Drugi vatikanski koncil - kratki prikaz

DRUGIVATIKANSKI

SABORKratak prikaz

Građa za vjeronaučnu olimpijadu šk. god. 2014./2015.

Priredio:prof. dr. Nediljko Ante Ančić

NACIONALNI KATEHETSKI UREDHRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

NACIONALNI KATEHETSKI URED HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJEKsaverska cesta 12A, 10 000 ZAGREB

SadržajRazličite predodžbe o potrebi i mogućnosti crkvenog koncila 6

Ivan XXIII i Koncil 7

Životni put pape Ivana XXIII 7

Najava Koncila – veliko iznenađenje 8

Vizija Koncila 9

Faze u pripremi Drugoga vatikanskog sabora 10

Otvaranje Drugoga vatikanskog sabora 12

Papin govor na otvorenju: Raduje se majka Crkva 12

Prvi radni dan 14

Koncil na putu prema samome sebi 15

Hrabri Koncil, prvi plodovi 16

Pavao VI nastavlja Koncil 17

Treće zasjedanje: vrhunac i kriza Koncila 18

Četvrto zasjedanje i završetak 19

Teolozi (periti) 20

Nekatolički promatrači 23

Osvrt na provedbu Koncila 25

Zaključak 29

Kazalo važnih pojmova 30

Literatura 32

Bilješka o autoru 33


3

Na početku pontifikata pape Ivana XXIII (1958 ) bilo je mnoštvo želja za reformom u Crkvi, ali nije bilo poziva da se sazove sve-

opći koncil Može se reći da su reformske ideje ipak malo-pomalo izvele duhovnu i teološku preorijen-taciju koja je pripremala Drugi vatikanski sabor Poticaji da se provedu reforme dolazili su iz razli-čitih crkvenih strujanja u drugoj polovici 19 i prvoj polovici 20 stoljeća Na socijalno-političkom polju katolici se pojačano angažiraju u političkom životu vodeći se idejama socijalnoga nauka Crkve na tra-gu enciklike Rerum novarum (1891 ) Zatim nastaje laički pokret pod imenom Katolička akcija, koji je inspiriran duhom Evanđelja, a pokušaj je organizi-ranog sudjelovanja katolika u društvu i Crkvi

Početkom 20 stoljeća, a osobito nakon Prvog svjetskog rata, javlja se čitav niz teološko-duhov-nih kretanja koja su poticala obnovu i pripremala

put budućem Koncilu Ovdje spominjem samo one najvažnije U svijesti mnogih vjernika javlja se nov doživljaj Crkve, što ga je ondašnji poznati teolog Romano Guardini pregnantno izrazio riječima: “Crkva se budi u dušama ” U to vrijeme jača litur-gijski pokret i širi se ekumensko gibanje sa svojim idejama koje će poslije također naići na prihvat Valja spomenuti i pojavu novog načina teološkog promišljanja u Francuskoj pod nazivom nova te-ologija (nouvelle théologie) Ona je s jedne strane nadahnuta povratkom biblijsko-patrističkom po-lazištu, a s druge strane gaji otvorenost prema svi-jetu Crkva već tada pojačano djeluje u misijskim područjima i ima određeno iskustvo susreta s dru-gim izvaneuropskim kulturama Posebno je zapa-žena aktivnost marijanskog pokreta u Crkvi nakon ukazanja u Fatimi (1917 ) i proglašenja dogme o uznesenju Bogorodice na nebo (1950)

DRUGI VATIKANSKI SABOR4

Različite predodžbe o potrebi i mogućnosti crkvenog koncila

Papa Pio XII (1939 –1958 ) poznavao je razvoj teološke misli svojega vremena te je prvi dio svojega pontifikata bio pretežno otvoren du-

hovnim strujanjima u teologiji i pozitivno ih prihva-ćao, o čemu svjedoči nekoliko njegovih enciklika iz toga razdoblja Moglo bi se reći da je nekim svojim reformskim pomacima i odlukama utro put Drugom vatikanskom saboru i prethodio nekim smjerovima rasprave na Koncilu

Papa Ivan XXIII nije bio prvi koji je u tom razdo-blju razmišljao o sazivanju crkvenog sabora Premda su se i oba njegova prethodnika bavila istom mišlju, on je smogao snage i odlučnosti za taj korak Već je Pio XI na početku svoje papinske službe razmatrao mogućnost da nastavi i završi nekoć prekinuti Prvi va-tikanski sabor Čak je o tome poslao upit svim biskupi-ma Katoličke Crkve, od kojih je dobio pretežno poziti-van odgovor Ipak je od tog plana odustao, vjerojatno zbog još nesređenih odnosa Svete Stolice s talijan-skom državom Pio XII je u razdoblju između 1949 i 1951 u okviru Svetog oficija (današnje Kongregacije za nauk vjere) osnovao posebnu komisiju da prouči i istraži mogućnosti održavanja općeg crkvenog sa-bora U njoj su na vidjelo izišle dvije posve različite predodžbe o naravi i zadaćama toga crkvenog skupa Prema prvom shvaćanju, budući koncil bi vremenski trebao trajati svega nekoliko tjedana i ne bi se bavio unutarcrkvenim pitanjima, jer to papa može uraditi svojim enciklikama i drugim dokumentima Sabor bi, prema tome, trebao samo demonstrativno posvjedo-čiti crkveno jedinstvo Ako bi se donosili dokumenti, biskupi bi trebali Rimskoj kuriji iznijeti svoje prijedlo-ge, a ona bi iz toga izradila završni dokument Druga predodžba do koje je spomenuto povjerenstvo došlo odbacuje prethodni model poimanja koncila kao su-protnog tradiciji Crkve Koncili su, naime, u povijesti uvijek bili teška i složena stvar, oni imaju svoju vla-stitu dinamiku, puni su iznenađenja i nije moguće unaprijed odrediti koliko će dugo potrajati i o kojim će temama raspravljati Osim toga, takav veliki crkve-ni događaj s više tisuća sudionika zahtijevao bi teh-ničke, organizacijske i druge pripreme u trajanju od nekoliko godina Pio XII se priklanjao ovom drugom shvaćanju koncila, ali u dobi od 75 godina nije imao dovoljno snage i osjećao se prestarim da bi se upustio u taj vrlo zahtjevan pothvat, smatrajući da će to učini-ti njegov nasljednik Njegov se nasljednik Ivan XXIII , premda je bio još stariji, zaista odlučio na taj izazovan i vrlo zahtjevan crkveni korak

U tom je vremenu bilo i drugih razmišljanja i različitih ideja o opravdanosti sazivanja koncila, o njegovim mogućim zadaćama i tehničkoj izvedivo-sti, koje nikako nisu išle u prilog održavanju takvog najvećeg crkvenog skupa Jedno je od mišljenja bilo da bi budući koncil trebao biti samo službeni završe-tak Prvoga vatikanskog sabora, koji je bio prekinut i tako zapravo ostao nedovršen Međutim, što je vrije-me više odmicalo, time se i takav plan koncila činio sve manje izglednim Kod nekih je jednako tako bila prisutna i druga već spomenuta ideja da je održava-nje koncila organizacijski vrlo složen, prezahtjevan i nepredvidiv posao, što je također bio važan razlog da se olako ne upušta u taj veliki pothvat Nadalje, bilo je mnogo onih u Katoličkoj Crkvi koji su smatrali da je koncil zapravo i nepotreban jer je Prvi vatikan-ski sabor proglasio dogmu o papinu primatu i neza-bludivosti pa su pape nakon toga tu svoju učiteljsku i pastirsku vrhovnu vlast obilno koristili Zato se či-nilo nepotrebnim sazivati biskupe iz cijeloga svijeta da se u mukotrpnom procesu usuglase i slože oko pojedinačnih pitanja crkvenoga nauka kad to iona-ko može jednostavnije riješiti sam papa Polazeći od uobičajenih razloga zbog kojih su se crkveni sabo-ri u povijesti sazivali, neki su zastupali mišljenje da nema pravog povoda za održavanje koncila Crkvi u ono vrijeme nije prijetila neka opasnost koja bi ugro-žavala njezino jedinstvo, nije bilo važnih aktualnih pitanja na području crkvene stege, niti prijepornih pitanja u odnosu na crkveni nauk Bilo je, konačno, i onih kojih su nakon najave Koncila smatrali da je preuranjen Prema njihovu mišljenju, tek su treba-la stasati nova pokoljenja biskupa koja bi bila upo-znata s biblijskom i patrističkom teologijom i stekla osjetljivost za ekumenska pitanja Stoga ne čudi da je najava održavanja Drugoga vatikanskog sabora*, k tome još od tek izabranog pape u poodmakloj dobi, iznenadila i začudila ne samo svjetovnu, nego još više crkvenu javnost

* Za Drugi vatikanski koncil pisac rabi još sljedeće nazive koji su uobičajeni u hrvatskom jeziku: Drugi vatikanski sabor, II Vatikanski koncil, ili samo riječ Koncil odnosno riječ Sabor

Pio XII.


5

Ivan XXIII. i Koncil

Poslije smrti pape Pija XII za njegova je nasljed-nika izabran patrijarh Venecije, kardinal Angelo Giuseppe Roncalli, koji je uzeo ime Ivan XXIII

Njegovu je ocu bilo ime Ivan, a i župna crkva u kojoj je kršten bila je posvećena sv Ivanu Nije ga smetalo što je jedan protupapa u 15 stoljeću nosio to ime, pa ga od tada nijedan rimski prvosvećenik za sebe nije uzimao, premda je ono u srednjem vijeku očito bilo popular-no Novoga Petrova nasljednika mnogi su zbog visoke životne dobi smatrali “prijelaznim papom” i nisu oče-kivali da će taj sedamdesetsedmogodišnjak donijeti neke značajne promjene ili poduzeti važne iskorake u životu Crkve Ipak, već su na prvi pogled upadljive velike razlike, pa i suprotnosti između novoga pape i njegova prethodnika, i to ne samo s obzirom na vanj-ski izgled, porijeklo i stil ophođenja s drugima

Ivan je bio debeljuškasti tip niskoga rasta, utje-lovljenje talijanskog seoskog župnika; Pio je pak bio mršav, potomak ugledne građanske rimske obitelji Dok papu Ivana krasi jednostavnost, neposrednost i humor, Pio je djelovao distancirano, povučeno, gotovo mistično Tim razlikama vanjskoga izgleda i

karaktera mogao bi se dodati i čitav niz drugih s ob-zirom na različitost njihova teološkog razmišljanja, njihovu crkvenost i pogled na svijet

Životni put pape Ivana XXIII.

Angelo Giuseppe Roncalli potječe iz brojne se-ljačke obitelji Rođen je 25 studenoga 1881 u mjestu Sotto il Monte u sjevernotalijanskoj

pokrajini Bergamo Njegov otac, mali poljoprivred-nik Giovanni Battista i majka Marianne imali su dva-naestero djece Nakon školovanja u dječačkom i bo-goslovnom sjemeništu u obližnjem Bergamu dobio je stipendiju i poslan je kao klerik u Rim da nastavi studij u Zavodu Sant’ Apollinare U međuvremenu je na godinu dana morao prekinuti studij radi voj-ne obveze koju je odslužio u svom zavičaju Studij u Rimu okrunio je doktoratom iz teologije (1904 ) Iste je godine zaređen za svećenika i obavio zahvalno hodočašće u Svetu zemlju Mjesni biskup Giacomo Radini Tedeschi uzima ga za svojega tajnika i u toj će službi ostati cijelo jedno desetljeće, kada u Sjeme-ništu poučava crkvenu povijest, teologiju crkvenih otaca i apologetiku (tako se nekoć zvala fundamen-talna teologija), izdaje biskupski list te priprema za publiciranje vizitacije sv Karla Boromejskoga To je razdoblje zacijelo najsnažnije utjecalo na njegovu duhovnu formaciju

U Prvom svjetskom ratu don Roncalli je nekoliko godina služio najprije u sanitetskoj službi, a zatim kao vojni kapelan Nakon rata djeluje kao duhovnik u sje-meništu (1918 -1920 ), odakle je poslan u Rim da kao

predstojnik vodi novoosnovanu talijansku crkvenu ko-misiju za širenje vjere U tom će uredu poticati misijska nastojanja i u tu svrhu skupljati novčana sredstva

Iz Rima ga put vodi na Istok Naime, papa Pio XI imenovao ga je najprije apostolskim vizitatorom, a potom apostolskim delegatom u Bugarskoj (1925 ) Tu će u diplomatskoj službi Svete Stolice provesti ci-jelo desetljeće Na početku svojeg diplomatskog dje-lovanja zaređen je za naslovnog biskupa, a geslo mu je Oboedientia et pax (Poslušnost i mir) Njegov polo-žaj u Bugarskoj s vrlo malim brojem katolika nije bio jasno određen, niti je diplomatski bio lagan i jedno-stavan te očito nije zadovoljavao Roncallijevu težnju za većom aktivnošću Godine 1934 premješten je na službu u Tursku, a dodijeljena mu je i odgovornost za Grčku Sada je u novoj ulozi imao šire i raznovrsnije mogućnosti djelovanja te je bio zadovoljniji U svom radu susretao se s islamom i islamskim svijetom, uspostavio je kontakte s ekumenskim patrijarhom, posjećivao zemlje na Bliskom istoku te je sudjelovao u akcijama spašavanja Židova pred nacističkim pro-gonima za vrijeme Drugoga svjetskog rata

Krajem ratne godine 1944 Roncalli je imenovan nuncijem u Francuskoj, gdje ga je dopala nimalo laka zadaća posredovanja u sporu oko biskupa koji su bili pristaše tamošnjeg Vichyjeva režima, pa ih je

Ivan XXIII.


nakon pobjede saveznika predsjednik De Gaulle htio opozvati U tom osjetljivom pitanju uspjelo mu je naći kompromisno rješenje Po završetku rata osnivao je teološke tečajeve za zatočene njemačke bogoslove i pomagao u obnovi Zbog pastoralnih potreba Crkve pri kraju 1952 godine napušta diplomatsku službu i vraća se u Italiju Imenovan je kardinalom i ubrzo za-tim nadbiskupom (patrijarhom) Venecije, nakon što je zbog prerane smrti njegova prethodnika ta prestiž-na biskupija ostala bez svojega pastira U toj je službi nakon smrti Pija XII otputovao u Rim na izbor novo-ga pape Konklave na kojima je sudjelovalo pedeset i jedan od ukupno pedeset i četiri kardinala trajale su relativno kratko (25 -28 listopada 1958 ) Dvojica čla-nova kardinalskog kolegija nisu iz političkih razloga mogla doći u Rim: hrvatski kardinal Alojzije Stepinac, koji je u montiranom političkom postupku bio osu-đen od ondašnjih komunista i zatočen u Krašiću, te mađarski kardinal Joseph Mindszenty, koji je također živio u svojevrsnom zatočeništvu u Budimpešti Po-trebna dvotrećinska većina za izbor Petrova nasljed-nika iznosila je trideset i pet glasova

Povjesničari donose i neke zanimljive pojedino-sti o glasanju i o omjeru snaga u kardinalskom ko-legiju, koje su unatoč izolaciji kardinala i zapovjedi tajnosti procurile u javnost Tako su među kardi-nalima postojale tri skupine: takozvani “konzerva-tivni”, predvođeni Pizzardom i Ottavianijem, činili su polovicu birača (26 kardinala), njih 18 slovili su kao “napredni”, dok se u “sredinu” ubrajalo sedam kardinala, među kojima i Roncalli On je očito sma-tran kompromisnim kandidatom ako se dvije glavne strane ne uspiju složiti Odluka za patrijarha iz Ve-necije pala je u jedanaestom krugu glasanja i nije ga zatekla nespremnim U kardinalskom zboru uživao je glas pobožnog i dušobrižnički usmjerenog pastira koji je skladno povezao pastoralno usmjerenje i di-plomatsko iskustvo Jedan je sudionik s obzirom na izbor pape Roncallija kasnije izjavio: “Od početka je smatran favoritom i to je znao ”

Na osobnost i snažno izraženu tradicionalno katoličku duhovnost novoizabranog Pape najviše

su utjecali kućni obiteljski kršćanski odgoj i njego-vi duhovni odgojitelji Premda po naravi jednosta-van i spontan, nije se nikada zadovoljavao jeftinim rješenjima To osobito saznajemo iz pisama obitelji i duhovnog dnevnika (Il giornale dell‘anima) što ga je počeo pisati od četrnaeste godine i vodio ga sve do kraja života Kako nam sam svjedoči, žarište je te duhovnosti bilo jutarnje moljenje časoslova, zatim slavljenje euharistije i polusatno razmatranje, večer-nja krunica i tjedna ispovijed Često je čitao Nasljeduj Krista – klasično katoličko štivo, i redovito obavljao ignacijanske duhovne vježbe Distancirao se od tzv modernizma koji je onodobno od Crkve bio osuđen, ali je bio uvjeren da se i u Italiji više treba pozitivno baviti teologijom nego što je to u redovitim prilikama onoga doba bio slučaj

Teološki obzor novoga pape Ivana XXIII bio je proširen najprije radom u Ustanovi za širenje vjere, a zatim iskustvima koja je tijekom duljeg razdoblja stjecao u diplomatskoj službi, osobito na Bliskom isto-ku Ona su ga učinila osjetljivim za pitanje misija i otvorenim za ekumensku suradnju Sluh za socijalne probleme upio je odmalena, odrastajući u skromnim uvjetima seoske obitelji s brojnom djecom Premda je gotovo tri desetljeća proveo kao crkveni diplomat, ni-kada se nije osjećao kao kurijalni službenik, nego kao dušobrižnik Spomenute značajke, kao i neke druge osobine iz biografije pape Roncallija itekako će se odraziti i na njegov novi stil vladanja i način uprav-ljanja Crkvom u duhu kolegijaliteta Nije htio vladati autokratski, slušao je i podnosio i drukčija mišljenja, cijenio je i poštovao biskupe kao svoju subraću u apo-stolskoj službi, nije bio “zatočenik Vatikana” kao nje-govi prethodnici, nego je išao među ljude, posjećivao crkve, bolnice, zatvore i sjemeništa Poznati crkveni povjesničar Hubert Jedin zaključuje: “Kao crkveni povjesničar upoznat s povijesnom promjenom Crkve u svijetu koji se trajno mijenja, papa Ivan je bio uvje-ren da Crkva svoj navještaj, svoju organizaciju i svoje dušobrižničke metode mora prilagoditi s obzirom na krajnje promijenjeni svijet, i za to je rabio podosta prijeporan pojam aggiornamento ”

Najava Koncila – veliko iznenađenje

Na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kr-šćana, 25 siječnja 1959 Ivan XXIII u bazilici sv Pavla izvan Zidina pred skupinom kardina-

la najavljuje dva značajna događaja: sazivanje Biskup-ske sinode za Rim i održavanje općeg koncila, od kojih će ovaj posljednji pothvat biti pravo pionirsko djelo i imati dalekosežno povijesno značenje za cijelu Crkvu Bilo je to samo nepuna tri mjeseca nakon njegova iz-

bora za papu pa u takvim okolnostima ne zvuči pre-smiono ni tvrdnja povjesničara Klausa Schatza da je za upuštanje u takav sveopći koncil zaista bilo potreb-no “bezbrižnosti i karizmatske hrabrosti Ivana XXIII ”

Nikakvo čudo da je zato najava Koncila izazvala golemo zanimanje ne samo u Katoličkoj Crkvi, nego i izvan nje, među drugim kršćanima i u svjetovnoj javnosti


7

Ima nagađanja i dvojbi o tome je li sazivanje op-ćeg sabora bilo iznenadno nadahnuće Duha ili se Papa već otprije bavio tom mišlju Čini se ipak da je papu Roncallija ova ideja otprije zaokupljala i da je s nekim bliskim suradnicima o tome razgovarao, oso-bito sa svojim državnim tajnikom kardinalom Tardi-nijem, koji je bio ključna osoba za njezinu provedbu Kad je kod njega naišao na potporu i prihvaćanje,

bio je duboko uvjeren da je to volja Božja i da je za to pogodan trenutak, pa je prema tome i postupio Dobri poznavatelji s pravom zaključuju da je Ivanu XXIII to duboko uvjerenje da u danim okolnostima postupa po volji Božjoj bilo izvor trajne snage i veli-ke hrabrosti za ustrajnost u svojem naumu unatoč mnogim otporima i da ga smireno povjeri slobodnoj igri različitih crkvenih snaga i mišljenja

Vizija Koncila

Papini bliski suradnici u Rimskoj kuriji, blago re-čeno, nisu bili baš oduševljeni tom neočekiva-nom i iznenađujućom odlukom Rimskog prvo-

svećenika, a vjerojatno nisu bili ni dovoljno upoznati s njegovim planom Stoga je u mnogim crkvenim kru-govima najava Koncila naišla na nevjericu i odbijanje Dvije su stvari u najavi velikog crkvenog skupa ostav-ljale dojam stanovite nejasnoće pa ih je bilo potrebno u narednom vremenu postupno precizirati i razbi-striti Najprije je izraz “ekumenski” u najavi budućeg Koncila u prvi mah izazvao nedoumice jer se zapravo zaboravilo da ta oznaka u katoličkoj jezičnoj uporabi znači koncil cijele Crkve Papa je, međutim, očito htio sazvati opći sabor Katoličke Crkve, a ne neki koncil sjedinjenja kršćana Pritom je zaista imao u vidu i sudjelovanje predstavnika Crkava koje nisu u zajed-ništvu s Rimom, premda na još neodređen način To će pak poslije rezultirati pozivom drugim kršćanskim Crkvama da na Koncil pošalju svoje promatrače

Izraz aggiornamento (podanašnjenje) što ga je papa Ivan XXIII u različitim prilikama koristio i pri-je, a sada ga rabi i u odnosu na najavljeni Koncil, nije bio jasan Papa ga uspješno uvodi u crkveni i teološki govor tako da je poslije jednostavno ušao neprevo-đen u opću upotrebu Podanašnjenje označava glav-nu zadaću budućeg općeg sabora te nadilazi znače-nje samo neke reforme i treba je shvatiti kao novu inkulturaciju Božje objave u povijesti čovječanstva koja se mijenja Ivan XXIII odbacuje kriva i jedno-strana shvaćanja toga pojma, naglašavajući da se ne radi o pukoj obnovi institucija, iako je i to potrebno, ali ni o promjeni crkvenoga nauka, nego o temelji-tom uranjanju u predanu vjeru s ciljem da se obnovi sav kršćanski život i cjelokupno djelovanje Crkve u duhu prijateljstva i dijaloga s ljudima Polazeći od tih nakana smatrao je da je Crkvi potreban opći sabor koji će je osloboditi od povijesnih okoštalosti i zao-stajanja te je tako osposobiti za navještaj i posredo-vanje poruke evanđelja U međuvremenu je pojam aggiornamento zaživio i toliko se udomaćio da danas spada u jednu od bitnih teoloških ideja i odrednica kojima se izražavaju nakane i zadaće Drugoga vati-

kanskog sabora S obzirom na još neostvarenu pro-vedbu duha i dokumenata toga Koncila u Katoličkoj Crkvi, ovaj izraz ni nakon pola stoljeća nije izgubio na svojoj aktualnosti

Ipak, pravo značenje te koncilske ideje nije jasno bez dodatnog tumačenja koje je zadobila u upotre-bi Ivana XXIII i samoga Koncila, koji ju je prihvatio kao svoju Gledajući izvorno, pojam aggiornamen-to potječe iz talijanskoga trgovačkog govora i znači “aktualizirati računovodstvene knjige” Primijenjen pak na teološko i crkveno područje on ne znači samo prilagođavanje onoga ljudskog i promjenjivog u cr-kvenoj zajednici novim zahtjevima i potrebama vre-mena Riječ je ponajprije o unutarnjoj obnovi Crkve i kršćanskog života koja ne može uspjeti ako se ne otvori suvremenom svijetu i ako se ne upusti u dija-log s ljudima i pitanjima našega vremena


Faze u pripremi Drugoga vatikanskog sabora

Nakon najave budućeg koncila, nekoliko mje-seci nije bilo konkretnih pojedinosti o samom programu i nakanama tog planiranog najvi-

