F

F. M. Dostojevski - Zloin i kazna

Knjievno djelo Fjodora Mihajlovia Dostojevskog znaajno je ne samo u okvirima ruske knjievnosti, gdje je esto bilo osporavano, ve je ono mnogo znaajnije za zapadnoeuropsku knjievnost i misao kraja XIX i XX stoljea. Gotovo da nema pisca, kritiara, povjesniara knjievnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki nain odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski knjievnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako znaajnom za svjetsku knjievnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je najvei psiholog svjetske knjievnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je neto nauio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige ve najustrepta-liji ivot za koji zna. Prodiranje u psihiki svijet ovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavi Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent moe usporediti jedino sa Shakespearovim. Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog lijenika i keri morskog trgovca, ivi i koluje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slino kao i u liceju koji je pohaao Pukin, poseban naglasak stavlja na knjievnost. Profesor ruske knjievnosti dodue ne priznaje Gogolja, ali zato svoje uenike detaljno upoznaje s Pukinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom knjievnou te pored klalika Racinea i Corneillea ita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadrajem i formom, ije emo tragove pronai u stvaralatvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford. Godine 1837. Dostojevski se, prema elji oca, upisuje na vojnu inenjersku akademiju u Petrogradu. Niz strunih predmeta i stroga disciplina inenjerske kole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne spreavaju da se, kao i do tada, bavi knjievnou. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upuuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema knjievnosti gotovo je religiozan i upravo je knjievnost za Dostojevskog to to jedino moe izmijeniti svijet. On je jo uvijek naklonjen romantiarskoj knjievnosti kojoj e uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji ivot pitomca inenjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem. Dostojevski je zavrio akademiju u inu oficira, no ve sljedee godine zatraio je otputanje iz vojne slube. On se osjea pjesnik, ne inenjer. Za Dostojevskog istodobno poinju financijski problemi koji e ga pratiti cijeli ivot. Upoznaje svijet zalagaonica, novanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaa, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem e ivjeti junaci njegovih romana (Zloin i kazna, Krotka). Ruski itatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za knjievni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajui se na rusku knjievnu tradiciju Pukina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajue naturalne kole, a epistolarna mu forma doputa da prodire u psihiki svijet svojih junaka i na nov nain ispria o ivotu "malog ovjeka" premjestivi naglasak na sa socijalne na psiholoku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharin. Radei na noveli Gospodin Proharin, Dostojevski se posluio novinskim materijalom, lankom o siromanom inovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac e se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zloin i kazna, Demoni, Braa Karamazovi) i na taj nain povezivati aktualna drutvena i politika pitanja Rusije s filozofsko-psiholokom problematikom. Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psiholokim karakteristikama. Ostajui vjeran svojim siromanim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevnikog gradskog ivota ponienih inovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski eli progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etikim traenjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grenicima", "napoleonima", o idealnom ovjeku, o eni razapetoj izmeu strasti i kajanja, o slobodi koja je ovjeku muna, nepodnoljiva. Dostojevski zastupa naela idealistike estetike, zahtijeva slobodu stvaralatva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetniki in iracionalan. Njega norme i zadaci ograniavaju, on se ne moe i ne eli odrei svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsvijeu to poinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokuava prodrijeti u duu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj grai pridaje novo znaenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojeim anticipira budue junake u ijim e se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijalokoj formi razmilja o drutvenim i polotikim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i porie ak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s ernievskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat e je Dostojevski u liku Luina u Zloinu i kazni). Monoloka forma omoguuje Dostojevskom da neogranieno istrauje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskae odraene filozofske, etike i estetske sudove koji su uvijek u dijalokom suodnosu s tuim idejama i miljenjima. Glazbena naela kompozicije razvit e Dostojevski u svom romanu Zloin i kazna (1866). U sreditu romana nalazi se lik biveg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuenog od drutva, "ponienog i uvrijeenog", no i ogorenog filozofa zloinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je vie nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natovjeka prema kojoj je sve doputeno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon poinjenog ubojstva ne moe izdrati moralni i psiholoki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su viestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psiholoki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova ispreplee se sa sudbinama drugih "ponienih i uvrijeenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Ispreplie se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne ene Katerine Ivanove i djece ija je budunost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odluuje i Sonja, ki Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veliine Sonjine rtve, uvia i njenu uzaludnost. Na rtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na poniavajui brak s mrskim i ogranienim Luinom da bi osigurala bratu budunost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogui izlaz iz situacije u kojoj se obitelj nala. