DVADESET ŠESTI MARULIĆEVI DANI

ZNANSTVENI, KNJIŽEVNI I IZDAVAČKI PROGRAM

Split, 21-23. i 28. travnja 2016.

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT

SPLIT 2016

2

DVADESET ŠESTIMARULIĆEVI DANI

Split, 21-23. i 28. travnja 2016.

Glavni organizator znanstvenoga, književnog i izdavačkog programa:

Književni krug Split

Suorganizatori:

Društvo hrvatskih književnikaDruštvo prijatelja kulturne baštine, SplitFilozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuGradska knjižnica Marka Marulića, Split

Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu

3

KALENDAR ZBIVANJA

ČETVRTAK, 21. TRAVNJA

17.00 Zavod HAZUSvečano otvorenje znanstvenoga, književnog i izdavačkog pro-

grama Marulićevih danaPrigodno slovo: Lahorka Plejić Poje (Zagreb)

17.30 Zavod HAZUOtvorenje izložbe Pet stoljeća Marulićeva »Evanđelistara«

(1516 – 2016)Riječ na otvorenju: Bratislav Lučin

17.45 Zavod HAZUPredstavljanje knjige:Dolores Grmača: Nevolje s tijelom. Alegorija putovanja od Bunića

do Barakovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.Govore: Romana Horvat, Lahorka Plejić Poje i Bratislav Lučin

18.30 Trg braće RadićaPolaganje vijenca na Marulićev spomenik

19.00 Crkva sv. FraneSv. misa Prigodna riječ Snježane Kuvačić i polaganje vijenca na Marulićev

grob (Duštvo prijatelja kulturne baštine)

4

PETAK, 22. TRAVNJA

9.00 Zavod HAZUColloquium Marulianum XXVI:Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (prvo zasjedanje)

15.30 - 18.00 KKS – MarulianumDeseta latinistička tekstološka radionica:Marulićeve marginalije u Tortellijevu priručnikuVoditelji: Petra Šoštarić i Josip ParatSudjeluju studenti iz Zagreba i Zadra, gimnazijalci iz Splita

15.30 - 18.00 KKS – MarulianumOsma kroatistička tekstološka radionica:Aktualna čitanja Marulićeve »Judite«Voditelji: Sanja Vulić i Miroslav PalametaSudjeluju studenti iz Splita i Zagreba

18.30 Zavod HAZUPredstavljanje knjige:Irena Bratičević: Via virtutis / Put vrline. Epigramatski opus

Rajmunda Kunića, Ex libris, Zagreb, 2015.Govore: Tamara Tvrtković i Ivan Lupić

19.30 Zavod HAZUPredstavljanje knjige:Amir Kapetanović: Jezik u starim versima hrvatskim, Književni

krug Split, Split, 2016 Govore: Sanja Vulić i Bratislav Lučin

5

SUBOTA, 23. TRAVNJA

9.00 Zavod HAZUColloquium Marulianum XXVI:

Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (drugo zasjedanje)

15.30 - 18.00 KKS – MarulianumDeseta latinistička tekstološka radionica:Marulićeve marginalije u Tortellijevu priručnikuVoditelji: Petra Šoštarić i Josip Parat Sudjeluju studenti iz Zagreba i Zadra, gimnazijalci iz Splita

15.30 - 18.00 KKS – MarulianumOsma kroatistička tekstološka radionica:Aktualna čitanja Marulićeve »Judite«Voditelji: Sanja Vulić i Miroslav PalametaSudjeluju studenti iz Splita i Zagreba

ČETVRTAK, 28. TRAVNJA

17.00 Gradska knjižnica Marka Marulića Dodjela nagrada Dana hrvatske knjige: Judita, Davidias, Slavić (Društvo hrvatskih književnika)Sudjeluju predsjednik DHK-a Božidar Petrač, tajnik Povjerenstva

nagrada Bratislav Lučin i dramski umjetnik Joško Ševo

18.00 Gradska knjižnica Marka Marulića Pjesnička posveta Hrvatski pjesnici Marulićevu Splitu (Društvo

hrvatskih književnika)Sudjeluju: Članovi Ogranka Društva hrvatskih književnika SplitVoditelj: Siniša Vuković

6

COLLOQVIVM MARVLIANVM XXVITekstološki izazovi hrvatske književne baštine

Suorganizatori skupa: Književni krug Split – Marulianumi

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,projekt Tekstualne mreže ranonovovjekovne Hrvatske

(Hrvatska zaklada za znanost)

Split, 22. i 23. travnja 2016.Zavod HAZU u Splitu, Trg braće Radića 7

PETAK, 22. TRAVNJA

Voditelji: Bratislav Lučin i Neven Jovanović

9.00 Zavod HAZU

Petra Šoštarić (Zagreb) i Josip Parat (Slavonski Brod): Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze

Neven Jovanović (Zagreb): Izvori i tekstološki problemi nad-grobnog govora Nikole Modruškoga za Pietra Riarija

Tobias Daniels (Rim): Rat Pazzijevih i Hrvati u službi papinske propagande: Matej Ranjina, Super pace Venetorum cum ma-gno Turco et auxilio Florentinis contra Romanum pontificem (1479)

Francesca Maria Gabrielli (Zagreb): »Li tanti errori«: knjiga Difesa de le rime et prose Nade Bunić (Speranze di Bona) kao tekstološki problem

7

Bratislav Lučin (Split): Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova (II): metrička pitanja

11.30-12.00 Odmor

Lahorka Plejić Poje (Zagreb): Prolegomena za katalog dubrovačkih prepisivača

Violeta Moretti (Pula): Tekstološke dvojbe pri izdavanju Vitezovićeva epistolarija

Gorana Stepanić (Pula): Novolatinska pjesnička poslanica u raljama života: apparatus fontium uz stihovani epistolarij Pav-la Rittera Vitezovića (1652-1713)

Vlado Rezar (Zagreb): Marcantonio Grineo u Dalmaciji: nekoli-ko bilježaka uz sadržaj rukopisa R. P. II-53

SUBOTA, 23. TRAVNJA

Voditelji: Gorana Stepanić i Vlado Rezar

9.00 Zavod HAZU

Šime Demo (Zagreb): Tekstologija jezičnih fuzijaAmir Kapetanović (Zagreb): Kolebanja u priređivanju hrvatskih

srednjovjekovnih tekstovaJasmina Lukec (Zagreb): Tekstologija kajkavskih tekstova

(s osvrtom na Pjesmaricu Nikole Šafrana)Sanja Vulić i Marijana Borić (Zagreb): Krčki astrološki rukopis

iz 18. stoljeća s tekstološkoga motrišta i u kontekstu srodnih djela

8

Dolores Grmača (Zagreb): Tekstološki izazovi pripreme dvadeset pet izdanja malog Nauka Matije Divkovića

11.30-12.00 Odmor

Irena Bratičević (Zagreb) i Ivan Lupić (Stanford, SAD): Nove spoznaje o prvoj kritičkoj priredbi Gundulićeva Osmana

Péter Kasza (Segedin, Mađarska): Govori protiv Turaka Tran-kvila Andreisa iz 1541.

Ivan C. Kraljić (Montréal, Québec, Kanada): Marulićev Dialo-gus de Hercule i njegova erazmofilska posveta. Može li se reći da je Marulić »erazmovac« i u kojem smislu?

Branko Jozić (Split): Marci Maruli Evangelistarium (1516-2016): vetera et nova

9

SAŽETCI I PODATCI O SUDIONICIMA SKUPA

Irena Bratičević i Ivan LupićFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sveučilište Stanford, SADNOVE SPOZNAJE O PRVOJ KRITIČKOJ PRIREDBI

GUNDULIĆEVA OSMANA

U priređivanju teksta Gundulićeva Osmana za tisak mitsko mjesto pripada Ivanu Luki Volantiću (1749-1808), dugogodišnjem notaru i podtajniku Dubrovačke Republike te zaslužnom pregaocu u polju jezično raznovrsne, no vremenom poha-rane književne proizvodnje dubrovačkih pisaca. Volantić je prema nekima proveo dvanaest, a prema drugima dvadeset godina mučeći se da iz mnoštva nesložnih prijepisa Gundulićeva djela sastavi pouzdan tekst te da ga opremi priređivačevim uvodom, objasnidbenim bilješkama, povijesnim komentarom i rječnikom manje poznatih riječi. Od tog je Volantićeva priređivačkog posla sačuvano vrlo malo, i to isključivo dijelovi koji se tiču uvoda u izdanje te objasnidbenog aparata. Njegov pak rukopis Osmana koji bi čuvao tragove rada na prijepisima, njihovoj usporedbi i uspostavi kritičkog teksta ostao je znanstvenoj javnosti nepoznat jer se smatralo da je zauvijek izgubljen. Poznato je, međutim, da je nakon Volantićeve smrti (1808) Ambroz Marković, priređivač prvog potpunog tiskanog izdanja Gunduli-ćeva Osmana (1826), imao pristup nekim Volantićevim materijalima, od kojih on kaže da je iznašao »jedan ne vele obilan dio, ter još i ovi rastrkan i razmetnut po razlicijeh kusih i komadih knjižina pometnutijeh i odvrženijeh«. Nikada nije ra-zjašnjeno što je to točno Marković našao, a njegovo je izdanje ubrzo nakon objave postalo povodom prvom velikom prijeporu o prisvajanju tuđe priređivačke muke u hrvatskoj filologiji. Iako nije bio poznat nijednom proučavatelju Osmana od Markovića do danas, Volantićev rukopis koji je Marković upotrebljavao preživio je u cijelosti. Ovaj rad donosi prikaz tog novootkrivenog rukopisa kao i drugih dosad sasvim nepoznatih tragova Volantićeva rada na prvoj, i po mnogo čemu još uvijek nenadmašenoj, kritičkoj priredbi Gundulićeva Osmana.

Irena Bratičević (1977) docentica je na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirala 2002., a 2010. obranila dok-torski rad pod naslovom Epigrami Rajmunda Kunića: tradicija teksta i problemi inter-pretacije. Područja su njezina istraživačkog interesa hrvatska latinistička književnost,

10

osobito dubrovačkih autora 18. i 19. stoljeća, te rukopisna kultura u ranonovovjekovnom Dubrovniku.

Ivan Lupić radi kao docent na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta Stanford, gdje predaje kolegije iz područja starije engleske književnosti, europske renesanse, teorije književnosti i metodologije znanstvenog rada na starom tisku i rukopisnoj baštini. Diplomirao je anglistiku i kroatistiku na Sveučilištu u Zagrebu 2000. godine, gdje je magistrirao tezom iz engleske filologije 2005. godine te stekao doktorat iz područja teorije i povijesti književnosti 2009. godine. Na Sveučilištu Columbia doktorirao je pri Odsjeku za englesku i komparativnu književnost 2013. godine. Autor je studija Prijetvorni subjekt (2007) i Shakespeare između izvedbe i knjige (2010) te niza publikacija u domaćim i stranim časopisima i znanstvenim zbornicima. Trenutno završava monografiju o političkom problemu savjetovanja u engleskoj drami šesnaestog stoljeća. Posebno se zanima za rukopisnu tradiciju starog Dubrovnika.

Tobias DanielsBibliotheca Hertziana, Institut za povijest umjetnosti Max Planck, Rim RAT PAZZIJEVIH I HRVATI U SLUŽBI PAPINSKE PROPAGANDE:

MATEJ RANJINA, SUPER PACE VENETORUM CUM MAGNO TURCO ET AUXILIO FLORENTINIS CONTRA ROMANUM PONTIFICEM (1479)

Glasovita urota iz 1478. protiv braće Medici radi njihova svrgavanja s vlasti u Firenci bila je dijelom neuspješna: urotnicima je pošlo za rukom ubiti Giulijana, ali ne i Lorenza. Ta tzv. urota Pazzijevih dovela je do nemiloga rata koji je završio tek 1480. Na jednoj je strani bila stranka Medicija, koja se udružila s Milanom i Francuskom, a s druge koalicija koju su uglavnom sastavljali napuljski kralj, papa Siksto IV. i njegov nećak Girolamo Riario, koji je urotu bio isplanirao mnogo ranije. Borba se nije vodila samo vojnim sredstvima; pratila ju je žestoka ratna propaganda. Na papinskoj strani bili su i neki učeni Hrvati, koji su dali svoj prinos ratu riječima. Najglasovitiji među njima zacijelo je biskup Nikola Modruški sa svojom Defensio ecclesiasticae libertatis (Obrana crkvene slobode). No u ovom će se izlaganju razmatati jedno manje poznato djelo iz istog vremena: analizirat će se rasprava Mateja Ranjine O miru Mlečana s velikim Turčinom i pomoći Firentin-cima protiv rimskoga prvosvećenika, koja također pripada ocrtanomu kontekstu.

Tobias Daniels trenutno je suradnik je na projektu »Roma communis patria. The national churches in Rome 1450-1650« u rimskoj Bibliotheca Hertziana. Doktorirao je u Innsbrucku i u Paviji na temi iz srednjovjekovne povijesti. Glavna su područja njegova interesa inozemne zajednice u renesansnoj Italiji, međunarodni odnosi od srednjeg vijeka do ranog modernog doba te povijest renesansnog humanizma i diplomacije. Autor je

11

monografija: Diplomatie, politische Rede und juristische Praxis im 15. Jahrhundert. Der gelehrte Rat Johannes Hofmann von Lieser (Schriften zur politischen Kommunikation, Bd. 11), Göttingen, 2013; La congiura dei Pazzi: i documenti del conflitto fra Lorenzo de’ Medici e Sisto IV. Le bolle di scomunica, la »Florentina Synodus«, e la »Dissentio« insorta tra la Santità del Papa e i Fiorentini. Edizione critica e commento (Studi di storia e documentazione storica, Vol. 6), Firenca, 2013; Umanesimo, congiure e propaganda politica. Cola Montano e l’Oratio ad Lucenses. Con edizione e traduzione dell’Oratio e delle Confessioni di Cola Montano e Piero Baldinotti (RR inedita 63, saggi), Rim, 2015. Objavio je i više studija s toga područja.

Šime DemoHrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu TEKSTOLOGIJA JEZIČNIH FUZIJA

Jezično miješani tekstovi postavljaju niz izazovnih pitanja kako pred istraži-vača, tako i pred priređivača. Što za percepciju teksta znači činjenica da se u njemu pojavljuju (najmanje) dva jezična koda? Koliko se u tom smislu današnja percep-cija razlikuje od autoru suvremene? Koliko je zahtjevno međusobno razgraničiti kodove u tekstu? Koliko je takvo razgraničenje potrebno, korisno i smisleno?

Pristupajući problemu iz jezikoslovne perspektive i uzimajući u razmatra-nje makaronski latinski kao ekstreman primjer jezične fuzije, u izlaganju će se promotriti različite situacije susreta dvaju jezičnih sustava unutar istoga teksta te će se pokušati identificirati njihove međusobne sličnosti i razlike. Konkretni će primjeri omogućiti usporedbu strategija i posljedica jezičnoga kontakta latinskoga s različitim jezicima, podijeljenima na tri genetske skupine: romansku, german-sku i slavensku. Uzet će se u obzir i heterogenost unutar upotrijebljenih jezika, odnosno postojanje njihovih horizontalnih i vertikalnih varijeteta. Taj će postupak nužno naznačiti svojevrsnu tipologiju jezičnoga mikrokontakta specifičnoga za konkretnu književnojezičnu formu, no budući da ona nije samoj sebi svrhom, u daljoj će se razradi pokušati identificirati spoznajne granice problema preko kojih ne možemo prijeći, bilo zbog neuhvatljive naravi jezika, bilo zbog nedostupnosti povijesnih podataka. Bit će korisno i osvrnuti se na sociolingvistički kontekst, osobito na specifičan položaj koji je latinski imao u ranonovovjekovnim europ-skim društvima.

Promišljanje navedenih pitanja usko je povezano s praktičnim odlukama koje podrazumijeva priređivanje višejezičnoga teksta za izdavanje. Uključi li se uz to i mogućnost prezentiranja teksta u elektroničkoj formi, implikacije se istih pitanja ozbiljuju na posve nov način. Naime, brisanje fizičkih ograničenja tiska-

12

nog izdanja omogućuje suprisutnost višestrukih i slojevitih interpretacija, njihovu stalnu nadogradnju i pregledno dokumentiranje, kao i fleksibilnost i automatizaciju njihova grafičkog oblikovanja.

Šime Demo završio je studij klasične filologije 2002., a doktorirao lingvistiku 2008. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom iz valentnosti latinskih glagola u kontekstu povijesne gramatikografije. Od 2004. do 2010. radio je kao znanstveni novak na Hrvatskom institutu za povijest, a od 2010. zaposlen je kao docent na Hrvatskim studi-jima Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se u Rimu kod Reginalda Fostera i na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu. Suautor je ili autor jednog sveučilišnog udžbenika i tridesetak zn-anstvenih i stručnih članaka, priredio je pet izdanja latinističkih djela, a intenzivno se bavi i prevodilaštvom s latinskoga. Znanstveni mu interesi obuhvaćaju jezični opis latinskoga (napose u razdoblju od 15. do 19. stoljeća), makaronski latinski i korpusnolingvistička istraživanja latinskoga.

Francesca Maria GabrielliFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

»LI TANTI ERRORI«: KNJIGA DIFESA DE LE RIME ET PROSE NADE BUNIĆ (SPERANZE DI BONA)

KAO TEKSTOLOŠKI PROBLEM

Tiskani primjerak knjige hrvatsko-talijanske renesansne pjesnikinje Nade Bunić (Speranze di Bona) pod naslovom Difesa de le rime et prose de la signora Speranza, et Vittoria di Bona in difesa di suo honore, et contra quelli, che ricercò farli infamia con sue rime, što ga je Ennio Stipčević 2004. otkrio u općinskoj knjižnici u Sieni, obuhvaća niz anonimnih rukopisnih intervencija. Dok su pisani tragovi o kojima je riječ dijelom puke škrabotine koje nisu povezane, ili su jedva povezane, sa sadržajem same knjige, na posljednjim, nenumeriranim folijima rukopisno su, pod naslovom koji je samo djelomično čitljiv (»Nota d’alcuni errori [...]«), dopisane razne dopune i izmjene što proznoga što pjesničkog dijela tiskovine. Razmatranome popisu errata prethodi uvodna bilješka za koju, na temelju usporedbe duktusa, možemo tvrditi da ju je ispisala ista ruka. U radu ću se potanko posvetiti spomenutim rukopisnim dodatcima, za koje, kako ću nasto-jati pokazati, smatram da ih je sročila sama autorica, te ću objasniti zašto sam se, priređujući moderno izdanje knjige, odlučila osloniti na rukom ispisan popis tiskarskih pogrešaka.

13

Francesca Maria Gabrielli rođena je u Goriziji (Italija). Nakon klasične gimnazije upisala je studij kroatistike i anglistike na Fakultetu stranih jezika i književnosti Sveučilišta u Udinama (Italija) te je diplomirala 2001. Od 2005. do 2008. radila je kao lektorica pri Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je trenutno zaposlena kao viša asistentica. Nakon jednogodišnje stipendije na doktorskom studiju pri Odsjeku za talijanis-tiku Sveučilišta NYU (New York University, SAD), poslijediplomski studij je nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je 2015. obranila doktorsku disertaciju pod naslovom Protofeminističke reinterpretacije ženskih biblijskih figura u djelima šest autorica između 15. i 17. stoljeća. Objavila je knjigu o pjesništvu Danijela Dragojevića (Recco - Genova, 2001) i nekoliko izvornih znanstvenih članaka (u Hrvatskoj, Engleskoj, Francuskoj i Italiji), u kojima se bavi talijanskom i hrvatskom književnošću, posvećujući posebnu pozornost ženskom pismu u talijanskom i hrvatskom ranome novovjekovlju.