šeg crkvenog skupa Očito je Papa u pripreme htio uključiti razne crkvene institucije, a Rimskoj je kuriji po naravi stvari u tome prepustio glavnu riječ Ipak, pred očima mu je jasno lebdjela glavna unutarcrkve-na zadaća toga skupa: obnova Katoličke Crkve i poti-caj zauzimanju za kršćansko jedinstvo

Imenovanjem Pred-pripravne komisije (na Duho-ve, 17 svibnja 1959 ) od članova Rimske kurije, pod vodstvom kardinala Tardinija otpočela je prva faza u pripremi Drugoga vatikanskog sabora Komisija je uputila poziv svim katoličkim biskupima, višim re-dovničkim poglavarima, predstojnicima vatikanskih ureda, katoličkim sveučilištima i fakultetima – dakle svima koji prema crkvenom zakoniku sudjeluju na općem koncilu – da iznesu svoje prijedloge i želje o kojima bi se na Koncilu trebalo raspravljati Na Pa-pinu intervenciju poziv je formuliran vrlo općenito, bez sugestivnih predloženih pitanja Razaslano je 2812 upita na koje je tijekom otprilike godinu dana stiglo 2150 odgovora (76,4%), koje je nadležna komi-sija pregledala i tematski razvrstala te tako završila svoj posao Splitski biskup Frane Franić svoj je odgo-vor Pred-pripravnoj komisiji poslije u cijelosti obja-vio u poznatoj knjizi Crkva – stup istine Iz materija-la od pristiglih odgovora, koji čine punih 8 svezaka

(Acta et documenta concilio Vaticano preparando), može se iščitati neka vrst vlastitog portreta Katolič-ke Crkve uoči Drugoga vatikanskog sabora Među mnogobrojnim i različitim željama i prijedlozima povjesničari razlikuje dvije velike skupine Jedna je, premda oprezno, išla u smjeru onih na Koncilu i po-slije njega provedenih teoloških i crkvenih reformi Druga je, brojčano jača skupina biskupa, na tragu znamenitog Sillabusa (Zbirka zabluda, koje je Crkva osudila 1864 ) od Koncila zahtijevala osude zabluda, proglašenje novih marijanskih dogmi i donošenje drugih dogmatskih definicija

Nakon te prve faze, koja je potrajala oko godinu dana, na Duhove 1960 počela je druga, bliža faza priprema za Koncil, koja će potrajati pune tri godine Papa Ivan XXIII osnovao je 10 pripravnih komisija koje su imale nimalo laku zadaću da svaka za svoje područje iz mnoštva tematski vrlo različitih prijedlo-ga i želja naprave radne nacrte (sheme) za koncilsku raspravu To su sljedeće komisije: Teološka (ili dok-trinarna) komisija, Komisija za biskupe, Komisija za istočnu Crkvu, Komisija za disciplinu sakramenata, Komisija za disciplinu klera, Komisija za redovniš-tvo, Komisija za misije, Komisija za liturgiju, Komisi-ja za sjemeništa i katoličke škole te Komisija za apo-stolat laika U dvije godine svojega rada ta su tijela teoloških stručnjaka izradila 70 shema Istodobno je imenovano Tajništvo za promicanje kršćanskog

Zavod sv. Jeronima


9

jedinstva Njegov će pročelnik kardinal Bea prema Papinoj želji uputiti poziv predstavnicima drugih kršćanskih Crkava da budu promatrači na Koncilu i koordinirati njihovo sudjelovanje Ubrzo nakon toga Ivan XXIII je imenovao i važnu Centralnu komisiju, koja će usklađivati rad pojedinih pripremnih komi-sija i provjeravati njihove rezultate

U spomenuta povjerenstva za pripremu Drugoga vatikanskog sabora imenovani su sljedeći katolički biskupi iz ondašnje Biskupske konferencije Jugosla-vije: dr Josip Ujčić, nadbiskup beogradski, imeno-van je članom Centralne komisije; dr Franjo Šeper, nadbiskup i metropolit zagrebački, imenovan je čla-nom Komisije za sakramente; dr Gabrijel Bukatko, vladika križevački, imenovan je članom Komisije za apostolat laika; dr Frane Franić, biskup splitsko-ma-karski, imenovan je članom Teološke komisije

Tek tada je započela intenzivnija dvogodišnja neposredna priprema Drugoga vatikanskog sabora Članovi komisija odlazili su sljedeće dvije godine u proljeće i jesen u Rim na radne sastanke koji su tra-jali po nekoliko tjedana Rad na pripremi koncilskog zasjedanja odvijao se takoreći iza zatvorenih vrata, u spomenutim tijelima koja su bila okosnica pripre-ma te se tematski i organizacijski oslanjale na posto-jeće kongregacije Rimske kurije Pročelnici rimskih kongregacija bili su istodobno na čelu novoosnova-nih komisija Samo Komisija za apostolat laika nije bila podređena ni jednoj kurijalnoj ustanovi jer ta-kva kongregacija dotad naprosto nije postojala U ko-misije su imenovani i biskupi te teološki stručnjaci iz mjesnih Crkava širom svijeta Od 842 osobe koje su imenovane u Pripremne komisije, dobra trećina je stanovala u Rimu, a više od četvrtine ih je pripadalo Kuriji Ipak, unatoč takvome omjeru članstva, kon-kretnu izradu nacrta za raspravu (shema) na Kon-cilu obavljali su suradnici Rimske kurije U procesu priprema i rasprava na izradi radnih nacrta za cr-kveni sabor sudionici spomenutih komisija su imali obvezu čuvanja tajnosti te nisu smjeli nastupati u javnosti niti o tome davati neke izjave Takav odnos prema medijima značajno će se promijeniti tek u drugoj godini zasjedanja općeg sabora

U tom pripremnom vremenu pojedini su bisku-pi, već prema svojoj uključenosti u rad pripremnih povjerenstava, u biskupijskim glasilima donosili priloge o pripremi crkvenog sabora, pozivali vjer-nike na molitvu za njegov uspjeh, izdavali posebne okružnice posvećene Drugom vatikanskom saboru, obavještavali o datumu njegova početka i tumačili pravilnik rada Koncila Kada je u ljeto 1962 papa Ivan XXIII objavio Encikliku o molitvi i pokori za sretan uspjeh II. vatikanskog sabora, taj je važan do-kument, upućen cijeloj Crkvi, preveden na hrvatski jezik i objavljen u biskupijskim Vjesnicima Neki su biskupi naredili da se on na nedjeljnim misama pro-

čita vjernicima te da se uoči početka Koncila održi devetnica Duhu Svetomu s klanjanjem

Pitanje smještaja tako velikog broja saborskih otaca iz čitavoga svijeta za vrijeme koncilskih za-sjedanja svakako je spadalo u važnu organizacijsku zadaću nadležnih tijela koja su za to bila zadužena Papinski hrvatski zavod sv Jeronima u Rimu bio je premalen da primi sve koncilske sudionike iz naših krajeva Teolog Ivan Golub spominje da se rješe-nje našlo na sljedeći način: “Rektor Zavoda, mons Kokša, riješio je pitanje salomonski U Zavodu sv Jeronima stanuju nadbiskupi, a od biskupa po dobi, počevši od starijih, koliko bude mjesta ” Sukladno tome pravilu 10 biskupa je stanovalo u Zavodu sv Jeronima, a ostalih 11 hrvatskih biskupa smješteno je u jedan rimski hotel s drugim biskupima koji su pristizali na Koncil


Otvaranje Drugoga vatikanskog sabora

Nezaboravna svečanost otvaranja Drugoga vati-kanskog sabora održana je 11 listopada 1962 Dotad neviđeno šaroliko mnoštvo biskupa i

drugih koncilskih sudionika iz cijeloga svijeta kročilo je u svečanoj povorci Trgom sv Petra prema bazilici Dok su na otvaranju Prvoga vatikanskog sabora 8 prosinca 1869 sudjelovala 642 koncilska oca s pravom glasa, sada je taj broj iznosio nekoliko puta više s 2540 biskupa i drugih koncilskih otaca Rimski biskup papa Ivan XXII na ulazu u baziliku sv Petra sišao je s nosilj-ke (sedia gestatoria) i nastavio pješice po sredini crkve do glavnoga oltara i svojega trona ne noseći na glavi papinsku tijaru nego biskupsku mitru, što je očito bio čin poštovanja prema svečano okupljenim biskupima

Nakon misnoga slavlja, zaziva Duhu Svetom i ispovijesti vjere, okupljenima je pročitao svoj govor na latinskom jeziku u trajanju 35 minuta Govor je nosio znakoviti naslov Gaudet mater ecclesia – Ra-duje se majka Crkva U njemu je papa iznio glavne smjernice rada i ciljeve tog velebnog skupa koncil-skih otaca Papa se za svoj koncilski uvodni nagovor temeljito pripremao, na njemu je dugo radio i sam ga je sročio Talijanski teolog Giuseppe Alberigo, jedan od vrsnih poznavatelja Drugoga vatikanskog sabora i pape Ivana XXIII , smatra ga najvažnijim činom ci-jeloga pontifikata pape Ivana, pa čak i najznačajni-jim činom u Katoličkoj Crkvi suvremenog doba Papa je svoj tekst izvorno napisao na talijanskom jeziku Istraživači tvrde da su u službenoj objavljenoj verziji neka mjesta iz izvornika promijenjena, a neki izrazi

ublaženi Nije to nipošto bio gotov program ili vre-menski plan odvijanja rada što ga je Papa htio na-metnuti ocima biskupima, nego sažeta vizija Koncila i temeljnih zadaća Crkve

Papin govor na otvorenju: Raduje se majka Crkva

Papa ponajprije podsjeća okupljene biskupe da je Isus Krist uvijek u središtu povijesti i života Opći crkveni sabori, kad se svečano održavaju,

zrače njegovo svjetlo istine, svjedoče i prenose vezu Krista i njegove Crkve usmjeravajući na taj način ži-vote pojedinaca, obitelji i društva prema pravim i vječnim dobrima Govoreći o povodu okupljenog sa-bora, u talijanskome tekstu javlja se izraz opportuni aggiornamenti, što je na hrvatski prevedeno sinta-gmom “prikladne promjene”

Ivan XXIII potom odbacuje odveć pesimističku prosudbu sadašnjosti i snažno se distancira od ka-tastrofičnog promišljanja ondašnjeg stanja Crkve i svijeta, od kulture straha i nepovjerenja u odnosu prema svijetu, koje je učiteljstvo Crkve dovelo prete-žito u izolaciju i defenzivni položaj Zračeći temeljno pouzdanje kršćanske vjere, on jasno i odlučno isti-če potrebu pozitivnoga crkvenog stava otvorenosti i

osluškivanja u susretu s drugima “Nama se, među-tim, čini da se nikako ne smijemo složiti s tim pro-rocima nesreće, koji uvijek zlokobno proriču, kao da prijeti propast svijeta U sadašnjem povijesnom zbivanju, kojim – čini se – ljudsko društvo ulazi u nov poredak, valja većma upoznavati tajanstvene osnove Božje providnosti, koja (…) postizava svoj cilj, te sve, pa i ljudske opreke, mudro raspoređuje na dobro Crkve ” Ta nas misao sadržajno snažno podsjeća na potrebu da se konkretna sadašnjost proročki shvati kao Božji poziv U ozračju Koncila rečena nakana će se postupno razbistriti i shvatiti kao dužnost Crkve “da u svako vrijeme ispituje znakove vremena (signa temporum) i tumači ih u svjetlu evanđelja” (usp Pa-storalna konstitucija Gaudium et spes, 4)

U nastavku slijedi misao o posebnosti Drugoga vatikanskog sabora Papa Koncilu stavlja za glavnu zadaću promicati i širiti nauk Crkve kako bi dopro


11

do svih područja života te oblikovao i prožimao ljudsko društvo To treba činiti gledajući istodobno na nove uvjete i nove oblike života i mogućnosti cr-kvenog djelovanja u sadašnjem vremenu Zatim pre-cizira način promicanja evanđeoske poruke i kaže: “Ipak, nije naša zadaća da to blago samo sačuvamo, kao da se bavimo nekom starinom, nego da žustro, bez straha prionemo uz djelo koje traži naše doba, nastavljajući put kojim je Crkva već gotovo dvade-set stoljeća hodila ” Nije glavna nakana Koncila ni u tome da samo raspravi o jednoj ili drugoj poznatoj temi crkvenog nauka Potrebno je ponajprije “da se taj ustaljeni i nepromjenljivi nauk, koji treba vjerno obdržavati, istražuje i naviješta onako kako to traži naše doba” Pritom papa u evanđeoskoj poruci razli-kuje između bitne srži i promjenjivog povijesno-kul-turalnog načina kojim se ona izriče

S tim je povezano i pitanje odnosa prema za-bludama i jednostranim tumačenjima u stvarima vjere i ćudoređa Papa podsjeća da se Crkva u povijesti zabludama uvijek opirala i često ih naj-strože osuđivala Zatim nastavlja: “U sadašnje vri-jeme Zaručnica Kristova više voli primijeniti lijek milosrđa negoli prihvatiti oružje strogosti; drži da današnjim potrebama valja izići ususret više snagom svojega nauka, negoli osuđivanjem ” Pre-ma Papinoj zamisli Koncil nema nakanu svečano definirati neki nauk koji, uostalom, i nije doveden u pitanje Osim toga, on izričito odustaje od dota-dašnje uobičajene prakse osuda zabluda te ističe ponajprije pastoralni karakter ili pastoralnu zada-

ću Koncila da pozitivno iznosi nauk vjere Na taj će način pomoći Crkvi da stupi u novo razdoblje svoje povijesti Takav novi tip crkvenoga govora i njegov pastoralni karakter, što ga je u izradi svojih dokumenata Koncil slijedio, neke skupine vjernika u Crkvi nisu do danas pravo shvatile pa je ta spe-cifičnost Drugoga vatikanskog sabora postala i do danas ostala jedna od glavnih prijepornih točaka njegova tumačenja u postkoncilskoj raspravi

Na kraju se Ivan XXIII osvrće na pitanje jedin-stva kršćana i ustvrđuje da ova važna zadaća obve-zuje “To pak vidljivo jedinstvo u istini cjelokupna kršćanska obitelj nije, na žalost, još postigla u potpu-nom savršenstvu No Crkva katolička smatra svojom dužnošću valjano se truditi oko toga da se ispuni ve-lika tajna onoga jedinstva za koje je Krist uoči svoje žrtve žarkom molitvom molio Nebeskog Oca ” Time je naznačena važnost ekumenskog nastojanja, koje će postupno prerasti u temeljno opredjeljenje samo-ga Koncila i dovesti do izgradnje novoga stava pre-ma pothvatima i djelatnostima oko zbližavanja svih kršćana i zauzimanja za puno jedinstvo svih koji u Krista vjeruju Spomenuto Tajništvo za jedinstvo kršćana neće nakon početka Koncila biti dokinuto poput pripravnih komisija, nego će biti uzdignuto na razinu koncilske komisije te mjerodavno sudje-lovati u izradi nacrta koje predlažu druge komisije U postkoncilsko vrijeme Tajništvo je preimenovano u Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana, koje i danas ima nezamjenjivu ulogu u ekumenskom dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama


Prvi radni dan

Papa je u Predsjedništvo Koncila imenovao 10 kardinala koji su prema unaprijed objavljenom poslovniku imali zadaću voditi tijek rasprava i

upravljati cjelokupnim koncilskim radom Prvi dan nakon otvaranja Koncila bio je dan odmora Saborski su oci počeli pripreme za izbor članova deset Sabor-skih komisija koje će priređivati, izrađivati i dorađi-vati tekstove za raspravu na zajedničkim sjednicama Komisije imaju ključnu ulogu u radu crkvenih sabo-ra Valjalo je, dakle, između otprilike 2500 biskupa izabrati po 16 članova u svaku komisiju, sveukupno 160 imena, pri čemu jednu trećinu članova imenuje papa Oci su dobili knjižicu s popisom svih katoličkih biskupa, kao i popis onih biskupa koji su sudjelovali u pripravnim komisijama

Ali koga izabrati u komisije kad se biskupi među-sobno ne poznaju? Na početku prvoga radnog dana kardinal Tisserant, uz asistenciju još devet članova predsjedništva Koncila, u prvoj i jedinoj točki sjedni-ce poziva oce da izaberu članove predviđenih deset komisija Budući da su se koncilski oci još slabo me-đusobno poznavali, a našli su se pred tako zahtjev-nom zadaćom izbora, postojala je opasnost da se čla-nove novih saborskih komisija manje-više prepiše s lista pretkoncilskih komisija Na taj bi se način zadr-žao kontinuitet između Koncila i dotadašnjih kuri-jalnih razmišljanja i vjerojatno bi se preuzele sheme koje su već bile pripremljene Tada se zbio važan događaj koji je zacijelo bitno usmjerio tijek daljnjeg zasjedanja Prvi se za riječ javlja ugledni član Pred-sjedništva, kardinal Liénart (Lille), a nakon njega još jedan član Predsjedništva, kardinal Frings (Köln),

s prijedlogom da se sjednica odgodi, a biskupima dadne nekoliko dana za međusobno upoznavanje i konzultaciju svojih biskupskih konferencija kako bi izabrali stručne i najbolje članove u svaku komisi-ju Prijedlog je popraćen spontanim pljeskom otaca i prihvaćen od Predsjedništva Taj se događaj smatra činom osvješćenja Koncila kao skupa koji je svjestan svoje odgovornosti da samostalno donosi odluke

Izbor članova komisija obavljen je 16 listopada i zacijelo je imao drukčiji ishod nego da su biskupi na-sumce birali članove tako važnih koncilskih tijela To se dogodilo na drugoj općoj sjednici, kad su oci dobili brošurice s listama svih biskupskih konferencija Bi-skupske konferencije Njemačke, Francuske, Belgije, Nizozemske, Austrije, Skandinavije, Švicarske i Jugo-slavije sastavile su jedinstvenu listu svojih prijedloga Glasovnice su se mogle ispuniti u sabornici ili kod kuće, ali su istoga dana trebale biti predane Tajništvu sabora Zatim su se na trećoj općoj sjednici pročitala imena izabranih kardinala i biskupa koji su dobili ap-solutnu ili barem relativnu većinu Među izabranima su bila trojica članova ondašnje Biskupske konferen-cije Jugoslavije Mons Franjo Šeper, zagrebački nad-biskup i predsjednik Biskupske konferencije, izabran je za člana Komisije za vjeru i moral; mons Gabrijel Bukatko, pomoćni nadbiskup beogradski i apostolski administrator križevački, izabran je za člana Komisi-je za istočnu Crkvu; mons Alfred Pichler, banjalučki biskup, izabran je za člana Liturgijske komisije To je zacijelo bila velika čast za naš episkopat

Njima će uskoro pridoći i četvrti član iz redova naših biskupa Naime, desetak dana poslije spome-

Mons. Frane FranićMons. Franjo Šeper


13

nutog izbora papa Ivan XXIII je za svaku od 10 komi-sija imenovao po 9 saborskih otaca, među kojima je bio i splitsko-makarski biskup mons Frane Franić Tako se biskup Franić našao u istoj komisiji u kojoj je već bio nadbiskup Šeper Ta su dva hrvatska bisku-pa, prema onome što potvrđuju povjesničari i reno-mirani teolozi, spadali u značajne sudionike Koncila i u najistaknutije sudionike iz ondašnje Biskupske konferencije Jugoslavije Održali su čitav niz govora

u Saboru ili pak pisanih intervenata koje su predali Tajništvu sabora, a dali su svoj prinos radom u poje-dinačnim komisijama

Mons Franić je nakon Drugoga vatikanskog sa-bora postao nadbiskup i metropolit obnovljene Split-ske metropolije Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper imenovan je kardinalom, a potom je postao dugogo-dišnji pročelnik najvažnije vatikanske kongregacije – Zbora za nauk vjere (1968 -1981 )

Koncil na putu prema samome sebi

Za vrijeme svojega održavanja, Drugi je vatikan-ski sabor (1962 -1965 ) imao četiri razdoblja općeg zasjedanja Tih godina su biskupi otprili-

ke dva mjeseca, od početka listopada do početka pro-sinca, zasjedali okupljeni u bazilici sv Petra u Rimu Poslije toga su se vraćali u svoje mjesne Crkve, ali rad Sabora time nije prestajao, nego se i dalje nastavio u različitim komisijama i potkomisijama te neformal-nih skupovima teologa koji su pripremali, poboljšava-li i dorađivali pojedine dokumente do sljedećeg općeg zasjedanja Službeni jezik je bio latinski, premda se pokoji saborski otac toga nije striktno držao Prvo raz-doblje saborskih zasjedanja trajalo je od 11 listopada do 8 prosinca 1962

Prema svjedočenju sudionika, Drugi je vatikanski sabor u odnosu na sve druge koncile u povijesti Crkve bio poseban Neke su se osobitosti od samog počet-

ka mogle jasno uočiti Ponajprije, bio je reformski u težnji da provede opću reformu Crkve kako bi ona mogla vršiti svoje poslanje u današnjemu svijetu Na-dalje, Koncil je imao pastoralno usmjerenje jer je htio izreći nauk Crkve u povijesnom i kulturološkom kon-tekstu svoga vremena I treće, bio je ekumenski jer je težnje za jedinstvom kršćana shvatio kao poticaj Duha Svetoga i neopozivo ih prihvatio te se na kato-ličkim načelima uključio u ekumenski dijalog Sudio-nici sa zadovoljstvom svjedoče kako su prve rasprave zanimljive, kako u saborskoj govornici vlada demo-kratski duh te duh slobode i poštovanja Svatko želi izraziti svoje mišljenje, ali istodobno poštuje i tuđe

Oci su se, međutim, susreli s mnoštvom materi-jala o kojemu su trebali raspravljati Episkopat koji je pred sobom imao 70 pripremljenih shema morao se učiti osjećati zajednicom U traženju istinitog i


pravog nije bilo lako postići jedinstvo Počeli su ra-spravljati o pripremljenim radnim nacrtima za pet budućih dokumenata: o liturgiji, o jedinstvu Crkve, o božanskoj objavi, o sredstvima društvenog priop-ćivanja te o Crkvi Tijekom rasprave o svetoj liturgiji postignut je značajan napredak prihvaćanjem nekih važnih prijedloga i poticaja iz liturgijskog pokreta: da se Božji narod aktivno uključi u službu Božju, da se uvede živi jezik u slavlje mise, reformiraju liturgij-ske knjige i liturgijski kalendar te da se prilagodi mo-ljenje časoslova Prema svjedočenju samoga biskupa Franića, on je u sabornici krajem listopada te godine u okviru rasprave o liturgiji govorio o staroslaven-skom jeziku i glagoljici te o tisućgodišnjoj opstojnosti staroslavenskog jezika u nekim hrvatskim krajevi-ma kao dijelu rimskog zapadnog obreda Čini se da je taj intervent potaknuo odluku Predsjedništva da se 12 studenoga pred saborskim ocima održi misa na staroslavenskom jeziku, koju je radi svoga ugod-noga glasa služio šibenski biskup Josip Arnerić

