gotovinom, nije bilo bankovnih zapisa o njihovim plaćama, ali Sandi je pribavio rasporede smjena s njihovim imenima i potpisima. Također je policiji dao i dugačak popis dotadašnjih pošiljaka: s datumima, sadržajem i odredištima.

U tom je trenutku u cijeli slučaj stupilo Ministarstvo zdravstva. Tvornicu Interfar su zatvorili, urede zapečatili, dok su inspektori otvarali i proučavali kutijice, bočice i tube. Za sve je lijekove u središnjem dijelu

tvornice ustanovljeno da su upravo ono što na etiketama piše, ali cijeli jedan dio skladišta bio je pun sanduka punih paketića tvari za koju se, nakon ispitivanja, ustanovilo da nema nikakvu medicinsku vrijednost. Tri sanduka bila su puna plastičnih bočica na kojima je pisalo da je to sirup protiv kašlja. Ispitivanje je pokazalo da je navodni sirup proizveden miješanjem zaslađene vode i antifriza, a takav spoj bio bi škodljiv po zdravlje, ako ne i smrtonosan, za svakog tko bi ga popio.

U drugim su se sanducima nalazile stotine kutija lijekova čiji je rok valjanosti odavno bio istekao; bilo je tu i paketića gaze i kirurškog konca čiji su se omoti raspadali na dodir, tko zna koliko su dugo ležali u nekom skladištu. Sandi je nabavio teretnice i fakture koje su trebale ići zajedno s tim sanducima na njihova krajnja odredišta u zemljama izmrcvarenima glađu, ratovima i boleštinama, kao i popis cijena koje su međunarodne humanitarne organizacije, toliko željne da ih podijele sirotim patnicima, trebale platiti.

Maknut s tog slučaja izravnom zapovijedi koja je stigla od Patte, koji je pak poslušao zapovijed ministra zdravstva, Brunetti je istragu pratio u novinama. Bonaventura je priznao djelomičnu uključenost u prodaju lažnih lijekova, iako je bio ustrajao u tome da je Mitri izradio izvorni plan i nahuškao ga na sve to. Kad je kupio Interfar, uposlio je većinu ljudi iz tvornice koju je Mitri bio prisiljen prodati: oni su sa sobom bili donijeli trulež i korupciju, a Bonaventura je bio nemoćan zaustaviti ih. Kada je zbog toga prosvjedovao kod Mitrija, njegov mu je šogor priprijetio da će tražiti povrat posuđenog novca i da će povući novac koji je njegova žena uložila u tvornicu, čime bi jamačno doveo Bonaventuru do financijskog sloma. Kao žrtva vlastite slabosti i bespomoćan pred Mitrijevom nadmoćnom financijskom snagom, Bonaventura nije imao drugog izbora nego da nastavi s proizvodnjom i prodajom tih lažnih lijekova. Da se pobunio, izazvao bi bankrot i sramotu.

Iz svega što je pročitao, Brunetti je zaključio da æe, ako se Bonaventurin slučaj ikada i nađe pred sudom, biti osuđen na novčanu globu, ne pretjerano tešku, jer zapravo nitko nikada nije mijenjao niti petljao s naljepnicama Ministarstva zdravstva. Brunetti nije imao pojma koji je zakon prekršen prodajom lijekova kojima je istekao rok valjanosti, osobito ako su prodani u neku drugu zemlju. Zakon je bio jasniji glede falsificiranja lijekova, ali opet cijelu je stvar činila složenijom činjenica da ti lijekovi nisu bili prodavani niti dijeljeni u Italiji. Sve je to, međutim, on odbacivao kao bezvrijedno nagađanje. Bonaventurin zločin je bilo umorstvo, a ne petljanje s ambalažom: Mitrijevo umorstvo i umorstvo svih onih koji su umrli zbog uzimanja lijekova koje je on prodavao.

Brunetti je bio usamljen u svojem vjerovanju. Novine su sada bile potpuno uvjerene u to da je Palmieri bio ubio Mitrija, iako nitko nigdje nije opozvao izvornu teoriju po kojoj je Mitrijev ubojica bio neki fanatik koga je na djelovanje potaknula i ohrabrila Paolina akcija. Predsjedavajući sudac je odlučio ne podići kaznenu tužbu protiv Paole, tako da je slučaj pohranjen u državnu pismohranu.