Dolores GrmačaFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

TEKSTOLOŠKI IZAZOVI PRIPREME DVADESET PET IZDANJA MALOG NAUKA MATIJE DIVKOVIĆA

Utemeljitelj franjevačke književnosti fra Matija Divković (1563–1631) obja-vio je u Veneciji 1611. prve dvije knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini: Nauk krstjanski i Sto čudesa. Njegovo još važnije djelo objavljeno je pet godina kasnije: Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (Venecija, 1616), zbog veličine formata nazvano mali Nauk. Riječ je o jednoj od najpopularnijih knjiga na narodnom jeziku: naime, od 1616. do 1738. godine objav-ljeno je dvadeset pet izdanja, koja se međusobno razlikuju po sadržaju, jezičnim i stilskim intervencijama te po opsegu (u rasponu od 96 do 450 stranica). O razlika-ma između pojedinih izdanja ne postoji nijedno istraživanje niti su sva locirana. S književnopovijesnoga stajališta navedeno Divkovićevo djelo posebno je važno zato što sadrži antologiju tekstova (u naslovu određenih kao mnoge stvari duhovne): nekoliko crkvenih prikazanja, Marijinih plačeva i desetak dužih pjesama. Izvori tih tekstova još uvijek nisu utvrđeni, ali je očita njihova veza s dubrovačkom i dalmatinskom književnošću od srednjega vijeka do kraja 16. stoljeća. Pojedina izdanja sadrže bukvicu za djecu, na temelju čega je očito da je Divkovićevo djelo imalo nezanemarivu ulogu i u kulturi pismenosti. Riječ je naime o prvoj hrvatskoj početnici u BiH, koja je bila u uporabi sve do početka 19. stoljeća.

U fokusu ovoga izlaganja bit će razlike između pojedinih izdanja maloga Nauka s posebnim osvrtom na tekstološke probleme koji se otvaraju u pripremi

14

kritičkog izdanja što je planirano za 2016, u povodu obilježavanja 400. obljetnice tiskanja toga popularnog Divkovićeva djela.

Dolores Grmača docentica je na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kro-atistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je na Institutu za kršćansku duhovnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1995) te završila studij hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2001). Doktorirala je 2010. temom o alegoriji putovanja u hrvatskoj renesansnoj književnosti. U Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« urednica je na znanstvenom projektu Enciklopedija Bosne Srebrene.

Neven JovanovićFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

IZVORI I TEKSTOLOŠKI PROBLEMI NADGROBNOG GOVORA NIKOLE MODRUŠKOGA ZA PIETRA RIARIJA

Nadgrobni govor za Pietra Riarija (Oratio in funere Petri Cardinalis S. Sixti, 1474) Nikole Modruškoga prva je tiskana prozna knjiga hrvatskog autora. Govor je bio i prilično živahno distribuiran, kako svjedoči šest pretisaka i sedam prijepisa. No, još uvijek nemamo kritičko izdanje Nikolina govora. Izlaganje će pokazati koje su predradnje nužne za takvo izdanje i upozoriti na glavni tekstološki pro-blem – na grozd tiskarskih grešaka na posljednjim stranicama tiskanih knjiga. Te se greške prenose iz izdanja u izdanje, premda ugrožavaju (katkad i dramatično mijenjaju) smisao teksta.

Neven Jovanović, latinist, izvanredni je profesor na Katedri za latinski jezik i rimsku književnost Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je s temom Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva »Evanđelistara«. Objavio je više studija o Maruliću u godišnjaku Colloquia Maruliana, u kojem je suured-nik, kao i u ediciji Sabrana djela Marka Marulića, za koju je u svesku Latinska manja djela II. priredio Regum Delmatię atque Croatię gesta (Split, 2011). Osim Marulićem bavi se hrvatskim pravnim piscima 18. stoljeća te problemima izdavanja novolatinskih tekstova. S grčkoga je preveo dvije Euripidove drame (Heraklo i Alkestida, 2004) i Es-hilovu trilogiju Orestija (2006). Objavio je knjigu kolumna što ih redovno tiska u Zarezu pod naslovom Noga filologa (Zagreb, 2006) i Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara (2011). Područje interesa: stilistika, književna i uporabna latinska proza, didaktika latinskog jezika, humanistička informatika. Voditelj je projekata Digitalizacija hrvatskih latinista i Croatica et Tyrolensia.

15

Branko JozićMarulianum, Split

MARCI MARULI EVANGELISTARIUM (1516-2016): VETERA ET NOVA

U proteklih petsto godina Evanđelistar je doživio 18 izdanja na latinskom (trinaest cjelovitih i pet parcijalnih), mahom u 16. st. Objavljen je i u prijevodi-ma na sedam jezika (tri cjelovita i deset u izvadcima). Premda ga struka smatra Marulićevim najzrelijim moralno-teološkim djelom, o njemu postoji malo radova, tako da još nemamo zadovoljavajuće odgovore na cijeli niz pitanja, poput onih o njegovu sadržaju i strukturi; o mogućim uzorima i utjecajima; o tome zašto je pisac svoj spis baš tako naslovio, kako djelo okvalificirati, zašto je nekoć doživjelo toliki uspjeh, o njegovoj aktualnosti danas.

Sam Marulić kao osnovu kršćanske etike i postizanja sreće ističe vjeru, nadu i ljubav te najavljuje da će svoje izlaganje rasporediti pod tim naslovima, što su izdavači i kasniji proučavatelji olako prihvatili. Naime, analiza pokazuje da je raz-mjerno mala količina teksta posvećena tim trima bogoslovnim krepostima u odnosu na ostale vrline i njima suprotne poroke pa i na neka čisto praktična životna pitanja (5 + 2 + 4 od 193 poglavlja). Obilje tema obrađeno je u neuravnoteženu opsegu, a redoslijed izlaganja ne može se dovesti u vezu ni s jednim predloškom; ukratko, logika strukture ostaje nam nepronična. Zapaziti je ipak da se po sadržaju i nači-nu izlaganja Evanđelistar dijelom može usporediti s nekim spisima Marulićevih prethodnika i suvremenika (Augustin: Enchiridion ad Laurentium de fide et spe et caritate; Bernardin Sienski: Quadragesimale de evangelio aeterno; Quadragesi-male de Christiana religione; Adventuale; Toma Kempenac: De imitatione Chri-sti; Erazmo: Enchiridion militis Christiani). U osnovi on je priručnik kršćanske kalokagatije, etički priručnik de bene beateque vivendi, srodan Instituciji, premda s manje hagiografske živopisnosti. U njemu naš pisac na tragu Pavlova koncepta »života po Duhu« iznosi teorijski (svetopisamski) utemeljene praktične upute za evanđeoski život, pa otuda zacijelo i sam naslov: Evanđelistar.

Branko Jozić magistrirao je na Augustinianumu u Rimu 1991. Od 1995. radi u Mar-ulianumu. Objavio je knjige: Problem religijske netolerancije (1995) i Riječ u slici (2009); zajedno s Bratislavom Lučinom Bibliografiju Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477-1997) (1998). Autor je više studija o Maruliću u godišnjaku Colloquia Maruliana i članaka s religijsko-filozofskoga i kulturološkog područja. Bavi se prevođenjem otačkih tekstova i drugih knjiga.

16

Amir KapetanovićInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

KOLEBANJA U PRIREĐIVANJU HRVATSKIH SREDNJOVJEKOVNIH TEKSTOVA

Priređivanje hrvatskih srednjovjekovnih i novovjekovnih tekstova razlikuje se u mnogim svojima aspektima. Nije riječ samo o različitom odnosu prema tekstu i njegovu tvorcu između tih dviju epoha nego tekstološko bavljenje sred-njovjekovnim tekstovima podrazumijeva dobro poznavanje starijih jezičnih stanja hrvatskoga jezika, prepletenosti uporabe triju pisama i dinamične i kompleksne negdašnje jezične zbilje koju je karakterizirao odnos diglosije/triglosije. U do-sadašnjoj hrvatskoj edicijskoj praksi postoje različita rješenja istih tekstoloških problema i izazova. Cilj je ovoga izlaganja otvoriti niz pitanja o tim nesuglasjima (kolebanjima), razmotriti razloge njihove pojave te ukazati na ispravne putokaze za njihovo razrješavanje.

Amir Kapetanović rođen je u Pakracu 1975. Diplomirao je (1997.), magistrirao (2001.) i doktorirao (2004.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanstveno se usavršavao u Njemačkoj (Bonn, Leipzig), Poljskoj (Krakov) i Italiji (Rim). Radi kao znanstveni savjetnik u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Objavio je četrdesetak znanstvenih radova i samostalno ili sa suradnicima priredio dva kritička izdanja (2005. Književna djela Nikole Nalješkovića i 2010. Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo), oba nagrađena (2006. Godišnja nagrada HAZU u području filologije, 2010. Judita, 2010. Državna godišnja na-grada u području humanističkih znanosti). Voditelj je znanstvenoga istraživačkog projekta HRZZ-a Documentation and Interpretation of the Earliest Croatian. Od 2005. povremeno predaje na fakultetima u Zagrebu, Bonnu i Rijeci. Znanstveni interesi: povijest hrvatskoga i drugih slavenskih jezika, morfologija, leksikografija, tekstologija, paleografija, kognitivna (etno)lingvistika, povijesna sociolingvistika, čakavsko narječje, jezik u stihu, povijest emocija, hrvatski kao strani jezik, moliškohrvatski, gradišćanskohrvatski, srednjovjekovna i renesansna književnost.

Péter KaszaSveučilište u Segedinu, Mađarska

GOVORI PROTIV TURAKA TRANKVILA ANDREISA IZ 1541.

U mađarskoj literaturi Trankvil Andreis tradicionalno se smatra neuspješnim humanistom koji je očajnički, ali uzaludno, pokušavao sebi osigurati bilo kakav položaj na kraljevskim ili aristokratskim dvorovima. Unatoč takvim mišljenjima ipak je našao mjesto u mađarskoj historiografiji, i to zahvaljujući izvještaju ili

17

komentaru o životu talijanskog pustolova Lodovica Grittija, čijem je djelovanju i strašnoj smrti bio svjedok očevidac. Kudikamo je slabija pozornost posvećena drugim Trankvilovim djelima, premda je on bio mnogo više od čovjeka jedne knjige. Kao izrazito plodan pisac ostavio je pjesme, dijaloge i nekoliko govora protiv Turaka. Oratio antiturcica bila je vrlo proširen žanr u 16. stoljeću, no ipak se rijetko događalo da mu se koji humanist vrati više od jedanput. Kao sastavljač četiriju takvih orationes, Trankvil Andreis pripada toj nekolicini.

Prva dva govora napisana su i objavljena 1518, treći 1541, a posljednji oko 1544. Ovo će se izlaganje usredotočiti na treći govor, koji zavrjeđuje posebnu pozornost. Premda je Trankvil svoju posvetnu poslanicu tridentskom nadbiskupu Cristoforu Madruzzu datirao 24. studenoga 1541., a govor je objavljen 5. prosinca iste godine, nedavno otkriveni dokumenti u bečkom arhivu upućuju na to da je djelo bilo dovršeno već u siječnju 1541. Okolnosti nastanka govora nameću više pitanja. Zašto se Trankvil vratio ovom žanru nakon tako duga razdoblja? Može li se iza te odluke otkriti kakav osobni interes? Je li djelo dovršeno u siječnju 1541. doista istovjetno s onim koje je objavljeno gotovo godinu dana poslije? Jesu li događaji - ponajvećma pad Budima - utjecali na autora i naveli ga da pre-radi izvornu verziju kako bi joj dao trajnu aktualnost? Ovo izlaganje pokušat će odgovoriti na ta pitanja.

Péter Kasza (1974) rođen je u Segedinu u Mađarskoj. Od 1993. do 1999. studirao je povijest i latinski jezik na sveučilištu u rodnom gradu. Doktorirao je s temom Život i književna djelatnost Sjepana Brodarića (2008). Od 2009. radi kao docent na Odsjeku za klasičnu filologiju i novolatinske studije na Sveučilištu u Segedinu. Glavno mu je područje istraživanja srednjoeuropski humanizam 16. stoljeća. Godine 2012. objavio je kritičko izdanje Brodarićevih pisama, koja je sabrao, uredio i popratio komentarom. Monografiju posvećenu Brodarićevu političkom i književnom djelovanju objavio je 2015. Sad radi na kritičkom izdanju Decades Wolfganga Laziusa i uz to se posebno bavi književnim odjecima pada Budima 1541.

18

Ivan C. KraljićSveučilište Québec u Rimouskom (UQAR), Kanada

MARULIĆEV DIALOGUS DE HERCULE I NJEGOVA ERAZMOFILSKA POSVETA.

MOŽE LI SE REĆI DA JE MARULIĆ »ERAZMOVAC« I U KOJEM SMISLU?

U čitavu poznatom opusu Marka Marulića Erazmo Rotterdamski spominje se samo jednom: riječ je o pohvali koju je Marulić unio u posvetu djela Dialogus de Hercule, vjerojatno s početka 1520: »[Erazmove knjige] odlikuju se pobož-nošću, učenošću i, ne manje, rječitošću. Veoma uživam čitajući ih. […] Sada je, međutim, zahvaljujući Erazmu, sama zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige tih jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovo zablistala od drevnih ukrasa te se sja oličena bojama krasnorječja. […] Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađe onih koji će se htjeti takmičiti s Erazmom.« (Prijevod B. Glavičića.) U autografnom rukopisu posvete nepoznata je ruka precrtala sve ulomke koji se tiču Erazma, a posveta nije otisnuta u prvom izdanju Dijaloga, objavljenom 1524., nakon Marulićeve smrti. Pojedini istraži-vači stoga zaključuju da je Marulić potajno bio »erazmovac«, a da je iz straha od crkvenih reperkusija posveta bila cenzurirana.

Treba preispitati takve zaključke i smjestiti Marulićevu pohvalu u izvorni kontekst s početka 1520. Tada je Erazmo još uživao sveopće divljenje i bio pri-hvaćan ne kao revolucionarni reformator, nego kao obnovitelj istinske kristocen-trične teologije, suprotstavljene sterilnoj skolastičkoj teologiji, koja ne polazi od Novog zavjeta. Godine 1524., naprotiv, nakon što je Luther bio uzdrmao odanost prema Katoličkoj crkvi i doveo Erazma u neprilike, mišljenje o Nizozemcu nije više bilo pohvalno, premda on još nije bio podvrgnut cenzuri i službenoj kazni. Ovakvi će zaključci dopustiti interpretaciju erazmofilske posvete kao dijametralno suprotne Marulićevu »erazmovstvu«: posveta nije dokaz Marulićeva skrivenog krivovjerstva, nego očite Erazmove pravovjernosti. Točnije, posveta ne svjedoči da je Marulić prihvatio Erazmove novine u pogledu vjere, nego, naprotiv, da se Erazmo činio ortodoksnim u godini 1520.

Ivan C. Kraljić rođen je u Parizu godine 1970. Stekao je znanstveno obrazovanje, postigao je doctorat ès sciences appliquées pri Université de Paris-Sud 1996. Objavio je tom prigodom desetak članaka i priopćenja s područja elektronike. Usporedo s radom u aeronautici bavi se već više godina poviješću književnosti i religije općenito, a posebice

19

renesansom u Hrvatskoj. Priprema doktorat iz književnosti na Université du Québec à Rimouski, Kanada, pod mentorstvom prof. Claudea La Charitéa, o poveznici između Erazma Rotterdamskog i Marka Marulića. Ovo istraživanje usmjereno je na različita poimanja Erazma, na pojam »erazmovac« u prvoj četvrtini 16. stoljeća, kao i na usporedbu religiozne doktrine Nizozemca i Hrvata.

Bratislav LučinMarulianum, Split

PREMA KRITIČKOM IZDANJU MARULIĆEVIH HRVATSKIH STIHOVA II: METRIČKA PITANJA

Marulićevska filologija odavno je zaključila kako se za uspostavu teksta Judite relevantnim može smatrati samo prvo izdanje (Venecija, 1521). U prošlo-godišnjem izlaganju nastojao sam pokazati da se upravo prvo izdanje može – s dužnim oprezom, tj. s kritičkim odnosom – smatrati pouzdanom aproksimacijom Marulićeva izgubljenog autografa. Odatle slijedi zaključak da je tekst Judite je-dini valjan izvor podataka o Marulićevim grafijskim i ortografskim navikama te o njegovu usus scribendi. Prvotisak Judite u tom pogledu zaslužuje neusporedivo veće povjerenje nego rukopisi Marulićevih hrvatskih pjesama. Stoga smatram da spoznaje dobivene istraživanjem Judite valja – gdje je god to moguće – upotrijebiti pri uspostavi teksta njegovih hrvatskih djela, napose onih u stihu.

Lani sam pozornost posvetio uglavnom ortografskim i leksičkim značajkama Judite; u ovogodišnjem izlaganju pokazat ću kako za uspostavu Marulićevih tek-stova mogu biti korisne neke metričke pojave. Naime, u određenim situacijama metričke se figure u Juditi pojavljuju tako dosljedno da ih valja smatrati pouz-danim znakom auktorskih preferencija. U rukopisima pak Marulićevih stihova često se nailazi na odstupanja od tih jasnih metričkih uzusa; takva odstupanja treba pripisati nepažnji prepisivačâ, odnosno njihovu drugačijem metričkom osjećaju, a ne auktorskoj nedosljednosti. U izlaganju ću na primjerima pokazati kako poznavanje metričkih svojstava Judite može biti korisno pri uspostavi teksta kraćih hrvatskih pjesama.

Bratislav Lučin rođen je u Splitu 1956, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (naslov disertacije: Jedan model humanističke recepcije klasične antike: In epigrammata priscorum commen-tarius Marka Marulića, 2011). Od 1986. urednik je u Književnom krugu Split, od 1995. voditelj je Marulianuma. Suurednik je godišnjaka Colloquia Maruliana i glavni urednik edicije Sabrana djela Marka Marulića. Objavio Bibliografiju Marka Marulića. Prvi dio:

20

tiskana djela (1477-1997) (sa B. Jozićem, 1998), priredio izbore iz Marulićeva opusa na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom, Marulićev opis Splita (2005), Život Marka Marulića Frane Božićevića (2007), izbor iz djela Mirka Tomasovića (Domaća tradicija i europski obzor, 2009); autor je knjige Iter Marulianum: od Splita do Venecije tragovima Marka Marulića (2008). Sa D. Novakovićem za Sabrana djela Marka Marulića priredio je i preveo Latinske stihove (2005). Dobitnik je godišnje nagrade »Mate Ujević« Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« (1999, sa B. Jozićem) i godišnje nagrade »Iso Velikanović« za najbolji prijevod u 2005. godini (2006, sa D. Novakovićem).