S obzirom na shemu dokumenta o Crkvi, koncil-ski oci su na prijedlog kardinala Suenensa prihvatili novi raspored opsežnog materijala o toj temi i tako otvorili put daljnjoj razradi Iz njega se može nazreti da se planira dogmatski dokument o Crkvi, njezinoj biti i poslanju (ecclesia ad intra) te drugi, više pasto-ralni dokument o odnosima Crkve prema svijetu (ecclesia ad extra) Tema božanske objave pokazala se kao vrlo tvrd orah za saborske oce Papa Ivan XXI-II , koji je u svojoj radnoj sobi preko monitora pra-tio događanja u sabornici, nije se zapravo miješao u koncilske rasprave Izravno je intervenirao samo jednom, kada je to bilo od presudne važnosti za daljnji tijek rada Taj se događaj zbio u drugome di-jelu prvoga razdoblja zasjedanja (14 studenoga - 8 prosinca 1962 ) Burna pitanja iz nacrta O izvorima objave (De fontibus revelationis) prerasla su u prvi te-ološki prijepor u stvarima nauka Teolog Giuseppe Ruggieri u ishodu toga sukoba vidi presudan obrat za tijek Koncila i za Katoličku Crkvu Crkva napušta suprotstavljenost modernitetu i pravi iskorak prema ljudima svoga vremena, prema modernom društvu, njegovoj kulturi i povijesti Spomenuta shema o ko-joj su oci raspravljali bila je suhoparna, odražavala je stari način razmišljanja i govora, a bez konkret-

ne pastoralne dimenzije i ekumenskog duha Koncil je, dakle, bio na ispitu i prolazio je proces vlastitog osvjedočenja o ciljevima koji su mu zadani u nago-voru Gaudet mater ecclesia pape Ivana XXIII Ono što je papa u svojem nagovoru predložio kao pastoralni cilj sada je trebalo potvrditi na način da se predlo-žena shema odbaci jer je u suprotnosti s tim zada-nostima Da bi se neki radni nacrt odbacio potrebna je bila dvotrećinska većina glasova Velika većina saborskih otaca bila je protiv sheme, ali se ipak nije postigla dvotrećinska većina da bi se i formalno mo-gla odbaciti Tako se Koncil u jednoj ključnoj raspra-vi našao u slijepoj ulici Papa Ivan XXIII pronašao je izlaz iz te blokade te je osnovao mješovitu komisiju od članova Teološke komisije i Tajništva za jedinstvo kršćana i dao im nalog da izrade novi nacrt o božan-skoj objavi Iz toga će poslije nastati i biti usvojen je-dan od četiriju nosivih dokumenata Koncila

Tijekom prvog razdoblja zasjedanja 587 otaca ja-vilo se za riječ, a 523 su svoje primjedbe na sheme predali Tajništvu pisanim putem Usmeni interventi su vremenski bili ograničeni na deset minuta Poslije je to vrijeme skraćeno na osam minuta Da bi određe-ni tekst bio prihvaćen trebao je službeno dobiti dvije trećine glasova od prisutnih sudionika s pravom gla-sa Međutim, u komisijama su se prijedlozi manjine do te mjere uvažavali dok praktično nije postignut gotovo jednoglasni konsenzus Tijekom usvajanja ko-načnih tekstova na svečanim sjednicama ni kod jed-nog dokumenta većina nije bila manja od 96 posto, a uglavnom je iznosila 99 posto Od budućih 16 kon-cilskih dokumenta, na prvom zasjedanju ni jedan još nije bio toliko dorađen da bi bio zreo za prihvaćanje

Nakon završetka prvoga razdoblja općeg zasje-danja bilo je očito da Koncil vrlo sporo napreduje To je jednim dijelom bilo zbog organizacijskih proble-ma, a drugim dijelom i zbog mnoštva materijala što je bio prikupljen za raspravu U nastojanju da ubrza rad koncilskih otaca, Papa je osnovao Koordinacij-sku komisiju sa zadaćom da radni materijal brižljivo sortira i bitno smanji broj shema za sljedeće opće zasjedanje (na 20 shema), vodeći računa o ciljevi-ma Koncila Ona je, prema naputcima Pape, trebala osigurati dinamiku koncilskih aktivnosti i raditi na pripremama između dvaju zasjedanja

Hrabri Koncil, prvi plodovi

U međuvremenu, bilo je posve jasno da papa Ivan neće moći završiti Koncil Počeo je oz-biljno pobolijevati, ali je sve do svoje smrti na

Duhovski ponedjeljak, 3 lipnja 1963 imao na srcu obnovu Crkve i zacrtani nastavak Koncila Njegova je

smrt oplakana kao nijednog pape prije njega, kako u Rimu i Katoličkoj Crkvi, tako i u cijelome svijetu U svojem razmjerno kratkom pontifikatu papa Ivan XXIII imenovao je 52 nova kardinala te je objavio osam enciklika (okružnih pisama cijeloj Crkvi), od


15

kojih su najpoznatije Mater et magistra (Majka i uči-teljica) o socijalnom nauku Crkve te Pacem in terris (Mir na zemlji), enciklika o miru Ostat će poznat i po svojemu posredovanju u diplomatskom rješavanju ondašnje Kubanske krize, kad su se zaoštrili odnosi između SAD-a i Sovjetskog saveza što je čovječanstvo dovelo na rub rata Započeo je dijalog s ondašnjim komunističkim režimima u srednjoj i istočnoj Euro-pi da bi olakšao položaj katoličkih vjernika i Crkve u tim zemljama Ta su nastojanja poznata pod nazivom vatikanska Ostpolitik Zbog svoje dobrote i jednostav-nosti nazvan je Papa Dobri Papa Franjo proglasio ga je svetim 27 travnja 2014 Njegov se spomendan sla-vi 11 listopada, na dan otvaranja Drugoga vatikan-skog sabora

U svojem govoru na komemoraciji za pokojnog papu Ivana na početku drugoga razdoblja zasjeda-nja Koncila belgijski kardinal Leon-Joseph Suenens između ostalog je rekao: “Na dan svojega izbora Ivan XXIII se mogao činiti prijelaznim papom On je to i bio, ali na jedan iznenađujući način koji se obično ne povezuje s tim izrazom Iz povijesne perspektive bit će bez sumnje dopušteno reći da je on Crkvi otvorio

novo razdoblje i da je postavio međašnike za prijelaz iz 20 u 21 stoljeće ”

Za nasljednika Ivana XXIII izabran je Giovanni Battista Montini, nadbiskup Milana, koji je uzeo ime Pavao VI (1963 -1978 ) Giovanni Battista je rođen 26 rujna 1897 u mjestu Concesio (Brescia, Italija) Po svojem porijeklu, duhovnom usmjerenju, izobrazbi i životnom putu Pavao VI bio je vrlo različit od svojega prethodnika Otac mu je bio dobrostojeći direktor no-vinske izdavačke kuće i političar U građanskoj ško-li u Bresciji stječe svoju osnovnu izobrazbu Nakon toga u tamošnjem bogoslovnom sjemeništu pohađa teološka predavanja Za svećenika je zaređen 1920 Poslije ređenja nekoliko godina studira crkveno pra-vo na učilištu Gregorijana, a potom na Papinskoj diplomatskoj akademiji u Rimu Od godine 1924 go-tovo tri desetljeća djeluje u Državnom tajništvu Sve-te Stolice obavljajući različite poslove Godinama je bliski suradnik pape Pija XII , radeći istodobno kao dušobrižnik studenata i akademika Godine 1954 imenovan je nadbiskupom Milana i vraća se u dušo-brižništvo gdje pokazuje socijalnu osjetljivost i u tom smjeru poduzima različite inicijative

Pavao VI. nastavlja Koncil

Kardinal Montini bio je aktivni sudionik prvog saborskog zasjedanja premda se nije često jav-ljao za raspravu Slovio je kao umjereni progre-

sist, dobar poznavatelj Rimske kurije i svih otpora koji su se u njoj javljali prema novom usmjerenju koje je donio Ivan XXIII Na konklavama (zboru kardinala koji biraju papu) smatrali su ga jednim od glavnih fa-vorita za novoga papu Odmah po izboru na tu službu (21 lipnja) najavio je da će nastaviti održavanje Kon-cila Na otvaranju drugog zasjedanja (29 rujna) po-stavio je četiri jasne zadaće Koncila: donijeti učiteljski tekst o biti i strukturi Crkve, nastaviti nutarnju obno-vu Crkve te poticati jedinstvo Crkve i dijalog Crkve sa svijetom

Da bi otklonio neke uočene nedostatke u dosa-dašnjem tijeku zasjedanja, ubrzao je rad sljedećeg saborskog zasjedanja i njegov je program usredoto-čio na važne zadaće Uveo je poboljšanja u poslov-nik, među kojima je osobito važna služba modera-tora ili legata koji će u Papino ime voditi saborski skup Četvorica moderatora: kardinali Suenens (Bruxelles), Lercaro (Bologna), Döpfner (München) i Agagianian, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, uvelike će preuzeti ovlasti koje je do tada imalo glo-mazno deseteročlano predsjedništvo Na prijedlog Komisije za apostolat laika od početka drugoga sa-borskog zasjedanja (ujesen 1963 ) skupini od 12 lai-

ka bilo je dopušteno da kao promatrači sudjeluju na općim sjednicama Poslije se broj gostujućih laika na Koncilu povećao Na trećem saborskom zasjedanju (1964 ) papa je dopustio skupini od osam redovnica s raznih kontinenata i sedam laikinja te jednom brač-nom paru da kao promatrači sudjeluju za zasjedanju u koncilskoj auli Ipak nijedna žena nije dobila dopu-štenje kao stručnjak govoriti u sabornici, pa ni o temi poslanja laika u svijetu Pavao VI bio je odlučan da nastavi započeto djelo svojega prethodnika zalažući

Pavao VI.


se za ostvarivanje reformi na svim područjima Oso-bito se zauzimao da se koncilski dokumenti donesu sa što većom većinom saborskih otaca Pritom je va-ljalo s puno vještine i strpljivosti posredovati između tzv “napredne” većine, koja se zauzimala za obno-vu, i “konzervativne” manjine koja je smatrala da se Crkva ne treba mijenjati

U raspravama su veliku pozornost privlačila važna pitanja o biskupskoj službi, odnosu kolegija biskupa i pape te o ponovnoj uspostavi trajnoga đa-konata u Crkvi Kraj drugoga razdoblja zasjedanja Koncila (4 prosinca) nije ispunio sva očekivanja i ostalo je još puno posla Ipak su dovršena i usvoje-na prva dva dokumenta: Konstitucija o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium), koja je označila početak velike stoljetne liturgijske obnove Papa je upozorio da ju se ne tumači samovoljno prije nego se donesu norme za njezino provođenje u praksi Usvojen je i Dekret o sredstvima društvenog priopćivanja (Inter mirifica) Spomenuti dekret spada u jedan od manje

uspjelih koncilskih dokumenata jer se još vodi pret-koncilskom slikom Crkve i relativno velik broj otaca glasao je protiv njega Međutim, kako primjećuju po-vjesničari, ako se ima u vidu da su se crkveni krugo-vi dugo negativno odnosili prema masovnim medi-jima, spomenuti tekst predstavlja napredak premda još uvijek ne uvažava današnje značenje sredstava društvenog priopćivanja

Pavao VI najavio je i neke važne planove: osniva-nje Vijeća biskupa, što će se poslije ostvariti ustanov-ljenjem Biskupske sinode, te reformu Rimske kurije Početkom sljedeće godine (4 -6 siječnja 1964 ) Papa je poduzeo znamenito hodočašće u Jeruzalem, gdje se susreo s Carigradskim ekumenskim patrijarhom Atenagorom, što je svjetska javnost s velikom pozor-nošću pratila To je bio veliki iskorak prema izmire-nju između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava te povlačenja međusobnih izopćenja iz godine 1054 Te su povijesne geste snažnije nego same riječi dale Koncilu ekumensko usmjerenje

Treće zasjedanje: vrhunac i kriza Koncila

Na početku trećega razdoblja zasjedanja, 14 rujna 1964 skupina koncilskih otaca slavila je prvu koncelebriranu misu na Koncilu To

se razdoblje označava idejnim vrhuncem Drugoga vatikanskog sabora, ali istodobno je ono faza u ko-joj je Koncil doživio i svoju najveću krizu Tijekom rasprava u okviru dogmatske sheme o Crkvi najviše se vremena potrošilo oko bistrenja pojedinih pitanja, kao što je odnos kolegija biskupa i pape, njegove gla-

ve, te pitanje uvođenja trajnog đakonata i đakonskog ređenja oženjenih muškaraca u zrelijoj dobi (proku-šani muževi – viri probati), zatim izrada poglavlja o Bogorodici te nacrt izjave o Židovima

Papa Pavao VI je pri kraju tog zasjedanja, u tjed-nu od 14 -21 studenoga 1964 , koji je u literaturi dobio naziv “crni tjedan”, četiri puta intervenirao u rad Koncila Zaoštrili su se teološki prijepori između koncilske većine i manjine te je prijetila opasnost blo-


17

kade i usporavanja tijeka obnove što ju je Koncil za-crtao na svojemu početku Povjesničari procjenjuju da je manjina u takvim slučajevima dosezala od 10 do 15 posto biskupa Jedno od najosjetljivijih pitanja u tekstu Dogmatske konstitucije o Crkvi bilo je treće poglavlje U njemu je trebalo razjasniti narav i službu biskupa (episkopata) kao dopunu nauku o primatu pape kako ju je definirao Prvi vatikanski sabor To nije bilo jednostavno Skupina biskupa se pribojava-la da će predloženi tekst ugroziti ili oslabiti primat rimskoga pape Biskup Franić, koji je iznio prigovo-re manjine, ukazao je zapravo na nedovoljno riješen problem odnosa kolegija biskupa i pape, glave toga kolegija U nastojanju da se svi koncilski dokumenti prihvate po mogućnosti konsenzusom ili barem što većom većinom, papa Pavo VI je prije konačnog gla-sanja o Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, vođen brigom za jedinstvo Koncila i vjernost tradiciji, svojom vlašću donio dodatak tekstu trećega poglavlja pod nazivom Nota explicativa praevia (Prethodna napomena koja razjašnjuje tekst), u kojemu se naglašava povlastica papina primata naspram biskupskom kolegiju, u svjetlu kojega valja shvatiti cijelo poglavlje

Druga je papina intervencija u tom tjednu bila odluka da se odgodi glasovanje o završnom tekstu Deklaracije o vjerskoj slobodi za sljedeće saborsko zasjedanje To je zapravo bilo potrebno učiniti jer je ovaj dokument označio otklon od dotadašnjeg stava Crkve prema slobodi vjere, što je predstavljalo veliku novost pa je u tom obliku relativno visoki postotak otaca bio protiv Deklaracije Treća intervencija od-nosila se na tekst Dekreta o ekumenizmu Na zahtjev pape, a da se udovolji kritičarima toga dokumenta, u završnu verziju toga dekreta uneseno je 19 promjena bez mogućnosti da se o tome raspravlja Te promje-ne više su se odnosile na pojedine formulacije i nisu zadirale u idejni smjer i glavni sadržaj dokumenta

Konačno, Pavao VI je na kraju svečanosti zavr-šetka 3 saborskog zasjedanja, 21 studenoga pro-glasio Mariju Bogorodicu Majkom Crkve te odredio da se slavi na Duhovski ponedjeljak Ova papina odluka ima svoju pretpovijest Tijekom rasprave o nacrtu dokumenta o Blaženoj Djevici Mariji za vri-jeme drugoga saborskog zasjedanja sve se snažnije postavljalo doktrinarno pitanje koje je koncilski skup podijelilo na dvije gotovo jednake struje Jed-na se skupina, na tragu ondašnjih marijanskih za-htjeva, snažno zauzimala da se Bogorodici posveti poseban dokument Druga je pak skupina zastupala suprotno, teološki umjereno mišljenje da se tekst o Mariji unese kao poglavlje u Dogmatsku konstituciju o Crkvi Spor među biskupima oko načina govora o Gospodinovoj majci nije bio nevažan, nego je itekako imao dalekosežne teološke, eklezijalne i ekumenske implikacije Na glasovanju se većina biskupa, prem-da ne velika, izjasnila za to da Koncil o Majci Božjoj progovori na kraju Konstitucije o Crkvi, u njezinu 8 poglavlju, što je na kraju i provedeno Spomenuta in-tervencija Pavla VI bila je neka vrst ustupka da se zadovolji koncilska manjina koja je zahtijevala da se Blažena Djevica Marija proglasi posrednicom i da joj se posveti poseban koncilski tekst

Na kraju ovoga zasjedanja prihvaćena su tri kon-cilska dokumenta: Dogmatska konstitucija o Crkvi “Lumen gentium”, Dekret o istočnim Katoličkim Crkva-ma “Orientalium ecclesiarum” i Dekret o ekumenizmu “Unitatis redintegratio” Neki povjesničari, ne bez ra-zloga, smatraju prihvaćeni tekst o Crkvi vrhuncem i središtem koncilskih odluka U njemu je Katolička Cr-kva nakon više stoljeća traganja za razumijevanjem same sebe sada u jednom službenom tekstu izrekla svoju bit, svoj ustroj i svoje poslanje Zato je Lumen gentium središte koncilskih tekstova te polazeći od njega treba tumačiti sve druge dokumente

Četvrto zasjedanje i završetak

Po završetku trećega zasjedanja, papa Pavao VI je početkom prosinca sudjelovao na Euharistij-skom kongresu u Bombayju (Indija) te uskoro

za 14 rujna 1965 najavio početak četvrtog zasjedanja Koncila Neposredno prije toga objavio je encikliku Mysterium fidei (Tajna vjere) U međuvremenu su ko-misije intenzivno radile na izradi i poboljšanjima pre-ostalih 11 tekstova Koncil je morao požuriti sa svojim radom i dovršiti ga jer je ovo bilo njegovo posljednje zasjedanje Svi su nacrti dokumenata u stadiju svoje-ga nastajanja i rasprave doživjeli čitav niz verzija s različitim proširenjima, pastoralnim dotjerivanjima i teološkim produbljenjima Neki su ipak prihvaćeni

bez većih prijepornih točaka, dok su se drugi u ra-spravama mukotrpno i dugo rađali, idejno i teološki bistrili i sazrijevali

Prvi je na ponovnu raspravu došao tekst o vjerskoj slobodi, koji donosi veliku novost Koncila jer mijenja dotadašnji službeni stav Crkve o tom pitanju Jedna manja struja među biskupima nije bila u stanju slije-diti tu promjenu pa je tekst do konačnog prihvaćanja prošao višekratne promjene u nadležnim komisijama U njemu Crkva zahtijeva slobodu navještaja Evanđelja svakom stvorenju Odustaje od dotadašnjega stava da je svjetovna vlast dužna poduprijeti crkveno djelova-nje sredstvima prisile Prima na znanje da moderna


država nije više kršćanska, nego neutralna i da je su-vremeno društvo pluralističko Polazi od nepovredi-vog dostojanstva ljudske osobe i poštovanja savjesti svakog pojedinca da u stvarima vjere bude slobodan te ga se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, niti priječiti da radi po svojoj savjesti Povijesno je znače-nje ovoga dokumenta da je silu u vjerskim stvarima i ugnjetavanje onih koji drukčije vjeruju proglasio u načelu protivnom evanđelju

Nekoliko nacrta teksta o unutarcrkvenim pa-storalnim pitanjima prihvaćeni su nakon dorada i proširenja bez većih kritičkih primjedbi U to spada Dekret o službi biskupa, koji je nauk o biskupima iz Dogmatske konstitucije o Crkvi sada pretočio u prak-su Zatim Dekret o izobrazbi svećenika, Deklaracija o kršćanskom odgoju i Dekret o obnovi redovničkog života U obnovi redovništva Koncil relativizira vre-menski uvjetovane redovničke tradicije i naglašava usredotočenje na središte Evanđelja U obnovi se va-lja orijentirati na trostruki zahtjev Isusovih savjeta u Evanđelju, na izvorni duh i tradiciju utemeljitelja i na promijenjene životne uvjete u sadašnjosti U Dekret o misijama sada je, primjerice, ugrađena teo-loška perspektiva iz drugih koncilskih tekstova, oso-bito onoga o Crkvi i o ekumenizmu Shema o službi i životu svećenika doživjela je proširenja i teološko-duhovno produbljenja O svećeničkom celibatu nije se na Koncilu javno raspravljalo, nego se zaključno konstatira da je celibat u različitim pogledima pri-mjeren svećeništvu

Prvotni nacrt teksta izjave o Židovima sada je stavljen u širi okvir izjave o nekršćanskim religija-ma Na početku se izražava općenito pozitivan stav prema tim religijama (islamu, budizmu i hinduizmu) ističući neke pozitivne religijske vrijednosti koje ih povezuju s kršćanstvom Tekst se u drugome dijelu bavi odnosom Crkve prema Židovima Najprije pod-sjeća na veliku zajedničku duhovnu baštinu Staroga zavjeta (Saveza i proroka), zatim navodi da se za Kri-stovu smrt ne mogu optužiti niti svi ondašnji Židovi bez razlike, niti današnji Židovi Krist je dragovoljno pretrpio muku i smrt iz ljubavi, zbog grijeha svih lju-di, da bi svi postigli spasenje Odbacuje se predodž-ba da su Židovi odbačeni i prokleti, osuđuje se svaki oblik antisemitizma, kao i svaka diskriminacija ljudi

zbog rase, boje, društvenog položaja ili religije kao strana Kristovu duhu

Prije konačnoga prihvaćanja teksta sheme o objavi Dei verbum unesene su dvije promjene Jed-na se odnosi na tumačenje istinitosti knjiga Svetoga pisma (One “čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana”) Druga je posvećena odnosu Pisma i predaje (“Crkva svoju sigurnost o svemu objavljeno-me ne crpi samo iz Svetog pisma”)

Na završnom koncilskom zasjedanju jači prije-pori javljali su se oko konačnoga teksta Konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu, što je pridonijelo da u poboljšanom obliku dokument dobije više biblij-ski karakter Koncil nije izričito osudio komunizam, nego ga je tiho i gotovo obzirno odbacio Istaknuo je nemoralnost totalnog rata, ali i pravo na legitimnu obranu u ratnim sukobima Ovaj dokument pred-stavlja novu vrstu crkvenoga govora U početku nije bio predviđen, niti u povijesti Koncila postoji takva vrsta dokumenta Postupno je nastajao i mukotrpno se oblikovao u jeku raspravljanja i izrade drugih tekstova, kao i procesa iskoraka Crkve u sadašnje doba svoje povijesti, prošavši pritom do konačnoga prihvaćanja više verzija Crkva u njemu na nov i po-zitivan način govori svijetu, izriče svoj odnos prema svjetovnim područjima i nekim važnim društvenim pitanjima U konačnom glasovanju imao je 2307 gla-sova za, 75 glasova protiv i 7 nevažećih glasova

Na kraju četvrtog, posljednjeg zasjedanja kon-cilski su oci na završnim svečanim sjednicama pri-hvatili sljedeće dokumente: Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (Christus Dominus), Dekret o prila-gođenoj obnovi redovničkog života (Perfectae carita-tis), Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (Optatam totius), Deklaraciju o kršćanskom odgoju (Gravissi-mum educationis), Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (Nostra aetate), Dogmatsku konstituciju o božanskoj objavi (Dei verbum), Dekret o apostolatu laika (Apostolicam actuositatem), Dekla-raciju o slobodi vjerovanja (Dignitatis humanae), De-kret o misijskoj djelatnosti Crkve (Ad gentes), Dekret o službi i životu prezbitera (Presbyterorum ordinis) i Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes)

Teolozi (periti)

Svaki je biskup na Koncilu mogao imati svoga teologa koji mu je pružao stručnu pomoć u ra-spravi oko različitih teoloških tema i pitanja To

su bili njihovi privatni teolozi Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper za svoga je savjetnika izabrao mladog i

nadobudnog profesora teologije na Katoličkom bogo-slovnom fakultetu, redovnika-kapucina Tomislava J Šagi-Bunića I nije se prevario

Šagi-Bunić se već za vrijeme Koncila, a osobito u postkoncilskom vremenu svojim nastupima, pre-


19

davanjima, brojnim člancima i knjigama te cjeloku-pnim djelovanjem profilirao u vrsnoga teologa te jed-nog od glavnih promicatelja koncilske misli i tumača koncilskih dokumenata na hrvatskim prostorima

Koncil je imao i službene teologe (latinski naziv: periti) koje je imenovao Papa Oni su sudjelovali u radu različitih komisija i podkomisija gdje su se pripremali, dorađivali i poboljšavali koncilski doku-menti Broj službenih teologa narastao je s 315 na početku na 450 pri kraju Koncila Među njima je bio zastupljen cjelokupni spektar ondašnje teologije sa svojim različitim smjerovima

Za razliku od mnogih biskupa koji nisu ima-li dostatnog teološkog znanja i poželjne učenosti, istaknuti su koncilski savjetnici (periti) po naravi stvari bili dobri poznavatelji suvremene teološke misli i novijih strujanja na svojim područjima te su istodobno pomno pratili društvena previranja i promjene u svijetu Tako su na temelju promišljanja sveukupne teološke tradicije u svjetlu znakova vre-mena mogli razvijati nova plodna polazišta za refor-mu Crkve i obnovu cjelokupnog kršćanskog života Nekima je od njih sve do pred početak Koncila bilo na različite načine uskraćivano da objavljuju teološ-ke radove jer njihove ideje navodno nisu bile u skla-du s uvriježenim naukom Crkve Koncil je u duhu dijaloga i međusobnog poštovanja otvorio prostore slobode i odgovornosti te dokinuo takve vrste ogra-ničenja

