UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULTET

DRUGA MEĐUNARODNA

ZNANSTVENA KONFERENCIJA U

OBLASTI KNJIŢEVNOSTI I JEZIKA

ZBORNIK RADOVA

TRAVNIK, 8. Ŕ 9. NOVEMBAR/STUDENI 2014.

2

ZBORNIK RADOVA

DRUGA MEĐUNARODNA ZNANSTVENA KONFERENCIJA

U OBLASTI KNJIŢEVNOSTI I JEZIKA

Organizator konferencije

Edukacijski fakultet Travnik

Izdavaĉ

Univerzitet u Travniku, Edukacijski fakultet

Aleja konzula br. 5, 72270 Travnik, BiH

www.eft.ba

Za izdavaĉa

Prof. dr. Rasim Dacić

Urednik

Prof. dr. Enver Kazaz

Redakcijski kolegij

Prof. dr. Enver Kazaz

Prof. dr. Zvonko Kovaĉ

Prof. dr. Joanna Rekas

Prof. dr. Renate Hansen Kokoruš

Doc. dr. Edisa Gazetić

Dr. Nihad Selimović

Mr. sci. Dţenan Kos

Biblioteka

Zbornici

Lektura

Mr. sci. Dţenan Kos

Tehniĉka obrada

Mr. Maid Omerović

Dizajn korica

Aljo Delić

Štampa

FTS Print

Tiraţ

200

3

ORGANIZACIONI ODBOR

DRUGE MEĐUNARODNE ZNANSTVENE KONFERENCIJE

U OBLASTI KNJIŢEVNOSTI I JEZIKA

DOC. DR. EDISA GAZETIĆ, predsjednica Edukacijski fakultet

Univerzitet u Travniku

MR. SCI. DŢENAN KOS, sekretar Edukacijski fakultet

Univerzitet u Travniku

DR. NIHAD SELIMOVIĆ, ĉlan Edukacijski fakultet

Univerzitet u Travniku

PROF. DR. ENVER KAZAZ, ĉlan Filozofski fakultet

Univerzitet u Sarajevu

PROF. DR. JOANNA REKAS, ĉlan Adam Mickiewicz

University in Poznań

PROF. DR. ZVONKO KOVAĈ, ĉlan Filozofski fakultet

Sveuĉilište u Zagrebu

PROF. DR. RENATE HANSEN-KOKORUŠ, ĉlan Institut für Slawistik

Karl-Franzens-Universität Graz

4

5

SADRŢAJ

Edin Pobrić

Glasovi mrţnje i ljubavi u „Pismu iz 1920.“

9

Enver Kazaz

Kritika mrţnje i utopija ljubavi

(Andrićevo „Pismo iz 1920.“ kao polifonijska narativna pozornica)

21

Alma Skopljak

Drugi/a u sistemu ili Hronike politiĉkih, institucionalnih i kulturoloških represija

35

Amila Kahrović-Posavljak

Salomon Atijas: uprisutnjenje bezglasnih drugih

49

Marija Mitrović

Tipovi stranaca u Andrićevom delu

59

Dţenan Kos i Kenan RiĊić

Poetika ratne traume i „Pismo iz 1920.“ Ive Andrića

71

Анна Алексиева

Травма, национален метаразказ и литературен канон

79

Divna Mrdeţa Antonina

Semantika pripovijedanja u „Prokletoj avliji“ Ive Andrića

97

Бојана Анђелић

Тужна судбина капетана великог трансатлантика Титаник

113

Nermin Šušić

Traumatiĉna iskustva Andrićevih likova u „Prokletoj avliji“

123

Sneţana Milojević

Traumatĉno iskustvo Drugosti u romanu „GospoĊica“ Ive Andrića

139

Стојан М. Ђорђић

Стигматизација и трагично страдање немоћног појединца у приповеци

„Мара милосница“

151

Marija Marić-Mitrović

Orijent i okcident u „Prokletoj avliji“ Ive Andrića: Granica kao mjesto

razlike/susreta i preispisivanja identiteta

173

Amela Bajrić

Snovi i trauma Mustafe Madţara

Jelena Ratkov Kvoĉka

Lepota, dobrota i uĉenost u „Prokletoj avliji“ ili vizija sveta bez granica

187

193

Melida Travanĉić

Diskurs moći i straha u „Priĉi o vezirovom slonu“

205

Merza Tucaković

Prisutnost traume kao odlike nekih likova u djelu Ive Andrića

211

6

Merjem Mujkanović

Balkanske traume Andrićevih likova

217

Владимир Алексић

„Страх од Турака“ после Маричке битке

227

Jovanka D. Denkova i Mahmut I. Ĉelik

Tramatiĉna iskustva detinjstva u priĉama za decu Iva Andrića i u nekim

delima iz savremene makedonske knjiţevnosti za decu i mlade

239

Lejla Ovĉina

Metodiĉki model nastavnog sata usmjeren na drugog i drugaĉijeg u

Andrićevoj pripovijetki „Aska i vuk“

253

Mahmut I. Ĉelik i Jovanka D. Denkova

Детињство у причама за децу Иво Андрића и у причама за децу код

турских писаца у Републици Македонији

267

Milena Mileva Blaţić

Sistemska didaktika slovenske mladinske knjiţevnosti

277

Amira Turbić-Hadţagić i Samra Hrnjica

Jezik/jezici u „Anikinim vremenima“

289

Zrinka Ćoralić i Mersina Šehić

(In)direktno izraţavanje trauma putem jezika: emotivno vrednovanje frazema u

romanu „Na Drini ćuprija“

298

Naira Jusufović

Jezik i patologija identiteta

311

Ozrenka Fišić i Ruţa Tomić

Propitivanje etiĉkoga naĉela odgovornosti kroz biblioterapijsko iskustvo ĉitanja i

izvedbeni performativ Andrićeve pripovijetke „Deca“

317

7

UVODNA RIJEĈ

Dragi ĉitaoci,

pred vama je Zbornik radova Druge meĊunarodne znanstvene konferencije u

oblasti knjiţevnosti i jezika odrţane na Edukacijskom fakultetu u Travniku

2014. godine u okviru kulturne manifestacije Andrićevi dani.

Zbornik, kao i konferencija, predstavljaju znaĉajan doprinos fakulteta unutar

bosanskohercegovaĉke akademske zajednice, jer se ne bave autorom i njegovim

etniĉkim/nacionalnim, religijskim, politiĉkim ili bilo kojim drugim opredje-

ljenjem, već njegovim knjiţevnim djelom/tekstom.

U tom smislu, prvenstveno je vaţno istaknuti da je ovo jedan od rijetkih

projekata u bosanskohercegovaĉkom knjiţevno-znanstvenom kontekstu koji se

na ovakav naĉin bavi ĉitanjem i sagledavanjem djelā Ive Andrića. TakoĊer,

nadamo se da će ovakvi poduhvati postati praksa u akademskim institucijama, a

sve kako bismo konaĉno u Andrićevu tekstu prepoznali knjiţevne vrijednosti.

Tekstovi u zborniku usmjereni su na otkrivanje dijaloga meĊu kulturama koje

pate od nedostatka dijaloga i suoĉavanja sa konfliktima, te posljedicama ratnih

sukoba. U takvim okolnostima, traumatiĉna iskustva se najĉešće umnoţavaju i

prenose na naredne generacije. Većinom se o traumatiĉnom iskustvima govori

nakon rata na jugoslavenskom prostoru, ali se ĉesto zanemaruju razdoblja prije

devedesetih godina prošlog stoljeća. Stoga se ĉinilo vaţnim propitati odnos

prema drugom, nemoćnom subjektu i u Andrićevim tekstovima. S obzirom na

to da Andrić tematski zahvata razliĉita povijesna razdoblja, razliĉite ideološke i

politiĉke koncepte, otvorila se i mogućnosti za problematiziranje traumatiĉnih

iskustava pojedinaca u razliĉitim okolnostima i vremenskim okvirima.

U kontekstu jezika u postjugoslavenskom okviru danas su jezici daleko su od

sociolongvistiĉkih istraţivanja, ideja i inovacija. Zašto je jezik postao jedan od

kljuĉnih utemeljitelja etniĉkog/nacionalnog identiteta i na ovom prostoru, te

zašto se nameću politiĉki motivirani nazivi jezikā, kao i jeziĉkog materijala?

Proizvodi li zapravo drastiĉna promjena govora i usvajanje novog jeziĉkog

materijala, pojedinih etniĉkih skupina na ovim prostorima, nove traume?

Sve su to pitanja na koja smo u dijaloškom okviru Druge meĊunarodne

znanstvene konferencije u oblasti knjiţevnosti i jezika i evo u ovome zborniku

nastojali dati precizno utemeljene znanstvene odgovore.

Urednik

8

9

Edin Pobrić

(Sarajevo, Bosna i Hercegovina)

Glasovi mrţnje i ljubavi u „Pismu iz 1920.“

Sažetak

U svojoj vjerovatno najkontraverznoj pripovijetci, „Pismo iz 1920.“, Ivo Andrić pred

ĉitatelja postavlja vjeĉitu dilemu: šta je to što legitimira ovaj svijet, da li je to ljubav ili

je to mnogo plodonosnija mrţnja. Za razliku od drugih Andrićevih tekstova, ova

pripovijetka nije bila podvrgnuta toliko nekoj sistematiĉnoj analizi koliko je

jednoznaĉno korištena da bi se na osnovu nje cjelokupni Andrićev opus interpretirao

upravo u kontekstu mrţnje. Ovaj rad je jedan pokušaj da se na osnovu naratološke

analize glasova i Bahtinove teorije o polifonijskoj strukturi pronaĊe odgovor na tu

vjeĉnu dilemu u odnosu na namjere Andrićevog teksta.

Ključne riječi: glasovi, polifonija, Bahtin, diskurs, fokalizacija, narativ.

Nijedna stvar ne moţe da bude tamo gdje rijeĉ nedostaje.

Stefan George

1.

Ono što je sa stanovišta poetike Dostojevskog kratki roman „Zapisi iz

podzemlja“ to je za Andrićevu poetiku „Pismo iz 1920.“ Bez obzira što je

pripovijetka objavljena godinu dana nakon dva velika romana „Na Drini

ćuprija“ i „Travniĉka hronika“, na isti naĉin kako kratki roman Dostojevskog

otvara osnove poetike njegovog velikog opusa tako su i u ovoj pripovijetci

saţete osnovne ideje narativnih, poetskih pa i tematskih strategija velikog

Andrićevog djela.

Pripovjedaĉ i njegov prijatelj Maks Levenfeld su se sreli na ţeljezniĉkoj

stanici Slavonskog Broda. Maks Levenfeld je pripovjedaĉev prijatelj iz mladosti

koga nije vidjeo nekoliko godina. U kratkom razgovoru, priĉaju jedan drugom

kako su proveli rat. Maks odlazi zauvijek i govori pripovjedaĉu da u sebi nosi

sjećanje na Bosnu. Iako je mislio da će u njoj provesti ţivot, sada zna da neće.

Pripovjedaĉ ga pita zbog ĉega, zapravo, on odlazi, zašto bjeţi. Maks na to

odgovara da se uzork moţe svesti na jednu rijeĉ: na mrţnju. Dvadesetak dana

kasnije pripovjedaĉ dobija pismo u kojem mu Maks Levenfeld obrazlaţe onu

jednu rijeĉ koja je uzrok njegov odlaska. On zna da je Bosna divna i neobiĉna

zemlja, piše izmeĊu ostalog, ali je istovremeno i zemlja mrţnje i straha. Prošlo

je od tada deset godina kada pripovjedaĉ saznaje da se Levenfeld naselio u

Parizu, gde je otvorio ordinaciju, da bi, potom, prošlo novih osam godina kada

saznaje da se doktor kao dobrovoljac uputio u španski graĊanski rat i da je tamo

poginuo. Priĉa završava reĉenicom-komentarom: „Tako je završio ţivot ĉovek

koji je pobegao od mrţnje.“

10

2.