Jasmina LukecLeksikografski zavod »Miroslav Krleža«, ZagrebTEKSTOLOGIJA KAJKAVSKIH TEKSTOVA

(S OSVRTOM NA PJESMARICU NIKOLE ŠAFRANA)

U radu će se prikazati stanje korpusa starije kajkavske rukopisne baštine, s podrobnijim osvrtom na Pjesmaricu Nikole Šafrana. Kako je riječ o obilnu korpu-su, koji do danas nije posve istražen te zahtijeva sustavnija proučavanja, nastojat će se dati kratki pregled tekstoloških istraživanja od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća, dakle od vremena kad se kajkavska književna baština počela temeljitije proučavati. Inauguratorica kontinuiranijega bavljenja kajkavskom literaturom bila je Olga Šojat, koja je rezultate svojih proučavanja ponajviše objavljivala u časopisu Kaj, upoznajući čitateljstvo s tekstovima, a njezine su studije postale relevantna literatura za dalja istraživanja. Ista je autorica 1977. u sklopu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti u dva sveska objavila knjigu Hrvatski kajkavski pisci, no to izdanje nije potaknulo sustavnije proučavanje starih kajkavskih tekstova te su oni i dalje ostali na neki način »getoizirani«. Takvu sudbinu dijele i kajkavske pjesmarice. Osim nekoliko pjesmarica objavljenih u cijelosti (Cithara octochorda, Pavlinski zbornik, Pesme horvatske Katarine Patačić, Pjesmarica Ane Katarine Zrinski), iz opsežna korpusa objavljene su fragmentarno tek poneke pjesme, i to uglavnom u časopisima. U novije doba tim se dijelom kajkavske književnosti pozornije bave Ivan Zvonar i Alojz Jembrih. Iako možemo pretpostaviti da je zasigurno velik dio kajkavskih pjesmarica tijekom stoljeća propao, u arhivima i knjižnicama još je uvijek sačuvan reprezentativan broj zbirki. Stoga će se u radu ponešto reći o njima, a podrobnije će se prikazati Pjesmarica Nikole Šafrana, te će se uputiti i na neke tekstološke probleme koji se javljaju pri priređivanju kajkavskih tekstova.

21

Jasmina Lukec rođena je 22. kolovoza 1982. u Zagrebu, gdje je završila srednju školu, a na Filozofskom fakultetu 2006. diplomirala kroatistiku i sociologiju. Od 2006. do 2008. radila je u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, najprije kao korektor, potom kao stručni suradnik na projektu Leksikon Marina Držića; od 2008. do 2015. bila je zaposlena kao znanstvena novakinja na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na projektu Imagološka istraživanja hrvatske književnosti od 16. do 19. stoljeća (voditelj prof. dr. Davor Dukić). Od 2015. zaposlena je u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, na projektu Enciklopedija Hrvatskoga zagorja. Bavi se proučavanjem hrvatske ranono-vovjekovne književnosti i kulture, a uže je područje njezina zanimanja starija kajkavska književnost.

Violeta MorettiFilozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli

TEKSTOLOŠKE DVOJBE PRI IZDAVANJU VITEZOVIĆEVA EPISTOLARIJA

Kao dio ostavštine Pavla Rittera Vitezovića (Senj, 1652 - Beč, 1713) saču-vala su se i pisma koja je pisao u prozi, ali i u stihu, na hrvatskom i latinskom jeziku. Pripremne radnje za objavljivanje dijela toga opsežnog korpusa autorica je obavila u sklopu doktorske disertacije Jezik i stil latinskih pjesničkih poslanica Pavla Rittera Vitezovića). U suradnji s Goranom Stepanić sada nastavlja rad na pripremi kritičkog izdanja njegovih poslanica, jer će ta građa pomoći da se dopuni slika o radu hrvatskoga polihistora i književnika alzaškoga podrijetla. Pri tom se fokus priređivačkoga komentara s jezične i stilske slike skreće na Vitezovićeve literarne izvore i, još i više, na književne zakonitosti autorova doba; posebna se pozornost posvećuje utvrđivanju djela (i vlastitih i tuđih) te povijesnih osoba što ih Vitezović spominje u metričkim poslanicama.

Građa se sastoji od nekoliko rukopisnih zbirki, koje Vitezović nije uvijek redigirao i uredio, i koje dijelovi vrve autorskim intervencijama - ispravcima i prekriženim mjestima. Premda je tekst za potrebe disertacije bio digitaliziran i opremljen bilješkama, priređivačice se i dalje susreću s dvojbom kako ostvariti višeslojno izdanje, koje će biti čitljivo raznolikoj publici – studentima, filolozima i stručnjacima za novolatinsku književnost i jezik. Ujednačavanja grafije latinskih i vernakularnih riječi i numeracije poslanica razmjerno su lako rješiva. No želimo li ovu raznoliku građu osim kritičkim popratiti i realnim aparatom, a da izdanje ipak ostane preglednim, zadatak postaje znatno složeniji. Primjerice, imajući u vidu vrijednost Vitezovićevih stihovanih epistola kao biografskog vrela, nužno je pružiti što više podataka o ličnostima koje se spominju u njima. No kamo smjestiti

22

takve podatke – u indeks (pa da čitatelj bude prisiljen stalno listati knjigu) ili pod tekst (pri čemu bilješke znaju zapremati i pola stranice)? Dodamo li tome i aparat izvora koje je Vitezović citirao ili, češće, parafrazirao, podtekstne bilješke postaju još zahtjevnijima i opsežnijima. Ovo su samo neke od dilema koje valja riješiti na putu do objave prvoga kritičkog izdanja Vitezovićeva stihovanog latinskog epistolarija.

Violeta Moretti rođena je 1977. godine u Puli. Na Filozofskom fakultetu u Puli Sveučilišta u Rijeci diplomirala je hrvatski jezik i književnost i povijest te zatim latinski jezik i rimsku književnost. Na temelju diplomskog rada objavila je, u suradnji s dr. Ivanom Jurkovićem, knjigu Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia. Govor za Hrvatsku (1522) (Modruš, 2010). Od 2001. do 2007. godine radila je kao redaktorica u novinskoj kući Glas Istre, a od 2007. zaposlena je na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje je koncem 2014. izabrana u zvanje docenta na polju klasične filologije. Uz trajno zanimanje za jezik i jezikoslovlje ponajviše se bavi Vitezovićevim latinskim epistolarnim opusom, o kojemu je izlagala na više domaćih i međunarodnih skupova te objavila više članaka. Doktorirala je 2014. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, disertacijom Jezik i stil latinskih pjesničkih poslanica Pavla Rittera Vitezovića.

Lahorka Plejić PojeFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

PROLEGOMENA ZA KATALOG DUBROVAČKIH PREPISIVAČA

S obzirom na poteškoće s kojima se susreću priređivači izdanja starih hrvat-skih pisaca, odnosno na stanje domaće tekstološke prakse i njezine diskontinuitete, ovdje se predlaže izrada kataloga dubrovačkih prepisivača, odnosno njihovih rukopisa (u grafološkom smislu). Katalog je zamišljen kao svojevrsni album koji sadrži isječke snimaka rukopisa pojedinog prepisivača.

Premda se može činiti da je takav katalog suvišan, jer broj identificiranih dubrovačkih prepisivača nije golem, a građa je u stanovitoj mjeri već proučena, greške u prepoznavanju ruke koja je ispisala određeni tekst ipak se događaju. Stoga bi katalog služio kao praktičan vodič koji bi iskusnijima bio podsjetnik koji omo-gućuje bržu potvrdu vlastite pretpostavke o atribuciji određenoga rukopisa, dok bi onima s manje iskustva ili pak onima koji se tek susreću s rukopisima mogao znatno olakšati istraživački rad. Nadalje, takav bi katalog mogao olakšati i izradu standardnoga kataloga ondje gdje on još ne postoji ili nije cjelovit (npr. u Arhivu Male braće u Dubrovniku ili u Arhivu HAZU u Zagrebu). Osim toga, mogao bi pomoći i da se preciznije uoče neke tendencije koje su ravnale prepisivačkom

23

praksom, jer svaki je prijepis na neki način i čin selekcije i vrednovanja, kao i pokazatelj potražnje na »tržištu«.

Premda je izrada kataloga tek praktična predradnja za ozbiljniji tekstološki rad, on bi mogao biti koristan osobito ima li se u vidu da je dubrovačka kultura do sredine 19. stoljeća bila znatno više orijentirana na prepisivanje nego na tiskanje te da njezina rukopisna građa do danas nije u potpunosti ni popisana, a kamoli objavljena i proučena.

Lahorka Plejić Poje rođena je 1969. u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij kroatistike i južnoslavenskih filologija. Od 1994. zaposlena je na Odsjeku za kroatistiku, na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Magi-strirala je temom o književnom opusu Lukrecije Bogašinović, a doktorirala disertacijom o satiri na hrvatskom jeziku u starom Dubrovniku. Priredila je izdanja djela Lukrecije Bogašinović (Zadar, 2007) i kritičko izdanje satiričnih spjevova Antuna Gleđevića Pjesni slane (Zagreb, 2013). Autorica je knjige Zaman će svaki trud. Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku (Zagreb, 2012), za koju je dobila Godišnju nagradu Filozofskog fakulteta. Od 2014. voditeljica je projekta Tekstualne mreže ranonovovjekovne Hrvatske, koji podupire Hrvatska zaklada za znanost.

Vlado Rezar Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

MARCANTONIO GRINEO U DALMACIJI: NEKOLIKO BILJEŽAKA UZ SADRŽAJ RUKOPISA R.P. II-53

Zanimljiv pogled na humanističku scenu Trogira i Splita na izmaku 15. stoljeća pruža dvadesetak latinskih pjesama što ih je ferarski humanist Marcantonio Grineo tijekom četverogodišnjeg boravka u Dalmaciji (1496-1501) posvetio pripadnicima lokalne kulturne elite. Na tršćanski rukopis R.P.II-53, u kojem se kao autor pjesama uz netom spomenutog pojavljuje i njegov otac Gilberto, magister humanitatis u spomenutim gradskim sredinama, iscrpnom studijom upozorio je još polovinom prošlog stoljeća talijanski filolog Baccio Ziliotto, no njegov je rad u nas ostao bez većeg odjeka. Ipak, za ovdašnje proučavatelje nacionalne latinističke baštine Zili-otto je svojim pionirskim hodom kroz povremeno teško čitljiv rukopis od gotovo 160 listova učinio presudan prvi korak: on je naime iz mnoštva pjesama oca i sina Grinea izlučio i u žarište zanimanja postavio segment pjesničke korespondencije s trogirskim, odnosno splitskim adresatima, među kojima su svakako najprepo-znatljivija imena Jerolima Cipika i Marka Marulića. Ipak, u atribuiranju stvarnih identiteta za pojedine naslovljenike, kao i u tumačenju sadržaja, odnosno intonacije

24

pojedinih pjesama Marcantonija Grinea - ponajprije dvaju epigrama posvećenih Maruliću - Ziliotto je ostavio prostora da kasniji čitatelji ponude i drugačija rješenja.

U tom je smislu ovom izlaganju zadatak stručnu javnost ne samo iznova uputiti na autentično svjedočanstvo o humanističkom ozračju u Trogiru i Splitu na koncu 15. stoljeća, nego i studiju koja je na spomenutu građu prva svrnula po-zornost nadopuniti u segmentima u kojima je ona ostala faktografski neprecizna ili interpretacijski sputana konvencionalnim književnopovijesnim stereotipima, poput onog o Marulićevu asketizmu i krajnjoj usredotočenosti na duhovnost.

Vlado Rezar diplomirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1994). Nakon toga predavao je latinski i grčki jezik na klasičnoj gimnaziji, bio članom projekta »Hrvatska latinistička historiografija«, u okviru kojeg je dosad radio na prijevodima saborskih spisa iz 16. stoljeća; bavio se analizom djela dubrovačkoga humanističkog histo-riografa Ludovika Crijevića Tuberona. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu disertacijom »De morte Christi« Damjana Beneše: žanrovska interpretacija, kritičko izdanje i komentar (2005). Na tom istom fakultetu izvanredni je profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju. Za svezak Latinska manja djela II. edicije Sabrana djela Marka Marulića pre-veo je Djela kraljeva Dalmacije i Hrvatske (2011). Nastavno područje: povijest latinskog jezika. Znanstveno područje: hrvatski latinizam, napose dubrovački humanisti ranog 16. st.; izdavanje tekstova iz rukopisa.

Gorana StepanićFilozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli

NOVOLATINSKA PJESNIČKA POSLANICA U RALJAMA ŽIVOTA: APPARATUS FONTIUM UZ STIHOVANI EPISTOLARIJ

PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA (1652-1713)

U ovome će izlaganju biti riječi o iskustvima s aparatom izvora (apparatus fontium) koji je autorica nakanila sastaviti u sklopu kritičkog izdanja latinskih pje-sničkih poslanica polihistora i pjesnika Pavla Rittera Vitezovića. U izradi aparata izvora krenulo se od pretpostavke da Vitezović u svojoj latinskoj poeziji, kao i svaki novolatinski autor, u određenoj mjeri mora aludirati na izvorište (barem) di-jela sadržaja svojih tekstova, a to su najčešće djela rimskih pjesnika odgovarajućeg žanra. Analiza je, međutim, pokazala da su Vitezovićevi tekstovi najvećim dijelom neovisni o tradiciji rimskog stihovanog pisma (Horacije, Ovidije). Pokušava se odgovoriti na pitanje zašto je tome tako te ukazati na razlike u statusu antičke književnosti u humanizmu i posthumanističkim razdobljima, kao na promjene u društvenoj funkciji jednog (manjeg?) dijela novolatinske književnosti.

25

Gorana Stepanić rođena je 1973. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1997. komparativnu književnost i latinski jezik, 2001. je magistrirala, a 2005. doktorirala radom Hrvatsko pjesništvo na latinskom u sedamnaestom stoljeću: stilske tendencije i žanrovski inventar. Od 1997. do 2008. radi kao asistentica, odnosno docentica na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2009. kao docen-tica na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Objavila je niz znanstvenih i stručnih članaka o hrvatskom latinizmu i pojedinim novolatinskim autorima (B. Bošković, Bruerević, Čobarnić, Đurđević, Gradić, Hus, Marulić, Vičić, Vitezović, Gučetić, Simandi). Bavi se i prevođenjem s klasičnog i humanističkog latinskog (Ciceron, More, Alberti, Petrarca, Poggio, Althusius, Zanchi, N. Gučetić, R. Bošković). Trenutno radi na kritičkom izdanju pjesničkih poslanica Pavla Rittera Vitezovića (zajedno s Violetom Moretti) te sudjeluje kao istraživač na projektu analize i interpretacije knjižne ostavštine profesora klasičnih književnosti Alfreda Adolfa Camúsa (c. 1817-1889) pri Sveučilištu Complutense u Madridu. Područja interesa: novolatinska poezija, zreli i kasni neolatinizam, ranonovovjekovna figuralna i kombinatorička poezija, klasična tradicija.

Petra Šoštarić i Josip ParatFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod

CELIJEV PRIJEVOD KSENOFONTOVE ANABAZE

Donedavno nepoznat dubrovački humanist Miho Celije Gradić autor je najstarijega sačuvanog prijevoda Ksenofontove Anabaze na latinski. Učenik Demetrija Halkondila, Celije je doživio pohvale istaknutih sugrađana, o čemu svjedoče pjesme Damjana Beneše. Mletački pak plemić Giovanni Bembo opisao je Celija kao vrsna poznavaoca klasičnih jezika. No unatoč hvalama kojima su ga obasipali suvremenici, o njegovu radu znamo vrlo malo. Tek je 2015. Vlado Rezar na skupu na Marulićevim danima učinio odlučan korak identificiravši dotad zagonetnog Celija kao Miha Gradića. Time je stvoren temelj da se taj lik i djelo tog autora, dotad zanemarenog u povijestima dubrovačke književnosti, smjeste u kontekst dubrovačkog humanizma.

Cilj je ovog izlaganja prikazati Celijev prijevod Ksenofonta u okviru renesan-snog prevođenja s grčkog na latinski. Opće je poznato da renesansni intelektualci, potaknuti rimskim uzorima, žele pobliže upoznati klasičnu grčku književnost. Stoga se u Italiji tijekom 15. st. osnivaju katedre za učenje grčkog te istodobno nastaju i brojni udžbenici za učenje tog jezika. Brojni humanisti okušali su se u prevođenju s grčkog na latinski, a poznato je da su u renesansi grčki prozni pisci

26

uživali veću popularnost od pjesnika. Među učiteljima grčkoga Demetrije Hal-kondil nesumnjivo je jedan od najpoznatijih.

U našem ćemo izlaganju prikazati glavna obilježja i prevodilačka načela njegove škole, dovodeći ih u vezu s prevodilačkim radom njegova dubrovačkog učenika. Celijev prijevod Ksenofonta promotrit ćemo u kontekstu recepcije tog važnog grčkog prozaika, analizirat ćemo Celijeve prevodilačke tehnike, ocijeniti kvalitetu prijevoda – uz poseban osvrt na neke njegove osobitosti – i ukazati na razlike među latinskim prijevodima grčke poezije i proze.

Petra Šoštarić diplomirala je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 2014. temom Tipovi homerskih formula u Kunićevu latinskom prijevodu »Ilijade«. Radi kao poslijedoktorandica na Katedri za grčki jezik i književnost na Odsjeku za klasičnu filologiju istog fakulteta. Predaje kolegije iz povijesti grčkog jezika i drži seminar iz grčke metrike. Stručno se usavršavala na sveučilištima u Leipzigu, Leidenu, Joanini i Solunu. Kao gostujući predavač posjetila je sveučilišta u Ljubljani i Poznańu. Izlagala je na skupovima u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Budimpešti, Trstu, Berlinu, Grenobleu i Kopru. Glavno su područje njezina interesa prijevodi s grčkog na latinski.

Josip Parat diplomirao je arheologiju, povijest i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao stručni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Bavi se literarnim izvorima za povijest antičke Panonije. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Stručno se usavršavao u Lyonu, Solunu, Leipzigu i Ateni. Izlagao je na nekoliko domaćih znanstvenih skupova.

Sanja Vulić i Marijana BorićHrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU u ZagrebuKRČKI ASTROLOŠKI RUKOPIS IZ 18. STOLJEĆA

S TEKSTOLOŠKOGA MOTRIŠTA I U KONTEKSTU SRODNIH DJELA

Među brojnim još neobjavljenim rukopisima koji pripadaju hrvatskoj je-zičnoj baštini nedvojbeno je zanimljiv rukopis đakona (žakna) Ivana Mavrovića sastavljen 1772. u gradu Krku (Veji). Zajedno s naslovnicom rukopis opseže 58 nepaginiranih stranica maloga formata. Naslovljen je: Knigge mnogo lipe i koristne ukoihse nahayayu pianete od svih misecev u komuse çovik rodi i skimi zlamenyi, i stomuse u xivotu dogodi, i kada ima umriti upisana po xaknu ivanu mavrovichu. Na naslovnoj je stranici označeno mjesto i godina nastanka rukopisa: U veyi. letta M.DCC.LXX.II.

27

U radu se tekstološkom analizom utvrđuje je li zaista jedna osoba autor čitavog rukopisa. Uspoređuju se slovopisna rješenja pojedinih dijelova izvorno-ga rukopisa s njihovim transkriptima načinjenim za potrebe ovoga rada. Osim slovopisne provodi se pravopisna, ali i dijalektološka analiza na svim jezičnim razinama. Pritom je važna kombinacija slovopisne i fonološke analize, na teme-lju koje je moguće utvrditi kako su se pojedini fonemi izgovarali, a kojim su se grafemima bilježili.