Ovdje vrijedi kratko podsjetiti na samo neke od koncilskih savjetnika, koji su poslije postali poznati i široj crkvenoj javnosti Jedan od najistaknutijih je zacijelo njemački isusovac Karl Rahner, katolički te-olog svjetskoga glasa

Njega je bečki kardinal Franz König, vrlo utjeca-jan u kardinalskom kolegiju, najprije uzeo kao svoga osobnog teologa, povjerivši mu da napravi kritičke prosudbe i dadne svoje mišljenje o pojedinim kon-cilskim nacrtima koji su bili u optjecaju među kon-cilskim ocima

Na preporuku kardinala Königa teolog Rahner je imenovan službenim koncilskim savjetnikom i za-cijelo je bio u užem krugu onih teologa koji su dali velik prinos te imali vodeću ulogu u izradi i formu-liranju pojedinih dokumenata, osobito Konstitucije o Crkvi Lumen gentium (pitanje trajnog đakonata, kolegijaliteta biskupa, odnosa mjesne i opće Crkve, mariologije itd ) i Dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Dei verbum Rahner je poslije sa suradnicima izdao vrijedna i stručna tumačenja te komentare koncilskih dokumenta koji su doživjeli više izdanja i desetljećima bili standardna pomagala u promica-nju temeljnih nakana Koncila Znao je ukazivati na propuste i površnosti u provedbi reforme, ističući da prava obnova kršćanskoga života uvijek uključuje

T. J. Šagi-Bunić Karl Rahner

Kardinal Franz König i Karl Rahner


produbljenje i jačanje vjere U tom smislu znakovita je njegova sljedeća misao: “Ako bi se sljedećih deset-ljeća Crkvom bolje upravljalo, ako bi liturgija bila ljepša, ako bi izrasla dublja teologija i jasnije pravo te veći društveni utjecaj, a ne bi se povećale vjera, nada i ljubav, onda bi sve bilo uzalud ”

Od istaknutih francuskih teologa dominikanac Yves Congar imao je sličnu sudbinu kao i Rahner jer su mu pedesetih godina prošloga stoljeća crkvene vlasti zabranile da objavljuje svoja djela i da preda-je na crkvenim učilištima Već u pripremi Koncila papa Ivan XXIII ga je rehabilitirao i pozvao u Pripre-mnu teološku komisiju Poslije je bio osobni teolog biskupa u Strasbourgu te je imenovan i službenim koncilskim savjetnikom Milanski kardinal Montini, kasnije papa Pavao VI , više puta je izjavio da Conga-ra smatra teologom koji je Koncilu najviše utro put

Vodeći koncilski teolozi često su nastupali izvan koncilske aule i rada u komisijama, najčešće kao predavači na različitim formalnim i neformalnim skupovima i susretima biskupa i teologa Congaru se pripisuje da je osobito protumačio i populari-zirao ideje o Crkvi kao Božjem narodu i Crkvi kao zajedništvu (communio) te teme općega svećeništva svih vjernika i kolegijaliteta biskupa Intenzivno je sudjelovao na izradi sedam dokumenata, a jedan je od rijetkih teologa koji je za vrijeme cijeloga Koncila vodio dnevnik što ga je poslije objavio (Mon Journal du Concile) U njemu je sadržano mnoštvo dojmova, iskustava i doživljaja te izvješća koji osvjetljuju što se

događalo iza kulisa Papa Ivan Pavao II imenovao ga je kardinalom 1994 godine

Nešto drukčiji životni put imao je njemački re-dovnik, redemptorist Bernard Häring, koji je djelo-vao u Rimu, a slovio kao napredni teolog Bio je za-četnik i predvodnik novoga polazišta u moralnoj te-ologiji koje kao središte morala uzima zapovijed lju-bavi Njegovo djelo Kristov zakon (Das Gesetz Christi) iz pedesetih godina prošloga stoljeća, svojevremeno prevedeno i na hrvatski jezik, doživjelo je broja izda-nja i slovilo kao standardni priručnik na teološkim učilištima Premda je imao dosta idejnih protivnika u Rimskoj kuriji, već ga je papa Ivan XXIII uključio u Pripravnu komisiju za vjeru i moral, a poslije ga je imenovao i službenim koncilskim savjetnikom Oso-bito je surađivao na izradi Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu zauzimajući se za osjet-ljivost Crkve za “znakove vremena” U raspravama su značajni njegovi prinosi pitanjima koja se tamo obrađuju, kao što su teme braka i obitelji, kulture, znanosti, politike, mira i pravednosti

Joseph Ratzinger, kasnije dugogodišnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere i papa Benedikt XVI , bio je za vrijeme Koncila vrlo mlad i perspektivan teolog koji se tih godina razvio u jednoga od vrlo značajnih koncilskih perita Prije nego je imenovan u tu služ-bu, kardinal Frings iz Kölna angažirao ga je za svo-jeg osobnog teološkog savjetnika koji je pripremao njegove koncilske intervente U mnogim rasprava-ma i predavanjima došla je do izražaja Ratzingerova učenost, dubina i oštroumnost misli te širina pozna-vanja teološke problematike, kao i jednostavnost i diskrecija na osobnoj razini

Njegov se doprinos prepoznaje u izradi teksta Konstitucije o Crkvi i Dogmatske konstitucije o obja-vi te u Dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve Osobito je značajan njegov prinos tumačenju i prenošenju koncilske misli u crkvenoj javnosti njemačkoga go-vornog područja Nakon svakoga od četiri razdoblja zasjedanja Koncila Ratzinger je u prigodnim knjiži-cama davao pregled koncilskih događanja te preci-zno i jasno predstavljao rezultate svakog zasjedanja Kad je postao papa i uključio se u raspravu o pravom tumačenju Koncila, te su njegove knjižice ponovno dobile na aktualnosti pa su prije nekoliko godina prevedene i na hrvatski jezik

Hans Küng, svećenik porijeklom iz Švicarske, dugogodišnji profesor fundamentalne teologije u Tübingenu (Njemačka) spadao je na Koncilu, uz Ratzingera, u tzv ”teološke tinejdžere koji su bili u velikoj modi”, kako se u ono vrijeme navodno šaljivo o njima dvojici izrazio jedan stariji kolega iz teološke struke Küng je, međutim, bio drukčijeg karaktera, načina rada i stila ophođenja Nakon nekoliko pu-blikacija o tada vrlo vrućim temama, kao što je po-novno ujedinjenje kršćana i reforma Crkve, koje je

Kard. Joseph Ratzinger


21

spretno povezao, na teološkom području u javnosti je stekao veliku popularnost Najprije je bio teološki savjetnik mjesnoga biskupa u Rottenburgu, a zatim je tek na drugom koncilskom zasjedanju imenovan službenim koncilskim teologom Küng nije bio toliko aktivan u različitim koncilskim komisijama nego je zbog svoje elokventnosti i spretnog ophođenja s me-dijima radije držao predavanja na različitim forumi-ma i skupovima, ne samo u Rimu nego i u Americi, gdje je stekao znatnu popularnost Već tada su se na-zirali neki njegovi radikalni stavovi zbog kojih mu je kasnije oduzeto crkveno poslanje (kanonska misija) da predaje na teološkom učilištu

Na Koncilu je sudjelovalo mnogo teologa koji nisu imali službeno imenovanje peritus nego su djelovali kao savjetnici pojedinih biskupa ili biskupskih kon-ferencija Budući da nisu bili članovi raznih stručnih komisija, stajali su na raspolaganju svojim biskupi-ma te su mogli više utjecati na oblikovanje javnog teološkog mišljenja Nizozemski dominikanac i pro-fesor dogmatike Edward Schillebeeckx (Nijmegen) jedan je od najpoznatijih pripadnika te skupine On je za vrijeme Koncila pratio nizozemske biskupe, surađivao s drugim biskupskim konferencijama i koncilskim ocima, pripremao intervente kardinala

Alfrinka, a imao je dobre odnose i s medijima te je na različitim tiskovnim konferencijama, u intervjui-ma i člancima široj javnosti prenosio nakane Konci-la Zbog nekih svojih teoloških ideja i kritike prvot-nih koncilskih nacrta, u krugovima Rimske kurije smatrali su ga premodernim te je to vjerojatno bilo razlogom što nije imenovan službenim koncilskom teologom Schillebeeckx je program Koncila sažeo u pitanju: “Kako u našem današnjem vremenu pravu vjeru održati živom?” Da bi se suprotstavio tendenci-jama omalovažavanja Koncila, pokrenuo je sa skupi-nom istaknutih teologa međunarodni časopis Conci-lium sa zadaćom povezivanja i jačanja snage obnove u postkoncilskom vremenu Prije nekoliko godina taj je časopis počeo izlaziti i na hrvatskom jeziku

Činjenica je da su glavni ton i doprinos teološkim raspravama na Drugome vatikanskom saboru davali poznati i priznati teolozi iz srednjoeuropskih zema-lja njemačkog i francuskog govornog područja Za uspjeh Koncila od velike je važnosti bila plodna su-radnja između teologa i biskupa Polazeći od suvre-mene teološke misli, koncilski su stručnjaci (periti) nastojanjima oko obnove pružali argumentacijsku potporu, misaono ih uobličavali i pronalazili primje-rene formulacije

Nekatolički promatrači

Na Koncil su po prvi put prema želji pape Ivana XXIII kao promatrači pozvani i predstavnici drugih, odijeljenih kršćanskih Crkava – pra-

voslavni i protestanti Oko njihova poziva i načina su-djelovanja brinulo je Tajništvo za jedinstvo kršćana, na čelu kojega su bili kardinal Augustin Bea i njegov bliski suradnik Jan Willebrands Tajništvo je u mje-secima prije otvaranja Drugoga vatikanskog sabora uputilo poziv nekatoličkim kršćanskim zajednicama da na taj crkveni skup pošalju svoje službene delegate koji su činili skupinu ekumenskih promatrača Mjesto za nekatoličke promatrače bilo je na posebnom podi-ju pokraj Predsjedništva u koncilskoj auli Nakon po-četnoga kolebanja i nevjerice njihov se broj poveća-vao U prvom razdoblju zasjedanja 1962 godine bilo ih je 54, u drugom razdoblju 1963 godine 68, u trećem 1964 godine 82 i u četvrtom 1965 godine 106 Proma-trači su dobivali tekstove shema o kojima se rasprav-ljalo i mogli su pisanim putem davati svoje primjedbe

Oni nisu imali pravo glasa niti sudjelovanja u službenim javnim raspravama, ali su na druge nači-ne, u neslužbenim susretima, osobito preko Tajništva za jedinstvo kršćana, iznosili svoje prijedloge te tako značajno utjecati na izradu dokumenata i jačanje ekumenskog ozračja među koncilskih ocima Osim

službenih delegata katolička je strana preko Tajniš-tva za jedinstvo kao “goste” pozivala različite za eku-menizam zaslužne ličnosti, koje su simpatizirale s ka-toličanstvom i bile poznate zbog svoje zauzetosti za jedinstvo kršćana Na početku su među promatrači-ma na Koncilu bila osmorica gostiju iz redova drugih kršćana, a na kraju četvrtog zasjedanja 16

Jedan od najpoznatijih teologa među proma-tračima bio je evangelički egzeget Oscar Cullmann (Francuska) koji je poznavao obnoviteljske struje u katoličkoj teologiji i njegovao različite ekumenske kontakte, između ostalih i s uvaženim teologom Yve-som Congarom i kardinalom Giovannijem Battistom Montinijem Pomno je pratio nastajanje koncilskih dokumenata, kritički je proučavao razne sheme i ra-spravljao o njima s koncilskim ocima, uvijek struč-no, obazrivo i s razumijevanjem, što mu je tijekom vremena donijelo značajan ugled U svojim osvrtima upozoravao je da ne treba imati prevelika očekiva-nja glede ponovnog jedinstva Crkava Mogući i po-željni napredak vidio je u obnovi Katoličke Crkve i s tim povezano poboljšanje ekumenskog razgovora Iz svoje evangeličke perspektive na sljedeći je način izrekao poteškoće toga razgovora: “Ono što nas dije-li, nisu pozitivni sadržaji naše vjere nego upravo ono


što katolicizam više ima (gledano s naše strane: ono što on ima previše) i obrnuto, ono što mi manje ima-mo (gledano s katoličkog stajališta: što nam nedosta-je) ” Prema Cullmannu, Koncil je ispunio očekivanja, a u nekim točkama i više nego ispunio

Drugi poznati ekumenist iz skupine promatra-ča gostiju na Koncilu zacijelo je Roger Schutz, švi-carski evangeličko-reformirani teolog i utemeljitelj ekumenske Zajednice iz Taizéa (Communauté de Taizé) Mjesto Taizé već je prije Koncila bilo sino-nim za ekumenski dijalog i crkvenu obnovu Prior Zajednice brat Schutz od početka je svoju zajednicu shvaćao kao most osobito između protestantizma i katolicizma, koja ne samo da čezne za kršćanskim zajedništvom, nego ga već sada živi u velikom pošto-vanju različitih konfesionalnih tradicija koje treba međusobno pomiriti Jednom godišnje se susretao s papom Ivanom XXIII , a najava Koncila u njemu je pobudila nadu u početak velikoga puta prema pomi-renju između katolika i drugih konfesija

Roger Schutz s još jednim bratom iz Zajednice su-djelovao je na poziv Tajništva za jedinstvo kao službe-ni gost na Koncilu i bio je jedan od njegovih najmarlji-vijih sudionika u praćenju sjednica i rasprava Prema vlastitoj izjavi, tijekom četiri zasjedanja propustio je samo dva dopodneva Njegov stan u Rimu postao je mjesto susreta i razgovora mnogih biskupa iz cijeloga svijeta te teologa i novinara Tu su se razmjenjivala iskustva o koncilskim temama i doživljavala ljudska i kršćanska povezanost Koncilska događanja toliko su ga se dojmila da je u Taizéu deset godina kasnije sazvao “Koncil mladih”, gdje je na svoj način nastavio koncilsku intenciju crkvene obnove

Ovaj crkveni događaj stoljeća, koji je pokrenuo nevjerojatno duhovno buđenje i polet, pozorno su pratili tadašnji mediji, uključujući radio i televizi-ju te stotine novinara Poznate novine i tjednici (Le

Monde, Time, Frankfurter Allgemeine Zeitung i mnogi drugi) imali su vlastite dopisnike koji su u komenta-rima, analizama i reportažama redovito izvješćivali o događanjima na Koncilu Svoje informacije nisu crpili samo iz službenih izvora, nego često iz brojnih kontakata, susreta i neformalnih druženja sa sudi-onicima Koncila Tako su neki od njih objavljivali kronike koncilskih zasjedanja ili su, da bi izbjegli neugodnosti pišući o škakljivim i osjetljivim tema-ma, skrivali svoj pravi identitet služeći se pseudo-nimom Na engleskom govornom području to je bio američki redovnik, redemptorist, profesor patristike i misiologije na rimskom redemptorističkom učilištu Alfonsianum Francis X Murphy (pseudonim: Xavier Rynne), a na njemačkom govornom području au-strijski isusovac, novinar, izvjestitelj i urednik neko-liko časopisa Mario von Galli

Drugi vatikanski sabor je službeno završio 8 pro-sinca 1965 (na blagdan Bezgrješnog začeća BDM) Donio je sveukupno 16 dokumenata i progovorio praktično o svim područjima crkvenoga života Kon-cilski se dokumenti prema svojoj vrsti i značenju di-jele u tri skupine Na prvome su mjestu konstitucije (4), zatim dekreti (9) te deklaracije (3) Svi zajedno su sadržajno i misaono međusobno tijesno povezani tako da tvore jednu nerazdvojivu cjelinu Koncil je sebi postavio zadaću kao nijedan prije njega u povi-jesti Crkve Polazeći od Svetoga pisma i dosadašnje predaje te imajući u vidu zahtjeve današnjega vre-mena on želi temeljito obnoviti cjelokupni crkveni život (liturgiju, nauk, teologiju) te odnose Crkve u njoj samoj i prema svijetu Njegova nakana da uvede Crkvu u današnje, novo razdoblje njezine povijesti, predstavlja epohalnu i vrlo zahtjevnu zadaću koja unatoč brojnih postignuća i značajnih plodova ima zastoja i poteškoća te ni danas, pedeset godina posli-je, nije završena

Roger Schutz


23

Osvrt na provedbu Koncila

Prema mišljenju povjesničara, potrebno je otpri-like pola stoljeća da se smjernice i dokumenti jednoga koncila provedu u konkretnu praksu

Crkve i život katoličkih vjernika Upravo je toliko vremena proteklo od završetka Drugoga vatikanskog sabora Ipak, valja imati na umu da je taj velebni i povijesni crkveni događaj iz više razloga bio poseban pa ga je teško uspoređivati s njegovim prethodnici-ma u povijesti Prošli Koncil je ne samo donio daleko najveći broj dokumenata i progovorio gotovo o svim crkvenim područjima, nego je kao nijedan do sada že-lio sveukupni nauk, odnose i sam poklad vjere izreći na suvremen način i tako crkvenu zajednicu uvesti u novo razdoblje povijesti Već zbog toga daleko je teže u suvremeni život pretočiti sve njegove nakane, brojne smjernice i mnogovrsne poticaje U tom smislu službeno obilježavanje 50 obljetnice održavanja Kon-cila, što je u međuvremenu iznjedrilo mnoštvo osvrta, članaka, simpozija i knjiga, već je dalo dodatni poti-caj i značajan prinos dubljem i svestranijem sagleda-vanju koncilskih nakana te proučavanju i kritičkom vrednovanju kako već zaboravljenih pobuda, tako i postignutih ostvarenja U dosadašnjem polustoljet-nom postkoncilskom vremenu obično razlikujemo četiri razdoblja ili faze provođenja Koncila

Prva faza, u godinama neposredno nakon njego-va završetka, obilježena je osjećajem oduševljenja Crkva izlazi iz svoje zatvorenosti i otvara se svijetu, odbacuje osude, prakticira pozitivan pristup i za-

počinje dijalog kao način ophođenja sa svjetovnim područjima, drugim kršćanima i nekršćanskim re-ligijama Velike nade u duhovno buđenje i procvat ulijevao je pokrenuti proces svekolike obnove litur-gijskoga života te promjena teološkog naglaska u shvaćanju Crkve kao božansko-ljudske zbilje, za ra-zliku od kruto hijerarhijske slike Crkve kao Božjega naroda s različitim službama i karizmama K tome je koncilski nauk o Crkvi afirmirao opće svećeništvo svih vjernika kao sudioništvo u Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi te su osnivana tijela odgovornosti i suradnje svih Kristovih vjernika u ži-votu crkvene zajednice

Međutim, kako su godine prolazile splasnulo je početno oduševljenje i ustupilo mjesto osjećaju otre-žnjenja U tom drugom razdoblju, sedamdesetih go-dina prošloga stoljeća, uvidjelo se da s jedne strane postoje granice i znatne poteškoće u reformi Crkve, osobito ako tzv obnovu struktura ne prati obnova duha, crkvenosti i života u vjeri S druge strane, ti-jekom koncilskog poleta i oduševljenja napravljene su i brojne zloporabe, nespretnosti i određena samo-voljna pretjerivanja s obzirom na način povezivanja staroga i novoga, razlikovanja između bitnih sadr-žaja vjere i njihova povijesno uvjetovanog izraza U tom procesu obnove Crkva, dakako, ne smije za-nemariti ili dokinuti ništa od svojih temeljnih istina i tajni vjere, ali one se trebaju tumačiti i slaviti na ljudima razumljiv način

Međureligijski molitveni skup u Asizu



25

O dvadesetoj obljetnici Koncila (1985 ) papa Ivan Pavao II je sazvao Izvanrednu sinodu biskupa u Rimu, koja je naznačila treće razdoblje postkoncil-ske obnove Sinoda je izvršila svojevrsnu provjeru i kritičku procjenu do tada učinjenog Ukazala je na brojne plodove, ali i tamne strane u prihvatu Kon-cila i ostvarivanju njegovih smjernica Suprotstavila se stanovitom omalovažavanju ili razvodnjavanju koncilskih opredjeljenja te se zauzela za nastavak re-formi dosljednim i vjernim provođenjem temeljnih koncilskih smjernica Ivan Pavao II i njegov nasljed-nik Benedikt XVI višekratno su isticali da je Koncil velika milost koju je Crkva zadobila u 20 stoljeću i “u njemu je ponuđen siguran kompas da bi nas usmje-rio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo” Teološki je osobito istaknuto da je Crkva zajedništvo (commu-nio) Ona je u Kristu na neki način znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i međusobne po-vezanosti cijelog ljudskog roda Međutim, u toj fazi, koja je potrajala dvadesetak godina, ipak su jačale centralističke tendencije u Crkvi, a sporo se rješavali različiti problemi koji su se sve više očitovali uslijed društvenih promjena padom komunizma, pojavom novoga vala sekularizacije (slabljenja povezanosti s Crkvom) te jačanjem sveopćeg (globalnog) procesa povezivanja i umrežavanja čovječanstva na kultur-noj, gospodarskoj i političkoj razini Može se reći da su se pojavila stanovita suprotstavljanja u tumačenju i blokade u provedbi Koncila od strane značajnih po-jedinaca u samoj Rimskoj kuriji i malih skupina, tzv tradicionalista koji ne priznaju razvitak i životnost crkvene predaje te odbacuju Drugi vatikanski sabor

Papa Benedikt XVI svojim je govorom kardinali-ma i zaposlenicima Rimske kurije pred Božić 2005 godine označio početak četvrte faze provedbe Kon-cila, koja još uvijek traje Bilo je to o 40 obljetnici održavanja Drugoga vatikanskog sabora Govoreći o tumačenju koncila, Papa je usporedio i suprotstavio dvije hermeneutike: s jedne strane “hermeneutiku diskontinuiteta“ ili „loma”, koju zastupaju tradicio-nalisti i koju je s pravom odbacio kao neosnovanu i neprihvatljivu Nasuprot njoj je istaknuo “hermene-utiku reformi i obnove”, koja je na tragu istinskog tumačenja Koncila Tko se zauzima za reformu, pret-postavlja da postoje nedostatci i loše stanje, pa je po-trebno posegnuti za zaboravljenim tradicijama i kre-ativno ih obnoviti Reforme su potrebne jer je Crkva, premda osnovana od Krista kao pouzdana posredni-ca Božjega spasenja, ipak sastavljena od ljudi pa je time podložna i ljudskim slabostima te uvijek iznova potrebna obraćenja, pokore i obnove Crkvene tradi-cije treba razumjeti u živom i povijesnom shvaćanju One izražavaju jednu božansko-apostolsku predaju na povijesno uvjetovan način pa ih zato uvijek izno-va valja u procesu prenošenja produbljivati, tumačiti i djelomično korigirati U tom smislu treba shvatiti i

kontinuitet nauka na tragu koncilskoga razumijeva-nja predaje Tako je Papa svojom intervencijom jasno usmjerio današnju raspravu o tumačenju Koncila i odlučno odbacio njegova reducirana i kriva shvaća-nja U najnovije vrijeme i papa Franjo je dao do zna-nja da neće dopustiti da se Koncil dovodi u pitanje