Nekoliko dana nakon što je Bonaventura poslan kući, gdje je imao ostati u kućnom pritvoru, Brunetti je sjedio u dnevnoj sobi svoga doma, zaokupljen Arijanovim pripovijestima o Aleksandrovim pohodima, kada je zazvonio telefon. Podigao je glavu, slušajući hoće li Paola podići slušalicu u svojoj radnoj sobi. Kada je telefon prestao zvoniti nakon trećeg zvona, on se vrati svojoj knjizi i Aleksandrovoj očiglednoj želji da se njegovi prijatelji prostru pred njim kao pred bogom. Čarolija knjige brzo je odvukla Brunettija u taj daleki svijet i to davno vrijeme.

"Za tebe je," reče mu Paola s leđa. "Neka žena." "Hm?" upita Brunetti, podižući pogled sa stranica knjige, ali duhom

još uvijek ne u potpunosti u toj sobi niti u sadašnjosti. "Neka žena," ponovi Paola, stojeći uz vrata. "Tko?" upita Brunetti, ubacujući iskorištenu brodsku kartu između

stranica knjige i odlažući je pokraj sebe na sofu. Upravo se uspravljao kada mu je Paola rekla, "Nemam pojma. Ne prisluškujem tvoje razgovore." On se smrznuo, zgrbljen poput starca s bolnim leđima. "Madre di Dio," usklikne on. Stajao je i zurio u Paolu, koja je ostala

stajati uz vrata čudno ga gledajući. "Što je, Guido? Zar si ozlijedio leđa?" "Ne, ne. Dobro sam. Ali mislim da ga imam. Mislim da ga imam." On

ode do armadija i izvadi svoj kaput. Kada je vidjela kaput, Paola upita, "Što to radiš?" "Idem van," reče on, ne nudeći daljnja objašnjenja. "A što da kažem

toj ženi?" "Reci joj da me nema kod kuće," odgovori on i trenutak kasnije to je

bila istina. Signora Mitri otvorila mu je vrata! Nije bila našminkana i pri korijenu

kose na razdjeljku vidjele su se sjedine. Bila je odjevena u bezobličnu smeđu haljinu i činilo se da je postala još zdepastijom otkad ju je posljednji put vidio. Prišavši kako bi se rukovao s njom, on osjeti blag dašak nečeg slatkog, vermuta ili Maršale.

"Došli ste mi reći?" reče ona kada su sjeli u primaćoj sobi, jedno nasuprot drugom, uz nizak stolić na kojem su stajale tri korištene čaše i prazna boca vermuta.

"Ne, signora. Bojim se da Vam ništa ne mogu reći." Zatvorila je oči od razočaranja i približila ruke jednu drugoj. Trenutak

kasnije, bacila je pogled prema njemu i prošaptala, "Bila sam se ponadala..." "Jeste li čitali novine, signora?" Nije ga trebala pitati što želi reći. Zatresla je glavom. "Moram nešto znati, signora," reče Brunetti. "Morate mi nešto

objasniti." "Što?" ravnodušno je upitala, nezainteresirano. "Rekli ste, kad smo posljednji put razgovarali, da ste slušali razgovore

Vašega supruga." Kad ničime nije pokazala da joj je išta rekao, on doda, "S drugim ženama."

Baš kao što je i strepio, počele su teći suze, ostavljajući vlažne tragove na njezinim obrazima i kapajući na gusto tkanje njezine haljine. Ona kimne.

"Signora, možete li mi reći kako ste to činili?" Ona podigne pogled prema njemu, a u očima joj se čitala potpuna

zbunjenost. "Kako ste slušali te telefonske razgovore?" Ona zatrese glavom. "Kako ste to činili, signora?" Nije mu odgovorila, pa on nastavi.

"Važno je, signora. Moram to znati." Pred njegovim očima njezino lice se zacrvenilo od neugodnosti.

Tolikim je ljudima bio rekao da je on poput svećenika, da kod njega sve tajne ostaju skrivene, ali je znao da je to laž, pa je nije pokušao uvjeriti na taj način. Umjesto toga je čekao.