Razmatrani je rukopis jedan od dokaza da je astrologija u 18. stoljeću bila popularna unatoč novim spoznajama i znanstvenim pogledima koji joj nisu bili skloni. Zato će se, usporedno s tekstološkom i jezikoslovnom analizom, u radu analizirati i sadržaj izabranog rukopisa u okviru tradicije hrvatskih astroloških tekstova koji su se pojavljivali u kalendarima Pavla Rittera Vitezovića te u djelima koja su priređivali različiti autori, među kojima su npr. Tomaš Mikloušić, Gregur Kapucin, Mate Zoričić, Antun Rožić, Franjo Josip Kosednar i drugi.

Sanja Vulić, doktorica filoloških znanosti, profesorica je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Predaje ili je predavala na poslijediplomskim studijima sveučilištâ u Rijeci, Zagrebu i Dubrovniku. Bila je gostujući profesor na sveučilištima u Sofiji u Bugar-skoj, u Gdanjsku u Poljskoj, u Bukureštu u Rumunjskoj, u Kopru u Sloveniji, u Heidelbergu u Njemačkoj, u Pečuhu u Mađarskoj, u Torontu u Kanadi, te na veleučilištima u Željeznu u Austriji i Baji u Mađarskoj. Pokrenula je i vodi na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu Međunarodnu ljetnu školu hrvatske kulture i hrvatskoga jezika. Bila je voditeljica Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču od 2007. do 2011. Samostalno ili u suautorstvu objavila je sedam knjiga, 156 znanstvenih radova, 263 stručna rada i osvrta te 430 kraćih tekstova, pretežito popularnoznanstvenoga sadržaja, u različitim časopisima, zbornicima i knjigama u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagala je na 156 znanstvenih i stručnih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu.

Marijana Borić znanstvena je suradnica u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Odsjek za povijest prirodnih i matematičkih znanosti u Zagrebu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom Epistemološki aspekti Getaldićeva rada na matematičkoj analizi i sintezi. Kao matematičarka, fizičarka, filozofkinja i povjesničarka znanosti istražuje rad znamenitih hrvatskih znanstvenika koji su dali doprinos ovoj sredini, ali i ukupnom razvoju zapadnoeuropske znanosti. Autorica je velikog broja radova iz povijesti egzaktnih znanosti u Hrvata. Posebno istražuje rad Fausta Vrančića i nastanak djela Machinae novae u kontekstu razvoja prirodnih i matematičkih znanosti u doba renesanse. Uže joj je područje zanimanja znanost renesanse te razvoj matematičkih metoda i koncepcija koje su omogućile napredak novovjekovne znanosti. Surađuje u projektima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Tehničkog muzeja u Zagrebu, Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Memorijalnog centra Faust Vrančić, Matice hrvatska, HRT-a, Knjižnicâ grada Zagreba, Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić« u Šibeniku i dr.

28

Dolores GrmačaNEVOLJE S TIJELOM:

ALEGORIJA PUTOVANJA OD BUNIĆA DO BARAKOVIĆAMatica hrvatska, Zagreb, 2015.

Znanstvena studija Dolores Grmače o vezi između ale-gorije i putovanja izborom je tematike i načinom obradbe jedinstveno djelo u hrvatskoj znanosti o književnosti. Anali-zirajući na teorijski inovativan način dosadašnje koncepcije i poetike pojma alegorije, posebice renesansne alegoreze, u koju je utkana književna, slikovna, poganska i biblijska, klasična, neoplatonička i medievalna kulturna tradicija, auto-rica poetološki i hermeneutički uvjerljivim interpretacijama osvjetljava neka ključna djela hrvatske književne renesanse, podastirući čitatelju intrigantne književnopovijesne uvide i pretpostavke. Obrađeni su Jakov Bunić, Mavro Vetranović,

Petar Hektorović, Marin Držić, Petar Zoranić, Nikola Nalješković, Hanibal Lucić i Juraj Baraković.

Irena BratičevićVIA VIRTUTIS / PUT VRLINE:

EPIGRAMATSKI OPUS RAJMUNDA KUNIĆA Ex libris, Zagreb, 2015.

Rajmund Kunić (Dubrovnik, 1719 – Rim, 1794) za so-bom je ostavio brojne latinske epigrame, čija je sudbina dugo bila neistražena. Do danas ih je poznato oko 3.600, pa već po tome ovom dubrovačkom latinistu – koji je još za života uživao ugled vrsna epigramatičara – nema parnjaka u povi-jesti hrvatskoga latinizma. Autorica u svojem dvosveščanom izdanju (drugi svezak je u pripremi) daje iscrpnu analizu toga opsežnog epigramatskog opusa, nastoji rasvijetliti njegovu sudbinu poslije autorove smrti i prvi put objavljuje sve saču-vane Kunićeve epigrame. Ova knjiga na svoj način ilustrira tvrdnju da se gotovo jedna trećina hrvatske književnosti još uvijek nalazi u rukopisima – ali je ujedno barem donekle

29

obesnažuje. No kudikamo je važnije što svojim radom Irena Bratičević daje uzoran primjer kako to neobjavljeno blago treba iznositi na svjetlo dana.

Amir KapetanovićJEZIK U STARIM VERSIMA HRVATSKIM

Književni krug Split, Split, 2016.

Iako postoje mnoge studije o versificiranim hrvat-skim tekstovima, knjiga dr. Kapetanovića prva je mono-grafija posvećena hrvatskom jeziku u stihu od srednjega vijeka do 17. st. Autor pomiče granice naših dosadašnjih spoznaja kako sintetskim opisima tako i analitičkim pro-dorima u pojedine tekstove, među kojima su i oni koji su tek nedavno otkriveni i koji se do sada nisu uzimali u obzir u hrvatskim jezičnopovijesnim istraživnjima. Žarište interesa pomiče se s jednoga na drugi tekst / opus / kor-pus kronološkim načelom, no unatoč njihovoj zasebnoj obradbi u pojedinim poglavljima, autor je među njima uspostavio nenametljive poveznice: primjerice, ono što je sintetski obrađeno u jednom poglavlju, dodatno se analitički raščlanjuje u ne-koliko idućih, a kadšto tekst koji je u jednom poglavlju na rubu interesa ili služi samo za usporedbu, u idućem poglavlju zauzima središnje mjesto i temeljito se opisuje. Može se stoga reći da je autor uspio u desetak poglavlja stvoriti mono-grafsku cjelinu.

30

Marko Marulić, Judita, Venecija, 1521, početak Libra četvartog

31

Osma kroatistička tekstološka radionicaO SUVREMENIM ČITANJIMA MARULIĆEVE JUDITE

Voditelji:Dr. sc. Sanja Vulić (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu)

Dr. sc. Miroslav Palameta (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu)Sudjeluju studenti iz Splita i Zagreba

Na ovogodišnjoj kroatističkoj radionici analizirat će se pojedini dijelovi dru-goga i četvrtoga pjevanja Marulićeve Judite. Jezikoslovna će se analiza provesti na svim jezičnim razinama: fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, lek-sičkoj, uključujući i specifičnosti leksičke semantike. Pojedine jezične realizacije uspoređivat će se s jezikom hrvatskih pisaca prije i poslije Marulića, naravno, i Marulićevih suvremenika. Osobita će pozornost biti posvećena usporedbi pojedinih Marulićevih jezičnih realizacija sa sukladnim jezičnim realizacijama u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Analizom će se nastojati utvrditi u kojoj je mjeri Maru-lićev jezik bio bliži prosječnomu čitatelju u tom stoljeću nego što je današnjemu čitatelju. Kao i na prošlogodišnjoj kroatističkoj radionici, Marulićeva će se jezična rješenja uspoređivati s rješenjima u pojedinim današnjim mjesnim govorima svih triju hrvatskih narječja.

U suvremenim čitanjima Marulićeve Judite, posebice u utjecajnim monogra-fijama iz povijesti hrvatske književnosti, nerijetko se ponajprije ističe figurativna protežnost Marulićeva djela, u kojoj se onodobne česte najezde turske vojske pred samim gradom Splitom redovito povezuju s Holofernom i njegovom asirskom silom koja opsjeda Betuliju, a Juditina hrabrost s pjesnikovim razmišljanjima i nadom da nepovoljan omjer vojne sile ne mora odlučiti o konačnom ishodu. Ta će se alegorijska interpretativna praksa na ovogodišnjoj radionici raščlanjivati s nakanom traženja odgovora ne nekoliko pitanja. Ponajprije će se utvrđivati u kojoj su mjeri takova čitanja potaknuta samim tekstom Judite, a koliko su ona plod metodoloških pristupa kao što je npr. historicizam ili marksizam. Usto će se preispitivati ne samo znanstvena zasnovanost i legitimnost takovih sinteza, nego i mogućnost njihove nadgradnje i upotpunjenja.

32

Giovanni Tortelli, Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri, Vicenza, 1479, f. 159

(Marulićev osobni primjerak s njegovim marginalijama)

33

Deseta latinistička studentska radionicaMARULIĆEVE MARGINALIJE U TORTELLIJEVU PRIRUČNIKU

Voditelji: Dr. Petra Šoštarić (Filozofski fakultet, Zagreb)

Josip Parat (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod)

Sudjeluju studenti iz Zagreba i Zadra, gimnazijalci iz Splita

Tema ovogodišnje radionice su Marulićeve marginalije u djelu De ortho-graphia dictionum e Graecis tractarum Giovannija Tortellija. Studenti će tokom radionice steći osnovne paleografske vještine te se upoznati s radom u virtual-nom okruženju Perseids koje se razvija pod okriljem projekta Perseus, najveće digitalne zbirke grčkih i latinskih tekstova. Jedna od inovacija koje Perseus nudi je mogućnost računalnog povezivanja teksta i slike. Studenti će naučiti koristiti Per-seids u tu svrhu te će primijeniti znanje na Marulićevim marginalijama sačuvanima u Tortellijevoj knjizi. Prvi korak će biti čitanje marginalija, drugi prepisivanje, treći razumijevanje marginalija u kontekstu teksta i određivanje mjesta na koje se odnose, četvrti unos podataka u Perseids. Na taj način će se studenti istovremeno upoznati s osnovama paleografije i nekim dostignućima digitalne humanistike, čije metode će moći primijeniti i izvan radionice. Cilj je potaknuti studente na razmišljanje o pripremi izdanja latinskog teksta te elementima koji ulaze, odnosno ne ulaze u izdanje, te odnosu priređivača prema tekstu. Preduvjet za sudjelovanje na radionici je znanje latinskog jezika.

34

Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara

(1516 – 2016)

36Prvo izdanje, Venecija, 1516.

37

IZDANJA EVANĐELISTARA

Nepotvrđena izdanja

Rhegii, 1487.Venetiis, 1500.<s. l.>, 1501.In Pisa, 1515.

Latinski izvornik

Venetiis, 1516. Basileae, 1519. Coloniae, 1529. Coloniae, 1529. Coloniae, 1529. Coloniae, 1529. Coloniae, 1532. Coloniae, 1532. Coloniae, 1541.Parisiis, 1545. Coloniae, 1556. Antverpiae, 1561.* Parisiis, 1562.*Antverpiae, 1563.* Venetiis, 1563.* Antverpiae, 1569.* Antverpiae, 1601. Split, 1985. Split, 2007.*

Prijevodi

Engleski prijevod Zagreb, 1999.* Split, 2007.*

Flamanski prijevod Louvain, 1566.*

Francuski prijevod Paris, 1599.*

Hrvatski prijevodi Zagreb, 1924.* Split, 1985. Split, 1994.* Split, 2008.*

Njemački prijevod Split, 2008.*

Španjolski prijevod Madrid, 1655. Madrid, 2000.* Madrid, 2002.*

Talijanski prijevod Fiorenza, 1571.

* = ulomci

38

39

NEKOLIKO ULOMAKA IZ EVANĐELISTARA

Kao što se ofit – smatra se – odlikuje vrijednošću i cijenom među mramo-rima, a dijamant među draguljima i zlato među kovinama te kako se sunce drži za najsjajniju i najljepšu od svih zvijezda, tako se iznad svih znanosti izdiže ona što je zovu etikom jer se bavi uređenjem vladanja u životu. Naime, budući da u čovjeku ne postoji ništa hvale vrednije od kreposti i ništa odvratnije od poroka, što onda treba da nam se čini izvrsnijim i vrednijim da se prigrli od one nauke koja samoga čovjeka upućuje i obrazuje na koji način da se i odvrati od zloće i prione uz čestitost? (Predgovor)

Pitaj možeš li naći kojeg starca osamdesetogodišnjaka posve zdrava. Sigurno nećeš naći nijednoga kojemu ili uši nisu oglušile ili vid oslabio ili noge klecaju, ruke se ne tresu, leđa se pogrbila, zubi se, ako ih je još ostalo, ne klimaju i da mu cio izgled tijela koje se nagrdilo nije posve drugačiji nego što je nekoć bio. Dodaj tomu kašalj, kap, uzetost, probavne smetnje, grčeve u želu cu, nadutost u trbuhu, teškoće u disanju, teško mokrenje i mnogo štošta drugo tomu slično što donose sa sobom stare godine koje napadaju ne samo tijelo nego i um. (I, 19. O želji za životom)

Jer briga oko zemaljskih stvari sputava čitatelja i sama mu pomisao na to vuče um na suprotnu stranu te ne dopušta da ono što čita ili sluša dovoljno razumije. Potrebna je pozornost duha da bi pročitano shvatio, a shvaćeno dobro naučio i zadržao u pamćenju. (I, 24. O revnosti u čitanju)

Tko bude spavao dulje nego što to traži priroda, gubi ne samo vrijeme za čestit rad nego i sam postaje skloniji porocima iskazujući poslušnost više tijelu negoli duhu. Ri jetko ćeš vidjeti one koji su pospani da se ustežu od raska lašenosti i požuda. Kad se ponapiju, težak ih pritisne san te ih ne bi, kako hrču, probudio lakše nego šumske medvjede ili morsku telad. [...] Ni tada kad su budni ne treba ih smatrati budnima. Jer i za to vrijeme vidi se da ih pritišće troma i pospana tupost, pa zijevaju, razvaljuju usta, žmirkaju umorno sitnim očima, protežu se podižući ruke i isturujući grudi. I ako ne prospavaju cijelu noć, jadikuju da je san od njih pobjegao. (II, 7. O zlu pospanosti)

Pokazateljem je sladokustva mrmljanje redovnikovo za stolom protiv toga što je nedovoljno bogato postavljen. [...] Ovomu se gadi varivo, onomu se ne mile male

40Bilješke Henrika VIII.

u njegovu primjerku Evanđelistara

41

ribice, jedan ne podnosi zelje, drugomu je mrzak crni kruh, trećega vrijeđa oporo vino: ako je počelo kisnuti, obra zlaže da je štetno za želudac i trudi se, pozivajući se na liječnike, dokazati da uzrokuje zimicu. (II, 22. O poroku onih koji zahtijevaju slasniju hranu)

U ovom se otprilike svi slažu da mudrim valja nazivati samo onoga tko se odlikuje svim duševnim dobrima te raspolaže kako znanjem tako i čestitošću. (III, 3. Što je mudrost i gdje je valja tražiti)

Razmišljajući, dakle, često u sebi o tome, nemojmo se ni dičiti slavom svoga roda ni stidjeti da se izjednačujemo s ljudima iz puka, jer svi imamo jednoga stvo-ritelja i jednoga oca – Boga, svi jedan isti položaj što se tiče podrijetla, jednu prirodu – ljudsku. (III, 24. Treba se suobraziti s Kristom)

Zašto su, dakle, Crkvi darovana polja, zaseoci, sela i gradovi te podijeljeni svećenicima i biskupima? Jamačno ne zato da od toga sami žive raskošno, nego da hrane potre bite, ne zato da sebi odatle zgrću novac, nego da ga dijele gomili siromaha, da bijednicima priskoče u nevolji i namiču plaću vojnicima koji se za vjeru, vjernost i pravednost bore protiv nevjernika. Crkvena, dakle, dobra pripadaju siroma sima. Svećenik – osim onoga što mu je nužno potrebno za život – nije njihov posjednik, nego upravitelj. (III, 28. O uzdanju u bogatstvo)

Umjerenost čuva sredinu, kroti žudnje, izgoni lijenost, a riječi, djela i misli zatvara u granice razuma. [...] I, činit će ti se da je najbolje slijediti umijeće mor-nara koji kod krcanja broda tako paze na pravu mjeru da ga valovi ne poklope pod prevelikim teretom, ali da se i ne ljulja zbog prevelike lakoće nagnut na bokove pa ne mogne podnijeti nasrtaj vjetara kad zapušu. I doista, u svakoj je životnoj prilici najkorisnije držati se razumne mjere. Neumjerenost je pak i majka i hraniteljica baš svih nevaljalosti. (V, 1. O ljubavi prema Bogu)

Uzrok je svađe obično nejednakost. Zato neka muškarac ne uzima pleme-nitiju ni imućniju od sebe da ne bi umjesto supruge trpio gospodaricu. Također, neka se ni priprosta žena iz puka i s malo miraza ne udaje za odličnijega da se s njom, možda, ne bi postupalo kao sa sluškinjom, a ne kao sa suprugom. (V, 9. O izboru supruge)

Veliko bogatstvo ne može nikada ili vrlo rijetko steći tko bez zločina. (V, 18. O ispraznoj nadi bogataša)

42

43

Ništa vam stoga, filozofi, neće koristiti da znalački i oštroumno umujete ne budete li živjeli neporočno i čisto. Ni vama, govornici, neće biti ni od kakva pro-bitka da govorite kićeno i rječito ne budete li išli kroz život ukrašeni i oplemenjeni krepostima. A ni vama koji na dvoglavom sanjaste Parnasu neće biti od koristi da ste u pjevanju pjesama ravni Homeru ili Vergiliju ne odbacite li gadost poroka a zadržite čistoću i neokaljanost vladanja. Neka se, dakle, na to uprave vaše želje, neka se na to uprave vaša nastojanja da radije odaberete čestitost bez učenosti negoli učenost bez čestitosti, ako već nije moguće u isti mah posjedovati obrazova-nost i krepost. [...] Nadajte se, dakle, da vam ničega neće nedostajati za vrhunsku sreću ako vam ne bude nedostajalo kreposti. (VII, 33. Zaglavak na kraju djela)

ODJECI EVANĐELISTARA

Jakovu Grasolariju Marko Marulić pozdrav.[...] Taj nam naš izvornik što ga sada šaljem vrati pošto ga tiskari otisnu,

a ujedno nam pošalji i nekoliko primjeraka našega Evanđelistara i najljepše me preporuči našem Franji Lučaninu, kojemu sam već prije poslao na dar taj Evanđelistar, a on mi još više uzvratio kako ne bi ispao nezahvalan. Zbogom, i kada to bude tiskano, očekuj drugo!

Dvadeset petog kolovoza [s. a.](Marko Marulić, »Sedam pisama«, CM I [1992], str. 49)

Obdario nas je, dakle, ovim božanskim djelom (kako i drugda drugima) kojem je dao ime Evanđelistar; crpljeno je iz najdubljih vrela svete teologije i iz otajstvena čitanja obaju Zavjeta. Obuhvaća čitavu moralnu filozofiju, podijeljenu na tri dijela. Uznastojimo li izvršavati u njemu iznesene božanske naputke, doista ćemo se veseliti u družbi svetih.

