Sveti Serafim Sarovski

Duhovne pouke prepodobnog oca Serafima za svjetovnjake i monahe

O BoguBog je oganj koji zagrijava i zapaljuje srca i unutrašnjosti. Ako u svom srcu osjetimo hladnoću (koja je od đavola, budući da je đavo hladan) prizovimo Gospoda i on će doći i zagrijati naše srce savršenom ljubavlju ne samo prema Njemu, nego i prema bližnjem. Pred toplotom se povlači hladnoća dobrog srca. Jednom su oce pitali o Bogu. Na to su oni napisali: «Traži Gospoda, ali ne ispituj gdje živi».Gdje je Bog, nema zla. Sve što proizlazi od Boga mudro je i korisno, te privodi čovjeka smirenju i samoosuđivanju. Bog nam javlja svoje čovjekoljublje ne samo onda kad činimo dobro, nego i onda kada ga vrijeđamo i žalostimo. Kako samo on dugo trpi i podnosi naša bezakonja. Kako nas samo štedi čak i kada nas kažnjava!«Ne nazivaj Boga pravednim,- govori prepodobni Isaak,- budući da se u tvojim djelima ne vidi njegova pravda. Premda ga je David i nazvao pravednim i pravdoljubivim, ipak nam je njegov sin pokazao da je on više blag i milostiv. Gdje je njegova pravda? Mi smo grešnici, a Krist je umro za nas. (Is. Sirin, Slovo 90) Onoliko koliko čovjek postiže savršenstvo pred Bogom, toliko i ide za njim. U istinskom vijeku Bog će mu pokazati svoje lice. Jer, pravednim ga ovdje sagledavaju kao u ogledalu, a tamo će vidjeti javljanje istine. Ako ne poznaješ Boga, nije moguće da se u tebi probudi ljubav prema njemu. Ne možeš voljeti Boga ako ga ne vidiš. Viđenje Boga dolazi od njegovog poznanja, budući da sagledavanje Boga ne prethodi njegovom poznanju. O djelima Božjim ne treba rasuđivati po nasičenju crijeva, jer u punom stomaku nema poznanja tajni Božjih.

O tajni svete TrojiceDa bismo sagledavali Svetu Trojicu, potrebno je da se o tome raspitamo kod Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova i Ivana Zlatoustog. Oni su o tome učili i njihovo zastupništvo može da na čovjeka privuče blagoslov najsvetije trojice. Sami pak, treba da se čuvamo od neposrednog sagrešenja.

O uzrocima dolaska u svijet Isusa KristaUzroci dolaska u svijet Isusa Krista, Sina božjeg jesu: Ljubav Božja prema rodu bliskom: Jer Bog tako zavoli svijet da je Sina Svog Jedinorođenog dao (Iv.3,16). Uspostavljanje obraza i podobija Božjeg u palom čovjeku, kao što o tome pjeva sveta Crkva (1. kanon na rođenje Gospodnje, 1. pjesma): Onoga koji je bio stvoren po obrazu Božjem, ali je zbog prestupa pao u truležnost i postao sav propadljiv, otpavši od božanskog života, mudri stvoritelj sada obnavlja. Spasenje ljudskih duša: Jer ne posla Bog Sina Svoga sa srcem da sudi svemu nego da se srcem spase kroz njega. Upravljajući se tim ciljevima izbavitelja našeg Gospoda Isusa Krista, dužni smo da svoj život provodimo suglasno sa njegovim Božanstvenim učenjem, kako bismo kroz to postigli spas svojih duša.

O vjeri u BogaPrije svega treba vjerovati u Boga, da postoji i da on nagrađuje one koji ga traže.Vjera je po učenju prepodobnog Antioha, početak našeg sjedinjenja s Bogom. Tko istinski vjeruje kamen je hrama Božjeg, pripravan za zdanje Boga oca , podignut na visinu silom Isusa Krista, to jest Križem, pomoću užadi, to jest Blagodati Duha Svetog. Vjera bez djela je mrtva, a djela vjere su ljubav, mir, dugo trpljenje, milost, smirenje, nošenje Križa u životu po Duhu. Samo se takva vjera uračunava u pravdu. Tko istinski vjeruje svakako ima i djela.

O nadiSvi koji imaju nadu u Boga idu ka njemu i prosvjećuju se sijanjem vječne svijetlosti. Ako čovjek uopće nema nikakve brige o sebi radi ljubavi prema Bogu i radi djela vrline, znajući da se Bog brine o njemu, onda ima istinsku i mudru nadu. A, ako čovjek sam brine o svojim potrebama i Bogu se obraća molitvom i počinje da se nada u njegovu pomoć samo onda kada ga pritisnu neizbježne nevolje, te kada ga vidi da nema vlastite sile ni sredstva da ih odbije, onda je njegova nada neizbježna i lažna. Istinska nada traži jedino Carstvo Božje budući uvjerena da će joj sve zemaljsko, što je potrebno za vremenski život biti dano. Srce ne može imati mira sve dok ne stekne tu nadu. Ona ga umiruje i ulijeva radost. O toj nadi su najsvetija i najdostojnija usta rekla: Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti. TJ. onaj koji se u mene nada, utješit će se od truda i straha. U evanđelju od Luke rečeno je o Simeonu: i njemu bijaše Duh Sveti otkrio da neće vidjet smrti dok ne vidi Krista Gospodnjeg. On nije pokopao svoju nadu, nego je čekao željenog Spasitelja svijeta. Primivši ga radosno na ruke svoje on je rekao:»sada me otpuštaš, Vladiko, da odem u željeno carstvo Tvoje jer sam dobio nadu svoju-Krista Gospodnjeg.»

O ljubavi prema BoguOnaj tko je stekao savršenu ljubav prema Bogu, u ovom životu postoji kao da uopće ne postoji. Jer on smatra da je tuđi za sve vidljivo, sa trepetom očekujući neizbježno. On se sav preobrazio u ljubav prema Bogu i zaboravlja svaku drugu ljubav. Tko voli sebe, ne može voljeti Boga, a tko ne voli sebe radi ljubavi prema Bogu- ljubi Boga. Onaj tko istinski voli Boga smatra se strancem i prolaznikom na zemlji, jer dušom i umom u svom stremljenju Bogu sagledava njega jedinog. Duša koja je ispunjena ljubavlju Božjom u vrijeme svog ishoda iz tijela neće se bojati zračnog kneza(demona) nego će uzletjeti sa anđelima kao iz strane zemlje u domovinu.

Protiv nepotrebne brižljivostiSuvišna briga za životne stvari svojstvena je čovjeku koji je nevelik i malodušan. Teško nama ako se mi, brinući se o sebi, ne utvrđujemo u nadi u Boga koji se brine o nama. Ako vidljiva dobra kojima se koristimo u ovdašnjem vijeku ne prinosimo njem, kako možemo od njega očekivati ona blaga koja su obećana u budućnosti? Nemojmo biti tako malovjerni, nego tražimo najprije Carstvo Božje i ono će nam se sve dodati po riječi spasitelja. Bolje je za nas da preziremo ono što nije naše, to jest Vremensko i prolazno i da želimo naše, to jest Netruležnost i besmrtnost. Jer kada postanemo netruležni i besmrtni, udostojit ćemo se vidljivog bogosagledavanja, i slično apostolima pri božanstvenom preobraženju i učestvovat ćemo u nad umnom sjedinjenju s Bogom slično nebeskim umovima. Jer, biti ćemo slični anđelima i sinovima Božjim, budući sinovi uskrsnuća.

O staranju o dušiČovjek u tijelu je sličan zapaljenoj svijeći. Svijeća treba da izgori, a čovjek da umre. Međutim duša je besmrtna i naše starenje treba da bude veće o duši negoli o tijelu: Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naškodi ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju ., za koju kao što je poznato, ništa u svijetu ne može poslužiti kao otkup? Ako je duša sama po sebi dragocjenija od čitavog svijeta i carstva svjetskog, onda je svakako od njega neusporedivo dragocjenije carstvo nebesko. Dušu smatramo dragocjenijom od svega zato što je Bog, kako govori sveti Makarije Veliki, blagovolio da opći sa čovjekom i da se svojom duhovnom prirodom između sve vidljive tvorevine sjedini jedno sa njim, budući da ga je zavolio više od svih svojih stvorenja. (Mak. Bel., Slovo o slobodi uma) Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov, Ivan Zlatoust, Kirilo Aleksandrijski, Ambrozije Mediolanski i ostali oci su od djetinjstva pa do kraja života bili djevstvenici. Sav njihov

život je bio obrađen na brigu o duši, a tijelo treba podržavati samo radi toga da bi ono potpomagalo potkrepljenje duša.

Čime treba bogatiti dušuDušu treba bogatiti riječju Božjom, jer je riječ Božja kako govori Grigorije Bogoslov, kruh anđeoski kojim se hrane duše koje traže Boga. Bolje od svega je čitanje Novog Zavjeta i psalma. Njih treba čitati stojeći. Od njihova čitanja se prosvjećuje um, izmjenjujući se božanstvenom promjenom. Čovjek treba tako sebe da upita da mu se um kupa u zakonu Gospodnjem. Njime se treba rukovoditi i njime uređivati svoj život. Vrlo je korisno baviti se čitanjem riječi Božje u usamljenosti i iščitavati cijelo Sveto Pismo razumno. Za jedno takvo upražnjavanje Gospod neće ostaviti čovjeka bez svoje milosti, nego će ga ispuniti darom razumijevanja. Ako čovjek svoju dušu obogati riječju Božjom, počet će da razumijeva što je dobro a što zlo. Čitanje riječi Božje treba obavljati u usamljenosti kako bi um onoga koji čita bio udubljen u istine Svetog pisma i u sebe primao toplotu koja u samovanju proizvodi suze. Od suza se čovjek sav zagrijava u duši duhovnim darovima koji neizrecivo raduju um i srce. Tjelesni trud i upražnjavanje u Božanstvenim pismima, kako uči prepodobni Isaak Sirin, čuvaju čistoću. Sve dok ne primi Utješitelja , čovjek ima potrebu za Božanstvenim pismima kako bi se sjećanje na dobrom zapečatilo u njegov um i od neprestanog čitanja u njemu obnavljalo stremljenje ka dobru, čuvajući mu dušu od tananih putova grijeha (Izak. Sir. Slovo 58) . Dušu također treba bogatiti poznavanjem o Crkvi, o tome kako se ona od početka pa sve do sada očuvala i što je trpjela u jedno ili drugo vrijeme. To treba znati ne iz želje da se upravlja ljudima nego za slučaj mogućih pitanja. Prije svega, to treba činiti radi samoga sebe, da bi se stekao duševni mir, po učenju psalmopojca : Veliki mir imaju oni koji žive i ljube zakon tvoj gospode

