Dragan Kulidžan

SIPAJTE, SIPAJTE (ZBIRKA)

SIPAJTE, SIPAJTE GOST IZ ZEMLJE Iz brda daleka Smetaćeti izvire rijeka Mrazove niti. Na izvoru

samom rijeku proguta golema Studen, opaka, kruta. Od nje ostanu smrznute niti. Njima se zemlja raskošno kiti. Ta zemlja čudna, bez ptica, bez voća... zove se odavno Strašna Hladnoća. Od izvora vodi sto putokaza: "Za Zimin dvorac ovo je staza!" A staza vijuga slita od leda; bez pada proći nikome ne da. Tri hiljade valja preći koraka pa vidjeti dvorac do oblaka.

Dvorac! Od tog čuda oči se smetu: pahuljice kolo oko njeg' pletu. Hiljade ukrasa na njemu leži. Vrh mu u snježne oblake bježi. Spratova trista trepti u sjaju... Za takav dvorac ni bajke ne znaju! Pred njim je bazen – okean cijeli. U njemu žive medvjedi bijeli. Šetaju mirno pingvini mali. Za boravak ovdje krila su dali.

Okolo dvorca straža je viteška – jedan do drugog stotine snješkâ. Takve straže nema na svijetu – nemile goste začas pometu! Danas nikoga pustiti neće: u dvorcu tajno zasjeda vijeće. Pretresaju se pitanja važna – stig'o je telegram od Novembra vlažna. Na listu žutu, mokrom od kiše, za Zimu ova poruka piše:

"Svoj sam posao obavio cijeli: zemlja je mokra, listovi sveli. Oblake tmaste slao sam svuda i svaka rijeka bujna krivuda. Šume su puste, zvijeri se kriju. Iz odžaka se laki prameni viju. Al' posljednje snage iz mene bježe, pa posao svaki svršavam teže. Već sam star i smrt na mene reži... Snježna Zimo, kočiju preži! Ti i sinovi uzmite prijesto! Šalje Vam Novembar pozdrava petsto".

Završi čitanje Sjeverac ljuti, naočare skide i mudro zaćuti. – Sinovi dragi, – Zima tad reče – polazim na put još ovo veče.

Decembar, odmah se za put opremi! A ti, Sjeverče, sve brzo pripremi. Bez Smrzavka pratnja ne valja pare! Ponesi, Mraze, štipaljke stare! Ti,

Cvokotavko, podmaži pete! Spremite snješkâ četiri čete! Svi klimaju glavom, pristanak daju. Zima je stroga, to dobro znaju! – Tebi, Januare, još nije prčša; kreni kad stigne moja depeša!

Februare, o dvorcu vodi računa!... Do tvog je puta dva mjeseca puna. *** Čekaju spremne vitke saone; na hitrim psima praporci zvone.

Sjeverac oblake pusti iz bazâ; njima se napuni vazdušna staza. Gudi Sjeverac i snijeg prši... Dolje se smotra posljednja vrši i čuju se oštre Zimine riječi:

– Na svoja mjesta! Idemo... Kreći! Zazvoniše sitno praporci, zvonca... Pozdrave posljednje šalju iz

dvorca. Saonice škripe na smrzloj stazi. Leže u mećavi putokazi. Vitlaju pahulje sve više, življe? Klize saone vrtoglavo, divlje. Na čelu je Zima, Decembar kraj nje. Imaju sanke upravo sjajne. Iza njih ostale, ne jure – lete: sva pratnja i snješkâ četiri čete. Gore se oblaci snježni jure. Dolje – goniči pse odmorne žure:

– Hajde, hajde, brže juri – Zima žuri! Zima žuri! *** Prekrasni dvorac daleko osta. Pratnja se Zimina smanjila dosta.

Tkala je Zima na putu cijelu svima redom odjeću bijelu. Uz put je snješkâ ostalo pola. Stražare putem kao patrola. Je li sve u redu okolo paze; motre pahulje, na skrite staze... Smrzavko stigo da poslove sredi. Vodenice stale, potok se sledi! Šume su pune nemirnih snova dok im se odjeća satkiva nova. Sjeverac brije, zviždi, vrluda...

Zima sa pratnjom dostiže svuda. *** Evo i sela iza vrbaka – svjetiljke žmire, tjeraju Mraka. Rasute kuće

uz brdo leže. Iz odžakâ gusti dimovi bježe. Silna se voda u rijeku slila... Dobro je posao Jesen obavila! Okolo leže goli voćnjaci. To vam je selo Bezimenjaci.

Al' noćas neće na počinak leći; čuje se, evo, i lavež pseći. Sjeverac zviznu, u selo stiže; oštri poklici dolaze bliže:

– Zima stiže! Zima stiže!

Skočiše seljaci da goste prime. Vični su na takve dolaske Zime. Da se odmori, uvijek svrati. Obilnim snijegom posjetu plati! Ne vole oni dolazak Zime; teška je srca u goste prime. Al' nema zbora kada se mora.

U Bezimen jake noć pospana stiže; zacvokota kad priðe bliže: pocijepani oblaci pahulje roje – bunde se selu od njih kroje...

Zasjela Zima, naredbe daje: – Hajte, goniči, odmah u staje! Stare sam našla u selu znance, za pse

umorne daju nam vrance. Prežite brzo – od tog ste zanata! Krećemo dalje za pola sata. Sjeverče, razvij krila široka; pojuri hitro, brže od oka! U dvorac ponesi poruku ovu: da oblakâ puste kolonu novu. Što brže možeš vrati se s njima! Reci – sve redom pozdravlja Zima.

Odzvižda Sjeverac, iz sela nesta. Bijesno vitlanje pahulja presta. *** Zimina pratnja po selu šeta. Sve joj odreda nekako smeta. Smrzavku i Mrazu napor ne vrijedi – neće se brza rijeka da sledi. – Hajdemo dalje! – rekoše ljuti. – Eno Šarova, ništa ne sluti. Šarov gleda vrapce što kisnu... Drž'! – Mraz mu uši štipaljkom

stisnu. Zalaja Šarov, bježati stade: brže u kuću do tete Rade! – Eno i djeda, s drvima žuri. De ga, Smrzavko, malo najuri! Smrzavko djeda poče da gladi; stari ubrza, uz put se jadi: – Zima je, bo'me, odviše ljuta, ne pomažu mi ni tri kaputa! U krugu, više logora Zime, dva snješka na lule dime. Pričaju nešto,

pred polazak sijele. Ukrase i metlu od babe Jele! I lonac se kod njih nalazi stari koji je nestao sa peći Mari!

Mlijeko Smrzavko Mišino sledi. Ni Cvokotavko mirno ne sjedi. Zbog njeg' se stresla baba Štaka,

umalo ne osta bez krnjataka! Mraz potrčao da mačka ščepa, al' tek mu pola uštinu repa, jer mačak

brzo doðe do baze – pod toplu peć kod starog Laze! *** Nestašluk svaki odjednom presta – povika Zima: – Na svoja mjesta! Bičevi zvižde, škripe saone i vranci ržu, praporci zvone... Zima sa

pratnjom nesta u tmini, ostade selo u tišini. Težak mu teret sa srca pade! San se u kuće poče da krade...