(»Franjo Juliani Mlečanin želi čitatelju sreću«, Evanđelistar, Venecija, 1516, f. 151r)

Koliko će obilje dobra ploda, mili čitatelju, ovaj Evanđelistar (koji sada zaključujemo kolofonom) unijeti i nakupiti u spremnici tvojega srca ako njegovu čitanju posvetiš sile svojega duha, sam ćeš bolje iskusiti čitajući ga nego moje pero tumačeći ga. Stoga sam izlišnim smatrao iznositi bilo kakve riječi preporuke za knjigu kojoj se moj govor teško može približiti, s obzirom na to da ona sama

44

najbolje preporučuje i sebe i svojega pisca. Jer doista, u ovom Evanđelistaru nema nikakvih neumjerenih napada, nikakve nejasnoće u razmišljanju ni šarolikosti koje-kakvih ljudskih običaja; čut ćeš – kako i dolikuje evanđeoskomu djelu – samo glas i čistu istinu Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, njegovih apostola i proroka.

(»Fra Sebastian Münster bogoljubnom čitatelju«, Evangelistarium, Basel, 1519, str. <399>)

A glede tvojega pitanja koga bih ti ponajprije preporučio za prevođenje, uz mnoge druge za koje sudim da su vrijedni prenošenja u francuski jezik, osobito sam uvjeren da će Evanđelistar Marka Marulića, u kojem se u tri knjige raspravlja o vjeri, nadi i ljubavi, donijeti silnu korist mnogim ljudima nauči li zahvaljujući tebi govoriti francuski. To je djelo puno pobožnosti, stil mu je jasan i ugodan, i neće ti zadati puno posla. Posvuda se vrlo zgodno iznose svjedočanstva Svetoga pisma, što u takvim stvarima smatram osobito važnim. Time se, naime, prevodi-telju znatno olakšava trud.

(Jacques de Billy, 1535–1581, pismo bratu Jeanu, CM IV [1995], str. 65)

Nedavno sam pročitao djelo dosta učena i pobožna čovjeka, Marka Marulića, kojemu je naslov Evanđelistar; po mojem sudu, ono izvanredno udovoljava u svemu što se tiče naše vjere. Da ti pravo velim, nikad nisam pročitao nešto napi-sano tako jasnim i biranim latinskim stilom, lišenim bilo kakve usiljenosti, a da je pritom sačuvana čistoća latinskoga jezika.

(Ioannes Dantiscus, pismo nizozemskom diplomatu Cornelisu de Schepperu iz 1536, CM XXIV [2015], str. 183)

Marko Marulić Splićanin, muž učen u Svetom pismu i nadasve obrazovan, sjajna uma i vrsne rječitosti, vrlo revan širitelj vjere, prvak među filozofima svojega vremena, ozbiljan i domišljat pjesnik, prvorazredan znalac svete književnosti, razdijelio je djelo uistinu evanđeosko, kojemu je naslov Evanđelistar, pod temama vjere, nade i ljubavi, u sedam knjiga.

(Wilhelm Eysengrein, Catalogus testium veritatis, Dilingen, 1565, f. 197v)

45

Marul Marko, ki za njime1

u državi ne ima druga,on svoim dili latinskimegrieh prikrati, svit produga;Vanđelistar sam protresi,hvalićeš ga do nebesi.

(Jerolim Kavanjin, Bogatstvo i uboštvo [oko 1700.], VI, 79)

IZ LITERATURE O EVANĐELISTARU

Od Marulićevih bogoslovnih djelah ide prvo mjesto njegovomu Evangjeli-staru. Ovo djelo, kako sam u jednoj staroj rukopisnoj bilježki našao, tiskano je prvikrat, pod naslovom »Evangelistarium« u Mletcih 1501. u četvrtini. Drugo meni poznato izdanje pod istim naslovom, tiskano je u Mletcih kod Melkiora Sesse 1516 u četvrtini. [...]

Djelo je puno mudrosti, morala i velike nauke [...] mudar voditelj po težkom putu života čovječega, a sav mu bijaše smier, čitatelje skloniti na ćudoredni i sveti život. Djelo je ovo za njegovo vrieme mnogo i premnogo valjalo, te je s toga tali-janski prevoditelj Silvan Razzi, u svojoj posveti na Faustinu Vilellijevu [!], punim pravom ovu Marulićevu knjigu nazvati mogo knjigom svetom (libro sante [!]), izpovjedajući: »kako je ne samo od običnih, nego i od mnogoučenih i književnih ljudi slušao višekrat, da kolikogod su knjigah čitali, nijedna jih toliko nepotaknu na život duševni, pošteni i pobožni, koliko ova Marulićeva, jer se može smatrati kao kakova božanska Etika i sbornik svih kriepostih kršćanskih«.

(Ivan Kukuljević, »Predgovor«, u: Pjesme Marka Marulića, Zagreb, 1869, str. LIV-LV. Stari pisci hrvatski I)

Evanđelistar, izvorno Euangelistarium, drugo je po veličini i glasovitosti Marulićevo latinsko prozno djelo koje je u svoje vrijeme (XVI-XVII st.) zajedno s još opsežnijom i poznatijom Institucijom (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum) najviše i najduže pronosilo njegovo ime Evropom i učinilo ga prvim hrvatskim svjetski poznatim i priznatim piscem. [...]

1 Kavanjin misli na sv. Jeronima.

46

Po prirodi i svrsi Evanđelistar se skladno uklapa u cio Marulićev moralno-didaktički književni rad, dapače, predstavlja jedan od glavnih njegovih stupova. To je, rekli bismo, sinteza njegovih moralno-religioznih pogleda i uvjerenja, svo-jevrsna kršćanska moralka izrađena vrlo stručno i marulićevski pomno na temelju iscrpne obrade triju glavnih vjerskih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, na što se po njegovim vlastitim riječima kao moralista praktičara može zapravo svesti cijela Biblija, svojevremeno zaista najčitanija knjiga.

(Branimir Glavičić, »Uvodna riječ«, u prvom izdanju hrvatskoga prijevoda Evanđelistara, Split, 1985, str. 9)

Marulića, kako smo napomenuli, vodi njegova praktična svrha. Ne upušta se stoga, bar ne izravno, u raspravljanje o izvorima moralnog reda i o temeljnim načelima morala. Međutim, to nas ne smije zbuniti ili zavarati. Jer, iako posebno ne obrađuje teoretsko-moralna polazišta i osnovna etička načela, nipošto ih ne zanemaruje. Dapače, neprestano ih u svom narativnom stilu, na jedan ili drugi način ističe i brižno utkiva u svoje poruke. Biblija mu je glavno polazište. Ona je u njegovim očima sjecište ljudske i božanske mudrosti; zato se u svojoj načelnoj oporbi prema stoičkoj filozofiji i starim pjesnicima, kad je riječ o moralu, stalno na nju poziva, uključujući u nju, u njezinu objavu i poruku, potrebni racionalni postupak i široko životno iskustvo.

(Drago Šimundža, »Opći pristup Marulićevu Evanđelistaru«, u prvom izdanju hrvatskoga prijevoda Evanđelistara, Split, 1985, str. 18)

Prevodilac djela – Bartolomé Fernández de Revenga, licencijat, svećenik, učitelj gramatike i domorodac iz mjesta Siruela – u Posveti knjige ističe da istu posvećuje svojoj pokroviteljici, plemenitaškoj dami vrlo ugledna roda i podjed-nako zvučna imena (»gospođa Ana María de Velasco y de la Cueva, grofica od Siruele, Fuensalide, Roe itd.«). [...] Ističući didaktičku vrijednost prevedenoga djela, on naglašava da je to djelo na latinskom sročio autor, Marko Marulo, Santo y Doctissimo Varon. Cenzorski izvještaj podnio je »licencijat g. José de Salinas, odvjetnik pri Kraljevskim savjetima i auditor uzoritoga gospodina kardinala od Aragona« [...] U tom se izvještaju cenzor vrlo pohvalno izražava o primjerenosti, svrsishodnosti i korisnosti djela »tog velikog splitskog muža« (de aquel gran varon spalatense), te drži da bi španjolska javnost takvo djelo trebala pozdraviti i nagraditi jednakom slavom i zahvalnošću kakvom je bilo dočekano među svim vjernicima kad je tiskom objelodanjeno u izvornome obliku. Posebno ističe trud,

47

zalaganje i umijeće prevodioca koji je, po cenzorovim riječima, neobično vješto uspio s latinskog na španjolski pretočiti autorov stil i duh, tako da se original i prijevod razlikuju samo po jeziku. [...] Naposljetku prevoditelj tvrdi da je ovome traktatu najdjelotvornija preporuka činjenica da je i sam sveti Franjo Ksaverski bio štovatelj Marulića, o čemu svjedoči ona njegova knjiga – relikvija što se čuva u isusovačkom kolegiju pri sveučilištu u gradu Alcalá de Henares.

(Karlo Budor, »O španjolskim izdanjima Marulića«, CM I [1992], str. 90-93)

Pismo V, 25. kolovoza. U ovom latinskom pismu Grasolariju, Marulić nije označio ni godinu, ni mjesto odakle piše. Spominje više rukopisa, ali se posebno zadržava na »De imitatione Christi«. Traži da mu se poslije štampanja povrati rukopis. Moli za nekoliko primjeraka »Evangelistariuma«, koji je već odštampan, pa prema tome pismo treba datirati sa 1516. godinom. [...]

Preostaje još jedno pismo u našem omotu pod br. V, kome nedostaje godina. Po spomenu Evandelistara mora nositi 1516. godinu, kada je to djelo izišlo iz tiska. Odmah moram priznati da bi podaci iz toga pisma, kao i njegova arhivska lokacija u omotu (pismo br. V, izmedu IV i VI pisma tj. izmedu 1502. i 1507. godine), bolje sugerirali neku raniju godinu. (Stvari bi, naime, bile jasnije da je Kukuljević bio u pravu, kada je daleke 1869. tvrdio, (»kako sam u jednoj staroj rukopisnoj bilješki našao...«) da je Evangelistarium prvi put štampan 1501. godine a da je 1516. godine drugo izdanje. Ali svi kasniji istraživači stoje na stanovištu da je 1516. godina prvog izdanja. A to je presudno za dataciju ovoga pisma.) Osim toga, spominjanje Evanđelistara je ipak terminus a quo, a Marulić piše da je prve primjerke bio već dobio, pa čak jedan primjerak već i darovao F. Lucensisu. A sada, u tom pismu od 25. kolovoza (1516), on još želi podariti tim knjigama Lucensisa, da ne ispadne nezahvalan.

(Miloš Milošević, »Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića«, CM I [1992], str. 7, 18)

Sudbina Evanđelistara i Institucije tijekom prvih desetljeća 16. st. imala je mnoge zajedničke točke: oba djela prvi put su objavljena u Veneciji, zatim u Baselu; vrlo široku rasprostranjenost stekla su zahvaljujući izdanjima u Kölnu (desetak izdanja između 1521. i 1540). Nakon toga njihovi se putovi razilaze: Institucija između 1540. i 1573. nije nijednom objavljena zasebno (1555. tiskana

48

je u Baselu u jednom zbirnom izdanju); Evanđelistar pak u istom razdoblju ima tri značajna izdanja: Köln 1542, Pariz 1545, Köln 1558.

Već kölnsko izdanje Evanđelistara iz 1532. pokazuje ga u novom svjetlu: naslov je izmijenjen te najavljuje u dodatku malo djelo kojemu je autor Meginhard a posvećeno je apostolskom vjerovanju i »kugi brojnih i poznatih krivovjerja«. Sve je to u skladu s novom namjenom Evanđelistara: borbom protiv Lutherove i Calvinove doktrine. Potvrđujući kako se cjelokupno crkveno učenje zasniva upra-vo na Sv. pismu, Evanđelistar je idealno sredstvo za borbu protiv onih koji tvrde kako se oslanjaju isključivo na Sv. pismo. Raniji primjer takve uporabe Evanđe-listara dao je Henrik VIII, koji je u svojem primjerku (Köln 1529) ostavio brojne i precizne bilješke. [...] Pariško izdanje Evanđelistara iz 1545 (apud Jacobum Kerver) – posrijedi je prvo francusko izdanje nekog Marulićeva djela – strogo se drži kölnskoga izdanja iz 1532. te donosi u dodatku spomenuto Meginhardovo djelce (sl. 2). Podsjetiti je kako je Institucija prvi put u Francuskoj objavljena mnogo kasnije: 1586, kod Marnefa.

Prvo svjedočanstvo o uspjehu Evanđelistara u tom vremenu daje nam glasoviti sudionik religijskih raspri Jean Garet iz Louvaina. Taj se regularni kanonik augustinac posvetio borbi protiv Calvinova nauka. [...] Djelo (De vera praesentia corporis Christi in sacramento Eucharistiae, objavljeno 1561, uz brojna ponovljena izdanja) oslanja se na brojne tekstove kršćanskih autora iz cjelokupne povijesti Crkve; od suvremenih autora tu su Fisher, Erazmo, Vivès, čak i jedna stranica Henrika VIII. Od Marulića Garet uzima prve stranice 17. poglavlja II. knjige Evanđelistara (»O svetotajstvu tijela Kristova”). [...] Drugu potvrdu uspjeha Evanđelistara nalazimo u djelu Hortulus precationum, dat is het Hofden der Ghebedden (Louvain 1569) kojem je autor Pierre de Backere (Bacherius). [...] Na str. 40 i 40v te knjige nalaze se molitva protiv tjelesnih napasti preuzeta s početka 23. poglavlja III. knjige Evanđelistara. [...]

Marulićev odjek nije se ograničio samo na španjolska područja Nizozemske: Jacques de Billy te njegova braća Jean i Geoffroy pokazuju koliko je njegovo djelo bilo čitano i cijenjeno u sjevernim predjelima same Francuske. Našu pozornost zaslužuje pismo Jacquesa de Billyja (1535–1581) u kojemu bratu Jeanu, koji ga moli za savjet, preporučuje neka prevede na francuski Evanđelistar Marka Maru-lića. Pri tome on ističe korisnost toga djela, hvali mu stil (»dictio plana et suavis«) a naročito autora, koji je napisao »opus pietatis plenum«. Napokon, naglašava obilje biblijskih referenci koje se, ističe Jacques, navode vrlo prikladno i vrlo su važne u tadašnjim okolnostima. Pismo nam pomaže da shvatimo što je pomoglo

49

uspjehu Evanđelistara i što je privuklo Jeana Gareta i Pierrea de Backerea: bi-blijske reference bile su najbolji odgovor Lutherovu naučavanju i kalvinističkim osporavanjima; prevođenje upravo onih poglavlja što sadrže prave evanđeoske molitve ukazuje koliko je čitateljima bila bliska Marulićeva pobožnost.

(Charles Béné, »Recepcija Marulićevih djela u sjevernim pokrajinama«, CM 4 [1995], str. 70-71)

Otkrićem ovog Evanđelistara [Hittorpova izdanja iz 1529] imamo eklatantan primjer o velikoj potražnji Marulićevih knjiga, ali istodobno i dokaz kako se već u ono vrijeme koristila trenutačna potražnja za knjigama jednog autora da bi se što brže došlo do novca. [...] Razdoblje od 1529. do 1532. godine mogli bismo nazvati »zlatnim dobom tiskanja djela Marka Marulića u Njemačkoj« jer je tada u Kölnu u dvije godine – 1529. i 1532. – tiskano čak šest izdanja Evanđelistara, a 1530. i 1531. po jedno izdanje Institucije.

Tako velika potražnja za knjigama Marka Marulića oko početka tridesetih godina 16. stoljeća, i to uglavnom Evanđelistara, morala je svakako imati i nekog dubljeg razloga; bijaše to vrijeme velikih vjerskih previranja, vrijeme Luthera (1483–1546), Calvina (1509–1564), Melanchthona (1497–1560), Erazma (1469–1536) i humanista, vrijeme borbe između srednjeg i novog vijeka, odcjepljenja Engleske, zapadne Švicarske i Württemberga od »vjere otaca«. No bilo je to i vrijeme procvata tiskarstva i rastuće njegove važnosti, jer je knjiga postala oružje kako u rukama vladajućih, tako i u onih koji su se borili protiv njih. [...]

Po svemu sudeći, izgleda da je uloga brane protiv prodiranja Lutherova učenja dana Marulićevu Evanđelistaru. Svojevremeno su Hrvati bili brana protiv prodiranja Turaka u Europu – antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) – a sada, igrom sudbine, knjiga jednog Hrvata ima sličnu ulogu u borbi protiv širenja Lutherove vjere, kao antemurale Catholicum (predziđe katoličanstva). Time se neminovno otvara i novo poglavlje u oblasti marulologije, koje traži rasvjetljavanje tadašnjih zbivanja s teološkog gledišta.

(Franz Leschinkohl, »Povijesna uloga Evanđelistara i Institucije u 16. stoljeću«, CM 4 [1995], str. 85, 87, 98)

Nove popratne tekstove nalazimo i u Evanđelistaru. Dok predgovor, koji je napisao Julianus Venetus, naglasuje autorovu svetost i svjetuje da se knjiga čita »i danju i noću«, pogovor Sebastiana Munstera ističe ne samo »uistinu evanđeoski« značaj Evanđelistara, nego i činjenicu da je pisac, »uklanjajući teološke raspre,

50

zbrku mišljenjâ, ljudsku predaju, što je sve bilo smetnja pobožnosti«, čitatelju ponudio, kako i dolikuje uistinu evanđeoskom djelu, jedino »glas samoga Boga, Našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola i proroka, te čistu istinu«.

(Charles Béné, »Marulićevi izdavači u zemljama reformacije«, CM VI [1997], str. 124)

Sveti Petar Kanizije u svom pismu Andrei Fabriciusu (4. studenog 1567) iznosi što je potrebno za odgajanje nekoga kako bi bio »valjan katolik, pobožan i učen« pa u tom kontekstu preporučuje živote svetaca zapisane u knjigama, a od njih izričito spominje »Marulićeve knjige primjera i njegov Evanđelistar«. [...]

Doista, Marulićeve su knjige rano prispjele u Zapadne Indije, ali ovaj put djelovanjem prvih misionara u Americi, franjevaca. Znamo da su među raznim svescima što ih je posjedovao fra Juan de Zumarraga, koji je u Meksiko prispio 6. prosinca 1528., bila i neka djela Marka Marulića (posebno Evanđelistar).

(Jesús López-Gay, »Recepcija Marulića u Družbi Isusovoj«, CM 9 [2000], 182, 184)

Evanđelistar, prema baselskim nakladnicima »čista riječ Božja«, bio je doče-kan s divljenjem od samoga početka, i ostat će uzorom evanđeoskoga života dulje od dva stoljeća. Sastavljeno na tragu nazora pokreta Devotio moderna, djelo odba-cuje antičke filozofe, predlažući život potpuno evanđeoskog utemeljenja, pomoću kreposti vjere, nade i ljubavi, koje ujedno čine glavnu strukturnu okosnicu.

Djelo je izvrsno prihvaćeno u predluterovskom Baselu, pa u Kölnu, gdje je imalo sedam izdanja u desetak godina, služeći kao sredstvo borbe protiv lu-teranstva. U Londonu će ga čitati Henrik VIII, a u Parizu će biti objavljeno 40 godina prije Institucije, radi suprotstavljanja kalvinizmu; istu svrhu imat će i u Louvainu. Bit će duhovni saveznik progonjenima u Engleskoj, kako svjedoči primjerak s marginalnim bilješkama u British Library, te nadasve Dijalog o utjesi što ga je Thomas More napisao u zatočeništvu, djelo koje se nedvojbeno ugleda na Evanđelistar.

Institucija pokazuje jasnu povezanost s Evanđelistarom; ona primjerima ilustrira ono što je Evanđelistar iznio u preceptivnom obliku.