O čuvanju spoznatih istinaBez posebne potrebe drugome ne treba otkrivati svoje srce. Iz tisuće se može naći tek jedan koji može da sačuva tvoju tajnu. Kada je mi sami ne možemo sačuvati, kako se možemo nadati da će je sačuvati netko drugi. Sa duševnim čovjekom treba govoriti o ljudskim stvarima, a sa onim koji ima duhovni razum treba govoriti o nebeskom. Ljudi koji su ispunjeni duhovnom mudrošću, o duhu bilo kojeg čovjeka prosuđuju na osnovi Svetog Pisma, tj. Gledajući dali su njegove riječi suglasne sa voljom Božjom, te na taj način donose zaključak o njemu. Kada se zadesimo među ljudima u svijetu, ne treba govoriti o duhovnim stvarima, osobito kad se kod njih ne primijeti želja za slušanjem. U takvom slučaju treba slušati učenje Svetog Dionizija Areopagita ( izloženo u knjizi: O nebeskoj hijerarhiji, glava 2 ): «Ako je netko postao božanstvenim poznanjem božanstvenih stvari, sakrivši u tajnosti uma svetinju od neosvećenog naroda, neka je, kao onaj koji joj je srodan, čuva, budući da nije pravedno, kao što pismo govori, čisti, umni, svjetlo vidan i dragocjen ukras bisera baciti pred svinje. Treba na umu držati riječi Gospodnje: Ne bacajte bisere svoje pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim i okrenuvši se ne rastrgnu vas. Zbog toga smo mi obavezni da na svaki način u sebi sakrijemo skrivnicu đavola. U suprotnom slučaju ona će se izgubiti i neće se pronaći. Jer, po opitnom učenju Svetog Isaaka Sirina, značajnija je pomoć koju imamo od čuvanja, negoli pomoć od djela. Kada međutim, to zahtijevaju okolnosti, ili kada stvar dođe do toga onda treba otvoreno djelovati u slavu Božju, po rečenome: Proslavit ću one koji me proslavljaju (1. Car.2,30), budući da se put već otkrio.

O duševnom miruNišta nije bolje od mira u Kristu, u kome prestaje svaka borba zračnih i zemaljskih duhova : Jer ne ratujemo protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame, ovog svijeta , protiv duhova zlobe u podneblju (Ef,6,12). Obilježje razumne duše je da um pogružava u sebe i da ima djelovanje u svom srcu. Tada um očekuje blagodat Božja i on dospijeva i do nad svjetskog mira. Um je u mirnom stanju kad mu je mirna savjest, a u nad svjetskom kad u sebi sagledava

blagodat Svetog Pisma, po riječi Božjoj: U miru je mjesto njegovo (Ps. 75,3). Dali je moguće ne radovati se kad se čulnim očima vidi sunce? Koliko je međutim veća radost kada um unutrašnjim okom vidi sunce pravde Krista. Tada se uistinu čovjek raduje anđeoskom radošću. O tome je apostol rekao: Naše ljubljenje je na nebesima (Fil. 3,20). Onaj koji se nalazi u mirnom stanju kao da kašikom zahvaća duhovne darove. Sveti oci su dugo živjeli imajući mirno ustrojstvo i budući osjenjivali blagodati Božjom. Kada dođe do mirnog stanja, čovjek može i na druge da izlijeva svjetlost prosvijećenog razuma. Prije toga, pak, čovjek treba da ponavlja riječi proročice Ane: neka ne iziđe hvalisanje iz usta vaših (1 Kop.2,3), i riječi Gospodnje: licemjerje, izvadi najprije brvno iz oka svog, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. (Mt. 7,5). Ovaj mir je Gospod naš Isus Krist ostavio svojim učenicima pred svoju smrt kao neko neizvedivo blago. On je rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv. 14,27). O tome također govori apostol: I mir Božji koji prevazilazi svaki um sačuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu (Fil.4,7). Ako čovjek ne zanemari svjetske potrebe, neće moći imati mira u duši. Duševni mir se stiče nevoljama. Pismo govori: Prošli smo kroz oganj i vodu i izveo si nas u pokoj. (Ps.65,12). Put onih koji hoće da ugode Bogu ide kroz mnoge skorbi. Ništa tako ne potpomaže stjecanju unutrašnjeg mira kao šutnja i koliko je moguće, neprestan razgovor sa sobom, a rijedak sa drugima. Mi smo dužni da sve svoje misli, želje i djela usredotočimo na stjecanje mira Božjeg. Zato mi sa Crkvom uvijek kličemo: Gospode Bože, daj nam mira (Is.26,12).

O čuvanju duševnog miraNa svaki način treba da se trudimo da sačuvamo duševni mir te da se ne smućujemo zbog uvreda koje nam drugi nanose. Radi toga je potrebno da se na svaki način staramo da zadržimo gnjev, a posredstvom pažnje da um i srce sačuvamo od nepristojnih pokreta.Takvo upražnjavanje čovjekovom srcu može da pruži tišinu i da ga načini obitelju samog Boga. Obrazac takvog bezgnjevlja vidimo na Grigoriju Čudotvorcu. Od njega je na javnom mjestu neka žena bludnica tražila plaću za navodni grijeh za navodni grijeh sa njom. On je nimalo se ne razljutivši, krotko rekao svom drugu: «Daj joj brzo iznos koji traži.». Ženi je pak, tek što je primila nepravednu plaću, spopao đavo. Ali, sveti je molitvom od nje odagnao đavola (Žit. 17.Nov.). Ako nije moguće da se ne smutimo, onda bar, u krajnjoj mjeri , treba da se pobrinemo da zadržimo jezik, po riječi psalmonojca: Smutih se i ne progovorih. (PS. 76,5). Ovom možemo sebi za primjer da uzmemo svetog Spiridona Trimitunskog i prepodobnog Jefrema Sirina. Prvi je (Žit. 12.dec.) na sljedeći način počeo uvredu. Po zahtjevu grčkog cara on je otišao u dvorac gdje se netko od slugu iz carske palače, smatrajući ga za siromaha, izrugao nad njim, ne puštajući ga u palaču, i udarivši ga po obrazu. Sveti Siridon je, budući nezloban po riječi Gospodnjoj okrenuo i drugi obraz. (Mt.5,39). Prepodobni Jefrem je (Žit. 28.jun), posteći u pustinji bio lišen hrane od strane učenika na sljedeći način. Noseći mu hranu , učenik je nenamjerno razbio na putu sasud. Vidjevši učenika žalosnog, prepodobni mu je rekao: «Ne žalosti se, brate. Kad hrana nije htjela da dođe nama, poći ćemo mi njoj.» On je pošao, sjeo kod razbijenog suda, i jeo skupljajući hranu. Tako je on bio ne gnjevan. Kako se pobjeđuje gnjev može se vidjeti iz žitija Pajsija Velikog (Žit. 13. jun) koji je javivši mu se Gospod Isus Krist molio da ga oslobodi grijeha. Krist mu je tada rekao: Ako hoćeš da pobijediš gnjev i jarost, nemoj ništa željeti nemoj nikoga mrziti, niti koga vrijeđati. Da bismo sačuvali duševni mir treba od sebe da odstranjujemo uninije i da se potrudimo da imamo radosni, a ne žalosni duh, po riječi Siraha: Tuga je i mnoge ubila i od nje nema koristi . (Sir. 30,25). Kada čovjek ima veliki nedostatak u stvarima koje su potrebne tijelu, teško savladava uninije. Međutim, to se odnosi samo na slabe duše. Radi čuvanja duševnog mira također treba na svaki način izbjegavati osuđivanje drugih. Neosuđivanjem drugih i šutnjom čuvamo duševni mir. Čovjek u takvom stanju stiče Božanstvena otkrivenje. Radi čuvanja duševnog mira čovjek treba češće da ulazi u sebe i da se pita: «Gdje sam ja?» Pri tome on treba da pazi da tjelesna čula, osobito

gledanje, služi unutrašnjem gledanju čovjeku i da ne rasijava dušu čulnim predmetima. Jer, blagodatne naravi su samo oni koji imaju unutrašnje djelovanje i bdiju nad svojom dušom.

O čuvanju srcaMi treba neuspavljivo da čuvamo srce svoje od nepristojnih pomisli i utisaka, no riječi propovjednika : Na svaki način čuvaj srce svoje, jer je u njemu istočnik života (Prič.4,23). U srcu koje se budno čuva rađa se čistoća kojoj postaje dostupno viđenje Gospoda, po vjerovanju vječne Istine: Blaženim čistim srcem, jer će Boga vidjeti. (Mt.5,28) . Dobro koje se ulilo u naše srce mi bez potrebe ne treba da izlijevamo. Ono što je sabrano može biti osigurano od vidljivih i nevidljivih neprijatelja jedino ako se u unutarnjost srca čuva kao riznica. Srce ključa kada je u njemu voda živa, budući razgorijevano božanstvenim ognjem. Kada se ona izlije, srce hladni i čovjek se smrzava.

O pomislima i tjelesnim pokretimaMi treba da smo čisti od skvernih pomisli, osobito kada Bogu prinosimo molitvu, budući da nema suglasnosti između smrada i blagouhanja. Gdje su prisutne pomisli, tamo je i slaganje sa njima. Treba, međutim, odbijati prvi napad grešnih pomisli i odbacivati ih od zemlje našeg srca. Djecu babilonsku, to jest Zle pomisli, treba još dok su male razbijati i lomiti o kamen koji je Kristos. Osobito tako treba postupati sa tri od njih: stomakougađanjem, srebroljubljem i slavoljubljem, čime se đavo starao da iskuša čak i samog Gospoda našeg na kraju njegovog podviga u pustinji. Đavo se kao lav skriva u ogradi svojoj (Ps. 9,30), tajno nam raspostirući zamke od nečistih i nečastivih pomisli. Njih treba rastrzati čim ih primijetimo i to posredstvom blagočestivog razmišljanja i molitve. Potrebni su podvig i velika budnost kako bi se za vrijeme psalmopojanja naš um usuglašavao sa srcem i ustima i kako se u molitvi sa našim tamjanom ne bi miješao smrad. Jer, Gospod se gnuša srca sa nečistim pomislima. Neprestano se, dan i noć, podvizavajmo sa suzama pred licem blagosti Božje kako bi on očistio srca naša od svake zle pomisli, i kako bismo dostojno mogli prohoditi put svog znanja, te mu u istim rukama prinositi darove zbog služenja. Mi dobro činimo kad se ne usuglašavamo sa zlim pomislima koje u nas polaže đavo. Nečisti duh ima silan utjecaj samo na strasne. Onima koji su se očistili od strasti, on se približava samo sa strane ili spolja. Dali je moguće da se čovjek u mladim godinama ne smućuje tjelesnim pomislima? Ipak treba se moliti Gospodu Bogu da zgasne iskra poročnih strasti na samom početku. Tada se u čovjeku neće osnažiti plamen strasti.