Sasvim je izvjesno da je osnovna tema ove pripovijetke mrţnja u kojoj su

nosioci tog i takvog svijeta ostvareni unutar razliĉitih nacionalnih identiteta

bosanskohercegovaĉke stvarnosti. Isto tako, sasvim je izvjesno, da ova

pripovijetka u sebi nosi i niz podtema koje u svojoj ambivalentnosti u isto

vrijeme i legitimiraju i dekonstruiraju osnovnu temu.

Oni koji veruju i vole – smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji

drugaĉije veruju i druge vole. I, na ţalost, ĉesto se glavni deo njihove

vere i njihove ljubavi troši u toj mrţnji. (Najviše zlih i mraĉnih lica

moţe ĉovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.)

(Andrić, 2004: 287)

Na koji naĉin bi onda trebalo pristupiti ovoj kompleksnoj i po svemu

paradoksalnoj Andrićevoj priĉi kako bi interpretacija dobila svoje

zadovoljavajuće kodove? Ĉini se da analiza glasova uz afirmaciju njihovih

konteksta i intertekstova koji naseljavaju ispripovijedani i pripovijedni svijet

ove pripovijetke moţe biti dobar put u dekodiranju njenog znaĉenja i smisla, jer

je priĉa struktuirana tako da svojim elementima, kako će se pokazati u nastavku

ovog teksta, govori o jednom a ujedno sugeriše i nešto drugo. Relacije ja i

drugi, autor i lik, uz prisustvo trećeg Ŕ naslovljenika teksta svoju svrsishodnost

dobivaju ako se posmatraju kroz tri perioda: period rata pod vladavinom

Austro-Ugarske Monarhije u BiH koji je vezan za iskustvo glavnog lika, period

Drugog svjetskog rata koji je vezan za iskustvo samog pisca, te rata u periodu

1992‒1995. godine koji je vezan za iskustvo savremenog ĉitatelja. I upravo taj

rat (ratovi), u svojoj retroverziji neispriĉane fabule sa stanovišta recipijenta,

pokreće radnju. On je njen dinamiĉki motiv.

„Pismo iz 1920. godine“ je pripovijetka koja je, kao i „Đerzelez u hanu“,

nemali broj puta bila stjecište razliĉitih zloupotreba kako bi se dokazale neke od

savremenih graniĉno suprotstavljenih hipoteza: mrţnja jeste tematizirana, ali,

eto, nije dio Andrića (Ne mrzim nikoga; osim one koji mrze druge ljude, i još,

ponekad, one koji preziru umetnost.) (Andrić, 1976: 183); ili posmatrano iz

perspektive cjelokupnog Andrićevog djela: mrţnje nema, jer neke druge

pripovijetke svojim svjetlom poništavaju tamu priĉe „Pismo iz 1920. godine“

(...jeste, treba braniti i veru i zemlju od svakog neprijatelja i krv proliti i ţivot

dati u toj odbrani, ako ustreba. Ali nije dopušteno ginuti bez potrebe...) (Andrić,

2005: 126); ili mrţnja je ovdje s jednim ciljem: da bi se obznanila i prikazala

kao jedinstveni dio bosanskog, a naposebice bošnjaĉkog, srpskog, hrvatskog i

jevrejskog identiteta (I svoju roĊenu zemlju vi volite, ţarko volite, ali na tri-

ĉetiri razna naĉina koji se meĊu sobom iskljuĉuju, smrtno mrze i ĉesto

sudaraju.) (Andrić, 2005: 287)

Treba reći da je ova posljednja interpretacija, u zadnjih dvadesetak godina a

naslonjena na iskustvo rata u BiH u periodu 1992-95., imala primat u odnosu na

sve druge. Za razliku od drugih Andrićevih tekstova, ova pripovijetka nije bila

11

podvrgnuta toliko nekoj sistematiĉnoj analizi koliko je jednoznaĉno korištena

da bi se na osnovu nje cjelokupni Andrićev opus interpretirao u kontekstu

mrţnje. Ĉini se da historija novije polemike o Andriću i njegovom djelu poĉinje

zloupotrebom ove pripovijetke od strane Radovana Karadţića koji je istu dijelio

kao letak u svrhu potvrde vijekovne mrţnje izmeĊu Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Upravo će se period rata i postratni period pokazati kao vrlo plodnosno vrijeme

za nastanak nemalog broja tekstova o Andriću u cilju legitimiranja

nemogućnosti suţivota u BiH. Inspirisan Andrićevom pripovijetkom „Pismo iz

1920.“, fenomenom mrţnje na ovim prostorima se bavio i hrvatski pisac Petar

Šegedin koji je svoj tekst naslovio „Pismo iz 1972.“ Bošnjaĉka rigidna

reinterpretacija Andrića stiţe sa knjigom Muhsina Rizvića „Bosanski

Muslimani u Andrićevom svijetu“, u izdanju sarajevske izdavaĉke kuće Ljiljan

iz 2005. Ova knjiga je nadalje takoĊe inicirala niz tekstova, s obje strane Drine,

sliĉnog ili meĊusobno legitimirajućeg sadrţaja, koji za osnovni patos imaju

ĉitanje Andrićevog djela u cilju afirmiranja mrţnje na raĉun drugog i

drugaĉijeg. Suprotna tumaĉenja, gore navedenim, dolaze s tekstovima Ivana

Lovrenovića, Vladimira Arsenijevića, Krešimira Nemeca, Nedţada

Ibrahimovića, Ranka Risojevića, Envera Kazaza, Zvonka Kovaĉa, Roberta

Hodela, Zorana Milutinovića itd. u kojima se djelo Ive Andrića posmatra u

širem vremenskom kontekstu, a interpretira unutar plifonijske strukture romana

ili pak specifiĉne poetike njegovih priĉa i pripovijetki.

3.

U poststrukturalistiĉkim orijentacijama u pristupu tekstu, sasvim je oĉit

konsenzus da je Bahtinova teorija dobar instrument u dekonstruisanju

metafizike glasa u naratologiji. Klasiĉna naratologija je tvrdila (ona koju je

legitimirao svojim tekstovim G. Genette) da svako pripovijedanje odjekuje

glasom, ali je pri tome zanemarena vrlo vaţna ĉinjenica da su glasovi u

knjiţevnom tekstu usljed razvoja priĉe i dijaloške rijeĉi uvijek prekodirani. O

tome će u nastavku teksta biti više rijeĉi, sada je neophodno vratiti se klasiĉnoj

naratologiji.

Pitanje o glasu ko govori mora se razlikovati od pitanja gledišta ko vidi.

Naracija se uvijek mora razlikovati od fokalizacije. U kontekstu ove

pripovijetke vaţno je vidjeti iz koje pozicije i taĉke gledišta govori Maks

Levenfeld, a iz koje priĉa pripovjedaĉ jer i jedan i drugi glas, usljed taĉke

fokalizacije, trpe znaĉenjske promjene. Za poĉetak treba reći da je, idući linijom

Genetteove teorije pripovijedanja, potpuno jasno da Andrić odbija dati svojim

pripovjedaĉima ideologijski monopol unutar svojih tekstova, jer je kao veliki

pisac svjestan ĉinjenice da se na osnovu odnosa izmeĊu instancije koja

pripovijeda i pripovjednog dogaĊaja neminovno tematizira pitanje identiteta.

Slijedom naratološke instance o glasovima, na isti naĉin kako je Bahtin sa

stanovišta polifonijske strukture poĉeo svoju veliku studiju o Dostojevskom,

12

moţe se poĉeti i ovaj rad o Andriću. Tamo gdje Bahtin govori o Dostojevskom,

sasvim sigurno u ovom kontekstu moţe stajati Andrićevo ime.

Pri upoznavanju sa obimnom literaturom o Andriću, dobijamo utisak da se

u njoj ne govori o jednom autoru-umjetniku koji je pisao romane i pripovijetke,

već o ĉitavom nizu filozofskih stavova nekolicine autora Ŕ mislilaca: Defosea,

Petra, Alihodţe, Levenfelda itd. Za jedan dio kritiĉara glas Andrića se stapa sa

ovim ili onim njegovim junakom, za druge je on specifiĉna sinteza svih tih

ideoloških glasova, za treće, najzad, glasovi junaka prosto zaglušuju glas autora.

Kao što je poznato, Bahtin je diskurs smatrao dvostruko usmjerenim jer

utjelovljuje odnos sa izrazom nekog drugog kao esencijalnim elementom.

Slijedom toga, lako je uvidjeti da je Andrić u svakom glasu ĉuo dva sukobljena

glasa, u svakom izrazu raspuklinu i spremnost da se s jednog iskaza preĊe na

drugi protivrjeĉan izraz. Dijalog kod njega uvijek ukljuĉuje agonsko

povezivanje nespojenih dva ili više glasova, jer ideja o dijalogu sama po sebi

uvijek implicira zajedniĉko mjesto.

Andrew Gibson je u svom tekstu „Pripovijedanje, glasovi, pisanje“, a

oslanjajući se na istraţivanja teoretiĉarke knjiţevnosti Ann Benfield

(„Neizgovorive reĉenice“), pokušao osvijetliti pukotinu izmeĊu pripovijedanja i

glasa. On tvrdi da se u jeziku narativna fikcija knjiţevnosti dijeli od obiĉnog

diskursa. Stoga Gibson, slijedom de Saussurea, odbija poistovijetiti govor s

jezikom: govor nije jezik već odreĊena lingvistiĉka izvedba. To znaĉi da je

pisanje općenito transparentno, bez akcenta, ĉak besklasno, što govor nikada

nije. Zapravo, jedino mjesto unutar pripovijedanja, gdje se moţe prikazati glas

koji govori nalazi se na neki naĉin izvan njega, u navodnicima.

Zakljuĉak je da mi u pripovijedanju ne susrećemo narativni glas nego pak

ekvivalent glasa koji smo stvorili za sebe kao simulakrum i koji ustrajno

poistovjećujemo s glasom. Ta ĉinjenica govori sama za sebe Ŕ ne nalazimo se u

pojavnom svijetu, a posebno se ne nalazimo u svijetu emprijskog autora Ŕ

nalazimo se u svijetu jezika i svijetu diskursa.

Kao što je reĉeno, na ovaj naĉin postavljena narativna instanca Andrićeve

pripovijetke daje kompleksnu mogućnost govora o identitetu, jer na poseban

naĉin kombinuje: iskustvo unutar priĉanog svijeta (ispovijest‒povijest) i svijest

kao segmente fluidnog sopstva u kojem se usljed specifiĉne uloge pripovjedaĉa

kombinuje istost i drugost. Sa stanovišta esencijalistiĉke kritike koja u svojim

objašnjenjima zanemaruje ĉinjenice drugosti (uspostavljena je u odnosu na

vanknjiţevni i ideološki diskurs), identitet se u ovoj pripovijetci konstruira u

jedinstvu mrţnje, a ne u jedinstvu razliĉitosti drugog. Ako se pornografija

definira kao nešto što je besramno samo sebi cilj, onda interpretirati ovu

pripovijetku bez uvida u dijalošku formu istosti i drugosti, nije ništa drugo nego

tekstom zakoraĉiti u podruĉje koje ne pripada nauci o knjiţevnosti nego, u

ovom kontekstu, u najmanju ruku sumnjivom dnevno-politiĉkom diskursu.

Pribliţavanje podruĉju interpretativne taĉnosti ovdje se odvija uvidom u

napetost izmeĊu dvije vrste reĉenica: narativnih koje pretendujuna ĉistu

13

objektivnost i reĉenica koje prikazuju svijest. Odnos meĊu njima ĉini Andrićevu

polifonijsku naraciju u kojoj se pojedinac kroz prikazanu svijest traţi naspram

niza ponuĊenih svijesti drugog.

U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nastrtljiva ţelja da pobijem

njegovo tvrĊenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo.

Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je leţalo to ćutanje izmeĊu nas u

noći, i nije se moglo predvidjeti koji će od nas dvojice prvi progovoriti.

(Andrić, 2005: 284)

4.