Dolazi Zima do svakog kraja... S fijukom vjetra pjesma se spaja: Zima stiže – kuc-kuc-kuc! Bič se plete – puc-puc-puc!

Vranci žure – ðija-ðija! Sanke jure – hija-hija! Vjetar šiba – fiju-fiju! Grane giba – fiju-fiju! Snijegom Zima ime piše ... I tu je tačka – ništa više: sve se smrzava od Zime ciče, pa se i

nastavak sledio priče!

DECEMBROV PUT

KO BI IZBROJAO

Zima je pod svoje skute povila kraj naš cijeli. Zamela sve je pute, pahuljice dijeli. Kućama našim stigla je da promijeni ruho staro; preko noći digla je odijelo dotrajalo. Satka odjeću bijelu za širok pred kućom dud, za orah, pospanu jelu... Kratko – noćas je stigla svud.

*** Mlin kraj rijeke spava. Točak sputan od leda. I tu Zima zavijava,

odjeću novu ispreda... – Hej! Ima li koga tamo?... Da sanke popravim samo! Hej, eheej –

javite se! Sa gloga se snijeg strese. Trže se točak, snove baci, no led ga

prikliješti jače. Htio je nešto da dobaci, da samo malo poskače: Ja sam točak, mlinski točak – klap-klap-klap! Okretan sam, lak,

zna me svak – klap-klap-klap! Al' utonu opet u snove. I nanovo, sad još jače, onaj glas zove od

gloga: – Ima li unutra koga? – Nikoga nema, svi su u selu – reče mu rijeka glasno. – Kreni kroz

livadu bijelu; požuri, jer već je kasno! – Uhh! – uzdahnu došljak tužno – vjetar se zaleti: fijuu. – Šta ću, ići

je nužno – fijuu, fijuuu! I krenu goneći sanke. Pod sankama škripi. Upadaju psima noge

tanke. Snijeg sipi. Šest pasa od naporna puta već su umorni jako. A vuku sanke starca ljuta... To im i nije lako! Hladno je. Bijesno vije. Starac na sankama juri. Hoće da stigne što prije do dima što iz kuća žuri.

*** Evo, tu je poleglo selo. Svaka je soba ugodna, vruća; ne smeta što je

vani bijelo, što vjetar mete oko kuća. Pospana soba Radojačice. Radoje spava, unuci sjede. Mačak se ne

boji zime-ciče, već mirno u uglu prede. Pod prozorom sve jače gudi, al' peć zato veselo pucka. Ništa to čiču iz sna ne budi, iako vjetar u prozor kucka. Unuci pokatkad podlože peć, jer san ih još nije savlad'o. Al' zimu zaboravili nisu, već joj i pjevaju rado:

Peć nam pjeva – puc-puc-puc! Vjetar lupa – kuc-kuc-kuc! Al' vjetar bijesno fijuknu, najednom previše ljut. I djeda se probudi,

ustuknu, danas po prvi put: – Šta je to sada? Gle ljutine! Još će mi i krov s kuće da skine! Taj

vjetar odviše brije... Ma, nesrećo, kuda ćeš prije! – Vrata mi samo otvorite! Ljudi, brzo pomozite! Sanke su pukle, ne

mogu dalje... Plaćam popravak koliko staje. Ko si ti i što si toliko ljut? – Do vas me, evo, dovede put... Decembar sam, žurim daleko.

Pomozite, sve sam vam rek'o! Uz škripu, vrata otvori djed. A vani, u vrtlogu snježnom, Decembar

starački gleda. Vidi se odmah – život mu tinja. Na njemu bunda bijela. Brada mu duga kao od inja. Šubara iznad smreškanog čela. Pored saona psi mu leže. Umorni dahću, ranjavih nogâ. A mraz jaki i dalje reže oštricom ljuta brijača svoga.

– Uðite samo, putniče stari, odmorite svoje staračke kosti! Dajte ovamo i vaše stvari... Mili su nama i nezvani gosti!

– Ne mogu, dužnost me dalje vuče. Još je daleko do moje kuće... Ipak priðe, na vrata proviri. Kako stade, studen se odmota, pa se po

sobi raširi da sve odmah zacvokota. Unuci se kraj peći zbiše, njezinu

pomoć traže. Ni djedu nije prijatno više, te Decembru ovako kaže: – Pa, hajde, evo alata... Nisam baš od tog zanata, al' ćemo, valjda,

urediti stvar. – Nije to tako veliki kvar! Al' zbog njega dalje ne mogu. Daleko je, a

slabih nogu muka je za mene pješke. – Da, to su nevolje teške. Djed i Decembar svršili posao, pa oba na lule dime. Decembar se

smirio, stišao i mnogo je lakše s njime. Evo ga sada na vrata stupi, pogleda kraj peći unuke, mačka što se u ćošku skupi, pa reče smrzle trljajući ruke:

– Dječice draga, evo vam dar, nagradu što djeda popravi kvar. Neka svaki rukavice ima da rukama ne škodi zima! A sada – zdravo! Laka vam noć! Hvala ti, djede, vrijeme je poć'...

– Hvala i tebi, putuj sa srećom; nagradi djecu radošću većom! Pahulje se uskovitlaše. Sad kraj tarabâ skritih projuri. Još se vidi

kako djedi maše, al' nestade brzo, veoma žuri. Ne bi ga više stigla oluja, tako iz sela iščeznu naglo. Milo djedi što Decembar othuja, pa mu na srcu laklo...

*** Peć plamen rumeni plazi. U snove opet utonu djeda. Ne brine što

zima pred kućom gazi i što mraz cvjetove ispreda. I mačor se predade snima, ostavi budnost iza peći. A unuke još poklon zanima, pa ne žele nikako leći. Poklon će i sutra da prime – Godina nova nešto im nosi! Vole oni te dane zime, nek' snijeg pada, nek' mećava kosi...

A vjetar vani i dalje gudi, kuca na prozor, ozebla vrata. I jato se pahulja razbudi... Ponoć se sela polako hvata...

Al' san ne dade vjetrovoj pjesmi u zaspalu sobu više: – Tiše, tiše!...

OSVANU JUTROS SNIJEG Žustro zaleprša pijetao i zapjeva: kukuriku! Mene san pusti iz svoga krila kuca dan na časovniku. Po krovu igra svjetlost čudna. Živo pucketa u peći, kao da ona radosnu vijest

želi mi najprije reći. Gledam: bezvuko svitanje snježno, snijeg će veliki pasti! Nad krovovima se lepršaju dimovi plavičasti. I ušuškana prozorska stakla pod svježim dahom se znoje. Na selo i šumu zima sve više prosipa pahulje svoje. Zakrili vrabac na granu nisku, ali se uplašen sjeti da je hladno, pa pod kućnu strehu moga komšije sleti. Čudim se: otkud samo toliko snijega za noć napada? A kad se još i vjetar razbudi – al' će zima da zavlada!

SIPAJTE, SIPAJTE Sipajte, sipajte, pahulje lake, srećan vam pad; padajte, padajte – bijelite grad! Kitite, kitite, pahulje lake, volimo vas; nosite, nosite – radost za nas! Letite, letite, zvjezdice zime – pahulje lake; veselite, veselite nestašne ðake!

Sipajte, sipajte, pahulje lake, srećan vam pad; padajte, padajte – bijelite grad!