O raspoznavanju djelovanja srcaKada čovjek u srce primi nešto božansko, raduje se, a kada primi đavolsko smućuje se. Kada u sebe primi nešto božanstveno, kršćansko srce nema potrebe da mu netko sa strane objašnjava da je to od Gospoda, nego se iz samog djelovanja uvjerava da je to nešto nebesko, budući da u sebi osjeća duhovne plodove: ljubav, radost, mir, dugo trpeljivost , blagost, dobrotu, vjeru, krotkost, uzdržanje. (Gal.5,22). Tome nasuprot, kada đavo predstavlja neke misli, makar one bile i dobre na prvi pogled, ili ako se čak preobrazi i u anđela svjetlosti (2.Kop.11,14), srce ipak osjeća neku nejasnost i uznemirenost u mislima. Objašnjavajući to, sveti Makarije Egipatski govori: «Makar (sotona) predstavio i svjetla viđenja, ipak ne može pružiti dobra djela. Tako se i prepoznaje njegovo djelo.» (Slovo 4, glava 13). Iz tih različitih djelovanja srca čovjek može da pozna što je božanstveno, kao što o tome piše sveti Grigorije Sinait. Od djelovanja možeš spoznati dali je svjetlost koja je zasijala u duši Božja ili sotonska.(Dobrot. I, Grigorije Sinait, o bezmolviju).

O pokajanjuOnaj koji želi da se spase treba uvijek da ima srce raspoloženo za pokajanje i skrušenost, po psalmopojcu : Žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i smireno Bog neće poniziti. (Ps.50,19).

Kakvo je to stanje skrušenosti duše u kome čovjek može bezbjedno da prolazi kroz lukave zamke gordog(ponosnog) đavola, čije se sve staranje sastoji u tome da pomuti duh čovjekov, kako bi onda posijao svoju pljevu, po evanđeoskoj riječi: Gospodaru nisi li mi dobro sjeme sijao na njivi svojoj? Odakle, dakle kukolj? A on im reče neprijatelj čovjeka to učini ( Mt.13,27-28)? Kada se čovjek postara da u sebi ima smireno srce i ne uznemirenu, mirnu misao, sve zamke đavolje postaju nevažeće, jer gdje je mir pomisli, tamo počiva sam Gospod Bog: U miru je njegovo mjesto (Ps.75,3) .Početak pokajanja dolazi od straha Božjeg i pažnje, kao što govori miljenik Bonifacije (Žit..19.dec.) Strah Božji je otac pažnje, a pažnja- majka unutarnjeg pokoja. On rađa savjest, koja čini da duša vidi svoju ružnoću kao u nekoj čistoj i nepomućenoj boli. Tako se rađaju začeci i korijen pokajanja.Mi čitav svoj život svojim padovima u grijeh žalostimo veličanstvo Božje. Zbog toga smo svagda dužni da se smirujemo pred njim, ištući ostavljenje naših dugova. Može li čovjek kome je učinjeno dobro ustati poslije pada? Može po psalmopojcu: Sunovratih se da padnem, ali me Gospod prihvati (Ps.117,13).Jer, David se, kad ga je prorok Natan izobličio za grijeh, pokajao i odmah dobio oproštaj (2.Car.12,13). Kao primjer za to može poslužiti i slučaj pustinjaka koji je, pošavši po vodu, na izvoru pao u grijeh sa ženom, ali je vrativši se u ćeliju i shvativši svoje sagrješenje, opet počeo da provodi svoj podvižnički život kao i ranije odbijajući napade neprijatelja koji mu je predstavljao težinu i odvlačio ga od podvižničkog života. O tom slučaju Bog je otkrio nekom ocu i naredio mu da brata koji je pao u grijeh smatra blaženim zbog takve pobjede nad đavlom. Kada se mi iskreno kajemo zbog grijeha svojih i okrećemo se Gospodu našem Isusu Kristu svim srcem svojim, on se raduje, ustanovljuje praznik i saziva sve mile mu sile, pokazujući im drahmu koju je ponovno našao, tj. Svoj carski obraz i podobije. Položivši na ramena zabludjelu ovcu, on je privoli ocu svom. U stanište svih onih koji se vesele Bog smješta i dušu koja se pokajala, zajedno sa onima koji nisu od njega odstupili. Nemojmo odustajati da se brzo obraćamo blagoutrobnom Gospodu našem i nemojmo se predavati nemaru i očajanju zbog teških i bezbrojnih grijehova svojih. Očajanje je savršena radost za đavola. Ono je grijeh na smrt , kao što kaže Pismo (1.Iv.5,16). Pokajanje zbog grijeha se između ostalog sastoji i u tome da se on ne ponavlja. Kao što za svaku bolest ima lijeka, tako i za svaki grijeh ima i pokajanja. Nesumnjivo pristupaj pokajanju i ono će te zastupati pred Bogom. Neprestano ponavljaj molitvu predpodobnog Antioha: Uzdajući se na bezdan tvoje štedrosti , Vladiko, od skvernih usta i nečistih usana prinosim ti molitvu: Pomeni, jer nada mnom prizvano Tvoje Sveto ime, i jer si me izbavio svojom skupocjenom krvlju, jer si me zapečatio obručenjem Tvog Svetog Duha, izvevši me iz dubine mojih bezakonja. Nemoj da me otme neprijatelj. Isuse Kriste, zaštiti me i budi mi moćni pomoćnik u borbi, budući da sam rob pohote koja me napada. Ti, pak , Gospode, nemoj me ostaviti na zemlji prostog i osuđenog zbog djela mojih, nego me oslobodi, Vladiko, od lukavog ropstva svjetodršca , usvojivši me za zapovjedi svoje. Pute života mog, Kriste moj, lice tvoje je svjetlost mojih očiju. Bože, Vladiko, i Gospode, ne daj da se uznesu oči moje i zlu pohotu udalji od mene. Pokri me svetom rukom Svojom. Neka me požude i pohote ne obuzmu i nemoj me predati duši bestidnoj. Neka u meni zasija svjetlost lica tvoga , Gospode, kako me ne bi obuzela tama niti me ščepali oni koji hode u njoj. Nemoj dopustiti, Gospode, da Tvog slugu ujedu tuđi psi. Oče Sveti, udostoj me da budem stanište Tvog Svetog Duha i učini me domom Krista tvog. Putevoditelju zabludjelih, uputi me da ne bih skrenuo na lijevu stranu. Lice tvoje, Gospode, zaželjeh da vidim. Bože upućuj me svjetlošću lica Svog. Daruj izvor suza sluzi Svome i rosi Svetog Duha pruži svome sazdanju , da se ne bih osušio kao smokva koju si prokleo. Neka suze budu moje piće, molitva moja hrana. Okreni , Gospode plač moj u radost i primi me u svoje vječno stanište. Neka me sustigne milost Tvoja, Gospode, te mi ostavi sve grijehe moje. Ti si istinski Bog koji otpušta bezakonja. Ne dopusti, Gospode, da se posrami djelo ruku Tvojih zbog mnoštva bezakonja svojih, nego me prizovi, Vladiko, jedinorodnim Sinom Tvojim, Spasiteljem našim. Podigni mene koji ležim, kao što si podigao carinika Levija, i

oživotvori me umrtvljenog grijesima, kao što si to učinio sa sinom udovice. Jer, ti si jedini uskrsenje mrtvih i Tebi priliči slava u vjekove. Amen.(Antioh, Sl.77).

O molitviOni koji su riješili istinski da služe Gospodu Bogu treba da se upražnjavaju u sjećanju na Boga i u neprestanoj molitvi Isusu Kristu, govoreći umom:» Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog.»Takvim upražnjavanjem čovjek se, uz izbjegavanje rasijanosti i pri čuvanju mira savjesti, može približiti Bogu i sjediniti sa njim. Jer po riječima Svetog Isaaka Sirina, nema drugog načina da se približimo Bogu osim neprestane molitve. Obrazac molitve je vrlo dobro izveo Sveti Simeon Novi Bogoslov (Dobrot.I). Njen značaj je vrlo dobro izobrazio Sveti Ivan Zlatoust : «Molitva je-govori on-veliko oružje, neiscrpiva riznica, bogatstvo koje se ne može potrošiti, bezbjedno pristanište uzrok tišine i tisuće dobrih korijena, istočnik i njihova mati.» (Margar. Sl. 5, nepostižnom).U crkvi je korisno stajati sa zatvorenim očima, imajući unutarnju pažnju. Oči se mogu otvoriti jedino kad naiđe nepažnja ili san posve da opterećuje i odvlači u dremež. Oči se tada mogu usmjeriti na ikonu ili na voštanicu koja pred njom gori. Ako se na molitvi desi da nam se um rasuje pomislima, treba da se smirimo pred Gospodom Bogom i tražimo oproštaj, govoreći : «Sagriješih, gospode, riječju, djelom i pomišlju i svim svojim čulima». Zbog toga je potrebno da se uvijek staramo da izbjegnemo rasijanost misli, budući da preko nje, po djelu đavola, duša otpada od sjećanja na Boga i od njegove ljubavi. Sveti Makarije govori da se sav napor našeg protivnika sastoji u tomu da našu misao odvoji od sjećanja na Boga, od straha i ljubavi njegove. (Slovo 2, glava15).Kada su um i srce sjedinjeni u molitvi i pomisli naše duše nerasijane, srce se zagrijeva duhovnom toplinom u kojoj će zasijati svjetlost Kristova i čitavog unutrašnjeg čovjeka ispuniti mirom i radošću.

O suzamaSvi sveti i monasi koji su se odrekli svijeta plakali su čitav svoj život u očekivanju vječne utjehe, po uvjerenju Spasitelja svijeta: Blaženi koji plaču, jer će se utješiti. (Mt.5,4).I mi isto treba da plačemo da bi nam bili oprošteni naši grijesi. Neka nas u to uvedu riječi psalmopjevca : Oni koji idu, iđaše, i plakaše, polažući sjeme svoje .Dolazeći primit će sa radošću i uzet će snopove svoje.(Ps.125,6), kao i riječi Svetog Isaaka Sirina:»Omoči svoje obraze plačem svojih očiju da bi na tebi počinuo Sveti Duh, omivši te od skverni tvoje zlobe. Umilosti Gospoda svoga suzama, da bi ti prišao» (Slovo 68, O odricanju od svijeta).Događa se da plačemo na molitvi, ali da se i smijeh prisajedinjuje. Teško je shvatiti tajna i tanana djelovanja našeg neprijatelja. Srce onoga kojemu teku suze umiljenja ozaruju zraci Sunca pravde, Krista Boga.