Po svojoj suštini jezik nije ni izraz ni ljudska djelatnost. Jezik govori, rekao

bi Heidegger. Jezik Andrićeve pripovijetke je mnogostruko izgovaranje. Pismo

Maksa Levendolfa kao da doziva sve odsutne stvari Ŕ da budu prisutne meĊu

prisutnim stvarima. Ili, deridijanski reĉeno, znaci nisu nikada posve prisutni ni

odsutni. Odsutni znaci su svojim tragovima prisutni u prisutnom. MeĊu njima se

odvija dinamiĉan proces uĉinka odgode znaĉenja.

Kao što osa selekcije (Jakobson), koja imenuje stvari, zove gore i dolje,

tako i osa kombinacije u svom pripovijedanju, koja imenuje svijet, zove u sebe,

zovući ovamo i tamo. Svijet daje stvarima njihovu prisutnost. Stvari nose svijet.

U tom smislu Heidegger u svojoj knjizi „Mišljenje i pevanje“ kaţe: „Oba naĉina

povezivanja su razliĉita, ali ne i razdvojena. Jer svet i stvari ne postoje

naporedo. One se meĊusobno proţimaju. Pri tome to dvoje premeravaju neku

sredinu. U njoj su oni jedinstveni. Tako jedinstveni, oni su prisutni. Sredina tog

dvoje jeste prisnost. Naš jezik sredinu tog dvoga naziva „izmeĊu‟.“ (Hajdeger,

2005:185) U latinskom jeziku kaţe se inter, prefiks koji je u našem jeziku

(jezicima) u nauci o knjiţevnosti našao široku primjenu na podruĉju koje

pokrivaju poststrukturalistiĉke orijentacije.

Dakle, slijedeći interlingvistiĉki Heideggerovu misao, povezanost svijeta i

stvari prisutna je u razdvojenosti onog izmeĊu: ona je prisutna u razlici. Sama

od sebe, razlika razdvaja sredinu u kojoj je i kroz koju su svijet i stvari

jedinstveni jedni s drugima. Istina u tom smislu, kroz formu dijaloga, postaje

vidljiva kroz poprište borbe, jer mjesto kontakta u dijalogu nije ništa drugo do

borbena arena u kojoj se sukobljeni elementi neprestano bore za prevlast. Pismo

Maks Levenfelda, dato u ĉitaoĉevoj recepciji izmještene vremenske ose u

odnosu na taĉku sadašnjosti, pomijera se iz taĉke ispripovijedanog na instancu

pripovijedanja. U tom procjepu ispriĉanog i priĉanog, glavni akter priĉe sluša

tuĊu rijeĉ u sebi i svojim pripovijedanjem kao da se zrcali u ogledalima tuĊih

svijesti, u svim svojim vidljivim dilemama.

IzmeĊu raznih vera jazovi su tako duboki da samo mrţnja uspeva

ponekad da ih preĊe. Znam da mi se na to moţe odgovoriti, i sa dosta

prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak...

(Andrić, 2005: 288)

14

Dijaloška rijeĉ omogućava da se glas drugog zamijeni sopstvenim glasom.

Glas Maksa Levenfelda gotovo neosjetno i neprimjetno za ĉitatelja prelazi ne

samo iz unutarnjeg dijaloga na samo pripovijedanja, već poĉinje da zvuĉi kao

tuĊi glas pripovjedaĉa. Mi osjećamo da je to razgovor, iako govori samo jedno

lice. Razgovor je vidljivo intezivan jer svaka prisutna rijeĉ svim svojim

znaĉenjem odaziva se i reaguje na nevidljivog sagovornika, ukazuje na

neizreĉenu tuĊu rijeĉ izvan sebe, izvan svojih granica.

Neka mi na ovom mjestu bude dozvoljeno malo pojednostavljivanje.

Andrićev junak kritikuje ono što bi pred drugim branio. Nezahvalna pozicija.

To je kad se iznutra opravdano kritikuje neka vlastita instanca, ali zbog

banalizacije kritike s vana, taj isti stav se brani pred drugim.

Da, Bosna je zemlja mrţnje. To je Bosna. I po ĉudnom kontrastu, koji u

stvari nije tako ni ĉudan, i moţda bi se paţljivom analizom dao lako objasniti,

moţe se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima tako tvrde vere,

uzvišene ĉvrstine karaktera, toliko neţnosti i ljubavnog ţara. Toliko dubine

osećanja, privrţenosti i nepokolebljive odanosti, toliko ţeĊi za pravdom. Ali

ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mrţnje, ĉitavi uragani

sapetih, zbijenih mrţnji koje sazrevaju i ĉekaju svoj ĉas. (Andrić, 2004: 286)

Maks Levenfeld nije neki „objektivni“ lik, već punovaţna rijeĉ, ĉisti glas;

mi njega ne vidimo ali ga „ĉujemo“. U tom smislu, sloboda junaka je trenutak

autorove koncepcije. Rijeĉi koje izgovara jeste stvorio Andrić, ali ih je postavio

tako da one do kraja mogu razviti svoju unutarnju logiku i samostalnost kao

tuĊu rijeĉ, kao rijeĉi samog junaka. Usljed toga one ne ispadaju iz autorove

koncepcije, već samo iz monološkog autorovog vidokruga, a narušavanje tog

vidokruga upravo jeste koncepcija ove Andrićeve pripovijetke. Njegov junak ne

samo što rastvara u sebi sva moguća ĉvrsta obiljeţja svoje liĉnosti, ĉineći ih

predmetom refleksije, već u njemu ta obiljeţja više i ne postoje, on ne figurira

kao monološki lik već kao subjekt svijesti.

Andrić je jako dobro znao da prikaţe tuĊe ideje, i svojim naĉinom

pripovijedanja je ĉuvao svu njihovu autentiĉnost, ali je i istovremeno saĉuvao i

distancu. Nema tu ni neke afirmacije niti identifikacije sa sopstvenom

ideologijom (do njegovih ideoloških stavova moguće je doći putem

vanknjiţevnih tekstova). Paradoksima reĉeno (slijedom Bahtina), Andrić pisac

nije mislio mislima već gledištima, svijestima i glasovima. Zbog toga nije

ĉudno da se mrţnja i ljubav smjenjuju kroz instancu njegovih pripovjedaĉa.

Ne, ne, ti ćeš se svakako vratiti – kaţe moj saputnik pouzdano kao da

uspostavlja dijagnozu – a i ja ću se celog ţivota nositi sa sećanjem na

Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam

pravo da li u tome što sam se u Bosni rodio ili što se nikad više neću

vratiti u nju. Svejedno.

(Andrić, 2005: 282-283)

15

Iz ovih citata je vidljivo da junak nije u stvaralaĉkoj zamisli umjetnika samo

objekt autorove rijeĉi, već i subjekt sopstvene rijeĉi koja poprima autentiĉno

znaĉenje. Andrića njegov lik zanima kao poseban ugao gledanja na svijet i na

sebe samog, kao smisaoni ĉovjekov stav koji ocjenjuje samog sebe i stvarnost

koja ga okruţuje. Stoga, dok se ulazi u stvarnost priĉe Andrićevog teksta, mi ne

vidimo ko je Maks Levenfeld, već vidimo kako on postaje svjestan sebe kao

saznajuće biće. Andrićevu pripovijetku, kao što je uostalom sluĉaj i sa njegovim

romanima, naseljavaju ljudi-svijesti koji se ostvaruje tek u procjepu sloţenog

odnosa izmeĊu narativa, narativnog diskursa i priĉe.

5.

Glasovi. Sa koliko i sa kojom vrstom glasova se susrećemo u ovoj

Andrićevoj priĉi? I na koji naĉin oni ostvaruju poetsko jedinstvo u kompleksnoj

temi afirmaciji ljubavi preko fenomena mrţnje?

Najprije treba reći da imamo tri osnovna glasa prisutnosti i niz neslivenih

glasova koji se u svom odsustvu pojavljuju unutar onoga što je prisutno.

Prvi glas koji susrećemo je glas pripovjedaĉa. On nas i upoznaje sa glavnim

likom pripovijetke, kome pripada drugi glas. Treći glas se pojavljuje samo

jednom, i to je glas implicitnog autora. U teoriji pripovijedanja lik je uvijek

saradnja uĉinka konteksta, sjećanja i rekonstrukcije koje izvodi ĉitatelj. Sa

stanovišta semiotike lik se moţe definirati kao neka vrsta dvostruko

artikuliranog morfema koji se oĉituje kao raspršeni oznaĉitelj (odreĊeni broj

oznaka), upuĉujući na raspršeno oznaĉeno (smisao ili vrijednost lika). U tom

smislu oznaĉit će ga splet odnosa sliĉnosti, razlika, hijerarhije i reda koji na

nivou oznaĉenoga i oznaĉitelja sukcesivno ili simultano uspostavlja vezu s

drugim likovima i elementima priĉe.

Da bi se, usljed stalnog prekodiranja, interpretirao glas Maksa Levenfelda,

neophodno je postaviti ulazne informacije o njemu koje saznajemo putem

pripovjedaĉa. Poznata je velika preciznost većine pisaca u pristupu izboru

imena ili prezimena lika koja se, kao kod Andrića u ovom sluĉaju, moţe

ogledati kroz ritam, grupu slova i odnos samoglasniĉkih i suglasniĉkih skupina.

Ime Maks Levenfeld je, s obzirom da je nosilac tog imena roĊen i odrastao u

BiH, u svom kodu neobiĉno. Identitet niti postoji niti ne postoji sam po sebi, on

se gradi. Ulazni podatak te priĉe je ime i prezime. Ono, izmeĊu ostalog,

omogućava naslovnom junaku da svijet i sebe u tom svijetu posmatra iz neke

pozicije distance, što pokazuje i naredni citat koji ne poĉinje sa prvim nego

drugim licem mnoţine.

Vaše voljene svetinje redovno su iza trista reka i planina, a predmeti

vaše odvratnosti i mrţnje tu su pored vas, u istoj varoši, ĉesto s druge

strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traţi mnogo dela, a

vaša mrţnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju roĊenu zemlju vi volite,

ţarko volite, ali na tri-ĉetiri razna naĉina koji se meĊu sobom

iskljuĉuju, smrtno mrze i ĉesto sudaraju.

(Andrić, 2004: 287)

16

Dalje saznajemo da je Maks Levenfeld ljekar i ljekarski sin iz ugledne

porodice Sarajlija. Da je svijetlih oĉiju koje su, kako to kaţe pripovjedaĉ,

„odavale neobiĉnu osjetljivost i veliku ţivost duha“ (Andrić, 2004: 277). Još od

gimnazijskih dana pokazivao je zavidnu erudiciju, a njegova velika biblioteka

bila je sinonim borhesovskog svijeta za našeg pripovjedaĉa. On je filantrop,

iznimnog senzibiliteta koji se identificira sa Goetheovom pjesmom Prometej.

Ovog idealistu, opredjeljenog ateistu s obzirom na iskustvo rata i nesreĊenu

i nedovršenu politiĉku opciju unutar BiH, pripovjedaĉ konstruira unutar

specifiĉnog diskursa boli.

Govorio je jetkim i beznadeţnim tonom ĉoveka koji je mnogo izgubio i

sad moţe da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne

moţe, i da mu to ništa ne pomaţe.

(Andrić, 2005: 282)

Bol je ono što kida. On je rascjep. Bol sijeĉe na komade. On dijeli ali tako

što u isto vrijeme vuĉe sebi i tako skuplja. Njegovo kidanje je, paradoksalno

reĉeno, skupljajuće dijeljenje, rekao bi Heidegger. Maks Levenfeld kao da crta

shemu i u nju uklapa ono što je u dijeljenju razdvojeno. Stoga, Andrićev junak

sebe konstruira kao pluralitet, odnosno njegov glas postao je mjestom ĉiste

mnogostrukosti.