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjeuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaa rtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od moguih kompromisa s vlastitom savjeu. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov sluajno sree na svom lutanju petrogradskim ulicama, a ija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo sluajna, ve neizbjena. To je dodatni moment koji ga potie da uini "ono". Neumitnost propasti veine tih ljudi uvjetuje neimatina, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio ivote mnogih, i Raskoljnikov ga ne eli za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potie Raskoljnikova na zloin. Svaki od likova pokuava nai svoje rjeenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije ti ih stvara veliki grad. Njihove ivotne prie prepleu se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega mui, podravaju ga u njegovoj odluci, naglaavaju bezizglednost njegove situacije, psiholoki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zloin. ivot Luina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji ak i samom Raskoljnikovu zvui kao strana parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornou pred sudbinom i vjerom koju ne gubi ak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konane propasti. Sav roman protjee u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istraiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutranji kao monolog Raskoljnikova, to prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova. Kriminalistika fabula, koju je u Zloinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, slui iskazivanju etikih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih drutvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i zavrena - Raskoljnikov se kaje, odrie svojih ideja o natovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, ita evanelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromano graanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromani ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromani da se ne mogu ak ni priblino usporediti sa siromanim parikim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu."Vani je bila strana ega, a uz to i sparina, guva, na sve strane vapno, skele, opeke, praina i onaj posebni ljetni zadah to je dobro poznat svakom Petrograaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako ve rastrojene mladieve ivce. Nepodnoljiv zadah iz krma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora.""Dodue, ta je gradska etvrt bila takva da je tu bilo teko koga iznenaditi odjeom. Sijenska trnica u blizini, mnotvo stanovitih lokala i uglavnom- ak i vlasnici velikih kua koji su iznajmljivali stanove bili su siromani i svedeni na krajnju bijedu, to se vidi po sobama koje su iznajmljivali:"Bijae to majuna prostorijica, pet - est koraka dugaka, neobino jadna, s onim svojim ukastim, pranim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo vii ovjek osjeao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako inilo da e udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokustvo: tri stara stolca, prilino trona, u kutu obojen stol na kojemu leae nekoliko biljenica i knjiga; ve po tome koliko su bile zapraene vidjelo se da ih ve odavna niija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, neko presvuena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola irine cijele sobe te sluila Raskoljnikovu kao postelja..."- Raskoljnikov je vrlo povuen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato paljivo slua sve to mu sugovornik pria"Usput reeno, bio je neobino pristao, divnih tamnih oiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamiljenost, bolje rei - ak u nekakav zanos, i poto dalje ne primjeujui vie nita oko sebe, pa i ne elei nita primijetiti. Kadikad bi samo neto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom to ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je asu znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: ve je drugi dan kako nije gotovo nita okusio. Toliko je bio bijedno obuen da bi se neki drugi ovjek, ak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izae na ulicu u takvim dronjcima.""Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako ve rekosmo, klonio se svakog drutva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom neto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo neto novo, a u isti mah kao da se nekako zaelio ljudi...""Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim druio, od svih se tuio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je doekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajednikim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo emu drugome. Uio je mnogo, nije se tedio i stoga su ga potovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromaan i nekako nadmetno uznosit i suzdrljiv; kao da je pred svima neto tajio."- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a moda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikoduan je i dobar. Nerado iskazuje osjeaje i radije e biti okrutan nego da rijeima iskae to mu je na srcu. Inae, ponekad uope nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besutan, u emu ide sve do neovjenosti, ba kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne moe rijei izvui iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko neto smeta, nita ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato to nema duha, nego ba kao da nema vremena za takve triarije. Ne slua do kraja to mu govore. Nikada se na zanima za ono to u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a ini se da ima donekle i pravo..."- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve to bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko doao u poziciju da neto mora prodati ako ne eli ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam"Bijae to sitna suhonjava bakica od svojih ezdeset godina, ivahnih i pakosnih oiju, malog iljastog nosa, gologlava. Bjeliasta, poneto progruana kosa, bijae joj obilato namazana uljem. Tanak i dugaak vrat nalik na kokoju nogu bijae omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unato vruini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i poutio. Starica je svaki as kaljala i hrakala.""Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek moe dobiti para. Bogata je kao ifutin, moe ti odjednom isplatiti pet tisua, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naih bilo ve kod nje. Samo je strana gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasni pa da ti propadne zalog. Daje i po etiri puta manje nego to stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspriao i spomenuo, izmeu ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog asa tue i dri u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosjeno visoka."- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je dola kod sestre ba u trenu kada je on jo bio tamo"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlaa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove kolekog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov juer bio zaloio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je ve znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijae to visoka, nezgrapna, plaljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako rei, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i no, strepila je od nje i trpjela ak i batine. Stajala je neodluno sa zaveljajem u rukama pred trgoviem i njegovom enom i pozorno ih sluala. Oni su joj neto vrlo ivahno tumaili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav udan osjeaj nalik na silno zaprepatenje, premda u tom susretu nije bilo nieg udnovatog.""Neka nedavno doseljena i osiromaena obitelj prodavala je stvari, odjeu i ostalo, sve samo za ene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na trnici, traili su preprodavaa, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje muterije i imala veliku praksu zato to je bila vrlo potena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Openito je malo govorila i, kako ve rekosmo, bila je vrlo skromna i plaljiva.""Lizaveta pak nije iz inovnikog stalea nego obina puanka, stara djevojka, strano nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugakih, nekako iskrenutih nourda, vazda u izgaenim cipelama od jaree koe, ali uvijek vrlo ista. Student se pak najvie udio i smijao tome to je Lizaveta svaki as trudna. -Pa kako, veli da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je preruen vojnik, ali, zna, nipoto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oi. Jo kako. Dokaz ti je to se mnogima svia. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smijeak joj je ak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi svia? - nasmije se oficir. - Samo zato to je udna. Nego, zna to u ti rei. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljakao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadovee student."- Marmeladov je ovjek kojega Raskoljnikov sree sluajno u gostionici i tu zapoinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se"."Bijae to ovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i vrste grae, prosijed i dobrano elav, ut, ak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijanevanja, nabreklih vjea iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali ivahne zakrvavljene oi. Meutim, bilo je neto na njemu vrlo udno; u pogledu mu je blistao ak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijae star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se jo kako-tako dralo jedno jedino puce, koje je zakopavao elei oito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zguvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao inovnik, ali ve poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta ekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapaalo se zaista neto dostojanstveno inovniki. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojaeno podupirao objema rukama glavu naslanjajui se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol.""Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i aicu i sjedne do mladia, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i teno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. ak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, ba kao da nije ni on ve mjesec dana ni s kim razgovarao.- Katerina Ivanova bila je Marmeladova ena, vrlo nervozna, ali uredna i pobona. ak mi se uinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro"Bijae to strano mrava ena, tanka, povisoka i skladno graena, jo i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, diui nepravilno i isprekinano. Oi joj bijahu uagrene kao u vruici, ali pogled joj bijae otar i ukoen. Bolno se doimalo to suiavo i uzbueno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijee to su treperile na njemu. Raskoljnikovu se uini da joj nije vie od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije ula ni opazila doljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti to uje niti vidi."- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, eli udati za Luina - ovjeka kojega ne voli."To ti je vrsta, razborita, strpljiva i velikoduna djevojka, ali vatrena srca, to sam ve odavno uoila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi aneo, i smatrat e svojom dunou da usrei mua, koji e se sa svoje strane brinuti za njenu sreu, o emu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promiljen ovjek pa e, naravno, i sam uvidjeti da e mu srea u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunjeka bude s njim sretnija.""Avdotja Romanovna bijae izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snana, samouvjerena, to se oitovalo u svakoj njenoj gesti, ali to inae nije oduzimalo njenim kreznjama nita od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo ak rei da je prava ljepotica. Kosa joj bijae tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oi gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobino dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoa nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svjeine i zdravlja. Imala je prilino malena usta, a donja usna, svjea i rumena, bijae joj malice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, meutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijae joj svagda prije ozbiljan i zamiljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenaki, noebuzdan!"