Napokon, ona progovori. "Detektiv. On je spojio nešto na telefon u mojoj sobi." "Kazetofon?" upita Brunetti. Ona kimne, a lice joj još snažnije pocrveni. "Je li još uvijek tamo, signora?" Ona opet kimne. "Možete li mi ga dati, signora?" Ona ničim nije pokazala da ga je čula,

pa on ponovi, "Možete li mi ga dati? Ili mi reći gdje se nalazi?" Ona jednom rukom prekrije oči, ali suze su nastavile curiti ispod nje. Brunetti je čekao. Konačno, desnom rukom pokaže preko svog lijevog

ramena, prema stražnjem dijelu stana. Brzo, prije nego se stigla predomisliti, Brunetti ustane i izađe u predvorje. Krenuo je hodnikom, pokraj kuhinje s jedne strane i blagovaonice s druge. Na kraju hodnika, provirio je u jednu

sobu i ugledao stalak s muškim odijelom uza zid prostorije. Otvorio je vrata nasuprot i našao se u sobi snova jednog tinejdžera: donji dio postelje i toaletni stolić bili su obrubljeni volanima od bijelog sifona; jedan zid bio je prekriven zrcalima.

Pokraj postelje je stajao kićeni mjedeni telefon, čija je slušalica ležala povrh velike kockaste kutije, a okrugli brojčanik podsjećao na davna vremena. Prišao mu je, kleknuo i razmaknuo nabore šifona. Iz podnožja kutije telefona vodile su dvije žice, jedna do telefonske utičnice, a druga do malog crnog kazetofona ne većeg od vokmena. Ta mu je naprava bila poznata, jer je sličnu bio koristio u prošlosti, kada je razgovarao sa osumnjičenicima: uključivala se govorom, a snimka je bila nevjerojatno čista za jedan tako malen uređaj.

Odvojio je žice od kazetofona i vratio se u primaću sobu. Kada je ušao unutra, ona je još uvijek rukom skrivala oči, ali ga je pogledala čuvši kako ulazi.

Spustio je uređaj na stol ispred nje. "Je li to taj kazetofon, signora?" upita on. Ona kimne. "Smijem li poslušati snimku?" upita on. Jednom je bio gledao nekakav dokumentarac na televiziji, u kojem su

prikazivali kako zmije hipnotiziraju svoj plijen. Kako joj se glava njihala naprijed-natrag, slijedeći njegove kretnje dok se saginjao prema kazetofonu, on pomisli na to i od te misli ga preplavi nelagoda.

Ona kimnuvši da svoj pristanak i, glavom opet prateći njegove pokrete, on se sagne i pritisne REWIND i, kada je prekidač škljocnuo i poskočio došavši na početak vrpce, on pritisne PLAY.

Zajedno su slušali kako tuđi glasovi, od kojih je jedan bio mrtvačev, ispunjavaju prostoriju. Mitri je razgovarao s jednim starim školskim prijateljem i dogovarao sastanak uz večeru; signora Mitri naručivala je nove zastore; signor Mitri zvao je neku ženu i govorio joj koliko žudi za time da je opet vidi. U tom trenutku, signora Mitri posramljeno je okrenula glavu na drugu stranu i suze su opet potekle.

Uslijedile su minute iste mješavine poziva, i svi su bili isti u svojoj banalnosti i beznačajnosti. I ništa, sada kada ga je smrt odnijela, nije izgledalo beznačajnije od glasovnog izražaja Mitrijeve žudnje. Zatim je čuo Bonaventurin glas, koji je pitao Mitrija hoće li imati vremena pogledati neke papire sljedeće večeri. Kada je Mitri pristao na to, Bonaventura je rekao kako će svratiti oko devet sati ili možda poslati jednog od vozača s tim spisima, koje je želio da Mitri pogleda. A zatim je čuo poziv za koji se molio da bude tamo. Telefon je dvaput zazvonio, Bonaventura se javio s nervoznim

"Si?", a u prostoriji se čuo glas jednog drugog mrtvaca. "To sam ja. Gotovo je."

"Siguran si?" "Jesam. Još uvijek sam tu." Stanka koja je uslijedila bila je dokazom Bonaventurine zgranutosti

ovakvom nesmotrenošću. "Gubi se odatle. Odmah." "Kada ćemo se vidjeti?" "Sutra. U mom uredu. Onda ću ti dati ostatak." Zatim su oboje čuli

zvuk spuštanja slušalice. Sljedeće što su čuli bio je drhtavi glas nekog muškarca koji zove

policiju. Brunetti je posegnuo prema kazetofonu i pritisnuo STOP Pogledavši prema njoj, s lica joj je nestalo svih tragova osjećaja, sve suze su bile zaboravljene.