Koncilska obnova ima različite vidove i mnogo-struke značajke Ipak, bez pretenzija na obuhvatnost, može se govoriti o tri temeljne dimenzije u zacrta-nim nastojanjima oko obnove Crkve To su duhovna (s obzirom na rast u vjeri i produbljenje crkvenoga života), strukturna (s obzirom na posadašnjenje i reformu čitavoga niza struktura na višim i nižim cr-kvenim razinama) i doktrinarna (obnova teološko-ga promišljanja, navještaja i načina govora o Bogu) Neki su teolozi pokušali iz mnoštva raznolikih kon-cilskih ideja, pojmova, nakana i poticaja ukazati na ono glavno i nosivo oko kojega se sve vrti i iz kojega na neki način sve proizlazi Tako se sve četiri konsti-tucije mogu povezati u glavnu i nosivu teološku mi-sao: Crkva (Lumen gentium), u snazi Božje riječi (Dei verbum), slavi otajstva spasenja (Sacrosanctum con-cilium), za spas svijeta (Gaudium et spes) Koncil je iznjedrio čitav niz znakovitih i važnih pojmova koji su ušli u teološku i crkvenu upotrebu, ali čije duboko i osebujno značenje nije na prvi pogled jasno pa ga treba uvijek iznova otkrivati i tumačiti To su primje-rice: aggiornamento, pastoralnost, dijalog, znakovi vremena, hijerarhija istina, Crkva kao sakrament, Božji narod, kolegijalno jedinstvo, Crkva siromaha, puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u bogoslužnim


slavljima (participatio actuosa), autonomija zemalj-skih stvarnosti, vjerska sloboda i dr

U postkoncilskom vremenu pojedinačni ele-menti koncilskoga nauka postupno su pretakani u praksu i život opće Crkve Najprije su dokumenti s komentarima kao teološka osnova za iskorak Crkve te misali i drugi liturgijski obrednici prevedeni na žive jezike za upotrebu u liturgiji Zatim su slijedile pojedinačne strukturne inovacije u skladu s novim teološkim naglascima te shvaćanjem poslanja spa-senjske zajednice Da bi se ojačala uloga i odgovor-nost mjesnih Crkava (sinodalnost), uvodi se novo savjetodavno tijelo, tzv Sinoda biskupa koja se redo-vito sastaje svake treće godine Ustroj Rimske kurije, koja pomaže papi u upravljanju Crkvom, doživljava također reformu i određene prilagodbe, pri čemu su najznačajnije one u Kongregaciji za nauk vjere, čiji pročelnik postaje zagrebački nadbiskup kardi-nal Franjo Šeper (1968 -1981 ) Zatim je, prema teo-loškim usmjerenjima Drugoga vatikanskog sabora, prilagođeno crkveno pravo i objavljen novi Zakonik kanonskog prava (1983 ), a potom je izrađen i Kateki-zam Katoličke Crkve (1994 ) Obnova i prilagodbe u duhu koncilske ekleziologije odvijale su se jednako tako u okviru novoga promišljanja uloge i položaja različitih skupina i redova u samoj Crkvi (laici, re-dovnici, biskupi, svećenici)

Ohrabren i potican različitim koncilskim i pos-tkoncilskim dokumentima (enciklike, pobudnice,

direktoriji) otpočeo je bratski dijalog s drugim kr-šćanskim Crkvama (ekumenizam) na doktrinarnoj, pastoralnoj i duhovnoj razini, koji je donio brojne plodove Vrijedi spomenuti da je u odnosu s pravo-slavnim Crkvama, između ostalog, “izbrisano iz pam-ćenja” međusobno izopćenje iz davne 1054 godine, s kojim je započeo prvi veliki crkveni raskol Uoči Velikog jubileja kršćanstva (2000 ) papa Ivan Pavao II je u posebnoj enciklici (Da budu jedno, 1995 ) po prvi put pozvao druge kršćane na “bratski, strpljiv dijalog” o načinu vršenja službe pape kao Petrova nasljednika u Crkvi, a da ona pritom ne izgubi ništa od svojih bitnih značajki te da bude prihvatljiva pra-voslavnim i luteranskim Crkvama S luteranima je, između ostalog, izrađen zajednički tekst o opravda-nju (1999 ) kojim su prevladane dosadašnje dogmat-ske razlike glede toga pitanja Prigodom Papinih po-hoda širom svijeta neizostavna je točka i razgovor s predstavnicima nekršćanskih religija

U zacijelo složenom i zahtjevnom dijalogu s ne-kršćanima (Kongregacija za nauk vjere, Dominus Iesus, 2000 ) velik je iskorak u tom pogledu bio mo-litveni susret u Asizu (1986 ) U duhu Koncila Kato-lička Crkva danas vodi dijalog s predstavnicima ra-znih svjetovnih područja: znanosti (enciklika Fides et ratio, 1998 ), kulture (Papinsko vijeće za kulturu, osnovano 1992 ), gospodarstva i politike (Doktrinal-na nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, 2002 )


27

Zaključak

Zbog svega rečenoga Drugi vatikanski sabor ima trajno značenje za život Crkve i vjerničko snalaženje u suvremenom svijetu On je želio

Crkvu uvesti u naše doba i pružiti joj teološki nužan obrazac za povijesni hod u vremenu punom brzih promjena i velikih izazova u kojemu se nalazimo Va-lja stalno imati na umu i neka od bitnih usredotoče-nja koja je naglasio To su: kristološko usmjerenje (s obzirom na Isusa Krista, jedinog posrednika spasenja, središte i puninu sve Božje objave), svetopisamsko usmjerenje (s obzirom na stožernu ulogu pisane riječi Božje, koja treba biti duša svake teologije), poslanost (okrenutost) svijetu, prema kojemu Crkva treba gajiti kritičku otvorenost, jer je poslana da ga evanđeoskom porukom pročišćava, oplemenjuje i spašava

Ostvarivanje Koncila u Hrvatskoj (ili među Hr-vatima) zaslužuje poseban i podrobniji osvrt koji nadmašuje okvire ovoga teksta O raznim vidovima i mnogovrsnim pitanjima koncilske recepcije do sada je napisano mnoštvo članaka, radova i knjiga Ovdje bih ipak izdvojio neke naglaske iz pomno sročenog i vrlo vrijednog prikaza Bonaventure Dude, Prihvat II. vatikanskog koncila u Hrvatskoj (u: N A Ančić [prir ], Koncil u Hrvatskoj, Split 1996 , 29-77) Vodeći su se hrvatski teolozi s pravom višekratno pitali je li se kod nas dogodila “koncilska prementalizacija” ili su u Crkvi pravljene samo kozmetičke promjene, bez pravog poznavanja bitnih nakana Koncila i bez dostatne volje za obnovom duha i srca To pitanje ni danas nije izgubilo na aktualnosti

Valja imati u vidu da je naša Crkva u vrijeme Koncila i nakon njega nekoliko desetljeća živjela u totalitarnom komunističkom sustavu koji je vjernike i službenu Crkvu na različite načine potiskivao, one-mogućavao i progonio, pa u tim skučenim i teškim vremenima nije bilo prave slobode za nesmetano cr-kveno djelovanje i za svestranu primjenu koncilskih dokumenata Ako bismo na kraju samo spomenuli neke od zaista velikog broja važnih i zaslužnih usta-nova i osoba, onda valja ponajprije istaknuti Hrvatsku biskupsku konferenciju (osnovana 1992 , nakon uspo-stave samostalnosti Republike Hrvatske, a do tada je djelovala u okviru Biskupske konferencije Jugoslavije) koja je vrlo značajno na svojoj razini usklađivala, po-ticala i promicala tijek koncilske obnove u Hrvatskoj

Povrh već spomenutih biskupa, zagrebačkog kardinala Šepera i splitskog nadbiskupa Franića, istaknuti prilog na liturgijskom području zacijelo je dao tadašnji banjalučki biskup Alfred Pichler Nema

dvojbe da je Koncil i u ondašnjim, za nas teškim prili-kama bio snažan poticaj općem duhovnom buđenju hrvatskih katolika iz kojeg su nastale brojne ustano-ve od dalekosežne i goleme važnosti za život i buduć-nost Crkve S početkom Koncila (11 listopada 1962 ) u Zagrebu je počeo izlaziti Glas Koncila (GK), koji se od skromnih početaka razvio u vodeće dvotjedne na-dregionalne crkvene novine te je kasnije prerastao u katolički tjednik

GK je u proteklom polustoljetnom razdoblju ne samo neumorno i stručno tumačio i popularizirao koncilske ideje i nakane, nego je i izvještavao o živo-tu i svim važnijim događanjima u našoj Crkvi Godi-ne 1966 GK je pokrenuo mjesečnik za mlade i djecu pod naslovom Mali koncil (MAK) te postupno razvi-jao vrlo bogatu i raznoliku izdavačku djelatnost

Po svršetku Koncila nadbiskup Franić je u Spli-tu pokrenuo teološki časopis Crkva u svijetu (CUS, 1966 ), koji je osobito u južnim krajevima Lijepe naše okupljao koncilski usmjerene i angažirane svećenike i katolike te publicirao brojne naslove, osobito o od-nosima vjere i društvene zbilje, Crkve i suvremenog svijeta Godinu dana nakon toga u Zagrebu je ute-meljena Kršćanska sadašnjost najprije kao časopis Svesci, a potom kao „Centar za koncilska istraživa-nja, dokumentaciju i informacije”, koji je već odavno ne samo prerastao u vodećeg nacionalnog izdavača liturgijskih knjiga, teoloških i stručnih publikacija i nizova te literature nabožnog sadržaja i vjerona-učnih pomagala, nego je postao prepoznatljiv i ne-zamjenjiv promotor svekolikih koncilskih gibanja i ostvarenja u Crkvi u Hrvata Važan, ali nažalost ne-dovršen, pothvat koncilskoj recepciji dali su hrvatski isusovci pokretanjem izdanja komentara koncilskih dokumenata, od kojih je objavljeno njih sedam

Urušavanjem komunizma i uspostavom samo-stalne demokratske hrvatske države nakon Domo-vinskog rata Crkva je dobila punu slobodu za svoje djelovanje i vršenje evanđeoskog poslanja pa je u tom vremenu valjalo, sada u uvjetima društvenog pluralizma, provesti neke do tada neostvarene kon-cilske smjernice i opredjeljenja Naša Crkva je orga-nizacijski i strukturalno svakako ojačana, osobito na polju visokoškolskih ustanova i pastoralnog djelova-nja Slabiji su pomaci u pitanjima uključivanja vjer-nika laika u crkvene službe, u tijela suodgovornosti i suodlučivanja Zadaća nove evangelizacije zahtijeva i veliki preustroj pastoralnih struktura, gdje se do sada ipak ne vidi potrebni i poželjni napredak


Kazalo važnih pojmova

AggiornamentoPojam što ga je rabio papa Ivan XXIII. za označavanje i provedbu planirane reforme u Crkvi. Na hrvatski se pre-vodi izrazom posadašnjenje ili podanašnjenje.

Biskupijska sinodaCrkveni skup što ga saziva biskup pojedine biskupije. Ivan XXIII. je 1960. zajedno s Koncilom najavio sazivanje Rim-ske biskupijske sinode.

Centralna komisijaSkupina kardinala i predsjednika Biskupskih konferencija za koordinaciju u pripremnom radu prije početka Koncila.

Deklaracija (izjava)Niža vrsta dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Kon-cil je prihvatio tri deklaracije koje razvijaju nove perspek-tive crkvenog nauka.

DekretPo važnosti srednja vrsta koncilskih dokumenata. Koncil je donio devet dekreta, koji obrađuju osobito konkretna pitanja crkvenog života.

Ekumenski koncilSkup svih kardinala, biskupa i drugih dostojanstvenika Katoličke Crkve koji prema crkvenom zakonu imaju pra-vo sudjelovanja na koncilu. Prema uvriježenom brojanju, Drugi je vatikanski sabor bio XXI. ekumenski koncil.

Ekumenski pokret, ekumenizamDijalog, nastojanja i pothvati kršćanskih Crkava s krajnjim ciljem da se postigne puno crkveno jedinstvo.

Kardinalski kolegijNeka vrst papina Senata, sastavljenog od svih kardinala. Najvažniju ulogu u tom kolegiju ima kardinal-dekan.

Kolegij biskupaSveukupnost biskupa cijele Crkve na čelu s papom. Jedna od važnih tema na Drugom vatikanskom saboru bio je položaj kolegija (zbora) biskupa u odnosu na papu.

Komisije (povjerenstva)Vidi: Pred-pripremna komisija, Pripremna komisija, Cen-tralna komisija, Koncilska komisija, Koordinacijska komi-sija.

Koncilska raspravaRasprava o pojedinim prijedlozima i nacrtima (shemama) na općim zasjedanjima Koncila. Način prijave za raspravu i vrijeme govora bilo je strogo određeno.Koncilska (saborska) dvoranaBazilika sv. Petra preinačena u dvoranu Koncila. S desne i s lijeve strane glavne lađe podignute su visoke tribine sa sjedalima za sudionike na tom crkvenom skupu.

Koncilska komisijaSkupina koncilskih otaca i teologa koji su obrađivali pri-jedloge i nacrte za koncilske dokumente. Bilo je deset takvih komisija.

Koncilski moderatorPapa Pavao VI., koji je nastavio Koncil, uveo je 1963. ovu službu. Od tada su četiri kardinala moderatora naizmje-nično vodila opće sjednice Koncila.

Koncilski otacSudionik Koncila koji je imao pravo glasa. Pozvani su bili svi kardinali i biskupi Katoličke Crkve te vrhovni poglavari muških redovničkih zajednica.

Koordinacijska komisijaSkupina kardinala koju je osnovao papa Ivan XXIII. na kraju prvog razdoblja zasjedanja Drugog vatikanskog sabora sa svrhom da tematski sažme radne predloške i tako ubrza rad Koncila.

KonstitucijaNajvažnija vrsta dokumenata Drugoga vatikanskog sabo-ra. Četiri donesene konstitucije obrađuju značajne teo-loške i crkvene teme: Crkvu, objavu i liturgiju.

Opće zasjedanjeOpće koncilske sjednice u bazilici sv. Petra u Rimu. Na njima su imali pravo govoriti samo koncilski oci. Sudjelo-vati su mogli savjetnici i promatrači, ali bez prava govora i glasanja.

Papinski primatPosebna uloga i prvenstvo pape kao nasljednika apostola Petra u Katoličkoj Crkvi, osobito naglašena na Prvom va-tikanskom saboru.


29

PatrijarhPoglavar samostalne Crkve (u pravoslavlju) ili krajevne Crkve istočnog obreda koja je sjedinjena s Rimokatolič-kom Crkvom.

PeritusSlužbeni teološki savjetnik Koncila. Periti su kao teološki stručnjaci tijesno surađivali sa koncilskim ocima oko razli-čitih tema i nosili glavni teret izrade tekstova za koncilske dokumente.Petrov nasljednikNaziv za papu kao Petrova nasljednika, odakle proistječe njegov posebni položaj i uloga u Katoličkoj Crkvi.

Predsjedništvo KoncilaKolegij od deset kardinala koji je službeno predsjedao op-ćim sjednicama Koncila.

Pred-pripremna komisijaSkupina pripadnika Rimske kurije imenovana od pape Ivana XXIII. koja je poduzela prve korake u pripremi na-javljenog Koncila.

Pripremna komisijaSkupina kardinala, biskupa i drugih suradnika za izradu predložaka i nacrta za raspravu na Koncilu. Sveukupno je bilo deset takvih komisija pri Rimskoj kuriji.

Razdoblja zasjedanja KoncilaVrijeme održavanja općih sjednica. Drugi vatikanski sa-bor imao je četiri razdoblja svoga zasjedanja, i to ujesen 1962., 1963., 1964., i 1965.

Rimska kurijaSveukupnost različitih rimskih organa koji pomažu papi u vođenju i upravljanju Katoličkom Crkvom.

Shema (nacrt)Predložak, odnosno nacrt za izradu dokumenata. Sheme su služile kao radni nacrti i bile su do konačnog prihvaća-nja dokumenata uvijek iznova prerađivane i dorađivane, a katkada i posve odbacivane.

Sveti oficijJedna od najvažnija ustanova Rimske kurije. Od 1965. zove se Kongregacija za nauk vjere.

Tajništvo za jedinstvo kršćanaUstanova Rimske kurije koju je osnovao papa Ivan XXIII. za promicanje jedinstva kršćana. Ona je na Koncilu bila zadužena za organizaciju i način sudjelovanja nekatolič-kih promatrača. Postoji i danas pod nazivom Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana.


Literatura

Giuseppe Alberigo, Kratka povijest Drugoga vatikanskog koncila (1959 – 1965 ), KS, Zagreb, 2008

Klaus Schatz, Allgemeine Konzilien – Brennpunkte der Konzilsgeschichte, F Schöningh Paderborn, 1997 , 263-332

Hubert Jedin, Das Zweite Vatikanische Konzil, u: H Jedin – K Repgen (prir ), Handbuch der Kirchenges-chichte, sv 7, Freiburg, 1979 ,101-143

Giuseppe Alberigo – Klaus Wittstadt (prir ), Geschichte des Zweiten Vatikanischen Konzils 1959-1965, 5 sv , Grünewald Mainz, Peeters Leuven, 1997 -2008

Martin Leitgöb, Dem Konzil begegnen, Topos plus Kevelaer, 2012

Nediljko A Ančić, Sudjelovanje biskupa Franića na Drugom vatikanskom saboru, u: D Šimundža – N A Ančić (prir ), U službi Crkve i naroda, Crkva u svijetu, Split, 2014 , 157-172

Bonaventura Duda, Prihvat II vatikanskog koncila u Hrvatskoj, u: N A Ančić (prir ), Koncil u Hrvatskoj, Split, 1996 , 29-77


31

Bilješka o autoru

Nediljko Ante Ančić, rođ 1948 , svećenik, studirao je filozofiju i teologiju u Innsbrucku (Austrija) Od 1981

predaje temeljno bogoslovlje na Teologiji u Splitu, kasnije Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u

Splitu Od 2013 godine obnaša službu pastoralnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije Doktorirao je

na političkoj teologiji Johanna Baptista Metza U svojim radovima obrađuje osobito položaj i ulogu Crkve u

pluralističkom društvu te tematiku Drugoga vatikanskog sabora

NACIONALNI KATEHETSKI URED HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

Ksaverska cesta 12A, 10 000 ZAGREB

PRIHVAT II. VATIKANSKOG KONCILA U HRVATSKOJ (II) Fragment i za buduće cjelovitije p rouke

Bonaventura Duda, Zagreb

UDK : 265.5(497.70) Izlaganje na znanstv. skupu

TRI POJEDINAČNA BISKUPSKA IMENA: FRANIĆ, ŠEPER, PICHLER

Na Koncilu, i prije i poslije i za vrijeme Koncila, svakako su zapaženija dvojica naših biskupa: zagrebački nadbiskup, poslije kardinal Franjo Šeper i splitski nadbiskup Frane Franić. Zbog osobitih zasluga za našu pokoncilsku liturgijsku obnovu pribrajam im banjolučkoga biskupa pok. Alfreda Pichlera (1913-1992).

Nadbiskup Frane Franić Ovdje u Splitu počinjem s nadbiskupom Franićem. Njega do

sada najbolje predstavlja zbornik U službi čovjeka (Split, 1987) što mu ga prigodom 75. obljetnice života pripraviše i posvetiše njegovi biskupljani, osobito Crkva u svijetu koju je on osnovao 1965. U posveti među ostalim stoji: "Uglednom ocu Drugog vatikanskog općeg sabora - zaslužnom članu pretkoncilske teološke pripravne i saborske doktrinarne komisije" itd. Dosta je pogledati njegovu obilnu bibliografiju (str. 19-30) da stvorimo sliku o njegovoj kon-cilskoj i pokoncilskoj založenosti. O tom svjedoči i zbornik njegovih radova Putovi dijaloga (Split, 1973). Ističem još njegove zanimljive članke Iz moje koncilske bilježnice, što su povremeno izlazili najprije u biskupijskom službenom Vjesniku, a onda u Crkvi u svijetu. Od Ante Kadića u članku Moji susreti i poznanstvo s nadbiskupom dr. Franom Franićem saznajemo da on sa splitskim Književnim krugom pripravlja izdanje svih svojih koncilskih intervenata na latinskom i hrvatskom, s komentarom {Crkva u svijetu 1992, 3, str. 180). Prelistavajući sve što je u vezi s provedbom Koncila u nas, naišao sam i na zbornik još ciklostilom izdan Pastoralna konstitucija "Crkva u suvremenom svijetu" u našoj katehizaciji (Split 1967). To su akti katehetskog tečaja što gaje Franić, odmah nakon Koncila, kao predsjednik Katehetskog vijeća Biskupske konferencije organizirao u Splitu od 5. do 7. srpnja 1966. Kolega T. Šagi-Bunić smatra još osobito važnim Franićev koncilski prijedlog o osnivanju Sekretarijata za nevjerujuće: "Ut instituatur specialis secretariatus, sicut iam proposueram, permanens pro quaestio-nibus atheismi", čitamo u velikom izdanju koncilskih akata (III/II 823-824 i 424). Svakako u njegovo najveće pokoncilsko zalaganje

251

spada i smjelost kojom je sazvao i održao prvu biskupsku sinodu u nas. Održana je, nakon 235 godina, u dva roka: od 10. do 13. prosinca 1986. i od 21. do 23. travnja 1987. Akti su izišli pod naslovom Crkva danas i sutra u izdanju Crkve u svijetu (Split, 1988). Napokon, Franićev je prvi pokoncilski pothvat: osnutak i daljnji razvoj časopisa Crkva u svijetu oko kojega je, uz svećenike i teologe svoje nadbiskupije, okupio i lijep broj značajnih kršćanskih laika. Taj smo osnutak, kao i 30. obljetnicu završetka samoga Koncila, proslavili jednodnevnim simpozijem u listopadu 1995. čega je plod i ovaj moj sastavak.

Nadbiskup kardinal Franjo Šeper Zagrebačkog nadbiskupa, od 1967. kardinala Franju Šepera

dobro predstavljaju dva omašna sveska Šeper - grada za životopis (Zagreb 1982. i 1983). Prvi svezak, čitamo na omotnici, "donosi najvažnije pastoralne smjernice koje je on kao nadbiskup koadjutor i kasnije kao rezidencijalni zagrebački nadbiskup u obliku raznih okružnica uputio (...) u razdoblju od 1954. do 1968. godine." Iz toga bih sveska istakao njegovu okružnicu Opći sabor drugi vatikanski -događaj godine (str. 154-165) iz kojega razabiremo Šeperov koncil-ski stav i osjećaj. Među njegove pokoncilske pothvate spada osnutak Glasa Koncila i Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije "Kršćanska sadašnjost" [Šeper, I, str. 300-301). Šeperovo ime ulazi i u opću povijest pokoncilske Crkve i obnove na najvišem planu. On je od 1968. pa skoro do smrti 1981. prvi pokoncilski predstojnik najviše doktrinarne ustanove Svete Stolice, Kongregacije za nauk vjere, i to u vrijeme, kako smo već rekli, kada je papa Pavao VI. na nov način oblikovao njezino djelovanje. Stoga drugi svezak njegova zbornika, kako čitamo u uvodu, najprije "donosi govore (...) na Drugom vatikanskom saboru", iz kojih je "vidljivo njegovo zanimanje za potrebnu reformu u Crkvi". Osim tih govora, piše u uvodnoj riječi kardinal Kuharić, "sabrani su svi dokumenti koje je (Šeper) kao pročelnik Svete kongregacije za nauk vjere pripremao i u ime Pape potpisivao."

Na žalost, još uvijek ostaje deziderat - ono što je obećano na omotnici II. sveska: da je u pripremi Šeper - biografija. Za nju će biti značajni i prijašnji njegovi, makar manji, ali vrijedni članci u Duhovnom životu, koji pokazuju njegov "liturgijski živac". Od kasnijih njegovih besjeda, koje nisu uvrštene u ova dva sveska, napominjem samo dvije. Još za vrijeme Koncila u studenome 1965. održao je u Udinama, u pripravi za skori talijanski nacionalni euharistijski kongres, predavanje Današnji čovjek i euharistija (Svesci 1968, br. 1, str. 22-27). Još je značajniji "Šeperov podnesak" O Crkvi kao zajedništvu kojim je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere u rujnu 1969. otvorio Prvu izvanrednu sinodu bis-

252

kupa. Misao o Crkvi kao zajedništvu tek će se u susljednim godinama postupno probiti u živu opću svijest kao najveći plod ekle-ziologije II. vatikanskog koncila, čemu će osobito dati pečat magisterij pape Ivana Pavla II. Taj sam Šeperov podnesak najprije objelodanio u Bogoslovskoj smotri, a poslije u svojim Koncilskim temama (Zagreb, 1992, str. 299-310). Svakako, Šeper istom očekuje i zaslužuje temeljitu monografijsku prouku.