Ja sam o tome razmišljao, naroĉito poslednjih meseci, kad sam se još

borio s odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava

dobro ĉovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam leţao pored otvorenog

prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka

naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

(Andrić, 2005: 288)

Rijeĉi koje izgovara Maks Levenfeld je rezultat meĊuigre izmeĊu

semiotiĉke artikulacije i simboliĉkog poretka, genotekst satkan unutar

semiotiĉkog i fonotekst koji proizilazi iz društvenih, kulturnih, sintaktiĉkih i

drugih ograniĉenja. Njegov govor duboko je ukorijenjen u procjep izmeĊu

imaginarnog i realnog, pa kao takav nuţno poprima simboliĉki poredak

obiljeţen patinom boli. Stoga, upad simboliĉkog u semiotiĉki diskurs nije

moglo biti obiljeţeno niĉim drugim nego raspršavanjem glasa.

Pomišljao sam da se i sam bacim na izuĉavanje te mrţnje i,

analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom

uništenju. Moţda je to i bila moja duţnost, jer ja sam, iako po poreklu

stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaţe „svetlost dana“.

(Andrić, 2005: 289)

Pored dijalogizma i time raskola samog glasa, procjepa izmeĊu instance

pripovijedanja i ispripovijedane instance, ovdje se pojavljuje još jedno poprište

borbe koje uokviruje prethodna dva, a ovjekovjeĉeno je u binarnoj opoziciji

17

koja ne proizvodi iskljuĉivost nego razliku. Glas zapravo posjeduje tri vrste

pripovijedno neograniĉene moći: moć izraţavanja unutrašnjeg i potencijalnog

smisla, moć spoznavanja vanjskog objekta i moć nad samim oznaĉiteljom.

Pisanje je antiteza govoru: neizraţajno, vanjsko, nesigurno, klizavo, ono iz

diskursa nastoji odstraniti svaku moguću sigurnost i temelj. Dakle, Andrić

stvara vrstu pripovijedanja u kojem uvijek iznova„ĉujemo“ glasove da bismo na

kraju ponovo otkrili pisanje koje ih stvara.

6.

U ĉemu se onda ogleda pisanje koje stvara dobru knjiţevnost? Poĉetak

odgovora na ovo, po svemu komplikovano, pitanje zasigurno se nalazi u

motivaciji Ŕ najmanjoj fabularno-tematskoj jedinici. Ukoliko je motivacija

opravdana u tekstu, u smislu realistiĉkog, kompozicijskog i umjetniĉkog

prikazivanja Ŕ od dinamiĉkih i statiĉkih do lutajućih i lajt motiva Ŕ postoji veliki

preduslov da ćemo ĉitati dobru knjiţevnost.

U ĉemu se ogleda precizno izvedena motivacija u Andrićevom djelu?

Najprije u tome što autor teksta ne izlazi iz domena kojeg „ne poznaje“, jer se

na osnovu toga ostvaruje i moralitet u knjiţevnosti. Ponovo je priĉa o Bosni i

bosanskom ĉovjeku.

Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obiĉna zemlja i po svojoj

prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze

rudna blaga, tako i bosanski ĉovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu

moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnjaka u drugim

jugoslovenskim zemljama reĊe nalazi.

(Andrić, 2005: 285)

Zbog ĉega je opravdana ta mrţnja, gdje su uslovi njene motivacije?

Opravdanost motiva dolazi iz dva razloga. Ispripovijedani svijet se oblikuje iz

perspektive one stvarnosti priĉe u kojoj autor moţe slobodno da pripovijeda ne

plašeći se nepovjerenja u vlastite iskaze, u kojoj moţe da posvjedoĉi o

mikrosvijetu Ŕ bosanskoj svakodnevnici. Ali mikrosvijet je u ovoj Andrićevoj

priĉi, u svjetlu Leibnizovih monada, samo ogledalo makrosvijeta, ogledalo

evropskih metropola. O velikom svijetu pripovjedaĉ ne moţe da govori Ŕ on je,

iz perspektive ove priĉe, dalek i nepoznat onoliko i u onoj mjeri koliko je Bosna

poznata u svojoj pojedinaĉnosti. U prijevodu na neki od stranih jezika od

ĉitatelja se traţi identifikacija, a na nivou naših jezika traţi se informacija.

„Negdje oko 1930. saznao sam sasvim sluĉajno da se dr Maks Levenfeld

zadrţao u Parizu, da u predgraĊu Neji ima rasprostranjenu praksu.“ (Andrić,

2005: 290)

Ako se o njemu ne moţe govoriti kao o neĉem bliskom i svakodnevnom,

pripovjedaĉu ostaje da referiše. Prelazeći iz pojedinaĉnog u opšte na naĉin da u

svom pripovijedanju upotrebljava posredni zapis, Andrić pribliţava taj daleki

svijet ĉitateljskoj svijesti.

18

Kad je u Španiji poĉeo graĊanski rat, on je napustio sve i otišao kao

dobrovoljac u republikansku vojsku [...] Poĉetkom 1938. godine nalazio

se u jednom malom aragonskom gradiću ĉije ime niko od naših nije

umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u

po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim

ranjenicima.Tako je završio ţivot ĉovek koji je pobegao od mrţnje.

(Andrić, 2005: 287)

U pitanju je ponovo rascjep, ali sada pripovjedaĉevog glasa kome konaĉni

ton višeznaĉnosti daje implicitni autor. Rascjep, dakle, poĉinje referisanjem Ŕ

ne moţe se pobjeći od usuda ljudske prirode koja je perverzno spremna da u isto

vrijeme i voli i mrzi, a završava se nekom vrstom amnestije koja naizgled cijeli

ton napetosti pripovijedanja smiruje posljednjom reĉenicom. Ona sugeriše da je

izmeĊu pripovjedaĉa i njegovog prijatelja (Maksa Levenfelda) nagovještena

kratka pripovijest ĉovjeĉanstva u kojoj su usudi Bosne samo još jedna priĉa s

kojom se zakoni mikrosvijeta moraju potvrditi unutar zakona makrosvijeta jer, u

krajnjoj liniji, od njih i ovise.

7.

Na ovom mjestu treba zastati i uvesti treći glas. Ko izgovara ovu zadnju

reĉenicu?

Glasovi u ovoj pripovijetci neprestano se pojavljuju i išĉezavaju, odnosno

podlijeţu interferenciji, stavljeni su unutar ili iza drugih glasova Ŕ dakle ne

samo oni koji se razmjenjuju izmeĊu pripovjedaĉa i Maksa nego i oni glasovi

koje Maks izgovara i svi oni koji su ostali neizgovoreni a naziru se iz

kulturološke slike Bosne uokvirene odsutnim kontekstima i tekstovima

(is)pripovijednog svijeta. To su konteksti i Prvog i Drugog svjetskog rata, pa i

svi oni tekstovi koji su ispisani ispod naslova drugih pripovijetki i velikih

romana Ive Andrića. Drugim rijeĉima, glasovi se manifestiraju kao genotekst.

No, genotekst nije toliko rascjepan koliko djeluje ispod i kroz fonotekst pa

pripovijetka kontinuirano ili otvara ili zatvara jaz izmeĊu vremena sebe koje

pripovijeda i biva ispripovijedano.

Završna reĉenica koja je izgovorena u neprikosnoveno ironijskom diskursu

ne pripada pripovjedaĉu, jer stilski potpuno odudara od ostatka teksta. Ona

pripada implicitnom autoru. Ona kao takva ne samo da zatvara pripovijetku

nego je u isti mah ponovo otvara. U krajnjoj instanci traţi dva ĉitanja. Drugo

ĉitanje sada je motivacijski obojeno atmosferom reĉenice implicitnog autora u

kome ironijski diskurs nalazi potvrdu u suodnosu sukobljenih glasova

ispripovijedanog svijeta. Time priĉa, za razliku od binarnog naĉina mišljenja,

nuţno poprima interpretativni ton u kome se fenomen mrţnje kao oznaĉitelj

razlaţe izmeĊu prisutnih i odsutnih oznaĉenih, uokvirenih rekonstruisanim

kontekstima koji su naizgled bili iskljuĉeni.

O ĉemu je onda priĉa? Pa o biblijskom usudu, usudu s kojim je ĉovjek

istjeran iz raja, u kojem je otvorio Pandorinu kutiju, s kojim je za posljednjih

19

šest milenija pokrenuo oko 14.500 ratova, u kojima je poginulo više od tri

milijarde ljudi, potpisano i zakljuĉeno više od 4.000 mirovnih sporazuma...

Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorĉinom, više u tonu

nego u reĉima, sa gorĉinom koja i ne oĉekuje da će biti shvaćena. (Za njega u

ovom ratu nije bilo, tako reći, više protivniĉkih frontova, oni su se pomešali,

prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i

oduzelo razumevanje za sve ostalo.) (Andrić, 2005: 281)

To je priĉa koja svjedoĉi da je ljudska priroda grešna, i da se ljudska mrţnja

i ljudska sreća kreću izmeĊu utopijskog suprotstavljanja zlu nenasiljem, s jedne

strane, i fantastiĉnih predstava o univerzalnoj sreći koja se postiţe nasiljem nad

„neprijateljom“, s druge strane.

Sećam se da sam ostao zaprepašćen kada je rekao da ĉestita

pobednicima i – da ih duboko ţali, jer pobeĊeni vide na ĉemu su i šta

treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih ĉeka.

(Andrić, 2005: 281‒282)

O tome govori Andrićeva priĉa „Pismo iz 1920. godine“. Govoreći o Bosni,

pripovjedaĉ ustvari govori o svijetu kojeg je ĉovjek naselio i kojim gospodari. U

Bosni je priĉa, u svijetu, kojeg smo dio, to moţe biti tek suhoparni

dokumentaristiĉki iskaz koji će, referišući, potvrditi istinitost bosanske, pa time

i svih drugih priĉa Ŕ Tako je završio ţivot ĉovek koji je pobegao od

mrţnje.Treba se podsjetiti šta je u istom periodu o mrţnji u Evropi pisao, na

primjer, Thomas Mann. Mrţnja je ideja. „Pismo iz 1920. godine“ je knjiţevnost.

Ideja sama po sebi nikoga ne dira, nikoga ne uzbuĊuje, ali kada je Andrić

pretvori u priĉu pa dobije svoje prepoznatljivo lice, onda ni sama stvarnost ne

moţe više ostati ista.

Ja nisam toliko naivan da traţim u svetu varoš u kojoj nema mrţnje. Ne,

meni treba samo mesto u kome ću moći ţiveti i raditi. Ovde to ne bih

mogao.

(Andrić, 2005: 290)

Bol koju osjeća Maks Levenfold je osnovni glas pripovijetke. On ne traţi

mjesto bez mrţnje jer je svjestan da takva zemlja ne postoji. Njegov senzbilitet

jednostavno više ne moţe da podnese usude historije u vlastitoj kući. Bol se u

kući (u BiH) vidi, a vani (u svijetu) se prepoznaje. U kući je nesnošljiva, vani je

podnošljiva. U toj njegovoj boli se i ĉitatelj prepoznaje Ŕ ili ponosno i gordo, ili

sa stidom i prezirom Ŕ svejedno, ali se prepoznaje ma u kojem dijelu svijeta se

raĊali i nalazili, ili u Bosni ili u Srbiji, ili u Hrvatskoj ili u Španiji, Njemaĉkoj ili

Francuskoj! Naţalost, „ljudska vrsta podijeljena je na one koji bi se sloţili sa

Schopenhauerom da bi za većinu ljudi u povijesti bilo bolje da se nikada nisu

rodili, i na one koje misle da je to samo jedna ljeviĉarska hiperbola.“ (Eagleton,

2005: 148)

20

Abstract

In his probably the most controversial short story, „Letter from 1920.“, Ivo Andrić sets

dilemma to the reader: what is that legitimize this world- is it love or more problematic

hate? Unlike other Andrić‟s writings, this short story has not been subjected to a

systematic analysis. Rather, it has been clearly used in a manner which allows the

entire body of Andrić‟s work to be interpreted in the context of hate. This writing is

based on narratological analysis of voices and Bahtin‟s theory of polyphonic structure,

and is one of the attempts to find the answer to the eternal dilemma of what is the

intention of Andrić‟s works?

Keywords: voices, polyphony, Bakhtin, discourse, focalization, narrative.