"Vaš brat?" Poput žrtve bombaškog napada, mogla je još samo kimnuti,

razrogačenih očiju uprtih u prazno. Brunetti ustane i dohvati kazetofon. Spremio ga je u džep. "Nemam riječi kojima bih Vam mogao izraziti svoje žaljenje,

signora," reče on. 28

Pješice se uputio kući, a mali je kazetofon u njegovom džepu bio teži

od svih pištolja i drugih ubojitih sredstava koje je ikada imao. Vukao ga je prema tlu, a poruke koje su bile snimljene na njemu opterećivale su mu dušu. Bonaventura se tako lako odlučio na to da pripremi svog šogora na susret sa smrću: bio je dovoljan samo telefonski poziv i poruka da će vozač svratiti i donijeti mu neke papire koje je želio da on pogleda. Mitri, ne sumnjajući, pustio je u kuću svog ubojicu, možda je od njega i uzeo te papire, okrenuo se da ih stavi na stol. Tako je Palmieriju dao priliku koju je čekao, da mu prebaci kobnu žicu preko glave i čvrsto je stegne oko njegova vrata.

Čovjek Palmierijeve snage i iskustva tu je priliku odmah iskoristio i trebala mu je minuta, možda čak i manje, da zategne krajeve žice i drži ih tako dok je Mitri umirao gušeći se. Komadići kože pod Mitrijevim noktima bili su dokaz da se bio pokušao oduprijeti, ali njegova je bitka bila izgubljena onog trenutka kada ga je Bonaventura nazvao kako bi popričao o dostavi tih papira, onog trenutka, kada god to bilo i iz kojeg god razloga, kada je Bonaventura odlučio riješiti se čovjeka koji mu je ugrozio tvornicu i njegove prljave poslove.

Brunetti nije imao pojma koliko je puta bio rekao kako ga malo što u ljudskoj zloći može iznenaditi, pa ipak, svaki put kad bi naletio ili se spotaknuo o tu zloću, bio bi iznenađen. Vidio je ljude ubijene zbog nekoliko tisuća lira i ljude ubijene zbog nekoliko milijuna dolara, ali nikada mu to nije imalo nikakvog smisla, bez obzira na svotu, jer je to uvijek određivalo cijenu ljudskoga života i govorilo nam da je stvaranje bogatstava veće dobro - prvo načelo koje nikako nije mogao shvatiti. Niti je ikada, palo mu je na pamet, mogao shvatiti kako netko može uopće ubiti. Mogao je razumjeti zašto su to činili. To je bilo lako shvatiti, a motivi su bili jasni, iako raznoliki: pohlepa, žudnja, ljubomora. Ali, kako samog sebe navesti na to da to učiniš, da ubiješ? Tu mu njegova mašta nije pomagala; taj čin činio se previše nepojmljivim, a njegove posljedice potpuno izvan njegove moći spoznaje.

Stigao je do svoga doma glave ispunjene ovakvim zbrkanim mislima. Kada ga je čula, Paola je izašla iz svoje radne sobe i krenula niz hodnik prema njemu. Ugledala je izraz na njegovu licu i rekla,

"Skuhat ću čaj." Objesio je svoj kaput i otišao u kupaonicu, gdje je oprao ruke i umio

lice, i zagledao se u svoje lice u zrcalu. Kako je moguće da zna za takve stvari, pitao se, a na licu ne vidi da su ostavile nekakav trag. Sjetio se jedne pjesme koju mu je Paola bila pročitala, nešto o tome kako je svijetu prijetila nekakva katastrofa, ali ga nije uzdrmala. Psi, mislio je da se sjeća pjesnikovih riječi, su se nastavili baviti svojim psećim poslima. A on se nastavio baviti svojim poslom.

U kuhinji, čajnik njezine bake stajao je na podmetaču od palmina lišća nasred stola, do njega dvije velike šalice, a slijeva velika staklenka s medom. Sjeo je, a Paola istoči u šalice mirisan čaj.