(C. Béné, »Evanđelistar – glavna Marulićeva knjiga«, CM 12 [2003], str. 22)

51

Evanđelistar se obično smatra raspravom o praktičnoj kršćanskoj etici, »mudrim vodičem po teškom putu ljudskoga življenja«, »posebnom moralkom prema sistemu triju teologalnih kreposti«. On, dakle, govori kršćanima kako živjeti, što činiti, a čega se kloniti. Međutim, istovremeno – paralelno s tim, kao što marginalije teku paralelno s tekstom – Evanđelistar govori kršćanima kako čitati Bibliju; koja biblijska mjesta iskoristiti kao vodič kroz život, i kako to učiniti. Ovo je možda sekundarna i implicitna funkcija Marulićeva djela, jer tekst ne propisuje izrijekom kako čitati Bibliju, već to samo praktično demonstrira -načinima kako bira i tematski okuplja biblijska mjesta, kako ih preslaže, kako im daje da jedna objasne druga samom tekstualnom bliskošću, kako ih dodatno tumači i ekstrapolira. No ukoliko, ponukani rubnim referencijama, nakon čitanja Evanđelistara posegnemo za Biblijom, riječi Svetog pisma čitat ćemo na drugačiji način i u drugačijem svjetlu – način tako drugačiji da zapravo neće biti važno jesu li te riječi već dio naše duhovne imovine ili ne.

Evanđelistar se kroz svoje rubne naznake tako ukazuje kao biblijski metatekst, kao lako čitljiv i pristupačan izbor ključnih biblijskih mjesta, tematski odabranih i preraspoređenih, a prearanžiranih i anotiranih na popularan, (Marulićevoj) su-vremenosti razumljiv način.

(Neven Jovanović, »Paratekst i loci Biblici kao put od stila do tumačenja Marulićeva Evanđelistara«, CM 12 [2003], str. 41-42)

Juan Lorenzo Palmireno, jedan od petorice najznačajnijih članova humani-stičkoga kruga u Alcañizu [...] auktor je opsežna opusa na latinskom i španjolskom – najčešće pisanog u didaktičnu i pobožnu svrhu – a objavio je i jednu knjigu na grčkom. [...] Godine 1560. Palmireno je zamislio jedan »vodič za studente« koji je priredio tek 1567. a objelodanjen je 1568. u Valenciji pod naslovom El estudioso de la Aldea (Seoski student); vodič će izaći i u drugom (1571) i u trećemu (danas izgubljenom) izdanju (1578). Iz punoga, dugog naslova doznaje se da knjiga sadrži sve ono što dobar učenik mora naučiti: pobožnost, uljudnost, čist nauk i ono što se naziva agibilia. Za ovo posljednje napisao je i drugi dio, El estudioso cortesano (Udvorni student), tiskan u Valenciji 1573. (2. izdanje u Alcalá de Henares, 1587). Drugo se poglavlje vodiča bavi pobožnošću; tu se u popisu preporučenih nabožnih knjiga na španjolskom i latinskom na drugom i trećem mjestu nalaze M. Maruli de institutione bene viuendi i M. Maruli Euangelistarium.

(Francisco Javier Juez Gálvez, »Marko Marulić (1450-1524) y el huma-nista español Juan Lorenzo Palmireno (1524-1579) (I)«, CM 15 [2006], str. 264)

52

Španjolski prijevod Evanđelistara i Pedeset priča objavljen je – s obzirom na ono što znamo o europskoj recepciji Marulićeva opusa – razmjerno kasno, u jednom svesku, u Madridu 1655. godine. Oba je djela preveo prezbiter, licenciado, Bartolomé Fernández de Revenga, rođen u gradiću Siruela (Badajoz), gdje je živio i bio nastavnik gramatike; posvetio ga je grofici od Siruele, gospođi Ani Maríji de Velasco y de la Cueva († 1680).

[...] pronašli smo tragove recepcije španjolskoga prijevoda Marulićeva Evan-đelistara u španjolskim raspravama o pobožnoj retorici: istaknuti valencijski pro-svjetitelj Gregorio Mayáns y Siscar (1699-1781) u drugome, posmrtnom izdanju (1786) svojega El Orador Christiano (prvo izdanje: 1733), uvrštava Marulića u autore propovjedničke uzore i hvali elegantan španjolski prijevod njegova djela. Antonio Bravo y Tudela († 1891) u drugome svesku svoje Historia de la elocu-encia cristiana (1865) prenosi riječi Gregorija Mayánsa, kojemu je pak kao izvor poslužio upravo predgovor španjolskoga prijevoda Evanđelistara iz 1655.

(Francisco Javier Juez Gálvez, »Evangelistarium u Španjolskoj i španjolski Evangelistario iz 1655.«, CM 19 [2010], str. 267-268)

Britanska knjižnica posjeduje primjerak Marulićeva Evanđelistara iz 1529. koji je bio osobno vlasništvo engleskoga kralja Henrika VIII. Uz Henrikov osobni psaltir, Marulićev Evanđelistar je knjiga s najvećim brojem vlastoručnih bilježaka među sačuvanim svescima Henrikove knjižnice; stoga ona može mnogo otkriti o vlasnikovim najskrovitijim razmišljanjima na prekretnici njegova životnog i vladarskog puta.

[...] kraljevskim je posrednicima i učenjacima naloženo da prikupljaju knji-ge i rukopise u kojima bi se mogli naći podatci koji bi opravdavali Henrikove rastuće dvojbe o valjanosti braka s Katarinom Aragonskom, udovicom njegova brata. Potvrdu da je Evanđelistar nabavljen i čitan upravo u tom kontekstu pruža svečani primjerak djela Gravissimae academiarum censurae, što su ga Henrikovi učenjaci objavili 1531. godine u prilog njegovu pravu na razvod, temeljeći to pra-vo na Levitskom zakoniku, koji zabranjuje da se za ženu uzme bratova udovica. Gravissimae censurae sadrže ulomak iz Evanđelistara (1,8: De lege et euange-lio) o važnosti i trajnoj valjanosti moralnih propisa sadržanih u Starom zavjetu. U Henrikovu osobnom primjerku Evanđelistara upravo uz taj ulomak nalazimo kraljevu zabilješku koja nedvojbeno potvrđuje kako je knjigu čitao prije nego što su Gravissimae censurae bile tiskane.

Učestalost rubnih bilježaka i komentara otkriva nam da su kralja ponajvećma zanimala poglavlja o proučavanju svetih tekstova, o slušanju riječi Božje, o deset

53

zapovijedi, o pokornosti Bogu i o izboru supruge. Kraljevi rubni komentari omo-gućuju važan uvid u njegove teološke preokupacije i u razvoj njegova razmišljanja o statusu vlastitoga braka, o papinskom autoritetu i o odnosu prema Bogu.

(Andrea Clarke: »Henry VIII and Marko Marulić’s Evangelistarium«, CM 20 [2011], str. 175)

Nakon abdikacije sa španjolskog prijestolja u korist svojega sina Filipa, te s njemačkog u korist mlađeg brata Ferdinanda, car Karlo V. vraća se u Španjolsku i povlači se u samostan u Yusteu, na području Vera de Plasencia (Cáceres). [...] U rukopisu što ga je prepisao kraljevski kroničar Juan Páez de Castro opisuje se Kar-lova svakodnevica u Yusteu, pa među ostalim i to kako mu je nakon ručka Van Male naglas i uz komentare čitao »el Evangelistario de Marco Marcelo [sic]«. [...]

Princ Filip trebao je dobiti sjajne odgojitelje jer mu je otac Karlo htio osigurati odlično znanje latinskoga [...] Godine 1541. u prinčevu službu stupio je istaknuti humanist Juan Cristóbal Calvete de Estrella (oko 1505-1593), [...] zadužen i za to da u Salamanki i Medini del Campo (Valladolid) nabavlja knjige za prinčevo obrazovanje. [...] Zabilježeno je da 22. srpnja 1546. u sajamskom gradu Medina del Campo Calvete de Estrella nabavlja čak oko devet stotina naslova, među kojima i »Exemplos de Marulo y Evagelistario [sic] de Marulo«. [...] Oba su ta sveska do danas sačuvana u Kraljevskoj knjižnici samostana u El Escorialu.

(Francisco Javier Juez Gálvez, »Marko Marulić, Karlo V. i Filip II.«, CM 21 [2012], str. 244-245)

U posvetnom pismu svojega talijanskog prijevoda Marulićeva Evanđelistara, koji je izašao u Firenci 1571. godine, kamaldoležanin Silvano Razzi lijepom sintagmom božanska etika ističe osnovno obilježje toga Marulićeva djela kao priručnika kršćanske moralke te ujedno posvjedočuje odličan prijam što ga je ono doživjelo kod suvremenika, u prvom redu kao vrijedno štivo koje je svojom izvanrednom psihagogijskom snagom bodrilo pojedince u njihovu duhovnom napredovanju i svakodnevnom vježbanju u krepostima.

[...] Iako u predgovoru Evanđelistara Marulić izričito tvrdi da »ništa strano neće biti uvršteno, kako se ne bi činilo da nam je potrebno što tuđe«, pokazuje se da je on itekako znao de facto valorizirati antičko naslijeđe, svjestan da se, kako sam kaže, »u toj tako sjajnoj vrsti pouke navodi [se] uistinu mnogo toga što su mudro i oštroumno pronašli i obradili filozofi«.

(Ruggero Cattaneo, »Senekina podloga nauku o dobročinstvima u Maruli-ćevu Evanđelistaru«, CM XXIV [2015], str. 139, 143-144)

54

UGLEDNIJI ČITATELJI EVANĐELISTARA

Thomas More (1478-1535), engleski humanist i državnik Henrik VIII. (1491-1547), engleski kraljJan Dantyszek (Ioannes Dantiscus, 1485-1548), poljski humanist, pjesnik, biskup

Chełmna, diplomat u službi poljskih kraljeva Sebastian Münster (1488-1552), njemački kartograf, kozmograf i hebraist Karlo V. (1500-1558), španjolski kralj i car Svetog Rimskog Carstva Guillaume van

Male (Gulielmus Malinaeus, †1560), flamanski humanist i pisac, komornik španjolskog kralja Karla V.

Wilhelm Eisengrein (†1570), njemački pravnik i povjesničar, angažirani protu-reformacijski pisac, kanonik u Speyeru

Pierre de Backere (Petrus Bacherius, 1517-1601), belgijski dominikanac, teolog i pisac

Sv. Petar Kanizije (1521-1597), nizozemski isusovac, predvodnik katoličke obnove u njemačkim krajevima, prozvan drugim apostolom Njemačke

Juan Lorenzo Palmireno (1524-1579), španjolski humanist i učitelj, plodan pisac djela raznih žanrova

Silvano Razzi (1527-1613), talijanski književnik, kamaldoležanin i prevoditelj, brat Serafina Razzija, autora prve tiskane povijesti Dubrovnika

Jean de Billy (1530-1580), opat, prevoditelj s latinskog na francuskiJacques de Billy (1535-1581), teolog, pravnik, lingvist; benediktinski opat, hu-

manist i prevoditelj crkvenih otaca s grčkogaBellisario Bulgarini (1539-1621), talijanski književnik iz Siene, poliglot, osnivač

Akademije degli AccesiJean Garet (oko 1627-1694), francuski benediktinac i učenjakBartolomé Fernández de Revenga (17. st.), svećenik, učitelj gramatike i prevoditelj

Evanđelistara i Pedeset priča na španjolskiGregorio Mayáns y Siscar (1699-1781), španjolski erudit, pravnik, povjesničar,

lingvist i prosvjetiteljGiuseppe Garampi (1725-1792), erudit, prefekt Vatikanskih tajnih arhiva, kar-

dinalLudovico Pelleatti (1778-1825), gradonačelnik u Città di Portogruaro, eruditGiovan Battista Rossi (+1849), biskup Prata i Pistoie, kolekcionar

55

COLLOQVIA MARVLIANA XXV(Književni krug Split – Marulianum, 2016)

SADRŽAJ CONTENTS

Vlado Rezar: Novo ime dubrovačkog humanizma: Miho Celije Gradić / A New Name in Dubrovnik Humanism: Michael Caelius Gradius

Milenko Lončar i Diana Sorić: Pismom protiv nepoželjnih čitatelja III. Vrančićeva pomagala za kodiranje. Prilog: Prijepis priručnikâ za kodiranje (prir. M. Lončar i D. Sorić) / Using Script against Undesirable Readers III: Vrančić’s Coding Aids

Irena Bratičević: De exemplis illustrium uirorum Euzebija Kaboge / The De exemplis illustrium uirorum of Eusebius Caboga

Eusebii Caboghae Benedictini De exemplis illustrium uirorum Rhacusanae ciuitatis uel et exterorum qui in eam aliquo beneficio noti habentur (edidit I. Bratičević)

Neven Jovanović: Antiturcica iterata – ponovni pogled na hrvatsku renesansnu protutursku književnost / Prilog: Bibliografski popis hrvatskih protuturskih tekstova 1436–1600. / Antiturcica iterata – Another Look at Croatian Anti- -Turkish Writings

Branko Jozić: Nepoznato pismo pape Hadrijana VI. Marku Maruliću / An Unknown Letter of Pope Adrian VI to Marko Marulić

Editio notarum Henrici regis in Maruli Evangelistario (in lucem protulerunt Neven Jovanović et Helena Šoškić) / Izdanje bilježaka Henrika VIII. u Marulićevu Evanđelistaru

Sanja Vulić: Jezična previranja u dubrovačkoj renesansnoj književnosti / Language Ferments in Dubrovnik Renaissance Literature

K r o n i k a

Nagrade Dana hrvatske knjige 2015.Obrazloženje nagrade JuditaObrazloženje nagrade DavidiasObrazloženje nagrade Slavić

56

B i b l i o g r a f i j e

Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2015.

Referiranost

Upute suradnicima

Instructions for Contributors

57

NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGEPravilnik

Nagrade Dana hrvatske knjige dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika – pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Tri su nagrade: »Judita«, »Davidias«, »Slavić«.Nagrade su godišnje.Nagrade se dodjeljuju u Splitu, u sklopu znanstvenoga, književnog i

nakladničkog programa Marulićevih dana, a u povodu Dana hrvatske knjige (22. travnja).

»Judita« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj.

»Davidias« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili za najbolju knjigu, odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini.

»Slavić« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolji autorski knjigom ob-javljeni prvijenac.

Sva djela (prvotisak) koja se predlažu za nagrade moraju biti objavljena od 1. siječnja do 31. prosinca prethodne godine.

Nagrade se sastoje od novčanog dijela: »Judita« – 10.000 kuna, »Davidias« – 10.000 kuna, »Slavić« – 2500 kuna i povelja.

Nagrade uručuje predsjednik Društva hrvatskih književnika.Odluku o nagrađenim djelima, odnosno o autorima nagrađenih djela donosi

Povjerenstvo Nagrada Dana hrvatske knjige.Upravni odbor Društva hrvatskih književnika imenuje Povjerenstvo od 3

člana na rok od godinu dana.Povjerenstvo je u radu i odlučivanju samostalno.Povjerenstvo bira tajnika, koji organizira i vodi rad Povjerenstva te po potrebi

o radu Povjerenstva izvješćuje Upravni odbor Društva hrvatskih književnika.Ako je djelo člana Povjerenstva među prijedlozima za nagradu, onda taj član

ne sudjeluje u radu Povjerenstva prilikom glasovanja.O svakoj nagradi odluka se donosi većinom glasova.Kad je nagrađenik strani državljanin, o dodijeljenoj nagradi treba ga izvijestiti

najmanje trideset dana prije same dodjele.Povjerenstvo odlučuje i o autorima obrazloženja o nagradama.

58

Troškove rada Povjerenstva, novčane iznose nagrada, izradbu povelja, orga-nizaciju dodjele nagrada i honorar autorima obrazloženja osigurava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Sve navedene troškove Društvo hrvatskih književnika prijavljuje Ministarstvu kulture kao dio svoga godišnjeg programa rada.

Povjerenstvo Nagrada Dana hrvatske knjige za naslove objavljene u 2014:Bratislav Lučin, Željka Lovrenčić i Cvijeta Pavlović

Tajnik Povjerenstva Nagrada Dana hrvatske knjige:Bratislav Lučin

NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGEDo sada nagrađeni:

1997.Judita — Pavao Pavličić: Studije o Osmanu, ZAZNOK, Zagreb 1996.Davidias — István Lőkös: A horvát irodalom története, Nemzeti

Tankönyvkiadó, Budapest 1996.Slavić — Maro Pitarević: Harlekin, Ceres, Zagreb 1996.

1998.Judita — Branimir Glavičić: Marulićev latinski rječnik, Književni krug

Split 1997.Davidias — Ján Jankovič: Chorvátska literatúra v slovenskej kultúre I,

Ústav svetovej literatúry SAV, Bratislava 1997.Slavić — Romeo Mihaljević: Anđeoska konverzacija, Mozaik knjiga,

Zagreb 1997.1999.Judita — Radoslav Katičić: Litterarum studia, Matica hrvatska, Zagreb

1998.Davidias — Joanna Rapacka: Zaljubljeni u vilu, Književni krug, Split 1998.Slavić — Ana Brnardić: Pisaljka nekog mudraca, SKUD »Ivan Goran

Kovačić«, Zagreb 1998.

59

2000. Judita — Mirko Tomasović: Marko Marulić Marul, Erasmus Naklada,

Zagreb / Književni krug Split – Marulianum, Split / Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1999.

Davidias — Fedora Ferluga Petronio: Grčko-latinski izvori u Junija Palmotića, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka 1999.

Slavić — Dražen Stojčić: Zabranjeno područje, Svjetla grada, Osijek 1999.

2001. Judita — Šime Jurić: Iz muzeja hrvatske knjige, Matica hrvatska, Zagreb

2000.Davidias — Krystyna Pieniążek: Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka

Šimića (prevela Jadranka Nemeth Jajić), Matica hrvatska, Zagreb 2000.

Slavić — Igor Štiks: Dvorac u Romagni, Durieux, Zagreb 2000.

2002. Judita — Milan Moguš: Rječnik Marulićeve Judite, Institut za jezik i

jezikoslovlje, Zagreb 2001.Davidias — Luciana Borsetto: Marko Marulić: Giuditta, a cura di Luciana

Borsetto. Testo croato a fronte, Hefti, Milano 2001.Slavić — Gordan Nuhanović: Liga za opstanak, Pop & Pop, Zagreb 2001.

2003.Judita – Nikola Batušić: Starija kajkavska drama, Disput, Zagreb 2002.Davidias – Francisco Javier Juez y Gálvez: za monografsko izdanje časopisa

Studia Croatica, Buenos Aires 145/2002.Slavić – Franc Rotter: Croatia liberata, Hrvatsko štamparsko društvo,

Gradišće 2002.

2004. Judita – Dunja Fališevac: Kaliopin vrt II; studije o poetičkim i ideološkim

aspektima hrvatske epike, Književni krug, Split 2003.Davidias – Vanda Mikšić: Points d’exclamation, Caractères, Pariz 2003. Slavić – Slađana Bukovac: Putnici (roman), Meandar, Zagreb 2003.

60

2005. Judita – Mirko Tomasović: Vila Lovorka, Književni krug, Split 2004.Davidias – Silvio Ferrari: L’»elegia veneziana« di Kranjčević, Il crollo del

Campanile, 1902, Edizioni San Marco dei Giustiniani, Genova 2004.

Slavić – Suzana Abspoel Đođo: Snajperist, Meandar, Zagreb 2004.