KO BI IZBROJAO Snijeg svuda noćas pao, još se i sad roji, pa je Ivo pohitao pahulje da broji. Ali nema broja njima, te je zbunjen stao. Koliko ih sipa zima – ko bi izbrojao! Pahuljica bezbroj plovi, užurbano lete – ogrtač se gradu novi od snijega plete.

MALI KAPETAN Zamišljen i tužan stoji kapetan mali – brodovi od papira jutros su stali. Ne mogu smrzlim morem dalje da plove. Posada – mali mornari – u pomoć zove! Kako se snaš'o kapetan, mogu vam reći: primaknu more-korito

kraj tople peći!

GRAD OD SNIJEGA Zima pjeva – lepršav je pahuljica pad, dok dječaci vješto prave od snijega grad. Tu su kuće i ulice, svaki dimnjak sijed! Od grančica napraviše i dug drvored. Osim njega sve se bijeli, ali to ne mari, kada žele da postanu – pravi neimari!

NE PLAŠI SE, MIŠO! – Želio bih da se i ja niz brijeg spuštam s vama, al' se bojim, jako bojim, jurit na sankama! Ipak sjede, ali drhti, a sanke mu jure, jure... Sve se boji, sve se boji da se ne preture! To je bilo prvi put, al' se više ne plaši. Sam sad slijeće, galami, dok snijeg vije, praši.

VRAPČEVA ŽALOST Gaj ima bundu bijelu, plotovi iz snijega vire. Navukle kuće u selu meke, snježne šešire. Zasuta i kolska staza, ljut sjeverac reže. Nema kud – komšija Laza vitke saone preže. A vrabac? On tužno gleda – ne vidi nigdje puta. Doček'o je strica Leda bez hrane, bez kaputa... Ne mari za pahulje lake kako kolo pletu. Kaže: "To je za dječake, ja se radujem ljetu!"

PRIČA O JANUARU I MEDI MEDADAJU

Pružio se dembel Medo, predao se čitav snima. Ne brine se baš

nimalo što napolju šeta zima. Možda sanja zrele kruške, il' poplavu meda slatka, pa se zato u snu smiješi i plan novi k'o da satka: "Dok odspavam zimu samo, pričekajte Medu svoga; prirediću s vama gozbu, imena mi poštenoga!"

A Januar, mjesec hladni, pahuljice sipa lake, da za njima razašalje i vjetrove, oštre, jake. Pa se vije i leprša pahuljica snježni roj, dok Januar vjetrovima ne podvikne oštro: "Stoj!" Onda opet mirno lete pahuljice – zvijezde zime i slovima svud bijelim Januara rese ime.

*** Pod odjećom mekom, bijelom leži šuma k'o nijema; drveće je saglo

granje, pod teretom teškim drijema. Samo tamo, na kraj šume, gospodari graja, vreva, gdje Januar s vjetrovima užurbano pjesmu pjeva. Jedne sanke, a njih trista; i vukova, i lisica, pa jelena, hitrih srna, te zečeva,

vjeverica... Eno, sad se Vuk zloglasni na sankama spušta dolje; napinje se da od drugih niz strminu sjuri bolje. Al' je i on slabog znanja – na glavu je teško pao, pa mu cijeli skup se slatko zbog tog pada nasmijao.

I Januar sav se trese, od smijeha mu suze liju. Zbog smijanja njegovoga vjetar pjeva – fiju-fijuuu! Januaru tada priðe klanjajuć' se mudra Lija:

– Vidim, silni Januare, da ti ovo mnogo prija! Al' ja imam plan još bolji, on je prepun smijeha nova...

– De, da čujem, koji, koji? Šta to, mudra Lijo, skova? – U svom stanu Medo spava, od tebe se skrio tamo. Treba da ga

probudimo, da se skupa posankamo! Al' će biti smijeha silna na sankama kad se spusti, pa onako silno težak kada padne u snijeg gusti!

– Vidi, vidi, to je dobro – Januar će na to glasno. – U svom stanu, veliš, spava? Svi idemo tamo – jasno;

*** Leži Medo, u snu luta, možda još u mednim snima, kad ga neko

poče češkat' po ozeblim tabanima: – Ustaj, Medo, lijeni stvore, što se bojiš mraza, zime! Kad te zovem,

podigni se... Januar je meni ime! Zijeva Medo, san otresa, začuðeno gleda goste: – Ko me budi? Ko to smije! Hej, vi tamo, ko ste, ko ste? Tad se javi mudra Lija: – De, ne pitaj, Medo, više; Januar je glavom ovdje, pazi dobro, zbori

tiše! Kad to začu Medo stari, upravo se zaprepasti: – Šta, kad prije, nisam znao? Velike li samo časti! Januar se na to maknu, nakašlja se, strogo reče: – Ja sam, Medo Medadaju! Što od mene ti uteče? Zašto bježiš, što se

kriješ od lijepe snježne zime? – Ne prijaju meni, dragi, baš nikako oštre klime! – Gle, molim te, – Januar će – takva bunda, pa ti hladno. Kako

možeš to da kažeš... E, moj Medo, to je jadno! Uzvrti se na to Medo; nešto mrmlja, sve se češka. Uplaši se da na

njega sad ne padne kazna teška. Januar se opet javi: – Čuj, spavanko Medadaju, hajde s nama; odmah kreni, gdje se

zvjerke sad sankaju! Ostavi se svojih snova, moraš poći i ti s nama, da vidimo kako juriš po snijegu na sankama!

Muka Medi, sve se vrti, pa se tužnim glasom javi: – Zar na sanke ja da sjednem... Tu se radi i o glavi! Poginuću,

slomit' sanke... Pustite me, nisam za to! – Hajd', ne brundaj, – Januar će – mislili smo mi i na to. Svi

krećemo, brže, Medo, već i sumrak evo slazi! I krenuše, svi se žure po skrivenoj šumskoj stazi. *** Živnu opet na kraj šume, ne smeta što studen brije, što probuðen

vjetar lako pahuljica bezbroj vije. Životinje tu su došle, jer Januar sve je zvao; na sankama vidjet' Medu – ko bi samo izostao!

Eno Mede pored sanki, spopale ga teške muke. Zna – tresnuće, vrag su sanke, biće smijeha, a i bruke. Ipak sjede, teška srca otisnu se, naglo spusti: slomiše se pod njim sanke, on glavačke u snijeg gusti! Da l' je čitav, ko bi znao; Januaru važno nije, već se s Lijom, skupom cijelim, sav tresući slatko smije.

Usta Medo s mukom živom, sav se bijeli od snijega. U glavi mu nešto zuji i s mukom se teškom gega. Krenu Medo hramajući, gleda one što se smiju, a posebno, da upamti, tu lukavu teta-Liju!

*** Noć je sišla polagano i pokrila plaštom granje. Stišao se roj pahulja,

sad ih pada mnogo manje. Doplovili šumi snovi, pa je tiha i nijema. Januar se umorio, te mu oštre pjesme nema. Samo gdjegdje na drveću fenjerčiće sove pale i gledaju pahuljice što su šumom posjedale.

San je noćas sasvim dockan do Medinog doš'o stana; naš'o ga je na postelji u obloge zamotana. Bilo mu je žao Mede, te mu sklopi oči snene, da bar u snu meðu kruške na Medenu rijeku krene.