"Može čaj od lipe?" upita ona skidajući poklopac sa staklenke s medom, vadeći žličicom med i mećući ga u njegovu šalicu. On kimne i ona gurne šalicu sa žličicom unutra tako da je kliznula po stolu do njega.

Miješao je čaj tom žličicom i godili su mu miris i para koja se dizala do njegovih nosnica.

Bez uvoda, reče, "Poslao je nekoga da ga ubije, a nakon umorstva, ubojica ga je nazvao

iz Mitrijeva stana." Paola je šuteći prošla kroz cijeli obred dodavanja, ipak mrvicu manje, meda u svoj vlastiti čaj. Dok je miješala čaj, Brunetti nastavi, "Njegova Žena - Mitrijeva - snimala je njegove telefonske razgovore s drugim ženama. I ulazne i izlazne razgovore." Puhnuo je u površinu čaja i srknuo. Kad je spustio šalicu na stol, nastavi, "Postoji vrpca s tim pozivom. Koji je ubojica uputio Bonaventuri. Kaže kako će mu ostatak novca dati sutradan."

Paola je nastavila miješati svoj čaj, kao da je potpuno zaboravila da ga treba popiti. Kada je osjetila da Brunetti više nema što za reći, upita,

"Je li to dovoljno? Dovoljno da ga osude?" Brunetti kimne. "Nadam se. Mislim da jest. Trebali bi biti u stanju dobiti glasovni

otisak s te vrpce. Uređaj kojim je sniman razgovor vrlo je dobar." "A razgovor?" "Njihov razgovor ne može se nikako drukčije protumačiti." "Nadam se," reče ona, još uvijek miješajući svoj čaj. Brunetti se pitao tko će prvi od njih dvoje to izgovoriti. On je pogleda

preko stola, vidje blještava krila njezine kose kako padaju s obje strane njezina lica i, dirnut tim prizorom, reče,

"Dakle, ti s tim nisi imala nikakve veze." Šutjela je. "Ama baš ništa," ponovi on. Tada slegne ramenima, ali ne progovori. Posegnuo je rukom preko stola i nježno oslobodio žličicu od njezinih

prstiju. Položio ju je na podmetač od palmina lišća i uzeo njezinu ruku u svoju. Kada mu ona ne odgovori, on ustraje,

"Paola, ti s time nisi imala ama baš nikakve veze. Ionako bi ga ubio." "Ali ja sam mu olakšala posao." "Misliš na poruku?" "Da." "Bio bi upotrijebio nešto drugo, učinio nešto drugo." "Ali je učinio baš ono." Glas joj je bio čvrst. "Da im nisam dala tu

priliku, možda on ne bi bio ubijen." "To ne možeš znati." "Ne mogu i nikada to neću saznati. To i jest ono što ne mogu

podnijeti, to da nikada to neću saznati. I zato ću se uvijek osjećati odgovornom."

Dugo je šutio prije nego je skupio hrabrosti da je upita, "Bi li to ipak ponovno učinila?" Nije odgovorila, pa on nastavi, jer je

silno želio to saznati, "Bi li ipak bacila taj kamen?" Dugo je razmišljala o tome, a cijelo to vrijeme njezina je ruka bila

nepomična ispod njegove. Naposljetku, ona reče, "Da znam samo ono što sam tada znala, bih. Ipak bih to učinila." Kako on na ovo nije ništa kazao, ona okrene ruku i prihvati njegovu,

upitno je stisnuvši. On pogleda dolje, pa digne pogled prema njoj. "Dakle?" napokon ona upita. Njegov je glas bio smiren kad je rekao, "Trebaš moje odobravanje?" Ona zatrese glavom.

"Znaš da to ne mogu učiniti," reče on, ne bez tuge. "Ali mogu ti reći da nisi bila odgovorna za ono što mu se dogodilo."

Neko je vrijeme razmišljala o tome. "Ah, Guido, ti toliko snažno želiš cijeli svijet riješiti nevolja, zar ne?" On podigne svoju šalicu slobodnom rukom i potegne gutljaj. "Ne mogu to učiniti." "Ali ti to želiš, zar ne?" Dugo je tu misao premetao po glavi te napokon izgovori, kao da

priznaje svoju slabost, "Želim." Tada mu se nasmiješila i ponovno mu stisnula ruku. "Mislim da je dovoljno da to želiš."

Priredili : ibs , kika, BABACBABACBABACBABAC