2006. Judita – Nikica Kolumbić: Poticaji i nadahnuća, Dom i svijet, Zagreb

2005.Davidias – Ruggero Cattaneo, za talijanski prijevod i izdanje djela Du brav ko

Jelčić: Storia della letteratura croata, Guépard Noir Edizioni, Milano 2005.

Slavić – Svjetlan Lacko Vidulić: Muke Mikuline, AGM, Zagreb 2005.

2007. Judita – Ivan J. Bošković: ORJUNA – ideologija i književnost, Hrvatska

sveučilišna naklada, Zagreb 2006.Davidias – Ljiljana Avirović: La traduzione della Divina Commedia in croato

(La divina traduzione; tradurre in croato dall’itali ano, Hefti, Milano 2006)

Slavić – Yves-Alexandre Tripković: Hermesov poučak, Zigo, Rijeka 2006.

2008.Judita – Milovan Tatarin: Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske; prilozi

hrvatskoj nabožnoj književnosti 18. stoljeća, Disput, Zagreb 2007.

Davidias – István Lőkös: Marko Marulić: Zsuzsánna; Jeruzsálem városának panasza; Imádság a török ellen, fordította Lőkös István. – Eötvös József Könyvkiadó, Budapest 2007 (M. Marulić, Suzana, Tužen’je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom. Na mađarski preveo István Lőkös)

Slavić – Nada Gašić: Mirna ulica, drvored, Algoritam, Zagreb 2007.

61

2009.Judita – Radoslav Katičić: Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše

pretkršćanske starine, Ibis grafika, Katedra Ča kavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb – Mošćenička Draga 2008.

Davidias – Matica makedonska, za objavljivanje knjige prijevoda na makedonski jezik Marin Držić: Komedii i pastorali, Skopje 2008.

Slavić – Hrvoje Tutek: Cirkular, Naklada Aora, Zagreb 2008.

2010.Judita – Leo Rafolt: Drugo lice drugosti: književnoantropološke studije,

Disput, Zagreb 2009.Davidias – Rosanna Morabito i Suzana Glavaš: Marino Darsa Raguseo:

L’avaro, Argo, Lecce 2009. Slavić – Stjepo Martinović: Oči svete Lucije, V.B.Z., Zagreb 2009.

2011.Judita – Amir Kapetanović, Dragica Malić i Kristina Štrkalj Despot:

Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo: pjesme, plačevi i prika-zanja na starohrvatskom jeziku, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2010.

Davidias – István Lőkös: Pristupi Gjalskom, Matica hrvatska, Zagreb 2010.

Slavić – Tanja Mravak: Moramo razgovarati, Algoritam, Zagreb 2010.

2012.Judita – Stipe Botica: Biblija i hrvatska tradicijska kultura, Školska knjiga,

Zagreb 2011.Davidias – Vladimir Bubrin i Vinko Grubišić: »Croatian Renaissance Poetry«

i »Croatian Renaissance Plays«, Journal of Croatian Studies, XLV-XLVI (2004-2005) i XLVII (2006), Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York, 2011.

Slavić – Ankica Tomić: Naročito ljeti, V.B.Z., Zagreb 2011.

62

2013.Judita – Josip Lisac: Dvije strane medalje (dijalektološki i jezičnopovijesni

spisi o hrvatskom jeziku), Književni krug Split, Split 2012.Davidias – (nagrada nije dodijeljena)Slavić – Tamara Bakran: Mjesečevo cvijeće, Meandarmedia & Društvo

prijatelja knjige »Milivoj Cvetnić«, Zagreb – Hrvatska Kostaj-nica, 2012.

2014.Judita – Stipe Botica: Povijest hrvatske usmene književnosti, Školska

knjiga, Zagreb, 2013.Davidias – Franz Posset: Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489,

Böhlau Verlag, Köln – Weimar – Wien, 2013.Slavić – Karmela Špoljarić: Nije ovo Twin Peaks, AGM, Zagreb, 2013.

2015.Judita – Marijana Tomić: Hrvatskoglagoljski brevijari na razmeđu

rukopisne i tiskane tradicije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.Davidias – Jugoslav Gospodnetić: Antun Gustav Matoš: La rose mystérieuse

– Tajanstvena ruža, Dominis publishing, Ottawa, Canada, 2014.

Slavić – Goran Gatalica: Krucijalni test, Matica hrvatska, Daruvar, 2014.

U povodu Dana hrvatske knjige, a u sklopu Marulićevih dana, Društvo hrvatskih književnika dodijelilo je i tri Zahvalnice:

Bratislavu Lučinu: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine; Zagreb – Split, 22. travnja 1998.

Mirku Tomasoviću: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine; Zagreb – Split, 22. travnja 1999.

Ivi Frangešu: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne bašti ne; Zagreb – Split, 22. travnja 2000.

63

MARULIĆEVSKA MREŽNA SJEDIŠTA (MARULIĆ NA www)

Književni krug SplitMARVLIANVMCentar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga:https://sites.google.com/site/marulianum/home

Programske knjižice Marulićevih dana 1991-2015:https://sites.google.com/site/marulianum/marulicevi-dani

Blog s podatcima o dvadesetpetogodišnjoj povijesti Marulićevih dana:https://marulianum.wordpress.com

Blog s podatcima o dvadeset godina rada Marulianuma (1996-2015): https://marulianum20wordpresscom.wordpress.com/

Blog Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516 – 2016): https://wordpress.com/post/marulianum.wordpress.com/348

Blog Marvlvs et al. (De rebvs Marvlianis et nonnvllis aliis):http://marcusmarulus.blogspot.com/

Marulić ~ Le père de la littérature croate Marko Marulić: http://marulic.net/

Colloquia Maruliana na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske »Hrčak«:http://hrcak.srce.hr/index.php?show=casopis&id_casopis=43

Publikacije uključene u »Hrčak«, pa tako i CM, uvrštene su u međunarodne pretraživače repozitorija slobodno dostupnih znanstvenih radova: DOAJ – Directory of Open Access Journals (http://www.doaj.org/)Scientific Commons (http://en.scientificcommons.org/)Intute: Arts and Humanities (http://www.intute.ac.uk/artsandhumanities/)OAIster (http://oaister.worldcat.org/)BASE (http://www.base-search.net/)Virtuelle Fachbibliothek Recht (http://www.vifa-recht.de/) EBSCOhost Humanities International Complete (http://www.ebscohost.com/public/humanities-international-complete)

64

Marulić Days 2016

Colloquium Marulianum XXVIChallenges in the textual criticism

of the Croatian literary heritage

Split, 22-23 April 2016

66

67

COLLOQVIVM MARVLIANVM XXVI Challenges in the textual criticism of the Croatian literary heritage

Split, 22-23 April 2016

Organised by: Split Literary Circle – Marulianum

and Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb,

Project Textual networks of early modern Croatia (Croatian Science Foundation)

Conference venue:THE INSTITUTE FOR SCIENTIFIC AND ARTISTIC WORK

of the Croatian Academy of Sciences and Arts IN SPLITBrothers Radić Square, 7

FRIDAY, 22 APRIL Moderators: Bratislav Lučin and Neven Jovanović

9.00 Institute of the Croatian Academy

Petra Šoštarić (Zagreb) and Josip Parat (Slavonski Brod): Caelius’s translation of Xenophon’s Anabasis

Neven Jovanović (Zagreb): Sources and textological problems of the funeral oration on Pietro Riari by Nicholas of Modruš

Tobias Daniels (Rome): The Pazzi war and Croats in the service of papal propaganda: Matteo Ragnina’s »...Super pace

68

Venetorum cum Magno Turco et auxilio Florentinis contra romanum pontificem...« (1479)

Francesca Maria Gabrielli (Zagreb): »Li tanti errori«: the volume Difesa de le rime et prose by Nada Bunić (Speranza di Bona) as textological problem

Bratislav Lučin (Split): Towards a critical edition of Marulić’s Croatian verses (II): metrical issues

11.30-12.00: Coffee break

Lahorka Plejić Poje (Zagreb): Prolegomena for a catalogue of Dubrovnik copyists

Violeta Moretti (Pula): Textological quandaries in the publishing of Vitezović’s epistles

Gorana Stepanić (Pula): Neo-Latin poetic epistle meeting life: apparatus fontium to the collections of verse epistles of Pavao Ritter Vitezović (1652-1713)

Vlado Rezar (Zagreb): Marcantonio Grineo in Dalmatia: a few notes concerning the contents of MS R.P. II-53

SATURDAY, 23 APRIL

Moderators: Gorana Stepanić and Vlado Rezar

9.00 Institute of the Croatian Academy

Šime Demo (Zagreb): The textology of language fusionsAmir Kapetanović (Zagreb): Quandaries in the editing of Croati-

an medieval textsJasmina Lukec (Zagreb): The textology of kaikavian texts (with

special reference to the Poetic miscellany of Nikola Šafran)

69

Sanja Vulić and Marijana Borić (Zagreb): An astrological manuscript of the 18th century from Krk from a textological point of view and in the context of kindred works

Dolores Grmača (Zagreb): Textological challenges in the pre-paration of twenty-five editions of the small Doctrine of Matija Divković

11.30-12.00: Coffee break

Irena Bratičević (Zagreb) and Ivan Lupić (Stanford, USA): New insights into the first critical edition of Gundulić’s Osman

Péter Kasza (Szeged, Hungary): Tranquillus Andronicus’ speeches against the Turks from 1541

Ivan C. Kraljić (Montréal, Québec, Canada): Marko Marulić’s Dialogus de Hercule and its Erasmian dedication — Can one say, and in what sense, that Marulić was Erasmian?

Branko Jozić (Split): Marci Maruli Evangelistarium (1516-2016): vetera et nova

70

71

SUMMARIES

Irena Bratičević and Ivan LupićFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Stanford University, USANEW INSIGHTS INTO THE FIRST CRITICAL EDITION

OF GUNDULIĆ’S OSMAN

In the editing of Gundulić’s Osman a mythical place belongs to Ivan Luka Volantić (1749-1808), long-term notary and undersecretary of the Ragusan Republic as well as a worthy, steadfast worker in the linguistically diverse but by degrees devastated literary field of his native city. According to some, Volantić spent twelve, and according to others twenty years struggling to extract from a multitude of conflicting manuscript witnesses a reliable text of Gundulić’s poem and to furnish it with an editorial introduction, explanatory notes, a historical commentary, and a glossary of unfamiliar words. Very little of Volantić’s work has survived, for the most part limited to the editorial introduction and the explanatory apparatus. Volantić’s own manuscript of Osman, preserving the record of his work on different manuscript copies, their comparison, and the establishment of a critical text, has remained unknown to the scholarly public because it was presumed lost for good. It is known, however, that after Volantić’s death in 1808 Ambroz Marković, editor of the first complete print edition of Gundulić’s Osman (1826), had access to some of Volantić’s materials, of which he had found, as he puts it, »one not very great part, and even this disjointed and scattered among various bits and pieces of abandoned and discarded volumes.« It has never been ascertained what it was exactly that Marković found. Soon after its appearance, his edition gave rise to the first great controversy in Croatian literary studies over the misappropriation of other people’s editorial efforts. Although it was not known to a single student of Osman from Marković until this day, the Volantić manuscript that Marković used has survived in its entirety. This paper provides a review of this newly discovered document as well as of other hitherto completely unknown traces of Volantić’s work on the first, and in many ways still unsurpassed, critical edition of Gundulić’s Osman.

72

Tobias DanielsBibliotheca Hertziana – Max-Planck-Institut für Kunstgeschichte, Rome

THE PAZZI WAR AND CROATS IN THE SERVICE OF PAPAL PROPAGANDA: MATTEO RAGNINA’S »…SUPER PACE VENETORUM CUM MAGNO TURCO ET AUXILIO FLORENTINIS

CONTRA ROMANUM PONTIFICEM…« (1479)

In 1478, a famous conspiracy against the Medici brothers partially failed to overthrow their regime in Florence, since although the conspirators did manage to murder Giuliano, they failed to kill Lorenzo. The so-called Pazzi Conspiracy led to a grievous war destined to end only in 1480. On the one hand, there was the party of the Medici, allied with Milan and France, and on the other a coalition forged chiefly by the King of Naples, by Pope Sixtus IV and his nephew Girolamo Riario, who had planned the conspiracy long before. The struggle was fought not only with military means; it was accompanied by a ferocious propaganda war. On the papal side, some erudite Croatian scholars took part in the war of words. The most famous is surely Bishop Nicholas of Modruš, who contributed his Defensio ecclesiasticae libertatis. The present paper will take up a less considered work, analysing a coeval treatise by (Matej Ranjina, Mattheus Araneus) in the context delineated above.

Šime DemoCentre for Croatian Studies, University of Zagreb THE TEXTOLOGY OF LANGUAGE FUSIONS

Linguistically mixed texts pose a number of challenging questions to both researchers and editors. What does the fact that at least two language codes appear in a single text mean for its perception? How much in this respect does a current perception differ from a perception contemporary to the author? How demanding is it to demarcate the codes in a text from each other? How much is such demarca-tion necessary, useful and pointful?

Addressing the issue from the linguistic perspective and taking macaronic Latin as an extreme example of linguistic fusion, the paper will consider various situations of the encounter of two language systems within one and the same text and will endeavour to identify their similarities and differences. The concrete ex-amples will enable a comparison of strategies and consequences of linguistic con-

73

tact of Latin and various languages, divided into three genetic groups: Romance, Germanic and Slavic. It will take into consideration the heterogeneity within the languages employed, that is, the existence of horizontal and vertical varieties of them. This procedure will of necessity indicate a kind of typology of linguistic micro-contact specific to the given literary language form, but since such a typol-ogy is not a purpose in itself, in further elaboration there will be an effort to identify the perceptual borders of the problem across which we cannot pass, either because of the nature of language to be elusive or because of the inaccessibility of historical data. It will also be useful to refer to the socio-linguistic context, particularly to the specific position that Latin had in early modern European societies.

Consideration of these issues is tightly connected with practical decisions that the editing of a multilingual text for publication assumes. If in addition to this the possibility of the presentation of a text in electronic form is included, the implications of the same questions become topical in an entirely new way. The erasure of the physical restrictions of the printed edition enables the co-presence of several and rather complex interpretations, their constant upgrading and com-pendious documentation as well as the flexibility and automatisation of their graphic presentation.

Francesca Maria GabrielliFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

»LI TANTI ERRORI«: THE VOLUME DIFESA DE LE RIME ET PROSE BY NADA BUNIĆ (SPERANZA DI BONA)

AS TEXTOLOGICAL PROBLEM

The printed specimen of the book of Croatian-Italian Renaissance poetess Nada Bunić (Speranza di Bona) entitled Difesa de le rime et prose de la signora Speranza, et Vittoria di Bona in difesa di suo honore, et contra quelli, che ricercò farli infamia con sue rime, which Ennio Stipčević discovered in the municipal library in Siena in 2004, contains a number of anonymous handwritten interven-tions. While the written traces concerned are partially mere unconnected scribbles, or are but slightly connected with the book’s contents, on the last, unnumbered folios, various additions and alterations to both the prose and the verse parts of the printed work have been written by hand under a heading that is only partially legible (»Nota d’alcuni errori [...]«). Preceding the list of errata is an introductory note that, by a comparison of the ductus, can be stated to have been written by the

74

same hand. My aim in this contribution will be to try to show how the manuscript annotations at issue can be interpreted as having been composed by the author herself, and to explain why, in preparing the modern edition of the volume, I have decided to rely on the handwritten list of typographical errors.

Dolores GrmačaFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

TEXTOLOGICAL CHALLENGES IN THE PREPARATION OF TWENTY-FIVE EDITIONS OF THE SMALL DOCTRINE OF MATIJA DIVKOVIĆ

In Venice in 1611, the founder of Franciscan literature, Fra Matija Divković (1563-1631) published the first two books in the vernacular in Bosnia and Herze-govina: Nauk krstjanski (Christian Doctrine) and Sto čudesa (One Hundred Mira-cles). A still more important work was published five years later: Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (Christian Doctrine with many matters spiritual and greatly pious) (Venice, 1616), because of this size of the edition, called the small Doctrine. This was one of the most popular books in the vernacular. Between 1616 and 1738 twenty-five editions were published, differing from each other in content, linguistic and stylistic interventions and in size (ranging from 96 to 450 pages). No research has ever been done into the dif-ferences among the versions nor have they all even been located. From the literary history point of view this work of Divković is particularly important because it contains an anthology of texts (defined as mnoge stvari duhovne): several miracle plays, Lamentations of Mary and some ten longer poems. The sources of these texts have not yet been determined, but it is clear that they are connected with Dubrovnik and Dalmatian writing from the medieval period to the end of the 16th century. Some editions contain a primer for children, on the basis of which it is clear that Divković’s work had a far from negligible role in the diffusion of literacy. This was actually the first Croatian primer in Bosnia and Herzegovina, in use until the early 19th century.

This address will focus on the differences among the various editions of the small Doctrine, with special reference to textological issues that are appearing in the preparation of the critical edition planned for 2016 to mark the fourth centenary of the printing of this popular work of Divković.

75

Neven JovanovićFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

SOURCES AND TEXTOLOGICAL PROBLEMS OF THE FUNERAL ORATION

ON PIETRO RIARI BY NICHOLAS OF MODRUŠ

The funeral oration on Pietro Riari (Oratio in funere Petri Cardinalis S. Sixti, 1474) by Nicholas of Modruš was the first prose work by any Croatian author to be printed. The distribution of the oration was fairly sprightly, as shown by the six reprints and seven manuscript copies. But we still have no critical edition of Nicholas’ oration. The address will show what preparatory work is necessary for such an edition and will draw attention to the main textological problem – the cluster of printer’s errors appearing on the last pages of the printed books. These errors have been transferred from edition to edition, although they jeopardise, and sometimes dramatically alter, the meaning of the text.

Branko JozićMarulianum, Split

MARCI MARULI EVANGELISTARIUM (1516-2016): VETERA ET NOVA

In the past five hundred years the Evangelistarium has gone through 18 Latin editions (13 complete and five only partial), if mainly in the 16th century. It was published in translations into seven languages (three complete and ten in excerpts). Although the discipline considers it Marulić’s most mature work of moral theology, there are but few works about it, and so still today we do not have satisfactory answers to a whole string of questions, about its content and structure, its possible models and influences on it; why the writer called his book by this particular title, how the work should be described, why it once had such great success, its current topicality and so on.

Marulić himself puts forward faith, hope and charity as the foundation of Christian ethics and of the achievement of happiness. He says that he will order his disquisition according to these titles, which publishers and later students have accepted somewhat too trustingly. An analysis actually shows that relatively small parts of the text are dedicated to these three theological virtues as against the natural virtues and the vices opposed to them, and even some purely practi-cal matters of life (5 + 2 + 4 of the 193 chapters) The many themes are treated

76

at disproportionate lengths, and the order of the disquisitions cannot yet be con-nected with any particular single model. In brief, the logical structure remains imperspicuous to us. Still, it can be noted that in terms of content and manner of exposition the Evangelistarium is partially comparable with some works by Marulić’s predecessors and contemporaries: Augustine, Enchiridion ad Lauren-tium de fide et spe et caritate; Bernard of Siena, Quadragesimale de evangelio aeterno; Quadragesimale de Christiana religione; Adventuale; Thomas à Kempis De imitatione Christi and Erasmus Enchiridion militis Christiani. It is in essence a manual of Christian kalokogathia, an ethical manual de bene beateque vivendi, similar to the De institutione, although with less hagiographic verve. In it the writer following up Paul’s concept of »life according to the Spirit« brings in theoretically (scripturally) practical instructions for the evangelical life, and hence, most likely, the name itself: Evangelistarium.