LETE, LETE PAHULJE Vrijeme je sankanja, grudanja i snješka; pahuljice sipaju, snježni dan se smješka. Slijećemo niz brijeg uz viku i graju. Pomamne su sanke, kako samo znaju! Lepršaju šalovi, nosići crvene, golica nam snijeg

obraze rumene. Sada malo grudanja, sanke neka stoje! Zauzele grupe dvije položaje svoje. Pa raspali! – lete grude uz borbenu viku; ratoborne strane jure da dobiju bitku! Sada snješka pravimo. Vjerujte nam – biće lijep, i oči mu stavljamo da ne bude slijep! Lete, lete, pahulje i ogrću snješka, nas... Al' je lijepo, doðite – zovemo i vas!

NEOBIČNI SNJEŠKO – Vašeg Snješka kog hvalite napraviti može svak. Nek' je velik, ima snijega i lonaca starih čak! Nije, Mišo, sasvim tako, to običan Snješko nije. Ja bih tvojih malih snješkâ napravio deset prije. Hajde s nama i pogledaj, od čuda ćeš stati – znam. Možda bi se uplašio kad bi tamo došo sâm! Kad su stigli, a gle čuda – Snješko stoji kao džin:

noge snažne, surla duga, ko Afrike pravi sin. Pa naš Mišo stao, gleda, sad prepirci nije sklon – pred njim stoji od snijega prav-pravcati silni slon!

BOLEST TEŠKA MORI SNJEŠKA

Žalostan je danas Bata – kako ne bi bio – kad se prije pola sata dobri Snješko razbolio. Vatru ima Snješko jaku i stalno se znoji, ispustio lulu laku, jedva jadnik stoji. I metla mu, eno, pada, (al' je bolest teška!) i nosić će crven sada... Sve je manje Snješka. Pa naš Bato sve se žuri da pomogne bolesniku. Dok sa Snješka voda curi, sunce šeta na vidiku!

PRIČE IZ JEŽEVOG MLINA

DA TI PREDSTAVIM PRIJATELJE Prošlog ljeta bio sam, vjeruj mi, u Ježevom mlinu. Tu sam od mojih

dobrih prijatelja, Mede Medadaja, Brzonogog Zeke i mlinara Ježa saznao za mnoge dogaðaje u njihovoj šumi. Tada sam blizu mlina sreo Liju, ali ona nije htjela da razgovara. Srna je pobjegla od mene, a ja od Vuka. I tako redom.

Prijatelji su mi pričali mnogo, mnogo, ali ja sam zapamtio vrlo malo. Pričali su mi kako je najopasnijeg Vuka, Zekinog susjeda, zabolio zub i šta je tad radio. Uzbunio je čitavu šumu. Ali... (pročitaj priču!). Nisu zaboravili ni veliki dogaðaj šume – ženidbu Mede Medadaja. Dok su to Brzonog Zeko i mlinar Jež pričali, Medadaj je ćutao i smješkao se. Za ovo ćutanje Medadaj se docnije iskupio jednim vrlo važnim pismom koje mu je poslao u mjesecu kad kruške zriju. A šta piše u pismu? (Pročitaj!)

Moram ti još reći da mi Zeko nekada doðe u posjetu. Tada sjedimo i pričamo. Ali neke njegove novosti ispričaću ti drugi put. Sad je red na Ježa. I on bi mi, sigurno, rado došao u posjetu, ali je to za njega naporan put. A iz šume nema ni voza ni autobusa. Zato i on, kao i Medadaj (koji nije brz kao Brzonog Zeko pa se plaši da izaðe iz šume), koristi brzu poštu. On mi po poštaru šalje svoje bilješke. Ovdje imaš pet zabilježaka iz Ježeve bilježnice. Prva o tome šta je šaljivdžija April uradio prvog dana u šumi. (Naslućuješ šta?!) U drugoj nas obavještava o oglasu šampiona Zeke. S njome dobri Jež želi da pomogne roðaku svoga prijatelja Brzonogog. U trećoj nas upoznaje sa Zečjom školom i dolaskom ljeta u šumu, a četvrta je Ježev sportski izvještaj sa neobične igre vjeverice. Za petu bilješku Jež kaže da bi volio da je nikad nije ni napisao. Razumljivo je to – u njoj govori o dolasku Zime, o prestanku radosti stanovnika šume. Inače, nikada mi moji prijatelji nisu pričali o boravku Zime u šumi. Pa i prilikom sastanka u Ježevom mlinu, Medadaj i Jež su izbjegavali razgovor o zimskim dogaðajima; jer su – kažu tako – prespavali cijeli Zimin boravak. A Zeko? Zeko nije htio da priča o svojim zimskim izletima. Kaže: "Nemoj, rastužiću se!" Brzonog ima pravo! I ja sam ovdje izabrao samo ono što ćete, poštovani čitaoče, razveseliti. A sada – čitaj!

VUK KOD ZUBARA Digla se u šumi golema buka – zub je zabolio staroga Vuka. Sva

kukanja zalud, zub ga dalje boli. Za pomoć po šumi Vučica moli: – Ukažite, susjedi, pomoć nam sada; noćas će inače Vuk da strada! Ni od kog odgovor stigao nije, sem kratkog pisma lukave Lije: "Kreni zubaru od Kupuslije. On zube liječi vrlo vješto; ponesi mu

samo kupusa nešto!" *** Noć u šumu stigla, uspavanke niže. Gore nebo vedro, mjesec blijedi

stiže. Kroz guste se krošnje vidi osmijeh zvijezda. Katkad dopre cvrkut iz nekoga gnijezda. Sada šuma cijela u snovima plovi – Medo sanja pčele, Lisac pijetla lovi... Al' Vuk nema mira (jauk šumu para!), s Vučicom se žuri do Zeke zubara. Neumorno žuri, bez prestanka jeca:

– Što prije, što prije do zubara Zeca! U dva reda kraj studena vrela polegle glavice kupusa zrela. Tu, na tri

kočića, kućica stoji. Tri prozora na njoj u zelenoj boji. Na vratima kućnim, evo, piše nešto:

"Sve bolesne zube vadim vrlo vješto. Popravljam takoðe bez velikog bola. Vaš odani zubar iz Kupusjeg dola".

I odahnuo Vujo s Vučicom skupa, pa stade na vrata jako da lupa. Lupali su dugo: tras-tras-tras ... Napokon se začu sa prozora glas:

– Kakvu to lupu čuju moje uši? Ko to tako drsko mir nam noćni ruši?

– Bolesnik težak – Vučica zbori. – Zubaru slavni, brzo otvori! Zub mi Vuka, Zeče, strašno noćas boli. Pomozi! – i dalje Vučica moli.

– Kako da liječim, sada, usred noći? Kada zora svane tek možete doći.

– Ta nemoj tako, naš premili Zeče! Vuk mi do zore izdržati neće. Reda je da primiš bolesnoga gosta. Za trud kupusa daćemo dosta!

– Dobro. Ali ne mogu dok ne svane zora; mir se svuda noćni poštovati mora.

I zalupi prozor slavni zubar Zeka. Vuk bolesni mora do zore da čeka.