- Luin je bio ovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromanu enu kojoj e moi zapovijedati, a koja e mu se za uzvrat klanjati i kleiti pred njim, te mu beskonano zahvaljivati to ju je izbavio iz siromatva."ovjek je pouzdan i imuan, slui na dva mjesta i ve ima svoj kapital. Ima dodue etrdest pet godina, ali je prilino ugodne vanjtine i jo se moe svidjeti enama, pa i inae je noebino ozbiljan i pristojan, samo to je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali moda se to samo tako ini na prvi pogled.""Petar Petrovi je, sudei bar po mnogim znacima, neobino estit ovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktian ovjek, ali da u mnogo emu pristaje, kao to je sam rekao, "uz shvaanja naih mladih narataja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I jo je tota kazao jer, ini mi se, pomalo tat i voli da ga drugi sluaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna to shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije dodue osobito naobraen, ali da je pametan i , ini se, dobar.""ak bi mu se i osobna spoznaja, moda isuvie samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato to je Petar Petrovi igrao ulogu zarunika. Cijelo mu je odijelo bilo netom saiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, moda, bilo suvie novo i suvie odavalo odreenu svrhu. ak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedoio o toj svrsi: Petar Petrovi je postupao s njim nekako odve obzirno i drao ga u rukama suvie oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedoile su to isto, ako niim drugim a ono time to ih nije navlaio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjei Petra Petrovia prevladavale su svijetle i mladena- ke boje. Na njemu bijae zgodan svijetlosme ljetni kaput, tanke hlae svijetle boje, isto takav prnjak, netom kupljena fina koulja, posve lagana batistena kravata s ruiastim prugama, a to je najljepe - sve je to ak i pristajalo licu Petra Petrovia. Njegovo lice, neobino svjee i, tovie, lijepo, ionako se doimalo mlaim od etrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenavali s obje strane, nalikujui na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgunjavali oko glatko izbrijane blistave brade. ak ni kosa, uostalom tek malo progruana, a poeljana i nakovrana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smijena niti mu je pridavala glup izraz, kao to obino biva kad se nakovra kosa, jer onda ovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenanje. Ako je u tom prilino lijepom i ozbiljnom obliju i bilo neeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.""Junaio se bio preko svake mjere i nije ni pomiljao na to da bi se dvije siromane i nezatiene ene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli tatina i onaj stupanj samopouzdanja to se najbolje moe nazvati zaljubljenou u sama sebe. Petar Petrovi je bio poeo od niega pa se u njega razvila bolesna navika da uiva u samom sebi. Mnogo je drao do svoje pameti i sposobnosti i ak je kadikad, dok je bio sam, uivao gledajui se u zrcalu. Ali najvie je na svijetu volio i cijenio svoje novce steene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednaavali sa svime to je bilo iznad njega.

Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; vie nego bilo kome drugom"S Razumihinom se, meutim, tko zna zato, nekako zbliio, naime, nije se ba zbliio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije ovjek ni mogao biti drugaiji. Bio je to neobino vedar i drutven momak, dobar do prostodunosti. Dodue, ispod te prostodunosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijae upadljive vanjtine - visok, mrav, vazda loe obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spuva, ali je mogao biti i bez pia; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo znaajno jo i to to ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i to ga, ini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skriti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromaan i bez igdje ikoga, zaraivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno potenim radom. Jednom nije cijele zime loio u svojoj sobi tvrdei da je ak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih ila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."- Zosimov je bio Raskoljnikov lijenik"Zosimov je bio visok i ugojen ovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naoalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao irok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlae i uope je sve na njemu bilo nekako iroko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lani na satu bijae podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promiljeno slobodne; svaki as izbijae iz njega tatina, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci drali su da je teak ovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.- Sonja je bila Marmeladova ki. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu."Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mrava, ali prilino zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih oiju.""Bijae to mravo, posve mravo i blijedo lice, prilino nepravilno, nekako uiljeno, iljasta nosia i brade. ak se ne bi moglo rei da je ljepukasta, ali su joj zato plave oi bile tako bistre, a kad bi ivnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostoduno da je i nehotice privlailo ovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je jo jedna karakteristina crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je jo gotovo kao djevojica, doimala se mnogo mlae nego to je uistinu bila, tako rei pravo dijete, to se gdjekad ak i smijeno oitovalo u nekim njenim kretnjama."