O svjetlosti KristovojDa bi čovjek primio i vidio u srcu Kristovu svjetlost, potrebno je da, koliko može, od sebe udalji vidljive predmete. Očistivši prethodno dušu pokajanjem i dobrim djelima i sa vjerom u Raspetog zatvorivši tjelesne oči, potrebno je pogruziti um unutar srca, vapijući neprestano i prizivajući ime Gospoda našeg Isusa Krista. Tada će se po mjeri usrdosti i topline duša prema Ljubljenome naći sladost u prizivanom imenu, koje pobuđuje želju za iskanjem još višeg prosvjećenja.U umu koji u takvom upražnjavanju postojano prebiva u srcu prosijava svjetlost Kristova, osvjetljujući unutrašnjost duše svojim božanstvenim sjajem, kako govori prorok Malahija: Vama koji se bojite imena mog , zasjat će sunce pravde (Mal. 4,2). Ova svjetlost je ujedno i život po evanđeoskom riječi: U njemu bijaše život i život bijaše svjetlost ljudima. (Iv.1,4). Um čovjeka koji iznutra sagledava vječnu svjetlost je čist i u sebi nema nikakve čulne predstave. Sav budući i udubljen u sagledavanje nesazdane blagosti, on zaboravlja sve čulno, tako da ni samog sebe neće da gleda. On želi da se sakrije u srce zemlje, samo da se ne liši istinskog dobra-Boga.

O pažnji prema samom sebiOnaj tko prohodi put trezvenoumlja ne treba da vjeruje jedino svom srcu, nego je dužan da svoja djela i život provjerava zakonom Božjim i djelatnim životom podvižnika blagoćešća , koji su taj podvig već prošli. Na taj način čovjek se može lakše izbaviti od lukavog i jasnije vidjeti istinu. Um pažljivog čovjeka je kao postavljeni stražar ili neuspavljivi čuvar unutrašnjeg Jeruzalema. Stojeći na visini duhovnog sagledavanja, on okom čistoće gleda na protivnike sile koje obilaze i približavaju se duši, po psalmopojcu: I na neprijatelje moje pogleda oko mene. (Ps. 53,9). Od njegovog oka nije sakriven đavo koji kao lav ričući hodi i traži koga da poždere (1.Pt.5,8), kao ni oni koji naprežu luk svoj da u mraku ustrjele i prave srcem (Ps.10,2). Suglasno učenju božanstvenog Pavla, takav čovjek uzme sve oružje Božje da bi se mogao oduprijeti u zli dan. (Ef.6,12). Tim oružjem on uz pomoć Božju, odbija vidljive napade i pobjeđuje nevidljive ratnike. Onaj tko ide ovim putem ne treba da se obazire na zvukove sa strane, od kojih glava može da se napuni praznim i sjetnim pomislima i sjećanjima, nego treba da pazi na sebe. Na ovom putu čovjek treba osobito da pazi da ne obraća pažnju na tuđa djela, da ne misli niti govori o njima, po psalmopojcu: Usta moja da ne progovore o djelima ljudskim, od tajnih mojih očisti me i od tuđih poštedi slugu svoga. (Ps. 10,4). Čovjek treba da obraća pažnju na početak i kraj svog života. Ako se u sredini i dogodi sreća ili nesreća, treba da je ravnodušan. Da bi sačuvao pažnju, čovjek treba da se povuče u sebe, po riječi Gospodnjoj: Nikoga ne pozdravljajte na putu. ( Lk. 10,4). Bez potrebe ne treba govoriti, već jedino kad netko juri da čuje nešto korisno.

O strahu BožjemČovjek koji je na sebe uzeo da prohodi put unutarnje pažnje, prije svega treba da ima strah Božji, koji je početak mudrosti. U njegovom umu uvijek treba da su zapečaćene proročke riječi: Služite gospodu sa strahom i radujte mu se trepetom. (Ps.2,11).Ovaj put on treba da prohodi sa krajnjom opreznošću i pobožnošću prema svemu svećenom, izbjegavajući nebrižljivost. U suprotnom, može biti i opasnosti da se na njemu primjeni presuda Božja: Proklet je čovjek koji djelo Božje vrši sa nemarnošću (Jer.48,10).Pobožna opreznost je ovdje potrebna radi toga što je ovo moje(to jest Srce sa svojim pomislima i željama , koje posredstvom pažnje treba čistiti) veliko i postrano , tu su gmizavci (to jest mnoge sjetne neispravne i nečiste primisli, pored zlih duhova) kojima nema kraja. Boj se Boga, govori premudri, i zapovijedi njegove čuvaj (Prop. 12,13). Ispunjavajući zapovijedi, bit ćeš silan u svakom djelu i tvoje djelo će uvijek biti dobro. Jer bojeći se Boga, ti ćeš iz ljubavi prema njemu sve činiti dobro. Đavola se ne boj. Tko se boji Boga, savladat će đavola. Za njega je đavo nemoćan. Postoje dva vida straha: ako hoćeš da činiš zlo, boj se Gospoda i ne čini ga, a ako hoćeš da činiš dobro, boj se Gospoda i čini ga. Međutim, nitko ne može steći strah Božji sve dok se ne oslobodi od svih žitejskih briga. Kada je um bezbrižan, tada ga pokreće strah Božji i vuče ka ljubavi Božje blagosti.

O odricanju od svijetaStrah Božji se stiče tako što čovjek, odrekavši se od svijeta i svega što je u svijetu, usredotoči sve svoje misli i čula na jednu predstavu o zakonu Božjem i sav se usredotoči u sagledavanje Boga, te u osjećanje onog blaženstva koje je obećano svetima. Ne može se odreći svijeta i dospjeti u stanje duhovnog sagledavanja onaj tko ostaje u svijetu. Duševni mir se ne može steći sve dok se ne utišaju strasti. Ali, strasti se neće utišati sve dok nas okružuju stvari koje ih pobuđuju. Potrebno je da se čovjek mnogo podvizava u duhovnom razmišljanju i molitvi da bi došao u savršeno bestrašće i dostigao savršeno bezmolvije duše. Kako je međutim moguće, da se čovjek u potpunosti i spokojno pogruzi u sagledavanje Boga i da se poučava u njegovom zakonu, svom dušom se uznoseći ka njemu u plamenoj molitvi, ako ostaje usred neutišivog šuma strasti koje napadaju u svijetu? Svijet u

zlu leži. Duša ne može da ljubi Boga iskreno ukoliko se ne oslobodi svijeta. Jer, po riječima prepodobnog Antioha, ono žitejsko je kao neko pokrivalo na njoj.Ako mi,- govori isti učitelj,-živimo u stranom gradu, a naš grad je daleko od njega , zašto se onda zadržavamo u tuđem gradu i u njemu sebi pripremamo polja i staništa? Kako ćemo zapjevati pjesmu Gospodnju u tuđoj zemlji? Ovaj svijet je oblast drugog to jest kneza ovog vijeka. (Slovo15).

O djelatnom i sagledavajućem životuČovjek se sastoji iz tijela i duše. Zbog toga i put njegova života treba da se sastoji iz tjelesnih i duševnih djela – iz djelovanja i sagledavanja.Put djelatnog života sagledavajući post, bdijenje, pokloni, molitva i ostali tjelesni podvizi, koji i sačinjavaju uzak i tijesan put koji, po riječi Božjoj vodi u vječni život (up.Mt.7,14).Put sagledavajućeg života sastoji se u uznošenju uma Gospodu Bogu, u srdačnoj pažnji, umnoj molitvi, i sagledavanju duhovnih stvari kroz slična upražnjavanja. Svatko tko želi da prohodi život treba da započne sa djelatnim životom, a zatim već da prelazi na sagledavajući. Jer bez djelatnog života nije moguće doći do sagledavajućeg. Djelatni život služi za očišćenje strasti i privoli nas do stepena djelatnog savršenstva. Samim tim on nam polaže put za sagledavajući život. Jer, samo oni koji su se očistili od strasti i koji su savršeni mogu da pristupe tom životu, kao što se može vidjeti iz riječi Svetog Pisma: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti. (Mt.5,8), i iz riječi svetog Grigorija Bogoslova (u Slovu na svetu Pashu): Sagledavanju mogu da pristupe samo oni koji su savršeni u svom iskustvu. Sagledavajućem životu treba pristupati sa strahom i trepetom, sa skrušenim srcem i smirenjem, sa mnogim ispitivanjem Svetoga Pisma, i ako je moguće, pod rukovodstvom iskusnog starca, a ne sa drskošću i samovoljom. «Drski i nadmeni po riječima Grigorija Sinaita (o prelesti i drugim prigovorima , Dobrot.I), - pruživši se preko svoje mjere sa uznošenjem , prisiljava sebe da prije vremena dospije do njega». I opet: «Ako tko uzmašta da mnenjem dospije do uzvišenog, stekavši želju sotonsku a ne istinu, đavo će ga kao svog slugu svojim mrežama lako uloviti.» Ako nije moguće naći nastavnika koji može da nas rukovodi u sagledavajućem životu, treba da se rukovodimo Svetim Pismom, budući da nam sam Gospod naređuje da se učimo iz Svetog Pisma, govoreći: Istražujte Pisma, jer vi mislite da u njima imate život vječni.(Iv.5,39) Treba se truditi i u čitanju otačkih spisa i starati se, koliko je moguće, oko ispunjavanja onoga što oni uče. Tako će se, malo po malo, od djelatnog života ushoditi ka savršenstvu sagledavajućeg. Jer po riječima Svetog Grigorija Bogoslova (Slovo na Svetu Pashu), najbolje je kada svaki od nas sam po sebi dostiže savršenstvo i prinosi Bogu koji nas priziva svijetu i u svemu osvećenu žrtvu. Djelatni život ne treba napuštati ni onda kada se u njemu uznapreduje i kad se već dospe do sagledavajućeg. Jer on potpomaže sagledavajući život i uzdiže ga. Prohodeći put unutarnjeg i sagledavajućeg života, ne treba slaviti niti ostavljati prethodni zato što ljudi, prilijepljeni za vanjštinu i čulnost, svojim suprotnim mišljenjima pobjeđuju naše čulo srca i na svaki način se trude da nas odvoje od prohođenja unutarnjeg puta, postavljajući nam različite prepreke. Jer, po mišljenju crkvenih učitelja (blaženi Teodorit,, Tumačenje na Pjesmu nad pjesmama), sagledavanje duhovnih stvari se pretpostavlja poznanju čulnih stvari. Nikakvim teškoćama na ovom putu čovjek ne treba da se koleba, nego treba da se oslanja na slovo Božje: Njihovog straha se nećemo bojati, niti ćemo se smiriti, jer je Bog s nama. Gospoda Boga našeg svetimo u opominjanju srca na njegovo božanstveno ime i ispunjavanje njegove volje, i on će nam biti strah. (Is.8,12-13)