Tad odjeknu jauk šumom usred noći: – Zoro, zoro svijetla, kada li ćeš doći? Stade Vuk da kuka, od bolova zinu i maramu bijesan sa vilice skinu.

Tu je opet Sova – muke Vuka gleda. Iz skrovišta svoga zaurla i Meda. Proviruje mjesec – ko to ruši mir: Začuðen doleti i noćni leptir. Iz ležaja svoga pospan vjetar stiže, bačenu maramu sa zemlje podiže.

Vidje Vuk da mora bol veliki, teški, podnositi mirno do zore viteški.

I Vuku minute k'o puževi plove, dok sve zvjerke ćute i ispliću snove. Najzad zora stiže na cvrkutu ptica. Poskoči na grani hitra Vjeverica.

U svom gnijezdu Čvorak naštimava žice. Jež u pokret stavi točak vodenice. Na jutarnju šetnju tromi Medo krenu. Svježi osmijeh zore i Lisicu prenu. Srna s porodicom nekuda odjuri. Na pregled drveća Djetlić se požuri. Oko granja kolo leptirovi vode. Kući i posljednji san iz šume ode...

I Zečica vrijedna prozore otvara. Stoga Zeca zorom zbog nečega kara. Eno, čisti kuću i doručak sprema, a gospodin Zeke još nikako nema.

Prošlo je još, bome, ravno pola sata dok se na kući otvoriše vrata. Pojavi se Zeko, brke gladi svoje; ozbiljno mu jutros naočare stoje.

– Izvolite, molim! – začu mu se glas. – Slušajte, vas dvoje, mislim, hej na vas!

A tamo gdje potok protiče svježi, k'o da je mrtav, Vuk izmoren leži. Na riječi ove on se jedva diže. Sav slomljen nekako do Zeca stiže.

– Izvolite, gosti, vi unutra samo! Sjedite, Vuče, na stolicu, tamo! I izaðe Zeko da susjede zove, jer zna da će s Vukom nastat muke

nove. Imati je bolje drugove pri ruci, jer naravi čudne svi su redom vuci. *** Sad je soba puna. Kliješta Zeko sprema, a Vuka je spopala neka

čudna trema. – Šta se bojiš, Vuče? – tiho Zeko zbori. – Hajde samo svoje čeljusti

otvori! I nastaše jadi, Vuk skače, zavija. Posao mu Zekin nikako ne prija. Vuče Zeko zubar, tegli Zeko pekar; njega vuče krojač, a ovoga

mljekar... Čupaju zečevi raznih zanata – oteg'o se red sve do kućnih vrata. Jaukao Vujo. Muke bile grdne, ali zub sa mjesta neće ni da mrdne.

Odmicalo vrijeme, pola dana ode. Zečevi još borbu s jednim zubom vode! Dojadilo već je hitrim zečevima. Umorna Vučica predala se snima.

A Vujo, sav slomljen, u nesvjesti leži. Tad poviknu neko: – Brzo, sada veži! Tu trebalo mnogo trošit' riječi nije; svršili su ovo što su mogli prije. I s Vučicom svezan Vuk u zatvor ode! Kupuslija slavi dan slobode... Kod Zeke je slavlje – otvorena vrata. Dolaze zečevi raznih zanata.

Stigao je i Jež, ostaje do pola noći. Na gozbu je obeć'o i Jazavac doći. Stigla i Srna, s porodicom Meca. Odazv'o se Slavuj da pjeva kod Zeca...

Ko bi sve nabroj'o, došlo ih je dosta. Prepuna je soba različitih gostâ. Pjevalo se, pilo, igralo i jelo. Tek duboko u noć razišlo se sijelo. Noć je. Namiguju zvijezde jasne. Polako se svjetlo kod zubara

gasne. Sa grane se začu glas dremljiva Ćuka: – Riješili se zečevi Vučice i Vuka!

ŽENI SE MEDO MEDADAJ Staze svakog mame od juče u zemlju meda, privlačan kraj, jer glas

šumom cijelom puče: Ženi se Medo Medadaj! Trajaće slavlje sedam dana i sedam zvjezdanih noći. Mogu zvijeri sa svih strana na ovu svečanost doći.

Upali noć fenjer žuti, prosu zvijezde da žmire, pa se šumom uputi. Snovi joj iz vreće vire. Kada noć odveže vreću i pusti nečujno sanke, tad oni kroz šumu kreću i tkaju uspavanke. Al' ovog je puta stala, nije mogla sebi doći. Od vike je zadrhtala:

– Ko to ruši spokoj noći? Pa protrlja oči – sva Medina kuća blješti. Plove svirke opijene i od pjesme šuma trešti.

– Kakva ovo buka stiže? A odgovor – smijeh se prosu, zdravica se nova diže. Svicima se

šuma osu. Na potoku noć se stvori: – Neposlušni, šta je tamo? A potočić zažubori: – Još to ne znam, gledam samo! Tad pritrča vjetar lako: – Obrati se za to meni! U šumi to znade svako: Medo nam se noćas

ženi! Nasmiješi se, glavu diže noć u zvijezde pune sjaja. Prikrade se

mjesec bliže, dok listove vjetar zbraja. Privuče se noć do stola: za njim mnogi gosti sjede. Dok leptiri pletu

kola, za stolom se pije, jede... Iz pečurki gosti piju medovinu, razna pića... Spazi odmah mudru

Liju i pred njome dva pjetlića! Prede svoje mudre priče, premudra glava svijetla, i dok se kraju primače, pred njom je manje pijetla! Vuk mezeti jagnje jedno (ta gladnica nikad sita!). Vjeverica gricka vrijedno sve orahe. Srnu pita:

– Tužna si mi nešto, mila! Zašto tvoja lanad plaču? Zalud si se uplašila, pusti djecu neka skaču!

Al' srna se ipak plaši, u igru ih još ne šalje. Tad za lulu Jež se maši, nastavi da priča dalje. Priča, melje o svom mlinu, al' naglo je mor'o stati – hor slavuja pjesmu vinu, sa gitarom Zeko prati. Svako odmah uho posta, pa pozdravi pjesmu ovu... Tad Jazavac ispred gostâ diže zdravicu novu:

– Medo dragi, mnogo sreće sa Mariškom na tvom putu! Grijalo te svud proljeće, ne osjeć'o zimu ljutu! I želim svakome lovcu da je sporiji od Raka; neka je tanji od konca i manji od zrna maka! Neka im sagnjiju puške, kao što i laži trunu, a tebi zrele kruške i kad mećave dunu. I pčele

neka se roje, da teku potoci meda! Zvale te jagode crvene, maline rasle iz leda!...

Svak se diže, svako reče: – Mnogo sreće, mnogo sreće! Stiže tada poštar Sova i pred svima važno javi: – Pristigla su pisma nova, i pokloni, brzojavi: "Primi, Medo, ovo veče sa daleke rijeke Nila vreo pozdrav, tovar

sreće, od afričkih krokodila!" – Šalju ti sa žarkoga juga uz čestitku i tri šala tri žirafe vrata duga...