Biskup Alfred Pichler Treći naš biskup, po mom uvjerenju i prosudbi, osobito

zaslužan za pokoncilsku obnovu u nas, i to na najvažnijem, liturgijskom području bio je banjolučki biskup Alfred Pichler (1913-1992). Time ni najmanje ne umanjujem zasluge i drugih naših biskupa, svakoga u svojoj biskupiji i u gremiju Biskupske konferencije. O njegovim zaslugama pišem i iz osobnoga iskustva. Povremeno sam s njime vrlo intenzivno surađivao, onamo od jeseni 1969. kada je u Došašću trebalo početi s novim lekcionarom pa sve do posljednje knjige Red blagoslova (Zagreb, 1987) koju je preveo naš pok. o. Damjan Damjanović, a mi smo je u zajedničkom radu u tjedan dana konačno redigirali. Biskup Pichler već se kao župnik istakao u članstvu Interdijecezanskoga odbora za liturgiju (ILO). Postoje Šeper 1954. imenovan apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije, on ga je naslijedio i u predsjedništvu i u animaciji neposredne pretkoncilske liturgijske obnove. Na prijedlog naših biskupa, koje su podržali europski kolege, na Koncilu je izabran u Komisiju za konstituciju o liturgiji. Tu je tako uspješno djelovao, kako piše Martin Kirigin u kratku nekrologiju u Službi Božjoj (1992, str. 212-213) da gaje Pavao VI. imenovao u Vijeće za provedbu iste konstitucije. Od početka ustanovljenja novih subsi-dijarnih tijela naše Biskupske konferencije on je predsjednik Nacionalne liturgijske komisije, a od 1973. pa do smrti predsjednik Vijeća za liturgiju. "Na toj je dužnosti", piše Kirigin, "predvodio izdavanje naših novih liturgijskih knjiga i svojim je izvanrednim poznavanjem Maretićeve Gramatike pomogao oblikovati neke izričaje."

Mogu reći mnogo više. Biskup Pichler je još u doba Koncila kao predsjednik ILO-a s poduzetnim prof. Ivanom Skreblinom preuzeo organizaciju ondašnjih tečajeva za svećenike što ih je 1960. pokrenuo naš Katolički bogoslovni fakultet. Fakultet će tu inicijativu u jesen 1965. ponovno preuzeti u svoje ruke, upravo pripravljajući za veljaču 1966. veliku panoramu koncilskoga magisterija {BS, 1966, br. 1). Biskup Pichler je zaslužan za treći takav tečaj u veljači 1964. kada su, većinom naši biskupi, predstavili novu konstituciju o liturgiji (usp. zbornik Liturgijska obnova zajednice, Zagreb 1964).

253

No osobita njegova djelatnost za našu pokoncilsku liturgijsku obnovu počinje s godinom 1969. U Došašću te godine trebalo je početi s novim lekcionarom. Već sam otprije od biskupskih konferencija dobio mandat, koji mi je priopćio biskup Pichler dopisom od 21. rujna 1966: da se pobrinem za ostvarenje cjelokupnoga novog lekcionara. U međuvremenu smo moj subrat pok. o. Jerko Fućak i ja s velikom ekipom bibličara i književnika radili na ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. Potom smo se dali na izradbu lekcionara, bar za prvu liturgijsku godinu po novom redu, za godinu B, s kojom je trebalo krenuti u Došašću 1969. U ljeto te godine trebalo se napokon odlučiti i za izdavača. Budući da je izdanje niza liturgijskih knjiga u to vrijeme bio golem i rizičan ekonomski projekt, u Društvu sv. Ćirila i Metoda, nekoć sv. Jeronima, naišli smo na veliko sustezanje. Stoga sam u kolovozu 1969. s tada već vrlo poduzetnim direktorom Kršćanske sadašnjosti, nezaboravnim Josipom Turčinovićem pošao u Banju Luku da s biskupom Pichlerom raspravimo sva pitanja oko toga golemoga projekta za izradu i izdavanje liturgijskih knjiga. Nakon toga se biskup Pichler vrlo založio te je 21. kolovoza 1969. došlo do sklapanja ugovora između Biskupske konferencije i Kršćanske sadašnjosti. Tim je ugovorom Kršćanska sadašnjost preuzela brigu financirati pothvat i pronalaziti što bolje prevoditelje i prireditelje liturgijskih knjiga. Zahvaljujući tom ugovoru i dogovoru, projekt je, s vrlo mnogo suradnika, razmjerno vrlo brzo, a vjerujem i dosta uspješno ostvaren, brže negoli smo mogli predvidjeti. Treba samo pogledati Katalog Kršćanske sadašnjosti 1968-1993. Sve to možemo zahvaliti daljnjoj dugoj i skladnoj suradnji obojice vrlih pokojnika, biskupa Pichlera i Josipa Turčinovića. Turčinović je i inače u našoj uspomeni ostao izvanredan, pronicljiv i tankoćutan, a poduzetan naš pokoncilski djelatnik sve do smrti, i to na mnogim područjima, ali i na liturgijskome.

U poslu oko prevođenja i priprave pojedinih liturgijskih knjiga ili različitih njihovih slojeva sudjelovalo je vrlo mnogo naših teologa, uz povremeno savjetovanje s više naših vrsnih jezikoslovaca (Stjepan Babić, Josip Tabak, Tomislav Ladan, Marko Grčić, Mate Krizman i drugi). Od teologa su, koliko se spominjem, zaslužni: pok. Jure Radić, Martin Kirigin, Tomislav Šagi-Bunić, Anton Tama-rut, Mate Meštrović, Anton Benvin, Ante Kresina, Josip Kolanović, Vladimir Zagorac, Marijan Mandac, Gabrijel Jurišić, Bernardin Škunca, Benedikt Vujica, pok. Jerko Fućak, Bonaventura Duda i dr. Ako sam koga izostavio, ako mi se javi, rado ću to popuniti. Trebalo bi u tom razlikovati više razdoblja, neposredno prije i poslije Koncila, negdje do 1975. i poslije toga. Osim toga, potrebno je razlikovati ekipu prevoditelja liturgijskih tekstova i članove Liturgijskog vijeća Biskupske konferencije, što nije bilo istovjetno. U svemu tome, ponavljam, veliku je ulogu imao Josip Turčinović. Njegovom osobnom izboru i uvjerenju, a onda i uvjerljivosti kojom

254

je pristupao ljudima, treba pripisati da se uvijek mogla na vrijeme oblikovati po koja prevodilačka ekipa. Redovito su se nakon dugih nagovora našli pojedinci koji su pripravljali temeljne prijevodne tekstove koje su poslije usavršavale veće ili manje, često spontano okupljene ekipe. Posao nije bio lak, a svi su poslenici imali napretek i drugih obveza. A radilo se i kampanjski, i po nekoliko dana napornoga, ali vrlo prijateljskog druženja, s više radnih razmaka u jednom danu. Radili smo ili u prostorijama Kršćanske sadašnjosti ili, što je bilo najljepše, u biskupskom dvoru u Banjoj Luci.

Možda je najuzbudljiviji posao bio kada smo se iznenada ipak odlučili ostvariti novi Časoslov, najprije srednjak sa sveščićima, a onda pravo izdanje prema tipskom vatikanskom koje je uredio Vladimir Zagorac. U prvom izdanju srednjak je uredio Gabrijel Jurišić, molitve vjernika Josip Kolanović, otačka čitanja više njih, osobito Marijan Mandac. J a sam preveo temeljne crkvene dokumente i predložio hrvatsko nazivlje (Novi časoslov, KS, Zagreb 1972). S Jerkom Fućakom uredio sam biblijska čitanja, a usudio sam se prevesti i osamdesetak novih himana. Pjesnički zaostaju za onima Milana Pavelića, ali sam nastojao da budu teološki točni, ritmički što pjevniji. Većinu sam himana preveo u ritmu Veni Creator, neke po napjevu Matije Ivšića Slavna Majko Spasitelja, a druge po napjevu Oče naš dobri. O tom je poslu izvijestio Gabrijel Jurišić u Liturgisches Jahrbuch (29, 4, 1979, str. 251-252) pod naslovom Das Stundengebet in kroatischer Sprache.

U svemu tome bilo je prigovora koji će i ostati: da smo radili prebrzo. Odabir nije bio u tom da li raditi brzo ili polako, nego uraditi pošto-poto. A u pogledu prevodilačkih načela liturgijskih knjiga morali smo voditi računa i o odlučujućim stavovima članova Biskupske konferencije među kojima je tada bilo više onih sklonih doslovnosti. Nismo mogli prvo vrijeme mnogo računati na to da će nam se odobriti veće prinove i prilagodenja našoj suvremenosti.

U onih desetak i više banjolučkih kampanja biskup Pichler nije bio samo izvrstan domaćin nego i nepoštedni radnik. Imao je vrlo lijepu knjižnicu, osobito za hrvatski jezik i liturgiju. Ne samo što je bio dobar poznavalac Maretićeve Gramatike, kako piše Kirigin, nego je imao vrlo dobar ukus za hrvatski jezik i izričaj. K tomu, bio je više nego mnogi od nas vrstan poznavalac liturgije i liturgike, dobro obaviješten o tome što se o pojedinim problemima i rješenjima misli u najvišim instancama Svete Stolice. Sudjelovao je s nama al pari, svoja je mišljenja i prijedloge umio obrazložiti, nije ih nametao, imao je sluha i za mišljenje drugih i bez teškoća je prihvaćao zaključke većine. Svima koji su sudjelovali ti će banjo-lučki sastanci ostati u najljepšoj uspomeni. Na žalost nismo imali vremena voditi dnevnike, pa je danas gotovo nemoguće uspostaviti popis svih suradnika. Sa strane Kršćanske sadašnjosti svaki je novi

255

predložak poslan Biskupskoj konferenciji u kojemu su pomno obrazložena prihvaćena rješenja i upiti o onomu što biskupi trebaju riješiti. Ne znam da li se sve to nalazi u pismohrani Konferencije ili možda u arhivu banjolučke biskupije, a moralo bi se naći i u Kršćanskoj sadašnjosti.

Osjećao sam dužnost da se ime banjolučkog biskupa Alfreda Pichlera i njegova zasluga za pokoncilsku liturgijsku obnovu ne zaboravi. Uostalom, čast mu je iskazala i poslanica hrvatskih biskupa Liturgija i život Crkve (Zagreb, 1989), napisana o 25. obljetnici Konstitucije o liturgiji: "Posao priređivanja bogoslužnih knjiga na hrvatskom jeziku biskupi su povjerili mons. A. Pichleru, biskupu banjalučkom (...). U opsežnom poslu oko novih knjiga sudjelovao je s biskupom A. Pichlerom na najrazličitiji način znatan broj naših bibličara, liturgičara i teologa, a naširoko su konzultirani i stručnjaci za hrvatski jezik (...). Taj veliki, često tih posao mnogih suradnika koji zavređuju naše iskreno priznanje, izdan tiskom u četrdesetak liturgijskih svezaka, sada je u našim rukama i kao važna kulturna činjenica i kao riznica duhovnoga nasljeđa Crkve" (str. 16-17).

Još dvojica naših biskupa: Karmelo Zazinović i Ćiril Kos Već i kao Krčanin, spomenut ću još jedno naše biskupsko ime,

zaslužnoga krčkog biskupa Karmela Zazinovića. Njegovo je kon-cilsko sudjelovanje i pokoncilski prijenos Koncila u njegovu biskupiju zapisano u zborniku Ministrare - pastirske poslanice i pisma (Krk, 1995), što mu ga je za 80. obljetnicu života pripravio i posvetio krčki prezbiteri]'. U uvodnom biografskom članku F. Velčić prikazuje biskupa Zazinovića i kao koncilskog oca i kao provo-ditelja Koncila (str. 34-39). Pod brojem XXI. nalazimo sabrana njegova pisma s Koncila i pretkorizmene poslanice o Koncilu (str. 97-108 i 139-148). Mislim da taj zbornik može poslužiti kao izazov što bi i drugi mogli poduzeti da se ocijeni, i na biskupskom vrhu, prihvat Koncila u Hrvatskoj.

Sličnu spomenicu u čast zlatomisniku đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu posvetiše "profesori Visoke bogoslovne škole, svećenici, suradnici, prijatelji" (Diacovensia, 1994, br. 1). Tu je bila sretna prilika da se tko pozabavi nemalim doprinosom Vjesnika Đakovačke biskupije u našoj pokoncilskoj obnovi. Biskupov prilog u tom osobito je očit iz obrazloženja njegova počasnog doktorata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (str. 58-67) i iz članka Milana Milanovića Biskup Ćiril Kos i katehetske ljetne škole u pokoncilskoj Crkvi u Hrvata (str. 68-79).

256

TRI NAŠE CRKVENE USTANOVE KOJE SU NASTALE S KONCILOM

Drugi vatikanski koncil u Hrvatskoj je dao povoda utemeljenju triju značajnih crkvenih ustanova. To su Glas Koncila, Crkva u svijetu i Kršćanska sadašnjost Svaka od tih ustanova ima doduše različite začetke i daljnji razvoj, ali sve se tri najtješnije naslanjaju na događaj Koncila.

Glas Koncila Početak Koncila 11. listopada 1962. označio je i početak Glasa

Koncila čiji je prvi broj označen blagdanom sv. Franje 4. listopada 1962. U tom smislu Glas Koncila je zasigurno jedinstvena pojava u katoličkom svijetu. Spontanošču Duha, smijem reci, ocijenjen je čas da će u onodobnoj Jugoslaviji takav pothvat, baš pod tim imenom, dobro proći. Nakon kobnoga prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom u povodu imenovanja kardinala Alojzija Ste-pinca 1952, tadanja je Jugoslavija stalno tražila kako ponovno uspostaviti te veze. Tadanji su vlastodršci dobro osjetili značenje vatikanskog događanja, da ne smiju biti odsutni s ploče svijeta. Mnogi naši biskupi, kako sam već istakao, tada po prvi puta dobivaju putovnice. Naš je episkopat u cijelosti na Koncilu prisutan od početka do kraja. Tu je vrlo dobro, još s nekima, predstavljao donedavna "Crkvu šutnje", a sada bar na Koncilu glasnu Crkvu iz Istočne Europe.

Glas Koncila, spočetka zamišljen kao dvotjednik, neposredno -čista je inicijativa tadanjeg magistra franjevačkih bogoslova u Zagrebu na Kaptolu o. Zorislava Lajoša. Za vrijeme prvog zasjedanja Koncila tiskan je ciklostilom franjevačkog samostana u Zagrebu. Pritekle su u pomoć i druge redovničke zajednice, osobito Sestre naše Gospe, zagrebački isusovci i trećoreci sa Ksavera. Za njim je stao Nadbiskupski stol u Zagrebu uz usmeni patrocinij zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera. Njegov ga je generalni vikar prof. Stjepan Bakšić, koji je napisao i prvi uvodnik, o tom obavijestio neposredno prije polaska vlaka u Rim. Treba ipak istaći da se ta inicijativa, kao i mnoge druge, već duže vrijeme uvriježila u više spontanih i organiziranih razgovora mlađih zagrebačkih svećenika i istaknutijih laika, osobito za vrijeme tadanjih tečajeva za svećenike. Na nas mlađe utjecalo je i naše predvojničko i vojničko iskustvo gdje smo se naučili, rekao bih, na nov, dijalektički način nositi i odnositi prema tadanjoj komunističkoj i socijalističkoj stvarnosti. Dakako, treba istaći i to daje s godinom 1945. i nadalje i Duh Sveti na poseban način djelovao u našem sjemenišnom i klerikatskom odgoju. Zahvaljujući mudrim sjemenišnim odgojiteljima i profesorima teologije, stasali smo u atmosferi posebne odlučnosti darovati se Crkvi baš u to vrijeme, tako izazovno za

257

mlade ljude. S istaknutijim laicima iz predratne situacije sastajali smo se povremeno i spontano u prostorijama Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda, nekoć i sada opet sv. Jeronima, gdje je naš Zorislav bio vrlo rado viđen. Medu njima rado spominjem Luku Perinića, Velimira Deželića, Šibu Zaninovića, Milos-tislava Ciku i druge. Sastajali smo se i na novogodišnjim čestitanjima kod nadbiskupa Šepera.

Ipak, u pogledu pokretanja samoga Koncila, ona odvažna i poduzetna osoba koja ga je ostvarila bijaše naš o. Zorislav Lajoš. On spada i inače među najoduševljenije koncilce prvoga koncil-skoga i pokoncilskoga vremena, do svoje prerane tragične smrti 19. kolovoza 1972. On se mnogo zalagao i za izradu novih katehetskih priručnika i za osnutak i gradnju novih župnih središta u Zagrebu. Crkva Svetog križa uvelike je plod i njegove animacije. Nadasve je poticao pokoncilsku i doktrinarnu i strukturalnu obnovu naših sjemeništa i redovničkih zajednica. Njegova je osobito sretna inicijativa bila Ilustrirana Biblija mladih (1968) koja će poslije, preuzeta od Kršćanske sadašnjosti, na jedanaest jezika doživjeti prvorazredni izdavački uspjeh.

U tim počecima bio nam je vrlo važan podržaj dvojice zagrebačkih svećenika. Bijaše to neprežaljeni krašićki župnik Josip Franeković i mladi nadbiskupov tajnik Vladimir Stanković, koji će se potvrditi kao izvrstan organizator hrvatske inozemne pastve. Dakako, s osobitim se poštovanjem sjećamo tadanjega ordinarija "Sede impedita" biskupa Franje Salis-Seewisa, biskupa Josipa Lacha te obojice generalnih vikara Stjepana Bakšića i Dragutina Hrena kao i Franje Grundlera, voditelja nadbiskupskog ekonomata. Za daljnju sretnu kob Glasa Koncila bila je vrlo važna i nastamba u kaptolskoj kanoničkoj kuriji Kaptol 8, nakon smrti kanonika i dugogodišnjega profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta i generalnog vikara g. Stjepana Bakšića. U tom je bila odlučna intervencija nadbiskupa Šepera i dobrohotnost Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, zahvaljujući i posredovanju nadbiskupova tajnika Stankovića. U toj činjenici gledam i providnosnu generacijsku sukcesiju Glasa Koncila koji se tako duhovno nadovezuje na predratni Katolički list što su ga uređivali vrsni zagrebački svećenici, dobrim mahom poslije kanonici, među kojima se osobito isticao kao vrstan publicist upravo Stjepan Bakšić, posljednji domar te kurije koji je umro 7. kolovoza 1963. (usp. BS, 1963, 2, str. 144-148 i 1979, 4 gdje je cijeli broj posvećen 90. obljetnici Bakšićeva rođenja).

Zorislavova inicijativa, u čemu sam mu nešto i ja pomagao, bila je odlučna za sam početak Glasa Koncila i za njegovo prvo ciklostilsko razdoblje. Već za vrijeme drugoga zasjedanja Koncila, u jesen 1963. preuzeo ga je novi, srećom dugogodišnji njegov team. No i u tu novu inicijativu, bar početno i inspirativno, ugradio se

258

naš Zorislav. Negdje o Uskrsu 1963. bili smo na audijenciji kod nadbiskupa Šepera gdje smo ga u dužem razgovoru upoznali s koliko je entuzijazma list prihvatila cjelokupna naša katolička javnost pa bi stoga trebalo sve poduzeti da se tiskani Glas Koncila razvije u prave katoličke novine. Ujedno smo upozorili Nadbiskupa da ga kao takva više nećemo moći izdržati u okvirima zagrebačkog franjevačkog samostana. Tom smo prilikom Nadbiskupu predali vrlo važnu promemoriju o daljnjoj postavi i organizaciji Glasa Koncila. Ta je predstavka, vjerujem, još uvijek u osobnoj nadbiskupskoj pismohrani, a možda i u arhivu Glasa Koncila. U njoj već fungiraju sva imena budućeg teama što će od jeseni 1963. vrlo brzo i uspješno oblikovati i ustaliti visoku razinu Glasa Koncila. Tu je, uz direktora Josipa Ladiku i umješnog glavnog urednika Vladimira Pavlinića, mnogostruki glasokoncilski kolumnist, a poslije i glavni urednik Živko Kustić. Četvrto veliko ime Glasa Koncila ubrzo će postati vrlo poznata Berith, što je sretno navještajni pseudonim izvrsne novinarke, proglašene zlatnim perom Glasa Koncila, Srni-ljane Rendić. Ona je stasala u ratnoj i poratnoj mlađoj generaciji katoličke inteligencije splitskoga kruga; s osobitim se pijetetom uvijek sjećala vrlog svećenika Mladena Alajbega. Dakako, vrlo se brzo u Glas Koncila neizbrisivo i vrlo utjecajno upisao kao vodeći koncilski teolog Tomislav Šagi-Bunić.5 Osim njih u tom je prvom sastavu glasokoncilaca bila važna i prisutnost zagrebačkoga isusovca, poslije pomoćnog biskupa, o. Mije Škvorca, koji se kroz cijelo minulo desetljeće potvrdio kao najizvrsniji crkveni govornik i propovjednik, s velikim utjecajem na širok krug mlade zagrebačke inteligencije.

Da bismo nekako uhvatili što je Glas Koncila značio kroz, evo, više od trideset godina svojega postojanja, koja su ga htijenja

U prvom naumu kanio sam u ovom članku, uz biskupe, pisati i o drugim našim koncilskim trudbenicima. Tu mi je prilika progovoriti o Tomislavu Šagi-Buniću jer on dobar dio svojih članaka o Koncilu piše u Glasu Koncila koji tako postaje platformom za najširi prodor koncilske misli u Hrvatskoj. Te je svoje članke, uz mnoge druge, objelodanio u tri svoja djela: Ali drugog puta nema (Zagreb 1969, 1972. i 1985) i Vrijeme suodgovornosti u dva sveska (Zagreb 1981. i 1982). Očekuju se i daljnji svesci njegovih sabranih članaka od kojih se i opet dobar dio njih navraća na Koncil. Time se Šagi-Bunić potvrdio kao najsvestraniji i najustrajniji proučavatelj i širitelj koncilske misli u Hrvatskoj. Kada ga je Katolički bogoslovni fakultet odlučio predložiti Hrvatskom saboru za godišnju nagradu za životno djelo godine 1993, među aktima tog prijedloga čitamo u prosudbi prof. Ivana Goluba: "Tomislav Šagi-Bunić nije samo čovjek koji piše povijest, nego koji je i stvara." U drugom prijedlogu stoji: "Kao privatni teolog zagrebačkog nadbiskupa, poslije kardinala Franje Šepera on živo izbliza prati rad II. vatikanskog koncila ... te postaje vodeći teolog pokoncilske teološke, liturgijske i pastoralne obnove u Hrvatskoj." Usp. Franjo Šanjek, u: Croatica Christiana Periodica (1989, 23, str. 105-114) pod naslovom Pedeset godina znanstvenog i literarnog rada T. J. Šagi-Bunića (1939-1989) s vrlo opsežnom i minucioznom bibliografijom (str. 207-224).

259

odredila i koja ostvarenja potvrdila, vrijedi zaci u njegove jubilarne brojeve. S početka se ti jubileji broje od 4. listopada 1962, tj. od prvoga broja uopće, poslije taj jubilej određuje 29. rujna 1963. kada je u Vjesnikovoj tiskari izišao prvi tiskani broj. Tek mogu naznačiti gdje će budući istraživač pronaći neke temeljne podatke iz povijesti Glasa Koncila. Najneposredniju obavijest o njegovu rođendanu pruža nam intervju o. Zorislava Lajoša (GK, 1971, 5,17; usp. 1983, 5, 9). Još ćemo više saznati u nekrologiju u povodu Zorislavove tragične smrti {GK, 1972, 17, 1 i 3) te prigodom desete obljetnice od prvoga ciklostilskog izdanja [GK, 1972, 20, 2-3). Cijeli je taj posljednji broj i inače vrlo obavještajan. Tu je uz uvodnu riječ zagrebačkog nadbiskupa Kuharica vrlo značajan članak Smiljane Rendić U čemu je novost i posebnost Glasa Koncila (str. 5). Na to se nadovezuje u sljedećem broju članak T. Šagi-Bunića Gdje smo s Koncilom poslije deset godina (GK, 1972, 21, 3-4). U tom broju nalazimo i važan članak velikoga koncilskoga pobornika francuskoga dominikanca Yvesa Congara Stvarnost što iskvaruje i stvarnost što se rađa {GK, 1972, 21, 4). Smijem tome pridodati svoj članak iz tih dana Je li proroštvo pape Ivana bilo za naše vrijeme, na što u istome broju cilja i nepotpisani članak Deset godina iluzija i nada (GK 1972, 20, 2-3 i 4-5).