Izvori i literatura:

Andrić, Ivo (1976): Znakovi pored puta. Sarajevo, Svjetlost.

Pismo iz 1920. U: Priĉa o vezirovom slonu i druge pripovijetke; Ivo Andrić (2004); izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo, Civitas.

Hamburger, Käte (1976): Logika knjiţevnosti; preveo Branko Jelić. Beograd, Nolit.

Eagleton, Terry (2005): Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam.

Foucault, Michel (2002): Rijeĉi i stvari: arheologija humanistiĉkih znanosti; preveo SrĊan Rahelić. Zagre, Golden marketing.

Hajdeger, Martin (2005): Mišljenje i pevanje. Beograd, Nolit.

Andrew Gibson: Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedaĉ, lik; priredio Cvjetko Milanja (1999). Osijek, Svjetla grada.

Bahtin, Mihail (1967): Problemi poetike Dostojevskog. Beograd, Nolit.

Manfred, Frank (1993): Iskazivo i neiskazivo. Zagreb.

Biti, Vladimir (prir.) (2002): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.

Currie, Mark (1998): Postmodern Narrative Theory, London, Macmillan.

Lotman, Jurij (2001): Struktura umjetniĉkog teksta. Zagreb: Alfa.

Eco, Umberto (2001): Granice tumaĉenja. Beograd, Paideia.

Spivak, Gayatri Chakravorty (2003): Kritika postkolonijalnog uma. Beograd.

Ricoeur, Paul (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.

Pobrić, Edin (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovaĉka interpretativna raskrsnica.U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s

MeĊunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.

21

Enver Kazaz

(Sarajevo, Bosna i Hercegovina)

Kritika mrţnje i utopija ljubavi

(Andrićevo „Pismo iz 1920.“ kao polifonijska narativna pozornica)

Sažetak

Andrićeva priĉa „Pismo iz 1920.“ organizirana je kao polifonijska narativna pozornica

u kojoj se neizravno suĉeljavaju dva stajališta: Maksovo o olujama bosanske mrţnje u

njegovom kontrapunktalnom pogledu na Bosnu i naratorovo koje je iskazano na kraju

priĉe, u gorkom komentaru koji sumira Maksovu tragiĉnu sudbinu. Maksova spoznaja o

bosanskoj mrţnji zasnovana je na njegovom iskustvu Prvog svjetskog rata kao

općeljudskog poraza, a Andrić svog junaka obrazuje kao višeslojnu narativnu figuru u

koju se upisuju humanistiĉke utopijske konfiguracije od prometejskog mita do naracija

evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Takva narativna figura bazirana je na

poetici modernistiĉkog skepticizma, a u skladu s njom i cjelina narativne strukture, pa

se lokalni hronotop u njoj modernistiĉki univerzalizira i postaje simbolom kainske

sadrţine ĉovjekovog trajanja u povijesti. Mrţnja se otud ukazuje kao tvorbeni princip

povijesti, a Maksova kritika mrţnje postaje vapajem za ljubavlju kao stalno odgodivom

utopijom koja se na kraju priĉe slama junakovom pogibijom u Španskom graĊanskom

ratu. Bošnjaĉka i srpska nacionalistiĉka kritika u ovu priĉu upisuju svoje ideologeme

koje se na koncu pretvaraju u metanarative kao oruĊa za interpretaciju društvene i

povijesne stvarnosti BiH.

Ključne riječi: prometejski mit, prosvjetiteljska i racionalistiĉka utopija, polifonija,

utopija, ljubav, mrţnja, modernistiĉka skepsa, simboliĉki hronotop, nacionalistiĉka

kritika.

Tokom raspada Jugoslavije Andrićevo „Pismo iz 1920.“ snaţno je ideološki

instrumentalizirano, kao i gotovo ukupan opus ovog pisca, a oko ove priĉe i

danas se vode ideološki sporovi pod maskom knjiţevne znanosti. Velikosrpska

knjiţevna kritika u njoj je pronalazila opravdanje za rat u Bosni i Hercegovini,

ĉak i manipulirala njenim naslovom, tvrdeći da je u rukopisu ĉuvanom u

Andrićevoj zaduţbini u Beogradu priĉa naslovljena „Pismo iz 1992.“ Na toj

osnovi, priĉa je uvuĉena u ideološko polje i pretvorena u toboţnji proroĉki tekst

u kojem je pisac, na osnovu svoje spoznaje da je Bosna zemlje mrţnje,

predvidio rat 1992‒1995. godine kojeg bi Srbi, da su bolje ĉitali ovu priĉu,

doĉekali daleko spremniji i porazili bi vjekovnog neprijatelja odmah na

poĉetku. Naravno, ovakva vrsta manipulacije naslovom i semantiĉkim

potencijalima Andrićeve priĉe upeĉatljivo svjedoĉi o prirodi ideološke

knjiţevne kritike na juţnoslavenskom govornom podruĉju i njenoj ulozi u

nacionalistiĉkim ratnim mašinama tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Ta manipulacija svoj pandan ima u bošnjaĉkoj nacionalistiĉkoj kritici koja

je demonizirala Andrića i njegovu literaturu kako bi na islamocentriĉnim i

22

osmanonostalgiĉnim osnovama uobliĉila novi tip bošnjaĉkog etniĉkog

identiteta. Od Rizvićeve obimne studije „Bosanski muslimani u Andrićevu

svijetu“, preko zbornika „Andrić i Bošnjaci“, do „Andrićevstva“ Rusmira

Mahmutćehajića Ŕ bošnjaĉka nacionalistiĉka kritika u Andriću vidi iskljuĉivo

bošnjakomrsca i islamomrzitelja, a njegovu literaturu kao estetiku genocida,

kako ju odreĊuje Mahmutćehajić, i osnovu za Miloševićev i Karadţićev

ideološki projekt.

Andrićeva sloţena slika Bosne, njenog hibridnog identiteta, komplicirane

povijesti i ljudskih sudbina u njoj nije korištena samo za ideološke obraĉune u

knjiţevnom polju nego je tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u

nacionalistiĉkoj štampi nerijetko bila podlogom za predstavljanje Bosne kao

tamnog vilajeta i uzavrelog bosanskog lonca koji, zbog svojih unutrašnjih

razlika, samo što nije eksplodirao i u kojem nije moguć nikakav oblik

racionaliteta, humaniteta i humanistiĉke društvene norme. Tako se na temelju

Andrićeve literature, ali ne samo njegove, u Titovoj Jugoslaviji formirao projekt

tzv. unutrašnje demonizacije koji je stvarao preduvjete za kulturnu kolonizaciju

BiH, a ona je tretirana kao zaostala provincija koja, zbog osmanskog naslijeĊa u

sebi, ne moţe razviti emancipatorske društvene prakse. Ta vrsta manipulacije

Andrićevom priĉom i njena ideološka instrumentalizacija bile su uvod za ono

što će se zbiti nekoliko godina kasnije: bujanje velikosrpskog nacionalizma i

krvavi raspad Jugoslavije uslovljen njegovim nastojanjem da osvoji teritorije

BiH i Hrvatske na kojima bi stvorio tzv. veliku Srbiju.

Kulturno polje i Andrićeva knjiţevnost u njemu kao sami kanonski vrh

iskorišteni su od strane ideologije za moralnu pripremu razaranja Bosne i rat na

njenom teritoriju. Andrić, jedini jugoslavenski knjiţevni nobelovac, bio je

idealan za takvu ideološku zloupotrebu knjiţevnosti. Na jednoj strani, Nobelova

nagrada davala je njegovom djelu meĊunarodnu ovjeru i svjetsku kanonsku

vrijednost, a, na drugoj, ideološki, kulturni, knjiţevni i medijski centri

velikosrpske moći koristili su te ĉinjenice da društvenom prostoru nametnu

svoju interpretaciju Andrića i na toj osnovi svoje ideološke naracije u

maksimalnoj mjeri prošire na cijelo društvo. Iz podruĉja knjiţevnosti, knjiţevne

znanosti i kritike Andrićeva literatura uvlaĉena je u društvenu svakodnevnicu i

postajala idealan althusserovski shvaćen ideološki aparat. Takva instru-

mentalizacija knjiţevnosti išla je do te mjere da je Radovan Karadţić tokom rata

dijelio „Pismo iz 1920.“ i roman „Na Drini ćuprija“ stranim novinarima i

diplomatima kao dokaze za neodrţivost BiH. Time je Karadţić uvlaĉio autoritet

knjiţevnog nobelovca u politiĉko polje u kojem on, kao voĊa bosanskih Srba,

provodi u djelo ono što je pisao Andrić. Drugim rijeĉima, Andrićeva literatura

korištena je za legitimaciju politike iza koje su ostali masovni ratni zloĉini sa

srebreniĉkim genocidom kao njihovim zlim vrhuncem, etniĉko ĉišćenje, urbicid

i kulturocid.

Andrićeva literatura tada je postala topos u kojem se bošnjaĉki i srpski

nacionalizam sukobljavaju kao dvije neprijateljske ideologije koje Andrićevu

23

knjiţevnost vide na isti naĉin, mjere istim mjerilima i identiĉno koriste u svoje

svrhe. Razlika je samo u njihovoj oruţanoj snazi, a model kulturalizacije

ideologije i politike potpuno je identiĉan u oba nacionalizma.

„Na Drini ćuprija“ svoĊena je u takvim interpretacijama na plakat koji

odraţava historiju meĊunacionalne mrţnje, prije svega srpske i bošnjaĉke u

BiH, dok je „Pismo iz 1920.“ zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja

mrţnje postajalo politiĉkom parolom. Potom je ta vrsta ĉitanja nametnuta

obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama

Andrićeva literatura tumaĉena kao ideološka platforma na kojoj se uobliĉuje

slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovijesnog

neprijatelja. U konaĉnici, Andrić je u javnom prostoru postao pisac u ĉijem

djelu je nacionalizam pronašao osnovu za legitimaciju svojih ubilaĉkih naracija

Ŕ kako ĉvrste, ortodoksno i esencijalistiĉki shvaćene kolektivne identitete

odreĊuje Amin Maluf.

A zašto je to bilo moguće i šta je to u Andrićevoj literaturi što omogućuje

nacionalizmu da je iskoristi za svoje ciljeve? Najjednostavnije reĉeno, sama

njena tema: sloţena bosanska povijest i ljudska situacija u njoj. Andrić je

juţnoslavenski postimperijalni pisac i zastupnik ideologije integralnog

jugoslavenstva i slojevitog jugoslavenskog multikulturalizma. Kao post-

imperijalni pisac, on je u svome opseţnom djelu razvijao priĉe koje su na

razliĉite naĉine emancipatorske za sve bosanske etniĉke identitete, a u

njegovom djelu oĉigledna je tzv. imperijalna trauma tih identiteta, bilo da ona

dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine Bosnom.

Stoga bi se moglo reći da su neki Andrićevi junaci na razliĉite naĉine

nosioci austro i osmanofobije, te da njihov fobiĉni stav prema imperijama koje

su vladale Bosnom proizvodi oslobodilaĉke i emancipatorske naracije koje su

na juţnoslavenskom prostoru obiljeţile knjiţevnu tradiciju od renesanse do

Andrićevog vremena, pa i dalje Ŕ sve do visokog modernizma. Andrić se, tako,

uklapa u eliotovski shvaćen niz knjiţevne tradicije od Marulićeve Judite, preko

Gundulićevog „Osmana“, do Prešernovog „Krštenja pri Savici“, Maţuranićevog

epa „Smrt Smail-age Ĉengića“ i Njegoševog „Gorskog vijenca“, ali i u

realistiĉki postuliranu narativnu tradiciju u pripovjedaĉkoj Bosni, te usmenu

epiku. On tu tradiciju koliko nasljeĊuje toliko ju i preobraţava u skladu sa

naĉelima svog tipa modernistiĉke poetike u kojoj se lokalni hronotop

neprestance univerzalizira duţ vremenske i prostorne ose priĉe.