čestitka je sasvim mala: "Mnogo sreće, drago Meče!" – A Slon silni, brdo pravo, iz Afrike, tople klime, poručuje: "Medo, zdravo! Navrati mi, bjež' od zime!" – Tako redom – puna pošta brzojava s južnih strana... Uz čestitku od

majmuna stigao je voz banana! Sa sjevera, vječnog leda, čestitali Pingvini. Foka... Rod ti neki, Bijeli Meda, obećava:

"Prije roka, Medo dragi, mili rode, nastojaću snijeg da pane, da se smrznu rijeke, vode; da se bijeli na sve strane..."

Zacvokota na to Meda i po stolu jako tresnu. Zna sad Jazo šta je reda:

– Sovo, dosta! Dajte pjesmu! I nastavi da se jede, medovina opet toči. Svi pjevaju glas ne štede... Noć odlazi, sklapa oči: na kočiju zvijezde sjele, mjesec tjera – brže,

brže... A dolazak zore bijele oko stola goste trže, jer – lovačke puške glasno pripucaše (dah da stane!). I gostima bi tad jasno – spašavaj se na sve strane!

*** Ne potraja gozba ova sedam dana, sedam noći. Uskoro će biti nova.

Možeš i ti na nju doći!

PISMO MEDE MEDADAJA Jutros sam se probudio ranije nego obično i posmatrao kroz prozor

dolazak sunca. Na nebu nigdje oblačka, a sunce je već počelo da prosipa zlatne vlasi. Tome kao da se najviše raduju ptice, lete okolo i pjevaju zori. Ipak, potok mi izgleda najveseliji i najnestašniji. Sada upravo zove starog mlinara da probudi svoju vodenicu...

Najednom – na prozor doleprša Slavuj, pokuca kljunom i uletje u

sobu. Odmah sam ga poznao: on je poštar u šumi gdje borave moji poznanici – Medo Medadaj, Brzonog Zeko i mlinar Jež. Vidim, sada je na dužnosti – na glavi mu je kapica, kao i kod ostalih poštara, samo vrlo, vrlo mala, a ima i torbicu za pisma. Slavuj poštar veselo zacvrkuta, izvadi kljunom pismo i spusti ga na jastuk. Onda me pogleda, pozdravi mahanjem krila i odleprša u pravcu šume.

Ne treba na pismu da tražim potpis, znam – ono je od Mede Medadaja. Poznam dobro njegov rukopis: krupna i velika slova, nema nigdje ni tačke ni zareza. Jednom mi je on to ovako objasnio: "Znaš, nisam ti se znojio u školskoj klupi, nego sam, brate, samouk. Zato oprosti ako bude po jedna greška u svakoj riječi. A ti, ako kome budeš davao da čita, za ljubav svome Medi, sve te greške počupaj iz pisma!" I ja to uvijek radim.

Zanimljivo je Medino pismo koje sam primio jutros. Zbog njega ću ovih dana opet krenuti u šumu. Evo, pročitaj i ti šta Medadaj piše:

"Šuma kroz koju potok teče, gdje se stabla u nebo viju. Mjesec: kad kruške zriju. Vrijeme: dolazi veče".

Novost čuj iz naše šume, pjevaju o njoj i ptice, a pišem ti o tom, kume, ja – sad poslovno lice. Znaš gdje potok naglo slazi pokraj kuće našeg Zeke; pa produži doktor-Jazi do njegove apoteke; gdje se sunce prvo javlja, stignu snovi na mjesecu... Tu, na mjestu punom zdravlja, otvorismo vrt za djecu.

*** Čim u krevet mjesec legne i dojedri zora bijela, sve se odmah u vrt

slegne i zabruji k'o roj pčela. Na živoj sam onda muci, valja pazit' mnogo sprava. Ne pomaže prut u ruci... (Znaš, ja sam ti ovdje glava!) Sa svih strana djeca zovu: "Hoću i to, dragi Meco! Pokaži nam igru ovu!..." Ja ih mirim: Tiše, djeco! Sa ljuljaške vjeverice neće da se skinu lako. Juče bjehu početnice i ja proðoh naopako. Pokazah im da nauče, da ne bude plača, loma, pa kad vražja grana puče, tresnuh dolje poput groma! Vrteška je k'o grozd pravi: Vuku, zečići, male lije... Okreće se sve u glavi, al' im dosta nikad nije. A ja vrtim, znoj mi teče... (Obavljam ti dužnost tešku!) Tek prestanem, traži Meče: "Hoću i ja na vrtešku!" Klackalice stalno pune, tu se laka lanad igra. (Sve dok noć u šumu grune, okrećem se kao čigra!) Niz tobogan, k'o iz puške, djeca jurnu, pa jauknu; ja ih hvatam da, k'o kruške, o zemlju se ne raspuknu! Zbog toga bih nekad prest'o i da radim, jer me vrijeða. Al' kad na to misliš često – Ježić sleti baš na leða! Vidje jutros doktor Jazo kako djeca mene jure. Taman sam im tad pokaz'o provlačenje i kroz bure. Zaglavih se u tom čudu gore nego i kod pčela; jedva spasih glavu ludu što je zalud ostarjela! "Taj posao za te nije" – poče Jazo i lekciju. – "Moraćeš nam mnogo prije, Medo dragi, u – penziju!" I te misli, dragi kume, spopale me ovo veče: da

l' je to zahvalnost šume što mi Jazo jutros reče?... *** Inače je sve k'o prije: neka Vuka zubi bole! Našem Zeki kupus zrije.

Još je mrtvo oko škole. Al' Septembar već je bliže, nemirne su hitre ptice. Ježu žito u mlin stiže, vrti točak nemilice. Lija negdje stalno skita. Sova lovi noći svake. Vojska mrava vazdan hita, seli svoje mravinjake...

O tom samo ovog puta, nekako mi misli bježe... Šuma mrakom ogrnuta, neumorno san me veže... Zato – zdravo, dragi kume! (Nova pisma, zna se, slijede.) Primi pozdrav od sve šume, a posebno od tvog

MEDE".

IZ JEŽEVE BILJEŽNICE 1.

APRILOVE ŠALE Medo je otres'o snove i traži kakvog jela. April mu reče: – Požuri, kruška je sasvim zrela! Pokupi davno iz šume Zima

košulje bijele. Već su gomile meda skupile vrijedne pčele! Požuri dobri Medo (za hranu se rado stara!), a šuma sva zagraja: "April te samo vara!" Premudru teta-Liju April u šetnji srete i stade da je pita: – Kako si? Kako dijete? Nego, vidim da još nisi ništa za jelo našla, a

tri debela pijetla šetajuć' u šumu zašla! – Šta?! – odmah pohita Lija, znana lopuža stara, a šuma se nasmija: "April te samo vara!" Malu Zekinu kuću skrila je šuma duboka. Pred njom zamišljen sjedi

Zeko, brži od oka. – O jelu misliš, Zeče? – April ga naglo trže. – Skoro će pasti veče,

za put se spremi brže! Kad stigneš na kraj šume, tiho se spusti do sela. Tamo te čekaju, kume, glavice kupusa zrela!

Poskoči za svježi kupus mušterija stara; zašušta za njim šuma: "April te samo vara!" Kad April reče Vuku da blizu pase stado, potrča Vuk k'o vila.