O usamljenosti i šutnjiIznad svega se treba ukrašavati šutnjom. Ambrosije Mediolanski govori: «Vidio sam da se mnogi spašavaju šutnjom, a ni jednog da se spašava pričljivošću». Opet, netko od otaca govori:»Šutnja je tajna budućeg vijeka, a riječi su oružja ovog svijeta.» (Dobr.II, glava16).Ti samo sjedi u ćeliji svojoj sa pažnjom i šutnjom, te se svom snagom staraj da se približiš Gospodu. Gospod je gotov da te od čovjeka načini anđelom. Na koga, ću govori on, pogledati ako ne na krotkog i šutljivog i onog

koji trepti od riječi mojih. (Ps.6,22). Kada prebivamo u šutnji, vrag naš, đavo, uopće ne može da djeluje na tajnog čovjeka srca. To treba razumjeti u vezi sa razumnom šutnjom. Onaj koji prohodi takav podvig treba svu svoju nadu da položi na Gospoda Boga, po učenju apostola: Sve svoje brige položiše na njega, jer se on stara za vas (1.Pt.6,7). On treba da je ustrajan u svom podvigu, u svemu sljedeći primjer svetog Jovana Šutljivog, pustinjaka (Žit.3.dec.), koji se na ovom putu krijepio božanstvenim riječima: Neću te ostaviti, niti ću odstupiti od tebe.(Hebrejima.13,5). Ako i nije moguće stalno prebivati u usamljenosti i šutnji kada se živi u manastiru i kada se obavljaju poslušanja naložena od starješine, ipak se bar izvjesno vrijeme, koje ostaje od poslušanja, može posvetiti usamljivanju i molčaniju. Za to malo Gospod će na tebe poslati svoju bogatu milost.Od usamljenosti i tihovanja rađaju se umiljenje i krotkost. Djelovanje krotkosti u srcu čovjekovom može se usporediti sa tihom vodom siloamskom koje teče bez šuma i zvuka, kao što o njoj govori prorok Izaija: Siloamske vode teku tiho (Ps.8,6). Boravak u ćeliji u šutnji, upražnjavanju, molitvi i poučavanju dan i noć u zakonu Božjem, čovjeka čini blagočestivim. Jer, po riječima svetih otaca, ćelija inoka je babilonska peć u kojoj su tri mladića obreli Sina Božjeg (Dobr.III, Pet, Damaskin, knjiga 1). Monah koji prethodno ne zavoli molčanije i uzdržanje, govori Jefrem Sirin, ne ostaje dugo na jednom mjestu. Jer, šutnja uči bezmolviju i postojanoj molitvi, a uzdržanje čini da je pomisao ne rasijana. Najzad, onoga koji je ovo stekao očekuje mirno stanje (t.II.).

O pričljivostiI jedan razgovor sa onima koji su suprotne naravi može da rastoči unutarnje pažljivog čovjeka. Međutim, od svega je žalosnije to što pričljivost može da ugasi oganj koji je Gospod naš Isus Krist došao da baci na zemlju ljudskih srdaca. Jer, ništa u toj mjeri ne gasi taj oganj koji Duh Sveti nadahnjuje u srcu monaha radi osvećenja duše, kao općenje, pričljivost i razgovori (Izaija Slovo 8).Osobito je potrebno čuvati se općenja sa ženskim spolom. Kao što se voštanica koja nije zapaljena ipak se topi ako se stavi pored onih koji gore, tako se i srce monaha neprimjetno raslabljuje zbog razgovora sa ženskim spolom. O tome Sveti Izidor Pilusnot govori:»(po pismu), zli razgovori kvare dobre običaje. Tako i razgovor sa ženama, makar bio i dobar, može da pokvari unutrašnjeg čovjeka tajnim skrivenim pomislima. Tako se može dogoditi da tijelo i ostane čisto, a da duša postane prljava. Što je tvrđe od kamena, i što je mekše od vode. Pa ipak svakodnevna upornost sablađuje i prirodi. Kada se priroda koja je teško izmjenjiva kao što je kamen, mijenja i troši i to od tvari koja nema nikakvu čvrstinu, kao što je voda, što će tek biti sa voljom ljudskom koja se lako pokoleba? Zar ona neće biti pobijeđena i preokrenuta zbog dugotrajne navike (Is. Pilus. Pis.84;Žit. 4.feb.)?»Zbog toga je radi čuvanja unutarnjeg čovjeka neophodno starati se da se jezik uzdrži od praznoslovlja: Mudar čovjek drži se bezmolivlja (Prič.11,12), i tko čuva usta svoja, sačuvat će i dušu svoju(Prič.13,3). Treba se sjećati Jobovih riječi: Položih zavjet očima svojim da ne pomišljam na djevojku (Job. 31,1). I riječi Gospoda našeg Isusa Krista: Svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljub s njom u srcu svom.(Mt.5,28) Prije nego što se dobro sasluša nečija riječ o nekoj stvari ne treba odgovarati: tko izusti riječ prije nego što sasluša je bezuman i osramotit će se (Prič.18,13).

O bezmolvijuPrepodobni Barsanufije uči: Dok je brod na moru, trpi nevolje i uzburkanost vjetrova, a kad stigne do tihog i mirnog pristaništa, već se ne boji nevolja i skorbi i naleta vjetrova, nego ostaje u tišini. Tako i ti, monaše, sve dok si sa ljudima, očekuj nevolje, skorbi i nalete mislenih vjetrova, a kada stupiš u bezmolvije, više se nemaš čega bojati. (Barsanufije odgovor 8,9). «Savršeno bezmolije je križ na koji čovjek treba da se razapne sa svim strastima i pohotama. Ali razmisli o tome koliko je Gospod naš Krist unaprijed pretrpio uvreda i izrugivanja, da bi se zatim već popeo i na križ. Tako i

mi ne možemo doći do savršenog bezmolija, niti se nadati na sveto savršenstvo, ukoliko ne postradamo sa Kristom. Jer, apostol govori: Ako s njim postradamo, s njim ćemo se i proslaviti (up.Rim.8,17). Drugog puta nema».( Barsanufije odg 342). Onaj tko je stupio na bezmolvije treba uvijek da se sjeća zbog čega je stupio, da mu se srce ne bi vezalo za nešto drugo.

O postuPodvigopoložnik i Spasitelj naš, Gospod Isus Krist se prije stupanja na podvig izbavljenja roda ljudskog ukrijepio dugotrajnim postom. Svi podvižnici su se, također, počinjući da služe Gospodu, naoružavali postom. Drugačije nisu stupali na križni put nego podvigom posta. Uspjeh u podvižištu oni su mjerili uspjehom u postu. Post ne se sastoji u tome da se jede jednom, nego u tome da se ne jede mnogo. Nerazuman je onaj isposnik koji čeka do određenog sata, a u taj sat za trpezi se predaje nezasitnom jelu i tijelom i umom. Kad se radi o rasuđivanju u hrani, treba paziti na to da se ne pravi razlika između ukusnih i neukusnih jela. To djelo inače svojstveno životinjama, nije pohvalno za razumnog čovjeka. Mi se od prijatne hrane odričemo da bismo smirili nemirne dijelove tijela i da bismo dali slobodu djelatnostima duha. Istinski post se ne sastoji jedino u iznuravanju tijela, nego da se i onaj dio kruha, koji sami hoćemo da pojedemo, da gladnima. Strogom postu sveti ljudi nisu pristupali odjednom. Oni su se postepeno, malo po malo, privikavali na skromnu hranu. Navikavajući svog učenika Dositeja na post, prepodobni Dorotej je od njegovog stola postepeno odvajao po mali dio kruha, tako da je četiri funte njegove svakodnevne hrane na kraju sveo na osam šnita kruha. Uza sve to, sveti isposnici, na čuđenje drugih, nisu znali za slabost, nego su uvijek bili bodri, snažni i gotovi na djelo. Bolesti su među njima bile rijetke i život im je trajao neobično dugo. Duhovni život dospijeva u savršenstvo i projavljuje se u čudesnim pojavama po mjeri u kojoj tijelo isposnika postaje tanko i lako. Duh tada vrši svoju djelatnost kao u bolesnom tijelu. Vanjska čula kao da se zatvaraju, a um se, odriješivši se od zemlje, uznosi na nebo i sve cijelo pogružava u sagledavanje duhovnog svijeta. Ipak, ne može svatko da primina na sebe strogo pravilo uzdržavanja u svemu, ili da se liši svega što može da služi olakšanju u nemoćima. Tko može da primi neka primi(Mt. 19,22).Hranu treba svakodnevno upotrebljavati koliko je neophodno da tijelo, krijepeći se, bude prijatelj i pomoćnik duši u vršenju vrlina. U suprotnom može se dogoditi da oslabi i duša, ukoliko tijelo iznemogne. U petak i srijedu i osobito u dane četiri posta hranu, po primjeru otaca, upotrebljavaj samo jedanput dnevno, pa će anđeo Gospodnji da se prilijepi uz tebe.

O podvizimaNe treba da uzimamo podvige koji su iznad naše mjere, nego da se staramo da naše tijelo, prijatelj naš, bude vedro i sposobno za vršenje vrlina. Treba ići srednjim putem, ne skrećući ni na desno ni na lijevo (Prič. 4,27). Duhu treba pružati duhovno, a tijelu tjelesno, što je potrebno za održavanje privremenog života. Također, ne treba odbijati ni ono što zajednički život po zakonu zahtjeva od nas, shodno riječima Pisma: Podajte, caru carevo, a Bogu Božje. (Mt.22,21). Potrebno je snishoditi i svojoj duši u njenim nemoćima i ne savršenstvima trpeći njene nedostatke kao što trpimo nedostatke bližnjih. Međutim, čovjek ne treba da se ni ulijeni, nego da se stalno podsjeća na bolje. Ako si pojeo mnogo hrane, ili učinio nešto drugo što priliči ljudskoj slabosti, nemoj se smućivati, dodajući štetu na štetu, nego se hrabro podsjeti na ispravljenje, starajući se da sačuvaš duševni mir, po riječi apostola: Blažen je onaj koji ne osuđuje sebe za ono što nađe za dobro(Rim.14,22). Tijelo iscrpljeno podvizima ili bolestima treba potkrijepiti umjerenim snom, hranom i pićem, i ne gledajući na vrijeme. Isus Krist je po uskrsenju Jairove kćeri odmah naredio da joj daju da jede.(Lk.8,55). Bit će nerazumno ako samovoljno svoje tijelo do te mjere izmorimo da i duh oslabi. To je nerazumno, makar se i činilo radi sticanja vrlina. Do trideset i pet godina, tj. do polovine zemaljskog života, čovjek ima veliki podvig da se sačuva. Mnogi do tih godina nisu izdržali u vrlini, nego su skrenuli sa pravog puta zbog svojih želja, kao što o tome svjedoči sveti Vasilije

Veliki (u besjedi na početak priča). Mnogi su mnogo sabrali u mladosti, ali na sredini života, zbog iskušenja lukavih duhova, koji su ustali na njih, nisu izdržali buru, lišivši se svega. Da se ne bi proživio takav preokret, potrebno je ispitivati sebe kao na vagi i pažljivo se pratiti, po učenju svetog Isaaka Sirina: «Svatko svoj život treba da izmjeri na vagi»(Sl.40). Svaki uspjeh u bilo čemu treba da pripisujemo gospodu i da sa prorokom govorimo: Ne nama Gospode, ne nama, nego imenu Svome daj slavu (Ps.113,9).