Amir KapetanovićInstitute for Croatian Language and Linguistics, Zagreb

QUANDARIES IN THE EDITING OF CROATIAN MEDIEVAL TEXTS

The editing of Croatian medieval and modern texts varies in many aspects. It is not only to do with the different attitude to a text and its creator between the two epochs. Textological engagement with medieval texts presupposes a good understanding of the older linguistic states of the Croatian language, the compli-cations of the use of three scripts and the dynamic and complex former linguistic reality that was characterised by the relation of diglossia/triglossia. In Croatian editing practice to date there have been various solutions for the same textological problems and challenges. The objective of this address is to open up a series of issues about these disagreements or quandaries, to consider the reasons for their appearance and to suggest some suitable signposts leading to their resolution.

Péter KaszaUniversity of Szeged, Hungary

TRANQUILLUS ANDRONICUS’ SPEECHES AGAINST THE TURKS FROM 1541

In Hungarian literature Tranquillus Andronicus is traditionally considered an unsuccessful humanist, who desperately if in vain tried to secure himself some

77

kind of position at different royal or aristocratic courts. Notwithstanding such opinions, he has found a place for himself in Hungarian historiography due to his report or commentary on the life of the Italian adventurer, Ludovico Gritti, of whose activity and terrible death he was an eyewitness. Much less attention was paid to his other works, though Andronicus is much more than a one book man. An expressly prolific writer, he composed poems, dialogues and a few speeches against the Turks. The oratio antiturcica was a highly popular genre in the 16th century, yet it is quite rare that a humanist turned to it more than once. Tranquillus Andronicus, composer of four orationes, belongs among these few.

The first two were written and published in 1518, the third in 1541, the last around 1544. This paper is going to focus on the third speech, which deserves our special attention. Though Tranquillus dated the dedicatory letter to the Archbishop of Trent, Christophoro Madruzzo on 24 November 1541 and the oration was pub-lished on 5 December in the same year, some newly unearthed documents of the Viennese archive suggest that the work was already complete by January 1541. The circumstances of the oration’s birth raise many questions. Why did Tranquillus turn again to this genre after such a long period? Can one detect a personal inten-tion behind his choice? Could a work completed by January 1541 be identical to one published almost a year later? Did events, first of all the occupation of Buda, influence the author and drive him to rewrite the original version to maintain its timeliness? This paper aims at answering these questions.

Ivan C. KraljićUniversité du Québec à Rimouski (UQAR), CanadaMARKO MARULIĆ’S DIALOGUS DE HERCULE

AND ITS ERASMIAN DEDICATION — CAN ONE SAY, AND IN WHAT SENSE, THAT MARULIĆ WAS ERASMIAN?

In the oeuvre of Marko Marulić known to us, there is just a single reference to Erasmus of Rotterdam: it is an unequivocal encomium, part of a dedication presumably written in early 1520: »Erasmus of Rotterdam’s books [are] pious and erudite as well as eloquent. Reading them gave me great pleasure. […] Thanks to Erasmus, the structure itself of holy Church, which was almost bare because of those philosophers who write without ornaments, is shining again as before and is radiant with the colors of rhetoric. […] If we are to imitate Erasmus, sacred let-ters will have new Jeromes and Ambroses.« This dedication should have prefaced

78

the Dialogus de Hercule a Christicolis superato but it was not included when the book was printed in 1524, after Marulić’s death. Furthermore, somebody crossed out all references to Erasmus in the autograph of the dedication. Several scholars concluded from these facts that Marulić was secretly »Erasmian« and that fear of persecution from the Church prevented the dedication from being printed. These assertions should be revisited in the light of the precise context of early 1520 when Erasmus was universally admired not as a revolutionary reformer, but as a restorer of an authentic Christocentric theology as opposed to a barren scholastic theology that was not grounded in the New Testament. In 1524 however, after Martin Luther had shattered many people’s loyalties to the Catholic Church and embarrassed Erasmus, opinions about the Dutch humanist varied a lot. They were no longer unanimously commendatory, although he was not yet subject to any of-ficial censorship or persecution. These considerations suggest that the »Erasmian« dedication can be understood in a way completely in opposite to the hypothesis of an »Erasmian« Marulić: the dedication does not mean that Marulić was secretly heterodox, but that Erasmus appeared orthodox. More precisely, the dedication does not prove the reception by Marulić of Erasmus’ original religious thought but that a perfectly orthodox (i.e. traditional Catholic) reception of Erasmus was possible in 1520.

Bratislav LučinMarulianum, Split

TOWARDS A CRITICAL EDITION OF MARULIĆ’S CROATIAN VERSES (II):

METRICAL ISSUES

Marulić philology long ago concluded that for the foundation of a text of Judita, only the first edition (Venice, 1521) can be considered relevant. In last year’s paper I endeavoured to show that it is this first edition that can – with all due caution, i.e. with a critical stance – be considered a reliable approximation to the lost Marulić autograph. Stemming from this, then, is the conclusion that the text of Judita is the only proper source of information about Marulić’s habits with respect to graphy and orthography, and about his usus scribendi. The first edition of Judita thus merits far greater trust than any of the manuscripts of Marulić’s Croatian poems. Accordingly I would think that knowledge obtained by research

79

into Judita should be used, wherever possible, in the establishment of texts of his Croatian works, particularly those in verse.

Last year I devoted my attention on the whole to the orthographic and lexical features of Judita; in this year’s address I shall show that some metrical phenom-ena can also be useful for the foundation of Marulić’s texts. In certain situations, metrical figures appear in Judita so consistently that they should be considered a reliable sign of the author’s preferences. In the manuscripts of Marulić’s verses, however, deviations from these metrical habits will often be met. Such divergences should be ascribed to the negligence of the copyists, or perhaps to their different sense for metre, and not to any inconsistency of the author. In the paper I shall give examples to show how knowledge of the metrical properties of Judita can be useful in the establishment of the texts of the shorter Croatian poems.

Jasmina LukecMiroslav Krleža Lexicographic Institute, Zagreb

THE TEXTOLOGY OF KAIKAVIAN TEXTS (WITH SPECIAL REFERENCE TO THE POETIC MISCELLANY OF NIKOLA ŠAFRAN

The paper will depict the state of the corpus of the older Kaikavian manuscript heritage, with a particular reference to the Pjesmarica (Poetic Miscellany) of Nikola Šafran. Since this is a capacious corpus, which still has not been thoroughly studied, and requires more systematic studies, an attempt will be made to give a short review of textological researches since the end of the 1960s, that is, since the time the Kaikavian literary heritage began to be studied with any thoroughness. The inaugurator of the ongoing engagement with Kaikavian literature was Olga Šojat, who most of all published the results of her studies n the journal Kaj, the readership of which she familiarised with the texts. Her studies in turn became useful references for further research. The same author, in 1977, within the context of the imprint Five Centuries of Croatian Literature, published two volumes of Croatian Kaikavian Writers, but still this did not set off any very systematic study of the older Kaikavian texts, and they still remained in some sense ghettoised. Croatian poetic miscellanies share this fate. Apart from a few collections published as a whole (Cithara octochorda, Pavlinski zbornik, Pesme horvatske of Katarina Patačić, Pjesmarica Ane Katarine Zrinski), from this extensive corpus only the occasional poems are published, fragmentarily, mainly in journals. In the more recent period this part of Kaikavian literature has been considered more attentively

80

by Ivan Zvonar and Alojz Jembrih. Although we can assume that a large number of Kaikavian songbooks must have been lost or destroyed over the centuries, in the archives and libraries there are still a reasonably representative number of col-lections. This paper will thus say something about them, and will dwell in more detail on the Poetic miscellany of Nikola Šafran, and will point out a number of textological problems that show up in the editing of Kaikavian texts.

Violeta MorettiFaculty of Humanities and Social Sciences, Juraj Dobrila University, Pula

TEXTOLOGICAL QUANDARIES IN THE PUBLISHING OF VITEZOVIĆ’S EPISTLES

In the literary bequest of Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652 - Vienna, 1713) there are some letters that he wrote in prose, as well as in verse, in both Latin and Croatian. The present author carried out the preparatory works for the publication of part of this voluminous corpus during the writing of her doctoral dissertation The language and style of the Latin verse epistles of Pavao Ritter Vitezović. In a collaborative venture with Gorana Stepanić, she is now continuing with the work on the preparation of a critical edition of his epistles, for this material must be of assistance in supplementing the image of the work of this Croatian polymath and writer of Alsatian origin. The focus of the editorial comment will shift from the linguistic and stylistic image to Vitezeović’s literary sources and still more to the literary canons of the period of the author. Particular attention will be devoted to ascertainment of the works (both his own and others’) and historical persons that Vitezović mentions in his metrical epistles.

The material comprises several collections of manuscripts, which Vitezović often neither redacted nor edited, although some parts teem with authorial interven-tions – corrections and crossings out. Although the text was digitised and furnished with notes for the purposes of the dissertation, the editors are still not completely certain as to how best to achieve a layered edition, readable to a heterogeneous public, to students, philologists, and experts in neo-Latin literature and language. It is relatively easy to standardise the graphy of the Latin and the vernacular words as well as the numeration of the epistles. But if we want to accompany this diverse material with not only a critical apparatus but also an apparatus of realia, without the edition losing its readability, the task becomes much more dif-ficult. For example, bearing in mind the value of Vitezović’s versified epistles as

81

biographical sources, it is necessary to supply as much information as possible about the persons who appear in them. And yet where is such information to be located: in an index (so that the reader constantly has to flick back and forth) or under the text (in which case the notes will occupy up to half a page)? If we add the apparatus of sources that Vitezović quoted or, more often, paraphrased, the footnotes will become even more demanding and unwieldy. These are just some of the dilemmas that need to be resolved on the way to the publication of the first critical edition of Vitezović’s versified Latin epistolary production.

Lahorka Plejić PojeFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

PROLEGOMENA FOR A CATALOGUE OF DUBROVNIK COPYISTS

Because of the difficulties encountered by editors of editions of old Croatian writers, or perhaps because of the condition of domestic textological practice and its discontinuities, it is recommended in this paper that a list of Dubrovnik copy-ists be drawn up, or rather of their hands, in a graphological sense. The catalogue is imaged as a kind of album containing sections of images of the hands of the individual copyists.

Although it might seem that such a catalogue is superfluous, for the number of identified Dubrovnik copyists is not very large, and the material has to a certain extent already been studied, mistakes in the recognition of the hand that has written a given text do nevertheless happen. Thus a catalogue would serve as a practical guide, serving the more experienced as a reminder to enable a rapid confirmation of their own assumptions about the attribution of a given manuscript, while facilitat-ing the research of those with less experience or those who are just beginning to encounter such manuscripts. Such a catalogue would also make easier the making of a standard catalogue where it does not exist or where it is not complete (the Archives of the Friars Minor, the State Archives, for example). Apart from that, it might be of assistance in the precise spotting of some tendencies that governed copying practice, for each copy is in some way an act of selection and evaluation, as well as an indicator of the state of demand on the »market«.

Although the making of a catalogue is merely a practical preliminary to more serious textological work, it could well be useful, particularly if one bears in mind that up to the middle of the 19th century, Dubrovnik culture was much

82

more oriented to copying than to printing and that the manuscript material is still not today fully listed, let alone made public, or studied.

Vlado RezarFaculty of Humanities and Social Sciences, University of ZagrebMARCANTONIO GRINEO IN DALMATIA: A FEW NOTES

CONCERNING THE CONTENTS OF MS R.P. II-53

An interesting look at the humanist scene of Trogir and Split at the waning of the 15th century is provided by some twenty Latin poems dedicated during his four-year stay in Dalmatia (1496-1501) to members of the local cultural elite by the Ferrara humanist Marcantonio Grineo. In the middle of the last century Italian philologist Baccio Ziliotto drew attention to Trieste MS R.P. II-53. Not only Mar-cantonio, but also his father, Gilberto, magister humanitatis in the cities referred, appeared as author of poems. Ziliotto’s work, however, created hardly a ripple in the Croatian scholarly community. Still, with his pioneering progress through the occasionally almost illegible MS of almost 160 pages, Ziliotto made the crucial first step for students of the national Latin heritage in the country. From the many poems of Grineo father and son he picked out and put in the centre of interest the segment of poetic correspondence with Trogir and Split recipients, among whom Marko Marulić and Jerolim Cipiko are the most familiar names. Still, in the at-tribution of real identities for some of the addressees, and in the interpretation of the contents or the tone of the individual poems of Marcantonio Grineo, above all of the two epigrams addressed to Marulić, Ziliotto left plenty of space for later readers to offer other answers.

Accordingly, the task of this paper is not only once again to remind the pro-fessional public of this authentic testimony to the humanist setting in Trogir and Split at the end of the 15th century but also to supplement the study that first drew attention to the material mentioned, in those parts in which its grasp of the actual facts was uncertain or in which its interpretation was frustrated by conventional stereotypes of literary history, such as Marulić’s asceticism and its extreme con-centration on spirituality.

83

Gorana StepanićFaculty of Humanities and Social Sciences, Juraj Dobrila University, Pula

NEO-LATIN POETIC EPISTLE MEETING LIFE: APPARATUS FONTIUM TO THE COLLECTIONS OF VERSE EPISTLES

OF PAVAO RITTER VITEZOVIĆ (1652-1713)

This paper will discuss experience with the apparatus fontium that the au-thor intends to draw up as part of a critical edition of the Latin poetic epistles of polymath and poet Pavao Ritter Vitezović. The initial premise in the making of the apparatus fontium, or list of all indetifiable sources, was the assumption that Vitezović in his Latin poetry, like every neo-Latin author, had to a certain extent to allude to the source of at least some of the contents of his texts, and these are mostly works of Roman poets of the corresponding genre. However, the analysis showed that Vitezović’s texts are mostly independent of the tradition of Roman versified letters (Horace and Ovid). An attempt is made to answer why this should be so and to indicate the differences in the status of ancient literature during and after the period of humanism, as well as change in the social function of a (small-ish?) part of neo-Latin writing.

Petra Šoštarić and Josip ParatFaculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Croatian Institute of History, Department for the History of Slavonia, Srijem and Baranja, Slavonski Brod

CAELIUS’S TRANSLATION OF XENOPHON’S ANABASIS

The Dubrovnik humanist Michael Caelius Gradius, whose name was until quite recently forgotten, is the author of the oldest surviving translation of Xeno-phon’s Anabasis into Latin. A pupil of Demetrios Chalkokondyles (1423-1511), Caelius won praises from leading fellow citizens, as shown by the poems of Damianus Benessa. Venetian patrician Giovanni Bembo described him as a con-summate connoisseur of the classical languages. But in spite of the praises that his contemporaries showered upon him, we know very little of his work. It was only in 2015 that Vlado Rezar, at the Marulić Days Conference, made a decisive step when he identified the previous mysterious Caelius as Michael Gradius. This formed the foundation for this figure, and the work of the author, previously

84

neglected in histories of Dubrovnik literature, to be placed in the context of Du-brovnik humanism.

The objective of this paper is to present Caelius’s translation of Xenophon in the framework of Renaissance translations from Greek into Latin. It is well known that Renaissance intellectuals, spurred by their Roman models, wanted to know Classical Greek literature better. Thus in Italy during the 15th century chairs for the teaching of Greek were established, and numerous primers of the language were produced. Many humanists tried their hand at translating out of the Greek into Latin, and it is known that Renaissance Greek prose writers enjoyed a popularity greater than that of the poets. Among the teachers of Greek, Demetrios Chalkokondyles was of a certainty one of the best known.

In our address we shall show the main features and principles of translat-ing of his school, correlating them with the translations of this Dubrovnik pupil. Caelius’s translation of Xenophon will be discussed in the context of the recep-tion of this important Greek prose writer. We shall analyse Caelius’s translating technique, assess the value of the translation – with a particular reference to its originality – and refer to some differences between Latin translations of Greek poetry and of prose.

Sanja Vulić and Marijana BorićCentre for Croatian Studies, University of Zagreb

Institute for History and Philosophy of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb

AN ASTROLOGICAL MANUSCRIPT OF THE 18TH CENTURY FROM KRK FROM A TEXTOLOGICAL POINT OF VIEW

AND IN THE CONTEXT OF KINDRED WORKS

Among the many still unpublished manuscripts belonging to the Croatian linguistic heritage, one that has undoubted interest is a manuscript by Deacon Ivan Mavrović drawn up in 1772 in the city of Krk (Veja). Together with the title page, the MS has 58 unpaginated small-sized pages. It is entitled Knigge mnogo lipe i koristne ukoihse nahayayu pianete od svih misecev u komuse çovik rodi i skimi zlamenyi, i stomuse u xivotu dogodi, i kada ima umriti upisana po xaknu ivanu mavrovichu. On the title page the place and year of the writing is indicated: U veyi, letta M.DCC.LXX.II

85

In this paper, with textological analysis it is determined if one person really is the author of the whole of the manuscript. The graphy of the different parts of the original manuscript is compared with the transcripts done for the purpose of this work. Apart from analysis of the graphy, there is also orthographic and dia-lectal analysis at all language levels. Particularly important is the combination of graphy and phonological analysis, on the basis of which it is possible to ascertain how the individual phonemes were pronounced, and in which graphemes they were recorded.

The manuscript considered is one of the proofs that in the 18th century astrol-ogy was still popular in spite of the new understanding of science and new scientific views that were inimical to it. And so in parallel with textological and linguistic analysis, the paper also goes on to analyse the content of the MS selected, in the framework of the tradition of Croatian astrological texts, which appeared in the almanacs of Pavao Ritter Vitezović and in works that were prepared by various authors, including, for example, Tomaš Mikloušić, Gregur Kapucin, Mate Zoričić, Antun Rožić and Franjo Josip Kosednar.

86

87

SADRŽAJ

Kalendar zbivanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Colloquium Marulianum XXVI: Tekstološki izazovi književne baštine. . . . 6

Sažetci i podatci o sudionicima skupa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Dolores Grmača: Nevolje s tijelom: alegorija putovanja od Bunića do Barakovića (Matica hrvatska, Zagreb) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Irena Bratičević: Via virtutis / Put vrline: epigramatski opus Rajmunda Kunića (Ex libris, Zagreb). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

Amir Kapetanović: Jezik u starim versima hrvatskim (Književni krug Split) 29

Osma kroatistička tekstološka radionica: O suvremenim čitanjima Maruli- ćeve Judite . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Deseta latinistička studentska radionica: Marulićeve marginalije u Tortellijevu priručniku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516 – 2016) . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Izdanja Evanđelistara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Nekoliko ulomaka iz Evanđelistara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Odjeci Evanđelistara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Iz literature o Evanđelistaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Ugledniji čitatelji Evanđelistara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54

Colloquia Maruliana XXV – sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

Nagrade Dana hrvatske knjige . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Pravilnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Do sada nagrađeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58

Marulićevska mrežna sjedišta (Marulić na WWW) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Colloquium Marulianum XXVI: Challenges in the textual criticism of the Croatian literary heritage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Summaries . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

Znanstveni, književni i izdavački program Marulićevih dana novčano su pomogli:

Ministarstvo kulture Republike HrvatskeMinistarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

Županija splitsko-dalmatinska

Izdavač:Književni krug Split – Marulianum

Ispod ure 3, Split

Za izdavača:Nenad Cambi

Ovu knjižicu uredili:Branko Jozić i Bratislav Lučin

Prijevod na engleski:Graham McMaster

Tisak:Dalmacija papir – Split

Naklada:300 primjeraka

Tiskanje završeno u travnju 2016.