(Znamo, to jede rado!) Tako se desilo Vuji (nije prošao blaže) i za njim živo zabruji:

"April te samo laže!" Zbog ovih šala Aprila cijela se šuma smije; nad njom se oblak

naduo, od smijeha suze lije. Sve više, više teku, sad će pljusak da pane... Moraće zvijeri, bogami, rastvoriti kišobrane!

2.

OGLAS ŠAMPIONA ZEKE U našoj šumi gustoj, pri dnu staroga stabla, s oglasom sasvim novim

nagnuta stoji tabla: "ŠAMPION SLAVNI ZEKA ŽIVI KRAJ JELE DRUGE. SPECIJALISTA JE ZA TRKE I NA SVE

MOGUĆE PRUGE. IZ TRČANJA ČASOVE DAJE OD DANAS SVAKOGA DANA. ZA TRENING STAZA VIJUGA KRAJ NJEGOVOGA STANA. OBEĆAVA USPJEH DOBAR (NO SVAKO GA SLUŠATI MORA) PA SE MOŽE DOGODITI DA POBIJEDI PROFESORA!

NOV PROFESOR NAŠE ŠUME, SLAVNI TRKAČ NA SVE STAZE, LIČNO

ZEKO KUPUSMAŽE" Još na kraju dodao je Zeko ove riječi zgodne: "P.S. NA ČASOVE VUK NEK' DOÐE OD DVANAEST DO PODNE!" 3.

LJETNI ODMOR ZA ZEČEVE ÐAKE Šuma pozdravi Ljeto pjesmom, mirisom smole... A ono u čudu stade

ispred Zečije škole. Zna: u selu, gradu zateče klupe prazne. Vrijeme je za igru, nestašluke razne.

– Ovdje godini školskoj, izgleda, nema konca, dok svud u moje doba spavaju školska zvonca. Ovi zečevi hitri nekako sporo uče! – reče ljutito Ljeto pa se u razred uvuče.

A tu od starog Zeca Ljeto je čulo ovo: Naši glasnici pišu da nas iz prvog sela noćas u goste zovu glavice kupusa zrela! Krećemo prema planu... (Je li, sve znamo pute?) Ali, pazite dobro – psi se seoski ljute!

Zato nam u školi vri – napad na kupus se sprema! A za zečeve-ðake nastave više nema.

4.

IGRA VJEVERICA Počele su šumske utakmice! Igrale su vjeverice juče od drveta do

drveta s lješnicima rukometa. Bilo je golova ko kiše: stotinu vreća... i više! Zbunjen bi svaki

račundžija stao – pola ne bi izbrojao. Zato vjeverice dobro znaju: kad vjetrovi dohujaju i odnesu list za listom žut, da je Zima krenula na put. I kad doðe s pahuljama Zima, tad u punim skrovištima mogu one bezbrižno da plove u prijatne šumske snove.

5.

ŽURBA U ŠUMI Evo, već se Jesen kasna udomaći i u šumi, pa ko da joj ležaj pravi,

sa grana se lišće kruni... Uhranjeni Medo hita (od vlage ga boli glava), uvlači se u pećinu,

cijelu zimu da prespava. Naš Jazo se nešto boji, ne izlazi često van. I on mnogo više voli jazbinicu – topli stan. Teta Lija nekud žuri (sigurno u kraðe kreće), pazi, lukavo žmuri... (Vrebaju je – uspjeti neće!) Miš slijepi, eno, visi, pregrnuo kabanicu. Bez hrane će da prespava (on ne brine za zimnicu). A Vujo se mrki nada – zalogaj ga mastan čeka! U selo će sići sada... (Neka ode, samo neka!) Pečurke su digle glave – posmatraju gole grane i živahno kako skaču vjeverice boje vrane. Skrio sam se i ja brzo u gnijezdo meko svoje.)

A zečići hitri, mali sad opalo lišće broje... Uz Jelena, Srna tužno gleda kako studen hara... Hrčak šeta, obilazi oko punog svog ambara...

Svi žurimo, Zima stiže, već oblaci mršte lice. Eto ide, sve je bliže – nosi hladne pahuljice.,.

SRNIN POTOČIĆ

SRNIN POTOČIĆ ili: JEDNA OD PRIČA MLINSKOGA TOČKA Niz ljestve zlatne zora se čilo spusti na slap. Tad točak mlinski zapjeva milo: klap-klap-klap. Plahovit potok pojuri brže, proziva ptice. Komšija čvorak prvi se trže – prebira žice. Prhnu i zeba, otrese snove, probudi kosa... Leptiri trke počeše nove. Na njima rosa! I bubamara nekuda krenu u pratnji puža. Pčelu vrijednu potočić prenu: – Zove te ruža! Lagani vjetar u goste ode do tanke breze. Pauk mrežu na grmu kraj vode

pažljivo veze... Ostavi svako postelju meku, posla se lati! -------------- Otplovi zora, minute teku, prolaze sati... Umorno stiže i podne vrelo, košulju skinu. Tiho je onda snovima splelo djeda u mlinu. Tad k'o strijela pod mlin stiže jato ribićâ. Točak ih zove da doðu bliže: POČINJE PRIČA! – Potočić bistri nekad ovuda nije skakut'o. Bilo je pusto, stršilo svuda kamenje ljuto. Al' jednog dana, davno je bilo, za sedam gora, mrtvo u šumi lane milo zateče zora. Veselo lane, ljepše neg' zora, k'o leptir lako, i nikog nije

cijela gora voljela tako. Kraj njega srna, s tugom bez kraja, prolijeva suze što čedu njenom, osmijehu maja, vuk život uze. ---------------- A kad se mjesec u šumu snenu tiho doveze, srnu, od tuge skamenjenu, naðe kraj breze. Al' su joj dalje točile oči niz kamen sivi... Tako naš potok od ove noći poče da živi. On je donio cvrkut gnijezda i šapat travâ; igre vaše u osmijeh zvijezda i jutra plava. Pozv'o u njedra ljupko cvijeće rojeve pčela; prosuo priče dragog drveća – borova, jela... Moji ribići, davno je bilo, za sedam gora, kada je mrtvo

lane milo zatekla zora. Al' tu i danas leži stijena svakome draga: Vitonoga, skamenjena srna blaga. SRNIN POTOČIĆ zato se zove, dragi ribići... Drugi put priče čućete nove. Možete ići! Onda se točak tišinom ovi i sve se smiri. ------------------ Zaspalo sunce, sad mjesec plovi, kroz granje viri. Ali je zalud hitre ribiće u igru zvao; da su noćas tužni zbog priče nije to znao.

MRAVI GRADE ŽELJEZNICU Kolona mrava prenosi graðu cijeli dan. Dignuti kuću od sto spratova – njihov je plan.

Al' je ne mogu prenijet' oni za dvjesta dana. Zato je pala odluka nova: izmjena plana! Stručnjaci mudri na zboru mrava predlože skicu: Moramo brzo napravit' sebi – željeznicu! S njom će se lako prenosit graða, za zimu hrana... A treba i za potrebe druge svakoga dana. I neće propast' za trista dana, trajaće više! Srdačno mravi odluku novu – pozdraviše. Pa se svi onda latiše posla da grade prugu. U poslu vidim na rubu šume kolonu dugu.

DVA ZEČIĆA, DVA PRVAKA Dva dobra zečića, dva mala repića, postali su ðaci.