Na toj osnovi Andrić historiju personalizira, pa njegovi junaci nisu više

akteri povijesnog lanca zbivanja nego je povijest postala njihovom unutrašnjom

morom koja im radikalno mijenja identitet. Personalizirana povijest se izvana, iz

dogaĊajnog lanca zbivanja, pretaĉe u doţivljajni, unutarnji lanac psihiĉkih i

mentalnih reakcija junaka na povijesne promjene. Ovako oslikana povijest

presudno odreĊuje Andrićeve romane „Travniĉka hronika“ i „Na Drini ćuprija“,

ali i ĉitav niz njegovih priĉa ĉija se radnja odvija u osmanskom ili

austrougarskom dobu. Na toj osnovi Andrić je radikalno promijenio filozofiju

24

historije u juţnoslavenskoj knjiţevnosti i sa niĉeanski shvaćenog

monumentalistiĉkog prešao na arhivarski i kritiĉki koncept povijesti. To mu je i

omogućilo da u romanu „Na Drini ćuprija“ razvije simboliĉki tip povijesne

hronike, sa mostom kao fukoovski pojmljenom kompenzacijskom hetero-

topijskom figurom koja prelazi sve identitarne granice i iz povijesnog vremena

dobacuje u metafiziĉki pojmljenu vjeĉnost, nudeći utjehu i spas ĉovjeku pred

spoznajom povijesnog i egzistencijalnog apsurda. „Travniĉka hronika“

drugaĉije je narativno koncipirana, jer preispituje vremensku granicu izmeĊu

tradicije i moderne na bosanskom prostoru i sudar imperijalnih ideologija i

prosvjetiteljske utopije u Travniku kao simboliĉkom toposu na granici izmeĊu

razliĉitih civilizacija i njihovih normi. Jednostavno reĉeno, Andrić je preslojio

historijski u novopovijesni roman, baš kao što je u prozi historijsku priĉu

preoblikovao u simboliĉku, psihološku i kulturološku. Nacionalistiĉki

zasnovana knjiţevna kritika negira takvu Andrićevu narativnu poetiku, a

njegovu literaturu svodi na historijski mimetizam i (veliko)srpsku reprezentaciju

povijesti.

„Pismo iz 1920.“ na višestruk naĉin privlaĉno je nacionalistiĉkoj kritici.

Zbog junakovog stava da je Bosna zemlja mrţnje, ona je u ovoj Andrićevoj

priĉi pronalazila liĉni pišĉev stav o Bosni, identificirajući pišĉevo sa stajalištem

junaka i previĊajući bahtinovski pojmljenu polifoniĉnost priĉe i njeno narativno

višeglasje. Na drugoj strani, ona previĊa i psihološki, i etiĉki, i identitarni profil

junaka koji bjeţi iz Bosne zbog spoznaje o olujama mrţnje što bujaju u njoj

ispod površine ţivota. TakoĊer, ta kritika previĊa i cjelinu narativne strukture,

onaj luk od junakove odanosti prometejskom mitu s poĉetka priĉe do njegove

pogibije u Španskom graĊanskom ratu na njenom kraju, uz gorki komentar

naratora: „Tako je završio ţivot ĉovek koji je pobegao od mrţnje.“ Priĉa se tim

postupcima svodi na parolu u kojoj je Andrić iskoristio svog junaka Maksa

Levenfelda da toboţe izrekne svoj demonizatorski politiĉki i ideološki stav o

Bosni, svojoj domovini.

Velikosrpska knjiţevna kritika preko Andrićeve literature nastoji svoj

osmanofobni metanarativ legitimirati u društvenom polju, pri ĉemu valja imati u

vidu da je ona osmanofobnost knjiţevne tradicije u potpunosti ideološki

preobrazila. Naime, juţnoslavenska knjiţevna tradicija sve do Andrićevog doba

je u svojoj osmanofobnosti izjednaĉavala imperijalnog i religijskog Drugog

kako bi formirala oslobodilaĉke naracije u vremenu kad Osmanska imperija

vlada juţnoslavenskim prostorom. Iz te osmanofobnosti, a kasnije, tokom

devetnaestog stoljeća, i austrofobnosti, knjiţevnost je razvijala ideje

panslavizma i jugoslavenstva da bi oĉuvala san o slobodi juţnoslavenskih

naroda. Neki Andrićevi junaci, i ne samo njegovi, nerijetko su uklopljeni u

svom antiimperijalnom stavu i oslobodilaĉkoj ţudnji upravo u kontekste

kulturne i društvene austro i osmanofobije i na razliĉite naĉine ih odraţavaju u

svojim narativnim iskazima. MeĊutim, po logici narativnih kontrapunkta kao

izraza sloţene povijesne zbilje, jedan broj Andrićevih junaka razvija i

25

osmanofilne reakcije na povijesne dogaĊaje, a u nekoliko priĉa ovaj pisac

iskazao je vrsnu pohvalu osmanskoj kulturi graĊenja zaduţbina u BiH.

Velikosrpska knjiţevna kritika u svom osmanofobnom metanarativu briše

knjiţevno i ukupno tradicijsko naslijeĊe, a njegov oslobodilaĉki potencijal

pretvara u velikosrpski osvajaĉki nalog, zamjenjujući imperijalnog Drugog

onim etniĉkim i religijskim. Bošnjaci, kao slavenska etniĉka grupa, postaju u

velikosrpskom osmanofobnom metanarativu zamjena za Osmansko carstvo i

svepovijesni demoni koje treba uništiti. Na taj naĉin potpuno je promijenjen

sadrţaj osmanofobnog metanarativa i on je od oslobodilaĉkog dobio ideološki

sadrţaj osvajaĉkog stava, a namjesto panslavenstva i jugoslavenstva sadrţinu

velikosrpstva.

Na velikosrpski osmanofobni metanarativ bošnjaĉka nacionalistiĉka kritika

reagira onim osmanofilnim, pa, u skladu s tim, idealizira doba osmanske

vladavine Bosnom. U konaĉnici, ona tu vladavinu vidi kao izvorište bošnjaĉke

nacije, bosanskog multikulturalizma i tradicijske harmonije, a osmanski milet

sistem izdiţe na razinu svepovijesne formule bosanskog meĊuetniĉkog sklada.

To se moţda najbolje oĉituje u sintagmi jedinstvo razlika Rusmira

Mahmutćehajića, koji, bez obzira na njenu oksimoronsku osnovu, tu sintagmu

pretvara u metafiziĉku supstancu bosanskog hibridnog identiteta.

Tu je, zapravo, sadrţana suština sukoba dvije nacionalistiĉke kritike koje se

bore za dominaciju nad upravljanjem znaĉenjima Andrićeve knjiţevnosti.

Posljedica je da se osmanofobni i osmanofilni metanarativi nameću za

ovjeritelje ukupnog društvenog i humanistiĉkog znanja, a, u skladu s njima, vrši

se i (re)interpretacija povijesti, te meĊuetniĉkih, religijskih i ukupnih društvenih

odnosa u njoj.

„Pismo iz 1920.“ sa spoznajom njegovog junaka o olujama bosanske mrţnje

preispituje tradiciju bosanske osmanofobije i osmanofilije, ali ne samo njih, jer

se u oluje te mrţnje upisuju i druge fobije i filije kao identifikacijska polja za

uspostavljanje identiteta društvenih i meĊuetniĉkih razlika. Andrićev junak

traţi, naprosto vapi da se te razlike osvijeste i vide kao izvorišta mrţnje, te da se

analiziraju kako bi se prevazišle i kako bi se društveni prostor emancipirao od

njih, dok nacionalistiĉka kritika te razlike apsolutizira, produbljuje i na njima

gradi svoje ubilaĉke ideološke naracije. Drugim rijeĉima, Andrić nije mogao ni

naslutiti u kolikoj mjeri će baš ta kritika potvrĊivati stajališta njegovog junaka o

bosanskoj mrţnji i u kolikoj mjeri će svoju ideološku mrţnju pokušavati

nametnuti ukupnom društvu kao oblik društvenog i humanistiĉkog znanja.

A kako, zapravo, funkcionira i o ĉemu priĉa Andrićevo „Pismo iz 1920.“?

Ostvarena kao dijaloška naracija dvojice prijatelja, neimenovanog naratora i

Maksa Levenfelda, uz epistolarni dodatak u kojem Maks u obliku eseja izlaţe

svoja stajališta o Bosni i razloge za odlazak iz nje, te naratorov uvod u kojem

portretira svoga prijatelja u mladosti i završni komentar o njegovoj pogibiji u

Španskom graĊanskom ratu, ova priĉa netipiĉna je za Andrićev pripovjedaĉki

postupak. Andrić je u svom pripovjedaĉkom postupku ostvario kulturološku,

26

psihološku, novopovijesnu i simboliĉku priĉu u kojoj se lokalni hronotop,

Bosna za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine, neprestano univerzalizira

Ŕ da bi, na koncu, dobio simboliĉka obiljeţja. „Pismo iz 1920.“ jedna je od

rijetkih Andrićevih priĉa koje se pribliţavaju njegovoj savremenosti. Otud

esencijalistiĉka kritika, analizirajući naratora priĉe, nerijetko istiĉe mogućnost

da je on jednak autoru, pa se tekstualna instanca naratora, sa svim njegovim

unutartekstualnim uslovljenostima, izjednaĉava sa okvirom biografije samog

autora. Tu se kao argument koristi podudarnost pišĉevog i naratorovog

školovanja u sarajevskoj gimnaziji i naratorova zanesenost literaturom, te

proţivljeno iskustvo Prvog svjetskog rata.

Naravno, Andrić se vrlo vješto poigrao okvirom svoje biografije, ali u

samoj priĉi nije ponudio niti jedan osnov za tezu da se narator moţe izjednaĉiti

s njime. Kao i u većini svojih priĉa, on je i ovdje zapretao svoje ognjeno Ja, o

ĉemu, kao jednom od temelja pišĉevog narativnog postupka, upeĉatljivo piše

Zdenko Lešić. To ognjeno Ja do punog izraza došlo je u „Ex Pontu“ i

„Nemirima“, Andrićevim ekspresionistiĉkim prozama baziranim na drami

ispovijesti. I samo tu, u ta dva djela, Andrić se koristio ispovjednom narativnom

tehnikom. Sve druge njegove priĉe u osnovi kreću od psihološkog realizma, ili

su bazirane na simboliĉkom tipu naracije, odnosno na naraciji kao osobenoj

kulturološkoj studiji u kojoj se junaci zatiĉu u tzv. kulturološkom hijatusu i iz

nove epistemološke situacije procjenjuju tradiciju i njenu vertikalu vrijednosti.

„Pismo iz 1920.“ tematizira jednu ljudsku sudbinu uhvaćenu u vrtlog

historije, bez mogućnosti da joj na bilo koji naĉin umakne. Pri tom, to je

sudbina junaka idealiste odanog prometejskom mitu i humanistiĉkim nalozima

evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, a razoĉaranog u ĉovjeka i

ĉovjeĉanstvo zbog iskustva klaonice Prvog svjetskog rata. Maks Levenfeld je

otud tipiĉni junak onog toka svjetske antiratne knjiţevnosti koji je oformljen u

ekspresionistiĉkoj pobuni i kasnije uobliĉen u modernistiĉkom skepticizmu iza

Drugog svjetskog rata. Zato je rat kljuĉni povijesni dogaĊaj ove priĉe, i to ne

samo kao ubilaĉki nego i kao prijelomni dogaĊaj koji razara devet-

naestovjekovne utopije prosvjetiteljskog i racionalistiĉkog humanizma. A to

znaĉi da Andrić preko Maksa Levenfelda pripovijeda uz ostalo i o evropskoj

slomljenoj generaciji intelektualaca iza Prvog svjetskog rata koja ne moţe

oformiti nove humanistiĉke naracije nakon što je ĉovjeĉanstvom protutnjala

opća klaonica. Takvo raspoloţenje intelektualaca sumira se u romanu „Na Drini

ćuprija“ naratorovom ocjenom da je devetnaesti vijek obećao ĉovjeĉanstvu opće

pravo glasa, a odveo ga u stanje opće vojne obaveze.