Prigodom 200. broja biskup Mijo Škvorc piše značajan uvodnik Mala ispovijed uz broj dvijestoti s popratnim riječima nadbiskupa Kuharica (GK 1971, 5, 2-3). Vrlo je vrijedan i 500. broj s uvodnikom, s kratkom poviješću i s okruglim stolom mladih teologa o Glasu Koncila pod naslovom Na čemu smo nakon 20 godina (GK 1983, 5, 10-11 i 13-14). Prilikom 25. obljetnice prvog tiskanoga broja važan je uvodnik Naše novine i crkvena javnost (GK 1983, 40, 2) kao i onaj u sljedećem broju Ukorak s vremenom (GK 1983, 41 , 2). Tako stižemo i do jubilarnog 1000. broja (GK 1993, 32) s popratnom riječju kardinala Kuharica Glas Koncila je glas Crkve u Hrvata i s člankom T. Šagi-Bunića Glas Koncila - Božji dar Crkvi u Hrvata. Broj je i inače krcat važnim informacijama i prosudbama. Tu su vrlo živopisne reminiscencije prvog glavnog urednika Vladimira Pavlinića, napis drugoga glavnog urednika Živka Kustića U matičnom tijeku hrvatskog katolištva te izvrstan osvrt slavne Berith, Smiljane Rendić, Glas Koncila - promicatelj krugova Pavla VI.

Moram bar spomenuti, a ne mogu se i u to još dalje upuštati, značajan pothvat Glasa Koncila - mjesečnik Mali koncil, danas poznat pod kraticom MAK. Prvi se broj pojavljuje u ožujku 1966. Od 1969. urednikom mu je Gabrijel Đurak, negdašnji urednik dječjega časopisa Anđeo čuvar. Naslijedio ga je, do danas, Luka Depolo. Bio je to također smion pothvat u ono doba apsolutnoga monopola nad tiskom za mladež, a časopis se doista izvrsno potvr-

260

dio kao list najmlađih katolika. S tim u vezi treba bar spomenuti neprocjenjiv doprinos živoj katehetskoj pokoncilskoj obnovi među mlađima i najmlađima što su ga svake godine izazivale izvrsno pripravljene i vođene Vjeronaučne olimpijade Glasa Koncila s popratnim katehetskim tekstovima u kojima se osobito iskazao Živko Kustić. Toliko bar da spomenem.

Dakako, o Glasu Koncila trebalo bi još mnogo toga reći, ali kao i na drugim područjima prihvata Koncila u Hrvatskoj to bi zahtijevalo mnogo podrobnija istraživanja koja, na žalost, ni izdaleka nisu još poduzeta. Srećom, za prve godine posjedujemo vrlo dobru Bibliografiju Glasa Koncila 1962-1973 (Zagreb, 1973). Dosta je samo preletjeti popis najrazličitijih članaka da se uoči koliko je Glas Koncila bio i ostaje nezaobilaziv u posvješćenju i prihvatu Koncila u nas. Iz analitičkog kazala već je na prvi pogled očito koja su to imena, uz naše biskupe, u tom glasilu predvodila u najširoj i najsvestranijoj pokoncilskoj informaciji i obnovi u Hrvatskoj.

Glas Koncila je u prvo vrijeme bio doista događaj, ako se malo smije uspoređivati s velikim, događaj u Hrvatskoj razmjeran sa samim Koncilom u svijetu. Sa svoje strane, koliko sam u njemu od početka sudjelovao, mogu reći da mu je glavna nakana tada bila: da se hrvatski vjernik i svaki katolik u tadanjoj Jugoslaviji - uza sve pritiske, potiskivanja, marginalizaciju, pa i formalne progone -doživi članom velike Crkve te se i samom informacijom o koncil-skom događanju osjeti podržan solidarnošću svih Kristovih vjernika u svijetu. Stoga i nije čudo, a bilo je čudo poticajno i za same pokretače i za crkvene autoritete, što je bio tako prihvaćen od cijele naše javnosti osobito katoličke. Poslije će se Glas Koncila sve više moći posvetiti i zbivanjima u našoj Crkvi i društvu te mnogim značajnim događanjima, kojima nije bio samo popratni i susljedni informator, nego vrlo često i prethodni animator po inicijativama koje su dolazile iz njegova i njemu srodnih krugova. Htio sam stoga bar u jednom području, tako važnom za povijest prihvata i provedbe Koncila u Hrvatskoj, biti podrobniji, da pokažem koliko se toga još krije u našem tisku za savjesnije istraživače. Tu neće izaći na vidjelo tek povijest, nego i život i živost naše Crkve u teško doba komunističkog režima, a pod daškom Duha Svetoga koji je Koncilom želio oživotvoriti i Crkvu u Hrvatskoj.

Dakako, fenomen Glasa Koncila, kako sam već i naglasio, istom očekuje svestraniju prouku. Uzorak za nju pruža i članak što g a j e nedavno u Crkvi u svijetu (1995, 1, str. 204-216) napisala Katrin Boeckh O crkvenom tisku u Hrvatskoj s podnaslovom Prikazivanje religije i nacije u Glasu Koncila. I taj je članak svojevrstan pokazatelj informacijske kolegijalnosti Crkve u svijetu prema Glasu Koncila što pobuđuje dalja razmišljanja i deziderate.

261

Crkva u svijetu Druga inicijativa koja se vremenski, ali i ciljevito nado vezuje

na Koncil je časopis Crkva u svijetu sa svim svojim susljednim djelatnostima. Evo kako to o 20. obljetnici časopisa predstavlja sam osnivač Frane Franić, tada još nadbiskup splitsko-makarski: "Dvadeseta godina Koncila poklapa se s dvadesetom godišnjicom osnutka našega časopisa Crkva u svijetu. Već samo to poklapanje pokazuje vezu između II. vatikanskog općeg sabora i našeg časopisa. Tu vezu pokazuje i samo ime časopisa. To je ime uzeto od naziva pastoralne konstitucije Koncila Crkva u suvremenom svijetu... da se dobije kraći naslov." I nastavlja: "Časopis CuS osnovao je Biskupski - sada Nadbiskupski - ordinarijat u Splitu. Naknadno su se, kao osnivači, priključili i ostali ordinarijati Splitske metro-polije, osnovane 1969. godine." I malo dalje: "Naravno, bez suradnje svećenika i laika ne bismo mi biskupi ništa mogli postići u svojim Crkvama, pa ne bi bilo moguće ni osnivanje jednog crkvenog časopisa. U vezi s tom tvrdnjom moram odati priznanje za osnutak i početne uspjehe CuS-a don Ivanu Cvitanoviću ... i dvama laicima: g. Jakovu Jukiću i g. Edi Marinkoviću. Njih bih mogao s pravom nazvati suosnivačima CuS-a, kao i don Mati Meštroviću koji je ubrzo pomogao u radu i uređivanju do 1969. godine... Za daljnji razvoj CuS-a i raznih izdavačkih nizova biblioteka CuS-a vrlo je zaslužan dugogodišnji urednik, lektor i korektor dr. Drago Šimundža" [Crkva u svijetu, 1986, 2, str. 97-100).

Nadbiskup Franić iznosi i temeljne zamisli koje su ga vodile u tom osnutku, što na svoj način ponavlja i dalje razvija i vrlo zaslužni dugogodišnji urednik Drago Šimundža o 20. obljetnici časopisa: "Svijet i Crkva ne samo što se mnogostruko, sudbinski i egzistencijalno susreću i međusobno prozirniju, nego se jednim dijelom izravno dopunjuju i poistovjećuju. Crkva je dio svijeta kao što je i svijet dio Crkve." I na drugoj stranici: "Koncilska i pokon-cilska Crkva s dubokim respektom pristupa stvarnim vrednotama svijeta... Vođena duhom Koncila, i naša je revija težila za koncil-skim idealima. I makar to nije lako postignuti, nije i ne želi posustati u svom koncilskom zamahu" [Crkva u svijetu, 1985, 4, str. 321-323). U istom je broju i impozantna Bibliografija prvih dvadeset godišta iz koje je vidljivo koliko je u reviji prisutna koncilska i pokoncilska problematika.

Žao mi je što ni izdaleka ne poznajem stasanje Splitske crkve, onamo od 1945, a osobito od 1960-ih godina nadalje, kao što sam mogao izbližega pratiti događanja Crkve zagrebačke. Ipak, iz spomenute se Bibliografije 1966-1985. dadu izvući neke osobite odrednice. Ta bibliografija pokazuje prije svega velik raspon vidokruga časopisa koji je razvidan već u samim temeljnim natuknicama od kojih svaka ima više podnaslova. Tu je dakako ponajprije

262

teologija', dogmatika, moralka, Sveto pismo, ekleziologija, ekumenizam, praktična teologija, duhovno bogoslovlje, mariologija, kate-hetika, homiletika, liturgija. Potom slijedi filozofija: općenito, teodi-ceja, psihologija. No za timbar Crkve u svijetu tipične su rubrike što slijede. Tu su ponajprije znanstveno-kulturološki i društveno-religijski radovi: opća i granična pitanja, znanost o religijama, zbivanja i događaji, aktualna pitanja. Pod povijesnim radovima nalaze se podnaslovi: općenito, radovi iz povijesti i umjetnosti, prilozi iz povijesti kulture, prilozi o kulturnim, religioznim i društveno značajnim djelatnicima. Peta je rubrika književnost: literarno-povijesne refleksije, povijesno-literame rasprave, prilozi o piscima i djelima, književni radovi (dosta bogati i raznoliki). Sve to završava rubrikom Razno: pedagogija, glazba, film, prilozi lingvističkog karaktera, časopisi - recenzije, komemoracije - nekrolozi, priopćenja i obavijesti Uredništva, bibliografski podaci, likovni prikaz. U svim tim rubrikama jasno se razlikuju s jedne strane rasprave i članci, a s druge osvrti i prikazi što nije samo formalno značajno. Naime, upravo svojim osvrtima i prikazima Crkva u svijetu ulazi u vrlo širok dijalog s djelima i djelatnicima i u Crkvi i u svijetu.

Druga, vrlo uočljiva činjenica, očita je iz susljednog popisa suradnika iz kojega se naziru vodeća imena, stupovi Crkve u svijetu, dobrim dijelom profesori Teologije u Splitu. Navodim ih abecednim redom: Bezić Živan, Blajić Zdravko, Cvitanović Ivan, Franić Frane, Jukić Jakov (pravim imenom Željko Mardešić), Kovačić Slavko (i pod znakom D. S. Iv.), Kusić Ante, Marušić Juraj Božidar, Merćep Vladimir, Meštrović Mate, Perić Ratko, Roščić Mate, Soldo Ante Josip, Šimundža Drago (i pod imenima: Animator, Džimbeg Dragi, Šubić Domagoj), Vereš Tomo, Zovkić Mato. Vrlo je uočljivo da su pojedinci iz toga imenika vodeći u pojedinim rubrikama: Franić u dogmatskoj, Bezić i u dogmatskoj, a osobito u praktičnoj teologiji i duhovnom bogoslovlju, Merćep u dogmatskoj, prateći osobito, katkada prekritički, novija teološka kretanja, Kusić u filozofiji, Jukić možda u najznačajnijoj rubrici "znanstveno-kulturološki i društveno-religijski radovi" s jasno i razgovijetno sebi svojstvenom tematikom u kojoj je osobit naš vrsnik, a to je znanost o religijama [Bibliografija, str. 432).

Pripominjem još kao nešto vrlo uočljivo: u Crkvi u svijetu stalan je i vrlo raznovrstan suradnik njezin osnivač nadbiskup Franić, kako je osobito razvidno iz bibiliografije njegovih radova što je donosi njemu posvećen zbornik U službi čovjeka (Split, 1987, str. 19-30) o čemu sam već govorio. K tome, pomalo su se svi njezini vodeći suradnici istakli i kao valjani teološki pisci, svaki u svojoj užoj specijalizaciji, dotičući u svojim knjigama vrlo važna područja teološke i filozofske misli u dijalogu sa suvremenim svijetom. Najplodniji je od njih svakako Živan Bezić, kojemu je zbog zasluga za

263

unapređenje teološke misli u Hrvatskoj Katolički bogoslovni fakultet dodijelio počasni doktorat, u čemu sam imao čast i radost izbli-žega sudjelovati. I još jedno, Crkva u svijetu, daleko više nego već prije Vjesnik Đakovačke biskupije ostvarila je vrlo široku interdije-cezansku suradnju i, što je još važnije, u njoj s punim ulogom, pod imenom ili pseudonimom, surađuju vrsni katolički laici. Od njih je osobit, rekao bih, sekularni pečat u najboljem smislu Crkvi u svijetu dao Jakov Jukić (Željko Mardešić) s malim bezbrojem članaka iz svoga specifičnoga područja znanosti o religijama, o čemu svjedoče i njegove knjige Religija u modernom industrijskom društvu (Split, 1980) i Povratak svetoga - rasprava o pučkoj religiji (Split, 1988).

U pogledu popratnih izdanja Crkve u svijetu spominjem za me važnu činjenicu: u njezinim su izdanjima izašla u nas prvi put dva djela Pierra Teilharda de Chardina: Božansko ozračje, u prijevodu Drage Šimundže (Split, 1970) i Budućnost čovjeka, u prijevodu Josipa Matica (Split, 1985) što je bio prvi prodor toga izvanrednoga suvremenoga mislioca u Hrvatsku. Ne čudi stoga što su se trojica suradnika Crkve u svijetu Ante Kusić, Drago Šimundža i Jakov Jukić našla s vrijednim doprinosima i na simpoziju što ga je prigodom 100. obljetnice de Chardinova rođenja organizirao isusovački Obnovljeni život (1980, br. 2). Kao bibličar ističem daje Crkva u svijetu donijela više osvrta na suvremene biblijske prijevode. Bili su nam u svoje vrijeme dragocjeni napisi što ih je već prije u Službenom vjesniku Splitsko-makarske biskupije objavljivao Mate Meštrović o jeziku starih lekcionara i evanđelistara i u svom osvrtu na moj prijevod Evanđelja iz 1962. te na prvo izdanje Rupčićeva Novoga zavjeta (Sarajevo, 1962). Šteta što ti članci nisu poslije izašli i u njegovoj knjizi Nebit i kaos (Split 1986) gdje ipak nalazimo dva osvrta: O jeziku Biblije {Crkva u svijetu, 1969, 1, str. 95-99) i Jezična kritika {Ladanova) prijevoda Evanđelja sv. Ivana (Poljica, 1980, br. 1). Crkva u svijetu dala je prostor Gracijanu Ras-pudiću za raspravu oko autorstva Novoga zavjeta koji je izišao u Sarajevu 1962. pod imenom Ljudevita Rupčića (1969, 3, str. 201-239; 4, str. 289-322). Na to obrazloženo odgovara Ljudevit Rupčić i Rufin Šilić (1969, 3, str. 239-241) s daljnjom replikom Gracijana Raspudića (1969, 4, str. 366-368). Vrlo su vrijedni osvrti nestora hrvatskih bibličara, isusovca Albina Škrinjara, najprije na drugo izdanje Rupčićeva Novoga zavjeta (1968, 2, str. 65-75) i poslije na Psalme (1969, 1, str. 47-66) i na Knjigu Mudrosti (1969, 4, str. 337-351) iz Zagrebačke Biblije 1968. Svi će ti osvrti, koliko god nisu bili uvijek ugodni, potpomoći druge naše prevoditelje da Božjoj riječi nađu sadržajno još točnije, a oblikovno još ljepše hrvatsko ruho.

264

Treba napokon istaći i tu okolnost da je Crkva u svijetu imala također sretno i dugoročno uredništvo koje je moglo ostvariti značajan image toga lista. Prvih godina, radi zaštite časopisa pred državnim pritiscima, fungirao je kao odgovorni urednik sam nadbiskup Franić, s velikim udjelom Mate Meštrovića. No od godine 1969. pa sve do kraja 1991. na čelu uredništva stoji Drago Šimundža, duže vrijeme zajedno s Jakovom Jukićem. Obojica su, vjerujem, kolegijalno zaslužna za tako širok vidokrug časopisa, u čemu očito veliku ulogu treba pripisati i samom Dragi Šimundži. Listu su dugo godina davali značajan ton Šimundžini uvodnici koji su sada napokon, uz dodane i druge njegove radove, izdani u trilogiji koja mu doista ostaje spomenikom: Čovjek, društvo, Crkva (Split, 1979), Ljudske vrijednosti i kršćansko poslanje (Split, 1995), Crkva i demokracija (Split, 1995).

Autor je u svim tim uvodnicima, kao i u drugim ovdje sabranim člancima, osobito osjetljiv za "teološko-ekleziološko, društveno-antropološko i religiozno-politološko područje" crkvenih i društvenih pitanja (uvodnik u prvu knjigu), ali uvijek s prisutnom temeljnom nakanom da mu u središtu svih izlaganja bude čovjek (uvodnik u drugu knjigu). U svemu tome, iako ga rijetko navodi, Koncil mu je bio stalan "punto di riferimento", kako vole reći Talijani, i polazište i odrednica i usporednica. U tom bih smislu izdvojio njegov članak Kako smo i koliko smo ostvarili duh Koncila (druga knjiga, str. 234-241 = Crkva u svijetu, 1979, 2, str. 97-102). Istini za volju, dosta tih Šimundžinih uvodnika, onako od prve čitanih, kao da su pisani nekako na "višem katu". Sutrašnji čitatelj neće iz njih lako osjetiti temperaturu pojedinih razdoblja Crkve u svijetu, ni s obzirom na prilike i neprilike samoga našega tadanjega društva, a ni Crkve u tom društvu. Čitajući ponovno, našao sam za to obrazloženje samoga pisca u uvodniku u drugu knjigu: "Nemoguće je bilo izravno rušiti socijalističke idole. Unutrašnja je cenzura u tiskarama križala pojedine izričaje i, kad je dolazilo do rasprave ili, točnije, moga obrazlaganja, prijetila je odustajanjem od tiskanja časopisa. Zato sam se u svom dvadeset i dvogodišnjem vođenju Crkve u svijetu utjecao naoči mirnim formama i, kako su mi kritičari priznavali, akademskim raspravama koje su načelno nastupale, u duhu zajedničkog potvrđivanja ljudskih i kršćanskih vrednota, s jasnim prizvucima kritičkih osporavanja, etičkih pouka i demokratskih upozorenja." Vrijedno je i to zapaziti.

Moj prikaz Crkve u svijetu ovdje zastaje, već i stoga što mi nije pri ruci daljnja njezina cjelovita bibliografija (1986-1995). No ona se u svojemu prvom dvadesetom godištu toliko jasno oblikovala da su doduše pridošla nova imena, ali je list mogao uvelike proslijediti svoj široki tematski raspon, dakako i u sasvim novim i sretnijim okolnostima, onamo od svibnja 1990. S godinom 1992. ona se

265

pojavljuje kao edicija Teologije u Splitu, s novim, prorijeđenim uredništvom i s glavnim i odgovornim urednikom Nedjeljkom Antom Ančićem koji se već profilirao u posljednjem desetljeću lista. Počeo je s člankom Ekumensko gibanje (1980, 4, str. 385-387) te Prijepor i svjedočenje vjere (1982, 3, str. 232-239). Kao neki "adieu" djeluje članak Jakova Jukića Na četvrtom raskrižju (1992, 1, str. 3-6) s valjanim osvrtom na jedno četvrtstoljeće. Od novijih imena treba svakako zapisati zaslužnoga splitskoga svećenika, poslije i pomoćnog biskupa Petra Šolića kojega predstavlja izvrstan zbornik njegovih radova Radost ljubavi (Split, 1994) koji je uredio mladi profesor i pomoćni urednik Ante Mateljan. Šolić se već svojom doktorskom disertacijom potvrdio kao proučavatelj Koncila, što je razvidno iz prva dva članka u tom zborniku Kristocentrična utemeljenost kršćanskoga života te Dinamičnost kršćanskoga života (str. 35-53).

Pripominjem da bi nekako tako ili mnogo bolje trebalo proučiti i procijeniti doprinos što su našoj pokoncilskoj obnovi, osobito na doktrinarnom planu pružili svi naši slični teološki časopisi, od Bogoslovske smotre, Obnovljenog života itd. Mislim da se ne trebam ispričavati što se ovdje dalje u to ne upuštam.

Kršćanska sadašnjost Treća ustanova koja je u nas nastala iz založenoga htijenja

pokoncilske obnove je Kršćanska sadašnjost. Prvi pothvat u njezinu smjeru bilo je pokretanje časopisa Svesci Kršćanska sadašnjost (SKS) koji se pojavljuju u Došašću 1966. za godinu 1967. Njihove su ciljeve urednici istakli u uvodnoj riječi: "Po sebi se razumije da nam je prvenstveni zadatak da se ovim putem također pomogne što brže, istinskije i plodonosnije kroćenje Koncila kod nas. Koncila kao zbirke dekreta, ali i Koncila kao puta kojim se po dekretima krenulo (podcrtao B. D.)." Prvi je broj svojim blagoslovom popratio zagrebački nadbiskup, tada već kardinal Franjo Šeper sa željom da Svesci budu "jedan od nezamjenjivih instrumenata za koncilsko gibanje i ostvarenje među namđ\ Njegova je riječ znakovito datirana 8. prosinca 1966, "na godišnjicu završetka Drugoga vatikanskog koncila". Još dodaje: "Posebno se veselim aktivnoj prisutnosti mladih kršćanskih laika u ovom djelu za pripremu dijaloga sa svijetom na što ih je pozvao Koncil."

Iz toga je početnoga pothvata godine 1968. izrasla Kršćanska sadašnjost kao "Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije". Njezin je utemeljitelj zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper. Akt utemeljenja nosi nadnevak 22. veljače 1968. (Šeper - Građa za životopis, I, str. 300-301). Važan je uvodni stavak: "Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas

266

ovisi o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja." Da bi se taj cilj što bolje postigao, dekret naznačuje više djelatnosti, medu prvima: "Pokretanje i izdavanje časopisa, biltena i drugih povremenih prigodnih tiskanih ili umnoženih stvari dokumentacionog, informativnog, ilustrativnog, istraživalačkog ili stvaralačkog i informativnog karaktera u okviru koncilske obnove i zadataka što ih Koncil stavlja pred suvremene kršćane, naročito u cilju ostvarenja pravog i iskrenog dijaloga među kršćanima samima i sa suvremenim svijetom i kulturom" itd.

U času toga crkvenoga ustanovljenja, možemo reći, Kršćanska sadašnjost se već duže vrijeme vriježila u krugovima prvoga koncil-skoga oduševljenja i narasle susljednje pokoncilske odgovornosti, osobito među profesorima Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu i u krugu koji se okupljao oko Glasa Koncila. Širi su humus predstavljali vrlo mnogi sudionici Teološko-pastoralnih tjedana u Zagrebu, s osobito koncilski angažiranima u Zadru i Rijeci. Tomu treba pribrojiti velik broj svećenika zagrebačke nadbiskupije koji su po svojim dekanatima organizirali mnoge koncilske tribine. U taj koncilski zamah zagrebačkoga kruga treba ubrojiti i naše istaknute kršćane u svijetu koji su se, makar društveno potisnuti i pritisnuti, tada okupljali osobito oko negdašnjega Društva sv. Jeronima, tada sv. Ćirila i Metoda, kako sam već spomenuo. No stasali su i mlađi i založeniji kršćani u svijetu, među njima Ljiljana Mat-ković, Marijan Zidarić, umjetnik Ante Starčević, Mate Krizman, pok. Julije Sulić i dr. Tako je Kršćanska sadašnjost vrlo brzo postala središte oko kojega se okupljao i susretao velik broj ljudi koji su Koncil smatrali svojom zadaćom.