O opreznosti prema iskušenjimaTreba da smo uvijek pažljivi u odnosu na napade đavola. Jer, kako bismo se mogli nadati da će nas on ostaviti bez iskušenja kada nije ostavio ni samog Podvigopoložnika našeg i Načelnika i Savršitelja vjere Gospoda Isusa Krista? Sam Gospod je rekao apostolu Petru: Šimune,Šimune , evo zatraži sotona da vas rešeta kao pšenicu. (Lk.22,31). Prema tome, dužni smo da stalno sa smirenjem prizivamo Gospoda i da se molimo da ne popusti na nas iskušenja koja su iznad naše sile, nego da nas izbavi od lukavog. Jer, kada Gospod čovjeka prepusti samom sebi, tada je đavo gotov da ga satre kao što vodenički kamen melje pšenično zrno.

O tuziKada zli duh tuge ovlada dušom, on joj, napunivši je gorčinom i neprijatnošću, ne dozvoljava da molitvu vrši sa priličnom usrdnošću, ometa je da se čitanjem Pisma bavi sa doličnom pažnjom, lišava je krotkosti i blagodušnosti u općenju sa bratijom i u njoj rađa odvratnost prema bilo kakvom razgovoru. Duša ispunjena tugom kao da postaje bezumna i vansebna, te ne može spokojno da prima dobri savjet, niti da krotko odgovara na postavljena pitanja. Ona bježi od ljudi kao od vinovnika svog smućenja, ne shvaćajući da je uzrok bolesti u njoj. Tuga je crv srca koji grize majku koja ga rađa.. Tužni monah ne uzdiže um svoj do sagledavanja niti ikada može da se čisto pomoli. Tko je pobijedio strasti, pobijedio je i tugu. Kao što se bolesnik prepoznaje po boji lica, tako i strasnog izobličava tuga. Tko voli svijet ne može da se ne žalosti. A onaj tko je prezreo svijet, uvijek je veseo. Kao što oganj čisti zlato, tako i tuga po Bogu čisti grešno srce (Ant.Sl.25).

O čamotinji i uninijuUz duha tuge nerazdvojno djeluje i čamotinja. Ona po zapažanju otaca, napada na monaha oko podne i u njemu proizvodi takvo strašno nespokojstvo, da mu izgledaju nesnosni i mjesto življenja i braća koja živi sa njim. Pri čitanju njemu se javlja nekakva odvratnost i često zijevanje, kao i silna glad. Po nasićenju stomaka demon čamotnije ga potiče da izađe iz ćelije i da pogovori sa bilo kim podmećujući mu misao da ukoliko to ne učini neće moći da se izbavi od tjeskobe. Monah koga je savladala čamotinja sličan je pustinjskom žbunju koje nosi vjetar, te se čas zaustavlja pa opet kreće. On je kao bezvodni oblak koga goni vjetar. Ukoliko ne može da izvuče monaha iz ćelije, ovaj demon počinje da mu rasijava um za vrijeme molitve i čitanja. To, - govori mu pomisao, - ne leži kako treba, ili to nije tu i treba ga dovesti u red, čineći sve kako bi um učinio praznim i besplodnim. Ova bolest liječi se molitvom, uzdržanjem od praznoslovlja, rukodeljem saobraznim sa snagom, čitanjem riječi Božje, i trpljenjem, budući da se i rađa od malodušnosti, lijenosti, i praznoslovlja (Ant.Sl.26 ). Nju teško može da izbjegne onaj tko počinje monaški život, budući da ga ona prva napada. Zbog toga je prije svega važno da se poslušnik čuva od nj posredstvom strogog i bespotrebnog ispunjavanja svih obaveza koje se na njega nalažu. Poslušanje je najbolji lijek protiv ove opasne bolesti. Kada te napada čamotinja, govori sebi ono što savjetuje prepodobni Isaak Sirin «TI opet želiš nečistoću i sramni život. I ako ti pomisao kaže: Veliki je grijeh ubiti se, -ti joj reci- ja se ubijam (kroz uzdržanje), zato što ne mogu da živim nečisto. Umrijet ću ovdje da ne bih vidio istinsku smrt duše svoje u odnosu na Boga. Bolje mi je da ovdje umrem za čistoću, negoli da u svijetu živim zlim životom. Ja tu smrt radije biram nego svoje grijehe. Ubit ću sebe zato što sam

sagriješio Gospodu i više ga neću ljutiti. Što mi znači život daleko od Boga? Ove nevolje ću ponijeti da se ne bih lišio nebeske nade. Što će Bogu moj život ako budem hrđavo živio i ljutio ga?»(Sl.22). Jedno je čamotija, a drugo muka duha koja se naziva uninijem. Čovjek se ponekad nađe u takvom stanju duha da mu se čini da bi mu bilo lakše da nestane ili da bude bez ijednog čula i svijesti, negoli da i dalje ostane u tom ne utješno mučnom stanju. Čovjek treba da živi da iziđe iz njega. Čuvaj se duha uninija , jer se od njega rađa svako zlo(Vars.odg.73,500). Postoji prirodno uninije, uči sveti Barsanufije koje nastaje od nemoći, a postoji i uninije od demona. Hoćeš li da ih prepoznaješ? Ispitaj ih ovako: Demonsko obično dolazi prije vremena za odmor. Jer, kada netko sebi zada da nešto učini, ono prije nego što se ispuni trećina ili četvrtina djela, podstiće da se posao ostavi i da se ustane. Tada ga ne treba slušati, nego je potrebno pomoliti se i sjediti sa djelom i sa trpljenjem. Vidjevši da se on zbog toga moli, neprijatelj će se udaljiti zato što neće da daje povode za molitvu. (Vars.odg.562). «Kada je Bogu ugodio,- govori sveti Isaak Sirin,- da čovjeka podvrgne velikim nevoljama, popušta da upadne u ruke malodušnosti. Ona u njemu rađa veliku silu uninija u kome on osjeća duševnu teškoću, što je pred ukus grijehu. Kao posljedica toga, dolazi duh vansebnosti, od koga proizlaze tisuće iskušenja: smušenje, jarost, hula, roptanje na svoj udio, pokvarene pomisli, preseljavanja sa mjesta na mjesto i slično. Ako pitaš: Kakav je uzrok tome? , - reći ću ti- Tvoj nemar, budući da se nisi pobrinuo da nađeš lijeka za njih. Jer lijek za sve je samo jedan. Uz njegovu pomoć čovjek ubrzo nalazi utjehu u duši svojoj. Kakav je to lijek? Smirenoumlje srca. Ničim drugim čovjek ne može da razruši ogradu tog poroka, jer nalazi da je jači od njega.»(Is.Sir. Sl.79).Uninije se ponekad kod otaca naziva besposlicom, lijenošću, i zaludnošću.

O očajanjuKao što se Gospod stara za naše spasenje, tako se i čovjekoubojica - đavo lašti da odvede čovjeka do očajanja. Očajanje se po učenju svetog Ivana Ljestvičnika, rađa ili od svijesti o mnoštvu grijehova, od očajanja savjesti i nesnosne tuge, (pri kojoj se duša,pokrivena mnoštvom rana, zbog neizdržljivog bola pogružava u dubinu očajanja), ili od gordosti i nadmenosti kada se netko smatra nedostojnim grijeha u koji je pao. Očajanje prvog oblika čovjeka vuče u sve poroke bez razlike, a pri očajanju druge vrste čovjek se još drži svog podviga što, po riječima Ivana Ljestvičnika ne odgovara razumu. Prvo se liječi uzdržanjem i dobrom nadom, a drugo smirenjem i neosuđivanjem bližnjeg Ljest.26).Uzvišena i krepka duša ne očajava pri nesrećama, ma kakve bile. Juda izdajnik je bio malodušan i neiskusan u borbi zbog čega ga je neprijatelj, vidjevši njegovo očajanje, napao i prinudio da se udavi. Petar, međutim, kao tvrdi kamen i kao iskusan u borbi, nije pao u očajanje, niti je izgubio duh prilikom pada u veliki grijeh, nego je prolio gorke suze iz vrelog srca. Vidjevši ih, neprijatelj je, zbog toga što mu se činilo da mu oganj opaljuje oči, pobjegao daleko. Prema tome braćo,- uči prepodobni Antioh,- nemojmo se pokoravati očajanju kada nas bude napadalo, nego se krijepimo i ograđujmo svjetlošću vjere, te sa velikom hrabrošću recimo lukavom duhu: Što mi imamo sa tobom, tuđi Bogu, bjegunče sa neba i lukavi slugo? Ti ne smiješ ništa da nam učiniš. Krist, Sin Božji, ima vlast i nad nama, i nad svima. Njemu smo sagriješili on će nas i opravdati. A ti pogubni, idi od nas. Osnažen njegovim časnim križem mi satiremo tvoju zmijsku glavu»(Ant. Slovo 27).

O bolestimaTijelo je sluga duše, a duša je carica. Zbog toga iznuravanje tijela bolestima predstavlja milosrđe Gospodnje, budući da od njega slave strasti i čovjek dolazi sebi. Uostalom, i sama tjelesna bolest se ponekad rađa od strasti. Odbaci grijeh i neće biti ni bolesti, budući da bolesti kod nas borave zbog grijeha, kao što tvrdi sveti Vasilije Veliki (Slovo o tome da Bog nije uzročnik zla.) Otkud nemoći? Otkuda tjelesne povrede? Gospod je sazdao tijelo, a ne bolesti, dušu, a ne grijeh. Što je najkorisnije i najpotrebnije? Sjedinjenje sa Bogom i općenje s njim posredstvom ljubavi. Gubeći tu ljubav mi

otpadamo od njega, a otpdajući podvrgavamo se različitim i raznovrsnim nemoćima. Podnošenje bolesti sa trpljenjem i blagodarenjem ravno je podvigu ili čak i veće od njega. Stradajući od vodene bolesti jedan starac je govorio braći koja je dolazila sa željom da ga liječi: «Oci, molite se da se moj unutrašnji čovjek ne podvrgne sličnoj bolesti. Što se pak tiče ove bolesti, ja molim Boga da me ne oslobodi brzo od nje, budući da se naš unutrašnji čovjek obnavlja kada se vanjski čovjek raspada. (2.Kor.4,16).» Ako Gospodu Bogu bude ugodno da čovjek iskusi bolest na sebi, on će mu dati snage i da ju pretrpi. Prema tome, neka bolesti budu od Boga, a ne od nas samih.