Na ovaj naĉin koncipiran, junak „Pisma iz 1920.“ pojavljuje se kao stalna

drugost modernog militaristiĉkog ustroja svijeta, neko ko iz pozicije drugosti

normativnog poretka svojom tragiĉnom sudbinom dovodi u pitanje i osporava

njegov temelj. Ali Maks nije samo drugost u odnosu na normativni militaristiĉki

poredak modernog ĉovjeĉanstva, on je to i u odnosu na normativni poredak

bosanskih identiteta. Stoga je za svaki oblik interpretacije ove priĉe nuţno uzeti

27

u obzir Maksov portret što ga na poĉetku iznosi njen narator: „Ĉovek koji sedi

pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za poslednjih pet-

šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, lekar je i lekarski sin.

Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad lekar napustio Beĉ i

nastanio se u Sarajevu, gde je stekao veliku praksu. Poreklom su Jevreji, ali već

odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i

austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata.“

Maksov identitet implicitno dovodi u pitanje i osporava normu ĉistih,

esencijalno pojmljenih krvno-srodniĉkih kolektivnih identiteta, pa je on

roĊenjem odreĊen identitarnom višestrukošću. Zbog toga i ne moţe pripadati

nikakvoj ograniĉenoj identitarnoj formi, već nuţno prelaziti preko svih

identitarnih granica i doseći oblik kozmopolitskog identiteta što je uobliĉen na

narativima evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma. Maks je, dakle, roĊen u

Bosni, ali identitarno pripada ĉovjeĉanstvu, a njegova odanost prometejskom

mitu ukazuje na to da je on apsolutni humanist. Kao stalna drugost koncepta

ĉvrstih, organski pojmljenih kolektivnih identiteta, Maks i moţe zauzeti kritiĉki

stav prema njima. On je, uz to, lekar i lekarski sin, pa i samo njegovo zanimanje

nosi humanistiĉki potencijal. Istodobno, Maksovom ĉovjekoljubnom uvjerenju

pridodaje se odanost prometejskom mitu, pa on ne citira Goetheovog

„Prometeja“ samo zbog ljepote pjesme nego u zanosu, potpuno se identi-

ficirajući sa starogrĉkim mitskim junakom koji se ţrtvovao za ĉovjeka i

ĉovjeĉanstvo. Na taj naĉin Andrić je junaka priĉe modelirao kao narativnu

figuru koja iz starogrĉkog mitskog osnova dobacuje u moderno doba i spaja u

sebi humanistiĉke naracije od Prometeja do evropskog prosvjetiteljstva i

racionalizma, a potom i do generacije pobunjene protiv modernog militarizma

dvadesetog stoljeća.

No, Maks Bosnu doţivljava kao svoju drugu domovinu, što znaĉi da on

govori iz perspektive njene unutrašnje drugosti, nekoga ko je po poreklu

stranac, a u Bosni je ugledao svetlost dana. Ta pozicija unutrašnjeg stranca, koji

je od pripadnika većinskih identiteta percipiran kao Švapĉe i kuferaš,

omogućuje junaku priĉe distancu u odnosu na vladajuću društvenu normu i

identitarnu hijerarhiju. Upravo zbog te distance, on moţe razvijati

racionalistiĉki i kritiĉki stav i promatrati Bosnu drugaĉijim pogledom od onog

normativnog. Taj pogled i s njim usklaĊen kritiĉki stav vide Bosnu i njene

stanovnike u rasponu od svijetlog do tamnog, od anĊeoskog principa ţivota do

onog iracionalnog, sotonskog. Bosna je otud viĊena u vertikali vrijednosti, pa se

u Maksovom pogledu ona otkriva ne samo kao zemlja mrţnje već i kao „divna

zemlja, zanimljiva, nimalo obiĉna zemlja i po svojoj prirodi i po svojim

ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski

ĉovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih

sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama reĊe nalazi.“

Raspon u Maksovom pogledu na Bosnu uslovljen je empatijom koja

bosanskog ĉovjeka vidi u drami njegovog postojanja u kojoj je on izloţen

28

istodobnom djelovanju sila dobra i zla, komplicirane i teške povijesti i zanosa

koji ga izdiţu iznad njene surovosti. Ali, ono što presudno odreĊuje kritiĉki

pogled Andrićevog unutrašnjeg stranca na Bosnu i stalne drugosti u odnosu na

normativni poredak i hijerarhiju kolektivnih identiteta jeste, kako je ovdje već

naglašeno, klaonica Prvog svjetskog rata. Zato on na ţeljezniĉkoj stanici u

Slavonskom Brodu i govori o ratu kao o općoj tragediji ĉovjeka i ĉovjeĉanstva:

„Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorĉinom, više u tonu

nego u reĉima, sa gorĉinom koja i ne oĉekuje da će biti shvaćena. (Za njega u

ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, više protivniĉkih frontova, oni su se

pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je

vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašten

kad je rekao da ĉestita pobedinicima i Ŕ da ih duboko ţali, jer pobeĊeni vide na

ĉemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih ĉeka. Govorio je

jetkim i beznadeţnim tonom ĉoveka koji je mnogo izgubio i sad moţe da govori

šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne moţe, i da mu to ništa ne

pomaţe.“

Taj Maks, koji govori nakon iskustva ratne klaonice, jest, kako je ovdje

naglašeno, ĉovjek kojemu su skršene utopijske naracije devetnaestog stoljeća,

ali, istodobno s tim, on je i kamijevski pobunjeni ĉovjek, onaj koji je izgubio

iluzije, pa je to ĉovjek koji u ratu ne spoznaje vojni i politiĉki poraz nego poraz

humaniteta uopće. Taj poraţeni ĉovjek u isto vrijeme je i ĉovjek univerzalnog

morala koji prelazi granice svih podjela meĊu ljudima, a govori u ime poraţene

ljudskosti. Sada se njegovim identitarnim dimenzijama unutrašnjeg stranca,

idealiste odanog prometejskom mitu i devetnaestovjekovnim humanistiĉkim

naracijama, pridruţuje identitarna odrednica poraţenog ĉovjeka i nekoga ko je

spoznao opći poraz ljudskosti u ratnoj klaonici. Maks, dakle, govori iz

perspektive tog poraza, pa su njegove spoznaje utemeljene na moralnoj

odgovornosti izrasloj na strahu za opstanak ljudskosti u svijetu militaristiĉke

moći i njenog ubilaĉkog karaktera.

MeĊutim, Maks nije usamljen u takvom stavu nego se njegov osjećaj poraza

proteţe na cijelu tzv. pobunjenu generaciju nakon Prvog svjetskog rata: „Posle

tog velikog rata sretalo se meĊu inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih

na neki naroĉit naĉin, na nešto neodreĊeno u ţivotu. Ti ljudi nisu u sebi nalazili

sposobnost da se mire i prilagoĊavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom

pravcu.“

Andrić, dakle, višestruko motivira Maksov pogled na Bosnu i uklapa ga u

modernistiĉku skepsu nastalu iza Prvog svjetskog rata, skepsu koja je obiljeţila

dvadeseto stoljeće s njegovim iskustvom dva svjetska rata, koncentracionim

logorima i masovnim ratnim zloĉinima. Na ţeljezniĉkoj stanici u Slavonskom

Brodu u Maksov pogled na ĉovjeka i ĉovjeĉanstvo upisuje se ta skepsa i

presudno odreĊuje njegova mjerila vrijednosti. Iz nje on i gleda Bosnu i

spoznaje njene oluje mrţnje, baš onako kako na moderni militaristiĉki ustroj

29

ĉovjeĉanstva gleda neposredno iza Drugog svjetskog rata npr. ameriĉka

izgubljena generacija pisaca koja ne usvaja optimizam, slavu i uvjerenja vojnog

i ideološkog pobjednika u tom ratu već u njemu vidi sveopći poraz ljudskosti.

Andrićeva priĉa „Pismo iz 1920.“, objavljena neposredno iza Drugog svjetskog

rata sa skeptiĉnim pogledom njenog junaka na ĉovjeĉanstvo i Bosnu u njemu,

uklapa se upravo u takav knjiţevni kontekst i njegovu filozofiju skepse i patnje

na osnovu kojih mjeri uĉinke povijesti.

Zato to nije priĉa koja demonizira Bosnu, kako tvrdi nacionalistiĉka kritika,

već priĉa Ŕ vapaj za nepovratno izgubljenom humanistiĉkom utopijom i ţudnja

za ljubavlju koja moţe obnoviti prometejski sadrţaj ĉovjekove egzistencije

suprotstavljene bogovima kao simbolima svakog oblika hegemonijski ustrojene

moći. Otud se u Maksovom pogledu na Bosnu ne nalazi egzotistiĉki osnov,

karakteristiĉan za imperijalna stajališta koja, u ime toboţnje civilizatorske

misije, ţele pokoriti ovu i svaku drugu imperijalnim pogledom sliĉno odreĊenu

zemlju. Upravo suprotno, osnova Maksovog pogleda je racionalna kritika druge

domovine, a u toj kritici ljubav i ţudnja da se prevlada postojeće stanje

nesvjesne sukobljenosti i mrţnje meĊu lokalnim kolektivnim identitetima koji

meĊusobno povlaĉe ĉvrste granice, ne uoĉavajući mogućnost za prevazilaţenje

razlika u ime utopije univerzalne humanosti. Iz te kritike Andrićev junak u

svom pismu negdašnjem gimnazijskom prijatelju i naratoru priĉe i traţi da se ta

mrţnja osvijesti i racionalizira, eda bi se prevazišla: „Ali vidiš, ima nešto što bi

ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida:

Bosna je zemlja mrţnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo

korelativ te mrţnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mrţnji. Da, o mrţnji. I

ti se instinktivno trzaš i buniš kad ĉuješ tu reĉ (to sam video one noći na

stanici), kao što se svaki od vas opire kad to ĉuje, shvati i vidi. A stvar je baš u

tome što bi to trebalo uoĉiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko

neće i ne ume da uĉini. Jer, fatalna karakteristika te mrţnje i jeste u tome što

bosanski ĉovek nije svestan mrţnje koja ţivi u njemu, što zazire od njenog

analiziranja, i Ŕ mrzi svakog ko pokuša da to uĉini. Pa ipak, ĉinjenica je: da u

Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne

mrţnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni,

nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili

neslovenskim zemljama.“

U ovim stajalištima Maks podsjeća na drugog Andrićevog junaka Ŕ Defosea

iz „Travniĉke hronike“. Oba junaka vide nepomirljivost bosanskih unutrašnjih

identitarnih razlika i oba teţe da se te razlike meĊusobno izmire i prevaziĊu.

Oba su odana prosvjetiteljskom utopizmu i njegovoj ideji emancipacije ĉovjeka

i ĉovjeĉanstva. Defose će uvidjeti da se bosanski kolektivni identiteti obrazuju u

svojoj ĉvrstini preko identifikacijskih polja i simboliĉkih imaginarija koji su

izvan Bosne, a u svojoj religiocentriĉnosti ne teţe nikakvoj hibridizaciji kako bi

nadvladali svoju fobiĉnost od drugih. Maks kao da dalje razvija to Defoseovo

saznanje i u bosanskim kolektivnim razlikama pronalazi nesvjesnu mrţnju.

30

Uspostavljeni na religiocentriĉnim simboliĉkim imaginarijima sa apsolu-

tiziranjem interpretativnog koncepta monoteistiĉke istine svijeta i ĉovjeka, a

oblikovani radom imperijalnih kulturnih praksi i identitarnih strategija, ti se

kolektivni identiteti meĊusobno sudaraju u svojim kulturnim i tradicijskim

vrijednostima. O tome Andrić upeĉatljivo piše na poĉetku romana „Na Drini

ćuprija“, analizirajući meĊuetniĉke kulturne razlike u narodnim predajama,

priĉama i legendama izmaštanim oko Mehmed-pašinog mosta u Višegradu. Baš

kako Defose traţi prevazilaţenje razlika i transgraniĉne forme bosanskog

identiteta, isto tako i narator „Na Drini ćuprije“ vidi mogućnost da se

prodiranjem do povijesne istine dekonstruiraju narodne legende, priĉe i predaje,

eda bi se na mjestu razlika pojavila zajedniĉka spoznaja o tragiĉnoj povijesti.