- Raskoljnikova majka bila je osjeajna i voljela je svoju djecu, ali je takoer bila i proraunata. Pristala je, ak to vie i eljela da se Dunja uda za Luina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje keri rijeila materijalno stanje svoje obitelji."Puljheriji Aleksandrovoj bilo ve etrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadanje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlaa nego to je uistinu bila, kao to gotovo svagda biva u ena koje su do pod stare dane sauvale bistrinu duha, svjeinu dojmova i estit, ist ar srca. Da kaemo uzgred da je ouvanje svega toga jedini nain da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je ve poela sijedjeti i prorjeivati se, oko oiju su joj se ve davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osuili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo jo divno. Bijae to slika i prilika Dunjekina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne to je u nje strilo. Puljherija Aleksandrova bijae osjeajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojaljiva i postupljiva, ali samo do odreene granice: mogla je dugo poputati, na mnogo je ta mogla pristati, ak i na ono to se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala odreena granica potenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijee."- Porfirij Petrovi bio je kriminalistiki inspektor i na neizravan nain izvlaio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove."Porfirij Petrovi je bio obuen po domau, u kunom kaputu, u posve istoj koulji i u izgaenim papuama. Bio je to ovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punaan, pa i trbuast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podiane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prastim nosom bijae nezdrave, tamnoute boje, ali prilino ivahno i, to vie, podsmjeljivo.Bilo bi moda i dobroudno da nije bilo izraza oiju koje su se sjale nekakvim itkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama to su treptale ba kao da namiguju. Pogled tih oiju nekako je udno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo ak i neega enskoga, te je pridavao mnogo vie ozbiljnosti nego to bi ovijek u prvi mah oekivao."- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan ovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum."Pazikua je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom ovjeku koji je vanjtinom liio na obrtnika, u prsluku i neim nalik na kunu haljinu; izdaleka bi se reklo da je ensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smeurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oi urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno.""...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoi prag, briljivo zatvori za sobom vrata, prie stolu, poeka asak - za sve to vrijeme nije odvajao oiju od njega - i polagano, neujno sjedne na stolac do leaja; eir odloi do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Oito je bio spreman da dugo eka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to ovijek ve u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."- Andrej Semjonovi je bio cimer od Petra Petrovia.Dokazao je svoje potenje time to nije htio lagati da je Sonja ukrala Luinu novac ve je rekao istinu, tj. ono to je vidio, a to je da je Luin podmetnuo novac Sonji i optuio ju za krau."Jo je u provinciji bio uo o Andreju Semjonoviu, svom bivem tieniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, tovie, da navodno igra vanu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim drutvima.""Taj je Andrej Semjonovi negdje sluio, a bijae neishranjen i skrofulozan ovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na to je bio neobino ponosan. Uz to su ga vjeito boljele oi. Bio je prilino meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put ak i izvanredno uznosito, to je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smijeno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inae, meu uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovi bio je zaista priglup. A progresu i "naem mladom narataju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijae to jedan iz one nebrojene i arene legije tikvana, mlitavih goljavaca i nedouenih uobraenjaka koji u tili as pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi uas napravili karikaturu od svega emu sami gdjekad sami slue.""Radilo se o tome da je Luin instinktivno poeo nasluivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup ovjek nego moda i laljivac, i da nema nekih vanijih veza ak ni u svom drutvu, te da je samo poneto uo iz tree ruke; tovie, ni svoj propagandni posao moda i ne zna kako treba jer se svakako previe zaplee u tumaenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkava!"- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poelio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! ak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - kojeta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor ovjeanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao neiji dobrotvor ili bih do kraja ivota, kao pauk, lovio sve oko sebe u pauinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, to je najvanije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko neto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet iao tim istim putem, moda se nikad vie ne bih latio ubojstva. Neto sam drugo morao doznati, neto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to to prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam ovjek? Hou li moi preskoiti zapreku ili neu? Hou li se odvaiti da se sagnem i uzmem ili neu? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."- Raskoljnikov je toliko oajan svojim inom da razmilja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se"Da odem ili da ne odem? - razmiljae Raskoljnikov, stojei nasred kaldrme na raskru i gledajui oko sebe, kao da od nekog oekuje presudnu rije. Ali nigdje se nita ne odazva; sve bijae nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve guoj tami, opazi svjetinu, zauje agor, uzvike...Usred svjetine stajae nekakva ekipaa...Nasred ulice zatreperi slabano svijetlo. to je to? Raskoljnikov skrene desno i poe prema svjetini. Ba kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je ve bio tvrdo naumio da e na policiju, pouzdano je znao da e uskoro svemu doi kraj."- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne eli da se Dunja uda za Luina samo iz rauna i da bi se obitelj izbavila iz siromatva"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne elim taj brak, pa e odmah sutra morati, im se bude vidjela s njim, otkazati Luinu, da ne bude vie ni spomena o njemu!"" - Misli da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Luina radi mene. Ali ja ne prihvaam tvoju rtvu. I zato mu napii do sutra pismo...otkai mu... Donesi mi ujutro da proitam i kvit posla!"- ali za nainom ivota kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje"Sad se odjednom ivo sjeti tih svojih nekadanjih pitanja i sumnji i uini mu se da ih se nije sluajno sjetio. Ve mu se to uinilo fantastinim i udnovatim to je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da moe misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadanje teme i slike koje su ga zanimale...jo ne tako davno. To mu je, tovie, bilo gotovo smijeno, a u isti ga mah neto bolno steglo u prsima. Sve to nekadanje, prolo uini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadanje misli, i nekadanji zadaci, i nekadanje teme, i nekadanji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim oima..."- Raskoljnikovu se sav ivot poinje vrtjeti oko poinjenog zloina i to ga sve vie i vie opsjeda, te sa on poinje gubiti i poticati sumnju okoline" - Da, sam ga je vrag donio, moda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnoduan, kako preko svega utke prelazi, osim neega to ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plai. Ba su ga onog dana kad se razbolio zaplaili, u policijskoj stanici, ak je i u nesvijest pao. - Priat e mi opirnije o tome veeras, pa u i ja onda tebi kojeta rei. Zanima me to, zbilja. Navratit u opet za pola sata do njega...Inae, upale nee biti..."- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvriti ipak ostaje pri tome i pomno i paljivo planira ubojstvo"to se pak tie petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrta, opet bi je morao pridravati rukom, to bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti otricu sjekire pa e mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u dep sa strane, moe pridravati dralo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrta vrlo irok, prava vrea, nee se izvana uope primijetiti da kroz dep pridrava neto rukom.""Poto je sastavio te obje ploice, od kojih je eljezna bila manja od drvene, vrsto ih koncem svee unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u ist bijel papir i svee tako da bude malo tee odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako ului zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zaveljajiem. A eljeznu je ploicu primetnuo radi teine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena.""Napomenut emo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konanim odlukama to ih je ve bio donio. Sve su one imale jednu neobinu osobinu: to su bivale odreenije, to su u njegovim oima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve munu borbu u samom sebi, nije mogao ni na as, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli.""Trebalo je, dakle, samo kradom ui u kuhinju, kad kucne as, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve ve bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."- Sam zloin izgledao je ovako:"Ni aska vie nije smio ekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajui za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti uicu babi na glavu. Kao da uope nije uloio u to ni trunka snage. Ali, im je spusti sjekiru, nadoe mu snaga.""Tada je udari svom snagom jo jednom, pa jo jednom, sve uicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene ae i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je ve mrtva. Oi joj bijahu izbeene, kao da e iskoiti iz duplja, a elo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od gra."- Kao to sam ve rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno nala na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora."Usred sobe stajae Lizaveta, s velikim zaveljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledae ubijenu sestru. inilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori ve usta, ali ipak ne vrisne nego pone polagano uzmicati natrake pred njim, gledajui ga uporno, netremice, ali nikako ne putajui glasa od sebe, ba kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive alostivo, kao u sasvim male djece kad se neega uplae pa se zagledaju u ono to ih plai i spremaju se da zavrite. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplaena da nije ni ruke podigla da zatiti lice, iako bi to bila najnunija i najprirodnija kretnja u tom asu jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispruila prema njemu, kao da ga eli skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, otricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio ela, gotovo do tjemena. Samo se stropotala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zaveljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."- Koliko god se za Raskoljnikova mora rei da je veliki grijenik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskoritavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako neto. ak, tovie, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani mua, a nije ak ni bio dobar s njima. Takoer je dao novac i onda kada su naili na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg ovjeka koji nije imao asne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je vie poten nego to je i on sam mislio." - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji oiju od lica vrlo neugodno izneneenog Ilje Petrovia. asak su se tako gledali i ekali. Donesu vode.- Ja sam... - pone Raskoljnikov.- Popijte malo vode.Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru inovniku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.Ilja Petrovi zine. Sjate se ljudi sa svih strana.Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."