Zečica, k'o mati, u školu ih prati jer su tek prvaci. Zečica je ljuta – djeca bez kaputa, a kišan je dan; svakom mokra glava jer joj prokišnjava stari kišobran. Pa se mnogo brine kada neki kine, od straha se smela! Ali kad se vrati, spremiće im mati dosta čaja vrela. I odmah će leći pokraj tople peći dva mala repića, dva njezina ðaka, poslušna prvaka, dva dobra zečića.

VUKOVA POSJETA Grane gole kiša kupa, u krov Zekin stalno lupa. Kraj ognjišta Zeko čita: "Vuk se rado noću skita". Al' se trže – kuca neko: "Otvori mi dragi Zeko!" Zec pogleda hitro vani – Vuk tu stoji nepozvani. Pod kišobran sav je stao, zimski kaput obukao. "Domaćine", – Vuk mu reče "kako si mi? Dobro veče!

Ko susjedu doðoh amo, da sjedimo i pričamo!" Zec će na to: "Vuče, hvala! Hladna mi je soba mala, da te primim reda nije. I kiša mi kroz krov lije. Da te častim – i to nemam, za večeru malo spremam. Ni za priču nisam tako raspoložen, Vuče, jako. Zato – zdravo, laku noć! Vrijeme ti je kući poć!" Vuk, sav ljutit, tada reče: "Gostoprimljiv nisi, Zeče! I od sada – dobro znaj – susjedstvu je doš'o kraj!" Pa odgega nakon toga ljut na Zeca Brzonoga. I dok lampa na put žmiri, Zec kroz prozor za njim viri.

ČETIRI TELEGRAMA BRZONOGOG ZEKE

PRVI TELEGRAM (Stigao u ponedjeljak) Loše vijesti! Loše vijesti! Već dva dana u nesvijesti tvoga Zeku drži gripa... Kiša sipa. Kiša sipa.

DRUGI TELEGRAM (Stigao u srijedu) Gripa ode! Gripa ode! Bježe sa njom mraz i vode... Tjeraj, šumo, zimske snove! Sunce zove. Sunce zove. TREĆI TELEGRAM (Stigao u subotu) Visibabe! Visibabe! Bistro vrelo. Kiše slabe. Visibabe sve će dići! Zvončići. Zvončići. ČETVRTI TELEGRAM (Stigao u utorak) Ljubičice! Ljubičice! Sad će cvrkut – drage ptice. Jaglac žuti već se smije! Sunce grije. Sunce grije.

POZIV LASTI Zasjeo April, sprema se, znaj, da poziv piše

u dalek kraj. Donijela list u kljunu Zeba, samo još neko pero mu treba. Na to se javi garavi Kos: "Dobar je za to dugačak nos! Aprilu dragi, pišem po volji, pisar ti danas ne treba bolji!" April je Kosu prišao bliže, za poziv riječi stao da niže: "Lasto draga, doði nam samo, što brže možeš, toplo je amo! Svi te čekamo, ptičice mila. Mnogo pozdrava od tvog Aprila". "I od nas pozdrav!" – javiše s bora neki članovi ptičijeg hora. Zapisa Kos i ove riječi, pa onda potpis od svega veći. Otpuhnu listić

April sa dlana – odletje poziv put južnih strana.

DJEČAK I VOJNIK DJEČAK I VOJNIK ili: POTPISI JEDNOG DJEČAKA POD DESET VOJNIKOVIH SLIKA PRVA SLIKA (Vojnik u koloni) Poslušajte pjesmu njegovih koraka! Zar nije slična maršu dječaka? Ja u igri rata, vojnik u koloni... Recite iskreno: zar slično ne zvoni? DRUGA SLIKA (Vojnik s puškom) On pušku sjajnu o ramenu nosi. Dječak se s drvenom igra i ponosi. Imam oružje dobro kao i ti, oba možemo bedem osvojiti! TREĆA SLIKA (Vojnik gradi most) Ti most dižeš novi na nemirnoj rijeci...

Zar moj drveni mostić nije sličan – reci? Tvoj prkosi buri, na suncu se sija. Na potoku bistrom to postižem i ja. ČETVRTA SLIKA (Vojnik pravi put) Tvoja cesta bijela veže grad i selo... Ali i moj putić veliko je djelo. I tunel u pijesku, sva dječja naselja, slična su poklonu vojnika graditelja. PETA SLIKA (Vojnik piše zadatak) Ti pišeš zadatak na času kraj rijeke... Zar nisu slova ista u obje teke? Pišeš neki račun ili nježno pismo... različiti nismo. ŠESTA SLIKA (Vojnik pozdravlja oficira) Pozdravljaš vodnika ili kapetana... Ja iste dužnosti imam svakog dana. Poštujem čuvene svoje kapetane: uču, tatu, mamu, mnoge ukućane! SEDMA SLIKA

(Vojnik diže dječaka na ramena) Digao si dijete da s ramena skoči... I sad ista nježnost grije naše oči. Voliš i ti igre, one radost pruže. Veliko je naše prijateljstvo, druže! OSMA SLIKA (Vojnik sa cvijetom) Raduješ se cvijetu – to mi slika kaže... Dječak se s proljećem isto lijepo slaže. Te pjesme i igre svuda su čuvene. Proljeće nasmiješi i tebe i mene. DEVETA SLIKA (Vojnik igra lopte) I zabavu voliš, i sve žive igre... I moji su drugovi lopte, sanke, čigre... Igru mi ne kvare ponekad ni kiše! Tu smo ti nekako bliski ponajviše! DESETA SLIKA (Vojnik u svečanoj paradi) Posebno se radujem kad ulicom grada sa muzikom krene svečana parada.

Stupao bih i ja tad uz tebe, druže, da nam se koraci i srca udruže.

RIJEČI BEZ SLIKA Dječaka: Proslavljaš sada dan naših vojnika. Znaj da je i moja radost velika. Pružam ti ruku, osmijeh blagi: Srećan ti praznik,– druže moj dragi! Vojnika: Ta ljubav tvoja uvijek je bila svakom vojniku posebno mila. Zdravo, junače, najdraži sine! Oba smo čuvari naše domovine.

BILJEŠKA O PISCU Dragan Kulidžan, (roðen 1930, umro 1987) pisac i pjesnik ove

raspjevane knjige je roðen u sunčanom Mostaru. Kao dječak želio je snijega, grudvanja, sankanja, ali toga nije bilo u njegovom rodnom gradu. Zato je pjesnik, kad je odrastao, počeo pisati o onom što je kao dječko najviše želio u svom gradu na Neretvi: o sniježnim pahuljicama, grudvanju, sankama. On je volio i šume, šuštanje granja, bijeg i igru životinja, pa su tako nastale i pjesme i priče o životinjama.

On se s djecom družio i kad je odrastao, jer je dugo bio urednik "Vesele sveske", vašeg najdražeg lista. Jednog dana kad izaðeš s ocem ili

majkom u grad, stani pred izlog knjiga. Ovaj put preskoči izlog igračaka i u izlogu knjiga potraži i ostale zbirke pjesama i priča Dragana Kulidžana. Možda ćeš se tu sresti i s njegovim zbirkama: "Priče iz ježevog mlina", "Srnin potočić" i "Dječak i vojnik".

M. Z.