Maks nastavlja tu opsesivnu poetiĉku teţnju u Andrićevom knjiţevnom opusu i,

u ime univerzalne humanistiĉke etike i opomene pred budućnošću, pouĉen

iskustvom svjetskog rata kao opće tragedije ĉovjeĉanstva, zahtijeva analizu

nesvjesne mrţnje u bosanskom ĉovjeku. On svoj zahtjev temelji na

posttragiĉnoj etici skeptiĉno zagledanoj u militaristiĉku budućnost ĉovjeka i

ĉovjeĉanstva, te se spoznaja o nesvjesnoj mrţnji bosanskog ĉovjeka na koncu

ispostavlja kao briga za njegovu budućnost. Zato on istiĉe da je to: „Mrţnja koja

diţe ĉoveka protiv ĉoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod

zemlju oba protivnika; mrţnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko

sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mrţnja, kao plamen, nema stalnog lika

ni sopstvenog ţivota, ona je prosto oruĊe nagona za uništenjem ili

samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak

potpunog uništenja ne izvrši.“ Maks, nadalje, takvu mrţnju razlikuje od one

koja „kao i gnev ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mrţnja daje snagu, a

gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi koje samo

bujice mrţnje i mogu da išĉupaju i otplove. A kad te bujice splasnu i nestanu,

ostaje mesto za slobodu i stvaranje boljeg ţivota.“

Na ovom mjestu nameće se sama od sebe sliĉnost u mišljenju Andrićevog

junaka o društvenoj funkciji gnjeva sa naĉinom na koji o njemu kao pokretaĉu

povijesti i kljuĉnoj energiji koja se skuplja u društvene banke srdţbe misli

njemaĉki filozof Peter Sloterdijk. Prema Sloterdijku, gnjev nema iskljuĉivo

funkciju razaranja nego više graĊenja u povijesti, a tokom društvenih procesa

neprestano se akumulira, potom razvija u jeziĉkim politikama, da bi, na koncu,

bio pretvoren u politiĉko djelovanje, odnosno u povijesnu akciju.

Andrićev junak u etiĉkoj strepnji nad budućnošću Bosne i bosanskog

ĉovjeka otkriva i kontrapunktalnost njihovih egzistencija: „Da, Bosna je zemlja

mrţnje. To je Bosna. I po ĉudnom kontrastu, koji u stvari nije ni tako ĉudan, i

moţda bi se paţljivom analizom dao lako objasniti, moţe se isto tako kazati da

je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene ĉvrstine karaktera,

toliko neţnosti i ljubavnog ţara, toliko dubine osećanja, privrţenosti i

nepokolebljive odanosti, toliko ţeĊi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u

neprozirnim dubinama, ĉitavi uragani sapetih, zbijenih mrţnji koje sazrevaju i

31

ĉekaju svoj ĉas. IzmeĊu vaše ljubavi i vaše mrţnje odnos je isti kao izmeĊu

vaših visokih planina i hiljadu puta većih i teţih geoloških naslaga na kojima

one poĉivaju. I tako, vi ste osuĊeni da ţivite na dubokim slojevima eksploziva

koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene

i svirepe osećajnosti. Moţda je vaša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko

mrţnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i poboţnostima.“

Ovaj kontrapunkt je vrhunac Maksove misaone drame suoĉenja sa

bosanskom stvarnošću u kojoj „najviše zlih i mraĉnih lica moţe ĉovek sresti

oko bogomolja, manastira i tekija“ i u kojoj se ĉak i vremena raĉunaju i mjere

na ĉetiri razliĉita monoteistiĉka naĉina i teku paralelno, bez mogućnosti bilo

kakvog dodira. Jednostavno reĉeno, tamo, u poboţnostima, gdje se oĉekuje

krajnji oblik anĊeoskog humanizma, Maks otkriva i sadrţinu sotonskog principa

i ubilaĉki nagon baš u ime tih poboţnosti. A etniĉke tradicije nisu oblikovane

prema nalozima unutrašnjih bosanskih centara nego onih vanjskih, onih izvan

same Bosne, pa se vanjski sudari negativnih povijesnih sila odraţavaju i

umnogostruĉavaju u samoj Bosni. Kao da u Maksovim kritiĉkim stavovima

odjekuje naše vrijeme u kojem je nacionalizam i s njim usklaĊen sistem

ideološke kritike i ideologizacije kulturnih tradicija apsolutizirao njihove

granice i pretvorio ih u neprelazne bedeme, pa te tradicije sakralizirao, bez

mogućnosti njihove transformacije.

No, Maksov kontrapunktalni pogled na Bosnu otkriva dinamiĉku strukturu

multikulturnih, multietniĉkih i multireligijskih društvenih i povijesnih zajednica

obiljeţenu stalnim sukobom, odbijanjem, imaginiranjem susjeda kao

neprijatelja, ali i trenucima dijaloga razlika i stvaranja novih kulturnih i

humanistiĉkih vrijednosti. Taj pogled, nadalje, Bosnu vidi kao sloţenu dramsku

pozornicu ĉije odnose nije moguće analizirati idealistiĉkim kategorijama stalnog

povijesnog sklada razlika i njihovog multikulturnog jedinstva nego u

horizontima povijesnih procesa u kojima se ukazuje dinamiĉki sistem odnosa

istovremenog odbijanja i privlaĉenja, saradnje i sukoba, jeziĉkih politika

prijateljstva i demonizacije, te, u konaĉnici, trijumfa sila zla, ali i snaga dobra

koje mu se opiru.

Kontrapunkt na toj osnovi oblikuje Maksovu kritiku bosanskih oluja

mrţnje, da bi se u Andrićevoj priĉi pretoĉio u narativnu polifoniju. Narator

priĉe, naime, ne dijeli Maksovo gledište niti njegova uvjerenja, a njegov glas u

priĉi sve do njenog kraja ne funkcionira kao opozicija Maksovim stajalištima.

Taj glas, njegova fokalizacija i naracija sluţe da predoĉe Maksovu dramu

mišljenja i dramu traţenja mjesta u kojem bi ţivio i ostvario svoje humanistiĉke

potencijale. Potom se drami mišljenja pridruţuje drama odlaska iz Bosne, a

onda i drama Maksove ţivotne akcije. Sve te drame predoĉene su iz naratorove

vizure koju obiljeţava pretpostavljeno, ali neizreĉeno neslaganje sa Maksovim

stavovima o Bosni kao nekom posebnom, unikatnom sluĉaju u svijetu. Maks,

koji je u mladosti presudno utjecao na naratorov duhovni profil, u sadašnjoj

naratorovoj optici je promijenjeni ĉovjek koji je „okrupnjao od ţivota na frontu,

32

ogrubeo, odeven (je) kao neki preduzimaĉ“, a od negdašnjeg zanesenjaka

knjigama i idealiste odanog prometejskom mitu postao je skeptik Ŕ koji o ratu

govori s gorĉinom ĉovjeka poraţenog opštim stradanjem. Negdašnji mladalaĉki

uzor, sada je ĉovjek koji beţi od bosanske mrţnje, nadajući se da će u nekom

gradu u Juţnoj Americi ili u Parizu pronaći kakav-takav mir i mogućnost da

ostvari svoje ljudske potencijale.

Narator, koji ne eksplicira svoja sadašnja stajališta, a u uvodu pokazuje

koliko ga je odredilo i profiliralo gimnazijsko prijateljstvo s Maksom, u priĉi

postaje svjedokom i promatraĉem Maksove tragiĉne sudbine. Tako onaj

kontrapunktalni Maksov pogled na Bosnu postaje osnovom za uspostavljanje

narativne polifonije na njenom kraju. Naime, naratorov izvještaj o Maksovom

ţivotu sabira ĉinjenice: nastanjivanje u Parizu, ljekarska praksa u tom gradu,

pomaganje ljudima iz naših krajeva i pridruţivanje republikancima u Španskom

graĊanskom ratu, gdje se „proĉuo svojom revnošću i znanjem“. Tu je, na koncu,

i izvještaj o Maksovom tragiĉnom kraju: „Poĉetkom 1938. godine nalazio se u

jednom malom aragonskom gradiću ĉije ime niko od naših nije umeo pravo

izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je

poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.“ Tu je i gorki komentar:

„Tako je završio ĉovek koji je pobegao od mrţnje.“

A baš tim komentarom otvara se ĉitava polifonijska mreţa koja Andrićevoj

priĉi omogućuje da univerzalizira lokalni bosanski hronotop i njegove oluje

mrţnje. Sada se iz lokalnog fenomena mrţnja prenosi na općeljudski plan, na

ĉovjeĉanstvo i njegov militaristiĉki ustrojen poredak, pa u ratnom zloĉinu u

malom aragonskom gradu ne gine samo skeptiĉni humanist Maks u bolnici nego

i gotovo svi njegovi ranjenici. Tako mrţnja postaje kljuĉnim principom

suvremene ĉovjekove civilizacije, dozivajući u sjećanje internacionalni otpor

Francovom fašizmu. Onaj otpor koji Tvrtko Kulenović u romanu „Istorija

bolesti“ naziva zadnjom idejom ljudskog bratstva i imenuje ĉovekovom

porodicom.

Andrić, dakle, „Pismo iz 1920.“ organizira kao narativnu dramsku

pozornicu na kojoj vode dijalog Maksova stajališta utemeljena na iskustvu

sveopćeg ljudskog poraza i skeptiĉno zagledana u budućnost, te obiljeţena

vapajem za sveĉovjeĉanskom ljubavlju koja bi nadvladala svaku mrţnju, i

gorka, ledena naratorova ironija s kraja priĉe. Ta ironija dehijerarhizira vertikalu

svijeta i asocijativno se vraća kainskom znaku ĉovjekovog postojanja od

njegovog mitskog zasnova do modernih ratnih klaonica i izvjesnosti mraĉne

budućnosti sa njenim apokaliptiĉnim znakom mrţnje. U takvom narativnom

dijalogu Bosna je postala transvremenim i transgraniĉnim simbolom u koji je

upisano sveljudsko iskustvo ratova što ih je oblikovala moć mrţnje kao tvorbeni

princip ukupne historije. Iznad toga lebdi Maksov vapaj za nikad dosegnutim

humanitetom i lomi se u krik što se proteţe vremenom Ŕ od Abela do ţrtava u

današnjim ratovima.

33

Izvori i literatura:

Andrić, Ivo (2004): Pismo iz 1920. U: Priĉa o vezirovom slonu i druge pripovijetke; izabrao i priredio Ivan Lovrenović. Sarajevo, Civitas.

Eagleton, Terry (2005): Teorija i nakon nje; preveo Darko Polšek. Zagreb: Algoritam.

Foucault, Michel (2002): Rijeĉi i stvari: arheologija humanistiĉkih znanosti; preveo SrĊan Rahelić. Zagre, Golden marketing.

Gibson, Andrew: Pripovijedanje, glasovi, pisanje. U: Autor, priopvjedaĉ, lik; priredio Cvjetko Milanja, (1999): Osijek, Svjetla grada.

Bahtin, Mihail (1967): Problemi poetike Dostojevskog. Beograd, Nolit.

Biti, Vladimir (prir.) (2002): Politika i etika pripovijedanja. Zagreb.

Eco, Umberto (2001): Granice tumaĉenja. Beograd, Paideia.

Ricoeur, Paul (2004): Sopstvo kao drugi. Beograd, Jasen.

Pobrić, Edin (2013): Ivo Andrić i savremena bosanskohercegovaĉka interpretativna raskrsnica. U: Zadarski filološki dani IV: zbornik radova s

MeĊunarodnog znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4. Zadar.

Kazaz, Enver (2012): Subverzivne poetike, Zagreb‒Sarajevo, Synopsis.

Lešić, Zdenko (1988): Pripovjedaĉi