O dužnostima i ljubavi prema bližnjimaSa bližnjima se treba postupati nježno, ne uzimajući čak ni izgled koji bi morao da uvredi. Kada preziremo čovjeka ili ga vrijeđamo, na naše srce kao da liježe kamen. Treba da se trudimo da duh smućenog ili malodušnog čovjeka obodrimo riječju ljubavi. «Ako brat griješi,- savjetuje sveti Isaak Sirin,- pokrij ga.»(Slovo 89) Razgrni svoju rizu nad onim koji griješi i pokrij ga. Svima nam je potrebna ljubav Božja, kao što pjeva crkva:»kad Gospod ne bi bio uz nas, tko bi mogao da ostane čitav od neprijatelja, koji je uz to čovjekoubojica?» U odnosu prema bližnjima treba da smo čisti, kako riječju tako i mišlju. Mi treba da budemo jednaki prema svima, inače ćemo svoj život učiniti beskorisnim. Bližnjega ne bi trebalo da volimo ni malo manje nego same sebe, po zapovjedi Gospodnjoj: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (Luka10,27) Ipak, ta ljubav prema bližnjem ne treba da prelazi granice umjerenosti, odvlačeći nas od ispunjavanja prve i glavne zapovijedi, tj. ljubavi Božje, kao što o tome uči Gospod naš Isus Krist: koji ljubi oca ili mater više nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan (Matej 10,37). O toj stvari veoma dobro rasuđuje sveti Dimitrije Rostovski (t.II, poj.2) On opisuje nepravednu ljubav kod čovjeka kršćanina kod koje se tvar izjednačava sa tvorcem, ili gdje se više poštuje tvorevina nego tvorac. On opisuje i ispravnu ljubav gdje se jedino Stvoritelj ljubi i poštuje iznad svih stvorenja.

O dužnostima potčinjenih prema starješinamaNe treba se miješati u upravne stvari i suditi o njima, budući da se time vrijeđa veličanstvo Božje. On, naime, postavlja vlasti: Jer nema vlasti da nije od Boga, vlasti što postoje od Boga su ustanovljene. (Rim. 13,2).Ne treba da se protivimo vlasti da bi nam bilo dobro, da ne bismo griješili pred Bogom i da ne bismo bili podvrgnuti Njegovoj pravednoj kazni. Onaj tko se protivi vlasti protivi se Božjoj naredbi, a tko se njoj protivi grijeh mu je. Treba da se potčinjavamo starješinama, budući da time poslušni mnogo doprinosi izgrađivanju svoje duše. Osim toga, on time stiče i razumijevanje stvari i dolazi do umiljenja.

O neosuđivanju bližnjegNikoga ne treba da osuđujemo, pa makar i svojim očima vidjevši da netko griješi ili ustrajava u kršenju zapovjedi Božjih, po riječi Božjoj: ne sudite da vam se ne sudi (Mt.7,1), i opet: tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Svome gospodaru on stoji ili nada. Ali će stajati jer je Bog moćan da ga uspravi (Rim. 14,4). Mnogo je bolje privoditi sebi na sjećanje apostolske riječi.: Zato koji misle da stoji neka pazi da ne padne(1.Kop.10,12).Jer nije poznato koliko vremena ćemo moći prebivati u vrlini, kao što govori prorok koji je to iz opita spoznao: Rekoh u izobilju svome neću se pokolebati, zauvijek tu pak, odvrati lice svoje i ja se smutih.(Ps.29,7 8). Zbog čega osuđujemo braću svoju? Zbog toga što se ne staramo da spoznamo sami sebe. Tko je zauzet poznanjem samoga sebe, nema kada da primjećuje druge. Osuđuj sebe i prestat ćeš osuđivati druge. Sami sebe treba da smatramo grješnijim od svih i svako đavolovo djelo da praštamo bližnjem, dok samo đavola treba da mrzimo,

budući da ga je on prevario. Događalo se da nam se čini da drugi đavo postupa, dok je zbog njegove dobre namjere to ustvari dobro. Osim toga, vrata pokajanja su svima otvorena i nije poznato tko će da prije prođe kroz njih- dali onaj koji sudi ili onaj koga osuđuju. Osuđuj đavolja djela, a vršioca ne sudi. «Ako osuđuješ bližnjeg,- uči prepodobni Antioh, - zajedno sa njime i sebe osuđuješ za to isto za što njega sudiš. Nismo mi dužni da sudimo ili osuđujemo, budući da to priliči jedino Bogu, i Velikom Sudiji, koji zna naša srca, i skrivene strasti prirode.»(Ant. 49). Da bismo izbjegli osuđivanje potrebno je da pazimo na sebe, da ni od koga sa strane ne primamo pomisli, i da budemo mrtvi za sve. I tako, ljubljeni, ne pratimo tuđe grijehe, niti sudimo druge kako ne bismo čuli; Sinovi ljudski, njihovi zubi su koplja i strijele, a jezik im je oštar mač. (Ps.56,5).

O praštanju uvredaZa uvredu koja nam se nanosi, ma kakva bila, ne samo da ne treba da se svetimo, nego, naprotiv, treba da oprostimo uvrediocu od srca, pa makar se ono i protivilo tome. Mi treba da ga na to podstičemo riječju Božjom, Ako li ne oprostite ljudima sagrešenja njihova, ni otac vaš neće oprostiti vama sagrješenja vaša. (Mt.6,15), i opet: molite se za one koji vas vrijeđaju (Mt.5,44). U srcu ne treba da gajimo zlobu ili mržnju prema bližnjemu koji je neprijateljski raspoložen prema vama, nego treba da ga volimo i, koliko je moguće činimo mu dobro, sljedujući za učenjem Gospoda našeg Isusa Krista: ljubite neprijatelje svoje…čineći dobro onim koji vas mrze.(Mt5,44) Kada netko vrijeđa ili narušava tvoju čast, na svaki način se potrudi da mu oprostiš, po evanđeoskim riječi: Koji tvoje uzme ne traži (Lk. 6,30). Bog nam je zapovjedio da neprijatuljemo samo protiv zmije, tj. protiv onoga koji je s početka prevario čovjeka i istjerao ga iz raja- protiv čovjekoubojice đavola. Osim toga, naređeno nam je da neprijatuljujemo i protiv Madijanićana tj. protiv ne čistih bluda i prljavštine, koji u srce siju, nečiste i skverne pomisli. Podražavajmo one koje je Bog zavolio. Podražavajmo krotkost Davida, za koga je preblagi i blagoljubivi Gospod rekao: Našao sam čovjeka po srcu svome koji će ispuniti sve moje zahtjeve. On tako govori o Davidu koji je ne zlopamtiv i dobar prema svojim neprijateljima. Nemojmo ni mi činiti ništa u osvetu bratu svome, kako po riječima prepodobnog Antinoha naša molitva ne bi bila zadržna. Bog o Jobu svjedoči da je ne zlobiv čovjek, (Job 2,3). Josip se nije svetio braći koji su mislili zlo po njega. Abel je sa prosto srdačnošću i bez podozrenja pošao za svojim bratom, Kainom. Po svjedočanstvu riječi Božje svi sveti su živjeli kao ne zlobni. Jeremija je, besjedeći sa Bogom (Jer18,20) govorio o Izraelu koji ga je gonio : Zar se zlo vraća za dobro? …Opomeni se da sam stajao pred tobom, govoreći za njihovo dobro.(Ant.Sl. 52) . Ukoliko se budemo starali da, prema svojim moćima, ispunimo sve ovo, možemo se nadati da će u našim srcima zasjati božanstvena svjetlost koja će nam osvjetljavati put ka gornjem Jeruzalemu.

O trpljenju i smirenjuTreba uvijek da trpimo i to sa blagodarnošću, Boga radi, pa ma što se dogodilo. Naš život je jedan tren u odnosu na vječnost. Zbog toga , po apostolu, stradanja sadašnjeg života nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti (Rim.8,18). Uvrede od drugih treba da podnosimo ravnodušno, te da se priučavamo na takvo raspoloženje duha, kojim bismo smatrali da se one tiču nekog drugog, a ne nas. Sa šutnjom podnosi kad te neprijatelj vrijeđa. Tada jedinom Gospodu otkrivaj svoje srce. Kada nas ljudi vrijeđaju treba da smatramo da smo nedostojni pohvala. Jer, da smo dostojni svi bi nam se klanjali. Uvijek i pred svima treba da se ponižavamo, idući za učenjem svetog Isaaka Sirina: «ponižavaj sebe i vidjet ćeš slavu Božju na sebi.»(Sl.57) Kada nema svjetlosti, sve je tamno. Tako je i sa čovjekom koji nema smirenja. U njemu je jedino tama. Zbog toga zavolimo smirenje, i ugledat ćemo slavu Božju. Gdje se toči smirenje, tamo se i slava Božja ističe. Kao što nezagrijan i nerazmekšan vosak ne može da primi žig koji se stavlja na njega, tako ni duša koja nije isprobana

trudovima i nemoćima, ne može na sebe da primi žig vrline Božje. Kada je Gospoda napustio đavo, prišli su mu anđeli, i počeli da mu služe. (Mt.4,11). Ako se dakle, u vrijeme iskušenja u nekoliko i udalje od nas anđeli Božji, ipak su oni blizu i brzo će nam pristupiti i poslužiti nam božanstvenim pomislima, umiljenjem, uslađivanjem i trpljenjem. Duša koja se trudi, stiče i ostala savršenstva. Zbog toga, sveti prorok Izaija govori: koji se nadaju na Gospoda, dobivaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne sustaju, hode i ne umaraju se. (Iz.40,31). Tako je trpio i najkrotkiji David. Jer, kada ga je Semej vrijeđao, i bacao kamenje na njega, govoreći: izađi, bezakoniče, on se nije ljutio. Kada je Avesa uznegodovao, rekavši: Zašto ovaj, umorni pas, proklinje mog Gospodara cara? , on mu je priprijetio govoreći: Ostavite ga neka me preklinje, jer će Gospod vidjeti i vratiti mu dobro (2.Car. 16,7-12). Zbog toga je on kasnije i uskliknuo: Trpeći sačekah Gospoda i obrati pažnju na mene, i usliši molitvu moju (Ps. 39,29). Kada će čedoljubivi otac vidi da mu sin živi neuredno, koristi kaznu da bi ga ispravio, a kada vidi da je malodušan i da kaznu teško podnosi, on ga tješi. Tako sa nama postupa i blagi Gospod i Otac naš upotrebljavajući, po svom čovjekoljublju, sve na našu korist- kako utjehe tako i kazne. Zbog toga smo i mi kao poslušna djeca, dužni da blagodarimo Bogu, čak i kada se nalazimo u nevoljama. Jer, ako stanemo da mu blagodarimo samo kad nam sve uspijeva, bit ćemo slični nezahvalnim Judejcima, koji su, nasitivši se čudesne trpeze u pustinji, govorili da je Kristos zaista prorok, želeći da ga načine carem. Međutim, kada im je rekao: Trudite se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni. Oni su mu odgovorili: Kakav, dakle, znak mi pokazuješ… Oci naši jeđahu manu u pustinji (Iv. 6,27-31). Upravo na takve se odnose riječi: ispovijedat će mu se, tj. slavit će te, kada mu učiniš dobro. Takvi do kraja neće vidjeti svjetlosti(Ps.48,19-20). Zbog toga nas apostol Jakov uči: Svaku radost imajte, braćo moja, kada padnete i različita iskušenja, znajući da kušanje vaše vjere, gradi trpljenje, a trpljenje neka usavršuje djelo. Blažen je čovjek koji pretrpi iskušenje, jer kada bude oproban primit će vijenac života.(Jak.1,2;12)