No među prvim inicijatorima Kršćanske sadašnjosti bila su trojica profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić. Teško ih je pravo po zasluzi poredati jer su se vrlo brzo stopili u karizmatički trolist koji je na svojim ramenima izdržao i hrabre i mudre početke te zanose i poduzetnosti prvih stvaralačkih godina, a i tegobe susljednoga vremena u kojemu je trebalo kroz najrazličitije poteškoće provoditi začudno razgranatu djelatnost te ustanove. Mnogi su im od nas u tom pružili i subjektivan podržaj i suradničku pomoć, ali njima pripada čast i inicijatora i vodećega teama koji su tu inicijativu pronijeli sve do u naše vrijeme, iako je smrt pokosila već dvojicu trudbenika, neprežaljene Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića6. U prvo su vrijeme bila osobito važna tri njihova komple-

Josip Turčinović umro je 3. listopada 1990. Usp. Kana 1990, br. 10; Franjo Šanjek, In memoriam (Croatica Christiana Periodica 1990, 26, str. 203-206) s bibliografijom i nekim radovima (str. 207-224). Vjekoslav Bajsić umro je 20. svibnja 1994. Usp. Josip Ćurić, In memoriam (BS, 1995, str. 175-177) s bibliografijom iz pera Stjepana Kušara (str. 178-186).

267

mentarna iskustva. Sagi-Bunić je u to unio svoje bogato i mnogostrano koncilsko iskustvo s poznavanjem koncilski utjecajnih teologa i pokoncilskih teoloških tokova, sa svestranim poznavanjem predratnih odrednica katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Josip Turčinović je kao založeni student kroatistike na Sveučilištu u Zagrebu izravnim dodirom upoznao strujanja i očekivanja mlađe generacije hrvatskih sveučilištaraca. Vjekoslav Bajsić, osim što je bio, kako se često znao našaliti, "službeni vozač" po svim putovima Hrvatske i Europe, u taj je trolist unio hladnoću razmišljanja i vjernost smišljenim odlukama, s velikim smislom za konkretna rješenja. Osim toga, kao "jezero-meštar", kako kažu naši Zagorci, mnogo je "slobnoga vremena" utrošio na popravljanje svih mogućih, često hirovitih aparata. Prvo njihovo veće putovanje bilo je krajem rujna 1966. kada su prigodom Međunarodnoga kongresa teologije II. vatikanskoga koncila u Rimu, na kojemu sam i ja nastupio kao predavač, obišli velik broj redakcija stranih teoloških časopisa da dobiju pravo besplatnoga prevođenja teoloških članaka na hrvatski. Bila je to velika "milostinja" kojom su europski teolozi poduprli ovaj hrvatski pokoncilski pothvat. P. Agostino Gemelli je u tom smislu rado govorio o "pane intelettuale", o milostinji za intelektualni kruh. Tom su me prilikom prvi put upoznali s projektom Kršćanske sadašnjosti.

Za daljnju povijest htijenja i ostvarenja Kršćanske sadašnjosti izvrsno nam može poslužiti više napisa, prije svega vrlo iscrpan dokumentirani referat T. Šagi-Bunića Deset godina Kršćanske sadašnjosti (Svesci 34, 1979, str. 2-26). Tu je vrlo vrijedan i sam temeljni tekst, ali još više vrlo mnoge bilješke u kojima, prelazeći okvire Kršćanske sadašnjosti, saznajemo vrlo mnogo podataka iz toga pokoncilskoga proljeća Crkve u Hrvatskoj. Taj je referat poslije tiskan u više kataloga, prvi put 1980-1981, a drugi put i u jubilarnom Katalogu Kršćanske sadašnjosti 1968-1993, prigodom 25. obljetnice te ustanove. Tu se nalazi i daljnji Šagi-Bunićev tekst, govor na proslavi te obljetnice Kršćanska sadašnjost kao hrvatski "okrugli stol misaonih napora današnjice" (str. 57-61). Mnogo pojedinosti saznajemo iz intervjua što su ga tom prilikom dali u Kani (1993, 3, 8-15) Šagi-Bunić i Vjekoslav Bajsić pod naslovom Kuća koja je otvarala prozore. Tu se nalazi i važan stavak iz prigodne propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharica (str. 9). Ovamo bih dodao i sve što je napisano u povodu preminuća Josipa Turčinovića [Kana, 1990, br. 10). Iz svih ovih napisa pojavljuje se veliki broj simpatizera i zaštitnika iz čega je razvidno koliko je ta institucija ne samo po svojim izdanjima nego više po svojim međuljudskim kontaktima bila živo susretište Crkve i svijeta u gradu Zagrebu. Izvana gledana, piše Šagi-Bunić u govoru prigodom 25. obljetnice, Kršćanska sadašnjost bila je "u osnovici izdavačka kuća, proizvoditelj knjiga, časopisa, i drugih sastavnica

268

onoga što nazivaju priopćavalima". No iznutra on je nadasve vidi "kao jedinstven skup ljudi, osoba koje su svoje sposobnosti i svoje živote udružili u jednom pothvatu i u jednoj požrtvovnosti". Stoga je ono "što se faktički zbilo, bilo plod i napor i rizik osoba koje nisu mjerile svoja prava, već ulagale svoje srce i svoje sposobnosti" (str. 57). S tim u vezi obavještajna su i dva članka u jubilarnom broju Crkve u svijetu (1986, br. 2): Zovkićev (str. 131-132) i Bezićev (str. 172-173) kao i važan deziderat što ga je u istom broju istakao nadbiskup Franić (str. 100).

U daljnju povijest i razvoj Kršćanske sadašnjosti spada i datum 31. svibnja 1977. kada su se teolozi okupljeni oko te ustanove organizirali kao Teološko društvo Kršćanska sadašnjost (TEDEKS). Povijesne i misaone odrednice osnutka toga društva naširoko je obrazložio T. Šagi-Bunić u spomenutom članku Deset godina Kršćanske sadašnjosti (Svesci 34, 1979, str. 3-5 i 10-11). Ipak, najneposrednija je pobuda za to bila više izvanjska, kako čitamo na narednim stranicama (str. 11-12). "Promjene u financijskom sistemu u našoj državi (u tadanjoj Jugoslaviji) prisilile su Kršćansku sadašnjost da ulaskom u desetu godinu svoga postojanja i djelovanja, nakon mnogo razmišljanja i konzultiranja, poduzme svoje organiziranje kao društva u smislu zakonodavstva SR Hrvatske (...). Kršćanska sadašnjost narasla je do te mjere da više nije mogla egzistirati u svom prekarnom obliku, kao entitet koji hoće djelotvorno supzistirati izvan sistema u kojemu se faktički nalazi, pa joj nije preostalo drugo nego pokušati uklopiti se u sistem sačuvavši svoj stvarni identitet, ili umrijeti (...). Time što se organizirala kao Teološko društvo Kršćanska sadašnjost nije odustala ni od kojih dosadašnjih ciljeva, nije preuzela nikakvih ciljeva koji bi bili u raskoraku s njezinim izvornim ciljevima.

Ipak je u vezi s tim u našoj Crkvi postojala duža nelagoda koja se odrazila u više navrata i u tadanjoj Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, osobito na zasjedanju u Đakovu 29. rujna 1982. U arhivu Kršćanske sadašnjosti postoji veliki dosje koji svjedoči da su njezini vodeći ljudi - uvijek su to bili T. Šagi-Bunić, J . Turčinović i V. Bajsić - nastojali svim silama održavati i održati najživlje veze s Apostolskom nuncijaturom u Beogradu i, po njezinoj preporuci sa svojim neposrednim ordinarijem, zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Kuharićem. Postoje vrlo podrobni izvještaji koji su poslani u najviše urede Svete Stolice. A sve se to poduzimalo, kako piše Šagi-Bunić o 25. obljetnici, "da se ne dogodi kakvo nepred-vidivo iskliznuće iz autentične katoličke crkvenosti" {Katalog Kršćanske sadašnjosti 1968-1993, str. 60 pri dnu). Pošto su poslije statuti Tedeksa revidirani u skladu s novim Zakonom crkvenoga prava, na jesenskom su zasjedanju Biskupske konferencije u Đakovu, 3. listopada 1989. odobreni i Društvu je priznata pravna osob-

269

nost u Crkvi. A nastankom Hrvatske države, onamo od 30. svibnja 1990, prestale su i ostale teškoće i nelagode. Napokon je daljnje djelovanje Kršćanske sadašnjosti osigurano dvama ugovorima od 26. lipnja i 2. srpnja 1992. kojima su potpisnice Zagrebačka nadbiskupija i Kršćanska sadašnjost.

Preostaje bar ukratko, faktografski, upozoriti na stvaran doprinos koji je Kršćanska sadašnjost pružila cjelokupnoj pokoncilskoj obnovi u Hrvatskoj, i još šire u ondašnjoj Jugoslaviji, štoviše u Crkvi Istočne Europe, jer su njezina izdanja - osobito Ilustrirana Biblija mladih - dosegla napokon 1990. i samu Moskvu. No mnogo nam toga uvelike izmiče jer Kršćanska sadašnjost nije bila samo izdavačka kuća, nego doista, kako je i zamišljena, centar mnogih inicijativa, izmjena misli, susreta i konzultacija. Spomenut ću samo da je, dakako s velikim udjelom Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, baš u tom krugu zajedno s krugom Glasa Koncila zamišljen i ostvaren veliki Mariološki i Marijanski kongres u kolovozu 1971. sa završnim slavljem na Veliku Gospu na Mariji Bistrici, događaj koji je uvelike nadahnuo buduća slična slavlja. Ovdje je pripravljen i dobar dio vanjskoga slavlja Nacionalnoga euharistijskoga kongresa na Mariji Bistrici 1984. Ovamo su često svraćale mnoge katoličke i druge kršćanske delegacije sa Zapada, tu su se dogovarala različita naša sudjelovanja na značajnim teološkim i sociološkim simpozijima ovdje i izvan domovine. Ovuda je prošao dobar dio naših ekumenskih susreta. Značajna je bila i prisutnost Kršćanske sadašnjosti svake godine na Sajmu knjige u Frankfurtu itd. Taj udio Kršćanske sadašnjosti u životu i mnogostrukom dijalogu naše Crkve s katoličkim i nekatoličkim svijetom i u nas i izvan domovine ostat će uvelike nedokumentiran: posla je bilo odviše, poslenika premalo, i jedva su stizali ostvariti poslove, a nije bilo vremena da ih se registrira.

Lakša je faktografija izdavačke djelatnosti Kršćanske sadašnjosti koja je dobro razvidna iz jubilarnoga Kataloga 1968-1993. s četrdesetak najrazličitijih nizova i na stotine svezaka i sveščića svih mogućih formata. Neću se ni zadržavati na njezinim periodičkim publikacijama: Svesci, Bogoslovska smotra, Croatica Christiana, Služba riječi, Listić, Kana, Aksa [Katalog, str. 94). U tom je katalogu svakako najodlučniji naslov Koncil (str. 77-78) gdje na prvome mjestu stoji cjelovito, pomalo monumentalno izdanje svih koncilskih dokumenata, o čemu sam govorio u prikazu Biskupske konferencije. Slijedi zbornik dokumenata crkvenoga učiteljstva Socijalna nauka Crkve o društvenim pitanjima od pape Lava XIII. do danas. Na to se nadovezuje niz Dokumenti (str. 68-70) sa stotinjak najrazličitijih izlaganja redovnoga crkvenog učiteljstva. Na temeljni naslov Koncil nadovezuju se i svi drugi naslovi koji ostvaruju temeljnu zadaću Kršćanske sadašnjosti da pospješi i una-

270

prijeđi prodor koncilskog učenja, odluka i smjernica u Crkvi u Hrvatskoj. Tome svakako pod doktrinarnim vidom pridonose veliki nizovi: Polazišta (str. 87), Priručnici (str. 88-89), Teološke meditacije (str. 90), Teološki radovi (str. 90-91), a osobito Volumina theologica (str. 90-91). Ovamo se upisuje i ciklostilski niz Svjedočenje (str. 94-96). Kršćanski klasici (str. 78) žele djelotvorno u nas ostvarivati "reditus ad fontes", tako uporan zahtjev koncilskoga i pokoncilskoga događanja. Koncil je uvelike želio potaknuti traženje novih oblika pastoralne službe u Crkvi, čemu smjeraju mnogi naslovi ovog kataloga, osobito koji se tiču katehetskog pastorala: Katehetski priručnici (str. 76-77), Kana Klub "D"{$tr. 75-76), Mala knjižnica Kane, te Liturgijsko-pastoralnog listića (str. 82-83), Priručna enciklopedija vjere (str. 88), Znakovi i gibanja (str. 92-93), Žarišta (str. 93), Stripovi (str. 94), Glazba (str. 97-99) itd. Osobitu katehetsku djelatnost ostvarila je Pastoralno-katehetska služba Kršćanske sadašnjosti (PAKS) u kojoj se istakao vrstan katehetičar Josip Baričević uz suradnju Ane Zelić (Gabriele Šabić) i Vlatka Badurine, iz čega će se izviti 1979. samostalna katehetska ekipa Symbolom u Odri koja se izvrsno katehetski potvrdila.

Ipak, najveći je doprinos Kršćanska sadašnjost našoj pokon-cilskoj obnovi pružila na biblijskom i liturgijskom području. Dosta je pogledati u katalogu nizove: Biblija (str. 66) te Biblija i njezina povijest (str. 76) s nizom Riječ (str. 89) i Biblija u stripu (str. 94). Osobita je zasluga Kršćanske sadašnjosti što je, dakako domišlja-tošću Josipa Turčinovića, od izdavačke kuće Stvarnost 1974. otkupila Zagrebačku Bibliju i tako Bibliju vratila u crkvene vode. Tako je već godinu prije preuzela daljnje izdavanje Ilustrirane Biblije što je 1968. bila sretna inicijativa Zorislava Lajoša, a do sada je izišla u dvanaest izdanja na hrvatskom, u sedam na slovenskom, u četiri na slovačkom, u tri na makedonskom, u četiri na češkom, u tri na srpskom, u šest na mađarskom, u tri na poljskom, u tri na ukrajinskom, te po jedno izdanje na albanskom, rusinskom i napokon 1990. na ruskom. Velika je zasluga Kršćanske sadašnjosti što je razmjerno vrlo brzo, a može se reći i vrlo uspješno ostvarila sva potrebna izdanja liturgijskih knjiga te pokoncilska liturgijska obnova u Hrvatskoj nije trpjela zakašnjenja. To sam već istakao govoreći o zaslugama za tu obnovu banjolučkoga biskupa Alfreda Pichlera zajedno s direktorom Kršćanske sadašnjosti Josipom Turčinovićem. Dosta je u Katalogu pogledati nizove: Liturgijska izdanja (str. 79-81), Liturgijska pomagala (str. 81-82), Glazba (str. 96-99).

Na kraju ističem još dvije edicije, svaku na svoj način. Možda je u ono vrijeme komunističkog monopola na vijesti najsmioniji pothvat bio osnutak informativnog biltena Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti (AKSA) s tri sloja: vijesti iz domaće Crkve; vijesti iz katoličkog svijeta, osobito iz djelatnosti Svete Stolice; informacije o

271

pisanju domaćeg tiska o Crkvi i njezinu događanju. Ovu su uslugu duže vrijeme i na više mjesta tražili i očekivali naši biskupi kako bi na vrijeme dobili što potrebnije uvide. Zajedno s Glasom Koncila, a na svoj način i više, jer joj je to dopuštala njezina razina, Aksa će ostati vrlo važna kao izvor za povijest naše Crkve u vrijeme komunističke države. Druga edicija, sasvim na drugoj razini, a imala je vrlo velik prihvat ne samo u užim crkvenim krugovima nego i mnogo šire, bila je Metanoja [Katalog, str. 84). Ona je čista kreacija pok. Josipa Turčinovića, makar joj poslije ja fungiram urednikom, a izašla je do sada u više od stotinu naslova s kraćim meditativnim tekstovima i svjedočanstvima o proživljavanju vjere i kršćanskih misterija. Po njoj je koncilski nauk zračio u kršćansku pobožnost i nabožnost.

Iz svega toga raspona izdavačke djelatnosti Kršćanske sadašnjosti neka mi na kraju bude dopušteno istaći njezine najveće darove našoj pokoncilskoj obnovi. Nabrajam samo naslove i ovdje-ondje autore: Misali Časoslov, prva velika monografija, uzornica za buduće, Tavelić - Prvi hrvatski svetac (1971) te Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine (1980); Gamulinova Bogorodica s Djetetom (1971) te njegova Slikana raspela; dvije blizanske knjige Zagrebačka katedrala (1988) i Splitska katedrala (1991). Od velikih teoloških ostvarenja ističem još uvijek prvorazredan Rječnik biblijske teologije X. Leon - Dufoura (1969, 1980 i 1988) te šest svezaka Velike povijesti Crkve od H. Jedina, u koju je uložio izvanrednu marljivost i prevodilačku vrsnost blagopok. Vjekoslav Bajsić. Ovamo spada i Povijest kršćanske literature, sv. I (1976) T. Šagi-Bunića i njegova Euharistija u životu Crkve kroz povijest (1984), a dakako i ponovljena izdanja moralnog bogoslovlja Bernharda Haringa. Među teološkim radovima vrlo su značajni zbornici marioloških kongresa, odnosno simpozija: Bogorodica u Hrvata (1976), Advocata Croatiae (1979), Štovanje Bogorodice u Hrvata u 19. i 20. stoljeću (1990), Naša prošteništa i Crkva na putu (1985), Mundi melioris origo (1983) i Blažena Djevica Marija u kršćanskoj duhovnosti. U monumentalna izdanja svakako treba ubrojiti: Jeruzalemsku Bibliju, Augustinovu O državi Božjoj i Tominu Sumu protiv pogana.

Dakako u svemu tome bila bi važna i "prosopologija" na koju je upozorio Tomislav Šagi-Bunić u svom govoru o 25. obljetnici Kršćanske sadašnjosti: u svemu tome sudjelovale su i velike litanije mnogih djelatnika (u upravi, administraciji, proizvodnji), kao i veliki broj suradnika, osobito pisaca i prevoditelja čija su imena napisana i u spomenutom Katalogu. Ali ne samo imena trudbenika Kršćanske sadašnjosti, nego i sva imena - znana i neznana,

272

spomenuta i nespomenuta - svih koji su II. vatikanski koncil smatrali svojom svetom životnom zadaćom u Hrvatskoj.7

ZAGLAVAK BEZ SVRŠETKA

Ovdje napokon prekidam, članak je već dobrano premašio časopisni opseg, a i ja sam posustao. Spočetka sam zamislio opširniji članak, s obzirom na jedinice koje ovdje nisam ni dotaknuo. U prvoj zamisli, sada bi bio na redu Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu sa svim svojim strukturama i institutima (jedna od najutjecajnijih njegovih struktura bila je i jest ustanova Teološko-pastoralnih tjedana, onamo od jeseni 1960. pa sve do posljednjega, trideset i šestoga 1996) i za njim sve naše visoke bogoslovne škole, s pripadnim teološkim časopisima. Unutar toga želio sam progovoriti i o nekim vodećim imenima hrvatske pokoncilske teologije. Najviše se osjećam dužnikom što nisam ni spomenuo pokoncilsku redovničku obnovu u Hrvatskoj. Na tom polju učinjeno je vrlo mnogo, ali mnogo toga izmiče dokumentaciji jer se radilo, a nije se ni dospjelo zapisivati. Također sam zaobišao veliko područje posvješćivanja laikata u Crkvi, ne zato što ga ne smatram važnim, naprotiv! Tu će se i budući istražitelji naći pred teškom zadaćom da pronađu sve, pa i najmanje što je na tom polju učinjeno.8 Prego-

Drago mi je što to mogu potkrijepiti pozivom na jedan, do sada još nedorađen i neobjavljen napis Tomislava Šagi-Bunića Trideset godina od početka Drugog vatikanskog koncila što ga je, kao prvi nabacaj, uz pomoć Zdenka T. Tenšeka ponudio kao poticaj sudionicima njegova seminara na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Napis ima više podnaslova: Opći tematski blokovi s udjelom naših biskupa; Glasila, listovi, časopisi, revije: Župski listovi; Biblija; Liturgijska obnova; Studij; Obnova redovništva i duhovnog života; Koncilske i pokoncilske institucije i nastojanja itd. Među tim naslovima ističe se naslov Osobe (= "prosopologija"). Prepisujem ih redom kako su nabrojene: Živko Kustić, Adalbert Rebić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Martin Kirigin, Ivan Golub, Celestin Tomić, Ratko Perić, Smiljana Rendić, Ljiljana Matković, Ana Marija Grunfelder, Anka Petričević (s. Marija od Presvetog Srca), Klara Dugić, Stela Tamhina, Lidija Kurelović, Ante Kresina, Špiro Marasović, Drago Šimundža, Jure Radić, mons. Ivan Pavić i njegovi katekizmi, Jakov Jukić, Vladimir Pavlinić, Radovan Grgeč, Rudolf Brajčić, Ljudevit Rupčić, Marijan Grgić, Mato Zovkić, Marko Oršolić, Dragutin Kniewald, Josip Kolanović, Mate Krizman, Josip Ćurić, Tomislav Ivančić, Franjo Šanjek, Pavao Crnjac, Marijan Jurčević, Predrag Belić, Ivan Cvitanović, Stjepan Nimac, Stanislav Vitković, Josip Ladika, Josip Kribl, Milan Šimunović, Aldo Starić, Josip Baričević, Hadrijan Borak, Ivan Grubišić, Marijan Valković, Vladimir Stanković, Bono Sagi, Bernardin Škunca, Emanuel Hoško, Branimir Lukšić, Miljenko Žagar, Marijan Mandac, Anton Benvin, Ivan Zvonimir Čičak, Vedran Martinac i drugi djelatnici. Dakako, popis nije htio biti zaokružen, kao ni cijeli napis, nego poticajan.

Budućeg istražitelja upozoravam na disertaciju koju će uskoro na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Bečkoga sveučilišta kod prof. dr. Zulehnera braniti naš mladi katolički laik, djelatnik Glasa Koncila, Adolf Polegubić pod naslovom

273

lemo područje je i naš crkveni tisak, pa sam ga se tek ovdje-ondje dotakao. Posebno ostajem dužan našem pokoncilskom pastoralnom svećenstvu sa svim našim župnim i redovničkim crkvama. Mnogi su od njih uvelike podržavali i povećavali koncilski i pokoncilski zamah u nas te su se zauzeti djelatnici osjećali nošenima, oni su također bili i jesu najstrpljiviji i najustrajniji provoditelji Koncila u Hrvatskoj sve do danas. Dosta budi spomenuti naoko malu činjenicu da su dugo vremena bili i kolporteri Glasa Koncila i tolikih drugih časopisa i izdanja. A što istom kad dođe na red istraživanje koncilskoga elana svega Božjega naroda! I još se jednom ispričavam što sam bio usmjereniji na prvo desetljeće, na prvih petnaestak pokoncilskih godina, kada sam u svemu življe sudjelovao. Mnogo se toga poslije izvilo i razvilo, što uvelike proširuje krugove istraživanja. Radostan sam što sam i ovoliko uspio prikupiti. Veselim se budućim poslenicima.

ACCEPTANCE OF THE SECOND VATICAN COUNCIL IN CROATIA (II)

Summary

In the second part of the explication, first of ali, the author takes into consideration three Croatian bishops who essentially contributed by their initiatives and activities, to accomplish Council directions in our Church. They are archbishop of Zagreb aftervvards cardinal Franjo Šeper, archbishop of Split Frane Franić and bishop of Banja Luka Alfred Pichler. As a result of the Council renewal have arisen new and various Church institutions. The author especially points out three important institutions which have been distinguishing in realizing the Council špirit tili today. They are: Catholic weekly paper Glas Koncila, theological review and publishers Crkva u svijetu, then reputable national publishers of liturgical books and theologicall literature Kršćanska sadašnjost

Laien in der Kirche und Gesellschaft Kroatiens seit 1900, s osobitim težištem na razdoblje od 1972. nadalje. Tu se nalaze i sve dosadašnje disertacije i studije o tom pitanju.

274

Documents

Drugi vatikanski koncil - kratki prikaz