O milostinjiTreba biti milostiv prema ubogima i putnicima. O tome su se mnogo starali veliki svjetilnici i oci crkve. Ovo vrlinom se ispunjava zapovijed Božja: Budite, dakle milostivi kao otac vaš što je milostiv. (Lk.6,36), a također i : Milosti hoću, a ne žrtvoprinošenje. (Mt.9,13). Zbog toga treba na svaki način da se trudimo da je steknemo. Oni koji su mudri paze na ove spasonosne riječi, a nerazumni ne paze. Zbog toga ni nagrada nije jednaka, kao što je rečeno: Tko škrto sije, škrto će i žnjeti, a tko sa blagoslovima sije s blagoslovima će i žnjeti.(2.Kop.9,6). Primjer Petra hlevara (Žit. 22.sep.) koji je za komad kruha koji je pružio siromahu dobio oproštaj svih svojih grijehova, (kao što mu je bilo prikazano u viđenju) neka nas potakne da i mi budemo milostivi prema bližnjima. Jer, i mala milostinja može mnogo učiniti za sticanje Carstva nebeskog. Mi milostinju treba da činimo sa blagodušnošću, suglasno učenju svetog Isaaka Sirina: «Ako potrebitima dajem nešto, neka tvome davanju prethodi veselost lica i neka tvoje blage riječi utješe njegovu muku.» (Sl..89).

Pouka monahu početnikuBilo da li po savjetu, bilo po odluci drugih, bilo na neki drugi način, došao u ovu obitelj, nemoj padati duhom, jer se radi o posjeti Božjoj. Ako ispuniš ono što ću ti reći, snaći ćeš se sam, a i tvoji bliski o kojima se staraš: Ne vidjeh pravednika da je ostavljen, niti sjeme njegovo . (Ps.36,25). Živeći u ovoj obitelji drži se ovoga: stojeći u crkvi prati sve bez propuštanja i nauči sav crkveni poredak, tj. večernju, povečerje, polunočnicu, jutrenju, časove i sve to drži na umu. Ako se nalaziš u ćeliji bez rukodjelja, prihvati se čitanja, osobito Psalma. Postaraj se da svaku katizmu pročitaš mnogo puta kao bi sve zadržao na umu. Ako imaš rukodjelje, drži ga se, a ako zovu na poslušanje, požuri se da ga ispuniš. Za rukodjeljem ili ma gdje bio na poslušanju, neprestano tvori molitvu: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog.» Prilikom molitve pripazi na sebe tj. neka ti

je u sabran i sjedinjen sa duhom. Ispočetka jedan dan, dva ili više vrši ovu molitvu samo umom, odvojeno, pazeći na svaku riječ. Zatim, kad Gospod ugrije tvoje srce svojom blagodaću i sjedini je u jedan duh u tebi, poteći će u tebi neprestana molitva i svagda će biti sa tobom, naslađujući te i hraneći te. To je ono što je rekao prorok Izaija: Rosa koja je od tebe, njima je na iscjeljenje. (Iz.26,19). Ako budeš držao u sebi ovu duševnu hranu, tj. besjedu sa samim Bogom, zašto bi imao još po ćelijama bratiju, čak i kad bi te zvali? Kažem ti istinu da to praznoslovlje je sklonost ka lijenosti. Ako sebe ne shvaćaš, možeš li rasuđivati o bilo čemu ili druge učiti? Šuti, neprestano šuti, svagda se sjećajući prisustva Božjeg i njegovog imena. Ni sa kim ne stupaj u razgovor, nego se na svaki način čuvaj da ne osuđuješ one koji mnogo razgovaraju ili se smiju. U tom slučaju budi nijem, i ma što da o tebi govore, propuštaj pored ušiju. Uzmi sebi za primjer Stefana Novog, (Žit. 28.nov.) čija molitva je bila neprestana, narav krotka, usta šutljiva, srce smireno, duh umilan, tijelo i duša čisti, devstvjenost neporočna, siromaštvo istinsko, nesticanje bez roptanja, povinjavanje marljivo, rad strpljiv i trud usrdan. Sjedeći za trpezom ne gledaj i ne sudi koliko tko jede, nego pazi na sebe, hraneći dušu molitvom. Za ručkom jedi dovoljno, a za večerom se uzdrži. U srijedu i petak ako možeš, jedi jedanput. Svakodnevno noću spavaj četiri sata :10,11,12. i sat po ponoći. Ako uznemogneš možeš danju da spavaš. Ovoga se drži sve do kraja života, budući da je to potrebno radi uspokojenja tvoje glave. I ja sam se u mladosti držao takvog puta. Mi i Gospoda Boga uvijek molio da se odmorimo u noćno vrijeme. Ako se tako budeš čuvao nećeš imati uninije, nego ćeš biti zdrav i veseo. Govorim ti istinu, ako se tako budeš ponašao proboravit ćeš u svojoj obitelji do svoje končine. Smiraj se i Gospod će ti pomoći i iznijet će na sve svjetlost pravdu tvoju i tvoj sud kao podne (Ps.36,6), te će se svjetlost tvoja svijetliti pred ljudima.(Mt. 5,16).

Odgovor jednom bratu koji je tražio savjet za vođenje pustinjačkog životaU namjeri da se udalji u pustinju jedan, monah je došao kod oca Serafina koji je živio u pustinji i pitao ga: «Kako to oče, da neki govore da udaljavanje u pustinju iz opštežića predstavlja farizejstvo i da se takvom promjenom prenebregava, ili čak osuđuje, ostala braća?» Otac Serafim je na to odgovorio: nije naš posao da sudimo druge. Mi se udaljavamo iz broja bratstva ne iz mržnje prema njima, nego radi toga što smo primili i nosimo anđelski čin kome ne odgovara mjesto gdje se riječju i djelom gnjevi Gospod Bog. Zbog toga se mi, udaljujući se od bratstva, odvajamo jedino od slušanja i gledanja onoga što je protivno zapovijedima Božjim, što se inače susreće tamo gdje je mnogo bratije. Mi ne bježimo od ljudi, koji su iste prirode kao i mi, i nose isto ime Kristovo, nego od poroka koji se čine, kao što je i velikom Arseniju bilo rečeno: «bježi od ljudi i spasit ćeš se.» (Žit.8.maj). Jedan inok je od starješine dobio blagoslov da započinje pustinjački život. Sam starješina je pisao ocu Serafimu da primi tog monaha i da ga uputi u duhovni život, kao što je sebe uputio. Kada je monah donio pismo, starac Serafim ga je veoma srdačno primio i blagoslovio mu da nedaleko od njegove ćelije napravi drugu. Kada je onaj monah zatražio da ga pouči, on mu je sa najdubljim smirenjem rekao da i on sam ništa ne zna, ali mu je napomenuo riječi spasitelja: naučite se od mene, jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći čete pokoj dušama svojim. (Mt.11,29) Zatim je dodao: Po shvaćanju svetog Ivana Ljestvičnika , mi ne treba da se učimo ni od anđela ni od čovjeka, nego od samog Gospoda.

Kakav treba da bude starješina?Starješina treba da je savršen u svakoj vrlini i da su duševna čula navikom izvježbana za razlikovanje dobrog i zla(Jer.5,14).Starješina treba da je iskusan u svetom Pismu. Dan i noć on treba da se poučava u zakonu Gospodnjem, kako bi kroz takvo upražnjavanje stekao dar razlikovanja dobra i zla. Istinsko poznanje dobra i zla može da se ima jedino ako podvižnik blagočešća dospje do suosjećanja u odnosu na buduću osudu kao i do pred ukusa vječnog blaženstva. To se u blagočestivoj duši na tajanstven i duhovan način događa još u ovom

zemaljskom životu. Prije nego što počne da razlikuje dobri i zlo čovjek nije sposoban da pase slovesne ovce, nego samo beslovesne , zato što bez poznanja dobra i zla mi ne možemo shvatiti djela lukavog. Starješina treba da zbog toga posjeduje dar rasuđivanja da bi u svakom slučaju mogao da korisne savjete svatkome komu su potrebni. Jer, nije svaki čovjek , kako govori Petar Damaskin (Dobrot. ., O izgrađ. Duše vrlinama.III,52), sposoban da pruži savjet onome koji traži, nego samo onaj koji je od Boga dobio, dar rasuđivanja, i koji je zbog dugotrajnog prebivanja u podvižištvu stekao prozorljiv um. Starješina treba također da posjeduje i dar pronicljivosti kako bi iz upoređivanja sadašnjih i prošlih stvari morao da predvidi i buduće, kao i da shvati đavolske zamke. Osobita crta starješine treba da bude ljubav prema potčinjenima. Istinskog pastira, po riječima Ivana Ljestvičnika odlikuje ljubav prema stadu. Jer, ljubav je i Vrhovnog Pastira podstakla da se razapne na križu. (Sl. pastiru, 5).

Pouka starješini kako da upravlja bratijomNašavši se jednom u Sarovskoj pustinji, jedan starješina je pri susretu sa ocem Serafinom pitao kako da upravlja bratijom. Otac Serafim mu je dao ovakvu pouku:»svaki starješina treba da postane i uvijek ostane blagorazumna majka za potčinjene.» Čedoljubiva majka ne živi da bi ugađala sebi nego djeci. Ona nemoći slabe djece nosi sa ljubavlju, one koji su se isprljali čisti, mirno ih pere, oblači u bijelu i novo odjeću, obuva, grije, hrani, brine o njima, tješi ih i sa svih strana se stara da ih uspokoji, kako nikada ne bi čula ni najmanji plač njihov. Takva djeca su zbog toga raspoložena prema svojoj majci. Tako i svaki starješina treba da živi ne da bi ugađao sebi već potčinjenima. On treba da ishodi njihovim slabostima, da sa ljubavlju nosi nemoći nemoćnih, da grijehove bolesti liječi melemom milosrđa, one koji su pali u prijestup da podiže krotkošću. On one koji su se isprljali od skverni nekog poroka on treba da tiho čisti i pere nalaganjem na njih posta i molitva pored onih koji su zajednički za sve, da ih učenjem i svojim primjerenim životom odijeva u odjeću vrlina, da neprestano bdi nad njima, da ih na svaki način tješi, i sa svih strana ograđuje njihov mir i pokoj tako da se od njih nikada ne čuje ni najmanja žalba ili roptanje. Tada će oni sa revnošću stremiti da svom starješini pruže mir i spokojstvo.

“Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga”